Adijata Ibrišimović-Šabić

ZRELO DOBA MUHAMEDA GAFIĆA1

(Sarajevo, 2012)

Optimizam je zdravlje duše

Ova knjiga fascinantnog čovjeka, Muhameda Gafića, sabire, kako ih naziva autor, priče
objavljivane kao kolumne u časopisu „Gracija“.
Nisam mogla a da ne obratim pažnju na taj autorski kvalifikativ – priče. Najviše što sam se
usudila u prvi mah, bilo je da ove priče nazovem crticama iz života. I to je moje glavno pitanje:
šta su ovi zapisi? Priče (kako kaže autor), eseji (kao najslobodniji publicistički žanr, s obzirom
da su redovito izlazili kao kolumne), ili pak ono što se meni učinilo da jesu – crtice iz života?
Ovaj zbir zapisa otvara „priča“ znakovitog i optimističnog naslova Vrata sreće koja možda
ponajbolje ilustrira „poziciju“ koju zauzima Muhamed Gafić kao autor i kao čovjek. Priča
započinje, zaista, u duhu najboljih literarnih tradicija - svečanošću kao prazničnim hronotopom,
tj. koktelom u čast zasluženog (čitaj: isluženog) radnika – iza kojeg slijedi tragična spoznaja
(čovjek je otvorio, ne „vrata sreće“, već prozor i skočio sa dvanaestog sprata)...
Mogli bismo domišljati da će „priča“ dalje teći u znaku književnosti egzistencijalizma, socijalno-
psihološke proze ili pak apsurda - ali prevarili bismo se, jer navedena činjenica jeste realna
životna činjenica i ne navodi se kao izmišljeni događaj te je žanr priče ovdje već iznevjeren. Isto
tako, akteri također nisu izmišljeni likovi, već su stvarne osobe.
Ovdje bih htjela istaći i naglasiti slijedeće: umijeće da u jednoj sažetoj sentenci pokaže cijelog
čovjeka, da u odabiru situacije, detalja, slike, ili reakcije pokaže čitav svjetonazor i cjelokupnost
bića, mentalitet sredine, da definira neku pojavu u društvu – jeste posebna vrijednost autora
Muhameda Gafića. Iza svake ličnosti koju Gafić spominje u svojim zapisima slutite i naslućujete
čitave romane. A život i piše romane, zar ne?
Međutim, tu pripovijedanje ne završava, nego tek počinje i to u znaku osobenosti upravo žanra
crtice iz života.
Naime, odlika ovog žanra u kojem se Gafić najkomotnije osjeća i jeste takva da slike i
svakodnevni realni detalji iz života i trebaju biti krajnje konkretni, dokumentaristički, dok misao
1
Tekst pročitan na “Književnoj sceni”, 28. 11. 2012. godine, u okviru promocije knjige Muhameda Gafića Zrelo
doba.
i logički aparat bivaju usmjereni ka praktičnim zaključcima i zaključivanjima. Ovaj žanr upravo
ogoljava zaključak (kao cilj), bacajući ga čitaocima direktno u lice. A od talenta i osobnosti
samog autora zavisi do kojih visina duha ili dubina bića uspijeva da se izdigne misao polazeći od
podatka, činjenice, pokazujući jasan smjer kojim čitalac treba da ide. Ovako glasi kraj prve
„priče“, koji ne ostavlja sumnje u to šta je zaključak i kakvu pouku treba da „izvuče“ čitalac:
Ako ne znate šta ćete, slobodno, priđite prozoru, otvorite ga, podignite ruke ... i dobro se
nadišite svježeg zraka.
Kiseonik će vam pomoći da bolje mislite.
U ovom dobu ste kao u minskom polju. Morate misliti.
Nema bezizlaznih situacija u životu, osim jedne.
Uvijek postoji izlaz. Ako mislite.
Od gubitka možete napraviti dobitak.
Zatvorila su vam se jedna vrata, i ne gledajte ih više, jer sve dok budete u njih gledali, nećete
vidjeti druga vrata sreće kako vam se otvaraju.
Tegobu oko srca samo vi možete zamijeniti osjećajem sreće.
Samo ako mislite!!! (Gafić, 2012: 7-8)
U knjizi ćemo susresti i druge „literarne“ motive, npr. one karakteristične za detektivske i
avanturističke priče, svima nama omiljeno štivo, neke tajne npr. bivaju šerlokholmsovski
razotkrivene, neke zaslužuju da ostanu nerazrješene (poput Pećine s blagom). Čitav jedan lokalni
background prepoznaje se u ovim pričama, ali pripovijedanje ima i širu univerzalnu vrijednost.
Priča Pećina s blagom od rijetkih je koja ostaje otvorena. Završava se riječima: Ovo je Šuplja
pećina, nije ona prava... Naravno, jer onu pravu pećinu s blagom treba nastaviti tražiti, a u tome
i jeste smisao: putovati, tragati, ispitivati vlastite granice, upoznavati drugo i drugačije i vratiti se
na koncu sebi.

