UPOREDNI POLITIČKI SISTEMI

VELIKA BRITANIJA

Politički sistem V.B. je jedan od najstarijih političkih sistema, koji je prenesen u mnoge druge
dijelove svijeta.

Ono što je posebno značajno u V.B. su tradicionalni običaji koji su i dan danas u opticaju u
političkom životu.

Ujedinjeno Kraljevstvo V.B. čine Engleska, Škotska, Wels, Sjeverna Irska.

Parlament vodi porijeklo od Velikog savjeta koji je u 12. st. sazivao monarh. Tada je parlament
bio jednodoman i sastojao se iz 3 staleža: plemstvo, sveštenstvo, građanstvo.

Parlament postaje dvodomni do kraja 16. st., kada se sveštenstvo izdvaja u Gornji dom, a
predstavnici grofovija i građanstva u Dom komuna ili Donji dom. U 19. st. V.B. je već izgradila
najveće kolonijalno carstvo.

U Britaniji nikada nije bilo trajnijih političkih revolucija za uvođenje nekog novog političkog
sistema. Kromwel je pokušao da uvede jedan takav sistem, a reultat je bio da mu je odsječena
glava, a sve institucije koje je on uveo su prekonoćne, bile očišćene i ugušene.

V.B. nema pisani ustav

Ustav V.B. je ono što sudovi V.B. presude da treba da bude, tumačeći običajno pravo i zakone
koje je izglasao parlament. Tako se u svakom trenutku, bilo da se da novo tumačenje sudova, bilo
da se donese novi «Acrt of Parliment», može mijenjati ovaj «ustav».

U početku parlament je sazivao kralj zb og svog interesa. Kada se razvio dvodomni sistem
parlament je birao svog «govornika», odnosno spikera, koji je u njegovo ime davao kralju
odgovor.

Također, u početku parlament nije imao zakonodavnu funkciju. Zakone je dekretima donosio
kralj, a na te njegove dekrete pristanak je davao Curia Regis – Kraljev dvor ili Malo vijeće.

Glavni problem Engleske više od dvije stotine godina bilo je rivalstvo između kralja i parlamenta.

Najbolji primjer ograničenje kraljeve vlasti i samovolje je ustajanje «Bill of Rights» - «Povelje
prava» - od strane engleskog parlmaenta 1688. godine.
Smatra se da je to jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti britanskog političkog sistema.
«Bill of Rights» je potvrdio pravo građana da podnose pitanje kralju, pravo protestanata da sa
sobom nose oružje radi vlstite odbrane, pravo članova parlamenta na punu slobodu ugovora i
raspravljanja.

Posebno je istaknuto da izbor članova prlamenta mora da bude slobodan i da parlament mora biti
često sazivan.

Kao što smo već rekli V.B. nema pisani ustav, ali mnogi analitičari smatraju da je njen usstav
ustvari sve ono pisano kroz historiju što se donosilo.

U novije vrijeme vlada mišljenje da engleski ustav postoji i da se sastoji od dvije vrste izvora.

- jedni su ustavni zakoni i pravila;

- drugi su ustavne konvencije.

Razlika između njih je u obaveznosti prvih i neobaveznosti drugih.

Ustavni zakoni i pravila su zakoni i pravila koja su pisani kroz historiju.

Ustavne konvencije su ustaljena pravila i samo ponašanje u praksi.

PARLAMENT se sastoji od:

1. monarh;
2. dom lordova – Gornji dom;
3. dom komuna – Donji dom;
4. spiker

1. MONARH

Monarh je dužan da podstiče, ohrabruje, opominje, te da svojim potpisom ovaži zakone izglasane
u parlamentu.

Ima ukupno 16 funkcija:

-         postavlja oficire Kraljevstva ratne monarice,

-         postavlja oficire Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva;

-         daje titule SER, itd.

Monarh je nepovrediv i nikome ne odgovara. Ali je zato odgovorna vlada koja zemljom upravlja
u njegovo ime: «Vlada njegovog veličanstva».

Kralj kao osoba ima mali utjecaj. Ali još i danas se mnogi poslovi vode i mnogi ugovori
zaključuju u «ime kralja», koji ne znači kraljevu ličnost, nego jednu političku instituciju u koju su
uključeni i Privy Concil i sam Kabinet.

Ta institucija, odnosno skup tih institucija se nazivaju zajedničkim imenom «Kruna». U

najznačajnije nadležnosti Krune spada: sazivanje, odlaganje i raspuštanje parlamenta, darivanje
plemičkih titula, imenovanja ministara i sudaca, objava rata i zaključenje mira, držanje
mornarice, pomilovanje osuđenih, te rekvizija brodova u izvanrednom stanju. Zakonodavnu
funkciju vrši «kralj u parlamentu», što znači da tu kralj djeluje zajedno sa oba doma parlamenta.

Kruna imenuje sve suce, ali ih ona ne može smijeniti niti premjestiti osim na zahtjev oba doma
parlamenta.

Kraljica prilikom otvaranja parlamenta čita prijestolnu besjedu, koju sastavlja prvi ministar. Sve
mjere koje donosi vlada donose se u «kraljičino ime», ona sve zna o njima, ali nema utjecaja na
njih.

U čitavom sistemu Krune vladaju dva načela:

1. kraljica ne može vrštiti nijedan javni akt od bilo kakvog pravnog značaja, osim na temelju
savjeta njenih ministara, koji sve te akte propisuju;

2. za sve takve akte ministri su odgovorni parlamentu.

U slučaju ustavne krize, kraljica na svoju inicijativu može sazvati konferneciju prvaka političkih
stranaka. Ukoliko neki prvi ministar da ostavku ili umre, nakon parlamentarnih izbora kraljica
određuje člana parlamenta koji će formirati vladu tj. Kabinet. Ona je dužna da taj zadatak povjeri
prvaku stranke koja ima većinu u parlamentu.

Najvažnije institucije kroz koje Kruna vrši svoju formalnu vlast su:

1. kabinet,
2. ministri i njima podložni funkcioneri koji zajedno vrše izvršnu vlast,
3. stalna činovnička komisija,
4. privy concil.

Privy Concil se danas sastoji od 330 članova. Neki su u njemu po položaju, dok većina u njega
dolazi imenovanjem.
To su najviši suci zemlje, ambasadori u drugim zemljama, spiker tj. predsjednik Donjeg doma, a
mali broj članova bira se na temelju zasluga između najistaknutijih književnika, umjetnika i
učenjaka koji taj položaj dobivaju kao znak počasti.

Članovi Kabineta također obavezno ulaze u Privy Concil. Svi članovi Privy Concil se biraju
doživotno.

