Dizanje utega klasičnim načinom olimpijski je

sport kojemu je osnovni cilj u okviru zadane tehnike

podići što je moguće veću masu iznad glave. Prve
moderne Olimpijske igre 1896. godine, uključivale
su dizanje utega kao službeni sport. Od 1932. bila
su tri načina dizanja utega u pet težinskih katego
rija: potisak (eliminiran je 1972), trzaj i nabačaj +
izbačaj. Danas postoji osam težinskih kategorija za
muškarce (-56kg, -62kg, -69kg, -77kg, -85kg, -94kg,
-105kg, +105kg) i sedam kategorija za žene (-48kg,
-53kg, -58kg, -63kg, -69kg, -75kg, +75kg). U Syd
neyu, 2000. godine, žene su po prvi put službeno
nastupile na Olimpijskim igrama u dizanju utega.
Svjetsko prvenstvo za žene u olimpijskom dizanju
utega prvi put je održano 1987. godine.
Danas je dizanje utega klasičnim načinom pri
sutno u više od 130 zemalja diljem svijeta. To je jedi
ni sport prisutan na Olimpijskim igrama koji uklju-
čuje podizanje utega. Sastoji se od dvije discipline,
zbog čega je često nazivan biatlon. Prva disciplina je
trzaj koji je klasična dizačka tehnika u kojoj se uteg
podiže od poda do iznad glave na opružene ruke u
jednom pokretu. Druga disciplina, nabačaj i izba-
čaj, također podrazumijeva klasično dizanje utega u
kojem se uteg, prvo od poda u jednom neprekidnom
pokretu podiže na grudi (nabačaj), a zatim se uteg
sa grudiju izbacuje iznad glave na opružene ruke
(izbačaj). Konstantnim treniranjem dizanja utega
moguće je unaprijediti maksimalnu i eksplozivnu
snagu, te ravnotežu, fleksibilnost i koordinaciju.
Poboljšavamo međumišićnu koordinaciju, sinkro
nizaciju pokreta, podučavamo sposobnost naglog
ubrzanja i savladavanja vanjskih sila, te razvijamo
snagu reakcije na podlogu koja se javlja u prirodnim
kretnjama sportaša. Zbog toga je dizanje utega svoju
primjenu pronašlo i u mnogim drugim sportovima,
a naročito u onima koje karakteriziraju brzinsko
snažne kretne strukture. Tome su pridonijele znan
stvene spoznaje o izuzetno razvijenoj maksimalnoj
i eksplozivnoj snazi dizača utega (Vorobyev, 1978).
Uvažavanjem razlika među spolovima koje se oči
tuju u morfološkom, motoričkom i funkcionalnom
segmentu antropoloških dimenzija, moguće je una
prijediti trening koji je kreiran za sportašice.
MORFOLOŠKE RAZLIKE
Promatrajući morfologiju čovjeka, možemo uo-
čiti čitav niz obilježja po kojima se žene razlikuju
od muškaraca, a upravo su ta obilježja primaran
uzrok razlika u ispoljavanju motoričkih i funkcio
nalnih sposobnosti. Žene su prosječno 10 cm niže i
10-15 kg lakše od muškaraca (Feher’s, 2006). Kod
građe kostiju, za žene je karakteristično da imaju
kraće i sitnije kosti manje gustoće, uži rameni po
jas, proporcionalno šire bokove i zdjelicu, te manje
i slabije zglobove. Šira i znatno drukčije građena
zdjelica odgovara uvjetima kakve zahtjeva trudno-
ća. Ona prouzrokuje da bedrena kost kod žena, za
razliku kod muškaraca, bude u drugačijem kutu u
odnosu na kuk i zglob koljena, što mijenja odnos
poluga i prijenos snage mišića u području zdjelice i
nogu (Drechsler, 1998). Taj povećani kut kod žena
čini koljeno manje stabilnim, često uzrokuje pojavu
x-nogu, bol kod patele te ozljede prednjeg križnog
ligamenta. Osim fiziološke pojave x-nogu, kod žena
se javljaju i x-laktovi, te uvjetuju drugačiju statiku
udova. Posebnu pažnju treba posvetiti prevenciji oz
ljede kralješnice, jer žene imaju izraženiju lumbalnu
lordozu, te zbog toga treba biti oprezan kod izvođe
nja vježbe hiperekstenzije leđa. Centar težišta tijela
kod žena je niže i zato sportašice savladavaju veći
otpor pri radnjama koje su povezane s dizanjem,
nošenjem ili pokretanjem vlastitog tijela.