Iz Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja

BiH

Član 3.

(Zabrana ubijanja i mučenja).

Zabranjeno je životinju bez opravdanog

razloga ubiti, nanositi joj bol, patnju i
štetu, mučiti je i namjerno izlagati stresu i
strahu.

-Lovišta u Bosni i Hercegovini-

Član 27.

(Napuštene i izgubljene životinje)

(1) Napuštenim i izgubljenim životinjama potrebno je osigurati adekvatan smještaj i veterinarsko-

zdravstvenu pomoć.

(2) Lice koje nađe napuštenu ili izgubljenu životinju dužno je o tome obavijestiti najbližu
veterinarsku organizaciju ili sklonište za životinje.

(3) Ako je životinja bolesna ili povrijeđena, te se ne može izliječiti, potrebno joj je oduzeti život na
način koji uzrokuje minimalnu bol, patnju ili trpljenje (eutanazirati).

(4) Zabranjeno je napuštene i izgubljene životinje iskoristiti u svrhu vršenja eksperimenta.

Član 39.

(Pomoć policije i carinske službe)

Ako policija i organi carinske službe u obavljanju svojih zadataka utvrde da postoji kršenje odredbi
ovog zakona ili propisa donesenih na osnovu njega, dužni su o tome obavijestiti najbližeg
službenog veterinara.
 Tražimo zabranu lova u BiH!
U Bosni i Hercegovini i dalje se radi po starom, lošem običaju, organiziraju se masovne
hajke koje se najavljuju kao kulturno zbivanje na lokalnim medijima. Ove sramotne ubilačke
akcije na sve krupne zvijeri koje su pod zeštitom u zemljama u okruženju u BiH su postale
vikend zabava nasilnicima iz svih struktura društva. Hajke su postale lovački hit u BiH u
kojima pored domaćih zvjeroubica učestvuju i uzvanici iz drugih država. Ove
krvave uglavnom protivzakonite hajke su prvenstveno pokazatelj nebrige i lošeg odnosa
prema opštem dobru kao i zaostalih primitivnih shvatanja, neciviliziranosti i potpunog
neznanja o stanju u prirodi. Vuk, medvjed i ris hitno se mora staviti pod zaštitu jer ako
se zna da je BiH najminiranija zemlja i da su životinje u velikom broju žrtve minskih
polja i
neuklonjenih eksplozivnih
naprava.

Ako se zna:
Da u BIH ima registrirano
više od 200.000 lovaca i još
neutvrđen broj
krivolovaca što je čitava
armija naoružanih, mahom
bolesnih i nasilnih ljudi sa
zdravstvenim posljedicama
ratnih dešavanja.(PTSP)
Ako se zna:
Da legalizacija oružja iz rata
je upravo provodiva kroz
lovačka društva i saveze i da
se time krše sva nastojanja o
smanjenju naoružanja u BiH.

Zašto se ne uvode hitan

moratorij i potpuna zabrana
lova u BiH. Do utvrđivanja
stanja u pogledu broja i vrsta
životinja u BiH, kao i
provedbe potpuna revizija o porijeklu oružja korištenoga za lov u BiH. Osnovni razlog za
donošenje zabrane lova je očuvanje postojećeh potencijala u svrhu razvoja eko-zelenog
turizma u BiH.
 Pošto u BiH nema zaštitnih sistema zaštite životinja
(kontrolnih instrumenata) a ni svijesti o očuvanju vrsta
kojima prijeti nestanak Društvo NOA u cilju zaštite
životinja i opšteg dobra zahtijeva potpunu zabranu lova na:
vuka,medvjeda,
risa i sve vrste
ptica.

Balkanski ris je
divlja životinja koja
nikad ne napada
čovjeka. Ljudi s
kojima se susreće
čine upravo suprotno. Danas živi manje od 100 risova, a
Makedonci čiji je simbol posebno ga žele zaštiti.

Balkanski ris, lynx lynx Martinoi, nacionalni je simbol

Makedonije. Njegovi čuperci na vrhu ušiju strše i na
tamošnjim poštanskim markicama i novčanici od 5 dinara.
No u prirodi ih je sve manje. Na tlu Makedonije živi 30 do
40 primjeraka, što je poražavajuće budući da za stabilnu populaciju treba biti barem 100
primjeraka. "Ris nema drugih prirodnih neprijatelja osim čovjeka", objašnjava Georgi Ivanov,
ekolog koji radi na utvrđivanju broja ovih životinja u nacionalnom parku Galičica na zapadu
Makedonije gdje je postavljeno 30 kamera koje prate njihovo kretanje.

