Energetska budućnost: svijet ne može bez nafte -Crno zlato tamnoga sjaja

Skladišta krcata zalihama: Korona srušila cijenu nafte na svjetskom tržištu

Tek je sto godina prošlo od kada su boljševici eliminirali većinu naftnih magnata Bakua u Azerbajdžanu. Oni
kojima je glava ostala na ramenu jurcali su tih dvadesetih godina dvadesetog stoljeća ulicama europskih
prijestolnica poput Londona, Pariza i Berlina kako bi što prije i bolje unovčili svoje "mrtve duše". Naime, tada su
tako, prema Gogoljevom romanu "Mrtve duše", burzovni mešetari zvali vrijednosne papire privatnih naftnih
kompanija u procesu sovjetske konfiskacije te posljedične nacionalizacije.

Od tada do danas mnogo se toga promijenilo u svijetu i biznisu. No unatoč tome život od nafte i za naftu za
sve je generacije bio i ostao rizičan i težak. I kao što je onda panika satrla azerske naftaše, slično je učinila i ovima
sada. To potvrđuje i Davor Štern, naš stručnjak za naftni posao, kazavši: "Događa se naftna korona. Promijenit će
se paradigma energetike".

Dario Majetić, Glas Slavonije (Objavljeno 16. svibnja (maja) , 2020.)

Dakle, kako bismo lakše shvatili što se to i kako mijenja u poslu s crnim zlatom, trebamo se prisjetiti kako je
uopće došlo do toga da je prvi put u povijesti nafta postala obična bezvrijedna crna masa. Odnosno, kako, gdje i
zašto su vlasnici nafte plaćali 37 dolara za barel samo da im naftu netko odnese (prema WTI pokazatelju "West
Texas Intermediate"). Znači, u toj nadasve uzbudljivoj igri, u narodu poznatoj kao naftna industrija, postoje tri,
odnosno četiri procesa koji čine cjelinu. Uzajamno i slijedno oni povlače jedan drugog te kada jedan od njih
"kihne" svi se zajedno razbole. Drugim riječima, takve zdrave ili bolesne "naftne igre" diktiraju ponudu i
potražnju, odnosno potrošnju nafte i derivata. Dakle, to su eksploatacija i produkcija (upstream), prerada,
veleprodaja, maloprodaja (downstream), logistika i skladištenje (midstream) te petrokemija.

DRASTIČAN PAD POTRAŽNJE

Četrdeset i dvije države proizvode više od 98 % nafte. Ukupna svjetska proizvodnja nafte, prema izvještaju
Međunarodne agencije za energiju, prije korone iznosila je 98 milijuna barela dnevno. Najveći pojedinačni
proizvođači su SAD, Ruska Federacija i Kraljevina Saudijska Arabija. Ove tri zemlje proizvode više od 40 %
svjetske nafte. Zemlje proizvođači nafte udruženi su u kartele. Najpoznatiji je Organizacija zemalja izvoznica nafte
(Organization of the Petroleum Exporting Countries - OPEC+), koja broji 23 države i ima sjedište u Beču. Zbog
pada potražnje i pada cijene sirove nafte izazvane globalnim usporavanjem gospodarskih aktivnosti zbog
koronavirusa, zemlje članice OPEC+ smanjile su proizvodnju za 9,7 mil. b/d, odnosno osam mil. b/d do kraja
2020., i potom šest mil. b/d do travnja 2022., a ostale za pet milijuna barela nafte dnevno u svibnju i lipnju. No
unatoč tome, potražnja za naftom i dalje je znatno ispod ponude te se nastavlja potraga za modalitetima kojima bi
se stabilizirali odnosi svjetske ponude i potražnje. Neki od njih su povećanje nacionalnih strateških zaliha, carine
za naftu itd. Na njih utječe i trošak vađenja nafte iz škriljevca koji, prema Rystad Energyju, u SAD-u iznosi 23,35
dolara za barel. Usporedbe radi, trošak vađenja jednog barela nafte u Saudijskoj Arabiji košta oko devet dolara, u
Rusiji oko 19 dolara. No mnoge zemlje proizvođači nafte, poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Mozambika, Libije,
Nigerije, Alžira, Rusije..., imaju izuzetno visoke posredne troškove crpljenja nafte. Primjerice, prema računici
savjetničke tvrtke Fitch Ratings, Kuvajtu bi trebala prodajna cijena za barel iznositi 45 dolara, a Bahreinu čak 84
dolara, kako bi im se trud uložen u posao isplatio. Ključna cijena kod koje ne dolazi do poremećaja na tržištu je 55
dolara za barel. Pri padu cijene na 30 dolara dolazi do pada ponude.

