SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

POLJOPRIVREDNI FAKULTET U OSIJEKU

Diplomski studij Bilinogojstvo

smjer Biljna proizodnja

NAKNADNI UČINAK KALCIZACIJSKOG SREDSTVA NA

PRINOS I KVALITETU OZIME PŠENICE
Diplomski rad

Osijek,
 1. UVOD

Pšenica (Triticum aestivum L.) pripada porodici trava (Poaceae). Prema podijeli na prave i
prosolike, pšenica pripada u prave žitarice. S obzirom na to da pšenica ima najviše
kvalitetnih bjelančevina, povoljan sadržaj mineralnih tvari i vitamina, pšenica ima najveću
važnost za prehranu ljudi, zrno se koristi za proizvodnju kvalitetnog kruha i peciva.
Pšenica ima širok areal rasprostranjenosti, dobro se prilagođuje klimi i tlu. Postoji ozima i
jara pšenica, pa se uzgaja u gotovo cijelome svijetu te je ubrajamo u euritope. Najpovoljniji
uvjeti za uzgoj ozime pšenice su u području između 30° i 50° sjeverne širine, te manje
povoljni uvjeti u području 60° i 16° stupnjeva sjeverne širine. (Gagro, 1997.)

Globalno gledano, pšenica je jedan od najvažnijih ratarskih kultura, zastupljena je na 23%

svjetskih obradivih površina. Na ljestvici ukupne proizvodnje prinosa žitarica, vodeći je
kukuruz, zatim pšenica; treća je riža. (Pinova.hr)

Prema Gagro, 1997., agrotehnička važnost pšenice izražena je u tome što zauzima velike
uzgojne površine, dobra je predkultura za većinu ratarskih kultura jer se rano odvija žetva,
ne ostavlja puno žetvenih ostataka, što omogućuje kvalitetnu obradu i predsjetvenu
pripremu tla i sjetvu, moguće je zaoravanje zelene mase i slame, uglavnom nema
zajedničkih bolesti i štetnika s ostalim skupinama kultura, većinom se koristi istovrsna
mehanizacija kao i za druge ratarske kulture te je proizvodni proces potpuno mehaniziran.

U zadnjih pedesetak godina došlo je do povećanja prinosa zrna pšenice i proizvodnje po

jedinici površine, kako u cijelom svijetu, tako i u Hrvatskoj, što je rezultat unaprijeđenja
agrotehnike (uređenje tla, primjene kemijskih sredstava u zaštiti usjeva od bolesti, štetnika
i korova, mehaniziranje radnih procesa, razvoj visokorodnih sorata). Stvaranje
visokorodnih sorata započelo je 1943. godine financiranjem meksičkog programa
oplemenjivanja pšenice od strane fondacije Rockefeller. Svoj genetički potencijal mogu
ostvariti samo uz primjene intenzivne agrotehnike, tvrde Kovačević i Rastija, 2009.

Količina i raspored oborina te srednje dnevne temperature imaju značajnu ulogu u

formiranju prinosa pšenice. Varijacije prinosa u pojedinim godinama rezultat su
vremenskih prilika, pogotovo oborinskog i temperaturnog režima u sezoni uzgoja
(Kovačević i sur., 2005.)
P. Pepó i Kovačević (2011.) dokazali su kako su najveći prinosi pšenice ostvareni prilikom
230-260 mm kiše u zimskom periodu godine te 180-230 mm u proljeće.

Prema statističkim podacima FAOSTAT Database (FAO, 2016.) pšenica je u razdoblju

2007.-2016. godine prosječno uzgajana na oko 200 milijuna hektara svjetskih oranica,
ukupna proizvodnja iznosila je 691 milijuna tona uz prosječan prinos od 3,14 t/ha.

Najveći svjetski proizvođači pšenice su: Kina (120 milijuna ha), Indija (86 milijuna ha),
USA (59 milijuna ha), Rusija (55 milijuna ha), Francuska (37 milijuna ha). Prema
podacima sa stranice FAOSTAT Database prosječni prinosi pšenice za 2016. godinu
iznosili su za Kinu 5,4 t/ha, za Indiju 3,08 t/ha, za Rusiju 2,68 t/ha, za Francusku 5,30 t/ha.

Promatrajući podatke sa Državnog zavoda za statistiku, u Republici Hrvatskoj možemo

uočiti tedenciju rasta prinosa pšenice, koji je 2012. godine iznosio 5,3 t/ha, dok je 2016.
godine prinos bio 5,7 t/ha. Požnjevene površine iznose 168 029 ha.

1.1 CILJ ISTRAŽIVANJA

Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi naknadni učinak hidratiziranog vapna na prinos,
komponente prinosa (broj klasova po m2, masa 1000 zrna i hektolitarska masa), kvalitetu
(sadržaj proteina, škroba, vlažnog glutena i sedimentacije) ozime pšenice tri godine nakon
primjene.
 2. PREGLED LITERATURE

Lončarić i suradnici (2015.), opisali su kalcizaciju kao agrotehničku mjeru, kojom se u

kiselo tlo primjenjuje sredstvo koje sadrži Ca i/li Mg kako bi se postiglo tlo neutralne pH
reakcije tj. optimalne kiselosti za uzgoj određene biljne vrste.

