Fizika Usmeni Odgovorinapitanja 2HighÆaæa

By: 2high
I skupina
1. FUNKCIJE
Parametar- kvantitativni izražaj izabrane osobine sistema (put, brzina i vrijeme) Fizikalni
zakon - izražava meñuovisnost parametara jednog ili više promatranih sistema Funkcija -
matematički postupak kojim se veličinama jednog skupa pridružuju veličine iz drugog
skupa.(npr. Put je funkcija brzine i vremena. Fizikalni zakon jednolikog gibanja povezuje
parametre, a prikazan je linearnom funkcijom s=vt.)
Linearna funkcija:
• matematički zapis je y = ax+b

• grafički prikaz je pravac
• a je koeficijent smjera
• b je pomak na osi y
Recipročna ovisnost:
• matematički zapis je y = a/x

• grafički prikaz je hiperbola
• a otvorenost hiperbole
Eksponencijalna funkcija:
• matematički zapis je
• a - početna vrijednost funkcije
b - baza eksponencijalne funkcije
www.perpetuum-lab.com.hr 1
By: 2high
c - koeficijent koji odreñuje rast funkcije

• Za fiziku i biologiju posebno je važna eksponencijalna funkcija kojoj je
b = e (baza prirodnog logaritma)
Logaritamska funkcija:
• logaritamska funkcija je inverzna eksponencijalnoj funkciji

• matematički zapis je
y = ln x ako je baza logaritma e
y=log x ako je baza logaritma 10
2. PERIODIČKE FUNKCIJE, Fouirerov teorem
Prirodne pojave koje se ponavljaju, dan i noć, kucanje srca, disanje, titranje, kružno
gibanje opisujemo periodičkim funkcijama
Osnovno svojstvo periodičke funkcije je izraženo jednakošću
f(x+X) = f(x); X - je period fukcije
ako je funkcija vremenski periodička
period je T
ako se funkcija periodički mijenja u prostoru period je λ
najednostavnija periodička funkcija je harmonijska funkcija
amplituda - maksimalna vrijednost F0
frekvencija - broj titraja u sekundi
kružna frekvencija ili kutna brzina
valni broj
Fouirerov teorem: - rabi se za prikaz neharmonijske funkcije
neharmonijska funkcija
Za prikaz takve funkcije rabi se Fourierov teorem
By: 2high
xi=ωit
osnovni harmonik
viši harmonik
amplituda pojedinih harmonika

3. STRUKTURA TVARI
ATOM
Atom je osnovna čestica tvari. Od atoma su grañene molekule. Procese u živoj tvari
danas proučavamo i objašnjavamo modelima koji se primarno oslanjaju na meñuatomske u
meñumolekularne interakcije složenih struktura. Kvantna mehanika je model koji dobro
opisuje strukture i osobine atoma i molekula. Taj model nema zorne predodžbepa se koristi u
slikovnim prikazima kvazi-klasični Bohr-Rutherfordov model.
Thompsonov model
Atom je pozitivna kuglica u kojoj su vrlo sitni elektroni ravnomjerno rasporeñeni tako da je
atom u cjelini neutralan. Prema ovom modelu atomi bi bili vrlo blizu jedan drugome.
Rutherfordov model
Rutherford i njegovi suradnici 1909. god. bombardirali su metalne folije alfa česticama i
promatrali promjenu njihova smjera gibanja pri prolazu kroz folije.Thomsonov model ne
može objasniti dobivene rezultate. Rutherford je pretpostavio da se atom sastoji od vrlo male
jezgre,oko 10000 do 1000000 puta manje od atoma u kojoj je skoncentrirana uglavnom sva
masa atoma. Elektroni se gibaju oko jezgre po zatvorenim putanjama.Iz klasične fizike
poznato je da elektron emitira elektromagnetske valove s promjenom brzine što znači da bi
elektroni u atomu morali zračiti elektromagnetske valove, tako gubiti energiju i nakon
spiralnog približavanja konačno pasti na jezgru. Zaključujemo: po klasičnoj teoriji atom bi
morao emitirati kontinuirani spektar zračenja, a ne linijski koji zaista i emitira.Nedostaci
Rutherfordovog modela: ne možemo objasniti stabilnost atoma niti emisiju linijskih spektara.
Bohrov model
N.Bohr je dopunio Rutherfordov model s dva postulata i uspio objasniti: strukturu
elektronskog omotača i procese emisije i apsorpcije svjetlosti.
1.Bohrov postulat: Elektron ne može kružiti po bilo kojim već samo po odreñenim
kvantiziranim stazama. To su tzv. dopuštene ili stacionarne staze. Gibajući se po njima
elektron se nalazi u stacionarnom stanju: ne gubi energiju zračeći elektromagnetske valove.
Dopuštene su samo one staze na kojima je orbitalni moment količine gibanja cjelobrojni
višekratnik reducirane Planckove konstante.
2. Bohrov postulat: Atom zrači ili apsorbira zračenje samo kad njegov elektron prelazi iz
jedne staze u drugu, iz jednog stacionarnog stanja u drugo.
By: 2high
3. Bohrov postulat: Plohe putanja ne mogu biti bilo koje već su one diskretno rasporeñene u
prostoru, tako da su radijusi kružnica u kojima se elektron giba i energije ekvipotencijalnih
ploha odreñene cijelim brojem – kvantni broj.
Atom se sastoji od pozitivne jezgre i negativnog elektronskog oblaka. Gotovo sva masa atoma
je masa u jezgri. Radijus atoma je 10-10 m, a jezre 105 puta manji. Klasičan Rutherford-
Bohrov-Sommerfeldov model atoma govori da je atom sastavljen od teške jezgre pozitivno
nabijene i negativnih elektrona koji po dobro definiranim stazama kruže oko nje. Elektroni su
opisani diskretnim energijama, količinama gibanja te spinom. Ti parametri odreñeni su
kvantnim brojevima i tako je naznačena diskretnost stanja.
KVANTNI BROJEVI:Valna slika elektrona poslužila je Schrodingeru kao polazna točka u
stvaranju valne mehanike. Putanju elektrona u atomu nemoguće je odrediti: ona je posljedica
valno-čestične prirode materije. Kvantni brojevi pojavljuju se pri rješavanju Schrodingerove
jednadžbe i odreñivanju valnih funkcija elektrona u atomu. Za opis kvantnog stanja elektrona
u atomu potrebna su četiri kvantna broja. Glavni kvantni broj n odreñuje energiju elektrona u
atomu. Svi elektroni istog kvantnog broja n pripadaju istoj ljusci.
Na temelju teorijskih razmatranja kvantne fizike, elektron se u atomu ponaša kao val pa stoga
možemo govoriti o kvantnim stanjima opisanim valnim funkcijama. Oblaci vjerojatnosti su
mjesta gdje su u nekom trenutku elektron nalazi.
Orbitalni kvantni broj
Detaljnija ispitivanja vodikova spektra, a posebice atoma s većim brojem elektrona pokazala
su da je Bohrov model prejednostavan jer se njime ne može objasniti fina struktura
spektralnih linija niti utjecaj električnog i magnetskog polja na linijski spektar. Moment
količine gibanja atoma, uz energiju, jedna je od najvažnijih osobina pa je potrebno uvesti
kvantni broj za njegovo opisivanje. U klasičnoj mehanici moment količine gibanja čestice
koja se giba po kružnici brzinom v: L=mrv
Još je Bohr u svom modelu kvantizirao moment količine gibanja relacijom: L=nh.
Kasniji razvoj kvantne fizike i valne mehanike pokazao je da kvantizacija momenta količine
gibanja elektrona u vodikovom atomu se ne može sasvim dobro opisati Bohrovim modelom te
je uveden orbitalni kvantni broj l. Točnu ovisnost možemo dobiti jedino rješavanjem
Schrodingerove jednadžbe za vodikov atom.
Tako slijedi:
L = l(l +1)h
,gdje je l kvantni broj i može poprimiti vrijednosti: l=0,1,2,3,...,n-1. Za dani glavni kvantni
broj n postoji n vrijednosti orbitalnog kvantnog broja l, odnosno n mogućih vrijednosti
momenta količine gibanja L.
By: 2high
Magnetski kvantni broj
Elektron koji se giba oko jezgre čini zatvorenu strujnu petlju odreñenog magnetskog
momenta.Kada se magnetski dipol nalazi u vanjskom magnetskom polju, dobiva potencijalnu
energiju,
Svaki elektron koji se giba oko jezgre ima odreñeni magnetski moment pa će atom u
vanjskom magnetskom polju dobiti dodatnu energiju i energijski nivoi atoma će se
promijeniti. Prema klasičnoj fizici orbitalni moment količine gibanja mogao bi imati bilo koju
projekciju Lz, od +L do -L. U kvantnoj mehanici projekcija Lz je takoñer kvantizirana,
Lz=meh ,m je magnetski kvantni broj. Za odreñeni orbitalni kvantni broj, l, magnetski
kvantni broj može poprimiti samo 2l+1 cjelobrojnih vrijednosti izmeñu -l i l.
Spinski kvantni broj
Poznati Stern-Gerlachov eksperiment (1924.) potvrdio je postojanje spina elektrona.

Eksperiment je potvrdio da je magnetski moment koji nastaje zbog spina elektrona
kvantiziran i da može poprimiti samo dvije orijentacije u magnetskom polju. U svojim zornim
predodžbama elektron zamišljamo kao kuglicu koja se vrti oko svoje osi i oko jezgre. U toj
naivnoj slici lako razlikujemo spin S (vlastiti moment količine gibanja) i orbitalni moment
količine gibanja L. No, to je samo naša zorna slika. Spin je unutrašnja osobina elektrona koju
ne možemo zorno predočiti.
Spin (S) je odreñen spinskim kvantnim brojem (s).
Elementarne čestice sa spinskim brojem 1/2 se zovu fermioni. Fermioni su: elektroni, neutroni
i protoni. Elementarne čestice kojima je spinski broj jednak nuli zovu se bozoni. Fotoni imaju
spinski kvantni broj jednak 1. Komponenta vektora spina u zadanom smjeru može poprimiti
samo dvije vrijednosti:ms=1/2 i ms=-1/2. Spinski magnetski kvantni broj može poprimiti samo
dvije vrijednosti.
Schrodingerova jednadžba
U kvantnoj fizici u konkretnoj fizikalnoj situaciji rješenja Schrodingerove jednadžbe odreñuju

valnu funkciju. Sch. jednadžba predstavlja osnovu za objašnjenje strukture materije. To je
jednadžba za valove materije koji su pridruženi česticama tvari. Umjesto kartezijevog
koordinatnog sustava koriste se koordinatni sustavi primjereniji ovim fizikalnim problemima
kao npr. sferni ili cilindrični. Vrijednost valne funkcije u svakoj točki prostora u svakom
trenutku je kompleksan broj. Valna funkcija nema fizikalno značenje.
By: 2high
Paulijev princip isključenja
Kvantno stanje elektrona u atomu opisano je s četiri kvantna broja. Paulijev princip kaže da
dva elektrona u atomu ne mogu imati sva četiri kvantna broja jednaka. To znači da ne mogu
biti opisana istom valnom funkcijom. Elektroni u atomu prvo popunjavaju orbitale najniže
energije, a to su one bliže jezgri. Ako su popunjena sva niža stanja, kažemo da je atom u
osnovnom stanju. Atom u pobuñenom stanju ima energiju veću od osnovne, no i dalje je
električki neutralan.
MOLEKULA
Osnovne grañevne jedinice tvari su molekule. To su manje ili više stabilne asocijacije atoma i
one odreñuju svojstva makroskopske tvari koju tvore. Tvari mogu biti u čvrstom, tekućem ili
plinovitom agregatnom stanju. Unutar molekule jedan atom djeluje na ostale atome u
molekuli, a istodobno osjeća djelovanje svih tih atoma. Molekula će biti stabilna kad je
prostorna raspodjela atoma odreñena minimalnom ukupnom energijom( kemijska veza atoma
unutar molekule). Molekula može imati i povećanu energiju (energijska stanja molekule).
Energijska stanja molekule su kvantizirana.Osnovna kvantizacija je prema energijama
elektrona u molekuli. Dva osnovna tipa kemijske veze meñu atomima u molekuli su
kovalentni i ionski.
Atomi se meñusobno spajaju zato što spojeni čine energijski stabilniji sistem. Atomi prelaze u
takve elektronske konfiguracije koje omogućuju snižavanje energije sistema i to na slijedeće
načine:
prelaze u pozitivno i negativno nabijene ione, koji meñusobnim privlačenjem čine ionsku
vezu u ionskoj kristalnoj rešetci.
spajaju se kovalentnom vezom stvaranjem zajedničkog elektronskog para izmjenjivanjem

elektrona.
Ne postoji oštra granica izmeñu kovalentne i ionske veze. Dakle, veza izmeñu atoma je i
kovalentne i ionske prirode.
Koja će od navedenih vrsta veza nastati izmeñu spojenih atoma, ovisi o elektronskoj
konfiguraciji slobodnih atoma, tj. o energijskom stanju njihovih valentnih elektrona.
Rješenja Schrodingerove jednadžbe za odreñenu molekulu mogu dati informaciju o tome

kako su vezani atomi u molekuli. Iz valnih funkcija za elektrone u molekularnoj orbitali
možemo saznati kolika je vjerojatnost nalaženja elektrona na različitim mjestima u molekuli.
Pri rješavanju Schrodingerove jednadžbe provodi se vrlo složen matematički postupak koji
čak i za najjednostavniji slučaj, slučaj molekule vodika, daje samo aproksimativna rješenja.
Rješenja Schrodingerove jednadžbe za molekulu vodika odreñena su s dva para

aproksimativne valne funkcije ϕ+ i ϕ- i energije vezanja ∆E+ i ∆E-.
By: 2high
Iz grafičkog prikaza ovisnosti izračunate energije o udaljenosti izmeñu jezgri možemo

zaključiti da rješenje ima minimum za neku udaljenost pa je stabilna struktura molekule
opisana valnom funkcijom ϕ+. To je vezna orbitala. Energija veze za stanje ϕ- uvijek je
pozitivna pa ovo stanje ne može stabilizirati strukturu. Zato se valna funkcija ϕ- zove
protuvezna orbitala.
KOVALENTNA VEZA
Kovalentna veza je odreñena s orbitalom ϕ+ u kojoj se nalaze dva elektrona sa suprotnim

spinovima. Molekularne orbitale koje su izgrañene iz pobuñenih stanja vodikovih atoma ne
razlikuju se po obliku, ali imaju veću ravnotežnu udaljenost izmeñu jezgara, viši položaj
minimuma energije i stoga manju energiju disocijacije. To konkretno znači: molekulu je
jednostavnije razoriti kada je u višem energijskom stanju. U atomima s više elektrona
popunjene su i usmjerene orbitale (p,d,...) pa energija molekule ne ovisi samo o udaljenosti
izmeñu jezgara nego i o prostornoj orijentaciji atomskih orbitala. Stabilna struktura molekule
je ona koja ima najveće moguće prekrivanje atomskih orbitala. Prekrivanje p ili d orbitala
ovisi o meñusobnom kutu. Zato je kovalentna veza usmjerena.
Ostvarena je preklapanjem atomskih orbitala barem dva elektrona iz atoma koji su u vezi.
Približavanjem atoma potencijalna energija zbog privlačne sile meñu atomima se smanjuje i
na nekoj udaljenosti postiže minimum. To je udaljenost atoma u molekuli. Dva atoma neće
graditi molekulu ako su spinovi elektrona u vanjskim orbitalama jednaki, za takva dva atoma
potencijalna energija će rasti njihovim približavanjem te neće tvoriti molekulu. Minimum
potencijalne energije znači da je energija atoma u molekuli manja od energije slobodnih
atoma.
IONSKA VEZA
U nejednakim atomima i nejednako stabilnim atomskim orbitalama gustoća elektronskog

oblaka u molekuli je nejednako raspodijeljena. To znači da uz jedan atom ima više elektrona
nego uz drugi. U graničnom slučaju elektron može i sasvim prijeći s jednog atoma na drugi i
pritom stvoriti dva iona. Veza izmeñu nejednakih atoma najčešće je djelomično ionska, a
djelomično kovalentna. Molekula ima zajednički elektronski par, ali je raspodjela
elektronskog oblaka nesimetrična jer prijelaz elektrona još nije ostvaren. Takva nesimetrična
raspodjela daje za posljedicu da se središte negativnog naboja molekule ne podudara sa
središtem pozitivnog naboja. Molekula ima električni dipol što znači da je veza polarna. Kada
su atomi u ravnotežnom položaju na nekoj meñusobnoj udaljenosti izmeñu elektronskih
oblaka, uz privlačne ionske sile, djeluju i odbojne sile. Odbojne sile su vrlo velike kada su
atomi vrlo blizu. Kao posljedica djelovanja obiju sila postoji minimum potencijalne energije u
kojem se nalazi molekula u ravnoteži.
SLABE KEMIJSKE VEZE
By: 2high
U makromolekulama ove veze su vrlo značajne. Odreñene su meñudjelovanjima izmeñu

grupa u makromolekuli te makromolekule i drugih molekula ili vode. Slabe kemijske veze su
oko 20 puta slabije od kovalentne veze. Na području kontakta istodobno dolazi do stvaranja
više slabih kemijskih veza te se na taj način osigurava čvršće povezivanje. Najznačajnije su:
van der Waalsove, vodikove i hidrofobne veze.
• Vodikova veza
Vodikova veza je najjača slaba veza, ali je slabija i od ionske i kovalentne veze.
Vrlo je važna za strukturu makromolekula. Ostvarena je asimetričnim kovalentnim
vezanjem atoma vodika na atome najjače elektronegativnosti, tj. fluora, kisika i
dušika. Pozitivno električno polje tako vezanog vodika privlači vanjske elektrone
atoma drugih molekula i stvara dodatnu vezu izmeñu malih molekula ili dijelova
molekule. Vodikove veze su odgovorne za odreñivanje i održavanje
trodimenzionalnih struktura bioloških makromolekula. Prekid samo jedne
vodikove veze može izazvati promjenu u strukturi koja uzrokuje promjene u
biološkoj aktivnosti makromolekule. Oblik dvostruke zavojnice molekule DNA
izgrañen je poprečnim vodikovim vezama izmeñu odgovarajućih parova baza.
• Van der Waalsova veza
Dipolne molekule posjeduju vanjsko električno polje koje je puno slabije od

električnog polja iona, no ipak uzrokuju privlačenje dipolnih molekula (tzv. dipol-
dipol privlačenje). Zbog dipolnog momenta takve molekule privlače i druge
dipolne molekule, kao i pozitivne i negativne ione te se mogu i s njima povezati
(ion-dipolna veza). Molekula ima dipolni moment samo kada se središta
negativnog i pozitivnog naboja molekule ne poklapaju. Visoko pozitivno ili
negativno nabijeni ioni mogu i kod inače nepolarnih molekula izazvati dipol (tzv.
inducirani dipol) deformacijom elektronske strukture molekule. Tako izmeñu iona
i molekule nastaje ion-inducirano dipolno privlačenje. Dakle, van der Waalsove
veze su elektrostatičke naravi i ostvaruju se meñudjelovanjima dipol-ion, dipol-
dipol i inducirani dipol-ion.
• Hidrofobna veza
Javlja se izmeñu nepolarnih molekula u vodi. Nepolarne molekule ne mogu tvoriti

