Može li Europska unija obrazovati Europljan-k/e?

1. Zajednički izvori europske kulture

Europa je mitska djevojka koju je bijeli bik (Zeus) oteo s feničke plaže i na leđima je,
plivajući, prenio do Krete. Odatle, iz praskozorja čovječanstva, prije izuma pisma,
potiče denotacija kontinenta, koji tada, kao puki geografski pojam, još nema nikakve
kulturološke konotacije. Simbolički, no nikako samo simbolički, europskoj je kulturi
Kreta kolijevka. Minojska kultura predstavlja prvu europsku metaforičku sinapsu
koja prima impulse iz egipatske i feničke kulture, preoblikuje ih i počinje stvarati
svoju vlastitu, a time i europsku. Minojska kultura traje oko milenij i pol, a njen se
utjecaj prenosi na mikensku kulturu, koja pak tijekom sljedećih pet stoljeća širi svoj
utjecaj na Atiku i dalje prema sjeveru. Antička Grčka doživljava svoj kulturni
procvat u petom stoljeću p.K., kad su se razvile mnoge grane umjetnosti: kiparstvo,
arhitektura, glazba, poezija, kazalište i filozofija. Sve ideje koje tada ponikle bitno su
utjecale na europske mislioce i usmjerile tijek cjelokupne europske kulture,
umjetnosti, filozofije, politike i znanosti, te su stoga nerazdvojivo sljubljeni sa svim
onim što se kasnije u Europi razvilo na tim područjima. U doba helenizma, kada je
rođena ideja kozmopolitizma koja nam je danas opet bitna, grčkim se jezikom
govorilo od obala Atlantika, preko Sredozemnog bazena, pa sve do obronaka
Himalaje i njime su se kao koinè jezikom služili ne samo intelektualci, nego i trgovci,
političari i znanstvenici. I danas na tisuće grčkih riječi, korijena riječi grčkog
podrijetla, neologizama na osnovu grčkih riječi, grčkih prefiksa i sufiksa sastavnim
su dijelom gotovo svih europskih jezika.

Možda bi europska povijest bila drugačija, da nisu civilizacijski nadmoćni, a

kulturom tanašni, bogati Rimljani sredinom 2. st. p. K. počeli pokazivati snažan
interes za helenističku sofisticiranu kulturu, profinjenu umjetnost i akademsku
filozofiju. Imponirala im je i njihova efikasna medicina, koja je liječenje zasnovala na
znanstvenoj metodi, na spoznavanju veze između uzročnika bolesti s određenim
simptomima, a ne na praznovjernim ritualima i/ili gatanju. Zadivljeni Rimljani
odlučuju da i sami što više nauče od Grka, te imućni i obrazovani Rimljani odlaze na
studije u Atenu, i na Rodos. Počinju prevoditi (ponajviše Ciceron) filozofijske
pojmove s grčkog na latinski ili ih preuzimaju kao terminus technicus, djelomično
preuzimaju i helenističku filozofiju, posebno epikurejsku i stoičku, čime nastaje
helenističko-rimska filozofije. Posljedično korištenje pojmovnog mišljenja, tada njima
nepoznate forma mentis, omogućuje im razvoj apstraktne, spekulativne misli.
Horacije je to pregnantno izrazio: „Graecia capta ferum victorem cepit”.

Osim toga, Rimljani preuzimaju i sav Olimp grčkih bogova, dajući im nova, latinska
imena, te putem latinske književnosti i helenističko-rimske filozofije pronose taj
grčkorimski mitologijski, književni i filozofijski amalgam širom Europe. Književna
djela Virgilija, Horacija, Ovidija, Seneke, inspirirana grčkom mitologijom,
Homerovim epovima i grčkom filozofijom, utjecala su stoljećima na brojne
književnike, pjesnike, dramaturge, slikare, kipare, kompozitore, a u novije vrijeme i
na filmske i kazališne režisere te ih inspirirala da stvaraju nova djela po uzoru na
njihove. Iz latinskog su se jezika tijekom stoljeća razvili svi romanski jezici, a
germanski i slavenski su obogaćeni tisućama izraza i posuđenica.

Proučavajući višetisućljetnu povijest razvoja europske kulture vidljivo je da se ona

nije odvijala ni jednoznačno, ni kontinuirano, već je ona puna proturječnosti iz kojih
su nakon dugih razdoblja uspona, slijedila razdoblja padova. Jedan od najvećih
započeo je kada su Rimsko carstvo u 3. stoljeću počela napadati i osvajati germanska
plemena Huna, Vizigota, Ostrogota, Vandala, Longobarda i drugi, sve dok nisu
konačno srušili Zapadno Rimsko Carstvo 476. godine. Kada je kršćanstvo 380.
godine postalo državnom religijom, Crkva je nahuškala kršćane da krenu u obračun
s vjernicima poganskih religija i Židova. Započelo je tada masovno rušenje hramove
i sinagoga, uništavanje spomenika te progon vjernika koji se nisu htjeli preobratiti na
kršćanstvo, s namjerom da zatru sve korijene i simbole nekršćanske kulture. vidi
Edward Gibbon1

Kada car Justinian zabranjuje nastavu filozofije na Akademiji u Ateni 529. godine,
dolazi do potpunog prekida s tisućljetnom filozofijskom tradicijom i započinje, novo,
umalo jednako dugo, ali za filozofiju mračno razdoblje, srednjovjekovlje.

