Dekonstrukcija »socijalističkog trokuta«

Predsjednička je regata u čamcima bez posade, bez jedara, bez kormila. I bez cilja, jer
nekako svi kandidati očekuju da će se dogoditi čudo samim time što su u taj čamac sjeli
te da će, unatoč svemu tome, upravo oni pobijediti. Svima je njima zajedničko to da im
je predsjednički mundir pretijesan te bi ga, gotovo svi, proširivali prije no što ga na sebe
navuku. Druga im je zajednička značajka da ih ogromna većina očito nema pojma o
tome koje su striktne predsjedničke ovlasti propisane Ustavom RH, već se ponašaju kao
da one nisu nimalo bitne, nekako kao da se natječu za glavnoga vrtlara vrta koji bi
plijevili po svome nahođenju.

Ustav RH sadrži samo 14 članaka koji se odnose na prava i dužnosti Predsjednika

Republike, a dojam je nijedan od kandidata o tome malo ili ništa ne zna. Ni novinari,
naravno, jednako tako ne znaju pa niti ne postavljaju pitanja o tome kako kandidati
zamišljaju obavljanje tih važnih, Ustavom propisanih, funkcija. Stoga se čini kako se svi
oni natječu za neku nepostojeću funkciju predsjednika Hrvatske. Odatle zbrka u izričaju,
u nemuštim porukama, u izlizanim frazama, u ispraznim floskulama, u maglovitim
programima, u utopističkim vizijama, u bombastičnim obećanjima. Pa ako prođe, prođe.

Predmet su ovog osvrta glavne poruke »političkog programa«, ako ga se takvim može
nazvati, koje zastupa simpatična i šarmantna docentica, predsjednička kandidatkinja
Radničke fronte, Katarina Peović (u nastavku K.P.) u svojoj poduljoj predsjedničkoj
kampanji. Jer o njima je uglavnom riječ u njenim intervjuima u novinama, na portalima
i nastupima u televizijskim emisijama, kao i u raspravama na njenoj Facebook stranici.
Po njim vlastitim riječima, samozvana predstavnica ljevice, namjerava zastupati ideje
antifašizma i sekularizma, te braniti interese podređenih žena, izrabljivanih radnika,
siromašnih umirovljenika, LGBT i svih ostalih manjina. Nekad je pak ljevica
predstavljala radnike, seljake i poštenu inteligenciju. Je li previdjela spomenuti
blokirane, nezaposlene, djecu i MUŠKARCE? Ili možda njih niti misli niti želi
zastupati? Tek bi joj tada bili svi na broju, jer predsjednik Republike je predsjednik
SVIM građanima jednako! Dakle, ona kao predstavnica ljevice ne zna što govori, ne zna
čime se bavi i koga zastupa predsjednik Republike, ili ako zna, želi društvo povlaštenih i
diskriminiranih, samim tim što je izabrala kategorije građanki i građana koje bi
predstavljala i one koje bi zanemarila. Svojevrsni najavljeni aparthejd.

No, ipak za razliku od svih ostalih wannabe predsjednika ona se unaprijed ogradila i
obznanila da ne računa na uspjeh, već da samo želi svjetla pozornice poradi promocije
političkih stavova jedine proklamirane antikapitalističke stranke u nas, Radničke fronte.
Jer, po njenome je mišljenju, »predsjednička funkcija uglavnom protokolarna« (kao npr.
objava rata), pa je njena »namjera preko ove kampanje artikulirati bitna ekonomsko-
politička pitanja kojih u javnosti nema.« Stoga, njihov »cilj nije zamijeniti jedne
političare drugima – već postepeno stvoriti uvjete za sudjelovanje svih u odlučivanju.«
Oni, odnosno »socijalisti žele stvoriti društvo u kojem većina odlučuje o stvarima koje
ih se neposredno tiču - što znači da mora postojati široki konsenzus oko promjena i
karaktera promjena a ne da promjena dođe kao rezultat naredbe "odozgo" .« Što god to
značilo.

