You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: Narodna umjetnost - Hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku

Folks Art - Croatian Journal Of Ethnology and Folklore Research

Location: Croatia
Author(s): Leander Petzoldt
Title: Univerzum demona i svijet na kraju srednjega vijeka 1. dio
The universe of demons and the world during the late middle ages part 1
Issue: 2/2003
Citation Leander Petzoldt. "Univerzum demona i svijet na kraju srednjega vijeka 1. dio". Narodna
style: umjetnost - Hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku 2:9-28.

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=46540
CEEOL copyright 2020

Nar. umjet. 40/2, 2003, str. 9-28, L. Petzoldt, Univerzum demona i svijet na kraju...
Izvorni znanstveni članak Primljeno: 28.10.2003. Prihvaćeno: 22.12.2003.
UDK 398.4:82-32](4)

LEANDER PETZOLDT
Institut für Volkskunde, Innsbruck

UNIVERZUM DEMONA I SVIJET NA KRAJU

SREDNJEGA VIJEKA

Vjerovanje u demone i duhove elemenata bilo je rašireno već u

antici, ali se i u 16., 17. i 18. st. širilo onodobnom učenom
literaturom i usmenim pričama, u prvome redu osobnim izvješćima o
nadnaravnim doživljajima. Istraživanje vjerovanja polazi od
subjektivne vjerodostojnosti takvih izvješća. Vjerovanje i usmena
predaja su time uz prirodoznanstvene i filozofske zapise od
renesanse do 18. st. najvažnijim izvorom za istraživanje predodžbi o
demonima i duhovima elemenata.
Ono zbog čega je teško opisati bitne odrednice demona, kakvima
se javljaju u vjerovanjima zapadnih naroda, jest neodređenost i
neuhvatljivost njihovih bića, bogatstvo preobrazbi njihovih
obličja te nestalnost njihova karaktera. Demoni su likovi i iz
vjerovanja i pripovijedanja, a istodobno i fenomeni što se
konkretiziraju u usmenim pričama.
Autor daje pregled razvoja vjerovanja u demone od antike do
danas. Opisuje srednjovjekovne predodžbe o demonima te izabranim
primjerima upućuje na složenost geneze i razvoja demonskih bića.
Ključne riječi: demoni, duhovi elemenata, Europa

Veliki alemanski prirodoslovac Theophrast von Hohenheim, zvan

Paracelsus (1493.-1541.), piše u svome postumno objavljenom djelu Liber
de nymphis, sylphis, pygmaeis et salamandris et de caeteris spiritibus (Sl.
1.), dakle u knjižici o nimfama, silfama, pigmejima, salamandrima i
ostalim duhovima elemenata, da svaki čovjek spoznaje samoga sebe, ali u
čovjeku prebiva i svjetlost
izvan svjetlosti što je rođena u prirodi: To je ista ona svjetlost kojom
čovjek spoznaje nadnaravne stvari, uči i proniče u njih.
On pravi razliku između "prirodne svjetlosti", zemaljske mudrosti i "ljudske
svjetlosti koja je iznad prirodne svjetlosti" te nastavlja da "oni koji traže u
prirodnoj svjetlosti kazuju o prirodi, a oni koji traže u ljudskoj svjetlosti
kazuju o natprirodnom". Budući da je čovjek dio prirode, i sam je priroda,
ali on je "također i duh" i stoga, prema Paracelsusu, sudjeluje i u anđeoskoj

CEEOL copyright 2020

CEEOL copyright 2020

Nar. umjet. 40/2, 2003, str. 9-28, L. Petzoldt, Univerzum demona i svijet na kraju...

prirodi. Duhom čovjek nadvisuje prirodu i ujedno je nastoji dokučiti.

Ljudska bi zadaća bila spoznati i opisati prirodu i njezine stvorove,
čudesna djela što ih je stvorio Bog. Vjerno zahtjevu Biblije piše on danas
ne tako prisutnim znanstvenim optimizmom:
Ništa nije stvoreno što čovjek ne bi mogao dokučiti.

Slika 1.

