Ishar Krupić

Običaji kod mulimana

Muslimani Bosne i Hercegovine starinom su Slaveni. Poslije pada slavnoga nekada

kraljevstva bosanskoga godine 1463. pod osmanlijsko gospodstvo, odrekoše se
mnogi Bošnjaci vjere svojih otaca i prigrliše vjeru Muhammedovu, islam, te su mu
i danas najvjernije pristaše. Vjeru svoju usko spajaju s onima koji su je donijeli, sa
Turcima, i zato se rado nazivaju Turcima, a svoju vjeru turskom vjerom.
Domovinska je ćud u naših muslimana i danas slabo razvijena, jer kod njih
prevlađuje vjerska strana. Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih
plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se je rodio i uzgojio, a
ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo. Bosanski je
musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji.
Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kqao i svi Slaveni uopće. Je li stekao
iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do pošljednjega
daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu. On se drži arapske
poslovice koja kaže: „Ispružena strjelica više se ne vraća.“Kada idu putem, gledaju
uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo
mirni, i gdje se sastaju nema buke ni vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa
kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju. Bosanski su muslimani
agrikulturan narod. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno
ljubi grudu koju su mu pređi namrli i zato ne prodaje svoje očevine. On to čini
samo u velikoj nuždi i skrajnjoj potrebi. Malo ima naroda u svijetu koji onako
iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što ju ljubi bosanski
musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko
povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u Dragoga Boga, Velikoga
Allaha, pa – ako ustreba – on će ravnodušno podnijeti sve boli ovog svijeta, on će
za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život za svetinje svoje. On je odan
vjeri i tvrdo vjeruje da je sve što se u svijetu događa od Boga suđeno, pa dogodilo
se što mu drago – bilo to dobro ili zlo – on to ravnosušno podnosi jer zna da mu je
to Dragi Bog za njegovo dobro već unaprijed odredio. Bosanski muslimani i
muslimanke vrše svoje vjerske dužnosti s najvećom tačnošću. Naš musliman ide
pet puta na dan u svoju bogomolju, džamiju, da se ondje pomoli i pokloni Bogu
svomu. Čim je zora zarudjela, zove ga pijev mujezina na jutarnju molitvu, sabah. U
po dana, klanja on podne. Dva sata prije zapada sunca, ide opet u džamiju i klanja
ikindiju. Kad sunce zađe, klanja akšam. U dva sata poslije zapada sunca, klanja
jaciju, a onda će na počinak. Ako je na putu ili ne može da klanja u džamiji, klanja
 Ishar Krupić

on gdje ga stigne doba za klanjanje. On to čini i u tuđoj zemlji, makar ga neznalice

i objesni
žstvorovi zbog toga i ismjehivali. On prostre svoju serdžadu, ili ćilim, koji uvijek
uza se nosi, okrene se prema Mekki i, zaboravi na sve svjetovne stvari, ne obazire
se ni na lijevo, ni na desno, već se moli Dragome Allahu. Bosanski je musliman
vrlo ponosan, jer je uvjeren da je stvoren da zapovijeda, a ostali da ga slušaju.
Prema tomu on se i vlada, pa je baš zato skoro uvijek tih i sabran. Govori malo, a
kad govori pazi da ne rekne što valjana ili odlična čovjeka nedostojna. Bosanski je
musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, odraće
obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nada sve, a i siromašak će se rijetko
zaboraviti da što ukrade, jer je to čovjeka nedostojno.Muslimani više čuvstvuju
nego li umuju, i zato su osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za egzistenciju,
ozbiljni, zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredjeljenu misao. Neki od
njih mogu u tim mislima čitave sate prosjediti na obali rijeke i gledati kako voda
teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako, mogu oni za lulu duhana ili
dobru cigaretu dane prosjediti ili čitava poslijepodneva u hladu granate kruške,
šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke, kako ih vjetrovi po horizontu
gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti osjećaju. To je takozvani
ćeif. Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda nijedan narod na
svijetu ne poznaje. I kao što Francuzi imaju svoj esprit, tako imaju naši muslimani
svoj ćejf. Ali kolike li razlike između ćejfa i esprita!? I dok se pod espritom
razumijeva nešto spretna, poletnoga, označuje nam ćejf da se čovjek smirio, da se
je smirilo ne same tijelo nego i duh njegov. Ćeif je „kada se uzneseš u neko
bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kavu piješ ili grizeš cigar
duhana.“ Elem nešta slična onoj talijanskoj: dolce for niente. Ćeif opet u širem
smislu jest ono što bismo mi rekli: „Hoće mi se!“ ili „Drago mi je!“ Ako čovjek
nešta učini, pa ga ko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: „Tako mi je bilo po
ćeifu.“ Isto tako, upitaš li ga zašto nešto nije učinio, reći će ti: „Nije mi bilo po
ćejfu.“ – pa mirna Bosna.