vodikove veze. Kada su okružene molekulama vode onemogućavaju ostvarenje
vodikovih veza izmeñu molekula vode. Takva struktura ima veću energiju od one
kada su sve vodikove veze ostvarene. U cilju smanjenja energije nepolarna
molekula izlaže što manju površinu vodi. Zbog hidrofobnih veza u vodenom
mediju nepolarne molekule su grupirane u nakupine (npr. ulje u vodi).
By: 2high
4. OSNOVE MEHANIKE
Materija je u stalnom kretanju. Kretanje je relativno mijenjanje položaja jednog sistema

prema drugom. Kretanje se opisuje djelovanjem sile, a djelovanje sile na tijelo mjeri se
promjenom energije tijela. Promjene potencijalne ili kinetičke energije tijela odražava
promjene u translacijskom ili rotacijskom gibanju tijela. Posljedica djelovanja sile na tijelo
može biti deformacija tijela( mijenja se unutarnja energija tijela).
NEWTONOVI ZAKONI:
1) zakon inercije: Tijelo trajno miruje ili se giba jednoliko po pravcu, ako je rezultantna
sila koje na njega djeluju jednaka nuli.
ΣFi = 0 ⇒ ∆v = 0
2) zakon gibanja: Sila kad djeluje na tijelo izaziva promjenu količine gibanja tijela.
Definira masu kao svojstvo tijela da se opire djelovanju sile («troma» masa koja je
jednaka po iznosu «teškoj» masi, koja je mjera djelovanja sile gravitacije Zemlje na
tijelo)
3) zakon akcije i reakcije: Dva izolirana tijela u ravnoteži će uzajamno djelovati silama
jednakog iznosa i suprotnog smjera.
F12 = - F21
HODANJE!
hodanje – trenje izmeñu stopala i podloge
By: 2high
Na stopalo u dodiru s podlogom djeluje sila trenja i sila podloge (reakcija na težinu tijela);
rezultantne sile u oba stopala su R1 i R2. Na cijelo tijelo djeluju rezultantne sile u stopalima i
težina tijela. Sila F = R1 + R2 + G uzrokuje horizontalno gibanje cijelog tijela naprijed.
Stopalo noge u zraku spušta se na podlogu prije nego se drugo odvoji - faza oslonca na obje
noge. Dvonožni hod - visoko smješteno težište, opterećenje kralježnice. Naizmjenični gubitak
i uspostavljanje ravnoteže. Faza njihanja - zglob kuka kod iskoraka djeluje samo u početku
pokreta, ostalo je slobodno njihanje.
SKOK S MJESTA!
Jednoliko ubrzano gibanje vertikalnog hica. Čovjek započinje skok iz sagnutog položaja, tako
da mu je težište spušteno za iznos h od uobičajenog položaja pri uspravnom stavu, a dosiže
visinu H iznad tog položaja.
• skok s mjesta – na skakača djeluje sila podloge i njegova težina
• ubrzanje na putu h
• brzina na visini h
• duž puta H brzina je
• pa je maksimalna visina
Dobar skakač može razviti silu mišića F=2G, pa kako je h oko 60 cm, H je takoñer oko 60
cm. Znatno veća visina skoka može se postići u skoku sa zaletom. Tada se dio kinetičke
energije horizontalnog gibanja, trčanja, iskorištava za podizanje težišta tijela.
By: 2high
5. MOMENT SILE I MOMENT PARA SILA
Na tijelo najčešće djeluje više sila.Ponašanje tijela(brzina kretanja i putanja) bit će odreñeno
rezultantom sila. Sile su konzervativne ako ih translacijom po pravcima nosiocima možemo
dovesti u zajedničko hvatište. Konzervativne sile uzrokuju translaciju tijela. Ako tijela na koje
djeluje sila ima os oko koje može rotirati, djelovanje sile izražavamo momentom sile.
Moment sile je vektor okomit na ravninu koja je odreñena silom i krakom sile. Iznos
momenta sile je kFsinα , gdje je k krak sile i α kut izmeñu sile i kraka sile.
Nekonzervativne sile u ravnini predstavljene su parom sila. To su dvije paralelne sile

jednakog iznosa i suprotnog smjera koje na tijelo djeluju istodobno. Djelovanje para sila
uzrokuje rotaciju tijela oko točke u kojoj je učvršćeno. Rotacija je odreñena momentom para
sila.
Moment para sila definiran je kao vektorski produkt udaljenosti izmeñu sila (d) i sile(F):
By: 2high
POLUGA!
Poluga je svako čvrsto tijelo koje se može okretati oko osi kad na njegovim krajevima djeluju
sile. Prenosi silu. Udaljenost hvatišta sile koja djeluje na polugu od osi oko koje se poluga
može rotirati je krak sile.
Poluga je u translacijskoj ravnoteži kad rezultantna sila ima iznos nula.
Poluga je u rotacijskoj ravnoteži kada je zbroj svih momenata sile u odnosu na odabranu
točku jednak nuli.
Statika i dinamika ljudskog organizma uvelike su odreñeni činjenicom da živimo u

gravitacijskom polju velike mase Zemlje. Sile kojima odreñujemo poluge u našem organizmu
su sila opterećenja odnosno teret(Ft) i aktivna sila mišića(Fm) kojom taj teret svladavamo.
Efikasnost poluge je odnos tih sila:
Na osnovi efikasnosti poluge se dijele:
• h < 1 poluge ravnoteže (primjer glava)

• h > 1 poluge snage (primjer stopalo)
• h << 1 poluge brzine (primjer podlaktica)
POLUGE U TIJELU
Glava je primjer poluge I. tipa. Odnos krakova sila mišića i tereta zahtjeva da je sila mišića
veća od sile tereta, težine glave. Prosječna udaljenost težišta glave je 7 cm, a hvatišta vratnih
mišića 2cm. Efikasnost je samo 0,29 (sila kojom mišići drže glavu uspravnom je 3,5 puta veća
od težine glave). Poluga I. tipa je poluga ravnoteže.
Stopalo je primjer poluge II. tipa. To su poluge snage. Hvatišta obiju sila su s iste strane osi,
a krak mišića je dulji od kraka težine. Efikasnost poluge je veća od jedan(1,22). Krak sile
mišića je oko 22 cm, a krak težine tijela je oko 18 cm.
By: 2high
Podlaktica je primjer poluge III. tipa. To je poluga brzine. Hvatišta obiju sila su s iste strane
osi, ali je krak mišića puno manji od kraka tereta. Hvatište mišića nadlaktice je neposredno uz
zglob koji čine os poluge. Efikasnost je vrlo mala (0,13). Krak mišića je dvanaest puta kraći
od kraka tereta.
6. ELASTIČNA SVOJSTVA TIJELA
Čvrsta tijela mogu održavati stalan oblik zbog unutarnjih meñumolekularnih sila koje
osiguravaju konstantni razmak meñu molekulama. Te su sile kratkog dosega. Dok na tijelo ne
djeluje vanjska sila, čestice unutar njega rasporeñene su tako da tijelo ima minimalnu
potencijalnu energiju. Djelovanjem vanjske sile mijenja se razmak meñu česticama pa se
mijenja oblik tijela. Bilo da se djelovanjem vanjske sile tijelo rasteže ili sabija, uložen je rad
na svladavanje unutarnjih sila koje se protive deformaciji tijela, a to povećava energiju tijela.
Unutarnje sile su elastične sile, opiru se deformaciji.(odbojne kad tijelo želimo sabiti,
privlačne kad tijelo rastežemo)
Funkcija ovisnosti potencijalne energije čestica o njihovom razmaku jasno pokazuje da će se

zbog djelovanja vanjske sile koje mijenja razmak meñu česticama potencijalna energija tijela
će se uvijek povećati bez obzira da li se razmak izmeñu čestica povećava ili smanjuje. Nakon
prestanka djelovanja vanjske sile tijelo se relaksira smanjenjem energije. Vrati li se pritom u
prvotni oblik – ELASTIČNE DEFORMACIJE. U slučaju djelovanja sile koja prouzroči
promjenu razmaka meñu česticama toliku da su čestice izvan dosega elastičnih sila, tijelo
ostaje trajno deformirano – PLASTIČNA DEFORMACIJA.
LINEARNE ELASTIČNE DEFORMACIJE!
Rastezanje ili sabijanje tijela. Vanjska sila koja rasteže tijelo djeluje okomito na poprečni
presjek. Vanjskoj sili se u svakom slučaju suprotstavlja unutarnja elastična sila tijela.
Deformacija je konačna kad su te dvije sile uravnotežene. Za veće produljenje tijela potrebno
je primijeniti veću silu.
F= k ∆L
Linearni odnos sile i produljenja (Hookeov zakon) vrijedi za male elastične deformacije.
Konstanta proporcionalnosti ovisi o obliku tijela i o tvari iz koje je tijelo načinjeno.
Naprezanje je sila na 1m2:
By: 2high
Deformacija je relativna promjena dimenzije:
Hookeov zakon:
Veličina Y je Youngov modul elastičnosti. Ovisi o materijalu od kojeg je napravljeno tijelo i

neovisan je o deformaciji. Jedno tijelo je više elastično od drugog ako ima veći modul
elastičnosti.
Oblici deformacija!
Savijanje je deformacija koju možemo promatrati kao kombinaciju rastezanja i sabijanja.

Jedan kraj tijela je učvršćen, a na drugi djeluje sila tangencijalno na presjek, ili je tjelo
učvršćeno na oba kraja, a sila djeluje u sredini. Mjera deformacije je vertikalni pomak od
ravnotežnog stanja linije koja nije deformirana.
Smicanje je deformacija koju uzrokuje vanjska sila na djelomično učvršćenom tijelu. Sila
tangencijalno djeluje na stranicu tijela koja je nasuprot učvršćenoj stranici. Pritom se slobodna
ploha pomakne u odnosu na nepomičnu za ∆x. Deformacija se mjeri kutom α , a tvar je
opisana modulom smicanja:
τ = Gα
Torzija nastaje kad zbog djelovanja para sila dolazi do zakretanja gornje plohe u odnosu na
donju učvršćenu plohu. Deformacija je odreñena kutom zakretanja β i opisana modulom
torzije:
T= Nβ
NELINEARNE ELASTIČNE DEFORMACIJE
Deformacije koje nije moguće opisati Hookeovim zakonom jer modul elastičnosti nije
konstantan nego ovisi o deformaciji(npr. tkiva u našem organizmu). Zbog kompleksne
By: 2high
fiziološke uloge organa, biološki materijali moraju biti prilagoñeni višestrukim mehaničkim
zahtjevima.
•
Koža, arterijska stijenka, poprečno-prugasti mišići – nemaju područje
linearnih elastičnih deformacija ni za male sile. Stjenke arterija sastoje se
pretežno od dva proteina: kolagena i elastina (Ykol ≈103 Yel). Djelovanje male
vanjske sile rasteže elastinska vlakna, a kolagenska vlakna samo izravnava.
Deformacija tkiva je primarno odreñena elastičnim svojstvima elastina.
• Kosti – ima područje linearnih elastičnih deformacija za manje vanjske sile.
Nelinearno područje pokazuje veću popustljivost deformaciji, a to znači da će
za jednako veliku deformaciju trebati mnogo manje naprezanje.Elastično
ponašanje kosti odreñeno je svojstvima kolagena (30%).
7. VISOKOELASTIČNA SVOJSTVA TKIVA
Tkiva u našem tijelu pripadaju visokoelastičnim tvarima. Prisutna su i svojstva elastičnosti i

svojstva plastičnosti, a postoje i spore elastične deformacije. Kod plastičnog tečenja javlja se
trenje pa se time povećava potencijalna energija tijela i uzrokuje toplinske interakcije s
okolinom. Model za elastična svojstva tvari je idealna opruga. Djelovanjem vanjske sile na
njezin kraj, opruga se rastegne za iznos proporcionalan sili, a nakon prestanka sile, trenutno se
vraća u prvobitni oblik.
Plastična svojstva pokazuje prigušivač(amortizer) – posuda napunjena viskoznom tekućinom
u koju je uronjen nešto uži učvršćeni klip. Djelovanjem vanjske sile na dno posude, ona se
polako spušta. Posuda se ne može naglo spuštati već je to kretanje ograničeno tokom tekućine
oko klipa. Prestankom sile, prigušivač ostaje u istom položaju(zadržava deformaciju). Brzina
deformacije proporcionalna je naprezanju:
Deformacija je ovisna o sili i o vremenu njezina djelovanja: ε = f(F,t)
MAXWELLOV MODEL!
Model relaksacije. To je serijski spoj prigušivača i opruge. Model se ponaša različito ovisno o
vremenu djelovanja vanjske sile. Vrlo kratko djelovanje sile – rastegne se samo opruga;
elastična svojstva. Srednje dugo djelovanje – rasteže se opruga pa zatim prigušivač; sila
prestaje djelovati prije početka relaksacije opruge, pa se prestankom sile opruga može skratiti;
elastična i plastična svojstva.
Jako dugo djelovanje - rasteže se opruga pa zatim prigušivač; daljnjim djelovanjem sile
opruga se relaksira na račun rastezanja prigušivača; prestankom sile deformacija ostaje trajna
– plastična svojstva.
Primjer: sinovijalna tekućina.
By: 2high
KELVINOV MODEL!
Model puzanja. Paralelni spoj prigušivača i opruge, predstavlja model za polagane elastične
deformacije. Bez obzira na vrijeme djelovanja vanjske sile trenutnih promjena duljine nema.
Vrijeme relaksacije ovisi o koeficijentu viskoznosti i Youngovom modulu elastičnosti.
rastezanje
relaksacija
KOMBINIRANI MODEL!
Kod istraživanja elastičnih svojstava tkiva često se krivulja ∆x(t) odreñuje eksperimentalno.
Primjer: poprečno-prugasti mišići.
Djelovanjem sile nastaje najprije trenutna deformacija, a daljnje deformacije su vremenski
ovisne. Prestankom sile jedan dio deformacije trenutno nestaje, a ostatak postepeno relaksira
u vremenu. Mišić će se pod djelovanjem kratkotrajne sile ponašati kao savršeno elastično
tijelo.
By: 2high
II skupina
1. TLAK U TEKUĆINI I UZGON
Tekućine i plinovi imaju svojstvo tečenja i zajednički ih nazivamo fluidi. Tekućine imaju
konstantan volumen(praktički nestlačive). Meñumolekularne sile koje djeluju unutar tekućine
mnogo su jače nego u plinovima. Zbog jakih privlačnih sila, kad tekućina nije u polju
vanjskih sila ona poprima oblik tijela s najmanjim omjerom površine i volumena(kugla). Kada
postoji polje vanjske sile, tekućina zauzima oblik posude u kojoj se nalazi(slobodna površina
okomita na smjer djelovanja vanjske sile).
MODELI TEKUĆINA!
• idealne • realne
nema trenja medu slojevima postoji trenje medu slojevima
tekućine tekućine
nema trenja izmedu sloja trenje izmedu sloja tekucine i cijevi

tekućine i stijenke cijevi je beskonačno veliko
brzine svih slojeva su jednake brzine slojeva se smanjuju od osi

cijevi prema stijenkama
nema pada tlaka duž cijevi
pad tlaka duž cijevi uzrokovan je
unutrašnjim trenjem
njutnovske
nenjutnovske
HIDRAULIČKI TLAK!
By: 2high
Uzrokovan je djelovanjem vanjske sile na slobodnu površinu tekućine. Vanjska sila je sila
kojom plinoviti omotač(atmosfera) zbog gravitacijskog polja pritišće na slobodnu površinu
tekućine. Hidraulički tlak opisan Pascalovim principom jednak je u svim točkama tekućine.
HIDROSTATSKI TLAK!
Hidrostatski tlak posljedica je djelovanja težine tekućine (težina stupca tekućine po m2). Tlak
u tekućini ne ovisi o obliku i veličini posude
UZGON!
Arhimed je pokazao da tijelo uronjeno u tekućinu je prividno lakše od istog tijela u zraku.
Uzgon je sila kojom tekućina nastoji istisnuti tijelo. Ima smjer prema površini tekućine, a
posljedica je različitih hidrostatskih tlakova koji djeluju na gornju i donju plohu tijela:
U=ρtekgVtijela
Arhimed je izračunao i prividnu težinu tijela, izraz koji je danas poznat kao Arhimedov
zakon:
G' = G-U = ρtVg – ρgV = gV (ρt – ρ)
By: 2high
Kad je gustoća tijela manja od gustoće tekućine ono će plivati, ako je veća tonut će, a ako su
gustoće tijela i tekućine jednake tijelo lebdi u tekućini.
PROTJECANJE!
Kod manjih brzina protjecanja idealna i realna tekućina teku laminarno, što znači da su im
slojevi meñusobno paralelni i da nema miješanja meñu njima. U modelu idealne tekućine
zanemarujemo interakciju meñu slojevima tekućine, te izmeñu tekućine i stjenki cijevi.
MODEL IDEALNE TEKUĆINE!
U idealnoj tekućini meñu susjednim slojevima ne djeluje nikakva sila te oni slobodno klize
jedni preko drugih, a brzine svih slojeva u nekom presjeku su jednake. Volumni tok ili protok
tekućine ovisi o površini presjeka cijevi i brzini protjecanja. Tekućina je nestlačiva pa je
volumni tok idealne tekućine konstantan:
V/t = A1v1 = A2v2

Ova jednakost je jednadžba kontinuiteta i pokazuje da tekućina brže protječe kroz dio cijevi
užeg poprečnog presjeka. Da bismo pokrenuli tekućinu u cijevi treba uložiti rad (W1). Na
izlazu iz cijevi tekućina u odnosu na okolinu izvodi rad (W2). Razlika tih radova predstavlja
volumni rad tekućine:
W1 – W2 = ∆(pV) = V∆p + p∆V

Tekućine su nestlačive pa je volumni rad V∆p koji je upotrijebljen za povećanje potencijalne i
kinetičke energije tekućine.
Daniel Bernoulli je na osnovu eksperimenata dao Bernoulliev zakon:
On izražava činjenicu da se ukupni tlak u idealnoj tekućini ne mijenja duž cijevi kroz koju
protječe- To vrijedi za idealnu tekućinu jer u njoj djeluju samo konzervativne sile.
By: 2high
2. POVRŠINSKA SVOJSTVA TEKUĆINA
Slobodna površina tekućine u posudi ponaša se poput tanke opne debljine 1nm. Uzrok tome je
što molekule u površinskom sloju nisu sa svih strana okružene molekulama tekućine, već
djelomično molekulama zraka koje se nalaze na većim udaljenostima od njih. Zato molekule
na površini imaju dodatnu potencijalnu energiju. Povećanje slobodne površine znači i porast
potencijalne energije pa je nužno uložiti rad:
σ∆A
σ∆
W=σ∆
Veličina σ zove se površinska napetost tekućine i mjeri se u J/m2. Uloženi rad pretvara se u
potencijalnu energiju molekula u površinskom sloju. Svaki sistem nastoji doći u stanje
minimalne potencijalne energije. Tekućina nastoji smanjiti svoju slobodnu površinu
djelovanjem tangencijalne sile napetosti površine.
Prema formuli površinska napetost je omjer tangencijalne sile i puta duž kojeg ona
djeluje(jedinica N/m). Napetost površine je svojstvo tekućine, ali ovisi i o plinu s kojim je
slobodna površina u kontaktu. Tvari koje su površinski aktivne smanjuju napetost površine.
ZAKRIVLJENOST SLOBODNE POVRŠINE!
Slobodna površina tekućine je zakrivljena zbog različitih iznosa kohezijskih sila(meñu

molekulama tekućine) i adhezijskih sila(izmeñu tekućine i stjenke). Kad su adhezijske sile
jače, tekućina kvasi stjenke i površina je udubljena, a kad prevladavaju kohezijske sile,
površina je izbočena.
Sila napetosti površine u svakoj točki površine je tangencijalna na polumjer zakrivljenosti R.