Za one koji ne znaju, za Radničku frontu sve su ostale stranke izdajničke, jer ne
namjeravaju srušiti kapitalizam, već su spremne na brojne kompromise samo zato da bi
osvojile i održale vlast. Eto, oni će ga srušiti. Da vidimo kako.
Zaštitna ogrlica češnjaka na koji je kapitalizam dokazano alergičan zove se
»Demokratski socijalizam 21«. K.P. će, poput moderne Šeherezade, oboružana čarobnim
riječima, kojima ona pridaje aureolu svetosti - čime pretendira i na isti takav rang -
očarati široke narodne mase, te će one spontano uspostaviti DS21, možda ne danas,
možda ne sutra, ali u nekoj dalekoj budućnosti sigurno hoće. I proročica Pitija bi joj
zavidjela na vidovidosti. To je njena misija, za to se ona žrtvuje.

K.P. kaže da on »podrazumijeva socijalistički trokut –društveno vlasništvo, društvenu

proizvodnju i usmjerenost proizvodnje na potrebe svih.« Maltene Sveto trojstvo! A u
svetinje se ne dira, njih se ne propituje, u njih se slijepo vjeruje i učestalo ponavlja poput
naizust naučenih Lauretanskih litanija Matere Božije. K.P. ora pro nobis. Evo njene
mise solemnis:
»Društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju nužno je kako bi zajednička,
društvena proizvodnja bila usmjerena prema slobodnom razvoju svih umjesto
zadovoljavanju privatnih ciljeva manjine. Društveno vlasništvo i radnici koji upravljaju
proizvodnjom nužni su da bi se proizvodilo demokratski i da bi svi imali zadovoljene
potrebe. Zadovoljavanje društvenih potreba i svrha nužan je cilj proizvodne aktivnosti,
jer usmjerenost na osobne interese i sebičnost zamjenjuje usmjerenost prema potrebama
drugih i odnosima temeljenima na solidarnosti.«! Eto zašto je uspoređujem sa
Šeherezadom - žena priča bajke! Jer, da bi se ponovo uspostavilo društveno vlasništvo
nad sredstvima za proizvodnju, potrebno je njihovim sadašnjim vlasnicima isplatiti
tržišnu vrijednost te imovine, što bi bez novoga drastičnog zaduživanja bilo nemoguće, a
već sada zaduženost prelazi 70% DBP-a. Rejting agencije bi nas ponovo svrstale u junk
te bi, posljedično, kamatne stope dramatično porasle. S druge strane, često su vlasnici
strane korporacije i strane banke pa bi svaka nasilna nacionalizacija proizvela totalnu
izolaciju zemlje s katastrofalim posljedicama za sve kategorije koje K.P. misli zastupati,
jednako kao i za one koje zastupati ne misli. Ona i oni (R.f.) kao da žive u svijetu mašte
i uopće ne uvažavaju ekonomsku, političku, financijsku i medunarodnu povijesnu
zbiljnost. Kada bi došlo do preokreta upravo onako kako ga oni zamišljaju, zemlja bi
opet zapala u izolaciju, korporacije bi uvele embargo na izvoz u RH te bi najviše stradali
upravo najsiromašniji, bolesnici, starci i djeca. Prijetio bi nam genocid neviđenih
razmjera. Za čas bismo ostali bez goriva, lijekova, hrane i, ukratko, svih uvoznih roba.
Većina bi tvornica prestala raditi, bolnice ne bi imale lijekove, turisti bi nas zaobilazili,
broj nezaposlenih bi se uvišestručio te, slijedom toga, i emigracija. No njih ne zanima
sadašnjost, već daleka budućnost. Gledaju stoljećima unaprijed! Sve sami vidovnjaci,
sami Nostradamusi! Oni, naime, znaju što će se dogoditi i kroz pet ili šest stoljeća, ali ne
razumiju ono što se događa danas.

Ipak, pretpostavimo da se nekim čudom - u kakvo su kratkotrajno vjerovali Varoufakis i

Tsipras - međunarodni financijski kapital upravo nama smiluje pa pristane financirati
podruštvovljenje sredstava za proizvodnju. Što bi se u tom slučaju dogodilo?