DOWNSTREAM I MIDSTREAM
Downstream i midstream termini su koji opisuju poslijeproizvodne aktivnosti, transport i stavljanje u
promet naftnih derivata. U sektor downstream ubrajaju se rafiniranje nafte te prerada i pročišćavanje sirovog
prirodnog plina. U tom smislu podsjećamo da su naftne prerađevine benzin, kerozin, mlazno gorivo, dizelsko ulje,
loživo ulje, maziva, voskovi, asfalt, prirodni plin i ukapljeni naftni plin (LPG), kao i bezbrojni petrokemijski
proizvodi. Najveća rafinerija na svijetu nalazi se u Abkaiku, u Saudijskoj Arabiji. Ona je bila meta napada
bespilotnih letjelica u rujnu prošle godine. U Europi je najveća rafinerija u Rotterdamu. I ona je gorjela prije tri
godine. U Hrvatskoj imamo dvije rafinerije, u Sisku i Rijeci.
 Prijevozom i distribucijom nafte bavi se sektor midstream. U njega ubrajamo transport (cjevovodi, željeznica,
tankeri za naftu i kamioni), te skladištenje i veleprodajno tržište sirovih ili rafiniranih naftnih derivata. I upravo
je, zbog bauka korone koji se proširio svijetom, najjači sustavni udarac naftna industrija primila preko
midstreama. Naime, zbog nemogućnosti plasmana i nedovoljnih skladišnih kapaciteta trgovci u jednom trenutku
nisu znali što bi s unaprijed kupljenom naftom, što je dovelo do niza povijesnih presedana i paradoksa u naftaškoj
industriji. Prema mišljenju mnogih, glavni je izboj, iako ne i jedini, u sustavu prouzročio zapravo ustaljeni način
trgovanja i skladištenja nafte, a koji nije u potpunosti koordiniran s gotovo pa nezaustavljivim procesom
izvlačenja nafte iz nalazišta.

SKLADIŠNI RATOVI
Zbog te i takve tromosti, sastavnice naftne industrije nisu mogle učinkovito i jednako odgovoriti na osvajački
pohod pandemije koji je počeo u NR Kini, i istodobni rat kvotama Saudijske Arabije i Rusije. Zbog svega toga
strelovito brzo pala je potražnja, a zatim i sama cijena nafte. U toj su neizvjesnoj situaciji svoju povijesnu šansu
vidjeli trgovci i različiti ulagački fondovi. Takvi su još u ožujku bez straha kupovali naftu za nevjerojatno niskih 25
do 30 dolara za barel, nadajući se dobroj zaradi u travnju.

No ta se njihova hrabrost, utemeljena na tadašnjoj procjeni rizika, zbog pada cijene nafte na 14 dolara, ubrzo
pretvorila u paniku i sveopći "run" te se zbog globalne histerije svi ti silni trgovci počinju boriti za krajnje kupce i
dogovorene isporuke nafte u travnju i svibnju. Međutim, na njihovu žalost, kupaca na tržištu u tom trenutku više
nije bilo.

Naime, naftom se trguje tzv. terminskim ugovorima, odnosno "futuresima" (hrv. ročnice), pri čemu se sklapa
ugovor o kupoprodaji s isporukom u budućnosti prema cijeni dogovorenoj kod potpisivanja ugovora. Posao se
najčešće dogovara na burzi. Ako se sama isporuka nafte ne dogodi, nego se na temelju konačnog obračuna plaća
razlika između tekuće cijene proizvoda i one koja je bila dogovorena u „futures" ugovoru.

No kako travanjske "futurese" (naftu) nitko nije trebao, a skladišta su bila puna stare nafte, dogodilo se da se
sva travanjska nafta našla u svojevrsnom limbu. Pa su slijedno tome, a nemajući drugog izbora, vlasnici "futuresa"
(nafte) počeli spuštati cijenu samo da povrate nešto novca, odnosno prestanu gubiti sredstva povezana s njezinim
držanjem u skladištima. Tako je u očekivanju kupaca nafta ostala "zatočena" na različitim mjestima kao što su
cisterne, tankvane, vagoni i supertankeri.

Ovi potonji su zanimljivi, jer ih na svijetu ima svega 770. Njihov ukupni skladišno-prijevoznički kapacitet
iznosi 160 milijuna barela nafte, a pojedinačni dva milijuna barela nafte. Bilo kako god, trgovce je ubijalo to što
pojedinačni zakup svakog takvog broda dnevno košta vrtoglavih 300 tisuća dolara. Slična stvar dogodila se i sa
zemaljskim skladišnim kapacitetima, čije je dimenzije najlakše dočarati preko najvećeg sustava nadzemnih
spremnika nafte na svijetu - Cusing, u američkoj saveznoj državi Oklahoma, kapaciteta 90 milijuna barela nafte.