Okomita komponenta sile površinske napetosti usmjerena je prema unutrašnjosti tekućine.
Zbog djelovanja tih sila postoji dopunski tlak u tekućini:
Laplaceov zakon – povezuje dodatni tlak i napetost površine. Za konkavnu površinu

dopunski tlak pokazuje djelovanje sile iz tekućine.
By: 2high
PRIMJERI NAPETOSTI POVRŠINE!
• Kapanje – javlja se kad tekućina izlazi iz uskih cijevi(kapilara). Kap se otkida

od ruba kapilare kad se težina kapi izjednači sa silom napetosti površine koja
djeluje duž oboda kapilare.
2rπσ = mg
• Kapilarne pojave – nastaju zbog dopunskog tlaka kad je kapilara uronjena u
posudu s tekućinom. Kod tekućina s konkavnom površinom – kapilarna
elevacija; konveksna površina – kapilarna depresija. Visina stupca u kapilari
odreñena je izjednačenjem hidrostatskog i dodatnog tlaka.
• Plinska embolija – pojava mjehurića zraka u krvnoj žili. Kad krv ne teče, tlak
je jednak s jedne i druge strane mjehurića. Prednja i stražnja ploha mjehurića
jednako su zakrivljene pa su dopunski tlakovi u mjehuriću jednaki. Posljedica
dopunskog tlaka je povećanje tlaka plina u mjehuriću. Rezultantna sila
napetosti povšine djeluje suprotno smjeru protjecanja krvi i ometa gibanje.
• Mehanizam disanja – Surfaktant je tekućina koja oblaže plućne alveole.

Njezina površinska napetost nije konstantna nego ovisi o površini(povećava se
s povećanjem površine i obratno). Prilikom izdisaja, volumen alveole se
smanjuje što povećava dopunski tlak(potiče smanjenje volumena). To vodi
kolapsu alveole. Zbog prisutnosti surfaktanta istodobno se smanjuje napetost
površine(ograničava porast dopunskog tlaka). Prilikom udisanja alveola se
širi(smanjuje se dopunski tlak) što omogućava povećanje alveole. Porast
volumena ograničen je istodobnim povećanjem površinske napetosti pa je
smanjenje dopunskog tlaka usporeno. Pretpostavlja se da se djelovanje
surfaktanta odvija preko monosloja fosfolipida na granici tekućina/zrak.
Kad se alveola širi, porast površinske napetosti ne dopušta u početku naglo

širenje, a zatim dozvoljava dovoljnu ekspanziju alveole. Kad se alveola
skuplja, površinska napetost brzo pada i sprečava kolaps.
By: 2high
3. PROTJECANJE – MODEL REALNIH TEKUĆINA
Kod proučavanja pojava u realnih tekućina uzimamo u obzir meñumolekularne sile unutar
tekućine i izmeñu tekućine i stjenki cijevi. Te su sile nekonzervativne sile trenja. Vanjsko
trenje izmeñu tekućine i stjenki je beskonačno veliko tako da se sloj tekućine neposredno uz
stijenku ne giba relativno. Najveću brzinu ima sloj u osi cijevi, a onaj uz stjenke praktički
stoji. Sila unutrašnjeg trenja zove se viskozna sila. Viskoznost je prvi proučavao Newton
(definicija «nedostatak klizavosti»). Izraz za viskoznu silu zove se Newtonov zakon
viskoznosti:
Tangencijalno naprezanje: F/A=τ
Njutnovska tekućina je ona kod koje postoji linearna ovisnost tangencijalnog naprezanja o
gradijentu brzine. Kod takvih tekućina viskoznost ne ovisi o gradijentu brzine. Ukupni tlak u
tekućini smanjuje se duž cijevi u smjeru tečenja pa na protjecanje realne tekućine ne možemo
primijeniti Bernoullijev zakon za idealne tekućine. Sila koja pokreće sloj je:
F’ – sila koja uzrokuje gibanje
F’’ – viskozna sila, suprostavlja se gibanju
v(r)= konst. => F’ + F’’ = 0
Viskozna sila koja se suprotstavlja gibanju:
Sloj se giba konstantnom brzinom pa je zbroj sila jednak nuli i time je odreñena jednadžba
gibanja:
Relacija za v(x) pokazuje da je raspodjela brzina parabolična, da maksimalnom brzinom(v0)

protječe sloj u osi cijevi dok je brzina sloja uz stijenku nula. Volumni tok za protjecanje
realne tekućine je:
By: 2high
Ta relacija poznata je kao Poiseuilleov zakon protjecanja. Kod njutnovskih tekućina

viskoznost ne ovisi o gradijentu tlaka, pa je ovisnost protoka o gradijentu tlaka linearna
funkcija. Iz Poiseuilleovog zakona može se definirati parametar hidraulički otpor. On je
jednak omjeru razlike tlakova i protoka tekućine.
Hidraulički otpor veći je kod tekućina veće viskoznosti, te ako tekućina protječe kroz duže i
uže cijevi, najveća je ovisnost o polumjeru cijevi. U medicini se mjeri u JO (jedinica hidr.
otpora). JO = 100 mm Hg / 100 cm3/s = 133 Pa / 10-6 m3s-1
TURBULENTNO PROTJECANJE!
• kod većih brzina protjecanja tekućine privlačne sile slabe pa se slojevi

miješaju
• šum, zagrijavanje, vibracije – povećana disipacija energije uzrokuje veći

hidraulički otpor
• kritična brzina kod koje se uspostavlja turbulentni tok ovisi o promjeru

cijevi, D, i Reynoldsovom broju, Re
• Reynoldsov broj je omjer inercijske i viskozne sile
Re je karakterističan za tekućinu, obično je

veći od 1000
5. raspored brzina više nije paraboličan
By: 2high
Kod nenjutnovskih tekućina viskoznost ovisi o gradijentu brzine i gradijenta tlaka. Za

opisivanje njihovog protoka ne možemo rabiti Newtonov i Poiseuilleov zakon.
4. REOLOŠKA SVOJSTVA KRVI
Krv je disperzni sistem, suspenzija koja se sastoji od velikog broja različitih krvnih stanica u
plazmi. Na reološka svojstva krvi utječu samo eritrociti. Uobičajena volumna koncentracija
eritrocita(hematokrit) je oko 45%. Viskoznost krvi je 4 puta veća od viskoznosti vode.
KRV – MODEL IDEALNE TEKUĆINE
Smije se rabiti samo kod energijskih proračuna. Na osnovu Bernoullieve relacije možemo
odrediti udio statičkog i dinamičkog tlaka u ukupnom tlaku krvi. Srednji tlak u aorti iznosi
13,3 kPa.(za taj iznos veći od atmosferskog). Kroz aortu i arterijski sustav protjecanje krvi je
pulsno(srednja brzina 30 cm/s u aorti). Srednji dinamički tlak u aorti iznosi 47,5 Pa(0,3%
srednjeg ukupnog tlaka). Dinamički tlak krvi je zanemarivo malen u odnosu na ukupni tlak
krvi(tek kod jako suženih(sklerotičnih) žila, dinamički tlak može postati opterećenje za rad
srca). Volumni rad srca u jednom srčanom ciklusu(traje 1s) može se izračunati kao umnožak
srednjeg tlaka i volumena krvi koja se istisne iz srca u aortu:
W = p ∆V = 13,3 x103Pa x100 x10-6 m3 = 1,33 J
Utjecaj hidrostatskog tlaka na krvotok ovisi o položaju tijela. Kod uspravnog položaja, tlak u
glavi je za 5 kPa manji, a u nogama za 13,3 kPa veći nego na razini srca.
pmax (sistola) = 16,0 kPa

pmin (dijastola) = 10,7 kPa
KRV – MODEL REALNE NJUTNOVSKE TEKUĆINE
Model njutnovske tekućine vrijedi uz prepostavke da je viskoznost konstantna, protjecanje

laminarno i da je srednja brzina protjecanja konstantna i da cijev ima krute stijenke.
Viskoznost krvi nije konstantna osim u nekim specifičnim slučajevima. Poiseuilleov zakon
ovisnosti protoka o gradijentu tlaka u cijevima uzima u obzir samo svladavanje viskoznog
trenja. U skupu arteriola i vena protok je stalan, a protjecanje laminarno. Iznimka je protok u
fazi sistole.
Kao reološki parametar u dijagnostici koristan je hidraulički otpor. Definira se kao omjer
srednjeg tlaka srca(13,3 kPa) i volumnog toka na ulazu u aortu(100 cm3/s). Mjeri se u
JO(jedinica hidr. otpora) koja je jednaka iznosu srednjeg ukupnog hidrauličkog otpora cijelog
By: 2high
krvnog sustava. Kod zdravog organizma kreće se u rasponu od 0,25 do 4 JO, a vrijednost je
odreñena uglavnom promjenom promjera krvnih žila.
U analizi vrijednosti hidrauličkog otpora u pojedinim dijelovima krvotoka primjenjujemo

pravila za serijski i paralelni spoj otpora u električnim strujnim krugovima.
SERIJSKI SPOJ(arterijsko stablo): - srce je izvor tlaka, a na njega su serijski vezani otpori
aorte, sustav velikih arterija, sustav manjih arterija i konačno kapilare.
Sustav arteriola glavni je regulator otpora u organizmu. Dotok krvi u pojedine organe regulira
se promjenama polumjera arteriola.
PARALELNI SPOJ(pojedini dijelovi organizma) – raspodjela krvotoka u pojedine organe
Ukupna promjena tlaka u pojedinoj vrsti krvnih žila pokazuje razlike u hidrauličkom otporu
pojedinih krvnih žila(aorta i veće arterije ∆p = 1,3 kPa, manje arterije i arteriole ∆p =81,6
kPa, kapilare ∆p =3,4 kPa, vene ∆p =0 do -2,75 kPa). Hidraulički otpor je povećan u
turbulentnom protjecanju krvi koje nastaje na mjestima stenoza. Na mjestima suženja
povećava se Reynoldsov broj pa laminarni tok prelazi u turbulentni. Turbulentni tok prati
pojava karakterističnih šumova. Ta je osobina baza auskultacijske metode mjerenja krvnog
tlaka. Primjena modela realne tekućine omogućava takoñer izračun srednjih brzina protjecanja
krvi kroz pojedine vrste krvnih žila.
NENJUTNOVSKA SVOJSTVA KRVI
Ovisnost viskoznosti o polumjeru krvne žile
U većem dijelu krvotoka viskoznost krvi ne ovisi o veličini krvnih žila. Kod vrlo uskih žila
(promjer manji od 1mm) viskoznost krvi se počinje smanjivati – Fahraeus-Lindqvistov
efekt(efekt zida). Utvrñeno je da uz stjenke postoji zona širine oko 5µm u kojoj nema
suspendiranih čestica (cell free zone). U toj graničnoj zoni viskoznost je jednaka viskoznosti
plazme. Povećani udio slobodne zone u volumenu žile uzrokuje smanjenje efektivne
viskoznosti krvi i promjena je veća što je krvna žila uža.
By: 2high
Ovisnost viskoznosti o gradijentu brzine
U području malog gradijenta brzine dolazi do odstupanja od linearne ovisnosti – viskoznost

nije konstantna. Izmjereno je rezidualno naprezanje i kad isčezava gradijent brzine. Efekt
rezidualnog naprezanja se ne opaža kad se ukloni protein fibrinogen iz krvne plazme.
Agregacija fibrinogena uzrok je nelinearne ovisnosti. Kod malih gradijenta brzine fibrinogen
tvori dimere i oligomere koji uzrokuju aksijalnu akumulaciju eritrocita. Grupiranje eritrocita u
osi krvne žile otežava protjecanje krvi i povećava viskoznost. Kad se gradijent poveća,
agregati proteina se raspadaju te viskoznost krvi postaje konstantna.
Ovisnost protoka i viskoznosti o gradijentu tlaka
Odstupanje ponašanja krvi od Poiseuilleovog zakona pojavljuje se kod malih vrijednosti

gradijenta tlaka duž krvne žile. Protok krvi se smanjuje kada pada tlak u krvnoj žili te sasvim
prestaje kod neke granične vrijednosti tlaka koji se naziva kritični tlak zatvaranja. Ovu pojavu
uzrokuje aktivno naprezanje glatkog mišića tkiva oko krvnih žila. Trenutno zaustavljanje
protjecanja dovodi do zatvaranja krvne žile. Nakon toga poraste tlak iznad zatvorenog mjesta
i žila se ponovno otvori(krvna žila treperi – fluttering). Kod vrlo malih tlakova viskoznost
krvi nije konstantna nego se povećava s tlakom.
Ovisnost viskoznosti o hematokritu
Kod zdravih ljudi hematokrit je uglavnom konstantan(40-45%). Viskoznost krvi je 4 puta

veća od viskoznosti plazme. Viskoznost krvi se povećava s porastom koncentracije eritrocita.
5. OSNOVNI POJMOVI TERMODINAMIKE
Termodinamika proučava sisteme koji se sastoje od mnogo čestica:

- 1 cm3 zraka sastoji se od 2,7 1019 molekula
- ljudsko tijelo sastoji se od 1013 stanica od kojih svaka ima 108 velikih molekula
Kod velikog broja čestica srednje se osobine tijela, poput tlaka, volumena ili temperature,
mogu dobro definirati. Pomoću termodinamičkih koncepta moguće je razjasniti i opisati
procese života. Postoje dva zakona koji prestavljaju osnovu temodinamike:
I zakon termodinamike - zakon očuvanja energije.
II zakon termodinamike - spontane promjene u prirodi idu iz reda u nered.
TERMODINAMIČKI SISTEM ili jednostavnije SISTEM, dio prirode koji se istražuje

termodinamičkim metodama. To je ureñeni skup meñusobno povezanih dijelova. Djelovanje
jednog uvjetovano je dijelovanjem ostalih dijelova, a svojstva cjeline razlikuju se od
svojstava svakog pojedinog dijela. Sistem je uvijek ograničen. Može biti:
• IZOLIRAN i masa i energija su konstantni (ne izmjenjuju se s

okolinom).
• ZATVOREN masa je konstantna, ali energija se može izmjenjivati s
okolinom.
By: 2high
• OTVOREN i masa i energija se mogu izmjenjivati s okolinom.
OKOLINA je sve što se nalazi izvan granice sistema. Sistem je odvojen od okoline plohom
koju nazivamo granica sistema. Ona može biti zamišljena (promatramo dio tekućine) ili realna
(plin zatvoren u posudi).Okolina može biti konačna ili beskonačna.
TERMODINAMIČKI PARAMETRI su veličine kojima opisujemo stanje sistema.
Veličine koje fenomenološki opisuju osobine sistema: temperatura (T), volumen (V), tlak (P),
unutrašnja energija (U), entropija (S), itd.
INTENZIVNI parametri (tlak, temperatura) - ne ovise o veličini sistema, odnosno o količini
tvari.
EKSTENZIVNI parametri (unutrašnja energija, volumen, entropija) - ovise o veličini
sistema. Njihova vrijednost toliko puta poraste, koliko puta poraste broj čestica u sistemu,
dakle proporcionalni su količini tvari.
Niz termodinamičkih parametara potpuno odreñuje stanje sistema. Svaki put kada se sistem
vrati u početno stanje, sve veličine stanja (parametri) poprimit će odgovarajuće početne
vrijednosti.
FUNKCIJA STANJA ovisi samo o konačnom i početnom stanju sistema, ali ne i o putu ili
načinu kojim je sistem došao u to stanje.
PROCESNE VELIČINE ILI FUNKCIJE PROCESA ovise o putu i načinu promjene stanja
sistema. To su npr. toplina, učinjeni rad...
TERMODINAMIČKA RAVNOTEŽA - stanje sistema kod kojeg se svi termodinamički

parametri, pri neizmijenjenim vanjskim uvjetima, ne mijenjaju u vremenu.
STACIONARNO STANJE - stanje sistema kod kojeg se parametri sistema ne mijenjaju u
vremenu iako sistem sa okolinom izmjenjuje energiju. Homeoastaza je stacionarno stanje
organizma.
TERMODINAMIČKI PROCES - prijelaz sistema iz jednog stanja u drugo uzrokovan
promjenom vanjskih uvjeta.
REVERZIBILNI PROCESI - mogu se odvijati u oba smjera preko istih meñustanja. U
reverzibilnom procesu sistem prolazi kroz niz ravnotežnih stanja.
IREVERZIBILNI PROCESI - iz jednog stanja možemo prijeći u drugo, ali se na istom putu
ne možemo vratiti u prvo stanje. Svi realni termodinamički procesi su ireverzibilni. Iz
početnog stanja sistem će prijeći u stanje termodimnamičke ravnoteže, ali se prijelaz u
obrnutom smjeru neće dogoditi.
Termodinamika promatra promjene energije sistema. Energija se mijenja interakcijom s

okolinom. Razlikujemo vanjsku i unutarnju energiju sistema. Vanjska energija govori o
odnosu promatranog sistema prema drugim sistemima(energija položaja ili kretanja,
potencijalna energija,kinetička energija). Vanjsku energiju sistema moguće je direktno
izmjeriti. Unutrašnja energija je zbroj potencijalnih i kinetičkih energija svih čestica u
sistemu. Odreñujemo je pomoću parametara sistema, temperature, volumena, tlaka,
broja čestica, itd. Promjena unutrašnje energije posljedica je promjene srednjih kinetičkih
i potencijalnih energija čestica, što je povezano sa procesima koji mijenjaju temperaturu,
uzrokuju fazne transformacije ili kemijske reakcije.
By: 2high
Kada sistem prelazi iz početnog stanja u konačno stanje i izvršeni rad i izmijenjena toplina
ovise o prirodi procesa. Eksperimentalno je utvrñeno da je veličina Q - W jednaka za sve
procese. Zavisi samo o početnom i konačnom stanju, ali ne o tome kojim putem je sistem
došao iz jednog u drugo. Sve druge kombinacije rada i topline; sam Q, sam W, suma Q+W
itd. ovise o putu. To znači da veličina Q - W mora predstavljat promjenu nakog intrinsičnog
svojstva sistema, a to je unutrašnja energija. Činjenica da je rezultantni prijenos energije
neovisan o procesu opisana je I zakon termodinamike. Dogovoreno je da je predznak rada
pozitivan onda kad sistem vrši rad, a negativan kad vanjska sila vrši rad. Toplina je
pozitivna kad je predaje okolina, a negativna kad je predaje sistem.
I. ZAKON TERMODINAMIKE
Promjena unutarnje energije sistema jednaka je zbroju svih energija koje je tijekom
interakcije sistem predao i primio. Izraz za I. zakon termodinamike je:
∆U = W + Q
Unutarnja energija je funckija stanja. Promjena unutarnje energije posljedica je promjene u

srednjim kinetičkim i potencijalnim energijama čestica što je povezano s procesima koji
mijenjaju temperaturu, uzrokuju fazne trensformacije ili kemijske reakcije. Ako se
istovremeno odvija više toplinskih ili mehaničkih interakcija, promjena unutarnje energije
sistema jednaka je zbroju izmijenjene topline i izvršenog rada. W i Q su procesne
veličine(pozitivne ako povećavaju, a negativne ako smanjuju unutarnju energiju sistema).
II. ZAKON TERMODINAMIKE
Svi spontani procesi u prirodi su ireverzibilni. Ireverzibilnost procesa povezana je s toplinom