U svojoj knjižici postavlja si Paracelsus zadaću "opisati stvorove izvan

prirodne svjetlosti"; za njega su svi ti demoni i duhovi nedvojbeno stvarni,
on označava duhove elemenata čak kao "duhove-ljude" (Tract. I., cap. I.),
premda nisu rođeni od Adama. Oni su takoreći ljudske naravi, jedino
nemaju dušu:
Dakle oni su kao ljudi, umiru sa životinjama, kreću se s duhovima, jedu
i piju s ljudima. Njihovo je boravište četverovrsno i određeno je
četirima elementima. Jedno je u vodi, jedno u zraku, jedno je u zemlji,
jedno u vatri. Oni što su u vodi su nimfe, oni u zraku su silfe, oni u
zemlji su pigmeji, oni u vatri salamandri (Paracelsus 1923./1925:15).
Ono što Paracelsus piše o duhovima elemenata krajnja je točka razvoja
predodžbe o demonima kojoj su korijeni u grčkoj prirodnoj filozofiji i

10

CEEOL copyright 2020

CEEOL copyright 2020

Nar. umjet. 40/2, 2003, str. 9-28, L. Petzoldt, Univerzum demona i svijet na kraju...

neoplatonizmu, i koja bi se, kao što je već istaknuto, prije mogla označiti
kao rezultat predznanstvenih spekulacija, učenjačke kulture, i koja je u
bitnome ipak nastanjena pored i izvan narodne kulture.
Nema naroda koji ne poznaje nadnaravna bića što napučuju svijet
koji ga okružuje i kojima je konačna funkcija objasniti neobjašnjive stvari
u čovjekovu životu. Grčki su filozofi nastojali usustaviti te predodžbe te su
između bogova i ljudi nastanili "demone" i rangirali ih: bog, demon
(heroj), čovjek. Temeljno značenje riječi 'demon' u grčkome (daiesthai)
upućuje na pojam dijeljenja, dodjeljivanja; to se odnosi na sudbinu koja je
svakomu čovjeku dodijeljena pri rođenju. Demoni su, dakle, nadnaravna
bića, duhovi, također i zaštitnici i pratitelji čovjeka i preuzimaju, kao što
pokazuje poredak po važnosti, srednje (ili posredničko) mjesto između
boga i čovjeka. Grčki književnik Plutarh (45.-120.), koji je živio u prvome
stoljeću poslije Krista, točno je primijetio:
Oni koji su otkrili da neki demonski stvor stoji između ljudi i bogova i
međusobno ih povezuje, oslobodili su više i većih neprilika nego
Platon svojom teorijom o materiji.
U toj se spoznaji otkrivaju razumijevanje biti i funkcije demona.
Vjerovanje u demone pridonosi razumijevanju ovoga svijeta, ono
objašnjava svijet i ljudske spoznaje čini razumljivima. U tome smislu
označava otprilike i Sigmund Freud 'izum' duhova i demona prvim
ljudskim teorijskim djelom.
Demoni su manje ili više usko povezani s ljudima i u svojem su
izvornom značenju neutralna bića ili bezlične sile. U tome su smislu anđeli
ponajprije demoni. Anđele kao posrednike između boga i ljudi poznavao
je već rani judaizam. Predodžbe nastale prvobitno u prijeislamskom Iranu
islam je dalje razvio i izgradio sustav anđela kao samostalnih demonskih
bića (anđela smrti, anđela kazne, anđela smrti prvorođenca). (Sl. 2.)

Slika 2.

11

CEEOL copyright 2020

CEEOL copyright 2020

Nar. umjet. 40/2, 2003, str. 9-28, L. Petzoldt, Univerzum demona i svijet na kraju...

Grčko-latinski angelos odgovara hebrejsko-arapskomu mal'ak u značenju

'glasnik', 'poslanik'. U islamskoj, kao i u kršćanskoj vjeri, čovjek ima dva
anđela čuvara što ga čuvaju od nesreće.
Anđeli su članovi nebeske hijerarhije; Stari zavjet poznaje različite
vrste anđela koji su na granici između (antropomorfnih) demona i
eteričnih duhova: kerubine, potom serafine sa šest krila, leteća bića slična i
čovjeku i životinji; njihovo ime upućuje na zmijskog demona. Postoje k
tomu anđeli što pripadaju elementima – vjetru, vatri, vodi. Tako piše
Agrippa von Nettesheim (Sl. 3.):
Četiri anđeoska kneza vladaju četirima vjetrovima i četirima stranama
svijeta, Mihael istočnim vjetrom, Rafael zapadnim, Gabrijel sjevernim,
Narijel, kojega ponegdje zovu i Urijelom, južnim. I elementi imaju
svoje vladare: zrakom vlada Kerub, vodom Tarsis, zemljom Arijel,
vatrom Seraf, ili od milja, Natan (De occulta philosophia 3, 24).

Slika 3.