Privy Concil se nikada ne sastaje u cjelini, osim prilikom nekih izuzetno svečanih događaja.
Održavaju se redovita zasjedanja tog vijeća od četiri ili pet članova, gdje trojica čine kvorum. U
posebnim slučajevima Privy Concil zasjeda pod predsjedništvom kralja, pa se onda naziva – the
king –in concil. On godišnje izdaje veliki broj uredaba i administrativnih pravilnika pod nazivom
Orders –in concil.

2. DOM LORDOVA – GORNJI DOM

Dom lordova ima aristokratsko porijeklo i broji oko 1000 članova. Smatra se da su dovoljna i tri
člana, pa da se on sastane i raspravlja o određenim pitanjima.

Dom lordova ima više kategorija:

1. To su «Prinčevi kraljevske krvi», sve što je iz kraljevske loze automatski ulazi u Dom
lordova;
2. Tu je zastupljeno škotko plemstvo
3. Tu je zastupljeno velško premstvo
4. Tu su predstavnici Anglikanske crkve – biskupi i arhibiskupi
5. To su tzv. Lowlords – predstavnici zakona (sudije)
6. 1958. godine donesen je zakon kojim kraljica može imenovati lordove s pravom
doživotnog djelovanja.

Sjednicama ovog doma prisustvuje oko 200 članova, a ponekad i znatno manje.

Mnogi smatraju  da ovaj dom nema smisla i da ga treba ukinuti, ali politička praksa je pokazala
da on ima svoj smisao.

Sve do 1911. godine u zakonodavnom pogledu je bio ravnopravan sa Donjim domom.

Za donošenje svakog zakona bila je potrebna odluka donesena u saglasnosti oba doma. Međutim
od 1911. godine zakonom o parlamentu ovlaštenja Doma lordova su smanjena tako što je njegov
dotadašnji apsolutni veto pretvoren u tzv. odložni ili supspenzivni veto. Ako Donji dom (Dom
komuna) predloži određeni zakon, sve do 1911. godine na taj zakon je Gornji dom (Dom lordova)
mogao staviti veto i spriječiti njegovo usvajanje, a od 1911.godine Gonji dom ima pravo da taj
zakon putem suspenzivnog veta vrati na razmatranje, a to odlaganje može trajati najviše jednu
godinu.

Britanski teoretičari smatraju da upotreba ovog veta ima smisla, te da je dobro da se neki zakoni
odlože, da se o njima promisli, da se izdiskutiraju, da se neki bitni zakoni za V.B. ne bi donijeli
prebrzo.

Dom lordova pored ovih zakonodavnih ima i neka sudska ovlaštenja, ta ovlaštenja ne vrše svi
njegovi članovi već samo Lowlords.

3. DOM KOMUNA – DONJI DOM

Dom komuna je danas predstavničko tijelo izabrano putem opštih izbora, koji predstavlja volju
naroda. Početkom 19. st., poslije indudstrijske revolucije, buržoazija je započela borbu za
reformu Donjeg doma parlamenta. Biračko pravo se širilo postpenim smanjivanjem imovinskog
cenzusa, koji je nekada važio kao uslov za ulazak u oba doma parlamenta. Dakle, određeni
imetak si morao imati da bi ušao u Dnji dom. Tek od 1928. godine u Engleskoj opšte biračko
pravo uživaju i žene i muškarci stariji od 21. godinu.

Istovremeno uvedeni su tzv. UNIDOMNI narodni izbori:

Cijela zemlja podijeljena je na određen broj izbornih jedinica sa približno istim brojem
stanovnika. U svakoj od tih jedinica birao se po jedan član Donjeg doma parlamenta. Izabran je
onaj kandidat koji na opštim  izborima dobije najveći broj glasova u toj jedinici. Donji dom je
mnogo aktivniji od Gornjeg doma. Težište zakonodavne vlasti se nalazi u Donjem domu, a i
izvršna vlast odgovara isključivo Donjem domu.

Vladu bira Donji dom i ona mu odgovara za svoj rad. Vladu obrazuje lider pobjedničke partije
koja ima većinu u Donjem domu,a on postaje prvi ministar. Mandat vlade traje pet godina.
Međutim, vlada ima pravo da ide na raspisivanje prijevremenih izbora.

Vlada predstavlja izraz volje većine u parlamentu. Parlament bira valdu da obavlja izvršne
funkcije, a sebi zadržava pravo nadzora nad njenim radom.

Nadzor parlamenta nad razvijenom vladom realizira se uglavnom preko tzv. pitanja povjerenja.
Donji dom glasa o povjerenju vlade. Ako se većina izjasni u prilog vlade, ona ostaje, a u
suprotnom vlada podnosi ostavku. U slučaju da joj u Donjem domu bude izglasano nepovjeenje,
umjesto da se povuče ona može raspustiti Donji dom i sazvati opšte izbore.
Ona za to bira onaj trenutak kada su njeni izgledi na izborima najveći. Donji dom se sastoji od 
poslanika većine i poslanika manjine.

U V.B. opozicija Njenog veličanstva je dužna da napravi kabinet u sjenci. Kao što je lider
pobjedničke partije prvi ministar, tako je lider manjinske partije šef kabineta u sjenci.

Vlada se sastoji od prvog ministra i tri kruga članova:

Prvi: najuži krug predstavlja Kabinet.

Svaki prvi ministar kada obrazuje vladu formira Kabinet koji se sastoji od 15-20 članova, osim za
vrijeme rata kada broji maksimalno 5 članova.

Drugi: širi krug sačinjavaju oni ministri koji nisu članovi Kabineta, a iz pojedinih su resora.

Treći: čine ga tzv. mlađi ministri kojih ima tri kategorije:

-         državni ministri

-         podsekretari

-         parlamentarni sekretari

Sve najvažnije odluke vlade se donose u Kabinetu i svaka od tih odluka je obvezujuća za sve
članove, a ukoliko neko izrazi neslaganje sa nekom od tih odluka, njemu predstoji podnošenje
ostavke.

4. SPIKER

Donji dom na svom čelu ima spikera tj. predsjednika, zatim zapisničara sa pomoćnicima i ostale
članove.

Za imenovanje spikera potreban je (formalan) kraljev pristanak.

Spikera kandidira prvi ministar koji se o tome konsultira sa rukovodstvom svoje stranke. Mandat
spikera traje koliko i mandat parlamenta, mada on često «nadživljava» vlade i smjenu stranaka na
vlasti. Kada se spiker bira, predlaže se najuglednija, poštena i stabilna ličnost koja nije politički
eksponirana. Kada se spiker izabere on je dužan da se odrekne svih političkih aktivnosti i ne
smije ispoljavati stranačke simpatije i pristranosti. On ne uzima riječ u političkim debatama, on
nikad ne glasa, osim ako se glasovi podijele, ali i tada glasa tako da se sporno pitanje ponovo
stavi na razmatranje. Dakle, on ne smije glasati u prilog konačne odluke.

