Ishar Krupić

Rimska mitologija

Rimska mitologija je uglavnom preuzela mitove i legende od starih Grka i

Etruščana, uz promjenu imena bogova. Glavni bogovi su Jupiter, Neptun i Pluton.
Po rimskim bogovima su nazvani planeti. Međutim, stari Rimljani su nekim od
svojih božanstava pridavali mnogo više pažnje od starih Grka, kao što su to Mars,
Vesta i Vulkan. Rimska mitologija naziv je za skupinu tradicionalnih priča o
osnutku grada Rima i njegovih najstarijih religijskih ustanova, kako su te priče
prikazane u rimskoj književnosti i likovnoj umjetnosti. Rimljani su uglavnoj
vjerovali da njihova predanja govore o povijesnim činjecama, čak i kad su bila
ispunjena čudesnim i natprirodnim elementima. Te se priče vrlo često tiču
politike, patriotizma, moralnih osjećanja, odnosno, općenito govoreći,
povezanosti osobnog integriteta pojedinca s njegovom odgovornošću prema
zajednici i rimskoj državi, pa jednu od važnijih tema čini heroizam. Kad rimska
predanja govore o osnutku kakvih religijskih običaja, uglavnom se više bave
ritualom, proricanjem i vjerskim ustanovama nego teologijom ili kozmogonijom.
Proučavanje rimske religije i mitologije otežavaju, prvo, vrlo rani prodor grčke
religije na Apeninski poluotok, do kojeg je došlo još u vrijeme protohistorije Rima,
a potom i kasnije ugledanje rimskih pjesnika u grčke književne obrasce. Na
području teologije Rimljani su dosta rano vlastita božanstva poistovjetili s grčkim
bogovima (taj je proces poznat kao interpretatio Graeca), a priče o grčkim
božanstvima reinterpretirali su nadjenuvši im rimska imena. Najstariji rimski
mitovi i legende povezani su i s etruščanskom mitologijom, no te su veze daleko
slabije posvjedočene. Premda u rimskoj mitologiji nema opsežnih pripovijesti o
božanskim bićima, kakvima obiluje grčka književnost, prikaz Romula i Rema kako
sisaju vučicu znamenita je kao gotovo bilo koja predstava iz grčke mitologije, s
iznimkom trojanskog konja. Budući da je u srednjem vijeku i za vrijeme renesanse
rimska književnost na zapadu bila daleko bolje poznata od grčke, interpretacija
grčkih mitova koja se mogla naći kod rimskih autora često je imala veći utjecaj od
grčkih izvora na književne i likovne prikaze motiva iz antičke mitologije. Osobito su
veliki prestiž stekle i bile uzdignute gotovo na razinu kanona one varijante grčkog
mita koje je prikazao Ovidije u svojim Pretvorbama tijekom Augustove vladavine.
Elementi izvorne rimske mitologije koji su sačuvani u literarnim izvorima, posebno
u djelima pjesnika i povjesničara Augustova doba, toliko je "zaodenuta u ruho
grčkog mita" da djeluje kao književna invencija, kao "pseudomitologija". Priče koje
se nalaze u samom središtu rimske mitologije ― legende o Enejinom dolasku u
 Ishar Krupić

Lacij i o osnivanju grada Rima ― prvo su spomenute kod grčkih autora. Već
Homer govori o tome da će Eneja produžiti tronansku kraljevsku lozu, Stezihor
(oko 550. pne.) možda je u nekoj pjesmi spomenuo Enejin odlazak iz opustošene
Troje,[8] a Helanik iz Mitilene (oko 500. pne.) zna i za priču o Odisejevom i
Enejinom dolasku u Laciju. Tu liniju slijede Timej iz Tauromenija (oko 356–260.
pne.), koji u svojoj Povijesti oduševljeno piše o tome kako Eneja iz razorene Troje
umjesto blaga na leđima iznosi svoga oca, Anhiza, i kipove predačkih bogova, te
pjesnik Likofron (oko 295. pne.), koji u spjevu Aleksandra već predskazuje buduću
veličinu Rima.

