1.

Politika
- Nastala je od grčke riječi politik – poslovi vezani za polise
- Prema savremenom shvatanju politika je nastojanje oko zajednice da se uredi
zajednički život ljudi
- Označava uspostavu zajednice od lokalne do svjetske
- Kroz razdoblja se shvatala različito – uz moć(da se volja političkog subjekta nametne),
kao ustanova koja predstavlja pravilnost politickog i socijalnog djelovanja, kao
država-ključna institucija političkog života,
- U Grčkoj politika se veže za djelovanje građana i njihovo nastojanje da se postigne
jedinstvo građana i zajednice /polisa – a za Rimljane je republika oznaka javnog
djelovanja naspram privatnog
- Tek u renesansi se poltika počinje moderno shvatati i to kada se odvojila od
kršćanske etike prema N. Makijaveliju
- Moderno shvatanje politike podrazumjeva :
1) djelovanje države da se učini močnijom naspram drugih drzava
2) uvodi se Monteskjeeva dioba vlasti
3) moderni pojam predstavničke demokratije
- politika je oznaka vrste ljudskog djelovanja, a ciljevi tog djelovanja su IDEALI I
SLIKE zajednice koju bi trebalo dostići
- subjekti političkog djelovanja se javljaju samim djelovanje unutar poretka, a politički
procesi su tipovi djelovanja subjekta koji su ustrojeni po načekima nekog poretka i
djeluju na osnovu neke doktrine bilo da je svjesno slijede ili je njihovo djelovanje
objašnjivo na osnovu neke od doktrina.

2.Sloboda
je odustvo vanjske prisile i mogućnost samoodređenja subjekta oslobođeng od vanjskih
određenja ( kulturnih, prirodnih, političkih, religijskih, idelogijskih ).

-Razlikuju se tzv.negativna sloboda (sloboda od) i pozitivna sloboda (sloboda za).

Negativna sloboda je odsustvo vanjskih prepreka koje subjekta sprečavaju da djeluje po

svojoj volji. U političkom smislu, radi se o uspostavljanju prostora za djelovanje oslobođeno
vanjskog nametanja.

Pozitivna sloboda je sloboda za djelovanje subjekta po vlastitoj volji- pojedinačnog ili

kolektivnog subjekta i tako se ispunjava prostor uspostavljen negativnom slobodom.

Aristotel smatra da je slobodan čovjek koji raspolaže samim sobom, koji živi i radi za sebe a
ne za druga, jer čovjek koji nema takve osobine je rob.

Od kršćanstva se sloboda smatra mogućnošću čovjeka, a ne njegovim urođenim svojstvom.

Hobs definira slobodu kao odsustvo vanjske prepreke kretanju, jer je čovjek slobodniji što se
u više pravaca može kretati.

1
Liberalizam se opredjeljuje za slobodu pojedinca u svakoj vrsti djelovanja – politici,
ekonomiji, obrazovanju itd. Država se shvata samo kao instrument očuvanja sigurnosti
slobodnih pojedinaca.

3.Jednakost
- pojam jednakosti se razlikuje u predmodernom mišljenju i modernom mišljenju

- predmoderno mišljenje tu jednakost i nejednakost postoje ravnopravno i jednakost je

načelo idealne drzave koja je locirana u dalekoj prošlosti i to se ne može ponovno uspostaviti
ili kao stanje koje samo namudriji ili najbolji mogu težiti, e nejednakost je nužni poredak
stvarnog društva.

- moderno mišljenje je prevazišlo dualizam jednakosti i nejednakosti o čemu svjedoče mnogi

dokumenti npr Deklaracija nezavisnosti, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina,
Deklaracija UN o ljudskim pravima

- Jednakost je načelo prema kome svi ljudi jesu ili bar trebaju biti jednaki u relevantnim
elementima.

Obzirom na to razlikuju se 4 vrste jednakosti: politička, pravna, socijalna i ekonomska.

*Politička jednakost znači da svi punoljetni građani imaju jednako pravo na političku
participaciju. To uključuje pravo građanina da bira i da bude biran, kao i sloboda ličnosti,
sloboda savjesti i mišljenja, govora i udruživanja, te sloboda od nezakonitog lišavanja
slobode.

*Pravna jednakost obuhvata pravičnost i zakonitost. Pravičnost znači da sudije u jednakim

slučajevima trebaju postupati jednako. Zakonitost znači savjesnu i dosljednu primjenu
relevantnih propisa na sve pojedinačne slučajeve sa istim bitnim obilježjima.

*Socijalna jednakost znači jednaku mogućnost svakog čovjeka da razvija svoje sposobnosti,
stiče znanja i ostvaruje prava neovisno od svog socijalnog porijekla.

* Ekonomska jednakost podrazumijeva iste prihode i bogatstva za sve članove društva.

Odbacivanje ideala jednakosti zasniva se na tvrdnji da je savršena jednakost neostvariva u
praksi, a da težnje ka njenom ostvarenju predstavljaju prijetnju ljudskoj slobodi. Ljudi se
međusobno znatno razlikuju po svojim sposobnostima, pa je neizbježno da jedni budu
uspješniji od drugih.

4. Pravednost
- pravednost je princip odnosa među ljudima koji kao takav odgovara svakom pojedincu na
osnovi kvaliteta koje mu zajednica ili društvo priznaju.

- Poznata je latinska izreka : fiat iusticia, pereat mundus – Neka bude pravda pa makar propao
svijet. – pa je zato pravednost ideal iz kojeg treba izvoditi ustrojstvo zajednice.
- Za Aristotela pravednost je savršena vrlina, koja se dijeli na izjednačujuću koja se veže za
odnose među ljudima, a diobena za odnos između zajednice i pojedinca

-Justinijanova definicija, koja se i danas najčešće koristi je: »Pravednost je čvrsta i trajna
volja da se svakom dodijeli njegovo pravo«.
2
Prirodnopravni teoretičari – npr Grocius razlikuju pravednost koja proizilazi iz prirode
čovjeka od one koju dodjeljuje pozitivno pravo. Polazeći od teorije društvenog ugovora,
prirodno pravo pojam pravednosti shvata kao poštivanje ugovora.

Vremenom pojam pravednosti dobija status ideala koji služi za procjenu kvaliteta zakonskih
sistema, ali i pojedinačnih djelovanja.

Prema teoriji pravednosti J.Rawlsa, pravednost znači:

1. Slobodu svakog pojedinca da slijedi vlastiti životni plan;
2. Socijalne i ekonomske jednakosti moraju se tretirati tako da bude razumno moguće
očekivati da pogoduju svakome, uz uslov da su sve pozicije i službe otvorene za sve.

5. Solidarnost
1.uzajamna podrška članova zajednice.
2.spremnost na pomoć članovima vlastite ili druge zajednice
3.težnju za dobrom drugoga.

Solidarnost se javlja u 19.vijeku, a nastavlja se na dužu tradiciju pojma bratstvo. Značenje

pojma bratstvo u kršćanskoj nauci implicira zajednicu širu od svake političke zajednice
(potencijalno zajednicu svih ljudi).

Solidarnost je legitimacija socijalne skrbi i socijalne politike, pa zato i opravdava progresivni

porez.

Solidarnost se kao program najprije povezuje sa socijalizmom 19.vijeka, ali ga kasnije

prihvataju i druge političke doktrine. U naše doba načela solidarizma su u znatnoj mjeri
prihvaćena kao načela tzv.države blagostanja.

- u savremenim raspravama solidarnost se javlja kao bitan element internacionalizma, tj. kao
stanovište po kome je nužno podržavati borbu za slobodu drugih naroda, pomoći narodima
koji su pod represijom svojih upravljača, onima koji trpe zbog posljedica elementarnih
nepogoda ili zbog permanentne gladi, bolesti, nepismenosti itd. Na takvom shvatanju posebno
insistiraju ekološki i mirovni pokreti.

6. Mir
- u općem značenju je harmoničan društveni odnos među ljudima, a u međunarodnim
odnosima se definiše kao odsustvo rata između država, a u unutrašnje-političkom smislu
označava stanje uspostavljenog reda, odnosno odsustva nemira i pobuna.

- u medjunarodnim odnosima ovaj pojam ima najveće značenje – odusstvo rata medju
drzavama, a ne znači da su ukupni međunarodni odnosi lišeni svih oblika sukoba, suprotnosti,
neprijateljstva i neslaganja, a isto vrijedi kada se ovaj pojam posmatra u unutršanje političkoj
smislu unutar jedne države, naravno da postoje i politička neslaganja između političkih grupa.

-Nakon II sv.rata u nauci međunarodnih odnosa razvija se interdisciplinarno istraživanje

mira.- jer naučnici zbog straha od opasnosti rata pokušavaju da otkriju uzroke sukoba i kako
očuvati mir. Ovo istraţivanje se krajem 50.-tih godina oblikuje u čitav naučni pokret, da bi
3
1964.godine bilo osnovano Međunarodno udruženje za istraživanje mira, a 1966.godine
Štokholmski međunarodni institut za istraživanje mira, kao najuglednija svjetska
institucija te vrste . Prvi je skraćenica IPRA, a drugi SIPRA.

7.Suživot sa prirodnom okolinom

je način uređenja odnosa čovjeka sa okolinom koji polazi od načela prilagođavanja prirode
ljudskim potrebama i obrnuto.

-Do 60.-tih godina 20.vijeka vladajući je bio homocentrički (antropocentrički) stav čovjeka
prema prirodi- jer je čovjek bio centar univerzuma i gospodar svih drugih oblika života i
nežive prirode.

- Nakon što je ovaj stav počeo ispoljavati ozbiljne nedostatke, javlja se ekocentrički pristup.
Polazište ovog pristupa je ekosistem- koji uključuje živi i neživi svijet. Nije bilo moguće
nastaviti sa širenjem proizvodnje , potrošnje i otpada i osigurati u isto vrijeme čistu okolinu,
jer priroda nije beskonačno otporna i elastična i svi prirodni izvori nisu obnovljivi , pa postoje
granice i kritične tačke. U prirodi se mora poštovati ravnoteža neovisno od čovjekovih
potreba.

- Načelo dominacije i eksploatacije zamjenjuje se načelom suţivota sa prirodnom

okolinom. Nasuprot ranijim ekonomskim modelima koji su ekonomski razvoj shvatali kao
rast, modeli održivog razvoja uvažavaju prirodne granice ekonomske djelatnosti i
dozvoljavaju ekološki racionalan razvoj.

-Racionalnost osigurava da ne dođe do ekološkog deficita, koji bi onemogućio dalji

ekonomski razvoj. Dakle, ekološki racionalno ponašanje je istovremeno i ekonomski
racionalno. Model održivog razvoja podrazumijeva distribuciju ekonomske moći između
sadašnje i budućih generacija. Neprihvatanje modela održivog razvoja bi dovelo u pitanje
egzistenciju budućih generacija.

8.Tolerancija
- je stav prema kome u zajedničkom životu, u ime viših ciljeva zajedničkog življenja,
treba otrpjeti štetu koju pojedincima ili grupama svojim djelovanjem ili iskazanim
mišljenjem nanose drugi pojedinci ili grupe.

- tolerantan može biti samo onaj ko na to nije primoran već donosi slobodnu odluku o
odustanku od primjene sile protiv oprečnih misljenja i djelovanja drugih grupa ili pojedinca.

- tolerancija kao stav je vrlina i vrijednost zajedničkog zivota i odnosi se na sve sfere života
u zajednici – ekonomiju, kulturu i politiku.

- država kao VRHOVNI AUTORTET koji ima monopol legalne fizičke prisile, je
odlučujući subjekt tolerancije npr odustajanje od primjene sile od strane drzave protiv
pojedinaca ili grupa pojedinaca koji imaju drugačija mišljenja i djelovanja iako ona odstupaju
od prevladavajucih uvjerenja i sistema vrijednosti.

-Nužnost tolerancije je prvi sistematski obrazloţio Džon Lok u djelu Pismo o toleranciji iz
1688. odvajajući crkvu od države, Lok je smatrao da postojanje više religija i crkava u jednoj
4
državi ne ugrožava opstanak države, ukoliko svaka zajednica ispunjava samo svoje funkcije i
smatrao je da treba poricati objektivnu/apstrkatnu istinitost religioznih uvjerenja i ukazuje na
njihovo subjektivno značenje .

- Kao stav tolerancija je jedino moguća prema onim mišljenjima i djelovanjima koja svim
članovima zajednice priznaju pravo na jednakost i slobodu, tj. ne teže njihovom nasilnom
ukidanju. Otuda i zagovornici tolerancije priznaju opravdanost netolerantnog ponašanja
prema nasilnicima. To je “paradoks tolerancije”, obzirom da se tolerancija zagovara samo
prema onim mišljenjima i djelovanjima koja nisu bitno različita. Taj paradoks se mora
prihvatiti kao jedino moguć, jer odustajanje od nasilja prema nasilnicima znači odustajanje od
slobode, jednakosti i pravednosti kao temeljnih vrijednosti zajednice.

9.Sigurnost i blagostanje
- Su vrijednosti koje označavaju okvir socijalne i političke zajednice koji omogućava
opstanak same zajednice i njenog unutrašnjeg ustrojstva.

-Sigurnost posebno podrazumijeva zaštitu ljudskog života i poretka političke zajednice od

nasilnog ugrožavanja.

- Blagostanje podrazumijeva dostupnost materijalnih sredstava za zadovoljavanje ljudskih

potreba.

- U predmodernim društvima sigurnost i blagostanje se ostvaruju u povezanim socijalnim

zajednicama (patrijarhalna porodica, klan, seoske zajednice).

- U antičko i srednjevjekovno doba evropska politička zajednica zasniva se na pravnom

poretku, koji svim građanima garantuje sigurnost, a zauzvrat ih obavezuje da se solidarno
brinu o sigurnosti zajednice kao cjeline.

-U modernom društvu dolazi do individualiziranja zasnovanog na privatnom vlasništvu i

tržišnoj ekonomiji, te nastaje novi okvir za realizaciju sigurnosti i blagostanja pojedinca.
Pravni poredak čuva institut privatnog vlasništva, koje je pretpostavka subjektiviteta
pojedinca. Svaki pojedinac je prinuđen da se sam brine za svoje blagostanje, koje ostvaruje
pomoću vlastitog rada i vlasništva. Tržišna privreda podrazumijeva bitnu neravnopravnost
privrednih aktera, od kojih samo manjina raspolaţe sredstvima za proizvodnju a većina živi u
uslovima egzistencijalne nesigurnosti i lišena je mogućnosti da postigne individualno
blagostanje.

- Od druge polovine 20.vijeka, zahvaljujući općem pravu glasa i razvoju radničkog

pokreta, u razvijenim kapitalističkim zemljama se javlja tzv.država blagostanja, odnosno
socijalna država. Ona štiti pojedinca preuzimajući obavezu da garantuje određeni nivo
socijalne sigurnosti i blagostanja i štiti ga od egzistencijalnog rizika.

5
10. Liberalizam
- je politička filozofija za koju je sloboda osnovni kriterij vrednovanja svih društvenih
ustanova. Sloboda se posmatra sa stanovišta pojedinca i zasniva se na individualnim
slobodama i dvije su im osnovne premise :

1.Sloboda kao odsustvo prinude određuje i dužnost države. Država štiti, a ne propisuje.
Državno miješanje je opravdano samo ako ona treba da zaštiti pojedince jedne od drugih ili od
same vlasti.

2. čovjek je obavezan da čini samo ono što je sam, dobrovoljno odlučio

Liberali uzimaju u obzir individualnu slobodu, a ne zalazu se ostale slobode npr nacionalnu
slobodu ili kolektivne slobode (klasne, rasne ).

-U svim drugim slučajevima država nelegitimno uzurpira prava i ograničava slobode

pojedinaca. Sve obaveze, uključujući i političke, zasnivaju se na ugovoru i dogovoru. Čovjek
je slobodan da bira smisao svog života ako ne ugrožava isto takvo pravo drugih ljudi i ukoliko
ispunjava obaveze koje je dobrovoljno preuzeo.

-CILJ DRŽAVE JE DOBROBIT POJEDINCA. Liberali smatraju da se njihovo učenje o

slobodi iz temelja razlikuje od Platonovog i Aristotelovog učenja. Naime, prema liberalizmu
prvenstveni cilj drţave je da garantuje sigurnost svojim građanima. Prema antičkoj filozofiji,
cilj je da država osigurava pravdu. U tom smislu liberali razmatraju negativnu slobodu
(slobodu pojedinaca), a antička filozofija pozitivnu slobodu (pravedno ustrojstvo države).

-Obzirom da liberalizam smatra kako država nema viših ciljeva od dobrobiti pojedinca, on
prirodno zagovara toleranciju.

- TEMLJNA MAXIMA LIBERALA : svi su ljudi jednaki bez obzira na razlike u vjeri,
ideologiji, rasi, naciji, klasi, spolu, staležu, političkim uvjerenjima, profesiji i imućnosti.

- Ustvari, liberalno mišljenje se razvilo iz učenja o vjerskoj toleranciji i dužnosti države da

štiti pravo svih na slobodno izražavanje vjere i slobodu mišljenja uopće.

- Liberalno učenje o socijalnoj pravdi za cilj ima da ideal slobode poveţe sa idealom
jednakosti. Ono smatra da svakom građaninu pripada određenik skup dobara samo zbog toga
što je član zajednice, jer zajednica svojim građanima treba osigurati određeni stepen
jednakosti. Ta jednakost se prvenstveno odnosi na političku jednakost, ali i na određeni nivo
socijalne jednakosti. Pritom se određivanje nivoa socijalnih davanja prepušta demokratskim
institucijama (prvenstveno parlamentu)

- Liberalizam je smatrao da je u demokratskom sistemu vrlo važna zaštita manjine i odbrana

od trajnog revolucionarnog populizma

11. Konzervatizam
- političko učenje suprotno liberazlizmu i ima radikalne političke mislioce, brani status
qou(trenutno stanje) i naziva se FILOZOFIJA LEGALNOSTI.

- TEMELJNA MAXIMA : bez prava nema drzave.

6
- osnov konzervatizma je suprotstavljenost legitimnosti i legalnosti- jer se svaki zakon moze
osporiti sa stajališta legitimnosti, tj čovjek može osporiti ono šta mu zakon nalaže ili mu
zabranjuje ako mu se to kosi sa njegovim interesima. Konzervatizam smatra da zakoni
obavezuju bez obzira na saglasnost i ne vjeruju u racionalnost.

- smatraju da pravo bezuvjetno važi, i za njih je izvor prava suverenost- kao neprikosnoveno
i nedjeljivo pravo donošenja odluka , pa onaj ko u u državi ima to pravo naziva se suverenom,
jer niko drugi ne može naređivati toj državi osim njega i ne može uvjetovati odluke suverena.

- za konzervatizam prošle odluke obavezuju i smatra se da je zakon bolji, ako je stariji

- Burke ( iako je bio liberal) smatra se jednim od najvećih konzervatvnih mislilaca jer
kritikuje revoluciju a) čovjek se ne može osloboditi obaveze zato što mu ne odgovara b) ako
se ukloni legalnost dolazi do djeljenja pravde, a ona vodi teroru

- konzervativci su smatrali da mora postojati pravo na osporavanje i promjenu zakona da ne bi

došlo do revolucije, pa su priznavali politički pluralizam i pravo na stvaranje političkih
stranaka, pa su oni uspjeli pomiriti legitimnost i legalnost.

12.Socijalizam
je teorija, pokret i poretak koji teži socijalizaciji, tj.podruštvljavanju osnovnih uslova ljudske
egzistencije.
- Javlja se sredinom 19.vijeka u Francuskoj i prvobitno predstavlja suprotnost individualizmu,
tj. oslanjanje na kolektivnost opstanka ( i to najviše onih koji su siromašni i socijalno
ugroženi ) .
- Najviša vrijednost socijalizma je jednakost i to ne samo politička, već društvena, iz koje
proizilazi programska težnja za ukidanjem ili barem kontrolisanjem privatnog vlasništva, te
isticanje rada kao osnove ljudskog opstanka.
- naslanjaju se na utopiste i postoje više različitih socijalističkih doktrina :

1) anarhizam

2) demokratski socijalizam

3)boljševizam

4)komunizam , ali su samo dvije doktrine postale poreci : boljševizam i demokratski

socijalizam.

13.Anarhizam
je doktrina i pokret unutar socijalističke teorije i pokreta koja smatra da je anarhija ideal
pravednog društva, odnosno političkog poretka bez ikakve vanjske prinude.

- najznačajni anarhisti su Bakunjin i Kropotkin koji su se zalagali za društvo bez države i

privatnog vlasništva.

-Najznačajnija struja anarhizma je anarhistički komunizam, koji zagovara zajedničko

vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i raspodjelu prema potrebama.

7
-Društvo se shvata kao skup slobodno ujedinjenih komuna i proizvodnih udruženja u kome
ne djeluje ni jedna vrsta vanjske prinude nad pojedincima (državne, pravne, političke,
ekonomske). Princip odlučivanja je opća saglasnost na osnovu morala. Anarhisti smatraju da
se to društvo može uspostaviti odmah, odbacujući ideje prelaznog perioda.