koja uvijek prelazi s toplijeg na hladnije tijelo. Temperatura je povezana s gibanjem čestica.
Viša temperatura znači da je veća prosječna brzina čestica, odnosno kinetička energija. U
dodiru s tijelom niže temperature (manja srednja brzina čestica), brže čestice dio svoje
kinetičke energije predaju sporijim česticama hladnijeg tijela. Srednja brzina čestica toplijeg
tijela se smanjuje, tijelo se hladi. Srednja brzina čestica hladnije tijela se povećava, tijelo se
grije. Proces traje dok se srednje brzine ne izjednače, odnosno dok oba tijela ne dostignu
istu temperaturu. Prvi zakon termodinamike dozvoljava i obrnut proces, meñutim njegova
vjerojatnost je vrlo mala, pa nije dozvoljen drugim zakonom. Spontani termodinamički
procesi dogañaju se u smijeru stanja veće vjerojatnosti.
Uvodi se pojam entropija. Entropija je stupanj neureñenosti sistema. Entropija sistema je to

veća što je sistem u mogućnosti ostvariti više jednakovrijednih stanja. Entropija je takoñer
povezana s toplinom. Za izotermne procese vrijedi:
By: 2high
ako je ,a
ako je
Povećanje nereda u sistemu je veće akoje apsorbirana toplina veća, a temperatura manja.
Prema tome je Clausius 1865. postavio jednadžbu:
∆Ssvemir > 0
Entropija Svemira stalno raste. Entropija se u prirodnim procesima neprestano stvara,

ekstenzivna je veličina što znači da je promjena entropije Svemira jednaka zbroju promjena
entropija pojedinih sistema, dijelova sistema i okoline. Spontani procesi odvijaju se tako da se
ukupna entropija povećava.
6. MEHANIČKE I TOPLINSKE INTERAKCIJE
Mehaničke interakcije odreñuju energiju sistema koja ovisi o integralnim osobinama

sistema, kinetička energija zbog gibanja i potencijalna jer se sistem nalazi u polju sila.
Promjene unutarnje energije uzrokovane mehaničkim interakcijama odreñene su promjenama
u ponašanju i raspodjeli čestica.Rad se izračunava iz pomaka položaja hvatišta sile koja
djeluje na sistem.
2 r 2
r
W = ∫ Fds = ∫ F cos αds
1 1
Za kutove 0 < α < π/2 rad je pozitivan i izvodi ga okolina na sistemu. Za α > π/2 rad je
negativan i izvodi ga sistem na okolini. U biološkim sistemima interakcije se uglavnom
dogañaju uz konstantni tlak i zato mijenjaju volumen sistema. Volumni rad:
W = -p∆V
By: 2high
Predznak – znači da će kompresija (Vkon < Vpoč) povećavati, a dilatacija (Vpoč > Vkon )
smanjivati unutrašnju energiju sistema. Volumni rad smanjuje unutrašnju energiju okoline
(rad vanjske sile, npr. rad srca i pluća).
Reverzibilne mehaničke interakcije moguće su izmeñu sistema u termodinamičkoj ravnoteži i
okoline s neznatno većim ili manjim tlakom. Entropija sistema se ne mijenja.
Kod ireverzibilnih mehaničkih interakcija javlja se trenje pa je za istu promjenu stanja sistema
potreban veći rad nego reverzibilnim načinom. Trenjem se oslobaña toplina u sistemu te
dolazi do povećanja entropije. Čovjek radi, a da nema pomaka hvatišta sile kada drži neki
predmet. Mehanički rad mišića koji drže predmet na nekoj visini jednak je potencijalnoj
energiji tijela u gravitacijskom polju zemlje. Taj mehanički rad odvija se na račun
metabolizma mišića. Mišići se zbog trenja zagrijavaju pa je mehanički rad mišića povezan s
oslobañanjem topline i povećanjem entropije.
Toplinske interakcije odreñene su temperaturama sistema i okoline. Temperatura je mjera

prosječne kinetičke energije čestica, a unutarnja energija je zbroj tih energija pa viša
temperatura znači i veću unutarnju energiju sistema(temperatura je mjera stupnja zagrijanosti
tijela).
Toplinska interakcija je reverzibilna izmeñu sistema u termodinamičkoj ravnoteži i okoline
koja ima temperaturu jednaku temperaturi sistema. U prirodi su toplinske interakcije
ireverzibilne i odreñene razlikom temperatura sistema i okoline.
I. ZAKON TERMODINAMIKE U OPISU RAZLIČITIH OBLIKA TOPLINSKIH

INTERAKCIJA!
• Zagrijavanje i hlañenje – najčešća posljedica toplinske interakcije je

zagrijavanje ili hlañenje. Izohorni proces zagrijavanja ili hlañenja sistema je
toplinska interakcija bez istovremene mehaničke interakcije.
∆U = Q = mcv ∆T
Toplina koju sistem razmijeni s okolinom uzrokuje samo promjenu unutarnje
energije što se očituje kao promjena temperature sistema. Specifični toplinski
kapacitet za biološke sisteme je konstantan u intervalu fizioloških temperatura.
Energija toplinske interakcije uzrokuje promjenu unutarnje energije sistema i
troši se na volumni rad sistema. Za izobarne toplinske interakcije definirana je
nova funkcija stanja sistema – ENTALPIJA(stupanj sreñenosti sistema)
H = U + pV
• Fazne transformacije – prijelaz iz jednog agregatnog stanja u drugo prati

promjena srednje kinetičke energije molekula, odnosno slabljenje ili jačanje
meñumolekularnih veza. Za prijelaz u agregatno stanje u kojem su molekule
slabije vezane treba dovesti energiju, dok se kod prijelaza u stanje smanjene
gibljivosti energija oslobaña, pritom se ne mijenja temperatura sistema.
Q = ∆U = ∆mLT
U procesu isparavanja jako se povećava volumen sistema pa toplina mijenja
entalpiju sistema.
QP = ∆H = ∆mLPT
By: 2high
• Kemijske interakcije – Egzotermne reakcije su one u kojima sistem oslobaña

toplinu jer je struktura produkta stabilnija od strukture reaktanata. Endotermne
reakcije su one u kojima sistem apsorbira toplinu jer je produkt manje stabilan
od reaktanata. Kalorimetrijskom metodom se u dijagnostici mjeri toplinska
interakcija biosistema i okoline u protočnom kalorimetru.
II. ZAKON TERMODINAMIKE U OPISU TOPLINSKIH INTERAKCIJA
Povećanje entropije sistema povezano je s primanjem, a smanjenje s predavanjem topline.

Spontani proces je uvijek u smjeru od toplog prema hladnom pa je spontanost procesa
povezana s povećanjem entropije. U izoliranom sustavu entropija je jednaka zbroju entropija
podsistema i ne ovisi o entropiji okoline. Termodinamička ravnoteža izoliranog sistema
postignuta je kad je entropija sistema maksimalna.
II. zakon termodinamike za zatvoreni sistem:
∆S ukupno = ∆Ssistem + ∆Sokolina
Zatvoreni sistem s okolimom iteragira reverzibilnim toplinskim interakcijama ako su

temperature sistema i okoline skoro jednake. Promjena entropije sistema jednaka je promjeni
entropije okoline jer je ukupna entropija konstantna. Koliko se poveća nered u sistemu, toliko
se smanji nered u okolini i obrnuto.
Za ireverzibilne procese u zatvorenim sistemima promjene entropije sistema i okoline nisu

jednake. II. zakon termodinamike kaže da je ∆Sukupno > 0. Smjer interakcije odreñen je
povećanjem entropije. II. zakon termodinamike dozvoljava da se entropija sistema smanji
ukoliko je sistem u okolini niže temperature, ali traži istovremeno povećanje entropije okoline
većeg iznosa. Red u sistemu se uvodi na račun većeg povećanja nereda okoline.
7. STACIONARNO STANJE BIOLOŠKOG SISTEMA
Biološki sistem je otvoreni sistem, svi procesi su ireverzibilni, biološki sistem nije u
termodinamičkoj ravnoteži, biološki sistem nije homogeni sistem. Heterogenost se može
očitovati i u tome da pojedine faze imaju malen broj čestica(molekula). Izražena je
neravnotežna ireverzibilna termodinamika. Svi biološki procesi odvijaju se tako da se održava
stacionarno stanje sistema. Za to je nužan uvjet da je sistem otvoren jer mora biti i tok
energije i tok čestica. Brzina promjene unutrašnje energije mjeri se srednjom snagom
toplinskih i mehaničkih interakcija. Mehanički rad mišića uvijek je praćen razvijanjem topline
pa to mijenja unutrašnju energiju sistema. Snaga metabolizma je interakcija sistema s
okolinom zbog unosa hrane. Energija dobivena metaboličkim procesima troši se na aktivnost
čovjeka prema okolini i tako se održava konstantna temperatura. U nestandardnim uvjetima
prilagodba živog sistema znači održavanje stacionarnog stanja.
By: 2high
• Čovjek se nalazi u tropima – Temperatura okoline je veća od temperature

čovjeka pa je Htopl > 0 i toplina ide u organizam te remeti stacionarnost stanja.
Od pretjeranog zagrijavanja organizam se brani znojenjem. Znojenje je fazna
transformacija vode u paru koja zahtjeva veliku energiju. Energija se troši iz
organizma pa se on hladi.
• Čovjek se nalazi u polarnim uvjetima – Temperatura okoline je
mnogostruko manja od temperature čovjeka pa je Htopl < 0 te raste gubitak
topline u okolinu. Sistemu se brzo smanjuje temperatura. Organizam se brani
od gubitka energije drhtanjem, stezanjem krvnih žila i odjećom.
Za čovjeka u stacionarnom stanju nema promjene entropije, jer je entropija zbog unosa hrane i
metaboličkih procesa jednaka entropiji zbog izbacivanja otpadnih tvari. U toku rasta i razvoja
organizma entropija se povećava zbog porasta mase. Entropija se ponovno povećava
starenjem organizma i maksimalna je u trenutku smrti. U doba zrelosti entropija je konstantna
i iznosi 0. Povećanje entropije unosom hrane anulira smanjenje entropije izbacivanjem
metaboličkih produkata.
8. TRANSPORT TOPLINE
Biološki sistem je u stalnoj interakciji s okolinom izmjenom energije i izmjenom tvari. Ti se

procesi odvijaju u gradijentu temperature, koncentracije, tlaka ili električnog polja i vode
neravnotežni sistem prema ravnotežnom stanju.
KONDUKCIJA
Prijenos topline izmeñu sistema i okoline putem čvrstog tijela kao toplinskog vodiča ili
direktnim kontaktom. Toplinska snaga kondukcije ovisi o gradijentu temperature u
konduktoru. Ako je gradijent konstantan za vrijeme odvijanja procesa onda možemo
primijeniti Fourierov zakon:
∆T
H = Kcd A
∆x
Kcd je konstanta toplinske vodljivosti koja ovisi o materijalu od kojeg je načinjen toplinski
vodič. Kod direktnog kontakta, snaga je odreñena samo razlikom temperatura, a konstanta
ovisi o kontaktnim osobinama sistema i okoline. Stacionarna kondukcija je proces toplinske
interakcije bioloških sistema i okoline. Biološki sistem ima stalnu temperaturu, a u interakciji
s okolinom neće promijeniti temperaturu okoline jer je okolina beskonačno velika u odnosu
na sistem. Zadovoljen je zahtjev konstantnog gradijenta temperature.
Ako gradijent temperature nije konstantan, nego ovisi o vremenu tada govorimo o
nestacionarnoj kondukciji i ona dovodi do ravnotežne jednake temperature sistema i
okoline.
KONVEKCIJA
By: 2high
Proces prijenosa energije sa sistema na okolinu preko fluida koji okružuje sistem. U prirodnoj
konvekciji vrući sistem predaje toplinu okolini gibanjem fluida. Fluid uz sistem se zagrijava,
podiže uvis te se zamjenjuje hladnim fluidom. Gravitacija je osnovni pokretač prirodne
konvekcije. Ako je razlika temperatura stalna – STACIONARNA KONVEKCIJA.
PRISILNA KONVEKCIJA – relativno gibanje fluida u sistemu pospješuje se vanjskim
utjecajem(ventilator). Vrijedi Newtonov zakon hlañenja:
H = Kcv (T-T0) A
Čovjek konvekcijom(u vjetrovitoj okolini) gubi znatno više topline nego kondukcijom.
ISPARAVANJE
Od posebne važnosti za toplinsku regulaciju ljudskog tijela. Tolinska snaga isparavanja znoja
sa površine kože je:
Snaga isparavanja ovisi o brzini isparavanja, .
Brzina isparavanja ovisi o tlaku zasićenih vodenih para, tlaku vodene pare u zraku,
atmosferskom tlaku i površini sa koje se znoj isparava. U sparnim uvjetima tlak vodene pare
je visok i vrlo blizu tlaku zasićenih para, što znatno usporava isparavanje znoja te uz visoku
vanjsku temperaturu može dovesti do toplotnog udara.
TOPLINSKO ZRAČENJE
Prijenos energije izmeñu sistema i okoline preko elektromagnetskih valova. Prenesena

toplina zove se toplinsko zračenje. Kod standardne temperature izračeni valovi odgovaraju
infracrvenim dijelu elektromagnetskog spektra. Toplina se prenosi s tijela u okolinu i obratno.
Snaga toplinskog zračenja tijela temperature T i ploštine A može se izračunati iz Stefan-
Boltzmanovog zakona zračenja:
e je emisivnost koja za ljudsku kožu iznosi 0.98
Kad se izračuna razlika energije koju tijelo primi iz okoline i energije koju tijelo emitira
rezultantna snaga zračenja je
Tt je temperatura tijela, a T0 je temperatura okoline.
9. SPONTANI PROCESI, GIBBSOVA ENERGIJA

By: 2high
Gibbsova energija
Funkcija stanja kojom opisujemo izotermne i izobarne procese izmeñu biološkog sistema i
okoline.
G je onaj dio entalpije koji se može iskoristiti za obavljanje rada, budući da se dio energije
uvijek gubi na povećanje nereda u sistemu. Nije moguće napraviti stroj s jednim spremnikom
topline koja bi se sva pretvorila u mehanički rad. Gibbsova energija povezana je s prijenosom
čestica izmeñu sistema i okoline ili unutar pojedinih dijelova sistema. Energiju potrebnu da se
prenese 1 mol tvari nazivamo kemijski potencijal:
G
µ=
n
G će biti različit od nule ako zatvoren sistem nije u ravnoteži te ako postoji transport tvari
izmeñu otvorenog sistema i okoline ireverzibilnim procesom. U ravnotežnom stanju Gibbsova
energija je minimalna.
Toplinska interakcija koja se ne odvija pri konstantnom tlaku
∆G = ∆(u + pV – TS) = ∆U + p∆V + V∆p - T∆S
Kod kemijskih reakcija u plinovima možemo upotrijebiti jednadžbu stanja za idealni plin pV
= nRT. Ukupna promjena Gibbsove energije može se tada izračunati u odnosu na standardne
vrijednosti pstand i Gstand
G = Gstand + nRT ln prel
Kemijski potencijal:
µ = µstand + RT ln prel
Promjene parcijalnog tlaka u otopinama
Kod razmatranja parcijalnih tlakova otopljenih čestica u razrjeñenim otopinama možemo

primijeniti zakon idealnog plina:
By: 2high
n
pV = RT = cRT
V
gdje je c koncentracija čestica u otopini.
G = Gstand + nRT ln crel
µ = µstand + RT ln crel
gdje je crel omjer mjerene koncentracije i standardne, a ona je 1 mol/L.
10. SLOBODNA DIFUZIJA ČESTICA, FICKOV ZAKON
Gibbsova energija sistema je u ravnoteži minimalna. Ako nije, onda će sistem spontanim
ireverzibilnim interakcijama prelaziti u to stanje i to izmjenjujući tvar s okolinom ili izmeñu
dijelova koji nisu u ravnoteži. U biološkim sistemima te se izmjene obično dogañaju u
otopini, pa je izmjena odreñena razlikom kemijskih potencijala. Procesi se dogañaju ili u
gradijentu tlaka (protok) ili u gradijentu koncentracije (difuzija)
DIFUZIJA
Slobodna difuzija je spontani proces smanjenja gradijenta i uspostave homogene

koncentracije. Pretpostavimo da u posudi imamo otopinu nejednolike koncentracije. Otopina
u posudi miruje.
Promotrimo dvije točke u posudi udaljene za Dx. Koncentracija c1 u prvoj točki je veća od
koncentracije c2 u drugoj točki. Molekule otopljene tvari gibaju se nasumično u svim
smjerovima. n1 čestica prelazi iz područja više u područje niže koncentracije, n2 čestica giba
se u suprotnom smijeru. Kako je c1>c2 razumno je zaključiti da je i n1>n2. Posljedica
nasumičnog termičkog gibanja je usmjereni tok molekula (maseni tok) iz područja više u
područje niže koncetracije. To je spontani proces koji se može objasniti s Einsteinovom
kinetičkom teorijom, odvija se u skladu sa II. zakonom termodinamike, a opisan je I
Fickovim zakonom.
By: 2high
Negativan predznak ukazuje na smjer odvijanja procesa, D je koeficijent difuzije. Koeficijent

difuzije jednak je količini tvari koja u jedinici vremena proñe kroz jedinični presjek. Tok
čestica može se izraziti preko kemijskog potencijala:
Kod stacionarne difuzije prisutan je stalni tok čestica i pritom se ne mijenja gradijent
koncentracije. Potreban je proces izvan sistema koji će održavati gradijent koncentracije –
AKTIVNI PROCES. Osiguran je interakcijom sistema i okoline i zato biološki sistemi
moraju biti otvoreni, a rad mora biti pozitivan.
Kod nestacionarne difuzije koncentracija ovisi o vremenu i prostoru. Protok čestica dovodi do
izjednačavanja koncentracije u sistemu. Proces je opisan II Fickovim zakonom:
D ovisi o veličini molekula koja difundira i o svojstvima otapala kroz koje difundira.Einstein
je konstantu difuzije za pravilne sferične čestice polumjera, a, izrazio u ovisnosti o
viskoznosti otapala:
DIFUZIJA ČESTICA KROZ PROPUSNU MEMBRANU
U živim organizmima difuzija se dogaña kroz membrane koje dijele dva područja homogenih
koncentracija, ali meñusobno različitih.
Za tok mase kroz membranu pretpostavljamo: membrana dijeli dva područja homogenih,
konstantnih, ali različitih koncentracija. membrana je propusna za otopljene tvari. molekule
otopljene tvari dovoljno su male da prolaze porama membrane ili su topive u membrani pa
kroz nju difundiraju. Primjenimo li I Fickov zakon na difuziju unutar membrane, maseni tok
kroz membranu je:
A je ploština membrane.
P je propusnost (permeabilnost) membrane.
Topljivost čestica u otapalu i membrani nije jednaka i zbog toga je mjerljiv skok
koncentracije na površini membrane. Omjer koncentracija u otopini i u membrani je konstanta
te membrane i naziva se koeficijent distribucije.
By: 2high
Iskoristimo li I Fickov zakon koji vrijedi unutar membrane
dobili smo vezu koeficjenta difuzije D, širine membrane d i propusnosti P. Propusnost

bioloških membrana kreće se izmeñu 0 (nepropusna membrana) do 10-6 m/s.
11. DIFUZIJA KROZ POLUPROPUSNU MEMBRANU – OSMOZA
Membrana dijeli dvije različite koncentracije iste otopine. Pretpostavimo da je koncentracija

otopljene tvari c1 < c2. Kemijski potencijal otapala je veći tamo gdje je koncentracija
otopljene tvari manja. U našem slučaju je µot1 > µot2. Zbog toga maseni tok otapala ima smjer
iz područja 1 u područje 2. Koncentracija otapala u području 2 raste što usporava difuziju.
Ravnotežni tok (protok iz 1 u 2 jednak je protoku iz 2 u 1) uspostavljen je kad su parcijalni
tlakovi molekula otapala jednaki u oba prostora. Zato nakon izjednačavanja parcijalnih
tlakova otapala, hidrostatički tlak otopine nije jednak u oba prostora, jer su parcijalni tlakovi
molekula otopljene tvari različiti. Razlika hidrostatičkih tlakova je osmotski tlak, a opisan je
relacijom:
c je konačna koncentracija otopljene tvari u drugom prostoru. Relacija vrijedi za rijetke

otopine za koje se može primijeniti relacija pV=nRT (jednadžba idealnog plina).
OSMOTSKI TLAK
Po vant Hoffovoj relaciji osmotski tlak ovisi o koncentraciji čestica koje ne prolaze kroz
membranu. Osmotski tlak je vanjski tlak potreban da se izjednači kemijski potencijal otapala.
Primjeri:
• Osmotski tlak regulira ulaz vode u stanicu.
• Za stanični fluid prema čistoj vodi Dp=7 atm pa stanicama otopljenima u čistoj
vodi pucaju membrane.
• Dp staničnog fluida prema meñustaničnoj tekućini puno je manji.
• U biljkama osmotski tlakovi mogu biti izmeñu 20 i 30 atm.
Ako osmotskim tlakom djelujemo na površinu onog dijela otopine s većom koncentracijom
otopljenih molekula neće doći do izjednačavanja koncentracija.
Transport kroz biološku membranu:

• Tvari topive u vodi prolaze slobodnom difuzijom kroz pore na membrani (I
Fickov zakon za slobodnu stacionarnu difuziju)
• Tvari netopive u vodi, ali topive u lipidima prolaze lipidnim dvoslojem
slobodnom difuzijom odreñenom permeabilnošću membrane
By: 2high
• Difuzija je stacionarna, mora postojati proces prijenosa kroz membranu

suprotno od gradijenta koncentracije. To je aktivni proces(kemijski procesi) uz
potrošnju energije.
12. TRANSPORT IONA KROZ POLUPROPUSNU I PROPUSNU MEMBRANU
Membrana propušta samo jedan tip iona (npr otopina NaCl; propušta Na+, a ne Cl-). Kod
difuzije nabijenih čestica treba u obzir uzeti i razliku električnih potencijala na površini
membrane koja je uzrokovana razlikom koncentracija otopljene tvari. Kemijski potenijal
nabijenih čestica je
F je Faradajeva konstanta koja iznosi 96500 C/mol.