"Najveći uzrok njihovog istrebljenja je ilegalni lov, ali i uništavanje njihovih staništa, prije
svega nekontrolisanom sječom šuma", kaže biolog Dime Melovski iz Makedonskog
ekološkog udruženja za AFP. Ova najmalobrojnija vrsta evropske mačke osim u planinama
Makedonije i Albanije živi i u Crnoj Gori, Kosovu, Srbiji i BiH. U svim krajevima je pred
istrebljenjem - a procjenjuje se da ih izvan Makedonije ima oko 30. Osim što nestaju zbog
nekontrolirane sječe šuma kojom se uništava risovo stanište ljudi ga uništavaju i direktnim
progonom. Najčešće ga ubijaju seljaci zbog skupocjenog krzna zlatno-smeđe boje koje malo
brine predviđena kazna zatvora i do osam godina. Do sada nitko nije uhićen zbog ovog
nedjela.

Evropski dabar (Castor fiber L.) je originalno bio rasprostranjen širom Evrope i sjeverne Azije, od
Škotske do istočnog Sibira. Dabrovi su naseljavali šumovita riječna područja, manje rječice te jezerca i
jezera okružena šumom. Ipak, tokom 18 i 19-og vijeka populacije dabrova su bile svedene na svega
četiri izolovana lokaliteta u središnjem toku rijeke Elbe u Njemačkoj, donjem toku Rajne u
Francuskoj, te južnoj Norveškoj, a jedna veća populacija
preživjela je u Rusiji. Glavni razlog nestajanja dabrova bio je lov
zbog krzna, mesa, masti i ulja -Castoreuma, dok je degradacija
staništa samo doprinijela bržem nestajanju dabrova. U našoj
zemlji dabrovi su nekada bili rasprostranjeni oko svih većih
vodotokova, o čemu svjedoče fosilni ostaci i imena mjesta kao:
Dabar, Dabravine, Dabar-polje, itd.
Ideja o ponovnom naseljavanju dabra u BiH, začeta je 2004.
godine, a Udruženje Šumarskih inženjera i tehničara, sa
Šumarskim fakultetom u Sarajevu pristupilo je analizi
potencijalnih staništa za naseljavanje dabra u BiH. Istovremeno,
ostvaren je kontakt sa predstavnicima vlade pokrajine Hessen u Njemačkoj, te usaglašena donacija od
dvadesetak dabrova. Recentnom reintrodukcijom, Bosna i Hercegovina, postala je 26-ta zemlja u
Evropi koja je vratila dabra na nekadašnja staništa.

Mrki medvjed (Ursus arctos) je najveća divlja životinja i grabežljivac na tlu Bosne i Hercegovine.
Ranije su ih nazivali još i velikim medvjedima ili pravim medvjedima. Mužijaci su veći od ženki i
mogu doseći težinu od 800 kilograma. Danas ih u Bosni i Bercegovini nema više od 100, kazao nam je
lovac Enver Ferizović, koji na čelu lovačkog društva u Bosanskom Petrovcu gazduje sa najvećim
prirodnim staništem mrkih medvjeda kod nas - šumom i planinom Grmeč. Svi medvjedi su samotnjaci,
zimu provedu u pećinama, šumskim rupama ili
brlozima, i cijelo ljeto i jesen provedu
pronalazeći hranu. Mrki medvjed je svaštojed,
često ulovi i krupniju divljač poput jelena, a
kada se usmjeri na plijen teško mu je pobjeći jer
je u stanju da razvije brzinu od 50 kilometara na
sat. Iako su rijetki slučajevi napada na čovjeka,
dešava se da lovci budu napadnuti od
madvjeda.-Jednom u lovu na medvjeda, moj
otac Ivan je ostao živ zahvaljujući psima koji su
ga spasili. Drugi slučaj sukoba sa medvjedom je
bio fatalan, kada je mom komšiji Latinović Bozi
razjareni medvjed iščupao glavu!- ispričao nam je Luka Brkić, koji već 44 godine aktivno lovi divljač
na Grmeču. Prošle godine mrki medvjed je napao i vikendicu Mate Teomića na brdu Cigelj. Medvjed
je polomio voće, tražio hranu po vikendici, i samo uz pomoć glasnog lupanja sa tepsijama uspjeli su
ga otjerati.Susreti sa medvjedima učestali su i na cestama, koje često završe fatalno. Samo na području
Petrovačke općine od poslije rata zabilježena su četiri sudara vozila i medvjeda na cesti. Prošle
sedmice vozač Zijad Latić iz Velike Kladuše sa mercedesom je ubio mlađeg sivog medvjeda. -U ovo
doba godine oni hodaju u potrazi za hranom. Često prelaze i preko ceste ne osvrćući se na saobraćaj.
Put M5 prolazi kroz njihove šumarke, ovo je Grmeč, takve stvari se dešavaju. Mi nemamo ograđena
lovišta, tako da je i ovaj mladi medvjed, mužijak, vjerovatno po noći pretrčavao cestu - kazao nam je
Enver Ferizović, predsjednik lovačkog društva Bosanski Petrovac, koji su preuzeli tijelo medvjeda. U
jednom ranijem slučaju, njemački državljanin je na Grmeču udario u većeg medvjeda a da nije bio ni
svjestan o čemu se radi. Povređeni medvjed je ustao, i počeo razjareno da udara po haubi automobila,
da bi tek zvukom svirene bio uplašen i otjeran. Sličan slučaj se desio i prošle godine Senadu Koljiću
kod Donjeg Vakufa. -U mraku je nešto iskočilo na cestu i nisam mogao potpuno izbjeći sudar. Dok je
padao preko haube tek sam tad jasno vidio da se radilo o velikom medvjedu! Ustao je i počeo da nas
ganja, a ja sam bježao vozeći u rikverc dok nije odustao.> - ispričao nam je Senad. I pored učestalih
pogibija na cesti, smanjene populacije ove zaštićene životinje, one se i dalje love. Federalno
ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva je zakonom propisalo s kojom koncesionarska
lovačka društva mogu planirati odstrel medvjeda. S obzirom da je sivi medvjed skup trofej, zavisno od
lovnog bodovnika, njegova cijena se kreće oko 10 000 maraka. Za bogate državnike, biznismene i
slične, sivi medvjed je životni trofej, a za lovačka društva dobar biznis Na žalost, sve ih je manje.

