1B Analysis Study of Crafts SJ Complete Vers Bhs 02 10 10 PDF

Translokalna mreža za saradnju između Italije i jugoistočne Evrope
VERTIKALNA AKCIJA 1-B:

“Razvoj kulturnog turizma u gradovima Mostar, Sarajevo i Skopje ”
§§§§§
Elaborat/Studije
Valorizacija kulturnog naslijeđa na području Baščaršije sa posebnim akcentom na
tradicionalne zanate kao elemente autentičnosti ovog područja
Co-financed by: Lead partner: In partnership with: Implemented by:
Oktobar 2010.
Elaborat / Studija „Valorizacija kulturnog naslijeña na području Baščaršije sa posebnim akcentom na tradicionalne zanate kao elemente autentičnosti
ovog područja“
Asocijacija za interkulturne aktivnosti i

spašavanje naslijeña u BiH / AIASN-a
Sarajevo
J. Vancaša 10
Tel. 033 225 485 / 061 208 913
www.AIASNA.org
E mail: serdarevicmevlida@yahoo.com
selmabegic.@yahoo.com
Elaborat/Studije
Valorizacija kulturnog naslijeña na području Baščaršije sa posebnim akcentom
na tradicionalne zanate kao elemente autentičnosti ovog područja
Sarajevo, oktobar 2010.
2
ovog područja“
SADRŽAJ
Uvodne napomene 4
Ciljevi Elaborata 4
Glavne aktivnosti u izradi Elaborata 5
HISTORIJSKA PODLOGA 6
Osnove zaštite naslijeña BiH 6
Urbani razvoj Sarajeva sa naznakom vakufa i esnafske organizacije 9
Razvoj zanatstva u Bosni i Hercegovini (1878-1995) 17
II
ISTRAŽIVANJA 27
Zaštita naslijeña BiH i Sarajeva 27
Baščaršija - priče, legende, zanimljivosti, kultna mjesta 31
Neki stari, neki novi zanati 46
Turistička signalizacija sa nazivima i objašnjenjima naziva 55
zanatskih ulica na Baščaršiji
Turistička promocija kulturnog naslijeña starog dijela grada Sarajeva 64
– problemi prezentacije
Promotivne aktivnosti - važan segment turističke ponude 74
III
REZULTATI ISTRAŽIVANJA 77
Razlozi za osnivanje Kuće zanata 77
Kuća zanata –polivalentni centar 82
Konvencija o nematerijalnom naslijeñu,mogućnosti i načini njene primjene 88
IV
PRILOZI UZ ELABORAT 93
Spisak zaštićenih dobara naslijeña Baščaršije i njenih rubnih dijelova 93
Objekti kulture u općini Stari Grad, Sarajevo 127
Biografije autora 129
Osnovni podaci o AIASN-i 132
Izvod iz recenzija/Brief outlines of references 135
3
ovog područja“
SARADNICI NA PROJEKTU
Mevlida Serdarević, dipl. pravnica

Osnove zaštite naslijeña Bosne i Hercegovine
Zaštita naslijeña Bosne i Hercegovine i Sarajeva
Konvencija o nematerijalnom naslijeñu, mogućnosti i načini njene primjene
mr. sci. Selma Begić, dipl. ing. arh.

Urbani razvoj Sarajeva sa naznakom vakufa i esnafske organizacije
Mina Kujović, prof. hist.

Razvoj zanatstva u Bosni i Hercegovini (1878-1995)
Sejdalija Gušić, dipl. orijent.

Baščaršija - priče, legende, zanimljivosti, kultna mjesta
Svetlana Bajić, dipl. etnologinja

Marica Filipović, dipl. etnologinja
Neki stari, neki novi zanati
Vedran Grebo, dipl. ecc.

Turistička signalizacija sa nazivima i objašnjenjima naziva zanatskih ulica na Baščaršiji
Promotivne aktivnosti - važan segment turističke ponude
Zoran Bibanović, dipl. ecc.

Turistička promocija kulturnog naslijeña starog dijela grada Sarajeva
–problemi prezentacije
Amela Lipa-Kandić, prof. komp. književ. i bibl.

Amra Tešić, prof. mat.
Spisak zaštićenih dobara naslijeña Baščaršije i njenih rubnih dijelova
Autorica i nositeljica aktivnosti na izradi Elaborata: Mevlida Serdarević, dipl. pravnica

Koordinatorica: Selma Begić, dipl. ing. arh.
Finansije: Vasva Babović, dipl. ecc.
Lektorica: Gordana Bosić, dipl. komp. i dipl. bibl.
Prijevod na engleski jezik: Mustafa Serdarević, dipl. pol.
4
ovog područja“
UVODNE NAPOMENE
Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine. Istovremeno, staro urbano jezgro, čaršija, poznato kao
Baščaršija, jeste simbol Sarajeva, njegov iskaz multikulturalnosti, temelj turističke ponude i centar
kulturnih aktivnosti svih vrsta.
Baščaršiju čine, ne samo nepokretnosti, zasigurno najvrijedniji pojedinačni spomenici i kompleksi
kulturno-historijskog naslijeña Bosne i Hercegovine, postojeće institucije kulture i prostori koji se
povremeno koriste u kulturne i festivalske svrhe, već i najznačajnija kultna mjesta, a što je posebno
važno - njeni stari autohtoni zanati, bez kojih bi Baščaršija bila nezamisliva i u turističkom smislu znatno
manje atraktivna.
S obzirom da se u posljednje vrijeme osjeća stagnacija razvoja starih zanata, ne samo zbog pojačanog
prisustva predmeta iz uvoza, već i napuštanje zanatskih prostora u korist savremene tekstilne i druge
ponude, Elaborat „Valorizacija kulturnog naslijeña na području Baščaršije sa posebnim akcentom na
tradicionalne zanate kao elemente autentičnosti ovog područja“ treba dati odgovor na pitanja koje
mjere poduzeti da se ova istinska vrijednost i duh Baščaršije očuva i unaprijedi, te da se zajedno sa
njenim ostalim materijalnim i nematerijalnim značajkama učini nezaobilaznim atraktivnim mjestom
razvoja prvenstveno kulturnog, ali i nekih drugih pravaca turizma.
Projekat „Razvoj kulturnog turizma“ u koji su uključena i neka druga mjesta u Bosni i Hercegovini i
regiji, ima prvenstveni zadatak:
- Poboljšanje turističke ponude

- Aktiviranje i senzibiliziranje lokalnih aktera prema vrijednostima postojećih resursa
- Unapreñenje kapaciteta vezano za promociju
Da bi se navedeno ostvarilo, Projekat namjerava uključiti lokalnu zajednicu svih nivoa vlasti,
odlučivanja i mogućnosti realizacije ponuda raznih turističkih pravaca, a u smislu njihove senzibilizacije
za vlastite vrijednosti i posebno vlastite kapacitete u turističkoj ponudi.
Na ovaj način će se doprinijeti poboljšanju ponude kulturnog turizma i valorizaciji naslijeña
(materijalnog i nematerijalnog), koje je pretpostavka razvoja turizma ovog područja i šire.
Kada je riječ o Sarajevu, odnosno Baščaršiji - jednom od odabranih mjesta implementacije Projekta,
jedan od prvih koraka jeste izrada Elaborata koji ima zadatak da istraži i analizira kulturno, materijalno i
nematerijalno naslijeñe Baščaršije (i njenih rubnih dijelova), sa posebnim akcentom na stare zanate koji
jesu dio autohtonosti i istinski duh Baščaršije, te da ponudi prijedloge za realizaciju.
Ciljevi Elaborata
Elaborat „Valorizacija kulturnog naslijeña na području Baščaršije sa posebnim akcentom na

tradicionalne zanate kao elemente autentičnosti ovog područja“ je polazna osnova za:
1. Aktivnosti uspostavljanja izložbenog, informativno-dokumentacionog centra nazvanog „Kuća

zanata“, namijenjenog ne samo turistima već svim grañanima Sarajeva i BiH, uključujući škole i
naročito zanatlije.
2. Aktivnosti uspostavljanja putokazne signalizacije unutar Baščaršije, koja će bolje i jasnije omogućiti
usmjeravanje zainteresovanih ka kulturnim, zanatskim i drugim pažnje vrijednim objektima i lokacijama.
3. Aktivnosti označavanja ulica koje nose nazive pojedinih autohtonih zanata, kako bi se naznačila
njihov veća vrijednost i poboljšala ponuda u oblasti turizma.
4. Aktivnosti izrade promotivnih materijala i ruta svih vrsta za područje Baščaršije, a od interesa za
realizaciju programa.
5
ovog područja“
Glavne aktivnosti u izradi Elaborata
Okupljeni eksperti za pojedine oblasti tretirane Elaboratom imali su zadatak:
1. Snimiti postojeće stanje na terenu/ prostoru Baščaršije i njenih rubnih dijelova sa aspekta valorizacije
materijalnog i nematerijalnog naslijeña ovog prostora, a posebno zanata kao najvrijednijeg i u osnovi
najugroženijeg dijela nematerijalnog naslijeña;
2. Obraditi kriterije identifikacije i valorizacije, te predložiti kriterije certifikacije pojedinih autohtonih

zanata i zanatskih proizvoda uz ispitivanja mogućnosti njihove certifikacije pod zajedničkim imeniteljem
„Baščaršijski zanati“;
3. Obraditi i valorizirati tzv. kultna mjesta, te dati prijedlog njihove turističke prezentacije;
4. Obraditi mjesta, legende i priča o znamenitim dogañajima, starim porodicama i pojedincima koji su
činili duh Baščaršije kroz vrijeme, djelatnosti i zanate koji su bili nezaobilazan dio Baščaršije a danas ih
skoro nema, te predložiti načine njihove turističke prezentacije i signalizacije;
5. Obraditi ulice koje su nekada bile sjedište pojedinih esnafa/zanata i koje nose njihove nazive, te dati
prijedloge njihove signalizacije;
6. Dati spisak već valoriziranih i zaštićenih nepokretnosti kulturnog naslijeña, kao i institucija koje ga na
svoj način prezentiraju, čuvaju i štite, te predložiti mjere za njihovo konzistentnije uključivanje u
turističku ponudu i turističku prezentaciju nematerijalnog naslijeña;
7. Dati popis nepokretnosti koje su u fazi postupka zaštite (evidentirani i pod zaštitom), te su stoga u
odreñenoj mjeri podložne mjerama zaštite u smislu odreñivanja načina korištenja i prezentacije, a od
značaja su za turističku ponudu i djelatnost zanata;
8. Sagledati realne mogućnosti i stvarni odnos lokalne i šire zajednice spram autohtonih zanata i
predložiti mjere u skladu sa iskustvima iz okruženja i šire, a sve sa ciljem snažnijeg uključivanja ovog
dijela nematerijalnog naslijeña u turističku ponudu Baščaršije, Sarajeva i regiona.
Rezultati saznanja i prijedloga naznačenih u tačkama 1 i 2 su osnova za buduću postavku i

prezentaciju tradicionalnih starih zanata i rad Kuće zanata
Rezultati saznanja i prijedloga naznačenih od 1-8 su osnova za različite turističke i pješačke

itinerere od gastro ponude, preko klasičnih turističkih ruta, kulturnih i drugih, koje se mogu
ponuditi koristeći materijalne i nematerijalne resurse, a posebno zanate područja Starog
urbanog jezgra Sarajeva.
6
ovog područja“
HISTORIJSKA PODLOGA
Mevlida Serdarević, dipl. pravnica, savjetnica za pravnu zaštitu naslijeña
OSNOVE ZAŠTITE NASLIJEðA BiH
Smatra se da je zaštita naslijeña ili baštine tekovina druge polovine XIX i naročito XX stoljeća, s tim da
razvoj i utemeljenje ove ideje nalazimo i u XXI stoljeću.
Meñutim, za Bosnu i Hercegovinu, osobito za Sarajevo i njegovo staro urbano jezgro, važno je uočiti da
ideja zaštite seže mnogo dublje u povijest, premda se ta i takva ideja ne definira kao zaštita naslijeña ili
baštine u savremenom smislu te riječi i što je posebno važno, razlozi razvoja ove ideje u najstarije doba
nisu identični današnjim razlozima potrebe zaštite naslijeña, odnosno baštine.
Naime, već u samim počecima razvoja hrišćanstva ili kršćanstva počevši od III stoljeća n. e. nailazimo
na brojne pravne akte koji govore o potrebi zaštite odreñenih objekata ili predmeta, koje danas
definiramo kao dobra naslijeña ili baštine raznih vrsta. Kao primjer navodi se Edikt (naredba) iz 458.
godine kojim se u Rimu zabranjuje rušenje „starinskijeh javnih grañevina, bilo hramova bilo drugijeh
objekta“, današnjim jezikom kazano - pojedinačnih spomenika kulture ili spomeničkih cjelina. Kasnije
slijede iz 1462. godine zabrane rušenja antičkih gradova, iz 1624. godine zabrana podizanja novih
objekata uz antičke zgrade ili na njihovim temeljima, iz 1704. godine obaveza prijava nalaza skulptura
ili mozaika, pa sve do usvajanja posebnog zakona, tzv. Lex Pacca, iz 1820. godine, kojim se detaljno
utvrñuje obaveza zaštite naslijeña u okvirima Vatikana.
Kada je riječ o onome što danas definiramo kao pokretnosti, tu je Edikt iz 1624. godine kojim se
zabranjuje iznošenje „statua, figura, starina, ornamenata, arheoloških nalaza“ iz crkve bez njenog
odobrenja, potom slijedi 1819. godine zabrana izvoza starih knjiga i rukopisa, sve u okvirima Rima itd.
(1)
Sve navedeno bitno utiče na aktivnosti prikupljanja i čuvanja pokretnosti kao materijalnog, ali i dobara
nematerijalnog naslijeña, poput običaja, vjerovanja i zanata kao načina rada i dr., i to na čitavom
prostoru Bosne i Hercegovine i Sarajeva gdje Crkva/Crkve u našoj zemlji ima/imaju istinski dugo i
sjajno iskustvo.
Kada je riječ o drugoj vjerskoj tradiciji, takoñer nezaobilaznoj na prostorima Bosne i Hercegovine i
Sarajeva, tradiciji koju nazivamo islamskom, najstariji pravni akt je Deklaracije Muhameda a. s. iz II
godine po Hidžri (početak računanja vremena u islamskoj kulturnoj i vjerskoj tradiciji) ili 623./624.
godine n. e., koja je upućena manastiru Sv. Katarine na Sinaju, a kojim se garantuje očuvanje Crkve i
crkvene imovine. Slijedi da se radi o utemeljenju prava na vlastitu ideju i na vlastitu imovinu, koja se
danas definira kao nematerijalno i materijalno naslijeñe, nepokretno i pokretno.
Islam i islamsko pravo, u želji da reguliše sveukupni život na prostorima na kojima djeluje, kada je riječ
o zaštiti ide u pravcu, pored ostalog, osnivanja institucija koje regulišu odnose u društvu, bez obzira na
vjersko opredjeljenje unutar date društvene zajednice. Utemeljenjem institucije vakufa, utiče na gradnju
onoga što danas nazivamo pojedinačni spomenici, javnog ili privatnog karaktera, urbane i ruralne
cjeline, spomenički kompleksi i sl. U slučaju institucije vakufa u Sarajevu, postoje dokazi o utemeljenju
zadužbina i meñu nemuslimanima prema njihovim vjerskim propisima, ali i prema propisima Šerijata,
što je posebno značajno kada je riječ o vakufskom zemljištu i gradnji zanatskih i trgovinskih objekata na
istom.
Na temelju akta iz II godine po Hidžri, donesene su brojne ahdname (povelje), meñu kojima je za nas
najvažnija Ahdnama iz 1463. godine, kojom sultan - personifikacija najveće vlasti u to vrijeme uopće -
daje garanciju „da bosanskim svećenicima... i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnji ni pritiska...
1
Dr Stevan Tomić: “Pravna zaštita spomenika kulture u Jugoslaviji“,Beograd, 1958., str 7
7
ovog područja“
niko se ne smije miješati u njihove stvari, niti ih napadati, niti vrijeñati, ni njih, ni njihov život, njihov
imetak, ni njihove bogomolje“. (2)
Utemeljenjem vakufa i esnafskom organizacijom utiče se na razvoj zanata kao bitnog preduvjeta
privrednog razvoja odreñenog područja, bez obzira na vjersku pripadnost pojedinih zanatlija.
Ahdnamom i praksom u zajednici na temelju njenih ideja, odnosno tragom činjenice priznavanja
prethodnih monoteističkih religija datog područja, stvaraju se uvjeti za opstanak i razvoj institucija
drugih konfesija, čak i prijema pridošlica, pripadnika drugih vjerskih zajednica, poput Jevreja,
uključujući i opstanak i razvoj njihovih dobara koje danas definiramo kao nepokretnosti i pokretnosti ili
kao materijalno i nematerijalno naslijeñe.
Koliko su navedena ishodišta uvjetovala nastanak, i naročito opstanak na jednom prostoru različitih
kulturnih identiteta istovremeno, teško je danas egzaktno navesti, premda postoje sjajni primjeri
egzistencije arhitekture i umjetnosti jednog kulturnog kruga unutar drugog dominirajućeg (arapska
Alhambra u Španiji ili veliki kipovi Bude u Afganistanu, porušeni u XXI stoljeću, i sl.), ali zasigurno ne
postoji područje sa tolikim različitostima na jednom prostoru, sa tolikim bogatstvom, naročito
nematerijalnog naslijeña na jednom prostoru kao što je to Bosna i Hercegovina i zasigurno, njen
najzanimljiviji i najvrijedniji dio - Sarajevo i njegovo staro urbano jezgro. Uostalom, na tom prostoru
nalazi se ne samo sjajno graditeljsko naslijeñe raznih vjerskih zajednica, tačnije sve četiri monoteističke
religije uključujući i sufijsku tekiju (na izvjestan način osobena interpretacija jedne od postojećih) iz
različitih perioda gradnje, potom se nalaze zanati koji zasigurno čine poznati „duh Baščaršije“ sa
vlastitim proizvodima namijenjenim svima, bez razlike. Tu se nalazi i tzv. kultno mjesto (ako ga
posmatramo kao prostor sa odgovarajućim grañevinama) ili dobro nematerijalnog naslijeña (ako ga
posmatramo kao mjesto jednog zanimljivog običaja) u čijem postojanju i poimanju učestvuju svi grañani
Sarajeva bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Radi se o čuvenom „trokutu na Baščaršiji“ koji
u sebi sadrži lokalitete tri različita vjerska sadržaja, koji posjećuju svi znatiželjnici, daruju na različite
(tačno utvrñene) načine i čekaju da netko „treći kaže da li će želja biti ispunjena i kada“. Ovakvih kultnih
mjesta nema u okruženju, pa ni u Evropi, već jedino u Bosni i Hercegovini i ona su jedna od važnih
komponenti, pored ostalog i u turističkoj ponudi, naravno uz odgovarajuću prezentaciju.
Na globalnom planu, razvoj normi vezanih za zaštitu odreñenih predmeta i dobara unutar Crkve,
zasigurno je bitno uticao na razvoj ideje zaštite na onim područjima gdje Crkva ima uticaja,
prvenstveno u Evropi, pa se propisi o zaštiti naslijeña na nivou države počinju donositi uglavnom
polovinom XIX stoljeća. Austrija je meñu prvima koja donosi svoje zakone već 1873. godine.
Tursko zakonodavstvo prati ovaj trend i donosi odreñene propise 1874. godine, ali kada je o našoj
zemlji riječ, nije poznat njihov domet djelovanja, s obzirom da je već 1878. godine došlo do promjene
vlasti i društvenog sistema na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine.
Stoga je u tom smislu presudan uticaj Austro-Ugarske koja već 1892. godine, mnogo prije od zemlja u
okruženju, inicira donošenje Naredbe Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu „O čuvanju historičkih
spomenika, zatim postupku sa starinama i drugim u istoričkom i kulturno-historičnom pogledu
znamenitim objaktima“, te utemeljuje najvažnije institucije zaštite naslijeña svih vrsta (prikupljanja,
istraživanja, čuvanja i prezentacije) kao što je Zemaljski muzej u Sarajevu, i sustavno podstiče
istraživanje, očuvanje i unapreñenje starih zanatskih umijeća, pa čak i turizma u najširem smislu.
Uostalom, poznate su novoosnovane zanatske radionice koje su ne samo vršile edukaciju budućih
zanatlija, već prikupljale i čuvale najstarije uzorke odreñenih zanatskih umijeća. Prvi Kongres arheologa
Evrope održan je upravo u Sarajevu, prilog zaštiti naslijeña, ali i razvoju turizma, a postoje i knjige
brojnih putopisaca koji, prolazeći kroz našu zemlju, nezaobilazno dolaze i u Sarajevo upravo u to
vrijeme.
Literatura:
Begović, Mehmed: „Vakufi u Jugoslaviji“, SANU, Beograd,1963.
2 Kasim Gujić: “Osnivač Bosne Sultan Mehmed II i Bosanski Franjevci“, Zagreb, 1935.,str 10-11
8
ovog područja“
Gujić, Kasim: „Osvajač Bosne Sultan Mehmed II i Bosanski Franjevci“, Zagreb,1935.

Serdarević, Mevlida: „Pravna zaštita kulturno-historijskog naslijeña BiH (Nastajanje, razvoj i
destrukcija)“, Meñunarodni centar za mir, Sarajevo,1997.
Tomić, Stevan: „Pravna zaštita spomenika u Jugoslaviji“, Beograd,1958.
Osnove zaštite naslijeña BiH
Rezime
Rad obrañuje najstarije ideje zaštite naslijeña u kršćanstvu i islamu koje su uvjetovale izvanrednu
raznolikost Bosne i Hercegovine, zanate i posebno kultna mjesta koje posjećuju svi, bez obzira na
vjeroispovijest.
Ključne riječi: naslijeñe, kultna mjesta, zanati.
Basics of heritage protection in B&H
Resume
Work is dealing with the oldest idea of heritage protection in christianty and islam in B&H that resulted
with diversity in crafts, cult palces that are visited by all citizens no metter which religion they are.
Key words: heritage, cult places, crafts.
9
ovog područja“
mr. Selma Begić, dipl. ing. arh.
URBANI RAZVOJ SARAJEVA SA NAZNAKOM VAKUFA I ESNAFSKE ORGANIZACIJE
Urbani razvoj čaršije
Urbani razvoj Sarajeva započinje sredinom XV stoljeća podizanjem zadužbine Isa-bega Ishakovića.
Ovaj veliki vakif sagradio je značajne objekte poput tekije (zavije), musafirhane (dobrotvorne
ugostiteljske kuće), Careve džamije, hamama uz Carevu džamiju, Kolobara hana, brojnih dućana oko
tog hana, mosta preko Miljacke, te niz mlinova na Miljacki i dr., dajući tako osnove razvoja grada i
sarajevske čaršije, prostora kojeg mi danas nazivamo Baščaršijom.
Grad se počeo razvijati planski u skladu sa topografijom terena, shodno osnovnim vjerskim principima
življenja (odvojen je stambeni - mahala, od poslovnog dijela - čaršije, kao što su i kuće bile podijeljene
(na muški - javni, i ženski - privatni dio kuće), principima življenja u zajednici (pravo na vidik, pravo na
intimu vlastitog doma, i sl.), te uz maksimalno poštivanje Božijih poklona/emaneta (mnogo zelenila,
vode, itd.).
Krajem XV i početkom XVI stoljeća urbanom razvoju Sarajeva značajno je doprinio sandžak-beg
Skender paša. Na lijevoj obali Miljacke ovaj je vakif sagradio tekiju, imaret, musafirhanu i nekoliko
česmi do kojih je doveo vodu. Na drugoj obali Miljacke sagradio je dvor, karavansaraj sa jedanaest
dućana u prizemlju, te most koji je povezivao sve njegove zadužbine.3
Ipak, najznačajniji period u urbanom razvoju Sarajeva u Osmanskom periodu jeste XVI stoljeće koji se
često zove zlatno doba Sarajeva. Najzaslužniji za ovo bio je prvenstveno Gazi Husrev-beg (1480-1541)
koji je svojim zadužbinama dao trajni i nadaleko prepoznatljiv pečat grada Sarajeva. To su: kompleks
Begove džamije, najmonumentalniji objekat islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini i šire, Imaret
(javna dobrotvorna kuhinja), Kuršumli-medresa, Hanikah, Bezistan, Tašlihan, musafirhana, hamam, itd.
U istom periodu grade se Stara pravoslavna crkva na Varoši i prva sinagoga - Il Kal Grandi, dok je u
sarajevskom kvartu Latinluk već postojala katolička crkva.
Broj mahala sa tri, koliko ih je grad imao krajem XV stoljeća, porastao je na 91 muslimansku mahalu,
dvije hrišćanske i džemat Jevreja.4
Upravo je u ovom periodu i sarajevska čaršija doživjela svoj najveći uspjeh. Ona je bila vjerski, kulturni,
ali i prosvjetni centar u kojem se smjestilo osam najznačajnijih džamija, dvije crkve, jevrejski hram,
tekije, mektebi, hanovi, hanikah, medresa, biblioteka, itd.
Ipak, čaršija je u prvom redu bila trgovačko-zanatski centar kojeg su činili dućani, osnovni element
čaršije (preko hiljadu jedinica, mahom napravljenih za potrebe zanata, kasnije i trgovine, ugostiteljstva,
i dr.), samostalne kamene magaze (robna skladišta), kreveta (trgovački i zanatski kiosci), tabhane
(radionice za štavljenje kože koje su zbog specifičnosti zanata imale posebnu arhitekturu, ali i poziciju u
čaršiji), daire (kamena robna skladišta), te bezistani (kamene robne kuće). 5
3
http://hem.brendband.net/vremeplov/osmperiod.html
4
Behija Zlatar “Sarajevo cvijet među gradovima , Svrzina kuća“ , Muzej Sarajeva, 2001.
5
Prof. Dr. Midhat Aganović „Graditeljstvo i stanje drugih djelatnosti u Sarajevu u XX i prethodnim stoljećima“, IP Svjetlost,
Sarajevo, 2009, str. 30
10
ovog područja“
Čaršija nije grañena po urbanističkom planu, ali je u skladu sa urbanističkim principima gradnje, uz
poštivanje harmonije izmeñu čovjeka i prirode, te po uzoru na čaršije u Bursi i Halepu6, koncipirana
tako da je bila ugodna za sve koji su na bilo koji način učestvovali u njenom životu.
Naime, iako strukturalno podijeljena na javnu (džamije, hamami, medrese, itd.) i profanu arhitekturu
(dućani, magaze, česme, hanovi, itd.) činila je kompaktnu cjelinu bez naglih prelaza i usiljenosti. Sve je
napravljeno u jednom ritmu, uz stepenovanje objekata koji zajedno daju specifičnu i nadaleko
prepoznatljivu ambijentalnu cjelinu: masa prizemnih objekata - dućana, magaza iznad tih dućana, te
hanova i stambenih objekata, zatim monumentalna arhitektura - kupole džamija, hamami, medrese, te
na koncu vertikalni elementi koji povezuju sve u jedinu čvrstu cjelinu - minareti, jablanovi, sahat kula,
itd.
Čaršija je dobrim dijelom bila natkrivena (isturene strehe dućana su se gotovo dodirivale), ulice su bile
kaldrmisane, u njima su bile ne samo radionice već i brojne trgovačke radnje sa ćepencima za odmor i
posluživanje, fiksnim zidovima i pendžerima, malim staklenim pregradama, te uzdignutim podnim
plohama koje su dobro isticale proizvode ali i omogućavale zanatlijama da sjede odignuti od zemlje.
Rješenje radionice ovisilo je o zanatu koji se proizvodio unutra. Tako su dućane bez ćepenaka, ali sa
normalnim vratima i prozorima imale sve berbernice, aščinice, kafane, dok su staklene pregrade imale
u prvom redu zanatlije koje su u radu morale imati odreñenu sobnu temperaturu poput čizmedžija,
mudželita (knjigovezaca), itd.
Iako je nesumnjiv uticaj orijenta na gradnju objekata, čaršiju, pogotovo njeno profano graditeljstvo
karakterišu i osobine domaćeg graditeljstva. Obrada fasada, detalja, oblik krovišta, način upotrebe i
slaganja grañevinskog materijala itd. ukazuju na uticaj domaćih majstora, te stoga Baščaršija, posebice
dio sa zanatima i dućanima, dobiva specifičan izraz i dodatnu vrijednost prepoznatljivu stoljećima
kasnije. Jedan od specifičnih doprinosa strukturalnoj gradnji jeste uvoñenje tzv. magaze koja se
prvobitno zvala „atešter-emin“ tj. „osiguranje od vatre“. Naime, zbog čestih požara, smatra se da su
sarajevske zanatlije insistirale na vatrosigurnim spremištima - kamenim magazama koje su često bile
mnogo veće od dućana, pa čak i na dvije etaže 7. U izgradnji dućana većinom su korišteni prirodni,
lokalni materijali: drvo, ćerpič, kamen, pokrov ćeremit, i dr.
Preko cijele Baščaršije, u pravcu sjever - jug tekao je rukavac rijeke Mošćanice sa ciljem pranja i
čišćenja ulica, rezultirajući humanim ambijentom koji je blizak prirodi, ali i čovjeku.8 Zelenilo - visoki
jablanovi, uklopljeni su ne samo uz korito Miljacke, već i uz objekte čaršije kao neraskidiv dio iste.
Brojne česme (krajem osmanske vladavine bilo ih je 156 u gradu), šadrvani i sebilji Čaršiju su
opskrbljivali vodom i uljepšavali je.
Mnogobrojne kafane/kahvane za ispijanje kahve u tišini, davali su Baščaršiji specifičan i prepoznatljiv
pečat, dok su dućani bili otvoreni čitav dan. Mnoštvo karavan saraja i hanova za smještaj putnika, ali i
tovarnih grla (u jednom periodu čak 44, što je izuzetno velik broj za taj period i veličinu prostora), te
sigurnost, jer su noću zatvorenu čaršiju čuvali čuvari - pasvandžije, davali su dodatnu praktičnu
vrijednost i mogućnost dugog boravka svih zainteresovanih.
Jasno da je ovaj prostor veoma ugodan i pogodan za život i rad postao nukleus razvoja ne samo
Sarajeva, već i čitave BiH.
6
http://hem.brendband.net/vremeplov/osmperiod.html
7
Sa dolaskom Austrougarske, te sa usavršavanjem protivpožarnih mjera, magaze su se ukidale, a dućani proširivali za taj
prostor. Alija Bejtić: „Stara sarajevska čaršija jučer, danas i sutra“, Stambeno preduzeće Sarajevo, Sarajevo 1968, str 47-
48.
8
Uvođenjem izvora Moščanice u mrežu gradskog vodovoda 1892. godine, ovaj je rukavac presahnuo, Alija Bejtić „Stara
sarajevska čaršija jučer, danas i sutra“, Stambeno preduzeće Sarajevo,Sarajevo, 1968.
11
ovog područja“
Krajem XVI stoljeća sarajevsku Baščaršiju je činilo 45 ulica. Svaka ulica je imala dućane sa zanatlijama
jednog ili srodnih zanata. Upravo po tim zanatima ulice su i dobile svoje nazive: Abadžiluk, Aščiluk,
Atari, Baščaršija, Bazardžani, Berberska čaršija, Bojadžijska čaršija, Bravadžiluk, Čibukčijska čaršija,
Čizmedžiluk, Ćurčiluk mali, Ćurčiluk veliki, Fišekčijska čaršija, Franačka čaršija, Gornja čaršija, Halači,
Halavadžiluk, Ibrikšijska čaršija, Kasapi gornji, Kaukčijska, Kazandžijska, Kazazi, Kolobara čaršija,
Kovači, Kujundžiluk veliki, Kujundžilkuk mali, Kulukčije, Kundurdžiluk, Mala čaršija, Mudželiti veliki,
Mudželiti mali, Nalčadžijska čaršija, Predimaret, Ribarska čaršija, Sagrdžije, Saraj-čaršija, Samardžiluk,
Sarači, Sarači mali, Tabaci donji, Tabaci gornji, Tahmis, Tarakčijska čaršija, Terzijska čaršija,
Tufekčijska čaršija i Zildžiluk.9
Neke od ovih ulica su potpuno nestale (Berberska čaršija, Bojadžijska čaršija, Gornja čaršija,
Kaukčijska, itd.), neke su sačuvale svoja imena, ali ne i zanate po kojima se zovu (Sagrdžije, itd.), dok
neke postoje i dan danas sa zanatima koji manje ili više opstaju i danas (Kazandžiluk , itd.).
Ukupno, 81 vrsta različitih zanata bilo je organizovano u jake esnafe (cehove):
abadžije (krojači seoske suknene odjeće),

arakijadžije (kapari),
aščije (kuhari),
atari ( travari,drogeristi),
baltadžije (oni koji izrañuju sjekire),
bardakčije (keramičari),
berberi (brijači),
bezadžije (platnari),
bačakčije (nožari),
bojadžije (zanatlije koji boje preñu ili platno),
bozandžije (prave i prodaju bozu, piće koje se pravi od kukuruza i dr.),
bravadžije (bravari),
bunardžije (zanatlije koji kopaju bunare),
burekčije (prave i prodaje bureke),
čarikčije (opančari),
čekrkčije (prave čekrče i predmete od drveta),
čelengiri (klinčari),
čibukčije (izrañuju čibuke),
čizmedžije (čizmari),
ćebedžije (valjanje i izrada ćebadi, te trgovina istim),
ćurčije (krznari),
dogramdžije (drvorezbari),
dugmedžije,
dunñeri (grañevinari),
džamdžije (staklari),
ekmekčije (pekari),
eskidžije (krpedžije),
fišekčije (puščani meci),
halači (vuna i pamuk),
halvadžije (oni koji prave i prodaju razne vrste halvi, slastičari),
hašermedžije ( zanatlije koji prave hašerme za ibrike i ñugume),
ibrikčije (prave bakreno suñe),
jalduzdžije (zlatari),
jasmakdžije (platnari),
jogurdžije,
kahvedžije (oni koji kuhaju kahve, drže kafanu),
kalajdžije (kalajišu suñe),
9 Alija Bejtić „Stara sarajevska čaršija jučer, danas i sutra“, Stambeno preduzeće Sarajevo, Sarajevo, 1968.
12
ovog područja“
kalpakčije (prave kape) ,

kantardžije (mjere kantarom na pijaci),
kasapi (mesari),
kazandžije (prave kazane i drugo bakrene posuñe),
kazazi ( prave tekstilne ukrase),
kečedžije (prave kape od vune, podloge za sedlo od goveñih dlaka),
kilitčije (zanatlije koji prave katance),
kolčakčije (prave vunene rukavice i zakrpe na čakširama),
koltukčije (tapetari),
kolukčije (sabljari),
kovači,
kujundžije (srebreni nakit),
kundurdžije,
mejhandžije (krčmari),
meremetčije (zanatlije koji vrše popravak zgrada),
mudželiti (knjigovesci),
mumdžije (svijećari),
mutapčije (izrañuju konjske pokrovce),
nakaši (moleri),
nalčadžije (potkovičari),
nalbanti (potkivači konja),
nalundžije (prave i prodaje nanule),
pamukčije (izrañuju predmete postavljene pamukom),
papučije,
pašmakčije (izrañuju jednu vrstu obuće),
sagardžije (strugači dlake sa goveñih koža),
sahačije (časovničari),
safundžije,
samardžije (zanatlije koji prave samare),
sandukčije (prave drvene kovčege),
sarači (sedlari),
simidžije (pekari za posebno pecivo - simit),
sujoldžije (vodoinstalateri),
tabaci (kožari),
tahmiščije (pržači kafe),
tarakčije (češljari),
taščije (klesari),
tenećedžije (limari),
terlukčije (ženske papuče),
terzije (krojači gradske odjeće),
tufegdžije (puškari),
zildžije (zvonari).10
Pored ovih, postojali su uslužni zanati koji nisu trebali dućane kao što su: telali (objavljivači, glasnici),
hamali (nosači), talaci (maseri), handžije, ćemenadžije, pasvandžije, itd.
Iako su pojedini zanati egzistirali i prije dolaska Osmanlija (poput kujundžijskog zanata i dr.), oni se
sada razvijaju, poprimaju osebujan bosanski stil, te zajedno sa novim zanatima izrañuju proizvode za
potrebe širih slojeva stanovništva a ne samo plemstva i vojske (potkivači, sarači itd.). Ovo rezultira
10 Ibidem
Napomena: pojedini autori daju drugačije podatke, tako da dr. Behija Zlatar u „Prilozi Historiji Sarajeva“ navodi 80 zanata
bez naznake vrste, a Mersida Bakovljev u „Razvoju zanatstva i industrije Sarajeva“ spominje njih četrdesetak, i dr.
13
ovog područja“
širenjem i jačanjem zanata, te time i same čaršije koja svoje usluge pruža ne samo u Sarajevu već i
šire.
Zanatlije, svjesni potreba i mogućnosti, dopuštaju siromašnim sugrañanima da postavljaju pomične
tezge ispred njihovih dućana čime, pored ostalog, stiču i ugled u zajednici. Istovremeno su zanatlije
mahom i trgovci, jer izrañuju robu i za prodaju, kako u svojim dućanima tako i na izvangradskim
tržištima (ćurčije, kožari, puškari, itd.).
Mada je većina zanatlija i trgovaca bilo islamske vjeroispovijesti, pojedine esnafe su činili pripadnici
pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, poput: ekmekčija, samardžija, dunñera, ali i zlatara i
safundžija.11
Zanatlije su dobro organizovani u esnafe i svi, bez obzira na etničku skupinu kojoj pripadaju, govore
jednim, tadašnjim zvaničnim jezikom - turskim, što je rezultiralo razvojem jedinstvene kulture i
mehanizama privrednog djelovanja, te jačanjem zanata i zanatlija kao organizacije. Sve navedeno
omogućuje, izmeñu ostalog, dobivanje povjerenja ne samo grañana već i vlasti, pa često svojim
stavom utiče na javno mnijenje po raznim aktuelnim pitanjima.
Kao značajan balkanski, urbanističko - ekonomski punkt, sarajevska čaršija je prepoznata i u susjednim
zemljama, pa su je često usporeñivali sa čaršijama u Turskoj, ali i trgovačkim centrima Beča,
Venecije….
Od XVII stoljeća trgovina preuzima primat u sarajevskoj čaršiji, te zanatstvo gubi svoju jačinu i značaj.
Sa krizom Osmanskog carstva, ali i usljed brojnih katastrofa (požara), nije više bilo izgradnje i napretka
kao u zlatno doba, te se održavaju samo oni zanati čija je esnafska organizacija bila jaka (kazazi,
kazandžije, sarači, itd.).
Sa dolaskom Austrougarske i industrijalizacijom grada nestaju mnogi zanati, te se polako gubi onaj
kulturološki i duhovni značaj koji je karakterisao sarajevsku čaršiju u doba osmanskog perioda. Ipak,
zanati su i tada, ali i kasnije - izmeñu dva svjetska rata, opstali makar da zadovolje svakodnevne
potrebe grañana Sarajeva, ali i okolnih sela (bravari, električari, pekari, slastičari, itd).
Najgori momenat Baščaršija je doživjela nakon II svjetskog rata kada je Gradski narodni odbor donio
odluku da se ruše dućani koji „nemaju historijsku i kulturnu vrijednost, te koji vuku u prošlost“.
Nažalost, u periodu od 1945. do 1950. godine porušeni su čitavi blokovi dućana, npr: južna strana
Sarača, istočni blok Kazaza, sve četri strane Brusa -bezistana, sjeverni blok Velikog Ćurčiluka, istočna
strana Kolobara hana…Potpuno je nestalo 246 dućana, sa i bez magaza. (10)
Već od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća mijenja se odnos prema kulturno-
historijskim vrijednostima generalno, a posebno prema Baščaršiji. Naime, tadašnja država prihvata
meñunarodne norme iz oblasti zaštite naslijeña, što daje polet i snagu službama zaštite osnovanim na
nivou Bosne i Hercegovine, ali i Sarajeva. Ove službe intenziviraju aktivnosti na zaštiti Starog urbanog
jezgra, počevši od zaštite pojedinačnih objekata i ulica, do izrade odgovarajućih planova, uključujući i
predlaganje ovog dijela grada za upis na Listu svjetske baštine.
Iako je Baščaršija pretrpjela štete i stradanja i nakon ovog perioda, posebno tokom opsade Sarajeva
1992-1995., iako je kroz svoju historiju mijenjala svoju fizionomiju, opseg i oblik, činjenica je da je
opstala kroz sve periode, te se kao živi organizam adaptirala na uvjete i potrebe svojih žitelja. Čaršija,
mada ne u istom obimu, formatu i obliku, i danas posjeduje trgovački, kulturno-obrazovni, ali i zanatski
karakter. Sačuvana sa kaldrmom, džamijama, crkvama, sinagogom, medresom, ulicama, radnjama sa
drvenim ćepencima, sa mnogim sačuvanim starim zanatima, Baščaršija ne samo da je i dalje stjecište
svih grañana koji ovdje završavaju posao, već je i najposjećenije turističko mjesto onih koji odjednom
mogu da zarone u prošlost i osjete dio atmosfere XVI stoljeća, orijenta i tradicije koja je od davnina
karakterisala ovaj prostor. Tu atmosferu nisu činili sami objekti, već kompozicija objekata (nizovi
11 Enes Pelidija „O privredi Sarajeva u 18.stoljeću“, http://www.bošnjaci.net
14
ovog područja“
dućana ispresijecani višim objektima - munarama, bezistanima…)12, ali u najvećoj mjeri zanatlije koji su
svojim proizvodima, šarenilom i folklorom davali i daju dušu ovoj specifičnoj ambijentalnoj cjelini.
Uloga vakufa u razvoju čaršije
Kada govorimo o razvoju sarajevske čaršije neophodno je objasniti ulogu vakufa i vakifa u tom
procesu.
„Uvakufljenje je izjava volje poslovno sposobnog lica kojom otuñuje vlastitu imovinu u korist općeg
dobra, s tim da ta imovina trajno služi islamskim vjerskim, kulturno-prosvjetnim i socijalno-humanitarnim
ciljevima“.13Dakle, vakifi su bili dobrostojeći ljudi koji su vlastitu imovinu odlučili dati za dobrobit društva.
Uvjet da se imovina uvakufi bio je da je imovina stečena na zakonit način, da je vakif poslovno
sposoban, te da je uvakufljenje urañeno na zakonom propisan način (pred svjedocima, pismeno, itd.).
Tom imovinom grañeni su objekti od vjerskog značaja (džamije, musale, tekije), obrazovni objekti
(mektebi, medrese, biblioteke), zatim se obezbjeñuju zemljišta za groblje, grade mostovi, sahat-kule,
hamami, česme, itd. Da bi se ova imovina održavala, vakifi su zavještavali novac ili nekretnine.
Zavještane nekretnine (dućani, kuće, i sl.) su se izdavale i od dobivenih najamnina bi se izdržavala
uvakufljena dobra. Upravo ovaj koncept je omogućio zanatima i sarajevskoj čaršiji da se razviju i
opstanu do dana današnjeg.
Gradnjom brojnih dućana i velikih zanatskih radionica na čaršiji, najpoznatiji sarajevski vakif Gazi
Husrev -beg je omogućio uzdržavanje ostalih svojih brojnih uvakufljenih javnih objekata u Sarajevu, ali i
u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine (medresa, prenoćišta, džamija, itd.). Koliki je bio interes
sarajevskih trgovaca za ovim poslovnim prostorima, govori i činjenica da su 1613. godine odlučili platiti,
pored redovne muazele (tapijske takse), dvostruku kiriju - tzv. idžaretein. Na taj način su dobili pravo
trajne nasljedne upotrebe ovih radnji i dućana, dok je vakuf, legalni vlasnik istih, dobio sigurnost
uzdržavanja svojih objekata.14
Ovi mnogobrojni dućani i zanatske radionice rezultirali su ne samo velikim brojem zaposlenih (najmanje
po dva radnika u radionici), već i razvojem zanatske proizvodnje, te uopće razvojem privrede grada
Sarajeva. Vješti majstori i zanatlije imali su priliku raditi na gradnji brojnih objekata - vakufa diljem
Bosne, kako u eksterijeru (zidari, moleri, tesari, itd.), tako i u enterijeru (bojadžije, kazandžije, itd.). Na
ovaj način usavršavali su svoje vještine, razvijali vlastiti stil, te širili svoja umijeća čineći uvakufljenu
imovinu prepoznatljivom stoljećima.15
Tako je krug zanati - čaršija - vakuf zatvoren i značio je usavršavanje zanata, zanatskih proizvoda,
jačanje sarajevske čaršije, ekspanziju privrede ovih krajeva, kao i stalnu gradnju i napredak zemlje.
Vakifi koje je važno spomenuti bili su, pored Gazi Husrev-bega, Isa-beg Ishaković, Bali-beg
Malkočević, Alajsbeg, sandžak- beg Skender-paša, Ferhad-beg Vuković-Desisalić, itd.
Istovremeno, treba biti jasno da je ovakav koncept uvakufljenja imovine bio toliko dobro prihvaćen da
su i obični ljudi, muškarci i žene prosječnog imovinskog stanja, uvakufljavali onoliko koliko su imali,
makar to bila jedna magaza ili jedna česma16 ili samo kuća i nekoliko pokretnih stvari. Sve ovo je
12
Nijaz Koštović „Sarajevo između dobrotvorstva i zla“, El-Kalem i Merhamet, Sarajevo 1995, str. 104-105
13
Mevlida Serdarević: „Pravna zaštita kulturno-historijskog naslijeđa B&H (Nastajanje, očuvanje i destrukcija)“,
Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1997, str. 18.
14
Enes Pelidija: „O privredi Sarajeva u 18. Stoljeću“, http://www.bošnjaci.net
15
Lebiba Džeko: „Prilog proučavanju značaja vakufa u razvoju zanatstva“, Glasnik Zemaljskog muzeja B&H, Etnologija,
Sarajevo, 2000., str. 296.
16
Krajem osmanske vladavine grad je posjedovao 156 česama, mnoštvo šadrvana, sebilja koji su grad opskrbljavali vodom
ali i doprinosili ljepoti grada.
15
ovog područja“
uticalo na razvijen odnos pojedinca prema zajednici kojoj pripada, na filozofiju življenja u skladu sa
vjerskim i moralnim načelima.
Uloga Esnafa
Još jedan važan činilac u razvoju zanatstva i sarajevske čaršije, pored pomenutih vakufa, bili su esnafi.
Radi zaštite svojih interesa, regulisanja prava i obaveza, zanatlije sarajevske čaršije bile su
organizovane u posebna udruženja, tzv. esnafe (cehove).
Esnafe su sačinjavale zanatlije jednog ili više manjih, ali srodnih zanata. Organizacija esnafa je bila
izuzetno dobra i rezultirala je odličnom pozicijom zanata u društvu. Esnafi su imali svoje redovne
skupštine, (nepisane) statute koji su definirali odnose unutar članova esnafa, ali i odnose esnafa spram
društva i vlasti. Tako su esnafima upravljali odbori koji su se birali na skupštinama na odreñen period, a
kojeg su činili: kalfabaša, ustabaša, jigitbaša i čauš. Kalfbaša je vršio dužnost inspektora esnafa i
ispitivača šegrta, jigitbaša je izvršavao donesene odluke, dok je čauš bio spona izmeñu ćehaja
(predsjednika odbora) i londže (odbora). Ipak, najznačajniju ulogu u esnafu imao je ćehaja. Brinuo se
za red u esnafu (ko će postati šegrt, ko majstor, ko će otvoriti radnju, itd), ali i za odnos vlasti prema
esnafu.
Besprijekorno ureñen sistem u kojem je jasno definisano šta su čije obaveze, mogao je da odreñuje
cijene proizvoda, visinu plata, te da se kao takav nametne kao uticajan organ vlasti u Sarajevu. Kako
su u prosjeku zanatski esnafi brojali do 2 000 članova, te ih je do 18. stoljeća u Sarajevu bilo 31
zanatskih i desetak trgovačkih, sasvim je jasno koliko su utjecaja oni imali ne samo na čaršiju, već i na
društvo, pa i vlast. Negativan stav jednoga esnafa prema nekoj odredbi organa vlasti jasno bi se
pokazao zatvaranjem dućana toga esnafa već tokom radnog dana. Koliko su bili značajni, govori i
činjenica da su esnafi imali svoja obilježja, čak i bajrake koje su isticali u svim važnijim prilikama.
Organizovani i ujedinjeni po svim pitanjima, sa velikim uticajem na lokalne organe vlasti, esnafi su
često bili nosioci razvoja i pokretači obnove kako pojedinih dućana, tako i privrede grada Sarajeva.
Sa dolaskom austrougarske vlasti slabi uticaj esnafa, kao što polako kroz vrijeme gube značaj vakufi, a
što sve ima utjecaja na zanate i čaršiju.
Ipak, čaršija sa zanatima koji joj daju osebujan bosanski pečat, ali i puls sa prepoznatljivim ritmom,
opstaje do dana današnjeg po nekim svojim nepisanim pravilima, sa udruženjima zanatlija koja nisu
jaka kao esnaf, ali ih ipak drže na okupu i bore se za njihove interese, te ima svoje proizvode koji i dalje
plijene pažnju i interes svih posjetitelja, kako Bosanaca tako i stranaca (papuče aladinke, bakrorez,
filigran, itd.).
Literatura:
Aganović, prof. dr. Midhat: “Graditeljstvo i stanje drugih djelatnosti u Sarajevu u XX i prethodnim
stoljećima”, IP Svjetlost, Sarajevo, 2009.,
Bakovljev, Mersida: „Razvoj zanatstva i industrije Sarajeva“, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH,
Etnologija”, Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 2000.,
Bejtić, Alija: “Stara sarajevska čaršija jučer, danas i sutra”, Stambeno preduzeće Sarajevo, Sarajevo,
1968.,
Begić, Selma: “Kuća u mahali, Svrzina kuća”, Muzej Sarajeva, 2001.,
Džeko, Lebiba: “Prilog proučavanju značaja vakufa u razvoju zanatstva“, Glasnik Zemaljskog muzeja
BiH, Etnologija, Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 2000.,
Koštović, Nijaz: “Sarajevo izmeñu dobrotvorstva i zla”, El-Kalem i Merhamet, Sarajevo, 1995.,
Kreševljaković, Hamdija: “Izabrana djela, II knjiga”
Pelidija, Enes: “O privredi Sarajeva u 18. stoljeću”,
Serdarević, Mevlida: “Pravna zaštita kulturno-historijskog naslijeña BiH (Nastajanje, očuvanje i
destrukcija)”, Meñunarodni centar za mir, Sarajevo, 1997.,
Škaljić, Abdulah: “Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku”, Svjetlost, Sarajevo, 1989.,
16
ovog područja“
Zlatar Behija, Ganibegović Muhamed, Gavranović Šukrija, Žujo Valerijan: “Sarajevo ulice, trgovi,
mostovi, parkovi i spomenici”, Općina Stari grad, Sarajevo, 2006.,
Zlatar, Behija: “Sarajevo cvijet meñu gradovima, Svrzina kuća”, Muzej Sarajeva, 2001.
http://hem.brendband.net/vremeplov/osmperiod.html.
Urbani razvoj Sarajeva sa naznakom vakufa i esnafske organizacije
Rezime
Rad obrañuje urbani razvoj Sarajeva, od njegovog samog početka pa do tzv. zlatnog doba, ističući
ulogu i bogatstvo čaršije, te posebice zanata u čaršiji. Iako bez zvaničnog urbanističkog plana, čaršija
predstavlja primjer gradnje u skladu sa urbanističkim planovima ali, što je i važnije, u skladu sa
prirodom i čovjekom, što daje dodatno bogatstvo i ljepotu kompleksu.
Navodi značaj vakufa i vakifa za razvoj kako grada, čaršije, tako i zanata. Ističe i ulogu esnafa koji
uvode red, te definišu ulogu zanatlija kao uticajnog organa vlasti u Sarajevu. Rad ukazuje na osebujan
bosanski pečat, te karakteristike čaršije utemeljene sa njenim osnivanjem, a prepoznatljive i dan danas
kako od strane Bosanaca, tako i od strane stranaca tj. posjetitelja Čaršije.
Ključne riječi: urbani razvoj Čaršije, zanati, vakufi i esnafi
Urban development of Sarajevo, endowment and esnaf organizations
Resume
Text covers urban development of Sarajevo, from its very beginning up to its, so called, golden period.
It point out at the role and wealth of Bascarsija, especially of crafts at the Bascarsija. Bascarsija
represent an example of construction in accordance with planning scheme although there was no
official town planning scheme. But what is more important, construction was done in conformity with
nature and human being, which gives additional richness and beauty to complex.
It mentions importance of vaqufs (endowment) and theirs endowers for development of city, Bascarsija
and crafts as well. It point out the role of esnaf (Turkish guild or crafts) who introduce order and define
the role that craftsmen play as influential authority in Sarajevo. Text indicates at the peculiar Bosnian
style and at the Bascarsija’s characteristics that were founded when it was build and are still recognize
both by Bosnians as well as by foreigners, that is by Bascarsija’s visitors.
Key words: Urban development of Bascarsija, Crafts, vaqufs and esnafs
17
ovog područja“
Mina Kujović, prof. hist., arhivska savjetnica
RAZVOJ ZANATSTVA U BOSNI I HERCEGOVINI (1878-1995)
Zanatstvo je, uz poljoprivredu, u periodu 500 godina osmanske vlasti u Bosni, činilo osnovnu privrednu
djelatnost, da bi dolaskom austrougarske uprave krajem 19. stoljeća, postalo sporedna oblast
privreñivanja. Ipak, zanatstvo je i dalje ostalo značajan privredni faktor koji je jačanjem industrijalizacije
i pojavom jeftinijih industrijskih proizvoda sve više gubilo na značaju i znatno je nazadovalo.
Od austrougarske okupacije 1878. godine do danas, Bosna i Hercegovina pa i Sarajevo kao njen
glavni i najveći grad, bili su u sastavu različitih državnih okvira i političkih sistema. U svim tim sistemima
koji su se smjenjivali, zanatstvo, kao bitna privredna djelatnost je opstalo. Sarajevske zanatlije su
opstajali i u znatnoj mjeri očuvali stare zanate i njihovu osobnost, a neke su i unaprijedili.
Zanatstvo u periodu austrougarske uprave (1878-1918)
Nakon austrougarske okupacije 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu su počeli pristizati jeftiniji
industrijski proizvodi za široku upotrebu, pa je postojala opasnost da stari sarajevski zanati sasvim
nestanu. Da bi se to spriječilo, Zemaljska uprava je poduzele nekoliko bitnih mjera u cilju očuvanja
starih zanata, obnavljanja onih koji su počeli nestajati, ali i unapreñenja postupka obrade zanatskih
predmeta i rukotvorina. Ovim mjerama se željelo:
- uvesti oblike stare bosansko-orijentalne umjetne izrade u njezinoj prijašnjoj čistoći;
- na modernim predmetima upotrebljavati dobar materijal i zadržati ornament i oblik iz starog vremena,
ali uz poboljšanje ručne tehnike uz pomoć odgovarajućih alatki;
- školovati mlade zanatlije koji će biti osposobljeni da rade modernim tehnikama i dobrim alatom, ali i
da budu čuvari starih umjetnih zanata.
Da bi ovi ciljevi bili i realizirani, Zemaljska vlada je u Sarajevu 1892. godine otvorila tri veoma značajne
institucije koje su, možemo slobodno reći, očuvale stare zanate od nestajanja, unaprijedile ih i
usavršile, istovremeno njegujući autohtoni stil u kojem su dominirali orijentalni motivi. To su bile
sljedeće institucije:
Umjetno-obrtna škola u Sarajevu – Atelje (radionica) za umjetne zanate
Atelje je otvoren u Sarajevu 1892. godine sa zadatkom da se polaznik podučava izradi predmeta u
bosanskoj orijentalnoj umjetnoj obradi, te da obrazuje podmladak za uspješan rad u raznim umjetnim
zanatima. Atelje se sastojao od pet odjeljenja: radionica za inkrustaciju u drvetu, radionica za
tauširanje, radionica za graviranje, radionica za cizeliranje i radionica za montiranje. Na čelu svake
radionice bio je majstor kao učitelj. Njemu su bili podreñeni kalfe i majstorski pomoćnici.
U Atelje su primani učenici od 12 do 18 godina, bez neke prethodne spreme, a obuka je trajala 4
godine. Tokom prve dvije godine naučnici (učenici) su primali po 6 kruna mjesečno, a treće i četvrte
godine po 10 kuna na ime stipendije i svaki dan su imali ručak. Siromašni naučnici su mogli besplatno
boraviti u ñačkom internatu. Nakon četverogodišnjeg školovanja naučnici su polagali ispit. Poslije
položenog ispita sticali su pravo da samostalno otvore zanatsku radionicu.
Ova je škola imala svoje ispostave u Mostaru, Travniku, Bugojnu, Trebinju, Livnu i Foči.
18
ovog područja“
Zemaljska tkaonica ćilima u Sarajevu
Tkanje ćilima sa bosanskim motivima je obrt koji je u periodu osmanske vladavine bio izrazito razvijen.
Zemaljska vlada je, u namjeri da ovaj zanat sačuva i unaprijedi, osnovala 1888. godine radionicu za
tkanje ćilima. U radionici su se tkali ćilimi po domaćim i orijentalnim uzorcima. Radionicu, koja je veoma
brzo prerasla u tkaonicu, pa onda u fabriku, u cjelosti je izdržavala Zemaljska vlada.
U radionicu su primane djevojke starije od 14 godina i učile su vještinu tkanja. Neke od njih su kao
tkalje ostajale raditi u fabrici, neke su podučavale druge u tkanju, dok je najviše djevojaka (naročito
muslimanke) ostajalo kod kuće i radilo u tzv. kućnoj radinosti, odnosno njihove rukotvorine izrañene
kod kuća je otkupljivala Tkaonica.
Tkalo se ručno na tkalačkim stanovima ili na uzlove. Godine 1891. u Tkaonici je bilo 29 tkalja i njihov
broj se stalno povećavao, pa ih je 1913. godine bilo 550. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata njihov
broj je opao na 202 radnice.
Zemaljska erarna tkaonica beza i vezionica u Sarajevu
Tkanje i vezenje su na području Bosne i Hercegovine bile vještine koje su žene i djevojke njegovale od
davnina i vremenom su ih usavršile do prave umjetnosti. Zemaljska vlada je, u namjeri da ove vještine
sačuva pa i unaprijedi, otvorila 1892. godine radionicu koja je bila ureñena kao i Tkaonica ćilima.
Zemaljska erarna tkaonica beza i vezionica je obuhvatala dvije industrijske grane: tkanje beza (umjetno
tkanje od vune ili izmiješanog materijala, u jednoj ili više boja) i vezenje. Za Zavod su radile izučene
vezilje i tkalje, te učenice koje su se tek učile poslu. Učenice su bile većinom muslimanke, ali je bilo i
pripadnica drugih konfesija. Vezilje i tkalje su radile kod kuće i predavale gotove radove u Tkaonicu.
Učenice su dolazile u Tkaonicu i tu su vježbale crtanje, vezenje i tkanje. Godine 1904. za Tkaonicu
(Zavod) je radilo 28 vezilja i 72 tkalje, dok ih je 1912. godine bilo 153 (tkalja i vezilja).
Tkaonica je imala svoje ispostave u Travniku, Kreševu, Mostaru, Bugojnu, Trebinju i Docu, a njene
najvještije radnice su išle u ova mjesta da obučavaju druge tkalje i vezilje.
Šklovanje zanatlija (1878-1918)
Zemaljska vlada je otvarala i izdržavala stručne škole i tečajeve sa ciljem da mlade osobe osposobi u
raznim zanatskim vještinama, kao i da se samostalno bave obrtnim poslovima.
Zemaljska zanatska škola u Sarajevu
Osmanske vlasti su 1870. godine riješile da u svakom vilajetskom centru otvore po jednu islahanu
(javnu radionicu) za podučavanje mladeži raznim zanatima. U Sarajevu je ovaj zavod slabo
napredovao, a nakon austrougarske okupacije je savim prestao raditi.
Nakon što se stabilizirala, okupaciona uprava je školske 1893/94. godine otvorila Zemaljsku zanatsku
školu u Sarajevu. Osnovni zadatak škole je bio da se polaznici zanata koji su završili osnovnu školu
„izobraze u obrtno-tehničkom smislu, da postanu dobre zanatlije i da se osposobe da svoj zanat vrše
prema savremenom ukusu i potrebi“. (Izvještaji o upravi Bosne i Hercegovine, 1906. godina, str. 324)
19
ovog područja“
Naučnici su trebali da se osposobe za zanatska zanimanja (stolarski, kolarski, bravarski i kovački) u