U privatnom životu spiker se mora uzdržati od bilo kakve stranačke aktivnosti.

On ne smije iznositi javno svoje mišljenje, ne prisustvuje partijskim sastancima, ne odlazi u

političke klubove. Tradicija je da kada spiker ode u penziju, dodjeluje mu se plemićka titula.
Spiker određuje ko će dobiti riječ u parlamentu, upozorava na red i ponašanje članova
parlamenta. Spiker formulira pitanja i objavljuje rezultate glasanja. Sve njegove odluke o
proceduralnim stvarima su konačne i neopozive.

LOKALNA SAMOUPRAVA

V.B. je zemlja sa visoko lokalnom samoupravom. Postoje dva sistema vlasti. Jedan koji
sačinjavaju centralni organi i drugi koji sačinjavaju lokalni organi. Parlament je taj koji utvrđuje
funkcije i jednih i drugih. Sistem lokalne samouprave sastoji se od tri stepena jedinica:

1. Cijela zemlja dijeli se na okruge (53 okruga). Okruga ima dvije vrste:

- metropolski okruzi

- obični okruzi

2. Obje kategorije okruga dijele se na distrikte.

Metropolski distrikti imaju veća ovlaštenja od običnih.

3. Parohije.

POLITIČKE PARTIJE

V.B.  je zemlja sa dvopartijskim sistemom. Dvije partije se smjenjuju, konzervativna i

laburistička. Iz laburističke partije se obrazovala socijaldemokratska partija.
Obje ove partije su organizovane centralistički. Na čelu  im se nalaze izvršni vrhovi, odnosno
glavni odbori. I jedni i drugi imaju svoje grupe u parlamentu koji sačinjavaju članove tog doma.
Oni su dužni da glasaju shodno odluci donijetoj od strane njihove partije.

U domovima postoji instutcija «partijskih bičeva». To su partijski aktivisti zaduženi za

održavanje discipline među članovima parlamenta, koji okupljaju, obvještavaju, upozoravaju da
prisustvuju sastancima, kontrolišu kako poslanici glasaju.

U Donjem domu je još uvijek prisutan tradicionalni način glasanja. Iz sale za sjednice lijevo i
desno iza spikerovih leđa vode dva hodnika. U jedan ulaze oni koji glasuju za, a u drugi oni koji
glasuju protiv. Bičevi stoje na ulazu u hodnike da kontroliču i opominju.

KOMONVELT – Britanska zajednica naroda.

Komonvelt danas ima preko 30 članova:Australija, Indija, Kanada, Nigerija, itd.

KANADA

U sastav britanskog carstva Kanada je ušla 1763. godine. Do tada ona je bila u rukama
Francuske.

Brz razvoj Kanade u 20. st. dovodi do njenog osamostaljivanja, koji je potvrđen
Vestministerskim statutom iz 1931. godine. Politički sistem Kanade je formiran pod utjecajem
britanskog sistema s jedne i političkog sistema SAD-a s druge strane. Ta dva sistema su napravili
jedan spoj, tako da tu susrećemo parlamentarizam iz V.B. i federalizma iz SAD-a.

Kanada je federativna država. Godine 1867. godine federacija u Kanadi se sastojala od samo
četiri jedinice tzv. pokrajine, a danas je to federalna džrava sa deset samostalnih država, od
Britanske Kolubije do Quebecka. U Quebecku 95% je zastupljeno francuskog stanovništva.

Parlamentarni sistem u Kanadi je uređen po ugledu na  britanski i njega sačinjavaju:

-         Britanski guverner, dakle kraljica,

-         Senat (Gornji dom)

-         Dom Komuna (Donji dom).

Monarha predstavlja generalni guverner i imenuje se na prijedlog kanadskog prvog ministra.

Senat se sastoji od predstavnika pojedinih pokrajina, a te predstavnike doživotno imenuje
generalni guverner.

Kod kanadskog sistema broj senatora ovisi o broju stanovnika pokrajine, a kreće se od 4-24
senatora.

Dom komuna bira se na opštim izborima. Vlada odgovara isključivo pred Donjim domom, a na
čelu vlade se nalazi prvi ministar.

Kanada ima dvopartijski sistem, liberalna i konzervativna. Stranka koja osvoji većinu ima pravo
formirati vladu. Već mnogo godina stanovništvo Quebeka traži referendum za glasanje.

Zadnji referendum bio je 1997. godine koji je propao za samo 1,4%.

Kanada je članica NATO saveza i jedna je od deset najrazvijenijih zemalja svijeta. Kanada je
zemlja velike tradicije i razvijene kulture.

AUSTRALIJA

Politički sistem Australije je sličan političkom sistemu V.B. Kao i Kanada, Australija je postala
samostalna zemlja usvajanjem Vestminsterskog statuta 1931. godine.

Australija je velika zemlja koja zajedno sa Okeanijom čini poseban kontinent. Nju je otkrio
britanski moreplovac James Cook.

Početkom 20. st. Australija doživljava ubrzan razvoj, pa je danas prva zemlja po gradova koji su
postali industrijski trgovački i kulturni centri: Sidnej, Melburn,..itd.

Australija je multinacionalna i multikulturna zajednica. U njoj se miješaju različite rase, nacije,

religije i kulture.

Najstarije stanovništvo Australije su Aboridžani koju su engleski kolonizatori istrijebili, pa ih

danas možemo naći samo u sjevernim dijelovima Australije, gdje su i uslovi života najteži.

Australija je federalna država. Glavni grad je Kambera, sa okolinom ima status tzv. «Capital
Teritory».
Australsku federaciju čine: Western Australija, Northon Terithory, Quenskend, South Ausralija,
New South Wales i Victoria.

Svaku od ovih šest federalnih jedinica ima status države i u Australiji je glavna vlast u rukama
federalnih država. Australija ima parlamentarnu vladu i kabinetski sistem.

Formalni šef države je britanska kraljica, a nju predstavlja generalni guverner.

Ranije je guvernera imenovala Kruna na prijedlog britanske vlade. Danas to britanska kraljica
formalno čini isključivo na prijedlog australske vlade iz reda australskih državljana.

Izvršna vlast se nalazi u rukama Kabineta. Na čelu Kabineta je prvi ministar, koji je ujedno i šef
vladajuće stranke u parlamentu. Prvog ministra imenuje generalni guverner, ali je to formalno, jer
on imenuje onu ličnost koja je šef stranke koja je dobila izbore. Kabinet je odgovoran Donjem
domu parlamenta. Predstavnici Donjeg doma se biraju na općim izborima prema izbornim
okruzima, odnosno biraju birači.

Donji dom je najvažniji zakonodavni organ.