Uskoro nakon toga započinje velika seoba naroda, koja traje nekoliko stoljeća, kada
srednju i jugoistočnu Europu naseljavaju Slaveni i Mađari. Slaveni se počinju
opismenjavati tijekom 9. stoljeća zahvaljujući djelovanju kršćanskih misionara braće
Ćirila i Metoda i, kasnije, njihovih učenika. U zapadnoj Europi jedva da je bilo
pismenih ljudi kad je Karlo Veliki pokrenuo otvaranje škola u tom istom stoljeću.

Zatečen obrazovni vakuum, kulturni kaos i znanstveno mrtvilo, Crkva iskorištava

da kao jedina organizirana nadnacionalna struktura od Sredozemlja do Baltika,
proširi kršćanstvo, milom i/ili silom, među Germanima i Slavenima, čime oni

1
Edward Gibbon: History of the Decline and Fall of the Roman Empire — Volume 2
postepeno napuštaju svoje stare religije te ga u potpunosti preuzimaju. Kršćanstvo je
time u srednjem vijeku postalo dominantnom europskom religijom, a osnažena
Crkva bitno određuje političke i kulturne trendove sve do 19. stoljeća. Istovremeno
Crkva provodi u suradnji s vlastima i sustavno ponižavanje, prisilno getoiziranje te
masovne progone i pokolje Židova, ne bi li time izbrisala svaki trag nezanemarivog
utjecaja hebrejskog nasljeđa na razvoj europske kulture, posebno filozofije,
književnosti, slikarstva, arhitekture i glazbe.2

Nakon višestoljetnih doktrinarnih previranja unutar kršćanskih crkava, između

Rima i Konstantinopolija dolazi do velikog crkvenog raskola 1054. godine, kada
zapadna Europa postaje dominantno katoličkom, dok se Slaveni dijele na katolike i
pravoslavce.

Izgrađujući svoju teološku doktrinu katolička Crkva preuzima pojmovlje iz grčke i

helenističkorimske filozofije, prevodi ih na latinski te im pridaje religiozna značenja
koja u izvorniku nisu imala. Valja podsjetiti da su knjige Novog Zavjeta pisane na
grčkom jeziku, da su u doba ranog kršćanstva, u doba crkvenih otaca, prvih teologa
koji su oblikovali nauk vjere i većina kršćanskih pisaca pisala na grčkom, da su
najznačajniji crkveni oci također pisali na grčkom, te da su mnogi grčki izrazi i
putem katoličkih obreda ušli u sve europske jezike.

Tijekom razdoblja od skoro jednog tisućljeća nije nastalo gotovo nijedno značajno
književno djelo, niti bitno znanstveno djelo, dok su se skolastički filozofi i teolozi
uglavnom bavili komentarima novoplatoničara, i kasnije Aristotelovih djela sve do
16. stoljeća, pokušavajući ugraditi Aristolelov filozofski sustav u nauk katoličanstva.
Hegel3 smatra da od šestog pa skoro sve do šesnaestog stoljeća skolastička teologija
predstavlja tek vječno rasčlanjivanje i lutanje u samoj sebi, iz čega ne proizlazi
nikakav znanstveni napredak.

Sve do 12. stoljeća, kada je zapadna Europa u Toledu, došla u doticaj s Aristotelovim
djelima na arapskom jeziku, te ih prevela na latinski, njegova su djela bila
zaboravljena, dok su neka Platonova bila poznata. Ti će se latinski prijevodi
proučavati kasnije na svim europskim sveučilištima od njihovog osnutka pa do
prelaska na narodne jezike. Posredstvom tih klasičnih djela postepeno se širi i
filozofijsko shvaćanje da je zadaća čovjeka da spozna samoga sebe, ponovno se
otkriva ideja dijaloga i antičke demokracije, njezine slobodarske vrijednosti
utemeljene na ideji o jednakosti među ljudima, a ne na hijerarhijskom statusu, čime

2
George Steiner: Ideja Europe
3
G.W.F. Hegel: Istorija filozofije
se neposredno ugrožava vjekovni, „bogom dani“ feudalni poredak. Kada ta djela
bivaju prevedena na narodne jezike, u svakodnevicu mnogih europskih naroda
ulaze nove spoznaje i novi sustavi vrijednosti, a njihovi su jezici obogaćeni novim
pojmovima te kao takvi postaju sjemenom iz kojeg će se razviti zajednička europska
kultura.

