Historija filozofije II/2 03. 05. 2020.

Babić Kenan 48597/2018

David Hume

Biografija

David Hume rođen je 26. aprila 1711. godine u Edinburghu. Očeva strana
porodice, Humeovi, te njihovi preci, vlasnici su imanja (koje posjeduje njegov brat
tada) već nekoliko generacija. Davidova majka kćerka je Davida Falconera,
Predsjednika College of Justice, a titulu lorda Halkertona nasljeđuje njen brat. Hume
kaže da potiče iz dobre porodice koja nije bila bogata. Ima starijeg brata i sestru, te
zbog zakona u njegovoj državi, nije mu moglo slijediti veliko imanje. Nakon smrti
njihovog oca dok je David još bio novorođenče, brigu o njemu, bratu i sestri,
jednozaslužno preuzima njihova majka koja ae, “iako mlada i zgodna”, u potpunosti
posvetila tom odgoju i obrazovanju svoje djece. David prolazi kroz uobičajeno
školovanje uspješno, a vrlo brzo njegovo zanimanje i strast plijeni književnost, koja
će biti vladajuća strast tokom njegovog života, i veliki izvor njegovih uživanja.
Njegovo studiozno ponašanje i rad upućuju njegpvu porodicu ka mišljenju da je
njegov pravi poziv pravo, ali David stvara nepremostivu aluziju prema svemu što nije
potraga za filozofijom i učenje opšteg.
Davidova “vitka sreća” ipak nije bila podobna za ovaj način života, a njegovo
zdravlje biva narušeno, stoga je primoran da pokuša aktivniji pristup životnoj sceni.
1734. odlazi u Bristol, sa preporukama koje ga upućuju nekim uglednim trgovcima,
ali kroz par mjeseci shvata da ni ta scena totalno nije za njega. Prelazi u Francusku, sa
željom da nastavi sa svojim studijama povlačeći se na selo, te tamo i postavlja taj plan
koji je mirno i uspješno ispunjavao. Riješio je da napravi veoma strog štedni plan, koji
bi mu omogućio da i sa svojim manjkom bogatstva, idalje bude posvećen isključivo
napretku kroz literaturu i talentu u književnosti.
Tokom povlačenja u Francusku, prvo u Reims, ali uglavnom u La Flesche u
Anjou, sastavlja “Raspravu o ljudskoj prirodi”. Nakon tri godine provedene u ovoj
državi, vraća se u London 1737. Krajem 1738, objavlje Raspravu, te odmah odlazi
majci i bratu, koji su živijeli u njegovoj seoskoj kući, gdje se on predao uspjehu u
poboljšanju njegovog bogatstva.
Njegov književni pokušaj kroz Raspravu o ljudskoj prirodi biva neuspjeo u
tolikoj mjeri da se unutar štampe se nije ni razlikovala ni toliko da pokrene žubor
među zanesenjacima i fanaticima. Ubrzo se oporavlja od ovog udarca, zahvaljujući
“veseloj i sangviničnoj prirodi”, prateći studije u zemlji sa velikim žarom. U
Edinburghu, 1742. objavljuje svoje “Eseje” čija je prihvaćenost od strane naroda
izbrisala prethodni neuspjeh i razočarenje. Tokom ostanka kod majke i brata, David
obnavlja znanje iz grčkog, koji je kako kaže, previše zanemario još u ranoj mladosti.
Markiz od Annandalea, 1745. ga pismeno poziva da živi kod njega u Engleskoj.
Kako saznaje, prijatelji i porodica tog mladića bili su željni da ga postave pod
Humeovu brigu i uputstvo, budući da je to zahtijevalo stanje njegovog uma i zdravlja.
Sa Markizom David živi narednu godinu. Sastanci kojima je prisustvovao za to
vrijeme, znatno su se pridružili Humeovo već malom bogatstvu. Tada prima pozinicu
da prisustvuje ekspediciji generala St. Claira kao njegov sekretar. Pohod je prvo
namijenjen protiv Kanade, ali je završio upadom na obalu Francuske. Naredne godine,
1747, General poziva Humea da boravi u istoj postaji u njegovoj vojnoj ambasadi
sudova Beča i Turina. Tokom ovog dvogodišnjeg boravka, Hume je služio kao oficir.
Takođe, ovo je bilo jedino prekidanje njegovim studijama tokom cijelog njegovog
života. Nasreću, taj prekid mu je pomogao da se napokon obogati (radi se o skoro
1000 funti).
Hume je smatrao da je njegov neuspjeh sa Raspravom proizvod toga što je rano
posjetio štampariju. Stoga, prvi dio tog rada stavlja u novo djelo, “Istraživanje o
ljudskom razumijevanju”, koje je objavio tokom boravka u Turinu. Nažalost, ni tada