Rimljani su ove grčke priče verovatno prihvatili tek u 3. stoljeću pne., kako se
zaključuje na temelju fragmenata prvih rimskih pjesnika ― Livija Andronija, Gneja
Nevija i Kvinta Enija. Livije Andronik (oko 280–204. pne.) preveo je, zapravo
prepjevao, Homerovu Odiseju na latinski i napisao više drama s temama iz
trojanskog ciklusa i mita o Perzeju, pri čemu je grčka božanstva često zamjenjivao
italskim. Gnej Nevije (oko 270–201. pne.) pisao je drame s tematikom iz rimske
povijesti, tzv. pretekste, a u tragediji Romul zamijenio je grčki mit rimskom
legendom. U to je vrijeme istaknuti rimski senator Fabije Piktor sastavio, na
grčkom jeziku, svoju analističku povijest Rima, gdje je govorio i o legendarnoj
prošlosti Rima, koju je vezao za trojanski rat i Eneju. Kvint Enije (239–169. pne.)
napisao je spis Euhemer ili sveta povijest (lat. Euhemerus sive sacra historia), gdje
je na racionalistički način, po uzoru na Grka Euhemera, tumačio postanak različitih
božanstava, koji su nekada, ako nisu samo personifikacije prirodnih sila, zapravo
bili moćni i slavni vladari kojima su se ukazivale božanske počasti. S druge strane,
brojne Enijeve tragedije, pisane poglavito po uzoru na Euripida, popularizirale su
grčke mitove o Ifigeniji, Melanipi, Medeji, Telefu i Tijestu. Legendu o otmici
Sabinjanki obradio je u izgubljenoj preteksti Sabinjanke, a cijelu je legendarnu
prošlost Rima izložio u svom historijskom spjevu Anali, koji je također većim
dijelom izgubljen.[17] Nisu sačuvani ni Postanci (Origines), u kojima je Katon
Stariji u razdoblju od skoro dvadeset godina (oko 168–149. pne.) opisivao legende
o osnivanju ne samo Rima, nego i mnogih drugih italskih gradova.Veliki rimski
učenjak i polihistor Marko Terencije Varon (116–27. pne.) ustvrdio je da su
Rimljani odavno zaboravili svoju tradiciju, pa se o bogovima drevnog rimskog
panteona više ništa ne zna.Napisao je obimno djelo Starine (Antiquitates), gdje je,
u 41 knjizi, prikupio podatke o svetovnim profanim starinama; Premda je to djelo
u potpunosti izgubljeno o i ne može se znati kakve su se točno obavijesti tu
nalazile, čini se, ipak, da neku izvorno rimsku mitološku građu nije pronašao, jer
 Ishar Krupić

su se njegovi suvremenici i sljedbenici ― Ciceron, Vergilije, Horacije, Livije i

Ovidije ― pri izlaganju legendarnih događaja i dalje služili samo obrascima grčkog
mita.[20] S druge strane, o ranoj prisutnosti priče o Eneji među Rimljanima
svjedoči jedan fragment koji Varon navodi iz drevne pjesme za koju kaže da se
zove Pjesma Prijamova (Carmen Priami), a koja je sastavljena vjerojatno negdje u
vrijeme Livija Andronika. U Vergilijevoj su Eneidi filolozi pažljivom analizom uspjeli
otkriti tek poneki trag starog rimskog i italskog predanja (bijela krmača,
utemeljenje Parentalija, Apolon iz Sorakte), no i oni se više odnose na kult nego
na mitologiju,[ a i protkani su izvanrednom učenošću s elementima raznolikim ―
pitagorejskim, orfičkim, platonskim i stoičkim. Tit Livije (59. pne.–17. n.e.) u svom
opsežnom djelu Od osnivanja Grada (Ab Urbe condita) idealizira prošlost, a mit
racionalizira i podređuje patriotskim osjećanjima i trenutnim političkim
prilikama .Ovidije (43. pne.–oko 17. n.e.) u velikoj mitološkoj pjesmi Pretvorbe
(Metamorphoses) daje pregled glavnih grčkih mitova o čudesnim
transformacijama koje objašnjavaju postanke voda, stijenja, biljaka, životinja,
zvijezda itd., a na samom se kraju govori i o nekim rimskim legendama, no samo o
onima preuzetih iz ranijih književnih djela.Njegov Praznični kalendar (Fasti) obiluje
foklornom građom i objašnjenima pojedinih rimskih svetkovina, običaja i rituala,
no i tu se prije svega otkriva Ovidijevo dubinsko poznavanje grčke mitologije.