- najznačajnije iskustvo anarhizma je bilo u poljoprivrednim komuna u Španiji, za vrijeme

građanskog rata (1936-1939) , a pored toga njegov uticaj se osjetio u Francuskoj, Italiji,
Meksiku, Holandiji i Rusiji do oktobarske revolucije,

14.Boljševizam
je prvobitno struja u ruskom radničkom pokretu, zatim odcjepljenje u Socijaldemokratskoj
radničkoj stranci Rusije, a od 1912.godine samostalna politička stranka.

-Nakon oktobarske revolucije uspostavlja se kao državni poredak u Sovjetskom savezu, a

nakon II svjetskog rata i u nizu istočnoevropskih zemalja.

- osnova boljševizma je lenjinizam, tj. Lenjinova interpretacija marksizma, gdje on raskida

sa socijaldemokratijom.

- Novi poredak naziva se diktatura proletarijata. Zasniva se na :

1) podržavljenoj planskoj privredi

2) političkoj diktaturi komunističke partije, čiji je zvanični cilj uspostava komunističke

zajednice. U ostvarenju tog cilja dozvoljena su sva sredstva, uključujući i teror.

15. Demokratski socijalizam

označava ideološku orijentaciju, koju je zagovarala većina zapadnoevropskih socijalističkih i
socijaldemokratskih partija- oni su nastojali uspostaviti sva demokratska načela u društvu i u
državi.

-pored općeg, jednakog i tajnog prava glasa zagovaraju se ukidanje privatnog vlasništva da bi
realizovali slobodu i jednakost svih ljudi

-Formirana je nasuprot boljševičkom komunizmu i nacionalsocijalizmu

- Temeljna načela iskazana su u deklaraciji pod nazivom Ciljevi i zadaci demokratskog

socijalizma, koja su usvojena prilikom obnavljanja Socijalističke internacionale 1951.godine
u Frankfurtu.

Programom SDP Njemačke usvojenim 1959.godine demokratski socijalizam je uobličen u

ideologijsku orijentaciju čije osnovne vrijednosti su sloboda, jednakost, pravednost i
solidarnost. Ove vrijednosti se mogu ostvariti :

1) uspostavljanjem političke demokratije

2) državnom intervencijom u tržišnoj privredi

3)uspostavljanjem socijalne države

8
4) proširenjem demokratskih prava zaposlenih.

15. Komunizam
- obuhvata razlicite teorije, utopije, pokrete , organizacije i poretke ( prvobitni komunizam,
rani komunizam, anarho-komunizam, boljševički komunizam, komunizam savjeta)

- Ali u novije vrijeme se taj pojam vezuje za političku baštinu Marksa, a prema njemu je to
nauka o historiji i društvu koja je utvrdila ZAKONITOST HISTORIJSKOG RAZVOJA ,
te nužnost propasti kapitalističkog društva zbog unutrašnjih nesavladivih prepreka, i
smatra ga socijalnim pokretom koji će ove prepreke riješiti novom ljudskom zajednicom kao
komunističkom zajednicom.

- se određuje kao besklasni društveni poredak u kome su sredstva za proizvodnju zajedničko

vlasništvo ljudi, a proizvodi društvenog rada se prisvajaju neposredno na osnovu
individualnih potreba, a ne privatnih interesa ljudi.

- Svi ljudi su socijalno jednaki i slobodno razvijaju svoje fizičke i umne sposobnosti.
Nestankom klasnih protivrječnosti odumire i država.

-Komunizam je asocijacija slobodnih i jednakih pojedinaca, i iščezava podjela na tijelesni i

umni rad, siromašne i bogate, upravljače i podređene.

16. Realni socijalizam

- službena ideologija SSSR-a 1970-tih godina

- je sintagma koju izvorno uvodi sovjetska ideologija krajem 60.-tih godina XX vijeka da bi
razgraničila istočnoevropski socijalizam od zapadnog poimanja socijalizma. Poredak je
ustrojen nakon oktobarske revolucije u Sovjetskom Savezu,

-Realni socijalizam proizilazi iz osnovnih načela boljševizma - diktature proletarijata,

dokidanja privatnog vlasništva, te dominacije općeg interesa nad pojedincem. Svaki pojedinac
živi za dobro zajednici i budućnosti i nema radničkog samoupravljanja. Nasilno nameće
reduktivne ideologijske slike u svim odnosima i ustanovama u društvu.

- Osnovna formula realnog socijalizma je

1)vlast komunističke partije u državi,

2)prevlast političke sfere nad društvenom,

3) ideologijsko nametanje obaveznih modela svakidašnjeg života, uključujući i privatni

4) totalitarni jednopartijski sistem

5) privreda neplanska i neefikasna

17. Fašizam/nacionalsocijalizam
je naziv antiliberalnog, antidemokratskog, antikomunističkog i antisocijalističkog
ubjeđenja, pokreta i poretka koji je postojao u Italiji između 2 svjetska rata.
9
-Fašistički poredak je prestao postojati nakon kapitulacije Italije 1943.godine.
- do njega je došlo s obzirom na neintegrisanost radničke klase u kapitalističko društvo i
porast nezaposlenosti, podjela društva na klase, socijalna kriza i politička kriza

- Fašizam nastaje u uslovima krize kapitalističkog građanskog društva, iz koje izlaz vidi u
uspostavi zajednice. Zajednica se poima kao država ili kao nacija, čije jedinstvo je
zagarantirano krvlju i tlom. Zajednica je najviša vrijednost. Ona prethodi pojedincu kako
vremenski, tako i logički i ima pravo da pojedinca ili uže društvene grupe podvrgne vlastitoj
volji. Jedinstvo nacije se može uspostaviti samo krvnom čistoćom članova zajednice

- Uslov za duhovni, socijalni, politički i ekonomski preporod je jedinstvo zajednice, koje se

iskazuje u njenoj jedinstvenoj volji izraženoj kroz ličnost vođe. Jedinstvo zajednice ostvaruje
se terorom kao trajnim, organizovanim, brutalnim, neograničenim nasiljem i legitimnim
sredstvom za postizanje ujednačavanja.

-Zagovarajući nacionalizam, rasizam a posebno antisemitizam, fašisti prikazuju pripadnike

manjinskih nacija kao osnovne krivce za krizu poretka.
-Istovremeno, treba nasilno ukinuti sve ideološke, vjerske, kulturne, političke i druge razlike
koje samim svojim postojanjem dovode u pitanje temelje zajedništva.
-Partija (pokret) ukida pravnu i uspostavlja policijsku državu.
-Ekonomsku krizu fašistički poredak pokušava riješiti državnom intervencijom u privredi,
poticanjem privrednog razvoja državnim investicijama (javni radovi, proizvodnja naoruţanja),
te kršenjem socijalnih prava radnika.
- fašisti mobiliziraju prelazne klase društva- nezaposlene, marginalne i socijalne grupe društva
pa su stvorili HIJERARHIJSKI CENTRALIZOVANU, MASOVNU ORGANIZACIJU
odnosno karizmatsko-personalistički aparat na čelu sa neprikosnovenim vođom

18. Korporativizam
-izvorno označava političku doktrinu koja je zasnovana na feudalnoj postavci o stvaranju
političke zajednice posredstvom korporacija, tj. autonomno organiziranih kolektivnih
političkih subjekata.

Osnovne postavke korporativističke doktrine su:

- Korporativni politički subjektivitet - Osnovni subjekti političkog ţivota nisu pojedinci,

već organski strukturirane i politički institucionalizirane staleške, društvene, odnosno
strukovne skupine ili manje teritorijalne cjeline (gradovi, općine);
- Korporativna reprezentacija – politička zajednica se ne uspostavlja posredstvom
reprezentacije individualnih volja, već reprezentiranjem i povezivanjem korporativno
organiziranih grupnih interesa;
- Dekompozicija državne suverenosti – čvrsti unutrašnji suverenitet drţave se zamjenjuje
međusobno isprepletenim kompetencijama korporativnih subjekata- postepeno se rastvara u
korist korporativnih subjekata.

10
-Tradicionalna korporativistička doktrina se nije održala u svom integralnom obliku, ali se
mnogi njeni elementi mogu naći u drugim doktrinama (fašizam, sindikalizam i radničko
samoupravljanje, pluralizam, te neokorporativizam).

-Pojmovi korporativizam i neokorporativizam se koriste kao analitički pojmovi u politologiji

kritike da bi se prikazao savremeni preobražaj liberalnog građanskog društva, jer je došlo do
rascjepa liberalnih vrijednosti.

19. Prirodno pravo

je pravo koje svaki čovjek ima na osnovu prirodnog poretka stvari, odnosno na osnovu
ljudske prirode.

-Ključni problem svake teorije prirodnog prava jeste jasnije definiranje prirodnog poretka na
koji se poziva. Već od grčkih sofista priroda važi kao hijerarhijski stepenovani poredak u
kome je svakom biću određeno njegovo mjesto.

-Sve moderne teorije prirodnog prava definišu prirodno stanje kao stanje haosa koje ne
odgovara ljudskoj egzistenciji. Prelaz iz prirodnog stanja u civilno moguć je samo
posredstvom društvenog ugovora. Taj ugovor polazi od pretpostavke da ljudi pristaju biti
podređeni zakonima i vlasti uz uslov da im se garantuju osnovna (prirodna) prava, odnosno
sigurnost koju nemaju u prirodnom stanju.

- Na taj način prirodno pravo ima dvojaku funkciju – ono delegitimira stari i legitimira novi
poredak zasnovan na društvenom ugovoru.

-Moderno prirodno pravo zvršava sa Fihteovom filozofijom prava koji dovodi u sumnju
samu egzistenciju ugovora, pripisujući subjektu pravo da ugovor raskida po vlastitom
nahođenju, čime se pokazuje nemogućom čitava pravna konstitucija koja polazi od prirodnog
prava.

- Prirodno pravo se ponovo aktuelizira nakon II svjetskog rata, kao osnova za procese protiv
nacističkih ratnih zločinaca. Razlog tome je činjenica da su nacisti nakon što su putem izbora
došli na vlast, donijeli niz propisa kojima su formalno legalizirali istrebljenje miliona ljudi.
Prirodno pravo je zbog toga aktuelizirano kao osnov za gonjenje nacista.

-U savremenim okolnostima na prirodno pravo se pozivaju politička kretanja i snage koje

nastoje pokazati nelegitimnost pojedinih poredaka ili svjetskog poretka u cjelini. ( npr
ekologijski i mirnovni pokret)

- u novije vrijeme se proširuje na nerođena i nezaštićena bića ( okolina, biljke i životinje )

20. Građanska neposlušnost

- javan, nenasilan, svjestan i politički čin oprečan zakonu čiji je cilj izazivanje promjena
zakona ili političke djelatnosti ( vlasti ).

- ideja potiče iz angloameričke političke tradicije npr primjer iz građanskog američkog rata
kada je proglašen Akt o odbjeglim robovima prema kojem pomaganje odbjeglim crnim

11
robovima se smtra zločinom, i drugi primjer borba Martina Luter Kinga za prava crnaca i
protest protiv rata u Vijetnamu.

- može biti direktna i indirektna, u zavisnosti od toga da li se njome krši isti zakon protiv
kojeg se protestuje, ili se u znak protesta protiv jednog zakona krši drugi zakon.

- Građanska neposlušnost je politički čin jer se obraća većini koja ima političku moć

- Građanska neposlušnost je javan čin jer se obraća općim, javnim načelima pravednosti i jer
se vrši javno. Zbog toga građansku neposlušnost ne karakterizira nasilje.

Ipak, ima mišljenja da građanska neposlušnost može uključivati određeni oblik nasilja, ali ono
mora biti simbolično.

-Razlikuju se 2 teorije opravdanja građanske neposlušnosti.

1)Jedna je radikalna: prema njoj se zakonima duguje poslušnost samo ako su pravedni, tj.
svi ljudi imaju pravo na neposlušnost nepravednim zakonima.

2)Druga teorija je umjerena: zakoni mogu biti nepravedni, ali ih uprkos tome načelno treba
poštovati jer zakonitost sama po sebi garantuje ostvarenje društvenog reda i mira. Bitno je da
su ispunjene tri pretpostavke :

a) Građanska neposlušnost je opravdana u slučajevima bitni i očitih nepravdi, ukoliko se krši

načelo jednakog prava na slobodu i načela jednakih mogućnosti. Postoje mišljenja da je
građanska neposlušnost opravdana i u slučajevima teških ekonomskih nepravdi.

b) Druga pretpostavka građanske neposlušnosti jeste iscrpljenje svih legalnih oblika

otklanjanja nepravde.

c)Treća pretpostavka je granica korištenja građanske neposlušnosti, a da ne dođe do općeg

nepoštivanja ustava i zakona.

21. Prava čovjeka i državljanina.

Prava čovjeka su prava koja sva ljudska bića imaju samom činjenicom da egzistiraju kao
takva. Prava državljanina su prava koja ustanovljava politička zajednica za zaštitu
pojedinaca. Prava čovjeka se načelno pozivaju na prirodno pravo, a prava drţavljanina su
načelno kodificirana pozitivnim zakonodavstvom.
- Značajni dokumenti su 1215. Magna Carta Libertatum, Habeas Corpus Acti 1679., Petiton
of Rights, Bill of Rights, Deklaracija o pravima čovjeka i građananina 1789.
-Minimalna prvobitna lista prava, koja se nastavlja na liberalnu tradiciju, sadrži pravo na
život, slobodu, sticanje vlasništva, pravo na težnju ka sreći vlastitim načinom, te pravo na
sigurnost.

- prava čovjeka polaze od prirodnih, urođenih, neotuđivih praa čoovjeka i čine osobu
političkim i pravnim subjetom, i da prava su pretpostavka za obaveze pojedinca za razliku od
drugog stajališa da je obaveza prethodnik prava.

12
- Prvobitno postavljena prava su po svom obliku negativna, tj. prava nasuprot državi. Njima
se pojedincu stvara prostor za djelovanje (sloboda od). S druge strane, pozitivna prava su ona
koja se ostvaruju učešćem pojedinca u funkcioniranju osnovnih ustanova političke zajednice.

- U 20.vijeku klasična prava čovjeka i državljanina postaju sastavni dio većine ustava, a uvodi
se i druga generacija prava, prvenstveno socijalnih i ekonomskih. - važna je Deklaracija
OUN.a jer se na nju naslanja čitav niz konvencija koje se odnose na zabranu genocida,
ropstva, rasne diskriminacije. Poseban značaj ima Evropska konvencija o ljudskim pravima
iz 1950. za koju se vezuje Evropska komisija za ljudska prava, a kasnije i Evropski sud za
ljudska prava. U novije vrijeme prava čovjeka se proširuju i “pravima treće generacije”, koja
su uglavnom izvedena iz razvijene ekološke svijesti.

22.Anarhija
je pojam kojim je još Homer označio odsustvo vladavine i Zakona.

-grčki filozofi su ovaj pojam upotrebljavali da bi označili haos, izobličenu demoktraiju i

sinon je za bezvlašće.

-Prvi socijalni teoretičar koji je pojmu anarhije dao pozitivno značenje bio je Prudon.
Za Prudona je anarhija društvo, odnosno zajednica bez ikakve vanjske prinude. Prvenstveno
je to ideal pravednog društva, čija realizacija nije stvar neposredne budućnosti. Za razliku od
tog ideala “čiste” anarhije, Prudon je smatrao da se politička zajednica kao konfederacija
suverenih komuna može ostvariti neposredno.

-Dva osnovna elementa poretka anarhije su :

1)neposredna demokratija i

2)mutualističkaprivreda zasnovana na radničkom samoupravljanju.

- Među samim anarhistima nastale su razlike u pogledu shvatanja vlasničkih odnosa u okviru
mutualističke privrede. Komunistički anarhisti Bakunjin i Kropotkin su se zalagali za
potpuno odsustvo vlasništva, a sam Prudon je bio pristalica mješovite privrede i
grupnovlasničkih odnosa u okviru radničkih asocijacija. Kao konstitutivno načelo poretka,
Prudonovo shvatanje anarhije ostvareno je u Pariškoj komuni 1871.

-anarhizam označava društvo bez države, političke prinude, bez privatnog vlasništva i
pozitivnog prava, zasnovano na općoj saglasnosti, naturnalnoj razmjeni i tu vlada
neposredno i direktno samoupravljanje.

23. Vanredno stanje (opsadno stanje)

-označava situaciju aktuelnog ugrožavanja državne egzistencije ili situaciju znatnog
remećenja javne sigurnosti. Uzroci mogu biti: rat, oruţana pobuna, prirodne katastrofe
itd.

-U vanrednom stanju vrši se koncentracija moći i širenje nadležnosti pojedinih organa

vlasti za koje se pretpostavlja da mogu efikasno djelovati u vanrednim uslovima. Po pravilu
su to organi izvršne vlasti. Cilj i zadatak vanrednog stanja isključivo je ponovno

13
uspostavljanje ugroženog ustavnog i pravnog poretka. Suspendovanje pojedinih dijelova
ustava legitimno je samo ako za cilj ima uspostavljanje cjeline vaţenja ustava.

-U savremenim pravnim teorijama preovladava shvatanje neophodnosti pravnog reguliranja

vanrednog stanja. Situacija koja služi za opravdanje proglašenja vanrednog stanja najčešće se
ne može objektivno utvrđivati, te je podložna interpretaciji (osim u slučaju rata ili oružane
pobune). Zato je neophodno da organ koji proglašava vanredno stanje ne bude identičan sa
organom koji u vanrednom stanju dobija vanredna ovlaštenja. Prirodi stvari je primjereno da
vanredno stanje proglašava parlament, po mogućnosti kvalificiranom većinom i da
nadleţnosti prenosi na organ koji je ustavom ovlašten da djeluje u vanrednim uslovima.

- od vanrednog stanja treba razlikovati ustavne i političke krize koje ne ugrožavaju državni
opstanak i rješavaju se ustavnim sredstvima- npr unutrašnja blokada rada Reichstaga u
Weimarskoj Republici.

24. Javnost
1. Skup svih pojedinaca koji svoju paţnju usmjeravaju na pitanja općeg interesa (publika);
2. Sferu komuniciranja među pripadnicima publike (okupljanje, udruţivanje,
komunikacijska sredstva) u kojoj se može formirati stav koji prihvataju mnogi (javno
mnijenje);
3. Organizacijski pristup djelovanja organa koji su uspostavljeni radi vođenja brige o
pitanjima općeg interesa (u slučaju političke javnosti – država).

Javnost se institucionalizira:

1. Posredstvom niza normi koje osiguravaju da djelovanje državnih organa bude otvoreno za
uvid publike (javnost rasprava u parlamentu, pred sudom i sl);
2. Postojanjem institucija autonomnog komuniciranja publike (sloboda okupljanja i
udruživanja, štampe, te osiguranje tajnosti privatnog komuniciranja);
3. Političkim pravima državljana (izbori,opoziv, plebiscit, referendum).

Sve navedene institucionalne garancije za svrhu imaju da publici omoguće nadzor nad
djelovanjem države, a da je pritom džţava ne ometa. Ipak, javnost ostaje sfera u kojoj različite
elitne grupe (sindikati, komore, stranke) vrše mobilizaciju određenih dijelova publike kako bi
ojačali svoje pozicije. Tako se publika svodi na rezonantnu kutiju koja reaguje, ali ne oblikuje
aktivno političke odluke.

25. Politički govor

- je govor čija je svrha da formira i kontroliše političko i društveno ponašanje ljudi,
njihove socijalne, političke i ideološke stavove i svijest, te da determinira njihove
socijalne i političke odluke.

- cilj političkog govora je da ideje, interesi, namjere i volja govornika budu od strane
slušalaca prihvaćeni kao vlastiti. Obiljezja mozemo podijeliti na jezička i na semantička

-Jezička obilježja političkog govora dijele se u 2 skupine: sociolektalna i govornička.

14
1)Sociolektalna obilježja (sociolekt ili jezik politike) označavaju ona obilježja jezika koja se
razvijaju unutar političke komunikacije i među političkim djelatnicima. Razlikuju se 3 vrste
jezika politike: ekskluzivni, totalitarni i demokratski.

a)Ekskluzivni jezik politike je prvenstveno rezerviran za političke djelatnike i funkcionira

kao neka vrsta profesionalnog ţargona koji je slabo dostupan ostalim članovima društva.
Politički govori izrečeni takvim ekskluzivnim jezikom bit će prihvaćeni zbog samog jezika, a
ne zbog onoga što je rečeno (sadržaja).

b)O totalitarnom jeziku politike govori se onda kad se jezik koji su razvili političari u
oblasti političke komunikacije pretvara u jezik kojim se komunicira unutar političke javnosti,
pa i unutar javnosti uopće. Osim što je totalitaran, jer se nastoji proširiti na sve oblasti
društvenog djelovanja, on je i ekskluzivan. Vladajuća politička grupa po pravilu iz javnosti
isključuje svaki drugi tip jezika politike.

c) Demokratski jezik politike se razvija i funkcionira unutar političke komunikacije, ali pod
uticajem drugih oblasti društvenog djelovanja (nauke, privrede, svakodnevice itd), kad je
dostupan gotovo svima i kad ga prihvataju gotovo svi članovi političke zajednice. Zbog toga
su govori izrečeni takvim jezikom prihvatljivi bilo zbog njihovog sadržaja, bilo zbog
govornika, ili zbog načina na koji su izrečeni.