Pretjerano kiselo tlo je globalni problem u većini poljoprivrednih područja i sve više
postaje faktor koji ograničava prinos u drugim područjima. Čimbenici plodnosti kiselog tla
i reakcije usjeva na kiselo tlo su složene. Ne treba na sva kisela tla aplicirati sredstvo za
kalcizaciju, niti sva tla trebaju biti dovedena do istog pH. Ispitivanje tla na potrebe za
vapnom treba selektirati kako bi se osigurale razlike između različitih tipova tala i na
usjevima koje treba uzgajati. (Adams F, 1984.)

Sredstva za kalcizaciju dolaze u dvije vrste. Oni koji sadrže samo kalcijev karbonat
(CaCO3), kalcijev hidroksid [Ca(OH)2] ili kalcijev oksid (CaO) nazivaju se „kalcitni
vapnenci“. Čisti kalcijev karbonat koristi se kao standard za kalcizacijsko sredstvo i
ocjenjuje se sa 100%. Ova ocjena je također poznata kao „ekvivalent kalcijevog
karbonata“, a naziva se CCE. Svi ostali materijali ocjenjeni su u odnosu na čisti kalcijev
karbonat. Druga vrsta sredstva za kalcizaciju sadrži značajne količine magnezijevog
karbonata (MgCO3) i naziva se dolomitno vapno. (Crozier i Hardy, 2017.)

Prema istraživanju Karalića (2009.) dokazano je kako se mjerom kalcizacije dolazi do

povećanja pristupačnosti Al-P2O5 i Al-K2O te koncentracije izmjenjivog Mg. Aplikacijom
tretmana kalcizacije i organske gnojidbe povećane su vrijednosti KIK-a tla. Kod biljke
lucerne kalcizacija se očitovala u prinosu suhe tvari lista, stabljike i korjena.

Suvišna kiselost tla ograničavajući je čimbenik koji u velikoj mjeri određuje učinkovitost
agrotehničkih zahvata na poljoprivrednim gospodarstvima u Hrvatskoj. U okviru
rješavanja problema gospodarenja poljoprivrednim tlima, aplikacija vapnenih sredstava
zauzima ključno mjesto. U posljednjih nekoliko godina vapnjenje je sve zastupljenije, no
još uvijek postoji potreba za korekcijom suvišne kiselosti tla. Problem predstavlja činjenica
da je analiza tla još uvijek nedovoljno zastupljena u Hrvatskoj poljoprivrednoj proizvodnji,
te se vapneni materijal primjenjuje u količinama koje nisu odgovarajuće, a takvo
postupanje često može više narušiti nego popraviti svojstva tla. (Mesić i sur., 2009.)

Mesić je 1996. proveo istraživanje u kojem je promatrao učinkovitost različitih vapnenih

materijala u detoksikaciji suvišne kiselosti. U pokusu su korišteni slijedeći vapneni
materijali: hidratizirano vapno, mekani litotamnijski vapnenac različitog podrijetla, tvrdi
vapnenac, dolomit, industrijski otpad - saturacijski mulj i fosfogips, specijalni prirodni
supstrat SPS ili Agrarvital. Materijali su primjenjeni u dvije doze. Prve i četvrte godine
pokusa, test kultura bila je ozima pšenica, dok je druge i treće godine bio kukuruz. U
vegetacijskom pokusu test kulture bile su ozima pšenica, soja, jari ječam. Za visinu prinosa
pokusi su bili signifikantni u svim godinama istraživanja. Primjenom različitih vapnenih
materijala došlo je do promjene u kemijskom kompleksu tla, ovisno o vrsti i količini te
mehanizmu djelovanja pojedinog materijala. Prema učinkovitosti korištenih materijala,
najbolji rezultat u cijelom četverogodišnjem razdoblju istraživanja ostvareni su s višom
dozom saturacijskog mulja, mljevenog mekanog litotamnijskog vapnenca, hidratiziranog
vapna, tvrdog vapnenca i dolomita. S obzirom na to da je djelovanje ovih materijala bilo
različito prema visini prinosa test kultura i prema promjenama u kemijskom kompleksu tla
razlike su bile male, pa se ovi materijali mogu uspješno koristiti za kalcifikaciju. Pojedinih
godina, niže doze ovih vapnenih materijala djelovale su dobro u kombinaciji s mineralnim
gnojivima. Utjecaj specijalnog prirodnog supstrata u višoj dozi imao je pozitivan utjecaj na
kukuruz, no promjenjiv na ozimu pšenicu. Od svih korištenih materijala, fosfogips je
djelovao najslabije. Mekani litotamnijski vapnenac koji je apliciran u prirodnom stanju
djelovao je znatno slabije od mljevenog mekanog vapnenca. Prema ovom istraživanju,
prednost u primjeni treba dati višim dozama kvalitetnih vapnenih materijala u kombinaciji
s mineralnim gnojivom.