Gornji dom – Senat u ovakvoj federalnoj držvi ima svojih 10 članova. Gornji dom nema neku
značajniju funkciju. On ne može ni donositi ni mijenjati finansijske zakone. Jedino može odgoditi
stupanej na snagu zakona iz nekih drugih oblasti.

Australija ima dvopartijski sistem – laburistička i konzervativno-liberalna stranka.

NIZOZEMSKA – HOLANDIJA

Politički sistem Nizozemskog Kraljevstva ima dugu tradiciju. Ugovorom iz 1597. godine sedam
pokrajina Nizozemske se ujedinila u borbi protiv Španjolske Krune, što je dovelo do stvaranja
nezavisne Federalne Republike Nizozemske. Ovim ugovorom je konstituiran konfederalni savez.

Poslije poraza Napoleona 1815. godine donesen je Ustav kojim se napušta konfederalno državno
uređenje, a uspostavlja unitarna ustavna monarhija pod Oranskom dinastijom. Od 1815. godine
pa do danas ovaj ustav je okosnica nizozemskog političkog sistema, iako je doživljavao neke
promjene – mijenjao se 14 puta.

Glavne karakteristike ustava iz 1983. godine

 

1. Monarh i vlada

Pravo na prijestolje je nasljedno. U slučaju kraljeve smrti, pravo na prijestolje prelazi na kraljeve
zakonite potomke prema starosti. Kralj je nepovrediv, za njegove postupke odgovaraju ministri
pred parlamentom.

Kralj imenuje mandatara, a na prijedlog mandatara i ministra i ostale članove vlade. Vladu čine
kralj i ministri. Ministri, a ne kralj odgovorni su za vladine postupke. Ministri zajedno čine
Vijeće ministara, a prvi ministar je predsjednik Vijeća ministara.

2. Savjetodavna i nadzorna tijela

Kralj imenuje članove Državnog vijeća, kao najviše savjetodavno tijelo u zemlji. Državno vijeće
prethodno daje mišljenje o svakom prijedlogu zakona.

Sljedeće značajno tijelo je Glavno financijsko vijeće, obavlja kontrolu nad svim državnim
financijama. Njegovi članovi su istaknuti stručnjaci i imenuju se doživotno.

Godine 1982.je uvden narodni pravobranilac – ombudsmen.

3. Parlament

Nizozemski parlament se sastoji iz dva doma – Donji i Gornji dom.

Parlament je zadržao tradicionalni naziv – Opći staleži.

Opći stalež predstavljaju sve građane Nizozemske. Opći staleži se sastoje od Drugog doma i
Prvog doma.

Na zajedničkoj sjednici se oba doma uzimaju kao jedno tijelo.

Mandat oba doma traje 4 godine.

Članove drugog doma biraju neposredni nizozemski državljani stariji od 18. godina. Članove
prvog doma biraju članovi pokrajinskih vijeća.

Član Općih staleža ne može biti ministar, državni tajnik, član Vrhovnog suda, član Državnog
vijeća, javni pravobranilac.

 
4. Zakonodavstvo i uprava

Zakone Donose zajedno Vlada i Opći staleži. Prijedloge zakona podnosi kralj. Prijedlog postaje
zakonom kada ga usvoji Opći stalež i odobri kralj.

Zakonodavnu vlast vrše Opći staleži, a kralj formalno potvrđuje ono što oni izgalsaju.

5. Pokrajine i lokalna samouprava

Na čelu pokrajina i jedinica lokalne samouprave nalazi se pokrajinsko, odnosno lokalno vijeće.
Upravu pokrajine čini pokrajinska uprava i kraljevski povjerenik, a upravu jedinice lokalne
samouprave lokalno poglavarstvo i načelnik.

Ona ima razvijenu lokalnu samoupravu i nju čine 12 pokrajina i 647 jedinica lokalne
samouprave.

6. Promjena ustava

Parlament odlučuje hoć li se pristupiti promjeni ustava. Nakon objavljivanja prijedloga o

promjeni raspuštaju se oba doma Općih staleža, a novoizabrani domovi razmatraju prijedlog i
usvajaju ga većinom.

Promjene ustava koje su usvojili Opći staleži i odobrio kralj, stupaju na snagu odmah po
objavljivanju.

SAD

Kada se govori o elementima predsjedničkog sistema, najbolji primjer je predsjednički sistem

SAD-a.

Vlast je podijeljena na izvršnu, zakonodavnu i sudsku.

Izvršna vlast je urukama predsjednika, zakonodavna u Kongresu, a sudska u Vrhovnom sudu

SAD-a.
SAD su prva federacija instalirana u svijetu, i one su jedne od vojno, politički i ekonomsko
najmoćnija zemlja svijeta. Politički sistem SAD-a je kopiran u mnogim drugim dijelovima
svijeta.

SAD-e su nastale na tlu Sjeverne Amerike, kao englesko kolonijalno područje.

Prvi doseljenici su bili Holanđani.

V.B. u SAD-u nameće svoju kulturu, jezik, običaje, tako je i dan danas u SAD-u engleski
službeni jezik.

Nezadovoljni ograničenjima koje je uvela Britanija u trgovini, britanske kolonije su se udružile

1775. godine i započele borbu za oslobođenje. Svoju nezavisnost su proglasili 4. jula 1776.
godine. To je nacionalni praznik Amerike. Godine 1787. donesen je Ustav SAD-a, koji je i danas
na snazi. To je jedan od najstarijih sutava na svijetu. Sastoji se od 7 članova i 26 amandmana. U
Filadelfiji 1787. godine je sazvana konferencija. Na toj konferenciji je usvojen Ustav SAD-a, u
komeje bila podijeljena vlast na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.

Ustav SAD-a i politički sistem te zemlje se zasniva na sljedećim načelima:

1. Narodna suverenost i ograničena vlast

Ova teorija polazi od toga da vlast mora biti zasnovana od naroda i da je ona podložna volji
naroda. Glavna posljedica ove teorije o narodnoj suverenosti jeste načelo ograničenja vlasti
države jedino na onu nadležnost koju joj dodijeli narod.

Federalizam je drugo temeljno načelo, koje je izraslo iz konfederacije i potreba da se narodi i

država sjedine u čvršću zajednicu.

2. Vlada sa specivičnom nadležnošću. «Vlast koja nije povjerena SADu u Ustavu, nije zabranjena
državama, već je rezervirana za države ili narode».

3. Vrhovna vlast savezne vlade

Države ne mogu spriječiti saveznu vlast da vrši svoja prava, ne mogu oporezivati svoje organe,
niti se njihovi funkcioneri mogu miješati u njenu nadležnost. Vrhovni sud SAD-a donosi konačne
odluke u svim sporovima između država.

 
4. Podjela vlasti

Vlast podijeljena na izvršnu, zakonodavnu i sudsku da bi se uspostavila ravnoteža između

pojedinih grana vlasti i time spriječila tiranija.