Govornička jezička obilježja mogu biti raznovrsna. Politički govor može biti manje ili
više emotivan, ekspresivan, iterativan, ekstenzivan, koherentan itd.

Semantička obilježja nisu raznovrsna kao jezicka i pragmaticna.

Pragmatična obilježja su razvrstana u tri skupine :

1) svojstvo iskaza
2) svojstvo govornika i auditorijuma
3) svojstvo konteksta npr osobine, izgled, znanje govornika, osjetljivost auditorijuma

26. Nomotehnika
- je pojam koji potiče iz grčkih pojmova nomos (zakon, propis) i tehne (vještina, umijeće).
-To je skup naučnih spoznaja i iskustvenih pravila čija osnovna svrha je da propis ili
neki drugi opći akt bude ispravno sastavljen. To je posao za iskusnog pravnika sa što višim
obrazovanjem i što temeljitijim poznavanjem prilika društvene sredine u kojoj živi. Pri
sastavljanju propisa vrlo često je potreban stručni timski rad, u koji se nomotehničar uključuje
ne samo zbog poznavanja pravila o izradi propisa, već i da upozori na nejasnoće, praznine i
suprotnosti u tekstu, pogotovo u odnosu na druge važeće propise sa kojima propis koji se
priprema mora biti usklađen. Takav rad je poznat u vidu stalnih ili prigodnih komisija i
sličnih tijela posebno kada se radi o nacrtima i prijedlozima ustava zakona ili propisa vlade.

- STRUKTURA PROPISA zavisi od količine odredbi koje iskazuju predmet regulacije.

Nepisano je pravilo da propis započinje uvodom u kojem se označava izvor ovlaštenja za
njegovo donošenje, pa se nastavlja sa nazivom donosioca propisa. Drugi dio je zavrsna
odredba kojom se utvrđuju dan stupanja na snagu po nasem pravu je to 8. dan nakon objave u
sluzbenom glasilu, a u hitnim slučajevima može stupiti na isti dan objave, a povratno
15
djelovanje pojedinih odredbi iz posebnih opravdanih razloga, a u ustavu je utvrđen slučaj
obaveznog povratnog djelovanja propisa kojima se utvrđuju kažnjiva djela i sankcije za njih
ako je mlađi povoljniji za okrivljenog, a postupak pokrenut, ali ne i okončan, prije stupanja na
snagu mlađeg propisa

- prije uvoda ide akt o proglasenju ( promuglacija ), a pri opsežnim zakonima treba paziti
na posebnost strukture teksta koji obuhvata široku pravnu cijelu, pa se zakoni dijele na
tematske cjeline, dijelove, dijelove se raščlanjuju na glave, a najuze grupacije su tačke, a
osnovna jedina je član koji također ima svoj naslov, i član može imati više stavova i
primjenjuje se sistem alineja ( veznici, exempli causa)

- prelazne odredbe zakona su vazne jer bude li novim propisom izmjenjena organizacija
neke službe ili prestane postojati, vazne je odrediti ko će i da li će preuzeti poslove, u kom
roku, da li će se neokončan postupak okončati prema novom ili prema propisu koji je bio na
snazi u vrijeme pokretanja postuoka

- rijetki su dugoročni propisi, pa su neophodne izmjene i dopune izvornog teksta i one

najčešće pogađaju materijalno pravo, rjeđe organizacijsko i procesno.

- važno je odrediti stručnu terminoligiju i odrediti pravno značenje pojedinih pojmova.

27. Cenzura
je institucija kontrole koja sprečava objavljivanje nepoželjnih sadržaja komunikacije, te
tako oblikuje suženu javnost.

-Pronalazak štamparske mašine koji se poklopio sa renesansom i reformizmom natjerao je

vlasti da uspostave instituciju cenzure, sa ciljem zaustavljanja procesa kritičkog sagledavanja
vladajućih dogmi, kako vjerskih tako i svjetovnih. U 16.vijeku cenzura se definira kao
postupak kojim se rukopis prije objavljivanja podnosi na ocjenu vlasti, po pravilu organu
uprave, koji može zabraniti njegovo objavljivanje.

-pa tako npr Bula Leona X rimskog pape od 1515. godine je sadržavala odredbu po kojoj se u
svim katoličkim zemljama Evrope ne smije štampati ni jedna knjiga bez prethodnog
odobrenja-cenzure. Tadašnji Papa Pio VI je bio tvorac indeksa zabranjenih knjiga u tom
vremenu a postojali su i cenzori za pojedine pravne grane.

-Dakle, cenzura je tada shvaćena kao prethodna dozvola i predstavlja najstariji način kontrole
pisane riječi. Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789.godine između
ostalog je promovirala i slobodu štampe kao slobodu od prethodne kontrole. Od tog vremena
počinje ustavno i zakonsko regulisanje slobode štampe.

-Propisi bivše SFRJ nisu sadrţavali odredbe o cenzuri. Umjesto toga je, kao i u drugim
zemljama real-socijalizma djelovao niz političkih i ideoloških mjera kojima je sprečavana
sloboda javnog komuniciranja. Prihvatanje tih mjera dovodilo je do autocenzure, tako da su
stvaraoci odnosno učesnici u komunikaciji odustajali od svojih (načelno normiranih) prava u
ime “viših ciljeva”.

16
28. Ideologija
je pojam koji se odnosi na karakter i način pojavljivanja i uobličavanja svijesti, teorije i
ideja u širem smislu u okviru društva.

- U zavisnosti od autora, pojam ideologije ima negativan, neutralan, ali i pozitivan smisao.

-Francuskim materijalističkim filozofima s kraja 18.vijeka ideologija je doslovno značila

nauku o idejama. Ironičan smisao ovom pojmu dao je Napoleon, smatrajući ideologe
metafizičarima i teoretičarima koji su udaljeni od života.

- U djelima Marksa i Engelsa pojam ideologije dobija kompleksan smisao i razradu. On se

prvenstveno odnosi na dio ljudskog stvaralaštva kojim se ne reproducira materijalni život, tj.
na duhovnu proizvodnju, a osnovu ima u podjeli rada na fizički i umni.

-Kao oblik svijesti, za Marksa je ideologija »izvrnuta svijest«. Ona parcijalni interes prikazuje
kao opći, ono što je historijski proizvedeno proglašava prirodnim i nepromjenjivim i obrnuto.
-U marksizmu se krajem 19.vijeka javlja pojam proleterske i čak marksističke ideologije.
Time je ideologija dobila izrazito klasno i političko značenje.

- Kao teorijski razrađeno socijalno i političko stanovište, ideologija fiksira političke ciljeve
neke klase ili stranke i određuje puteve njihove realizacije.

-U 20.vijeku je pojam ideologije vrlo različito tumačen što svjedoči o njegovoj teorijskoj
izazovnosti. Razumijevanje ideologije je određeno teorijskim i političkim stanovištem
interpretatora.

29. Manipulacija
- je postupak ili niz postupaka potčinjavanja komunikacijske procedure,
komunikacijskih kanala i medija i komunikacijskih subjekata određenoj vrsti interesa.

1)Pod komunikacijskom procedurom podrazumijeva se redoslijed govornika, iskaza, tema.

2)Pod . komunikacijskim kanalima i medijima podrazumijevaju se javne komunikacije,
javno mnijenje i sredstva javnog komuniciranja.
- Politička komunikacija se može odvijati pomoću sile, moći, interesa i političkog govora
- ako je kriterij sila ona se u komunikacijskim odnosima manifestuje kao izostanak
komunikacije , ako je kriterij moć ona se u komunikacijskim odnosima manifestuje kao
ekskomunikacija i komunikacijska dominacija, ako je kriterij interes manifestuje se kao
konflikt ili kompromis ili manipulacija ili ako je kriterij diskurs manifestuje se kao
argumentacija.
- Osnovu manipulacije u političkoj komunikaciji predstavljaju različite vrste interesa:
politički, socijalni ili ekonomski.
- Manipulacija je moguća u raznim domenima:
- u domenu procedure - u određivanju tema za političku diskusiju (dnevnog reda) i njihovog
redoslijeda. Da li će neka tema biti uvrštena u dnevni red i koji će redoslijed imati unutar
dnevnog reda, moţe biti presudno za pobjedu, dominaciju ili opstrukciju neke političke radnje,
programa ili poteza;

17
- redoslijed govornika – redoslijed njihovih iskaza ili pojavljivanje nekog govornika u
određenoj fazi diskusije;
- glasanje i glasačke strategije – predviđanjem glasačkog stava glasača na izborima ili
zastupnika u parlamentu mogu se stvarati glasačke koalicije ili grupacije za opstrukciju ishoda
glasanja;
- u domenu javnosti – manipulisanje javnim mnijenjem prvenstveno se provodi kontrolom
medija, odnosno diktiranjem sadržaja u medijima;
- manipuliranje subjektima – moguće je ako se znaju njihovi interesi, namjere, želje, potrebe
ili dominantni tipovi svijesti grupa kojima pripadaju.

30. Sila i nasilje

-oznaka ispoljavanja političke moći, način komuniciranja koji počiva na tome da korisnik sile
može nasilnim djelovanje izazvati bol,oštenćenje, strah kod onoga kome je silom,nasiljem
prenosi poruku
- politička sila je mogućnost da se zabrani ili naređuje kojom u pravno uređenim državama
ima samo vlast
- poruke koje se prenose silom/nasiljem ne postoje samo u političkom sistemu već i u
odgojnim i socijalizacijskim procesima.
- nasiljem se povređuje osoba ili osobe da bi se natjerale da djeluju na zahtjev korisnika sile
- pored političkog nasilja, zastupljeno je i seksualno, porodično nasilje i novi pojam
strukturalno nasilje ( nejednakost pojedinca u razvijanju potencijala )
- sila je vezana za svaku vlast, ali je latentna, pa se aktualizira u ratu, revoluciji, državnom
udaru, socijalnim nemirima te je tu nasilje upravljeno protiv čitavih skupina, a pojedince
zahvaća u pravilu slučajno.

31. Uvažavanje
- se može definisati kao uzimanje u obzir tuđeg postojanja i djelovanja kao istovrsnog i
načelno jednako vrijednog, ili barem procjenjivog unutar istog sistema vrijednosti.

-Po smislu i sadržaju ovaj pojam je blizak pojmovima priznavanje i cijenjenje, sa kojima se
ponekad sinonimno upotrebljava.

- historijski ovaj pojam postaje značajan u novom vijeku kada se javlja liberalizam, tj
oslobađanje čovjeka od staleških, cehovskih, porodičnih i drugih veza, pa politička zajednica
je zbir pojedinaca koji svoje ciljeve i uloge u društvu samostalno oređuju , pa oni traže
uvažavanje i priznavanje od svojih savremenika, pa pojedinac postaje politički subjekt kroz
piznavanje svog subjektiviteta od strane drugih političkih subjekata ( isto važi i za političke
zajednice i njihov subjektata

- postojanje više političkih subjekata koji se uvažavaju omogućuje ravnopravnost i

komunikaciju , uvažavanje je uvjet postojanja zajednice pored tolerancije i pluralizma.
- pojdini politički subjekti tek uvažavanjem od strane drugih, omogućuju i sebi uvažavanje
sebe samoga ( samopoštovanje), postoji i racionalno ponašanje političkog subjekta jer su mu
stavovi i ciljevi uvažavani od strane drugih – ovu želju za uvažavanjem treba razlikovati od
ambicije i samoljublje, jer želja za potvrdom, pa je moguća samo uz priznanje iste želje
drugih ( nužna uzajamnnost).
18
32. Interes
-označava svijest pojedinca ili skupine o nekoj potrebi. Danas općenito znači
usmjerenost subjekta da djelovanjem postigne neku korist – označava svijest o potrebi .

-U liberalizmu interes se općenito smatra legitimnim utemeljenjem djelovanja individualnog

subjekta. Kasnija razmatranja uvode vezu između privatnog i općeg, te zajedničkog interesa.

-Od Rusoa pa nadalje, opći interes je onaj koji je sadržajno vezan za dobrobit zajednice, dok
se zajednički interes formalno izjednačava sa interesom većine. Ako su privatni i javni život
pojedinca načelno odvojeni, interes se javlja kao posrednik.

- Hegel smatra da je opći interes nadređen pojedinačnom i posebnim interesima, a ne izveden

kompromisom između parcijalnih interesa, kako to smatraju liberali.

- Po Marksu, upravo interes osigurava materijalističko razumijevanje društva.

33. Moć
- neizostavan dio i bitan uvjet opstanka svakog pojedinca , grupe i društva

- borba ljudi je neminovna, jer se ljudi međusobno razlikuju po željama, intereima, pa jedini
postižu više od drugih, pa nadmoći određuju ponašanje i sudbine drugih, te razlika među
potrebama u društvu i dopstnim dobrima je velika, i dolazi do borbe za ugodniji život i bolje
položaje u društvu ( sva civilizirana druptva otklanjaju borbu za opstanak i život, ali postoje
borbe za sve ostale društvene vrijednosti)

Moć ima 3 karakteristike:

1. teži za širenjem do granica druge moći;

2. moć korumpira - čovjek podređen moći se ne rukovodi svojom savješću niti moralom, već
voljom jačeg;
3. moć čini podređene malodušnim, bezvoljnim i krajnje pasivnim, onesposobljavajući ih za
životnu borbu.

-Najoštriji izraz moći je sila koja se oslanja na fizičko nasilje, gdje se ljudima oduzima
sloboda odlučivanja i djelovanja, a koristi se i nasiljem koji ugrožava fizički integritet i život
Sila je vrlo skupo sredstvo, se treba izbjegavati, ako se hoće da last ne doživi propast i kada
sila oslabi, pojedinac čini po svom ličnom nahođenju, pa je bolje umjesto sile koristiti novac i
uvjeravanje.

-Društvena moć je strogo podijeljena na ekonomsku moć, političku moć, te socijalnu i

intelektualnu moć.

-Ekonomska moć privrednih subjekata, i klasa uvjetovana je tržištem gdje ljudi

konkuriraju jedni drugima, pa tržište stara specifične uvjete za sticanje bogatstva, zaposlenje
ili vlasništvo.

-Političku moć dijele stranke i državni aparat. Politička moć stranaka odgovara nekom
posebnom interesu ili ideologiji, dok je vlast kolektivna moć koja jedina ima legitimitet
upotrebe fizičke prinude. Politička moć stranaka teži da osvoji vlast, odnosno ukupnu moć
zajednice.

19
34. Vlast
je karakteristika hijerarhijski raščlanjenih društava u kojima je ustanovljena relativno
trajna struktura odnosa nadređenosti i podređenosti.

-Veber vlast definiše kao »vjerovatnoću da odredivi broj osoba posluša naredbu određenog
sadrţaja«. Dok moć označava vjerovatnoću da se vlastita volja nametne drugima bez obzira na
čemu se ta vjerovatnoća zasniva, karakteristika vlasti je da zahtijeva i postiže povinovanje
određenoj zapovijesti. Povinovanje se, ako je nužno, postiže nasiljem ili barem prijetnjom
nasiljem.

-Strogo uzevši, pojam vlasti se može upotrijebiti jedino za državu kao instituciju koja ima
monopol sredstava prinude.

-Svojstva vlasti su teritorijalnost, monopol prinude i trajnost.

-U strukturi vlasti razlikuju se gospodari (vlastodršci) koji imaju moć da određuju ciljeve
vlasti i odabiru sredstva njihove realizacije i upravni aparat koji izvršava odluke vlastodržaca.
Postojanje upravnih organizacija, posebno policije i vojske, je jedna od osnovnih
pretpostavki stabilnosti, trajnosti i efikasnosti svake vlasti.

- Obzirom na legitimnost, Veber razlikuje 3 tipa vlasti:tradicionalnu, karizmatsku i

legalnu.

-Tradicionalnoj vlasti je svojstven lični autoritet vlastodršca, koji se zasniva na

tradicionalnoj svijesti o granicama vlasti, odnosno na običajima. Mogući otpor podanika je
opravdan samo protiv gospodara koji ne vlada u skladu sa tradicijom, ali nema otpora
vladavini u cjelini.

-Karizmatska vlast se zasniva na emocionalnoj odanosti vođi za kojeg podanici vjeruju da je

obdaren izuzetnim osobinama, koje nisu svojstvene prosječnom čovjeku. Takvoj osobi se
priznaje pravo da bude vođa zato što se ona smatra »bogomdanom« ili pak uzornom.
Karizmatska vlast je relativno kratkotrajna, jer se pokret na čijem je čelu karizmatski vođa
vremenom institucionalizira, a vjera u izuzetne sposobnosti vođe slabi. Tako dolazi do
»obezličenja karizme«, kojim se karizmatska vlast pretvara u tradicionalnu ili legalnu.

-Legalna vlast je karakteristična za modernu ustavnu državu. Legitimnost je zasnovana na

vjerovanju građana u racionalnost objektivnih pravnih pravila kojima su podređeni svi –
građani, članovi upravnog aparata i vlastodršci.

35. Prijatelj-neprijatelj
- jedan od osnovnih kriterija političkog života , a kao pojam ga uvodi njemački teoretičar
Šmit , koji kaže da u svim razdobljima historije, pa čak i u razdoblju moderne tehnologije
postoji grupisanje ljudi na prijatelje i neprijatelj , te da društvo postoji asimetričko jedinstvo
djelovanje sastavljeno iz suprotnosti , npr. Čovjek-nečovjek, kršćani-pagani, heleni-barbari,
ali i u određenim razdobljima historije postojalo je snažno političko jedinstvo, gdje su te
suprotnosti neutralizirane i relativizirane,a sukobi se rješavaju po unarpijed određenim
pravilima- ta politička jedinstva su polis, narod, stalež, društvo, crkva, država- ta jedinstva
snažno vežu pojedinca i traže od njega ekstremne žrtve sve do žrtve vlastitog života, pa ako bi
pojedinac napustio to jedinstvo to se smatralo izdajom i kažnjavalo se.
20
- prema Šmitu , politička razlika P-N označava stepen intenziteta asocijacije ili disocijacije
ljudi, čiji motiv mogu biti religijski, nacionalni itd, ali ovo vrijedi samo za politička jedinstva.

- Šmit neprijatelja određuje kao boreću cjelinu pojedinaca, koji se suprotstavljaju isto takvoj
cjelini, neprijatelj je javan, a ne privatni protivnik, pa Šmit pravi razliku između javnog i
privatnog neprijatelja

- javni neprijatelj je u političkom smislu neprijatelj jedne grupacije i jednog naroda ili
države

- privatni neprijatelj je protivnik ili suparnik kakav postoji u svakom području djelovanja

36. Zajednica
- je temeljni okvir života ljudi i uporište svih političkih proces, te je to umjetna okolina
ljudi, koji su se sami stvorili = veći broj ljudi svjesno djeluje na istome prostoru, u isto
vrijeme, sa istim ciljevima ili interesima, nasuprot istim opasnostima i protivnicima.

- zasnovana je da ljudi zajedno dijele neku vrijednost, interes, osjećaj, potrebe, prihvaćeni
sistem pravila.

- prema Aristotelu zajednica je uvjet egzistencije za čovjeka, jer postoji za neko dobro, i
ljudima nije u prirodi da preživljavaju sami, i zajednice je pretpostavka politike, jer nema
politike ako nema ljudske egzistencije.

- u novom vijeku, zajednica se poima u paru sa društvom, ali zajednica je politička sfera, a
društvo proizvodna sfera, ali se zajednica razgraničava od države, jer država je ta koja
održava odnose u društvu i zajednici, a subjekt zajednice je državljanin kao apstrakna,
moralna osoba.

- zajednica se zasnima na zajedničkom dobru, a da bi se odredilo zajedničko dobro, polazi se

od pojedinca i njegovog dobra

- zajednica se uspotavlja na različitim nivioima ( od porodične do svjetske), ali se najčešće

radi o državnim, nacionalnim, kulturnim, ekonomskim zajednicama, pod uslovima da postoji
pretpostavka zajedničkog dobra.

37. Autoritet
je sposobnost obavezivanja drugih bez neposrednog korištenja sile, argumentacije ili
procedure, te označava osobinu čovjeka ili institucije na osnovi ranijeg djelovanja koja
mu u očima okoline daje mogućnost da lakše bude u pravu na osnovu toga što je često
bio upravu.

-Označava takav odnos među pojedincima (odnosno između institucije i pojedinca) koji
subjektivizira samo jednu stranu, dok je druga u poziciji objekta.

- Recipijent autoriteta je onaj ko, ne samo da čini ono što autoritet od njega zahtijeva, već to
rado čini. -Autoritet na svoje objekte djeluje uticajem moći, tj. tako da mijenja preferencije
onoga na koga utiče, ali ne i njegovu autonomiju.

21
- Ovaj odnos je važno razlikovati u odnosu na manipulaciju. Manipulacija je takav odnos u
kome se preferencije objekta ne mijenjaju, ali se smanjuje njegova autonomija.