četiri odjeljenja. Školovanje je bilo besplatno, a izdržavanje škole i nastavnike je plaćala iz svog
proračuna Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu. Nastavni planovi i programi su se mijenjali (1893
/94, 1908/09 i 1912/13), a svi su predviñali nastavu iz teoretskih i stručnih predmeta. Broj učenika se
kretao od 67 do 107, dok je tokom Prvog svjetskog rata bio znatno manji.
Sarajevska katolička privatna ženska zanatska škola
Školu su otvorile i izdržavale Milosrdne sestre, imala je tri razreda, a polaznice su uglavnom učile
stručne predmete, šivanje i krojenje.
Obrtno-obrazovna škola u Sarajevu
Zemaljska vlada je za naučnike privatnih obrtnika osnovala 1900. godine pri Zemaljskoj zanatskoj školi
u Sarajevu Obrtno-obrazovnu školu u kojoj su naučnici podučavani u raznim zanatima (obrtima).
Nastava se održavala u večernjim satima. Škola je u početku imala dva, a poslije tri godišta. Nastava je
trajala od oktobra do aprila školske godine. Školu su pohañali učenici koji su tokom dana u raznim
radionicama radili kod majstora i učili različite zanate. Školu je izdržavala Zemaljska vlada pa je za
učenike bila besplatna. Učenici su, osim što su sticali osnovna znanja pisanja, čitanja i računa, dobivali
besplatno materijal i oruña za praktični rad. Ovu je školu godišnje, u prosjeku, pohañalo 60 učenika.
Zemaljska vlada je otvarala i različite tečajeve za obuku mladeži koje su izdržavali Vlada i gradska
općina na čijem su području otvarani. Pri Zemaljskoj obrtnoj radionici u Sarajevu radili su:
-Tečaj za naobrazbu pomoćnika i naučnika na zemaljsko-erarnim radionicama umjetnih obrta kao
zimska dvorazredna večernja škola. Učila se vještina u sljedećim zanatima: inkrustracija, tauširanje,
cizeliranje, montiranje i galvanoplastika. Polaznici su, osim teoretske nastave, podučavani i praktičnom
radu u radionicama.
-Večernji tečaj za muslimanske zanatlijske pomoćnike u Sarajevu su pohañali šegrti koji nisu znali
čitati. Osim praktičnog rada učili su čitati, pisati, računati i crtati.
-Stručni crtački tečaj za pomoćnike i majstore na zanatlijskoj školi u Sarajevu otvoren je 1905. godine,
ali je zbog slabe polaznosti veoma brzo prerastao u tečaj za stolarske i bravarske pomoćnike.
- Praktični tečaj za kovače otvoren je 1905. godine u Sarajevu na kojem su se uglavnom obučavali
kreševski kovači. Otvoren je i praktični tečaj za sedlare.
Ženska stručna škola za šivanje rublja i krojenje ženskih haljina
Školu otvorenu 1913. godine, u potpunosti je izdržavala Zemaljska vlada sa zadatkom da ženska djeca
izuče zanat šivenja rublja i krojenje haljina za žensku djecu. Ovo je bila stručna škola, a dijelila se u
odjeljenja za šivanje rublja i odjeljenje za krojenje haljina. Imala je redovne i vanredne učenice. Mogle
su je pohañati i djevojke starije od 14 godina i žene.
Zanati u periodu izmeñu dva svjetska rata (1918-1941)
Sarajevsko zanatstvo je periodu Kraljevine SHS/Jugoslavije bilo jedna od važnijih privrednih djelatnosti,
jer je industrija bila slabo razvijena. Državni organi su poduzimali niz mjera da se stari zanati sačuvaju,
unaprijede, ali i novi nauče. Sarajevo je imalo sve preduvjete za ovu važnu privrednu granu, u prvom
redu je to bio centralni položaj kao i bogata tradicija ručne (zanatske) izrade raznih upotrebnih i
ukrasnih predmeta. U ovom periodu zanatlije su pravili posuñe od mjedi i nikla (naročito tradicionalno
bosansko posuñe), zlatarsku i srebrenu robu i nakit, dok su se proizvodi iz radionice za umjetne zanate
uspješno prodavali i u inostranstvu.
20
ovog područja“
Osim državne Tvornice za izradu ćilima, tkanina i veza, veoma uspješna je bila tzv. kućna radinost u
kojoj su žene (prvenstveno muslimanke) izrañivale vrlo lijepe, zlatom, srebrom i svilom vezene
predmete koji su nažalost, zbog neorganizirane prodaje, radnicama donosile minimalne zarade.
U kućnoj radinosti u Sarajevu proizvodila se svilena, pamučna, vunena i lanena roba, čarape, papuče,
kape, šubare, gajtani i kite za fesove, a najrazvijeniji zanati su bili oni tradicionalno sarajevski:
opančarski i sitne kožne galanterije, sahadžijsko-zlatarski, sarački, kazandžijski, kujundžijski i
kalajdžijski te jorgandžijski.
U nestajanju su bili zanati i s njima vezana trgovina: kovački, abadžijski, ćebedžijski, dunñerski,
terzijski, puškarski, kožarski i firaldžijski. Kazaski zanat potpuno je iščezao kao i čibukčijski, luledžijski i
tarakčijski, a gotovo i ćurčijski. Ove zanate potisnuli su uvozna roba, proizvodi domaće industrije, te
modernizirani načini obrtničke proizvodnje.
Ipak je najveći broj zanata ostao, a neki postupci su u Ateljeu za umjetne zanate i unaprijeñeni kao:
inkrustacija ili vez po drvetu, tauširanje, cizeliranje, graviranje, montiranje i galvanostegija i stolarski
poslovi finije izrade (kutije, okviri, stolčići) od tvrdog drveta, koji se vezu, prebojavaju i poliraju.
Svaki od navedenih zanata učio se četiri godine, a nakon uspješno položenog ispita šegrti su postajali
kalfe i nastavljali raditi u zavodu ili su, što je bilo češće, otvarali vlastite radnje.
U Tkaonici beze i vezenine u Sarajevu sačuvani su, njegovani i usavršavani vez i tkanje sa originalnim
bosanskohercegovačkim motivima. Ustanova je sakupljala narodne motive te tako sačuvala od
propadanja originalnost narodnog veza i narodnog tkanja. Sakupljeni motivi su precrtavani u albume i
kao priručnici korišteni su u svim školama u kojima su učenice imale ručni rad i učile izradu domaćih
rukotvorina. Na taj način su i sačuvani od nestajanja.
Tkaonica ćilima u Sarajevu je nastavila rad i u periodu nakon Prvog svjetskog rata. Osim redovnih
radnica svake godine primala je na obuku u tkanju ćilima djevojke starije od 14 godina. Dok su učile
zanat, radile su besplatno. Kasnije bi radile za platu u Tkaonici ili kod kuća. Tako istkane ćilime
Tkaonica je otkupljivala i dalje plasirala na tržište. Ovi su ćilimi bili veoma cijenjeni i traženi, a na
brojnim meñunarodnim sajmovima su odnosili medalje. (Prilog 1)
Jedan od zadataka Tkaonice je bio da se brine o unapreñenju ćilimarstva, razvitku i usavršavanju
domaćeg ćilimarskog obrta.
Školovanje djece za zanatska zanimanja
Državna tehnička srednja škola u Sarajevu
Škola je otvorena 1904/05. školske godine i kontinuirano je radila.

U periodu izmeñu dva svjetska rata u ovoj školi su se školovali učenici za tehničke struke i za radnike
predvodnike, poslovoñe i samostalne zanatlije. Škola je imala rang potpune srednje škole.
Tehničku školu u Sarajevu su pohañali svršenici osnovnih škola iz cijele BiH. Učenici su se obrazovali
u tri odsjeka: arhitetonsko-grañevinskom, industrijsko-drvarskom i mašinskom.
U okviru Državne tehničke srednje škole u Sarajevu redovno su održavani kursevi industrijsko-
tehničkog i mašinskog karaktera: mašinsko-bravarski, grañevinski radovi za beton i armirani beton,
centralno grijanje, majstorske ispite. Na svim kursevima nastava za polaznike je bila besplatna, a
odvijali su se uz finansijsku potporu: Ministarstva industrije i trgovine, Banovinske uprave, Trgovačko-
obrtničke komore i Zavoda za unapreñenje industrije i zanatstva.
Šegrtske škole
Šegrtske škole su nazivane i opšte zanatske i zanatsko-trgovačke, a svrha im je bila da trgovačkim i

zanatskim šegrtima daju elemente kulture i pismenosti. Škole su tokom dvije godine, koliko su trajale,
šegrtima, koji su kod majstora učili zanate, davale dopunska znanja iz teoretskih i praktičnih znanja.
U Sarajevu su još djelovale:

Stručna ženska škola za obrazovanje ženskog podmlatka u raznim zanatima.
21
ovog područja“
Stručna zanatska škola tekstilnog pletiva/Državna tekstilna škola. U njoj su se učenice pripremale za
tekstilno pletenje.
Stručna produžna škola zanatskog smjera pri Državnoj tehničkoj školi. U ovoj školi su se obučavali
šegrti sljedećih zanata: automehaničarski, aeromehaničarski, strojobravarski, bravarski,
elktromehaničarski, mehaničarski, instalaterski, umjetni zanati i srodne struke navedenih zanata. Za
prijem u ovu školu učenici su morali imati najmanje završenu osnovnu školu. Sve troškove su snosile
gradske opštine u Sarajevu, a učenici su osim teoretske nastave imali i 24 sata praktičnog rada
sedmično.
Period Drugog svjetskog rata (1941-1945)
U periodu Drugog svjetskog rata sarajevske zanatlije nisu zatvorili svoje radnje niti prekidali svoje
primarne poslove. Radili su i privreñivali onoliko koliko su im ratne okolnosti dozvoljavale (ako su imali
sirovina za izradu odreñenih predmeta, odnosno ako nisu bili mobilizirani u vojne jedinice).
Sarajevski zanati i zanatlije (1945-1992)
U razvitku zanatstva poslije 1945. godine uočljiva su dva perioda koji se razlikuju, kako po politici
prema zanatsvu, tako i po stanju zanatstva. Prvi se podudara s periodom administrativnog upravljanja
u privredi (1945-1950), a drugi se nastavlja na to razdoblje. Zanatstvo se u prvom periodu društveno-
ekonomski pregrupisalo, pa su osnovane zanatske jedinke (preduzeća, radnje) sa sredstvima u
društvenom vlasništvu (društveni sektor zanatstva). Kao posljedica toga znatno se umanjio broj
privatnih zanatskih radnji. Napuštanje politike administrativnog upravljanja privredom bila je osjetna
prekretnica. Slobodnije formiranje cijena, redovnije snabdijevanje sirovinama, pomoćnim materijalom i
alatom povoljno je utjecalo na osnivanje zanatskih jedinki, naročito u privatnom sektoru zanatstva.
Godine 1975. u društvenom sektoru je bilo 167 zanatskih jedinki sa 28 976 radnika, a u privatnom
sektoru 19 279 sa 24 423 radnika. Znatan dio zanatskog sektora (privatnog i društvenog) se nalazio na
području Osnovne privredne komore u Sarajevu.
Dominantno mjesto u zanatstvu Bosne i Hercegovine je u cjelini pripadalo strukama tzv. klasičnog
zanatstva: zidarsko-fasaderskoj, brijačkoj, soboslikarskoj, krojačkoj, stolarskoj, strukama za grañevine,
kovačkoj, obućarskoj, slastičarskoj i frizerskoj. Ovi zanati su zapošljavali dvije trećine radnog
kapaciteta, dok je tzv. savremeno zanatstvo znatno zaostajalo.
Zastarjela tehnika i tehnološki postupci u radu najčešće su obilježja privatnih zanatskih radnji, ali i
društvenog sektora koji, u poreñenju s drugim privrednim oblastima, po tehničkoj opremljenosti
višestruko zaostaje.
Sve navedeno odnosi se i na sarajevske zanatlije koji su u periodu od 1945. godine do danas prošli
kroz različite periode, izdržali mnoge nedaće i što je najbitnije, opstali i sačuvali tradicionalne zanate od
nestajanja.
Najznačajnije promjene u zanatskom privreñivanju su se dešavale u prvoj deceniji nakon Drugog
svjetskog rata i usko su vezane za uvoñenje socijalističkog upravljanja u zemlji. U ovom periodu je
Radionica za umjetne zanate i kućnu radinost u Sarajevu odigrala značajnu ulogu u očuvanju
sarajevskih zanata od nestajanja. U Radionici su proizvodi rañeni ručno i mašinski, a oko 60% je
rañeno za inostrano tržište. (Prilog 2)
Prema jednom popisu zanatskih radnji i zanatlija u Sarajevu je 1950. godine bilo ukupno 742 radnje u
kojima je radilo 1 196 majstora i 190 „naučnika”. Privatni sektor još je bio dosta jak, dok je nova
državna uprava nastojala da ojača zadružni sektor i uvede državne majstore zanata. One zanatlije koji
su državi dobrovoljno predali radnju, dobivali su status državnog majstora zanata i pravo da vode
radnju ili obavljaju neki drugi posao u vezi sa svojim zanatom. Zanatlije su se nerado odvajali od svojih
radnji, pa je od dana stupanja na snagu Zakona o zanatima (11. oktobar 1950. godine) do kraja 1951.
22
ovog područja“
godine naziv državnog majstora zanata dobilo samo 11 zanatskih majstora: 1 kovač, 1 drvo-modelar, 2
stolara, 2 krojača, 4 obućara i 1 duborezac. Od njih, u Sarajevu su bili samo četiri.
I pored toga što je u Sarajevu bilo dosta privatnih zanatskih radnji i majstora zanatlija, sve brojnija
industrijska, jeftina roba dovela je do toga da su vremenom mnogi zanati skoro nestali, jer su ih
obavljali po jedan ili dva majstora bez tzv. naučnika; neki su se sasvim ugasili, samo nazivi
baščaršijskih ulica na njih podsjećaju. Zbog nestašice odjevnih predmeta, najveći interes u ovom
periodu bio je za krojački i obućarski zanat. Da bi sačuvala zanate od nestajanja, država je formirala
Upravu za zanatstvo koja je uz zanatsku (šegrtsku) škola dala veliki institucionalni doprinos u očuvanju
zanatskog umijeća. U Sarajevu je 1949. godine organizirana Izložba lokalne industrije, zanatstva i
komunalne djelatnosti, koja je bila izuzetno popraćena u medijima i dobro posjećena. (Prilozi 3, 4, 5)
Sarajevske zanatlije su se tokom cijelog poslijeratnog perioda borile za svoj status, za očuvanje i
usavršavanje svojih zanata, ali i za obezbjeñivanje egzistencije. Borba je bila mukotrpna pa su mnogi
odustali, ali je više onih koji su opstali. Zahvaljujući njihovoj upornosti, vremenom su dućani i
rukotvorine sarajevskih majstora zanatlija postali prepoznatljivi i značajna turistička ponuda, kako
Sarajeva, tako i cijele Bosne i Hercegovine.
Period agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995)
U kriznim periodima i periodima ratnog stanja prisutne su nestašice robe široke potrošnje, pa
snalažljivost ljudi tada dolazi do izražaja. U proteklom ratu, osim nestašica roba nije bilo ni energenata
(struje, a često ni plina), pa su sarajevski majstori - limari pokazali izuzetnu dovitljivost i kreativnost u
izradi raznih pećica. Pravili su peći od konzervi, pretis lonaca, buradi, i na taj način omogućili da se
naloži vatra u brojnim gradskim domaćinstvima. U Historijskom muzeju Sarajevo može se pogledati
stalna postavka posvećena opsadi Sarajeva na kojoj su izloženi zaista zanimljivi primjerci različitih
pećica koji svjedoče o majstorskoj kreativnosti sarajevskih limara.
I danas su sarajevske zanatlije u problemima, kao što je u problemima cjelokupno naše društvo, ali se
oni ne predaju nego nastavljaju borbu za svoj status, kao što su se borili i njihovi očevi i djedovi.
Literatura:
Almanah Kraljevine Jugoslavije, godina 1929 /1930.,
Enciklopedija Jugoslavije - SRBiH , JLZ, Zagreb, 1983. ,str 221-222,
Informativni priručnik o Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1952.,
Izvještaji o upravi u Bosni i Hercegovini, Zagreb, 1906.,
Kalendar "Narodno Jedinstvo" za 1932., Sarajevo, 1933.,
Kujović, Mina: Izložba lokalne industrije, zanatstva i komunalne djelatnosti 1949. godine, Glasnik arhiva
i DAR Bosna i Hercegovina, 1983-84, XXIII, Sarajevo, 1984.,
Pejanović, ðorñe: „Srednje i stručne škole u Bosni i Hercegovini“, Sarajevo, 1953.,
Statistički godišnjak za Bosnu i Hercegovinu, 1945-1953., Sarajevo, 1955.
23
ovog područja“
Prilog 1 Prilog 3
24
ovog područja“
Prilog 2
25
ovog područja“
Prilog 4
Prilog 5
26
ovog područja“
Razvoj zanatstva u Bosni i Hercegovini (1878-1995)
Rezime
U periodu austrougarske okupacije (1878-1918) Zemaljska uprava je poduzele nekoliko bitnih mjera u
cilju očuvanja starih zanata, obnavljanja onih koji su počeli nestajati, ali i unapreñenja postupka obrade
zanatskih predmeta i rukotvorina. Ovim mjerama se željelo:
- da se na modernim predmetima upotrebljava dobar materijal i da se zadrži ornament i oblik iz starog
vremena, ali uz poboljšanje ručne tehnike uz pomoć odgovarajućih alatki;
- da se odškoluju mlade zanatlije koji će biti osposobljeni da rade modernim tehnikama i sa dobrim
alatom, ali i da budu čuvari starih umjetnih zanata.
Sarajevsko zanatstvo je periodu Kraljevine SHS/Jugoslavije (1918-1941) bilo jedna od važnijih
privrednih djelatnosti. U ovom periodu sarajevske zanatlije su naročito pravili tradicionalno bosansko
posuñe, zlatarsku i srebrenu robu i nakit ,dok su se proizvodi iz radionice za umjetne zanate uspješno
prodavali i u inostranstvu.
Osim državne tvornice za izradu ćilima, tkanina i veza, veoma uspješna je bila tzv. kućna radinost u
kojoj su žene izrañivale vrlo lijepe, zlatom, srebrom i svilom vezene radove koji su, zbog
neorganizirane prodaje, radnicama donosile minimalne zarade.
U periodu Drugog svjetskog rata (1941-1945) sarajevske zanatlije nisu zatvorili svoje radnje, niti
prekidali svoje primarne poslove.
Dominantno mjesto u sarajevskom zanatstvu nakon Drugog svjetskog rata u cjelini je pripalo strukama
tzv. klasičnog zanatstva: zidarsko-fasaderskoj, brijačkoj, soboslikarskoj, krojačkoj, stolarskoj sa
strukama za grañevine, kovačkoj, obućarskoj, slastičarskoj. Privatno zanatstvo je po tehničkoj
opremljenosti kao i tehničko-tehnološkim postupcima znatno zaostajalo u poreñenju s drugim
privrednim oblastima.
Ključne riječi: zanati, unapreñenje zanata, kućna radinost
Development of art crafts in Bosnia and Herzegovina (1878-1995)
Resume
The Provincial Government during the period of Auto-Hungarian occupation (1978-1918), carried out
several important steps in order to preserve old crafts, restore those who were disappearing and at the
same time improve processes of craftsman work and artifacts. Aim was to:
- For modern items to use fine material and keep ornaments and shapes from old times, but with
improved hand skills with the help of adequate tools;
- To educate young craftsmen who will be trained to use modern techniques and proper tool. They will
be guardians of old arts.
During the period of the Kingdom of SCS/Yugoslavia (1918-1941) Sarajevo's art craft was one of the
major economic activities. Sarajevo's craftsmen during this period use to make special traditional
Bosnian dishes, goods and jewelry made out of gold and silver, while products made in art craft's
workshops were sold even abroad quite successfully.
Beside state owned factory for production of carpets, textile and embroidery, quite successful was so
called Cottage industry where women manufactured very nice embroidery works out of gold, silver and
silk. Because of lack of organization these works brought minimum profit to them.
Sarajevo's craftsmen did not close their shops nor did they stop with their primary works during Second
World War (1941-1945).
After Second World War, dominant place in Sarajevo's art crafts was given to the professions in so
called classical handicrafts such as: bricklaying-and-plastering trade, barber trade, house painter trade,
tailor trade, carpenter trade, blacksmith trade, cobbler trade, confectionery trade.
Private handicrafts, depending to its technical equipment, its techniques and technological procedures,
significantly fall back when comparing to other economic activities.
Key words: art crafts, improvement of crafts, cottage industry
27
ovog područja“
ISTRAŽIVANJA
ZAŠTITA NASLIJEðA BiH I SARAJEVA
Meñunarodni sistem zaštite naslijeña razvija se postupno, od ideje zaštite pojedinačnog ka tzv.
integralnoj kulturnoj i prirodnoj baštini, da bi se došlo do zaštite tzv. nematerijalnog naslijeña. Izmeñu
konvencija koje su regulirale odgovarajuću materiju nalaze se brojne povelje, rezolucije, preporuke i
deklaracije koje u osnovi pomažu stručnjacima u razumijevanju odreñenih dilema, usmjeravaju i struku
i politiku u kojem pravcu treba da se djeluje ili najavljuju narednu etapu u poimanju dobara naslijeña.17
Kada je riječ o Sarajevu, važno je istaći nekoliko povelja i deklaracija,npr.:
- Splitska deklaracija iz 1971. godine izričito kaže da je “zaštita spomenika, cjelina, historijskih mjesta....
prvorazredni zadatak uravnoteženog razvitka”;
- Rostok-drezdenska deklaracija iz 1984. godine naglašava ulogu spomenika i spomeničkih cjelina u
kulturnom identitetu nacije koja upotpunjuje i dalje pojačava povjerenje, prijateljstvo i suradnju meñu
njima itd.;
- Rezolucija iz Rajasamura iz 1991. godine traži da se sveta mjesta hodočašća proglase zonama mira i
da se štite shodno odredbama Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine.
Na ovaj način, u korpus već definiranih nepokretnosti i pokretnosti uvrštena su i tzv. kultna mjesta,
nešto po čemu je Sarajevo prepoznatljivo.18
U kontekstu zaštite zanata i zanatskih umijeća, važna je
- Meksička deklaracija iz 1982. godine koja je najavila potrebu zaštite nove grupe dobara naslijeña, što
će biti krunisano Konvencijom o zaštiti nematerijalnog naslijeña usvojenom 2003. godine od strane
UNESCO-a u Parizu.
Meksička deklaracija, uočavajući kretanja na svjetskoj sceni koja uobičajeno nazivamo globalizacijom,
definira kulturu kao skup različitih duhovnih, materijalnih i intelektualnih crta karakterističnih za neko
društvo ili neku društvenu grupu. Tako definirana kultura obuhvata ne samo umjetnost i književnost,
već i načine života, osnovna prava ljudi, sistem vrijednosti, tradiciju i upravljanja, te se zalaže za
očuvanje kulturnog identiteta svakog naroda, jer su kulturne zajednice naslijeñe čovječanstva, odnosno
”kulturne osobenosti ne ometaju jedinstvo u univerzalnim vrijednostima, koje ujedinjuju narode,
naprotiv, one ga pomažu. Mnogobrojni kulturni identiteti postoje jedni uz druge tamo gdje zajedno žive
različite tradicije, dakle predstavljaju suštinu kulturnog pluralizma”.19
Konvencija o zaštiti nematerijalnog naslijeña, usvojena od strane UNESCO-a 2003.godine, ratificirana
od strane BiH 2008.godine (SLG BIH br.8/08 ), definira ovo naslijeñe, pored ostalog, kao pjesme,
običaje, vjerovanja, igre, jezik i - zanate kao načine rada.
- * -
Kada se analiziraju navedeni i drugi meñunarodni akti, može se konstatirati da BiH (posebno Sarajevo),
nije bila van tokova i meñunarodnih nastojanja u ovoj oblasti.
Tako je Austro-Ugarska još prije 120 godine utemeljila prvu instituciju u Bosni i Hercegovini u oblasti
zaštite naslijeña - Zemaljski muzej u Sarajevu, kuću iz koje su kasnije izrasle mnoge druge
specijalizirane institucije poput Orijentalnog instituta, Zavoda za zaštitu kulturno historijskog i prirodnog
naslijeña BiH i dr. Koliki je značaj Austro-Ugaska monarhija pridavala ovom projektu govori podatak da
su ciljano sagrañena četiri odvojena paviljona, što uglavnom nije slučaj sa drugim muzejima kasnije
17
Evropska kulturna konvencije, Pariz, 1954.
Konvencije o zaštiti dobara u slučaju oružanog sukoba, Hag, 1954.
Evropska konvencija o zaštiti arheološke baštine, London, 1969.
Konvencija o mjerama za zabranu i sprečavanje nedozvoljenog izvoza i prijenosa svojine kulturnih dobara, Pariz, 1970.
Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, Pariz, 1972.
18
Mevlida Serdarević ”Pravna zaštita naslijeđa (Nastajanje,razvoj i destrukcija)”; Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 2007.str 91-99
19 Ibidem str. 92
28
ovog područja“
osnovanim u Sarajevu i šire. Zemaljski muzej ne samo da radeći na terenu istražuje, prikuplja, čuva i
izlaže brojne pokretnosti već, što je posebno važno, kontinuirano istražuje i objavljuje ono što se danas
naziva nematerijalno naslijeñe Bosne i Hercegovine, a ponekad i šire.... Na ovaj način je bio i ostao
preteča i glavni punkt u oblasti ne samo klasične zaštite pokretnosti, već edukacije i popularizacije
naslijeña svih, ili gotovo svih vrsta, ujedno služeći kao izvor za saznanja o brojnim vrijednostima
narodnog umijeća, poput zanata, i izvor informacija korisnih za brojne druge oblasti kulture i privrede,
poput folkloristike, muzikologije, ali i turizma...
Period austrougarske uprave, uslijed snažne industrijalizacije, utiče na slabljenje, pa i gašenje
odreñenih zanata i zanatskih umijeća, što se pokušava nadoknaditi otvaranjem radionica, prikupljanjem
originalnih uzoraka i sl. Ovaj trend gašenja i nestajanja zanatskih umijeća i njihove transformacije je
konstanta, nastavlja se sve do danas, te je upravo to razlog više za pokušaj snažnije planirane pomoći
ovom sektoru privreñivanja, ali i onome što predstavlja kulturni identitet.
Prva polovina XX stoljeća može se okarakterisati kao period nedovoljnog angažmana u oblasti zaštite,
da bi druga polovina stoljeća prošla u osnivanju i razvijanju brojnih institucija koje se na razne načine
bave fizičkom zaštitom dobara i izučavanjem odreñenih grupa dobara nematerijalnog naslijeña, iako je
ovo naslijeñe, posebno stari zanati, više dijelilo sudbinu sistema u kojem su egzistirali, a manje
pogodnosti statusa zaštićenih dobara.
Zanatlije, autori predmeta koji se nalaze, pored ostalog i u brojnim muzejima, prošli su faze
nacionalizacije, nasilnog zadrugarstva, gubljenja radnih prostora - vakufske imovine koju su nerijetko
koristili, nestajanje sistemske interne organizacije i stvaranje novih vidova organizacije koja u osnovi ne
pomaže u stvaranju boljih uvjeta rada, uključivanja u privredne tokove u skladu sa zahtjevima tržišta sa
svim što se pod takvim tokovima podrazumijeva itd. Predmeti zanatskog umijeća jesu (pojedinačno)
valorizirani, sakupljani, izlagani i sl., ali istovremeno zanatske radionice, dakle načini rada, lagano
nestaju, ustupajući mjesto trgovini, drugim vrstama obrta, ugostiteljstvu i sl. Danas, kada je jasno da
stari autohtoni zanati čine stvarni duh Baščaršije i sa stanovišta samih Sarajlija i sa stanovišta turista,
jasno je da treba poduzeti konkretne mjere kako bi se stara zanatska umijeća (poput npr.
jorgandžijskog, kujundžijskog ili papučijskog zanata) sačuvala, a neka (poput svjećara ili tkanja pirlita)
možda i revitalizirala. Navedeno je potrebno raditi planski, u skladu sa zahtjevima stručnjaka - zaštitara
i uz korištenje iskustava u regionu i šire, jer globalizacija zahvata čitav svijet, a ne samo BiH i Sarajevo.
-*-
Već tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća uočeni su odreñeni problemi u sistemu zaštite, koji će
eskalirati nakon 1995. godine, odnosno nakon potpisivanja tzv. Dejtonskog sporazuma, kao posljedica,
prije svega, političkih rješenja generalno.
Naime, svo vrijeme u osnovi se štite nepokretnosti, dok pokretno naslijeñe ostaje van formalno-pravnih
tokova, a područja duhovnih vrijednosti tzv. kulturna mjesta ni ne ulaze u fokus interesovanja. Štiti se i
čuva ono što je pohranjeno u muzejima, ostalo je prepušteno nekontrolisanom izvozu, trgovini, pa i
nestajanju. Navedeno je posebno pojačano tokom opsade Sarajeva i nakon 1995. godine.
U početku, u Sarajevu djeluju dvije službe zaštite koje ponekad imaju oprečna stanovišta o jednom te
istom stručnom pitanju (poznat je slučaj dozvole za otvaranje ljetnih bašti u starom urbanom jezgru, ali i
izgradnje pumpne stanice na mjestu koje će se kasnije arheološki istraživati radi utvrñivanja lokacije
nekadašnje zavije - jednog od parametara Sarajeva, gdje su dvije službe imale oprečan pristup ovim
pitanjima; slučaj pokušaja izvoza kolekcije knjiga, takoñer sa potpuno različitim stručnim stajalištima i
sl.), što ima za posljedicu da se u konačnici prihvata ono mišljenje koje odgovara višim instancama,
mimo oblasti zaštite.
Već tada se generalno osjeća postepeno nestajanje tzv. piramidalnog ustrojstva službe zaštite.
Usvajanjem zakonskih rješenja da arheološki nalazi pripadaju području na kojem su nañeni (naravno,
nakon obrade), Zemaljski muzej počinje gubiti primat, što će kasnije dovoditi do ozbiljnih sporova,
prekida stručne saradnje i dr., bez obzira što se u osnovi radi o nalazima od značaja za evropsku
kulturu, što je daleko iznad lokalnih interesa i objektivnih stručnih mogućnosti na nivou lokalne
zajednice.
Usvajanjem Mirovnog sporazuma, unutar starog urbanog jezgra djeluju tri službe (lokalna, federalna i
državna) koje štite jedno te isto područje, ali konačnu riječ ima Općina Stari Grad, koja daje dozvole na
temelju, ne saglasnosti tj. rješenja koje je obavezujuće, već mišljenja koje se treba, ali u osnovi ne
mora poštovati.
29
ovog područja“
Zaštitari nisu ti čije je mišljenje obavezujuće kada je riječ o namjeni poslovnih prostora. Rezultat je
otvaranje zanatsko-trgovačke tekstilne radnje u ulici koja je isključivo namijenjena zlatarsko-filigranskim
zanatima, otvaranje muzejske postavke bez obavezujućeg stručnog kadra pod nazivima „kuća“,
adaptacija prostora u eksterijeru mimo duha i tradicije Baščaršije, sve manje ponude autohtonih
proizvoda, poput bosanske kahve u korist kafa espresso i kapučino, prezentacije vrijednosti ovog
područja bez uvida u znanje i načine interpretacije kulturnih parametara, tačnije, bez verificiranih
turističkih vodiča i dr. O promjenama naziva pojedinih lokala i prodavnica i ureñenjima enterijera da se i
ne govori...
Eventualne intervencije pojedinih službi u pravilu ostaju bez odgovarajućeg odjeka, jer inspekcijske
službe nisu u njihovoj nadležnosti, a i one su podijeljene po nekoliko osnova, na istom prostoru.
Dejtonskim sporazumom kultura je stavljena na lokalnu razinu. Slijedom toga usvojeni su zakoni u
oblasti zaštite na kantonalnom nivou, potpuno je nestalo piramidalno ustrojstvo u ovoj oblasti, naročito
kada je riječ o pokretnostima, čime se generalno gubi stručna i naučna vertikala presudna za, pored
ostalog, agresivniji pristup zaštiti.
Rezultat navedenog je da nema zajedničke politike stručne edukacije nedostajućih kadrova, kritičke
valorizacije datih stalnih i povremenih izložbi, a što je posebno važno za ovu temu, nedostaje
valorizacija i pravna zaštita zanatskih umijeća kao takvih, premda se i danas odreñeni proizvodi
(kandila, vezeni jastuci, ćilimi i dr.) kupuju za potreba stalnih muzejskih izložbi i tako postaju dio
kolekcija muzeja.
Ipak, posljednjih godina, prvenstveno na inicijativu brojnih zanatskih udruženja, uz stručnu pomoć
odgovarajućih muzeja i finansijsku pomoć u pravilu - Općine Stari Grad i kantonalnog Ministarstva
privrede (ne i Ministarstva kulture), prireñuju se redovno izložbe odreñenih zanatskih proizvoda, što
doprinosi jačanju svijesti o njihovoj vrijednosti.
Rezultat je vraćanje nekih zanata koji su bili nestali prije 1995. godine (kaligrafi npr.), ali i nestanak
nekih koji su tu egzistirali do navedenog perioda (proizvoñači svijeća npr.). Pojačan interes za
zanatskim umijećima, nažalost rezultira i uvozom sličnih iz drugih zemalja, što u krajnjem ruši ugled
vlastitim autohtonim proizvodima.
Sve navedeno zahtijeva ukupno sagledavanje ove oblasti, analizu stanja i planirane aktivnosti shodno
potrebama, ali i iskustvima onih koji su u ovim oblastima otišli daleko ispred Sarajeva i BiH.
Literatura:
Brguljan, Vladimir: “Meñunarodni sistem zaštite kulturnih i prirodnih dobara”, Zagreb – Beograd, 1985.,
Serdarević, Mevlida: “Pravna zaštita kulturno-historijskog naslijeña BiH (Nastajanje, očuvanje,
destrukcija)”, Meñunarodni centar za mir, Sarajevo, 1997.
30
ovog područja“
Zaštita naslijeña BiH i Sarajeva
Rezime:
Rad obrañuje sistem zaštite naslijeña kroz vrijeme, naglašavajući odredbe nekih, za ovaj prostor
važnijih meñunarodnih akata. Navodi neke od važnih činjenica u oblasti zaštite naslijeña, poput
osnivanja i rada Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ali i odreñene propuste koji su posljedica zakonskih
rješenja, kao što je nedostatak piramidalnog ustrojstva službi, različita stručna opredjeljenja i sl.
Ukazuje na činjenicu nestajanja, ali i revitalizacije nekih zanata danas, pojačan interes za zanatskim
proizvodima, ali i negativne posljedice potražnje vidljive kroz pojačani uvoz neautohtonih zanatskih
proizvoda.
Ključne riječi: meñunarodni sistem zaštite naslijeña, Zemaljski muzej, zanati
Heritage Protection in B&H and Sarajevo
Resume
Paper discusses the system of heritage protection throughout the time, emphasizing, for this area,
several regulations of very important international acts. It mentions some of important facts in the area
of heritage protection like establishment and activities of the National Museum of Bosnia and
Herzegovina in Sarajevo. It also mention certain failures, which were results of legal provisions, such
were absence of pyramidal structure of service, different professional commitment and etc.
It point out at the fact that certain crafts are disappearing or are under revitalization today. There is
stronger interest for crafts product but at the same time there are some negative consequences
because of demand that one could see through import of non autochthonous crafts products.
Key words: International system of heritage protection, The National Museum of Bosnia and
Herzegovina, crafts.
31
ovog područja“
Sejdalija Gušić, dipl. orijentalist, arhivski savjetnik
BAŠČARŠIJA - PRIČE, LEGENDE, ZANIMLJIVOSTI, KULTNA MJESTA
Uvod
U sklopu sa programom urañeno je istraživanje, prikupljanje i sistematizacija arhivske grañe,

objavljenih izvora i literature koji obrañuju mjesta, legende, priče i zanimljivosti o znamenitim ličnostima,
objektima, zanatima, uslužnim djelatnostima, porodicama, mahalama, kultnim mjestima, vjerovanjima
koji su činili ili čine prepoznatljivi duh Baščaršije i Sarajeva kroz stoljeća.
S obzirom na obim prikupljene dokumentarne grañe i objavljenih izvora, a istovremeno imajući u vidu
osnovne ciljeve Elaborata, u fokusu studije su prezentirani elementi koji se odnose na uže jezgro
Baščaršije, nastojeći da se studijom afirmira i materijalno i nematerijalno kulturno naslijeñe. Lokaliteti
poput mahale Hrid, Strošićke tabije, Žute tabije, Jajce kasarne, vodovoda Mošćanica i sl., iako istraženi
i dokumentovani, izostavljeni su iz studije da bi se akcenat dao na esnafske sokake i zanatlije, dijelove
uže jezgre Baščaršije, priče, legende i zanimljivosti o ličnostima, hamamima, mostovima, karavan-
sarajima, kahvi, aščinicama, kultnim mjestima, vjerovanjima, dobrosusjedstvu...
Baščaršija, centralna tačka grada Sarajeva, našla se na raskršću puteva koji su vodili gotovo svim
stranama svijeta, odakle su stari putevi polazili ka Tuzli i Osijeku na sjeveru, Srebrenici i Sremskoj
Mitrovici na sjeveroistoku, Skoplju i Solunu na jugoistoku, dolini Neretve na jugozapadu, Splitu na
zapadu.
Za vrijeme Rimljana, kada je već postojala gusta mreža izgrañenih cesta, na Baščaršiji je izgrañeno
odmorište (lat. mansio), gdje se pretovarala roba, brinulo o konjima i popravljala kola. Slučajni
pronalasci rimskih ostataka na Baščaršijskom trgu ukazuju da je tu saobraćaj bio vrlo živ.
U srednjem stoljeću se na Vratniku gradi tvrñava da štiti ovo važno raskršće uz koje se, vremenom,
razvija malo trgovište i podgrañe - nekadašnja mahala Varoš.
To malo trgovište, za koje se pretpostavlja da se zvalo Utornik, dolaskom Osmanlija pretvara se u
kulturni, vjerski, trgovinski i zanatski dio Sarajeva.
Temelje toj čaršiji, a ujedno i gradu Sarajevu, postavio je Isa-beg Ishaković, koji tu gradi hanove,
mostove, karavan-saraje, vodovode…
Oko tih kamenih objekata grade se drveni dućani koji postepeno formiraju sokake. Ogromnom
ekspanzijom u doba Gazi Husrev-bega, Baščaršijski trg postaje ekonomsko jezgro grada, ali i cijelog
Bosanskog ejaleta. Neki od esnafskih sokaka su vremenom prerasli u čaršiju, pa Baščaršija tako
dobiva i svoj naziv, jer na turskom „baš“ znači vrh ili glava.
Baščaršijski trg je kroz historiju stradao u više navrata, a najžešće u paljevini Eugena Savojskog
1697.godine. Za njegovu obnovu mnogo je učinio Mehmed-paša Kukavica koji gradi Bakijsku džamiju i
Sebilj.
Razvoj i urbanizacija Sarajeva imala je odraz i na Baščaršijski trg. Nakon 1945. godine počela je
euforija nekontrolisanog rušenja Baščaršije, koju je ipak djelimično uspjela sačuvati tadašnja naučna
javnost.
Iako su potpuno uništeni dijelovi Baščaršije, do Olimpijade 1984. godine čaršija je obnovljena i
zablistala je ponovo u punom sjaju.
Sebilj
Sarajlije su često gradili posebne česme - sebilje, jer se davanje vode smatra velikim sevapom (dobrim
djelom). Putopisac Evlija Čelebi 1660.godine navodi da ih je više od 300, ali ih je većina izgorjela u
paljevini Eugena Savojskog, pa je tek početkom 18.stoljeća Mehmed-paša Kukavica nastavio tu
tradiciju podigavši sebilj na Baščaršijskom trgu.
Sebilj Mehemed-paše Kukavice nalazio se nešto niže nego današnji. U njemu je vodonoša davao
hladnu vodu prolaznicima. Nastradao je u požaru 1857.godine, pa su austrougarske vlasti zadužile
Josipa Vancaša da projektuje novi, koji je izgrañen 1897.godine u pseudomaurskom stilu. On i danas
krasi Baščaršijski trg.
32
ovog područja“
Javna vaga
Još u srednjem stoljeću na mjestu današnje Baščaršije nalazilo se trgovište, vjerovatno mala pijaca
koja je robom opsluživala utvrñeni grad na Vratniku i Varoš. Dolaskom Osmanlija nije se promijenila
namjena tog trga, već oko njega počinju nicati dućani, česme, karavan-saraji, hanovi, džamije i crkve.
Trgovcima nije bilo lako mjeriti i vagati robe koje su karavanima dovožene na konjima i kolima izdaleka
ili iz okolice grada.
Stoga je, u osmansko doba, kada su postojale tačno utvrñene mjere i utezi, na Baščaršijskom trgu u
blizini nekadašnje mahale Kasapi, podignut drveni kiosk u kojem se nalazila javna vaga baždarena po
tadašnjem zakonu.
Osoba koja je vagala na kantaru i naplaćivala uslugu bila je odgovorna nadzorniku, čarši-ćehaji.
Prvobitni kiosk vage izgorio je 1697. godine kao i svi ostali koji su gorjeli u brojnim požarima na čaršiji.
U narodu već prozvan jednostavnim nazivom „vaga“, kiosk je 1878. godine dotrajao, pa je u skladu sa
urbanističkim planom, zamijenjen novim 1891. godine.
Napravljena u „bosanskom stilu”, ukrašena ornamentima izrezbarenim u drvetu, mušepcima i detaljima
od kovanog željeza, vaga je ličila na Vancašev sebilj, ali znatno niža i četverougaone osnove. Imala je
ulaze sa tri strane i četvorovodni krov pokriven ćeremidom.
Kampanja rušenja Baščaršije započeta nakon Drugog svjetskog rata nije zaobišla ni vagu koja je
uklonjena i zamijenjena nešto jednostavnijim kisokom u mini izdanju. Taj kisok je nekoliko puta
mijenjao mjesto, a danas se nalazi na tramvajskoj stanici Baščaršija. Umjesto vaganja, u njemu se
prodaju cigarete, novine i karte za gradski prijevoz.
Donja varoš – današnja ulica Prote Bakovića
Jedan od najstarijih kvartova, koji se kao urbano naselje oformio i prije dolaska Osmanlija, bila je
sarajevska Varoš. Varoš je bila predgrañe, naseljeno mjesto sa crkvom, zaštićeno tvrñavom Vratnik,
koja se sve do paljevine Sarajeva od strane Eugena Savojskog nalazila na mjestu današnje Bijele
tabije.
Nakon Isa-begove i Gazi Husrev-begove neimarske djelatnosti, Varoš se postepeno širila i spajala sa
ostatkom šehera, sa mahalama Gornja Ćemaluša i sa Baščaršijom.
U neposrednoj blizini Stare pravoslavne crkve, gdje je ulica Ćemaluša razdvajala Gornju Varoš od
Donje, vremenom se formirala uska čikma, u kojoj su grañene kuće, kafane i zanatske radnje.
S druge strane uličnih krovova i iz Sarača pružala se mala slijepa ulica, čiji je završetak označavala
stara bosanska kafana, vezana za kompleks Firuz-begovog hamama, koji je danas u ruševinama.
(Postoji inicijativa o revitalizaciji ovog prostora.)
Ta mala čikma Gornje Ćemaluše u narodu je obično nazivana Donja Varoš, ali se posljednjih nekoliko
godina osmanske vladavine zvala Protinom čikmom.
Razvojem trgovačke i zanatske djelatnosti Baščaršije ukazala se potreba za spajanjem dvije čikme,
kako bi se dobio neometan prolaz od Donje Varoši do Sarača, što je urañeno 1913.godine.
Kraljevina Jugoslavija je ulici dala naziv po proti Bakoviću, a taj naziv zadržao se i do danas. U toj ulici
smještena je jedna od najstarijih sarajevskih kafana. U niskom kamenom objektu manjih dimenzija
danas su umjetni atelje i posljednja jorgandžijska radnja do koje se, kroz lučna vrata, dolazi kamenim
stepenicama.
Kortiž ili Il Kal Grande - prvu jevrejsku mahalu osnovao je Sijavuš paša
Kada su krajem 15.stoljeća španski vladari osvojili Granadu, stotine hiljada muslimana i Jevreja pohrlile
su u Osmansko carstvo. Jevreji dolaze u Sarajevo u prvoj polovini 16.stoljeća i u grad donose
neprocjenjivo blago, Hagadu. U doba Gazi Husrev-bega Jevreji su uglavnom živjeli izmiješani sa
muslimanima, ponajviše u Sagrdžijama u Ulomljenici, dok su jevrejski trgovci imali dućane u čaršiji i bili
su članovi esnafa.
Prvu jevrejsku mahalu u čaršiji osnovao je bosanski namjesnik Sijavuš-paša, pa je po njemu prozvana
Sijavuš-pašine daire. On ju je poklonio Jevrejima za stanovanje.
33
ovog područja“
Kompleks je sadržavao veliki kameni han za stanovanje, pojedinačne kuće i sefardski hram okružen
zidom. Jevreji su je nazivali Kortiž (Cortes = skupina), a ostali grañani Velika avlija.
Vrata Kortiža nisu se nikada zaključavala. Sefardski hram podignut u Velikoj avliji, završen je
1581.godine. Jevreji su ga nazivali II Kal Grande (Veliki hram).
Il Kal Grande je 1697.godine zapalio Eugen Savojski i odveo mnoge Jevreje u ropstvo. Hram je gorio i
u velikom požaru 1879.godine, ali je najteži period bio za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su u
njemu zatvarani Jevreji, da bi zatim služio kao skladište.
Hram je rekonstruisan 1957.godine, kada je postao Muzej Jevreja. Nakon opsade Sarajeva, Hram je
još jednom saniran, a stalna postavka obnovljena.
Alifakovac - jedno od najstarijih gradskih naselja
Na hrbatu sjevernog obronka Trebevića nalazi se sarajevski Alifakovac, jedno od najstarijih gradskih
naselja.
Preko njega, iz pravca Carigrada, od pamtivijeka je vodio stari put što se s Kozje ćuprije penjao na
Carinu i odatle, niz strmu padinu, do najužeg ruba doline Miljacke na Bistriku. Uz put se nekada
nalazilo selo, koje Osmanlije u 15.stoljeću zatiču napušteno.
Carigradski drum
Alifakovac je star koliko i Sarajevo, jer je dobio ime po Aliji Fakihu, pravniku i timaru, jednom od
svjedoka Isa-begove vakufname iz 1462.godine kojom je utemeljen grad.
Godine 1491. na Alifakovcu svoju džamiju podiže bosanski sandžak-beg Jakub-paša, kada nastaje
istoimena mahala i ulice u njoj: Veliki i Mali Alifakovac, Magoda, Megara i Carina. U dnu Alifakovca
polovinom 16.stoljeća džamiju podiže Gazi Husrev-begov intendant, hadži-Mustafa, veliki harč, a
otprilike u isto vrijeme neki od sarajevskih gradonačelnika spaja kamenim mostom Carigradski drum se
Baščaršijskim trgom, čime je započeto formiranje današnjeg pejzaža Alifakovca.
Stara česma
Osim podizanja turbeta u 18. stoljeću, Ahmed ef. Jahjaefendić obnovio je i staru česmu podno mezarja,
koja je dobivala vodu starim Čeljigovićkim vodovodom s vrela Jarčedoli.
Završni akcenat na urbani pejzaž je čuvena Inat-kuća, koja je svoje mjesto pod Alifakovcem našla za
vrijeme gradnje Vijećnice, kada je njen vlasnik tražio da se ona razmontira i prenese na suprotnu obalu,
gdje je i danas.
Komšije nisu smjele zaklanjati vidik i Sunce
Alifakovac je primjer gradnje koja se temeljila na humanosti i meñusobnom poštovanju. Susjedi nisu
smjeli graditi vidik kuće tako da zaklanjaju vidik i Sunce drugima, pa su se krovovi izmicali jedni ispod
drugih, u redovima.
Hadžijska džamija - izgradio je Mustafa-efendija koji je bio Gazi Husrev-begov vekil-harč
Na početku nekadašnjeg Carigradskog druma pod Alifakovcem nalazi se Vekil-Harč džamija. Od svih
sarajevskih džamija najbliža je rijeci, a u narodu je znana kao Hadžijska. Njen utemeljitelj Mustafa-
efendija bio je vekil harč, intendant bosanskog namjesnika Gazi Husrev-bega.
On se nastanio pod Alifakovcem, gdje gradi kuću, a kako je bio imućan, otkupio je i parcelu uz Miljacku
i oko 1550. godine podigao džamiju s kamenom munarom, jednom od najvitkijih u Sarajevu.
Džamija ima kamene temelje, a zidovi su joj od ćerpiča. Prvobitno je bila pokrivena drvenim pokrovom -
šindrom, a kasnije valovitim ćeremitom.
Naziv Hadžijska nastao je tako što je tu bio početak Carigradskog druma, prastare putne komunikacije
koja je spajala ove krajeve s Carigradom i Mekom. U džamiji je najprije učena Ikrar-dova, a zatim su
mještani ispraćali hadžije do Hadžijske ravni na Kozjoj ćupriji.
Do džamije je dovedena voda s padina Trebevića, pa je 1801. godine česmu dao ozidati od fino
tesanog kamena kadija (sudija) Mustafa Fevzi Mostarac. To je jedna od najpoznatijih sarajevskih česmi
i čest je motiv na platnima poznatih slikara.
U blizini je izvjesni hadži Mustafa imao pekaru, a vremenom je sagradio mekteb uz džamiju.
U haremu džamije nalazi se stari nišan s ulemanskim turbanom bez natpisa, koji po tradiciji označava
mezar osnivača džamije. Tu su još ukopani članovi sarajevskih porodica Morić, Kurevija, Muidović i
Ruždić.
34
ovog područja“
Hamami, javni nužnici, javne česme, musafirhane
Dolaskom Osmanskog carstva grade se kuće pokrivene ćeramidom, sa pećima i javnim i kućnim
kupatilima i prostorijama za dnevni boravak i spavanje. Voda sa Bistrika je u Sarajevo dovedena
čunkovima do Gazi Isa-begovog hamama još 1461. godine. Na tradiciji rimskih termi grade se javna
kupatila hamami, kojih je ukupno bilo oko 56, a po kućama hamamdžici (kupatila). Prvi hamam je
sagradio Gazi Isa-beg prije 1462. godine, deset ih je podignuto u XVII stoljeću, tri u XVIII, a samo jedan
početkom XIX stoljeća. Hamami su služili koliko za kupanje, isto toliko za društveni život i razonodu.
Ulazna prostorija (čekaonica i garderoba) sa kupolom i vodoskokom u sredini, nazivala se šadrvan.
Kapaluk je prostorija za pripremu i odmaranje poslije kupanja. Iz kapaluka se ulazilo u mejdan (glavni
prostor), a odatle su vodila troja vrata u tri halvata (caldarium - prostorije za kupanje sa toplom i
hladnom vodom), sa tri estrade (kamene sofe za sjedenje ili ležanje) i dvije kurne (kameno korito
udubljeno bez otvora za oticanje vode). U mejdanu je bio odjeljak za brijanje (trašhana). Iza halvata su
bili rezervoar sa toplom vodom (hazna) i ložionica (ćulhan - hypocaustum). Sve prostorije osim
šadrvana su grijane na principu hipokausta (antički ureñaj za grijanje stanova i kupaonica toplim
zrakom), ispod podova. U nekim hamamima je bio jehudijski hauz ili mikve (mali bazen za ritualno
pranje Jevreja). Popravke vodovoda je vršio sujoldžija (vodoinstalater), upravnik i blagajnik je bio
hamamdžija, stvari je čuvao peštemaljdžija, maser se nazivao tallak, ložač ćulhandžija, kahvedžija je
pekao kafu i prireñivao nargilu. U ženskom hamamu posao hamamdžije je vršila hamamdžinica (obično
supruga hamamdžije). Hamama je bilo jednostrukih ili dvostrukih, tzv. čifte-hamama. Prvi su grañeni
samo za muške ili samo za ženske ili i za jedne i druge, ali su posjećivani u različito vrijeme. Dvostruki
hamam je izvana bio jedna zgrada, ali unutra sa potpuno odjeljenim prostorijama za muške i ženske,
sa posebnim ulazima, a prostorije su rañene simetrično. Inventar hamama je bio namještaj i potreban
pribor za kupanje kao što su mahrame ili peškiri (peštemalji), fute (zastirači donjeg dijela tijela), nanule,
tas (posuda od bakra za polijevanje), lif (za trljanje), buhurdar (kadionica za paljenje mirisnog drveta),
legen (kotao), bešike za malu djecu…. Propadanjem Osmanskog carstva nestajali su i hamami. U
sedmoj deceniji XVII stoljeća u cijeloj Bosni i Hercegovini djelovala su 47 hamama, ali u vrijeme
austrijske okupacije djelovala su samo četiri i to dva u Sarajevu i dva u Travniku. Vjerovatno je
posljednji stari hamam bio Gazi Husrev-begov hamam koji je djelovao do 1916. godine. Vakufska
uprava namjerava da obnovi stari Isa-begov hamam (kod Carave džamije). Valja reći da obnovljeni
stari hamami iz vremena Osmanlija u Budimpešti predstavljaju nove sjajne kulturne - turističke atrakcije
koje privlače mnogobrojne znatiželjnike iz cijelog svijeta.
Grade se i prvi javni nužnici. Prvi je izgrañen 1526. godine na Kovačima u Sarajevu, a zbog obaveze
redovnog pranja prije vjerskih obreda, pored svake džamije gradila se i javna česma.
Uz puteve, u naseljima i selima, podizane su dobrotvorne ustanove koje su se zvale musafirhane. U