5. Prvenstvo sudske vlasti

Sudska vlast može ukinuti svaki akt zakonodavne i izvršne vlasti. Ustav danas ima 26
amandmana. Za promjenu ustava putem amandmana postoje dva puta:

-         putem konvencije koju saziva Kongres na zahtjev 2/3 država ili

-         usvajanjem od strane dvotrećinske većine u oba doma Kongresa.

Prvih 10 amandmana označavaju američku Povelju sloboda i prava (1791. godine).

SAD-e ima dvopartijski sistem – demokratska i republikanska – koji je doveo do promjena u

sistemu ustava.

Predsjednik je postao vodeća ličnost Partije koju predstavlja i koja ga kandidira. Partijski sistem
je kasnije doveo do ukidanja izbora predsjednika putem sistemaelektora i usvojen je novi ustavni
amandman koji predviđa neposredne izbore.

Politički sistem SAD-a je izazvao dvije velike krize:

1. Prva kriza je vezana za građanski rat između sjevera i juga koji je trajao 4 godine.
2. Druga velika kriza je ekonomska kriza.

6. Uslovi pod kojima se razvijao ovaj sistem

Kontinent SAD-a je bogat prirodnim resursima, imaju plodnu zemlju i ravnicu. Godine 1867.
Amerikanci od Ruskog cara kupuju Aljasku.

Na tlu SAD-a se nalaze ogromne količne nafte, ali oni svoju naftu nediraju, jer je ispaltnije
kupovati.

Dugo je u SAD-u vladao tzv. IZOLACIONIZAM.

Podjela političke vlasti je predstavljena izuzetno jakom državnom vlašću, monarhovom.

Državna vlast je decentralizovana.

Deklaracija nezavisnosti od 1776. godine isticala je da su svi ljudi stvoreni jednaki.

Biračko pravo u SAD-u je dugo vremena bilo ograničavano, jer su u mnogim državama bili
različiti cenzusi. U nekim državama morao se imati određeni imetak da bi se moglo glasati, dok
je u drugim bio rasni cenzus, pa tako crnci nisu mogli glasati.

Državni organi su izborni, kako u savezu koji se zove UNITED STATES, tako i u federalnim
jedinicama.

Danas Amerika ima 50 federalnih jedinica koje se zovu STATES (države).

7. Vrhovni sud SAD-a

U slučaju da dođe do sukoba između sudova i zakona,tad se pojavljuje Vrhovni sud. Ako neki
zakon nije u skladu s ustavom, onako kako je to Vrhovni sud protumačio, takav zakon se ne može
primjenjivati i obratno.

Ovlaštenja predjsednika SAD-a

Predsjednik SAD-a je šef države, šef izvršne vlasti, komandant državnih snaga, te rukovodilac
spoljne politike SAD-a.

Predsjednik se bira na četiri godine, sa mogućnošću obnove još jednog mandata.

Po Ustavu predsjednik mora biti star najmanje 35 godina, da je od rođenja državljanin SAD-a i da
je tamo proveo najmanje 14 godina, ne smije biti sudski gonjen.

U nacionalnom, rasnom, vjeroskom i polnom smislu nema ograničenja.

Potpredsjednik mora imati iste kvalifikacije kao i predsjednik, jer ga on nasljeđuje u slučaju
njegove smrti.

Najvažnija funkcija potpredsjednika je da predsjedava Senatom – Gornjim domom Kongresa.

Ukoliko i predsjednik i potrpedsjednik umru, na taj položaj dolazi Speeker – predsjednik
predstavnčkog doma Kongresa, a iza njega predsjednik Senata. Nakon te osobe dolaze članovi
Kabineta po redoslijedu koji je utvrdio Kongres.

Po prvobitnom tekstu Ustava predsjednik je biran od strane male grupe elektora.

Svaka savezna država imala je toliko elektora koliko je imala senatora i članova Predstavničkog
doma Kongresa. Svi elektori su se skupljali na određenom mjestu i svako je imao pravo da glasa
za dvije osobe. Osoba koja dobije najviše glasova postaje predsjednik.

Vremenom, taj sistem je počeo mijenjati. Od 1831. godine sa pojavom političkih partija svaka
partija na svojoj konvenciji bira svog kandidata za predsjednika.

Na tim konvencijama izrađuje se politička platforma.

Predsjednik sudije imenuje doživotno, a ostale funkcionere koje on postavi uz pristanak Senata
može i smijeniti. On sprovodi zakone koje donosi Kongres.

U domenu vanjskih poslova, predsjednik je najvažniji organ, putem koga se obavljaju svi poslovi
sa stranim državama. On prima strane diplomatske predstavnike, imenuje diplomatske
predstavnike SAD-a u drugim zemljama i sklapa međunarodne ugovore.

Predsjednik u vršenju svojih funkcija ne mora da polaže račun Kongresu. On ima pravo da stavi
veto i da odbaci bilo koji zakon koji donosi Kongres, ali ukoliko oba doma Kongresa usvoje taj
zakon 2/3 većinom, veto postaje ništavan i zakon stupa na snagu.

Predsjednik lično bira glavne ministre. Njegov izborni štab postaje nosilac glavnih resornih
funkcija, a to je ono što se u Evropi kaže vlada.

On rekonstruira cijeli STATE DEPARTMENT.

Uz saglasnost Senata imenuje svoje savjetnike, šefove pojedinih resora itd. Oni nikad ne
zasjedaju bez predsjednika.

IZVRŠNA KANCELARIJA kontroliše i usmjerava rad svih organa predsjednika.

U sastav Izvršne kancelarije ulazi tzv. «Bijela kuća».

Tu su još dva značajna tijela, a to su:

-         BIRO za upravljanje i budžet

-         SAVJET nacionalne sigurnosti.

Predsjednik ima samo pravnu odgovornost tj. ako učini neko krivično djelo.

Po Ustavu predsjednik i drugi funkcioneri mogu biti smijenjeni u slučaju izdaje, primanja mita i
drugih teških krivičnih djela. Optužuje ih Predstavnički dom – Donji dom Kongresa, a sudi im
Senat.
To krivično gonjenje predsjednika se zove IMPEACAMENT.

Kongres 

Kongres je glavni zakonodavni organ. Sastoji se od dva doma:

-         Predstavnički dom – Donji dom

-         Senat – Gronji dom.

Predstavnički dom ima 436 članova, te jednog predstavnika Portorika, koji smije učestvovati u
diskusijama, ali nema pravo glasa.

Svakoj državi je zagarantovano najmanje jedno mjestu Predstavničkom domu.

Članovi Predstavničkog doma moraju biti stari najanje 25 godina, moraju stanovati u državi u
kojoj se kandidiraju i moraju biti najmanje 7 godina državljani SAD-a.