- riječi autoriteta se vode kao volja naroda, a narod se nije ni izjasnio

38. Stvarnost i vrijednost prava Radbruh

- filozofija prava je jedan dio filozofije i zato je neophodno spomenuti opće pretpostavke
svake filozofije

- u neoblikovanom našem doživljavanju, haotično su izmješani tvarnost i vrijednost jer mi

doživljavamo ljude i stvari često spojene sa vrijednošću i nevrijednošću, a da nemamo svijest
da vrijednost potiče od nas posmatrača, a ne od samih stvari i ljudi

1)prvo je potrebno odvojiti stvarnost i vrijednost, tako s jedne strane naše duhovno ponašanje
koje je slijepo za vrijednost iz haosa datosti stvara carstvo prirode, jer priroda nije ništa drugo
nego datos, a s druge strane, duh postaje svjestan mjerila vrijednovanja normi i suprotstavlja
se prirodi kao carstvo vrijednosti.

2)duhovni stav koji je slijep za vrijednost je suština prirodnonaučnog mišljenja, stav koji
vrednuje karakteriše tri grane filozofije vrijednosti : logiku, etiku i estetiku

3)pored stava koji je slijed za vrijednost i stava koji vrednuje pojavljuju se druga dva stava
koja posreduju među njima: stav koji se povezuje sa vrijednošću i stav koji prevladava
vrijednost

-duhovni stav koji prevladava vrijednost je religiozni stav. Relifija prevladava vrijednost i
nevrijednost, i one su jednako obilježene i nevažne, i religija je onda suprotnost među njima

- ove četri vrste duhovnog stava imaju četiri odgovarajuća oblikovanja datosti :
biće, rijednost, smisao i suštinu , odnosno priroda i idel, a preko njih most kritike
koji se nikada ne može dovršiti ( religija )

39. Filozofija prava kao posmatranje vrijednosti i prava-

RADBRUH
-Normativni stavovi se mogu obrazložiti i dokazivati samo na osnovu drugih normativnih
stavova. Zbog toga su krajnji normativni stavovi aksiomatski, tj. podobni samo za vjerovanje,
a ne i za saznanje.
-Naučno posmatranje vrijednosti može poučiti o tome šta čovjek može i šta hoće, ali ne i
šta treba. U oblasti onoga šta treba, nauka (pravna filozofija) može učiniti 3 stvari:

1. Može pronaći sredstva nužna za ostvarenje normativnog cilja. Pritom uputstvo za izbor
ispravnih sredstava za neki pravni cilj nazivamo pravnom politikom. Pravna filozofija je
odmjeravanje sredstava u svrhu razjašnjenja pravnog cilja koji tim sredstvima treba ostvariti.
2. Zadatak pravne filozofije je da pravni vrijednosni sud razjasni do njegovih krajnjih
pretpostavki zasnovanih na pogledu na svijet. Iz jednog pojedinačnog pravnog vrednovanja
filozof prava mora da razvije cio vrijednosni sistem kojim je to vrednovanje uslovljeno.
3. Iz navedenog konačno proizilazi mogućnost da se sistematski razviju sve polazne tačke
pravnog vrednovanja, da se prikažu sistemi pravnog vrednovanja i da se tako pruži potpuna
sistematika njenih mogućih sistema.
22
Izloženi metod naziva se relativizam. On utvrđuje ispravnost svakog vrijednosnog suda u
odnosu na određeni vrhovni vrijednosni sud, samo u okviru određenog pogleda na svijet, a
ne i ispravnost samog tog vrijednosnog suda. Najznačajniji predstavnici relativizma su
Jelinek, Weber i Kelsen.

40. Pojam prava – Radbruh

- pojam prava je kulturni pojam – pojam stvarnosti povezane sa vrijednošću

- pravo je stvarnost čiji je smisao da služi pravnoj vrijednosti ideji prava i ideja prava je
pravda – IDEJA PRAVA JE PRAVDA.

- pravda kao ideja prava se može posmatrati u subjektivnom i u objektivnom smislu

- pravda u subjektivnom smislu je duhovna nastrojenost usmjerena na objektivnu pravdu

- pravda u objektivnom smislu znači da pravedan može biti amo odnos među ljudima , te se
ideal pravde predstavlja u idealnom društvenom poretku.

- Aristotelovo učenje pravde razlikuje komutatitvnu i distributivnu pravdu

- Komutativna pravda je apsolutna jednakost između dobara, npr između rada i nagrade i
štete i naknade

- Distributivna pravda je srazmjerno postupanje sa različitim licima npr oporezivanje

srazmjerno bogatstvu, pomoć srazmjerna siromaštvu, nagrada i kazna prema zasluzi i krivici.

- kumutativna pravda zahtjeva najmanje dva lica, a distributivna namjanje 3, dva

ravnopravna i treće nadređeno koje ih tereti ili ovlašćuje.

- distributivna pravda je prvobitni oblik pravde, a komutativna je nastala na osnove nje.

- ali se pojam PRAVO ne može samo nastati iz pravde, jer pravda ne govori koga treba
tretirati kao jednako ili kao nejednako , i pravda se treba nadopuniti drugim načelima –
pravičnost, pravni nalog, pravni propis i pojam izvora prava.

- pravo zasniva pravne odnose, subjektivna prava obaveze i teži trima vrijednostima :

1) ideja prava,

2) pravna sigurnost, i

3) svrishodnost ( da koristi narodu)

41. Pravo i moral Radbruh

Razlika između prava i morala obično se označava izrazom »spoljašnji karakter prava,
unutrašnji karakter morala«.

Taj izraz ima 4 različita značenja:

23
1)RAZLIKA U ODNOSU NA SUPSTRAT PRAVA I MORALA - spoljašnje ponašanje
podlijeţe pravnom, a unutrašnje moralnom regulisanju. Međutim, ne postoji oblast
unutrašnjeg i spoljašnjeg ponašanja koja se ne bi mogla podvrgnuti kako moralnom tako i
pravnom vrednovanju. Ono što je izgledalo kao razlika u predmetu morala i prava se može
održati kao razlika u usmjerenosti njihovih interesa.
Moral se interesuje za spoljašnje ponašanje samo u mjeri u kojoj ono potvrđuje neko
unutrašnje ponašanje.
S druge strane, pravo se za unutrašnje ponašanje interesuje samo ukoliko se od njega moţe
očekivati neko spoljašnje ponašanje.

2. RAZLIKA U ODNOSU NA subjekte svrhe prava i morala.

Pravna vrijednost je vrijednost neke radnje za druge ili za ukupnost drugih, a moralna
vrijednost je jednostavno vrijednost neke radnje.
Onaj ko je pravno obavezan uvijek pred sobom ima nekog ko je ovlašten i zahtijeva.
S druge strane, moralnoj obavezi se samo simbolično dodaje drugi subjekat, kad se moralna
obaveza označava kao obaveza prema Bogu, vlastitoj savjesti i sl.
3. RAZLIKA U ODNOSU NA način obavezivanja.

Moral zahtijeva da se obaveza izvrši zato što to nalaţe osjećaj obaveznosti, a pravo dopušta i
druge pobude. Za moral je dovoljna duhovna nastrojenost koja odgovara moralnim normama,
a za pravo ponašanje koje odgovara propisima – moral zahtijeva »moralnost«, a pravo
»legalnost« (Kant).

4. RAZLIKA U ODNOSU NA izvor važenja.

Pravu se pripisuje heteronomija, jer potčinjenima pristupa spolja, kao neka tuđa volja koja
obavezuje. S druge strane, moralu se pripisuje autonomija, jer ga svakom pojedincu nameće
njegova vlastita moralna ličnost.

Pored svih razlika između prava i morala, između njih postoje i veze. Te se veze sastoje u
tome što je moral s jedne strane svrha prava, a s druge strane osnov njegovog obavezujućeg
važenja. Samo moral može obrazložiti obavezujuću snagu prava.

Pravo ipak kao svrhu ima moral. Pravo ne služi moralu pomoću pravnih obaveza koje nalaže,
već pomoću subjektivnih prava koja daje. Ono pojedincima daje subjektivna prava kako bi
oni mogli što bolje udovoljiti svojim moralnim obavezama.

Pravo može samo da omogući moral, a ne i da ga iznudi, jer moralno djelo mora biti djelo
slobode. Međtim, pošto pravo može samo da omogući moral, ono neizbježno mora
omogućavati i nemoral.

42. Pravo i običaj Radbruh

- moral je stvarnost koja služi ideji dobra, a pravo je stvoreno, stvarnost koja služi pravdi kao
kulturni pojam, a običaj nije kulturni pojam već SAMOSTVORENA NORMA, te pravo se
može nametnuti, a običaj se dobrovoljno ispunjava.

24
- prema pravo i moralu ( pojmovi povezani sa vrijednošću ), običaj ne stoji u sistematskom,
već historijskom odnosu, te on predstavlja zajednički prethodni oblik, u kome su sadržani i
pravo i moral, ali kao nerazvijen i neidentificiran. Npr običaj milostinje razvija moralnu
obavezu dobročinstva, a pravnu obavezu brige o socijalno ugroženim licim

- običaj je priprema za izgradnju prava i morala

- običaju se može pripisati spoljašnji karakter prava i unutrašnji karakter morala.

43. Svrha prava Radbruh

- Pravda kao ideal određuje samo formu prava, ali da bi se došlo do sadržine prava, mora se
u obzir uzeti svrsishodnost.

- Pošto je pravo znatnim dijelom državna volja, a država je znatnim dijelom pravna institucija,
nerazdvojna su pitanja svrhe prava i svrhe države.

- Polazeći od trojstva krajnjih vrijednosti – etičke, logičke i estetske vrijednosti – ideala

dobrog, istinitog i lijepog, jasno je da pravo može biti određeno da neposredno služi samo
jednoj od tih vrijednosti – etičkoj vrijednosti dobrog.

- Postoje samo 3 vrste predmeta koje mogu imati karakter apsolutne vrijednosti: ljudske
pojedinačne ličnosti, ljudske kolektivne ličnosti i ljudska djela.

-Na osnovu toga se mogu razlikovati 3 vrste vrijednosti: individualne vrijednosti,

kolektivne vrijednosti i vrijednost djela.

-U zavisnosti od toga da li se prioritet stavlja na individualne, kolektivne ili vrijednosti djela,

razlikuju se individualistička, nadindividualistička i transpersonalna shvatanja.

- Po individualističkom shvatanju, vrijednosti djela i vrijednosti kolektiviteta služe

vrijednostima ličnosti. Država i pravo su samo institucije za obezbjeđenje i unapređenje
pojedinca

Za nadindividualističko shvatanje, vrijednosti ličnosti i vrijednosti djela sluţe

vrijednostima kolektiviteta. Moral i kultura služe državi i pravu.

Za transpersonalno shvatanje, vrijednosti ličnosti i vrijednosti kolektiviteta služe

vrijednostima djela. Moral, pravo i država služe kulturi.

Kratko rečeno, krajnji ciljevi su: za individualističko shvatanje – sloboda, za

nadindividualističko shvatanje – nacija, za transpersonalno shvatanje – kultura.

44. Funkcija filozofije prava ROSCO POUND

- Zakonodavci su morali da se bore sa problemom kako da ljudima dokažu da je zakon nešto
što je utvrđeno i ustanovljeno, da se njegov autoritet ne dovodi u pitanje, a da istovremeno
omogućava da se stalno popravlja i mijenja.

-Filozofi su se bavili ovim problemom imajući pred sobom dokumente pravnog sistema svog
vremena i mjesta u kome su živjeli ili koristeći se dokumentima prošlih vremena. Nastojali su

25
da izgrade teorije prava i zakonodavne teorije težeći da ih sjedine sa nekom konačnom idejom
koja bi razriješila sve, idejom savršenog zakona.

-Grčki mislioci su u vezu doveli običaj i zakon. I jedno i drugo su predstavljali osnovu
pravnog autoriteta. Aristotel tako ne razmatra prirodno pravo i pozitivno pravo, već ono što je
pravedno po prirodi ili svojoj suštini i ono što se javlja kao pravedno isključivo zato što je
uspostavljeno konvencijom ili zakonom. Ovu distinkciju (distinkciju prava i zakonskih
propisa) je u savremenu pravnu nauku prenio Toma Akvinski.

- Blekston ju je ugradio u angloameričku pravnu misao, i od tada ona čini okosnicu tog
pravnog sistema. Bitno je naglasiti da termin »priroda« u antici nije imao današnje značenje.
»Prirodni« objekat bilo je ono što je najpotpunije izražavalo suštinu stvari. To je bio savršeni
objekat. Otuda je prirodno pravo bilo ono koje je savršeno izražavalo ideju prava koja se
odnosila na neko dato pitanje.

Nakon propasti feudalne organizacije društva, labavu feudalnu organizaciju zamjenjuju se

nastankom nacija, što zahtijeva donošenje jedinstvenog prava unutar nacionalne države..
Krajnji cilj više nisu načela vječnog važenja, već prirodna prava koja po prirodi pripadaju
čovjeku, zbog kojih postoji prirodno pravo i koja bi trebalo priznati i pozitivno pravo.u
19.vijeku, prirodno pravo izvedeno iz principa američkih instituta je ustupilo mjesto
metafizičko-historijskoj teoriji koja je nastala u kontinentalnoj Evropi. Prirodna prava su bila
izvedena iz individualne slobodne volje koja se može ustanoviti metafizičkom metodom, a
historija pokazuje na koji se način ova ideja individualne slobode ostvarila u raznim pravnim
načelima i doktrinama. Prirodno pravo služi kao idealna kritika pozitivnog prava.

-Krajem prošlog vijeka se uočava pokušaj pozitivističko-sociološke škole da zamijeni

metafizičko-historijsku i utilitarno-analitičku.

45. Svrha prava premaPaund-u

Ideje o tome čemu sluţi pravo uglavnom su implicirane u idejama o tome šta pravo jeste.

Postoji 12 koncepcija onoga što pravo jeste:

1. Ideja o božanski zavedenom načelu ili skupu načela za ljudsko djelovanje, kao
npr.Mojsijev zakon ili Hamurabijev zakonik;
2. Ideja prava kao predanje starih običaja koji su se pokazali prihvatljivim za bogove – da ne
bi izazvali srdžbu zlih sila, ljudi su se ponašali na način koji je utvrđen davnašnjim običajem;
3. Zapisana mudrost starih mudraca koji su spoznali siguran put ljudskog djelovanja, koji je
božanski potvrđen;
4. Filozofski zasnovan sistem načela koji izražava prirodu stvari i prema kome bi ljudi trebali
uskladiti svoje ponašanje;
5. Skup načela utvrđenih na osnovu vječnog moralnog kodeksa;
6. Skup ljudskih pogodbi u politički organiziranom društvu, kojima se reguliše njihov odnos;
7. Odraz božanskog razuma koji upravlja univerzumom (shvatanja Tome Akvinskog);
8. Skup naredbi suverenog autoriteta u politički organiziranom društvu;
9. Sistem iskustvenih načela pomoću kojih se pojedinačna ljudska volja usaglašava sa voljom
ostalih pojedinaca (historijska škola);
26
10. Sistem načela otkriven filozofskim putem na osnovu kojih se pojedinačna volja usklađuje
sa voljom ostalih pojedinaca;
11. Sistem normi koje je u društvu nametnula vladajuća klasa radi očuvanja vlastitih interesa;
12. Ideja o pravu nastalom po nužnosti ekonomskih ili društvenih zakona.

- SVRHA PRAVA JE OČUVANJE OPĆE SIGURNOSTI

- U srednje vijeku ideja prava je radi održavanja mira, ali nakon rušenja
feudalnog poretka pojedinac stiče veći značaj

- U Justinijanovom dobu pravo ima 3 odrednice :

1) Svako treba da živi časno i da uskladi ponašanje u skladu sa društvenim poretkom
2) Svako treba da poštuje ličnost drugoga
3) Svako svakome mora vratiti ono što je njegovo, jer mora poštovati stečena prava
- Prema Poundu svrha prava treba da bude zadovoljenje društvenog interesa kroz
regulaciju odnosa među ljudima i kroz politički organizovano društvo.

46. Moralnost dužnosti i aspiracije( - pretenzija)

-Fuhler pravi razliku između moralnosti dužnosti i moralnosti aspiracije

- Moralnost dužnosti polazi sa dna ljudskog dostignuća, a moralnost aspiracije sa vrha.

Moralnost dužnosti postavlja osnovna pravila bez kojih društveni poredak ne može ostvarivati
svoju svrhu. Dakle radi se o pravilima prema kojim bi se osoba morala ponašati. To su
moralnosti Starog Zavjeta i Deset Božijih Zapovjedi . tu se govori riječnikom „ ne smiješ“ , a
rijeđe „ ti ćeš“, tj. Osuđuje ljude zbog nepoštivanja osnovnih zahtjeva života. Pravila
moralnosti dužnosti propisuju šta je nužno u životu, a principi moralnosti apsiracije
predstavljamo ono čemu treba da težimo, a ne daju uputstva kako to da postignemo.

-fuhler uzimanje kockanje kao primjer razlikovanja aspiracije dužnosti i aspiracije

moralnosti, gdje kaže da zakonodovac moralnosti dužnosti bi zabranio i proglasio štetnim
kockanje u visoke ulogije, pa postoji moralna dužnost da se svi uzdržavaju od kockanja.
Eventualno sudija kada presuđuje slučaj može da pravi razliku između kockanja u male i
velike uloge, nevino kockanje iz zabave i ono u štetnim oblicima.

-Sa aspekta zakonodavca moralnosti apsiracije – nije više bitno hoće li nastati šteta
kockanjem kao što je u prethodnom slučaju riječ, već je poenta da li je to vrijedno ljudskih
sposobnosti ? Ako jeste, kreativni rad nosi pored rizika u tom riziku da uživa , a kockar
rizikuje samo zbog rizika i obično ne prihvata teret koji prati ulogu kockara i kockanje postaje
FETIŠIZAM. Stoga moralnost aspiracije ima prezir, a ne optužbu prema kockanju, pa je
to PONAŠANJE KOJE NE PRILIČI OSOBI SA LJUDSKIM SPOSOBNOSTIMA, A NE
PREKRŠAJ DUŽNOSTI kao što je to za moralnost dužnosti.

-principi moralnosti aspiracije više predstavljaju generalnu ideju savršenstva kome treba
težiti, nego nekih fiksnih pravila. Moralnost aspiracije nema vezu sa pravom, jer nema
načina pomoću kojeg bi pravo moglo prinuditi čovjeka da živi u skladu sa idejom savršenstva.

27
47.Moralna skala.
Između moralnosti duţnosti na dnu i moralnosti aspiracije na vrhu, kao krajnjih tačaka može
se zamisliti jedna vrsta skale. Negdje na toj skali postoji granična linija koja dijeli dužnost od
aspiracije Različita su mišljenja u vezi sa mjestom te granične linije. Mišljenja koja se mogu
nazvati moralističkim nastoje granični indikator pomjeriti naviše i time proširiti područje
dužnosti. Određivanje gdje treba da prestane dužnost je jedan od najtežih zadataka društvene
filozofije. To obično kod ljudi može da izazove kontraefekat, da im stvori odvratnost za cijeli
život i pojam moralne dužnosti.

- Da bi se procjenilo šta je zlo u ljudskom ponašanju, mora da se odredi prvo šta je

savršeno dobro, kako neka radnja može doprinijeti savršenom životu. U prenesenom
značenju da bi odredili koje su to moralne dužnosti, mora se obratiti pažnja na moralne
aspiracije

-jedan od prijedloga je bio da se moralnost dužnosti odnosi na čovjekov odnos prema

društvu, a moralnost apsiracije da se odnosi na odnos između čovjeka i njega samoga ili
njega i njegovog boga

48.Grafički indikator Fuller – lociranje indikatora na

moralnoj skali
-Crta razdvajanja služi kao nužan bedem između dvije moralnosti- moralnosti dužnosti i
moralnosti aspiracje .

Ako moralnost dužnosti dosegne najviše, iznad svoje granice, nametnute obaveze može
uništiti inspiraciju i spontanost, a opet s druge strane ako moralnost izvrši invaziju na
područje dužnosti, ljudi mogu početi da vagaju i kvalifikuju svoje obaveze po sopstvenim
standardima.

-Sličan odnos postoji između ekonomike razmjene i ekonomike marginalne koristi.

- Kada je marginalna korist u pitanju, ne postoje pravila, sve se može urediti u interesu
najvećeg interesa ekonomoskog doprinosa, za razliku od ekonomike razmjene.

-Ekonomika razmjene, zasniva se na dvije fiksne tačke: vlasništvu i ugovoru. Kod ekonomike
razmjene, nema kalukulacije kada je u pitanju poštivanje vlasništva. svojine. Rigidnosti
svojine i ugovora moraju se držati unutar njihovih pravih granica. Ako one posegnu izvan
ovih granica, trud društva da nađe njihovu najdjelotvorniju upotrebu , pada u vodu jer se onda
bave ličnim interesima.

- suštiniski problem je lociranje imiginarno-graničnog indikatora na ispravnom mjestu,a da ne

pomjere granice

28
49. Nagrade i kazne
-predstavljaju konačni prikaz razlike između moralnosti dužnosti i moralnosti aspiracije.

