UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA HISTORIJU

Andrew Baruch Wachtel „Stvaranje nacije, razaranje nacije“

- referat -

KANDIDAT: MENTOR:
Armin Džunuzović prof. dr. Edin Radušić

SARAJEVO, 2014.
 Knjiga „Stvaranje nacije, razaranje nacije“ autora Andrew Baruch Wachtela
predstavlja jedinstveno djelo o ideji jugoslavenske nacije, o viziji stvaranja zajednice Južnih
Slavena koja će biti suštinski jedinstvena, uprkos razlikama u jeziku, religiji i historijskom
iskustvu.1 U ovom djelu autor će se bazirati na pojašnjenju i tumačenju tzv. “jugoslavenskog
pitanja”. o ideja koja se jasno javljala prvi put 30-tih i 40-tih godina 19. stoljeća, unutar malih
grupa intelektualaca. Te pisanjem autor pomaže u sticanju novog znanja o nacionalnoj ideji
jugoslavena, nastanku ideje, njenom razvoju u različitim vremenskim periodima, odnosno
prihvatanju ideje kod masa. Daje više saznanja o pokušaju ujedinjenja kulture i jezika, što bi
ubrzalo stvaranje jedinstvene nacije. Autor je ovim istraživanjem pokušao da predstavi samu
nacionalnu ideju, njen razvoj i najvažnije odnose, ali također svjestan procesa posrbljavanja i
multikulturalnog modela koji su se mjenjali u određenim periodima zavisno od prilika koje su
vladale u to vrijeme.
Andrew Baruch Wachtel, autor ovog djela, profesor je slavenskih jezika i književnosti
na Northwestern Univerzitetu u Evanstonu, Ilinois. Wachtel je jedan od najvažnijih američkih
historičara slavenskih književnosti. Njegove se teme kreću u rasponu od književnosti 19.
stoljeća do moderne književnosti, od poetičkih pitanja do problema odnosa književnosti i
društva, književnosti i kulturne politike. Zanimanje za slavenske književnosti Wachtel
nastavlja i kao glavni urednik izdavačke kuće Northwestern University Press u kojoj je
obajvio čitav niz književnih djela istočnoevropskih autora, studija Stvaranje nacije, razaranje
nacije, književnosti i kulturna politika u Jugoslaviji.2
Sam autor u ovom djelu krenuo je u vlastito istraživanje i analizu s idejom
pronalaženja najcjenjenijeg odgovora. Wachtelova premisa je da propast višenacionalne
jugoslavenske države, treba tražiti u postepenom uništavanju pojma jugoslavenske nacije, a ne
u političkim problemima. U daljem djelu rada da bi odbranio svoju premisu o postojanju
jugoslavenske nacije, iako je brojni autori negiraju, Wachtel daje niz značajnih slika izgradnje
nacionalne kulture, koja je po mišljenju autora izgradila i jugoslovenstvo kao nacionalnu
ideju.

1
Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, Bošnjačka asocijacija 33, Sarajevo 2010., str.13
(dalje: Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije)
* Ibidem, str. 316

2
 Originalna verzija ovog djela objavljena je 1988. godine u Kaliforniji, pod izvornim
nazivom “Making a Nation, Breaking a Nation, Literature and Cultural Politics in
Yugoslavia”, dok je prevedena verzija djela na bosanski jezik objavljena 2010. godine u
Sarajevu pod nazivom “Stvaranje nacije, razaranje nacije, Književna i kulturna politika u
Jugoslaviji“. Knjiga je sastoji od 14. poglavlja, te sve ukupno 319. stranica. Dok je moj
zadatak bio da obradim prvih 85. stranica teksta gdje se govori o usponu jugoslavenske ideje,
te odnosu između jugoslavenskog i srpskog nacionalizma.
Knjiga započinje tumačenjem i pojašnjavanjem samog odnosa nacije i države, što je
veoma bitno odmah razjasniti. Odnosno nacija i država nisu nužno ista stvar; iako mnogi
nacionalni pokreti teže da nacija ima i vlastitu državu.3
Nacija nije politička zajednica već “imaginarna zajednica” kojoj se osjećaj pripadnosti
određuje prema zajedničkom jeziku, historiji ili kulturi. Autor se također u uvodu knjige bavi
idejom nacije, nastanka nacionlane pripadnosti, odnosno nametanja nacionalnog identiteta.
Smatra da su jezik kultura i tadicija najbolji materijal koji se najlakše koristi za stvaranje
nacije.
Knjiga će posebno biti usredočena na kulturne procese koji su razvijali ideju o
jugoslavenskoj naciji, kao i na razloge koji su doveli do konačnog neuspjeha te ideje u tome
da Južne Slavene poveže u jednu naciju i državu.
Knjiga je organizovana hronološki a redom su predstavljana tri načina na koja su
pokušana stvoriti jugoslovensku ideju.
1. stvaranje nacionalnog jezika
2. razvoj obrazovanja
3. nastanak novih književnih djela i razvoj književnosti