V je potencijal na mjestu membrane uzrokovan vezanim nabojem.
FV je električna potencijalna energija jednog mola jednostruko pozitivno nabijenih čestica.
Jednostavan slučaj NaCl otopine odijeljene selektivnom membranom. Membrana propušta

Na+, ali ne i Cl-ione. Koncentracije NaCl se razlikuju s obje strane membrane pa se razlikuju i
kemijski potencijali za Na+. Na strani manje koncentracije Na+ biti će više negativnog naboja,
a na strani više koncentracije Na+ više pozitivnog naboja vezanog za membranu. Unutar
membrane stvoreno je električno polje koje djeluje silom na naboje koji difundiraju. Brzina
difuzije i ravnotežno stanje odreñeni su rezultantnim djelovanjem električnog polja i difuzije
u gradijentu koncentracije.
Ravnotežna difuzija Na+ postiže se kad se izjednače µ 1= µ 2.
NERNSTOVA JEDNADŽBA!
Ravnotežna difuzija postiže se kad se kemijski potencijeli difundirane tvari sa obe strane
membrane izjednače. Računskim izjednačavanjem potencijala dobiva se Nerstova jednadžba
za ravnotežni protok pozitivnih iona uz stalnu razliku koncentracija.
c1 -koncentracija unutar stanice
c2 -koncentracija izvan stanice
U = V2 - V1- napon na membrani
By: 2high
Nernstova jednadžba govori o naponu na membrani uzrokovanim razlikama u koncentraciji

iste vrste iona.
Na stanici je izmjeren napon od -70 mV što znači da je protok natrija daleko od stacionarnog.
Slobodnom difuzijom zbog gradijenta koncentracije i napona na membrani Na+ stalno ulazi u
stanicu. Zato je za održavanje stacionarnog stanja stalne razlike koncentracija potreban
aktivni proces – NATRIJEVA PUMPA.
Transport iona kroz propusnu membranu
Biološke membrane propusne su za različite ione u oba smjera. Napon na membrani odreñen
je koncentracijama svih iona i difuzijskim osobinama iona. Promatramo membranu propusnu
stovremeno a ri važna iona K+, Na+ i Cl- . Ravnotežni napon preko membrane odreñen je
kombinacijom propusnosti i razlike koncentracija za pojedine ione. Relacija Goldman,
Hodgin, Katz govori o naponu preko takve membrane:
By: 2high
III skupina
1. ELEKTRIČNO POLJE, MAGNETSKO POLJE
Polje je prostor u kojem djeluje sila. Odreñena je tako da je u svakoj točki prostora
pridijeljena odreñena vrijednost nekog fizičkog parametra. Polje je skalarno ako je paramtera
koji mjerimo skalar, odnosno vektorsko ako je parametar vektorska veličina. Skalarna polja
prikazujemo karakterističnim plohama koje čine skupovi točaka s jednakim vrijednostima
parametara (npr. silnice – putanja slobodne čestice u polju sila). Smjer vektorskog polja u
nekoj točki je smjer tangente na silnicu u toj točki. Električno polje je prostor oko nabijenog
tijela. Ono je vektorsko polje kad je odreñeno jakošću polja.
Iznos vektora jakosti električnog polja u nekoj točki jednak je iznosu sile na jedinični naboj u
toj točki, a smjer je odreñen smjerom sile na pozitivni naboj. Ako je izvor električnog polja
nabijeno tijelo u mirovanju – ELEKTROSTATIČKA SILA i ELEKTROSTATIČKO POLJE.
COULOMBOV ZAKON
Sila izmeñu dva točkasta naboja je opisana Coulombovim zakonom. Proporcionalna je

umnošku naboja. Obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti:
Ovisi o sredstvu u kojem se nalaze naboji. Svako nabijeno tijelo može se prikazati kao suma
točkastih naboja . Meñudjelovanje bilo koja dva nabijena tijela može se opisati kao suma
meñudjelovanja točkastih naboja na njima. ε je permitivnost sredstva u kojem s nabijena tijela
nalaze. Sila je najveća kad se naboji nalaze u vakuumu. ε r je relativna permeabilnost koja
pokazuje koliko je puta sila izmeñu nabijenih tijela u sredstvu manja od one u vakuumu.
By: 2high
Q1 Q2
F (r ) = k 2
r1 2
Iz Coulombovog zakona slijedi da se jakost elektrostatičkog polja izoliranog točkastog naboja

ili kuglastog tijela, u točki koja je za r udaljena od izvora može izračunati prema izrazu:
Q
E (r ) = k
r2
Kad u prostoru postoji više naboja, jakost rezultantnog električnog polja u nekoj točki
prostora jednaka je vektorskom zbroju jakosti pojedinih električnih polja u toj točki.
Električni potencijal
Pomicanje naboja u električnom polju drugog naboja zahtijeva rad. Rad koji treba uložiti na
svladavanje električne sile radi promjene položaja naboja u električnom polju je potencijalna
energija naboja Q2 u električnom polju naboja Q1.
Ako su naboji istog predznaka potencijalna energija je pozitivna i povećava se s

približavanjem naboja, dok je za naboje suprotnog predznaka negativna i smanjuje se s
približavanjem naboja. Električni potencijal neke točke u električnom polju je potencijalna
energija jediničnog pozitivnog naboja u toj točki.
Potencijalna energija nabijenog tijela u nekoj točki električnog polja jednaka je produktu
naboja i potencijala u toj točki. Jedinica za potencijal je volt (V=J/C). Skup svih točaka u
električnom polju koje imaju jednaki potencijal tvori ekvipotencijalnu plohu. Naboj se po
ekvipotencijalnoj pomiče bez utroška energije., a za prijelaz naboja s jedne na drugu
ekvipotencijalnu plohu potreban je rad jednak razlici potencijalnih energija naboja na tim
plohama. Rad uložen za prijelaz jediničnog pozitivnog naboja s plohe potencijala φ(A) na
plohu potencijala φ(B) je napon izmeñu točaka A i B.
By: 2high
U homogenim električnim poljima jakost polja ne ovisi o prostornim koordinatama. Rad za

prijenos naboja Q iz točke A u točku B homogenog električnog polja E jednak je svladavanju
sile električnog polja na putu rAB. Iznos jakosti električnog polja u homogenom električnom
polju:
U AB ∆V
E= =−
rAB ∆r
U homogenom električnom polju potencijal se linearno mijenja duž silnica pa se jakost

električnog polja kondezatora može izračunati kao omjer napona na pločama i njihove
udaljenosti ( E = U/d ).
Tok električnog polja je skalarni produkt vektora električnog polja i vektora površine. Iznos
vektora površine jednak je ploštini, a smjer je okomit na površinu. Gaussov zakon – ukupni
tok električnog polja kroz bilo koju zatvorenu plohu oko naboja proporcionalan ukupnom
naboju unutar te plohe bez obzira na raspored naboja.
Jakost homogenog električnog polja unutar ploča kondenzatora ovisi o površinskoj gustoći
naboja na pločama.
Energija pohranjena u električnom polju
Energiju sadržanu u električnom polju jakosti E izračunavamo kao energiju naboja Q na

potencijalu φ1ili naboja –Q na potencijalu φ2 .
Energija pohranjena u jedinici volumena električnog polja odnosno gustoća energije

električnog polja je:
MAGNETSKO POLJE
Javlja se oko naboja u gibanju. Magnetsko polje je prostor u kojem djeluje magnetska sila.
Magnetsko polje izvodi se iz sile kojom meñusobno djeluju dva vodiča kroz koje protječe
električna struja.
By: 2high
Jakost magnetskog polja definiramo kao veličinu sile na jedinični element struje u
promatranoj točki. Magnetska indukcija je veličina kojom opisujemo magnetsko polje u točki
za d udaljenoj od vodiča. Amperov zakon:
Polje oko dugačkog ravnog vodiča je radijalno simetrično i nehomogeno i stvara se u ravnini
okomitoj na smjer struje. Silnice magnetskog polja su zatvorene krivulje što ukazuje da nema
magnetskog monopola već su sva magnetska svojstva tvari odreñena magnetskim dipolom.
Magnetsko polje oko vodiča savijenog u petlju ima jednake osobine kao i magnetsko polje
oko kratkog štapičastog magneta. Veći broj paralelnih petlji je zavojnica. Magnetska polja
pojedinih petlji se zbrajaju pa je polje unutar zavojnice homogeno.
Na vodič kojim teče električna struja, vanjsko magnetsko polje djelovat će silom koja će ga
zakretati. Amperova sila(Sila na vodič kojim teče električna struja u magnetskom polju)
odreñena je vektorskim produktom jakosti struje i magnetske indukcije.
Sila ne djeluje na vodič ako struja teče u smjeru magnetskog polja jer je tada sinus kuta
izmeñu vodiča i magnetskog polja nula. Na pojedini slobodni naboj koji se giba vanjsko
magnetsko polje djeluje silom – LORENTZOVA SILA (Sila magnetskog polja na slobodni
naboj koji se nekom brzinom giba kroz magnetsko polje)
Ta sila je okomita na gibanje naboja pa će mijenjati smjer njegove putanje, a ne iznos brzine i
kinetičke energije naboja. Naboj koji u magnetsko polje uleti okomito na silnice nastavit će se
By: 2high
u polju gibati po kružnici. Električno polje mijenja kinetičku energiju čestice, a magnetsko
polje smjer kretanja. U magnetskom polju pohranjena je energija. Gustoća energije iznosi:
Elektromagnetska indukcija
Na krajevima vodiča koji se giba u magnetskom polju inducira se elektromotorna sila pa

vodičem poteče struja. Ta pojava opisana je Faradayevim zakonom elektromagnetske
indukcije:
Tok magnetske indukcije ovisi o magnetskoj indukciji i površini kroz koju prolaze silnice
magnetskog polja. Negativni predznak u Faradayevom zakonu označava da je magnetsko
polje koje nastaje oko inducirane struje suprotnog smjera od vanjskog magnetskog polja. Na
mjestu promjenjivog magnetskog polja će biti inducirano električno polje i da pritom nisu
potrebni vodiči.
Tkiva u izmjeničnom elektromagnetskom polju – Maxwellova teorija
James Clark Maxwell je saznanja iz elektriciteta i magnetizma na osnovu Faradayevih pokusa

objedinio u četiri diferencijalne jednadžbe klasične elektrodinamike.
r r Q
• ∫ Ed s = e
r r
• ∫ ds = 0
B
r r d r r
• ∫ dt ∫
E d l = − Bds
r r d r r
• ∫ Bd s = µ 0 I + µ 0 ε 0 dt ∫ Eds
Prva jednadžba je Gaussov zakon koji govori o naboju kao izvoru električnog polja odnosno
o postojanju električnog monopola.
Iz druge jednadžbe slijedi da nema magnetskih monopola; magnetske su osobine vezane uz

dipole, a polja su prikazana zatvorenim silnicama
By: 2high
Treća jednadžba je poopćenje Faradayevog zakona elektromagnetske indukcije. Svako

promjenjivo magnetsko polje inducirat će promjenjivo električno polje, no nije nužno
postojanje naboja da bi došlo do elektromagnetske indukcije.
U četvrtoj jednadžbi sadržan je Amperov zakon magnetske indukcije. Oko vodiča kojim
protječe struja inducira se magnetsko polje, ali i svako promjenjivo električno polje će
inducirati pojavu magnetskog polja. Maxwell je predvidio postojanje elektromagnetskih
valova(prijenos energije elektromagnetskom indukcijom povezanih polja, električnog i
magnetskog, kroz prostor). Vektori električnog i magnetskog polja i vektor brzine čine
Cartesiusov koordinatni sustav. Brzina prostiranja elektromagnetskih valova u vakuumu:
v = (ε0 µ0 )-1/2
Mikrovalna dijatermija
Mikrovalna dijatermija je metoda zagrijavanja bioloških tkiva. Tkivo se nalazi u

elektromagnetskom polju frekvencije oko 3 GHz. To je područje energije koje ne ionizira
tkivo već mijenja rotacijska stanja dipolnih molekula. U mikrovalnoj dijatermiji mogu se
zagrijavati samo tvari koje imaju dipolne molekule. U biološkom tkivu će jačina zagrijavanja
tkiva ovisiti o sadržaju vode. Apsorbirana energija zadovoljava Beerov zakon (It = I0 e-αx ).
Koeficijent apsorpcije je velik za mišiće i krv, a mali za masti i kosti. Duž granica pojedinih
tkiva efekt zagrijavanja je pojačan stojnim valovima ( nastaju interferencijom upadnih i
reflektiranih valova, uzrokuju lokalizirano povećanje energije). Izvor visokofrekventnih titraja
elektrona je magnetron.
2. TVARI U STALNOM ELEKTRIČNOM POLJU
Električno polje djeluje na naboj silom i uzrokuje njegovo gibanje. Način gibanja ovisi o
veličini sile i o stanju naboja. Naboji mogu biti slobodni(kod metala i elektrolita) i vezani(kod
dielektrika)
Slobodni naboji u električnom polju
Na slobodni naboj u električnom polju djeluje stalna sila električnog polja F=QE. Posljedica
tog djelovanja je jednoliko ubrzano gibanje naboja po pravcu.
Vezani naboji u električnom polju
Električni dipol sastoji se od dva točkasta naboja jednakih iznosa, a suprotnih predznaka na
stalnoj udaljenosti. Opisan je električnim dipolnim momentom(vektorska veličina iznosa p
=ql, a smjera od negativnom ka pozitivnom naboju. Na dipol u homogenom električnom polju
djeluje par sila i uzrokuje zakretanje dipola. Moment para sila jednak je umnošku iznosa sile i
udaljenosti meñu silama para sila:
By: 2high
M = dF = qEl sinα = pEsinα
M=pxE
Moment je jednak nuli za α = 0 kada je dipolni moment paralelan polju(stanje ravnoteže).
Svaki dipol oko sebe stvara vlastito električno polje opisano potencijalom i jakošću.
Potencijal električnog polja dipola u točki P koja je daleko u odnosu na dimenzije dipola je
zbroj potencijala u poljima oko naboja.
Potencijal u električnom polju dipola brže opada nego li oko točkastog naboja. Dielektrična
permitivnost mjeri uspješnost usmjeravanja dipola u smjer električnog polja.
Polarizacija tvari u električnom polju
Pokretne naboje nalazimo u vodičima(pokretne ione u elektrolitima, a slobodne elektrone u

metalima). Elektroni ili ioni se kreću pod utjecajem električne sile te na površini tvari
uzrokuju slobodni površinski naboj. Inducirano električno polje u vodiču po iznosu je
jednako, a po smjeru suprotno homogenom električnom polju kondenzatora. Jakost
električnog polja u bilo kojoj točki unutar vodiča jednaka je nuli.
Izolatori i dielektrici su tvari bez slobodnih pokretnih naboja. Dielektrik u električnom polju
se polarizira. Jakost električnog polja kondenzatora s dielektrikom je manja od jakosti polja u
istoj točki bez dielektrika.
σ0 −σ d
E = E0 - Ed =
ε0
Količina površinskog naboja ovisna je o jakosti vanjskog električnog polja σd = χε0E gdje je χ
dielektrična susceptibilnost promatrane tvari. Dielektrična susceptibilnost mjeri inducirano
polje Ed = χE. Jakost električnog polja kondenzatora s dielektrikom je:
σ0
E=
ε 0(1 + χ )
By: 2high
Kvantitativna mjera polarizacije dielektrika je vektor polarizacije koji je jednak zbroju

električnih dipolnih momenata u jediničnom volumenu, a po iznosu jednak je površinskoj
gustoći naboja u dielektriku:
Relativna permitivnost opisuje ponašanje tvari u električnom polju. Velika vrijednost εr znači
da se električni dipoli lakše orijentiraju u električnom polju pa je polje dielektrika veliko, a
mjereno polje kondenzatora malo. Efikasnost polarizacije mjeri se vremenom
relaksacije(vrijeme koje je potrebno da polarizacija nestane nakon isključenja vanjskog
polja). Postoje različiti mehanizmi kojima se uspostavlja polarizacija:
• Dipolna(orijentacijska) polarizacija – javlja se u sistemima s polarnim

molekulama. Usmjeravanju električnih dipola u električnom polju protive se
kaotična termička gibanja, pa susceptibilnost ovisi o temperaturi. Pri
orijentaciji molekula dolazi do trenja zagrijavanje dielektrika. Vrijeme
relaksacije = 10-10s
• Elektronska polarizacija – javlja se u tvarima s nepolarnim molekulama.
Električno polje uzrokuje pomak elektronskog oblaka molekula i time inducira
električne dipole u smjeru polja. Iznos induciranog dipolnog momenta
proporcionalan je električnom polju, a susceptibilnost ne ovisi o temperaturi.
Vrijeme relaksacije = 10-15s
• Ionska polarizacija – javlja se kod ionskih kristala. Električno polje uzrokuje
razmicanje iona u kristalima s ionskom vezom. Vrijeme relaksacije = 10-13s.
Ovaj način relaksacije ne javlja se u biološkim sistemima.
!Ove tri polarizacije se dogañaju u homogenim sredinama, pa je rezultat