Vuk u Bosni i Hercegovini

Populacija vuka u Bosni i Hercegovini predstavlja zasebnu taksonomsku jedinicu / podvrstu koju je
Bolkay (1925) opisao na temelju analize relevantnih morfološko-taksonomskih osobina lobanje.
Orginalni opis ove podvrste (Canis lupus kurjak), koju je autor ovoga teksta imenovao prema
autohtonom narodnom nazivu kurjak, zasnovan je na analizi jedinki s područja planine Borje (Teslić).
Prema nalazima do kojih je došao autor,
bosanskohercegovački vuk / kurjak
znatno se razlikuje od tipične podvrste
Canis lupus lupus i apeninskih vukova
Canis lupus italicus.

Tako je opis nove podvrste (Canis

lupus kurjak) ušao u odgovarajuću
literaturu i tretira se kao i ostale
podvrste vuka. U „Fauna dItalia“
navodi se da u Bosni živi zasebno
podvrsta vuka Canis lupus kurjak. U katalogu „Fauna Jugoslavije“ Đulić i Mirić (1967) konstatuju da
u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini živi posebna podvrsta Canis lupus lupus, a u Bosni, Crnoj Gori i
Srbiji Canis lupus kurjak, pri čemu se centar areala nalazi u Bosni. Mirić (1970), bez bilo kakve
ograde, tvrdi da podvrsta Canis lupus kurjak živi samo u Bosni i okolnim planinskim krajevima. S
ovim se slažu Bojović i Ćolić (1973). Merch (1970) i Brancelj (1988) također navode da u Bosni i
Hercegovini egzistira posebna podvrsta (Canis lupus kurjak) i njegov taksonomski status ne dovode u
pitanje. Jedan od radova koji zaslužuje posebnu pažnju kada je riječ o bosanskohercegovač koj
populaciji vuka je rad Bosiljčića (1988). Ovaj autor je dao zanimljiv prilog proučavanja populacije
vuka u BiH. Analizom 46 lobanja (26 mužjaka i 20 ženki) citirani autor je utvrdio veoma važne
morfološko-taksonomske osobine lobanje ispitivanih jedinki vuka.
Vožnja gradom sa razapetim ustrijeljenim vukom na prednjem dijelu terenskog vozila prestala je u
Buđžaku ispred kafića Jasinje gdje ja hrabri lovac vjerovatno svoj ulov pokazao kolegama po oružju
uz dobru kapljicu, kako to obično i dolikuje "pravim" lovcima od formata koji znaju kako treba s
vučinom.Njegovo pokazivanje "lovačke sreće i muške hrabrosti"je svakako neprimjereno i za svaku
osudu. Ovakav postupak u gradu bilo koje države bi bio kažnjiv već po osnovama ometanja učesnika
u saobraćaju, da ne pominjemo ostalo kao što je kršenje sanitarnih propisa,veterinarskih ili onih o
remećenju javnog reda i mira.

Kako banjalučanke i banjalučani imaju nešto drugačije poglede o ovakvim ispadima zamoljeni smo da
u ime građana ukažemo na neke bitne detalje, pa smo odlučili nešto više napisati o vuku u BiH. U
glavnom, većina građana ima negativno mišljenje o ponašanju ovog lovca i zgranuta je samim
postupkom na koji nije reagovao niko iz lovačkih asocijacija koje bi u svakom slučaju trebale prve
osuditi ovakvo ponašanje svojih članova koji nanose štetu imidžu lovačkog saveza.