nije dostigao željeni uspjeh, čak ni objavljivanjem novog izdanja.
Ipak, zahvaljujući svojoj prirodi, ova razočarenja ne ostavljaju veliki utisak na
njega. 1749. Davidova majka umire nakon čega provodi 2 godine sa bratom na
imanju. Tamo sastavlja drugi dio Eseja, koje je nazvao “Politički diskurs”, te
Istraživanje principa morala, koje je zapravo bilo još jedan dio Rasprave, koju je
započeo nanovo. U ovom periodu, Davidov prodavač, A. Miller, obavještava ga da su
njegove ranije publikacije (sem nesretne Rasprave) sada predmet razgovora, te da su
se prodaje povećale, pa je stvorena i potražnja za novim izdanjima. Rastuća slava
Humeu daje ohrabrenje da vidi stranu stvari koju više priželjkuje, pa kaže i da mu je
draže da dođe do toga da posjeduje, nego da se rodi na imanju od 10 000 godišnje.
1751. seli se u grad, a već narednu godinu u Edinburghu objavljuje Politički
diskurs, jedino djelo koje mu je uspješno u prvoj objavi. Iste godine, u Londonu
objavljuje “Istraživanje o principima morala”, za koje smatra da je od svih njegovih
radova, historijskih, filozofskih ili književnih, neuporedivo najbolje. Međutim, svijet
se nije mnogo osvrnuo na taj rad.
1752. Advokatski fakultet odabire ga za Bibliotekara, od čije službe nije primio
mnogo priznanja, ali mu je to dalo komandu velike biblioteke. Tada stvara plan da
piše Historiju Engleske, ali ga odvraća strah od ponavljanja i nastavljanja narativa
kroz period od 1700 godina. Naredni književno-historijski rad doživljava ogroman
neuspjeh, ujedinjenje različitih grupa u napadu na jednog čovjeka, što stvara ogromno
razočarenje za Humea.
David govori da nije bilo rada između Francuske i Engleske, povukao bi se u neki
gradić zaboravljenog kraljevstva, promijenio bi ime i nikad se ne bi vratio u
domovinu. Ipak nalazi snagu i hrabrost da ustraje. Nakon daljnjih neuspjeha i napada,
povlači se u Edinburgh, 1759.
Ipak, usljed svih ovih nepogodnosti na koje nailazi, Hume je dobijao dovoljno
novca od prodaje njegovih knjiga da se može nazvati samostalnim, pa čak i imućnim.
Povlači se u domovinu Škotsku, odlučan da je više nikad ne napusti, te zadovoljan da
se nikada nije obratio nekom od svojih prijatelja za veću uslugu. Hume je napunio 50
godina i razmišljao je da provede ostatak života filozofski manirom, kada 1763. prima
poziv grofa Hertforda da se pojavi u njegovoj ambasadi u Parizu sa mogučnošću da
postane sekretar. Isprva odbija ovu ponudu, ali na ponovne pozive, prihvata.
Postavljen je za sekretara ambasade, a u ljeto 1765. Lord Hertfor ga napušta, jer
je postavljen za Lorda Irske; te već početkom 1766. Hume napušta Pariz. U
Edinburgh se vraća sa istom pomisli kao i ranije, samo sada sa malo više novca, te
većim prihodima, znakom prijateljstva sa Lordom Hertforda.
1767. dobija novi poziv, ovaj put da bude podsekretar generala Conwaya, brata
grofa Hertfora. U Edinburgh se vraća 1768, bogat, zdrav, očekujući porast u
reputaciji. Međutim, u proljeće 1775. pogođen je poremećajem sa crijevima, za koji
saznaje da je smrtonosan i neizlječiv. Uprkos tome, ne doživljava velike bolove, niti
njegovo raspoloženje trpi. Smatra da bi veoma ugodno proveo život nakon 65 godina,
čak i kad bi prestao sa pisanjem, te je sad odvojeniji od života više nego ikad.
U ovome periodu i piše svoje biografsko djelo, gdje za sebe kaže da je blagog
raspoloženja, otvorenog, društven, veselog humora, sposoban za vezanje, ali malo
podložan neprijateljstvu, te je umjeren u svojim strastima. Njegovo prisustvo u
društvu nije bilo neprihvatljivo mladim i neobuzdanim, kao ni studioznim i pismenim,
a kako je uživao u društvu skromnih žena, nije bio nezadovoljan ni njihovim
prijemom. Njegovi prijatelji nisu ni u jednoj prilici morali da osvete njegov lik ili
djelo, a nada se da se ovo njegovo posljednje ispovijedanje neče pogrešno shvatiti. 1
David Hume je svoje biografsko djelo “Moj život” napisao 18. aprila 1776. godine,2 4
mjeseca prije svoje smrti, dakle u augustu, 25.