njima je putnik mogao konačiti, dobiti hranu za sebe i konja i to potpuno besplatno. Prvu poznatu
musafirhanu je osnovao Gazi Isa-beg Ishaković 1462. godine u Sarajevu.
Firuz-begov hamam - javna kupališta bila su dostupna svim grañanima
Od dolaska Osmanlija na prostore Kraljevstva bosanskog, tačnije župe Vrhbosne u čijim će njedrima uz
Miljacku stasati grad Sarajevo, islam je postao neraskidiva karika suštine njegovog nastanka,
urbanizacije i razvitka.
U Osmanskom carstvu svi aspekti života bili su prilagoñeni ispunjavanju vjerskih obaveza njegovih
stanovnika, velikom većinom muslimana. Meñu vjerskim propisima higijena je zauzimala istaknuto
mjesto, pa je Grad, da bi udovoljio potrebama stanovnika, bio ispunjen vodovodima, česmama,
abdesthanama, a bogatije kuće imale su vlastita kupaone, čak i sa toplom vodom.
35
ovog područja“
Bosanski sandžakbezi i veziri podizali su hamame, javna kupališta dostupna svim grañanima, čiji bi
prihodi izdržavali vakuf. Firuz-beg je oko 1510. godine sagradio hamam usred Baščaršije čiji su prihodi
izdržavali medresu koju je osnovao.
Za izgradnju hamama od tesanog kamena Firuz-beg je od Dubrovačke Republike tražio da mu pošalju
dva zidara i četiri stručnjaka - učitelja.
Voda za hamam i medresu dovedena je iz dva vrela u Mrkovićima i na Sedreniku, a taj vodovod
opskrbljivao je i česme u dvorištu Stare pravoslavne crkve.
Prostor što ga danas okružuju ulice M. M. Bašeskije, Prote Bakovića i Mali Sarači (Ćulhan) bio je
okićen dvjema velikim i brojnim manjim kupolama pokrivenim olovom. Hamam nije imao prozore, nego
je svjetlo u unutrašnjost dolazila kroz otvore na svodovima kupola.
Kao i svi hamami, i Firuz-begov je imao šadrvan (čekaonicu i garderobu), halvate (kupaonice), kapaluk
(prostor za odmor poslije kupanja), haznu (rezervoar za grijanje vode) i ćulhan (ložionicu). U halvatima
su bile estrade (kameni minderi), izmeñu kojih su stajale krune, posebna jajasto izdubljena kamena
korita sa mesinganim česmama za toplu i hladnu vodu.
Hamam su pod zakupom držali hamamdžije i njihove supruge, a imali su još ćulhandžije (ložioničare),
tallake (masere) i peštemaljdžije, koji su se brinuli o ručnicima i tasovima. Nakon kupanja, usluga je
naplaćivana (hamam-para), ali je svako davao onoliko koliko je mogao izdvojiti za kupanje.
I Firuz-begova medresa i hamam stradali su 1697. godine, ali je samo hamam obnovljen. Radio je do
1810. godine, kada su se neke kupole urušile. Konačno je porušen 1912. godine, ali su temelji i podovi
ostali čitavi, kao i dva zida. Nedavna arheološka istraživanja na lokalitetu hamama otkrila su ostatke
hipokausta (sistema grijanja), pa postoji i inicijativa da se hamam obnovi.
Masaža u tiftik-rukavicama
Tallaci su u hamamima masirali posjetioce, ali su ih kupali i otirali, ako bi oni to tražili. Nije se masiralo
golim rukama, već posebnim rukavicama od tiftika, tkanine od fine kostrijeti koja se uvozila iz Istanbula.
Husrev-begov tašlihan - na poziv Gazije sagradili ga majstori iz Dubrovnika
U svoje zlatno doba, tokom 16. i 17. stoljeća, Sarajevo je doživjelo razvoj do tad neviñen meñu
gradovima na Balkanu i preraslo, od strateški važnog graničnog vojnog uporišta, u političko, kulturno,
vjersko i privredno središte prostora zapada Balkana.
Najzaslužniji za izgradnju Sarajeva bio je Gazi Husrev-beg, veliki vojskovoña i unuk sultana Bajezida II.
On je, pored svoje džamije, izgradio brojne objekte koji su krasili grad, a meñu njima medresu, bezistan
i veliki han.
Do 1530. godine postojao je jedan veliki han, Kolobara, a kako se u Sarajevo svakodnevno slijevala
čitava rijeka trgovaca, činovnika, seljaka i putnika namjernika, osjetila se potreba za izgradnjom hana
dovoljno velikog da podmiri rastuće potrebe Grada i bude najveći izvor prihoda Gazi Husrev-begovog
vakufa.
Uz bok bezistanu, Gazija je dao sazidati han od kamena i to „od temelja do sljemena“. Iako najvećim
dijelom od kamena hreše, svodovi su bili od sedre, a ponegdje i od pečene cigle. Han su, na njegov
poziv, sagradili majstori iz prijateljskog Dubrovnika, a iz istog grada došli su i lagumdžije (mineri) koji su
odvajali blokove u kamenolomu.
U prostranom dvorištu nalazio se mesdžid na kamenim stubovima, a ispod njega šadrvan u kojeg je
voda pritjecala iz Gazijinog vodovoda sa vrela Crnil. Pored handžije, odadžija, konjušara i potkivača,
Tašlihan je imao i svoga kafedžiju, mada se u doba njegovog osnivanja više pio čaj. U njemu je bila i
prva menzilhana (pošta).
U dvospratno zdanje moglo se smjestiti 70 konja i 200 ljudi. U prizemlju su bile magaze i konjušnice, a
na spratu je imao 60 soba. Glavni ulaz u Tašlihan, ili Stari han kako su ga takoñer zvali, bio je iz
istoimene ulice, ali u njega se moglo ući i iz Bezistana i prostora današnjeg hotela „Evropa“.
Kroz historiju je Tašlihan više puta gorio. Prvi put 1697. godine, zatim 1788. godine, a u požaru iz 1831.
godine rastopilo se olovo na kupolama, pa kupole nisu obnavljane već je urañen tzv. „daščani prijelaz“.
Preko kupola je prevučen blago ukošeni krov prekriven daskama i šindrom, nakon čega su kupole bile
vidljive samo iz unutrašnjosti objekta. Konačno je nastradao u požaru 1879. godine, nakon čega više
nije obnavljan.
36
ovog područja“
Ostaci izgorjeloga Tašlihana bili su vidljivi do 1912.godine, kada je ruševina raščišćena. Kamen po
kamen, ostatke Tašlihana su nakon posljednjeg požara raznijeli stanovnici Sarajeva i ugradili u svoje
kuće i avlije. Taj su kamen smatrali nekom vrstom hamajlije, jer je poticao ih Gazijine zadužbine.
Zuberov han - nekada poznata kafana janjičarskog bajraktara
U blizini Stare pravoslavne crkve i Besarina hana postoji zgrada Zuberovog hana. Smješten uz Gornju
Ćemalušu, današnju ulicu Mula Mustafe Bašeskije, Zuberov han bio je okružen brojnim drugim
hanovima, koje su pod zakupom držale uglavnom Sarajlije pravoslavci.
Na njegovom mjestu prvobitno se nalazila poznata kafana janjičarskog bajraktara Avde Zubovića, koji
se istakao u pobuni sarajevskih janjičara protiv sultanove odluke da se ukinu janjičarski odredi u
Carstvu i zamijene redovnom vojskom (nizam).
Upravo su u Zubovića kafani 1826. godine pobunjenici razmatrali konkretne vojne poteze protiv
centralne vlasti. Donesena je odluka da se podigne oružana buna, ali nju je godinu dana kasnije u krvi
ugušio tadašnji bosanski namjesnik Aburahim-paša, kaznivši voñe pobune. Kafana Avde Zubovića je, u
skladu sa tadašnjim običajima, sravnjena sa zemljom.
Kasnije je prostor gdje je bila Zubovića kafana došao u posjed porodice Zuber, koja tu gradi omanji
han, polovinom 19.stoljeća.
Postojeći objekat izgrañen je nakon velikog požara 1879.godine. Manje zgrada u obliku slova „L“
grañena je uobičajeno, od kamena i ćerpiča. Mogao je primiti 20 konja i 30 ljudi, a u to vrijeme bio je
dobro opremljen, zbog čega je nosio naziv hotel „Orijent“.
Zuberov han radio je do 1940. godine, a nakon Drugog svjetskog rata objekt je oduzet od vlasnika i
nacionaliziran, te dijelom pretvoren u stambene prostorije. Jedno vrijeme u hanu se nalazio podrum
pića.
Morića han - Morići
Gazi Isa-beg Ishaković, pored ostalog, podigao je i jedan ogroman karavan-saraj (današnji Kolobara
han), te musafirhanu uz njegovu tekiju na Bentbaši.
Urbana, ekonomska i kulturna ekspanzija koju je grad doživio za vrijeme Gazi Husrev-bega dovest će
do izgradnje velikog broja hanova.
Han je zgrada za konačenje putnika, a to isto je i karavan-saraj (karavan i saraj – dvor). Razlika izmeñu
hana i karavan-saraja je u tome što je putnik u hanu plaćao konak i zimi ogrjev, dok je konak u
karavan-saraju bio besplatan, a za hranu i ogrjev se morao brinuti sam putnik… Prema tome, han je
koristonosni objekat, a karavan-saraj je humanitarna ustanova. Hanovi koji su podizani uz puteve,
obično su podizani na svaka 4 sata hoda. Služili su za kraći ili duži boravak (konačenje, nevrijeme,
bolest…).
Trgovački hanovi su podizani u većim trgovačkim centrima i u njima su trgovci boravili više dana,
mjeseci pa i godina (neki trgovci su stalno boravili u hanu npr. u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru,
Kreševu, Varešu…), a sezonski hanovi su služili za povremeni boravak, npr. hanovi na Ilidži, u
Kiseljaku i sl., a služili su za liječenje ili teferiče.
Bilo je hanova za gospodu, srednji stalež i za seljake.
Otvoreno dvorište
Gazi Husrev-begovom vakufu pripada Morića-han, ili kako se nekada zvao Novi han. Rañen je po
uzoru na Han Kolobaru, podignut je u 17. stoljeću u Saračima, najprometnijoj ulici.
U prizemlju se nalazila konjušnica za 70 konja, magaze, sjeništa za konje, te prostorije za hizmećare
(sluge). Na spratu je bilo oko 40 soba koje su mogle primiti i do 300 gostiju. Morića han je poseban jer
ima središnje, otvoreno dvorište (atrijum), koje je po rubovima natkriveno trijemovima, kako bi dio
posebno kaldrmske avlije bio siguran od kiše i snijega. Konstrukcija gornjeg sprata sa sobama je
oslonjena dijelom na zidove prizemlja, a dijelom na preko stotinu snažnih hrastovih greda, koje počivaju
na kamenim stopama (tabanima) kako ne bi trunule u kontaktu sa vodom i tlom. Stropovi u magazama
bili su protivpožarni.
Takvi plafoni pravljeni su tako da požar sa sprata ne može prijeći u prizemlje, a dodatnu sigurnost
davala su lučna masivna vrata od kovanog željeza, kao i prozori sa demirima.
37
ovog područja“
Pored toga što je Han imao posebno kupatilo i wc (ćenifu), sve su sobe bile opremljene ognjištima.
Vodu je dobijao iz Gazi Husrev-begovog vodovoda sa vrela Crnil, ali je imao i svoj bunar koji se i danas
nalazi u niskom dvorištu.
Požari nisu zaobilazili Morića han. Zadnji put je gorio 1957.godine, ali je 1970-tih detaljno obnovljen.
Nakon obnove postao je poznat po perzijskom restoranu i po unutrašnjosti ukrašenoj rubaijama
(poemama) pjesnika Omera Hajjama, na perzijskom i bosanskom jeziku.
Novi han je polovinom 18. stoljeća zakupio janjičarski zapovjednik Mustafa-aga Morić, po kojem je
ubrzo i prozvan Morića-han. Njegovi sinovi hadži Mehmed i Ibrahim-aga bili su predvodnici
desetogodišnje pobune koju spominje i ljetopisac Bašeskija. Kao učesnici i kolovoñe nemira, pogubljeni
su 1747.godine. Jedna od interesantnijih predaja o braći Morićima kaže da bi njih dvojica sjeli na
Šeher-ćehajinu ćupriju, jedan prema drugom, i pružili čibuke da se lule dodiruju. Tako bi sjedili i pušili i
niko nije smio preći preko ćuprije.
Buna Morića poznati je historijski dogañaj, spominje ga ljetopisac Bašeskija, a o njemu svjedoči i tarih
(spomen-ploča) u Hadžijskoj džamiji. Autor tariha u stihovima moli Svevišnjeg da braću Morić kao
šehide primi u svoju milost.
Zanatlije
O bogatstvu i umijeću nekih sarajevskih trgovačkih i zanatskih porodica
Muhamedaga Ramić, čiji su preci od konca XVII stoljeća kazandžije, pripovijedao je ovu legendu:
Jedan od najboljih majstora u našem esnafu bio je Salih Bektić. Francuski konzul donio je na poklon
Topal Osman paši zdjelu od činije (porculana), a na poklopcu joj je bila kokoš takoñer od činije, i tom
zgodom hvalio mu francuski obrt. Osman-paša je rekao da bi se možda i u Sarajevu našao majstor, pa
je poslao po Bektića. Kad je ovaj razumio da ga paša zove preda se, uplašio se, a kako je bio pijanica,
bojao sa da ovo nije uzrok pozivu.
Kad mu je paša rekao zašto ga je zvao, bez razmišljanja je obećao da će takvu zdjelu napraviti od
bakra i sav sretan vratio se u dućan. Kad je bilo vrijeme da se ide kući, zatvorio Bektić dućan, uputio
se, po običaju, u mehanu na akšamluk. Došavši kući prilično pripit, pao je na minder i zaspao. Usnio je
nepoznatog čovjeka koji savija taslak (formu) od bakra za poklopac zdjele kakvu mu je paša pokazao.
Prenuo se iz sna, upalio fenjer i uputio se odmah u dućan, raspuhao vatru, prihvatio se posla i prije
zore taslak je bio gotov. Ali, nije znao kako će dalje nastaviti… Još dvije večeri došao je Bektić kući
pripit i svake noći usnio je istog čovjeka kako pravi poklopac koji predstavlja kvočku, a ispod nje vire
pilad… Za tri noći poklopac je bio završen. Cijelu zdjelu završio je za deset dana radeći samo noću.
Osman paša i konzul divili su se zdjeli koja je bila ljepša od francuskog fabrikata.
U predaji je poznato i bogatstvo sarajevskih trgovačkih porodica Jelić i Selaković. Pričalo se da bi prvi
konji iz karavana natovarenih njihovom robom stizali u Čurčiluk ili Tašlihan, dok bi posljednji još uvijek
bili na Kozjoj ćupriji ili na carini na Alifakovcu.
Ašure - podsjećanje na važne historijske dogañaje
Još i prije nego što je Isa-beg Ishaković osnovao Sarajevo, u ove krajeve dolazili su saihdni, putujući
derviši, sa zadatkom da pozivaju svijet u vjeru islam. Prema predaji, Isa-beg je još 1457. godine
zatekao derviše i sagradio im mevlevijsku tekiju, jer je i sam pripadao tom derviškom redu. Kasnije će u
gradu biti zastupljeni svi derviški redovi.
Došavši ovamo, oni su na suptilan, sufijski način, prezentirali islam Bosancima, donijevši neke običaje
koji će se zadržati u Sarajevu.
Deseti dan
Običaje koje su donijeli sufije, sarajevski muslimani će prihvatiti kao dio same vjere i prakticirati ih do
danas. Običaj pravljenja ašure u Sarajevu su u životu održavale tekije, ali i neke porodice koje su ga
dalje proširile.
38
ovog područja“
U sufijskoj tradiciji postoji 12 vrsta tarikata (tar. put, pravac), a razlika je jedino u tehnici obavljanja zikra
(veličanje Boga).
Riječ „ašure“ znači „deset“, a odnosi se na deseti dan svetog mjeseca muharema.
To je dan u kojem su se zbili najveći dogañaji u historiji čovječanstva. Tada se Adem a. s. našao s
hazreti Havom, na taj dan završen je potop i Nuh, a. s. pristaje na kopno, desetog dana je i Musa, a. s.
prešao Crveno more, Junuza, a. s. tog dana riba je izbacila iz utrobe.
Samo pravljenje ašure veže se uz Nuha a. s., kojem je nestalo hrane, pa je skupio svo sjemenje,
žitarice i plodove s lañe da bi napravio jednu hranu za sve.
U spomen ručka Nuhovog, pravi se ašure, a to je hrana koja je zatečena u kući tog dana i čiju osnovu
čine žitarice, uz mogućnost da se dodaju razni orašćići ili sitno voće, a zalijeva se šerbetom. Broj raznih
vrsta hrane može biti od sedam pa nadalje.
Drugi običaj u kojem se pravi ašure vezan uz deseti dan Muharema je spomen na unuka poslanika
Muhameda a. s., njegovu porodicu i prijatelje kada su u opkoljenom mjestu Kerbela ostali bez hrane i
vode, pa su hranu pravili od svega što je bilo dostupno.
Gazi Husrev-beg - priče i zanimljivosti iz života
• Priča se da je po Carevom nareñenju Husrev-beg sagradio i Begovu i Carevu džamiju. Problem je bio
što je svoju džamiju sagradio ljepšu od Careve, ali je u munari Careve džamije napravio više basamaka
(stepenica). Kada je bio pozvan na odgovornost, pravdao se time da je Caru ipak dao prednost
sagradivši više basamaka. I danas munara Careve džamije ima 118, a Begove 115 stepenica.
• Čuveno je i Husrev-begovo prijateljstvo sa Murat-begom Tardićem. Murat-beg je bio islamizirani
Dalmatinac i upravitelj Gazi Husrev-begova vakufa, što je predstavljalo veoma odgovornu i značajnu
funkciju. Priča se da ga je Husrev-beg jedne prilike iskušavao, nagovarajući ga da mu vrati nešto od
uvakufljenih dobara. Murat-beg je, na Husrev-begovo veliko zadovoljstvo, taj prijedlog odlučno odbio.
• Priča se i da je za izdržavanje svojih zadužbina uvakufio sav svoj imetak. Došavši na šerijatski sud da
potvrdi tu svoju odluku, skinuo je sa sebe odijelo, te ostao u gaćama i košulji. Tada je zamolio da mu
poklone odijelo i kuću dok je živ. Stanovao je u Čurčića mahali, kuća mu je bila ondje gdje je kuća
Hadži Jusufagića. Donedavno su se u bašči ove kuće mogli vidjeti temelji Husrev-begovih dvora.
Gazijina pekara - miris somuna se osjećao i do tri kilometra od grada
Prva polovina 16. stoljeća označila je ubrzan razvoj grada i postepeno pretvaranje Sarajeva iz kasabe
u šeher. U centralnom dijelu vakufskog kompleksa, u kojem su se nalazile i halvetijska tekija, imaret,
musafirhana i sahat-kula, bila je izgrañena za to vrijeme vrlo moderna pekara.
To je najstarija pekara u gradu Sarajevu koja radi u kontinuitetu od skoro 500. godine. Gazijina pekara
danas je poznata pod imenom Imaret i još uvijek se nalazi na istom mjestu.
Sama pekara je kvadratne osnove. U njenom centralnom dijelu nalazi se ozidana peć, oko koje su
rasporeñene prostorije gdje se priprema kruh. Zanimljivost je pećište sa vratima od kovanog željeza.
Pekarskoj peći je dodat dimnjačarski sistem koji se mogao otvarati i zatvarati pomoću posebnih rozeta.
Kad se vatra tek naloži, dimnjak mora biti otvoren, a kad gorivo dovoljno sagori, rozete se postepeno
zatvaraju, kako bi se što bolje iskoristila temperatura.
U Gazijinoj pekari ispečeni su i prvi sarajevski somuni, čija vrijednost posebno dolazi do izražaja u
vrijeme ramazana. Somun je ušao u tradicionalnu ishranu Sarajlija i postao brend grada. Kako su ga
proizvodile i druge pekare, koje je imala skoro svaka mahala, njihov miris mogao se osjetiti i do tri
kilometra od grada.
U staro vrijeme stanovnici Sarajeva su somune otkupljivali od pekara i na daskama ih nosili u čaršiju
gdje su ih prodavali. Ta tradicija izumrla je 60-ih godina prošlog stoljeća.
39
ovog područja“
Štrosmajerova ulica - urbani nukleus modernog grada
Godine 1884. započela je gradnja Katedralne crkve Vrhbosanske biskupije u mahali Gornjoj Čemaluši,
izmeñu ulica Ferhadija i Ajas-pašine mahale. Kraj se od tada počeo razvijati i dobijati evropski izgled.
Za gradnju Katedrale na mjestu starog janjičarskog odžaka (kasarne), u Ferhadiji je posložena
uskotračna pruga, kojom je saobraćao tramvaj s konjskom zapregom, a veći teret mogla je, po potrebi,
prevući i prava lokomotiva.
Prema urbanističkom planu tadašnje austrougarske vlasti, prostor izmeñu katedrale i hotela „Central“
bio je zamišljen kao urbani nukleus modernog dijela Sarajeva. Jedna od najljepših grañevinskih cjelina
iz tog perioda je upravo današnja Štrosmajerova, jedna od najprepoznatljivijih ulica u Sarajevu.
Mali sokak izmeñu Ajas-pašine džamije i janjičarskog odžaka potpuno je promijenio izgled. Umjesto
džamije nikao je hotel „Central“, a umjesto odžaka Katedrala.
U to vrijeme bila je najurbanija i najmodernija ulica u Sarajevu. Stare trošne bosanske kuće nestale su
pred klasičnim stambeno-poslovnim objektima Vancaša, Paržika i drugih vrsnih arhitekata.
Od 1919. godine ulica nosi naziv prema ñakovačkom biskupu Josipu Juraju Štrosmajeru, borcu za
ideju ujedinjenja jugoslavenskih naroda, u koju se kasnije razočarao.
Vjerovanja - kultna mjesta
Molitva i novčić za sreću - tri lokaliteta u starom dijelu Sarajeva: Crkva svetog Ante, zatim Stara
pravoslavna crkva - Crkva Arhangela Mihajla i Gavrila i Turbe sedam braće, posjećuju ljudi bez obzira
na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost, tražeći sreću ili dodatnu snagu za borbu sa životnim
nedaćama.
Jediler turbe
Jediler turbe, u narodu poznato kao Turbe sedam braće, i Jediler tekija formirani su postepeno. U
početku je to samo bila prostorija za čuvara Jediler turbeta. Tradicija kaže da je tu sahranjen neki šejh
koji je došao sa sultanom Fatihom. Kasnije su tu sahranjena dva derviša osumnjičena i nevino
pogubljena zbog krañe novca iz pašinih Saraja 1494. godine, a zatim i četiri kapetana koje je Mustafa
paša Dalbatan dao pogubiti, jer nisu pravovremeno obavijestili o dolasku vojske princa Eugena
Savojskog 1697. godine. Tako je nastalo Turbe sedam braće. Godine 1815. turbe ozidaše po
nareñenju Sulejman-paše Skopljaka. Prethodno se nad mezarima počela viñati svjetlost (luča), pa je
narod grobove ogradio daskom i pokrio šimlom.
Narodno vjerovanje kaže da se, poslije ubacivanja sedam novčića, treba osluškivati koje će prve riječi
izreći slučajni prolaznici. Ako čujete riječ koja podsjeća na nešto pozitivno, želja će se i ostvariti.
Kad čovjek od srca vjeruje i moli za nešto realno, kao što je lično ili tuñe zdravlje pa i porodica, ode
jednim putem do sedam braće, ubacuje novčiće iste vrijednosti na prozore počevši od vrata, pri tome
zaželi i izgovori molitvu, nije bitno iz koje vjere, bitno je da je od srca, odlazi šuteći drugim putem. Prvo
što čuje od prolaznika tumači kao odgovor na želju/molbu Bogu.
Obilazak turbeta Sedam braće uz običaj davanja priloga, sa željom za sreću i zdravlje najbližih,
simbolizira vjerovanje Sarajlija u dobre ljude, evlije.
Tradicija podrazumijeva i običaj davanja priloga u obližnjoj katoličkoj Crkvi sv. Ante i Staroj
pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji. Takvoj tradiciji davanja priloga iz starih vremena svakako je
pogodovala pojava islama, koji priznaje prethodne Božije poslanike i monoteističke religije za koje
smatra da imaju isti korijen iz Božije objave. Tradicionalni način davanja priloga, koji se zadržao do dan
danas, simbolizira jedinstveno poštovanje - stanovnika grada i poštovanje prema komšiji, a to je
jedinstveno u svjetskim okvirima. Element gostoljubivosti je moguće promovirati kroz realan, vidljiv
običaj, „poželi želju za dobro drugome i ona će ti se ispuniti”, kroz posjetu turbetima Sedam braće,
franjevačkoj Crkvi svetog Ante i Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji. Postoji opasnost da ova
tradicija vremenom iščezne, ali se nadamo da se to neće desiti i da će to ostati bitna karakteristika
stanovnika Sarajeva.
40
ovog područja“
Svijeća i molitva iz srca
U Crkvi svetog Ante na Bistriku, upali se svijeća i zamoli za pomoć. Uz to valja izgovoriti molitvu,
svejedno koju molilac zna, „samo da je iz srca". Jedan biograf Svetog Ante bilježi da je jedan student
posljednju novčanicu od 100 dinara stavio u knjigu o Svetom Anti koju je čitao u tom trenutku.
Zaboravio je na tu novčanicu, a njegov kolega je knjigu vratio u biblioteku. Godinu kasnije, novac mu je
trebao za odlazak kući, u posjetu bolesnoj majci. Nije znao kako da nabavi novac, pa je molitvu uputio
svom omiljenom svecu. Dan kasnije, njegov novi cimer je iz biblioteke donio knjigu o Svetom Anti u
kojoj je bila novčanica od 100 dinara. "Zar može biti nešto drugo u pitanju osim pomoć ovog dobrog
sveca i njegov odgovor na moju molitvu", piše biograf.
Prolazak ispod stola sa kovčegom
U Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji treba se provući ispod stola na kojem se nalazi kovčeg sa
neuništivim tijelom ubijenog djeteta. U ovoj crkvi kažu da tamo dolaze uglavnom žene koje žele imati
dijete ili koje imaju problema sa djecom vezano za njihovo zdravlje, odgoj, učenje i slično. Oni koji
dolaze kažu da to čine zbog raznih stvari i da vjeruju da dio snage kojom Bog čuva ovo dječje tijelo od
uništenja, prelazi i na njih i prati ih dalje, do rješenja njihovog problema.
Hrana za raju i kraljeve
Govoriti o tradicionalnim objektima ishrane u Bosni nemoguće je a da se ne spomenu objekti

u kojima je hrana konzumirana. Prema tome, ovdje se moramo osvrnuti na tradicionalno ugostiteljstvo
Bosne.
Aščinice, kao zasebne objekte, Sarajevo je vjerovatno imalo već koncem XV ili početkom XVI
stoljeća, jer je u Isa-begovoj musafirhani radio aščija (oko 1492. godine). Kako je izgledala
tradicionalna aščinica u Bosni nije poznato, ali se iz ostavinskih popisa aščinica u
Sarajevu iz 1770. i 1815. godine, pored ostalog, navode sljedeći predmeti: odžak-kazan,
razne zemljane tave, kandilj, više mahrama, šiš za ćevab, drvena sinija, setilj, kadaifnjak, posuda za
pravljenje kadaifa.
Često je za aščinicu bila vezana i pekara. Za razliku od klasičnih konzumnih objekata, u
konzumnom prostoru aščinice vrši se, pored konzumiranja jela i odreñena dorada -
dokuhavanje jela, te sipanje i oblikovanje jela u sahane (tanjire). Svi ovi poslovi u klasičnim
objektima vrše se u kuhinji ili kuhinjskom radnom prostoru, a samo u nekim savremenim
objektima neki od ovih poslova vrše se u sali (objekti sa self-servisom, snack-barovi i sl.).
Konzumni prostor aščinice obično se naziva odžak, ili aščinski odžak (aščinsko ognjište), a
naziv dolazi od odžaka (toplog pulta) koji se nalazi obično u istaknutom prostoru
za konzumiranje.
Funkcija odžaka, ognjišta (toplog pulta javne kuhinje - aščinice), pored ostalog je i
funkcija jelovnika (Speisekarte). Ognjište narodne kuhinje obično zauzima izložbeni
dio restorana, ili je kod ulaza u restoran, ili čak zauzima centralni dio restorana.
Pošto su sva jela sortirana na ognjištu i otkrivena - prezentirana, to je gost u
mogućnosti da bira jelo pri samom ulazu, odnosno pri razgledanju jela izloženih na
ognjištu. Na taj način aščinsko ognjište ima i funkciju jelovnika.
U karavan-sarajima, boljim hanovima ili narodnim kuhinjama (aščinicama), u slučaju
prijema boljeg gosta (musafira) ili za serviranje jela u odaji (obično soba na katu hana
ili karavan-saraja), kao poslužavnik služi demirlija (velika bakrena okrugla tepsija) na
koju su prezentirana jela u malim supijerima (časicama sa kubali poklopcima). Na
demirliji se nalaze i čiste kašike i jedna veća čaša sa vodom u koju se odlažu već
upotrijebljene kašike. Tako prezentirana jela na demirliji se odnose pred gosta. U
suvremenom restoranu, tu funkciju imaju restoranska kolica.
41
ovog područja“
Aščinica Hadžibajrić
"Kuhinja koju vi u Sarajevu jedete, u Istanbulu više ne postoji; to su recepti s kraja 16. stoljeća",
oduševljeno je pričao prijatelj Turčin koji već nekoliko decenija živi na Zapadu, dok smo po sarajevskim
aščinicama i restoranima jeli bamiju, krzatmu, kolačiće, dolme i ostale zijafete. Aščinica Hadžibajrić je
jedan od toponima koji u Sarajevu ne smije zaobići niko ko želi da se ozbiljno srodi s ovim gradom.
Ferid Hadžibajrić kuhao je kod Sebilja, gdje je bio nacionalni restoran. Zanat je naučio učeći od amidže
Muhameda. Godine 1955. boravio je u Zagrebu, na prvom Sajmu ugostiteljstva i - osvojio prvu
nagradu. Nudili su mu da ostane, da radi u nekom elitnom tamošnjem hotelu… Zanat je sa Ferida
prešao na njegovog sina Namika. Danas ovu, ipak najpoznatiju aščinicu u gradu, vodi kći Mersiha.
Grad sa mirisom kahve i kulturom življenja
Prva kafana u zapadnoj Evropi otvorena je u Sarajevu oko 1534. godine, odmah nakon pojave prve
kafane u Istanbulu. Poslije Sarajeva, počele su se otvarati kafane i u drugim bosanskim gradovima, pa
je tako prva kafana u Foči otvorena nešto prije 1600. godine, a u Mostaru 1660. godine. Poslije
Sarajeva, kafane su se počele pojavljivati i u drugim evropskim gradovima, pa je tako prva kafana u
Marseillessu otvorena 1654., u Londonu 1662., u Parizu 1672., u Beču 1683., u Splitu 1750., a u
Leipzigu npr. tek 1837. godine.
Najstariju informaciju o kafanama u Bosni zabilježio je poznati osmanski historičar porijeklom iz Bosne
Ibrahim efendija Pečevi, koji je sjedio u jednoj od tih prelijepih bosanskih kafana opisujući kako se u
njoj nalazilo 9 divana (sećija), od kojih je svaki bio za ljude različitog društvenog staleža.
U početku je jedini artikal koji je služen u kafani bila kahva koja je tucana u posebnim kamenim
posudama tzv. dibecima. Uskoro, pored kahve i čaja, u kafanama su se pojavile i nargile čiji je klokot
vode dugo bio jedina „muzika“ do 1878. godine, kada je čuvena Pehlina kafana modernizirana i u nju
donesen prvi gramofon u Bosni.
Posebno veliki broj kafana nalazio se u sarajevskoj Baščaršiji, a otvarane su i po mahalama. U

Sarajevu je već 1590. godine bilo luksuzno ureñenih kafana, „kahvi”. Kafa je ostala i dan danas znak
vremena - trenutaka za opuštanje, odmor, ćeif i razgovor.
42
ovog područja“
43
ovog područja“
Hadži Šabanova kafana na Bentbaši
Premda prva sarajevska kafana datira još iz oko 1534. godine, Hadži Šabanova kafana na Bentbaši, sa
svoja dva i pol stoljeća, bila je najstarija kafana u Sarajevu. Smještena ispod gorostasnog Jekovca,
Babića bašče i bentbaških pećina. Hadži Šabanova kafana je osobito u stara vremena bila najomiljenije
sastajalište Sarajlija.
Kafana je dobila ime po Hadži Šabanu, jednom od svojih vlasnika koji ju je držao 70-tih godina 19.
stoljeća. Njegova kafana je ureñena po carigradskom uzoru, ujedno je bila i najmodernija kafana starog
Sarajeva. Osim prave jemenske kahve, koja se nije mljela u mlinovima, nego tukla u havanu (kamenoj
stupi), gosti su se služili i raznim sokovima, gurabijama, ñulbe-šećerom, rahatlokumom itd.
Osim prave jemenske kahve i dugih čibuka napunjenih najljepšim duhanom, u ovoj kafani se služio i
opijum. Čak je i stari Hadži Šaban išao u Carigrad da donese koji novi kafanski rekvizit, ali se skoro
uvijek vraćao sa zagasito išaranom, istočnjačkom posudom ispunjenom opijumom. Uživanje u opijumu
nije smatrano sramotom kao, recimo uživanje u alkoholu.
U izvornom obliku srušena je tokom II svjetskog rata, danas je tu restoran “Bazeni”.
Telalski eho iz stare sarajevske čaršije
Sarajevski telali su stari koliko i samo Sarajevo. Riječ telal znači izvikivač, oglašivač, i njom su se
nazivali ljudi koji su izvikivali novosti ne samo u Sarajevu, nego i u svim kasabama Bosanskog ejaleta.
U ulici Telalima poslovali su oni telali koji su tu imali svoje trgovine. Osim njih, bilo je i telala bez
trgovina koji su na sebi nosili robu i nudili je kupcima. Uz njih je bilo, takoñer i telala dževahirdžija, tj.
prodavača dragocjenosti i nakita. Oni su išli čaršijom, noseći u rukama plosnatu zdjelu, a na njoj prsten,
biser, almas-granu. Dogañalo se da su telali prodavali konje i fijakere.
Ipak,sve ovo je bila manje više trgovačka strana telalskog posla. Ali daleko iznad toga, po svome
značaju izdizala se prava telalska uloga kojom su telali potpuno zamjenjivali tadašnje pomanjkanje
informativnog tiska. Oni su u stara vremena bili „žive novine”.
Na dvadesetak sarajevskih raskršća, odnosno najživljih čaršijskih mjesta, telali su vičući, objavljivali
pozive, obavijesti, naredbe, otvorenja džamija, smrtne slučajeve, trke i ostalo. Evo kako je to, otprilike,
izgledalo:
„U subotu je u Janjičijevu hanu okraden jedan trgovac iz Austrije. Hrsuzi su mu odnijeli 30 zlatnijeh i
srebrenijeh sahata. Sahati su taki i taki. Neka hin niko ne kupuje.“
Telali su igrali veoma važnu ulogu u društvenom životu. U doba okupacije Bosne i Hercegovine telali su
takoñer igrali jednu značajnu ulogu. Tako je u Sarajevu npr. telal Hadži Mehmed Gračanica objavljivao
svijetu sve zaključke tadašnje Narodne vlade…
Dolazak prvih automobile
Kada su u ljeto 1902. godine francuski automobilisti priredili, za ono vrijeme senzacionalnu,
automobilsku trku Pariz - Beč, tadašnji poglavar Bosne i Hercegovine zamolio je Bečku vladu da ih
privoli da iz Beča naprave izlet u BiH. Francuzi su pristali i sa devet automobila krenuli na izlet u BiH 7.
jula 1902. godine. Automobili su stigli na sjevernu granicu Bosne, pa preko Banje Luke, Jajca i
Travnika, već drugog dana bili su na Ilidži.
„Sjećam se njihova dolaska na Ilidžu“, pričao mi je jedan stari Sarajlija, „Mnogo ljudi otišlo je da ih
dočeka. Stajali smo zbunjeni u rondou ilidžanskog parka i na sporednim stazama, jer se već mnogo
prije njihovog dolaska nije smjelo izaći na glavnu stazu kojom će oni proći, da ne bi došlo do nesreće.
Odjednom smo začuli neku lupu… Malo iza toga u parku se pojavio prvi automobil, a za njim, uz
zaglušujuću tutnjavu, stigli su i ostali automobili. Tek tada je publici bilo dozvoljeno da izañe na glavnu
stazu da pogleda vozila.”
Francuski automobilisti stigli su sutradan, 9. jula, u Sarajevo. Masa svijeta navalila je da ih vidi i zakrčila
sve prilazne ulice. Policija je imala pune ruke posla da održi red i da zaustavi svijet na trotoarima. Od
44
ovog područja“
onog časa kada je sa Ilidže javljeno da su automobili pošli, niko više nije smio preći preko ulice.
Pojavom automobila narod je bio oduševljen, klicao ima je i bacao cvijeće.
Na ulasku u Vijećnicu strance je dočekao tadašnji gradonačelnik Nezir Škaljić, sa potpredsjednicima
Petrakijom i dr. Niećom.
Pri povratku automobila od Vijećnice ka Ilidži, svijeta je bilo još više. Ljudi su napuštali kancelarije,
trgovci i zanatlije zatvarali su radnje samo da vide to, do tada u Sarajevu, neviñeno čudo.
Zaključak
Rad je koncipiran na način da prvenstveno posluži za:

• Prezentaciju i promociju zanata, običaja, legendi, zanimljivosti o Baščaršiji i Sarajevu u okviru
živih radionica i DVD prezentacija u „Kući zanata“;
• Pomoć i edukaciju turističkih vodiča;
• Dodatna informacija za još uvijek aktivne zanatlije i njihova udruženja kao i senzibiliziranje
lokalnih autoriteta prema postojećim turističkim resursima materijalnog i nematerijalnog
kulturnog naslijeña;
• Dopuna informacijama za postavljanje pješačke putokazne signalizacije;
• Osnova za daljnja istraživanja i izradu i realizaciju potprojekata vezanih za temu projekta
„Razvoj kulturnog turizma u Sarajevu“.
Literatura:
Bašeskija, Mula Mustafa Ševki: „Ljetopis (1746-1804)“, Sarajevo, 1997.;

Bibanović, Zoran: „Turizam Interes Bosne i Hercegovine“, Sarajevo, 2006.;
Čelebi, Evlija: „Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama“, Sarajevo, 1973.;
Dizdar, Hamid: „Odabrani arhivistički i historijski radovi“ priredili: A. Alibašić i I. Džigal-Berkovac,
Historijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 2008.;
Hadžijahić, M.: „Sarajevske džamije u narodnoj predaji“, ZNŽO, Sarajevo, 1939.;
Kadić, R.: „Legende o mističnim moćima sarajevskih grobova i turbeta“, Jugoslovenski list, XXIII, 1940;
Kemura, S.: „Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobi“, GZM u BiH, XXIII/1911.;
Kreševljaković, Hamdija: „Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini“, Sarajevo, 1957.;
Kreševljaković, Hamdija: „Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti za osmanlijske uprave“, Zagreb, 1927.;
Palavestra, Vlajko: „Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine“, Buybook, Sarajevo,2004.;
Sikirić, Šaćir: „Sarajevske tekije“, Narodna starina, Sarajevo, 1927.;
Skarić, V.: „Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije“, Sarajevo,
1937;
Smailbegović, Esma: „Narodna predaja o Sarajevu“, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 1986.;
Truhelka, Ćiro: „Bilješke o postanku Sarajeva“, Nada, I/1895.;
Listovi i časopisi: Glasnik Zemaljskog muzeja, Jugoslovenski list,Jugoslovenska pošta, Gajret, Behar,
Novi behar, Sarajevski novi list, Dnevni avaz....
45
ovog područja“
Baščaršija - priče, legende, zanimljivosti, kultna mjesta
Rezime
U sklopu elaborata urañeno je istraživanje, prikupljanje i sistematizacija arhivske grañe, objavljenih

izvora i literature koji obrañuju mjesta, legende, priče i zanimljivosti o znamenitim ličnostima (Gazi
Husrev-beg), objektima (Firuz-begov hamam, Tašlihan...), zanatima (umijeće pojedinih zanatlija),
uslužnim djelatnostima (aščinice, kahva i ritual ispijanja kahve, pekare...), porodicama (Morići ...),
mahalama (Alifakovac, Jevrejska mahala...), kultnim mjestima i vjerovanjima (Turbe sedam braće,
Crkva svetog Ante, Stara pravoslavna crkva) koji su činili ili čine prepoznatljivi duh Baščaršije i
Sarajeva kroz stoljeća. Prezentirani su elementi koji se odnose na uže jezgro Baščaršije, nastojeći da
se studijom afirmiše i materijalno i nematerijalno kulturno naslijeñe.
Rad je koncipiran na način da prvenstveno posluži za:
• Prezentaciju i promociju zanata, običaja, legendi, zanimljivosti o Baščaršiji i Sarajevu u okviru
živih radionica i DVD prezentacija u „Kući zanata“;
• Pomoć i edukaciju turističkih vodiča;
• Dodatna informacija za još uvijek aktivne zanatlije i njihova udruženja kao i senzibiliziranje
lokalnih autoriteta prema postojećim turističkim resursima materijalnog i nematerijalnog
kulturnog naslijeña;
• Dopuna informacijama za postavljanje pješačke putokazne signalizacije;
• Osnova za daljnja istraživanja, izradu i realizaciju potprojekata vezanih za temu projekta
„Razvoj kulturnog turizma u Sarajevu“.
Bascarsija-stories, legends, curiosities, cult places
Resume
For the sake of survey, author did research, compilation and systematization of archival records,
published sources and literatures that elaborate places, legends, stories and curiosities about famous
people (Gazi Husrev-bey), facilities (Firuz-bey hammam, Tasihan), crafts (skills of certain craftsmen),
service industries (restaurant, coffee and ritual of drinking coffee, bakery and etc), families (Morići and
etc), city quarters (Alifakovac, Jewish quarter and etc), cult places and faiths (Seven brothers domed
burial site, Saint Ante church, Old Orthodox church), that makes or did make, distinguishing spirit of
Bascarsija and Sarajevo throughout the centuries. It presented elements concerning essence of
Bascarsija, seeking to renown with this survey, a tangible and intangible cultural heritage.
This work is conceptualized in such way to serve for/as:
• Presentation and promotion of crafts art, customs, legends and curiosities about
Bascarsija and Sarajevo within active workshops and DVD presentations in the „Craft House“;
• Education of tourist guides and as help for them;
• Additional information for still active craftsmen and their associations as well as for
making local authorities more sensitive when it comes to existing tourist resources of tangible
and intangible cultural heritage;
• Additional information for putting up pedestrian signposts;
• Basis for further researches, development and implementation of subprojects relating
to Project „Development of cultural tourism in Sarajevo“.
46
ovog područja“
Svetlana Bajić ,dipl. etnologinja, muzejska savjetnica

Marica Filipović, dipl. etnologinja, muzejska savjetnica
NEKI STARI, NEKI NOVI ZANATI
Tradicionalni zanati – historijat
Godine 1887. ilustrator Mañar Asboth Janos zabilježio je da je Baščaršija prije svega mjesto napornog
rada, da se roba u njenim dućanima uglavnom proizvodi pred očima radoznalih prolaznika i
znatiželjnika; dućani su zatvoreni ne samo petkom, već i subotom, iz učtivosti prema Jevrejima i
nedjeljom, iz poštovanja prema kršćanima. (Mnoge bi zanatlije na Zapadu mogle naučiti od Bosanaca o
istorijskoj revnosti s kojom oni rade ostale dane od ranog jutra do kasne večeri.) I danas, stoljeće i više
nakon ovih Asbothovih riječi, možemo reći da su dućani na čaršiji otvoreni od ranog jutra do kasnih
sati.
Da bi smo upoznali Sarajevo, njegove ljude, njihove adete, naravi, tegobe, ljubavi i drugo, moramo ući
u njegovu dušu i srce, a to je Baščaršija koja čini jedinstveni i neponovljivi grad od Jedrene (Edirne) na
Istoku, pa ka Zapadu. Mjesto okupljanja svih, i Sarajlija i njihovih gostiju je uvijek - i ranijih godina,
decenija, stoljeća bilo, i danas je, a zasigurno će biti i sutra - Sebilj, od kojega se granaju ulice u kojima
predano rade zanatlije.
Čaršija (centralni dio grada) je bila centar društvenog, privrednog, zanatskog i trgovačkog života u
vrijeme osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Prvi zanati u BiH pominju se u najstarijem pronañenom
defteru iz 1489. godine, iako je poznato da je zanatstvo bilo razvijeno i prije dolaska Osmanlija,
pretežno u seoskim sredinama. Meñu prvim zanatlijama bili su oni koji su radili za potrebe vojske -
kovači, sabljari, čizmari, sarači, ćebedžije, mesari, pekari i dr. Kasnije se javljaju potkivači konja,
opančari, dunñeri (zidari i stolari), aščije, mutapčije, kazandžije, kujundžije, papudžije i dr.
U 17. stoljeću se javljaju zvonari, kantardžije, sahadžije, abadžije, češljari, jorgandžije, i dr. Krajem 19.
stoljeća bilo je oko 70 vrsta zanata koji su proizvodili preko 400 različitih proizvoda.
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske monarhije dolazi do promjena u kulturi
stanovanja, promjena u načinu odijevanja, u kulturi ishrane, osnivaju se manufakturne radionice i prve
tvornice. Zbog toga dolazi do gašenja velikog broja zanata početkom 20. stoljeća, a istovremeno dolazi
i do pojave novih zanata, odnosno uslužnih djelatnosti. Novi društveno-ekonomski odnosi nakon
Drugog svjetskog rata su dalje uticali na odumiranje mnogih zanata, tako da se na Baščaršiji do danas
zadržao samo mali broj tradicionalnih zanata. Do danas su se očuvali kazandžije, kujundžije, filigrani,
sarači, papudžije, limari, četkari, stolari ...
Zanati, odnosno zanatlije su bili organizirani u esnafska (cehovska) udruženja prema vrstama zanata,
dok su danas organizirani u udruženja u kojima su okupljeni zanatlije različitog profila. Svaki esnaf je
imao svoj odbor i bio neovisan u odnosu na drugi esnaf (ceh). Danas su zanatlije organizovane u
nekoliko udruženja: Stari zanati, Tradicionalni zanatski esnafi, Zona unaprijeñenog poslovanja i
Obrtnička komora.
Školovanje
Zanat se u ranijem periodu učio kod oca, ili u zanatskoj školi da bi se steklo zvanje šegrta, dok se
majstorski ispit polagao nakon odreñenog vremena provedenog na praksi i u samostalnom radu.
Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini je osnovala Školu za umjetne zanate u kojoj su se
školovale mnoge sarajevske zanatlije. Takoñer, izuzetno dobri zanatlije, mahom kujundžije, su odlazili
na obuku za zlatarski zanat u Beč, a poneki i u Pariz i Amsterdam na specijalizaciju. Nakon završene
obuke, u Bosni i Hercegovini su obučavali, odnosno svoja iskustva prenosili na druge zanatlije. Krajem
30-tih godina 20. stoljeća osnovana je Zlatarska radionica “Braća Zlatar” u kojoj se obučavao veliki broj
budućih zlatara i juvelira. Ova radionica je zapošljavala i odreñen broj žena koje su izrañivale
47
ovog područja“
filigranske torbice. Poslije Drugog svjetskog rata ova radionica je nacionalizovana i osnovano je
preduzeće “Zlatar” u društvenom vlasništvu.
Zanatske škole za obuku zanatlija krajem 70-tih godina 20. stoljeća podliježu reformi školskog sistema.
Uvode se radikalne promjene, tako da mnogim zanatlijama nije omogućeno da obavljaju praksu u
mjestu stanovanja, što dodatno dovodi do osipanja zanata. Tako su npr. zanatlije koje se bave
preradom metala kao kazandžije, bili prisiljeni da na školovanje odlaze u druga mjesta ex Jugoslavije
(Užice, Zaječar).
Danas, nakon usvajanja Zakona o nasljeñivanju zanatskog obrta, djeca zanatlija se obučavaju kod
roditelja. Diplomu o majstorskom ispitu stiču nakon polaganja dodatnih predmeta u Tehničkoj školi, za
razliku od ranijeg perioda kada je za sticanje zvanja kalfe, odnosno majstora, trebalo proći odreñeno
vrijeme usavršavanja u struci i polaganja majstorskog ispita pred stručnom komisijom.
Nakon terensko-istraživačkog rada meñu zanatlijama na Baščaršiji, ustanovljeno je da je veoma mali
interes mladih za obavljanje zanatskih djelatnosti. Djeca zanatlija se zbog nesigurne egzistencije često
školuju za druga zanimanja, a kada trebaju naslijediti porodični obrt odlučuju se na polaganje dodatnih
ispita za majstora odreñene struke.
Kujundžije
Kujundžijska čaršija je nastala u prvoj polovini 16. stoljeća, a kujundžijsko umijeće u Sarajevo je
doneseno sa Istoka i Jadranske obale, uglavnom iz Dubrovnika. Kujundžijska čaršija je više puta
stradala od požara, najteži su bili 1697., 1759., te 1789. godine.
Kujundžije su zanatlije koje izrañuju srebrene i zlatne ukrasne predmete, nakit koji je nošen kao
dodatak tradicionalnoj odjeći – narukvice-belenzuke, pafte-pojasne kopče, eždere-pojaseve, igle za
kosu, tepeluke, naušnice, okove, prstenje i sl. Najveći broj kujundžijskih radnji je smješten u Gazi
Husref-begovoj (Zlatarskoj) ulici, koja se ranije zvala Veliki kujundžiluk, zatim u Malom kujundžiluku i u
Saračima.
U okviru kujundžijskog nastao je i filigranski zanat – zanatlije koji od tanke srebrene žice pletu sitne
ornamentalne kompozicije za ukrašavanje nakita, kao i ukrasne kutijice, cigarluke, ukrašavaju oružje
itd. Osim alpake, srebra, mjedi i zlata, kujundžije su koristili drago i poludrago kamenje.
Meñu kujundžijama (zlatar, juvelir, filigran) se po našem mišljenju ističu: Fahrudin Sofić, Fuad
Kasumagić, Mensur Zlatar, Muhamed Ferušić, Mensur Bektić, Midhat Bećar, Muhsin Halvo, ... Mlade
kujundžije kao npr. Nermina Begović i Sead Sofić, pored toga što kroz rad čuvaju tradiciju, unose i
neke novine primjerene sadašnjem vremenu.
Kazandžije
Kazandžijski zanat je jedan od najstarijih. On djeluje u Sarajevu od utemeljenja grada polovinom 15.
stoljeća. Oni su proizvodili 70-tak različitih predmeta pri čemu su koristili više desetina alatki. Prvi
kazandžija u Sarajevu bio je neki Hamza, koji je 1489. godine spomenut kao stanovnik mahale
Mehmed bega Minetovića. Zanatlije kazandžije su u Sarajevu stoljećima uživale veliki ugled, a ovaj
esnaf je dao više učenih ljudi. Meñu njima je najpoznatiji Ahmed bin Ali el Gazgani es Bosnevi es
Seraji.
Kazandžije izrañuju predmete od bakra za svakodnevnu upotrebu – ibrike, džezve, sahane, table,
ñugume, tepsije, ćase, zarfove i sl., kao i sakralne predmete (čirake, kandila, buhurdare). Kazandžijska
čaršija se do danas najbolje očuvala, a u Kazandžijskoj ulici radi nekoliko vrsnih majstora – Nasir
Jabučar, Sakib Baščaušević, Mehmed Huseinović, Nermina Alić.
U Kazandžiluku, u zanatskim radnjama koje smo do sada pregledali, nalazi se asortiman proizvoda
koje izrañuju sami majstori – džezve, zarfovi, table, ibrici, slike sa motivima Sarajeva i Mostara i drugi
predmeti. Takoñer, neki od njih su uveli i neke novine – drvene kutijice sa apliciranim motivima u
bakropisu (Adnan Ferhatović), različite oblike ibrika, vaza itd. Meñutim, u većini zanatskih radnji se
nalaze i proizvodi koji su uvezeni iz zemalja Bliskog i Dalekog istoka, tj. proizvoda koji ne odražavaju
tradiciju i kulturno naslijeñe Bosne i Hercegovine. Ovu pojavu vlasnici radnji objašnjavaju činjenicom da
48
ovog područja“
pored proizvoda koje oni izrañuju na tradicionalan način, ovi proizvodi donose odreñenu finansijsku
dobit.
Bravadžiluk je ulica na Baščaršiji, na desnoj strani Miljacke, a proteže se od Abadžiluka, odnosno
Baščaršijske džamije do Vijećnice. To je dio čaršije u kojem su se nalazile radnje bravadžija. Danas se
u ulici Bravadžiluk, u kontinuitetu od 1921. godine, nalazi kazandžijska radnja Blagojević u kojoj radi
jedini majstor kazandžija koji proizvodi rakijske kazane. Postoji opasnost da se ovaj zanat ugasi, jer
sadašnji vlasnik nema muških potomaka, a nema ni interesa kod mladih za učenje ovog zanata.
U ulici Bravadžiluk danas rade samo dvije zanatske radnje koje se bave obradom metala (Blagojević
čija se radnja tu nalazi od 1921. godine i Huseinović Suad). Sve ostale zanatske radnje u ovoj ulici
imaju drugu namjenu, najvećim dijelom prehrambeno-ugostiteljsku. U ovoj ulici su smještene
ćevabdžinice, aščinice, buregdžinice, slastičarne, restorani i poneka trgovačka radnja. U ovim
objektima se, pored jela bosanske kuhinje, nude i jela evropske i orijentalne kuhinje.
Preporuka za turističku priču: Meñu kazandžijama u Sarajevu bilo je ljudi koji su stekli veliki ugled.
Kazandžija Hadži-Alija podigao je 1561. godine džamiju i mekteb na Širokači (obavezno obići). U
drugoj polovini 19. stoljeća radio je i znameniti kazandžija Salih Bektić koji je izradio četiri čiraka za
Begovu džamiju, te više umjetni izrañenih predmeta za Topal Šerif Osman pašu (treba pogledati).
Izvan kazandžijske ulice, na Kovačima radi jedina žena kazandžija Nermina Alić, koja je ujedno i jedini
majstor za kalajisanje gotovih kazandžijskih proizvoda.
Sahadžije
Meñu mnogobrojnim sahadžijama-urarima na Baščaršiji, mi smo se odlučili da istaknemo radnju

Ždralović Izeta smještenu u ulici Sarači 62, koji se ne bavi samo prodajom markiranih satova, nego vrši
i opravku starih satova sa mehaničkim mehanizmom.
Kaligrafi
U Sarajevu su nastali ili su u njega doneseni brojni primjeri kaligrafske umjetnosti i vještine. Većina
kaligrafskih djela jesu prepisi svetih knjiga, ukrasi bogomolja i drugih grañevina, važna dokumenta i sl.
Posebno su brojni primjeri islamske kaligrafije u obliku tariha na džamijama, česmama, medresama,
mostovima, nišanima. Kaligrafi su zanatlije koji ukrasnim pismom prepisuju različite natpise, citate,
epitafe, izrañuju levhe, ukrašavaju stranice knjiga i sl.
Kaligrafska radnja vrsnog majstora Hazima Numanagića nalazi se u Despićevoj ulici. Smatramo da bi
zbog svoje izuzetne važnosti ovaj kaligraf trebao dobiti prostor u užem dijelu Baščaršije.
Preporuka za turističku priču: U fondu Gazi-Husref-begove biblioteke, uz bogato iluminirane prepise
Kur`ana, vakufname, idžazetname, pohranjena je i izuzetna kaligrafska vrijednost, ñuzovi Mehmed-
paše Sokolovića.
U fondu Muzeja Stare pravoslavne crkve u Sarajevu pohranjeni su, uz ostalo, i izvanredni ćirilski
spomenici (Leontijevo jevanñelje), primjeri vrhunskog kaligrafskog umijeća (Otačnik - prepisivač
Visarion) koji su nastali u Sarajevu.
U Zemaljskom muzeju BiH sačuvan je istinski rukopisni dragulj - sarajevska Hagada.
Sarači
Sarači su smješteni u središnjem dijelu starog grada. Ova ulica je postojala još u vrijeme pisanja Isa-
begove vakufname 1462. godine, a pravi procvat je doživjela u vrijeme Gazi Husref-bega, koji je u njoj
izradio 60 dućana i priključio ih svojoj zadužbini – vakufu. Sarači su zanatlije koji izrañuju predmete od
kože, konjsku opremu, sedla, opremu za putnike (ruksaci), zembilje, a u novije vrijeme njihov se zanat
transformirao na izradu kožne galanterije savremenog dizajna (tašne, remenje, novčanici, putne torbe,
koferi, povodci za pse i sl.). Radnja u kojoj se prepliće spoj tradicionalnog i savremenog (fragmenti
ćilima na koži) vlasništvo je Harisa Zeca.
49
ovog područja“
Preporuka: Na uglu ulice Karpuzove i Logavine na lokalitetu zvanom Beglugija nalazila se česma
Saračuša. Predanje kaže da je česmu sagradio neki sarajevski sarač, pa je po njemu i dobila ime.
Papudžije i obućari
U ulici Sarači rade dvije zanatske papudžijske radnje porodice Kalajdžisalihović, koja se spominje u
Defterima sarajevskog saračkog esnafa 1822. godine. Osim izrade poznatih sarajevskih vezenih
papuča, nekadašnje saračke, a danas papučarske radnje izrañuju ženske i muške papuče od prirodne i
eko kože, zatim starinske nanule, mestve za kuću i za ulicu, dok se usaračeni priglavci i nanule s
topucima sada izrañuju samo kao suveniri. Od 1980. godine izrañuju se i posebno dizajnirane papuče
aladinke. Na Bašaršiji radi i nekoliko obućarskih radnji, a u ulici Kundurdžiluk se nalaze samo dvije.
Vrlo je prepoznatljiva radnja sa dugom tradicijom koju vodi Mehmed Kalajdžisalihović u kojoj se i danas
in situ može vidjeti izrada sarajevskih papuča, mestvi i dr.
Užari
Nedaleko od Sebilja smještena je radnja i radionica posljednjeg sarajevskog užara Džemala

