Ana Karenjina

Lav Tolstoj

Pisac realizma: Javio se u umjetnosti u 2.polovini 19.vijeka. Zasnovan na težnji za

reprodukcijom stvarnosti onako kako se vidi i manifestuje. Prvo se javio u Francuskoj i
Engleskoj, ali je svoj najveći stvaralčki polet diživio u Rusiji. Korišćena je psihološka analiza.
Tvorcem realsitičkog romana se smatra Onore de Balzak.Drugi predstavnik je Gistav Flober.
Lav Tolstoj – jedan od najvećih prestvanika
Rusak proza započeta Ouškinom se razvijala u vrijeme otadžbinskog rata 1812-15. U njoj su
odsustvovali sudbina čovjekova u ratnom uslovima, karakteri. Popunio tu prazninu Tolstoj.
Htio da sturira orijentalne jezike da bi se posvetio diplomatskoj karijeri, napusrtio to. Ide na
pravo.
Počeo da vodi svoj dnevnik.
Najviše ga mučio odnos između svijetsi i posvijesti. Tolstoj podsvijst naziv čovjekovim
životom koji se odvija iza duše.
On će pokušati da anallizom sna dokuči taj sloj čovjekove ličnosti. ON formuliše poznata tri
zakona ljudske svijesti.
Zakon volje, zakon instinksta i spoljašnji svijet.
U prvom zakonu gotovo parafrazira Hegela da ona što u prirodi brzo prolazi biva fiksirano
umjetnošću.On takođe smatra da san daje tok podsvijesti a ne samo akcije tokom sna. Maštu
u suštini direktno vezuje za posvijest. To saznanje poslužilo u građenju lika. Buđenje kao
miješanje svijsti i posvijesti. U svojo autobiografskoj pripovijeci teži da razotkrije sebe i svijet
oko sebe. Kritika je u pripovijetkama pozdravila živu plastičnu sliku jednog svijetakoji nestaej.
Izvanredd+na moć zapažanja, tanana analiza duševnih zbivanja. Ova krritka je bila odjek
opšteg mišljenja. 1856. prve pripovijretke izlaze. Nov pristup ljudskoj prirodi. Pio je, kockao
se, bančio sa studentima, osjećao se superioran i inferioran u isti mah. Rusiji su u to vrijeme
prijetile oružane pobune neruskih naroda. Ruska unutrašnja situacija je bila vrlo
omplikovana. Prijetilo je izbijanje rata. Odlazi u vojsku i to na borbama na vulkanskom tlu
Kavkaza. Tu sazrijeva misao o tome da je pisac po vokaciji. Obuhvata ovaj period Krimski rat.
Vodio ga je car ruski Nikola koji je bio pristalica uništenja i podjele Osmanskog
carstva.Francuska i Engleska pružaju podršku Osmanskom carstvu odnosno Porti. Rusija je
zauzela Vlašku i Moldaviju. Porta se obavezala da će izvršiti reoforme o ravnopravnosti svih
građana. Osmanlijama je pkmoć pružila i austrija i onda je Rusija bila prinuđena da povuče
trupe iz rumunskih kneževina pa je rat ograničen na Krim. Jedan od centralnih događaja na
Krimu je bitka za ruski grad Sevastoplj osvojen os tranae zapadnih sila čime je završen
oružani sukob.
Tolstoj se našao u opsjednutom gradu i napisao Sevstopoljske priča. 1855. se pojavile. Ovaj
ciklus ke komponaovan kao ciklični krug. Prva priča je opsjednuti grad, izrastanje maloh ljudi
u epske junake. Sevastopoljske priče su presudna okuka. Karakteri radnika, oficira,
ljudi..kobna oštrica koja dijeli život od smrti. Zatim nastaje pripovijetka Mećava. Tolstoj sve
probleme ličnosti vidi u nerazmrsivom čvoru odnosa u kojem je život spleo čovjeka. Tolstoj
se zadržava i na fenomenu umjetnosti i odnosu prema stvarnosti. Svojom pričom Albert
umjetnik živi u svijetu fantazije a umjetnošću daruje ljude, ali mora da živi i u realnom
svijetu. Bavi se i pitanjem kmetstva. Posebno mjesto zauzima institucija kmetstav.
Nejdenakost jaka i plemića razdirala Rusiju.sel.Inspiraisan istorijski događajem na Senatskom
trgu od 1825. godine, pala krv. Njegova zamisao bila da napiše knjigu o dekabristi koji se
vraća iz progonstav iz Sibira 1856. Rat i mir. Ali se osnovne dikeme junaka tiču Napoleonove
najezde od 1812 -15.
