Teslin nevjerojatni NLO

Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Nikola Tesla je zaslužan za stvaranje razne tehnologije koju danas uzimamo

zdravo za gotovo. Bez njegove genijalnosti ne bismo imali radio, televiziju,
izmjeničnu struju, teslinu zavojnicu, fluorescentnu rasvjetu, neonska svjetla,
radio-upravljačke uređaje, robotiku, rendgenske zrake, radare, mikrovalne
pećnice i još desetke drugih izuma. Upravo zbog toga ne iznenađuje činjenica
da je Tesla zaronio i u svijet letova i antigravitacije.

Sve je započelo u razdoblju od 1891. do 1893. kad je Tesla skupini inženjera

elektronike održavao niz predavanja i demonstracija vezanih uz prijenos
energije visokog napona što je predstavljalo osnovni sklop kojeg bi mogli
koristiti zrakoplovi ili letjelice. Njegova istraživanja vezana uz letove
dokazuje i njegov posljednji patent iz 1928. (br. 1,655,114) koji se odnosio
na leteći stroj, a koji je istovremeno nalikovao na helikopter i zrakoplov
(op.a. 1979. patent još uvijek nije bio dostupan javnosti). Navodno je prije
svoje smrti osmislio planove i za motor svemirskog broda kojeg je nazvao
letećim strojem s pogonom na anti-elektromagnetsko polje ili svemirski
pogon.

Teslin genij, ali i njegovi izumi očito nisu imali granice. Svoju letjelicu za
koju je podnio patent je nazvao „prvi svjetski leteći tanjur“, što bi bio prvi
NLO kojeg je izradio čovjek! U spomenutim predavanjima je prenio svoje
otkriće o tome da će se elektrostatske emisije s površine konduktora uvijek
koncentrirati na mjestu gdje se površina zakrivljuje ili gdje ona završava te da
će se elektrostatski naboj kretati po površini vodiča bez da prodre u njega što
je i primijenio u stvaranju patenta za svoju letjelicu. To je bila primjena
Faradayevog učinka otkrivenog nekoliko godina ranije, a koji bi se u ovom
slučaju primijenio kroz kanal ili kružni stupac, odnosno zavojnicu koja se
proteže letjelicom i služi kao nadgradnja koja prenosi visoki strujni napon.
Tesla je vjerovao da bi to poslužilo kao rezonantni pretvarač koji bi
elektrostatski i elektromagnetski nabijao letjelicu i uspostavljao polaritete. To
je ono što je svijetu poznato kao Teslina zavojnica, a koju je on izumio 1891.
Taj kanal bi bio promjera oko 61 cm i  šupalj. Kad bi se na jednoj polovici
letjelice stvorio vakuum, atmosferski bi zrak prošao kroz cijev i pogonio
svojevrsni turbinski generator struje. Pogled iz letjelice kakvu je zamislio
Tesla bi se pružao kroz elektro-optičke leće smještene u kvadrantima, ovisno
o želji i potrebi, a koje bi imale i sposobnost uvećavanja. Monitori bi se
nalazili na upravljačkoj ploči kako bi navigator mogao istovremeno
promatrati sva područja u i oko letjelice.

Teslin
NLO
Tesla je smatrao da bi trup trebao biti izrađen od dvostruke, ali tanke i
pomalo fleksibilne keramike koja bi bila dobar električni izolator koji
smanjuje opasnost od požara, otporan je na štetne učinke ekstremne hladnoće
ili topline te posjeduje tvrdoću oklopa uz to što omogućava prolazak
magnetskih polja. Unutarnju je oplatu zamislio prekrivenu klinasto
oblikovanim metalnim pločama izrađenim od bakra ili aluminija, a koje bi
bile vezane uz keramički vanjski dio.

