Historija filozofije II/2 04. 05. 2020.

Babić Kenan

Rasprava o principima ljudske spoznaje

“Rasprava o principima ljudske spoznaje” glavno je filozofsko djelo Georgea

Berkeleya, objavljeno 1710. godine. Unutar njega on govori o idejama, njegovom
viđenju i postojanju materijalnih stvari i svijeta kroz percepciju. Berkeley tvrdi da su
sve ideje ovisne o umu i da su svi fizički objekti sastavljeni od ideja, što znači da su
sve stvari koje subjekt opaža, zapravo ideje. Ako se ideje mogu opaziti jedino kao
ideje, i mogu podsjećati jedino na ideje; to znači da je cijeli materijalni svijet sagrađen
samo od ideja, a ne od fizičkih formi.

UVOD

Filozofija je težnja za mudrošću i istinom. Međutim, mnogi ljudi ne upuštaju se u

tu potragu već idu širokim putem običnog zdravog razuma i slijede zapovijedi
prirode. Kada bi se imalo odmakli od čula i krenuli u ispitivanje svijeta oko nas, vrlo
brzo bi zapali u teške nedoumice. Misli se da je tome uzrok nejasnoća stvari ili
prirodna slabost i nesavršenstvo našeg razuma, a nekad i sami sebi priječimo put.
Stoga, da bi se razbile sve nedoumice, potrebno je ispitati prve principe ljudskog
saznanja. Glavnu ulogu u zamršavanju situacije ima mišljenje da svijest može da
obrazuje apstraktne ideje ili pojmove o stvarima. Nijedan kvalitet ili modus stvari ne
postoji zasebno i odvojeno od drugih, već je više njih spojeno u istom objektu. Iako je
svijest u stanju da posmatra neki kvalitet, zasebno ili odvojeno od ostalih, ona ne
obrazuje na taj način apstraktne ideje. Radi se zapravo o tome da svijest može da
apstrakcijom obrazuje za sebe ideju određenog kvaliteta odvojenu od ostalih, za koje
isto tako obrazuje ideje. Na taj način, posmatranjem i odvajanjem od ostalih kvaliteta,
a usporedbom sa istim kvalitetom kod nekih drugih predmeta, obrazuje se apstraktna
ideja (nekog kvaliteta). Na isti način svijest dolazi do apstraktnih ideja složenih bića
koja uključuju u sebe više koegzistentnih kvaliteta, a formira se iz zajedničkih
kvaliteta. Opštost se ne sastoji u apsolutnoj pozitivnoj prirodi ili zamisli bilo čega, već
u njegovom odnosu prema pojedinostima njime označenim ili predstavljenim; usljed
čega stvari, imena ili pojmovi, iako po svojoj prirodi pojedinačni, postaju opšti.
Moguće je postojanje opštih, ali ne i apstraktnih ideja.

Smatra se da svako ime posjeduje samo jedno tačno i određeno značenje, što
navodi ljude na misao da postoje neke apstraktne određene ideje koje čine pravo i
jedino neposredno značenje svakog opšteg imena; i da upravo posredstvom ovih
apstraktnih ideja opšte ime postaje znakom bilo koje pojedinačne stvari. Međutim,
nema ničeg takvog kao što je jedno tačno i određeno značenje vezano za ijedno opšte
ime, budući da sva ona podjednako označavaju velik broj pojedinačnih ideja. Svako
ime takođe, nije ograničeno samo jednim određenim značenjem. Držati se stalno iste
definicije za jedno ime je neophodno, dok je udesiti da ono svugdje označava istu
ideju nekorisno i neizvodljivo. Imena ne označavaju uvijek ideju.
PRVI DIO