Zadatak ovog djela je da pokaže nastanak ideje jugoslavenske nacije, koji predstavlja
zamršen slučaj stvaranja nacionalne ideje i ujedinjenja Južnih Slavena. Ova specifičnost
uslovljena je zamršenim historijskim i geopolitičkim faktorima u središnjem djelu Balkanskog
poluotoka, koji je vrlo heterogen mješavinom različitih naroda i kultura. Kao geopolitička
raskrsnica dešavanja ovaj teritorij vrlo je interesantan, jer je Balkan naime predstavljao veoma
važnu podjelu, te liniju istoka i zapada odnosno suprotnost zapada koji je uglavnom katolički i
istoka koji je bio pravoslavni, odnosno islamski što je jasno oslikavalo podjele i razlike u
kulturi i tradiciji ovog prostora.4

3
Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije,str.14.
4
Ibidem, str. 25.- 31.

3
 Ovaj period može se gledati kao sama osnova za početak razvoja nacionalizma na
Balkanu koji se razvija uglavnom na principu borbe protiv stranih imperijalista, Osmanskog
carstva, što će biti princip u Srbiji koja će svoj nacionalni identitet i naciju izgrađivati u borbi
za ujedinjenje Srba i oslobođenje od osmanske države. Tako su krajem 19. stoljeća nekada
jedinstvene i stabilne grupe Južnih Slavena izgledale sasvim drugačije.
Intelektualci koji su 30-tih godina 19. stoljeća željeli pokrenuti stvaranje jugoslavenske
nacije, imali su na raspolaganju jake argumente. Osim zajedničkog etničkog porijekla oni su
ukazivali na jezičke sličnosti, na zajedničko kulturno naslijeđe kao i to da je bolje grupisati se
u veću cjelinu radi odbrane od vanjskog neprijatelja. Počevši sa ovim idejama, pokušali su
uvjeriti narod da se počnu smatrati međusobno istovjetnim, bez ozbira na razlike koje su
postojale. Međutim, nikako ne treba zaboraviti i to da su se ovakva ideja jugoslavenskog
ujedinjenja uvijek takmičila sa idejom nacionalizma koji se zavisno od vremena nekada
pokazivao jačim, a nekada slabijim. Međutim, ova knjiga i sam autor malo će pažnje posvetiti
nacionalizmu iz nekoliko razloga kako i sam autor kaže da je prije svega glavna tema ove
knjige kulturni proces.5
Naime, političke i duhovne vođe pokrenule su kampanju nacionalne ideje države i
naroda uglavnom po modelu Francuske, te kulturnom modelu Njemačke. Prvi korak bilo je
jezičko i kulturno buđenje. Tako su odmah male grupe intelektualaca inspirisane Njemačkom
romantičarskom ideologijom običnog naroda, počele mase gledati kao skladišta u kojima se
čuva tradicija. Iznova su pokrenuti maternji jezici, mada su oni uvijek manje više bili u
funkciji bilo u krugovima visoke kulture bilo u borbi protiv germanizacije. U isto vrijeme
intelektualci su počeli uviđati vrijednost drugih narodnih običaja i tradicija uzdižući narodnu
muziku, plesove, nošnju i običaje do kulturnog statusa.6
U početku su nacionalisti bili sasvim u manjini, tako se jedan češki intelektualac
našalio: „ako se sada tavanica obruši na nas, bit će to kraj nacionalnom preporodu“ 7
Vrlo brzo u svim ovim nacijama pojavile su se grupe ljudi koje su našle svoj interes u tome da
se posvete preobražaju kulturnog i intelektualnog buđenja u masovni pokret. Dok je vodstvo
uglavnom preuzimala lokalna buržoazija. A ono što je te pokrete držalo na okupu bili su
kultura i jezik, a ne politika i elita koja je kroz djela umjetnosti i muzike stvarala novu
nacionalnu kulturu.
Iako se u modernoj misli o nacionalizmu ne prihvata vjerovanje da je jezičko jedinstvo
neophodan činilac postojanja nacije. Većina nacionalizama 19-tog stoljeća u Istočnoj i
5
Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, str. 31.
6
Ibidem, str. 36.
7
Ibidem, str. 36.