Kurahovića. Užarski proizvodi su razni konopci, povodci za rogatu stoku, oglavine za rogatu stoku i
konje, konjski ulari sa povodcem, uzde, bukagije za sapinjanje nogu konjima i govedima, mreže za
ljuljanje, mreže za saksije za cvijeće, golmanske mreže, mreže za ribolov, lotre za limare i dimnjačare.
Užarski proizvodi imaju raznovrsnu primjenu, ali je zanat u opadanju što je uvjetovano različitim
faktorima, od kojih su najbitniji: nedostatak osnovne sirovine (konoplje), smanjivanje stočnog fonda,
prestanak bavljenja tradicionalnim ribolovom na Bosni i drugim rijekama, a ponajviše konkurencija
industrijski proizvedene užadi od sintetičkog vlakna.
Preporuka: S obzirom na lokaciju na kojoj se nalazi ova radnja i evidentno odumiranje zanata,
smatramo da bi ovaj zanat trebalo zaštititi od nestajanja.
Četkari
U Čizmedžiluku br. 22 nalazi se radnja Balagić Remzije koji na tradicionalan način izrañuje sve vrsta
četki za domaćinstvo, četke za mašine, pekarske četke, pčelarske četke, četke za molovanje i farbanje
i sl. I ovaj zanat se nalazi pred izumiranjem, jer industrijska ponuda guši manuelnu proizvodnju četki.
Bozadžije
Za razliku od onih malobrojnih (meñu 81zanatom) koji su bili potrebni samo vojsci, većina zanatlija je
živjela i radila za grañanstvo. Takvi su bili i bozadžije, oni koji su od kukuruznog brašna pravili
kiselkasto osvježavajuće piće zvano boza. O značaju ovog zanata u Sarajevu govori i činjenica da se
nekoliko bozadžija obogatilo i dio svoje imovine zavještalo Gradu. Meñu njima je najpoznatiji Buzadži
hadži Hasan Zade. Nekada su bozadžije bili ulični prodavači koji su na sebi nosili mesingano posuñe
oko pasa i nudili bozu prolaznicima. Nužno je bilo hodati čaršijom gore-dolje i tražiti gosta da bi se u
ljetnom periodu prodala čaša boze. Danas se boza prodaje u slastičarnama (“Tip-Top”, “Ramis”,
“Demirović”, “Carigrad” i dr.) gdje je u ponudi zajedno sa salepom, koji se pije samo zimi. (Salep je
slatko bezalkoholno piće od korijena kaćuna koje se kao topli napitak pije zimi).
50
ovog područja“
Aščinice, ćevabdžinice, buregdžinice, slastičarne
Aščinice su javne narodne kuhinje, restorani u kojima se pripremaju tradicionalna jela koja se
svakodnevno, a i za praznične dane pripremaju u bosanskohercegovačkom kućama. U sarajevskim
aščinicama, koje su rasporeñene u mnogim ulicama na Čaršiji, nude se razne dolme, čorbe, sarajevski
sahani, pilavi, ñuveči, šiš-ćevapi, bosanski lonac. Po ovom zanatu nazvana je i ulica Aščiluk koja se
nalazi na desnoj strani Miljacke. Ulica potječe iz ranog osmanskog razdoblja i bila je dio mahale Minet-
Oglu Mehmed-bega, prvog bosanskog sandžak bega. Ime je dobila po aščinicama kojih u ulici ima i
sada. Hrana se u aščinicama servira u tradicionalnom posuñu (sahanima), uz bezalkoholno piće –
domaće sokove od ñulbe šećerke, zove, smreke, te uz bosansku kafu i tradicionalne kolače
(hurmašice, baklave, tulumbe, tufahije, lokume, gurabije).
Prepoznatljivu gastro ponudu u Sarajevu predstavljaju ćevabdžinice u kojima se nude ćevapi u somunu
sa lukom, sudžukice, brizle, džigerica, pljeskavice uz domaće kiselo mlijeko i kajmak.
Tradicionalno bosansko jelo, napravljeno od tanko razvučene jufke i savijeno u zvrkove je pita. Ona
može biti nadjevena mesom (burek), sirom (sirnica), zeljem (zeljanica), tikvom (tikvenica), krompirom
(krompiruša), iznutricama (furdenjača) itd., a peče se na otvorenom ognjištu ispod sača. Pite se
prodaju u buregdžinicama, specijaliziranim radnjama.
U slastičarnama smještenim na Baščaršiji (“Egipat”, “Carigrad”, “Demirović”, “Ramis”) se, pored svih
prepoznatljivih bosanskih slastica (halvi, kadaifa, baklava, gurabija, lokuma, kiflica, torti, hladnih krema i
dr.), prodaju i bezalkoholna pića i kafa. U slastičarni “Egipat” tradicionalno se proizvodi samo jedna
vrsta sladoleda koji je postao nadaleko poznat i izvan granica naše zemlje.
Veoma je zanimljiva nova kafe-slastičarna pod nazivom “Rahatlook” u Ferhadiji 41, vlasnice Snježane
Nezirović. Savremeno opremljena, sa mirisom tradicije i kulture stanovanja i svojom originalnom
ponudom u vidu certificiranih organskih čajeva, prirodnih sokova i slatka (zova, matičnjak, lipa, ruža),
bosanske kafe poslužene na tradicionalan način uz rahatlokum od ruže ili oraha, te slastica iz
osmanskog perioda (halva), ili austrougarskog (carski drobljenac), ovaj objekat nudi i originalni
rahatlook-suvenir u pet varijanti, kao i originalan jelovnik na bosanskom i engleskom jeziku uz koji su
ispričane priče o pojedinim slasticama.
Preporuka: Pojedini objekti nose naziv aščinica, iako se u njima, umjesto domaće hrane nude jela koja
nisu uobičajena za bosanskohercegovačku kuhinju (doneri, pice, šnicle, hamburgeri). Smatramo da
prilikom voñenja turista treba voditi računa da se turisti ne vode u objekte u kojima se nudi hrana koja
nije tipična za našu zemlju.
Pekare
Uz prepoznatljivu pekaru Imaret, smještenu u Mudželitima velikim 21, vlasnika Brahaj F., u kojoj se u
svako doba mogu kupiti pekarski proizvodi, neizostavno je odvesti turiste i kod Mehmeda Poričanina (u
Patkama, u ul. Safvet- bega Bašagića 16), gdje se prodaje najbolji ramazanski somun, ili kod Mahira
Carinika u Kovačima 57.
Kahva
Do posljednjeg rata, na Vratniku je postojala i radila Mušina kafana, u kojoj se kafa pripremala na
tradicionalan način tako da se pržena kafa istuca u dibeku (kamenom avanu), a zatim u džezvi pripremi
topli napitak - bosanska kafa koja se servira u fildžanima uz rahatlokum i kocku šećera. Sada se ta
radnja “Dibek” nalazi u vlasništvu Hajrudina Bureka, koji je obrt naslijedio od punice i nastavio tradiciju
tucanja kafe u dibeku. Ova jedinstvena radnja je smještena u ulici Veliki Mudželiti. U njoj se, osim
tucane kafe, prodaju i rahatlokumi od ruže i oraha i mevludske bombone.
Preporuka: Mislimo da bi trebalo postaviti 2-3 visoka barska stolića ispred radnje gdje bi se mogla
popiti kafa sa rahatlokumom i pročitati mudre izreke Zuke Džumhura, te čuti priča o nekada nadaleko
čuvenoj Mušinoj kahvi i ljudima koji su je posjećivali.
51
ovog područja“
Zaključak
Na osnovu arhivske i muzeološke grañe te obilaska terena i anketiranja zanatlija i zanatskih radionica
na području Baščaršije, u izvještajnom periodu smo utvrdili prisustvo 55 zanatlija koji se bave
tradicionalnim zanatima, a i upoznali smo se sa informacijom o starim i deficitarnim zanatima koju je
donijela Vlada Kantona Sarajevo u Službenim novinama Kantona Sarajevo br. 17/04.
Smatramo da zanat koji označava vještinu ručnog rada, ali i profesiju koja podrazumijeva cjelokupan
proces izrade unikatnih proizvoda, treba podijeliti u nekoliko kategorija, te predložiti Kantonu Sarajevo
da se usvoji Pravilnik koji odreñuje poslove koji se smatraju umjetnim i starim zanatima, odnosno
poslovima domaćih rukotvorina.
Zanati spadaju u nematerijalno kulturno naslijeñe, a autentičnost njihovog postojanja zavisi od više
faktora: prisutnost i kontinuitet na tlu Bosne i Hercegovine, kontinuitet prenošenja zanatske vještine s
generacije na generaciju, prepoznatljivost finalnog proizvoda u odnosu na područje nastanka
(sarajevske papuče, sarajevske belenzuke, sarajevski pirlit, itd.).
Prvu kategoriju predstavljali bi umjetni zanati koji u sebi nose tragove minulih vremena,
starobalkanskih, slavenskih, orijentalnih i evropskih, a izrañuju se od različitih materijala, prvenstveno
metala, drveta, kamena, keramike, stakla. (Npr. kaligrafski, izrada vitraža, kujundžijski, filigranski,
kazandžijski).
Drugu kategoriju bi predstavljali tradicionalni zanati u koje spadaju: kalajdžijski, užarski, saračko-
sedlarski, rukavičarski, papudžijski, obućarski, četkarski, arakijadžijski ili kaparski (izrada fesova i
kapa), kovački, domaća radinost (tkanje, vezenje, pletenje, kukičanje), kamenoklesarski ...
Treću kategoriju čine uslužne djelatnosti: aščijski, bozadžijski i salepčijski, slastičarski, ćevabčijski,
buregdžijski, pekarski, krojački, berberski, frizerski, fotografski, sahadžijski, limarski, stolarski...
U prošlosti se domaća radinost više odnosila na potrebe domaćinstva, a manje na potrebe tržišta. U
ovu kategoriju spadaju: keranje, kukičanje, pletenje, tkanje, vezenje, izrada tradicionalne nošnje,
ćilimarstvo ...
Uslužne djelatnosti su prisutne i u ranije navedenim kategorijama. One podrazumijevaju djelatnosti
održavanja i popravke prethodno proizvedenih predmeta u okviru istog zanata.
Rijedak je slučaj da pojedinačni zanat pripada samo jednoj od pomenutih kategorija i obično se
prožimaju različiti aspekti djelatnosti u okviru jednog zanata. Npr. izrada prehrambenih proizvoda
jednim dijelom bi mogla spadati u tradicionalne zanate, a djelimično i u uslužne djelatnosti. Izrada
ćilima, tapiserija i drugih umjetnih tkanja je jednim dijelom tradicionalni zanat, a dijelom umjetni u
savremenom smislu riječi.
Napomena
Zanati obuhvaćeni donjom tabelom su danas prisutni na Baščaršiji. Konačna podjela na tradicionalne
zanate odnosno uslužne djelatnosti nije u potpunosti završena, jer je istraživanje rañeno metodom
uzorka i podliježe dopunama.
U tabeli su iz praktičnih razloga za potrebe ovog Elaborata, kao uslužni dati zanati koji se bave izradom
prehrambenih proizvoda (koji bi se jednim dijelom mogli uvrstiti u tradicionalne zanate, a djelimično i u
uslužne djelatnosti), iako je naprijed naglašeno da podjela na uslužne i tradicionalne zanate nije do
kraja adekvatna. Isto važi i za neke druge zanate poput izrade ćilima, tapiserija i drugih umjetnih tkanja
jednim dijelom je tradicionalni zanat, a dijelom umjetni u savremenom smislu riječi.
Istraživanja su rañena na terenu uz neposredni uvid u rad svakog zanatlije, pregledom gotovih
proizvoda, odnosno ponude kupcima ili jelovnika u ugostiteljskim objektima.
52
ovog područja“
Tabelarni prikaz zanata na području Baščaršije

Red.br. Zanati – podjele i vrste
Umjetnički
1 Kaligraf
2 Izrada vitraža
Tradicionalni
3 Papudžije
4 Kujundžija (zlatar, juvelir)
5 Kujundžija-filigran
6 Filigran
7 Kujundžija-filigran
8 Kazandžija
9 Kazandžija i kalajdžija
10 Tašnar
11 Sarač
12 Užar
13 Četkar
14 Rukavičar
15 Bozadžija
16 Stolar
17 Limar
18 Obućar
19 Muvekit
20 Urar – sahadžija
Uslužne djelatnosti
21 Aščinice
22 Buregdžinice
23 Ćevabdžinice
24 Dimnjačari/odžačari
25 Optičar
26 Nacionalni restorani
27 Slastičarne
28 Tucana kafa
29 Pekare
30 Fotografi
Napomena: Zanati naznačeni u tabeli su oni koji su evedentirani terenskom posjetom u periodu od
septembra do novembra 2010. godine, te postoji mogućnost da su neki izostavljeni što će predstavljati
predmet buduće valorizacije zanata i zanatlija na području Baščaršije
Smatramo da treba napraviti kvalitetan katalog o starim zanatima u Sarajevu, pa i u Bosni i Hercegovini
koji bi imao za cilj da se podstakne potreba podizanja svijesti, posebno kod mlañih generacija, o
značaju očuvanja i obnove zanatskih vještina na lokalnom i državnom nivou, te da se Ministarstvo za
trgovinu aktivira na izgradnji kapaciteta i nabavci opreme u misiji prenošenja vještina i znanja zlatnih
ruku - starih zanatlija.
Shvatajući ekonomsku situaciju naših zanatlija i slabe zainteresovanosti kupaca za njihove proizvode,
smatramo da se moraju postaviti pravila da se tradicionalne zanatske radnje u kojima se odvija
kompletan proces rada odvoje od trgovačkih radnji i posebno stimuliraju.
Kako je Planom projekta predviñeno i osnivanje Kuće zanata, u kojoj bi pored ostalih aktivnosti, mogao
biti sadržan i program edukacije u okviru kojeg bi pojedine zanatlije evidentirane u navedenom spisku
(uz novčanu naknadu) obučavali manju grupu učenika iz Sarajevu i šire okolice.
53
ovog područja“
Literatura:
Bašagić, Safvet-beg: „Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine”, Sarajevo, 1900.,

Bejtić, Alija: „Ulice i trgovi Sarajeva”, Muzej grada Sarajeva, 1973.,
Bejtić, Alija: „Stara sarajevska čaršija, jučer, danas i sutra”, Gradski Zavod za zaštitu i
ureñenje spomenika kulture, Sarajevo, 1974.,
Benac, Alojz: „Sarajevo od najstarijih dana do danas”, Muzej grada Sarajeva,
Sarajevo, 1954.,
Buturović, ðenana: „Morići”, Svjetlost, Sarajevo, 1983.,
Černjavski-Janjić, Zorica: „Sarajevske bašče i avlije”, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, Muzej
grada Sarajeva, Sarajevo, 1974.,
Džumhur, Zuko: „Nekrolog jednoj čaršiji”, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1958.,
Grupa autora: „Sarajevo od najstarijih vremena do danas”, Muzej grada Sarajeva,
Sarajevo, 1954.,
Karamehmedović, Muhamed: „Umjetna obrada metala”, Svjetlost, Sarajevo, 1980.,
Kreševljaković, Hamdija: „Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini”, Naučno društvo NR
Bosne i Hercegovine, Djela, knj. XVII, Sarajevo 1961., str. 5-103.,
Kreševljaković, Hamdija: „Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti za osmanlijske uprave”,
Narodne starine, Zagreb, 1927.,
Madžarević, Amra: „Stari zanati Sarajeva”, Udruženje zanatlija Stari zanati,
Sarajevo, 2007.,
Madžarević, Amra: „Zanatlije, čuvari tradicije Baščaršije”, Zona unaprijeñenog poslovanja, Sarajevo,
2009.,
Mladenović, Ljubica: „Sarajevo u djelima likovnih umjetnika”, Muzej grada Sarajeva, Sarajevo, 1975.,
Mladenović, Ljubica: „Akvareli starog Sarajeva”, Muzej grada Sarajeva, Sarajevo, 1961.,
Skarić, Vladislav: „Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije”,
Opština grada Sarajevo, Sarajevo, 1937.,
Škaljić, Abdulah: „Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku”, Sarajevo, 1965.,
Žujo, Valerijan: „Leksikon Sarajeva”, Sarajevo, 2009.,
Žujo, Valerijan: „Bosna i Hercegovina, hiljadu pitanja i hiljadu odgovora”, Sarajevo, 2010.,
Lična istraživanja autorica.
54
ovog područja“
Neki stari, neki novi zanati

Rezime
U cilju jačanja turističke ponude Grada Sarajeva, odnosno Bosne i Hercegovine, izvršili smo uvid u
zanatske radionice na Baščaršiji u Sarajevu koje su evidentirane kod resornog ministarstva Grada
Sarajeva, opštine Stari grad i Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeña.
Stari zanati imaju dugu tradiciju u kontinuitetu od osmanskog perioda (a neki i ranije) do danas.
Krajem 19. i tokom 20. stoljeća mnogi zanati su doživjeli znatne promjene što je bilo uslovljeno
društveno-političkim prilikama i kulturnim i ekonomskim promjenama u bosanskohercegovačkom
društvu. To je imalo za posljedicu nestanak mnogih starih zanata. Npr., prestankom upotrebe
tradicijske nošnje došlo je do transformacije terzijskog zanata u krojački, kundurdžijskog u obućarski,
saračkog u tašnarski itd.
Danas su na Baščaršiji prisutne zanatlije čija se djelatnost može podijeliti na umjetne zanate, stare
zanate i uslužne djelatnosti. Obilaskom terena registrovali smo ukupno 70 zanata različitih profila.
Neke zanatske radnje su smještene u ulicama koje nose naziv po zanatu koji se u njima obavljao i u
prošlosti kao npr. Kazandžiluk, dok se u nekim ulicama nalaze samo jedna ili dvije zanatske radnje po
kojima su te ulice dobile imena (npr. u ulici Bravadžiluk nalazi se samo jedna kazandžijska radnja, a u
ulici Kundurdžiluk nalaze se samo dvije obućarske radnje).
Osim sačuvanih starih, autohtonih zanata uočili smo i nove zanatske radionice u kojima su zanatlije
veoma uspješno ujedinili prošlo vrijeme sa potrebama savremenog čovjeka. To je posebno evidentno
u uslužnim djelatnostima, odnosno u gastro ponudi, što smatramo bitnim u cilju propagiranja
nacionalne kuhinje. Gastronomsku ponudu na Baščaršiji (ćevabdžinice, buregdžinice, aščinice,
slastičarne) smatramo veoma značajnim segmentom turističke ponude koja prostor Bosne i
Hercegovine čini prepoznatljivim i privlačnim za strane turiste.
Ključne riječi: stari zanati
Some old and some new crafts

Resume
In order to strengthen tourist offer for Sarajevo city, that is, for Bosnia and Herzegovina, we made
inquiry about crafts workshops at Bascarsija in Sarajevo, registered with the relevant Ministry of
Sarajevo city, Municipality Old city and Cantonal Institute for the protection of cultural and historical
heritage.
Old crafts have long continued tradition since Ottoman period (some even early) till today. Many crafts
passed through significant changes which were determined by the socio-political circumstances and
cultural and economical changes in Bosnia and Herzegovina society. Many old crafts disappear due
to it. Because certain crafts stopped to exist they have transformed. For example, since traditional
dress was not in use, it transformed from old type of dressmaker (terzijski trade) to tailor, from old
type of boot maker (kundurdžijski trade) to modern shoe manufacturer, from old type of saddler or belt
maker (sarački trade) to modern peddler trade and etc.
At the Bascarsija today there are crafts, whose trades one can divide into art crafts, old crafts and
service industry. After visiting site, we could register 70 different crafts. Some of these craft's
workshops are located in the street that bear the name after the name of same craft which was
perform even in the past, such as Kazandziluk (Kazan: Turkish word for kettle and man who made it
was Copper -smith). On the other hand, one or two craft's workshops exist in certain street that has
the same name as this art craft ( for example at the Bravadžiluk -Old Locksmith-street there is only
one kazandziluk workshop, while at the Kazandžiluk street there are two tailor's workshops).
We noticed also some new crafts workshops beside those old, preserved and autochthon crafts. In
these workshops, craftsmen successfully joined past time with the needs of contemporary people. It
could be seen especially with service industries, respectively with gastro supply for which we believe
it is quite important in order to promote national cuisines. Gastronomy supply at the Bascarsija
(Ćevabdžinica-kebab or kabob shop, Buregdžinica-burek shop or meat-pie shop, Ašćinica-tradional
food restaurant), is consider to be very important segment of tourist offer which Bosnia and
Herzegovina's area makes distinguishing and attractive for foreign tourists.
Key words: old crafts, contemporary needs.
55
ovog područja“
TURISTIČKA SIGNALIZACIJA SA NAZIVIMA I OBJAŠNJENJIMA NAZIVA ZANATSKIH ULICA

NA BAŠČARŠIJI
Uvodne napomene
Ovaj dio razmatra opravdanost implementacije projekta "Turistička signalizacija sa nazivima i

objašnjenjima naziva zanatskih ulica na Baščaršiji". Projekat postavljanja tabli sa objašnjenjem
značenja baščaršijskih ulica nastao je kao logična nadogradnja ili svojevrsni dodatak projektu
osnivanja Kuće zanata na Baščaršiji, jedne vrste interaktivnog turističkog centra, a u kojem će se svi
zainteresirani moći bolje i iz prve ruke upoznati sa starim zanatima sa ovih područja. U prvom dijelu
skrenuta je pažnja na značaj starih zanata kao turističkog resursa, posebno kod nove generacije
turista, ali se i posebno naglašava prijetnja od izumiranja starih zanata, prvenstveno ugroženih od
strane globalizacijskih ekonomskih procesa i modernog načina života. Ciljevi ovakvog projekta su
unapreñenje imidža turističke destinacije Općine Stari Grad i grada Sarajeva, promocija Kuće zanata,
ali i starih zanata kao nematerijalnog kulturnog naslijeña, dok bi ciljnu grupu, osim stranih turista koji
posjećuju naš grad, trebalo predstavljati i domaće stanovništvo koje sve manje poznaje kulturu i
tradiciju svog grada. Realna je pretpostavka da vrlo malo grañana Sarajeva zna značenje naziva ulice
npr. Sagrdžije ili ulice Mudželiti, što je poražavajuća i nedopustiva činjenica. Rezultat projekta trebao
bi biti jedan potpuno novi sistem "turističke signalizacije" na Baščaršiji, koji bi osim usmjeravanja
turista imao i edukativnu funkciju. Od starih zanata potrebno je izgraditi jedinstven brand koji će
pomoći da se uspostavi jača emocionalna veza izmeñu turista (ali i samih grañana) sa gradom
Sarajevom i njegovim izvornim vrijednostima.
Pozadina problema
Od svog postanka Baščaršija predstavlja mjesto gdje su se od davnina susretale različite kulture,
običaji i tradicije. Danas Sarajevo, posebno Baščaršija, predstavljaju istinski turistički dragulj ovog
dijela Evrope, destinaciju koju iz godine u godinu posjećuje sve veći broj turista. Baščaršijski duh i
atmosfera, gostoljubivost domaćina, kupovina suvenira u nekom od mnogih baščaršijskih dućana,
ispijanje kahve u nekoj od mnogobrojnih bosanskih kafana, neki su od najbitnijih elemenata ukupne
turističke ponude, u turističkoj teoriji poznati kao elementi ili faktori atraktivnosti (privlačnosti)
destinacije. To je u stvari ono što privlači turiste da posjete naš grad, ali to je i ono zbog čega većina
turista zavole naš grad. Naravno da su cestovna i zračna infrastruktura ili kvalitetni smještajni
kapaciteti takoñer bitni elementi turističkog "proizvoda" jednog grada, ali ipak će rijetki posjetiti
Sarajevo zato što ima lijep aerodrom ili modernu autobusnu stanicu.
Stari zanati oduvijek predstavljaju centralni element, žilu kucavicu samog postojanja i funkcije
Baščaršije kao prvenstveno zanatskog centra. Meñutim, posljednjih nekoliko decenija zanati sa
Baščaršije se transformišu u specifičan i jedinstven "turistički proizvod", postaju brand turističkog
Sarajeva, dok s druge strane sve više gube funkciju snabdijevanja grañana ili vojske raznim
proizvodima.
Danas sve manje, čak i Sarajlija, a posebno turista koji posjećuju Sarajevo, znaju pravu istoriju
Baščaršije. Ako bi pitali slučajnog prolaznika na ulici šta znači, odnosno koji je to zanat kojim su se
bavili kazazi, mudželiti ili čurčije, vjerovatno bi dobili veoma malo tačnih odgovora. Jedini trag da su
ovi zanati nekada postojali na Baščaršiji ostaje u nazivima pojedinih ulica, u kojima su se kroz stoljeća
razvijali ti zanati koji svjedoče o nekim davnim prošlim vremenima.
56
ovog područja“
Analiza trenutnog stanja
Bosna i Hercegovina se u posljednje vrijeme sve više suočava sa problemima koje sa sobom nosi
globalizacija i galopirajuća urbanizacija. Sve više stanovništva napušta tradicionalni način života, a
stari zanati, stilovi arhitekture, običaji, polako postaju stvar prošlosti i zaborava. Ono što neke zemlje
čuvaju kao neizmjerno blago u našoj državi se marginalizira i prepušta izumiranju i propadanju.
Broj starih zanatlija na Baščaršiji se konstantno smanjuje, poznavanje historije svog grada kod
domaćeg stanovništva je sve slabije.
Prema zvaničnim podacima (12) koji su prikupljani i analizirani koristeći mnogo šire parametre,
ukupan broj registrovanih i prijavljenih zanatskih radnji na području Općine Stari Grad je 484, dok je
još 2004. godine taj broj iznosio 692. U istom periodu (2004-2009) ukupan broj odjavljenih radnji je
iznosio 232, a prijavljene su samo 24 nove zanatske radnje. Broj sarača npr. je opao sa 20 na 16,
drastično se smanjuje broj krojača - sa 159 na 78 za samo 4 godine itd. Broj majstora filigrana može
stati na prste jedne ruke, čurčija ili kazaza više odavno nema . Mlañe generacije sve više odbijaju da
preuzmu zanate od svojih očeva, okreću se modernijim zanimanjima i modernom načinu života
uopšte. Nekad najimućniji grañani Sarajeva - zanatlije, danas sve više postaju zanemarena i
marginalizirana grupa stanovništva.
Nastavak ovakvog negativnog trenda najavljuje iskorjenjivanje starih zanata sa Baščaršije i gubitak
jednog od najvrijednijih blaga koje naša zemlja posjeduje, ali time i potvrñuje potrebu o osnivanju
Kuće zanata, institucije koja će svojim aktivnostima bez sumnje utjecati na očuvanje i promociju starih
zanata.
Mora se priznati da danas na Baščaršiji još uvijek posluje izvjestan broj starih zanatlija koji su, uprkos
svim nedaćama, uspjeli zadržati tradicionalni izgled i ponudu. Ima i onih koji su zadržali samo naziv i
izlog zanata, a bave se nečim sasvim drugim. Ove pojave su razumljive, jer zanatlije žive od svog
dućana, odnosno od svog rada i oni ne mogu prodavati kazaske širite i dugmad, firale, setilje i sl., kad
ih više niko ne kupuje. Najbrojniji su ipak oni koji su se, pod okriljem svog zanata, prilagodili vremenu:
moderniziraju proizvode u skladu sa potražnjom, okreću se trgovini, ugostiteljstvu i sl.
Jedini način da se stari zanati očuvaju i da se zanatlijama omogući ugodan život od proizvodnje
tradicionalnih proizvoda jeste kroz jaku promociju “baščaršijskog duha”, prvenstveno kroz saradnju
institucija vlasti, muzeja, Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeña, nevladinih organizacija i
naravno, brojnih udruženja starih zanatlija. Jedino zajedno može se učiniti mnogo, odnosno utjecati
na formiranje kupovne svijesti i adekvatnog ukusa domaćih i stranih turista.
Jedan od efikasnih alata za kvalitetnu promociju i očuvanje Baščaršije i njenih izvornih vrijednosti je
postavljanje turističkih tabli sa nazivima ulica i objašnjenje tih naziva na kratak i jednostavan način.
Na ovaj način dat će se doprinos unapreñenju ukupnog imidža Sarajeva kao turističke destinacije,
približavanju kulture, tradicije i običaja sa Baščaršije stranim turistima ali i domaćem stanovništvu,
promociji starih zanata, edukaciji turista ali i grañana Sarajeva i očuvanju od zaborava baščaršijskog
duha i zanatstva kao nematerijalnog kulturno-historijskog naslijeña ovog podneblja.
Turizam u Kantonu Sarajevo
Turizam se s pravom smatra granom koja na najbolji način osigurava specifičnu ponudu i ekonomsku
valorizaciju domaćeg turističkog proizvoda koji čine elementi tradicije i kulture, prirodnog naslijeña i
izgrañene materijalne kulture, te uslužne i proizvodne komponente lokalnih turističkih sadržaja. To je
danas brzo rastuća industrija sa rastućim udjelom znanja i visokom dodanom vrijednošću koja
doprinosi društvenom blagostanju, rastu GDP-a, zaposlenosti i investicijama.
Poseban razvojni aspekt turizma ogleda se u eksternim efektima koje turizam ima na niz djelatnosti u
ekonomiji i društvu, počevši od proizvodnje hrane i pića, drumskog, željezničkog i zračnog prometa,
razvoja infrastrukture i investicija u destinacijske kapacitete, preko razvoja hotelijerstva, trgovine i
57
ovog područja“
industrije zabave, do pokretanja razvoja niza financijskih, marketinških i edukacijskih servisa i

promjena u ruralnom, okolnom i prostornom razvoju zemlje, te podizanju blagostanja i životnog
standarda zemalja koje promoviraju i podržavaju razvoj turizma.
U prvih sedam mjeseci ove godine Kanton Sarajevo posjetilo je 117 118 turista što je za 24,1% više u
odnosu na isti period prošle godine, dok je registrovani broj noćenja iznosio 223 530 i veći je za 22,5
% u odnosu na isti period prošle godine. U Sarajevskom kantonu turistima je na raspolaganju 2 878
soba i 5 638 ležajeva. Iskorištenost ovih kapaciteta u maju 2010. godine je iznosila 24,9 %. U strukturi
noćenja stranih turista najviše noćenja, kao i prošle godine, ostvarili su turisti iz Hrvatske, Turske i
Slovenije. Najviše noćenja ostvareno je u općinama Ilidža, Stari Grad i Centar.20
Prema rezultatima istraživanja sprovedenog meñu turistima u Kantonu Sarajevo 2007. godine (13),
Baščaršija i bogato kulturno-historijsko naslijeñe predstavljaju osnovne motive turista da posjete naš
grad. Ovo je samo signal da se nastavi sa unapreñenjem ovog segmenta turističke ponude, posebno
starih zanata koji predstavljaju samu srž Baščaršije kao nematerijalnog kulturno-historijskog naslijeña
naše zemlje.
Ovdje treba posebno napomenuti problematiku statistike turizma u BiH, prije svega neprijavljivanje
gostiju u smještajnim objektima, odnosno postojanje sivog tržišta turizma u našoj zemlji što, na kraju,
stvara pogrešnu sliku o turističkim kapacitetima i potencijalima Bosne i Hercegovine.
Procjene koje su nedavno iznesene u izvještaju Vijeća za turizam i putovanja (WTTC 2007) govore da
je gotovo 12% bosanskohercegovačke ekonomije povezano sa turizmom i putovanjima, pri čemu broj
radnih mjesta iznosi preko 100 000 (1 na svakih 10,5 radnih mjesta), te čini jednu petinu
bosanskohercegovačkog izvoza. Ovi podaci su u saglasnosti sa prethodnim procjenama CCA
projekta (CCA 2006), ali oni ipak još uvijek značajno potcjenjuju stvarni učinak, s obzirom da procjena
WTTC-a polazi od službenih statističkih podataka u turizmu. Procjene takoñer govore da stvarni broj
turističkih dolazaka u BiH iznosi preko 1 400 000 turista na godišnjem nivou.21
Radi ilustracije, na ovom mjestu će se skrenuti pažnja na turizam u BiH u periodu prije posljednjih
ratnih dešavanja. Koliko još naša zemlja mora da poradi na unapreñenju imidža turističke destinacije,
te na izgradnji novih modernih kapaciteta govori i podatak da trenutni broj turista iznosi svega jednu
trećinu ukupnog broja turista koji su posjetili BiH 1990.g.
20
Zavod za informatiku i statistiku Kantona Sarajevo, "Statistički bilten za mjesec Juli, 2010"
21
Istraživačka studija: "Procjena dolazaka turista u BiH", USAID Cluster Competitivness activity (CCA) – dr.David t. King i
Omer Čar, Sarajevo, februar, 2008
58
ovog područja“
Službeni podaci govore o 850 000 turista koji su posjetili BiH 1990. godine, a "samo" 300 000 u 2007.
godini. Samo taj podatak govori koliki put bosanskohercegovački turizam još uvijek mora proći da bi
se postigao isti broj turističkih posjeta kao prije rata 1992-1995.
O projektu "Signalizacija ulica sa zanatskim nazivima na Baščaršiji"
Na užem dijelu općine Stari Grad, tačnije na Baščaršiji, postoji 21 ulica koja se planira uraditi ovim
projektom. Projekat podrazumjeva dizajniranje, izradu i postavljanje tabli na vidna mjesta u tim
ulicama.
Prijedlog je da table budu izrañene od klasičnog zanatskog materijala koji se stoljećima koristi na
Baščaršiji (bakra, npr.), kako bi se svojim izgledom savršeno uklapali u baščaršijski ambijent. S
obzirom na količinu teksta, te zbog činjenice da se tekst planira napisati na dva jezika, dimenzije table
ne bi trebale biti manje od 50x50 cm.
Na tabli će se kratko i jednostavno objasniti porijeklo i značenje riječi po kojoj ulica nosi ime, dok će
se na engleskom jeziku u zagradi naći i način izgovora datog naziva ulice (npr.: Sarači – sara-chee),
na onim tablama na kojima to bude moguće.
Tekstualni dio na tablama će se upisivati standardiziranim redoslijedom informacija i to:
1. Naziv ulice,
2. Objašnjenje naziva ulice – zanata,
3. Vrijeme nastanka ulice – esnafa,
4. Interesantan podatak vezan za ulicu – esnaf.
Jedan od prijedloga je da se na lokacijama gdje će se postavljati table, uz table montiraju i mini portali
ili zatvorene vitrine gdje bi bile izložene kopije stvarnih primjeraka zanatskog proizvoda iz te ulice.
Iznad table sa objašnjenjem naziva ulice i eventualne vitrine sa kopijom proizvoda, planirano je
postavljanje diskretnog osvjetljenja, kako bi postavka bila vidljiva i u noćnim satima.
Cijeli projekat se mora i marketinški pratiti i unapreñivati. Odličan način za privlačenje pažnje svih
posjetilaca je organiziranje nagradne igre putem štampanih materijala u vidu kratkog kviza, sa
maksimalno 5-6 pitanja o značenju starih zanata. Npr. jedno pitanje mi moglo glasiti:
Kazazi su bili:
1. majstori koji su izrañivali čizme i drugu kožnu obuću
2. majstori za popravak brava i katanaca
3. zanatlija koji od vune, pamuka i svile izrañuju razne ukrasne predmete, vrpce, gajtane i sl.
Područje koje se planira „pokriti” projektom: Prilog - slika 1
Budući da se ovaj projekat planira kao nadogradnja projektu Kuće zanata, tako će i same table
poslužiti za promociju ove institucije. Na dnu table se obavezno treba, manjim i diskretnijim slovima,
napisati i Kuća Zanata – Sarajevo (ili na to mjesto ucrtati logotip ili simbol Kuće zanata), kao poziv
svima koji budu čitali tekst sa table da i posjete samu Kuću zanata.
Sam dizajn i izgled tabli povjerit će se stručnim institucijama ili fizičkim licima putem javnog konkursa.
59
ovog područja“
U nastavku projekta se nalazi detaljno opisan dio sa nazivima pojedinih ulica, tekstom (na engleskom
i na bosanskom jeziku) koji će se naći na svakoj tabli, te tačnom lokacijom (adresom) na kojoj se
planira postaviti tabla.
Spisak ulica koje se planiraju pokriti projektom i kratka objašnjenja naziva tih ulica:
1. Abadžiluk: Abadžije – krojači muške odjeće od finog sukna abe. Ulica nastala u prvoj
polovini 16. stoljeća. U Sarajevu je trenutno registrovan samo jedan abadžijski zanat.
2. Aščiluk: Aščinica – tradicionalni bosanski restoran, objekat za ishranu.
3. Baščaršija: Bas – glavni, carsu – trg, četiri strane svijeta, glavni sarajevski trg.
4. Bazardžani: Bazar – trgovina, prodavnica mješovite robe.
5. Bravadžiluk: Bravari – majstori za popravak brava i katanaca.
6. Čizmedžiluk: Čizmedžije - majstori koji su izrañivali čizme i drugu kožnu obuću.
7. Ćulhan: Mjesto u hamamu (javnom kupatilu) u kojem se ložila vatra.
8. Ćurčiluk mali: Ćurčije – krznari, ulica nastala u 16. stoljeću.
9. Halači: -Zanatlije koji se bave nalaganjem pamukom debljih odjevnih predmeta – anterija i
jorgana.
10. Kazandžiluk: Kazandžije – zanatlije koje rade sa metalom, prvenstveno bakrom, ulica
nastala u 16. stoljeću.
11. Kazazi: Kazaz – Zanatlija koji od vune, pamuka i svile izrañuju razne ukrasne predmete,
vrpce, gajtane i sl.
12. Kovači: Kovač – kamenoklesar, izrañuje kamen za gradnju, nišane i sl.
13. Kujundžiluk: Kujundžije – zlatari, ulica nastala u prvoj polovini 16. stoljeća.
14. Kundurdžiluk: Kundurdžije – izrañivači cipela, ulica nastala u 19. stoljeću.
15. Mudželiti veliki: Mudželiti – knjigovesci, ulica nastala u 18. stoljeću.
16. Oprkanj: Oprkanj – ulica ili trg sa natkrivenim dućanima, nastala u 16. stoljeću.
17. Sagrdžije: Sagrdžijski zanat – guljenje koža i gruba priprema za dalju obradu.
18. Sarači: Sarač – zanatlija koji izrañuje različite predmete od kože, uglavnom konjsku
opremu, sedla i sl.
19. Tabaci: Zanatlije kožari, oni koji štave kožu.
20. Telali: Mjesto sa dućanima na kojem se roba glasno prodavala (telalila).
21. Trgovke: Trgovke - žene koje su na ovom prostoru prodavale vlastite tkačke proizvode, te
drugu tuñu robu.
Prilikom izrade elaborata članovi udruženja CIROT su izašli na teren, te su probrane i fotografirane
sve pojedinačne adrese gdje bi se table mogle postaviti. Nakon toga kontaktirana je nadležna služba
u Općini Stari Grad, gdje su prikupljene informacije o potencijalnim lokacijama za postavljanje tabli.
Ustanovljeno je da je Općina nadležna za davanje dozvole za većinu pojedinačnih adresa, dok su
SAMO dvije adrese, odnosno zgrade, u nadležnosti Islamske vjerske zajednice.
Ciljne grupe
Primarna ciljna grupa ovog projekta bili bi turisti koji dolaze u našu zemlju i naš grad. Činjenica je da
se danas turisti, prilikom posjete nekoj zemlji, žele na razne načine upoznati sa svim bitnim
pojedinostima i lokacijama koje vrijedi posjetiti. Prosječni turista više nije zadovoljan sa statičnim
posjetama jednom mjestu, već upravo suprotno, želi posjetiti što je moguće više lokacija u što kraćem
vremenskom roku. Upoznavanje turista sa tradicijom i običajima lokalnog stanovništva u destinaciji
postalo je jedno od najboljih oruña za uspostavljanje jače emocionalne veze izmeñu grada i turista,
što je opet jedan od najefikasnijih načina za osiguranje dobre promocije destinacije i ponovne posjete
60
ovog područja“
tih turista. Istraživanje koje je sprovedeno 2007.godine, a govori o zadovoljstvu turista u Kantonu
Sarajevo, dokazuje da je najbitniji elemenat zbog kojeg turisti posjećuju Sarajevo upravo bogato
kulturno-historijsko naslijeñe. Stoga je neophodno razvijati ovaj segment turističke ponude grada kako
bi se želje i očekivanja posjetilaca na što bolji način ispunile.
Po zvaničnim informacijama, broj turista koji posjećuju naš glavni grad je iz godine u godinu sve veći.
U 2009.godini Sarajevo je posjetilo oko 180 000 stranih turista koji su ostvarili preko 350 000 noćenja.
Nezvanični podaci do kojih su došle razne nevladine institucije (USAID i sl.) meñutim govore o duplo
većem broju turista, od kojih se veliki broj nikada ne evidentira (14). Činjenica je takoñer da veliki broj
tih turista (oko 70%) dolazi u vlastitom aranžmanu, prilikom boravka u Sarajevu rijetko koriste usluge
profesionalnih turističkih vodiča, te tako ostaju uskraćeni za mnoge korisne i interesantne informacije
o našem gradu. Na ovaj način će se našoj ciljnoj grupi omogućiti da saznaju neke stvari koje
samostalno i bez vodiča nikada ne bi saznali.
Pored turista, naša ciljna grupa su i grañanke i grañani našeg grada i države, (posebno učenici
osnovnih i srednjih škola sa područja BiH) koji će na jedan slikovit i interesantan način naučiti nešto
više o Sarajevu, o običajima i tradiciji koji se tu gaje već stotinama godina. Na ovaj način domaće
stanovništvo će se dodatno osvijestiti o značaju kulturno-historijskog naslijeña u funkciji promocije
turizma, te će oni postati i najbolji promotori domaćeg turizma. U vezi s ovim poseban akcenat se
stavlja na organizovane posjete učenika osnovnih i srednjih škola iz BiH, kojima bi se u redovni
itinerar posjete Sarajevu moglo uvrstiti i predavanje i upoznavanje sa starim baščaršijskim zanatima.
Samostalni
A B
Domaći turisti Strani turisti
C D
Organizovane
posjete
Prilikom komuniciranja sa ciljnim tržištem ovaj projekat će posebno biti interesantan segmentima B i
C.
Segment B predstavlja strane turiste koji samostalno i u vlastitom aranžmanu posjećuju Sarajevo, te
će im ovakva vrsta turističke signalizacije biti od velike koristi prilikom razgledanja i upoznavanja sa
gradom. Prema rezultatima ranije obavljenih istraživanja oko 75% od ukupnog broja turista spadaju
upravo u ovaj segment. Na ovaj način će im se sada omogućiti da nauče neke stvari o Baščaršiji za
koje im je prije trebalo mnogo više vremena, ili su morali unajmiti usluge profesionalnih turističkih
vodiča.
Segment C predstavlja organizirane grupe domaćih turista koje posjećuju Sarajevo, pri čemu se
prvenstveno misli na izlete i ekskurzije učenika osnovnih i srednjih škola sa područja BiH.
Razgledavanje Baščaršije sada će moći biti obogaćeno i sa kratkim upoznavanjem sa istorijom
Baščaršije kroz učenje značenja naziva baščaršijskih ulica.
61
ovog područja“
Ciljevi projekta
Opšti/dugoročni cilj
• Unaprijediti imidž turističke destinacije Baščaršije, općine Stari Grad, Kantona Sarajevo i cijele BiH
Specifični/kratkoročni ciljevi
• Poticati očuvanje i razvoj starih tradicionalnih zanata
• Razvijati svijest grañana i turista o vrijednostima kulturno-historijskog naslijeña Baščaršije
• Doprinijeti unapreñenju ukupne turističke ponude, prije svega općine Stari Grad, Kantona
Sarajevo, pa i cijele države.
• Promovisati Kuću zanata kao novu i zanimljivu turističku destinaciju u Sarajevu
Očekivani rezultati projekta
• Implementacijom ovog projekta uže jezgro Sarajeva, kao najatraktivnija destinacija u državi, će
dobiti jedan novi sistem usko specijalizirane turističke signalizacije, kakva se do sada u našoj
državi nije mogla vidjeti. Turistička signalizacija, kao jedan od najbitnijih elemenata destinacije, će
na ovaj način dobiti sasvim novo lice i novu funkciju u razvoju turizma kao jedne od najatraktivnijih
privrednih grana naše države. Umjesto da samo upute turiste ka nekoj lokaciji, naše table će na
odreñeni način i educirati turiste i informirati ih o tradiciji i običajima lokalnog stanovništva.
• Od „neobičnih” (Halači, Tabaci, Abadžiluk...) naziva baščaršijskih ulica može se, i treba, kreirati
jedan novi, inovativan i veoma interesantan brand Sarajeva, koji će stvoriti jaču emocionalnu vezu
izmeñu turiste i grada. Stvaranje jačih emocionalnih veza je osnovna pretpostavka za ponovnu
posjetu destinaciji, kao i za promociju destinacije "od usta do usta", koja u turističkoj teoriji i praksi
predstavlja jedan od najvjerodostojnijih izvora informacija za buduće turiste.
• Ljudi koji budu čitali o ulicama i zanatima na tablama, prije će se zainteresovati i za kupovinu
samih proizvoda koje neki od tih zanatlija prave, te je realno očekivati porast potražnje za starim i
izvornim, ručno rañenim suvenirima, što će naravno imati i pozitivne ekonomske efekte po lokalno
stanovništvo.
• Povećane aktivnosti oko promocije starih zanata i očekivani medijski publicitet trebao bi animirati
postojeće strukture vlasti na svim nivoima, da posvete veću pažnju i ulože veće napore usmjerene
ka zaštiti i promociji starih zanata.
Literatura
Babić-Hodović, Vesna: "Strategija i implementacija marketinga usluga", Sarajevo, 2002.,
Hajdarević, Rašid: "Defteri sarajevskog saračkog esnafa 1726-1823 (prevod)", Istorijski arhiv
Sarajevo, Sarajevo, 1998.,
Grupa autora: "Sarajevo, Općina Stari Grad – ulice, trgovi, mostovi, parkovi i spomenici", Sarajevo,
2006.
www.bascarsija.info
http://zis.ks.gov.ba/ (Zavod za informatiku i statistiku Kantona Sarajevo)
www.starigrad.ba
http://www.pksa.com.ba (Privredna komora Kantona Sarajevo)
62
ovog područja“
Prilog 1 – Područje koje se planira pokriti projektom

izvor: www.bascarsija.info
63
ovog područja“
Turistička signalizacija sa nazivima i objašnjenjima naziva "zanatskih"ulica na Baščaršiji
Rezime
Baščaršija od svog postanka predstavlja mjesto susreta različitih civilizacija, tradicija i običaja, te zbog
toga u današnje vrijeme predstavlja istinski turistički biser ovih prostora. Ulice na Baščaršiji su kroz
istoriju dobijale nazive po zanatu (ili grupi zanata) koji su u toj ulici egzistirali. Danas, nažalost, usljed
modernizacije tržišta mnogi od tih zanata više ne postoje. Jedini trag o postojanju mnogih starih
zanata ostaje u nazivima ulica na Baščaršiji. Postavljanje tabli sa nazivima, te objašnjenjima naziva
tih ulica predstavlja jedan od efikasnih alata za unapreñenje imidža turističke destinacije te doprinose
uspostavljanju čvršćih emocionalnih veza izmeñu turista i grada Sarajeva. Table su takoñer odličan
način promocije Kuće zanata, kao interaktivnog turističkog centra, u kojem svi zainteresirani mogu
saznati više o starim baščaršijskim zanatima. U tekstu je dat pregled spomenutih ulica, sa prijedlogom
teksta koji bi se našao na tablama, te u suštini cijeli tekst sugeriše implementaciju Projekta kao
svojevrsnu nadogradnju projektu izgradnje Kuće zanata.
Ključne riječi: kulturni turizam, baščaršijske ulice, stari zanati
Touristic signalization with titles and explanations of titles of handcrafts streets at Bascarsija
Resume
From its first day Bascarsija represent meeting point for different cultures, traditions and customs and
because of these facts, it today represents true pearl of tourism for this area. Thought the history
streets at the Bascarsija got their names after the crafts (or group of crafts) that operated at the
particular street. Today, unfortunately, many of these crafts do not exist due to market modernization.
Names of streets at the Bascarsija are only trace of existence of these old crafts. One of the effective
tools for the improvement of tourist destination image is to put up panel with names and descriptions
of these street's names. It will establish strong emotional connections between tourists and Sarajevo
city. Panels are excellent method for promotion of „Crafts House“as interactive tourist center where
everyone can learn more about old Bascarsija's crafts. Preview of mentioned streets is given in this
text and suggestion of text for panel is also given in same text. Basically, whole text suggests project
implementation as peculiar annex to the Project „Craft House“.
Key words: Cultural tourism, Bascarsija's streets, old crafts.
64
ovog područja“
Zoran Bibanović, dipl. ecc.
TURISTIČKA PROMOCIJA KULTURNOG NASLIJEðA STAROG DIJELA GRADA SARAJEVA –

PROBLEMI PREZENTACIJE
Uvod
Turistički radnici vole napomenuti činjenicu (na koju smo veoma ponosni) da je, od početka modernog
turizma onakvog kakvog danas poznajemo, Sarajevo jedna od četiri najveće turističke destinacije
Balkana (uz Atinu, Istanbul i Dubrovnik).
U marketinškom smislu, turističku destinaciju definiramo kao državu, rjeñe region, a najčešće mjesto
koje u sebi sadrži više turističkih atrakcija koje se na tržištu mogu ponuditi kao turistički proizvod.
Mnogobrojne komponente turističke ponude čine destinaciju privlačnom ili manje privlačnom,
pristupačnom ili manje pristupačnom, bolje ili lošije opremljenom za ugodan boravak turista.
Turiste uglavnom privlače naslijeñene komponente ponude, ali i sve što se u gradu dogaña i što njihov
boravak čini ugodnijim. Razgledanje grada, izleti i ture u okolinu, su dogañanja koja predstavljaju
zajednički interes turističke destinacije kao nosioca ponude, i lokalnih turističkih agencija kao
organizatora. Drugo je pitanje u kojoj su mjeri i jedni i drugi zadovoljni načinom na koji se taj posao
danas obavlja.
Očigledno je da u vremenu koje je pred nama valja zajedno da dizajniramo Sarajevo kao turističku
destinaciju.
Brend turističke destinacije Sarajevo
Brend je osobenost turističke destinacije koja je čini različitim od drugih. Brend pomaže da zemlja
(turistička destinacija) bude zapamćena po osnovnim karakteristikama svoga identiteta. Ono što je
veoma važno jeste da je ta osobenost trajna kategorija. Iako smo mi zainteresirani za brendove Bosne i
Hercegovine sa turističkog stanovišta, vrijednost brenda se odražava i na sve druge poslovne sektore u
državi. Tako naprimjer, ako je priroda jedan od velikih dobara Bosne i Hercegovine, onda ona
poboljšava imidž drvnih proizvoda ili flaširane vode koja je direktni produkt prirode. Sastavni dio brenda
prirode su životinjski i biljni svijet, hrana i piće.
Od ključnog značaja za svaku zemlju je da se identificiraju osnovne karakteristike identiteta koje
obuhvataju različite privredne sektore i koje se mogu primjeniti u marketinškim aktivnostima bilo kojeg
sektora.
U dokumentu „Brendiranje bosanskohercegovačkog turizma i strategija marketinga” koji je pripremila
(2008. godine) Agencija za meñunarodni razvoj Sjedinjenih Država, odnosno gospodin Tom Buncle,
identificirana su 3 velika dobra Bosne i Hercegovine i to:
Priroda i aktivnosti na otvorenom
Gostoljubivost
Kulturno naslijeñe
Ali i mnoge evropske destinacije nude mješavinu prirode, kulture i ljubaznih ljudi. Po čemu se onda
Bosna i Hercegovina može izdvojiti koristeći se ovim relativno svuda prisutnim dobrima?
Odgovor leži u identificiranju jedinstvenih elemenata ovih dobara, koji će se potom koristiti kao osnova
za strategiju brendiranja, stalno i na odgovarajući način prezentirati ih ciljnoj publici prilikom promocije.
Brend destinacije Sarajevo je mješavina osnovnih karakteristika koje ga čine vrijednim pamćenja. To je
trajna suština mjesta, koja ga čini različitim od svih drugih mjesta (i konkurenata).
Ono što je važno jeste da ta osobenost postoji u očima posmatrača, tj. ona mora biti realna i
vjerovatna.
Iako projektni zadatak reducira turističku prezentaciju Sarajeva na uži dio stare jezgre grada sa
akcentom na stare zanate, ključne elemente turističke promocije Baščaršije (u širem smislu), treba
tražiti u okvirima navedenih velikih dobara.
65
ovog područja“
Tako bi u velikom dobru pod nazivom priroda valjalo tražiti ključne elemente (brendove) u traženju
mjesta sa kojeg su vidljivi veličanstveni prirodni ambijent koji okružuje grad i rijeka Miljacka
(Šeherćehajina ćuprija, Žuta tabija…), hrana i piće, pitka voda…
Osnovne poruke evropskog projekta o hrani su: hrana je elemenat kulturnog naslijeña i identiteta,
kulinarska kulturna proizvodnja i tradicija su osnove za buduće standarde proizvodnje, autentičnost i
prepoznatljivost okusa su povratak regionalizaciji, nasuprot globalizaciji.
Kako prezentirati ključne elemente (brendove) u velikom dobru “gostoljubivost”, a da oni budu vidljivi
oku promatrača, posjetioca. To je moguće kroz prezentiranje tradicionalnog razgovora uz kafu, u kojem
je običaj ostaviti prazne šoljice (fildžane) za kafu i za nenadanog gosta, vidljiv simbol gostoljubivosti.
Jedinstveni običaj u svijetu “poželi želju za dobro drugome na način Sarajlija i ona će ti se ostvariti” koji
podrazumijeva davanje priloga na turbetu “Sedam braće”, katoličkoj Crkvi sv. Ante i Staroj pravoslavnoj
crkvi na Baščaršiji, simbolizira tradiciju suživota i komšiluka.
U velikom dobru “kulturno naslijeñe” ključni element turističke prezentacije treba tražiti u kulturnom
brendu – Sarajevu kao jedinstvenom spomeniku multikulturalnosti (Begova džamija, Stara pravoslavna
crkva, jevrejska Sinagoga, katolička Katedrala), ali istovremeno kroz prezentiranje drugih sjajno
očuvanih spomenika kulture kao što su Baščaršija, Kuršumli-medresa, hanovi, bezistani, ostale džamije
i crkve, muzeji… uz lijepe primjere očuvanih starih zanata i vještina.
Unutar tri velika dobra Bosne i Hercegovine turistički vodič ima zadatak da, na revijalan način,
spomene neke od ključnih elemenata turističke promocije (brendove) navedenih dobara. Ono što je
važno za svakog turističkog vodiča je da spomenuti brendovi moraju biti vidljivi oku promatrača
(turista). To znači da vodič neće interpretirati ključne elemente (brendove) velikog dobra – prirode u,
naprimjer, zatvorenom prostoru ili na ulici grada (osim ako iz te ulice ima lijep pogled na prirodu).
Turističko razgledanje grada
U Kantonu Sarajevo nema utvrñenih pješačkih i autobusnih itinerera za razgledanje grada i okoline. U
gradskom jezgru, a posebno u starom dijelu grada, ne postoje mjesta za iskrcavanje ili ukrcavanje
turista u turističke autobuse. Nema okretišta za autobuse koji su iskrcali turiste, naprimjer na Bentbaši.
Jedan od deset najvažnijih spomenika kulture u Bosni i Hercegovini, Kozja ćuprija, je nedostupan za
turističke posjete. Napokon, u gradu Sarajevu nema parkinga za turističke autobuse koji su doveli
turističke grupe na boravak ili na jednodnevni izlet u grad. Osim ureñenog turističkog saobraćaja,
destinacija mora da ima turističku signalizaciju.
Planiranje i organiziranje turističkog (pješačkog i autobusnog) saobraćaja je u obavezi države,
konkretno u ovom slučaju to je u obavezi Vlade Kantona Sarajevo.
Zakoni o turističkim djelatnostima u regionu definiraju turističkog vodiča "kao osobu koja ima odobrenje
koje regulira Zakon. Turistima pruža usluge pokazivanja i stručnog objašnjavanja prirodnih ljepota i
rijetkosti, kulturno-historijskih spomenika, umjetnih djela, etnografskih i drugih znamenitosti, historijskih
dogañaja, ličnosti, legendi o dogañajima i ličnostima, privrednih i političkih zbivanja, te pojedinih mjesta
i zbivanja". Turistički vodiči obično predvode grupu turista i pružaju im navedene informacije na nekom
od svjetskih jezika, ili na jeziku grupe, ako njime vladaju. Moraju suvereno vladati podacima koje
pružaju i biti spremni na dodatna pitanja. Turistički vodiči često rade i poslove turističkih pratilaca.
Zakonodavac je u Federaciji Bosne i Hercegovine donio i odreñene pravilnike kao: Pravilnik o upisniku
turističkih vodiča, Pravilnik o stručnom ispitu za turističke vodiče i Pravilnik o iskaznici turističkog
vodiča.
Aktuelni Zakon o turizmu Federacije Bosne i Hercegovine je precizirao ko se može baviti poslovima
turističkog vodiča, donio je i program nastave i odredio ko izdaje certifikat.
Zakon nadalje ne dozvoljava bavljenje komercijalnim poslovima vodičke službe turističkim zajednicama
(koje se finansiraju iz boravišne takse i članarine).
Federalno ministarstvo za okoliš i turizam pokrenulo je edukativne kurseve (koji se plaćaju) na kojima
se odškolovao jedan broj turističkih vodiča. Kursevi za turističke vodiče se organiziraju na kantonalnim
nivoima. Na kraju kursa učesnicima se uručuju zvanična uvjerenja o položenim ispitima.
66
ovog područja“
Meñutim, registracija djelatnosti turističkog vodiča i dobijanje iskaznice podrazumijeva prijavu na

osnovnu ili dopunsku djelatnost kod nadležne općine, kao i plaćanje poreza i doprinosa. Djelatnost
turističkog vodiča podrazumijeva i voñenje knjigovodstvene evidencije i posjedovanje pečata firme.
Rezultat toga je da imamo samo nekoliko vodiča sa dozvolom za rad, a najveći problem za turističke
agencije je taj što praktično nema popisa raspoloživih turističkih vodiča, nema kontakta sa njima, nema
utvrñenih tarifa (cijena) razgledanja gradova, nema utvrñenog minimalnog standarda voñenja, a
posebno kontrole kvaliteta voñenja.
Udruženje/Udruga turističkih agencija - UTA uz malu finansijsku podršku može veoma brzo uspostaviti
vodičku službu u Sarajevu, naplatu vodičkih usluga, njihovo evidentiranje, plaćanja poreskih obaveza i
drugih poslova od interesa za posjetioce i turističke agencije koje su jedine meritorne za prodaju
turističkih proizvoda, odnosno voñenje poslova posredovanja u turizmu.
Treba reći da je Privredna komora KS na zahtjev Ministarstva za privredu KS uradila studiju pod
naslovom „Osnovni turistički itinereri u KS“, ali aktivnosti na implementaciji su nedovoljne i spore.
Agencija (firma) za upravljanje destinacijom
Ono što je očigledno u turističkoj destinaciji Sarajevo je da nema “magneta” koji bi okupljao
zainteresirane za razvoj destinacije. Nepostojanje saradnje na rješavanju suštinskih problema
destinacije izmeñu fragmentiranih hotelijera i agencija, državnih organa (općina, Grad, Kanton
Sarajevo), Zavod za zaštitu spomenika kulture, Turistička zajednica KS, institucije kulture, festivali,
udruženja zanatlija… onemogućava razvoj destinacije i otvara prostor za anarhičnu borbu za vlastite
interese, umjesto borbe kroz zdravu tržišnu konkurenciju.
Turistička destinacija Sarajevo treba hitno da formira jednu development kompaniju (agenciju za
upravljanje destinacijom) u kojoj bi suvlasnici bili Grad Sarajevo (ili Kanton Sarajevo), TZ KS sa 49% i
zainteresirani privredni subjekti za razvoj destinacije sa udjelom od 51%. Takva kompanija bi se bavila
ureñenjem destinacije, razvojem zajedničkih atraktivnih programa, rješavanjem problema
nedostupnosti i neureñenosti turističkih atrakcija, kao i razvojem drugih programa i sadržaja koji
unapreñuju destinaciju Sarajevo.
Prezentiranje starih zanata
Projekat „Valorizacija kulturnog naslijeña na području Baščaršije sa posebnim akcentom na

tradicionalne zanate kao elemente autentičnosti ovog područja“ ima potencijal da pokrene suštinska
pitanja očuvanja nematerijalne kulturne baštine Kantona Sarajevo, pa i Bosne i Hercegovine u cjelini.
Kako u vremenu globalizacije i komercijalizacije sačuvati i prezentirati stare zanate i općenito
nematerijalnu kulturnu baštinu?
Dr. Smail Tihić u eseju “Spomenici tehnike u Bosni i Hercegovini – Problemi čuvanja i prezentacija”
kaže: „Proizvodnja željeza u Bosni i Hercegovini od prahistorije, antike i srednjeg stoljeća pa sve do
današnjih dana je jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti. Kada je u Varešu 1891. godine potpaljena
prva visoka peć, koja je za sedam dana istopila više rude nego sve tadašnje duhaonice vareške okoline
zajedno, započelo je odumiranje tradicionalne proizvodnje gvožña. Spašavanje nacionalne kulturne
baštine, predmeta alata i drugih proizvodnih oruña iz starih vremena, osim Zavoda za zaštitu
spomenika kulture, nikoga još uvijek ne interesira.”
Kanton Sarajevo je popisao stare i tradicionalne zanate (71 djelatnost) koji nažalost, neumitno odumiru.
Očigledno je da lokalne zajednice pa i Kanton Sarajevo sami ne mogu obezbijediti dotacije iz budžeta
za očuvanje ovih zanata i da se moraju tražiti dodatni resursi.
Skupština Organizacije ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu - UNESCO, na svojoj 32.
Sjednici ( od 29. septembra do 17. oktobra 2003. godine), je donijela Konvenciju o zaštiti nematerijalne
kulturne baštine u kojoj "zaštita" znači mjere čiji je cilj osiguravanje održivosti nematerijalne kulturne
baštine, uključujući identificiranje, dokumentiranje, istraživanje, očuvanje, zaštitu, promociju, povećanje
vrijednosti, prenošenje, posebno putem formalnog i neformalnog obrazovanja, kao i revitalizaciju
različitih oblika te baštine.
67
ovog područja“
U skladu sa našim predmetom interesovanja navodim dva primjera iz okruženja sa napomenom da je