- u slučaju moralnosti dužnosti kazne treba da pretežu pred nagradama, a u moralnosti

aspiracije je obrnuto, više treba posvetiti pažnju umjesto neodobravanju i kazni, nagradi i
pohvali

Treba naglasiti da postoji velika razlika u procedurama za izricanje kazni u odnosu na one
kojima se dodjeljuju nagrade. Kazne se najčešće izriču u strogim formalnim procedurama, za
razliku od dodjele nagrada koje podrazumijevaju manje kontrolisane metode odlučivanja.

Razlog tome između ostalog je i činjenica da se za odstupanje od zadovoljavajućeg

ponašanja, koje podliježe kazni, mogu primijeniti objektivniji standardi nego za ponašanja
koja dostižu savršenstvo, jer bi bilo nelogično dijeliti nagradu u formalnoj proceduri koja npr
odgovara suđenju u sudnici.

50. Pravna moralnost i prirodno pravo

- Fuler nastoji povezati unutrašnju moralnost prava sa prirodnim pravom.

-za njega prirodni zakoni su potpuno zemaljski po porijeklu i po primjeni, i nisu viši zakoni ,
ali oni imaju uticaja na sve ljudske aktivnosti, ali ne odnose se na sav ljudski moralni život

-Fuler definise unutrasnju moralnost prava kao proceduralnu verziju prirodnog prava i to
proceduralna verzija u smislu primjene i konstruisanja da to bude efikasna primjena

- Naveo je primjer KOUKOVOG SLUČAJA DOCTOR BOHNAMA u kome je

kralj Henri VIII dao Kraljevskom komegijumu ljekara široka ovlaštenja da
izdaju dozvole i regulišu medicinsku praksu u Londonu i pravo da sude za
prekršaje i određuju novčane i zatvorske kazne. Tomas Bonham doktor je počeo
vršiti medicinsku praksu bez kraljeve dozvole, i odlučili su mu suditi, a on se
pozvao na prirodno pravo , da članovi kolegijuma ne mogu biti sudije i zastupnici
i stranke u isto vrijeme, jer sudije sude, zastupnici uručuju sudske pozive

U 17.st naucnici nalaze trag prirodno pravne osnove americkog Ustava. Ovdje se govori o
zakonima koje je n3emoguce postovati, o parlamentima koji idu suprotno svojim vlastitim
zakonima prije nego sto su ih ukinuli. Ustav proglasava nevazecim svaki zakon koji umanjuje
ugovorne obaveze. 
Fuler je opisao moralnost prava uglavnom kao moralnost aspiracije, prije nego kao moralnost
duznosti. On smatra da unutar ustavnog podrucja, koje je odredio kao ono gdje pripada
unutrasnja moralnost prava, institucija sudske kontrole najnuznija i najdjelotvornija.

29
51. POVELJA UN
- Moderno pravo međunarodnih ljudskih prava nastaje poslije 2. Svjetskog rata u kome su
kršena ljudska prava .
- Ideal međunarodnih ljudskih prava dao je Ruzvelt 1941, američki predsjednik u
poznatom govoru : „ ČETIRI SLOBODE „ spominje da je svijet utemeljen na četiri osnovne
ljudske slobode :
1) sloboda govora i izražavanja
2) sloboda pojedinca da na svoj način slavi Boga
3) sloboda od neimaštine
4) slobodu od straha

- Zemlje poslije II Svjetskog rata nisu imali interes da donesu efikasan SISTEM
MEĐUNARODNI SISTEM ZAŠTITE LJUDSKIH PRAVA ( jer je npr Francuska i VB
imale kolonijalna carstva, SAD rasnu diskrimnaciju, pa Povelja UN-a koja će nastati je bila
daleko od Ruzveltovog govora, ali je predstavljala osnovu za razvoj međunarodnih
ljudskih prava.

Povelja UN kao jedan od ciljeva organizacije proglašava ostvarivanje međunarodne

saradnje rješavanjem međunarodnih problema ekonomske, socijalne, kulturne ili
humanitarne prirode, te razvijanjem i poštivanjem ljudskih prava i osnovnih sloboda za
sve, bez razlike s obzirom na rasu, spol, jezik ili vjeru.

Osnovne obaveze OUN i njenih država članica u ostvarivanju tih ciljeva su :

a) Rast životnog standarda, punu zaposlenost i uslove za ekonomski i socijalni napredak i
razvoj;
b) Rješavanje međunarodnih ekonomskih, socijalnih, zdravstvenih i sličnih problema, kao i
međunarodnu saradnju na polju kulture i prosvjete;
c) Univerzalno poštovanje i pridržavanje ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve, bez razlike
obzirom na rasu, spol, jezik ili vjeru.

Uprkos svojoj neodređenosti, odredbe o ljudskim pravima Povelje UN imale su brojne

značajne posljedice:

1. Povelja UN je internacionalizirala ljudska prava – ljudska prava nisu više isključivo unutar
njihove jurisdikcije;
2. Obaveza država članica da sa Organizacijom sarađuju u unapređivanju ljudskih prava i
sloboda, dala je legitimitet UN-u da preduzme mjere na definisanju i kodificiranju tih prava.
Rezultat je Međunarodni zakonik o ljudskim pravima i brojni drugi instrumenti zaštite
ljudskih prava koji danas postoje;
3. Obaveza država da »unapređuju« ljudska prava kreirala je osnov za uspostavljanje
institucija sa ciljem da osiguraju ponašanje država u skladu sa tom obavezom. Država članica
UN koja krši međunarodno garantirana ljudska prava krši Povelju UN. Putem rezolucija UN
su pozivale takve države da prestanu sa kršenjima, a ovlastile su i Komisiju za ljudska prava
UN i njene pomoćne organe da utvrde procedure za ispitivanje tvrdnji o slučajevima
kršenja ljudskih prava.
30
Međunarodni zakonik o ljudskim pravima čine :

1)Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima

2)Dva međunarodna parkta o ljudskim pravima i

3)dva fakultativna protokola uz Pakt o građanskim i političkim pravima.

52. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima

- usvojena je 1948. godine

- prvi je sveobuhvatni instrument ljudskih prava , proglašen od univerzalne međunarodne

organizacije. Proklamuje 2 kategorije prava :

1) građanska i politička prava – pravo na život, slobodu, sigurnost pojedinca, zabrana ropstva,
mučenja i nečovječnog postupanja, pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim
stvarima, presumpcija nevinosti, pravo na privatnost i pravo na imovinu, slobodu govora,
vjere, udružianja, slobodu kretanja, pravo na azil i na državljanstvo.

2) ekonomska, socijalna i kulturna prava – socijalna sigurnost, zaštita od nezaposlenosti,

pravo na obrazovanje, pravo na odmor i razmno trajanje radnog vremena, pravo na životni
standard i slobodu da učestvuje se u kulturnom životu zajednice.

Deklaracija priznaje državi pravo da donese zakone kojima će ograničiti ovo pravo, ali
isključivo iz razloga javnog poretka, javnog morala ili općeg blagostanja u demokratskom
društvu.

Deklaracija nije UGOVOR, već REZOLOCIJA koju je USVOJILA GENERALNA

SKUPŠTINA UN , međutim radi se u pravno obavezujućem aktu.

- Deklaracija je postala pravilo običajnog međunarodnog prava

53. Međunarodni paktovi o ljudskim pravima

Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Pakt o građanskim i političkim pravima
usvojeni su od strane Generalne Skupštine UN-a 1966. To su pravno obavezujući ugovori koji
su stupili na snagu 1976, nakon ratifikacije od strane 35 država članica. Kraljem 1994. broj
država dostigao je 130.

Paktovi sadrže neke zajedničke materijalne odredbe, od koji se 2 odnose na kolektivna

prava. Oba pakta proklamiraju :

1)pravo samoopredjeljenja naroda i

2) pravo svih naroda da slobodo raspolažu svojim prirodnim bogatstvima.

-zabranjuje se diskriminacija po osnovu : rase, boje kože, spolu, socijalnom ili

nacionalnom porjeklu, vjeri, političkom ubjeđenju

31
54. Pakt o građanskim i političkim pravima
- precizira i proširuje prava obuhvaćena Univerzalnom deklaracijom o praima čovjeka.

Uz prava iz Deklaracije, propisuje i obavezu država na žaštitu etničkih, vjerskih i jezičkih

manjina.

- DRŽAVA je obavezna da pripadnicima tih manjina omogući kulturnu, vjersku i jezičku

autonomiju

- Pakt propisuje :

1)slobodu pojedinca od dužničkog zatvora,

2)pravo lica lišenih slobode na humano postupanje, te

3)prava maloljetnika na posebnu zaštitu.

- SADRŽI odredbu o DEROGACIJI koji državama članicama dopušta da u vrijeme javne

opasnosti koja ugrožava život nacije suspendiraju sva osim 7 najosnovnijih prava. Ove
odredbe u praksi pojedine države koriste kao izgovor za kršenje ljudskih prava

- za razliku od Pakta o ekonomskim, socijalnim, kulturnim pravima koji poziva na

postepenu implementaciju u skladu sa mogućnošću države, GP pakt državama nameće
BEZUSLOVNU OBAVEZU na predizmanje svih mjera da se osiguraju prava koja on
proklamira.

- Paktom je uspostavljen Komitet za ljudska prava , kao institucija da osigura poštivanje

obaveza od strane država članica. On ispituje izvještaje koje države članice podnose o
implementaciji pakta . Predviđa međudržavni mehanizam PRITUŽBI, gdje jedna država
članica može tužiti drugu da krši ugovor, ali to je sredstvo fakultativne priode.

55. Fakultativni protokoli uz Pakt o građanskim i političkim

pravima
- to su dopune mjerama implementacije GP Pakta

- on omogućava privatnim licima, žrtvama kršenja Pakta da podnesu individualne pritužbe

Komitetu za ljudska prava, a uslov je da su prethodno iscrpljena sva prethodna unutrađnja
pravna sredstva. Komitet kada razmatra pritužbu to vrši u dva dijela – prvo razmatra
dopuštenost podneska, a onda meritum tužbe. Nakon što donese odluku da dopušta pritužbu,
Komitet obavještava državu na koju se slučaj odnosi i država je dužna da u roku od 6 mjeseci
pismeno odgovori Komitetu na pritužbu. Komitet dostavlja svoj nalaz objema strankama.

- nakon stupanja na snagu protokola 1976. godine, razvila se bogata praksa tumačenja i
primjene pakta i protokola, obzirom na veliki broj individualnih podnesaka.

- komitet danas ima ovlaštenje predlaganja privremene mjere radi otklanjanja

nenadoknadive štete žrtvi kršenja ljudskih prava

32
- drugi protokol je stupio na snagu 1991, a cilj mu je ukidanje smrtne kazne, a jedina
rezerva koja se može staviti na Protokol dozvoljava primjenu smrtne kazne u izvršenju
presude za najteži zločin vojne prirode počinjen za vrijeme rata.

56. Pakt o ekonomski, socijalnim i kulturnim pravima

- znatno je obuhvatniji od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima

- obuhvata : pravo na rad, pravičnu naknadu i platu povoljne uslove rada, na osnivanje i
članstvo u sindikatima, pravo na socijalnu sigurnost, na zaštitu porodice , na odgovrajući
životni i zdravstveni standard, školovanje i učešće u kulturnom životu, šklovanje, odmor,
slobodno vrijemePakt definira prava i često određuje korake koje treba preduzeti za
ostvarivanje.

- kada država ratificira Pakt, one ne mora odmah ga implementirati, ali se obavezuje da
sama i putem međunarodne pomoći i saradnje preduzima korake s ciljem postepenog
dostizanja ostvaranje prava priznatih Paktom. Razlog tome su uslovi za impletentaciju
koji se razlikuju od države do države.

- KOMITET ZA EKONOMSKA, SOCIJALNA I KULTURNA prava je oborio

pretpostavku da pakt ne stvara nikakve bezuslovne obaveze za države ugovornice, jer on
nalaže POSTEPENO OSTVARIVANJE i obavezu države da će prava vršiti bez
diskriminacije i obavezu države da preduzimaju korake i obavezu da obezbjedi
najmanje najniži stepen prava.

- pakt nije ustanovio nikakav sistem za međudržavne i individualne pritužbe, jedino naleže
državama ugovornicama da podnese izvještaje o mjerama koje su preduzele da bi se postiglo
poštivanje prava iz Pakta i izvještaji se podnose Ekonomskom i socijalnom savjetu UN

57.Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida

- ostali ugovori UN o ljudskim pravima

- usvojena je od strane Generalne skupštine UN.1948, a stupila je na snagu 1951.

-Konvencija proglašava da je genocid, izvršen u ratu ili u miru, zločin po međunarodnom

pravu. Zločin po međunarodnom pravu je teška povreda prava ljudske zajednice, za koju se
može kazniti individualni počinilac. Genocid se definiše kao činjenje određenih radnji sa
namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa
kao takva.

Radnje koje predstavljaju genocid su:

a) Ubistva članova grupe;
b) Nanošenje teške tjelesne povrede ili psihičkog bola članovima grupe;
c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim uslovima života koji su sračunati na to da dovedu do
njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;
d) Nametanje mjera kojima se namjerava spriječiti rađanje u okviru grupe;
e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.

33
Bitno je napomenuti da stavljanjem genocida izvan zakona Konvencija formalno priznaje
pravo nacionalnih, etničkih, rasnih i vjerskih grupa da postoje kao takve. U tom smislu se
Konvencija ocjenjuje najvišim dostignućem međunarodnog prava u oblasti zaštite prava
grupa.

- Konvencija omogućuje onima koji su optuženi za genocid da im sudi neki

međunarodni krivični sud, ali ne ustanovljuje takav tribunal. Konvencija o genocidu
govori samo da je nadležan sud one države na čijem je području izvršen genocid.

58. Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije

- usvojena je od strane Generalne skupštine UN 1965. godine, a stupila na snagu 1969.
godine.

- konvencija zabranjuje rasnu diskriminaciju koja se definiše kao :“ svako razlikovanje,

isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva koje se zasnivaju na rasi, boji,
precima, nacionalnom ili etničkom porjeklu“, a koji za cilj ili posljedicu imaju da „ da
ponište ili ugroze priznavanje, uživanje ili vršenje pod jednakim uslovima ljudskih
prava i osnovnih sloboda.

- države ugovrnice imaju pravnu obavezu da ukinu rasnu diskriminaciju na svojoj terirotiji i
donesu sve zakonske mjere potrebne da se osigura nediskriminacija u vršenju i uživanju
ljudskih prava iz Univerzalne deklaracije i oba Pakta.

- za potrebe implementacije formiran je Komitet za ukidanje rasne diskriminacije, te on

razmatra izvještaje o implementaciji koje podnose države članice.

- ratificiranjem konvencije svaka država automatski priznaje nadležnost komiteta koji

razmatra podneske koje protiv neke države podnese druga država ugovornica (
MEĐUNARODNI SISTEM PRITUŽBI je obligatoran, što je razlika u odnosu na GP
pakt.

- Komitet prvo odlučuje o dopustivi, pa zatim o imanuje ad hoc komisiju za mirenje, ali ovaj
sistem pritužbi u praxi još nije korišten.

-konvencija poznaje i sistem individualnih peticija, ali on je fakultativan i prihvatilo ga je

samo 20 država, a konvenciju ratificiralo 140 država.

59.Međunarodna konvencija o uklanjanju i kažnjavanju

zločina aparthejda
-usvojena je 1973, na snagu je stupila 1976, a ratificiralo ju je više od 70 država.

-Svrha konvencije je da ukloni i kazni aparthejd, koji je proglašen zločinom protiv

čovječnosti.

- Odgovornost za njegovo izvršenje obuhvata sve pojedince koji počine, podstiču ili
sarađuju u činjenju tog zločina.

34
-Mjere implementacije se sastoje od periodičnog izvještavanja od strane država ugovornica i
osnivanja tročlane grupe za razmatranje izvještaja. Grupu imenuje predsjednik Komisije
za ljudska prava UN iz država ugovornica Konvencije koje su istovremeno članice
Komisije.

- Komitet za ljudska prava je ovlašten da priprema izvještaje i studije, uključujući i spiskove

pojedinaca, organizacija, ustanova i predstavnika država za koje se tvrdi da su počinili ovaj
zločin.

-Licu koje je optuţeno može suditi svaka država ugovornica i svaki međunarodni sud čiju
nadležnost prihvate države ugovornice.

60. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena

-usvojena je 1979, a na snagu stupila 1981 od strane Generalne skupštine UN-a, odnosi se na
uklanjanje svakog razlikovanja , isključenja i ograničenja po spola koje ženama sužava
korištenje i uživanje ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom,
socijalnom, kulturnom, građanskom i drugom polju.

-Osim obaveze da osude diskriminaciju žena, države preuzimaju obavezu da načelo

ravnopravnosti žena i muškaraca unesu u svoje ustave i zakone, te da preduzmu zakonske
mjere kojima će se sankcionirati svi oblici diskriminacije žena.

-Efikasnost konvencije je značajno oslabljena brojnim rezervama koje su države stavile u

postupku ratifikacije, a kojima se nastoje očuvati različiti nacionalni i vjerski instituti koji su u
suprotnosti sa Konvencijom.

-Mjere implementacije sastoje se od povremenog izvještavanja o preduzetim mjerama.

Izvještaje razmatra Komitet za ukidanje diskriminacije žena, koji se sastoji od 23 eksperta
iz drţava ugovornica, koji rade u ličnom svojstvu.

-Komitet o svom djelovanju izvještava države ugovornice, Komisiju UN-a o položaju žena
i Generalnu skupštinu.

-Konvencija nije ustanovila ni međudržavni ni individualni sistem pritužbi, a za rješavanje

sporova upućuje na Međunarodni sud pravde.

61. Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih,

nečovječnih ili ponižavajućih postupaka
-usvojena je 1984, a stupila na snagu 1987 godine od strane Generalne skupštine UN-a,

- cilj ove konvencije je sprečavanje i kažnjavanje mučenja ( torture) koje se preduzima

od strane službenog lica ili uz izričit ili prešutan pristanak službenog lica države članice.

-Mučenje se definiše kao svaki čin kojim se nekom licu namjerno nanosi bol ili teška
tjelesna ili duševna patnja, da bi se od tog lica ili nekog trećeg dobila informacija ili
priznanje.

35
-države ugovornice se obavezuju na preduzimanje zakonskih, upravnih, sudskih ili drugih
efikasnih mjera na sprečavanju mučenja i da smatraju mučenje krivičnim djelom podobnim
za izručenjem i da ne protjeruju neko lice u zemlju u kojoj bi ono moglo biti podvrgnuto
mučenju.

- konvencija naglašava da ne postoji nikakva izuzetna okolnost koja bi opravdala mučenje

- osnovan je Komitet protiv mučenja preko kojeg se implementira konvencija, te predviđa

fakultativan mehanizam za međudržavne i individualne pritužbe i ovlašten je čak i da
pokrene istragu kada primi informaciju koja sadrži osnovane indicije o tome da se
mučenje sistematski primjenjuje na području neke države ugovornice

62.Konvenciju o pravima djeteta

-Generalna skupština je usvojila 1989, a na snagu je stupila 1990.godine.

-Do 1994.godine ratificirana je od strane preko 150 država.

-Konvencijom se djeci garantuje širok spektar prava bez obzira na rasu, boju kože, vjeru,
jezik, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinsko
stanje, zdravstveno stanje, rođenje ili drugi status roditelja ili zakonskog staratelja

-Dijete se definira kao “ljudsko biće mlađe od 18 godina života, osim ako se po zakonu
koji se može primijeniti na dijete u pitanju, punoljetstvo ne stiče ranije”.

- Konvencijom se djeca između ostalog štite od ekonomske eksploatacije, zloupotrebe droga,

svih oblika seksualnog iskorištavanja, trgovine djecom itd. Ona zabranjuje i regrutovanje
djece mlađe od 15 godina.

- vodeći pricnip konvencije je izražen u članu koji se odnosi da u svim aktivnostima koje se
tičuu djece su od primarnog značaja interesi i dobrobiti djeteta, bez obzira ko ih preduzima
sudovi, upravni organi, zakonodavna tijela, javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu

- ovo je bio prvi put da su djeca izdvojena kao posebni subjekti međunarodnih prava i
zaštite.

- ustanovljen je Komitet za prava djeteta, da razmatra napredak u zemljama po pitanju

implementacije ove konvencije i izvršavanju obaveza iz konvencije, ali nema ovlaštenje da
prima individualne ili međudržavne pritužbne

63. INSTITUCIJE ZASNOVANE NA POVELJI UN-a –

KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA
- osnovana je od strane Ekonomskog i socijalnog savjeta UN 1946.godine.
-Prvobitno je imala 18, danas ima 53 člana koje imenuju države i koji nastupaju kao ovlašteni
predstavnici država, a ne u ličnom svojstvu.
-Pri izboru se vodi računa o geografskoj zastupljenosti svih dijelova svijeta.
- Komisija Ekonomsko-socijalnom savjetu UN-a (ECOSOC-u) podnosi izvještaje,
prijedloge i preporuke o međunarodnim instrumentima ljudskih prava, zaštiti manjina i
sprečavanju diskriminacije i srodnim pitanjima ljudskih prava.
36
-Ona takođe pomaže ECOSOC-u u koordiniranju djelatnosti u domenu ljudskih prava
unutar sistema UN.
-Vremenom se nadležnost Komisije na planu unapređenja i zaštite ljudskih prava značajno
proširila. Danas je najviše koncentirana na bavljenje kršenjima ljudskih prava. Taj zadatak
izvršava putem mreže radnih grupa i izvjestilaca, s mandatom koji obuhvataju određene teme
ili pojedine zemlje.
-Komisija je često kritizirana zbog svoje neefikasnosti, politički motiviranog ili selektivnog
pristupa.