4
Srednjoj Europi otpočela je oživljavanje i kodifikaciju nacionalnog jezika što su uradili i
slavenski nacionalisti. Kodifikacija jezika bila je uslovljena razvojem nacionalizma, usko
povezana i pod velikim uticajem nacionalne ideje o razvoju jezika. Tako dolazi do
standardizacije narodnog jezika, oblikovanja književnog jezika, dok će dalje za jasan plan
imati formiranje nacionalnog jezika i olakšati stvaranje nacije, odnosno u južnoslavenskom
obliku poistvojećivanje i ujedinjenje naroda koji govore sličnim, odnosno istim jezikom. Kod
Srba je jezičku reformu otpočeo Vuk Stefanovič Karadžić, u prvim decenijama 19-tog stoljeća
kojom su se različiti južnoslavenski jezici kodificirali, i usavremenili. Taj jezik je zadržao
mnoge arhaične oblike i dijalekte, a sam Vuk ove reforme nije smatrao južnoslavenskim nego
srpskim (mada treba razumjeti da su za njega Srbi svi koji govore istim dijalektom bez obzira
na vjeroispovjest).8
Dok je se Vuk zalagao za jezičku reformu i kulturno oživljenje među Srbima, čime je
podupirao razvoj nacionalne ideje. I kod drugih naroda su se činili napori za modernizaciju
jezika. Tako kod Hrvata, iako različito od Srba, dolazi do reforme nacionalnog jezika.
Hrvatski otpor pojavio se oko grupe ljudi koji su sebe nazivali Ilirima krajem 30-tih godina
19-tog stoljeća pod vođstvom Ljudevita Gaja. Ilirski pokret kreirao je jezičke reforme i
oživljavanje hrvatskog jezika. Konkretan veliki korak ka jezičkom ujedinjenju Srba i Hrvata
načinjen je tek 1850. godine kada je u Beču održana konfesija na temu ujedinjenja jezika.
Učesnici konfesije bili su hrvatski pisci poput Ivana Mažuranića, Dimitrija Demetra, te srpski
Vuk Karadžić, Đura Daničić i slovenački Franc Miklošić koji su zaključili da su Srbi i Hrvati
jedan narod i da trebaju imati jedinstvenu književnost koja traži zajednički književni jezik. Te
je prihvaćen program koji će umanjiti razlike i približiti ova dva jezika koji su se odvojeno
razvijali što će usloviti i ojačati nacionalni progres. Iako u praksi nikada u potpunosti nije
zaživio ovaj dogovor bio je veliki korak ka ujedinjenju jugoslavenskih naroda. 9
Tako je lingvističko pitanje shvaćeno i može se o njemu govoriti dosta ozbiljno,
shodno bitnosti jezika u ujedinjenju i nacionalizaciji naroda, što je bio i glavni fokus u
afirmaciji i stvaranju jedne nacije, kao i u njenom zaokruživanju i definitivnom formiranju.
Tako je za one koji su vjerovali u to da Južni Slaveni mogu i trebaju postati jedinstvena
nacija, jezička pitanja bila su od posebne važnosti.
Autor u djelu ističe i to da je skoro isto toliko bilo važno kao stvaranje zajedničkog
jezika i otkriti zajedničke kulturne crte koje bi različite grupe Južnih Slavena mogle povezati
u jedinstvenu zajednicu. Konačno prihvatanje zajedničkog jezika i kulture pomaglo bi u

8
Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, str. 41.- 43.
9
Ibidem, str. 43.- 45.