Suvremeni zajednički europski kulturni identitet rađa se iz mnoštva ideja koje su

oblikovale europsku misao o etici, pravu i ljudskim pravima, političkim teorijama,
estetici, umjetnosti i znanosti, ponajprije od strane brojnih mislioca prosvjetiteljstva
(Denis Diderot, Jean le Rond d'Alembert, Baron d'Holbach, David Hume, Jean-
Jacques Rousseau, Adam Smith, Gotthold Ephraim Lessing, i mnogi drugi) koji su
tražili put izlaska iz začaranog kruga krvoločnih religijskih ratova, od onih
križarskih do onih protureformatorskih, popraćenih istovremeno fanatičnim
proganjanjem, barbarskim mučenjem na posebnim spravama i sadističkim ubijanjem
nabijanjem na kolac, vješanjem i paljenjem na lomači, nevjernika, heretika i vještica.
Sve je to bilo zasnovano, s jedne strane, na praznovjerju i neobrazovanosti naroda, a
s druge, na apsolutnoj vlasti i samovolji monarha, aristokracije i Crkve. Oni dovode
u pitanje opravdanost takve podjele društva u kojem je ogromna većina ljudi
obespravljena, pitaju o zakonitosti samovoljnog postupanja, razmatraju moguće
modele uređenja pravednog društva, zasnovanom na ljudskom umu, sekularizmu i
humanizmu, a ne više na „božanskim“ zakonima po kojima su stoljećima drakonski
kažnjavani i za najmanje prekršaje bičevanjem, razapinjanjem na kotaču,
odsjecanjem šaka, vješanjem i paljenjem na lomači. Toj feudalnoj samovolji i
običajima zasnivanim na povlasticama plemstva, tim stoljetnim apsolutnim
monarhijama, oni suprotstavljaju nove koncepcije države i društva, etike i prava,
oblikuju nove političke teorije, smišljaju nove ideje koje utemeljuju i oblikuju
modernu Europu, oslobođenoj feudalnog terora kojim su vlastodršci, civilni i
crkveni, u strahu i pokornosti stoljećima držali ogromnu većinu stanovništva.

Genijalni intelektualci, među kojima je bilo najviše filozofa, razvili su na sekularnom

humanizmu zasnovanim političke ideologije, doktrine i teorije, iz kojih potječe
suvremena Europa. Njima dugujemo načelo o podjeli vlasti na zakonodavnu,
izvršnu i sudsku (Montesquieu), teoriju o društvenom ugovoru (Hugo
Grotius, Thomas Hobbes, Samuel von Pufendorf , John Locke, Jean-Jacques
Rousseau i Immanuel Kant). Različite liberalističke ideje razvijaju John Locke, David
Hume, Adam Smith and Edmund Burke iz kojih su proizašla danas širom
prihvaćena prava na slobodu mišljenja, govora i tiska, prava na okupljanje i na
političke slobode, pravo glasa, religijska tolerancija, slobodno tržište, demokratsko
društvo, sekularna vlada, spolna jednakost, međunarodna suradnja, pravna teoriju
koja sadrži jednakost pred zakonom i pravnu zaštitu, pravo na pravedan postupak
pred sudom, pravo na samoobranu, zabranu diskriminacije po rasi, boje kože,
nacionalnosti, rodu, religiji, političkoj i spolnoj orijentaciji. S druge strane iz njih su
proizašle i ideje o egoističnom samostalnom pojedincu, koji smije druge
podvrgavati svojim interesima, bezobzirno ih iskorištavati, te ne samo porobljavati
pojedince, nego i uništavati cijele narode.

Upravo njima nasuprot tijekom 19. stoljeća razvijaju se nove socijalne, socijalističke,
komunističke i anarhističke teorije (Robert Owen, Charles Fourier, Henri de Saint
Simon, Pierre-Joseph Proudhon, Karl Marx, Fridrich Engels, Mihail Bakunin) koje su
bitno utjecale na razvoj društvenih, ekonomskih i političkih odnosa u Europi, od
kojih su mnoge zaživjele i preživjele do danas.

Svi ti mislioci baštinici su ideja renesansnih znanstvenika i filozofa, kao što su

Leonardo da Vinci, Nikola Kopernik, Niccolò Machiavelli, Giordano Bruno,
Johannes Kepler, Galileo Galilei, Erazmo Rotterdamski, Thomas More, Michel de
Montaigne, kao i onih iz humanizma, Dantea i Petrarke. Ovi, pak, imaju svoje idejne
korijene u antičkoj grčkoj filozofiji: u učenjima pitagorejskih matematičara i filozofa,
u atomističkom materijalizmu, u Sokratu, Platonu i Aristotelu, u grčkom
skepticizmu i rimskom stoicizmu. Time je izložen europski misaoni put i kulturni
kontinuitet od antičke Grčke do suvremenosti.

U tom smislu možemo, parafrazirajući Descartesa, reći da je europska kultura stablo

čiji su korijeni grčki, deblo latinsko, a granje kulture razvijene na pojedinim
nacionalnim jezicima i dijalektima.