Bajramski dani
Bajramski dan, odnosno noć, oni će provesti u molitvi ili slušajući učenje Kur'ana,
pjevanje pobožnih pjesama, melodično citiranje stihova Mevluda (Spjev u slavu
rođenja Muhameda). Nema vesele pjesme, nema glasnog smijeha, nema
džumbusa i ahinjka (šale i zabave), svega onoga što se inače Bajramom, barem
kada je u pitanju mladež, tolerira. Pa i za Bajram se preporučuje skromnost. Nisu
rijetki bili bajramski vezovi (propovijedi) u džamijama kojima je kao tema poslužila
 Ishar Krupić

poznata kasida (pjesma u slavu i pohvalu) za koju se pretpostavlja da je djelo Ebu

Vuhejba, pjesnika pod imenom Behlul koji je živio u vrijeme halife Harun-al-Rašida
(krajem VIII. stoljeća). U običajima proslave Ramazanskog i Kurban bajrama nema
bitne razlike, osim što se na Kurban-bajram donosi simbolična žrtva, tj. kolje se
ovan, ovca, odnosno goveče. Meso se, u pravilu, dijeli rodbini i prijateljima
(preporučljivo siromašnijim) i to 2/3, a dio 1/3 domaćin obično ostavlja samoj
obitelji. Običaj je prvog dana Bajrama primiti u posjet rodbinu i prijatelje, ili ih
zijaretiti (posjetiti), ovisno već o uhodanim pravilima ophođenja. Mlađi obavezno
prvog dana posjećuju roditelje i stariju rodbinu, amidže (stričeve), dajdže (ujake),
tetke i druge, a narednih dana dočekuju svoje bajramske goste. Darovi koji se daju
i izmjenjuju Bajramom, zovu se bajramluci. Uoči Bajrama, poslije ikindije
(popodnevne molitve), uobičajeno je “otići na mezar” (posjet svojih predaka i
rodbine) i proučiti im fatihu (prvo poglavlje Kur'ana) i moliti da im Bog daruje dio
svoje bezgranične milosti.

Ramazan – mjesec velikog posta

Post je obvezatna i treća po redu temeljna dužnost koju svaki (uvjetno) punoljetni,
fizički i mentalno zdrav musliman i muslimanka, već s navršenih 12-14 godina,
moraju izvršavati. Postiti svaki dan počevši nešto prije imsaka (zore) pa do akšama
(prvog sumraka). Post se sastoji u odricanju od jela i pića i svih drugih
ovosvjetskih, prije svega, tjelesnih užitaka. Poslije prvog mraka, jede se i pije i čini
sve što je inače muslimanima dopušteno i pohvaljeno. Postom musliman postiže
kontrolu nad svojim činima, a izvanrednim molitvama i pročišćenim mislima
obogaćuje svoj život i suosjeća s gladnima i poniženima. Očekuje se da će post
učiniti muslimana darežljivim, humanijim i obzirnijim i uopće boljim u daljnjem
životu. Dvadest i sedma noć ramazana je noć Lejletul – Kadar. To je jedna od četiri
blagoslovljene noći. Ostale tri su Lejletul-Regaib, Lejletul-Miradž i Lejletul-Berat. U
noći Lejletul-Kadra Božji je Poslanik Muhamed primio prvu kur'ansku objavu, i za
tu noć se u Kur'anu kaže da je bolja od tisuću mjeseci u kojima nema te noći
(97:3). Svaki musliman, uz radovanje Bajramu, osjeća žalost za ramazanskim
posebnim načinom života, ozračjem, blagodatima i ugođajima koje takav život uz
post donosi.

Muslimanska nova godina

Muslimanska (hidžretska) nova godina počinje 1. dana mjeseca muharema
hidžretske godine (16. srpnja 622. godine), kojom se obilježava preseljenje
Poslanika Muhameda iz Mekke u Medinu. Taj dan se proslavlja prigodnim
 Ishar Krupić

vjerskim manifestacijama, učenjem Kur'ana, propovijedima, mevludima

(hvalosjevima u čast rođenja Velikog Poslanika, o čemu će još biti riječi),
predavanjima pa i nekim kulturnim priredbama prikladnim za tu svrhu.