Arheološki nalazi
Kako se na temelju dostupnih literarnih izvora ne može zaključiti da su Rimljani
imali svoju izvornu mitologiju i da je ona mitologija koja je danas poznata nastala
prije 3. stoljeća pne., znanstvenici su nastojali da s pomoću arheoloških podataka i
obavijesti o kultu i ritualu rekonstruiraju njezin prvobitni sadržaj i razvojni put; no,
tu se prije svega ipak radi tek o manje ili više prihvatljivim pretpostavkama.
Primjerice, na to da su se Etruščani, kao i Rimljani, rano zanimali za trojanski ciklus
mitova ukazuje jedna amfora iz 6. stoljeća pne., pronađena u Vulciju, na kojoj su
prikazani trojanski kralj Prijam, bog Hermes te božice Hera, Atena i Afrodita.
Keramika i drugi ostaci materijalne kulture iz 6. i 5. stoljeća pne. pronađeni u Rimu
i njegovoj okolici ukrašeni su raznovrsnim slikama grčkih božanstava i mitskih
scena poznatih iz grčke književnosti; među njima je i predstava Eneje koji na
leđima nosi Anhiza, što ukazuje na to da je Rimljanima ovaj mit bio poznat daleko
pre Nevija i Enija.
 Ishar Krupić

Priroda rimskog mita

Zbog snažnih utjecaja grčke i etruščanske civilizacije, počev već od 8. stoljeća pne.,
pokušalo se rimsku religiju izvesti neposredno iz prastare indoeuropske
mitologije, no oprezniji ispitivači samo lare, mane, penate, Vestu i Jupitera
uključuju u indoeuropsko nasljeđe rimske mitologije; njima se brzo priključuju
drevna italska božanstva, prije svega Majka Zemlja, velika mediteranska božica, i
Saturn, koji je kasnije preinačen u kralja Aborigina, koji je vladao zemljom tijekom
zlatnog doba. Budući da je u rimskoj religiji ritual zauzimao ono središnje mjesto
koje je kod Grka pripadalo mitu, neki istraživači dovode u sumnju i samo
postojanje domaće rimske mitologije. To je gledište produkt romantizma i
filoloških proučavanja iz 19. stoljeća, koja su grčku civilizaciju ocjenjivali kao
"autentično kreativniju".[30] Ipak, počev od renesanse pa sve do 18. stoljeća
rimski su mitovi predstavljali plodan izvor inspiracije, naročito za europsko
slikarstvo.[30] Rimsko predanje obiluje povijesnim mitovima, odnosno
legendama, koje objašnjavaju osnutak i uspon grada Rima. Ove se pripovijesti
usredotočuju na ljude kao glavne djelatnike, uz tek povremenu intervenciju
bogova, ali i uz sveprisutan osvjećaj božanski određene sudbine. U najstarijem
rimskom razdoblju povijest i mit međusobno se prožimlju i nadopunjuju. Kako
zamjećuje T. P. Wiseman: Rimske su priče još uvijek važne, kao što su bile važne
Danteu 1300. godine, Shakespeareu 1600. godine i osnivačima Sjedinjenih Država
1776. godine. Može li velesila ipak biti republika? Kako se jedna blagonaklona
vlast pretvara u opaku tiraniju?Rimsku mitologiju konstruiraju prije svega
okolnosti pod kojima se razvijala rimska država, pa se i u rimskoj religiji i mitologiji
mogu uočiti tri temeljne razvojne faze u povijesti Rima: Rim kao selo, Rim kao
grad, Rim kao svjetska metropola. Najstarijom rimskom religijom gospodare sile
koje vladaju poljima, koje pune žitnice ili štite posjede, a cjelopkupni je kult vezan
za život zemljoradnika i pastira; tome treba dodati veliki broj božanskih sila, tzv.
indigeta (tj. "onih koji djeluju iznutra"), npr. Limentinus (bog praga), Levana (koja
diže dijete sa zemlje), Fabulinus (koja uli dijete govoriti), Robigo (koja čuva žito od
bolesti), Febris (božica groznice), a čak je i deus Rediculus, koji je odvratio
Hanibala od napada na Rim, dobio u gradu svoj hram. No, tako velik broj bogova
ne znači i razvijenu teologiju i mitologiju: sva su ta božanstva lišena individualnih
crta i među njima nema genealoških veza,[32] pa se zapravo radi o nekoj vrsti
"demonskih bića".