K.P. kaže je »to program koji daje vlast većini i on se mora prakticirati u praksi.« Da
vidimo kako se taj program »prakticira u praksi«: »Demokratski socijalizam znači da
narodna većina odlučuje o svim bitnim stvarima – prije svega o tome što ćemo, kako i
za koga proizvoditi. Nećemo više proizvoditi za profit manjine, da bi elite živjele još
bolje. Proizvodit ćemo da bismo svi mogli živjeti dobro – da imamo gdje živjeti, da
imamo besplatno i javno dostupno zdravstvo i obrazovanje, prehranu.« Mana s
neba!

Na drugome mjestu pak kaže: « Demokratski socijalizam znači da u modernom,

moralnom i normalnom društvu niti jedna osoba ne bi trebala biti bez besplatnog i
javno dostupnog zdravstva, besplatnog i javno dostupnog obrazovanja i bez krova nad
glavom.
Demokratski socijalizam 21. stoljeća svakako mora biti vizija društva u kojem se
proizvodi radi zadovoljenja potreba svih ljudi, a ne radi ostvarivanja profita.« Raj
na zemlji, čim poput Isusa istjera trgovce iz hrama! Ovo nisu vizije, ovo su halucinacije,
jer nema ni maglovitih naznaka o tome kako to ozbiljiti, tko će to i čime provesti, kako
te prazne pojmove materijalizirati, koliko će sve to koštati, iz kojih će se izvora sve to
financirati i u kojem će roku biti ostvareno. Je li riječ o godinama, decenijama ili
stoljećima?

Postavlja se i pitanje kako se uspostavlja ta sveta, premudra, prebistra, prečista,

prečasna, predobra »narodna većina«, na demokratskim izborima ili dekretom nekog
revolucionarnog komiteta? Kako bilo da bilo, no odakle će ta dobronamjerna i vidovita
»narodna većina« znati »što ćemo, kako i za koga proizvoditi.« kad to danas ne znaju
ni najmudriji Nobelovci ni najbolji “thinktankovi”? Više gitara, a manje klarineta? Više
električnih ili klasičnih gitara? Od drva ili plastike? S više ili manje žica? S obzirom na
to da je gospođa K.P. virtuoz na gitari vjerojatno bi na to pitanje znala odgovoriti. No,
što će poduzeti da zaustavi upola jeftinije i duplo bolje kineske gitare? A što vrijedi za
gitaru, vrijedi i za »milijun« drugih roba kojima globalno tržište obiluje, i po kvaliteti i
po kvantiteti. Hoće li i svekolikom čovječanstvu od sedam i po milijardi ljudi zaista
uspjeti nametnuti »što će(mo), kako i za koga proizvoditi«? Ili ipak samo nama? Hoće
li ta »narodna većina« išta drugo u životu raditi ili će samo studiozno odlučivati o
kvantiteti i kvaliteti svih roba i usluga? Kako? Putem pjetoljetki ili djesetoljetki? Kada?
Hoće li će nove direktive izdavati svakoga jutra prije doručka, svake večeri nakon
prognoze vremena, jednom tjedno, mjesečno, godišnje? Gdje? Hoće li ta »narodna
većina« odlučivati aklamacijom na Krbavskom polju, dopisno putem mejla ili preko
fejsa? Najbolje preko fejsa! Ondje se začas svi slože!

Najnovija uspješna kineska industrijska i ekonomska revolucija ima izvorište u dvjema

parolama: »Neka cvjeta tisuću cvjetova« i »Nije bitno koje je boje mačka, bitno je da
love miševe«. I kineski su se rigidni i nedemokratski komunisti vratili šarenom
kapitalizmu jer »lovi sve miševe«. A ovi naši držali bi ipak samo planske »crvene
mačke« koje dokazano ne love miševe. Dovoljno je samo pogledati ekonomske rezultate
svih socijalističkih zemalja prije sloma, krajem osamdesetih. Što su proizvodili i što
nisu. Po kojim cijenama i kojom kvalitetom. Mi smo neko vrijeme imali "dogovornu
ekonomiju" koja je proizvela nestašice, skokovitu inflaciju i ogromnu nezaposlenost.
Sredinom 80-ih smo imali milijun nezaposlenih i na tisuće štrajkova od Soče i Drave do
Gevgelije.