Objekte ljudskog saznanja čine ili ideje utisnute u čula, ili objekti koje opažamo,
ili ideje obrazovane pamćenjem i maštom. Obzirom na svoje kvalitete, objekti su
označeni imenima. Pored ideja, postoji i ono što ih opaža, a naziva se svijest, duh,
dušta ili svoje ja. Te riječi ne označavaju ideje, već nešto različito od njih. Naše misli,
osjećanja i ideje obrazovane maštom ne nalaze se van svijesti. Isto tako, ni razni
osjećaji ili ideje utisnute u čula takođe ne postoje van svijesti. Bilo koja stvar ne može
postojati, osim ako je neki duh ne opaža, i to je u prirodi stvari. Objekti koje opažamo,
jesu upravo naše ideje. Sva bića i stvari na nebu i zemlji uopšte ne postoje van
svijesti, a njihovo biće je u tome da budu opaženo. Sve dok se ne opaze (sve dok ne
postoje u našoj svijesti), one ne mogu postojati. Dakle, nema druge supstancije osim
duha. Ipak, postoje i čulni kvaliteti. One takođe postoje onda kada ih mi opazimo na
biću/predmetu, a već su unutar naše svijesti.

Jedna ideja ne može ličiti ni na šta drugo sem na ideju i ne postoji nikakva
sličnost sem između dvije ideje. Primarne i sekundarne kvalitete ne postoje kao takve,
već samo kao ideje koje su opažljive. Materija ne može postojati, budući da po
definiciji zahtijeva da postoji van svijesti u nekoj nemislećoj supstanciji. Broj je
takođe u potpunosti tvorevina svijesti, ako se shvata tako da stvar prima različite
brojne oznake jer je svijest posmatra sa različitih gledišta. Na isti način, sve ostale
čulne kvalitete ne postoje van svijesti. Neobjašnjivo je i nerazumljivo značenje
materijalne supstancije i opšte ideje bića, stoga ih Berkeley negira. Nemoguće je
dakle postojanje spoljašnih tijela. Čak i ako bi se ona pokušala zamisliti kao tijela
koje nijedan duh ne opaža, to je opet djelatnost neke svijesti, odnosno onaj koji to
zamišlja, opaža ta tijela.

Sve naše ideje, osjećaji ili stvari koje opažamo neaktivni su, nemaju pokretačku
moć; stoga je nemoguće da jedna ideja ili predmet mišljenja proizvfede neku drugu
ideju, ili da promijeni nešto u njoj. Ipak postoji neki uzrok svim idejama, a kako ideje
ne mogu biti uzrok same sebi, a kako ne može postojati neka supstancija izvan, ono
što je zaslužno, tj. uzrok idejama, jedna netjelesna aktivna supstancija ili duh. On je
jedno prosto, nepodijeljeno aktivno biće. Pošto opaža ideje, naziva se razumom, a
pošto ih proizvodi i operiše njima, naziva se voljom. Stoga se o duši ili o duhu ne
može obrazovati nikakva ideja. Njegova priroda takva je da on ne može biti opažen
po sebi, već jedino po posljedicama koje proizvodi. Zbog moći svijesti da gradi i
razgrađuje ideje, nazivamo je aktivnom. Ipak, ideje koje čula opažaju nisu pod našom
voljom. Čulne ideje, za razliku od ideja mašte koje su posljedica ljudske volje, jače
su, življe, razgovijetnije, postojanije i uređenije. To nam govori o mudrosti i
blagonaklonosti njihovog tvorca. Određena pravila, odnosno utvrđeni načini po
kojima svijest od koje zavisimo izaziva u nama čulne ideje nazivaju se zakoni prirode.
Njih saznajemo iskustvom koje nas uči međusobnu povezanost između određenih
ideja.

Berkeley navodi podjelu ideja na jake i slabe. Jake ideje su zapravo ideje koje
Tvorac prirode utiskuje u čula, odnosno realne stvari. Slabe ideje su one koje su
izazvane u mašti, manje pravilne, žive i postojane, tj. one su ideje ili slike stvari.
Navedenim principima iz svijeta se izbacuje sve što je realno i supstancijelno u
prirodi, a njegovo mesto zauzima imaginarni sistem ideja. Sve stvari koje postoje,
postoje samo u svesti; to jest, one su čisto pojmovne. Međutim, uvodnim principima
mi nismo lišeni ni jedne stvari u prirodi. Sve što percipiramo bilo kojim čulnim
organom, jednako je stvarno kao što i jeste. Berkeley ne poriče postojanje nijedne
stvari koju možemo shvatiti, bilo to čulima ili refleksijom. Jedino postojanje koje
poriče jeste materija ili tjelesna supstancija, a za stvari koje dotiče i vidi, postojanje je
sigurno. Ne priznaje ni supstanciju u smislu u kojem je ona nosilac akcidencija ili
kvaliteta izvan svijesti. Za objašnjenje svih prirodnih pojava, Berkeleyu je sasvim
dovoljno postojanje duha koji je beskrajno mudar, dobar i moćan. Kaže za kvalitete,
da nisu ništa drugo sem osjećaja ili ideja, koji postoje samo u svijesti koja ih opaža; a
to ne važi samo za ideje koje smo do sada upoznali, već za sve moguće ideje.