2015. godine Jašarević (2016.) je provela istraživanje u kojem je utvrđena učinkovitost

Holcim Agrocal proizvoda Agrocal (Ca+Mg) i Agrocal (Ca) u reguliranju suvišne
kiselosti tla te njihovu učinkovitost na prinos i kvalitetu Ogulinskog kupusa. Pokus je
postavljen na distričnom kambisolu. Nakon provedenih istraživanja utvrđen je pozitivan
utjecaj Holcim Agrocal proizvoda u neutralizaciji štetne kiselosti tla. Najveći porast pH
vrijednosti u odnosu na kontrolu, gdje nije provedena kalcizacija, zabilježen je kod
varijanti s najvećim dozama Agrocal proizvoda. Usporedno gledano, primjenom Agrocal
(Ca) zabilježeno je veće povećanje pH vrijednosti tla u odnosu na Agrocal (Ca+Mg). Osim
što je primjenom ovih sredstava došlo do neutralizacije štetne kiselosti tla, pozitivan
učinak je i u povećanju prinosa kupusa, te poboljšanje mineralnog sastava.

Andric et al. (2012.) proveli su 2006. i 2007. godine terensko ispitivanje kako bi ispitali
djelovanje hidratiziranog kalcita (73% CaO + 2%-3% MgO + 21% H 2O) na prinos
kukuruza i soje. Utvrdili su kako je kalcizacija povećala prinos kukuruza za 33% i 35%. U
trećoj godini ispitivanja soja je odgovorila povećanjem prinosa do 44%.

Postavljen je poljski pokus na lokaciji Osilovac (istočna Hrvatska) te je kao indikator

biljka zasijana lucerna sorte Osječka 66, istraživanje je trajalo tri godine. Obradom
podataka utvrđen je najniži prinos suhe tvari lucerne za varijantu tretmana bez kalcizacije i
gnojidbe organskim gnojivom. Kalcizacija je znatno povećala broj i visinu biljaka,
najznačajnije povećanje ostvareno je u kombinaciji sa stajnjakom. Prinos zelene mase
svježe tvari kretao se od 24,8 t/ha do 84,6 t/ha. Kalcizacijski tretmani rezultirali su
povećanjem ukupnih prinosa svježe tvari i suhe tvari. (Karalić i sur., 2005.)

Andrišić i suradnici (2011.) proveli su poljski pokus kalcizacije i gnojidbe na kiselom

pseudoglejnom tlu (istočna Hrvatska), utvrdili su kako je kalcizacija rezultirala
smanjenjem kiselosti tla (početni pHKCl 3,90, a nakon kukuruza 4,32) uz neutralizaciju 0,62
cmol kg-1 hidrolitičke kiselosti tla (11% ukupne Hy).

Karbokalk je nusproizvod tvornice šećera i prikladan je kao sredstvo za kalcizaciju kiselih

tala. U jesen 2000. godine provedena su dva eksperimenta na terenu u četiri ponavljanja s
povećanim dozama primjene karbokalka (0,15,30,45 i 60 t/ha). Kalcizacija je znatno
povećala pH tla. U oba pokusa primjena najniže stope vapna u iznosu od 15 t/ha rezultirala
je povećanjem prinosa kukuruza (četverogodišnji prosjek) za 16% u odnosu na kontrolu.
Isto tako na pokusu sa pšenicom, najveći učinak karbokalka je kod primjene najniže doze.
(Kovačević i Lončarić, 2014.)

Utjecaj kalcizacije na prinos zrna kukuruza, ozime pšenice, ozimog ječma proučen je u
petogodišnjem (2003.-2007.) terenskom ispitivanju u dijelu središnje Hrvatske (45 ° 30'N,
17 ° 11'E). Pokus s povećanom dozom dolomita (0,5,10,15 t/ha) koji je sadržavao 56%
CaO i 40% MgO proveden je u proljeće 2003. na kiselom tlu s pH (KCl) 4.30 i niskom
dostupnosti fosfora i kalija, kalcizacija je značajno utjecala na prinos usjeva, ali raspon
prirasta prinosa varirao je u godinama zbog različitih okolišnih uvjeta. Najbolji učinak
kalcizacije pokazao je ječam i kukuruz 2003. godine, budući da su njihovi prinosi zrna
porasli za 33%, odnosno za 22%. Iako je najveći prinos svih usjeva postignut pri obradi 15
t/ha dolomita, rezultati su pokazali da su neke niže stope bile jednako učinkovite, posebno
kod pšenice i ječma. S ekonomskog aspekta pokazalo se kako je kalcizacija povećala
dobitak proizvodnje u odnosu na postignut prinos. (Rastija i sur., 2010.)