Gospođa K.P. i oni koje ona predstavlja imaju viziju potpuno fikcionalne antropologije,
koju bih radno nazvao geometrijskom. Po njoj svaki je čovjek u društvu i povijesti tek
ravnodušna točka u statičnom i praznome prostoru, točka kojoj je posve irelevantno koje
su joj koordinate x, y, z. Takvi pak ljudi ne postoje nigdje u cjelokupnoj povijesti
čovječanstva. Od kada je svijeta i vijeka volja za moć djeluje i nad svim ljudima i nad
prirodom. Prirodna je nužnost NEIZBJEŽNA i NEUMOLJIVA! Svatko želi sebi i
svojim bližnjima sve najbolje: zdravu hranu, kvalitetnu obuću i odjeću, solidnu kuću u
prvom redu do mora, odlično obrazovanje, perfektnu medicinsku skrb, aute s pogonom
na 4 kotača i četverozonsku klimu, kao i najsuvremeniju tehnologiju poput televizora,
kompjutora i mobitela te najviše moguće mjesto u društvenoj hijerarhiji. To vrijedi za
sve, od šefa pogona i ravnatelja vrtića, preko općinskog načelnika i direktora pogrebnog
poduzeća, sve do ambasadora, ministra i predsjednika države. Za svako više mjesto na
hijerarhiji vlada veća potražnja, a njih je u visinama sve manje i manje. Odatle žestoka
KONKURENCIJA, često nelojalna i prljava, podla i kriminalna. Rješenje za to je
pravna i pravedna država koja će promovirati i štititi MERITOKRACIJU te tržište roba i
usluga, a ne dogovorna ekonomija.

Od Marxovoga vremena pa sve do digitalne revolucije tehnološke su promjene bile

spore i svaki stroj se za svoga radnoga vijeka amortizirao više puta. Kupovalo se i
prodavalo putem osobnih sastanaka, usmenih dogovora i dugotrajnih pregovora, uz iće i
piće, pjesmu i zabavu te uz darove u novcu i naturi.
Nakon digitalne revolucije sve se to mijenja i odlazi u prošlost. Danas se trguje preko
burzi posredstvom bezbroj algoritama koji istovremeno prate kretanje milijardi podataka
na svim burzama svijeta, uspoređujući ih u svakoj sekundi, jer se i cijene tih roba
mijenjaju iz sekunde u sekundu. Vrebaju se najpovoljnije prilike, a odluke o kupnji ili
prodaji donose se u milijuntinki sekunde, bez ikakve neposredne intervencije ijednog
čovjeka, a kamoli »narodne većine«! Na taj se način prodaju i kupuju većina roba i
usluga: valute, dionice, energenti, hrana, plemeniti metali, rude, sirovine, poluproizvodi,
finalni proizvodi, putovanja i paket aranžmani u turističkim odredištima. Sve se te
operacije obavljaju mjesecima pa i godinama unaprijed. Nema tu nikakvih razgovora,
pregovora, dogovora, niti itko razuman očekuje da bi zajedničko upravljanje putem
»narodne većine« bilo efikasnije i/ili jeftinije od upravljanja algoritmima. To ne može ni
skupina najinteligentnijih Nobelovaca, a kamoli nasumce skupljena »narodna većina«.
Stoga je vizija o zajedničkome upravljanju procesom proizvodnje i razmjene jedna
totalna besmislica izvan prostora i vremena!
Primjerice, nafta natovarena na tankeru, kupljenoj prije par mjeseci, dok još plovi po
oceanima, može promijeniti i desetak vlasnika prije nego se negdje iskrca. S druge
strane, može li itko zamisliti dogovor vaxera i antivaxera, evolucionista i pobornika
inteligentnog dizajna, ravnozemljaša i "kuglozemljaša", itd?