Ljudsko znanje se prirodno može svesti na dva odjeljka - na znanje o idejama, i

na znanje o duhovima. Pogrešno je misliti da opažljivi predmeti ili realne stvari,
postoje na 2 načina: u umu i ne u umu (odvojeno od uma). Opažljive ideje su prave,
postojeće stvari. One ne mogu postojati bez uma koji će ih opažati, zato što je bit
njihovog postojanja u bivanju opaženim, a ideja ne može biti ništa drugo do ideja.
Ako stvari nastaju ili nestaju kada ih ne opažam, to je zato što ih drugi um opaža.
Ipak, za materiju je nemoguće da postoji, niko je ne opaža a nemoguće je da postoji
neopažena. Svi efikasni uzroci nastaju voljom uma ili duha.

Skeptici kažu da nikad ne možemo znati pravu, stvarnu prirodu stvari. Nema
šanse, kažu, da mi možemo uporediti ideje u našem umu s onim što je u vanjskom,
materijalnom svijetu. Mi nismo svjesni stvarne suštine (unutarnjih kvaliteta i
konstitucije) bilo kojeg objekta. Kažu da je uzrok svojstva objekta njegova nepoznata
suština, okultne kvalitete ili mehanički uzroci. Ali, kretanje, boja, zvuk, figura,
veličina itd. su ideje i jedna ideja ili kvaliteta ne može izazvati drugu. Skeptici nisu u
pravu jer samo duh može izazvati ideju.

Mehanički princip privlačnosti koristi se za objašnjenje tendencije tijela da se

kreću jedno prema drugom. Ali privlačnost je samo opšte ime koje opisuje efekat. To
ne označava uzrok opaženog kretanja. Svi efikasni uzroci nastaju voljom uma ili
duha. Za gravitaciju (obostrano privlačenje) kaže se da je univerzalna. Mi, međutim,
ne znamo da li je gravitacija potrebna ili neophodna svuda u univerzumu. Gravitacija
zavisi samo od volje uma ili duha koji upravlja svemirom. Dolazimo do 4 zaključka:
- Um ili duh efikasni su uzroci u prirodi;
- Potrebno je istražiti i ispitati finalne uzroke ili svrhu stvari;
- Potrebno je poručiti historiju prirode i izvršiti zapažanja i eksperimente kako bi
izvukli korisne opšte zaključke;
- Trebamo posmatrati fenomene koje vidimo kako bi otkrili opšte zakone prirode u
svrhu deduciranja ostalih fenomena iz njih.
Ova četiri zaključka izvode se, odnosno bazirani su na Božijoj mudrosti, dobroti i
dobronamjernosti.

Newton je tvrdio da se vrijeme, prostor i kretanje mogu podijeliti u

apsolutne/relativne, istinske/prividne, matematičke/vulgarne. Radeći tako,
pretpostavljao je da se vrijeme, prostor i kretanje obično smatraju povezanim sa
osjetnim stvarima. Ali oni, također, pretpostavlja, imaju unutrašnju prirodu koja
postoji odvojeno od uma posmatrača i nema veze s razumnim stvarima. Opisao je
apsolutno vrijeme, prostor i kretanje koji se razlikuju od relativnog ili prividnog
vremena, prostora i pokreta. Berkeley se nije složio. Za njega je svako kretanje
relativno jer ideja da je Berkeley imao pokret nužno uključuje i odnos. Pod čistim
prostorom, mislim se na to da mogu pomicati ruke i noge, bez da im se išta odupire.
Prostor je manje čist kada postoji veća otpornost drugih tijela. Prostor je, dakle, ideja
koja je u odnosu na tijelo i kretanje.