Članovi Predstavničkog doma se biraju na 2 godine .

Senat se sastoji od 100 članova, po dva iz svake države.

Senator mora biti star najmanje 30 godina, mora biti nastanjen u državi u kojoj se bira i
državljanin SAD-a najmanje 9 godina. Senatora biraju svi birači neposrednim glasanjem. Njegov
mandat traje 6 godina.

Na čelu Predstavničkog doma nalazi se Spiker, koji je vođa stranke koja ima većinu u tom domu.

Predstavnički dom ima 26 stalnih zakonodavnih odbora, a Senat 16.

Uloga tih odbora je veoma važna. Kad neki odbor dobije neki zakonski prijedlog na razmatranje,
on ga uputi svom pododboru. Nakon izvještaja pododbora u odboru se odlučuje hoće li se na
njega predložiti dopune i proslijediti ga natrag odgovarajućem domu Kongresa ili će ga
jednostavno staviti «ad acta».

U spoljnoj plitici Senat ima veća ovlaštenja od Predstavničkog doma, dok Predstavnički dom ima
veća ovlaštenja u kreiranju zakona.

 
Sudski sistem 

Sudska vlast je povjerena Vrhovnom sudu SAD-a te nižim sudovima koje ustanovi Kongres.

U američkom federalizmu postoje dva potpuno odvojena sistema sudova.

Najviši sud je Vrhovni sud SAD, koji sesastoji od 1 predsjednika i 8 sudaca koje sve imenuje
predsjednik SAD-a, a potvrđuje Senat.

Vrhovni sud daje tumačenje stava, svih federalnih zakona i glavna je instanca u sporovima
između država.

Niža instanca federalnog sudskog sistema su tzv. Circuit Courts of Appeals, kojih ima 11.

Oni su nadležni za razmatranje i osiguranje izvršenja odluka federalnih organa. Najniže instance
su Federalni okružni sudovi, kojih ima 86. Oni su nadležni u krivičnim i građanskim predmetima.

Većina država ima tri sudske instance:

-         mirovni suci,

-         sudovi opće nadležnisti

-         apelacioni sudovi.

MIROVNI SUCI su najniža sudska instanca. Oni presuđuju kao pojedinci ili kao rpedsjednici
sudskih vijeća. Oni imaju ograničenu nadležnost za prekršaje i manje krivične i građanske
parnice.

SUDOVI OPĆE NADLEŽNOSTI su nadležni u građanskim i krivičnim predmetima.

APELACIONI SUDOVI su nadležni u žalbenom postupku na presude nižih sudova.

Imenovanje sudaca državnih sudova zavisi od ustava te države.

Postoje tri sistema:

-         po prvom, suci se biraju putem općih izbora

-         po drugom, suce biraju zakonodavni organi država

-         po trećem, imenuje ih guverner države, a potvrđuje Gornji dom.

 
 

Lokalna uprava u SAD-e

Ona ima svoje tradicionalne institucije.

Prvo tijelo su GRADSKI ZBOROVI, gdje su se okupljali punoljetni građani i rješavali pitanja od
lokalnog značaja.

Danas svaka američka federalna jedinica ima razvijen sistem lokalne samouprave.

Lokalna samouprava je dvostepena.

Osnovna jedinica je OPŠTINA, ajedinica drugog stepena je OKRUG.

Razlikuje se seoska i gradska lokalna samouprava.

Lokalna samouprava u SAD-a ima niz značajnih funkcija:

-         javno zdravstvo,

-         prosvjeta

-         socijalna služba

-         izgradnja stanova i socijalnih naselja

-         zbrinjavanje starijih, retardiranih itd.

HRVATSKA

Nakon raspada SFRJ Hrvatska je postala nezavisna, suverena i međunarodno priznata država.
Kao takvu priznaju je i članice EU, SAD i niz drugih zemalja, te ona postaje i članica UN-a.

Današnjem Ustavu nezavisne R. Hrvatske prethdoili su politički događaji, ratno stanje, agresija
na tu Republiku i okupacija njene teritorije.

HDZ na čelu sa Franjom Tuđmanom je od početka bila za nezavisnost Hrvatske. Ova stranka je
pobijedila na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj.

Ustav Republike Hrvatske

Ustav R Hrvatske proglašen je i stupio je snagu odlukom hrvatskog Sabora od

21.12.1991.godine.

Donošenjem Ustava, hrvatski narod je konačno izborio svoju državu i ostvario svoje težnje.
Hrvatski ustav je rađen po uzoru na razvijene zapadne demokracije.

Po Ustavu R Hrvatka je jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država. Ona je suverena,

samostalna i međunarodno priznata nacionalna država hrvatskog naroda. Ustavom se garantiraju i
osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i građanina. Njima su oblikovane glavne
institucije političkog sistema: Predsjednik, Sabor, Vlada i Vrhovni sud.

Predsjednik Republike

Predsjednik R Hrvatske ima široke ovlasti.

Iako se politički sistem Hrvatske definira kao polupredsjednički, sudeći po ovlastima

predsjednika, to zadobija karakteristike predsjedničkog sistema. Predsjednik Republike je
vrhovni državni poglavar. On zastupa državu u zemlji i inostranstvu. On imenuje i razrješava
ambasadore, poziva i opoziva diplomatske predstavnike itd.

Predsjednik je neodgovoran prema Saboru. On raspisuje izbore za oba doma Sabora. Na prijedlog
vlade i uz potpis njenog predsjednika, a nakon savjetovanja s predsjednikom Sabora, on može
raspustiti Zastupnički dom, ako je taj dom izglasao nepovjerenje vladi ili ako u roku od mjesec
dana od dana predlaganja nije usvojio budžet.

On postavlja predsjednika vlade, a na njegov prijedlog imenuje i razrješava potpredsjednike i

ministre u vladi.
Vlada je odgovorna predsjedniku i ona samostalno može rješavati samo ona pitanja koje joj je
Ustav dao u nadležnost.

On je vrhovni komandant oružanih snaga. Po Ustavu predsjednik objavljuje rat i zaključuje mir,
te poduzima vanredne mjere u slučaju ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti.

Sabor Republike Hrvatske

Sabor je dvodomno zakonodavno tijelo. On je sastavljen od Zastupničkog doma i Županijskog

doma.

Predsjednik prema Saboru jedino ima obavezu da jednom godišnje da izvješće o stanju nacije i
države.

Obaveza predsjednika vlade je da vladu predstavi Saboru i zatraži glasanje o povjerenju vladi.

Zastupnički dom

On je zakonodavno tijelo Sabora. Donosi zakone, državni budžet, odlučuje o donošenju i

promjeni ustava, o ratu i miru itd. Zastupnički dom broji najmanje 10, a najviše 100 zastupnika.
Mandat zastupnika traje četiri godine.