64. Potkomisija za sprečavanje diskriminacije i zaštitu

manjina
- je pomoćni organ Komisije za ljudska prava, osnovana 1947, te ima 26 članova koje
bira Komisija. Članovi djeluju u ličnom svojvstvu i mandat im je 4 godine i mogu ponovno
biti izabrani.

- podkomisija je nadležna da preduzima studije i daje preporuke Komisiji za ljudksa prava o

sprečavanja diskriminacije u odnosu na ljudska prava i zaštitu manjina i obavlja sve druge
funkcije koje joj povjeri Komisija za ljudska prava ili Ekonomsko-socijalni savjet

- u dosadašnjem periodu je izradila dosta studija, preporuka i izvještaja i učestvovala u

ramtranju optužbi za kršenje ljudskih prava

65. Komisija za položaj žena

- osnovana je 1947 i sastoji se iz 45 članova biranih u svojstvu predstavnika država, po
geografskom kirteriju

- priprema izvještaje, studije i preporuke o ljudskim pravima i srodnim pitanjima koja se tiču
žena i bavi se više promotivnim aktivnostima, nego da reagira na kršenje prava žena

- ovlaštena je da preduzme ograničena razmatranja podnesaka u kojima se optužuje za

specifična kršenja ženskih prava i te podneske uzima kao izvor informacija za svoje studije, a
manje da podstakne vlade da se izjasne o tom pritužbama.

66. Postupci za bavljenje teškim kršenjima ljudskih prava

- UN su skoro istovremeno sa osnivanjem počele od pojedinaca i nevladinih organizacija
primati veliki broj peticija kojima se upozoravalo na kršenja ljudskih prava i tražila
intervencije UN.

- 1947. Komisija za ljudska prava UN je saopštila odluku prema kojoj ona nema
ovlaštenja da preduzima bilo kakvu akciju u pogledu pritužbe koja se odnosi na ljudska
prava i ova odluka je potvrđena REZOLUCIJOM.

-Komisiju za ljudska prava UN su ovlastili da se bavi određenim vrlo ozbiljnim oblicima

kršenja ljudskih prava i to dvjema rezolucijama 1235 iz 1967. koja joj dopušta da ispituje
određena teška kršenja ljudskih prava na koja joj je skrenuta pažnja, a rezolucija 1503 iz
37
1970. uspostavlja ograničen sistem peticija za bavljenje podnescima koji otkrivaju
KONZISTENTAN OBRAZAC TAKVIH KRŠENJA. Prvi postupak je javne, a drugi postupak
je povjerljive prirode.

- prva rezolucija se odnosi na situacije koje uključuju masovna kršenja ljudskih prava i tada
Komisija za ljudska prava preduzima detaljne studije i obavještava Ekonomsko-socijalni
savjet.

- druga rezolgucija ovlaštuje Potkomisiju da osniva male radne grupe za ispitivanje

podnesaka koje Un primaju od pojedinaca i drugih privatnih grupa, da bi se otkrili obrasci
teških i dokazanih kršenja ljudskih prava i sloboda.

67. Visoki komesar za ljudska prava

- funkcioner UN-a sa prvenstvenom odgovornošću za aktivnosti UN-a u pogledu ljudskih
prava i funkcija mu je ustanovljena 1994. rezolucijom Generalne skupštine UN-a

- on je generalni podsekretar UN-a i zadužen je za nadzor nad Centrom za ljudska prava

i kordinira djelatnosti UN-a za zaštitu ljudskih prava

68. Evropski sistem za zaštitu ljudskih prava

- evropski sistem za zaštitu ljudskih prava ustanovljen je od strane Vijeća Evrope , regionalne
međunarodne organizacije koju je osnovala grupa zapadnoevropskih zemalja 1949. godine.

- pravni izvor sistema ljudskih prava je u 2 ugovora : Evropska konvencija o ljudskim

pravima i Evropska socijalna povelja . Prvom se garantuju osnovna građanska i politička
prava, a drugom ekonomska i socijalna prava.

- odluka da se usvoji konvencija je donesena kada je postalo jasno da će UN-u trebati dugo
vremena da postigne sporazum o instrumentima za implementaciju Univerzalne deklaracije
o ljudskim pravima.

69. Evropska konvencija o ljudskim pravima

- potpisana je 1950. godine, a stupila na snagu 1953. godine

- u izvornom obliku ganatovala je sljedeća prava :

1) pravo na život

2)pravo da se ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni

3) slobodi od ropstva

4) pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i pravičan postupak

5) slobodu od ex post facto zakona i kazni

6) pravo na privatnost i porodični život

7) slobodu misli, savjesti, vjere

38
8) slobodu izražavanja i mirnog okupljanja

9) pravo na sklapanje braka i zasnivanje porodice

- ZAŠTITU UŽIVAJU SVA LICA NA TERITORIJI DRŽAVA ČLANICA, bez obzira na

državljanstvo.

- lista zajamčenih prava proširena je putem dopunskih protokola. Prvim protokolom dodato je
pravo na vlaništvo, pravo na školovanje i obaveza država članica da u razumnim intervalima
održavaju slobodne izbore. Protokolom 4. je proširena lista na zabranu dužničkog zatvora i
jasmstvo slobode kretanja. Zabranjeno je nasilno protjerivanje državljanja i kolektivno
protjerivanje stranaca. Protokolom 6. je ukinuta smrtna kazna, a protokolom 7. se od država
zahtjeva da strancima na svojoj teritoriji garantuju pravičan postupak prije njihovog
protjerivanja iz zemlje. Garantuje se pravo žalbe u krivičnom postupku za obeštećenje u
slučaju pogreške pravosuđa.

- Ustanovljene su dvije institucije za implentaciju :

1) Evropska komisija za ljudska prava

2) Evropski sud za ljudska prava

- sjedište im je u Strazburu.

70. Mehanizmi za primjenu konvencije

a) Međudržavne pritužbe

- Ratificiranjem Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, država automatski prihvata

nadležnost Komisije da razmatra pritužbe država ugovornica u kojima se iznose tvrdnje o
navodnim povredama Konvencije.

- Država koja upućuje pritužbu ne mora dokazati da ima neki poseban interes u vezi sa
predmetom ili žrtvom kršenja. U dosadašnjoj praksi Komisija je primila samo mali broj
međudržavnih pritužbi. Pritužbe su dosad podnesene samo protiv država koje nisu priznale
pravo privatne peticije, tako da su na međunarodnu odgovornost mogle biti pozvane samo
putem međudržavnog postupka.

-Inače, opće je pravilo da države nisu sklone podnositi tužbe protiv drugih država, a iz razloga
očuvanja dobrih međusobnih odnosa.

b) Privatne peticije.

-Da bi pojedinac imao pravo uložiti pritužbu protiv neke države, potrebno je da ta država
posebnom izjavom prethodno prihvati nadležnost Komisije za postupanje po privatnim
peticijama.

-Privatnu peticiju može podnijeti svaki pojedinac, nevladina organizacija ili grupa lica koji
tvrde da su žrtve kršenja prava priznatih u Konvenciji. Pored toga, nedopuštena je peticija
koja je:

39
1. anonimna;

2. u suštini ista kao predmet koji je Komisija već ispitivala, ili je već povrgnuta nekom
drugom međunarodnom postupku istrage ili rješavanja, te ne sadrži neku novu relevantnu
informaciju;

3. po mišljenju Komisije nespojiva sa odredbama konvencije, očito neosnovana ili

predstavlja zloupotrebu prava na peticiju;

4. nedopustiva zbog prepreke iscrpljenosti unutrašnjih pravnih sredstava i podnesena po

isteku roka od 6 mjeseci od dana donošenja konačne odluke po unutrašnjem pravu.

-Peticija se smatra “nespojivom sa odredbama Konvencije” ako je npr.podnesena protiv

države koja nije priznala pravo na privatnu peticiju ili se radi o pravima koja nisu sadržana
u Konvenciji. Dakle, radi se o preprekama koje se odnose na personalnu i stvarnu nadležnost
Komisije.

-Kad je u pitanju iscrpljenost unutrašnjih pravnih sredstava, konvencija zahtijeva da budu

iscrpljena samo ona sredstva koja se odnose na navodne povrede, a istovremeno su dostupna
i dovoljna. Sredstvo se smatra dovoljnim kad je u stanju ukinuti povredu koja je predmet
tuţbe.

c) Način rada Komisije.

-Svaka prispjela privatna peticija se dostavlja članu Komisije određenom za izvjestitelja.

On priprema izvještaj o dopustivosti peticije i odlučuje da li će je uputiti komitetu ili vijeću.
-Komiteti su ovlašteni da jednoglasnom odlukom peticiju odbace kao nedopustivu.

-Vijeća razmatraju slučajeve koji se mogu razmatrati na osnovu utvrđene prakse i slučajeve
koji ne predstavljaju važna pitanja od uticaja na tumačenje ili primjenu Konvencije. Peticije
sa ovakvim pitanjima razmatra Komisija u plenumu. Komisija može i preuzeti nadležnost nad
slučajevima koje razmatra vijeće. Međudržavne pritužbe izvjestilac direktno upućuje Komisiji
u plenumu, koja ima isključivu nadležnost nad tim slučajevima.

c) Postupci nakon dopustivosti.

Samo 10-15% slučajeva se proglašava dopustivim i dolazi do faze postupka nakon

dopustivosti, koja se odvija pred komisijom.

-Komisija prvo utvrđuje činjenično stanje. U tu svrhu održava rasprave, prima podneske,
saslušava svjedoke itd. U toku ispitivanja činjenica, Komisija istovremeno djeluje u pravcu
postizanja miroljubivog rješenja, odnosno sporazuma među strankama.

-Ovim sporazumom se obično tužena država obavezuje da plati kompenzaciju ili

obešteti tužioca na neki drugi način, ali bez priznavanja odgovornosti za povredu
Konvencije.

-Ako slučaj nije riješen na prethodni način, Komisija će u narednoj fazi sačiniti izvještaj o
činjenicama i izložiti mišljenje o tome da li utvrđene činjenice upućuju na to da je dotična
država prekršila obaveze iz Konvencije. Taj izvještaj ima oblik sudskog mišljenja. Nema
oblik presude, jer je za formalno presuđivanje ovlašten Komitet ministara ili Sud.

40
-Pomenuti izvještaj sa svojim prijedlozima Komisija dostavlja Komitetu ministara. Od tog
trenutka, Komisija i stranke mogu u roku od 3 mjeseca slučaj podnijeti Sudu (pod uslovom da
su zainteresirane države prihvatile jurisdikciju suda). Ako to propuste učiniti, Komitet
minitara je taj koji mora odlučiti o tome da li je došlo do kršenja Konvencije.

Komisija u plenumu ima diskreciono pravo da odluči o tome da li će slučaj uputiti sudu ili ne.
U dosadašnjem periodu ona je pred Sud obično iznosila 3 vrste slučajeva:

(1) one u kojima je utvrdila kršenje Konvencije;

(2) one koji nameću vaţna pravna pitanja i

(3) one u kojima postoje značajne razlike u stavovima unutar Komisije.

d) Komitet ministara

-Komitet ministara je političko tijelo kojeg čine ministri vanjskih poslova svih zemalja
članica Vijeća Evrope ili njihovi zamjenici.

-Glavni zadatak Komiteta je da funkcionira kao izvršni organ Vijeća, a uloga u

implementaciji Konvencije je od drugorazrednog značaja.

- Komitet je dužan donijeti odluku o tome da li je Konvencija bila prekršena, ukoliko u roku
od 3 mjeseca nakon dostavljanja izvještaja Komisije slučaj nije upućen sudu. Komitet je
uglavnom bio sklon da rutinski daje saglasnost na nalaze sadržane u izvještaju Komisije.

-Odluke Komiteta ministara su obavezne za države ugovornice Konvencije. To važi za

odluke kojima se utvrđuje da je država prekršila Konvenciju, kao i za odluke o mjerama koje
je Komitet propisao i o učinku koji se pridaje tim mjerama.

e)Evropski sud za ljudska prava

-Ratifikacijom Evropske konvencije o ljudskim pravima države ugovornice ne potpadaju

automatski pod nadležnost Suda, već je za to potrebna izričita dodatna izjava. Većina država
tu nadležnost prihvata, s tim što izjavu daje na period od 3-5 godina, a zatim je produžava.

-Spor pred sud moţe iznijeti Komisija, države ugovornice, a po Protokolu br.9 i pojedinci
koji su uložili pritužbu Komisiji. Da bi došao pred Sud, slučaj mora proći postupak pred
Komisijom (dopustivost i dr).

-Ukoliko predmet pred Sud iznosi pojedinac (fizičko lice, pravno lice, grupa lica ili nevladina
organizacija), tročlano vijeće će prethodno ispitati da li konkretan slučaj predstavlja “neko
važno pitanje koje utiče na tumačenje ili primjenu Konvencije”, i da li postoji neki drugi
razlog za njegovo razmatranje. Ako pomenuto vijeće jednoglasno negativno odgovori na ova
pitanja, slučaj se ne može raspravljati na Sudu, već će o njemu odlučivati Komitet ministara.
Navedena ograničenja ne važe ako predmet pred sud iznose države ili Komisija.

-Osim nadležnosti za odlučivanje u sporovima, Sud ima i savjetodavnu nadležnost. Pravo da

od Suda traži savjetodavna mišljenja pripada samo Komitetu ministara.

41
-Presude Suda su konačne. U općem smislu nisu obavezujući presedan (stare decisis) za
države ugovornice, ali te presude imaju značajan faktički autoritet, o kome države ugovornice
i njihovi sudovi vode računa pri utvrđivanju prava.

71. Evropska socijalna povelja

-Izrađena u okiru Vijeća Evrope, otvorena je za potpisivanje u oktobru 1961, a stupila na
snagu u februaru 1965.godine. Dopunski protokol zaključen je 1988.

-Katalog prava čini 19 kategorija prava i načela, uključujući: - pravo na rad, jednake radne
uslove, sigurnost na radu, pravičnu naknadu, udruţivanje i kolektivno ugovaranje; - pravo
radnika na učešće u kreiranju i poboljšavanju radnih uslova i okruţenja na radnom mjestu; -
pravo djece, omladine i zaposlenih ţena na zaštitu; - pravo porodice na socijalnu, pravnu i
ekonomsku zaštitu; - pravo radnika migranata i njihovih porodica na zaštitu i pomoć; - pravo
na profesionalnu orijentaciju i stručno usavršavanje; - pravo na zaštitu zdravlja, socijalnu
sigurnost, socijalnu i zdravstvenu pomoć; - pravo fizički ili mentalno hendikepiranih na
usavršavanje, rehabilitaciju i plaćeno zaposlenje

-Mada se govori o “pravima i načelima”, ustvari se radi o političkim ciljevima, a svrha

Povelje je da ih pretvori u prava koja će biti pravno primjenjiva.

Pravne obaveze koje preuzimaju ugovorne strane:

1. Država ugovornica se obavezuje da će prvi dio Povelje, u kome je data lista prava, smatrati
deklaracijom o ciljevima, čijem ostvarenju će težiti svim prikladnim sredstvima;

2. Država mora prihvatiti obaveze sadržane u najmanje 5, od ukupno 7 članova koji se nalaze
u II dijelu povelje. To su: čl.1 (pravo na rad), čl.5 (pravo na udruţivanje), čl.6 (pravo na
kolektivno ugovaranje), čl.12 (pravo na socijalno osiguranje), čl.13 (pravo na socijalnu i
zdravstvenu pomoć), čl.16 (pravo porodice na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu) i čl.19
(pravo migranata i njihovih porodica na zaštitu i pomoć).

3. Svaka država ugovornica ima dalju obavezu da izabere još jedan precizirani broj prava, ili
podvrsta prava koja je saglasna poštovati. (Vrlo mali broj država je prihvatio sva prava iz
Povelje).

72. Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi(OSCE)-

Helsinški završni akta ( HFA)
-Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji, koja je 1994.godine preimenovana u
OSCE, stvorena je Helsinškim završnim aktom (HFA), koji su potpisale 33 evropske drţave
uključujući SSSR, te SAD i Kanada. Okončanjem hladnog rada, broj članica OSCE povećan
je na preko 50.

- Helsinški završni akt se sastoji iz sve šireg kataloga ljudskih prava i odgovarajućih
garancija, te od raznovrsnih institucija

-Helsinški završni akt (HFA) je politički, a ne pravno obavezujući dokument. Sastoji se od

4 tzv.”korpe”.

42
-Korpa I, pod naslovom “Pitanja koja se odnose na sigurnost u Evropi”, sastoji se od 2
dijela: “Načela kojima se države učesnice rukovode u međusobnim odnosima” i “Mjere za
jačanje povjerenja i određeni aspekti sigurnosti i razoružanja”.

Korpa II se odnosi na “Saradnju u oblasti privrede, nauke i tehnologije, te čovjekove

okoline”.

Korpa III je “Saradnja na humanitarnom i drugim poljima”, a Korpa IV precizira

tzv.”proces kontinuiteta”.

-Pitanja ljudskih prava su prvenstveno obrađena u rukovodnim načelima proklamiranim u

Korpi I i djelimično u Korpi III. Dva od 10 rukovodnih načela se odnose na ljudska prava. To
su načelo VII – “poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući slobodu misli,
savjesti, vjere i uvjerenja” i načelo VIII – “ravnopravnost i samoopredjeljenje naroda”.

- dugo vremena je trebalo da Sovjetski Savez i njegovi saveznici u potpunosti priznaju ta dva
rukovodna načela

73. Univerzalizam ili kulturni relativizam u vezi sa ljudskim

pravima
Pojam univerzalizma ljudskih prava podstakao je brojne teorijske rasprave. Univerzalizam je
univerzalizam zapadne civilizacije, njenih tekovina i vrijednosti.
-Krajnji odgovor na ovakav stav je zagovaranje potpunog relativizma, koji u univerzalizaciji
vidi kulturni imperijalizam, želju da se slika svijeta ujednači pomoću dominantnog obrasca,
da se sve druge vrijednosti podvrgnu jednom modelu kao superiornom, koji je slijep za
kulturne razlike i posebnosti.
- rezultat je njegovo odbacivanje i ograničavanje na parikularno i posebno koje se pravda
kulturom, tradicijom, vrijednostima i specifičnim uvjetima razvoja svake države.

- Moralni relativizam osporava ideje ljudskih prava, jer smatra da nema prava koje
nekom mogu pripadati iz činjenice da je ljudsko biće, pa se treba posvetiti historiji,
kulturi i ekonomiji koja čine razlike među državama.
- Na drugoj strani je radikalni univerzalizam koji smatra da su sva ljudska prava
univerzalna i da ne mogu biti modificirana u odnosu na kulturne i historijske razlike.
Smatraju da postoji samo jedan set ljudskih prava koji treba da se primjenjuju u svim
mjestima i u svim vremenima, ali to nije realistično očekivati od svih država.

Stav koji usvaja većina autora nalazi se između navedenih krajnosti i prihvata mogućnost da u
izvjesnoj mjeri ljudska prava mogu biti predmetom kulturne modifikacije.

Iskustva i viđenja koja dolaze od drugih mogu biti podsticajna za kritičko preispitivanje
vlastitih stavova i ugradnju drugih iskustava u vlastite stavove. Naravno, ovaj proces je
dvosmjeran- jedni treba da uče od drugih i obrnuto.

- Ovo je ilustrativno predstavio Falk kroz tri elementa koja trebaju biti usklađena:
odgovornost, sekularizam i geopolitčka neutralnost nevladinih organizacija

43
74. FILOZOFSKA DIMENZIJA KATALOGA LJUDSKIH
PRAVA
Jednakost ljudi promovirana je na filozofskom nivou kataloga ljudskih prava. Katalog
ljudskih prava uzima pojam čovjeka u generičkom značenju, oslobođenog od slučajnih
svojstava koja se odnose na rasu, spol, etničku pripadnost, političko ili drugo opredjeljenje,
socijalno porijeklo, bračno stanje i dr.

Jednakost ljudi podrazumijeva jednakost naroda, različitih kultura i tradicija.

Priznavanje jednakosti narodima u filozofskom smislu više ne znači protivrječnost koja se
mora izjednačiti tj.učiniti identičnom, već priznanje razlika koje mogu postojati paralelno, a
da se međusobno ne isključuju.

-Postavlja se pitanje kako formalnu jednakost ostvariti u praksi, imajući u vidu tradicionalne
stereotipe o pojedinim kategorijama građana. Kao sredstva za ostvarenje jednakosti
tradicionalnih političkih manjina (obojeni, žene, nacionalne manjine) nude se afirmativna
akcija, pozitivna diskriminacija i kvote u

političkom predstavljanju.