Hrvatska u zaštiti nematerijalne kulturne baštine (kao uostalom i u zaštiti kulturne i prirodne baštine)
otišla mnogo dalje od ostalih zemalja u regionu.
Hrvatska iskustva
Potpore tradicijskim obrtima
Krapinsko-zagorska županija raspisala je natječaj za dodjelu nepovratnih potpora tradicijskim obrtima,

čiji korisnici potpora mogu biti obrtnici iz Zagorja poput bačvara, bakrokotlara, kovača, lončara,
keramičara, pećara, kolara, sitara, ljevača, postolara, medičara, svijećara, vlasuljara, krznara i drugih
sličnih djelatnosti. Potpore se odobravaju za poboljšanje uvjeta radionica, izlaganje na specijaliziranim
sajmovima, izradu promidžbenog materijala, a maksimalna visina potpore je 5 000 kuna. Zainteresirani
se mogu javiti Upravnome odjelu za gospodarstvo.
Dogañanje pod naslovom “Okusi i mirisi hrvatskog Zagorja - Sajam tradicijske baštine” održano je
(2008. godine) u Gornjoj Stubici. Uz prezentaciju tradicijskih jela i pića (štrukle, sir i kolači, vino, gvirc,
rakija...), demonstraciju tradicijskih obrta (medičari i svijećari, kožari, drveni meštri), organiziran je i
bogati kulturno umjetni program KUD-ova iz Marije Bistrice i Gornje Stubice. Ovo dogañanje uključeno
je u nacionalni program obilježavanja Dana europske baštine koje provodi Ministarstvo kulture
Republike Hrvatske. Posebno se predstavlja nematerijalna baština Hrvatske, a projekt nosi naziv
"Riznica znanja i umijeća".
U cilju jačanja svijesti o vlastitom kulturnom naslijeñu Hrvatska je meñu rijetkim zemljama koja je
donijela vlastitu Deklaraciju Hrvatske kulturne baštine (18.02.2008. godine) koja izmeñu ostalog kaže:
• Temeljne postavke
Hrvatska kultura važna je sastavnica hrvatskog identiteta, po njoj postojimo, to je naše znanje, naš
svjetonazor i naša komunikacija s drugima. Kulturom čuvamo i razvijamo nacionalne vrijednosti,
ostajući otvoreni prema svijetu i suvremenosti. Kao duhovna nadgradnja, u vremenu globalizacije
upravo kultura i umjetnost imaju sve veće značenje. Naša je nacionalna baština temeljna odrednica
našega nacionalnog bića koja je omogućila očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta tijekom burnih
stoljeća naše povijesti. Očuvanje naše nacionalne baštine stoga je zalog naše budućnosti i jamac naše
prepoznatljivosti i nacionalne posebnosti unutar Europske unije.
• Ciljevi
Očuvati ćemo kulturne vrijednosti, kako one koje su sastavnica baštine i tradicije, tako i one koje su
rezultat suvremenoga umjetnoga stvaralaštva u riječi, slici, glazbi, plesu i filmu ili kakvom drugom
umjetnom izričaju. Nastavit ćemo s uključivanjem naših kulturnih projekata u kulturne programe Europe
i Europske unije.
Iskustva iz Srbije
Očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeña
Ministar kulture u Vladi Republike Srbije Nebojša Bradić je za užičke „Vesti“ 28.05.2010. godine dao
intervju na temu očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeña, u kojem je zabilježeno da je Narodna
skupština Republike Srbije na prijedlog Ministarstva kulture, početkom maja ove godine ratifikovala
Konvenciju o očuvanju nematerijalnog kulturnog naslijeña, koja ima za cilj kako očuvanje nematerijalne
kulturne baštine, tako i podizanje svijesti o njenoj važnosti na lokalnom i meñunarodnom nivou…
U Muzeja Staro selo u Sirogojnu, u autentičnoj atmosferi brvnara, opremljenih drvenim namještajem,
vunenim prostirkama i drvenim posuñem, predstavnici Ministarstva kulture imali su prilike da se
upoznaju sa pripremanjem hrane na ognjištu, tradicionalnim zanatskim vještinama korparskog,
grnčarskog, kovačkog i kačarskog zanata, običajnom praksom paljenja lila i dječijim društvenim igrama.
Na ljetnjoj pozornici za posjetioce je prireñeno izvoñenje dvoglasnog pjevanja - "iz vika" i "na bas", kao
i izvoñenje muzike užičkog kraja na frulama i gajdama. Prije boravka u Sirogojnu predstavnici
Ministarstva kulture boravili su u Zlakusi i razgovarali sa mještanima koji se bave grnčarskim zanatom,
68
ovog područja“
a nakon Sirogojna obišli su i Kremnu, rodno mjesto proročke familije Tarabića, sve sa ciljem
upoznavanja sa bogatstvom nematerijalnog kulturnog naslijeña užičkog kraja.
“Edukativno razvojni centar za nematerijalnu baštinu, koji će biti uspostavljen ovde, u Muzeju na
otvorenom u Starom selu u Sirogojnu, imaće veliki značaj za uspostavljanje kompletne dinamike zaštite
nematerijalne baštine: od edukacije stručnjaka, pre svega mlañih generacija, koje će ovde dolaziti da
rade, do razvijanja potencijala za nominaciju artefakata iz ovog dela Srbije za listu Uneska. Siguran
sam da će u narednom periodu, aktivnostima koje će uslediti posle usvajanja Konvencije, poput
konferencije koja će biti organizovana u Sirogojnu i brojnih drugih aktivnosti koje će je pratiti, biti
ostvaren potencijal za bolje korištenje ovog jako važnog muzeja, i specifičnog i jedinstvenog u ovom
delu Evrope… Kulturno nasleñe mora biti prezentovano na savremen način, bilo da se radi o
nematerijalnoj baštini ili o spomeničkom nasleñu. U tom smislu, Ministarstvo kulture će posebno
podržavati programe koji će doprineti boljoj prezentaciji i kulturnog nasleña koje je već prepoznato ili o
onom čija će vrednost tek biti valorizovana… Činjenica da su neke zemlje u Regionu pre Srbije
nominovale odreñena artefakta na listu Uneska samo je podsticaj da radimo efikasnije i brže. Sigurno
je da to možemo i da za to imamo potencijale, a Ministarstvo kulture će za tu namenu odobriti i
posebna sredstva” – rekao je ministar Bradić.
Turistička prezentacija Starog grada – “Kuća starih zanata”
Već je rečeno da turistička prezentacija Sarajeva nije adekvatno ureñena i stoga je nedovoljna.
Poseban problem je prezentacija nematerijalne kulturne baštine u koju spadaju stari zanati. Evropska i
svjetska iskustva upućuju na formiranje tzv. edukativno-interpretativnog centra za odreñenu teritoriju
koji za cilj ima zaštitu, očuvanje, certifikaciju (u smislu očuvanja standarda i kvalitete) nematerijalne
kulturne baštine, koji bi se u našem slučaju mogao zvati “Kuća zanata”.
Kuća zanata ne samo da pruža mogućnost turističke interpretacije starih zanata kroz turističku priču o
Bosni i Hercegovini i gradu Sarajevu kroz historiju, nego se i pozicionira kao moguće mjesto izgradnje
multimedijalne baze izvornih tradicijskih zanatlija.
Zanatlije su bili majstori islamske, katoličke, pravoslavne i jevrejske vjeroispovijesti, ali su neki od
zanata bili tradicionalno zanimanje odreñenih nacionalnih skupina. Kroz utvrñenu priču o zanatima
moguće je ispričati priču o tradiciji multikulturnog života u Sarajevu, kroz stoljeća.
Izgradnja multimedijalne baze izvornih tradicijskih zanata obuhvata digitalizaciju materijala iz
nekadašnje svakodnevnice Baščaršije, čime se nastoje od zaborava sačuvati pozitivna naslijeña
narodne baštine. Ovim projektom digitaliziraju se materijali o radu tradicijskih zanata čiji rad počiva na
izvornosti i autentičnosti kraja iz kojeg dolaze. Kraći zvučni i video zapisi sa tekstualnim opisima i
fotografijama prije objave prolaze recenzije priznatih stručnjaka. Digitalizirani materijali formom su
prilagoñeni za širu internet populaciju i stručni auditorij kao multimedijalna lična karta o radu
nekadašnjih zanatlija.
Polazna osnova za ovakav projekat je UNESCO-ova Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne
baštine.
Pješački turistički itinerar
Prijedlog turističkog itinerara kroz stari grad Sarajevo je izveden iz postojećeg turističkog vodiča „Jedan
dan kroz Sarajevo“ koji je reduciran na uže gradsko jezgro i istovremeno proširen sa obilaskom
dodatnih atrakcija.
Obilazak starog dijela grada Sarajeva počinjemo pješke od „Kuće starih zanata“.
U Sarajevu djeluje (1884/1885) tramvaj (tramway) sa konjskom vučom, a od 1895. godine, prvi
električni tramvaj u srednjoj i jugoistočnoj Evropi. Krećemo niz tramvajsku prugu, nekadašnjom
rimskom cestom do Velikog hrama (1581), najstarije sinagoge u Bosni i Hercegovini, danas Muzej
Jevreja BiH. Sefardski Jevreji, nakon izgona iz španske postojbine 1492-1496. godine, masovnije
dolaze na Balkan, a potom u Bosnu i Hercegovinu. Najveći centar na ovim prostorima im je bilo
Sarajevo, gdje je bilo više sinagoga i sjedište rabina. Poslušajte priču o historiji Jevreja i njihovoj
neprocjenjivoj kulturnoj baštini koja se čuva u Sarajevu.
69
ovog područja“
Za četiri godine fašističkog inkvizitorskog divljanja u Sarajevu u toku II svjetskog rata ubijeno je, umrlo
od gladi ili mučenja u koncentracionim logorima oko 11 500 Sarajlija, od kojih 6 000 sarajevskih
Jevreja, što je bilo 90% življa sarajevske Jevrejske opštine.
Produžite do katoličke Katedrale u centru grada, izgrañene po projektu arhitekte Josipa Vancaša
(1889. godine). U njoj je grob i portret (rad Marina Studina) nadbiskupa vrhbosanskog Josipa Štadlera
(1881-1918.) čijim je zalaganjem izgrañena Katedrala i Nadbiskupski dvor, Bogoslovija, Crkva svetih
Ćirila i Metoda, kao i niz svjetovnih objekata u Gradu.
Obiñite Katedralu. Prekoputa ulice je Stari hamam (javno kupatilo) zadužbina najvećeg legatora u
historiji Sarajeva, Gazi Husrev-bega , a danas dio Bošnjačkog instituta – Fondacija “Adil Zulfikarpašić”.
Adil Zulfikarpašić je učesnik antifašističkog pokreta u II svjetskom ratu. Nakon toga postaje politički
disident i odlazi u emigraciju. Utemeljuje Bošnjački institut u Cirihu (1988. godine), a potom ga seli u
Sarajevo.
Institut posjeduje biblioteku, arhiv, grafički centar, zbirku umjetnina, antikvarnicu i knjižaru, kao i vlastitu
izdavačku djelatnost.
Preñite ulicu i malo zatim skrenite desno u ulicu Josipa Štadlera. Lijevo je već konvikt Svetog
Augustina, a potom zgrada Muzičke akademije rañena 1893. godine, po projektu arhitekte Josipa
Vancaša. Na vrhu tornja je simbol Akademije, velika lira.
Josip Vancaš je roñen u Sopronu (Mañarska) 1859. godine, a u Sarajevo dolazi 1883. godine, na poziv
bosanske vlade. Nastojao je ostvariti „bosanski stil“ u graditeljstvu. U njegovim mnogobrojnim djelima
prevladava historicizam, eklekticizam, a kasnije se javljaju elementi bečke secesije.
Malo naprijed, na lijevoj strani je Nadbiskupsko sjemenište i katolička Crkva sv. Ćirila i Metoda, takoñe
rad arhitekte Josipa Vancaša (1895. godine) u stilu neorenesanse. Bočna krila su namijenjena za
edukaciju, biblioteku, stanovanje profesora i naučni rad, a u sredini je bogato dekorirana crkva
posvećena braći monasima –misionarima, osnivačima slavenske pismenosti i književnosti. Oba brata
su roñena u Solunu. Ćiril umire u Rimu 869. godine, a Metod u Moravskoj 885. godine. Staro
staroslavensko pismo se kasnije razvija u brzopis koje se vidi u raznim bosanskim srednjevjekovnim
poveljama, a štampani brzopis u Bosni se naziva bosančica.
U ovom kvartu je roñen Vladimir Prelog, dobitnik Nobelove nagrade za hemiju.
Vratite se pred Katedralu i produžite pješačkom zonom do Gradske tržnice, a potom preko Trga
Osloboñenja – Alija Izetbegović, prema Domu armije BiH. Dom armije BiH je na lijevoj strani, a preko
puta, na desnoj strani, nalazi se stari školski kvart iz XIX stoljeća: Škola primijenjenih umjetnosti, Prva
gimnazija (u kojoj je maturirao Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost) i osnovna škola.
Nastavite lijevo izmeñu Saborne srpsko-pravoslavne crkve i Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine
do ulice (druga ulica desno) Sime Milutinovića Sarajlije (pjesnik, historičar, etno-istraživač, učitelj Petra
II Petrovića Njegoša) i u zgradi Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti obiñite stalnu postavku i
provjerite da li ima neka zanimljiva postavka u prizemlju, u galeriji „Mak”.
Nastavite uz rijeku pored stare kuće srpske trgovačke porodice Despić (depadans Muzeja Sarajeva u
kojoj je djelovalo prvo domaće pozorište). Tu je i kaligrafska radnja majstora Hazima Numanagića.
Kaligrafi su majstori koji ukrasnim pismom prepisuju razne natpise, citate, epitafe...
Vi ste već na mjestu atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda i nadvojvotkinju
Sofiju. Atentat se dogodio 28. juna 1914. godine, i to je bio povod za početak Prvog svjetskog rata.
Mjesto atentata je tačno na uglu ulica Obala Kulina bana i ulice Zelenih beretki, odnosno ispred ulaza u
Muzej "Sarajevo 1878-1918". Mali muzej sjajnog vremena u kojem je u Sarajevu štošta bilo prvo na
Balkanu, pa čak i u svijetu.
Sa tog mjesta preñite na lijevu stranu rijeke preko mosta zvanog Latinska ćuprija, čiji je naziv nastao po
posebnoj gradskoj katoličkoj četvrti koja se u narodu zvala Latinluk, a službeno se zvala Frankluk ili
Frank-mahala.
Skrenite desno prema parku Atmejdan i obnovljenom Muzičkom paviljonu (prvobitno izgrañen 1913.
godine, porušen 1941. godine, a obnovljen 2004. godine). Već ste u prilici da sudjelujete u
jedinstvenom običaju u svijetu „Poželi želju drugome na način Sarajlija i ona će ti se ispuniti“ koji
simbolizira vjerovanje Sarajlija u dobre ljude evlije.
Običaj davanja priloga na turbetu "Sedam braće", sa željom za sreću i zdravlje drugome,
podrazumijeva i davanje priloga u obližnjoj katoličkoj Crkvi sv. Ante i Staroj pravoslavnoj crkvi na
Baščaršiji. Tradicionalni način davanja priloga (jedinstven u svijetu) iskazuje poštovanje prema komšiji i
drugim konfesijama.
70
ovog područja“
Dvije su mogućnosti da produžite prema Crkvi svetog Ante i kvartu gdje je skoro jednu deceniju
boemski živio i stvarao najveći hrvatski pjesnik Augustin Tin Ujević. U svijetu je uobičajeno da se
baštini lik i djelo sugrañanina ako je u gradu proživio šest-sedam godina. Kako Verona baštini
Firentinca Dantea, tako Sarajevo baštini Tina Ujevića.
Prva mogućnost je da proñete kroz tunel pored stambene kuće porodice Fadilpašić, projektirane (1910.
godine) u „bosanskom stilu“ sa neobičnom baroknom fasadom.
Druga mogućnost je da se vratite malo prema rijeci do Careve džamije (podignutoj 1566. godine, po
naredbi sultana Sulejmana Veličanstvenog).
Tradicionalan je prilog i u Crkvi, uz želju za dobro drugome.
Pred vama je već Sarajevska pivara, utemeljena 1864. godine.
Vrijeme je za zasluženi odmor uz čašu svijetlog ili crnog piva, uz ljutu ili blagu kobasicu u pivnici „HS“
smještenoj u samoj zgradi Pivare.
Nastavite pravo, Franjevačkom ulicom, pored Češke ambasade, do ulice Avdage Šahinagića, kojom se
spustite ponovo do rijeke pred staru gradsku Vijećnicu i Šeher -Ćehajinu ćupriju, uz koju se nalazi „Inat
kuća” koja je nekada bila na drugoj strani rijeke.
Zbog potrebe gradnje Vijećnice, krajem XIX stoljeća, kuća je trebala biti srušena. Nekadašnji tvrdoglavi
vlasnik Benderija je zahtijevao kesu dukata, a uz to da kuća bude prebačena na drugu obalu Miljacke.
Grad Sarajevo za potrebe gradnje gradske Vijećnice u dva navrata šalje arhitektu Aleksandra Witteka u
Kairo radi proučavanja islamske arhitekture i umjetnosti. Kao mogući uzor, osobito za neke dijelove
fasade Vijećnice, može se uzeti kairska džamija Hasana II. Wittek umire u Gracu, a Vijećnicu dovršava
arhitekt Ćiril Iveković.
Preñite staru Šeher- ćehajinu ćupriju, ali se zadržite na njoj jedan trenutak.
Iza i ispred vas je najstariji dio grada, a iznad vas su vojne utvrde i Stara kasarna.
Jedinstveno.
Nigdje se tako naglo, bez predgraña, ne ulazi ili izlazi iz velikog grada.
Ali zanimljivost tek slijedi. Onaj ko se popne do male utvrde - Žuta tabija (predlažemo da uzmete taksi -
oko 500-600 m.), biće nagrañen prekrasnim pogledom na Sarajevo i okolne planine, ali i
senzacionalnim doživljajem.
Nagrada je slušanje fascinantnog ekumenističkog eha koji Sarajevo danas odašilje u eter (eho crkvenih
zvona i eho ezana – islamskog poziva na molitvu), prilika za fotografiju ili kadar za vječnost.
Sa ovoga mjesta se pruža iznimno lijep pogled na sarajevsku dolinu, značajne objekte Grada, crkve,
džamije, sinagoge, stare stotinama godina i izgrañene jedne pored drugih koje predstavljaju i
jedinstveni spomenik zajedništva bosanskohercegovačkih naroda. Historija grada Sarajeva ne bilježi
sukobe meñu njegovim stanovnicima.
Svakako pogledajte staru Iplidžik- Sinanovu džamiju (XVI stoljeće) pedesetak metara sjeverno od
izlaza sa Žute tabije u ulici Jekovac. Istom ulicom u pravcu jugozapada, spustite se u baščaršijski
lavirint.
Siñite stazom niz mezarje (groblje) starog kvarta Kovači koji je ime dobio po kovačima kamena koji su
tu klesali nadgrobne spomenike. Tu niče i nova rezidencija Islamske zajednice Bosne i Hercegovine.
„Sarajevska groblja nisu sumorna mjesta na periferiji Grada, nego sastavni dio žive slike Grada. U
njima i okolo njih smrt ne zamračuje život i život ne skrnavi smrt. Mezari i groblja u Sarajevu sa svojim
bjelim nišanima i spomenicima koji tonu u zemlju umiru danas i sama, ali spokojno i dostojanstveno u
ljepoti kao što su živjeli i umirali i bivali sahranjivani stoljećima oni koji u njima počivaju“ – zapisao je
sarajevski nobelovac.
Staro groblje nad Kovačima je bilo od 1878. godine pretvoreno u park, ali je u vremenu ratne opsade
Grada 1992-1995. godine ponovo aktivirano. U donjem dijelu groblja su ukopavani poginuli borci, pa se
od tog vremena naziva Šehidsko mezarje (groblje). Tu je i mezar i Muzej Alije Izetbegovića, prvog
predsjednika nezavisne države Bosne i Hercegovine.
Siñite do Stare pravoslavne crkve Sv. Arhangela Mihaila i Gavrila i Muzeja ikona. Do danas nije
precizno utvrñeno vrijeme gradnje crkve. Evo prilike za završni čin običaja „Poželi želju drugome na
način Sarajlija i ona će ti se ispuniti“.
Pred vama je mali uspon stepenicama na Ćurčića brijeg iza crkve.
71
ovog područja“
Jahja-paša daleke 1482/1483. godine podiže džamiju koja je izgorjela kada je grad Sarajevo zapalio
Eugen Savojski (1697. godine). Salih-aga Ćurčić obnavlja džamiju koja se od tada zove Ćurčića
džamija.
Skrenite u Gloñinu ulicu i uñite u harem džamije i pogledajte stare i nove nišane (spomenike) uglednih
Sarajlija. Produžite Gloñinom ulicom do broja 8 i detaljno obiñite Svrzinu kuću (depadans Muzeja
Sarajeva), spomenik bošnjačke kulture stanovanja iz XVIII stoljeća. Predlažemo vam da se malo
odmorite uz bosansku kafu ili osvježavajuće piće u krugu Muzeja.
Spustite se Hrgića ulicom do zgrade Fakulteta islamskih nauka (1889.), remek djela češkog arhitekte
Karla Paržika (roñen u Češkoj, arhitektonski fakultet završio u Beču, u Sarajevu proživio šest
desetljeća), rañene u pseudomaurskom dekorativnom stilu. Fakultet je ovdje preseljen iz objekata Gazi
Husrev-begova vakufa u kojem je počeo da djeluje u Kuršumli- medresi (preko puta Begove džamije).
Na fakultetu je do danas odškolovano preko 470 generacija studenata.
U Hrgićevoj ulici je odrastao i poznati bosanskohercegovački slikar Safet Zec, koji danas živi i u
Veneciji i u Sarajevu.
Malo uzbrdo, u ulici Sagrdžije je spomenik stambene kulture grada, kuća Alije ðarzeleza za koju se
vjeruje da je najstarija kuća u gradu. Alija ðerzelez je suvremenik utemeljitelja urbanog Sarajeva Gazi
Husrev-bega i junak iz narodne poezije (početak XVI stoljeća). U ovoj ulici je i Hadži Sinanova tekija
(1638/1639).
Centralni trg sa Sebiljom je mjesto sa kojega se granaju ulice prema vrstama zanata. Tu je radnja
posljednjeg sarajevskog užara Džemala Kurahovića. Užari od konoplje proizvode razne konopce i
mreže.
Onaj posjetilac koji nije obišao barem nekoliko zanatskih ulica, nije ni dotakao dušu i suštinu
Baščaršije. Kujundžijska (zlatarska) čaršija je nastala u XVI stoljeću. Tu se nalazi i stara zlatarska i
juvelirska radnja (porodice Zlatar) čiji potomak održava mehanizam starog sata na obližnjoj Sahat kuli
koja vrijeme mjeri od izlaska i zalaska sunca. Zbog svakodnevne korekcije vremena (nejednaka dužina
dana), uz Sahat-kulu je osnovana institucija sa osnovnim astronomskim instrumentima (muvekithana)
sa astronomom (muvekit). Sat na sarajevskoj Sahat kuli pokazuje vrijeme po lunarnom kalendaru i po
tome je vjerovatno jedinstven u svijetu.
U Kazandžiluku se izrañuju predmeti od bakra za svakodnevnu upotrebu, ali i drugi predmeti umjetne
izrade. Stare kazandžijske radnje se nalaze i u drugim okolnim ulicama.
Novo vrijeme neumitno daje i drugu namjenu starim zanatskim ulicama, ali ulica Aščiluk koja potiče iz
ranog osmanskog perioda je i dalje tu, sa aščinicama (gotova jela), sa tradicionalnim jelima koja se
serviraju u tradicionalnom posuñu (sahanima).
Kupite suvenir, probajte sarajevski roštilj (čevapčiće); pitu sa raznim nadjevima u buregdžinicama;
tradicionalni bosanski kolač uz bozu (osvježavajući napitak) na baščaršijskoj raskrsnici slastičarni
nazvanoj Slatko ćoše; jedinstveni sladoled u slastičarni “Egipat” u pješačkoj ulici (Ferhadiji) ili neko jelo
u nacionalnim restoranima! Gastronomska ponuda u Gradu je nevjerovatna mješavina grčko-orjentalne
i srednjoevropske kuhinje sa jedinstvenim varijacijama. Na kraju popijte bosansku kafu koja se servira
na poseban način u džezvi sa fildžanima, uz rahatlokum i kocku šećera.
Samo takav miran obilazak daće vam priliku da ispod trenutno skromne odore Grada otkrijete ponešto
od veličanstvene baštine jedne od četiri najveće turističke destinacije jugoistočne Evrope (uz Atinu,
Istanbul i Dubrovnik).
Zaronite u Baščaršiju, stari dio grada i slobodno se izgubite u čaršijskom bermudskom trouglu:
Vijećnica – bezistani (Brusa bezistan – stalna postavka Muzeja Sarajeva) – Begova džamija – katolička
Katedrala – Stara sinagoga – Stara pravoslavna crkva i Muzej ikona.
Begova džamija (1530. godine) je najznačajnija islamska grañevina na ovim prostorima. Nju je izgradio
Gazi Husrev-beg najveći i najznačajniji legator u Bosni i Hercegovini, po ocu Hercegovac, a po majci
carević, unuk sultana Bajazida II. Valja reći da je Begova džamija prva džamija u cijelom islamskom
svijetu koja je dobila električnu rasvjetu (1898. godine).
Gazi Husrev-beg pokreće rad prve Visoke vjerske škole (1537. godine) koja je bila u rangu europskih
fakulteta (Kuršumli -medresa) u kojoj se, osim teologije, izučavalo pravo i filozofija. Istovremeno
utemeljuje jednu od najstarijih biblioteka u Evropi. Biblioteka se vremenom uvećavala otkupom
privatnih zbirki knjiga i rukopisa.
U srcu Baščaršije u toku su završni radovi na konačnom rješenju smještaja biblioteke.
72
ovog područja“
Napokon krenite najstarijom (1462. godine) poznatom ulicom Sarači, gdje su zanatlije izrañivali
predmete od kože (kožnu opremu za konje i kožnu galanteriju). Tu su papudžijske radnje porodice
Kalajdžisalihović, koje se spominju 1822. godine, u kojima se i danas izrañuju papuče, a unazad
trideset godina posebno dizajnirane papuče „aladinke“.
Nemojte propustiti priliku da se napijete vode na staroj česmi ispred Begove džamije. Legenda kaže –
ko se napije vode sa jedne od starih sarajevskih česmi, taj će se vratiti u Sarajevo.
Krenite prema džamiji Ferhadija (1561. godine) po kojoj se zove glavna pješačka ulica Sarajeva. Dok je
Ferhad-beg (potomak stare sarajevske porodice Vuković Desisalić) gradio sjajnu džamiju, njegov brat
Ivan radi sliku Bogorodica sa Kristom.
Tim putem proći ćete kroz jedinstvenu historiju Grada, od osmanskih i austrougarskih, do modernih
vremena.
Vi već pripadate društvu najvećih svjetskih putnika, koji su duhom ovoga grada uvećali bogatstvo
svoga svijeta, kojeg putujući nose sa sobom.
Turističke rute generalno
Ovdje je dat primjer turističke prezentacije užeg, starog jezgra Grada, sa akcentom na stare zanate.
Meñutim, turistički itinereri u zavisnosti od motiva posjete Gradu i zanimanja posjetilaca mogu biti
tematskog karaktera. Kada je riječ npr. o kongresnom turizmu, jasno je da će se program obilaska
prilagoditi temi kongresa ili posebnom interesu grupe, sve ovisno o raspoloživom vremenu. U svakom
slučaju, ukoliko se akcenat daje na nematerijalno naslijeñe, a to je zasigurno dragulj Sarajeva, kako
sami zanati, tako i Baščaršijski trokut, te pojedine zanimljivosti, grupa bi ponovno trebala da krene od
Kuće zanata u kojoj bi, uz malo adekvatno posluženje, dobila osnovne informacije o planirnom
obilasku, a potom bi krenula na sam obilazak. Kod tzv. gastro ponude, obilazak bi u najvećem dijelu
trebao biti individualan. Ponovno počevši od Kuće zanata. Ovo iz razloga što gastro ponuda ne
odgovara logičnoj turističkoj ruti.
Navedeno ukazuje na činjenicu da informacije u Kući zanata trebaju biti objektivne, tačne i na temelju
utvrñenih i provjerljivih kriterija.
Literatura:
Bibanović, Zoran: “Turizam - interes Bosne i Hercegovine”,Rabic, Sarajevo, 2008.,
Bibanović, Zoran: ”Turistički manual”- u štampi
73
ovog područja“
Turistička promocija kulturnog nasljeña starog dijela grada Sarajeva – problemi

prezentacije
Rezime
Od vremena početaka modernog turizma Sarajevo je jedna od četiri najveće turističke destinacije
Balkana (uz Atinu, Istanbul i Dubrovnik). Istovremeno, u Sarajevu se ne primjenjuju evropska iskustva
afirmacije turističkih destinacija.
U ovome trenutku (2010. godine) velike gradove u Bosni i Hercegovini, pa tako ni stari grad Sarajevo,
nije moguće turistički organizirano obilaziti autobusom, jer ne postoje mjesta za ukrcavanje ili
iskrcavanje turista koji putuju autobusom ili panoramski obilaze gradove; nedostaju parking prostori za
povremeno i stalno zadržavanje turističkih autobusa, ulice na Baščaršiji sa adekvatnim obilježjem,
toaleti…; neureñeni su prilazi i stepeništa prema mnogim atrakcijama (Svrzina kuća, Kovači…);
problem su nedostupne ili neureñene turističke atrakcije (Staro jevrejsko groblje, Vraca, Kozja ćuprija,
Žuta tabija…). Poseban problem je nepostojanje mjesta (objekta) za turističku edukaciju, prezentaciju i
interpretaciju nematerijalne kulturne baštine („Kuća zanata”).
Osmišljeni itinereri omogućavaju uključivanje dodatnih ljudskih i baštinskih resursa, sadržaja i aktivnosti
i podjednako su zanimljivi za grañane i turiste, bilo da ih obilaze individualno ili grupno. Oni valja da su
koncipirani tako da Baščaršiju u kulturnom smislu vrjednuju kao jedinstveno mjesto.
U cilju razvoja turističke destinacije Sarajevo treba osnovati development kompaniju (agenciju za
upravljanje destinacijom) za promociju tradicionalnih zanata, posebnu Kuću zanata koja će biti
polazište za turističke ture posvećene nematerijalnom naslijeñu.
Tourist promotion of cultural heritage of Old city Sarajevo-presentation problems

Resume
Ever since modern tourism begins, Sarajevo is one of the four greatest tourist destinations at the
Balkans (along Athena, Istanbul and Dubrovnik). Sarajevo at the same time does not apply European
experiences concerning affirmation of tourist destinations.
At this moment (2010) it is not possible to go around big cities across all Bosnia and Herzegovina, as
well as Sarajevo, with bus by travel agency, because there are no places for boarding or getting off the
passengers who are traveling with bus nor there can make panoramic tour of the city. There are no
parking areas for temporary or permanent stay of tourist busses, no adequate signs at the streets in
Bascarsija, no toilets...There are no tourist guide agencies and therefore there are no fixed price list as
well as there are no minimal guiding standards.
Main pedestrian zone –Ferhadija is barely passable. Streets around Bascarsija, those important for
tourist, are quite often unreachable for pedestrians (streets like Josip Stadler, Franjevacka, Avdage
Sahinagica, Logavina and etc). There are neglected accesses to staircases towards number of
attractions (cult places, Svrzo's House, Kovac and etc). Problem is that there is no access or neglected
tourist attractions (Old Jewish cemetery, Vraca, Kozja ćuprija-bridge, Žuta tabija and etc). Numbers of
tourist attractions are insufficient (excursion, tours around city with adequate itinerary, belvedere and
resting places).
Special problem is absence of place (facility) for tourist education, presentation and interpretation of
intangible culture (Craft House).
Meaningful itinerary enables inclusion of additional human and cultural resources, tourist attractions
and activities. They could be interested both for citizens and tourist, does not matter whether they visit
it individually or in group. They need to be conceptualized in the way that Bascarsija would be
evaluated as unique place.
In order to develop tourism in Sarajevo, there is a need to establish development company (Agency for
destination management), for promotion of traditional art crafts, especially so called Craft House which
will be starting point for visits of intangible heritage.
Key words: destination, touristic itinerary, traffic problems, experience from Croatia and Serbia.
74
ovog područja“
PROMOTIVNE AKTIVNOSTI - VAŽAN SEGMENT TURISTIČKE PONUDE
Organiziranje polivalentnih centara koji promoviraju kulturno-historijsko nasliijeñe odreñenog područja

nije novina na tržištu. Postavlja se pitanje načina plasmana proizvoda koje promoviraju ovakvi centri.
Upravo zbog činjenica da se mnoge, a posebno nerazvijene i/ili zemlje u razvoju, susreću sa
problemima utjecaja globalizacije na lokalnu zajednicu i njene vrijednosti, to je jedan od načina
efikasnije borbu protiv ovih pojava organiziranje tzv. online promocije i prodaje proizvoda odreñenih
skupina, u našem slučaju baščaršijskih zanatskih proizvoda. Pored pozitivnih ekonomskih rezultata,
navedeno takoñer pomaže očuvanju starih zanata i običaja. Mogući pozitivan primjer kod nas jeste
slučaj udruženja u Tuzli koje je, svjesno činjenice da su tradicionalne rukotvorine potencijal koji naša
zemlja, uprkos izvrsnim preduvjetima dovoljno ne koristi, pokrenulo izradu i prodaju na
meñunarodnom planu rukotvorina i to na sasvim moderan način - putem interneta.
Više je načina kako jedan centar može ponuditi svoje uslugu putem Interneta - od vlastite web
stranice ( što je posebno interesantno za budući status starih zanatskih proizvoda) do udruživanja u
regionalnu interesnu mrežu, do čega će neizbježno doći kada centar postigne svoj osnovni cilj: da
postane mjesto okupljanja svih zainteresiranih za razvoj turizma i uključivanje starih zanatskih
umijeća u turistički „proizvod“.
Ovo tim više što sam program UCODEP-a predviña povezivanje tri balkanske urbane cjeline, gdje bi
zasigurno Kuća zanata trebala na svoj način biti vodeći centar.
Dvije su činjenice koje opravdavaju pokretanje „online“ promocije i prodaje sarajevskih zanatskih
proizvoda. Prva, veliki broj turista koji posjećuju Sarajevo. Tu dolaze kao dio dužih aranžmana,
posjećuju više država u regionu, te su kupili veći broj suvenira, pa postaje fizički nemoguće ponijeti
neki dodatni proizvod. Takvim posjetiocima treba ostaviti mogućnost da, nakon što se vrate kući,
mogu naknadno kupiti neki proizvod koji im se svidio u toku posjeta destinaciji. Drugi važan faktor je
veliki broj ljudi iz BiH koji žive u inozemstvu, te osjećaju posebnu emocionalnu privrženost prema
nekim proizvodima (bosanska džezva i fildžani, npr.), a nemaju drugu mogućnost nego da preko
Interneta naruče neki originalni i autohtoni proizvod.
Slijedi da je, nakon saznanja koji su to stari autohtoni zanati i uslužne djelatnosti, nužno sačiniti bazu
podataka i katalog svih proizvoda koje te zanatlije sa Baščaršije prave i nude na tržištu. Lista i katalog
ni u kojem slučaju ne treba da budu konačni, već naprotiv, da budu živi organizam koji će se razvijati i
širiti u skladu sa trendovima na tržištu i mogućnostima ponuñača. Certificirani proizvodi će u samom
katalogu imati posebno mjesto.
Za uspjeh ovakvog načina komuniciranja sa zainteresovanim od presudnog je značaja promotivna

kampanja. Koristeći situaciju na tržištu gdje je jasno da ovakav način rada nije dovoljno zastupljen
meñu domaćim akterima, tim koji će upravljati Kućom zanata treba kreirati jasan "proizvod" koji će se
nuditi na tržištu, te s tim u vezi i definisati jasan plan komunikacije sa potencijalnim kupcima, koristeći
kao ulazne podatke, podatke i saznanja koja daje ovaj elaborat.
Promotivna kampanja Kuće zanata treba da se provodi putem komunikacijskih kanala kao što su
printani mediji - leci i brošure, uključujući i zaseban „vodič“ priča i legendi, Internet, web stranicu i
društvene web stranice, direktni marketing – sajmovi i izložbe, PR - odnosi s javnošću, te turistička
signalizacija – table na Baščaršiji (posebno obrañen dio elaborata).
Pored klasične izrade printanih medija i njihovog distribuiranja, Kuća zanata bi trebala organizirati i
sasvim nove načine i vrste komunikacije, poput organiziranja nagradne igre ili kviza za turiste, gdje bi
im se postavilo nekoliko kratkih i jednostavnih pitanja o sarajevskim zanatima, na koja bi trebali
odgovoriti razgledajući i šetajući kroz Baščaršiju, ili komunikacijom sa lokalnim stanovništvom.
Nagrade bi bila obavezna, istina simbolična, ali to bi svakako dodatno zainteresiralo turiste za ovu
vrstu baščaršijskog sadržaja.
Takoñer je bitno napomenuti da dobro kreiran letak, sa interesantnom sadržinom, dobro riješenim
vizualnim identitetom često kod turista postaje i jedna vrsta suvenira koji se nosi kući i omogućava
širenje dobrog glasa i reklame još dugo vremena nakon što se "iskoristi" u destinaciji.
75
ovog područja“
Obraćanje pojedinim ciljnim grupama, može biti i direktno, ali s ovog aspekta posmatrano,
prvenstveno institucionalnim grupama, preko kojih se indirektno "proizvod" plasira na tržište. Radi se
o raznim grupama, meñu kojima su za Kuću zanata najvažniji turistički vodiči, te je način organiziranja
turističkih vodiča i njihova educiranost za prepoznavanje vrijednosti baščaršijskih zanatskih proizvoda
uključujući i uslužne, od presudnog značaja.
Iako još uvijek nisu institucionalno organizirani, turistički vodiči predstavljaju prvu liniju kontakta sa
turistima, manje-više sami odreñuju ture i obilaske koji najviše odgovaraju posjetiocima, ali i njihovim
(finansijskim) interesima, te je s tog aspekta uspostavljanje komunikacije i saradnje sa turističkim
vodičima veoma bitno. Ove ciljne grupe su možda i najvažnija karika u lancu isporuke vrijednosti
krajnjim potrošačima, jer bez dobre komunikacije i saradnje sa ovim institucijama opravdanost cijelog
projekta može doći u pitanje.
Nažalost, ni PR promocija nije do kraja iskorištena kada je u pitanju kultura, kulturno-historijsko
naslijeñe i naročito zanati.
Ovaj vid promocije usmjeren je prije svega ka lokalnom stanovništvu. Cilj odnosa s javnošću, kao
funkcije marketinga, je stvaranje pozitivnog publiciteta kroz sredstva javnog informisanja, radi se o
brižljivo planiranoj kampanji: neplaćeni članci, novosti ili prilozi koji pomažu da se lokalno stanovništvo
upozna prvenstveno sa postojanjem Kuće zanata i sl. Veoma je bitno da grañani Sarajeva i okoline
budu svjesni postojanja ovog polivalentnog centra. Jedna od mogućih način kampanje jeste i
organiziranje namjenskih posjeta za novinare i TV kuće, press konferencija i sl., koje prethodno treba
brižljivo pripremiti u svakom pogledu.
76
ovog područja“
Promotivne aktivnosti Kuće zanata
Rezime
Dobro osmišljena promotivna kampanja jedan je od najbitnijih elemenata budućeg poslovanja Kuće
zanata. Internet kao sredstvo komunikacije, ali i kao efikasan kanal prodaje, mora se maksimalno
iskoristiti da bi se privukla pažnja ciljnih segmenata. Printani materijali kao sredstvo promocije trebaju
biti kreativni, zanimljivi, te interaktivni (nagradna igra, kvizovi i sl.), kako bi privukli maksimalnu pažnju
posjetilaca. Direktno obraćanje institucionalnim ciljnim grupama (partnerima), meñu kojima je možda
najbitnija vodička služba, od presudne je važnosti za uspjeh projekta. Posebnu pažnju potrebno je
posvetiti PR aktivnostima kao elementu promotivne kampanje, budući da su te aktivnosti uglavnom
usmjerene ka lokalnom stanovništvu, kod kojeg je potrebno podizati svijest o značaju starih zanata.
Učešćem Kuće zanata na sajmovima, izložbama i sličnim manifestacijama meñunarodnog karaktera
doprinijeti će se izgradnji pozitivnog imidža Sarajeva i BiH kao atraktivne i jedinstvene turističke
destinacije.
Ključne riječi: kuća zanata, komunikacije
House of Handicrafts – Promotional activities
Resume
Well designed promotional campaign is one of the key elements for future business success of the
House of Handicrafts in Sarajevo. Internet as a way of communication and as an effective channel of
sales as well, should be used to attract target groups attention. Printed materials as a promotional mix
element should be creative, interesting and interactive (quizzes, award winning questionnaire etc.).
Direct marketing activities targeted to institutional groups (partners), such as tour guide associations
or agencies, are of crucial importance to project's success. Big deal of attention should be focused on
PR activities of "House of Handicrafts", primarily because these activities have a task to communicate
with local community, citizens of Sarajevo, and raise the awareness about importance of old and
traditional handicrafts. Attending of "House of handicrafts" to big fairs or exhibitions on international
level, may contribute in (re)building of positive image of Sarajevo and B&H as an attractive and
unique tourist destination.
Kay words : House of handicrafts, communication
77
ovog područja“
REZULTATI ISTRAŽIVANJA
RAZLOZI ZA OSNIVANJE KUĆE ZANATA
Graditeljstvo na Baščaršija i njenim rubnim dijelovima važan dio turističke ponude Sarajeva
Svaka urbana cjelina formira se i razvija shodno odreñenim društveno-političkim uvjetima koji diktiraju
njen ekonomski, odnosno privredni razvoj, i što je posebno važno, njen kulturni identitet. To znači da
se sa društveno-političkim promjenama urbana cjelina više ili manje mijenja. Primjer za navedenu
tvrdnju jeste Baščaršija, staro urbano jezgro Sarajeva, kao i sam Grad. Nastala u osmanskom periodu,
formirana je po tadašnjim uzusima gradnje i privreñivanja, koji se u najkraćem mogu iskazati kao:
- odvojen prostor privreñivanja (čaršija) od prostora stanovanja (mahale), pri čemu svaka od ove dvije
cjeline ima sadržaje koji zadovoljavaju njihove potrebe;
- gradnju koja ne zaklanja vidik, niti svojim gabaritima ugrožava potrebe drugoga, uz poštivanja ovih i
drugih tradicionalnih prava i običaja;
- formiranje snažnih interesnih zajednica, bilo u mahali, bilo u čaršiji (esnafi), sa ciljem ostvarivanja i
zadovoljenja potreba takve zajednice.
Izuzetak u ovakvoj koncepciji gradnje jesu monumentalni vjerski objekti svih konfesija unutar zone
privreñivanja, dok su vjerski objekti u zoni stanovanja svojim izgledom i veličinom uklopljeni u samu
mahalu.
Sa promjenama koje donosi XIX i naročito XX stoljeće, brojnim valovima migracija, (od perioda
austrougarske uprave, Prvog i Drugog svjetskog rata, socijalističkog načina privreñivanja, perioda
opsade Sarajeva itd.), industrijalizacijom, a u posljednje vrijeme i kretanjima koje donosi globalizacija,
dolazi do velikih društveno-političkih promjena, ekonomskih uspona i padova, što se odrazilo i
odražava na prostor starog urbanog jezgra, ali i mahala.
Unutar Baščaršije i na njenim rubnim dijelovima izgrañeni su monumentalni objekti koji su narušili njen
izvorni izgled (Vijećnica, hotel Evropa, GH biblioteka i dr.), ali su vremenom, više ili manje, postali njen
sastavni i prepoznatljivi dio.
Premda je osnovna matrica iz najstarijeg perioda zadržana do danas, uvidom na terenu i u raspoloživu
dokumentaciju, uočeno je da je u mahalama proces neadekvatne gradnje izraženiji, često grublji i u
ovom momentu praktično nezaustavljiv. Što je posebno važno, ovaj trend prate veoma snažne
promjene u kulturi ponašanja izražene kroz nepoštivanje tradicionalnih prava i potreba: gradnja na
uštrb zelenila (nestajanje bašči, narušavanje tradicionalne intime i dr.), upotreba novih neadekvatnih
materijala, drugačijih stilova gradnje i sl., uključujući napuštanja tako bitnog prava na vidik, što je
nekada bio sveukupni prepoznatljivi izgled rubnih dijelova Baščaršije.
Nastojanja službi zaštite naslijeña, posebno izražena sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog
stoljeća, dala su odreñene zapažene rezultate, te su revitalizirane neke od vrijednosti ovog područja (
obnova trgovki, sanacija nekih monumentalnih objekata, snažni input u načinima korištenja odreñenih
prostora shodno izvornoj namjeni i tradiciji i dr.), ali nažalost ovaj trend nije nastavljen.
Naime, u ovom momentu status zaštićenog dobra utvrñuju tri nivoa službi zaštite, ali konačnu riječ
vezano za radove na pojedinačnom dobru, načine korištenja datog prostora, uključujući namjenu, ima
nadležna općina.
Iz više razloga, meñu kojima je privredno-ekonomski interes presudan, ali i nedovoljna stručna
saznanja i nedovoljna svijest o važnosti ovog dijela Grada, pored ostalog i za turističku ponudu, uslovili
su da se čak i unutar same Baščaršije često izvode radovi mimo uzusa struke, što remeti ritam i izgled
prostora. Uočena je pojava korištenja poslovnih prostora mimo tradicionalne namjene konkretne ulice
ili mimo tradicionalnog nivoa vrste, valjanosti i kvalitete ponude, što sve utiče na ukupni izgled i
turistički potencijal datog prostora.
Slijedi da je potrebno mnogo snažnije uključivanje struke svih nivoa odlučivanja u proces zaštite i
korištenja prostora Baščaršije i njenih rubnih dijelova, kako bi se negativni trend osujetio, a sam prostor
starog urbanog jezgra Sarajeva unaprijedio. Odreñenu ulogu u procesu sagledavanja negativnosti i
uticaja na očigledne zahtjeve tržišta, mogle bi imati i udruženja zanatlija, bilo samoinicijativno, bilo kroz
vlastiti polivalentni centar tzv. Kuću zanata.
78
ovog područja“
Stari zanati – čuvari tradicije Baščaršije

Društveno-politička i ekonomska kretanja na širim prostorima odrazila su se i na sektor zanata -
nestanak onih za čijim proizvodima je prestala potražnja, prilagoñavanje pojedinih novim potrebama i
konačno, pojava sasvim novih zanata. Ipak, odreñeni zanati su zahvaljujući, ne samo potražnji već
prvenstveno vlastitoj atraktivnosti i vještini izrade, opstali sve do danas. Premda su pojedini, poput
papudžija, kujundžija i dr., postali pravi brend ovog područja, baščaršijske zanate treba sagledavati
kao cjelinu, jer oni svi zajedno i neodvojivo čine segment turističke ponude, poznati „baščaršijski duh“.
Oni su turistički brend, a kao način rada dio nematerijalnog naslijeña ovih prostora.
Komparativnom analizom rezultata istraživanja i odreñenih dokumenata, uočeno je da pojedini nivoi
vlasti pomažu ne samo stare i tradicionalne zanate, već i tzv. niskoakumulativne, što je potpuno
ispravno. Svi oni zajedno odražavaju potrebe stanovnika dovodeći ih svakodnevno na Baščaršiju,
čineći je samim tim i živom i turistički privlačnom.
Imajući u vidu iskustva u nekim poznatim turističkim područjima, poput Firence u Toskani u Italiji,
Dubrovnika u Hrvatskoj i dr., treba naglasiti da je za turizam od iznimne važnosti život i živost u
turistički atraktivnom prostoru, susret sa stanovnicima, mogućnost osjećaja duha i prirode takvog
prostora. Nažalost, trend neadekvatnog i nenamjenskog korištenja datog prostora, a to je svakako
posljedica potražnje i ekonomske snage odreñenih djelatnosti, posredno može uticati na nestanak,
odnosno povlačenje (naročito uslužnih) djelatnosti važnih lokalnom stanovništvu na manje
atraktivna i sporedna područja. (Već je uočena povećana ponuda savremenih načina serviranja kahve
na uštrb tradicionalnom, što bi mogao biti prvi pokazatelj navedenom.) Ovakvo povlačenje bi dovelo do
sve manjeg ili kraćeg boravka stanovništva na tom prostoru ili pojedinim njegovim dijelovima, a to je sa
stanovišta razvoja turizma nepoželjno.
S duge strane, finansijska i druga pomoć data na relativno širokom planu objektivno umanjuje pomoć
koju očekuju tradicionalni i stari zanati, čineći ih manje ili više podložnim nekim drugim negativnim
trendovima, kao što je trgovina, uvoz proizvoda koji nisu autentični, ali se kao takvi prodaju, izrada
neadekvatnih kopija, izrada predmeta od neodgovarajućih materijala čime se ruši autentični kvalitet itd.
Jasno je da u današnjoj konstelaciji društva nije moguće zabraniti uvoz, niti treba onemogućiti
zanatlijama da privreñuju za svoje potrebe. Svaki rad, pa tako i rad zanatlija, potaknut je vlastitim
pojedinačnim interesom, a ovisan je o ponudi i potražnji. Tako je bilo i u doba stroge hijerarhijske
organizacije, kada je bilo detaljno utvrñeno ko i kako radi, kakav se materijal upotrebljava, kako se daje
garancija na proizvod i sl. (Još 1872. godine uočeno je „kako neke sarajevske kujundžije prodaju
seljacima razne ukrasne bakarne proizvode po cijenama kao da su izrañene od srebra, a ukrasne
predmete od običnog kamena kao da su izrañeni od dragog kamena“.(22)
Slijedi da je za održavanje željenog standarda proizvoda, a to je važno i u turizmu, potrebna
odreñena stručna valorizacija i validno saznanje o vrijednosti i autentičnosti proizvoda.
Ponuda zanatlija, uslovljena je kako potražnjom, tako i mogućnostima nabavke adekvatnog
materijala, ali i umijećem rada samog zanatlije. Da je tradicionalni obrt bio u krizi i u tom pogledu,
govori podatak o nastojanju austrougarskih vlasti da osnuju brojne radionice sa ciljem edukacije,
doedukacije i spašavanja tradicionalnih umijeća.
Danas, nakon što su stari zanati prošli tegoban put od nestajanja do, kako se trenutno čini, opstajanja,
uočeno je da nisu sve zanatlije jednako osposobljeni za vlastitu proizvodnju, vlastiti rad, što bi takoñer
mogao biti jedan od uzroka pojačanog uvoza.
Pojačani uvoz, pored ostalog, obara cijenu autohtonog proizvoda.
Očigledno je da je nužna brižljivo planirana aktivnost, kako na očuvanju tradicionalnih i starih
umijeća, tako i na podizanju svijesti o njihovim vrijednostima generalno.
Najbolji način za postizanje ovakvog cilja jeste organiziranje jednog polivalentog mjesta koje će
u saradnji sa svim zainteresiranim promovirati i čuvati stare zanate. A kada je riječ o turizmu,
22
Mujo Koštrić „Bibliografija zakona i drugih pravnih akata BiH objavljenih u časopisima i novinama i štampanih u
Vilajetskoj štampariji do 1878. godine“ JU Historijski arhiv Sarajevo, 2009, str. 25, br. 82
79
ovog područja“
zanati kao način rada, a ne samo kao proizvod, su preduvjet njegovog ne samo postojanja, već i
razvoja na prostoru starog urbanog jezgra. Jer onog momenta kada se izgubi ili ugasi „baščaršijski
duh“, a njega čini stalna interakcija izmeñu stanovnika grada u najširem smislu, zanata svih vrsta
uključujući uslužne djelatnosti i očigledan način rada, odnosno ambijent starog urbanog jezgra -
turizam će lagano i neprimjetno stagnirati, u najboljem slučaju neće ići uzlaznom očekivanom linijom.
Na ovom mjestu nije na suvišno ukazati na praksu u nekim evropskim zemljama gdje se zanatske
radionice pred nestajanjem otkupljuju od vlasnika, daju novom vlasniku (makar to bio i sin vlasnika od
kojeg je radionica otkupljena) koji se finansijski stimuliše da nastavi sa radom. Na ovaj način spriječava
se da smrću zanatlije nestaje potpuno i njegova djelatnost, važna za život i turistički imidž odreñenog
grada ili ulice. Šta to znači pokazuje slučaj sa radnjom jednog od poznatih sarača čiji je zembilj ušao u
mnoge kataloge posvećene zanatima, gdje je veoma brzo nakon njegove smrti, na mjestu njegove
saračke radnje u istoimenoj ulici na Baščaršiji, otvorena prodavnica točenih parfema.
Priče, legende i kultna mjesta - važan dio turističke ponude

Vrijeme masovnog „industrijskog“ turizma je prošlo. Na sceni je tzv. ciljani turizam, turizam malih
specijaliziranih grupa koje žele da vide i čuju nešto posebno. To su grupe koje dolaze u grad „s
povodom“, bilo da se radi o kongresnom, vjerskom, sportskom i drugim vrstama turizma. A kada
ovakve grupe obilaze mjesto, prije svega žele da čuju i osjete njegov duh, život, pulsiranje grada, da
osjete prošlost kroz priče i legende vezane za pojedine lokalitete, objekte ili ljude.
U tom smislu staro urbano jezgro je pravi dragulj, ali dragulj koji nije dovoljno iskorišten.
Ne samo što postoji bezbroj priča koje govore o znamenitim pojedincima i porodicama, naročito
zanatlijskim, o životu na istom prostoru uz istovremeno poštivanje individualnosti i osobenosti Sarajlija
različite vjere, nacije, jezika, kulture i običaja, već mogu da se upoznaju sa gotovo jedinstvenim kultnim
ili svetim mjestom znanim kao Baščaršijski trokut.
Nažalost, iz više razloga, a svakako se radi o nedovoljnoj brizi nadležnih, „profesionalni“ prosjaci
znajući za običaj darivanja novcem, svakodnevno prose ispred turbeta Sedam braće, jednim od
temelja Trokuta, čime odvraćaju posjetioce, daju veoma lošu sliku turistima, a sam lokalitet u cjelosti
postepeno gubi na intenzitetu posjeta, a time i na atraktivnosti.
U ovakvim slučajevima radi se o tzv. nematerijalnom naslijeñu koje nije moguće prezentirati na
klasičan način.
Mogući ili najprikladniji način bilo bi mjesto, u ovom slučaju Kuća zanata gdje bi se grupe na
primjeren, jednostavan i zanimljiv način upoznale sa nematerijalnim baščaršijskim naslijeñem
raznih vrsta (mjesta zanata kojih više nema ali postoje legende o njima, zanati koji su živi pa se vide
načini rada, priče vezane za ličnosti čiji se objekti obilaze, kultna mjesta...), a potom individualno ili
grupno krenuli u obilazak.
Itinereri i vodiči
Obilazak najvažnijih lokaliteta poput muzeja, mostova, vjerskih objekata, panoramnog razgledanja
Grada i sl. je uobičajeni itinerar i to je manje-više poznato. Meñutim, kada se želi pokazati nešto
nesvakidašnje poput naprijed navedenog nematerijalnog naslijeña, potom gastro ponude i dr., obilazak
nije, iz više razloga, moguće organizirati na klasičan način. Za ovu vrstu turističke ponude, uključujući
kupovinu suvenira, a to su mahom zanatski proizvodi sa Baščaršije, od presudne je važnosti umješnost
turističkih vodiča. Nažalost, ova oblast kod nas nije ureñena. Vodiči su često bez certifikata, ovaj posao
nerijetko obavljaju vodiči koji dolaze iz drugih sredina itd. Bez pretenzija da se predlaže kompletno
ureñenje ove oblasti, a imajući u vidu evropsku praksu gdje domaći teren predstavljaju domaći vodiči i
gdje vodiči obično svakih deset godina obnavljaju svoje dozvole/certifikate (polažu ispit), polivalentni
centar koji namjerava promovirati zanate trebao bi ovoj službi omogućiti doedukaciju vezanu za
baščaršijsko nematerijalno naslijeñe. Ova doedukacija bi se odnosila ne samo na historijat i sve
zanimljivosti ovog područja, već bi se vodiči, koje nazivaju „hodajuće enciklopedije“, osposobili da
razlikuju domaći od uvoznog zanatskog proizvoda, da razlikuju kvalitet od onoga što se zove bofl, da
znaju gdje je autentična gastro ponuda i sl.
80
ovog područja“
(Podrazumijeva se da bi doedukacija bila u skladu sa odredbama Federalnog ministarstva za okoliš i

turizam, odnosno Turističke zajednice Kantona, imajući u vidu da edukacija o zanatima kao načinima
rada i kao važnim baščaršijskim proizvodima nije trenutno obuhvaćena postojećom edukacijom.)
Slijedi da bi ovaj Centar na svoj način dao doprinos ne samo razvoju turizma na ovom području, već i
samih zanata, a direktno ili indirektno i podizanju svijesti o vlastitim vrijednostima.
Kada je riječ o mogućim itinererima unutar starog urbanog jezgra i njegovih rubnih dijelova, istraživanja
starih autohtonih zanata i uslužnih djelatnosti daju osnove za pripreme pojedinih tura, naravno vodeći
računa o ciljanim grupama.
Zanatska tura može obuhvatati 37 do 40 zanatlija i zanatskih radnji, pri čemu je moguće obilaziti
najviše 38 zanatskih radnji koje se bave raznim vrstama i oblastima tradicionalnih i umjetnih zanata.
Ostali, poput djelatnosti dimnjačara, premda zaista tradicionalni, zbog prirode načina rada (mjesto i
vrijeme), neprikladni su za turistički obilazak. Isto važi za obućare, stolare i optičare ili npr. za fotografa
(Hodžić) koji se istina bavi starom fotografijom, ali njegova radnja odiše savremenošću. Istovremeno,
navedeni zanati su veoma važni za sveukupni imidž ovog područja, za živost i duh Baščaršije, te je
zapravo njihov obilazak, ako se tako može reći - usputan.
Kada je riječ o gastro ponudi i pripremi turističke rute u tom smislu, istraživanje je pokazalo da se u
ovom momentu u ovakve ture može uvrstiti oko 28 lokaliteta, pri čemu neke treba uzeti sa rezervom
(Rahatlook - savremeno ureñena slastičarna), ponovno ovisno o ciljanoj grupi. Uz to, ova ponuda je
podložna snažnim promjenama, kako u smislu tradicionalnog asortimana ponude, tako i u smislu
modernizacije i kvalitete.
Tabelarni prikaz gastro ponude koja može biti zanimljiva za turistički obilazak
Uslužne djelatnosti
1 Aščinice Aščinica “Stari grad”
2 Aščinica “ASDŽ” Mali ćurčiluk 3
3 Aščinica “Hadžibajrić” Veliki ćurčiluk 59
4 “Nanina kuhinja” Kundurdžiluk
5 Buregdžinice “Bosna” Bravadžiluk 11
6 Ćevabdžinice “Hodžić” Bravadžiluk 34
7 “Mrkva Baščaršija” Bravadžiluk 13
8 “Petica” Bravadžiluk 29
9 “Željo I” I”Željo II” Kundurdžiluk 12
Nacionalni restorani
10 “Aeroplan” Sarači 6
11 “Morića han” Sarači 77
12 “Pod lipom” Prote Bakovića 6
13 “Avlija” Sumbul Avde 2
14 “Bijela Tabija” Pod Džebhana 15
15 “Kibe” Vrbanjuša 164
16 “Kod Bibana” Hošin brijeg 95
17 “Kod Keme” ðulagina 12
18 “Inat kuća” Veliki Alifakovac 1
19 Slastičarne “ Ramis” Slatko ćoše
20 “Egipat” Ferhadija
21 “Carigrad” Sarači 109
22 “Rahatlook” Ferhadija 41
23 “Tip-Top” Safvet-bega
Bašagića
24 “Demirović” Gazihusrefbegova 51
25 Tucana kafa “Dibek” Mudželiti Veliki
81
ovog područja“
26 Pekare “Imaret” Mudželiti Veliki 21