Međutim, istorija je u njegovom djelu samo dio umjetničke vizije života. Tolstoj u Ratu i miru
te umjetniček događaje ostvaruje. Moralni kodeks koji ispovijedaju junaci <Rata i mira je
predmet brojnih polemika savremnika. Kritični trenutak u kome je stvarao i djelovao su
upravo kmetske reforme. Tosltoj zapravo kroz porodične odnose rasipa i sabira mnogostruka
značenja oblika društvenog života u Rusiji. U tom periodu piše Anu Karenjinu. Piše prijatelju:
Mene me zanima sam rat već problem naše nestabilnosti odnosno uzroci te nsetabilnosti.
Rat je bi srpsko-turski 1876-76 u koji se Rusija umiješala. Pita ima li kkava knjiga u Petrogradu
gdje se može naći opis sadašnje vladavine. U svom romanu Ana Karenjina, koji je kasnije
nazvao slobodnim romanom, pokazuje kako se u Rusiji sve preokrenulo, pobrkalo, kako se iz
temelja ruše principi na kojima su počivale skladne porodice koje je kao uzor dao u Ratu i
miru. Izlaz iz tragičnog kruga ovih porodica nalazi Ljevin. On će stvaoriri pretpostavke za
drugačije utemeljenje porodičnih odnosa-
Ana Arkadejevna Oblonska, dama iz najvišeg pertogradskog kruga je dama koja preživljava
ličnu krizu sa Aleksijem Krenninom. Njen lik se uvodi tek u 17. pogllavlju 1. knjige. Najprije se
otkriva njena uloga – ona treba da pomiri brata Stjepana Arkadejeviča Oblonskog sa ženom –
Doli. Darjom aleksandrovnom. Otkriva se da je Oblonski prevario ženu sa guvernantom
Francuskinjom. On se i ne kaje nego se kaje jedino jer svoju prevaru nije bolje sakrio. njenoj
On i čita lin+beralne novine, pripovjedač tumači da je taj liberalni stav u skaldu sa njegovom
prirodom. On je čovje koji teži samo da zadovolji lične strasti, kao i ana kasnije. Zato je i
njena uloga lika čuva porodične veze na počezku suprotna njenoj ulozi žene koja ruši
spstvenu porodicu. I kada u razgovoru sa Doli pravda Stjepanovu oprevaru jer kaže da je
sposoban za kajanje. njenoj On i čita lin+beralne novine, pripovjedač tumači da je taj
liberalni stav u skaldu sa njegovom prirodom. Porodica koju Ana miri ima i Grišu – sina i
Tanju – ćerku. Ovo je i roman koji odmah na početku uvodi likove – Foli – ispijena, mršava
lica. Aleksije, koji j načelnik suda zbog muža svoje sestre. U sudu je 3 godine. Sveukupno se
na početku daje slika nekog višeg sloja društva, da bi tu sliku narušio dolazak ljeviba za kojeg
pripovjedač kaže da je u suštini preziro način života stjepana. Ističe se njegova stidljivost. I
stjepan je znao da je stidljiv. Ljevin dolazi da prosi svoju svastiku. Otkriva se da je bio u
Moskvi 2 mjesca već, da je sebe smatrao ružnim. Došao je da prosi svastiku. Njegov prvi
susret s Kiti je na ledu. Tada on U Kitinoj ljubaznosti na momem+nat vidi izvještačensot. Kiti
ima 18 godina. A njena sudbina je mogla biti riješen na 2 načina, na 2 običaja – francuski –
da roditelji odrede njenu sudbinu ili na engkesj+ki da sama odluči. Doli je, kako je otkriveno
na početku udata na francuski način, a Kiti će biti rastrzana između ta dva načina života. Doli
je žrtva pokušaja da se realizuje predstava o idealnoj porodici koja je održiva. Zato će Doli i
oprostiti Stjepanu i zato će i Kiti odabrati život na selu, na početku sa Ljevinom.
Njoj je zapravo laskala ljubav Ljevina, i smatra da je divan jer kaže da ostaje u Moskvi u
zavisnosti od nje odnosno njenog odgvoro. Odmah otkriva da hoće da mu bude žena, Kiti
samo jednom rečenicom : to ne može biti, određuje Ljevinov dalji tok sudbine. Ono što njena
porodica očekuje je udaja za grofa Vronskog. On, naspurtot Ljevinu, nije volio porodični život
do susret SA ANOM, odnosno do upoznavanja sa anom već je situaciju sa Kiti posmatrao
samo kao flert.