Dostojanstvo je drugi ključni pojam Kataloga ljudskih prava. Promovira se dostojanstvo

ličnosti kao urođeno svojstvo koje treba biti priznato i zaštićeno u svim uslovima i pod svim
okolnostima. Ljudsko dostojanstvo se posebno štiti zabranom diskriminacije po bilo kom
osnovu.

Sloboda kao pojam u Katalogu ljudskih prava obuhvata slobodne pojedince, narod i
države. Slobodni pojedinac u Katalogu ljudskih prava posjeduje ličnu slobodu, slobodu
kretanja i izbora mjesta stanovanja, slobodu napuštanja svake zemlje uključujući i vlastitu,
slobodu govora, misli i opredjeljenja, slobodu zaključenja braka, slobodu privatnog ţivota,
slobodu udruţivanja i mirnog okupljanja, političke slobode, slobodu od nehumanog i
poniţavajućeg postupanja, slobodu od ekonomske i socijalne bijede, intelektualnu i
umjetničku slobodu.

Sloboda naroda izražena je u slobodi da samostalno i bez strane dominacije odlučuje o

ekonomskom i političkom uređenju, iskorištavanju prirodnih i ekonomskih resursa.

74. LJUDSKA PRAVA PRVE GENERACIJE ILI

KLASIČNA GRAĐANSKA I POLITIČKA PRAVA
-Građanska i politička prava pripadaju klasičnim, najstarijim, tj. ljudskim pravima prve
generacije. Sadržajno su uglavnom usmjerena na zaštitu prava pojedinca i odnose se na
temeljne vrijednosti: zaštitu života, fizičkog, psihičkog i moralnog integriteta ljudske
ličnosti, slobodu od nezakonitog postupanja države i trećih lica, te skup političkih prava
koja se garantiraju u demokratski uređenim državama.

-Građanska i politička prava drţava garantira svim licima koja se nalaze na njenoj
teritoriji, bez obzira na državljanstvo, porijeklo, rasu, spol itd.

44
-Međunarodni dokumenti u UN koji se odnose na ljudska prava prve generacije. Osim
Univerzalne deklaracije, na građanska i politička prava odnose se:

- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima;

- Fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima;

- Drugi fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.

Smisao građanskih prava je u ograničavanju djelovanja represivnih državnih organa, kako bi

se pojedincu osigurao prostor za određeni stepen samostalnosti i slobode u odnosu na državnu
vlast.

Katalogom ljudskih prava utvrđena su slijedeća građanska i politička prava:

1. Pravo na život, slobodu i zaštitu integriteta ličnosti;

2. Sloboda od ropstva, prakse slične ropstvu i prisilnog rada;
3. Zaštita od torture i drugih oblika okrutnog, nehumanog i poniţavajućeg postupanja i
kaţnjavanja;
4. Zaštita od samovoljnog hapšenja i pritvaranja, te prava u sudskom postupku;
5. Pravo svakog da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu i da se vrati u svoju
zemlju;
6. Pravo na svojinu;
7. Sloboda savjesti, vjere i uvjerenja, mišljenja i izražavanja;
8. Sloboda udruživanja, uključujući i slobodu sindikalnog udruţivanja;
9. Pravo učestvovanja na svim nivoima vlasti u državi.
Ideja klasičnih građanskih i političkih prava zasniva se na sljedećim pretpostavkama:

1) Narodni suverenitet
2) Podjela vlasti
3) Pravna država i vladavina prava

76.Pravo na zaštitu integriteta ličnosti

-Integritet ljudske ličnosti štiti se kako od ugrožavanja trećih lica, tako i od neovlaštenog i
nezakonitog postupanja državnih organa.

-Integritet ličnosti obuhvata fizički, psihički, moralni i društveni aspekt, a njegovu zaštitu
garantiraju:

a) pravo na život

- prvo mjesto pripada pravu na život kao neotuđivom ljudskom pravu i obavezi da ga svi
poštuju.

- međunarodna žaštita ovog prava išla je od izričitog zahtjeva za zakonsku zaštitu prava na
život i zaštitu od samovoljnog lišavanja života, ograničavanja smrtne kaze u pogledu izricanja
i izvršenja u zemljama u kojima nije ukinuta i ukidanje smrtne kazne radi jačanja uživanja
prava na život.

-prema međunarodnim dokumetima smrtnu kaznu je jedino moguće izreći za najteža krivična
djela sa fatalnim posljedicima , koja su zakonom određena smrtna kazna, koja je namjerno
45
počinilo lice starije od 18 godina, nakon provedenog postupka utvrđivanja svih okolnosti i
činjenica da ne postoji nikakva sumnja, sa otvorenom mogućnosti pomilovanja i zamjene
kazne. Ograničenja se odnose na trudne žene, lica mlađa od 18 godina, majke male djece,
mentalno poremećene osobe i ne može se izvršiti za vrijeme trajanja žalbenog postupka.

b) pravo na slobodu i ličnu sigurnost;

c) zabrana torture i svakog okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili

kažnjavanja –

- država u okviru svog pravnog sistema garantira i štiti slobodu i ličnu sigurnost svojih
građana , ali jedina ima mogućnost da represivnim djelovanjem svojih organa ograniči ili
uskrati slobodu građanima, ali ta ograničenja ili uskraćivanja slobode mora temeljiti na
zakonima, da je jednoobrazno, nediskriminirajuće, kontrolirano i praćeno obavezom naknade
štete osobi prema kojoj je nezakonito primjenjeno i neopravdano je lišena slobode.

-druga bitna stvar je zabrana torture i svakog okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg

postupanja ili kažnjavanja. Izraz tortura je preciznije ponudila Konvencija protiv torture i
drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih kazni ili postupanja koja torturu definiše
kao kao svaki čin kojim se nekom licu namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna
patnja, da bi se od tog lica ili nekog trećeg dobila informacija ili priznanje.

- zabrana torture se odnosi i na medicinsko osoblje

-konvencija je stavila u obavezu državama članicama :

1) da se akti torture prema krivičnom pravu definiraju kao krivična djela sa odgovorajućim
sankcijama

2) da se zakonskim, administrativnim, sudskim i drugim mjerama spriječe akti akti torture pod
njihovom jurisdikcijom

3) da opravdanje za akt torture ne može biti nikakva vanredna okolnost kao što je rat,
unutrašnja politička nestabilnost ili bilo koje drugo vanredno stanje

4) da se žrtvi tortute prizna pravo žalbe državnim organima sa obavezom da nepristrasno i bez
odgode preispitaju navode žalbe kao i pravo naknade i pravedne odštete

d) pravo na privatnost – privatnost obuhvata: zaštitu podataka (koji se odnose na kredite,

zdravlje i one podatke kojima raspolaţe vlada), tjelesnu privatnost (zaštita od invazivnih
procedura kao npr.genetski testovi, testovi na drogu i sl), privatnost komunikacije (pisma,
telefonski razgovori, e-mail itd), te privatnost prostora (zaštita doma, radnog mjesta ili
zaštita na javnom prostoru).

- značajna konvencija za ovo pitanje je Teheranska konferencija koja je inicirala pitanje :

1) poštivanje privatnosti pojedinca i integriteta i suvereniteta nacija u svjetlosti napretka u

oblasti snimanja i drugih tehnika

2) zaštita ljudske ličnosti i njenog fizičkog i intelektualnog integriteta od zloupotrebe

dostignuća u oblasti biologije, medicine i biohemije

46
3) ugrožavanje prava ličnosti korištenjem elektronike

e)Skup prava vezanih za krivični postupak spadaju:

a)pravo na nezavisno, nepristrano i javno suđenje pred sudom ustanovljenim zakonom,

b) pravo na pretpostavku nevinosti okrivljenog,

c) pravo na poznavanje predmeta optužbe,

d) pravo na odbranu,

e) pravo na predlaganje dokaza i prisustvo dokaznim radnjama,

f) pravo na šutnju,

g)pravo na žalbu,

h)priznanje načela ne bis in idem,

i)pravo na jednakost,

j) poštivanje principa zakonitosti.

Obzirom na pravo na odbranu i ulogu branilaca u postupku, u UN su donesena Osnovna

načela koja se odnose na ulogu branilaca, Vodič za tužioce, kao i Kodeks ponašanja lica
odgovornih za primjenu zakona. Vodič promiviše efikasnost, nepristrasnost i fer postupanje
prilikom gonjenja u krivičnom postupku. Kodeks ponašanja lica odgovornih za primjenu
zakona je koncipiran kao skup principa koji se preporučuju vladama država članica UN da ih
ugrade u svoja nacionalna zakonodastva. Prilikom primjene zakona sila se može
upotrebljavati samo u neophodnim situacijama. Lica koja su odgovorna za primjenu
zakona dužna su voditi računa o zdravlju lica lišenih slobode, ne smiju pribjegavati toruri,
nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, ne smiju biti korumpirana i zakon
ih obavezuje da sviju jednako tretiraju.

- Imaju za cilj da olakšaju položaj okrivljenog lica za vrijeme trajanja krivičnog

postupka, da mu zaštite dostojanstvo i integritet njegove ličnosti i da mu omoguće da
se suprotstavi optužbi.

77. Politička prava i slobode

- Kao klasična politička prava i slobode smatraju se:

a) Sloboda misli, savjesti i religije ili uvjerenja;

b) Sloboda izražavanja;
c) Sloboda udruživanja i okupljanja, uključujući i prava sindikalnog organiziranja;
d) Pravo učešća u vlasti.
1)Sloboda misli, savjesti, religije i uvjerenja

-je priznata kao apsolutno pravo, koje ničim ne može biti ograničeno. Osim što se ova sloboda
štiti kroz Univerzalnu deklaraciju i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, UN
su usvojile i Deklaraciju o ukidanju svih oblika nesnošljivosti ili diskriminacije na osnovu

47
vjere ili uvjerenja, kojom se eksplicitno nabraja šta se podrazumijeva pod vjerskim
slobodama. Tu su nabrojana brojna prava, počev od učešća u vjerskim obredima i izgradnje
prostora u te svrhe, preko osnivanja humanitarnih ustanova i odrţavanja veza sa vjerskim
udruženjima na državnom i međunarodnom nivou, pa do izdavanja odgovarajućih publikacija
iz ove oblasti.

U vezi ove slobode postavlja se i pitanje tzv.prigovora savjesti, tj. pitanje odbijanja nošenja
oružja i služenja u državnim oružanim snagama.

UN su usvojile stav da je prigovor savjesti opravdan u slijedećim slučajevima:

1. ako se oružane snage koriste za prinudno održavanje aparthejda;

2. ako je prigovor savjesti zasnovan na svjetonazoru ili ličnoj savjesti, s tim što se ostavlja
mogućnost da se služenje u oružanim snagama zamijeni društveno korisnim radom.

2) Sloboda izražavanja i informiranja

-podrazumijeva istraživanje činjenica bez predrasuda, širenje informacija u funkciji stvaranja

svjetskog javnog mnijenja i njegovog uticaja na saradnju i povjerenje među narodima.

Obzirom na postojeći debalans u razmjeni informacija, a koji proizilazi iz različitog nivoa

tehničke razvijenosti pojedinih zemalja, UN su izradile programe kojima je cilj da pomognu
zemljama u razvoju. Unutar tog programa UNESCO je organizirao regionalne konferencije o
politici komunikacija. Takve konferencija odrţane su u San Žozeu (Kostarika), Kuala
Lumpuru (Malezija), Kamerunu, te u Kartumu (Sudan).

3)Sloboda okupljanja i udruživanja, ukljuĉujući i prava sindikalnog organiziranja.

Sloboda organiziranja se ostvaruje definiranjem pravila djelovanja (statut i administrativna

pravila), slobodnim izborom predstavnika, organiziranjem uprave i određivanjem programa
djelatnosti. Zahvaljujući pravu na slobodno udruživanje, ostvaruju se dva fundamentalna
interesa – politički i ekonomski.

-Ovo pravo sadržano je u Univerzalnoj deklaraciji i oba Pakta, a bilo je i predmet interesa
Međunarodne organizacije rada.

- sindikalna prava podrazumjevaju pravo pojedinca da zajedno sa drugima, osniva sindikate u

cilju zaštite i unapređenja ekonomskih i socijalnih interesa. Sindikati nemaju političko
djelovanje, ali je praxi teško povući granicu između zakonskog legitimnog djelovanja i
političkog djelovanja sindikata.

4)Pravo učešća u vlasti

– građani kao nosioci suvereniteta imaju pravo birati i biti birani na svim nivoima vlasti.

- Građani kao međusobno jednaki politički subjekti, kojima pripada sloboda misli,
opredjeljenja, organiziranja, oni imaju pravo biti birani i birati.
- U historijskom naslijeđu politička prava su pripadala slobodnim, punoljetnim, bogatim
i bijelim muškarcima. „SVI“ je uticalo da se na razini ustava i zakona garantira svim

48
 građanima učešće u vlasti, ali nisu uvijek u stvarnosti uživali ih svi, jer su postojale
predrasude i stereotipi nametnuti siromšnim, obojenim i ženama koji su smatrani
inferiornim grupama. Stoga je UN donio niz dokumenatama protiv toga :
- 1) Deklaracija o rasi i rasnim predrasudama
- 2) Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije

78. LJUDSKA PRAVA DRUGE GENERACIJE-

EKONOMSKA, SOCIJALNA I KULTURNA PRAVA
Izraz “prava druge generacije” upotrebljavan je u nekoliko značenja:

1. kao oznaka za njihov kasniji nastanak u odnosu na klasična građanska i politička

prava;
2. da se radi o različitim pravima, jer su usmjerena ka drugim vrijednostima;
3. da predstavljaju kvalitativnu dopunu sadržaja pojma ljudskih prava;
4. da se pojmovno odvoje kao prava drugog reda u hijerarhiji vrijednosti ljudskih prava;
5. da se radi o novijim, naprednijim pravima koja više odgovaraju savremenim
potrebama čovjeka;
6. kao terminološko razlikovanje koje olakšava pristup i obradu ljudskih prava.

-U Katalogu ljudskih prava UN, shvataju se kao kvalitativna dopuna sadržaja pojma
ljudskih prava. Smatra se da je puna realizacija građanskih i političkih prava nemoguća bez
implementacije ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u mnogim zemljama svijeta.

Dok se građanska i politička prava u odnosu prema državi određuju negativno, tj. postavljaju
zahtjev za nečinjenje, ekonomska, socijalna i kulturna prava zahtijevaju upravo suprotno –
aktivan odnos države radi stvaranja ukupnih ekonomskih i političkih pretpostavki za
ostvarivanje ovih prava. Obzirom na nejednak stepen razvijenosti država i njihove objektivne
mogućnosti u osiguravanju ovih prava građanima, u međunarodnim dokumentima kojima se
reguliše zaštita ovih prava državama je data obaveza da preduzimaju mjere sa ciljem
njihovog postepenog ostvarivanja.

Ekonomska, socijalna i kulturna prava obuhvataju: - Pravo na rad, pravične i povoljne

uslove rada, razumno radno vrijeme, pravičnu zaradu, napredovanje u skladu sa
sposobnostima, odmor i odsustvo sa posla, sindikalna prava i pravo na štrajk, pravo na
socijalnu sigurnost; - Pravo na obrazovanje - Pravo na zdravlje - Pravo na zaštitu i
usluge - Pravo na kulturu – učešće u kulturnom životu, korištenje dostignućima nauke i
tehnike, pravo na uslove koji osiguravaju razvoj i širenje nauke i kulture.

Najznačajniji dokumenti koji se odnose na ekonomska, socijalna i kulturna prava

doneseni u UN su:

1. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima,

2. Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih
porodica, Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena,
3. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije,
49
 4. te konvencije i preporuke donesene u okviru Međunarodne organizacije rada i
UNESCO-a.

Putem Univerzalne deklaracije i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim

pravima direktno se određuju ova prava, a ostali dokumenti se odnose na zabranu
diskriminacije u uživanju ovih prava.

Pravo na rad

-se definiše kao pravo koje pripada svakoj osobi kao mogućnost zarađivanja kroz slobodno
izabran ili prihvaćen rad.
-Pravo na rad podrazumijeva negaciju prisile i slobodu izbora zaposlenja.
-MOR je donijela 1957. godine Konvenciju o ukidanju prisilnog rada
-Ovo pravo sadržano je u:
1. Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima,
2. Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima,
3. Konvenciji o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije,
4. Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena,
5. te konvencijama i preporukama MOR vezanim za ukidanje prisilnog rada, zaštitu na
radu, određivanje najniže plaće radnika, ograničenje broja radnih sati i odmor, itd.
-Obuhvata i pravo na pravične i povoljne uvjete za rad i pravo na povoljnu i pravičnu
naknadu, te je neophodno obezbjediti zaštitu radnika na poslu, što je bila jedna od prvih
oblasti reguliranja prava radnika na međunarodnoj razini ( npr. Zaštita od upotrebe bijelog
fosfora u proizvodnji šibica)
-Značajno je spomnuti pravo na jednaku plaću za jednak rad i pravo na ograničenje
broja radnih sati i na odmor.

Sindikalna prava i slobode

-podrazumijevaju pravo svake osobe da sa drugima osniva sindikat, da se učlani u
sindikat po svom izboru, uz uslov da su pravila sindikata unaprijed utvrđena sa ciljem
zaštite i unapređenja ekonomskih i socijalnih interesa.

-Sindikati imaju slobodu djelovanja, koju je moguće ograničiti samo na osnovu zakona, u
interesu nacionalne sigurnosti ili javnog poretka i radi zaštite prava i sloboda drugih.
-U pogledu ostvarivanja sindikalnih prava moguća su ograničenja kad su u pitanju pripadnici
vojske, policije i državne uprave.
-Sindikalna sloboda je jedan od ciljeva iz Ustava Međunarodne organizacije rada i na planu
regulisanja ove oblasti donesene su konvencije br.87 i 98.

-Cilj Konvencije br.87 (Konvencija o sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnih prava) je

zaštita sindikalnih prava i sloboda u odnosu na javnu vlast.
-Konvencija br.98 (Konvencija o primjeni načela organiziranja i kolektivnog
pregovaranja) ima za cilj zaštitu sindikalnih prava od poslodavaca i njihovih organizacija,
kao i zaštitu radnika od diskriminacije po osnovu pripadnosti sindikatu.

50
Pravo na socijalnu sigurnost

- ima za cilj da obezbijedi socijalnu sigurnost svakom pojedincu, a posebno u

slučajevima nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, starosti ili drugih slučajeva
nedostatka sredstava za život.
-Glavni ugovor iz ove oblasti je Konvencija o minimalnim normama socijalne sigurnosti,
koju je MOR donijela 1952. (Konvencija br.102).
- precizne obaveze država koje im MOR nameće su sadržane u Univerzalnoj deklaraciji
i Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- do II svjetskog rata bavilo se socijalnom sigurnosti samo ugroženih kategorija u
slučajevima
nezaposlenosti, bolesti i drugim sličnim slučajevima , a poslij II svjetskog rata pojam se širi
na sve osobe kojima je takva zaštita potreba

Zaštita porodice, zaposlene majke i djeteta

-odnosi se na zaštitu majke u vremenu prije i nakon rođenja djeteta, omogućavanju
korištenja porodiljskog plaćenog odsustva ili odsustva uz davanja iz socijalnog
osiguranja zaposlenim majkama.

-Zaštita djece i omladine obuhvata zaštitu od ekonomske i socijalne eksploatacije,

zakonsku zaštitu od rada na poslovima koji izlažu opasnosti moral ili zdravlje ili štete
normalnom razvoju, te zakonsko određenje donje starosne granice za plaćeni rad djece i
omladine.
-Ova oblast regulisana je Konvencijom MOR-a br.102, Konvencijom br.103 (o zaštiti
materinstva), Preporukom br.123, o zapošljavanju žena koje imaju porodične obaveze, te
Konvencijom br.156 i o jednakim mogućnostima i tretmanu za radnike i radnice sa
porodičnim obavezama.
- zaštita porodice se odnosi na standard koji je dovoljan za porodicu da ne oskudjeva u
osnovnim potrebama kao što su hrana, odjeća, smještaj i bolji uvjeti života. Prvi i najniži
stepen ovog prava je zaštita pojedinaca od gladi.

Pravo na zdravlje
-podrazumijeva izgrađen, efikasan i svim građanima dostupan zdravstveni sistem, što u
znatnom broju zemalja ostaje na nivou težnje i dugoročnih razvojnih i političkih ciljeva.
- odnosi se na obaveze države da smanji broj mrtvorođene djece i smrtnosti djece i stvaranju
uvjeta za zdrav podmladak i da se poboljša higijena sredine i da se liječe epidemije i druga
oboljenja

Pravo na obrazovanje

- ovo pravo priznaje se svakome pojedincu i vezano je razvoj ljudske ličnosti i dostojanstva.
-podrazumijeva realizaciju nekoliko osnovnih principa:

1. jednaka dostupnost školovanju svim pojedincima,

51
 2. uvođenje besplatnog osnovnog školovanja i
3. postepeno ostvarivanje besplatnog srednjeg i višeg školovanja.