Ono što tako teško oblikuje bit demona, kako ih susrećemo u narodnoj
tradiciji zapadnih naroda, jest neodređenost i fluidnost njihova bića,
bogatstvo preobrazbi njihovih obličja te nestalnost njihova karaktera.
Demoni su istodobno likovi iz vjere i likovi iz priča, fenomeni vjerovanja
koji se postvaruju u usmenom pripovijedanju.
Vjerovanje u demone i duhove elemenata (Petzoldt 2002) prošireno
je u antici, ali se i u 16., 17. i 18. st. širi barem isto toliko onodobnom
suvremenom učenom literaturom koliko i usmenim pričama, tj. izvješćima

12

CEEOL copyright 2020

CEEOL copyright 2020

Nar. umjet. 40/2, 2003, str. 9-28, L. Petzoldt, Univerzum demona i svijet na kraju...

o doživljenome (Erlebnissberichte). Istraživanje vjerovanja polazi od

subjektivne vjerodostojnosti takvih izvješća. Vjerovanja i usmena predaja
su time uz prirodoznanstveno-filozofske zapise od renesanse sve do 18. st.
najvažniji izvor za istraživanje predodžbi o demonima i duhovima
elemenata.
Naravno, istodobno valja naglasiti da bi bilo zaludno pokušati iz
memorata i demonoloških predaja, koje izvješćuju o numinoznim i
demonskim susretima, izgraditi preciznu sliku o obličjima i biti demona.
Narodne priče iz 18. i 19. st., kakve se nalaze u zbirkama predaja, pružaju
proturječnu i nepotpunu sliku. One su stoga samo djelomično upotrebljive
kao izvor predodžbi o demonima i stoga je neophodno posegnuti za
srednjovjekovnom literaturom i najrazličitijim povijesnim izvorima.
Uostalom i ti izvori ne kazuju ništa manje o kontinuitetu vjerovanja,
njihovoj frekvenciji i raširenosti pojedinih demonskih likova te njihovu
fenotipu. Njihovi su obrisi često nejasni kao što je nejednoznačna i bit
demona, oblici se izmjenjuju poput obrisa plovećih oblaka; Heinrich Heine
je to izrazio sljedećom slikom:
Usustaviti sâmo narodno vjerovanje, što mnogi namjeravaju, jednako je
neprovedivo kao i uokvirivanje plovećih oblaka (H. Heine, Elementar-
geister, 1858).
Najstarijim predodžbama nedvojbeno pripadaju duhovi mrtvih koji se
prikazuju živima i čije pojavljivanje nije bez posljedica. U cjelini bi se to
poglavlje usmenih predaja moglo nasloviti: O ranoj povijesti straha (Sl. 4.),

Slika 4.

13

CEEOL copyright 2020

CEEOL copyright 2020

Nar. umjet. 40/2, 2003, str. 9-28, L. Petzoldt, Univerzum demona i svijet na kraju...

jer kao što je arhaični kult mrtvih nastao iz straha od mrtvih, odražavaju i
predaje ambivalentno stajalište ljudi prema svojim mrtvima kao precima
dostojnima poštovanja, ali i zlim demonima i protivnicima. Ipak, ljudski se
strah ne manifestira samo u predajama o mrtvima. Uz vjerovanja o
mrtvima i demonima koji iz tih vjerovanja izrastaju i koji se mogu označiti
kao 'duhovi kulture', već se u ranoj povijesti čovječanstva pojavljuju duhovi
prirode i elemenata, personifikacije elemenata, ali i postvarenja
meteoroloških događanja i pojava, poput oluje, oblaka, vjetra i magle.
Njihova geneza počiva na povijesnom razvoju koncepta animizma,
predodžbi o prirodi nastanjenoj duhovima, odnosno demonskim bićima,
predodžbama koje su se djelomice sačuvale do suvremenih vjerovanja.
Obilje i 'bogatstvo vrsta' demona iz našeg kulturnog kruga čini
usustavljivanje gotovo nemogućim. Od 15. se stoljeća uvijek ponovno
pokušavlo napraviti nacrt demonologije i usustaviti svijet demona.
Johannes Trithemius, opat iz Sponheima (1462.-1516.), spekulira u
svojem djelu Chronologia mystica o dinastijama duhova. I u svojoj se
knjizi Liber octo questionum, 1515. (Knjiga osam pitanja) bavi tim
temama i stvara sustav duhova. Naravno da učeni opat u antičkim
demonima vidi samo vražje izrode. Taj se postupak dijabolizacije
uspostavlja već rano i u 16. je stoljeću, prije svega zahvaljujući Lutheru, do
kraja konsekventno provođen. Kršćanstvom je kasnoantičkim i
srednjovjekovnim demonologijama dodana biblijska tradicija o padu
pobunjenih anđela, predodžba koja je proširena već u židovskoj tradiciji
kasnohelenističkoga doba, prema kojoj su demoni potomci upravo onih
palih anđela, kao što piše u Knjizi Postanka 6,1-4., koji su se miješali s
ljudskim kćerima. Trithemius poznaje više rodova demona, koje ponajprije
pridružuje elementima:
Mnogo je rodova zlih duhova, koji međusobno imaju nekoliko
različitih stuba i stupnjeva prema mjestu na kojem su se na početku
svoga pada prvo ogriješili. Prvo, je rod vragova, koji se zovu Igneum
(Ognjeni) i to su vatreni vragovi; oni stanuju u najvišim dijelovima
zraka i dok je dana, nikad više neće sići na Zemlju već stalno ostaju u
predjelu Mjeseca; nisu ni u kakvoj zajednici s ljudima koji žive na
Zemlji (...).
Drugi se rod vragova zove Aereum i to su zli duhovi koji su u zraku
podno neba, blizu su nam, stanuju i kreću se oko nas. Ti bi bogme
mogli sići na Zemlju. Od surovoga zraka mogu preuzeti tijelo i
povremeno se ljudima prikazuju vidljivima. Ti duhovi zbog zlog Božjeg
udesa često žaloste zrak, prouzročuju grmljavinu i nevrijeme,
međusobno su jednako tako skloni i udruženi u uništavanju čovjeka.
Jednako kao i ljudi imaju svoja uzbuđenja i pokretljivost, neprestano
napadaju, osobito zbog oholosti i zavisti; nikad nemaju stalno tijelo,
nisu svagda na istome mjestu. Isto tako svi nisu istoga obličja (...)
Treći rod zlih duhova nazivamo zemaljskim vragovima, koji su, da
nema nikakve dvojbe, s neba srušeni u zemaljsko carstvo zbog vlastite
krivnje. (...) Jedan dio tih vragova i zlih duhova stanuje u drveću i
šumama te lovcima čini mnogo pakosti; nekoji stanuju na slobodnim