„Trup (oblik letjelice) može biti raznih oblika: sfere, nogometne lopte, diska,
pojednostavljenog pravokutnika ili trokuta sve dok su te ploče razmjerne
površine i uređene duž idealno obavijene površine velikog radijusa
zakrivljenosti,“ napisao je Tesla u „Mojim izumima“.
Ono što bi pogonilo ovaj leteći stroj bila bi nuklearna fisija ili dalekometni i
dugoročni fuzijski reaktor koji bi dalje pogonio parni motor koji pokreće
generatore struje. U inačici letjelice kratkog dometa koristile bi se gorive
ćelije vodika i kisika koje bi pokretale motor niskog napona koji bi
uključivao generatore i povremeno bi se ponovno punile lebdenjem iznad ili
pored dalekovoda visokog napona uz korištenje antena postavljenih na
vanjskoj strani trupa. Ovi bi strojevi kratkog dometa također mogli koristiti
struju koja bi se odašiljala iz dalekometnog zrakoplova letjelice ili sa zemlje.

Električna energija u letjelici bi se stvarala u pretvaraču visoke voltaže i

žicom bi putovala kroz keramički trup sve do širokog kraja metalne ploče na
trupu. Elektricitet tako poskakuje i teče preko metalne ploče i stvara snažno
elektromagnetsko polje koje, ponovo, kontrolira pretvarač. Zbog laganog
magnetskog narušavanja svjetlosti, ta letjelica bi na jarkom suncu djelovala
kao da je okružena vrućim zrakom dok bi u tami svjetlila u raznim bojama jer
je vidljiva svjetlost nusproizvod toka struje preko metalnih ploča, u skladu s
frekvencijama koje se koriste.

Kad je Tesla razvijao javnu rasvjetu koja bi se temeljila na izmjeničnoj struji,

javljao se problem u vidu piskutavog zvuka ili zujanja uzrokovanog brzim
grijanjem i hlađenjem što je on, kad je letjelica u pitanju, reducirao tako što je
nastalu buku stavio u ultrazvučno područje uz pomoć već spomenutog
posebnog pretvarača i tako ju eliminirao.
 Nacrt
Tesline letjelice
Letjelica, ako se nalazi u blizini osobe ili objekata na tlu, njih grije, no
lebdenjem na niskoj visini (tijekom 5 ili 10 minuta), ona bi stvarala mlaz
hladnog zraka. To se događa zato što se molekule zraka nađu u vrlo snažnom
magnetskom polju kojeg letjelica odašilje i postaju polarizirane, zaustavljala
se normalno kretanje zraka i u tom području se stvara mnogo više prostora za
molekule  pa se u njega ulijeva i mnogo više zraka. Ovo širenje i nedostatak
zračnog kretanja čini područje poprilično hladnim. To je ujedno razlog zbog
kojeg bi ova letjelica mogla letjeti i nadzvučnim brzinama bez stvaranja
praska kod probijanja zvučnog zida.

Tesla je svoju letjelicu zamislio opremljenu i sa skupom supravodljivih

magneta koji bi se neograničeno napajali strujnim krugovima na metalnim
pločama i to na bilo kojoj frekvenciji te bi unedogled mogli odašiljati tu
frekvenciju magnetskog polja. Strujni krugovi ove letjelice nadjačavaju niže
frekvencije, električne krugove niže voltaže i obližnja elektromagnetska
polja. (U nekim zapisima se spominje jedan primjer iz 1941. kad je uspješno
iskorišten kratkovalni radijski sustav da bi se nadjačao sustav automobilskog
paljenja i to na udaljenosti do 5 km! Kad je on isključen, automobil je ponovo
radio.)
Ovo su samo neke osobine koje se vežu uz Teslin nevjerojatan NLO i teško
se oduprijeti i ne povezati ga s raznim pričama osoba koje su tvrdile da su
vidjele NLO i koje bi njegove karakteristike opisivale upravo ovako. Takve
su osobe bile (i još uvijek bivaju) ismijavane u javnosti i smatrane
poremećenima, no njihove priče o letjelici koja nalikuje na tanjur, disk ili je
sfernog oblika, koja ne proizvodi zvuk dok se udaljava velikom brzinom,
koja je osvijetljena raznim bojama, pa čak i priče o krugovima u žitu ili
gašenju automobila sada dobivaju smisao, ali i postavljaju dva osnovna
pitanja: jesu li to viđenja letjelica stvorenih ljudskom rukom ili je Nikola
Tesla imao uvid ili se susreo s letjelicama vanzemaljskog porijekla?