Vuk kao predator ne samo da je vrijedan divljenja ,nego je interesantan i u naučnom pogledu. Mnogi
ga znaju samo kao lik iz bajke o Crvenkapici, koju nevješto interpretiraju usađujući novim
generacijama pogrešan stav o ovoj životinjskoj vrsti kao čovjekovom neprijatelju. Širenjem urbanih
zona i izgradnjom cestovnih pravaca ugroženo je njegovo stanište i ispresijecani ustaljeni pravci
kretanja a nekontrolisanim izlovom osiromašen je njegov izbor prehrane.

Knežović i Knežević (1956) navode da je u Bosni odstrijeljen veliki broj vukova čija dužina kože
premašuje 2.000 mm (navode se primjerci čija je dužina kože iznosila 2.340 i 2.360 mm). I ovi
parametri, prema mišljenju citiranih autora, prelaze okvirne standarde evropskih podvrsta vukova.
Knjiga pod naslovom „Vuk, život, štetnost i tamanjenje“, naprijed spomenutih autora (M. Knežović i
R. Knežević, 1956) na jedan se zanimljiv način bavi vukom u Bosni i Hercegovini. Manirom iskusnih
lovaca, na bremovski način, ovi autori donose niz vrijednih podataka i zapažanja o biologiji vuka,
njegovom rasprostranjenju, brojnosti te štetama koje pričinjava. Naročita pažnja je posvećena načinu
uništavanja ove „opake“ zvijeri i sugestiji mjere za njeno definitivno uništenje! Biosistematski status
vuka u Bosni i Hercegovini , kao što se iz citiranih radova može zaključiti, nikada nije osporavan i
njegov je status jednako validan kao i ostalih 26 infraspecijskih jedinica / podvrsta (Brancelj 1988).

Problem je, međutim, što bosanskohercegovačka populacija vuka nikada nije sistematski istraživana,
posebno sa stanovišta aktuelnog stanja brojnosti njegove populacije, zbog čega još uvijek u narodu
Bosne i Hercegovine vrijedi: „ima ih ko buha“, „broja im nema“, „oka ne možeš otvoriti“, „izjedoše
sve živo“ itd.

Brojnost populacije nekada i sada

O brojnosti populacije vuka kao i u slučaju njegovog rasprostranjenja u Bosni i Hercegovini ne postoje
relevantni podaci. U nedostatku takvih podataka broj vukova u BiH procjenjivan je isključivo
posredno na temelju broja odstrijeljenih jedinki u toku određenog vremenskog perioda. Na taj način su
iznošene različite procjene o broju vukova u BiH. Tako je u periodu od 1880. do 1907. odstrijeljeno
(uništeno) 15.447 vukova ili prosječno godišnje 553 jedinke. Tada je procijenjeno da u BiH živi
najmanje 1.000 vukova. U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata broj odstrijeljenih vukova
godišnje kretao se od 250 do 320 jedinki, na temelju čega je procijenjeno da je brojno stanje u prirodi
smanjeno u odnosu na prethodni period. U periodu Drugog svjetskog rata, sudeći po broju
odstrijeljenih i uništenih vukova godišnje (300-500), zaključeno je da se broj vukova u BiH značajno
povećao u odnosu na prethodni period. Nakon Drugog svjetskog rata broj vukova se prema svim
pokazateljima enormno povećao. Zbog velikih šteta koje su vukovi pričinjavali stočarstvu te pod
pritiskom javnosti kao reakcija na povećan broj vukova u BiH na osnovu odluke Vlade BiH donesena
je Uredba o trovanju vukova kao mjera za njegovo uništenje. Tako je od 1946. do 1955. godine u BiH
provedena nezapamćena kampanja uništavanja vuka svim raspoloživim sredstvima i metodama.

U spomenutom periodu, prema dostupnim podacima, na različite načine utamanjeno je oko 5.500
vukova (samo 1952. uništeno je 1.336 jedinki). Koncem 1949. i početkom 1950. godine procijenjeno
je, na bazi šteta koje su vukovi počinili na domaćim životinjama i broju odstrijeljenih vukova te
godine, da je u BiH tada bilo oko 1.390 vukova. Nakon ove akcije došlo je do znatnog smanjenja
populacije vuka u BiH, da bi se do 1970-ih godina brojno stanje popravilo i kretalo između 350 i 400
jedinki i da se na tom nivou populacija vuka stabilizirala (Bosiljčić 1988). Na temelju statističkih
podataka koje prenosi Bosiljčić (1988), u periodu od 1977. do 1986. na području BiH ulovljeno je
2.227 vukova, što u prosjeku godišnje iznosi oko 223 jedinke. Najveći odstrjel u to vrijeme bio je na
području Kupresa, Nevesinja, Bosanskog Petrovca, Kalinovika, Glamoča, Sokolca, Livna, Bileće,
Mostara, Bugojna itd. Bosiljčić je na temelju broja odstrijeljenih vukova te primjene određene
metodologije, koja se tiče prosječnog broja godišnje odstrijeljenih jedinki, prosječnog okota i
prosječnog prirasta mladunaca, procijenio da je u to vrijeme u BiH bilo oko 400 vukova.