Gospođa K.P. i dogmatska ljevica odbijaju se suočiti s nepobitnom činjenicom

DINAMIČKOG funkcioniranja tržišta novca, sirovina i energije, koji su osnovica za
svaki ekonomski poduhvat i koje nikakvi dogovori ne mogu zaobići ni preskočiti.
Primjerice, cijena nafte je od 2$ po barelu narasla na preko 160$, a danas se vrti oko 60
$. Cijena novca je u doba Thatcherice skočila do 20%, a danas ja oko 0 posto. Odnos
eura prema dolaru krenuo je omjerom 1:1,16, zatim je pao na 1:0.85., potom se opet
popeo sve do 1:1,60, da bi ga je Draghi “srušio” na 1:1,11, dok je sada oko 1:1,13.
Nikakvi dogovori o zajedničkom upravljanju putem narodne većine tu ne funkcioniraju.
Ista ta »narodna većina« koja nema što tražiti u procesu proizvodnje i razmjene dobiva
svoje središnje mjesto na tržištu roba, u potrošnji. Upravo ona svojom kupovinom
određuje tko će opstati, a tko propasti. Treba samo jednom promatrati lidliće (domaćice i
penzionere) kako pomno biraju i uspoređuju ponuđenu robu, računajući u sebi što im je
povoljnije. Odlučuje svaka lipa! To znaju i trgovci te ističu i sniženja od jedne lipe!
Cijenu robi određuje trgovac, a ne proizvođač, i one variraju iz dana u dana, iz jednoga
godišnjeg doba u drugo. Potrošnja na koncu presuđuje jesu li proizvođači proizveli ono
što je potrošačima potrebno ili nisu, jesu li trgovci pogodili prave cijene ili nisu. Ne
odlučuje o tome unaprijed nekakva »narodna većina«. Time u povijesnoj ropotarnici
završava i treća komponenta »Svetoga trojstva«, takozvana »usmjerenost proizvodnje na
potrebe svih«. Cijena robe koja se ne proda jednaka je NULI, bez obzira na uloženi rad,
i ona se na koncu baca i/ili uništava (Burberry je došao na loš glas kad je spalio na
stotine tona vrhunske odjeće, samo zato da zadrži enormno visoke cijene!). Posljedično
je i vrijednost u tu proizvodnju uloženoga rada jednaka NULI te stoga i on prestaje biti
potrebnim. Poduzeća bankrotiraju, a radnici bez obzira na svoju radnu sposobnost i
nesebičan trud završavaju na ulici, odnosno postaju socijalnim slučajevima. »Narodna
većina« odlučila je i o Brexitu i o Trumpu i o Bolsonaru i o Duterteu i o Miloševiću i o
Tuđmanu! Nema u njoj NIKAKVE skrivene pameti, dobronamjernosti ni solidarnosti.
 Dakle, niti je društveno vlasništvo bitno niti narodna većina može odlučivati o tome
»što ćemo, kako i za koga proizvoditi«. Stoga ne slijedi ni prezumpcija gospođe K.P.
da »Društvena proizvodnja koju organiziraju radnici dozvoljava im da stvaraju nove
odnose kooperacija i solidarnosti te da osim stvari proizvode i sebe kao samosvjesne
udružene proizvođače«. Sada dolazim do onoga najbitnijega: uistinu me čudi da gospođa
docentica preskače ulogu sindikata u povijesti radničke borbe. Ili možda smatra da su
sindikati nevažni? I u jednom i u drugome slučaju slijedi da ona nema pojma o čemu
govori. Bez žestoke i često krvave borbe organiziranih sindikata radnici se ne bi izborili
za ona prava koja danas uživaju u Zapadnome svijetu. Čuvene tri osmice rezultat su
klasne borbe radničke klase na čelu sa sindikatima, a ne nekakve spontane »narodne
većine«. Sindikati su se izborili i za kolektivne ugovore i za definirano radno vrijeme i
za godišnje odmore i za zaštitu na radu, kao i za mnoga druga prava. Stranke ljevice,
posebno Komunističke partije, bile su snažne dok su bile povezane sa sindikalnom
bazom, a kad je ta veza pukla i one su počele gubiti izbore da bi na kraju potpuno
nestale s velike političke scene. U nas nijedna stranka ljevice nije povezana sa
sindikalnom bazom, već svoja sjedišta imaju u finim građanskim salonima. Više od
političkih stranaka one su religijske sljedbe koje vode dobronamjerni »prosvjetljeni
gurui« na egotripu (među njima je i gospođa K.P.), koji bi da se bave osvješćivanjem
širokih narodnih masa, jer se kao do sada NITKO time nije bavio. Svjetska je povijest
čekala baš Njih. Od njih kreće Novi početak. EPIFANIJA! I čim oni, samo oni i nitko
drugi, njih osvijeste, krenuti će spontano odozdo, svi k’o jedan, u izgradnju
»demokratskog socijalizma 21«! Baš takvog i nikakvog drugačijeg! Ili riječima K.P.:
»Do promjene će doći kad se svi obespravljeni ujedine i usmjere svoje nezadovoljstvo u
pravom smjeru – protiv vladajućih elita.« Znači NIKADA! Koliko je sve to preuzetno,
umišljeno a nepromišljeno, isprazno i jadno, prosudite sami. I zato su sve te stranke
BEZNAČAJNE. I kratkotrajne! Usahnu prije no što zazelene.