27 “Kod Mehe” Safvet-bega
Bašagića 16
28 “Kod Mahira” Kovači 16
Tokom dalje valorizacije raditi će se detaljniji prikaz gastro ponude.
KUĆA ZANATA - POLIVALENTNI CENTAR
Iz naprijed navedene kratke analize proizlaze četiri osnovna pravca djelovanja polivalentnog centra
nazvanog Kuća zanata:
- utvrñivanje statusa samih zanatskih proizvoda i njihova promocija, uključujući i stvaranje

dokumentacije o zanatima;
- edukacija i doedukacija svih zainteresiranih radi podizanja svijesti o istinskim vrijednostima starih
zanata i revitalizacije pojedinih, te njihovo jače uključivanje u turističku ponudu Baščaršije i Grada kao
cjeline;
- voñenje kampanje za veću i plansku pomoć od strane svih činilaca u procesu očuvanje zanatstva,
počevši od turističkih uposlenika svih nivoa, korištenja prostora Baščaršije, do odgovarajućih nivoa
vlasti koje bi trebale da obezbjeñuju adekvatan ambijent za rad i privreñivanja zanatlija;
- stručna i svaka druga pomoć udruženjima zanatlija i pojedincima u obezbjeñenju sredstva putem
odgovarajućih projekata i programa, uključujući i „on line“ prodaju pojedinih autohtonih zanatskih
proizvoda.
Na kraju je važno naglasiti da ovaj polivalentni centar, kao što mu i samo ime kaže, ni na koji
način ne smije biti iznad udruženja zanatlija, već prvenstveno centar okupljanja svih
zainteresiranih.
1. Utvrñivanje statusa, stvaranje dokumentacije i promocija tradicionalnih zanata
- Da bi se tradicionalni zanati i tradicionalne uslužne djelatnosti, uključujući i gastro ponudu,

dokumentirali, valorizirali i u okviru objektivnih mogućnosti zaštitili, te dodatno unaprijedili u smislu
ponude, originalnosti i kvaliteta, nužno je da Kuća zanata bude mjesto izdavanja adekvatnog
certifikata kao dokaza da se zaista radi o proizvodu i proizvoñaču koji čini „baščaršijski duh“ i kao
takav je njegov brend. Premda certifikat ne mora imati vrijednost dokumenta o zaštiti koji bi trebale
izdavati odgovarajuće stručne službe i državni organi, certificiranje će se vršiti na temelju stručne
analize i valorizacije, sve to shodno prethodno usvojenom pravilniku. Stoga će ovako utvrñen
certifikat služiti ne samo kao dodatni dokaz autentičnosti u turističkoj ponudi, već će biti i validna
pomoć u posebnoj proceduri sticanja odgovarajućeg statusa kod Instituta za intelektualno vlasništvo
ili upisa na Listu nematerijalnog naslijeña.
Promocija same Kuće zanata vršila bi se tako što bi na obilježjima ulica koje nose nazive pojedinih
zanata bio znak, logo Kuće zanata, a to bi u suprotnom smjeru pomoglo i u valorizaciji samog
certifikata.
- Dodatni način valorizacije, ali i promocije jeste organiziranje povremenih izložbi pojedinih zanata
uz prezentaciju načina rada, potom prijem izložbi zanata iz drugih krajeva radi uvida u njihovu
osobenost i autentičnost, organiziranje izložbi sarajevskih zanatskih proizvoda i zanatlija u drugim
82
ovog područja“
mjestima i inostranstvu sa istim ciljem, savjetovanja i radionice posvećene odreñenim pitanjima

važnim za zanate i zanatstvo i sl.
Na ovaj način, ne samo što će se prikupljati i stvarati vrijedna dokumentacija o zanatima i zanatlijama,
već će se, prije svega, zorno vidjeti originalnost, kvalitet i načini korištenja zanatskih proizvoda kako
vlastitih tako i drugih, te bi se vršila dodatna promocija „baščaršijskog duha“.
- Sama Kuća zanata bi imala stalne izložbe pojedinih proizvoda koje bi uz odgovarajući promotivno-
edukacioni materijal upućivale na mjesto nabavke istih, ali bi se, uz odgovarajuće uvjete mogli
nabaviti i u samoj Kući, prvenstveno kao suvenir, ali i kao upotrebni zanatski proizvod, direktno ili po
sistemu „on line“.
2. Edukacija i doedukacija, te podizanje svijesti o vlastitim vrijednostima
U svakoj zajednici svijest o vlastitim vrijednostima je presudna za očuvanje tih istih vrijednosti. Kada
je riječ o kulturi, navedeno je od presudnog značaja.
S obzirom da pojedini zanati nestaju ili su pred nestajanjem, Kuća zanata će organizirati da se:
- učenici upoznaju sa tradicijom i vrijednostima Baščaršije i njenih zanata, Sarajeva kao cjeline i
šire. Na ovaj način će se odgajati generacija koja će znati cijeniti i koristiti zanatske proizvode ovog
mjesta ili ove zajednice i dodatno dugoročno posredno unapreñivati zanatstvo kao takvo;
-grupe turista na odgovarajući moderan način upoznaju sa materijalnim i nematerijalnim
vrijednostima i karakteristikama starog urbanog jezgra i njegovih rubnih dijelova.
Stoga Kuća zanata treba biti polazište svake grupe turista, gdje će se nakon kraćeg upoznavanja
sa vrijednostima i karakteristikama ovog područja i uz odgovarajući informativno-propagandni
materijal, zainteresirati i “osposobiti“ za obilazak pa i kupnju unutar tretirane zone.
- Iznimno je važno da turistički vodiči imaju dovoljno znanja i saznanja o vrijednostima starog urbanog
jezgra i njegovim najvrijednijim dijelom - tradicionalnim zanatima. Stoga Kuća zanata treba u
odreñenim razmacima organizirati doedukaciju vodiča vezano za temu zanata, priča, legendi i
kultnih mjesta. Nakon ovakve doedukacije, vodiči bi bili dodatno osposobljeni i imali certifikat Kuće
zanata.
(Da bi ovakav pravac djelovanja Kuće zanata bio prihvaćen, na zanatlijama je da kontrolišu da li
takav vodič ima certifikat, kako bi se preko Kuće zanata obezbijedilo njegovo poštivanje.
-Na kraju, da bi se šire grañanstvo zainteresiralo za stare zanate, za Kuću zanata i u krajnjem za
vlastito kulturno naslijeñe, jednom godišnje (ili češće) Kuća zanata bi trebala organizirati „pijacu starih
predmeta“, gdje bi pojedinci iznosili na prodaju vlastite stare predmete, od fotografija do veza i drugih
zanatskih proizvoda. Ovakav način komunikacije potaknut će širu zajednicu i turiste za tradicionalne
zanate kao takve, a same grañane na čuvanje vlastitih vrijednosti.
Isto važi i za gastro ponudu, gdje bi se takoñer jednom godišnje, iznosili pojedini gastro proizvodi i uz
priču, pjesmu i razgovor poslužili zainteresovanim. Istina, slična manifestacija postoji u Muzeju
Sarajeva pod nazivom „Da se ne zaboravi“ i iznimno je posječena.
Važno je istaći da će se doedukacija vodiča vršiti u skladu i prema dogovoru sa nadležnim u ovoj
oblasti, ali će se, svakako, poticati organizovanje vodiča i stvaranje jake vodičke službe, kako bi se
nelojalna konkurencija ukinula, a vodiči osposobili i stimulirali da grupe turista vode na bolji i
kvalitetniji način, uključujući i obilazak starih tradicionalnih zanata.
3. Voñenje kampanje za veću i plansku pomoć od strane svih činilaca u procesu očuvanje
zanatstva
-Kako pojedini zanatlije imaju ozbiljnih problema sa nabavkom potrebnog repro materijala (užari,
zlatari i dr.) Kuća zanata mora voditi ozbiljnu kampanju i dijalog sa nadležnim radi rješavanja ovog
pitanja, s jedne strane kroz uvoz, a s druge kroz promjene zakonskih pretpostavki za omogućavanje
nabavke nedostajućeg materijala.
-S obzirom da pojedini zanati nestaju ili su pred nestajanjem (svijećari, užari, četkari i dr.), Kuća
zanata će organizirati radionice na kojima će zainteresovani učiti o pojedinim zanatima ili
njihovim fazama rada, uz istovremeno voñenje kampanje prema resornim organima vlasti,
prvenstveno lokalnoj zajednici, da se stvore uvjeti za ponovno vraćanje pojedinog zanata, makar i
83
ovog područja“
minimalno. Pod uvjetima se podrazumijeva obezbjeñenje prostora i finansijske potpore za rad,

donošenje odgovarajućih zakona i podzakonskih akata i dr.
-Nakon praćenja i sagledavanja zakonskih preduvjeta za rad pojedinih ili svih zanata, potom mjera
koje se trebaju provoditi vezano za Konvenciju o nematerijalnom naslijeñu i druge meñunarodne akte,
Kuća zanata će biti centar za lobiranje i voñenje kampanje za provoñenje mjera za unapreñenje
zanatstva, uključujući i veća ulaganja od strane onih koji na temelju turističkih i privrednih
vrijednosti Baščaršije i njenih rubnih dijelova obavljaju djelatnosti i ostvaruju (višak) prihoda.
Kuća zanata će biti centar za lobiranje i u oblasti unapreñenja turizma i turističke zanatske i gastro
ponude ovog područja, počevši od stvaranja uvjeta za bolju turističku prezentaciju do uvjeta za bolju
zaradu u ovoj oblasti, zaradu koja će se odraziti i na prodaju zanatskih proizvoda i usluga (npr.
lobiranje vezano za izdavanje jedinstvenih turističkih karata, uspostavljanje parkinga za autobuse uz
naplatu, obično u korist Grada i sl.)
Ukoliko bi ovakav rad Kuće zanata postao primjetan, ona bi samim tim postala centar zanatstva u
okruženju, u FBiH i BiH, a time bi značaj i uloga baščaršijskih zanata došao do punog izražaja.
.Navedeno bi moglo u budućnosti dovesti i do toga da Kuća zanata bude i aukcijska kuća za
valorizaciju i prodaju starih zanatskih proizvoda, što nedostaje ovim prostorima.
-Na kraju morala bi se osmisliti odgovarajuća medijska kampanja koja će neposredno ili posredno
upozoriti na mogućnosti (i kulturološke prednosti) korištenja pojedinih zanatskih proizvoda, skrenuti
pažnju na potrebu njihovog očuvanja i sl.
Kampanju bi trebala osmisliti Kuća zanata i pratiti njenu realizaciju.
U to ime Kuća zanata će, pored ostalog uobičajenog promotivnog materijala izdati i poseban „vodič“
o legendama, pričama i kultnim mjestima, koji će biti pomoć u radu vodičima, ali i u edukaciji u
najširem smislu, kao i u voñenju kampanje i lobiranju.
4. Prodaja „on line“
Jasno je da svaki zanatlija može svoje proizvode prodavati na ovaj savremeni način, odnosno
savremenim kanalima, a neki to već i čine. Ipak, ako bi se prodaja bitno povećala, a to bi svakako
trebalo nakon kampanje koju će pokrenutu Kuća zanata, posebno vjerujemo meñu našim
iseljenicima, odnosno dijasporom, onda bi stvarna „on line“ prodaja zahtijevala mnogo više vremena
svakog pojedinca, ili možda i dodatno zapošljavanje. Sve to bi mogla preuzeti Kuća zanata na način
da svi učesnici u ovom procesu budu zadovoljni. Preduvjet tome je kvalitetno oglašavanje putem
Interneta i brzina realizacije porudžbine.
Način organizovanja Kuće zanata i njen status
Da bi Kuća zanata kao polivalentni centar mogla djelovati u skladu sa planiranim, mora posjedovati
odgovarajući prostor za rad. Prostor bi trebao biti koliko je to moguće unutar starog urbanog jezgra ili
na njegovim rubnim dijelovima, te dovoljno velik i tehnički opremljen da odgovori namjeni. (Jedan od
boljih prostora jeste današnja Kuća sevdaha, ranije poznata kao „Daire“, potom Kuća Alije ðerzeleza
ili neki treći objekat.) U svakom slučaju prostor treba biti tako lociran da omogućava prilaz grupama
(turista) posjetilaca, da omogućuje održavanje radionica, izložbi, „pijacu starih predmeta“ i naravno
rad zaposlenika.
Minimalan broj zaposlenih jeste 3-6 zaposlenika, od toga najmanje dvije visoko kvalificirane
osobe:
-jedan rukovodilac Kuće zanata koga će na odreñeno vrijeme imenovati osnivač, osoba koja je dobar
organizator sa iskustvom i sa znanjem stranih jezika;
-jedan menadžer sa iskustvom u meñunarodnoj komunikaciji, sa poznavanjem korištenja fondova, sa
znanjem stranih jezika, komunikativan i sl.;
-jedan sekretar, takoñer tehnički obrazovan, sa znanjem stranog jezika;
-1 do 3 čuvara - higijeničara, sve ovisno o veličini prostora i planiranim aktivnostima.
84
ovog područja“
Za pojedine faze rada kao što je edukacija i doedukacija, priprema i dizajn promotivnog materijala,
postavljanje izložbi i sl., angažirati će se pojedinci, stručnjaci u skladu sa planom i programom
konkretnog zadataka.
Naravno, Kuća zanata mora imati tijelo koje će usvajati plan rada i izvještaj o radu, generalno
upravljati ovim polivalentnim centrom. Tačan broj članova i sastav upravljačkog tijela utvrdit će se
osnivačkim aktom Kuće zanata, pri čemu treba voditi računa o stručnosti i zainteresovanosti aktera u
procesu rada Kuće zanata i njenim aktivnostima u oblasti zaštite i promocije zanatstva i razvoja
turizma.
Mandat upravljačkog tijela je 4 godine, pri čemu će kod prvog imenovanja polovina članova biti birana
na 2 godine, kako bi se obezbijedio kontinuitet u radu.
Status Kuće zanata
Postoji više mogućnosti statusa Kuće zanata, koja može djelovati kao:
-Depadans Muzeja Sarajeva

Prednosti ovakvog načina organizovanja jeste obezbijeñen stručni kadar za valorizaciju pojedinih
zanata i zanatskih umijeća.
Nedostaci jesu činjenica da tu djeluje Kuća sevdaha, pa bi bilo nelogično i kontraproduktivno da na
istom prostoru djeluju dvije „kuće“ različitih statusa.
Druga nepovoljnost jeste činjenica da je Kanton osnivač Muzeja Sarajevo, čija se Skupština (odnosno
pojedina ministarstva), već nepovoljno izrazila o osnivanju novih muzeja, muzejskih depandansa ili
zbirki (muzej tehnike, muzejska zbirka zdravstvene kulture i sl.).
Treća i najvažnija činjenica jeste da svaka JU djeluje putem Trezora i na temelju Zakona o javnim
nabavkama, što podrazumijeva detaljno planiranje i ovisnost o raspoloživim sredstvima Budžeta.
Navedeno se bitno odražava na dinamiku rada, na mogućnosti nagrañivanja i brzinu i efikasnost u
radu, što je sve preduvjet efikasnog djelovanja u turizmu.
- Odjeljenje pri Skupštini Općine Stari Grad
Prednosti su obezbijeñena sredstva za rad u granicama mogućnosti
Nedostaci su navedeni naprijed u pogledu načina poslovanja (trezorsko poslovanje i budžetsko
planiranje), ali i u činjenici da Općina nema kvalificirani stručni kadar za efikasno provoñenje mjera
zaštite, a to znači i valorizaciju zanata. Dokaz tome je izdavanje dozvola za korištenje poslovnih
prostora mimo utvrñenih namjena pojedinih ulica na Baščaršiji.
-Partnerstvo državnog i privatnog kapitala
Postoji mogućnost korištenja zajedničkog ulaganja. U ovom slučaju bi osnivači bili Općina Stari Grad,
Grad Sarajevo i Kanton Sarajevo sa jedne strane, i privatni kapital sa druge strane. Obim i način
ulaganja bi trebao biti utvrñen na bazi posebnog elaborata koji će putem ekonomskih pokazatelja
definirati obim, vrstu i način minimalnih ulaganja koja će omogućiti rad i opstanak Kuće zanata, vodeći
računa o zakonskim pretpostavkama osnivanja. U ovom slučaju ne može se očekivati da Kuća zanata
bude u kratkom roku profitabilna, ali će njen doprinos očuvanju zanata biti vrijedan i važan, odnosno
njen rad će se posredno odraziti na profitabilnost drugih činilaca u procesu turističke prezentacije
područja starog urbanog jezgra, a vjerovatno vremenom i mnogo šire.
Samo ulaganje navedene lokalne zajednice moglo bi biti u vidu dodjele korištenja prostora bez
nadoknade (u odreñenom, relativno dužem periodu), obezbjeñenje plaća i doprinosa za jednog ili više
zaposlenika, preuzimanje troškova poslovanja u odreñenom omjeru i namjeni i dr.
- Dio nekog od udruženja /NVO ili novo udruženje /novi NVO

Čini se najrealnijim da Kuća zanata bude ili novo NVO ili dio postojećeg NVO-a
Prednost jeste mogućnost brzog i efikasnog rada koji je naročito nužan za turizam.
Nedostaci: često i brzo netransparentno reorganiziranje postojećih udruženja, sukobi interesa, lahko
osnivanje novih i sl., što sve ne garantira rad na način kako bi Kuća zanata trebala raditi, te
nemogućnost ostvarivanja zarade i rada shodno pojedinačnom programu.
85
ovog područja“
Takoñer u ovom sektoru nedostaju stalna obrtna sredstva, sve ovisi o pojedinom programu i projektu i
mogućnostima njegovog finansiranja, tako da je status zaposlenika neizvjestan, a time podložan
stalnoj i brzoj fluktuaciji, naročito stručnog kadra i menadžera.
Ipak, ukoliko se utvrdi da je za osnivanje Kuće zanata najbolje rješenje osnivanje jedne NVO, bilo kao
sasvim nove, bilo kao dijela postojeće, neovisno da li će to biti tipa fondacije ili klasične NVO,
neophodan je angažman lokalne zajednice - od Općine, preko Grada i Kantona do viših nivoa vlasti.
Navedeni angažman bi trebao biti u smislu praćenja rada Kuće i sprečavanje da se ovakav
polivalentni edukaciono-informativni centar ne pretvori u centar koji će promovirati samo jednu grupu
ili vrstu zanata, centar koji će certificirati, ne na temelju validnog stručnog nalaza, već drugih (npr.
ekonomskih) pokazatelja ili se okrenuti nekim sasvim drugim pravcima aktivnosti.
Na kraju je važno naglasiti da je Konvencija o zaštiti nematerijalnog naslijeñe iz 2003. godine (a ona
je bitna za zanate Baščaršije), usvojena na nivou BiH tek 2008. godine. Od tada do danas nema
naznaka da su nadležne državne institucije i organi krenuli u planiranu kampanju valorizacije i zaštite
starih autohtonih zanata niti uslužnih djelatnosti, poput tradicionalnih oblika gastro ponude na
području Baščaršije, a nije jasno, s obzirom na finansijske i druge kapacitete, da li će neki od njih
takve aktivnosti i planirati u skoroj budućnosti.
U Federaciji BiH, shodno Dejtonskom ustavu, ne postoji tzv. piramidalno ustrojstvo raznih službi
zaštite, kultura je svedena na lokalni nivo, te nema jedne kuće koja bi, bar u stručnom pogledu, bila
obavezna i nadležna da djeluje u smislu stvaranja dokumentacije, valorizacije, a time i certificiranja
pokretnosti, odnosno valoriziranja i promoviranja nematerijalnog naslijeña, naročito zanata - takva
kuća ne postoji na nivou BiH.
(U ovom momentu svjedoci smo da nema stručne institucije koja bi npr. valorizirala poznatu čipku sa
goblenom tzv. Gračaničke kere kao „geografski pojam“, pa prijava kod Instituta za intelektualno
vlasništvo i nakon iznimno stručne izložbe, niza radionica, foto i druge dokumentacije, već više od
dvije godine čeka na konačnu odluku. Ovih dana smo informirani da TV ekipa iz Hrvatske priprema
serijal o tradicionalnoj gastro ponudi u Hercegovini, dok na TV stanicama susjednih zemalja vidimo
sve veću brigu za njihovo nematerijalno naslijeñe - od izvorne pjesme, preko folklora, do pojedinih
zanata, što sve nije slučaj kada je riječ o baščaršijskim zanatima...).
Polivalentni centar ni na koji način nema namjeru obavljati poslove državnih organa, niti to može.
Meñutim, imajući u vidu naprijed izneseno, Kuća ide „u susret“ realnim potrebama i kao takva će,
okupivši sve zainteresirane, pokušati doprinijeti zaštiti i unapreñenju ugroženih djelatnosti, kao što su
to danas tradicionalni zanata Baščaršije.
Ukoliko, pak doñe do pokretanja postojećih institucija u pravcu aktivnog odnosa prema ovim
pitanjima, da bi se izbjegao svaki eventualni nesporazum, u upravljačku strukturu Kuće zanata,
trebalo bi već sada uključiti i Muzej Sarajeva i Zemaljski muzej, bilo putem pojedinaca - predstavnika
ovih institucija, bilo putem posebno zaključenih sporazuma o saradnji.
Iskustvo partnera iz Italije i nekih susjednih zemalja
Na ovom mjestu nužno je spomenuti iskustvo italijanskih partnera, koje bi moglo biti putokaz u
odlučivanju.
Koliko je poznato, u Firenci djeluje jedna sličan centar kojem je osnivač lokalna zajednica. (Znači da
radi po uzusima trezorskog i budžetskog poslovanja.) Da bi mogao biti efikasan, a to znači planirane
aktivnosti realizirati brzo, kvalitetno i uz zainteresovanost svih učesnika, osnovane su posebne
fondacije u kojima djeluju sektorska udruženja, pri čemu je predsjednik „iz politike“. Fondacije
istražuju veze izmeñu muzeja i zanatstva, tehnoloških inovacija i sl. Brinu o pribavljanju sredstava za
izložbe, za promociju u inostranstvu, uključujući i „on line“ kataloge sa vrstama, kvalitetom i cijenama
proizvoda za koje su turisti zainteresovani. Sjedište daje općina, a sredstva za rad regija Toskana na
temelju zasebnih projekata.
Kada je riječ o Hrvatskoj postojeći podaci govore da su putem tzv. prekogranične saradnje sa
Slovenijom, evidentirani, dokumentirani svi stari autohtoni zanati koji gravitiraju kompleksu Krapinskih
muzeja, a koliko Hrvatska vodi računa o ovoj vrsti naslijeña govori i naprijed naznačena deklaracija.
86
ovog područja“
ZAKLJUČAK
S obzirom da na području Starog urbanog jezgra Baščaršije već djelu tri nevladine organizacije
posvećene, na odreñeni način, pojedinim zanatima, smatramo da postoje svi preduvjeti za
osnivanje Kuće zanata kao zajedničkog polivalentnog centra za promociju i zaštitu zanatstva,
što bi se mogla veoma brzo i efikasno realizirati. Kuća zanata ne bi mogla, ni trebala biti oponent radu
postojećih udruženja, već suprotno - Kuća zanata će biti centar koji će zajedno sa udruženjima,
lokalnim vlastima, ali i širom zajednicom, doprinositi i promociji zanata i promociji turizma u svakom
pogledu.
Na kraju je nužno skrenuti pažnju na potrebu jedne ekonomske analize prije nego se krene u tako
opsežnu kampanju kao što je utemeljenje i rad polivalentnog centra Kuća zanata. Takozvana SWOT
analiza je ekonomska analiza (čija početna slova znače: „s“ kao strenght (snaga), „w“ kao weakness
(slabost), „o“ kao opportunity (prilika) i „t“ kao treath (prijetnja), koja će na brz i jednostavan način
prepoznati osnovne načine i pravce djelovanja Kuće zanata, shodno programu rada, a služi kao
veoma dobra podloga u donošenju budućih odluka. Za ovakvu analizu nužno je odreñeno
istraživanje, koje po našem mišljenju, u dobroj mjeri omogućava ovaj elaborat. Analiza će pokazati
koji su mogući prioritetni pravci najefikasnijeg rada budućeg polivalentnog centra i gdje su njegovi
najočigledniji i najtransparentniji pozitivni rezultati, odnosno koje su to prioritetne aktivnosti, ne
zanemarujući sveukupne osnovne pravce djelovanja ovog centra.
87
ovog područja“
Mevlida Serdarević, dipl. pravnica
KONVENCIJA O NEMATERIJALNOM NASLIJEðU, MOGUĆNOSTI I NAČINI NJENE PRIMJENE
Na ovom mjestu nužno je nešto detaljnije obrazložiti Konvenciju o nematerijalnom naslijeñu, u osnovi
najvažnijem pravnom aktu kada su u pitanju stari zanati i zanatska umijeća.
Da bi se ova i druge konvencije razumjele, da bi se razumjeli problemi u provoñenju zaštite i promociji
naslijeña u Bosni i Hercegovini generalno, nužno je prethodno istaći slijedeće:
-Republika Bosna i Hercegovina je priznata članicom UN dana 01.03.1992. godine., što znači da bi
kao država - članica trebala prihvatati odluke koje ova meñunarodna institucija i njeni organi donose,
naravno na način i u proceduri koje su propisane.
-U martu 1994. godine usvojen je Ustav FBiH koji preuzima sve meñunarodne konvencije, počevši od
evropskih, preko UN, do drugih multilateralnih konvencija, te meñunarodne ugovore uključujući i one
koje je sukcesijom prihvatila od bivše SFR Jugoslavije.23
Na temelju navedenog Ustava u kompetenciji kantona su, pored ostalog: obrazovanje, utvrñivanje i
provoñenje kulturne politike, turizam i dr., pri čemu je predviñena mogućnost da se u okviru kantona
odreñene kompetencije prenesu na Federaciju.
U navedenom je osnova za utemeljenje Federalnog ministarstva kulture i sporta/športa, Federalnog
ministarstva obrazovanja i nauke i Federalnog ministarstva turizma, ali i informacije koje se u
posljednje vrijeme plasiraju u medijima o vraćanju ovih kompetencije kantonima, što bi, kada je riječ o
nematrijalnom naslijeñu, bilo neprihvatljivo.
-Dejtonski sporazum, usvojen u novembru 1995. godine, predviña kao obavezne 15 različitih
konvencija i povelja, ali meñu obavezujućim nema niti jedne koja se tiče zaštite i unapreñenja
kulturnog i prirodnog naslijeña bilo koje vrste. U navedenom, uz ostalo, leži uzrok neriješenog statusa
Zemaljskog muzeja, koji je prije 120 i više godina utemeljila država, a danas nema osnivača.
Činjenica nedostataka osnivača reflektuje se na status (ekonomski i svaki drugi) ove kuće i što je
posebno za ovu oblast indikativno, na nadležnosti u mnogim oblastima zaštite i promocije pokretnog i
nematerijalnog naslijeña u BIH, uključujući samo Sarajevo.
Posebnim aneksom Dejtonskog sporazuma utvrñeno je osnivanje Komisije za očuvanje nacionalnih
spomenika, koja ima pravo i dužnost da na osnovu peticija podnesenih „radi utvrñivanja imovine kao
nacionalnog spomenika“ donosi odgovarajuće odluke, dok „entitet na čijoj se teritoriji nalazi imovina
će nastojati što je moguće više da poduzme pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske
mjere potrebne radi zaštite, konzervacije, prezentacije i sanacije imovine...“24
Komisija postoji i postigla je zavidne rezultate u radu, ali isključivo u oblastima koje se tiču
materijalnog naslijeña. Jasno je da u momentu potpisivanje Dejtonskog sporazuma nije bilo ni govora
o nematerijalnom naslijeñu, te bi u tom smislu trebalo razmotriti i podržati prava i mogućnosti
proširenja ingerencija ove Komisije, bar kada je riječ o nematerijalnom naslijeñu koje bi se moglo i
trebalo tretirati kao nacionalno.
*
Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, usvojena od strane UNESCO-a 2003. godine,
ratificirana je od strane BiH 2008. godine (SL Glasnik br 8/08).
Za provoñenje Konvencije zaduženo je Ministarstvo za civilne poslove Bosne i Hercegovine.
Nažalost, uz ovu Konvenciju nije usvojen protokol koji bi detaljnije obrazlagao načine njenog
provoñenja.
Ministarstvo za civilne poslove BIH bi trebalo da sačini prijedloge naslijeña za upis na Listu svjetske
baštine, a to će se učiniti na temelju Liste nematerijalne baštine Federacije BiH i Liste nematerijalne
23
Mevlida Serdarević: “Pravna zaštita naslijeđa (nastajanje,razvoj i drstrukcija)“, međunarodni centar za mir,
Sarajevo,1997., str 161, pozivajući se na prof dr Kasim Trnka „Ustav čuva pravni subjektivitet i teritorijalni integritet“
24 Ibidem str. 163
88
ovog područja“
baštine Republike Srpske.25 Iz navedenog slijede nesagledive negativne posljedice po formiranje

Liste Federacije BiH u slučaju prestanka ovlaštenja Federalnog Ministarstva kulture i sporta/športa.
Indikativno je da, prije svega u Zemaljskom muzeju, zatim i šire i u NVO sektoru, nema informacije o
tome kako i u kojem pravcu idu aktivnosti na uspostavi Liste, da li je Lista uspostavljena, koji su
kriteriji i da li je uopće nešto predloženo za upis na Listu svjetske baštine.26
Konvencija
-polazi od činjenice da je nematerijalna baština „pokretač kulturne raznolikosti“, a „uzimajući u obzir
duboko uvriježenu meñuovisnost nematerijalne kulturne baštine i materijalne kulturne i
prirodne baštine„ (preambula Konvencije), što je valjan razlog za proširenje nadležnosti
Komisije, uočava procese globalizacije koji imaju pozitivne aspekte ali i „ozbiljne opasnosti gubitka
vrijednosti, nestajanja i uništenja nematerijalne kulturne baštine“;
-naglašava važnost činjenice da „zajednice, posebice starosjedilačke zajednice, skupina i u
nekim slučajevima pojedinci, igraju važnu ulogu u proizvodnji, zaštiti, održavanju i ponovnom
stvaranju nematerijalne kulturne baštine ...“, što u cjelosti odgovara definiciji zanata na
Baščaršiji, bilo kao pojedinih, bilo kao skupine ili „starosjedilačke zajednice“;
-daje iznimnu pažnju podizanju svijesti, naročito meñu mladima, o važnosti ove grupe kulturnih
dobara i njenu važnost u zbližavanju ljudi, što je jedan od ciljeva uspostavljanje Kuće zanata;
- Nematerijalno naslijeñe definira kao „vještine, izričaje, znanja, umijeća, kao i instrumente, predmete,
i rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i u nekim slučajevima
pojedinci, prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine. Ovu baštinu koja se prenosi iz naraštaja u
naraštaj, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju.... koje im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta“.
Meñu ovako definiranim dobrima jesu i „tradicijski obrti“, odnosno tradicionalni zanati.27 Navedeno
takoñer u cijelosti odgovara zanatima starog urbanog jezgra, ali i definiciji ovog prostora kao
„baščaršijskog duha“ gdje spadaju materijalno i brojne vrste nematerijalnog naslijeña, uključujući stare
zanate.
*
Konvencija predviña postojanje Meñuvladinog odbora za zaštitu nematerijalnog kulturnog naslijeña
koji ima zadatak, pored ostalog „promicanje ciljeva Konvencije... davanje uputa o najboljim metodama
rada, kao i preporuke o mjerama zaštite... utvrñuje reprezentativnu listu ...“
Država, potpisnice Konvencije, obavezna je da poduzima potrebne mjere zaštite. Meñu mjerama su
aktivnosti da „identificira i definira različite elemente nematerijalne kulturne baštine koja je
prisutna na njenoj teritoriji uz sudjelovanje zajednica, skupina i relevantnih nevladinih
organizacija“.
Navedeno jasno pozicionira i Kuću zanata i udruženja zanatlija i nosioce izrade Elaborata kao
subjekte koji imaju pravo i dužnost pokretati akcije u cilju identifikacije i definiranja starih autohtonih
zanata kao validnog dijela nematerijalnog naslijeña Sarajeva, FBiH i BiH.
Nažalost, usljed rješenja koja su proizašla iz Ustava FBiH, Dejtonskog sporazuma, ograničenja koje
ima naprijed navedena Komisija i na kraju, ali ne i manje važno, neriješenog statusa Zemaljskog
muzeja, koji objektivno jedini ima i tradiciju i stručni kadar neophodan za „identifikaciju i definiranje
25
U Ministarstvu civilnih polosva BiH za ovu oblast zadužen je ministar Sredoje Nović i pomoćnica Ministra Biljana Čamur.
Njena saradnica Jelena Vuković je dana 26.11.2010 izvijestila pisca ovih redova o navedenom. U Federalnom ministratvu
kulture i sporta/športa za ovu oblast je zadužena etnomuzilolog Mirela Šečić koja je u telefonskom razgovoru dana
27.11.o.g. izvijestila da Federalna Lista još nije uspostavljena.
Široj javnosti nije poznato da li je i tko u ime BiH član Međuvladinog odbora za zaštitu nematerijalnog kultunog naslijeđa
koji Konvencija predviđa ,niti da li se koristi Konvencijom predviđeni Fond. Široj javnosti nije poznato da li je i tko u ime
BiH član Međuvladinog odbora za zaštitu nematerijalnog kultunog naslijeđa koji Konvencija predviđa ,niti da li se koristi
Konvencijom predviđeni Fond.
26
Načelnica Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja gđa Svetlana Bajić, dipl.etnolog-muzejska savjetnica, saradnica na
ovom Elaboratu, je na zahtjev F Ministarstva kulture i sporta/športa sačinila jenu informaciju o nematerijalnom naslijeđu
za čitavo područje BiH, ali nema povratnih informacija o istom.
27 Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine- SL Glasnik BiH,br. 8/08 od 15.07. 2008. godine
89
ovog područja“
različitih elemenata nematerijalne kulturne baštine“, ne osjeća se u široj javnosti realizacija odredbi
Konvencije u pogledu obaveze usvajanja opće politike sa ciljem „promicanja funkcije nematerijalne
baštine u društvu i uključivanje zaštite te baštine u programe planiranja“, da o stručnim skupovima,
finansijskim, pravnim i tehničkim mjerama, jačanju institucija i sl. ni ne govorimo.
Sve navedeno govori u prilog osnivanja Kuće zanata kao polivalentnog centra koji će se brinuti o
starim zanatima na način i u smislu odredbi Konvencije koja je obavezujuća i u Bosni i Hercegovini.
S obzirom da Konvencije predviña stvaranja „jednog ili više popisa“ koji se redovno ažuriraju, jasno je
da nema smetnji da se insistira i na stavljanje baščaršijskih zanata na ovaj popis, odnosno Listu kako
Federacije BiH, tako i Listu BiH.
Da bi se ovi zanati predložili za upis, nužna je njihova stručna valorizacija koja će se vršiti na temelju
planova rada Kuće zanata i shodno posebno usvojenom pravilniku.
Naime, zbog kompleksnosti problema, posebno ako se želi promovirati i zaštititi kompletan prostor
Baščaršije kao iznimno vrijedno, ne samo materijalno, već naročito nematerijalno naslijeñe, naročito
ako se želi definirati zajednički kao „baščaršijski duh“, tu bi zasigurno spadali:
-oni zanati kojih trenutno nema na tom prostoru (lončari, svijećari, pasvandžije i dr.),
-sevdalinka koja je do početka devedesetih godina prošlog stoljeća bila redovno zastupljena na
Baščaršiji (poznati izvoñači na sazu Behka i Ljuca npr.), a danas povremeno („Baščaršijske noći“
npr.),
- običaji, vjerovanja, praznovjerice, vještine i rukotvorine, priče i legende uključujući i tzv. Baščaršijski
trokut.
Valorizaciju može vršiti stručni tim kojeg čine ne samo dipl. etnolozi kao vodeći, već nerijetko i
orijentalisti, historičari, arhivisti, historičari umjetnosti, etnomuzikolozi, antropolozi, pravnici,
ekonomisiti, arheolozi, teolozi, sociolozi, hemičari, konzervatori, umjetnici raznih struka, zanatlije i dr.,
sve ovisno o vrsti nematerijalnog naslijeña, posebno zanatskog proizvoda, načina rada, mjesta rada i
svih drugih relevantnih pokazatelja, važnih u svakom konkretnom i pojedinačnom slučaju.
Iz navedenog slijedi potreba utvrñivanja posebnog pravilnika koji će bliže definirati tko sve, kada i
kako učestvuje u procesu identifikacije, valorizacije i predlaganja mjera zaštite.
Navedena valorizacija će automatski dati za pravo Kući zanata da izda odgovarajući certifikat.
Naravno, ovaj posao valorizacije i predlaganja upisa na listu mogao bi da radi i nadležni muzej, ali za
sada nije (finansijski, planski ili/i u odreñenoj mjeri stručno) u mogućnosti da planira i realizira u
kontinuitetu ovakve vrste zadataka, sveobuhvatno i u potpunosti. Nema stoga smetnji da ovaj posao
odrade zajednički vladin i NVO sektor, što je Elaboratom i predviñeno, a imajući naprijed naznačenu
odredbu Konvencije o „sudjelovanju zajednice, skupina i relevantnih nevladinih organizacija
...“(član 11).
*
Važno je istaći da se pod pojmom zaštite u smislu Konvencije podrazumijeva poduzimanje mjera u
„cilju održivosti nematerijalnog naslijeña, uključujući identifikaciju, dokumentiranje, istraživanje,
očuvanje, zaštitu, promociju, povećanje vrijednosti, prenošenje, posebice putem formalnog i
neformalnog obrazovanja, kao i revitalizacije različitih oblaka te baštine“, sve ono što se Elaboratom
predviña kao razlog osnivanja i postojanja Kuće zanata.
Ipak, postoji još jedna mogućnost zaštite starih autohtonih zanata koja je u krajnjem možda i
efikasnija i ekonomski cjelishodnija. To je zaštita kao „geografski ili zemljopisni pojam“ putem Instituta
za intelektualno vlasništvo BiH. Radi se o zaštiti tzv. autorskih prava i u tom smislu nema nikakvih
dilema o pravu na predlaganje, o potrebi uključivanja više subjekata i sl. Meñutim, i u ovom slučaju
ostaje potreba valorizacije i dokazivanja da se radi o predmetima, načinima rada koji su jedinstveni za
BiH i stoga zaslužuju zaštitu koja je odmah zaštita i na meñunarodnom planu.28 Slijedi da je i
28
Čipka zvana „kere“ je valorizirana putem stručne izložbe i zasebnih radionica. Izložba sa katalogom priređena je 2006.
godine i bila je postavljena u muzejima u Sarajevu, Banja Luci, Zenici, Travniku i Visokom,a u Gračanici je rezultirala
osnivanjem posebnog udruženja.Radionice na temu kera održane su u Banja Luci i Gračanici .Autorica izložbe je dipl
etnologinja sa saradnicima, svi visoko stručni u ovim i sličnim oblastima. Početkom novembra 2010 stekla starus
„zemljopisne oznake u BiH“ i upisana u registar Instituta za intelektualno vlasništvo BiH,kao prvi (!?) proizvod zanatskog
umijeća u BIH
90
ovog područja“
navedeno dodatni razlog utemeljenja Kuće zanata koja bi trebala da priprema izložbe, radionice, vodi
kampanju i dr., pored navedene valorizacije svih ili pojedinih zanata i zanatskih umijeća.
Konvencija o nematerijalnom naslijeñu, mogućnosti i načini njene primjene
Rezime
Rad obrañuje Konvenciju o nematerijalnom naslijeñu i analizira mogućnosti njene primjene u svjetlu
ustavnih i dejtonskih rješenja organizacije Bosne i Hercegovine. Utvrñuje da se predviña uspostava
Liste nematerijalnog naslijeña BiH na temelju Liste Federacije BiH i Liste R Srpska, pri čemu nalazi da
Lista Federacije BiH nije uspostavljena.
Uočava ciljeve Konvencije i nalazi da je potreba uspostavljanja Kuće zanata poželjna i u skladu sa
intencijama Konvencije.
Ključne riječi: konvencija, valorizacija, zaštita, lista
Convention on intangible heritage, possibilities and method how to implement it
Resume
This Paper elaborates Convention on intangible heritage and analyzes the possibilities of its application
considering Constitutional and Dayton solutions for Bosnia and Herzegovina organization.
It define establishment of the Intangible Heritage List of Bosnia and Herzegovina on the basis of same
Lists on the level of Federation of Bosnia and Herzegovina and Republika Srpska while one can find
out that Intangible Heritage List of Federation of Bosnia and Herzegovina is not published yet.
Paper analyze goals of Convention and it find out that establishment of House of Crafts is desirable
and in accordance with Convention's aims.
Key words: Convention, valorization, protection, List
91
ovog područja“
PRILOZI UZ ELABORAT
Amela Lipa-Kandić, dipl. komp. i dipl. bibl.,

viša stručna saradnica za bibliotečko-dokumentacionu grañu Kantonalnog Zavoda
AmraTešić, prof.mat.,
viša stručna saradnica za informatičko-dokumentacionu grañu Kantonalnog Zavoda
SPISAK ZAŠTIČENIH DOBARA NASLIJEðA BAŠČARŠIJE I NJENIH RUBNIH DIJELOVA

(iz registra spomenika kulture)
Izvod iz evidencije kulturno-historijskog i prirodnog naslijeña općine Stari Grad Sarajevo

područje stare Sarajevske čaršije
Prilog je urañen za potrebe realizacije elaborata “Valorizacija kulturno-historijskog naslijeña na

području Baščaršije sa posebnim akcentom na tradicionalna zanimanja kao elemente autentičnosti
ovog prostora”, sa ciljem da se prikupe i objedine podaci o pravnoj zaštiti pojedinačnih spomenika
kulture i spomeničkih cjelina na području Baščaršije, kao i kontaktnih spomeničkih cjelina koje se
prirodno naslanjaju na područje Baščaršije.
Uloga službe zaštite naslijeña u očuvanju Sarajevske čaršije
Oko srednjovjekovnog trga, koji je u doba Turaka dobio naziv Baščaršija, što znači glavno trgovište,
nastao je vremenom čitav splet specijalizovanih zanatskih centara. Baščaršija je od najstarijih
vremena bila centar privrednog života Sarajeva. Ova specifična urbana struktura održala se
stoljećima i pored uticaja različitih kultura, društvenih sistema, religija i naroda, kao i pored raznih
planova, planera i neimara koji, vrlo često, nisu razumjeli njenu kompleksnu bit. Iako su Čaršijom
harali požari, tresli je zemljotresi, tukli je ratovi i prijetili joj razni graditelji, u njenom tkivu sačuvani su
gotovo svi značajniji pojedinačni spomenici, a Baščaršija je do danas zadržala svoju prepoznatljivu
fizionomiju, urbanističku kompoziciju i arhitektonski izraz.
U svim elaboratima, studijama, rješenjima o zaštiti, ističe se da najveća vrijednost Baščaršije leži
upravo u visokom stepenu njene očuvanosti. To je danas jedna od rijetkih čaršija u kojoj se ogleda
klasična faza osmansko-turskog urbanizma i to u njegovim najrazvijenijim oblicima. U tome su svoj
doprinos imale i institucije zaštite spomenika kulture, specijalizovane službe, koje su u ime društva,
snagom zakona, organizirale zaštitu materijalnih ostataka naše prošlosti.
Prva rješenja o zaštiti spomenika kulture, na području Sarajeva, iz pedesetih godina, odnosila su se
na pojedinačne objekte, od kojih se većina nalazila upravo na ovom prostoru. Rješenja o zaštiti tada
su dobili spomenici, kao što su: Gazi Husrev-begova i Baščaršijska džamija, Medresa Kuršumlija,
Stara pravoslavna crkva, Gazi Husrev-begova banja i mnogi drugi.
Nepune dvije decenije nakon toga, rješenjima o pravnoj zaštiti obuhvataju se čitave ulične cjeline, sa
svim njihovim sadržajima: ulica Baščaršija, ulica Ćurčiluk veliki, ulica Kazandžiluk, ulica Sarači, ulica
Kovači i druge, odnosno gotovo sve ulice sa područja Baščaršije. Već tad je u potpunosti uobličen
pristup u zaštiti kulturno-historijskih spomenika i cjelina, koji će tih godina biti i formuliran u
meñunarodnim dokumentima o zaštiti baštine, da se Baščaršija u cjelini tretira kao jedinstven
spomenik, a zaštita graditeljskog naslijeña smatra se uspješnom samo onda kada se uzimaju u
92
ovog područja“
obzir svi aspekti kulturne i prirodne baštine podjednako, a ne samo pojedinačni značajniji spomenici.
Pri tome svaki fragment postaje važan i opravdan, jer se vrednuje u kontekstu cjeline kojoj logički
pripada.
Već 60-tih godina prošlog stoljeća poduzimaju se i značajniji konzervatorsko-restauratorski radovi,
prvenstveno na monumentalnim objektima. Tada su izvedeni sanacioni radovi i djelimična
restauracija na objektu Gazi Husrev-begove medrese. Gotovo istodobno, vrši se restauracija Brusa-
bezistana, gdje je primijenjen restauratorski pristup kojim se zadržava maksimalna historijska
autentičnost i vraća objekat u njegovu prvobitnu funkciju. “Daire” u Halačima su, uz neznatne
preinake historijskog stanja, uspješno pretvorene u atraktivan ugostiteljski objekat, a Gazi Husrev-
begov bezistan je, nakon obimnih restauratorskih radova, pretvoren u specijaliziranu robnu kuću.
Godine 1975. usvojen je Regulacioni plan sanacije, konzervacije, restauracije i revitalizacije
sarajevske Čaršije, u koji su ugrañene mjere za zaštitu, korištenje, ureñenje i održavanje iz
rješenja o pravnoj zaštiti spomenika kulture. Planom su definisane precizne smjernice iz oblasti
zaštite i daljeg opstanka ove historijske jezgre. Vrijednosti prostora su sagledane kompleksno, te su
pored objektivnih arhitektonskih uzete u obzir i historijske, dokumentarne, pa i nematerijalne
vrijednosti, odreñujući pravi smisao daljeg trajanja stare Sarajevske čaršije. Mada smo svjedoci da
brojni pojedinačni zahvati odstupaju od onih planom predviñenih, ovaj pionirski dokument je
najzaslužniji za današnji izgled Bašaršije i njen status spomenika kulture najveće vrijednosti.
Usvajanjem pomenutog plana stvorene su pretpostavke za intenzivniju obnovu i zaštitu. Na
njegovim osnovama izvedeni su značajni komunalni zahvati i rekonstrukcije više ambijentalnih
cjelina unutar čaršije (Trgovke, Morića- han....). Uoči agresije na BiH obavljeni su značajni radovi u
domenu zaštite na dva značajna sakralna objekta – Carevoj i Gazi Husrev-begovoj džamiji. Na
osnovu dugotrajnih istraživanja i studija, obavljeni su radovi restauracije enterijera Careve džamije i
radovi restauracije cijelog ansambla Gazi Husrev-begove džamije.
Danas se zaštita kulturno-historijskog i prirodnog naslijeña provodi na tri zakonska nivoa: državnom,
federalnom (entitetskom) i kantonalnom. Provedbe odluka Komisije za očuvanje nacionalnih
spomenika realiziraju se putem entitetskih zakona, odnosno, na nivou Federacije Bosne i
Hercegovine. Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene
prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Zaštita naslijeña na nivou Kantona
regulirana je Zakonom o zaštiti kulturne baštine Kantona Sarajevo, a nadležna institucija zaštite je
Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeña Sarajevo.
Kako je narušen autohtoni duh lokaliteta Baščaršije
I pored očuvane historijske osnove, prepoznatljive urbanističke kompozicije i sačuvanih

arhitektonskih oblika, svjedoci smo drastičnih promjena u fizionomiji čaršije danas, posebno u onom
segmentu koji zovemo nematerijalnim vrijednostima, vrijednostima koje posjeduje autohtoni duh
lokaliteta. Bez pretenzija da damo konačne i cjelovite odgovore, što bi bila tema ozbiljne studije,
pomenimo samo neke od najočitijih uzroka.
Čaršiju su stoljećima gradili tradicija, kulturna i duhovna tolerancija i prožimanje različitih utjecaja,
religija i svjetonazora. Ona je od najstarijih vremena i raskrsnica puteva iz zapadne Evrope prema
Bliskom Istoku, iz centralne i sjeverne Evrope prema Mediteranu. Zahvaljujući takvom položaju, na
ovom prostoru su se stoljećima preplitale različite kulture, ideologije i civilizacije. Čaršija je
sociološki, kulturološki i historijski fenomen. Istaknimo uz to, da je Baščaršija nastala kao poslovni
centar mahala, stambenih jedinica starog Sarajeva, smještenih amfiteatralno po okolnim padinama.
Čaršiju je stvorio, razvio i održao odreñeni mentalitet, isti onaj koji je generisao njeno okruženje,
stambene zone grada. Čaršija ne može bez svojih mahala. Promjenom bitnih socioloških i
kulturoloških osobenosti mahala, promjenom njene fizionomije, neminovna je bila i promjena
mentaliteta i duha čaršije. Proces razaranja specifičnog tkiva mahala odvijao se postepeno, a
započeo je još nakon Drugog svjetskog rata i morao se odraziti i na čaršiju. Nakon posljednjeg rata
dolazi period snažnih društveno-ekonomskih, kulturnih, socioloških i demografskih promjena, pa je
ovaj proces intenziviran, a posljedice su, izmeñu ostalog, permanentna devastacija kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeña, kako u mahalama, tako i u poslovnoj jezgri starog grada.
93
ovog područja“
Najozbiljnije promjene uočavamo upravo na objektima koji su osnovni graditeljski element

Baščaršije - dućanima i magazama. Dućani su vezivno tkivo izmeñu monumentalnih objekata. Oni
su nukleus Bašaršije, koji je formirao njenu prepoznatljivu fizionomiju. Prilikom gradnje dućana, u
stara, nazovimo ih „predzakonska“ vremena, kako u mahalama, tako i u čaršiji, poštovan je
jedinstveni nepisani zakonski, moralni i kulturni kodeks, u kojem pojedinačni objekat nikad ne
ugrožava cjelinu, niti komšiju, niti prolaznike, niti prirodnu okolinu. To je rezultiralo cjelinom u kojoj je
svaki dućan na čaršiji imao nešto potpuno svoje, jedinstveno, ali opet usklañeno sa susjednim
objektima.
Teško je prihvatiti današnje stanje eksterijera i enterijera dućana koji su u posljednjih petnaestak
godina, neprimjerenim i nekontrolisanim intervencijama, vrlo često i neadekvatnom namjenom,
izgubili svoje karakteristike i vrijednosti.
I pored zakonske regulative koja podržava zaštitu baštine, regulativom koja se odnosi na baštinu,
potom regulativom u oblasti prostornog planiranja, pa sve do odredbi krivičnog zakona, koje imaju
za cilj spriječiti uništenje dobara baštine, u praksi ostaju neriješeni problemi neprimjerenih
pojedinačnih intervencija na objektima u zoni sarajevske čaršije, posebno dućanima. To je dovelo
do devastacije, kako pojedinačnih dobara baštine, tako i izuzetno vrijednih uličnih cjelina.
Pravovremeno uočene bespravne intervencije ostaju nesankcionirane, pa „divlje“ intervencije
postaju pravilo ponašanja, kako za pojedince, tako i za nadležne općinske službe, kao neposrednu
izvršnu vlast.
Urbanistička degradacija dućana, praćena je još više degradacijom u smislu ponude i asortimana
onoga što čaršija nudi. Na Baščaršiji se uvijek prodavalo najbolje: najbolja svila, najbolji bakar,
najbolja koža. Danas se u dućanima teško mogu pronaći originalni proizvodi sarajevskih zanatlija,
autentični suveniri. Izlozi su pretrpani robom sumnjivog kvaliteta, a čaršija sve više postaje tržište
marginalnih stvari sa ruba kulturne dekadencije, predmeta i robe bez autohtonog duha i sadržaja,
koje možemo kupiti na svim tačkama svijeta. Stari zanati, karakteristični za orijentalne čaršije, već
su odavno izgubili bitku pred ekspanzijom trgovine novog vremena, na njih nas danas sjećaju tek
sačuvani nazivi ulica: Bravadžiluk, Sarači (kožari, remenari, specijalizirani za izradu konjske
opreme), Kazandžiluk (prerada bakra), Sagrdžije (kožari specijalizirani za preradu goveñe kože),
Kundurdžiluk (cipelari), Samardžije (zanatlije koji prave samare), Kujundžiluk (zlatari), Mlini,
Mudželiti (knjigovezačke radnje), Aščiluk (kuhari), Kovači, Kazazi (zanatlije koji izrañuju svilene i
pamučne ukrase), Halači (prerada pamuka), Čizmedžiluk (čizmari), Čurčiluk (krznari)...
Sada u Saračima nema nijednog remenara, sarača - proizvoñača konjske opreme. Rukotvorine
sarajevskih zanatlija nestale su sa ćepenaka. Nova vremena ugušila su stare zanate i naselila su u
stare ulice nebrojene ugostitelje, tek pokojeg krojača i cvjećara, a ponajviše trgovce koji trguju svim i
svačim. Čizmedžija, kojih je bilo na stotine, više nema u Čizmedžiluk ulici, a grnčari danas nemaju
radnju u čaršiji, pa tave i lonce za "bosanski lonac" i šiš-ćevap prodaju sa tezgi, najviše uz cestu,
van grada.
Tek ponegdje se još uvijek mogu naći radionice i dućani u kojima se proizvode rukotvorine od
metala, kamena, drveta, stakla, kože, vune i tekstila ... U Kazandžiluku i danas poneki majstor u
bakru stvara zanatski i umjetni vrijedne predmete, koji u Evropi i svijetu, kao dio naše tradicije,
predstavljaju simbol prave bosanske kahve. To je valjda i jedina ulica koja je ostala zanatski
kompaktna gotovo pet stoljeća. Ovo je možda i najbolji primjer kako stari zanati, shvaćeni u širem i
osavremenjenom smislu, mogu postati atraktivni današnjem stanovniku i današnjem posjetiocu
grada, shvatajući da je Baščaršija živi dio grada, koji je uvijek i za svako vrijeme bio odraz
savremenih životnih tokova.
Zato svaku inicijativu za oživljavanje starih zanata i pronalaženje njihove savremene namjene,
vidimo kao doprinos očuvanju autentičnog duha čaršije i njene fizionomije odreñene specifičnim
elementima arhitekture i pejzaža, ali i onim nematerijalnim vrijednostima koji nosi autohtoni duh
lokaliteta, determiniran tragovima raznih kultura i njihovim svojevrsnim uklapanjem u promjenjivi, ali
vječno harmonični sklop.
94
ovog područja“
Izvod iz evidencije kulturno-historijskog i prirodnog naslijeña opštine Stari grad

Sarajevo29
Naziv dobra baštine Status dobra baštine
1. SPOMENIČKA PODRUČJA /CJELINE/

1.1. Urbane cjeline
1.1.01 AMBIJENTI U NASELJU

- zaštićeno dobro baštine / spomenička cjelina,
rješenja Gradskog zavoda za zaštitu I ureñenje
spomenika kulture u Sarajevu, 1967/68.god.
- upisan na Listu evidentiranih, prethodno
zaštićenih I zaštićenih nepokretnih spomenika
1. Ambijentalna cjelina Stara sarajevska čaršija kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo pod
br. 21 01 001 Z-1
- ima status nacionalnog spomenika / upisan na
Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i
Hercegovine
Kako je navedeno u rješenjima o zaštiti, prostorna cjelina Stara sarajevska čaršija ima svojstvo
spomenika kulture kao vrijedna i značajna historijska, urbanističko-arhitektonska cjelina, koja je u
cijelosti, ili u većem dijelu, zadržala historijski način formiranja urbanizma i arhitekture, stare do
500 godina.
Veći dio objekata ima arhitektonsko-historijsku vrijednost i sačuvan je u izvornom stanju. Stavljeni
su pod zaštitu i objekti koji se nalaze u lošem konstruktivnom stanju, ali je moguća rekonstrukcija i
restauracija. Objekti bez arhitektonsko-historijske vrijednosti takoñer se štite zato da se daljnja
gradnja na tom prostoru usmjerava u skladu sa prostornim karakteristikama čaršije kao
urbanističko-arhitektonske spomeničke cjeline. Iz istih razloga rješenjima o zaštiti su obuhvaćeni i
svi prazni – neizgrañeni prostori, u koje se uključuje i sam kolovoz ulice sa pločnicima.
Prostorna cjelina stare sarajevske čaršije pravno je zaštićena kroz pojedinačna rješenja uličnih
cjelina u njenom obuhvatu.
Popis ulica u obuhvatu zaštićene spomeničke cjeline Stara sarajevska čaršija
1.2. Mikrourbane cjeline/ulice, trgovi/

Rješenje Gradskog zavoda za zaštitu I ureñenje
spomenika kulture u Sarajevu, br. 166/67 od
1. Ulica Mudželiti mali
07.04.1967.
- upisano u Registar nepokretnih spomenika kulture
Kantona Sarajevo pod rednim br.39
2. Ulica Nikolića čikma Rješenje Gradskog zavoda za zaštitu I ureñenje
29
Podaci o pravnoj zaštiti zaključno sa stanjem 15. juni 2010.
95
ovog područja“
07.04.1967.
07.04.1967.
3. Ulica Bjelina čikma

Ulica Logavina (ranije ulica Kaukčije Abdulaha
4. 14.04.1967.
ef.)