14

CEEOL copyright 2020

CEEOL copyright 2020

Nar. umjet. 40/2, 2003, str. 9-28, L. Petzoldt, Univerzum demona i svijet na kraju...

poljima te noću izluđuju i odvode s puta ljude koji idu preko polja; dio
ih stanuje u nebeskim skrivenim zakucima i jamama, a nekoji, koji
nisu tako ljuti i bijesni kao ostali, pak rado stanuju uz ljude, ali ipak u
skrivenom tamnom zakutku. Ni oni svi nemaju jednu već raznolike
svijesti, volju i sklonosti jer jedan je dio uvijek zaliji od od ostalih (...)
Četvrti se rod i vrsta vragova nazivaju Aquaticum, i to stoga što
rado stanuju oko vode. Ako je neki iz toga roda vragova zao, gnjevan,
uznemiren, varav, bude se na moru svakovrsne oluje, brodovi tonu u
dubinu, utapa se mnogo ljudi.
Stoga Trithemius petim rodom podzemnih duhova naziva one koji stanuju
u "visinama i jamama te u tajnim brdskim zakucima". Oni su, prema
njegovu mišljenju, najzaliji, vrebaju na ljude koji rade pod zemljom,
kopače bunara, a prije svega rudare.
Jasno je da se samo malo od onoga što Trithemius kazuje o
demonima nalazi u srednjovjekovnu vjerovanju. On je suviše obvezan
antičkoj i neoplatoničkoj učenoj tradiciji koju tek malo modificira. Samo
opis demona koji stanuju "i drveću i u šumama" podsjeća na brojnost
šumskih duhova, Moosweibchen, Fänggen1 i divlje ljude usmene tradicije
(Petzoldt 2002). (Sl. 5.) I duhovi ispod zemlje, podzemni, odgovaraju
široko rasprostranjenim predodžbama o demonima rudnika u srednjo-
europskom prostoru oko godine 1500.

Slika 5.
1 Moosweibchen, Fänggen, vile pripadaju redu demona prirode, koje L. Petzoldt inače
svrstava u skupinu divljih ljudi. Mogu biti muškoga ili ženskoga roda i nastanjuju šume i
gore. Antropomorfna su bića niže mitologije koja žive samostalno ili u zajednicama
sličnih bića s različitih pojedinačnim lokalnim nazivima. Fänggen su divovski šumski
demoni, koji su odjeveni u koru drveća, šumske lišaje ili u krzno divljih životinja. Ti
lokalni nazivi su zapravo neprevedivi te ih ostavljam u kurzivu. U hrvatskim usmenim
predajama odgovaraju im samo djelomice, i prema opisu i prema funkcijama, različita
demonska bića, prije svih orko (o kojemu v. u bilješci 4.), ali i vedi te šumske dekle,
divlje dekle (nap. prev.).

15

CEEOL copyright 2020