polarizacije homogena raspodjela površinskog naboja.
• Fazna polarizacija – pojava površinskog naboja na granicama dijelova tkiva s

različitim električnim svojstvima.(npr. tumorsko tkivo unutar zdravog).
Vrijeme relaksacije = 10-3s
• Membranska polarizacija – važna za živa tkiva. Stanice od okoline su
odvojene membranom unutar koje je jako električno polje. Kad je tkivo u
vanjskom električnom polju, el. Polje membrane može biti ili u smjeru ili
suprotno od smjera vanjskog električnog polja. Rezultantno električno polje
uzrokuje promjenu permeabilnosti membrane za odreñenu vrstu iona
(uspostava stacionarnog stanja). Vrijeme relaksacije = 10-2s
• Elektrolitska polarizacija – javlja se u biološkim tkivima jer ona nisu potpuni
dielektrici. Slobodni ioni se kreću prema pločama kondenzatora suprotnog
naboja. Ravnotežni protok iona odreñen je jednakošću protoka zbog
električnog polja i protoka zbog slobodne difuzije. Nastalo el. Polje je
suprotnog smjera pa se cijelo tijelo ponaša kao veliki inducirani dipol. Vrijeme
relaksacije = veće od 1s
By: 2high
3. POLARIZACIJA U IZMJENIČNOM ELEKTRIČNOM POLJU
Unutar kondezatora spojenog na izvor izmjeničnog napona nastaje izmjenično električno

polje. Polarizacija dielektrika ovisit će o meñusobnom odnosu perioda napona i vremena
relaksacije mogućih mehanizama polarizacije. Jedan smjer električnog polja traje T/2, pa ako
je to vrijeme kraće od vremena relaksacije za neki mehanizam polarizacije on se neće
dogoditi. Relativna permitivnost tvari će se smanjiti. Što je frekvencija viša to će manje
mehanizama polarizacije ostati djelotvorno. Na najvišim frekvencijama dogaña se samo
elektronska polarizacija.
Kratkovalna dijatermija
Metoda zagrijavanja biološkog tkiva izmjeničnim električnim poljem. Biološki sistem ima
osobine vodiča(pokretni ioni) i osobine dielektrika(polarne molekule). Vanjsko električno
polje će uzrokovati izmjeničnu struju iona u fazi s naponom i zakretanjem dipola što se može
prikazati polarizacijskom strujom s faznim kutom od π/2 prema naponu. Vektorski zbroj tih
struja odreñuje struju koja ima fazni kut Φ prema naponu. Zbog kretanja iona u viskoznom
sredstvu tkivo se zagrijava. Snaga (P = UI) električnog polja oslobaña se u biološkom tkivu u
obliku topline. Gustoća snage dana je izrazom:
Snaga zagrijavanja ovisi o efektivnoj jakosti i frekvenciji električnog polja i o polarizacijskim

i vodičkim osobinama tkiva. Kratkovalna dijatermija je metoda zagrijavanja tkiva u
visokofrekventnom električnom polju frekvencije izmeñu 30 MHz i 1 GHz.
Tkivo u izmjeničnom električnom polju kondenzatora može se prikazati ekvivalentnim

strujnim krugom. Kondenzatori modeliraju elektrode jer propuštaju samo izmjeničnu
komponentu električne struje u tkivo. Izbijanjem tih kondenzatora struja prolazi kroz
otpornike kojim modeliramo kretanje iona u izmjenilnom električnom polju. Kondenzator
opisuje dielektrična svojstva tkiva tj. rotaciju molekularnih dipola u električnom polju.
Kretanje iona i rotacija dipola u viskoznom sredstvu uzrokuju zagrijavanje tkiva. Vrtnje
dipola vode značajno doprinose zagrijavanju tek kod velikih frekvencija (>1 GHz).
4. TVARI U STALNOM MAGNETSKOM POLJU
By: 2high
Magnetsko polje će djelovati na tvar ako pokazuje magnetske osobine. Magnetska svojstva su
posljedica osobina grañe atoma. Osnovne grañevne jedinice atoma, jezgra i elektroni imaju
spin. Zato jer imaju spin različit od nula imaju i spinski magnetski moment kojim opisujemo
njihovo ponašanje u magnetskom polju. Magnetske osobine atoma ovise o magnetskom
momentu elektrona dok je doprinos magnetskih momenata jezgri zanemariv. Elektron je u
atomu opisan s dva magnetska momenta: spinskim magnetskim momentom i orbitalnim
magnetskim momentom. Spinski magnetski moment imaju samo oni atomi ili molekule koji
imaju nesparene elektrone. (paramagnetske čestice).
Unutar zavojnice kojom prolazi električna struja inducirano je magnetsko polje. Promjena
vanjskog polja uzrokovana je interakcijom unutrašnjeg polja magnetskih dipola i vanjskog
polja. Unutrašnje magnetsko polje mjerimo vektorom magnetizacije.
r
r
Pmag =
∑P mag
Ukupni dipolni moment tijela jednak je vektorskoj sumi svih dipolnih momenata u jedinici
volumena. S obzirom na veličinu magnetske permeabilnosti(µr) tvari su podijeljene na:
• Dijamagnetične (µr ≤ 1)
• Paramagnetične (µr ≥ 1)
• Feromagnetične (µr >>1)
Dijamagnetizam
Vanjsko magnetsko polje utječe na gibanje elektrona oko jezgre. Ono proizvodi dodatnu
električnu struju koja teče sve dok ne isključimo magnetsko polje. Inducirana struja stvara
magnetski dipolni moment, a on se prema Lenzovu pravilu postavlja suprotno od smjera
vanjskog magnetskog polja. Dakle, inducirana struja uzrokuje promjenu orbitalnog
magnetskog dipolnog momenta. Inducirano magnetsko polje u tvari, Bind, predstavlja ukupan
doprinos svih magnetskih dipola te ima smjer suprotan smjeru vanjskog magnetskog polja
B0(Bind je oko 10-6B0). Dijamagnetizam je općenito svojstvo tvari. On nastaje indukcijom
magnetskih dipola. Taj efekt je slab, pa pojava dijamagnetizma može biti zasjenjena para ili
feromagnetičnim svojstvima tvari. Dijamagnetizam pokazuju tvari čije sve molekule imaju
sparene elektronske spinove. To znači da je ukupan spinski magnetski moment jednak nuli.
Dakle, magnetska svojstva su odreñena samo orbitalnim magnetskim momentom. Relativna
permeabilnost dijamagnetične tvari je manja od 1.
Paramagnetizam
Paramagnetične tvari se sastoje od atoma (molekula) kod kojih je ukupan spinski magnetski
moment različit od nule. To je moguće kad atomi (molekule) imaju nesparene elektronske
spinove. Paramagnetska čestica se ponaša kao stalni magnetski dipol. Kada nema vanjskog
magnetskog polja magnetski dipoli su orijentirani nasumično (kaotično). Uključivanjem
magnetskog polja u tvari se pojavljuje dijamagnetični efekt. Meñutim, istodobno se spinski
By: 2high
magnetski momenti nastoje usmjeriti paralelno magnetskom polju. To je uzrok pozitivnog

predznaka induciranog magnetskog polja unutar tvari, Bind. Treba imati na umu da inducirano
magnetsko polje u tvari ovisi o temperaturi jer termičko gibanje ometa usmjeravanje
magnetskih dipola. Dakle, iznos Bind se smanjuje s povećanjem temperature. Zato je
magnetska susceptibilnost obrnuto proporcionalna temperaturi. Nakon isključivanja vanjskog
magnetskog polja uspostavljena djelomična orijentacija magnetskih dipola se gubi uslijed
termičkog gibanja, a time nestaje inducirano magnetsko polje. Budući je Bind oko 10-4 - 10-5
B0, paramagnetski efekt je jači od dijamagnetskog. Relativna permeabilnost paramagnetične
tvari je veća od 1.
Feromagnetizam
Neke tvari (prijelazni metali - željezo, nikal, kobalt i odreñene legure) se trajno magnetiziraju
u vanjskom magnetskom polju. Takva pojava se zove feromagnetizam. Eksperimenti
pokazuju da u kristalima feromagnetika postoje područja (domene) u kojima su spinski
magnetski momenti atoma već unaprijed orijentirani. Svaka domena je izvor jakog
magnetskog polja. Prije prve magnetizacije spinovi različitih domena su orijentirani u
različitim smjerovima. Uključivanje vanjskog magnetskog polja uzrokuje orjentaciju domena,
svi spinovi se jednako usmjeravaju te govorimo o trajnoj magnetizaciji. Posljedica orijentacije
domena je pojava induciranog magnetskog polja koje je za nekoliko redova veličine veće no u
paramagnetika. Feromagnetičnost tvari jako ovisi o temperaturi. Na visokim temperaturama
dolazi do faznog prijelaza, narušava se struktura domena i tvar postaje paramagnetična.
Feromagnetici se koriste gdje god su potrebni jaki magneti. Tako se npr. posebni
elektromagneti s feromagnetskom jezgrom koriste u oftalmologiji i pomoću njih se mogu
izvaditi sitnija strana tijela iz oka i iz dubine do 2,5 cm.
5. TKIVA U IZMJENIČNOM MAGNETSKOM POLJU
Biološka tkiva se ponašaju kao dijamagnetske tvari. Posljedica je to sastava tkiva. Najviše je
zastupljena molekula vode.
Induktermija je terapijska metoda za zagrijavanje tkiva izmjeničnim magnetskim poljem

frekvencije 10 do 40 MHz.
Tkivo je smješteno unutar zavojnice. Izmjeničan napon na koji je zavojnica spojena inducirati
će promjenjivo magnetsko polje odreñeno magnetskim tokom. U tkivu će biti inducirane
vrtložne Foucaultove struje iona koje će zbog viskoznog trenja zagrijavati tkivo. Povećanje
unutrašnje energije jediničnog volumena tkiva bit će pritom jednako gustoći osloboñene snage
izmjeničnog magnetskog polja:
P
= kγω 2 Bef2 V
V
Najviše topline razvija se u tkivu koje ima veliku vodljivost(krv, limfa, prokrvljena tkiva,
mišići).
By: 2high
U ovom slučaju kao ekvivalentni krug za tkivo rabimo transformator. Primar transformatora
je zavojnica u koju stavljamo tkivo. Tkivo predstavlja sekundar transformatora s omskom
otpornikom. Prijenos energije je to bolji što je induktivnost veća. Više će se zagrijavati tkivo
koje pokazuje induktivna svojstva.
6. PROTJECANJE IZMJENIČNE ELEKTRIČNE STRUJE KROZ TIJELO
Da bi se naboji pokrenuli i zadržalo njihovo gibanje potreban je izvor energije. Kao izvori
energije koriste se ureñaju nazvani izvori elektromotorne sile odnosno napona koji će neku
vrstu energije pretvarati u električnu. Razlikuju se prema osnovnim energijama koje
transformiraju (baterije, suhe ćelije, solarne ćelije, termočlanci, električni generatori). Na
polovima izvora je stalna razlika potencijala koja će uzrokovati stalni tok naboja. Struja je
∆Q U
usmjereno gibanje naboja, odreñena je jakošću I = . Ohmov zakon (I = ) vrijedi samo
∆t R
za pravilne homogene vodiče. Otpor vodiča ovisi o njegovom obliku i materijalu od kojeg je
ρL
izgrañen (R = ).
A
Biološki vodiči ne zadovoljavaju zahtjeve Ohmovog zakona (nisu homogeni niti geometrijski
pravilni). Nosioci struje nisu slobodni elektroni već ioni u tjelesnim tekućinama. Otpornost
tkiva će ovisiti o količini tekućine u tkivu.
I E
Gustoća struje: j = =
A ρ
Gustoća struje u malom volumenu biološkog tkiva ovisi o električnim svojstvima tog
fragmenta i jakosti lokalnog električnog polja(diferencijalni oblik Ohmovog zakona). Gustoća
struje će biti velika na mjestima malog presjeka vodiča, a mala tamo gdje je ploština presjeka
velika.
Za nehomogen sistem biološkog vodiča osloboñena energija u pojedinim dijelovima tkiva

ovisit će o električnoj provodnosti. Efekt zagrijavanja biološkog vodiča pomoću električne
struje ovisi o gustoći osloboñene energije.
W
= j 2 ρt
V
Koliko će se pojedini dijelovi grijati ovisit će o električnoj provodnosti i o tome kako su u

odnosu na elektrode spojeni pojedini nehomogeni dijelovi. Kod paralelnog spoja najviše se
griju dijelovi s najmanjim otporom, a kod serijskog spoja s najvećim otporom.
By: 2high
Prolaz izmjenične struje kroz tkivo
Na krajevima vodiča u promjenjivom magnetskom polju inducira se promjenjiva

elektromotorna sila(Faradayev zakon). Ako se elektromotorna sila mijenja (U = U0 sin ωt)
onda se i električna stuja kroz taj vodič mijenja na isti način – IZMJENIČNA STRUJA (I = I0
sin ωt). Kad razmatramo ponašanje tkiva u krugu izmjenične struje treba uzeti u obzir:
• Da je tkivo široki nehomogeni vodič koji pokazuje dielektrična svojstva

• Da biološki vodič provodi struju ionima, a uključujemo ga u strujni krug preko
metalnih elektroda
Ponašanje tkiva u krugu izmjenične struje može se prikazati kao kombinaciju poznatih
elemenata strujnog kruga (otpornika, zavojnice, kondenzatora).
• Otpornik – struja kroz otpornik je u fazi s naponom na njegovim krajevima.

Maksimalne vrijednosti jakosti struje pojavljuju se kod maksimalnog napona.
• Kondenzator – struja u strujnom krugu i napon na kondenzatoru nisu u fazi.
Struja je ispred napona jer treba vremena da se napuni kondenzator i uspostavi
napon na pločama. Struja i napon se razlikuju u fazi za π/2 pa je srednja snaga
nula. Energija koja se za vrijeme nabijanja kondenzatora sprema kao energija
električnog polja u kondenzatoru, vraća se za vrijeme izbijanja kondenzatora u
izvor. Kondenzator se ne grije (kapacitativni otpor je jalovi otpor).
• Zavojnica – izmjenična struja koja inducira napon u zavojnici kasni za njim u
fazi za π/2 . Zbog razlike u fazi struje i napona za π/2 srednja snaga je nula i
zavojnica se ne zagrijava. Njezin induktivni otpor je jalov.
Ukupni otpor strujnog kruga zbraja se vektorski i naziva se impedancija strujnog kruga.
Kapacitativni i induktivni otpor odreñuju kako će impedancija ovisiti o frekvenciji izmjenične
struje. Za mjerenje impedancije tkiva koristi se Wheatstoneov most kojem je u jednoj grani
otpornik zamijenjen promjenjivom impedancijom. Mjerenjem je odreñeno da se fazni kut
razlikuje za različita tkiva, ali da je uvijek pozitivan. Veliki pozitivni fazni kut ukazuje na
doprinos kapacitativnih, a nedostatak induktivnih osobina u električnim svojstvima tkiva.
Otpornost tkiva ovisna je o stanju i fiziološkoj aktivnosti tkiva. Ispravni ekvivalentni model
za tkivo u krugu izmjenične struje odreñujemo prema tome kako će se impendancija tkiva
mijenjati s frekvencijom izmjenične struje. Sve do frekvencije 107 Hz impedancija je velika i
slabo ovisna o frekvenciji. U malom opsegu frekvencija izmeñu 107 Hz i 109 Hz impedancija
naglo opada i zadržava se na nekoj stalnoj manjoj vrijednosti s daljnjim porastom frekvencije.
U tkivima je nosilac kapacitativnih svojstava stanična membrana.
Promotrimo ovisnost impendancije o frekvenciji za pojedine elemente u strujnom krugu

izmjenične struje:
• Otpornik – otpor otpornika ne ovisi o frekvenciji

• Kondenzator – ovisnost otpora kondenzatora o frekvenciji prikazana je
hiperbolom. Za velike frekvencije impendancija teži nuli, a za male frekvencije
raste prema beskonačnosti.
• Serijski spoj otpornika i kondenzatora – za velike frekvencije impendancija
postaje jednaka omskom otporu. Za struje veoma malih frekvencija
impedancija raste prema beskonačno velikim vrijednostima. Ovim modelom
By: 2high
moguće je opisati ponašanje tkiva kod prolaza izmjenične struje velikih

frekvencija.
• Paralelni spoj otpornika i kondenzatora – vektorski se zbrajaju vodljivosti,
a impedancija je recipročna vrijednost tog zbroja. Kod prolaza struje male
frekvencije impedancija je jednaka omskom otporu. Kod prolaza struje velikih
frekvencija impedancija je zanemariva. Ovaj model opisuje ponašanja tkiva
kad njime prolazi izmjenična struja male frekvencije.
• Model tkiva:kombinacija serijskog i paralelnog spoja otpornika i
kondenzatora – dobro opisuje ponašanje biološkog tkiva u krugu izmjenične
struje.
Opći efekti pri prolazu električne struje kroz biološki organizam
Prolaz istosmjerne električne struje kroz organizam uzrokuje elektrolizu i zagrijavanje.

Elektroliza uzrokuje lokalne promjene koncentracije iona u tkivu što dovodi do izmijenjenih
kemijskih reakcija i do dodatnih podražaja na živčani sustav. Prolaz izmjenične struje
frekvencije veće od 20 kHz ima u tkivu samo toplinske učinke.
REOGRAFIJA
Metoda mjerenja otpora tkiva pri prolazu visokofrekventne izmjenične struje( oko 140 kHz).
Kod te frekvencije kapacitativni otpor tkiva je velik, područje unutar stanice ne sudjeluje u
provoñenju struje. Impedancija tkiva ovisi o otporu (odreñen prokrvljenošću tkiva). Tom
metodom može se pratiti pulsna hemodinamika u arterijskom krvotoku te rad različitih
organa. Otpor se može mjeriti direktnom metodom (pomoću Wheatstoneovog mosta) ili
indirektno (mjerenjem pada napona koji je proporcionalan otporu tkiva). U indirektnoj metodi
koristimo četiri elektrode. S dvije elektrode tkivo uključimo u krug izmjenične struje. Druge
dvije koristimo za mjerenje pada napona na promatranom tkivu tako da na njih priključimo
voltmetar. Mjerenjem napona na arterijama u glavi dobivamo REG krivulje iz kojih možemo
saznati o radu srca.
7. NASTANAK AKCIJSKOG POTENCIJALA I PRIJENOS SIGNALA
Elektrodijagnostika je metoda koja se osniva na mjerenju električnih impulsa iz organizma.