5. Ulica Besarina čikma
14.04.1967.
Ulica na varoši (ranije ulica Nedeljka spomenika kulture u Sarajevu, br. 118/67 od
6.
Čabrinovića) 07.04.1967.
7. Ulica hadži Damjanova
07.04.1967.
8. Ulica Todora Švrakića
07.04.1967.
9. Ulica Ćulhan
07.04.1967.
10. Ulica Oprkanj (ranije ulica Danila Ilića)
07.04.1967.
11. Ulica Kujundžiluk Rješenje Gradskog zavoda za zaštitu I ureñenje
96
ovog područja“
07.04.1967.
12. Ulica Zelenih beretki (ranije ulica JNA)
07.04.1967.
13. Ulica Abadžiluk
07.04.1967.
14. Ulica Trgovke gornje
29.03.1968.
13.03.1968. I Rješenje broj 525/76 od 10.12.1976.
Ulica Mustaj-pašin Mejdan
15. - upisano u Registar nepokretnih spomenika kulture
Kantona Sarajevo pod rednim br.53 I br. 138
- dio ulice nalazi se u obuhvatu zaštićen
spomeničke cjeline Baščaršija, a dio u obuhvatu
zaštićene spomeničke cjeline Nadmlini
16. Ulica Brodac (ranije ulica Benjamina Fincija)
07.04.1967.
17. Ulica Aščiluk
07.04.1967.
18. Ulica Baščaršija
07.04.1967.
19. Ulica Bazardžani
07.04.1967.
20. Ulica Bravadžiluk Rješenje Gradskog zavoda za zaštitu I ureñenje
97
ovog područja“
07.04.1967.
21. Ulica Bravadžiluk mali
07.04.1967.
22. Ulica Čizmedžiluk
07.04.1967.
23. Ulica Ćurčiluk veliki
07.04.1967.
24. Ulica Ćurčiluk mali
07.04.1967.
25. Ulica ðulagina
07.04.1967.
26. Ulica ðulagina čikma
16.05.1967.
27. Ulica Ekmića čikma
07.04.1967.
28. Ulica Halači
07.04.1967.
29. Ulica Hrgića
07.04.1967.
98
ovog područja“

30. Ulica Kazazi
07.04.1967.
07.04.1967. I Rješenje 524/76 od 10.12.1976.
Ulica Telali (ranije ulica Petra Kočića) - upisano u Registar nepokretnih spomenika kulture
31.
Kantona Sarajevo pod rednim br.68 I brojem 136
- dio ulice nalazi se u obuhvatu zaštićen
spomeničke cjeline Baščaršija, a dio u obuhvatu
zaštićene spomeničke cjeline Nadmlini

spomenika kulture u Sarajevu, br.109/67 od
07.04.1967.
32. Ulica Kovači

33. Ulica Kovači čikma
07.04.1967.
34. Ulica Luledžina 07.04.1967.
- proglašeni nacionalni spomenik BiH
35. Dio ulice M.M.Bašeskije (ranije ulica M.Tita)
12.03.1968.
Ulica Safvet bega Bašagića (ranije ulica spomenika kulture u Sarajevu, br. 99/67 od
36.
M.Obilića) 05.03.1968.
Obala Isabega Ishakovića (ranije Obala spomenika kulture u Sarajevu, br. 248/67 od
37.
Pariške komune) 07.04.1967.
38. Ulica Prote Bakovića Rješenje Gradskog zavoda za zaštitu I ureñenje
99
ovog područja“
07.04.1967.
Ulica Sagrdžije (ranije ulica R. Omanovića) spomenika kulture u Sarajevu, br. 101/67 od
39.
07.04.1967.
40. Ulica Samardžije
16.02.1968.
41. Ulica Sarači
12.03.1968.
42. Ulica Tabaci
12.03.1968.
43. Ulica Tahčića sokak
07.04.1967.
44. Ulica Patke (ranije ulica T. Grabeža)
07.04.1967.
45. Ulica Velika Avlija
22.03.1968.
Dio ulice Obala Kulina bana, (ranije Obala spomenika kulture u Sarajevu, br. 89/67 od
46.
V.Stepe) 13.03.1968.
47. Ulica Veliki Mudželeti
16.02.1968.
100
ovog područja“

48. Ulica Gazi Husrevbegova
07.04.1967.
49. Ulica Kazandžiluk 07.04.1967.
50. Ulica Kundurdžiluk
07.04.1967.
51. Ulica Ferhadija (ranije ulica V.Miskina)
12.03.1968.
52. Ulica Trgovke donje
28.03.1968.
Urbane cjeline iz austro-ugarskog perioda u neposrednoj blizini Čaršije
Urbanizacija grada u periodu austrougarske uprave predstavlja nastavak izgradnje u praznim

prostorima, u pravcu zapada, ka Marijin Dvoru, ali se gradi i u ranije urbaniziranim prostorima.
Požar koji je zahvatio čaršiju 1879. godine, bio je povod za obnovu izgorjelih dijelova čaršije i
donošenja prvog regulacionog plana. To je bio plan rekonstrukcije izgorjeloga dijela čaršije, proširenja
i ispravljanja postojeće saobraćajne mreže, kao i izgradnje novih saobraćajnica (Štrosmajerova i dr.).
Plan je usvojen 1882. godine i njime je zacrtan pravac razvoja Grada prema zapadu. U okviru
prostora koji je zacrtan planom započela je intenzivna graditeljska djelatnost. Grade se pojedini
stambeno-poslovni objekti, što ukazuju na potpuno nov način organizacije života u Gradu. Orijentalni
grad ima strogo odvojen poslovni od stambenog dijela. Iz tih razloga, jasno su vidljive cjeline koje
imaju karakteristiku osmanske arhitekture, od onih koje predstavljaju cjeline novog tipa gradnje.
Pored pojedinačnih objekata koji se grade za potrebe nove vlasti (zgrada Zemaljske vlade, Gradska
vijećnica), te privredni i zdravstveni objekti (Gradska tržnica, Električna centrala, Tvornica duhana,
paviljoni Koševske bolnice i dr.), grade se čitavi kompleksi u prepoznatljivom stilu (trg oko Katedrale,
Štrosmajerova ulica, Ferhadija, i dr).
Ulične cjeline Štrosmajerova, Trg fra-Grge Martića i Ćumurija nalaze se u središtu historijskog
jezgra i čine jedinstvenu cjelinu sa Katedralom. Valorizirane su kao ulične cjeline visoke arhitektonske
vrijednosti.
Štrosmajerova ulica, kojom se stiže na velika vrata Katedrale, nosila je, u jednom periodu, ime
austrijskog nadvojvode i austrougarskog prestolonasljednika Rudolfa (Franca Karla Jozefa). U
101
ovog područja“
potpunosti prosječna i izgrañena poslije 1878. godine, kao moderna ulica u novom dijelu grada po
kojem se počela formirati arhitektura evropskih pseudo-klasicističkih stilova. Svi objekti, izuzev
moderne gradnje na jugoistočnom uglu, nastali su do 1914. godine. Njen značaj je u likovnom i
urbanističkom konceptu, pa predstavlja tipično arhitektonsko rješenje zapadnih škola iz
austrougarskog perioda u Sarajevu. Štrosmajerova ulica danas ima karakter ulice koja privlači i gdje
se zadržavaju ljudi. To je pješačka zona sa raznim sadržajima, kao što su ugostiteljstvo, pokretne
izložbe, trgovine, muzika...
Ulična cjelina Ferhadija proteže se od raskršća ulica Gazi Husrev-begove i Sarača i ide do ulice
Mula Mustafe Bašeskije, Zgrade banke i Vakufskog nebodera. Većina grañevinskog fonda u ovoj
uličnoj cjelini nastala je u austrougarskom periodu, a posjeduje odlike evropskih stilova. Naročito se
ističe neorenesansa, te elementi baroka i klasicizma. Ulica Ferhadija, na raskršću sa ulicom
Štrosmajerovom, širi se u Trg fra-Grge Martića, koji predstavlja vrijedan primjer arhitektonsko-
urbanističke koncepcije austrougarskog perioda. Dominanta trga je Katedrala sagrañena 1889.
godine, a okružena je grañevinama u stilu klasicističke arhitekture bečkog akademizma. Zaštićena
arhitektonsko-urbanistička cjelina u sklopu stare Sarajevske čaršije.
Naziv dobra baštine Status dobra baštine Iz rješenja...
1.2. Mikrourbane cjeline/ulice,

trgovi/
- zaštićeno dobro baštine /
spomenička cjelina, Rješenje zaštićena
Gradskog zavoda za zaštitu I arhitektonsko-
ureñenje spomenika kulture u urbanistička cjelina
53. Ulica Štrosmajerova Sarajevu, br. AB-827/75 od austro-ugarskog
29.12.1975. perioda
- upisano u Registar nepokretnih
spomenika kulture Kantona
Sarajevo pod rednim br.116
54. Ulica Ćumurija (ranije ulica Zrinjskog) Sarajevu, br. AB-831/75 od austro-ugarskog
30.12.1975. perioda
Trg fra Grge Martića
55. Sarajevu, br.AB-824/75 od austro-ugarskog
30.12.1975. perioda
Ostale urbane cjeline u neposrednoj blizini Čaršije
Prostorne cjeline Babića bašča, Alifakovac i Nadmlini zaštićene su kao historijsko arhitektonsko-
urbanističke ambijentalne cjeline u kojima najveći dio objekata ima obilježja kulturno-historijske
baštine. Rješenjima o zaštiti obuhvaćeni su i oni objekti koji se nalaze u lošem stanju i negdje u
izmijenjenom vanjskom izrazu, ali je moguća njihova asanacija i ureñenje. I onaj dio objekata koji sam
po sebi nema arhitektonsko-historijske vrijednosti stavljen je pod zaštitu, kao sastavni dio cjeline, da
102
ovog područja“
bi se daljnje grañenje usmjeravalo u skladu sa općim ambijentalnim značajkama i vrijednostima šire

ambijentalne cjeline. Iz tih razloga stavljene su pod zaštitu sve zelene i neizgrañene, odnosno
nezauzete površine. Valorizirane su kao arhitektonsko-urbanističke cjeline visoke spomeničke
vrijednosti.
Prostorne cjeline Alifakovac, Babića bašča i Nadmlini pravno su zaštićene kroz pojedinačna rješenja
uličnih cjelina u njenom obuhvatu.
Ulice koje su pravno zaštićene u sklopu ambijentalnih cjelina, uspjele su sačuvati autentičnu
arhitekturu. Dio ostalog prostora značajno je napadnut uvjetno kontrolisanom gradnjom.
U ambijentalnoj cjelini Alifakovac smješteno je jedno od najstarijih muslimanskih groblja sa nišanima
iz XV stoljeća. Brojalo je preko 200 nišana (XV-XIX stoljeća) visoke spomeničke vrijednosti. Dva
turbeta otvorenog tipa podignuta su u XVIII stoljeću. Nažalost, ratni i poratni period uslovio je ponovno
aktiviranje kopanja u starom muslimanskom groblju.
Prostorna cjelina Kovači je prateća zona spomeničke cjeline Baščaršije i zaštićena je kao
arhitektonsko-urbanistička cjelina u sklopu stare sarajevske čaršije. Područje arhitektonsko-
urbanističke cjeline Kovači posjeduje originalnu plansku matricu saobraćajnica, te i danas
obezbjeñuje kompozicionu i likovnu vrijednost čitave cjeline Kovači. Tu je i niz pojedinačnih objekata i
njihovih grupacija u vidu uličnih cjelina i pojedinačnih objekata koji posjeduju spomeničke vrijednosti.
1. SPOMENIČKA PODRUČJA /CJELINE/
1.1. Urbane cjeline

1.1.01 Ambijenti u naselju
- zaštićeno dobro baštine / spomenička cjelina, rješenja
Gradskog zavoda za zaštitu I ureñenje spomenika
kulture u Sarajevu, 1976.god.
1. Ambijentalna cjelina Babića bašča
- upisan na Listu evidentiranih, prethodno zaštićenih I
zaštićenih nepokretnih spomenika kulture I prirodne
baštine Kantona Sarajevo pod br. 21 01 002 Z-1
2. Ambijentalna cjelina Alifakovac
3. Ambijentalna cjelina Nadmlini
Locirana je na desnoj obali Miljacke i obuhvata ulice Bentbaša, Halilbašića, Jekovac, dio ulice
Telali i Mustaj-pašin mejdan. Posjeduje grañevinski
Popis ulica u sklopu zaštićenih ambijentalnih cjelina Babića bašča, Alifakovac i

Nadmlini
Naziv dobra baštine Status dobra baštine Iz rješenja
103
ovog područja“
1.2. Mikrourbane cjeline/ulice, trgovi/

spomenička cjelina, Rješenje ulica u obuhvatu
Gradskog zavoda za zaštitu I zaštićene
ureñenje spomenika kulture u spomeničke
1. Ulica Alifakovac Sarajevu, br. 498/76 od cjeline Alifakovac
22.11.1967.
2. Ulica Babića bašča
Sarajevu, br. 495/67 cjeline Babića
- upisano u Registar nepokretnih Bašča
3. Ulica Bentbaša Sarajevu, br. 520/76 od cjeline Nadmlini
10.12.1976.
4. Ulica Halilbašića Sarajevu, br. 522/76 od cjeline Nadmlini
10.12.1976.
5. Ulica Jekovac Sarajevu, br. 519/76 od cjeline Nadmlini
10.12.1976.
6. Ulica Širokac (ranije ulica M. Lazića) Sarajevu, br. 517/76 od cjeline Nadmlini
10.12.1976.
7. Ulica Šeher-ćehajina čikma
104
ovog područja“
Sarajevu, br.499/76 od cjeline Alifakovac

18.11.1976.
Ulica Čeljugovići (ranije ulica Š.Kneževića)
8. Sarajevu, br.493/76 od cjeline Alifakovac
02.12.1976.
Ulica Veliki Alifakovac (ranij ulica V. Sarajevu, br.496/76 od cjeline Alifakovac
9.
Gačinovića) 22.11.1976.
Spomeničke cjeline i pojedinačna dobra baštine u okviru Stare sarajevske čaršije i u njenoj
neposrednoj blizini
Fortifikacijske cjeline i vojna arhitektura
Vratnički bedem sa tabijama i kapi-kulama sastavni je dio zaštićene spomeničke cjeline Vratničkog
grada. Ova cjelina je formirana u XVI stoljeću, u XVIII stoljeću je ovo stambeno područje utvrñeno, a
dijelovi te fortifikacione strukture, zidovi, tabije i kapije, sačuvani su dobrim dijelom do danas i
predstavljaju urbanističko-spomenički i historijski značaj starog vratničkog grada. Mada je
arhitektonsko-urbanistička cjelina Vratnik pretrpjela niz izmjena nastalih usljed izgradnje objekata koji
po mjerilu, spratnošću i oblikovnim elementima narušavaju i degradiraju zatečene izgradnje, ona ipak
i danas posjeduje ambijentalnu vrijednost.
Godine 1727. bosanski namjesnik Gazi Ahmed paša Rustempašić Skopljak počinje proširenje
sarajevske tvrñave. U okviru bedema bile su sagrañene četiri tabije, tri kapi-kule, pet kapija i nekoliko
kapijica.
Austrougarsku okupaciju grad je dočekao sa četiri nove tabije i jednom starom - Bijelom tabijom, tri
kapi-kule i pet kapija.
Još je Ahmed paša dao imena tabijama, koje je on izgradio. Onu na Jekovcu nazvao je svojim
imenom, a narod je zove Žuta tabija. Drugu je nazvao imenom svoga oca Rustem paše. To je ona što
se obično zove Strošićkom tabijom. Onu na Ravnim Bakijama je prozvao sultan Ahmedovom tabijom,
a svijet je prozva Arap tabija. Četvrta tabija (na Zmajevcu) nazvana je imenom velikog vezira Ibrahim
paše, a poznata je pod imenom Arnaut tabija.
Bijela tabija predstavlja najistureniju tačku. O vremenu nastanka Bijele tabije do danas su izrečena
različita mišljenja. Prema jednom, objekat je nastao oko 1550. godine, dok najnovija istraživanja
ukazuju na mogućnost da je na mjestu Bijele tabije još u srednjem stoljeću, odnosno prije osmanskog
osvajanja ovoga prostora 1448. godine, postojala tvrñava koja nije bila veća od uobičajenog tipa
obrambene kule koja čuva pristup srednjovjekovnom trgu.
U okviru Vratničkog grada izgrañene su tri kapi-kule na Ploči, Višegradska i kapija na Širokcu. Kapi-
kula na Ploči predstavlja stari tip kapi-kula koje su u ratu služile za odbranu, a u miru za stanovanje
čuvara na vratima. Višegradska kapija postavljena je lijevo od Bijele tabije, na lokalitetu zvanom
Carina. Samo mjesto odreñivalo je i funkciju objekta, u ratu odbrambena, a u miru je vjerovatno bila u
105
ovog područja“
funkciji carinarnice koja je tu morala postojati. Za razliku od prethodne dvije kapi-kule koje se nalaze u
sklopu bedema, kapi-kula na Širokcu je unutar bedema Vratničkog grada. Mada izgleda nešto niža,
zbog nasipanja puta, istih je dimenzija kao i prethodne. Austro-Ugarska monarhija gradi u zoni
Vratničkog grada 1912. godine modernu kasarnu koja je nazvana „Princ Eugen“, a 1918.godine
dobija ime „Kasarna Stepe Stepanovića“. Istu kasarnu stanovništvo naziva „Jajce kasarna“, pa se
ovaj naziv zadržao i danas.

2. FORTIFIKACIJSKE CJELINE I VOJNA
ARHITEKTURA
2.1. Fortifikacijski objekti i dijelovi sistema

1. Vratnički bedem 07.06.1971.
- upisano u Registar nepokretnih spomenika
kulture Kantona Sarajevo pod rednim br.111
- nacinalni spomenik BiH
07.06.1971.
2. Strošička tabija

3. Bijela tabija 21.06.1971.
Rješenje Zemaljskog zavoda za zaštitui
spomenika kulture I prirodnih rijetkosti Sarajevo
br. 957/51 od 12.11.1951. I Rješenje Zavoda za
4. Žuta tabija ili Jekovačka tabija zaštitu spomenika kulture NRBiH, br. 02-802-3
od 18.04.1962.
5. Kapija na Širokcu 02.06.1971.
6. Višegradska kapija
02.06.1971.
106
ovog područja“

7. Kapija na Ploči 02.06.1971.
2.2. Objekti vojne namjene
1. Jajce kasarna kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo pod
br. 43 01 002 E N-1
- nacionalni spomenik BiH
Objekti stambene arhitekture
Stambeni objekti osmanskog perioda predstavljaju najstarije primjere stambene gradnje na

području Sarajeva, pa time imaju i poseban značaj u smislu historijske vrijednosti ovog vida
graditeljskog naslijeña. Specifičnost gradnje, materijali za gradnju, unutarnje dispozicije, te prostornog
razmještaja ovih stambenih objekata u okviru uspostavljene urbane matrice stambenih zona
osmanskog perioda, daju sasvim jasnu sliku kako kulture stanovanja tog perioda, tako i sliku
društvenih odnosa, te odnosa prema prostoru i njegovom korištenju. Stambeni objekti osmanskog
perioda, locirani u padinskim dijelovima - mahalama, grañeni su prema jedinstvenim principima.
Spratnost objekata ne prelazi P+1 (prizemlje+sprat). U prizemlju su se nalazile sobe i gospodarski
prostori (hajat, halvat, halvatić, mutvak, kahve odžak), a na spratu su sobe (čardak, čardačić) i
zajednički prostori (divanhana i kamerija). Halvati i čardaci su u svom mobilijaru sadržavali banjice,
što ukazuje da je svaka kuća, bez obzira na društveni status vlasnika, pokazivala zavidan komfor u
pogledu sanitarnih uvjeta i zavidan nivo higijene i kulture stanovanja. U suterenu objekata vrlo često
su se nalazile i magaze. Bogatije kuće (npr. Svrzina kuća, danas služi kao depadans Muzeja
Sarajeva ili rekonstruirana i restaurirana kuća Alije ðerzeleza) su imale odvojena muška i ženska
odjeljenja. Ženska odjeljenja predstavljala su intimni dio kuće, dok su muška odjeljenja služila za
primanje gostiju.
Objekat Despića kuće, koji se nalazi na uglu ulica Despićeve i Obale Kulina bana, predstavlja jedan
od rijetko očuvanih stambenih objekata pravoslavnih trgovačkih porodica koji potiče iz turskog
perioda. U velikoj sobi Despića kuće bilo je smješteno prvo pozorište u Bosni i Hercegovini. Danas
ovaj objekat pripada Muzeju grada Sarajeva.
Stambeni i stambeno poslovni objekti austrougarskog perioda
Od Gazi Husrev-begove ulice na zapad starija izgradnja formalno nestaje, a na zgarištima niču
višesprani blokovi po srednjoevropskom uzoru. Već 1880. godine donesen je Grañevni red, noveliran
1893. godine, dati su uvjeti reguliranja postojećih i otvaranja novih ulica, trgova i četvrti, te uvjeti
izgradnje novih zgrada. U rezultatu su, meñutim, uglavnom zadržane ranije ulice, dijelom ispravljene i
neznatno proširene, a važnije urbane zahvate predstavlja ureñenje Trga fra Grge Martlća s
katedralom, prosijecanje današnje Štrosmajerove ulice u osi katedrale, te ureñenje keja uz obale
Miljacke.
U odnosu na prethodni period, stambeni i stambeno-poslovni objekti su potpuno drugačije koncipirani:
postavljeni su u nizovima fronta ulice ili nešto uvučeni, naglašenih volumena i visine, sa čestim
unutrašnjim dvorištima i verandama postavljenim u stražnjem dijelu zgrade. Kosina krovova
usmjerena je tako da se atmosferilije pažljivo slijevaju na pločnik. U stvaralačkom zamahu
graditeljstva historicizma i secesije stvorena je osebujna umjetnost fasadne skulpture, koja povezuje
kreativnu arhitektonsku i kiparsku zamisao. Ujedno, to je značajna komponenta estetike prominentnih
grañevina, na kojim su prostorno-plastične skulpturalne vrijednosti postale izrazito markantnim
segmentom fasada.
107
ovog područja“

3. OBJEKTI STAMBENE ARHITEKTURE
3.1. Turski period/ bosanska kuća/
- zaštićeno dobro baštine, Rješenje Zemaljskog
zavoda za zaštitu spomenika kulture I prirodnih
rijetkosti Sarajevo br. 427/50 od 17.04.1950. I
Rješenje Zavoda za zaštitu spomenika kulture
NRBiH, br. 02-816-3 od 18.04.1962.
1. Kuća Alije ðerzeleza, ul. Sagrdžije 69
kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo pod
br. 51 01 002 Z N-1
- zaštićeno dobro baštine, Rješenje Gradskog
zavoda za zaštitu I ureñenje spomenika kulture u
Sarajevu, br.229/66 od 29.12.1966.
Ćatićeva kuća, ul. Carina 26, na Vratniku
2. Kantona Sarajevo pod rednim br.2
br. 51 01 003 Z-1
rijetkosti Sarajevo br.432/50 od 17.04.1950. I
NRBiH, br. 02-603-3 od 18.04.1962.
3. Hadžišabanovića kuća, ul. Očaktanum 7 Kantona Sarajevo pod rednim br.4
br. 51 01 004 Z N-1
- objekat uništen u požaru januara 2009.
Sarajevu, br.GDŽ-29/77 od 18.07.1977.
4. Saburina kuća, ul.Saburina br.6
br. 51 01 006 ZN-1
rijetkosti Sarajevo br. 433/50 od 17.04.1950.
5. Svrzina kuća, ul. Gloñina Kantona Sarajevo pod rednim br.91
br. 51 01 007 Z N-1
108
ovog područja“

rijetkosti Sarajevo br.920/51 od 24.10.1951. I
NRBiH, br. 02-631-3 od 18.04.1962.
6. Despića kuća, ul. Despićeva br.2
br. 51 01 009 Z N-1
rijetkosti Sarajevo br. 536/52 od 24.07.1952. i
Rodna kuća Vladislava Skarića, sada Muzej 26.02.1970.
7.
književnosti, ul.Sime Milutinovića br.5 - upisano u Registar nepokretnih spomenika kulture
br. 51 01 010 Z -1
- evidentirani spomenik kulture, upisan na Listu
evidentiranih, prethodno zaštićenih I zaštićenih
8. Semizova kuća, ul.Sagrdžije
nepokretnih spomenika kulture I prirodne baštine
Kantona Sarajevo pod br. 51 01 012 E -1
Objekti uprave, pravosuña, administracije i finansija
Prodor evropske eklektike se znatno proširio u svim oblastima graditeljstva. Importovana arhitektura
donosi nova rješenja u oblasti gradnje javnih objekata. Globalno uzevši, ona su srodna rješenjima
sličnih objekata u Beču, Budimpešti, Pragu i dr. Nova uprava gradi monumentalne objekte kao
Gradsku vijećnicu, Pravosudnu palatu, Zgradu zemaljske vlade, Direkciju carinske i finansijske službe
i dr.
Sarajevska vijećnica predstavlja najljepši i najreprezentativniji objekat austrougarskog perioda,

izgrañen u bogatom pseudo-maurskom stilu, a nastala je kao rezultat traganja za autohtonim
arhitektonskim stilom na tlu Bosne i Hercegovine. Projekat za ovaj objekat je započeo arh.
Aleksandar Vitek, a dopunio i završio arh. Ćiril Iveković (1896. godine), oslanjajući se posebno na
arhitekturu Memluka u Kairu, kao i arhitekturu Alhambre u Španiji.
U skaldu sa funkcijom objekta (sjedište gradske uprave) i njegovom arhitekturom izvedena je
raskošna fasada sa reprezentativnim pročeljima i trijemom. Arhitektonsku razuñenost objekta,
trougaone osnove sa šestougaonim jezgrom, holom, najljepšim dijelom raskošnog enterijera,
nadsvoñenog staklenom kupolom, prati slikarska dekoracija glavnog stepeništa, zidova velike
svečane sale, trijema i hola, a potom i veliki vitraži na glavnom stepeništu i pod kupolom,
ornamentisani floralnim motivima.
Svoju izvornu funkciju gradske vijećnice objekat je obavljao do 1949. godine, kada je ustupljen
Narodnoj i Univerzitetskoj biblioteci BiH.
U ratu 1992-1995. godine Nacionalna biblioteka bila je izložena velikom granatiranju i teško oštećena.
Izgorio je ogroman dio knjižnog fonda koji je predstavljao nacionalno blago Bosne i Hercegovine. U
109
ovog područja“
plamenu su nestale dragocjene zbirke rukopisa, starih štampanih knjiga, časopisa, arhivske grañe i
druge vrste dokumentarnog naslijeña - pamćenje brojnih generacija naroda Bosne i Hercegovine.
Po prestanku ratnih dejstava počinju aktivnosti na obnovi Vijećnice. Tokom 1996. i 1997. godine
izvršeni su najnužniji radovi na spašavanju preostale strukture objekta, izvršena je rekonstrukcija
krovišta i sanirana čelična konstrukcija sa staklenom kupolom. Krajem 2007. godine završena je
izrada kompletne projektne dokumentacije arhitektonske obnove objekta Vijećnice – Glavni projekat
arhitektonske obnove, te su stvoreni uvjeti za nastavak rekonstrukcije ovog vrijednog objekta.
4. JAVNI OBJEKTI
4. 1. Objekti uprave, pravosuña, administracije i
finansija
- zaštićeno dobro baštine / spomenička
cjelina, Rješenje Gradskog zavoda za
zaštitu I ureñenje spomenika kulture u
Sarajevu, br. 89/67 od 13.03.1968.
spomenika kulture Kantona Sarajevo pod
1. Gradska vijećnica, ul.Obala Kulina bana
rednim br.83
zaštićenih I zaštićenih nepokretnih
spomenika kulture I prirodne baštine
Kantona Sarajevo pod br. 61 02 001 ZN-1
Objekti kulture, nauke i obrazovanja
Počeci vjerskog obrazovanja u osmanskom Sarajevu počinju gradnjom Kuršumlija medrese (1537.
godine) kao vjerske škole, kao i brojnim mektebima uz džamije, a dolaskom austrougarske uprave
nastavlja se gradnja objekata iz oblasti kulture, nauke i obrazovanja. Gradi se Šerijatska sudačka
škola (1887. godine), Ženska medresa, Isusovačka teološka škola (Muzička akademija), brojne
osnovne i srednje škole, Prva gimnazija (1890. godine), Cekovića kuća „Škola Stake Skenderove“ (u
ovoj kući u periodu turske vladavine, 1858. godine otvorena je prva ženska srpska privatna škola,
koja je osposobljavala nastavnički kadar za ženske škole u bosanskom vilajetu), Muška osnovna
škola (1905. godine), Škola milosrdnih sestara, Katolički školski centar, Srpska muška i ženska
osnovna škola (1897. godine) današnji Ekonomski fakultet. Za potrebe novih vlasti osniva se i gradi
Zemaljski muzej, Narodno pozorište, kino Apolo, te zgrade nacionalnih društava Gajreta, Napretka i
Prosvjete.
Gazi Husrev-begova medresa predstavlja najstarije očuvanu medresu u Bosni i Hercegovini.
Meñu stotinjak bosanskohercegovačkih medresa, Gazi Husrev-begova je bila najviše učilište,
kompletan klasični univerzitet, programski orijentiran na sve tri discipline, kako islamskih tako i
evropskih katoličkih univerziteta - teologiju, pravo i filozofiju. Kuršumlija se s pravom smatra pretečom
današnjeg sarajevskog univerziteta. Ovu medresu uvakufio je 1537. godine Gazi Husrev-beg u
spomen na svoju majku i dao joj ime „Seldžuklija“, a narod ju je, zbog olovnog pokrivača, nazvao
Kuršumlija (kuršum, tur. olovo). U blizini svoje džamije, Gazi Husrev-beg je sagradio Hanikah,
ustanovu sličnu tekiji, u kojoj se osim religiozno-mističnih obreda ujedno izučava i teorija misticizma-
tesavvuf. Uz medresu, istovremeno sa njenim otvaranjem, nastao je i embrio čuvene Gazi Husrev-
begove biblioteke, koja danas posjeduje ogromnu, svjetski poznatu zbirku originalnih rukopisa,
meñu kojima je veliki broj unikata. Tu se čuva oko 50 000 knjiga, naslova, periodike i dokumenata,
uglavnom na orijentalnim jezicima, što predstavlja izuzetno vrijednu grañu za proučavanje islamske
civilizacije. Ova zbirka je dobila na značaju naročito poslije uništenog knjižnog fonda Orijentalnog
instituta i Nacionalne biblioteke – Vijećnice u agresiji na BiH.
110
ovog područja“
4.2. Objekti kulture, nauke i obrazovanja

Sarajevu, br. 102/67 od 12.03.1968.
Cekovića kuća, škola Stake Skenderove, ul.
1. spomenika kulture Kantona Sarajevo pod
M.M.Bašeskije br. 75
rednim br.72
Kantona Sarajevo pod br. 62 01 001 E-1
- zaštićeno dobro baštine, Rješenje Zavoda
za zaštitu spomenika kulture NRBiH, br.
09-1079-3
2. Osnovna škola u Saburinoj ulici
rednim br.29
Kantona Sarajevo pod br. 62 01 016 Z -1
- zaštićeno dobro baštine, Rješenje Zavoda
02-808-3 od 18.04.1962.
Zgrada starog mekteba, ženski mekteb uz Bijelu spomenika kulture Kantona Sarajevo pod
3.
džamiju, ul. ðanin sokak rednim br.103
Kantona Sarajevo pod br. 62 02 001 Z -1
- zaštićeno dobro baštine, Rješenje
Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika
kulture i prirodnih rijetkosti Sarajevo br.
669/50 od 09.06.1950. i Rješenje Zavoda
02-605-3 od 18.04.1962.
Gazi Husrevbegova medresa “Kuršumlija”, ul. Sarači, sa zaštitu I ureñenje spomenika kulture u
4.
Hanikahom Sarajevu, br. 106/67 od 12.03.1968.
rednim br.78
Gradskog zavoda za zaštitu i ureñenje
Šerijatska sudačka škola – ranije zgrada Muzeja grada spomenika kulture u Sarajevu, br.GDŽ-
5.
Sarajeva, ugao ul. J.Štadlera i Sagrdžije 155/77 od 19.07.1977.
111
ovog područja“
rednim br.143
Kantona Sarajevo pod br. 62 02 005 Z-1
754/50 od 17.06.1950., Rješenje Zavoda
02-616-3 od 18.04.1962.
6. Stari mekteb u dvorištu Gazihusrevbegove džamije
Sarajevu, br. 106/67 od 12.03.1968.
rednim br.78
Sarajevu, br. 89/67 od 13.03.1968.
7. Muzej sarajevskog atentata spomenika kulture Kantona Sarajevo pod
rednim br.83
8. Gazi Husrevbegova biblioteka spomenika kulture I prirodne baštine
9. Zgrada SPKD “Prosvjeta“ spomenika kulture I prirodne baštine
Komunalni i prometni objekti i urbana oprema
Urbani razvoj Sarajeva počinje polovinom XVI stoljeća, planskom izgradnjom saobraćajnica i objekata
komunalne infrastrukture. Povezuju se sjeverna i južna strana prirodno razdijeljene rijekom Miljackom,
grade se mostovi: Latinska ćuprija, Šeher-ćehajin most, Carev most, mostovi Ćumurija i Čobanija.
Mostovi kao komunalni objekti egzistiraju i obavljaju funkciju sve do danas.
Kozja ćuprija je arhitektonski najinteresantniji most na Miljacki, jer graciozno presvoñuje rijeku u
jednom luku, i sa dva „oka“ od sedre u kamenu ostavlja neizbrisiv dojam na posmatrača. Ova kamena
ćuprija bila je dio trgovačkog puta koji je povezivao Carigrad sa zemljama Zapada. Nastala je u XVI
stoljeću, najvjerovatnije u periodu izgradnje puteva u doba Mehemed-paše Sokolovića, kada su
nastali i mostovi u Mostaru, Višegradu i Trebinju. Za naziv mosta vezane su mnogobrojne priče i
112
ovog područja“
legende. Prema jednoj, pastiri su čuvali koze koje su otkopale ćup sa zlatom. Iz zahvalnosti, pastiri
podigoše ćupriju kao zadužbinu i nazvaše je Kozja.
Latinska ćuprija, kakvu danas poznajemo, sagrañena je krajem 18. stoljeća, kao zadužbina
sarajevskog trgovca hadži Abdulaha Brige. Ime Latinska, odnosno Franačka ćuprija, dobila je po
katoličkoj četvrti i dubrovačkoj koloniji Latinluk ili Frankluk, koja se nalazila u neposrednoj blizini. I
pored odreñenih preinaka nastalih intervencijama 1886. i 1917. godine, u potpunosti je sačuvala
izvorni oblik i karakteristike, te predstavlja izuzetno vrijedan primjer višesvodnog mosta razvijene faze
osmanske mostogradnje na području Bosne i Hercegovine.
Sarajevske stare česme u mahalama su simbol spoja utilitarnosti i dekorativnosti. Mnoge se pominju
u putopisima i sreću kao motiv na umjetnim slikama. Godine 1888., prema historijskim podacima, u
Sarajevu je bilo 152 javne česme, da bi ih do 1992. godine ostalo tridesetak. Program obnove starih
sarajevskih česama Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeña
obuhvatio je 41 česmu, sve koje se mogu rekonstruisati i restaurirati. Na osnovu ovog Programa
obnovljene su u Sarajevu mnogobrojne česme, koje svjedoče o našoj tradiciji i predstavljaju značajnu
vrstu spomenika u našoj kulturnoj baštini.
Sebilj je bio i ostao središnja tačka sarajevske čaršije, mjesto okupljanja i druženja. U Sarajevu je bilo
više sebilja, po kojima je grad bio prepoznatljiv. Jedini sačuvani sarajevski sebilj je baščaršijski.
Prvobitni sebilj na ovom prostoru podigao je bosanski vezir hadži Mehmed paša Kukavica Fočak
1753. godine, a nalazio se nešto niže od današnjeg. Sebilj kakvog danas poznajemo podignut je
prema projektu Aleksandra Witteka, u pseudo-maurskom stilu.
4.3. Komunalni i prometni objekti i urbana oprema

4.3.1.Prometni objekti
zavoda za zaštitu spomenika kulture I
prirodnih rijetkosti Sarajevo br.686/50 od
10.06.1950. I Rješenje Zavoda za zaštitu
spomenika kulture NRBiH, br. 02-624-3 od
18.04.1962.
1. Kozja ćuprija - upisano u Registar nepokretnih spomenika
kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo
pod br. 63 01 003 Z N-1
18.04.1962.
2. Latinska ćurpija
pod br. 63 01 004 Z N-1

3. Šeher – ćehajin most zavoda za zaštitu spomenika kulture I
113
ovog područja“

18.04.1962.
pod br. 63 01 005 Z N-1

4. Carev most kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo
pod br. 63 01 006 ZN-1
5. Ćumurija most
pod br. 63 01 007 E-1
6. Drvenija most
pod br. 63 01 012 E-1
7. Stara stanična zgrada na Bistriku kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo
pod br. 63 01 011 ZN-1
4.3.2. Komunalni sistemi i urbana oprema

18.04.1962.
1. Terzibašina česma uz istoimenu džamiju
pod br. 63 02 002 Z -1
18.04.1962.
2. Česma Nadkovači , ugao ulice Jekovac
pod br. 63 02 003 Z -1
Bakarevića česma u zidu harema Kekeki Sinanove
3. zavoda za zaštitu spomenika kulture I
džamije
114
ovog područja“

18.04.1962.
pod br. 63 02 004 Z -1
Sumbul česma uz džamiju Bali-oglu hadži 18.04.1962.
4.
Mehmedbega na Sumbuluši - upisano u Registar nepokretnih spomenika
pod br. 63 02 005 Z -1
18.04.1962.
Bijela česma uz džamiju Divan Katib Hajdar ef., Ulica - upisano u Registar nepokretnih spomenika
5.
Jajačka kulture Kantona Sarajevo pod rednim br.25
pod br. 63 02 006 Z -1

12.06.1950. i Rješenje Gradskog zavoda za
Česma pod Alifakovcem u zidu Vekil Harč džamije Sarajevu, br.370/71 od 07.06.1971.
6.
pod br. 62 02 007 Z-1
06.06.1950. i Rješenje Zavoda za zaštitu
18.04.1962.
7. Česma u ulici Hadžiabdinica
pod br. 62 02 008 Z-1
115
ovog područja“

Rješenje Gradskog zavoda za zaštitu I
ureñenje spomenika kulture u Sarajevu, br.
98/67 od 07.04.1967.
8. Sebilj
pod br. 63 02 019 Z-1
ureñenje spomenika kulture u Sarajevu,
br.496/76 od 22.11.1976.
9. Česma na Alifakovcu kulture Kantona Sarajevo pod rednim br.141
pod br. 63 02 011 E-1
10. Česma u Jedilerima
pod br. 63 02 012 E-1
zavoda za zaštitu spomenika kulture i
prirodnih rijetkosti Sarajevo br. 756/50 od
18.04.1962.
11. Šadrvan u dvorištu Begove džamije ureñenje spomenika kulture u Sarajevu, br.
106/67 od 12.03.1968.
pod br. 63 02 022 ZN-1
4.3.3. Ostali objekti javnog grañevinarstva
27.04.1950.., Rješenje Zavoda za zaštitu
1. Sahat-kula u ulici Veliki Mudželiti Sarajevu, br.83/67 od 16.02.1968.
pod br. 63 03 002 ZN-1
116
ovog područja“

zavoda za zaštitu spomenika kulture i
prirodnih rijetkosti Sarajevo br. 755/50 od
18.04.1962.
2. Muvekithana u dvorištu Begove džamije ureñenje spomenika kulture u Sarajevu, br.
106/67 od 12.03.1968.
pod br. 63 03 005 ZN-1
Objekti zdravstva i higijene
Hamami su se razvili iz tradicije rimskih termi, a služili su kao javna kupališta. Koliko se zna, u
Sarajevu je nekad bilo sedam javnih hamama (banja), od toga su bar tri bila dvostruka, tj. sa
prostorima i za muškarce i za žene. Gazi Husrev-begov hamam je posljednji, u cijelosti sačuvani
hamam, u našem gradu. U hamamima su se kupali pripadnici svih konfesija. Hamami nisu služili
samo za zadovoljenje higijenskih potreba, nego i za razonodu. Prije polaska u hamam žene su uz
čisto rublje, sapun i ostali pribor za kupanje, nosile kafu, šećer, pogaču i razne slatkiše. Kako su
redovito išle po dvije-tri, pa i više, to su se zajedno i gostile nakon kupanja u posebnoj velikoj
prostoriji, šadrvanu, nazvanoj tako po šadrvanu ili vodoskoku koji se nalazio u prostoriji. U muškom
dijelu hamama pored kafe, uživalo se u čibucima i nargili. Danas je u hamamu smješten Bošnjački
institut, Fondacija „Adil Zulfikarpašić”, sa vrijednim fondom knjiga i rukopisa.
U austrougarskom periodu, u kompleksu Careve džamije gradi se Isa-begova banja, arh. Josipa
Vancaša, moderan objekat koji u tom vremenu koristi tehnologiju rimskih banja i osmanskih hamama.
Firuz-begov hamam danas je u arheološkim ostacima.
U osmanskom periodu gradi se prva turska bolnica u Nadmlinima.
4.3.4. Objekti zdravstva i higijene

rijetkosti Sarajevo br.648/50 od 06.06.1950. i
NRBiH, br. 02-607-3 od 18.04.1962.
1. Gazi Husrevbegova banja, ul.M.M.Bašeskije
- upisan na Listu evidentiranih, prethodno zaštićenih
I zaštićenih nepokretnih spomenika kulture I
prirodne baštine Kantona Sarajevo pod br. 64 01
001 Z-1

2. Isabegova banja, pod Bistrikom
117
ovog područja“

002 ZN-1
07.04.1967.
Ostaci Firuz begova hamama, ul. Prote Bakovića
3. Kantona Sarajevo pod rednim br.75
003 ZN-1
Sarajevu, br.327/72 od 13.09.1972.
4. Vakufska bolnica, Nadmlini, ul. Halilbašića 16 - upisan na Listu evidentiranih, prethodno zaštićenih
001 Z N-1
Privredni objekti
Očuvani primjerci ili ostaci ove vrste kulturnog naslijeña mogu se pratiti još od početka XVI stoljeća na
području Baščaršije. Zahvaljujući činjenici da su, uglavnom, makar oni monumentalni, bili grañeni od
čvrstog materijala (kamen), te činjenici da je služba zaštite od svog osnivanja pokrenula aktivnosti na
očuvaju Baščaršije kao zone najvećih vrijednosti, danas se može govoriti o ne malom broju značajnih,
sačuvanih spomenika kulture ove vrste iz perioda osmanske uprave. Dominirajući su privredni objekti
tri grane: zanatstva, trgovine i ugostiteljstva. Meñu njima je daleko najveći broj objekata tipa dućana i
magaze - osnovne jedinice i modula čitave Čaršije. Posebno mjesto, kada je riječ o individualnim
spomeničkim vrijednostima, zauzimaju objekti Gazi Husrev-begovog bezistana, Brusa-bezistana,
Daire u Halačima i Morića han. Navedeni spomenici, zbog svojih kulturno-historijskih, arhitektonskih i
ambijentalnih vrijednosti, spadaju u objekte najviše kategorije.
Bezistani su robne kuće, uglavnom specijalizovane za prodaju tekstila. U prvo vrijeme prodavao se u
takvim tržnicama samo svileni, pamučni i laneni bez ili platno, a kasnije i druge skupocjene stvari. U
Sarajevu su nekad postojala tri bezistana, a do danas su sačuvana dva, Gazi Husrev-begov i Brusa-
bezistan.
Brusa-bezistan je sagrañen 1551. godine kao zadužbina velikog vezira Rustem-paše Hrvata, a ime je
dobio po svili sa istoka koja se ovdje prodavala. Sa vanjskih strana Brusa-bezistan je opasan
zasvoñenim dućanima, tako da u cjelini objekt podsjeća na carigaradski Sandal-bezistan. Brusa-
bezistan je jedini primjerak potkupolnog bezistana na prostorima bivše Jugoslavije. Objekat bezistana
je prije nekoliko godina restauriran i služi kao prostor za stalnu muzejsku postavku o gradu Sarajevu.
Razvojem privrede i trgovine javljaju se i tvrdo zidani objekti debelih zidova i teških gvozdenih vrata
za čuvanje robe. Skup ovakvih prostorija - magaza oko četvrtastog dvorišta, opasanog visokim zidom,
poznat je pod imenom daira, a osnovni im je cilj bio da zaštite robu od požara koji su bili stalni i
najveći neprijatelji sarajevske čaršije.
Za hanove iz tog vremena karakteristična je atrijalna koncepcija sa prostranim trijemovima i
stubovima, sa nizom magaza i štala za konje u prizemlju. Na spratu je pedesetak soba za goste i
118
ovog područja“
veća prostorija za kafanu. Morića han je posljednji sačuvani han u Sarajevu. Tipičan je predstavnik
orijentalnih karavan-saraja, namijenjenih prvenstveno trgovačkim karavanima za potrebe prihvatanja i
smještaja ljudi, konja i roba. Sagrañen je krajem XVI ili početkom XVII stoljeća kao zadužbina Gazi
Husrev-begovog vakufa. Izgorio je u požaru pri upadu Eugena Savojskog u Sarajevo, ali je kasnije
obnovljen. U XVIII stoljeću objekat je kupila porodica Morić.
Posljednja rezidencijalna zgrada osmanske uprave u Sarajevu bio je Konak Topal Šerif Osman-paše,
sagrañen 1868. godine. Palata je projektirana kao rezidencijalna zgrada izgrañena u duhu
historicizma koji se ogleda u tlocrtnom rješenju objekta kao i u likovno-arhitektonskom rješenju
fasada. U Konaku je nekada odsjedao car Franjo Josip i ostali članovi kuće Habzburg, ovdje je bio
posmrtni odar austrougarskog nadvojvode Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije neposredno
nakon atentata, od 1918-1941. godine ovdje su boravili generali, banovi i župani, a u novijoj
Jugoslaviji strani državnici prilikom svojih posjeta Sarajevu.
5. PRIVREDNI OBJEKTI
5.1 Industrijski objekti
1. Tvornica ćilima na Bistriku
kulture i prirodne baštine Kantona Sarajevo
pod br. 72 01 002 E-1
2. Stara sarajevska pivara
pod br. 72 01 003 E-1
5.2. Objekti trgovine, zanatstva i
ugostiteljstva
12.11.1951.., Rješenje Zavoda za zaštitu
Gazi Husrevbegov bezistan, ul. Gazi Sarajevu, br. 85/67 od 07.04.1967.
1.
Husrevbegova - upisano u Registar nepokretnih spomenika
pod br. 73 01 002 ZN-1

Rješenja Gradskog zavoda za zaštitu I
ureñenje spomenika kulture u Sarajevu za
ulice Veliki Ćurčiluk, Abadžiluk, Kundurdžiluk i
Brusa bezistan, izmeñu 4 ulice: Velikog
Bazardžani (vidi rješenja )
2. Ćurčiluka, Abadžiluka, Kundurdžiluka i
Bazardžana
pod br. 73 01 003 ZN-1
119
ovog područja“

3. Gradska tržnica Markale kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo
pod br. 73 01 001 Z-2
91/67 od 07.04.1967.
4. Daire u Halačima
pod br. 73 01 005 ZN-1

113/67 od 07.04.1967.
5. Male Daire kulture Kantona Sarajevo pod rednim br.71
pod br. 73 01 006 ZN-1
- Rješenje Zavoda za zaštitu spomenika kulture
NRBiH, br. 02-900-3 od 18.04.1962.
106/67 od 12.03.1968.
6. Morića han, ul. Sarači
pod br. 73 02 001 Z-1
106/67 od 12.03.1968.
Kolobara han, ul. Sarači I Donje Trgovke - upisano u Registar nepokretnih spomenika
7.
pod br. 73 02 002 Z-1
8. Šuplji han, ul.Obala Isabega Ishakovića
pod br. 73 02 003 E-1
9. Hotel Evropa
pod br. 73 02 004 E-1
120
ovog područja“

AB-831/75 od 30.12.1975.
10. Hotel Central (Ajas pašin dvor)
pod br. 73 02 005 Z-1
97/6 od 16.02.1968.
11. Ćifte han, ul.Kraćule (ranije ulica Samardžije)
pod br. 73 02 009 Z-1
- Rješenje Zavoda za zaštitu spomenika kulture
NRBiH, br. 02-900-3 od 18.04.1962.
106/67 od 12.03.1968.
12. Musafirhana-Aeroplan kafana, ul.Sarači
pod br. 73 02 010 Z-1
13. Tašlihan, arheološki ostaci kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo
pod br. 34 01 003 ZN-1
14. Oficirska kasina (Dom Armije) kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo
pod br. 73 02 012 ZN-1
15. Zgrada Konaka na Bistriku kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo
pod br. 73 02 013 ZN-1
102/67 od 12.03.1968.
Han Gazi Husrev-begovog vakufa (hotel
16. "Gazi"), hotel "Stari grad" u ulici
M.M.Bašeskije)
pod br. 73 02 014 ZN-1
121
ovog područja“

24.11.1951., Rješenje Zavoda za zaštitu
Gazi Husrevbegov imaret, ul. Veliki Mudželiti zaštitu I ureñenje spomenika kulture u
17.
Sarajevu, br.83/67 od 16.02.1968.
pod br.73 04 001 Z-1
Sakralni objekti
Arhitektura islamske religije

Kao odraz vremena u kojem nastaju, islamski sakralni kompleksi objedinjuju prvenstveno vjersku i
obrazovnu funkciju, te predstavljaju središte vjerskog i društvenog života. Pojedinačni objekti su
vezani isključivo za vjerske potrebe odreñenih urbanih cjelina.
Na području čaršije postoji šest potkupolnih džamija od kojih su dvije višeprostorne (Gazi Husrev-
begova i Careva džamija) i četiri jednoprostorne, sa ortom (unutrašnji molitveni prostor) i vanjskim
sofama. Zidovi džamija su kameni, a kupole zidane turskom opekom sa pokrovom od bakarnog lima.
Vanjske sofe su pokrivene sa tri manje kupole koje nose kameni lukovi i stubovi. Munare su kamene,
sa jednim šerefetom. Oko džamije je prostraniji ili manji harem opasan zidom, unutar kojeg je groblje,
turbeta i šadrvan.
Pojedinačni objekti su pretežno vezani za stambene zone grada - mahale, rijetko za zonu čaršije.
„Mahalske” džamije i mesdžidi su manjih dimenzija. Džamije se u cjelokupnoj prostornoj kompoziciji
zapažaju po vitkim munarama. U pravilu to su jednoprostorni objekti zidani ćerpičem, sa
četverovodnim krovom koji natkriva vanjske sofe. Munare su zidane sedrom, a vrlo često su drvene i
izlaze iz krovova kao njihov sastavni elemenat. Sastavni dio kompleksa džamije je džamijski harem,
dok je sama džamija povučena unutar parcele. Oko džamije je ostavljeno dovoljno zelenih površina
koje su obuhvatale i groblja.
Dominirajuća grañevina Gazi Husrev-begove zadužbine je Begova džamija. Završena je ljeta 1531.
godine kao najmarkantniji izraz vremena 20-tih i 30-tih godina XVI. stoljeću, to jest u doba kada
Sarajevo postaje najznačajniji zapadni centar osmanskog carstva. Njeno konstruktivno rješenje je
složenije i smjelije, tlocrt razvedeniji, prostori harmonično povezani a podreñeni glavnom –
centralnom prostoru. Detalji i sačuvane autentične dekoracije pokazuju visoko poznavanje stila, a
snažna munara nosi obilježje ranocarigradske škole, što sve skupa odaje veoma zrelo arhitektonsko
ostvarenje.
Na lijevoj obali Miljacke, neposredno kraj Careve ćuprije, diže se monumentalna Careva džamija. Na
ovom mjestu vojvoda zapadnih strana Isa-beg Ishaković Hranušić sagradio je prvu džamiju, nešto
prije 1462. godine. Kako je ovu džamiju posvetio tadašnjem sultanu Mehmedu II el Fatihu, u narodu
džamiju prozvaše Carevom.
Današnji izgled džamije je iz 1566. godine, klasičnog carigradskog stila XVI stoljeća, monumentalnih
proporcija, sa izvanredno vitkim minaretom i prepoznatljivim atrijem. Po visokom kvalitetu izvedbe,
smatra se da je džamija grañena pod rukovodstvom nekog od saradnika čuvenog graditelja tog doba
Mimar Sinana. Arhitektura i dragocjene zidne dekoracije čine je jednim od najznačajnijih spomenika
osmanskog perioda na Balkanu.
Islamski misticizam doveo je do nastajanja velikog broja religiozno-filozofskih pravaca, derviških
redova, a za potrebe obreda derviša nastaju posebni arhitektonsko-urbanistički kompleksi - tekije. Od
sedam tekija koliko je bilo izgrañeno u Sarajevu, ostala je samo Hadži Sinanova, koju je u XVII
122
ovog područja“
stoljeću sagradio Mustafa-paša, silahdar sultana Murata IV, ili prema legendi njegov otac Hadži
Sinan-aga. U groblju kraj tekije nalazi se turbe sa grobom Hadži Sinana i njegove žene.
Po svojoj arhitekturi i po historiji, a iznad svega po umjetnoj, odnosno, kulturno-historijskoj vrijednosti
brojnih kaligrafskih natpisa, tekija spada u onu grupu spomenika osmanlijske umjetnosti koja se može
označiti kao najznačajnija.