Ono kao takvo prije svega služi američkim veletrgovcima za spremanje nafte za tekuće poslove i za slučaj
naftnih kriza. Kao što je prije koronakrize bila i kriza izazvana tzv. "Arapskim proljećem", kada je tamo
spremljena nafta čekala bolje dane, a time i cijenu. Na takvo pribježište trgovci su računali i u koronarnom
travnju, ali je kriza potrošnje bila globalna i golema te je nadmašila i najmačnije procjene najtežih depresivaca i
teoretičara zavjere. Ali s obzirom na to da je nove, ali i one stare, nafte bilo previše, "futuresi" (nafta) su na
američkom WTI tržištu jednostavno sunovraćeni u minus. Za bolje razumijevanje naglašavamo da je WTI "West
Texas Intermediate", ili US OIL nafta, laka sirova nafta koja se koristi kao mjerilo u formiranju cijene nafte.

Vadi se iz naftnih polja u zapadnom Teksasu i služi kao glavno mjerilo za cijene američke sirove nafte. Na
ostalim svjetskim tržištima, kao što su europski BRENT, OPEC Basket, cijena nafte tog crnog ponedjeljka također
je bila povijesno niska, ali nije bila u minusu. No trenutačno je stanje mnogo bolje te su očekivanja da bi se
povlačenjem koronavirusa i razvijanjem "imuniteta krda", ako do njega dođe, počela postupno povećavati
potrošnja nafte. A time i stabilizacija u svim sastavnica naftne industrije.

Što znači da oni koji su preživjeli "crni travanj - crnog zlata" sada mogu odahnuti te uz pozitivne nagovještaje
za "futures" ugovore koji dolaze na naplatu u lipnju i srpnju, mogu graditi novu strategiju za poslijekoronarnu eru
koja nam dolazi. A za naftaše to novo zlatno doba vjerojatno će ići u smjeru dodatne racionalizacije poslovanja,
diversifikacije gospodarske djelatnosti i reorganizacije logistike i povećanja skladišnih kapaciteta kako im se više
ne bi ponovila ovakva apsurdna situacija u kojoj je potražnja stala, a crpljenje nafte nastavilo.

Jer teško je očekivati da će veliki potrošači, poput gotovo obustavljenog zračnog i brodarskog prometa, i dalje
gutati naftu onako kao su činili prije opake korone. To potvrđuju i trenutačne brojke koje kažu da je potrošnja
nafte svedena na 50 milijuna barela dnevno, odnosno ona je manja za približno 45 milijuna barela nego što je bila
prije pandemije.

EKSTREMISTI EKOLOGISTI
Situaciju će donekle popraviti cestovni transport koji troši gotovo 50 % dizela i motornih goriva. No zbog
novonastalih fizičkih i psihičkih barijera, najviše će se koristiti linijski prijevoz i vjerojatno željeznički prijevoz
roba i putnika. Petrokemijski sektor naftne industrije nastavit će raditi u gotovo istom obujmu, šlepajući uz sebe
svoj zeleni, odnosno ekološki podsektor. Uz sve to, države će zbog smanjenje potrošnje i snižene cijene nafte
gubiti na prihodovnoj strani. Naime, one kroz porez na naftne derivate pune proračune. Tako da negdje i više od
50 % od cijene ugljikovodika ide državi. Iz čega one dalje investiraju. Često i u tzv. obnovljive izvore!

Dakle, nakon koronakrize gotovo sigurno više neće biti isplativo ulagati u tzv. zelenu energiju (elektro,
solarna, vjetar itd.). Uostalom, zašto bi se to dalje radilo, jer bjelodano je jasno kako se preko zelenaštva zapravo
vrši klasična zamjena teza, pri čemu zeleni za svoj opstanak, i napredak, nemilice troše čitavu paletu
ugljikovodika, petrokemijskih proizvoda i sredstava te na taj način i sami evidentno zagađuju okoliš čak i više od
drugih. Naravno, svjetski ekologisti nikad neće priznati da su također lobistička ekstremistička priča, pa iz svog
interesa i za vlastiti probitak i dalje, navodno, ratuju protiv nafte.

Naftom se trguje tzv. terminskim ugovorima, odnosno "futuresima" (hrv. ročnice), pri čemu se sklapa ugovor
o kupoprodaji s isporukom u budućnosti prema cijeni dogovorenoj kod potpisivanja ugovora.

Za naftaše novo zlatno doba vjerojatno će ići u smjeru dodatne racionalizacije poslovanja, diversifikacije
gospodarske djelatnosti, reorganizacije logistike i povećanja skladišnih kapaciteta.