Međutim, ono čime je kulturološki Europa danas određena, jest njena suvremena
kultura, koja metaforički govoreno, započinje Nietzscheovom smrti i Freudovim
tumačenjem snova (1900.), s dva nepovezana događaja koja su bitno utjecala na tijek
i razvoj suvremene europske kulture. Evo zašto: Freudova psihoanalitička teorija
obogaćena je likovima i temama iz grčke mitologije, a na njegov rad značajno su
utjecali Schopenhauer, Kierkegaard i Nietzsche. Teme su, pak, njihove filozofije na
različite načine prisutne u Munchovom slikarstvu, u radovima ekspresionističkih
umjetnika, u „izopačenoj“ umjetnosti, u Strindbergovim dramama, Rilkeovoj poeziji,
Kafkinim romanima, u knjigama Thomasa Manna, Hermanna Hessea i Gabriela
Marcela, u dramama Sartrea i Camusa, u filozofiji Martina Heideggera, Jacquesa
Derrida and Michela Foucaulta. Oni su inspirirali brojne umjetnike nadrealizma:
slikare Dalija, Picassoa, Miroa, de Chirica, Maxa Ernsta, fotografa Mana Raya,
filmske režisere Luisa Buñuela, Renè Claira, pjesnika Renè Chara kao i brojne
metafizičke umjetnike. Na određeni način su oni nadahnuli i feministički pokret,
proizveli nove znanstvene grane kao što su egzistencijalna psihologija i sociologija,
psihopatologija, fenomenološka psihologija, psihijatrija i epistemologija, da
spomenemo samo dobro poznate primjere. Sva ova socijalna, politička, umjetnička,
filozofska i znanstvena područja zajedno tvore specifični europski kulturni identitet.
Hoćemo li izbrisati i zaboraviti zajedničke korijene tog dragocjenog kulturnog
nasljeđa iz koje izrasta prepoznatljiva suvremena europska kultura prožeta idejama
jednakosti, slobode, ravnopravnosti, ljudskih i građanskih prava kojima se razlikuje
ne samo od drugih kulturnih identiteta, nego i od svoje mračne robovlasničke,
feudalne, kolonijalističke, imperijalističke, rasističke i totalitarističke prošlosti? Ne
valja zaboraviti da sve to spada u zajedničku europsku povijest na koju nitko ne
može biti ponosan, niti se u nju treba vraćati, osim sa zgražanjem.

Tim će se zajedničkim multinacionalnim i plurikulturalnim korijenima uvijek

iznova, bez ikakve prisile, stoljećima vraćati brojni naraštaji Europljana prilikom
mnogih društvenih kriza, iz kojih, smatra Husserl4, poput Feniksa iz pepela uvijek
iznova izlijeće preporođena europska civilizacija.

I to je upravo ono što je većina filozofa uvijek iznova pokušava činiti.

2. Od oblikovanja europske kulture do obrazovanja Europljana

Teško je odabrati zamršeniji problem kojim bismo se bavili od kulture, a još je

teže pronaći državu s parlamentarnom demokracijom bez ministarstvo kulture,
ponekad samostalno, ponekad spojeno s obrazovanjem, znanosti, turizmom,
sportom, ekologijom, i tome slično, ali nije mi poznata nijedna zemlja koja bi imala
„ministarstvo civilizacije“. Paradoksalno je da Kenneth Clark u tv seriji „Civilizacija“
od 13 epizoda, u kojoj je riječ o povijesnom razvoju europske kulture, kaže na
samom početku da on ne zna što je civilizacija! Naime, nijedna definicija nije
dostatna, ne može bez ostatka odrediti na što se taj pojam odnosi. Lakonska bi
definicija bila da je kultura/civilizacija sve što nije samoniklo, već je čovjekov
produkt.

4
 U strukturi svake kulture postoji mnoštvo uzajamno isprepletenih utjecaja,
povijesnih izvora i etnoloških, etičkih, estetičkih, socioloških, politoloških, pravnih,
filozofijskih i religijskih aspekata. Bitne su i zajedničke značajke pojedinih kultura
sustavi vrijednosti, drevne legende i mitovi, mistični obredi i ceremonije,
politeističke i monoteističke religije, poganski blagdani vezanih uz godišnja doba,
običaji vezanih uz poljoprivredne radove, tradicionalni način života i norme
ponašanja, narodna glazba i popularne pjesme, regionalni i nacionalni kostimi,
stilovi odijevanja, tradicionalna jela i pića, narodne poslovice, narodno graditeljstvo,
regionalna povijesna narječja i standardni književni jezik, obiteljski odnosi, odgoj
djece, klasne razlike i klasna svijest, ekonomski, politički i pravni odnosi. Sve se to
prenosi »s koljena na koljeno« i tako se stvara »tradicija« koja je bitna odrednica
svake kulture.

Već je i razumijevanje jedne kulture samo po sebi kompleksan problem, čak i

kad bismo mogli pretpostaviti da kulture postoje neovisno jedna o drugoj, kao što ne
možemo, jer kulture uvijek utječu jedna na drugu različitim opsegom, intenzitetom i
trajanjem.

U Europi su uzajamni civilizacijski utjecaji postojali još od vremena neolita,

kada se oruđe i oružje, hrana i nakit prevozilo i razmjenjivalo širom Sredozemlja, a
razmjenom prenose se i različite kulture i običaji. Kasnije su tome su doprinijela i
stoljeća prisilnog zajedničkog života u multietničkim državama, od Aleksandrova
carstva do SSSR-a, kao i dobrovoljne, neprekidne prometne i trgovačke veze širom
kontinenta. Posljedično skoro je nemoguće odrediti, a još manje sačuvati, nečiju čistu
»nacionalnu baštinu«, nečiji čisti »nacionalni identitet«, na čemu danas opet
insistiraju neokonzervativni, nacionalistički i fašistički pokreti širom EU.