Još jedan od »bisera« u “skupocjenoj nisci” gospođe K.P. glasi da trebamo »vratiti svoje
novce koje uplaćujemo u EU blagajnu, a ne dobivamo ih nazad«!? Time se svrstala u
sljedbu histeričnih protivnika EU poput Johnsona, Faragea, Sinčića, kao i brojnih drugih
DESNIČARA! Naime, EU je nama stavila na raspolaganje preko 11 milijardi eura za
projekte koji sami predložimo, ali pod određenim transparentnim uvjetima i strogom
kontrolom namjenskoga trošenja novca. No, u nas je ipak premalo »stručnjaka« koji bi
to bili u stanju provesti. Za razliku od Poljaka koji su iz EU fondova podigli preko sto
milijardi eura, desetak puta više od uplaćenih sredstava.

»Sunce budućnosti« sigurno neće biti »narodna većina« ni u kom obliku i NIKADA, već
će postupno zadatak odlučivanja preuzeti umjetna inteligencija. Tko će u tome kasniti,
taj će zaostajati, postati nekonkurentan i propasti, kao što su propali svi oblici europskog
socijalizma 20. stoljeća.
Uloga politike i političara nije bavljenje futurologijom već traženje mogućih i
provedivih rješenja za SADAŠNJE ekonomske, energetske, zdravstvene, socijalne,
obrazovne, kulturne, ekološke, i sve druge probleme, a ne fantaziranje o eventualnim
budućim događajima i utopističkim društvima. Umjesto takvih fantazmagoričnih
halucinacija ljevica bi trebala predložiti konkretna poboljšanja zakona koja je u stanju
provesti odmah nakon osvajanja vlasti: srednjoročna, za čiju su provedbu potrebne do
četiri godine, jer toliko traje mandat, te dugoročna za čiju je provedbu potrebno više
mandata. KONKRETNE promjene bi se posebno trebale odnositi na sustav obrazovanja
i znanosti, kulturu, zdravstveni sustav, mirovinski sustav, socijalni sustav, porezni sustav,
sustav pravosuđa, radno zakonodavstvo, zaštitu okoliša, izborni zakon te na novo
teritorijalno ustrojstvo. Kao i na provedbu ustavne odredbe o odvajanju države od crkve.
Pri tome ne treba otkrivati toplu vodu, odnosno izmišljati nešto što nigdje ne postoji.
Dovoljno je proučiti iskustva Nordijskih ili drugih uspješnih zemalja, te potom preuzeti
najbolja rješenja. Za sve žive Hrvate i to je nemoguća misija, utopijska vizija. No, ako i
kada jednom dostignemo njihovu ekonomsku, političku, socijalnu, obrazovnu i
civilizacijsku razinu možemo gledati i na udaljenije horizonte još boljih, pravednijih i
sretnijih društava. Bez obzira na to kako se zovu, kao što su to pragmatički učinili
kineski komunisti.

Ona ljevica koja to nije u stanju predložiti te suvislo izložiti, nije ni potrebna!
Luciano Lukšić