Čini se da ovakvom mobilnom i operativnom autoru, specijalcu i alpinisti, piscu i esejisti, kakav
je Muhamed Gafić, logično, najbolje odgovara takav mobilan i operativan žanr, kakav je žanr
zapisa, ili crtica iz života.
Dakle, u čitavoj knjizi, ovakve i slične činjenice, raznoliki detalji i događaji iz različitih sfera
ljudskoga življenja (ašikovanje, brak, odnos prema ženi općenito; prijateljstvo, druženje i
komšiluk/ci; rad, dužnost, obaveze, kolege i kolegijalnost; možda najbolnije iskustvo rata, ratnih
nedaća, posljedica i masovnih grobnica i spomen obilježja, sjećanja i pamćenja; knjige,
planinarenje, alpinizam, ekspedicije, putovanja te - kuhanje, okopavanje lijeha, unuci, dom kao
topos, dom kao kuća, zemlja i domovina sve do problematike maternjeg nam jezika) – svi ti
mnogobrojni detalji Gafiću služe kao povod za razmišljanje o, u prvom redu, odnosima, služe
mu za izvođenje širih zaključaka, ili postavku određenih problema, ali uvijek u nastojanju da
dodje do cilja, da pruži odgovor, da osvoji vrh. A u takvom tekstu, autorsko „ja“ određuje i stil i
tonalnost zapisa. Međutim, pružiti i dati adekvatan odgovor može samo onaj ko postavlja
vlastita „prokleta pitanja“, odgovor koji je proživljen, doživljen, promišljen, iskušan, iskušen.
Odgovore može pružiti samo zrelo doba.
Ne znam kako su ovi zapisi i priče nastajali, ali štampani ovako zajedno i objedinjeni
izvanrednim naslovom Zrelo doba, zasigurno dobijaju neki nov kvalitet i neke drugačije
smislove i značenja.
Kao cjelina, knjiga Zrelo doba je čvrsta, jasna, čista, poštena, iskrena, angažirana, dinamična.
Puna. Pred nama je knjiga – mozaik jednog životnog kretanja bogatog iskustvom. U vrijeme
kada rijetki žive život, kada skoro da smo zaboravili šta to život jeste i koje su njegove
vrijednosti u svoj nemogućoj šarolikosti i različitosti, pred nama je knjiga života, knjiga koju
ćemo rado čitati i preporučivati za čitanje, ali teško da će biti uvrštena na spisak lektire.
Nažalost. Kao da je književnost daleko od života. Ili kao da je život istjeran iz književnosti. Ovo
je možda jedno od najtežih pitanja koje pokreće, još jednom, po ko zna koji put, i Gafićevo Zrelo
doba.

Zrelo doba kao aktivno putovanje autora kroz svijet realnosti sa njenom prirodom, ljudima,
planovima, pobjedama, padovima, slabostima, plijeni otvorenošću osjećanja i misli koje dijeli sa
čitaocima, iznoseći jasno izveden vlastiti socijalno-društveni i etički stav (da ne kažem ideal). A
ukoliko bih trebala okarakterizirati mogući autorski ideal kako ga vidim i doživljavam – rekla
bih da se očituje u optimizmu ne kao nečem nemogućem i nedostižnom sada i ovdje, nego
optimizmu kao svjesnosti i svijesti o vlastitim izborima.
Jer rješenja i zaključci koje nudi Muhamed Gafić izvedeni su u potpunosti iz oslanjanja na
vlastiti unutarnji kompas, zasnovani na čvrstim pozicijama i osnovama, ali i na bistroj pameti
oplemenjenoj iskustvom. Naglašavam - oplemenjenoj iskustvom. To je mudrost življenja, to je
proza Muhameda Gafića, to je Zrelo doba, i ono što čini da ova knjiga kao cjelina zadobije svoju
posebnu unutranju logiku.

Poruka knjige, čini mi se, sadržana je u sljedećem: Vrata sreće otvorit će se svakom onom ko
prestane tražiti krivca izvan sebe, ko pobjedi, savlada i otkrije vlastite granice i mogućnosti, ili,
kako kaže Muhamed Gafić: A onda sam shvatio da ću se pomiriti sa cijelim svijetom tek kad
nađem mir u sebi, a on je moguć samo ako ga čovjek istinski želi i uporno traži.

Hvala autoru na ovoj iskrenoj, toploj, ljudskoj i, u konačnici, ipak, optimističnoj knjizi.