Već s obzirom na taj internacionalni i povijesno uvjetovani razvoj, EUROPSKI

KULTURNI IDENTITET nije tek amalgam mnoštva različitih regionalnih kultura
kao njihov puki zbir. Sve su se pojedinačne kulture, naime, razvijale u uzajamnom
odnosu s drugima, premda u različitom geografskom, društvenom i političkom
kontekstu, pa je tako i unutar pojedinih nacionalnih kultura vidljiv kulturni
pluralizam te ni on ne može biti drugačiji nego plurikulturan.

Već po samoj strukturi Europska unija je multinacionalna, odnosno

internacionalna i plurikulturalna. Njezino pravno vezivo tkivo određeno je
pristupnim ugovorom kojim su određene prava i obveze svake članice, a što ne bi
bilo moguće bez zajedničkih kulturnih sastavnica i vrijednosnih sustava. Međutim,
njime su određeni samo mehanizmi uzajamnih odnosa između centra i periferije, ali
su zapostavljeni upravo zajednički povijesni kulturni korijeni, koji su se na
pojedinim teritorijima i u pojedinim povijesnim epohama na istom europskom
stablu razgranali i proizveli sve bogatstvo europske umjetnosti i znanosti, filozofije i
etike, politike i prava, po kojima je Europa i postala ono što danas jest.

Taj povijesni razvoj nije bio pravoctran, već je imao uspona i padova. Kao
mogući razlog toj alternaciji kristaliziraju se dva suprotstavljena načela koja se od
zore čovječanstva, od sukoba homo sapiensa s neandertalcima, dijalektički
sukobljuju i isprepliću, poništavaju i međusobno »ratuju« – ono, uvjetno rečeno,
altruistično i slobodarsko, demokratsko i »atensko« i ono, jednako tako uvjetno
rečeno, egoistično i tiransko, autoritarno i »spartansko«. U tom smislu možemo reći
da se matrica Peloponeskog rata ponavljala u Europi sve do kraja 20. stoljeća.
Nikada nije postojalo samo jedno načelo koje u potpunosti, jednoznačno određuje
europsku kulturu, već su se iz tih dijalektički sukobljenih načela kroz stoljeća
razvijale suprotstavljene političke i nacionalističke, rasne i vjerske ideologije, koje su
europske narode ugrožavale i uništavale gurajući ih u građanske, religijske,
međunarodne, kolonijalne i imperijalističke ratove.

Upravo kao pokušaj sprečavanja nastavka takve povijesne pogibelji rodila se

ideja o formiranju najprije samo ekonomske zajednice europskih država, koja je s
vremenom prerasla u Europsku uniju. Pri njezinom je idejnom i ekonomskom,
pravnom i političkom ustrojstvu od samoga početka bilo jasno da u njoj nema mjesta
za nacionalističke, rasne i vjerske ideološke otrove koji truju zajedništvo te da ih iz
nje treba trajno izdvojiti.

S obzirom na rastuće ekonomske i političke, nacionalističke i socijalne

centrifugalne sile koje ugrožavaju njezine temeljne ideje te prijete opstanku Unije,
više se i urgentnije nego ikada ranije postavlja pitanje određivanja i aktiviranja
svojevrsnih kulturoloških centripetalnih sila kojim će se ona održati i ojačati. U
svrhu toga cilja jedna od bitnih zadaća trebalo bi biti upoznavanje Europljana – kroz
zajedničku jezgru školskog kurikula s IDEJAMA koje su Europu dovele do ovoga
stupnja razvoja ljudskih prava i sloboda, jednakosti i solidarnosti, vladavine pravne
države, liberalno demokratskog državnog uređenja i parlamentarne demokracije.
Dakle, upoznavanjem ideja koje su i okosnica zajedničkog kulturnog identiteta
Europljana.

Ideje koje su oblikovale Europsku uniju, odnosno sve njezine institucije,

potječju iz različitih povijesnih razdoblja, od antičke Grčke pa sve do dvadesetoga
stoljeća, a promišljali su ih filozofi i drugi mislioci, u odnosu na zatečeno stanje u
vrijeme kad su živjeli i te su se ideje širile kontinentom, drugi su ih mislioci
preuzimali i analizirali te kritizirali i preformulirali s obzirom na epohu u kojoj su
oni sami živjeli, odnosno s obzirom na postojeće probleme i novonastale društveno-
političke odnose te znanstvene i druge spoznaje.

Uzimajući sve to u obzir, kada u Europskoj uniji raspravljamo o zajedničkoj

multikulturalnoj i internacionalnoj jezgri obrazovnoga kurikula, svjesni smo da
baratamo pojmovima nabijenim snažnim emotivnim, političkim i vrijednosnim
aspektima. Prošlost je uglavnom poznata, mada su interpretacije političkih događaja
uvijek osvjetljavane različitim političkim i nacionalnim bojama. Suočavamo se s
jednom neodređenom »fluidnom« situacijom, jer se ona ne tiče tek utvrđivanja
prošlih događaja, procesa i odnosa, već polazeći od današnje situacije, iz „sada i
ovdje“, njime pokušavamo odrediti i usmjeriti buduća obrazovna, znanstvena i
kulturna kretanja i ciljeve.