- Države treba da razvijaju školsku mrežu na svim stepnima, da omoguće korištenje

stipendija, da obezbjedi nastavno osoblje , da se osigura moralni odgoj u školama.
- Značajna Konvencija je Konvencija o borbi diskriminacije u oblasti prosvjeti koja
radi na poboljšanju kvaliteta nastave

80. LJUDSKA PRAVA TREĆE GENERACIJE

Pojam “prava treće generacije” upotrebljava se u sličnim značenjima kao i pojam prava
“druge generacije”:

1. kao oznaka za kasniji nastanak;

2. da se radi o različitim pravima, jer su usmjerena ka drugim vrijednostima;
3. da se pojmovno odvoje kao prava trećeg reda u hijerarhiji vrijednosti ljudskih prava;
4. u smislu terminološkog razlikovanja koje olakšava pristup i obradu ljudskih prava.

Na teorijskom planu, problematiziranje pravne prirode ovih prava podijelilo je autore na one
koji prihvataju i one koji negiraju tezu da se radi o ljudskim pravima.

U prava treće generacije svrstavaju se kolektivna prava, tj. prava naroda i to:
- pravo na ravnopravnost naroda;
- pravo na samoopredjeljenje;
- pravo na slobodno upravljanje narodnim bogatstvom i prirodnim resursima;
- pravo na ekonomski, socijalni i kulturni razvoj;
- pravo na mir;
- pravo na zaštitu okoline.

Ova prava javljaju se u međunarodnim dokumentima na globalnom i regionalnom nivou, prvenstveno

kroz :
1. Afričku povelju o pravima čovjeka i naroda,
2. Alžirsku deklaraciju o pravima naroda,
3. te kroz aktivnost UN u kojoj je prepoznatljiv uticaj zemalja tzv.Trećeg svijeta.

Osporavanja ovih prava kao ljudskih prava u pozadini ima ideološke, političke i ekonomske interese.
Sa liste ovih prava, jedino pravo na zdravu okolinu uživa priznanje i zaštitu Zapada.

81. Pravo na ravnopravnost naroda

- pravo na ravnopravnost naroda iz Afričke povelje je izvedeno iz Povelje UN-a koja

dostojanstvo ljudske ličnosti povezuje sa pravima koja pripadaju svim ljudima bez
diskriminacije u pravnom i političkom poretku, pa se tako priznaje pravo na
dostojanstvo narodima, pravo da budu jednaki i ravnopravni u sistemu
međunarodnih odnosa i odnosa u UN-u.

52
 - - smatra se da pojedinac ne može tražiti zaštitu za sebe, ako u sklopu kolektiviteta, kao
njegov pripadnik, kao kolektivitet ne postoji mogučnost uživanja ravnopravnosti i
slobode jednog naroda
- Pravo naroda na ravnopravnost suprotstvljeno je aparthejdu kao zločinu protiv
čovječnosti, a kojem su narodi Afrike bili izloženi

82. Pravo na samoopredjeljenje

- Pravo na samoopredjeljenje u vremenu konstituiranja građanskih i političkih prava, u
vrijeme građanskih revolucija se razumjevalo kao zahtjev da politička vlast bude
utemljena na volji građana.
- U 19. I 20. stoljeću ovaj pojam se tumačio kao pravo svakog naroda na vlastitu
homogenu državu, ali nije bilo prihvaćeno kao načelo međunarodnog prava, nije
moguća njegova provedba u Evropi, a ni u kolonijama.
- Korijeni prava na samoopredjeljenje su formiri u Atlantskoj povelji, a spominje ga i
Povelja UN-a
- - Generalna skupština UN-a je prva priznala pravo na samoopredjeljenje kao
fundamentalno pravo i pozvala države da ga poštuju, što je značilo uputu državama
koje su pod svojom upravom imale nesamoupravne teritorije ili kolonije da olakšaju
realizaciju ovog prava davanjem mogućnosti stanovništvu da se referendumum izjasni
o budućem statusu tih teritorija i da im omoguće nezavisnost.
- Pravo na samoopredjeljenje je sadržano i u Deklaraciji o davanju nezavisnosti
kolonijalnim zemljama i narodima u kojoj se kaže da svi narodi imaju pravo na
samoopredjeljenje i mogu slobodno da odrede svoj politički status i ekonomski,
socijalni i kulturni razvoj.
- Pravo naroda na samoopredjeljenje pripada narodima pod stranom dominacijom,
dok je u svim drugim slučajevima nosilac ovog prava država.

83. Pravo na upravljanje nacionalnim resursima

- Države članice Afričke povelje obavezuju se da uklone sve oblike strane ekonomske
eksplotacije , a posebno one koje vrše međunarodni monopoli kako bi omogućili svojim
narodima potpuno uživanje u prednostima koje potiču iz njihovih nacionalnih izvora.

- Kada se imaju u vidu odredbe Afričke povelje o pravu na upravljanje nacionalnim

resursima, jasna je priroda negiranja prava treće generacije, teorija o konfliktnosti između
klasnih ljudskih prava i prava treće generacije, odnosno prava na svojinu sa jedne i
zahtijevom za nacionalizaciju imovine stranaca s druge strane.

- Prava razina sukoba je ekonomsko-politička razina na kojoj se sučelajavaju težnje za

očuvanjem stečenih ekonomskih i političkih pozicija i težnja za oslobađanjem od ekonomske
dominacije i korištenja prirodnog blaga i resursa na samostalan način i u skladu s vlastitim
interesom.

-Borba za legitimiziranjem interesa vodila se terminologijom ljudskih prava, zemlje u razvoju

željele su da konstituiraju pravno relevantan argument kao osnovu jednostranom raskidu

53
nepovoljnih ugovora i nacionalizaciju imovine , a razvijene zemlje nastojale su u tome da ih
spriječe.

84. Pravo na razvoj

- Smisao prava na razvoj nalazi se u dubokoj vezi sa ostalim pravima naorda koje sadrzi
Africka povelja i razumijeva se u otporu prema svim oblicima strane ekonomske ,politicke i
kulturne dominacije koji drzave i narode africkog kontinenta odrzava u podredenosti.

-U vremenu poslije II svj.rata zahtjev za nezavisnocu,koji su isticali narodi Afrike,svodio se

na oslobadanje od kolonijalnog statusa i sticanje drzavne nezavisnoti

-60_tih godina u pojam nezavisnosti unesen je zahtjev za ekononomskom ,politickom i

kulturnom nezavisnocu.

-Svijest da se razvojni model ravijeznih zemalja ne moze jednostavo prenijeti kao gotova
formula primijeniti na ukupnu situaciju koja karakterizira zemlje u razvoju.kao i iskustva koja
pokazuju da oponašanje i potpuna primjena kriterija razvijenih,zapadnih zemalja, često ima u
rezultatu pogubne posljedice u razaranju ekonomskog,socijalnog,i kulturnog tkiva zemalja u
razvoju,doveli su do novog smisla prava na razvoj.

-Tako shvacen put u razvoj znaci odustanje od koncepta razvoja forsiranog ekonomskog
rasta na razvoj ukupnih potencijla u cilju zadovoljavanja ukupnosti potreba pojedinca i
zajednice.

-to znaci zadovoljavanje temeljnih ljudskih potreba za hranom, vodom, stanom,

obrazovanjem, zdravstvenom zastitom.

-Razrada prava na razvoj znaci pravo pojedinca na svestran,ukupan razvoj ličnosti koji
pokriva sve segmente zivota, proširuje se na pravo naroda,odnosno zajednice na
zadovoljenje i razvoj svih segmenata drustva.

85. Pravo na mir

- svi narodi imaju pravo na unutrašnji i međunarodni mir i bezbjednost.

- načelo solidarnosti i prijateljskih odnosa koji se podrazumjevaju u Povelji UN-a i

potvrđuju u Povelji Organizacije afričkog jedinstva, utvrđuju odnose među državama.

- u cilju jačanja mira, solidarnosti i prijateljskih odnosa ugovorne strane ove Povelje će
osigurati da :

1) nijedan pojedinac koji uživa pravo na azil ne bude uključen u subverzivne djelatnosti
protiv svoje zemlje ili protiv bilo koje druge države članice Povelje

2) da njihove teritorije neće biti korištene kao baza zasubverzivne ili terorističke
aktivnosti protiv naroda bilo koje države članice ove povelje

- pravo na mir u teoriji nailazi na najveće otpore, jer je nerealno i nepodesno za pravno
normiranje, zbog toga UN nije učinio ozbiljne pokušaje da se ovo pravo formira kao ljudsko
pravo, tek REZOLUCIJOM 5 je utvrđeno da je pravo svakoga da živi u uvjetima svjetskog

54
mira i međunarodne saradnje i svaka nacija i svaki čovjek bez obzira na rasu, uvjerenje, jezik
ili spol imaju od prirode dato pravo na život u miru. Održavanje mira je stavljeno kao obaveza
UN-u, a druga je stvar što UN nije uspio efikasno sprovesti glavne ciljeve zbog kojih je
osnovan, jer su prevagu imali politički interesi nad obavezama zagarantovanih Poveljom.

86. Pravo na zdravu okolinu

-iako pravo na mir i pravo na zdravu okolinu imaju zajedničku karakteristiku da pojedinci i
grupe ljudi teško mogu pravnim sredstvima tražiti zaštitu ovog svog prava, ono je doživjelo
drugačiju percepciju u zapadnoj literaturi, jer je daleko manje osporeno i predstavlja zapadni
trend, daleko više nego u slučaju Afrike.

- Dok je za stanje u Africi karakteristična poltička nestabilnost često nasilne promjene

na čelu države , sukobi i destabilizacija država, međuetnički konflikti, pravo na mir je
izraz potrebe za stabilnošću, a pravo na zdravu okolinu je zajednička potreba svih ljudi
da se zaštite od negativnih posljedica koje mogu prouzrokovati narušavanje ekološke
ravnoteže, tj. zagađenja i sve opasnosti koje su produkt civilizacije
- Štokholmska deklaracija definira pravo čovjeka na slobodu i na jednakost u
zadovoljavajućim uvjetima života u zdravoj okolini.
- Evropska konvencija za ljudska prava i Sud za ljudska prava štiti ovo pravo.

87. Prava žena u dokumentima UN

-U praksi se pokazalo da princip univerzalnosti i zabrana diskriminacije nisu bili dovoljni da
priznanje, uživanje i zaštita ljudskih prava budu jednako dostupni muškarcima i ženama. Bilo
je potrebno posebno izdvajanje žena i ponavljanje prava koja im pripadaju, kao i uspostava
posebnog međunarodnog instrumentarija za zaštitu žena u okviru općeg instrumentarija za
priznanje i zaštitu ljudskih prava.

-U pogledu priznavanja i zaštite prava žena u UN su donesene:

1. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena;
2. Konvencija o političkim pravima žena;
3. Konvencija o statusu udatih žena;
4. Konvencija o pristanku na brak, minimalnoj dobi za brak i registriranju brakova;
5. Konvencija o zabrani trgovine ljudima i iskorištavanju prostitucije drugih;
6. Deklaracija o ukidanju nasilja nad ţenama;
7. Pojedine odredbe u Dopunskoj konvenciji o zabrani ropstva i svih institucija i prakse
slične ropstvu.
- Prava žena, odnosno problem jednakosti žena i muškaraa, duboko dotiče porodnični
život, brak, odnose u braku i roditeljstvo, zaštitu fizičkog i seksualnog integriteta u
porodici, političku, ekonomsku, kulturnu, socijalnu sferu života, i generalno položaj
žena u društvu su pitanja kojima je potrebno se baviti, jer diskriminacija po bilo kojem
osnovu ( rasa, boja, spol, jezik, vjera, poltičko ili drugo mišljenje, nacionalno ili
socijalno porijeklo, imovinsko stanje, rođenje ili drugu okolnosti ) predstavlja povredu
ljudskih prava.

55
88.Politička prava žena
- Iako Univerzalna delaracija i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima počivaju na
načelu univerzalnosti ljudskih prava i zabrani diskriminacije, između ostalog po osnovu spolne
pripadnosti, bilo je potrebno donošenje posebnog međunarodnog instrumentarija koji ponavlja da se
priznavanje, uživanje i zaštita političkih prava odnosi i na žene.

- donešena je Konvencija o političkim pravima žena i Konvencija o ukidanju svih oblika

diskriminacije žena , prema kojima :

1.Žene imaju pravo da glasaju na izborima (aktivno biracko pravo) pod istim uslovima kao muskarci,
bez diskriminacije,

2.Imaju pravo da budu birane na sve javne funkcije (pasivno biracko pravo)pod istim uslovima kao
muskarci bez diskriminacije,

3.Imaju pravo da obavljaju sve javne funkcije ustanovljene nacionalnim zakonom,pod istim
uslovima kao muskarci bez diskriminacije.

Imaju također pravo da učestvuju u radu nevladinih organizacija i udruženja koja se bave javnim i
političkim životom u zemlji i da predstavljaju svoje vlade na međunarodnoj razini i da učestvuju u
radu međunarodnih organizacija

89. Građanska prava žena

- u uživanju građanskih prava žena je potpuno izjednačena sa muškarcem i Konvencija o
elminiranju svih oblika diskriminacije ponavlja da :

1) žene imaju jednaka prava pred zakonom kao i muškarci

2) žene imaju jednaku pravnu sposobnost u građanskim stvarima i jednake šanse
da njom koriste
3) žene imaju jednaka prava na zaključivanje ugovora i upravljanje imovinom
4) jednakost i ravnopravan tretman u svim fazama postupka pred sudom
5) svi ugovori i svi drugi privatni instrumenti bilo koje vrste čiji je cilj da ograniči
pravnu sposobnost žena smatraju se ništavim i nevažećim
6) jednaka prava u pogledu slobode kretanja i slobode izbora mjesta boravka i
prebivališta
- polazeći od historijske tradicije, u kojoj ukupni položaj žene određen statusom u
porodici, pa statusom u braku i da se na osnovu tog statusa izvode njena prava,pa
prema tome Konvencija o pristanku na brak navodi :

 jednako pravo na sklapanje braka

 jednako pravo na slobodan izbor bračnog druga i sklapanje braka po slobodnoj
volji i uz potpunu saglasnost
 jednaka prava i odgovornosti u braku ili prilikom razvoda
 jednaka roditeljska prava i obaveze , bez obzira na bračni status itd

56
Konvencija je doprinjela na polju situacija u kome izbor bračnog partnera često bio ugovoran
od strane porodice, bliskih srodnika, tutora ili drugih lica, u mnogim kulturama i tradicijama,
nije se priznavao ženski subjektivitet, te je danas naročito aktuelna tema nasilje nad ženama ,
bilo da je riječ o fizičkom, seksualnom ili psihološkom dostavljanju.

- ŽENE su se zaštitile od situacija u kojima bi bile tretirane kao objekat nad kojim se
mogu vršiti vlasnička prava, raspolaganja, otuđivanja, nasljeđivanja negirajući pri
tome slobodu, dostojanstvo i autonomiju ženske ličnosti.

90. MEĐUNARODNA ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA

Mogućnosti međunarodne zaštite ljudskih prava ograničene su činjenicom da su ljudska prava
i temeljne slobode direktno vezane za odnos pojedinca i države pod čijom jurisdikcijom se
nalazi.

-Dakle, pitanje ljudskih prava prvenstveno je u nadležnosti država. Međunarodna zaštita

proizilazi iz obaveza koje su države preuzele na osnovu ugovora, iz pravila
međunarodnog običajnog prava, te općih pravila koja priznaju civilizirani narodi.

Međunarodni ugovori kao izvor ljudskih prava ne obavezuju jednako sve države. Prije
svega, država kao subjekt međunarodnog prava je u poziciji da suvereno bira ugovor čija će
članica postati. Pored toga, države imaju mogućnost stavljanja rezervi na ugovore, što
proizvodi mogućnosti za različite načine prihvatanja, tumačenja i sprovođenja ugovora. U
nekim slučajevima se priznanje novih država uslovljava stanjem i poštivanjem ljudskih prava
i njihovom inkorporacijom u pravni sistem.

Većina tijela UN koja se bave ljudskim pravima imaju zadatak da stalno prate implementaciju
obaveza koje su preuzele države članice ugovora o ljudskim pravima. Informacije se
prikupljaju na osnovu izvještaja država članica, izvještaja nevladinih organizacija za ljudska
prava, kao i informacija koje dostavljaju same žrtve kršenja ljudskih prava. U sklopu UN
formirano je nekoliko redovnih komiteta koji nadgledaju implementaciju ljudskih prava u
različitim oblastima (Komitet za ljudska prava, za eliminiranje rasne diskiminacije, za
eliminiranje diskriminacije žena, za ekonomska, socijalna i kulturna prava, Komitet protiv
torture, Komitet za prava djeteta).

Međunarodno običajno pravo obavezuje sve članice UN na isti način. U tom kontekstu se
posmatra Univerzalna deklaracija UN, koja sama po sebi nema pravno obavezujući značaj, ali
se smatra dijelom običajnog prava i tako shvaćena dobija veću pravnu snagu od ugovora o
ljudskim pravima.

Opća načela civiliziranih naroda. Po preovlađujućem mišljenju, radi se o načelima koja

postoje kao suština pravnih pravila u svim razvijenim pravnim sistemima postojećih država ili
su baremzajednička za pravne sisteme u koje se mogu grupisati države.
Polazna pretpostavka je da se države na poštivanje ljudskih prava obavezuju bona fides, tj. da
međunarodnim ugovorima pristupaju sa ciljem da ih primijene u vlastitom pravnom sistemu.

57
Postavlja se pitanje šta je to što UN mogu učiniti na planu zaštite ljudskih prava, odnosno koji
instrumentarij imaju na raspolaganju.

Generalno, postoje 2 načina sprovođenja međunarodne zaštite ljudskih prava:

(1) uspostavljanje općeg nadzora nad sprovođenjem obaveza koje su preuzele države članice
UN i
(2) pravo žalbe i pokretanje postupka pred nekim od organa UN ili pred nekim drugim tijelom
koje je posebno osnovano za potrebe provođenja neke konvencije.

91. Ropstvo, genocid i aparthejd kao međunarodni zločini

protiv čovječnosti
Komisija za međunarodno pravo UN, prilikom kodifikacije pravila o odgovornosti država,
ustanovila je razliku između međunarodnih zločina i ostalih međunarodnih delikata. S tim u
vezi se pod pojmom međunarodni zločin podrazumijeva predstavlja takvu povredu neke
međunarodne obaveze koja je toliko bitna za zaštitu temeljnih interesa međunarodne
zajednice da je njena povreda priznata zločinom od te zajednice u njenoj cjelini.

Ropstvo.

-Na osnovu Konvencije o zabrani ropstva iz 1926.godine UN su donijele izmijenjen i

dopunjen dokument koji je potpisan 1956.godine u Ženevi kao Dopunska konvencija o
ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova prakse slične ropstvu. Države članice se
obavezuju na sprečavanje i kažnjavanje trgovine robljem i ukidanje ropstva u svim njegovim
oblicima.

-Predviđeno je krivično gonjenje izvršilaca djela porobljavnja. Kažnjivo je pomaganje,

podstrekivanje, saučesništvo i svi drugi oblici učešća u ovom krivičnom djelu.

Apartheid

-u smislu Međunarodne konvencije o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz

1973.godine označava nehumane postupke počinjene radi uspostave i održavanja dominacije
skupine osoba jedne rase nad skupinom osoba druge rase i njihovog sistematskog
ugnjetavanja. Takvi postupci su:

 lišavanje života pripadnika druge skupine i namjerno nametanje takvoj skupini uslova
života sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;
 samovoljno hapšenje ili protivzakonito lišavanje slobode pripadnika neke skupine;
 zakonske i druge mjere sračunate da onemoguće učešće te skupine u političkom,
ekonomskom i
 kulturnom životu zemlje;
 lišavanje pripadnika skupine osnovnih ljudskih prava i sloboda;

58
  sve mjere usmjerene na podjelu stanovništva prema rasnoj osnovi stvaranjem
izdvojenih rezervata i geta;
 zabranu mješovitih brakova;
 eksproprijaciju nekretnina, eksploataciju rada pripadnika skupine, posebno prinudni
rad;
 progon pojedinaca zbog njihovog protivljenja aparthejdu;

Genocid

- tek nakon II svjetskog rata genocid postaje sastavni dio međunarodnog krivičnog
prava
- Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida ne pominje direktno genocid
nad Jevrijima, već zločin genocida koji se smatra najstrašnijim međunarodnim
zločinom koji može biti počinjen i u vrijeme rata i u vrijeme mira, te se konvencijom
države obavezuju na njegovo sprečavanje i kažnjavanje.
- Odnosi se na :
1. Ubistvo članova skupine
2. Nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede članovima skupine
3. Namjerno podvrgavanje skupine takvim uvjetima života koji bi trebali dovesti do
njenog potpunog ili djelimičnog uništenja
4. Nametanje takvih mjera kojima se želi sprečiti rađanje u okviru te skupine
5. Prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.

92. Regionalni dokumenti o ljudskim pravima

1. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, usvojena
1950.godine u Rimu;
2. Američka konvencija o ljudskim pravima, usovjena na Konferenciji Organizacije
američkih drţava u San Hozeu 22.11.1969.
3. Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda, usvojena na Skupštini šefova država i
vlada Organizacije afričkog jedinstva u Najrobiju 27.06.1981.
4. Arapska povelja o ljudskim pravima, usvojena od strane zemalja članica Arapske
lige 15.09.1994.

59