Petrokemijski sektor naftne industrije nastavit će raditi u gotovo istom obujmu, šlepajući uz sebe svoj zeleni,
odnosno ekološki podsektor...

Trgovina ročnicama (menicama)

Što su to "futuresi", pojasnio je za Glas Slavonije profesor Ivor Altaras Penda, sa sveučilišta Libertas:
"Futuresi (hrv. ročnice) ugovori su o kupnji ili prodaju standardizirane imovine (najčešće robe ili financijskih
instrumenta) na neki budući točno određeni datum. Trgovina ročnicama obavlja se na uređenim tržištima
(burzama). Zbog činjenice da postoji imovina koja je u podlozi ročnice kao financijskog instrumenta, ona je u
financijskom smislu izvedenica, tj derivat.

Cijena ročnica mijenja se dnevno s promjenom tržišne vrijednosti imovine čija je razmjena ugovorena
ročnicom. S obzirom na dnevnu promjenu cijene imovine u podlozi ročnice, a o čemu ovisi i cijena same ročnice,
posrednici (brokeri) od svojih klijenata traže da daju polog (inicijalnu maržu) koji predstavlja određeni postotak
početne cijene ročnice (najčešće je to oko 5 % vrijednosti). Ako cijena ročnice padne ispod marže održavanja
(unaprijed dogovoreni postotak inicijalne marže), posrednik zove klijenta da uplati razliku između dnevnog pada
vrijednosti i viška inicijalne marže. Ako klijent ne uplati sredstva po pozivu brokera, on može ročnicu odmah
prodati na tržištu i zatvoriti klijentovu poziciju, čime se anulira rizik neplaćanja. Ako cijena ročnice naraste,
klijent je slobodan s računa povući razliku između dnevnog povećanja vrijednosti ročnice i dodatnog iznosa
marže. Alternativno, klijent ne mora odmah podići razliku novca s računa, nego može čekati dan prodaje svojih
ročnica i tada podići tu razliku, ako je ukupni rezultat kretanja cijene ročnice za njega povoljan", kazao nam je
Penda, koji je o tome pisao za portal energipress.eu.(DM)

Trajno naftno američko-saudijsko partnerstvo

 Američki predsjednik Donald Trump i saudijski kralj Salman prošloga su tjedna "potvrdili snažno američko-
saudijsko obrambeno partnerstvo", objavila je Bijela kuća u vrijeme napetosti oko saudijske proizvodnje nafte.
Telefonski razgovor dvojice čelnika dogodio se dan nakon nekoliko izvještaja da Sjedinjene Države planiraju
povući dva proturaketna sustava Patriot iz Saudijske Arabije, postavljene za obranu protiv Irana.

Trump je u travnju uvjeravao Saudijsku Arabiju da smanji proizvodnju nafte nakon što je ona narasla na
početku pandemije koronavirusa, čime se stvorio veliki pritisak na američki energetski sektor. "Dvojica čelnika
složila su se oko važnosti stabilnosti na globalnim tržištima nafte te su potvrdili snažno američko-saudijsko
obrambeno partnerstvo", priopćio je glasnogovornik Bijele kuće Judd Deere, dodavši kako su Trump i Salman
razgovarali i o drugim ključnim regionalnim i bilateralnim pitanjima, no ne spomenuvši sudbinu Patriota.(H/DJ)

Rusija može izdržati i uz cijenu od 10 dolara za barel

Ruski ministar financija Anton Siluanov izjavio je u nedavnom intervjuu za "Vedomosti" da ruska ekonomija
može izdržati i uz cijenu nafte od deset dolara za barel. "Prije otprilike pet godina, ako bi se nafta Urals prodavala
za manje od 15 dolara, proračun od toga ne bi imao prihoda i bili bismo u krizi. Sada se na to više ne svraća baš
tolika pozornost, jer smo stvorili potrebne financijske 'međuspremnike', pa ćemo preživjeti i uz deset dolara",
rekao je Siluanov.

Dodao je kako trenutačnu situaciju ne bi nazvao krizom. "Ovo vjerojatno nije kriza, nego izazov koji nije
poput drugih, i koji će vjerojatno naći mjesto u udžbenicima povijesti", rekao je. Očekuje da će prosječna cijena
nafte tijekom 2020. godine iznositi 30 dolara za barel.

Za iduću godinu očekuje blagi rast cijene. Smatra da je prednost postignutog dogovora zemalja OPEC+ o
smanjenju proizvodnje u tome što sve zemlje koje proizvode naftu, uključujući SAD, sada sudjeluju u
pregovorima. "To je ključ za uspješnije akcije na naftnom tržištu", rekao je Anton Siluanov.(H/DJ)