Većina je stanovnika Europe živjela u hijerarhijski strukturiranim društvima,

izolirani od rasprava i razvoja svijeta visoke umjetnosti, filozofije i znanosti, od
srednjega vijeka do sredine devetnaestoga stoljeća, pod dominatnim utjecajem jedne
religije, trajno obitavajući ponajviše u lokalnim, ruralnim područjima, u malim
sjedilačkim, stabilnim zajednicama s jakim krvnim vezama. Živjeli su u strahu, a u
»skladu« sa čvrstim i opresivnim, prečesto drastično strogim pravilima ponašanja i
vrijednosnim sustavima, u velikom siromaštvu, nepismeni i neobrazovani,
bespomoćni i u potpunosti vezani uz nametnutu im tradiciju, podložni samovolji
raznih gospodara te doživotno izloženi svim mogućim bolestima, patnjama i
nepravdama. O ljudskim pravima ne samo nije bilo ni riječi, već je taj je pojam bio
potpuno nepoznat. Umjesto toga bujale su brojne predrasude prema strancima,
jednako kao i potpuna netolerancija prema osobama koje su narušavale naslijeđene
krute moralne norme (prema neudanim ženama s djecom, preljubnicama i
preljubnicima, homoseksualcima, hereticima, ateistima, »vješticama«. Svaki se
»otklon« od njih okrutno kažnjavao.

Nove su ideje jako teško prodirale u te zatvorene zajednice tradicionalne,

pučke, »niske« kulture. Bez snažnoga prožimanja sa stranim utjecajima takve kulture
mogu nepromijenjene i neupitne trajati stoljećima, jer su eventualne kontrakulture u
njoj od začetka ugušene čvrstom voljom zajednice za socijalnom kohezijom, kao i
strahom od gubitka lokalne tradicije i identiteta, strahom od socijalne
dezorijentiranosti i konačno strahom od potpunog razaranja društvenoga tkiva
promjenom baštinjenih odnosa moći.
 Raspadom feudalnoga društva i razvojem industrijskog kapitalizma dolazi do
revolucionarnih društvenih promjena širom Europe u kojima milijunske mase
napuštaju sela i prelaze u gradove. Time se iz temelja mijenja kulturološka slika
društva, određena novom strukturom stanovništva, u kojoj gradsko postaje većinsko
stanovništvo, a seosko manjinsko. Ta promjena u društvenoj strukturi postaje
dominantnim trendom te se udio gradskog stanovništva ubrzano povećava nauštrb
seoskog, a gradovi postaju sve veće i sve brojnije kozmopolitske zajednice u kojima
većina nema zajedničke pretke. S eklektičnom mješavinom kulturnih utjecaja
ubrzano se mijenjaju i nasljeđeni običaji i vrijednosni sustavi čime se raskida način
života utemeljen na patrijarhalnim normama, omogućavajući postepenu
emancipaciju žena. Ljudi različitih kulturnih obilježja i običaja, religija i jezika,
nužno – iako ne bez nesporazuma i sukoba različitog intenziteta – svakodnevno
komuniciraju u radnim sredinama, za slobodnoga vremena, a pod novim
racionalnim pravilima i institucionaliziranim odnosima.

U modernim gradovima ljudi su izloženi zajedničkom obrazovanju, koriste

istu tehnologiju, te moraju surađivati sa strancima na globalnom tržištu kako bi
preživjeli, odnosno kako bi opstali u dinamičnom potrošačkom društvu. Rezultat
svega toga je jedna nova zajednička intelektualna »visoka« kultura, koja oduvijek
predstavlja lom sa starim etničkim kulturnim obrascima. Ove se inovacije i
društvene promjene ne događaju slučajno: njih stvaraju oni koji mogu napustiti
bogato kulturno tlo na kojem su stajali, hrabri i uporni disidenti, oni koji su u stanju
poduzimati rizične poduhvate, oni koji »talasaju« bez straha od posljedica. Jer,
podsjeća nas Albert Camus: »Povijest našeg vremena prisiljava nas da utvrdimo da je
pobuna je jedan od temeljnih aspekata ljudskog bića.«

No, taj prekid s tradicijom koji započinje svojevrsnom pobunom protiv

postojećega stanja, nikada nije ni brz ni bezbolan ni potpun. Frederico Mayor, bivši
ravnatelj UNESCO-a, smatra da: »Nenasilna pobuna, kreativna neposlušnost, ili
nepokornost onih koji odbijaju neprihvatljivo je najbolji način da se osigura da čovječanstvo
uspješno učini prijelaz od logike sile, koja još uvijek prevladava danas, logici razuma.«

Lakše je to reći nego ostvariti, jer danas središnjim kulturnim i socijalnim

problemima života u gradovima postaju problemi emocionalnog osamljenja i
raspada naslijeđenih moralnih normi, što kao posljedicu imaju osobno i društveno
otuđenje, a čime je olakšano svođenje izoliranog pojedinca-marginalca na objekt
manipulacije putem ciljane, dobro smišljene, propagande.
 Svi ti novi društveni fenomeni i procesi otvaraju mnoga pitanja koja ostaju
bez konačnih odgovora. Posebno početkom 21. stoljeća kada se, ubrzanom
globalizacijom i pojačanom imigracijom, multietničke i multireligijske tenzije
pojačavaju, a domicilno stanovništvo u sve većem broju pruža otpor promjenama u
strahu od gubitka identiteta. Na to je već u 18. stoljeću upozoravao Montesquieu
govoreći o složenosti općega duha jednoga naroda te o opasnostima koje prijete pri
pokušajima da se on drastično promijeni. Taj je narodni duh već pretočen u postojeće
ustave i zakone kojima su zajamčena ljudska i građanska, ženska i radnička prava,
kao i temeljne slobode – sloboda govora i udruživanja, ravnopravnost i jednakost,
socijalna solidarnost te vjerske slobode. Svaki pokušaj ugrožavanja tih prava i
sloboda, izaziva otpor i proteste, često i nasilne pobune.