Oni upravljaju radom organa prenoseći informacije izmeñu mozga i dijelova organizma. Ti
impulsi su u fiziologiji predstavljeni kao promjena napona u vremenu i nazvani su akcijski
potencijali.
Akcijski potencijali
By: 2high
Sve tekućine u našem tijelu su elektroliti s različitim koncentracijama iona unutar i izvan
stanice. U mirnom stanju postoji napon preko membrane(potencijal mirovanja). Na
nepodraženom neuronu potencijal mirovanja iznosi od -60 mV do -80 mV. Membrana je
polarizirana. Ravnotežna raspodjela iona i napon preko membrane odreñeni su s tri
uravnotežena procesa i to slobodnom difuzijom topivih iona kroz membranu suprotno
gradijentu njihove koncentracije, slobodnim kretanjem iona u električnom polju membrane i
aktivnim transportom iona u smjeru gradijenta koncentracije.
Podražaj će promijeniti napon preko membrane neurona. Simulacija može biti kemijska,
toplinska, mehanička ili električna. Rezultat je depolarizacija membrane na mjestu podražaja.
Val depolarizacije putuje duž aksona dok se ne depolarizira cijeli akson. Istovremeno na
mjestu pobude počinje repolarizacija tako da se poveća propusnost za K+ ione koji izlaze iz
stanice te se ponovno uspostavlja napon mirovanja. Akcijski potencijal je prikazan krivuljom
ovisnosti napona preko membrane o vremenu u cijelom ciklusu od stimulacije do potpune
repolarizacije aksona. Oblik krivulje specifičan za različite stanice.
Tijekom depolarizacije i repolarizacije akson se ponaša kao električni dipol koji je opisan
vremenski promjenjljivim električnim dipolnim momentom. Brzina prijenosa signala ovisi o
svojstvima živčanog vlakna. U procesu prijenosa veliku ulogu ima mijelinska obloga
živčanog vlakna te njegov dijametar. Za velika vlakna obložena mijelinom brzina prijenosa
signala je 130 m/s, dok je za mala neobložena samo 0,5 m/s (mijelin je odgovoran za ubrzani
prijenos signala uzduž aksona).
8. OSNOVNE METODE ELEKTRODIJAGNOSTIKE
Elektrokardiografija
Ritmička akcija srca kontrolirana je električnim signalom specijalnih mišićnih stanica

lociranih na desnoj pretklijetki – SINOATRIJALNI ČVOR(SA) ili pacemaker. Električni
signal u SA čvoru uzrokuje depolarizaciju živaca i mišića obje pretklijetke, te izaziva
kontrakciju pretklijetki i pumpa krv u klijetke. Odmah slijedi repolarizacija pretklijetki.
Električni signal dalje prelazi u atrioventrikularni čvor(AV) koji inicira depolarizaciju desne i
lijeve klijetke. One kontrahiraju i šalju krv u plućnu i sistemsku cirkulaciju. Tada i
ventrikularni živci i mišići repolariziraju i ciklus se ponavlja. Zapis srčanih potencijala na
koži je elektrokardiogram(EKG).
Rezultantna struja u tijelu uzrokuje pad potencijala. Potencijal mjeren na površini tijela ovisi
o mjestu elektroda. Stanične dipole srca za vrijeme depolarizacije možemo aproksimirati
jednim dipolom koji zovemo električni vektor srca(A.C.Waller). Električni vektor srca
unutar jednog ciklusa mijenja svoj iznos i smjer. Razlike električnih potencijala koje mjerimo
izmeñu dvije elektrode na površini tijela su proporcionalne trenutnoj projekciji vektora srca
na taj pravac. Kako se vektor mijenja u vremenu tako se mijenja i projekcija. Površinske
elektrode za snimanje EKG su smještene na lijevoj ruci(LA), desnoj ruci(RA) i lijevoj
nozi(LL) – konfiguracija koju je uveo fiziolog Willem Einthoven – pokazao da napon izmeñu
bilo koje dvije točke u tom trokutu daje relativnu amplitudu i smjer električnog dipolnog
vektora u frontalnoj ravnini.
By: 2high
Einthoven je predložio mjerenje električnog dipolnog momenta srca preko mjerenja napona.
Stavljanjem elektroda u vrhove istostraničnog trokuta na površini prsnog koša projekcije
vektora srca na stranice trokuta proporcionalne su razlikama potencijala u vrhovima trokuta.
Za vrijeme jednog srčanog ciklusa vrh vektora opisuje u prostoru složenu krivulju koja se
može rastaviti u tri petlje od kojih svaka opisuje drugi proces.
P - petlja depolarizacija atrija
QRS - petlja depolarizacija ventrikula i unutar toga sakrivena repolarizacija atrija
T – petlja repolarizacija ventrikula
Projekcije vektora srca u tri prostorna smjera mijenjanju se u vremenu – periodičke funkcije
ELEKTROKARDIOGRAMI.
Elektromiografija
Metoda kojom se prati ponašanje mišića za vrijeme pokreta. Mjere se akcijski potencijali
uzrokovani kontrakcijom. Mišić se sastoji od mnogo motornih jedinica. Svaka se sastoji od
jednog neurona koji se grana iz mozga ili leñne moždine i povezuje 25 do 2000 mišićnih
vlakana pomoću motornih završetaka. Mišićna aktivnost potaknuta je akcijskim potencijalom
i prenosi se duž aksona i preko motornih završetaka transmitiran je u mišićna vlakna, koja se
zbog toga kontrahiraju. U EMG snimaju se na osciloskopu aktivnosti nekoliko vlakana. Za
ispitivanje kod visokih frekvencija često se koriste zvučne detekcije. Svaki oblik akcijskog
potencijala ima karakterističan zvuk.
Stimulacijska EMG
Mišić se stimulira pravokutnim električnim impulsom koji ima napon 100V, a trajanje 0.1 do
0.5 ms i registriramo kontrakciju. Onda možemo mijeriti brzinu širenja podražaja. Ako se
stimuliraju i senzorni živci može se mjeriti i refleksni odziv.
Elektroencefalografija
Električna aktivnost neurona u kori mozga može se mjeriti preko vrlo slabih, ali kompleksnih
signala. Amplitude su 20 do 80µV, a frekvencije periodičnosti signala izmeñu 2 i 40 Hz. Za
snimanje na površini lubanje koristi se puno srebrenih elektroda koje su razmještene po cijeloj
glavi, tako da su referentne elektrode u ušima. Mjere se vremenske promjene napona izmeñu
pojedinih elektroda. Valovi su razvrstani po frekvencijama:
• ∆ – 0.5 do 3.5 Hz
• Θ – 4 do 7 Hz
• α – 8 do 13 Hz
• β – veće od 13 Hz
By: 2high
Magnetodijagnostika
Metoda koja koristi magnetska polja iz srca i mozga. Tok naboja proizvede magnetsko polje.
Magnetokardiografija
Metoda je korisna za ispitivanje vodljivih dijelova srca koji se nalaze dublje u tkivu srca pa je
za električna ispitivanja nužna uporaba katetera. Posebno se primjenjuje za proučavanje AV
čvora koji je dublje u srcu (električni signali preslabi za EKG). Magnetsko polje srca je
približno 5x10-11 T što je 105 puta slabije od zemaljskog magnetskog polja. Ureñaj koji se
koristi je SQUID(Supercondacting Quantum Interference Device). To su zavojnice koje polje
mjere na temelju Faradayevog zakona elektromagnetske indukcije(registriraju induciranu
struju). Osjetljivost se povećava uranjanjem zavojnice u tekući helij pa se na 5K mogu mjeriti
magnetska polja do 10-14 T. Detektori se raspodjele u 36 točaka na grudnom košu tako da se
gotovo dodiruju. Simultano se mjeri magnetska indukcija u tim točkama na površini grudnog
koša u vrlo kratkom intervalu srčanog ciklusa kad je vodljivi dio tkiva aktivan. Kod
magnetokardiografije se mjeri inducirana struja pojedinih lokalnih izvora magnetskih
polja.(prikazuje bolju informaciju o strukturi i dinamici dijelova srca)
Magnetoencefalografija
Metoda mjerenja magnetskih polja u mozgu. Metoda je ravijena 90-ih godina prošlog stoljeća,
korisna za istraživanje funkcija mozga. Promatra se kako se pojedina područja mozga
aktiviraju pri obavljanju različitih aktivnosti.
By: Ćaća
IV Skupina
28. Osnove geometrijske optike: realna i virtualna slika, paraaksijalne zrake i Gaussove aproksimacije; ravni dioptar, jednadžbe konjugacije;
totalna refleksija; prizma
Realna slika nastaje na mjestu gdje se nakon loma i refleksije ponovo sijeku zrake svjetlosti iz
neke točke izvor. Može se uhvatiti na zastru
Virtualna slika je rezultat svojstava našeg aparata za gledanje, a to je da uvijek promatramo

širenje svjetla u pravcima.
Paraaksijalne zrake su zrake iz uskog snopa uz optičku os sistema.
Gaussove aproksimacije:
♠ zraka je idealizacija vrlo uskog snopa svjetlosnih valova, a pokazuje smjer gibanja valne
fronte
♠ narav svjetla se zanemaruje, promatra se samo pravac kretanja
♠ paralelni snop: širina snopa je zanemariva prema udaljenosti na kojoj promatramo
dogañanja + intenzitet snopa se ne mijenja s udajenošću od točke promatranja
♠ optičko sredstvo je “sredstvo” u koje svjetlost ima konstantnu brzinu
♠ dva optička sredstva se razlikuju po parametru zvanom indeks loma n=v1/v2 (c/v), veći n
oznčava optički gušće sredstvo.
Zakon loma (Snelliusov zakon):

sin α sin β
n1sinα = n2sinβ = = konst.
v1 v2
Ravni dioptar
a) Slika u smijeru reflektiranih zraka αupadno = αreflektirano; x1=x2
b) Slika u smijeru lomljenih zraka:
- za male kutove vrijedi: sinα = tgα
h n1 n2
- sin α lomljeno = tgα lomljeno = = → n1 x3 = n2 x1
x3 x1 x 2
By: Ćaća
Slike koje nastaju zbog refleksije i loma na ravnom dioptru su uvijek virtualne.
Prizma
♠ Stakleni ureñaj indeksa loma, n.
♠ Sastoji se od dva ravna dioptra koji meñusobno zatvaraju kut d (kut prizme).
♠ Kut devijacije, f, je onaj kut koji izlazna zraka iz prizme zatvara s upadnom zrakom
f = d(n-1)
♠ Kada polikromatska svjetlost upada na prizmu dolazi do rasapa ili disperzije, jer kut loma
zraka ovisi o njihovoj valnoj duljini.
♠ Kut je to manji što je veći indeks loma. Na izlazu iz prizme dobijemo spektar.
29. Sferni dioptar; leće: debele i tanke; konstrukcija slike i jednadžbe konjugacije
Sferni dioptar
♠ Dva homogena izotropna optička sredstva različitih indeksa loma odjeljena sfernom
plohom radijusa zakrivljenosti R
♠ Gledamo sliku nastalu transmitiranim snopom
By: Ćaća
♠ Glavna ravnina je ravnina u kojoj je svaka točka sama sebi slika, a povećanje je 1. To
vrijedi za svaku točku na površini dioptra
♠ Slike nastale u sfernom dioptru su realne jer nastaju u sjecištu realnih zraka
♠ Parametri karakteristični za sferni dioptar:
1) f1 - žarišna udaljenost predmeta. To je ona udaljenost predmeta od sfernog dioptra za
koju slika nastaje beskonačno daleko.
2) f2 - žarišna udaljenost slike. To je ona udaljenost od površine dioptra na kojoj nastaje
slika predmeta koji je beskonačno daleko.
♠ Jednadžba konjugacije: f1/x1 + f2/x2 = 1
Leća
♠ Skup centriranih sfernih dioptara definiranog indeksa loma, n
♠ Centrirani sistem je onaj kod kojeg se optičke osi svih pojedinih dioptara podudaraju, a
glavne točke sistema leže na toj os
♠ Sistem ima dvije glavne ravnine koje su jedna drugoj slika s povećanjem 1. To znači da
sve točke jedne glavne ravnine imaju jednako veliku sliku u drugoj glavnoj ravnini
♠ Točke u kojima glavne ravnine probadaju optičku os zovu se glavne točke

♠ Čvorne točke su točke sa svojstvima kao i centar sfernog dioptra. Zraka koja u sistem
ulazi kroz jednu čvornu točku iz sistema, paralelno sebi, izlazi kroz drugu čvornu točku
By: Ćaća
♠ Žarište (fokus) predmeta, F1, je točka na optičkoj osi gdje se nalazi predmet od kojeg leća
stvara realnu sliku u beskonačnosti
♠ Žarišna daljina predmeta:
♠ Žarište (fokus) slike, F2, je točka na optičkoj osi u kojoj nastaje realna slika predmeta koji
se nalazi u beskonačnosti
♠ Žarišna daljina slike:
♠ Jednadžba konjugacije za leću koja dijeli dva sredstva različitih indeksa loma:
f1/x1 + f2/x2 =1
♠ Jakost leće: j = n1/f1 =n2/f2
♠ Za leće u zraku vrijedi: n1 = n2 = 1 pa slijedi da je: f1 = f2 = f
Debele leće
♠ Optički sistem sfernih dioptara unutar kojeg nije moguće zanemariti put zraka svjetlosti.
♠ Karakteristične zrake za konstrukciju slike:
♠ U glavnoj ravnini slike, G2, lome se zrake koje upadaju paralelno optičkoj osi centriranog
sistema, a nakon loma put nastavljaju kroz fokus
♠ U glavnoj ravnini predmeta, G1, lome se upadne zrake koje prolaze fokusom predmeta, a
nakon loma nastavljaju put paralelno optičkoj osi.
♠ Zraka koja uñe kroz čvornu točku H1 nastavlja put paralelno iz čvorne točke H2.
Prema naravi stvorene slike leće su:

♠ Konvergentne: od realnog predmeta uvijek daju realnu sliku osim ako je udaljenost
predmeta od leće manja od žarišne daljine predmeta.
By: Ćaća
♠ Divergentne: od realnog predmeta nije moguće stvoriti realnu sliku.
30. Nastanak slike u lupi i optičkom mikroskopu; kutna pojačanja

Optički instrumenti
♠ Ureñaji za stvaranje slike objekta (predmeta, preparata) koja je uvećana prema slici koju
od istog objekta stvaramo golim okom.
♠ Veličina slike u oku odreñena je vidnim kutom pod kojim gledamo predmet, pa možemo
reći da optički instrumenti povećavaju vidni kut.
♠ Osnovne karakteristike:
o linearno povećanje
o kutno povećanje
o razlučivanje (rezolucija)
Vidni kut
♠ Kut što ga zatvaraju one dvije svjetlosne zrake koje s krajeva predmeta dolaze u oko i
stvaraju sliku.
♠ Osnovni vidni kut, a0, je onaj kut pod kojim golim okom vidimo predmet na
udaljenosti 25 cm od oka.
By: Ćaća
♠ Najjednostavniji optički instrument koji povećava vidni kut.

♠ To je konvergentna leća.
♠ Predmet mora biti na udaljenosti manjoj od žarišne daljine lupe.
♠ Okom vidimo virtualnu sliku na udaljenosti od 25 cm.
♠ Kutno povećanje je :
♠ a - kut pod kojim vidimo sliku predmeta nastalu lupom na udaljenosti od 25 cm.
♠ a0 - kut pod kojim vidimo predmet bez lupe.
♠ Iz slike se vidi: x2 = -(25 cm - f)

♠ Iz jednadžbe konjugacije leće slijedi: x1 = -f(25 cm – f)/25 cm
♠ Uvrštavanjem u jednadžbu za kutno povećanje lupe dobivamo: g = 25 cm/f
♠ što znači da je kutno povećanje odreñeno žarišnom daljinom lupe.
Mikroskop
♠ Složeni optički instrument kojim se povećava razlučivanje.
♠ Dva konvergentna sistema; objektiv i okular.
Objektiv:
♠ konvergentna leća vrlo velike jakosti (f < 1 cm)
♠ Stvara realnu uvećanu sliku predmeta
♠ Veličina slike odreñena je linearnim povećanjem leće objektiva, te definira
razlučivanje mikroskopa.
Okular:
♠ Slabija konvergentna leća (f nekoliko cm)
♠ Djeluje kao lupa jer realna slika koju stvara objektiv pada unutar žarišne daljine
okulara
♠ Nastala slika je uvećana i virtualna na udaljenosti 25 cm od oka
♠ Okular dakle povećava vidni kut
Povećanje mikroskopa
♠ Omjer vidnog kuta pod kojim vidimo sliku predmeta nastalu mikroskopom i osnovnog
vidnog kuta oka za taj predmet
♠ Kutno povećanje mikroskopa je kutno povećanje okulara puta linearno povećanje
objektiva
♠ Da bi se objekti (detalji) mogli vidjeti mikroskopom moraju biti najmanje reda veličine
valne duljine svjetlosti upotrebljene za njihovo osvjetljavanje.
By: Ćaća
♠ Razmak izmeñu leća je podešen tako da realna slika nastala objektivom padne upravo
unutar prednjeg fokusa okulara.
♠ Iz sličnosti trokuta možemo izračunati linearno povećanje objektiva: Y'/ Y = x2 / x1
♠ Kako je udaljenost stražnjeg fokusa objektiva i prednjeg fokusa okulara (D) puno veća
od žarišne daljine objektiva možemo aproksimirati da je : x2 = D + fob
♠ Iz jednadžbe konjugacije može se izračunati: x1 = fob (D + fob) / D ; pa je linearno
povećanje objektiva: x2 / x1 = D / fob
♠ D je često podešen da bude 16 cm.
By: Ćaća
Rezolucija mikroskopa
♠ Najmanja udaljenost izmeñu dva detalja na predmetu koji se na slici vide kao dvije
odvojene točke
♠ Razlučivanje odreñuju:
o difrakcija svjetlosnih valova na pukotini
o aberacija leće
♠ Teorije koje dobro kvantitativno odreñuju rezoluciju povezujući je s grañom mikroskopa
i osobinama svjetlosti su:
o Abbeova: koristi se saznanjima o ogibu na optičkoj rešetki
o Rayleighova: koristi se saznanjima o ogibu na pukotini
31. Rezolucija mikroskopa; specijalni optički mikroskopi u medicini i biologiji

♠ Rezolucija je najmanja udaljenost izmeñu dva detalja na predmetu koje na slici vidimo
kao odvojene točke
♠ Kontrast je razlika u intenzitetu propuštenog svjetla kroz pojedine dijelove objekta koji
promatramo. Kontrast postižemo selektivnim bojenjem preparata, iskorištavanjem
prirodnih fluorescentnih svojstava molekula ili namjernim obilježavanjem fluorescentnim
markerima. Često se koriste i različiti optički putovi u pojedninim dijelovima preparata jer
nemaju svi dijelovi preparata iste indekse loma. Kontrast se u tom slučaju postiže tako da
se razlika u fazi dva vala pretvara u razliku u intenzitetu. Na tom načelu rade
interferencijski i fazno kontrasni mikroskop
Interferencijski mikroskop
♠ Val mjenja valnu duljinu prolaskom kroz sredstvo s različitim indeksom loma
♠ U ovom mikroskopu se razlika u fazi mijenja u razliku u intenzitetu propuštenih valova
♠ Sistem polupropusnih zrcala razdijeli jedinstveni svjetlosni snop u dva: jedan prolazi kroz
preparat, drugi kroz otopinu identičnu preparatu (otopinu izmeñu predmenog i pokrovnog
stakalca), ali bez preparata.
♠ Ta dva snopa će interferirati i stvoriti sliku
♠ Dobijemo tamni predmet na svjetloj pozadini.
Fazno-kontrasni mikroskop
♠ Konačni snop zraka ogiba se na preparatu i na leći
♠ Fazna pločica u stražnjoj žarišnoj ravnini objektiva pomiče razliku faza 0-tog i ostalih
ogibnih maksimuma s l/4 na l/2
♠ Zbog destruktivne interferencije slika preparata je tamna
♠ Strukture unutar preparata zbog dodatne razlike faza dobro se uočavaju
Abbeova teorija
By: Ćaća
♠ Detalji na prozirnom preparatu mogu se promatrati kao optička rešetka