Najnoviji statistički podaci kojima raspolažemo govore da je u periodu 1998.-2008. godine u BiH
odstrijeljeno 1.780 vukova, godišnje u prosjeku 162. Ako se ovi podaci uporede s podacima
Bosiljčića, vidljivo je da je broj godišnje odstrijeljenih vukova za oko 30 posto manji.

Zaključak i prijedlog
Populacija vuka u Bosni i Hercegovini, prema općim pravilima biološke klasifikacije, predstavlja
posebnu infraspecijsku jedinicu / podvrstu koja se u odnosu na ostale pod vrste vuka odlikuje nizom
specifičnih morfotaksonomskih osobina Radi se, dakle, o specifičnom genetičkom entitetu, a prema
važećim međunarodnim konvencijama obaveza ga je tretirati na primjeren način

Procijenjeno aktuelno brojno stanje populacije vuka u BiH ukazuje da je ono znatno smanjeno u
odnosu na ranije Prema raspoloživim podacima sadašnji broj vukova u odnosu na stanje iz 1988
godine smanjen je za najmanje 30 postož Realno je očekivati da će se tendencija smanjenja broja
vukova nastaviti s obzirom na niz faktora koji potencijalno i stvarno tome idu u prilog

Da bi se dobio realan uvid u stanje populacije vuka u BiH, nužno je što prije preduzeti odgovarajuća
naučna istraživanja angažovanjem kompetentnih domaćih i međunarodnih stručnjaka Za takvo
istraživanje potrebna su znatna materijalna sredstva koja se iz domaćih izvora ne mogu obezbijediti,
pa je u tom pogledu neophodna međunarodna podrška.

Smatramo da bi za početak trebalo organizovati odgovarajuć i naučni skup na kome bi se razmotrilo

stanje vuka u BiH, razmijenila međunarodna iskustva o ovom problemu i predložile konkretne mjere
vezane za njegov status, a koje bi bile u saglasnosti s Deklaracijom o zaštiti vuka Sve to treba da
posluži kao realna osnova za izradu međunardnog projekta o stanju vuka u Bosni i Hercegovini te
mjerama koje treba preduzeti kako bi se na primjeran način tretirao ovaj predator.
Divokoza u BIH

Kao autohtona krupna divljač, divokoza (Rupicapra r.

Balcanica)( Bolkay 1925 – Balkanska divokoza) je u
prošlosti naseljavala brojna staništa u Bosni i
Hercegovini. Uz BiH, ova podvrsta naseljava još
Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, Makedoniju, kao i dio
Albanije, dok se u Slovenačkim i evropskim Alpama
nalazi Alpska divokoza (Rupicapra r. rupicapra).
Balkanska divokoza naseljava planinske masive,
počevši od Velebita, pa preko centralnih, zapadno
centralnih i jugozapadnih dijelova regiona. Na masivu
Velebita, postoji manja populacija divokoza, nastala
introdukcijom od obje podvrste. Balkanska divokoza, se prema međunarodnim zakonima nalazi
na CITES listi II, i označena je kao vrsta pod niskim rizikom prema IUCN Crvenoj listi od 1996
godine.
Staništa divokoza u BiH, jako variraju u pogledu nadmorske visine, od 120 do preko 2000 metara.
Zajedničko im je da su to, orografski jako izražena područja, sa pretežno južnim i jugoistočnim
ekspozicijama i odgovarajućim nagibom terena. Obuhvataju kako pojaseve iznad gornje granice
šuma sa planinskim pašnjacima i livadama, uz obavezno uključenje i pojasa šumske vegetacije
planinskog i pretplaninskog karaktera, tako i brdski pojas, te kanjone rijeka. Antropogeni uticaj,
do polovine prošlog vijeka, sveo je divokoze na svega nekoliko preostalih, fragmentiranih i
odijeljenih staništa: autohtone populacije divokoza opstale su u planinskim područjima Prenja,
Čvrsnice, Zelengore, Treskavice, Bjelašnice i Hranisave, Bjelašnice kod Gacka, te u kanjonu
rijeke Drine, nizvodno od Višegrada.
Obzirom na povoljne uslove staništa za ovu divljač u BiH, pretežno u području Dinarskog
masiva i kanjonima rijeka, te brojna svjedočanstva o prisustvu i lovu divokoza na Bitovnji,
Vranici, Zec-planini, kanjonima Vrbasa, Une, Prače i drugim lokalitetima u prošlosti, šezdesetih
godina prošlog vijeka, razmotrena je ideja o ponovnom naseljavanju divokoza na nekadašnja i
nova staništa u Bosni i Hercegovini, a i na druga područja unutar bivše države. Od 1965-'70.
godine, ukupno je uneseno 156 jedinki na osam lokaliteta uz 13 jedinki na područje Romanije
1987 i 1988. godine.
Kanjon rijeke Une predstavlja izuzetno povoljno stanište divokoze, o čemu svjedoče brojni
historijski podaci i zapisi. Divokoza je u kanjon Une naseljena 1965. godine (ukupno 15 jedinki),
uspješno se reprodukovala i naselila znatno veći prostor od planiranog, brojnost divokoze 1991.
godine iznosila je oko 100 jedinki. Kao izvor naseljavanja, poslužilo je tadašnje posebno lovište
«Prenj». Značajno je napomenuti da su s obzirom na dinamiku naseljavanja, najbolje napredovale
populacije u kanjonu Une. Današnje stanje je katastrofalno, ratna dešavanja i krivolov uzrokovali
su skoro potpuni nestanak divokoza iz ovog područja, te se trenutni broj divokoza u području
procjenjuje na svega sedam (7) grla.