Na stanici ma kojoj jće zatim doći Ana, vremenske prilike su sasvim drugačije. Gusta magla
obavija nebo i to je kontrastnao vremenskim prilikama kad se iznad Ljevina uzdiže na kraju
vedro nebo. Ana se uvodi kao vedra žena, ljupka i njen prvi susret sa svim ličnstima je takav,
pa i sa Ljevinom pri krJU ROMANA. Najjači utisak ostavlja na Kiti koja je posmatra kao nešto
uzvišeno. Scena koja je posvećena Kitinom razmišljanju o tome kako će se Ana obući na balu
je poslužila da ppjača asliku u kojoj Ana oduševljava goste na balu u najjednostavnijoj, crnoj
haljini. Okrugla ramena, obična frizura. Kiti se tu otkriva kao kontrstna ličnost. Oblači
kitnjastu haljinu, očekuje i odbija igrače na balu, dok ani prilazi upravo onaj koga Kiti čeka –
Vronsi.
Opet će Anina sudbina povući još tragedija – osi tragične <Doli, sad je tu i sudbina Kiti. Nakon
velikog razočaranja, Kiti napušta taj način života, pa će se njena priča odvojiti i ona odlazi u
manastir. S druge strane, Ana i Vronski grade ljubavnu vezu a Ljevin je na selu.
Ne može dase pomiri sa opšteprimljenom hipokrizijom u odnosima među ljudima, sa lažju
koja nagriza sve. Prema njenoj neposrednosti i misaonosti u odnosu na život i stavrnst oko
nje, šarena gomila obavijena tilom, čipkom i trakama liči na maske koje se vrtoglavo okreću.
Sitne i krupne intrige, društveni skandali. An čuva lični integritte i u njemu djeluje kao zračak
svjetolsti. Uspijeva da popravi odnose između brata i Doli. Doli je žrtva pokušaja da se
realizuje predstava o idealnoj porodici koja je održiva. Ana jasno vidi trgičnu neodrživost
takvih prestava. Ona ne može da zanijemi, to će učiniti Doli. Ona nije tragična junakinja, ona
izaziva niz tragedija, kobna je za druge. Aleksej nema pretpostavki za tragičnog nunaka. U
brak sa Anom stupa u trenutku kada je sve u životu podredio očuvanju društvenih normi.
Odnosi koje on želi da ostvari su odnosi izvjesne distance među svim članovima. Sve je tu
poravnano, pravo. Može da ispolji samo onoliko ljubavi koliko je društvaeno prihvatljivo. tJ
dio ličnosti njenog muža ne zanima. Aleksej živi u ubjeđenju da su to krajnje humani odnosi
koje je uspostavio. Ani je potrebna ljubav, toplina u njenim izvornim oblicima. Ona neće
masku uzvišenosti. Za Alekseja prevara ne postoji dok nije otkrivena u javnosti. Čak i kada je
na trkama vrisnula i jednom momentu otkrivši ljubav prema Vronskom, Aleksej se kadnije
pojavljuje sa Anom na skupovima sa istom onom maskom ljubavne sreće.
Ne predaje se ni poslije Aninog odlaska sa Vronskim, rođenjem djevojčice. On gvoori
otuđenim glasom, bez emocionalnih padova i kliktaja. On se u advokatskoj kancelariji svoga
prijatelja muči, guši, traži riječi da pokrene običnu brakorazvodnu parnicu. Za advokata je u
tom momentu bitnije da uhvati tog moljca oji mu uništava skupocjene tepihe nego
nbrqakorazvodna parnica. Implicitno, Karenjin je kao i taj moljac spljošten među
dlanocvimam sa njega je zderana maska dostojanstvenosti. Ana je znala šta je htjela ali
shvata da postizanje onoga što hoćemo ne zavisi samo od naše želje. Nije bila spreman da
slomi stare oblike porodice i izgradi nove. Vronski će otići da pogine na dalekom frontu
srpsko-turskog rata.
Životni putevi Ane i Ljevina se razvijaju kao dvije paralelne prave. Ana traži istinu u odnosima
ljubavi, a Ljevin u društvu oko njrga. Oboje polaze od linije – negacije laži kao životnog
načela. Sve je pbmana, razmišlja Ana. Trebalo se izbaviti od zla – rješenje smrt. Ljevin je išao
drugim putem. Prvo je razbi osjećaj krivice. Najvažnije mu je bilo da je pred sobom ččist.
Jasno je sagledao da je gazdinstvo koje vodi samo surova borba između njega i radnika. Dok
njegovi prijatelji Veselovski i oblonski idu da se zabave sa djevojka poslije lova, on razmišlja
kako je naporan život seljaka koji mora d atimari onje cijelu noć.