Pogreške matematičara nastaju zbog oslanjanja na opće apstraktne ideje I

njihovog uvjerenja da objekt postoji kao takav bez da je ideja posmatrača. U
aritmetici se one stvari koje prolaze kao apstraktne istine i teoreme o brojevima, u
stvarnosti, tiču određenih stvari koje se mogu prebrojati. U geometriji je izvor zbrke
pretpostavka da je konačni nastavak beskonačno djeljiv ili sadrži beskonačan broj
dijelova. Svaka određena konačna linija, površina ili čvrsta tvar koja bi eventualno
mogla biti predmet naše misli ideja je koja postoji samo u umu, pa stoga svaki njen
dio mora biti uočen. Bilo koja linija, površina ili čvrsta tvar koju opažam je ideja u
mom umu. Ne mogu podijeliti svoju ideju sa beskonačnim brojem drugih ideja. Ne
možemo zamisliti da se dugačak niz centimetara dijeli na hiljadu dijelova, a kamoli na
beskonačnost. Ne postoji beskonačan broj dijelova sadržanih u ograničenoj količini.
Za upotrebu matematike nije potrebno pretpostaviti da postoje beskonačni dijelovi
konačnih linija ili bilo koje količine manje od najmanjeg koji se može čulno primiti.

Berkeley vjeruje da je duh glavni djelatnik i uzrok stvarima. Zbog toga je

nevažno istraživati njihove kvalitete. Duh ili um je on što misli, želi ili percipira.
Smatra se da nismo svjesni prirode uma ili duha, jer nemamo pojma o tome. Ali
pokazano je da ideje postoje u duhu ili umu. Apsurdno je očekivati da duh ili um koji
podržavaju neku ideju moraju i sami biti ideja. Dokazalo se da je duša nedjeljiva.
Stoga je prirodno besmrtna. Znam da duhovi ili umovi osim mene postoje jer
percipiram ideje koje oni izazivaju. Kad opazim red i sklad prirode, znam da je Bog
kao beskrajno mudar duh ili um uzrok tome. Ne možemo vidjeti Boga jer je on duh ili
um, a ne ideja. Mi Ga vidimo na isti način kao što vidimo i čovjeka, kada zapravo
vidimo samo ideje, kao što su boja, veličina i kretanje koje čovjek uzrokuje. Slijedom
razmišljanja koje seže do Augustinove Teodicije, Berkeley tvrdi da su nesavršenosti u
prirodi, poput poplava, bura, monstruozni rađanja itd, apsolutno neophodne. Nisu
rezultat direktnog utjecaja Boga. Oni su rezultat rada sistema jednostavnih, općih,
dosljednih pravila koje je Bog uspostavio u prirodi da bi živa bića mogla opstati.
Takvi prirodni nedostaci korisni su jer djeluju kao ugodna raznolikost i svojim
kontrastom naglašavaju ljepote ostatka prirode. Bol koji postoji u svijetu neophodno
je potreban za naše blagostanje. Kad se posmatra iz više, šire perspektive, zna se da su
određena zla dobra kad ih shvatimo kao dijelove lijepog, urednog čitavog sistema.

Berkeley je tvrdio da je glavni smisao njegovih napora u pisanju ove knjige bio
promocija "razmatranja BOGA i naše OBAVEZE" (Berkeleyev naglasak). Ako smo
jasno uvjereni u Božije postojanje, tada ćemo ispuniti svoja srca strašnim
obrezivanjem i svetim strahom. Berkeley je tvrdio da svijet postoji onakav kakav jest,
kad ga niko ne gleda, jer se sastoji od ideja koje su opažane umom Boga. Ako
mislimo da su Njegove oči posvuda, promatrajući zlo i dobro, znajući naše
najintimnije misli, tada ćemo shvatiti našu ukupnu ovisnost o Njemu. Na ovaj način
imat ćemo poticaj da budemo dobronamjerni i izbjegavamo poroke.