Županijski dom

On se sastoji od po tri zastupnika iz svake županije. Županijski dom raspravlja i predlaže zakone i
obavlja druge poslove određene ustavom.

Vlada

Vlada obavlja dio izvršne vlasti koji ustavom nije povjeren predsjedniku Republike. Njena
odgovornost je dvostruka, jednim dijelom prema predsjedniku, a drugim prema Saboru.
 

Sudska vlast

Sudska vlast se temelji na načelu neovisnih sudova.

a) Ustavni sud

Odlučuje o saglasnosti zakona s Ustavom, štiti slobode i prava čovjeka i građanina, rješava
sukobe između zakonodavne i izvršne vlasti, itd.

b) Vrhovni sud

To je najviši sud sa osnovnim zadatakom da osigurava primjenu zakona i punu ravnopravnost

građana.

Kako se vidi, politički sistem R Hrvatske zasnovan je na načelu podjele vlasti na zakonodavnu,
izvršnu i sudsku, te na uzajamnoj kontroli i odgovornosti jednih institucija prema drugima.

Da bi se promijenio Ustav, potrebna je 2/3 većina u Zastupničkom domu Sabora.

NOVI USTAV REPUBLIKE HRVATSKE

Hrvatski sabor je na sjednici od 23. aprila 2001. godine utvrdio pročišćen tekst Ustava Republike
Hrvatske. On je stupio na snagu 25. aprila 2001. godine.

Po Ustavu R Hrvatska se određuje kao jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna država.

Vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu. Vlast je podijeljena na izvršnu, zakonodavnu i sudsku.

Što se tiče ustrojstva državne vlasti, prvi i najvažniji je Hrvatski sabor.

Hrvatski sabor
 

Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u R Hrvatskoj. On

ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se biraju neposredno tajnim glasanjem. Oni se
biraju na period od 4 godine.

Hrvatski sabor:

odlučuje o donošenju i promjeni ustava, donosi zakone, donosi državni budžet, odlučuje o ratu i
miru, raspisuje referendum, daje amnestiju za kaznena djela, itd.

Predsjednik R Hrvatske se bira na neposrednim izborima tajnim glasanjem na vrijeme od 5

godina i ne može biti biran više od dva puta. On predstavlja i zastupa R Hrvatsku u zemlji i
inostranstvu.

Vlada Republike Hrvatske

Ona: predlaže zakone i državni proračun, provodi zakone i druge odluke Hrvatskog Sabora, vodi
vanjsku i unutrašnju politiku itd. Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru. Predsjednik i članovi
Vlade zajednički su odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a lično su odgovorni za svoje
područje rada.

Sudska vlast

Po Ustavu sudska vlast je samostalna i neovisna.

Vrhovni sud je najviši sud.

Predsjednika Vrhovnog suda bira i razrješava Hrvatski sabor. On se bira na 4 godine.

Sudske rasprave su javne i presude se izriču javno, u ime R Hrvatske.

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo koje je ovlašteno i dužno

postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela.
Glavnog državnog odvjetnika imenuje, na prijedlog Vlade, Hrvatski sabor na 4 godine.

Ustavni sud R Hrvatske čini 13 sudija koje bira Hrvatski sabor na vrijeme od 8 godina iz reda
istaknutih pravnika, sudija, državnih odvjetnika, itd.

Ustavni sud R Hrvatske: odlučuje o saglasnosti zakona s Ustavom, može ocjenjivati ustavnost
zakona, rješava sukob nadležnosti između tijela, zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, odlučuje o
odgovornosti Predsjednika Republike itd.

Jedna od glavnih promjena u novom Ustavu jeste da s njim prestaje s radom Županijski dom
Hrvatskog sabora, te prestaju dužnosti dotadašnjem predsjedniku i članovima Državnog
sudbenog vijeća, kao i predsjednika Vrhovnog suda R Hrvatske.

ŠVICARSKA

Švicarska je princip federalizma i primjer primjene demokracije, kao i neutralnost u vanjskim

poslovima.

Složenost kantona

Švicarska je mala zemlja okružena Francuskom, Njemačkom, Austrijom i Italijom.

U njoj su zastupljene dvije glavne religiozne grupe: protestantska i katolička i četiri lingvističke
grupe.

Po svom unutrašnjem uređenju Švicarska je federalno uređena država. Ustav iz 1848. godine
označio je kraj viševjekovnog postojanja konfederacije.
Tek Ustavom iz 1848. godine, Švicarska se konstituirala kao federativno uređena država, sa
saveznom skupštinom koja je bila glavni zakonodavni organ i Saveznim vijećem kome je bila
povjerena izvršna funkcija vlasti.

Napredak u smislu potpunijeg funkcioniranja švicarske federacije učinjen je Ustavom iz 1874.

godine.

Veliki kvalitativni napredak ostvaren je 1. januara 2000. godine, kada je Švicarska usvojila novi
federalni ustav. Osnovni principi tog ustava su da je on omogućio kooperaciju između federalne
vlade i kantona i između samih kantona. Istovremeno, ustav je skladno uredio vertikalno urešenje
države na tri nivoa: federalna vlada, kantoni i općine .

Prema novom ustavu, kantoni se zapravo mogu tretirati kao države jer u svom okviru imaju
zaokružen politički sistem kojeg čine ustav, pravni sistem, parlament, vlada, sudstvo, građanska
prava i političke partije.

Federalni sistem Švicarske

Osnovni organi Konfederacije su Federalni Parlament, Federalna vlada i Federalni Vrhovni sud.

Federalani parlament

Federalni parlament je najviša vlast Konfederacije. federalni parlament se sastoji od

predstavničkog doma i Senata. Konfederalni parlament čine 200 predstavnika naroda.
Predstavnici se biraju direktno prema sistemu proporcionalnih izbora. Predstavnički dom se bira
svake 4 godine. Svaki kanton čini izborni distrikt.

 
Senat se sastoji od 46 delegata kantona. Kantoni reguliraju izbore za svoje senatore.
Zakonodavnu djelatnost vrše istovremeno oba doma. U procesu donošenja odluka, mora postojati
saglasnost oba doma.

Federalna vlada

Federalna vlada je najviša upravljačka izvršna vlast Konfederacije. Federalna vlast se sastoji od
sedam članova. Članove Federalne vlade bira Federaln parlament svake četiri godine, pri čemu
vodi računa d svi geografski i jezički regionu budu adekvatno zastupljeni.

Federalni vrhovni sud

Federalni Vrhovni sud je najviša federalna sudska vlast. On rješava po:

-         žalbama zbog kršenja ustavnih prava;

-         žalbama zbog kršenja autonomije općina;

-         žalbama zbog kršenja međunarodnih i interkantonalnih ugovora, i

-         o sporovima između konfederacije i kantona ili između pojedinih kantona.