Blago koje moramo sačuvati

Na ogromnim prostranstvima netaknute
prirode Livanjskog polja, samo desetak
kilometara udaljenih od grada Livna,
opuštajući mir koji vlada ovim područjem
narušava galop više od dvije stotine divljih
konja! One koje put nanese na područje
Kruzi, od Korićine do Borove glave,
impresionirat će očaravajući prizor krda
divljih konja, koji u potrazi za dobrom
travom, soli i vodom dnevno pređu i na
desetine kilometara. Divlji konji na ovim
prostranstvima, skoro pedeset godina žive
pod otvorenim nebom, prepušteni sami sebi, nemilosrdnim vremenskim uvjetima, jakim
zimama i napadu divljih životinja kojih u okolnim šumama ima mnogo. Opstali su samo
zahvaljujući predjelima koji su bogati travom.U planu i programu je projekat izgradnje
hranilišta za ove konje.
Nedavno je nepoznato vozilo na putu Livno-Kupres udarilo u kobilu i ždrijebe. Konji su
podlegli od siline udara.Radi se o divljim konjima sa visoravni Kruzi iznad Livna, a policija
je utvrdila da je ždrijebe odmah poginulo, dok su kobili slomljene obje prednje noge, nakon
čega je morala biti us.
Prema podacima MUP-a Livanjskog kantona, na ovoj dionici magistralnog puta Livno –
Kupres, od udara motornih vozila prošle godine smrtno su stradala dva konja, jedan u aprilu, a
drugi krajem decembra.Divlji konji su, u zimskim mjesecima, česte žrtva nesavjesnih vozaća
jer se često spuštaju do ceste u potrazi za solju.Nakon godinu dana od pokretanja peticije
divlji konji su zaštićeni u decembru prošle godine. Na sjednici Općinskog vijeća Livna,
vijećnici su izglasali odluku kojom se divlji konji zaštićuju.15. decembra 2008. godine
pokrenuta je peticija , koja je za cilj imala da zaštiti divlje konje s Kruga. Peticiju, koju je
podržao i Radio Sarajevo, do danas je potpisalo preko 8 hiljada osoba iz cijeloga svijeta.
Zahvaljujući istoj o divljim konjima s Kruga pisali su mnoge novine, internet portali te snimili
i mnogi dokumentarci i radijske emisije. Zahvaljujući medijima mnogi su saznali o ljepotama
i značaju divljih konja.Odlukom o zaštiti divljih konja nije prestala briga o njima te su im
hrana i njega i dalje prijeko potrebni.Livanjski divlji konji su potomci pitomih konja koji već
više od tri desetljeća odolijevaju oštrim zimama, vjetru, kiši, krivolovcima i grabežljivcima, a
postali su i turistička atrakcija livanjskog kraja.

Bijela roda (Ciconia ciconia), europska je gnjezdarica. U Hrvatskoj gnijezdi 1500 parova
ove vrste u kontinentalnom dijelu zemlje u selima dolina rijeka Drave, Save i Dunava. Ova
vrsta ptice gradi jedno od najvećih i najtežih gnijezda u ptičjem svijetu: višegodišnje gnijezdo
veliko je 180 x 180 x 80 cm, a može težiti preko 1 tone. Na području Hrvatske bijela roda
smještava 70% svojih gnijezda na krovove i dimnjake stambenih ili gospodarskih kuća, 26%
na stupove električne mreže i 4% na drveće. Smještaj gnijezda bijele rode na stup
niskonaponske i srednjonaponske električne mreže poznat je problem na cijelom području
gniježđenja ove vrste. Takav izbor mjesta za gniježđenje
ugrožava ovu vrstu i prouzrokuje ekonomske štete.
Rušenje gnijezda nije rješenje problema a niti je
dozvoljeno prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 30/94).
Prema ovom Zakonu bijela roda je u Hrvatskoj trajno
zaštićena vrsta ptice te je zabranjeno njezino ometanje ili
uznemiravanje u prirodnom životu te rušenje gnijezda,
uništavanje jaja, ubijanje mladih ili odraslih ptica (članak
12). Svako kršenje ovog Zakona, a prema "Pravilniku o
visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom na zaštićenim životinjskim vrstama"
za bijelu rodu u HR se naplaćuje 14.400 Kn. Ove poteškoće mogu se izbjeći postavljanjem
umjetnog postolja na stup električne mreže tako da nadvisuje električne vodove.