5
stvaranju srodnosti, koja je ključni činilac nacionalnog identiteta što omogućava ideolozima
da na njoj stvaraju temelje nacije u kulturi i prošlosti te homogenizaciju društva i uklanjanje
razlika. Međutim, razilaženje je bilo stalno kada se postavljalo realno stanje. Da li to treba biti
nova kultura koju treba stvoriti ili mješavina već postojećih kultura? Mnogi su se složili da to
treba biti južnoslavenska jedinstvena kultura koja će nastati iz postojećih te treba biti
jedinstvena za sve narode Južne Slavene. 10
Dalje u romantičarskom periodu dolazi do pojave kratkih pjesama koje pozivaju na
ujedinjenje Južnih Slavena što pokazuje zrelost ideje u ovom periodu. Kao i drugi tip
nacionalnog epa koji će također imati uticaja na nacionalni razvoj, a kao primjer može se
uzeti Mažuranićev ep „Smrt Smajil-age Čengića“ ili Njegošev „Gorski vijenac“ (koji više ima
nacionalni srpski nego jugoslavenski karakter). Ali oba djela pozivaju na borbu sa
Osmanlijama, oslobađanje, te stvaranje nacionalnih država ( u Njegoševom djelu više srpske
države, nego južnoslavenske). Početkom 20-tog stoljeća dolazi do novih političkih dešavanja
(1903. godine puč, dolazak Karađorđevića), što će proizvesti i jedno novo jugoslavenstvo,
koje su prigrlile nove generacije Srba, Hrvata i Slovenaca. A razlikovalo se od prethodnog po
tome što se daleko više posvećivalo multunacionalnoj sintezi nego posrbljavanju. 11
Kako preobražaj srpske kulture u južnoslavensku nije uspio. A ideja stvaranja
nacionalnog identiteta Južnih Slavena i dalje je postoja, tako je Srbija uzela premoć vođe
samo u političkom, ali ne i u kulturnom smislu, kako je nekada planirano. Već će doći do
generacije koja će biti spremna da gradi multinacionalnu modernu naciju,a ne srpsku.
Glavna ideja bila je kombinovanje novih modernih evropskih tokova sa tradicijom, a iz
svega toga trebalo je stvoriti određenu zajedničku kulturu Južnih Slavena. Period između
1914. i 1918. godine trebao je biti dosta nepovoljan za razvoj jugoslavenske nacionalne ideje.
Prvenstveno zbog ratnih dejstava, pa onda i zbog cenzure koju je Austrija vodila. Međutim
ideja jugoslavenske nacije jača je 1917. godine nego ikada, a veliki je uticaj bio i iz
imigracionih odbora, Jugoslovenski odbor u Londonu. Na taj se način nacionalna ideja širila u
novinama i publikacijama12
Dakle, krajem Prvog svjetskog rata, jugoslavenski narodi su bili skoro sasvim složni
oko stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije i kulture. Tako se umjesto prve ideje modela
srpske kulture predlaže multikulturalni model koji bi se oslonjao na tradiciju sva tri
južnoslavenska plemena koja će biti 1918. spojena u Kraljevinu SHS ( 1. decembra 1918.

10
Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, str. 50.- 56.
11
Ibidem, str. 58.- 71.
12
Ibidem, str. 79.

6
godine) odnosno Kraljevinu Jugoslaviju (3. oktobra 1929. godine) čime su stvorili svoju
nacionalnu državu.13
Lično, meni se ova knjiga jako dojmila, prvenstveno zbog jednostavnog jezika kojim
autor piše, te zbog tematike koju autor obrađuje. Također, autor u ovom djelu iznosi brojne
ideje i tumači ih, čime ovo djelo još više dobija na svom značaju u historijiografiji, te se može
okarakterisati kao veoma bitan rad u proučavanju nacionalne ideje Južnih Slavena.
Tokom čitanja ovog djela većih zamjerki nisam imao. Tako se može zaključiti da ova
knjiga predstavlja veoma bitno djelo za proučavanje pomenute teme, koju autor tretira
prvenstveno hronološkom, a zatim tematskom metodom. Posebno se može izdvojiti veliki
opus literature i građe koju je autor konsultirao tokom pisanja ovog rada, što se jasno može i
potvrditi kroz reference i literaturu. Tako je doprinos ove knjige za historijografiju veliki,
prvenstveno jer je autor na jednom mjestu objedinio i dosta jasno prikazao problem nastanka
nacije Južnih Slavena, njen razvoj i na kraju raspad nacije i stvaranje nacionalnih država
zasebno koncem 20-tog stoljeća.

LITERATURA:

13
Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, str. 81.- 83.

7
 Andrew Baruch Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, Bošnjačka asocijacija 33,
Sarajevo 2010.