Stoga je buđenje osjećaja kozmopolitizma u postojeće narodne zajednice veliki

izazov, ali i nova prilika za budući daljnji razvoj. Jer Europa stari i sve joj više
nedostaje ekonomski najpropulzivija društvena skupina, a to su mladi. Njih nema
dovoljno, te je stoga Europa prinuđena uvoziti mladu i stručnu radnu snagu iz
područja s drugim običajima, sustavima vrijednosti, međuljudskim odnosima,
drugačije kulture. Posljedično Europa mora poraditi na promoviranju
multikulturalizma i internacionalizma, kako bi se integracija što bezbolnije i
uspješnije provela – a to je za opstanak Europske unije conditio sine qua non, jer
izolacija ne pomaže već šteti – nezaobilazni je zadatak poimanje onoga što bismo
time mogli izgubiti. U svrhu uspješnoga rješavanja tih novonastalih problema
moramo naučiti gledati preko bliske nam prošlosti, a u cilju promicanja novih
kozmopolitskih kulturnih i političkih obzorja u europskim školama – nasuprot
rastućim biološkom rasizmu i lokalpatriotskom šovinizmu – uz istovremene
promjene u socijalnoj mreži pojedinih društava.

S druge pak strane, definirati europski kulturni identitet nije jednostavno.

Intelektualni i moralni sklad, koji su mnogi očekivali i priželjkivali i na kojemu se
stoljećima radilo, nije postignut, dok podjela po nacionalnim i lokalnim, vjerskim i
klasnim te mnogim drugim razlikama ostaje snažno prisutna u mnogim sredinama.

Nikada ne treba zaboraviti činjenicu da su oba svjetska rata vodili »civilizirani

narodi«, baštinici tisućljetne kulture, te da su se okrutne »moderne« diktature pod
utjecajem pogubnih populističkih i šovinističkih ideologija dogodile u većini
europskih zemalja. To je korijenje zla koje trebamo iščupati iz tla, da ne bi i ubuduće
trovao međuljudske i međunarodne odnose, svijesni toga da znanstveni napredak,
umjetničko bogatstvo, filozofijsko mišljenje i religijski moral nisu uspjeli spriječiti
mržnju i zlo, ni zaustaviti razaranja i genocide.
 Jasno je da njihovo uključivanje u europske obrazovne sustave nije ni lagan ni
jednostavan zadatak jer se njemu posebno protive Crkve, koje se putem čvrsto
umreženih i izdašno financiranih neokonzervativnih udruga te raznih
fundamentalističkih organizacija agresivno bore za povratak izgubljenog monopola,
kao i na određivanju značajki od njih stoljećima nasilno stvaranog lažnog
»identiteta« utemeljenog isključivo na vjerskim doktrinama i na »naravnom
zakonu«, koje proglašavaju korijenima europskog odnosno nacionalnog identiteta, te
se opiru utjecaju drugih kultura, uvođenju znanstvenih spoznaja u školstvu,
ljudskim pravima, jednakosti među spolovima i demokraciji u društvu. Stoga one
insistiraju na isticanju opasnosti uvođenja multikulturalizma i internacionalizma u
školske kurikule po »nacionalni identitet«. U tu svrhu koriste školski vjeronauk i
javna medija te intenzivnim prozelitizmom pokušavaju na svoju stranu pridobiti što
više mladih, kroz razna vjerska okupljanja, a s namjerom njihove što snažnije
indoktrinacije, učestalim organiziranjem javnih prosvjeda protiv liberalnih i
socijalističkih vrijednosti, ciljano vrbujući pojedine intelektualce i političare, pri
čemu pogotovo računaju na neobrazovane, a vjerski indoktrinirane društvene
slojeve koji ne znaju misliti »izvan kutije« u koju su ih Crkve stavile prije više od
jednog milenija i tamo strogo čuvali, poput zatvorenika u Platonovoj spilji koji vide
samo sjene na njenim stijenama.

U razjedinjenoj Europi pomisao o zajedničkoj jezgri obrazovnoga kurikula

izgledala je poput vizionarskog sanjarenja. Sadašnji pak pravni i politički okvir
Europske unije predstavlja za to iznimnu povijesnu priliku i to više nije utopijski
projekt, već upravo onaj najnužniji za njezino održanje. Taj projekt pak zahtijeva
stalno strateško opredjeljenje za dijalog, a što pretpostavlja izoštrenu osjetljivost za
tuđe stavove, visoku toleranciju na različitosti, široko intelektualno obzorje i
primjernu hrabrost na svim razinama.