Tolstoj govori o zapletenim ljduskim neprisodnim odnosima koji su kao unaprijed nacrtani,
formulisani i nemoćnost čovjekovog opstanka u tom krugu odnsoa. Vidi tu uzroke lažnosti.
Nastupa zatim dvadesteogodišnji period pripovijetke i drame. Pokušava da razdvoji istintito
od lažnog, pravedno od nespravednog i to će nastaviti da obrađuje u Msrtu Ivana Iljiča i
Krojcerovoj sonati. Tolstoj ne prestaje da traži izlaze u istom prav cu, inspiriše se
jevanđeljskim parabolama, žtijima svetih, poukama, apolrifima, folklormnim motovima.
Junak njegove priče Sveće je pravedni seljak Mihejev. U svim pričama narodnim obrađuje i
motiv pohlepe kao korijene zla. Folklornu boju zamjenjuje kat kad naivna filozofska patetika.
Uporedo sa narodnim pričama piše i drame. Piše dramu Carstvo mraka i komediju Plodovi
prosvete. Uočljiv je niz polatizacija : prosvijećeni – neprosvijećeni, bogati – siromašni,
aristokratija – kmetovi. Plodovi prosvete su napisani tek 1891. Romanesknoj formi se
pripisuje epska širina, psihološka drama i dramski intenzivitet. 1912. je pothumno objavljena
pripovijeka Hadži Murat koju je on sam smatrao nedovršenom.
U trenutku kada se izvršio rascjep između te dvije Rusije – aristokratske i seljačke, 1861, tu
prazninu je popunio djelima Lav Tolstoj. Gledanja Tolstoja mislioca i seljačkog reformatora na
seljaštvo odražavaju onaj prelom u shavtanjima seljaka koji je nastupio kada su oni izašli iz
kmetskog osnosa na slobodu. Tolstoj je saosjećao ss seljakom izbačenim kolotečine života.
Osjeća njegov beznadan položaj. Htio je da scojim učenjem, svojim stvaralačkim radom
upozori na dubinu krize koju je reforma stvaorila. Njegova umjetnička širina, njegovi
dnevniic, knjige, zapisi ostavljaju utisak da on iznenađuje misoa i uzbuđuje osjećanja. Ž
Tolstoj je ta dva svijetaprikazivao u njihoboj uzajamnoj povezanosti, mjerio ih kriterijumima
svojih moralnih principa i tražio mogućnost svog nesporednog učešća u procesima koji se
odviajuju. Pod djelovanjem umjetnika je podrazumijevao moralizatorsku ulogu u drušztvu.
Htio da umjetnošću bitno utiče na procesu u društvu. Iza propovijedi o rješavanju socijalnih
roblema samo moralnim uticajem čeži leži podjela na ljude koji moralno utiču i one na koje
se moralno utiče, kpji mogu da mijenjaju društvene kriterijume. Kaže – znate li zašto su oni u
orabu? Zato što se oni broje milionima a mi hiljadama, Kaže : oslobotidte robove kapitala
odmah neće biti moguće stvarati tako prefinjenu umjetnost. Cio ciklus članaka o estetici je
napisao između 80-ih i 90-ih i to u vrijem velikih preokreta u Rusiji. Vrlo rano su ga počeli
mučiti problemi uloge umjetnosi u društvu, njenom odnosu prema stvarnosti. Centralan
tema njegove estetike je humanizam. To je opet svojevrsna verzija hrišćanskog
čovjekoljublja. Za njega estetika služi etici i samo to vidi kao djelatnost umjetnsti. Samo
kadaq je duhovno korisna. Umjetnost je sredstvo koje sjedijava ljude. Umjetnost, po
Trolstoju, ima istu funkciju Kao jezik i mišljenjen – ona u širokom smislu riječi prožima svijet.
Cio čovjekov život je ispunjen umjetnošću – pjesme za kolijevku, izrugivanja, šale...
Govorio je i o pisanju djela prostonarodnim jezikom. Smatra da je to nipodaštavanje,
sagledao je da čim se žitija prevedu na prostonarodni jezik dobijaju vid izvještačenosti i da
samo na staroruskom ili slavvenskom mogu da se čitaju. Govori i o poeziji. Kaže da se nekad
bavilla samo silnima toga vremena – carevima nelkad, a da ako se uzimaju obični ljudi oni
treba da izražavaju sveopšta osječćanja. Sudaren sa beživotnošću takvih likova, pita se kako
opisati pojedinačno ja. Otud proizilazi njegova misao svi ljudi su šarci i ljudi su kao rijeke.