♠ Preparat je osvjetljen paralelnim snopom svjetlosti
♠ Od upadnog vala rešetka tvori difraktirane ravne valove koji padaju na leću (objektiv)
♠ Ona ih fokusira u niz točaka (S0, S1...) koje tvore pruge difrakcije (ogiba)
♠ Meñusobno koherentni valovi iz tih točaka interferiraju i na zastoru daju konačnu sliku.
♠ Na zastoru se mogu dobiti informacije o preparatu samo preko svjetlosti proizišle iz
difrakcije.
♠ Razlučene detalje s preparata vidjet ćemo samo ako u žarišnoj daljini slike osim nultog
difrakcijskog maksimuma imamo još i prve maksimume.
♠ l = d sinfm
♠ fm - kut n-tog ogibnog maximuma
♠ d - razmak izmeñu dviju susjednih pukotina (dva detalja na preparatu)
Rezolucija po Abbeu
♠ Kut što ga zatvaraju zrake prvog ogibnog maksimuma je 2fm i upravo toliki mora biti
otvorni kut objektiva da bismo dobili sliku preparata
♠ Za poboljšanje razlučivanja može se izmeñu preparata i objektiva umetnuti imerzijsko

sredstvo indeksa loma, n, usporedivog s indeksom loma preparata i tako smanjiti kut
loma zraka na izlazu iz preparata
♠ U imerzijskom sredstvu doći će do promjene valne duljine pa je:
♠ Veličina, nsinΘ/2, naziva se numerička apertura i kvantitativna je mjera razlučivanja

mikroskopa
♠ Dovoljan uvjet za dobro razlučivanje je da u difrakcijskoj slici imamo osim nultog bar
još jedan prvi maksimum
♠ To se može postići kosom rasvjetom pa je minimalna udaljenost na preparatu koja se
mikroskopom može razlučiti (moć razlučivanja mikroskopa) jednaka:
By: Ćaća
Otvorni kut mikroskopa

♠ Zatvaraju one dvije zrake iz točke fokusa koje još sudjeluju u stvaranju slike, tj. prolaze
rubovima leće.
♠ Ako je kut što ga zatvaraju zrake prvog ogibnog maksimuma manji od otvornog kuta
objektiva one će interferirati sa zrakama nultog ogibnog maksimuma i stvoriti sliku
preparata
♠ Ako je kut veći, zrake ne ulaze u objektiv
Ryleighov kriterij
♠ Primjenjuje se za preparate koji sami svijetle, npr. u astronomskim teleskopima, jer
zvijezde svijetle, te u mikroskopiji za fluorescentne preparate.
♠ Zato je najzgodniji model ogiba na okrugloj pukotini, jer se leća objektiva može
predstaviti kao okrugla pukotina.
♠ Zrake koje izlaze iz točkastog izvora ogibaju se na pukotini te na zastoru stvaraju
difrakcijsku sliku.
♠ Maksimumi su predstavljeni koncentričnim kružnicama, a najveći intanzitet ima nulti
maksimum.
By: Ćaća
♠ Prvi minimum je udaljen za 1,22 l/D

♠ l - valna duljina upadne svjetlosti, D - promjer pukotine (leće)
Snaga rezolucije
♠ Kad snopovi iz dva točkasta izvora padaju istovremeno na leću (pukotinu) svaki će
stvarati difrakcijsku sliku
♠ Oni će se moći razlučiti na slici onda kada minimum jednog izvora padne u maksimum
drugog, tj. kad su maksimumi pojedinih izvora barem toliko udaljeni koliko je udaljen
prvi minimum jednog izvora od maksimuma tog izvora
♠ Snaga rezolucije, RP, prema Rayleighu odgovara veličini dmin u Abbeovoj teoriji
♠ Kako je D = 2 f sin f, te ako imamo i imerzijsko sredstvo slijedi:
♠ Ograničavajući faktor rezolucije je žarišna daljina leće objektiva koja ne može biti
manja od D/2, jer u tom slučaju bi sinf bio veći od 1.
By: Ćaća
34. Titranja: slobodno, prigušeno i prinudno - rezonancija; neharmonijsko titranje
Titranje je oblik periodičkog gibanja uzrokovan elastičnim osobinama tijela.

Parametri kojima opisujemo titranje su:
♠ period T, vrijeme jednog titraja.
♠ frekvencija n, broj titraja u sekundi.
♠ elongacija x(t), pomak iz položaja ravnoteže u trenutku t.
♠ amplituda A, najveća elongacija.
Vrste titranja
♠ Slobodno: gibanje harmonijskog oscilatora pod djelovanjem elastične sile.
♠ Slobodno prigušeno: na tijelo koje titra djeluje sila trenja i opire se slobodnom titranju.
♠ Prinudno: tijelo titra pod djelovanjem vanjske harmonijske sile.
♠ Harmonijsko: promjenu elongacije tijela što titra se može opisati sinusnom funkcijom.
♠ Neharmonijsko: promjena elongacije tijela što titra se opisuje periodičkom funkcijom
koja nije sinusoidna.
Slobodno titranje:
♠ Periodičko gibanje tijela uzrokovano djelovanjem elastične sile proporcionalne pomaku
tijela iz položaja ravnoteže:
♠ Jednadžba gibanja tijela jednaka je
♠ To je diferencijalna jednadžba čije rješenje daje položaj tijela u bilo kojem vremenskom
trenutku:
♠ Veličina ω0 zove se kružna frekvencija slobodnog titranja ili vlasita frekvencija i s

masom i konstantom elastičnosti k može se povezati preko izraza:
By: Ćaća
Energija slobodnog titranja

♠ Ukupna energija tijela koje slobodno titra jednaka je sumi njegove kinetičke energije
elastične potencijalne energije:
♠ Energija sistema koji jednostavno harmonijski titra se stalno mjenja iz kinetičke u

potencijalnu energiju i obrnuto.
♠ Ukupna mehanička energija se ne mijenja u vremenu
♠ Jednostavni harmonijski oscilator je konzervativni sistem.
Prigušeno titranje
♠ Na tijelo koje titra djeluje elastična sila koja uzrokuje gibanje i sila koja se opire
gibanju: sila trenja -> Ftr = - r v
♠ v je brizina tijela, a r koeficijent trenja
♠ Jednadžba gibanja tijela jednaka je
♠ Rješenje ove diferencijalne jednadžbe je jednadžba iz koje se vidi da amplituda nije

konstantna, već se eksponencijalno smanjuje sa vremenom:
♠ Frekvencija titranja je
β=koeficijent prigušenja
By: Ćaća
♠ Amplituda titranja smanjuje se sa vremenom.

♠ Energija se gubi na savladavanje sile trenja.
♠ Primjer: tijelo koje visi na vertikalnoj opruzi a uronjeno je u viskozno sredstvo.
Prinudno titranje
♠ Na tijelo djeluje vanjska harmonijska sila koja ga prisiljava na titranje
Jednadžba gibanja tijela jednaka je
♠ Općenito rješenje ove diferencijalne jednadžbe sastoji se od dva člana: od prigušenja i od

vanjske harmonijske sile.
♠ Član od prigušenja ovisi o početnim uvjetima i u beskonačnosti teži u nulu.
♠ Drugi član "preživi" i u beskonačnosti.
♠ Rješenje stacionarnog stanja ove diferencijalne jednadžbe kada t → ∞je
što znači da tijelo titra frekvencijom vanjske sile.
Rezonantna frekvencija je frekvencija kod koje je prijenos energije na tijelo koje titra
maksimalan, iznosi:
By: Ćaća
♠ Najveću amplitudu tijelo koje prinudno titra postiže kad je frkvencija vanjske harmonijske
sile jednaka vlastitoj frekvenciji slobodnog titranja tijela.
♠ To je rezonantna frekvencija sistema.
♠ Amplituda prinudnog titranja samnjuje se što je prigušenje veće.
Neharmonijsko titranje
♠ Neharmonijsko titranje je svako titranje koje se može opisati neharmonijskom
periodičnom funkcijom.
♠ Neharmonijska funkcija je funkcija za koju vrijedi
♠ Svako neharmonijsko titranje može se rastaviti na sumu harmonijskih titranja pomoću

Fourierova teorema:
Primjeri neharmonijskih funkcija
♠ Na slici su stupcima prikazani udjeli pojedinih harmonijskih komponenti u

neharmonijskim funkcijama.
♠ Frekvencije viših članova u Fourierovu razvoju su cjelobrojni višekratnici frkvencije
prvog člana u razvoju. Te se frekvencije zovu viši harmonici.
By: Ćaća
35. Zvučnii val; jednadžba zvučnog vala; akustički tlak; intenzitet i nivo intenziteta; zvučni otpor
Zvučni val
y k κRT
v= = = redom: čvrsto, tekuće, plin
l l M
k=volumni modul elastičnosti
κ=adijabatski koeficijent plina
Zvučni val je mehanički, longitudinalni val. Prenosi mehaničku energiju titranja kroz prostor,
a česice titraju u smjeru širenja energije.
U homogenim tekućinama, brzina raste s porastom viskoznosti.
Akustička impedancija: Z = ρv
1
Energija zvučnog vala: E = mω 02 A02
2
Intenzitet:
E P ω 02 A02 ρ v ω 02 A02 ρ v  ρ v  ω 0 A0 ρ v
2 2 2 2
p2  W 
I= = = = ⋅   = = 0  2
St S 2 2  ρv  2 ρv 2 ρv  m 
S=površina
A=amplitude p 0 = ω 0 A0 ρv
Intenzitet: parameter odreñenja zvučnog vala. To je energija koju zvučni val prenese kroz
jediničnu površinu u jedinici vremena, te se stoga mjei u Wattima po m2.
Valovi nižih frekvencija su prodorniji; domet ili prodornost ovisi o frekvenciji.
I r2
Intenzitet eksponencijalno opada s udaljenošću: 2 = 12
I 1 r2
Jednadžba zvučnog vala:
t r
x(t , r ) = A sin ω (t − τ ) = A sin 2π  −  = A sin(ωt − kr )
T λ 
Izražava elongaciju bilo koje čestice sredstva kroz koje se širi zvuk.
ω=kružna frekvencija
Akustički tlak
t r
p (t , r ) = p a 0 sin 2π  − 
T λ 
pa0=amplituda akustičkog tlaka; k=valni broj
p = p a 0 + p a (r , t ) ; pa(r,t) je akustički tlak u toj nekoj točki
Akustički tlak je pojava do koje dolazi zbog promjene gustoće (zgušćavanja i razrjeñivanja)
zraka na putu širenja zvučnog vala.
Nivo intenziteta: odnos promatranih intenziteta prema nekom dogovorenom osnovnom

intenzitetu
I p a2 p
β = k log = k log 2 = 2k log a
I0 pa0 pa0
Referentni tlak je tlak na pragu čujnosti pri frekvenciji od 1000 Hz.
Zašto najosjetljivije čujemo na 3000 Hz? Ljudsko vanjsko uho ima oblik cijevi polumjera 0.8
cm i dužine 2.5 cm. Rezonantna frekvencija za takvo što je 3.3 kHz.
By: Ćaća
36. Odbijanje i lom zvučnih valova

♠ Na granici dva sredstva dolazi do refleksije i transmisije valova. Valovi pritom mijenjaju
smjer rasprostiranja -> refraktiraju
♠ Granicu odreñuju dva sredstva različitih zvučnih otpora Z1=r1f1; Z2=r2f2
♠ Zvučni val skokovito mijenja brzinu, energija se djelomično prenese, a djelomično
I r ( Z1 cos α1 − Z 2 cos α 2 ) 2
refraktira: = ; odnos reflektiranog i upadnog
I 0 ( Z1 cos α1 + Z 2 cos α 2 ) 2
It 4Z 1 cos α 1 Z 2 cos α 2
= ; odnos transmitiranog i upadnog
I 0 ( Z 1 cos α 1 + Z 2 cos α 2 ) 2
♠ Najveći prijenos energije je ako valovi upadaju okomito na sredstvo
♠ Valovi zvuka totalno se reflektiraju na kostima
37. Apsorpcija zvuka; Dopplerov efekt

♠ Apsorpcija zvuka je postepeno smanjenje amplitude titranja kako se zvučni val prostire
kroz sredstvo Ax = A0 e −αx ; α=linearni koeficijent apsorpcije [cm-1]
♠ Intenzitet zvučnog vala proporcionalan je kvadratu amplitude I x = I 0 e −2αx
I ∝ A2 A ∝ I
♠ Duljina poluapsorpcije
I I0 1 1 ln 2
Ix = 0 = I 0 e − 2αx = e − 2αx ln = −2αx x =
2 2 2 2 2α
Duljina/debljina poluapsorpcije manja – sredstvo je bolji izolator.
Duljina u sredstvu na kojoj će intenzitet zvuka imati vrijednost upola manu od početne
Opaska: x je samo x, nema 0.5 u subscruptu, ali to jest ta udaljenost.
Dopplerov deffekt:
♠ Pojava svojstvena valnim gibanjima, ali izraženija kod zvučnih valova
♠ Zapravo je to pojava promjene frekvencije pri relativnom gibanju prijamnika i izvora
c + vp
f p = f0 Prijemnik prema izvoru (čovjeka nose do hitne, hitna stoji)
c
c
f p = f0 Izvor prema prijemniku (čovjek leži, a hitna se približava)
c − vi
c + vp
f p = f0
c − vi
Izvor i prijemnik se približavaju jedan prema drugom (čovjeka nose prema hitnoj koja se
približava, giba prema unesrećenom)
38. Odnos subjektivnih i objektivnih veličina tona; izofonske krivulje, Weber-Fechnerov zakon-2
Frekvencija zvuka – visina tona Vt = log 2 f

♠ Vt je osjet visine tona
♠ Oktava: dva tona, jedan dva puta viši od drugog; frekvencije oktava su u odnosu
1:2:4:8:16:32; unutar oktave je 12 tonova
By: Ćaća
Nivo intenziteta – glasnoća

♠ S ∝ log I I = 10 S -> 10 na glasnoću; S=glasnoća
I
♠ S = S1 − S 0 = k log I 0 = k log ; vrijedi samo za tonove f=1000 Hz i I 0 = 10 −12 Jm −2 s −1
I0
♠ Gore napisani izraz je Webber-Fechnerov zakon, koji za vrijednost konstante k=10,
definira jedinicu glasnoće zvuka fon. Koristi se samo za navedenu frekvenciju i I0. Za bilo
koju drugu frekvenciju, I0 se mora definirati.
♠ Izofonske krivulje pokazuju da za jednaki osjet glasnoće tona, nivoi intenziteta na
pojedninim frekvencijama nisu jednaki
0.3
S − 40 1  I 
♠ Soni: G = 2 =   I 0' = 10 −8 Wm −2
10 16  I o ' 
♠ U području iznad 40 fona, povećanje z 10 fona se osjeća kao dvostruko glasniji ton. 50
fona je dvaput glasnije od 40 fona, 60 fona dvaput glasnije od 50 fona itd. Nova jedinica
glasnoće, son, se koristi za glasnoću veću od 40 fona, i to tako da je 40 fona = 1 son, 50
fona = 2 sona, 60 fona = 4 sona, 80 fona = 8 sona jer se vrijednost udvostručuje s obzirom
na prethodnu.
Frekventni spektar – boja tona

♠ Svojstvo po kojem razlikujemo tonove jednake visine, a različitih instrumenata.

Fizika Usmeni Odgovorinapitanja 2HighÆaæa

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Fizika Usmeni Odgovorinapitanja 2HighÆaæa

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

By: 2high

• matematički zapis je y = ax+b

• matematički zapis je y = a/x

• a - početna vrijednost funkcije

b - baza eksponencijalne funkcije

c - koeficijent koji odreñuje rast funkcije

b = e (baza prirodnog logaritma)

• logaritamska funkcija je inverzna eksponencijalnoj funkciji

2. PERIODIČKE FUNKCIJE, Fouirerov teorem

amplituda - maksimalna vrijednost F0

frekvencija - broj titraja u sekundi

kružna frekvencija ili kutna brzina

Fouirerov teorem: - rabi se za prikaz neharmonijske funkcije

Za prikaz takve funkcije rabi se Fourierov teorem

amplituda pojedinih harmonika

Orbitalni kvantni broj

Magnetski kvantni broj

Spinski kvantni broj

Poznati Stern-Gerlachov eksperiment (1924.) potvrdio je postojanje spina elektrona.

Spin (S) je odreñen spinskim kvantnim brojem (s).

U kvantnoj fizici u konkretnoj fizikalnoj situaciji rješenja Schrodingerove jednadžbe odreñuju

Paulijev princip isključenja

spajaju se kovalentnom vezom stvaranjem zajedničkog elektronskog para izmjenjivanjem

Rješenja Schrodingerove jednadžbe za odreñenu molekulu mogu dati informaciju o tome

Rješenja Schrodingerove jednadžbe za molekulu vodika odreñena su s dva para

Iz grafičkog prikaza ovisnosti izračunate energije o udaljenosti izmeñu jezgri možemo

Kovalentna veza je odreñena s orbitalom ϕ+ u kojoj se nalaze dva elektrona sa suprotnim

U nejednakim atomima i nejednako stabilnim atomskim orbitalama gustoća elektronskog

SLABE KEMIJSKE VEZE

U makromolekulama ove veze su vrlo značajne. Odreñene su meñudjelovanjima izmeñu

• Van der Waalsova veza

Dipolne molekule posjeduju vanjsko električno polje koje je puno slabije od

Javlja se izmeñu nepolarnih molekula u vodi. Nepolarne molekule ne mogu tvoriti

Materija je u stalnom kretanju. Kretanje je relativno mijenjanje položaja jednog sistema

hodanje – trenje izmeñu stopala i podloge

• skok s mjesta – na skakača djeluje sila podloge i njegova težina

• duž puta H brzina je

5. MOMENT SILE I MOMENT PARA SILA

Nekonzervativne sile u ravnini predstavljene su parom sila. To su dvije paralelne sile

Poluga je u translacijskoj ravnoteži kad rezultantna sila ima iznos nula.

Statika i dinamika ljudskog organizma uvelike su odreñeni činjenicom da živimo u

Efikasnost poluge je odnos tih sila:

Na osnovi efikasnosti poluge se dijele:

• h < 1 poluge ravnoteže (primjer glava)

6. ELASTIČNA SVOJSTVA TIJELA

Funkcija ovisnosti potencijalne energije čestica o njihovom razmaku jasno pokazuje da će se

LINEARNE ELASTIČNE DEFORMACIJE!

Naprezanje je sila na 1m2:

Deformacija je relativna promjena dimenzije:

Veličina Y je Youngov modul elastičnosti. Ovisi o materijalu od kojeg je napravljeno tijelo i

Savijanje je deformacija koju možemo promatrati kao kombinaciju rastezanja i sabijanja.

NELINEARNE ELASTIČNE DEFORMACIJE

Tkiva u našem tijelu pripadaju visokoelastičnim tvarima. Prisutna su i svojstva elastičnosti i

Deformacija je ovisna o sili i o vremenu njezina djelovanja: ε = f(F,t)

1. TLAK U TEKUĆINI I UZGON

nema trenja izmedu sloja trenje izmedu sloja tekucine i cijevi

brzine svih slojeva su jednake brzine slojeva se smanjuju od osi

G' = G-U = ρtVg – ρgV = gV (ρt – ρ)

MODEL IDEALNE TEKUĆINE!

V/t = A1v1 = A2v2

W1 – W2 = ∆(pV) = V∆p + p∆V

Daniel Bernoulli je na osnovu eksperimenata dao Bernoulliev zakon:

2. POVRŠINSKA SVOJSTVA TEKUĆINA