6. SAKRALNI OBJEKTI
6.1. Arhitektura islamske religije
6.1.1. Džamija i mesdžid
- zaštićeno dobro baštine,
Rješenje Zemaljskog zavoda za
zaštitu spomenika kulture i
prirodnih rijetkosti Sarajevo br.
673/50 od 09.06.1950. i Rješenje
Zavoda za zaštitu spomenika
kulture NRBiH, br. 02-616-3 od
18.04.1962.
spomenička cjelina, Rješenje
Gazi Husrevbegova džamija (Begova) sa okolnim objektima
Gradskog zavoda za zaštitu I
: Gazi Husrevbegovim i Muratbegovim turbetom, dvorištem
1. ureñenje spomenika kulture u
sa grobljem, vrućim česmama, šadrvanom, muvekithanom,
Sarajevu, br. 106/67 od
ul. Sarači
12.03.1968.
- upisan na Listu evidentiranih,
prethodno zaštićenih I zaštićenih
nepokretnih spomenika kulture I
prirodne baštine Kantona
Sarajevo pod br. 81 02 001 ZN-1
969/50 od 12.06.1950. i Rješenje
18.04.1962. , Rješenje Gradskog
zavoda za zaštitu I ureñenje
Careva džamija sa dvorištem , 2 kupolasta objekta prema spomenika kulture u Sarajevu, br.
2.
Obali i grobljem, ul. Obala Isabega Ishakovića 248/67 od 07.04.1967.
3. Ferhadija džamija sa neposrednom okolinom, ul. Ferhadija
123
ovog područja“

677/50 od 09.06.1950. i Rješenje
spomenika kulture u Sarajevu, br.
107/67 od 12.03.1967.
676/50 od 09.06.1950. i Rješenje
Havadže Duraka ili Baščaršijska džamija sa haremom, spomenika kulture u Sarajevu, br.
4.
ul.Baščaršija 98/67 od 07.04.1967.
Rješenje Gradskog zavoda za
zaštitu I ureñenje spomenika
kulture u Sarajevu, br.101/67 od
07.04.1967.,džamija u obuhvatu
zaštićene spomeničke cjeline
ulica Sagrdžije
Duradžik hadži Ahmedova džamija sa haremom, ul.
5. - upisano u Registar nepokretnih
Sagrdžije
Sarajevo pod br. 81 02 005 Z-1
Bijela (ili Divan katib Hajdar) džamija, ugao ul. Bijela česma i zaštitu spomenika kulture I
6.
Jajačka, Vratnik prirodnih rijetkosti Sarajevo
br.681/50 od 10.06.1950. I
124
ovog područja“

kulture u Sarajevu, br. 369/71 od
07.06.1971.
Sarajevo pod br. 81 02 007 Z N-1
zaštitu spomenika kulture I
prirodnih rijetkosti Sarajevo
br.678/50 od 09.06.1950. I
Rješenje Zavoda za zaštitu
spomenika kulture NRBiH, br. 02-
Mišćina džamija, Kebkebir hadži Ahmeda, na desnom uglu 803-3 od 18.04.1962.
7.
ulice Kovači u ulici Avdage Zildžića - upisano u Registar nepokretnih
Sarajevo pod br. 81 02 010 Z -1
br.542/53 od 29.06.1953. I
633-3 od 18.04.1962.
Vekil Harčova džamija sa grobljem i česmom, ul. Veliki
8. - upisano u Registar nepokretnih
Alifakovac
br.698/50 od 12.06.1950. I
9. Čekrekči Muslihudinova džamija, ul. Kovači
609-3 od 18.04.1962. i Rješenje
ureñenje spomenika kulture u
12.03.1968.
125
ovog područja“

br.923/51 od 24.10.1951. i
632-3 od 18.04.1962., Rješenje
Sarač Alijina (Vrbanjuša) džamija sa grobljem, ugao ul. ureñenje spomenika kulture u
10.
Sagrdžije i Logavina Sarajevu, br. 245/71 od
31.03.1971.
spomenička cjelina, Rješenje
12.03.1968.
11. Hadži osmanov ili Tabački mesdžid, ul. Tabaci
12. Kekeki Sinan džamija ili Bakarevića džamija nepokretnih spomenika kulture I
Sarajevo pod br. 81 02 016 E-1
br.700/50 od12.16.1950. i
13. Buzadži H. Hasan, Logavina ul. spomenika kulture NRBiH, br. 02-
809-3 od 18.04.1962.
126
ovog područja“

br.679/50 od 09.06.1950. I
14. Gazi Balibegova džamija u Balibegovici 02.06.1971.
br.954/51 od 12.11.1951. i
15. Jahja Pašina džamija na Čurčića brijegu 02.06.1971.
07.04.1967.
16. Sagrakči Mahmud mesdžid, Ulomljenica, ul. Sagrdžije - upisano u Registar nepokretnih
- džamija u obuhvatu zaštićene
spomeničke cjeline ulica
Sagrdžije
6.1.2. Tekije
1. Hadži Sinanova tekija br.674/50 od 09.06.1950. I
617-3 od 18.04.1962.
127
ovog područja“

2. Isa-begova tekija
Arhitektura jevrejske religije
U Sarajevo su se Jevreji počeli doseljavati početkom XVI stoljeća. Krajem XVI stoljeća veliki vezir
Sijavuš - paša sagradio je veliki han tzv. Sijavuš - pašinu dairu, koju su Jevreji nazivali Kortiž, a ostali
grañani Velika avlija. Ova nastamba bila je locirana u blizini Sarajevske čaršije, a uz nju je nešto
kasnije sagrañen i Stari jevrejski hram. Taj prvi sakralni objekat sarajevskih Jevreja sefarda nazvan
je još i „II Kal Grandi". Po svojoj koncepciji ovaj hram podsjeća na hramove daleke Španije.
Stari hram, ili II Kal Grandi (Veliki hram), ili II Kal vVežu (Stari hram), ili Stara sinagoga, sagrañen je
1581. godine. Ovaj hram su podigli sefardski Jevreji na temeljima Sijavuš-pašina hana koji je
dodijeljen prognanim Jevrejima iz Španije za smještaj krajem XV stoljeća. U velikim požarima hram je
dva puta gorio, prvi puta 1697. godine kada je Sarajevo popalio Eugen Savojski, i drugi puta 1788.
godine. Hram je temeljito obnovljen 1909. godine. U njemu je danas smješten Muzej Jevreja.
Novi hram izgrañen je 1821. godine zbog povećanog broja vjernika. Danas služi kao likovna galerija i
nalazi se odmah do zgrade Starog hrama.
Aškenaska sinagoga izgrañena je 1902. godine. Za vrijeme austrougarske uprave postojale su dvije
jevrejske vjerske općine: sefardska i aškenaska. Dok su Sefardi u Sarajevu prisutni već krajem XV
stoljeća, Aškenazi dolaze poslije 1878. godine. Ovo je danas jedina sarajevska sinagoga u kojoj se
redovno odvijaju vjerski obredi.
6.2. Arhitektura jevrejske religije

zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih
rijetkosti Sarajevo br. 429/50 od 17.04.1950.,
NRBiH, br. 02-600-3 od 18.04.1962.
Stari jevrejski hram IL KAL GRANDI, izmeñu
1. ulica M.M.Bašeskije, Velike Avlije i Gazi
Husrevbegove
102/67 od 12.03.1968.
128
ovog područja“
pod br. 82 02 001 ZN-1

zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih
rijetkosti Sarajevo br. 429/50 od 17.04.1950.,
NRBiH, br. 02-600-3 od 18.04.1962.
Novi jevrejski hram IL KAL MUEVU, izmeñu
2. ulica M.M.Bašeskije, Velike Avlije i Gazi
102/67 od 12.03.1968.
Husrevbegove
pod br. 82 02 002 ZN-1
Aškenaska sinagoga i zgrada Jevrejske opštine,
3. kulture I prirodne baštine Kantona Sarajevo
ul. H.Kreševljakovića
pod br. 82 02 004 ZN-1
Arhitektura pravoslavne i katoličke religije

.
Crkva sv. Arhangela Mihaila i Gavrila, u narodu poznata kao Stara pravoslavna crkva, spominje se
prvi put 1539. godine. Legenda ovu crkvu pripisuje bratu Kraljevića Marka, Andrijašu. Nije isključeno
da je nastala na temeljima starije crkve, a stilski je specifična i ne uklapa se u tipove srednjovjekovnih
srpsko-vizantijskih sakralnih objekata. Centralni prostor crkve opkoljen je sa tri strane stupovima koji
nose galeriju; pod utjecajem muslimanske tradicije galerija je nekada služila samo za žene i bila
mušepcima (drvenim rešetkama) zaštićena od pogleda muškaraca. Posebno je zanimljiv ikonostas,
rad domaćih majstora iz XVIII stoljeća.
Sa istočne strane crkvenog dvorišta nalazi se Crkvena daira, u kojoj je smješten Muzej stare srpsko-
pravoslavne crkve, osnovan 1889. godine. Muzej raspolaže veoma interesantnim eksponatima:
velikom i vrlo vrijednom kolekcijom ikona od XIV do XIX stoljeća, brojnim iluminiranim rukopisima,
liturgijskim predmetima, predmetima umjetnog obrta i sl.
Pravoslavna Saborna crkva izgrañena je u neobaroknom stilu 1872. godine. Gradio je Makedonac
Dimitrov (gradio je i Vojnu kasarnu), za što je dobio orden od sultana. Kako je bila oštećena u toku
agresije 1992/1995. godine, Grčka vlada je osigurala obnovu crkve 1999. godine, dok su radovi
sanacije temeljne konstrukcije provedeni tokom 2007/2008. godine.
Zajedno sa Trgom fra Grge Martića, Štrosmajerovom ulicom i okolnim objektima, Katedrala čini
najmarkantniji integralni dio ove ambijentalne cjeline starog Sarajeva. Katolička prvostolna crkva
Vrhbosanske nadbiskupije, posvećena Presvetom Srcu Isusovu, sagrañena je i posvećena 1889.
godine, po projektu Josipa pl. Vancaša, u neogotičkom stilu sa elementima neoromanike. Fasade su
izvedene od dvije vrste kamena, žutog pješčara i crvenkastog krečnjaka. Pročelje je ukrašeno sa dva
masivna tornja, visoka preko četrdeset metara. U zapadnom tornju nalazi se veliko zvono, teško
preko 2 500 kg. U istočnom tornju ugrañeno je ostalih pet zvona. Pročeljem dominira bogato
ukrašena rozeta od kamena i vitražnog stakla. Ispod rozete smješten je kip Srca Isusova kojem je
Štadler posvetio Katedralu i Nadbiskupiju.
Umjetna vrijednost objekta ponajviše je izražena kroz sintezu arhitekture, slikarstva, kiparstva i
primijenjene umjetnosti .
129
ovog područja“
Franjevački samostan i Crkva sv. Ante Padovanskog na Bistriku - samostan je sagrañen 1894.
godine, a crkva 1912. godine u neoromaničnom stilu. Samostan posjeduje veliki broj starih rukopisa i
knjiga, rukotvorina i crkvenih predmeta umjetne vrijednosti.
6.3. Arhitektura pravoslavne i katoličke religije

Zemaljskog zavoda za zaštitu
spomenika kulture i prirodnih rijetkosti
Sarajevo br. 469/50 od 27.04.1950.,
606-3 od 18.04.1962. i
Stara pravoslavna crkva sa objektima u neposrednoj blizini, zaštitu I ureñenje spomenika kulture
1.
M.M.Bašeskije u Sarajevu, br. 102/67 od 12.03.1968.
spomenika kulture Kantona Sarajevo
pod rednim br.78
prirodne baštine Kantona Sarajevo
pod br. 83 02 002 ZN-1
Sarajevu, br. AB-822/75od
29.12.1975.
2. Saborna crkva sa Mitropolijom i Bogoslovijom
pod rednim br.118
pod br. 83 02 003 ZN-1
3. Crkva i samostan Sv. Ante Padovanskog prirodne baštine Kantona Sarajevo
pod br. 83 02 005 ZN-1

Sarajevu, br.AB-824/75 od
Rimokatolička katedralna crkva Srca Isusova, Trg fra Grge
4. 30.12.1975.
Martića
pod rednim br.115
130
ovog područja“

pod br. 84 02 006 Z N-1
Groblja i nadgrobni spomenici
Sahranjivanje u osmanskom periodu, najvećim dijelom se obavljalo u haremima mahalskih džamija, a

i u prostorima predviñenim za masovna kopanja. Na muslimanskim grobljima ovog područja nalaze
se reprezentativni nadgrobni spomenici iz perioda od XVI do XIX stoljeća, koji su po načinu izvedbe i
po raznovrsnosti oblika obuhvatili čitav razvojni put i dostigli najviši domet u oblikovanju nišana. Ovdje
se nalazi i veliki broj nišana sa izvanrednom kaligrafijom.
Na lokalitetu Nadkovača, odmah iznad Baščaršije, nalazi se jedno od najstarijih i najvećih grobalja u
Sarajevu. Krajem XV i početkom XVI stoljeća, od kada datiraju najstariji nišani, sastojalo se od devet
parcela i bilo je aktivno sve do 1878. godine. Nakon toga je počela sukcesivna devastacija ovog
mezarja, koja je vrhunac doživjela izgradnjom sportskog centra 1964. godine. Danas se mezarje
pruža na pet parcela, od kojih je jedna, najveća, tokom rata 1992-1995. godine aktivirana za ukop
šehida i poginulih boraca. Godine 1997. je urañen regulacioni plan Šehidskog spomen mezarja
Kovači.
Još u XV stoljeću na prostoru Alifakovca se formiralo najljepše gradsko groblje, Musafirsko groblje,
gdje su sahranjivani stranci koje je smrt zatekla u Sarajevu. Narod ga jednostavno prozva groblje
Alifakovac. Prepoznatljivo je po dva vitka i impresivna turbeta. Jedno je Jusuf-paše Ćuprilića, a
drugo Muhameda Jahjaefendića, sina kadije Ahmeda, koji je i podigao turbeta. Groblje na Alifakovcu i
njegovi nadgrobni spomenici sa turbetima, daju poseban likovni pečat ovom području.
Stari nišani su različitih oblika na osnovu kojih se može pretpostaviti njihova starost, te društveni
stalež umrlog. Najstariji nišani (15. i 16.stoljeće) predstavljaju prelazni oblik sa srednjovjekovnih
nadgrobnika. Ima ih jednostavnih, bez oznaka, vojničkih sa sarukom, derviških, hadžijskih, trgovačkih,
janjičarskih, djevojačkih sa santračem, ženskih.
Naziv dobsra baštine Status dobra baštine
7. GROBLJA I NADGROBNI SPOMENICI

7.1. Groblja
kulture I prirodnih rijetkosti Sarajevo
br.923/51 od 24.10.1951. i Rješenje Zavoda
za zaštitu spomenika kulture NRBiH, br. 02-
632-3 od 18.04.1962., Rješenje Gradskog
zavoda za zaštitu I ureñenje spomenika
1. Groblje Vrbanjuša kulture u Sarajevu, br. 245/71 od
31.03.1971.
2. Groblje Alifakovac cjelina, Rješenje Gradskog zavoda za
131
ovog područja“
Sarajevu, br.496/76 od 22.11.1976.

kulture Kantona Sarajevo pod rednim
br.141
Gradskog zavoda za zaštitu I ureñenje
12.03.1968.
3. Staro groblje Kovači - upisan na Listu evidentiranih, prethodno
Kantona Sarajevo pod br. 92 01 004 ZN-1,
92 01 005 ZN -1, 92 01 073 ZN -1, 92 01
082 ZN -1
7.2. Grobni objekti i nadgobni spomenici
kulture i prirodnih rijetkosti Sarajevo
615-3 od 18.04.1962.
1. Turbeta na Alifakovcu - upisano u Registar nepokretnih spomenika
kulture I prirodnih rijetkosti Sarajevo
632-3 od 18.04.1962.
- Rješenje Gradskog zavoda za zaštitu I
2. Turbe Hadži Sinana 245/71 od 31.03.1971.

3. Turbe Murat begovo kulture i prirodnih rijetkosti Sarajevo br.
670/50 od 09.06.1950. i Rješenje Zavoda za
zaštitu spomenika kulture NRBiH, br. 02-
132
ovog područja“
616-3 od 18.04.1962.
Sarajevu, br. 106/67 od 12.03.1968.
671/50 od 09.06.1950. i Rješenje Zavoda za
zaštitu spomenika kulture NRBiH, br. 02-
616-3 od 18.04.1962.
4. Turbe Gazi Husrev begovo zaštitu I ureñenje spomenika kulture u
Sarajevu, br. 106/67 od 12.03.1968.
5. Turbe Jedileri/ Turbe sedam braće spomenika kulture I prirodne baštine
Prirodna baština
Na prostoru kanjona Miljacke evidentirane su značajne geomorfološke specifičnosti kao što su:
stijene, pećine i druge karstne konfiguracije. Od stijena svojom konfiguracijom dominira Babin zub.
Veoma interesantne su i Orlovo krilo, stijene Jekovca, te stijene oko Kozje ćuprije.
Od pećina na ovom prostoru evidentirane su: pećina Toplik, pećina Jekovac i pećina ispod
Šehove Korije.
Hidrografsku okosnicu šire regije čini rijeka Miljacka koja na ovom prostoru prima dvije pritoke:
Lapišnicu i Mošćanicu. Na prostoru Bentbaša nalaze se izuzetno vrijedni lokaliteti i spomenici
kulturno-historijskog naslijeña koji ukazuju na to da je današnji prostor Bentbaše činio sastavni dio
jezgra nove orijentalne varoši. Tu se prije svega misli na Isa-begovu tekiju koja se sastojala iz tri
glavna objekta, a drvenim mostom je bila povezana sa lijevom obalom Miljacke. Izuzetno značajan je i
lokalitet Šehova Korija sa derviškim nišanima, te most Kozja ćuprija.
Uzimajući u obzir prisutne vrijednosti ovog prostora, visok procenat endemičnih i reliktnih vrsta biljaka,
visok procenat rijetkih biljnih vrsta, te značajne geomorfološke, hidrološke i pejzažne vrijednosti, ovaj
prostor je (uvažavajući kriterije IUCN) svrstan u petu (V) kategoriju - Zaštićeni pejzaž (zaštićena zona
namijenjena uglavnom za zaštitu pejzaža i rekreaciju, sa primarnim ciljevima: osiguranje kulturnih i
tradicionalnih atributa, zaštita specifičnih prirodnih i kulturnih objekata, ekološkog turizma i rekreacije;
te sa sekundarnim ciljevima: edukacija i naučno istraživanje, zaštita vrsta i genetičke raznolikosti,
javno obrazovanje i dr.).
133
ovog područja“
Park At mejdan je spomenik vrtne arhitekture i oblikovane prirode. Radi se o parkovskoj površini sa
dugom tradicijom, koja se nalazi na lijevoj obali Miljacke, izmeñu dva mosta, Latinske ćuprije i
Ćumurije. At mejdan pod ovim nazivom se prvi put pominje u bilješkama jednog francuskog putopisca
1658. godine, koji je te godine prošao kroz šeher Sarajevo. Kasnije je ovaj trg nekoliko puta kroz
historiju mijenjao naziv. Park je preureñen 1925. godine. Visoka vegetacija je raznolika i zasañena
uglavnom u austrougarskom periodu, tako da je većina stabala srednjodobne starosti.
8. PRIRODNA BAŠTINA
1. Kanjon Miljacke od Vijećnice do Kozje ćuprije prirodne baštine Kantona Sarajevo pod br. P3 02
002 E-1

2. Pećina Toplik, geomorfološki spomenik
prirodne baštine Kantona Sarajevo pod br. P4 02
005 E-1
3. Pećina Jekovac, geomorfološki spomenik
006 E-1
Pećina ispod Šehove Korije, geomorfološki
4. prirodne baštine Kantona Sarajevo pod br. P4 02
spomenik
007 E-1

5. Babin zub, geomorfološki spomenik prirodne baštine Kantona Sarajevo pod br. P4 02
033 E-1

6. Park At mejdan prirodne baštine Kantona Sarajevo pod br. P5 02
006 E-1

7. Park oko rezidencije Konak
008 E-1
134
ovog područja“
Korišteni izvori:
- Rješenja o zaštiti: Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti

Sarajevo, Zavoda za zaštitu spomenika kulture NRBiH i Gradskog zavoda za zaštitu i
ureñenje spomenika kulture u Sarajevu,
- Registar nepokretnih spomenika kulture Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeña Sarajevo,
- Lista evidentiranih, prethodno zaštićenih i zaštićenih nepokretnih spomenika kulture i
prirodne baštine Kantona Sarajevo Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog
i prirodnog naslijeña Sarajevo,
- Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeña Sarajevo, peticija
za proglašenje Baščaršije nacionalnim spomenikom,
- Komisija/povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika: Odluke o proglašenju
dobara nacionalnim spomenicima, Lista nacionalnih spomenika, Lista peticija za
proglašenje dobara nacionalnim spomenicima,
- Studija „Kulturno-historijskog i prirodnog naslijeña Kantona Sarajevo“, Sarajevo, 1999.
- Naučni skup o provoñenju Regulacionog plana sarajevske čaršije, Sarajevo, 1988.,
- Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeña Sarajevo:
separati zaštite kulturno-historjskog i prirodnog naslijeña za potrebe izrade regulacionih
i urbanističkih planova, pojedinih područja Kantona.
135
ovog područja“
OBJEKTI KULTURE U OPĆINI STARI GRAD, SARAJEVO
1. MUZEJI
- Muzej Sarajeva - depandansi

• Svrzina kuća, ul. Gloñina 8, kontakt: +387 33 535 264
• Stara sinagoga – Muzej Jevreja BiH, ul. Velika avlija bb, kontakt: +387 33 535 688
• Brusa bezistan, ul. Abadžiluk 10, kontakt: +387 33 239 590
• Despića kuća, ul. Despića 2, kontakt: +387 33 215 534
• Muzej Sarajeva 1878-1918, ul. Zelenih beretki 1, kontakt: +387 33 533 288
- Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, ul. Sime Milutinovića 7, kontakt: +387 33 201 861
- Muzej Alija Izetbegović 1925-2003, ul. Kapi-kula Ploča, Kovači, kontakt: +387 33 252 213
- Kuća sevdaha, ul. Halači 15, kontakt: +387 33 557 910
2. GALERIJE I CENTRI KULTURE
• Galerija Novi Hram, ul. M. M. Bašeskije br.38

• Galerija IPC – Meñunarodni centar za mir, ul. Luledžina bb
• Umjetna galerija Bosne i Hercegovine, ul. Zelenih beretki 8
• Galerija Mak, ul. Sime Milutinovića Sarajlije 7, kontakt: +387 33 201 861
• Dom Armije Zelenih Beretki 2, kontakt: +387 33 285 800
• Bošnjački institut - Fondacija Adila Zulfikarpašića, ul. Mula Mustafe Bašeskije 21, kontakt: +387 (0) 33 279-
800, 279-777
• Centar za kulturu Sarajevo, ul. Jelića br.2
• Srpsko prosvjetno kulturno društvo „Prosvjeta“, ul. Sime Milutinovića Sarajlije br. 1. , kontakt: +387 (0)33
444-230
• Biblioteka i galerija franjevačkog samostana sv. Ante, Bistrik, kontakt: +387 33 236 107
• Turski kulturni centar, M.M. Bašeskije, kontakt: 033 271 150
• Francuski kulturni centar Andre Malraux, ul. Mula Mustafe Bašeskije 8, kontakt: +387 33 471 975
• Iranski kulturni centar, Ferhadija 2, kontakt: 033 711 055
• Kulturno-umjetno društvo „Baščaršija“, ul. Jelića 1, kontakt: +387 (0) 33 232-595
• Kulturno-umjetno društvo „Biseri sevdaha“, Dom kulture Logavina
• Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ul. Bistrik 7, kontakt: + 387 (0)33 206 - 032; 206 -
034;
• Bosanski Kulturni Centar, Branilaca Sarajeva 24, kontakt: +387 33 20 55 38
• Mala Galerija, M. M. Bašeskije 45, kontakt: +387 61 515 596
3. MANIFESTACIJE KULTURE
1. "Sarajevo Film Festival"

Organizator: Obala Art Centar
Obala Kulina bana 9
tel. +387 (0)33 553-266
email: sff@sff.ba
url: www.sff.ba
2. Meñunarodni teatarski festival "Teatar Fest"

Organizator: Udruženje grañana Teatar Fest
Pruščakova 12
tel. fax. 3-mail: 062 342 205, 033 442 958
email: tf@bih.net.ba, www.tf.com.ba
136
ovog područja“
3. Festival "Baščaršijske noći"

Organizator: JU za organizovanje kulturnih programa i meñunarodnu saradnju u kulturi "Sarajevo Art"
Dalmatinska 2/1
tel. +387 33 20 79 21
fax: 0033 20 79 72
email: sarajevoart@bih.net.ba, koncagsa@bih.net.ba
www.sarajevoarts.ba
4. Meñunarodni festival folklora

Organizator: JU za organizovanje kulturnih programa i meñunarodnu saradnju u kulturi "Sarajevo Art"
Dalmatinska 2/1
tel. +387 33 20 79 21
fax: 0033 20 79 72
email: sarajevoart@bih.net.ba, koncagsa@bih.net.ba
www.sarajevoarts.ba
5. Internacionalni muzički festival "JAZZFEST"

Organizator: Udruženje JAZZ FEST Sarajevo
Pruščakova 2
tel.: +387 33 550 480, fax +387 33 550 481
info@jazzfest.ba, www.jazzfest.ba, www.xenophonia.ba
6. Internacionalni teatarski festival "MESS"

Organizator: JU MESS – Meñunarodni teatarski i filmski festival
Maršala Tita 54/I
tel.: +387(0)33 200-392
web adresa: http://www.mess.ba
Ministarstvo kulture i sporta
7. Sarajevski dani poezije

Organizator: Društvo pisaca BiH
Kranjčevićeva 24
tel.: +387(0)33 557-949, fax 557-950
d_pisaca@bih.net.ba
8. Internacionalni festival Sarajevo "Sarajevska zima"

Organizator: Meñunarodni centar za mir
Titova 9a or Gabelina 16, Sarajevo
te.: 387 33 213 435, fax 207 948, 213 435
e-mail: ibrosa@bih.net.ba
web site URL: www.net.biennial2001-2003
9. Kid's Festival
Organizator: Viakult Office
Halilbašića 52
tel./fax: +387 33 232 644, 534 045
e-mail: office@hidsfest.ba
www.kidsfest.ba
137
ovog područja“
BIOGRAFIJE AUTORA
Serdarević Mevlida,dipl. pravnica

Roñena 05.05.1942. godine u Dubrovniku, Hrvatska, gdje je završila gimnaziju. Diplomirala na
Pravnom fakultetu u Sarajevu 1966. godine. Radni vijek provela u Zavodu za zaštitu kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeña BiH, gdje je izabrana u zvanje stručne savjetnice i u Muzeju Sarajeva
na mjesto direktorice.
Osnivač i rukovodilac AIASN-e, osnivač Soroptimist Internacionalnog kluba u BiH i dr.
Kao savjetnica za pravnu zaštitu učestvovala u komisijama za pripremu zakona o zaštiti kultuno-
istorijskog naslijeña iz 1972. i 1985. godine, te brojnih podzakonskih akata, u radu domaćih i
meñunarodnih konferencija i simpozijuma posvećenih naslijeñu poput Meñunarodnog simpozija u
povodu 10 godina od donošnja Regulacionog plana Baščaršije 1988. godine i sl. Vodila prvi uspješni
spor u BiH radi nadoknade štete zbog oštećenja spomenika /Stari Grad Dobor.
Kao rukovodilac, organizirala više značajnih poslova poput revitalizacije Muzeja Jevreja BiH, obnove i
revitalizacija Despića kuće, revitalizacije postavke Stalne izložbe posvećene austrougarskom periodu i
atentatu iz 1914. godine, nove Stalne postavke u Brusa bezistanu, organizirala prvu (2005. godine) i
naredne izložbe starih zanata u Brusa bezistanu, izložbu u muzeju u Kualla Lumpuru, Malezija,
uspostavila prvu razmjenu izložbi sa R Srpska (muzeji Trebinje i Banja Luka) i dr.
Autor monografije “Pravna zaštita kultuno-historijskog naslijeña BiH “- prve takve u BiH (Meñunarodni
centar za mir), 1997. i prvi autor knjige “Bošnjačka kultura ponašanja“, prve knjige takve vrste nakon
knjige A.Hangija 1900.) Svjetlost, 2000. i novog, znatno dopunjenog istoimenog izdanja / Art 7,
Sarajevo, 2010.
Zajedno sa drugim autorima saradnik na monografijama o Svrzinoj i Despića kući/ Muzej Sarajeva.
Radovi objavljeni u publikacijama “Naše Starine”, “Glasnik Arhiva BiH” i dr.
Predsjednica AIASN-e
mr. sci. Selma Begić dipl. ing. arh.

Roñena 05.03.1970.godine u Sarajevu gdje je završila Prvu gimnaziju. Diplomirala na Arhitektonskom
fakultetu u Sarajevu na temu revitalizacija Širokače. Magistrirala na Meñunarodnom institutu za
islamsku misao i civilizaciju (ISTAC) 2002. godine u Kuala Lumpuru na temu „Idejni kod u arhitekturi na
primjeru mahale i mahalske džamije”. Poseban fokus u radu dat je na Svrzinu kuću i male mahalske
džamije.
Prvo radno iskustvo stečeno je u meñunarodnoj NVO Kulturno naslijeñe bez granica/Cultural Heritage
without Borders (CHwB), Švedska, na restauraciji Kuršumlija džamije u Maglaju, te na restauraciji
Despića kuće u Sarajevu. Potom su daljnja radna iskustva bila vezana za afirmaciju, promociju i zaštitu
kulturno historijskog naslijeña BiH kroz kreiranje, implementiranje ali i evaluiranje različitih programa i
aktivnosti namijenjenih profesionalcima u ovoj oblasti, kao i široj društvenoj javnosti te posebice djeci.
Objavljeni značajan broj radova u stručnim publikacijama, knjigama i časopisima na temu unapreñenja
zaštite živog i neživog naslijeña BiH.
Član IO AIASN-e
Mina Kujović, prof. hist.

Mina Kujović je roñena u Mrkonjić –Gradu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju.
U Sarajevu je 1972. godine diplomirala na Filozofskom fakultetu – Odsjek za historiju i iste godine je
počela raditi u Arhivu Bosne i Hercegovine gdje je prošla sve stupnjeve stručnog napredovanja, od
arhivske pripravnice (1972.) do arhivske savjetnice (1989.).
Tokom 38 godina rada u arhivskoj struci, radila je na različitim arhivskim poslovima, a povremeno bila i
na dužnost rukovodioca Odsjeka za sreñivanje i obradu arhivske grañe.
U stručnim arhivskim časopisima su joj objavljivani radovi iz arhivske teorije i prakse, a u historijskim
različiti prilozi o bosanskohercegovačkoj historiji, radovi su napisani na temelju činjenica pohranjenih u
138
ovog područja“
arhivskim fondovima u Arhivu Bosne i Hercegovine.

Saradnik AIASN-e u brojnim studijama, elaboratima i istraživačkim projektima.
Marica Filipović, prof. etnologije i ruskog jezika
Diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu - Odsjek za etnologiju i odsjek za ruski

jezik.
Pozicija u firmi: zamjenica direktora Zemaljskog muzeja BiH, muzejska savjetnica.
Radno iskustvo: 28 godina. Kvalifikacije: kustos, viši kustos, muzejska savjetnica.
Iskustvo u radu: Zavičajni muzej Derventa, Bosna i Hercegovina, poslovi kustosa; voditelj Zavičajnog
muzeja i Zemaljski muzej Sarajevo, poslovi kustosa za tekstilno pokućstvo i nakit.
Rad na terenu, muzeološki rad, postavke izložbi, objavljeni radovi, knjiga, katalozi, obrazovne
aktivnosti.
Članica Soroptimist international kluba Sarajevo i AIASN-e (Asocijacija za interkulturne aktivnosti i
spašavanje naslijeña u BiH).
Iskustvo u radu i publikacije: AIASN BiH (Asocijacija za interkulturne aktivnosti i spašavanje naslijeña u
BiH), Soroptimist international klub Sarajevo, Matica Hrvatska, Sarajevo.
Izložbe sa objavljenim katalozima: Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirki Zemaljskog muzeja BiH,
Dječiji svijet Sarajeva, Dani krompira i luka, Etnografski motivi na fotografijama Franje Topića, Zanatlije
Baščaršije – duh Sarajeva.
Svetlana Bajić, dipl. etnolog, muzejska savjetnica
Diplomirala etnologiju na Univerzitetu u Beogradu - Odsjek za etnologiju. Od oktobra 1976. godine do

danas neprekidno zaposlena u Zemaljskom muzeju BiH.
Učestvovala u brojnim istraživačkim etnološko-folklorističkim projektima na području Neuma, Drežnice,
Površi, Tešnja, Prusca, Kraljeve Sutjeske, Šipova, Konjica i okoline Sarajeva. Samostalno vodila
projekat DC-13 u okviru kojeg je istraživala tradicijsku seosku nošnju u Hercegovini.
Učestvovala u realizaciji Meñunarodnog projekta Slovenci u Bosni i Bosanci u Sloveniji u organizaciji
Instituta za istoriju i Akademije nauka Slovenije. U naučnim časopisima Bosne i Hercegovine i ex
Jugoslavije objavljivala je stručne i naučne članke i saopštenja. Posljednji prilog posvećen nošnjama
objavljen u Bergen enciklopediji tom br. 9, 2010.godine.
Kao koautorica sudjelovala je u izradi monografija. Autorica je više samostalnih i zajedničkih izložbi:
“Tradicionalno pokućstvo u BiH”, “Narodna umjetnost u BiH”, “Iz vremena naših predaka”, “Bjelašnica”,
“Ukrašavanje i motivi na bošnjačkom gradskom pokućstvu”, “Darovani predmeti porodice Ceković”, “Nit
pucaju puške nit topovi, samo sjajne sijevaju ćorde”, “Koja je moja košulja”, “Iz nanine sehare”,
“Vrijeme naših djedova”, “Bosna i islamska kultura u Evropi”, ”Vez i srmovez u Sarajevu”, “ Snovi i
zlatna nit”, “Tkanje i vez u Visokom”, “Čipka – kera, neprolazna ljepota”, “Tradicionalni zanatski esnafi” i
dr.
Dobitnik je povelje Federalnog Ministarstva kulture i sporta za doprinos u očuvanju kulturno-historijskog
naslijeña za 2009. godinu.
Vedran Grebo je roñen u Sarajevu 1979.godine gdje je završio srednju školu.

Od 2000.godine radio je na različitim poslovima, a zbog odličnog poznavanja engleskog jezika
prvenstveno u stranim organizacijama i kompanijama (SFOR, Norwegian PX, HIT Coloseum).
Ekonomski Fakultet u Sarajevu upisuje 2005.godine i diplomira 2008.godine na smjeru Turizam, sa
ocjenom deset. Na istom Fakultetu upisuje master studij, smjer Marketing. Ima nekoliko objavljenih
stručnih radova iz oblasti turizma. Predsjednik je nevladine organizacije CIROT (Centar za Istraživanje i
Razvoj Održivog Turizma) iz Sarajeva, a od 2010. godine je i direktor putničke agencije M-97, koja se
prvenstveno bavi incoming turizmom u Kantonu Sarajevo. Certificirani je turistički vodič.
139
ovog područja“
Od 2008.godine općinski je vijećnik u Općini Stari Grad, a u istoj općini je i podpredsjednik Komisije za
razvoj privrede, zanatstva i turizma, dok je u Gradskoj upravi grada Sarajeva član Komisije za lokalni
razvoj i turizam. Za uže polje svog djelovanja posebno bira kulturni turizam, te u posljednje vrijeme
aktivno radi na izradi i implementaciji projekata vezanih za ovaj specifičan tip turističke ponude.
Zoran Bibanović, ecc
Roñen je 1948 godine. Osmogodišnju školu i gimnaziju završio u Sarajevu i diplomirao na VEKŠ.
Ekonomist u turizmu. Radni vijek proveo je u turizmu od poslova komercijaliste, rukovodioca agencije
do direktora agencije. Specijaliziran na poslovima turističkog posredovanja, organizacije turističkih,
kulturnih i sportskih manifestacija i poslovima meñunarodne razmjene omladine i studenata.
Prvi i aktuelni predsjednik Udruženja/Udruge turističkih agencija u Bosni i Hercegovini – UTA BiH, član
Odbora za turizam pri VTK BiH i PK KS, predsjednik Društva prijatelja kulturnih i prirodnih vrijednosti –
Wigwam iz Sarajeva koje je član Associacione Italiana dei Clubs Wigwam. Direktor turističke agencije
OTAS u M. Tita 38 d. u Sarajevu.
Autor dvije knjige o turizmu, kao i više studija, projekata i turističkih vodiča. Redovni kolumnista web
portala turizamplus.ba
Za rad u turizmu dobio priznanja: Skupština grada Sarajeva, Organizacioni komitet XIV ZOI, Turistički
savez Sarajeva – Zahvalnica, za doprinos i lično angažovanje u organizaciji XIV Zimskih olimpijskih
igara Sarajevo '84., Povelju Regionalnog centra za okoliš BiH, Zahvalnicu sa grbom Općine Centar za
ukupan doprinos i izgradnju civilizacijskih vrijednosti.
Sejdalija Gušić, dipl. orijentalista, arhivski savjetnik
Roñen 1956. godine u Sarajevu gdje je završio gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu -
Odsjek za orijentalistiku, diplomirao je 1980. godine. Od 1981. godine zaposlen u Historijskom arhivu
Sarajeva, gdje je izabran u zvanje arhivskog savjetnika. U novembru 2001. godine izabran za
direktora Historijskog arhiva Sarajevo.
Od decembra 2003. godine na poziciji predsjednika Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine.
Organizirao ili sam priredio više izložbi iz fundusa Historijskog arhiva u zemlji i inostranstvu (Grac,
Beč, Dubrovnik, Istambul i dr.).
Učestvovao na više stručnih simpozija sa prilozima iz oblasti arhivistike u zemlji i inostranstvu, te
objavio više priloga u arhivskim i muzejskim izdanjima.
Saradnik je AIASN-e.
140
ovog područja“
OSNOVNI PODACI O AIASN-i
Asocijacija za interkulturne aktivnosti i spašavanje naslijeña u Bosni i Hercegovini (skraćeno: AIASN-

a) okuplja prvenstveno stručnjake u oblasti zaštite naslijeña raznih struka, kao i prijatelje baštine
našeg grada i šire.
AIASN-a je nastala u vrijeme opsada Sarajeva, a kao nastavak rada Komisije za spašavanje baštine
Sarajeva koja je otpočela sa radom 14.05.2002. godine.
AIASN-a je prvobitno registrovana kod višeg suda u Sarajevu pod br. R II-114/92 od 07.12.2002.
godine, a ponovo pri Ministarstvu pravde BiH pod br. RU – 87 / 03 od 08.04.2003. godine.
Otvorena je za pristup i saradnje za sve grañane Sarajeva, FBiH i BiH.
Programski ciljevi AIASN-e

Pokretanje raznih akcija u cilju prezentacije vrijednosti u domenu materijalne i nematerijalne
kulture i kulturnog naslijeña, kao i multikulturne promocije BiH i u tom smislu podizanja
svijesti o vlastitim vrijednostima.
Račun broj
1610000022040060
Ind. Br 4200769170000 Reiffeisen d.o.o. Sarajevo
Porezni identifikacijski broj:
4200774250003
Važnije aktivnost AIASN-e
2009-2010
-Izložba posvećena historijatu rada AIASN-e sa akcentom na period opsade Sarajeva

Sva arhivska graña AIASN-e iz perioda 1992-1995. poklonjena Biblioteci - saradnja sa
Bibliotekom Grada Sarajeva
-Promocija „Deset nedovoljno poznatih zanimanja“ Knjiga I i Knjiga II u Sarajevu i Visokom
uz radionice za srednjoškolce - saradnja sa Historijskim Arhivom, Arhivom BiH, Muzejom
Sarajeva, Zavičajnim muzejom Visoko, III I IV Gimnazijom, Zemaljskim muzejom i PPZ
- Izrada Elaborata o otvaranju Muzeja zdravstvene kulture i aktivnosti na njegovoj realizaciji
-Rad na programu “Ljetna škola u muzejima” za učenike nižih razreda osnovnih škola /10
radionica. Saradnja sa Muzejom Sarajeva i “Odraz” Sarajevo
-Izložba posvećena rezultatima rada radionica “Ljetna škola u muzeju” u Brusa-bezistanu - saradnja
sa Muzejom Sarajeva i “Odraz”
-Naučno istraživački projekat o položaju žena Konjica i okoline - saradnja sa Zemaljskim
muzejom
-Izrada i postavka Izložbe “Zanatlije-čuvari tradicija Baščaršije” –saradnja sa NVO Zona
141
ovog područja“
unaprijeñenog poslovanja, Sarajevo

-Meñunarodna radionica o zanatima kao nematerijalnom naslijeñu u Gračanici - saradnja sa
“Zona Unaprijeñenog poslovanja”,”Gračaničke kere” i USAID
2007 -2008
- Izrada i promocije Programa „Kočije i kočijaši/ Fijakeri,Fijakeristi

mogućnosti modernizacije i stavljanja u funkciju zaštite okoline i turističke ponude Ilidže i
Sarajeva“ za potrebe Ministarstva prostornog ureñenja Kantona Sarajevo
- Rad u Komisiji za provoñenje procedura nabavki opreme prema Programu
-Izrada knjižice “Deset nedovoljno poznatih zanimanja II“ - Nastavak prezentacije zanimanja u
muzejima, arhivima i bibliotekama - saradnja sa Općinom Centar Sarajevo
-Izrada knjižice „Deset malo poznatih zanimanja I“ u kojem su obrañena odreñena zanimanja
u muzejima, arhivima i bibliotekama, a koja se na nalaze u Vodiču zanimanja namijenjenim
srednjoškolcima - saradnja sa Općinom Centar Sarajevo i Historijskim Arhivom Sarajevo,
-Izrada Elaborata o otvaranju etno- muzeja u Šabićima na Bjelašnici
- Izložba “Čipka-kera neprolazna ljepota “, Zavičajni muzej Visoko, august 2007.
2005-2006
- Organizacija posjeta djece vrtića Sarajeva izložbi Starih tradicionalnih zanata u Brusa-bezistanu -
program trajno implementiran u vrtićima bez pomoći AIASN-e
-Radionice sa posjetama djece iz vrtića područja općine Centar i Općine
Stari Grad Muzeju Sarajeva - Brusa-bezistanu i Svrzinoj kući (ukupno 2 x po 9 vrtića sa više
grupa od po 20-25 djece)
-Radionice za djecu od 6 -12 godina „Gradimo grad“ u saradnji sa Muzejom
Sarajeva, ALU BiH i Austrijskim udruženjem za kulturu Beč u prostorijama Muzeja Sarajeva
- Izložba fotografija koje prezentiraju dosadašnje rezultate akcija posvećenih
posjetama djece Muzeju i njihovoj edukaciji u oblasti kulture i kulture življenja.
- Izložba „Čipka-kera neprolazna ljepota / Banja Luka, Gračanica, Tešanj“ sa
katalogom na bosanskom i engleskom jeziku u Muzeju Sarajeva, Muzeju R
Srpska, Banja luka, juli 2006. godine, Zavičajni muzej Travnik, juli 2006. godine, Zavičajni muzej
Zenica,septembar 2006. godine, BKC Gračanica, novembar 2006.godine
-Akcije zaštite kera kao “geografski pojam” pri Institutu za intelektualno
vlasništvo, Mostar, akcije u toku - saradnja sa UG “Gračaničke kere”Gračanica”
-Izdavanje razglednica i kalendara za 2007. godinu na temu kera.
2001 – 2004
-Meñunarodne radionice na temu tekstila sa 11 izložbi - saradnja sa muzejima BiH i Crne

Gore I NVO BiH, Hrvatske, Turske i Španije i dr.
-Meñunarodna radionica sa 9 izložbi na temu keramike, saradnja sa muzejima BiH, Srbije i
Makedonije i NVO Hrvatska, BiH, Austrija i dr.
-Radionice sa srednjim školama na temu kulturno naslijeñe
-Okrugli sto na temu turizam i kulturno naslijeñe
-Performansi na temu tradicionalna kultura “Da se ne zaboravi”: tradicionalna jela,
posluživanje (tzv. slatko, halva, kahva i dr.), program trajno implementiran u Muzeju Sarajeva bez
pomoći AIASN-e
-Izrada kalendara za 2004. godinu za Vegafruit na temu “Živo naslijeñe”
1996 – 2000
-Meñunarodna radionica na temu Qulta (saradnja sa NGO iz Švedske)

-Modna revija tradicionalnih nošnji iz Malezije (saradnja sa Malezijom)
142
ovog područja“
-Izložbe sa katalozima „Vez i srmovez u Sarajevu“, „Tkanje i vez u Visokom“ i niz

izložbi bez kataloga, poput „Snovi i zlatna nit“ i dr.
1992 – 1995
Organizirala 5 savjetovanja sa malim prigodnim izložbama na neku od tema iz oblasti

kulturne povijesti Sarajeva i BiH (zdravstveno-socijalni razvoj, obrazovanje, muzička kultura i sl.)
U ovom periodu AIASN-a je postavila izložbu veza, Kuala Lumpur, Malezija (1999. godine) i Sabadel,
Španija (2003. godine).
-Predstavnici AIASN-e su učestvovali u radu konferencija u zemlji i inostranstvu na temu
zaštite naslijeña, razumijevanja i pomirenja i multikulturne promocije naše zemlje poput
učešća na III konferenciji UNESCo-a posvećenu nematerijalnom naslijeñu u Kazanu, Rusija i dr.
AIASN-a sarañuje sa drugim organizacijama NGO sektora, JU i ostalim.
Tako je u saradnji sa Muzejom Sarajeva i JU Naša djeca realizirala izložbu igračaka iz okoline
Sarajeva “Dječiji svijet” koja je ponavljana u nekoliko navrata i program “Muzej u vrtiću - vrtić u
Muzeju” i dr.
-AIASN-a je član HABITAT-a
Rukovodstvo AIASN-e
Babović Vasva, dipl. ecc

Bajić Svetlana, dipl. etnologinja
Begić mr Selma, dipl. arhitektica
Serdarević Mevlida , dipl. pravnica
Šahinović Nataša, hist. umjetnosti
Niti jedan član rukovodstva AIASN-e nije izabran ni na koju funkciju ni u kojoj političkoj partiji,
niti je AIASN-a bila, odnosno, niti pripada bilo kakvom ogranku bilo koje političke partije, niti je
uključena u bilo kakve aktivnosti u ime bilo koje političke partije.
143
ovog područja“
IZVOD IZ RECENZIJA
BRIEF OUTLINES OF REFERENCES
Doc. dr. AMRA HADŽIMUHAMEDOVIĆ, dipl. ing. arh.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine; IUS, Sarajevo
Sarajevo, Obala Kulina bana 1
amra.hadzimuhamedovic@kons.gov.ba
amra.hadzimuhamedovic@gmail.com
Elaborat /Studija „Valorizacija kulturnog naslijeña na području Baščaršije sa posebnim akcentom na

tradicionalne zanate kao elemente autentičnosti ovog područja“ ima narav preliminarne tehničke
procjene stanja različitih formi nematerijalnog i materijalnog naslijeña koje su uvjetovale nastanak
jedinstvenog iskaza sarajevske čaršije. Radi se o zbirci autorskih eseja, sa zajednički definiranim
ciljevima i zaključcima, kroz koje se na multidisiplinaran način sagledavaju praktične mogućnosti
zaštite, interpretacije, prezentacije i savremenog tržišnog plasmana starih običaja, predanja i za njih
vezanih tradicionalnih zanata. Elaborat daje programske smjernice koje mogu biti razvijane kroz
detaljne projekte, od kojih je najpreciznije usmjerenje vezano za: (1) korištenje predanja i običaja za
autentičnu interpretaciju Sarajeva; (2) turističku signalizaciju, koja usmjerava pažnju, informira i
educira posjetitelje; (3) uspostavu Kuće zanata, što može predstavljati zanimljiv način organiziranog
institucionalnog upravljanja tim vidom naslijeña, koje je u opasnosti od zaborava.
AMRA HADZIMUHAMEDOVIĆ, B.Sc in Architecture, PhD, IUS, Sarajevo

Commission to Preserve National Monuments of BiH
Obala Kulina bana 1
amra.hadzimuhamedovic@kons.gov.ba
amra.hadzimuhamedovic@gmail.com
Study „Valorization of Bascarsija's cultural heritage, with special accent on the traditional crafts as
elements of authenticity of this area“is preliminary technical assessment of situation regarding
different forms of tangible and intangible heritage, which shape uniqueness of Sarajevo's Bascarsija.
Study is collection of authors’ essays with clear common goals and conclusions. Practical possibilities
of protection, interpretation, presentation and contemporary placement of old customs, traditions and
traditional crafts are observed in this Study by multidisciplinary manners.
Study gives guidelines which could develop through number of specific projects.
Most precise guidelines are given for:
-Traditions and customs and its use for authentic interpretation of Sarajevo;
-Tourists signals which guideline tourist’s attention and it inform and educate them;
-Establishing Craft House which is an interesting way to organize institutionalized management of
such heritage that is in danger of being forgotten.
144
ovog područja“
MUNIB BULJINA dipl. ing. arh

Direktor Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeña Sarajevo
Elaborat/Studija „Valorizacija kulturnog nasljeña Baščaršije sa posebnim akcentom na tradicionalne

zanate kao elemente autentičnosti ovog područja“ je sveobuhvatan materijal koji sa različitih aspekata
govori o vrijednostima i značaju Baščaršije kao nukleusa nastanka urbanog Sarajeva. Autori
Elaborata/ Studije, svako iz svog ugla, argumentovano konstatuju, ukazuju i potenciraju značaj
Baščaršije, njene materijalne i nematerijalne vrijednosti i osobenosti. Koncipirana u četiri poglavlja,
Studija daje čitavu lepezu specifičnih, ponekad i unikatnih, karakteristika ovog područja, sa posebnim
akcentom na očuvanju i unapreñenju stanja autohtonog zanatstva, kao jedne od konstatovanih i
neupitnih vrijednosti.
U posebnom, zapravo centralnom i najvažnijem poglavlju, autori obrazlažu potrebu osnivanja Kuće
zanata-polivalentnog centra u kojem bi se, na jedan organizovan i osmišljen način, sprovodile
aktivnosti koje bi u konačnosti rezultirale punoj afirmaciji starih zanata koji čine i bit i duh
nematerijalne kulturne baštine područja Baščaršije. Sagledavajući ovu problematiku sa različitih
aspekata autori su ponudili konkretne prijedloge za formiranje i način funkcionisanja jedne ovakve
„institucije“, vodeći pri tome računa o tome da različiti aspekti značaja i vrijednosti očuvanja starih
zanata ne konkuriraju jedni drugim, nego da se meñusobno nadopunjuju, te da Kuća zanata postane
prepoznatljiv i važan punkt za promociju i zaštitu zanatstva a samim tim i obogati ukupnu turističku
ponudu Baščaršije. Pri tome, svakako, treba voditi računa, s jedne strane o adekvatnoj zastupljenosti
različitih profila kompetentnih stručnjaka koji će biti uključeni u rad Kuće zanata, a s druge strane o
jasno utvrñenoj i preciziranoj ulozi i kompetenciji javnih ustanova koje imaju zakonom utvrñene
nadležnosti kada se govori o pojedinim segmentima rada planiranog centra.
Premda u nekim dijelovima nepotrebno detaljna, Studija je u svakom slučaju solidna stručna
elaboracija tretirane problematike na osnovu koje se može, postupno, krenuti u operacionalizaciju
zacrtanih aktivnosti na, nesporno potrebnoj uspostavi jednog ovakvog centra.
MUNIB BULJINA, B.Sc in Architecture,

Director of Cantonal Institution for Protection of Cultural-Historical and Natural Heritage,
Sarajevo
Paper/Study „Valorization of Bascarsija's cultural heritage, with special accent on the traditional crafts
as elements of authenticity of this area“ is comprehensive material that elaborates from different
aspects the values and importance of Bascarsija as nucleus of urban Sarajevo development.
Significance of Bascarsija, its tangible and intangible values and its particularities are concluded,
indicated and emphasized by the authors of this Paper/Study, from point of view of each of them. The
Study is conceive in four chapters, and it gives the whole set of specific, sometimes even unique,
characteristics of this area, with special accent on the preservation and improvement of condition of
autochthonous crafts, as part of established and unquestionable values.
In special, in fact, in central and most important chapter, authors explained necessity to open Craft
House-polyvalent center where, in organize and meaningful way, activities would be carried out and
which would, at the end, result in full affirmation of old crafts that makes essence and spirit of
Bascarsija intangible heritage. Authors offered concrete proposals for creating and the way how
would function such „institution“ by observing this issue from different point of views. They take into
account that different aspects of significance and value of old crafts protection does not compete with
each other but rather mutually supplement. Craft House will become distinguish and important spot
for promotion and protection of crafts and even enriched Bascarsija's whole tourist offer. Of course,
while doing so, one should take into account of, at one side, adequate representation of competent
experts of different profile who will be included in the activities of Craft House, and on the other side,
145
ovog područja“
clearly specify and accurate roles and competences of public Institutions. These Institutions has
responsibilities provided by the Law when talking about certain segments of Craft House activities.
Although, in some parts unnecessarily detailed, Study is anyway, substantial scientific elaboration on
given issue, on which basis one can gradually start with execution of defined activities regarding,
unarguably needed, the establishment of such Center.
AMRA MADŽAREVIĆ, muzejska savjetnica, direktorica Muzeja Sarajeva
Smatram da je ova studija pokazala svu širinu naše baštine i potrebu njene što bolje i sveobuhvatnije
prezentacije. Stari zanati zauzimaju značajno mjesto i u našem Muzeju na stalnoj postavci o historiji
Grada u Brusa-bezistanu, što dovoljno govori koliko su oni kao pojava i kao historijska
činjenica bitni, ali i atraktivni. Stoga, kao što je ova studija pokazala, otvaranje Kuće zanata je projekat
od velikog značaja, kako za turiste, tako i za grañane ovog Grada, a posebno za same zanatlije.
Kuća treba da ima koncept koji će biti i muzejsko-izložbenog i edukativno-zabavnog karaktera, ne
samo prostor za plasman zanatskih proizvoda, a imam utisak da pojedine zanatlije očekuju da će
biti. Muzejsko-izložbeni dio treba da obuhvati historiju zanatstva, a ovaj drugi edukaciju za mlade u
više pravaca; u pravcu osposobljavanja za bavljenje pojedinim vještinama, edukaciju o značaju ovog
dijela naše baštine, zabavni dio treba da obuhvati učešće samih posjetioca u izradi pojedinih
predmeta koje bi mogli ponijeti kao suvenir (npr. graviranje svog imena u objekte poput džezve,
narukvice i sl.). Svakako, jedna od važnijih uloga ovog centra jeste i certificiranje zanata, što bi
dovelo do istinske valorizacije tradicionalnog umijeća, ali i onih koji rade ručno i zasnivaju se na
tradiciji, ali su vremenom morali promijeniti svoje proizvode iz prostog razloga - opstanka.
AMRA MADŽAREVIC, Director of Museum of Sarajevo, Museum Adviser
Study „Valorization of Bascarsija's cultural heritage, with special accent on the traditional crafts as
elements of authenticity of this area“, shows richness of our heritage and needs for its better and
comprehensive presentation. Old crafts has significant place in Museum of Sarajevo at the permanent
exhibition about the history of Sarajevo at the Brusa Bezistan hall. This tells us how important they
are and how attractive they are.
Therefore, the Craft House Project has huge importance for tourists as well as for citizens of Sarajevo
and especially for craftsman alone.
Craft House has to have museum-exhibition concept and educational-entertainment concept, not just
a room for craft's sale, what was an idea of number of craftsmen.
Museum-exhibition part has to cover the history of crafts.
An education has to be directed towards the youth:
-training for practicing certain craft skills;
-an education about the importance of this part of our heritage;
-participation of visitors in an entertainment part could be manufacturing specific items, souvenirs (for
example engraving own name on particular craft).
Important role of this Center is certification of crafts which would result in valorization of art crafts, as
well as of those who are working on the basis of tradition.
ALIJA IBROVIĆ, dipl. orijentalist

Općina Stari Grad
Pohvale za trud, jer ovo je izuzetno kompleksna materija, ali je i prilika za brušenje i varničenje do
izoštravanja stavova, kako bi Kuća zanata u potpunosti obavila ulogu u postavljenim ciljevima sa
optimalnom upravljačkom strukturom.
146
ovog područja“
ALIJA IBROVIC, dipl. orijentalist

Municipality Old Town
All compliment for this is very complex matter. It gives chance for its discussions about Craft House
with the goal to find answer regarding its scheduled work and its optimal management.
147

1B Analysis Study of Crafts SJ Complete Vers Bhs 02 10 10 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

1B Analysis Study of Crafts SJ Complete Vers Bhs 02 10 10 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Translokalna mreža za saradnju između Italije i jugoistočne Evrope

VERTIKALNA AKCIJA 1-B:

Co-financed by: Lead partner: In partnership with: Implemented by:

Asocijacija za interkulturne aktivnosti i

Sarajevo, oktobar 2010.

Mevlida Serdarević, dipl. pravnica

mr. sci. Selma Begić, dipl. ing. arh.

Mina Kujović, prof. hist.

Sejdalija Gušić, dipl. orijent.

Svetlana Bajić, dipl. etnologinja

Vedran Grebo, dipl. ecc.

Zoran Bibanović, dipl. ecc.

Amela Lipa-Kandić, prof. komp. književ. i bibl.

Autorica i nositeljica aktivnosti na izradi Elaborata: Mevlida Serdarević, dipl. pravnica

- Poboljšanje turističke ponude

Elaborat „Valorizacija kulturnog naslijeña na području Baščaršije sa posebnim akcentom na

1. Aktivnosti uspostavljanja izložbenog, informativno-dokumentacionog centra nazvanog „Kuća

Glavne aktivnosti u izradi Elaborata

Okupljeni eksperti za pojedine oblasti tretirane Elaboratom imali su zadatak:

2. Obraditi kriterije identifikacije i valorizacije, te predložiti kriterije certifikacije pojedinih autohtonih

Rezultati saznanja i prijedloga naznačenih u tačkama 1 i 2 su osnova za buduću postavku i

Rezultati saznanja i prijedloga naznačenih od 1-8 su osnova za različite turističke i pješačke

Mevlida Serdarević, dipl. pravnica, savjetnica za pravnu zaštitu naslijeña

OSNOVE ZAŠTITE NASLIJEðA BiH

Gujić, Kasim: „Osvajač Bosne Sultan Mehmed II i Bosanski Franjevci“, Zagreb,1935.

Osnove zaštite naslijeña BiH

Ključne riječi: naslijeñe, kultna mjesta, zanati.

Basics of heritage protection in B&H

Key words: heritage, cult places, crafts.

mr. Selma Begić, dipl. ing. arh.

URBANI RAZVOJ SARAJEVA SA NAZNAKOM VAKUFA I ESNAFSKE ORGANIZACIJE

Urbani razvoj čaršije

abadžije (krojači seoske suknene odjeće),

kalpakčije (prave kape) ,

11 Enes Pelidija „O privredi Sarajeva u 18.stoljeću“, http://www.bošnjaci.net

Uloga vakufa u razvoju čaršije

Urbani razvoj Sarajeva sa naznakom vakufa i esnafske organizacije

Ključne riječi: urbani razvoj Čaršije, zanati, vakufi i esnafi

Urban development of Sarajevo, endowment and esnaf organizations

Key words: Urban development of Bascarsija, Crafts, vaqufs and esnafs

Mina Kujović, prof. hist., arhivska savjetnica

RAZVOJ ZANATSTVA U BOSNI I HERCEGOVINI (1878-1995)

Zanatstvo u periodu austrougarske uprave (1878-1918)

Umjetno-obrtna škola u Sarajevu – Atelje (radionica) za umjetne zanate

Zemaljska tkaonica ćilima u Sarajevu

Zemaljska erarna tkaonica beza i vezionica u Sarajevu

Šklovanje zanatlija (1878-1918)

Zemaljska zanatska škola u Sarajevu

Naučnici su trebali da se osposobe za zanatska zanimanja (stolarski, kolarski, bravarski i kovački) u

Sarajevska katolička privatna ženska zanatska škola

Obrtno-obrazovna škola u Sarajevu

Ženska stručna škola za šivanje rublja i krojenje ženskih haljina

Zanati u periodu izmeñu dva svjetska rata (1918-1941)

Školovanje djece za zanatska zanimanja

Državna tehnička srednja škola u Sarajevu

Škola je otvorena 1904/05. školske godine i kontinuirano je radila.

Šegrtske škole su nazivane i opšte zanatske i zanatsko-trgovačke, a svrha im je bila da trgovačkim i

U Sarajevu su još djelovale:

Period Drugog svjetskog rata (1941-1945)

Sarajevski zanati i zanatlije (1945-1992)

Period agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995)

Razvoj zanatstva u Bosni i Hercegovini (1878-1995)

Ključne riječi: zanati, unapreñenje zanata, kućna radinost