Kantoni i opštine

Kantoni učestvuju u stvaranju političkih odluka na federalnom nivou, posebno u federalnoj

legislativi. Federalni zakoni imaju prednost nad kantonalnim pravom, ukoliko je to pravo u
suprotnosti sa federalnim pravom.

 
Ona je jedinstvena među svim federacijama po tome što njen Vrhovni sud, Federalne tribunal,
nije ovlašten da kontrolira ustavnost saveznih zakona. U Švicarskoj se na ustav gleda kao na izraz
narodne volje.

Izvršna vlast se nalazi u rukama Saveznog vijeća (7 članova). Njihov mandat traje 4 godine.
Savezno vijeće nije odgovorno parlamentu. Na federalnom nivou je carina i odbrana zemlje.

Švicarske partije su kantonalne organizacije. Donji dom švicarskog parlamenta – Nacionalno

vijeće je odgovorno za razrješavanje međupartijskih sporova.

Federalni izbori se odvijaju na kantonalnoj, a ne na nacionalnoj osnovi.

SRBIJA

Poslije raspada SFRJ, na njenom tlu je nastalo pet novih međunarodno priznatih država: BiH,
Republika Hrvatska, Republika Slovenija, Republika Makedonija i SR Jugoslavija. Poslije
skidanja sa vlasti Slobodana Miloševića i njegovog odlaska na suđenje u Hag, na osnovu
Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN usvojena je «Ustavna povelja Državne zajednice Srbije i
Crne Gore.

U njenom članu 25 istaknuto je da po isteku perioda od tri godine, države članice imaju pravo da
pokrenu postupak za promjenu državnog statusa, odnosno za istupanje iz Srbije i Crne Gore.
Koristeći to pravo, rukovodstvo Crne Gore, na čelu sa Milom Đukanovićem, je povelo intenzivnu
kampanju s ciljem proglašenja nezavisnosti Crne Gore, odnosno istupanja iz zajednice Srbije i
Crne Gore. Nakon referenduma, koji je održan 21. maja 2006. godine, Crna Gora se opredijelila
za put samostalnosti i nezavisnosti, tako da su danas iz te zajednice nastale dvije suverene i
međunarodne priznate države: Republika Srbija i Republika Crna Gora.

Ustav Republike Srbije

Kao što smo već rekli Crna Gora se referendumom od 21. maja 2006. godine izdvojila iz državne
zajednice Srbije i Crne Gore.
Istovremeno «Kosovsko pitanje» i nacionalno pitanje kosovskih Albanaca također traže
nezavisnost i izdvajanje iz Srbije. Kako je Kosovo još od intervencije NATO snaga (1999.
godine) pod punom kontrolom i u položaju (polu)protektorata i kako se rješenja o njegovom
konačnom statusu očekuju najdalje do polovine 2007. godine, srpskom rukovodstvu se žurilo da
donesu svoj Ustav, kojim bi dodatno pojačali svoje nacionalne ciljeve i ustavno-pravne pozicije i
pokušali dati legitimitet o održanju statusa quoo.

Kao odgovor na majski crnogorski referendum, 28 i 29. oktobra 2006. godine, raspisan je
referendum o Ustavu Republike Srbije sa osnovnim pitanjem «DA» ili «NE» predloženom
Ustavu.

Većinskom voljom srpskih birača usvojen je Ustav Republike Srbije. Po Ustavu, R Srbija se
određuje kao demokratska država svih građana koji u njoj žive, zasnovana na slobodama i
pravima čovjeka i građanina, na vladavini prava i na socijalnoj pravdi.

Suverenost pripada svim građanima Republike Srbije i građani tu suverenost ostvaruju

referendumom, narodnom inicijativom i preko svojih slobodno izabranih predstavnika. Teritorija
R Srbije je jedinstvena i neotuđiva i o promjeni granica R Srbije odlučuju građani referendumom.

U R Srbiji postoje Autonomna pokrajina Vojvodina i Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija,

kao oblici teritorijalne autonomije. Ustavotvorna i zakonodavna vlast pripada Narodnoj skupštini.

Republiku Srbiju predstavlja i njeno državno jedinstvo izražava predsjednik Republike.

Izvršna vlast pripada Vladi, a sudska sudovima.

Građani su jednaki u pravima i dužnostima i imaju jednaku zaštitu pred državnim i drugim
organima, bez obzira na rasu, pol, jezik, naciju, vjeru, itd.

Ustavom se jamči sloboda vjeroispovijesti. Vjerske zajednice su odvojene od države i slobodne

su u vršenju vjerskih poslova i obreda.

R. Srbija održava vezu sa Srbima koji žive izvan R Srbije, radi očuvanja njihove nacionalne i
kulturno-istorijske samosvojnosti.

Po Ustavu, glavni organ vlasti je Narodna skupština. Ona odlučuje o: promjeni Ustava, donosi
zakone, donosi plan razvoja, budžet, odlučuje o ratu i miru, ratifikuje međunarodne ugovore, bira
i razrješava predsjednika i potpredsjednika Narodne skupštine, predsjednika, potpredsjednika i
ministre u Vladi, sudije Ustavnog suda i dr, obavlja kontrolu nad radom Vlade itd.

Narodni poslanici biraju s na 4 godine. Izbori za narodne poslanike moraju se održati najkasnije
30 dana prije isteka mandata narodnog poslanika kojima mandat ističe.

Predsjednik Republike
 

Predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsjednika Vlade, kandidate za predsjednika i sudije

Ustavnog suda, ukazom proglašava zakone, rukovodi oružanim snagama, daje pomilovanja,
dodjeljuje odlikovanja itd.

Predsjednik se bira na neposrednim izborima, tajnim glasanjem. Mandat Predsjednika traje 5

godina. Isto lice za predsjednika može biti izabrano najviše dva puta.

Predsjednik, na prijedlog Vlade, može raspustiti Narodnu skupštinu. Njenim raspuštanjem

prestaje i mandat Vlade.

Vlada

Izvršava zakone i predlaže zakone, vodi politiku Republike Srbije, predlaže plan razvoja,
prostorni plan, budžet, vrši nadzor nad radom svih ministarstava, itd.

Vladu sačinjavaju predsjednik, potpredsjednik i ministri.

Ako su oni izabrani iz reda narodnih poslanika, zadržavaju mandat narodnih poslanika.
Predsjednik, potpredsjednik i ministri uživaju imunitet kao narodni poslanici. O njihovom
imunitetu odlučuje vlada.

Vrhovni sud je najviši sud u R Srbiji.

Javno tužilaštvo je samostalni državni organ koji goni počinioce krivičnih i drugih kažnjivih
djela.