Obruč se upotrebljava pri aktivnoj zaštiti bijele rode čiji smještaj gnijezda na različitim
objektima prouzrokuje probleme. Obruč omogućuje da se prirodno gnijezdo neoštećeno skine
i vrati natrag na električni stup, krov kuće, dimnjak itd.

Gnijezdo na nosaču

Brojno stanje i kretanje populacija bijele rode u Hrvatskoj prati se od 1984. godine u okviru
projekta Istraživanja i zaštita bijele rode u Hrvatskoj. Projekt je uključen u međunarodnu akciju
censusa bijele rode koja se zajednički provodi na nivou cijele Europe. Nacionalni koordinator ovog
prebrojavanja Dr. Jasmina Mužinić sa Zavoda za ornitologiju HAZU. Kako se međunarodno
prebrojavanje obavlja svake desete godine, sljedeći termin se predviđa za 2004/5. U prebrojavanju
sudjeluju članovi Hrvatskog društva za zaštitu ptica iprirode. Obavijesti i konkretne upute objavit
će se na vrijeme na ovim stranicama.

Bjeloglavi orlovi

Otprilike u visinu naraste do 1 m, te raspona krila

do oko 2,5 m.
Težina se otprilike kreće kod mužjaka 3.5 do 4
kg, dok su ženke nešto teže, 4.5 do 6 kg.

Odrasle jedinke u starosti 4 do 5 godina mogu se

prepoznati po njihovoj bijeloj glavi i repu, tijela
jednoliko smeđkaste boje i velikom zakrivljenom
žutom kljunu. Mlade ptice imaju mrljasto-
pjegaste popune bijele boje na donjoj strani i
repu.
Bjeloglavi orlovi imaju 7000 pera, koja su kao i kosa i nokti, načinjeni od keratina. Sama pera
sadržavaju međusobnopovezujuće mikroskopske strukture, koje su lagane ali vrlo snažne.
Slojevi perja su u mogućnosti zadržavati zrak i tako
štititi pticu od zime i kiše.
Svi orlovi su poznati po svom izvrsnom vidu!
Bjeloglavi orlovi, naravno nisu iznimka! Istovremeno
mogu vidjeti sa oba oka ravno i postrance! Sposoban
je vidjeti ribu u letu, leteći stotinjak metara iznad
vode, što je samo po sebi fenomenalno, budući da je
poznato da ribe i inače odozgo tamnije boje, da se
zato i teže vide u vodi. Ova ptica grabljivica
uglavnom jede ribu, ali se zna da može jesti i
druge životinje, od malih poput zečeva do manjih srndaća težine oko 15 kilograma.
Sivi soko (lat. Falco peregrinus) je vrsta sokola sa širokim, skoro kosmopolitskim,
rasprostranjenjem. Obuhvata 17-19 podvrsta. Sivi soko je najbrža vrsta među pticama, i ostalim
organizmima, na Zemlji.

Srednje karakteristike:

mužjaka
dužina tijela: 41 cm
raspon krila: 95 cm
težina: oko 550 g

ženke
dužina tijela: 49 cm
raspon krila: 114 cm
težina: oko 1200 g.

Sivi soko se hrani pticama, najčešće golubovima,

patkama, vrapcima i sl. U obrušavanju razvija brzinu do
320 km/h. Svoj pljen lovi isključivo u vazduhu. Mužjak
sivog sokola, kao i kod većine ptica grabljivica je za jednu trećinu manji od ženke. Prepoznatljivu
sivu boju stiče poslije godinu dana od izljeganja. Prije toga mladunci su tamno kafene boje.

Gnjezdi se na nepristupačnim planinskim vrhovima. Kao i ostali sokoli nikada ne pravi gnjezda već
koristi napuštena gnjezda drugih ptica (npr. gavrana).
Krajem marta ili početkom aprila ženka obično polaže od 3 do 4 jaja. Jaja su izdužena sa mnogo
pijega.Srednja veličina jaja iznosi 52x40 mm.