U tu bi svrhu trebalo efikasno iskoristiti i nezaustavljiv tsunami tehnološke i

znanstvene revolucije, koji potire sve zastarjele i neefikasne, spore i skupe radne
procese i metode. Rast komunikacija putem interneta i satelitske televizije,
globalizacija, razvoj umjetne inteligencije, te sve viša obrazovanost stanovništva,
čine tradicionalne kulturne razlike i stoljetne vrijednosne sustave manje značajnim u
svakodnevnom životu; one prekidaju kulturološki povijesni kontinuitet i stvaraju
novi način života, nove kulturne obrasce, omogućujući nam da komuniciramo jedni
s drugima brže i, u načelu, da razumijemo jedni druge bolje. Suvremena se kultura
može razvijati samo u okružju često suprotstavljenom tradicionalnoj kulturi:
vremena u kojima živimo vjerojatno su prekretnica u povijesti kulture.
 No, takav se dinamički svijet suočava s novim i sve brojnijim problemima.
Kulturna globalizacija današnjice liči više jednoj lošoj mješavini banalnih ali
popularnih masovnih reality-ja, ispunjenih niskim strastima nego inspirativnijem i
produhovljenijem sažimanju onog najboljeg u pojedinim kulturama. Time što
vrhunska tehnologija otvara mnoga nova polja primjene, priprema i razvoj pratećeg,
školskog sustava i usvajanje novih spoznaja tijekom cjeloživotnog obrazovanja
postaje sve kompliciranijim, skoro nemogućim zadatkom, jer je malo tko sposoban
svladavati sve ubrzanije valove novih znanja i vještina da bi trajno ostao zapošljivim.

Stoga bi pokušaj da se u Europskoj uniji stvori pravni okvir i politički

dogovor u tolerantnom ozračju, a za uvođenje jezgre multikulturalizma i
internacionalizma u školski kurikul, svakako predstavljao hrabri pionirski
poduhvat. Prihvaćajući ovaj zadatak ne smijemo zaboraviti na povijesnu lekciju koju
smo naučili u proteklom stoljeću, na kritički i ne-relativistički pristup znanju i to na
način da se očuvaju stečena ljudska, građanska, radnička, ženska, manjinska, dječja i
ostala prava, »ugrađena« i utvrđena ustavima i zakonima europskih država.
»Moramo imati hrabrosti da mislimo globalno, da se otrgnemo od tradicionalnih paradigmi i
hrabro uronimo u nepoznato.«5

U pisanju ovoga ogleda, osim već spomenutih djela, koristio sam se i sljedećim:

Anderson, B. Imagined Communities, London 1983

Benedict, R.: Patterns of Culture, Houghton Mifflin The Riberside Press, Cambridge.
Brinton, C., Christopher, J. B., Wolff, R. L: Civilisation in the West, Prentice Hall, New York.
Brown, I. C.: Understanding other Cultures, Prentice- Hall, New York.
Camus, A.: The Rebel, 1953.
Canetti, E.: Crowds and Power, 1960.
Carlyle, T.: On Heroes, Hero Worship and the Heroic in History, Longmans, Green & Co. New York.
Cassirer, E.: The Myth of the State, New Haven; Yale University Press.
Collini, S.: Essays in History and Culture, Oxford University Press.
Eliot, T. S.: Notes Towards the Definition of Culture, Faber & Faber, London-Bosto.n
Foster, G. M.: Traditional Cultures: and the Impact of Technological Change, Harper and Row, New York.
Finci, P. Kratka, a tužna povijest uma, Rabic, Sarajevo, 2016.
Finci, P. O kolodvoru i putniku, Rabic, Sarajevo, 2015.
Finci, P. Korist filozofije, Antibarbarus, Zagreb 2017.
Frazer, J.G.: The Golden Bough.
Gibbon, Edward: History of the Decline and Fall of the Roman Empire — Volume 2
Gellner, Ernest: Nations and Nationalism, Oxford 1983
Hegel, G.W.F. Istorija filozofije, III, Kultura, Beograd, 1964.
Hobsbawm, E.J. Nations and nationalism since 1780, CUP 1990
Hobsbawm, E.J. Age of Extremes, The Short Twentieth Century, Michael Joseph, London, 1995
Kale, Eduard: Uvod u znanost o kulturi, Školska knjiga, Zagreb, 1988.

Kaplan, D., Manners, R. A.: Culture Theory, Prentice-Hall, New Jersey.

Kluckhohn, C.: Culture and Behaviour, The Free Press of Glencoe, New York.
Malinowski, B. The Dynamics of Culture Change, Yale University Press, New Haven.
Marcuse, H.: Negations, Penguin University Books, 1972.
Markuze, H.: Kultura i društvo, BIGZ 1977.
5
Kara Singh: Delors Report 1996
Mead, M.: Cultural Patterns and Technical Change, UNESCO, New York.
Morin, Edgar: Kako misliti Europu, Svjetlost, Sarajevo, 1989.
Powell, J. M.: The Civilisation of the West, The MacMillan Company, New York.
Rousseau, J.J.: Društveni ugovor, Školska knjiga, Zagreb,
Smailagić N.: Historija političkih doktrina, Naprijed, Zagreb, 1970.
Sorokin, P.: Social and Cultural Dynamics, Porter Sargent, Boston.
Steiner, George: Ideja Europe, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009.
Toennies, F.: Community and Society, 1957.
W. Windelband: Povijest filozofije I., Kultura, Zagreb, 1956.
Luciano Lukšić