Razviće
Inkubacija jaja traje pretežno 30 dana. Na jajima sijede oba roditelja. Mladi ostaju u gnjezdu
između 35 i 40 dana. Kada izađu iz gnjezda roditelji se o njima brinu još oko 60 dana. Samo 1/3
mladih uspjeva da preživi prvu zimu.

Zaštita
Sivi soko je ugrožena vrsta.U poslednje vrijeme uspiješno se sprovodi akcija viještačkog uzgajanja
sivog sokola i vraćanje u odgovarajuća staništa.
Orao ribar
(Pandion haliaetus)

Orao ribar je jedinstvena ptica, jedini član

svoga roda. Veruje se su da orlovi ribari
imali drugačiji evolucionarni put, pa se
poprilično razlikuju od drugih grabljivica.

Opšti opis

Kao i kod većine ptica grabljivica, pa i kod orla ribara mužjak je sitniji od ženke: ženka je teška i do
dva kilograma, dugačka malo više od pola metra, sa rasponom krila i do metar i 70 centimetara.
Perje ovih ptica je braon boje, a na donjem delu tela žuto i bijelo. Glava je bijela sa crnom maskom
preko očiju, sve do krajeva glave. Dužice oka su zlatne do braon. Kratak rep i široka šiljata krila sa
četiri duga pera, nalik na prste, i peto kraće, i to mu daje upečatljiv izgled.

Rasprostranjenost
Orao ribar može se pronaći širom planete. Ovih ptica grabljivica iz reda sokolova, ima na svim
kontinentima osim na Antarktiku, zbog neodgovarajuće klime. Na osnovu predjela koje naseljavaju,
zoolozi su pripadnike ove ptičije vrste podelili na četiri podvrste. Ptice iz Severne Amerike i Evrope
uglavnom su selice i zimuju na jugu, dok orlovi ribari sa Kariba i iz Australije celu godinu provode u
svom staništu. Evropska populacija ovih ptica ljetuje uglavnom na sjeveru - najviše ih ima u
Skandinaviji i Škotskoj, dok se zimi sele na sjever Afrike.

Stanište
Orlovi ribari naseljavaju širok prostor staništa blizu vode, prvenstveno jezera, rijeka i priobalnih
voda sa odgovarajućim količinama ribe. Gnjezda uglavnom grade u okviru 6 do 7 milja od velikih
jezera ili rijeka sa sporo tekućom vodom. Gnezda su sastavljena od raznih isprepletenih grančica,
poređanih sa nekim mekim materijalima. Predio oko gnjezda je uglavnom otvoren, dajući pticama
prostora da slete.

Ponašanje

Orao ribar nadleće vodu i, kada ugleda ribu, ustremi se ka njoj, sklopi krila i zaroni. Od tuda i drugi
naziv Ronioc. Zavisno od iskustva i vještine, tek u svakom trećem ili četvrtom pokušaju uspeva da
izroni sa plenom. Kada uzleti sa ribom u kandžama, svoj ulov namešta tako da je glava ribe
okrenuta unapred, a zatim odleće na suho, najčešće u blizinu gnjezda, da bi jeo. Ukoliko je ulov
previše krupan i ne može da ga pojede odjednom, orao će ga baciti. Ako je riba namenjena
mladuncima, roditelji će je iskidati na parčiće pre nego što nahrane ptiće. čak i kada nauče da love
i lete, mladi se često vraćaju u gnezdo, tražeći hranu od roditelja. Većina mladih ptica ne doživi
zrelost jer stradaju zbog nedostatka hrane ili završe kao pjlen drugih ptica grabljivica. Potpuno
odraslima smatraju se tek kad navrše tri godine.

Ishrana
Od drugih krilatih grabljivica orao ribar se razlikuje po svom načinu ishrane, najviše jede ribu a
samo ponekad sitnije ptice ili zmije. Kako bi bio što bliže hrani, gnjezdi se pored vode, na
močvarnom tlu, u blizini rijeka ili jezera.

Razmnožavanje
Sezona parenja orlova ribara traje od dva i po do četiri meseca. Selice se pare u aprilu i maju a
ostale između decembra i marta. Selice se vraćaju na isto mjesto. Mužjak obično stigne nekoliko
dana ranije, a zatim, kad doleti i ženka, počinje zajednička popravka gnezda, kojem dodaju travke i
slamčice, ali i papiriće, plastične kese i parčiće najlonskog konca koji je ostao iza ribolovaca.
Mužjak se udvara ženki donoseći joj hranu kako bi pokazao da je sposoban da se brine o njoj i malim
ptićima. ženka može da snese i do sedam jaja, u razmaku od po dan ili dva. Za vreme inkubacije,
koja traje od pet do šest sedmica, mužjak je i dalje hrani, a to nastavlja da čini i kada se mladi
ispile. Ptići dolaze na svet sa dan ili dva razlike, tako da najstarije mladunče ima najviše izgleda da
preživi ako hrane nema dovoljno.