U vezi sa svođenjem Humeove filozofije na spoznajnoteorijski skepticizam, vrlo

često predstavlja se stvar kao da je Hume svu svoju problematiku i svoj osnovni
filozofski stav preuzeo od Johna Lockea i Georgea Berkeleya, samo što je,
zaključujući konsekventnije od njih, došao do negacije svojih polaznih teza te se
našao u bezizlaznoj situaciji. Predviđa se da su neki engleski i evropski mislioci vršili
uticaj na Humea, naročito Francis Hutcheson i neki engleski moralisti. 3 Hume je
možda jedini filozof koji je općenito visoko cijenjen u Njemačkoj, za šta velika
zasluga pripada Immanuelu Kantu, iako je upravo on bio među dva velika filozofa
koji su glavni krivci za pogrešno shvaćanje Humeove filozofije. Kant tvrdi da se od
postanka metafizike nije dogdilo ništa što bi u pogledu sudbine ove nauke moglo
postati odsudnijim nego napad na nju koji je izvršio Hume. Takođe priznaje da mu je
upravo njegova filozofija dala poticaj da se probudi iz svog dogmatskog drijemeža.4

Hume je bio čovjek neobično oštroumnog duha, i kao takav bio je veoma
podoban da empiristički pravac dovede do krajnje tačke; bio je bez predrasuda,
potpuno slobodan od štetnog uticaja religijskih dogmi. Bio je blag, dobroćudan, slabo
podložan strastima, pun finih manira, duhovit i čovjek velikog svijeta, kome je
posvetio velik dio svoga života. Svoje protivnike je poštovao, te nije bio izložen
isinuacijama kojima obično jesu ljudi njegovog ranga i značaja.5

1
Hume, David, “My own life”.
2
Isto, posljednja stranica.
3
Petrović, Gajo, “Istraživanje o ljudskom razumu”, Predgovor, str 10.
4
Isto, str 11.
5
Petronijević, Branislav, “Istorija novije filozofije”, str 302 I 303.
Bibliografija

“Treatise oh human nature”, 3. Vol. London, 1739-1740.

“A dissertation on the passions”, London, 1740.
“Essays moral, political and literary”, London, 1741.
“Enquiery concerning human understanding”, London, 1747.
“An enquiery concerning the principles of moral”, London, 1751.
“The natural history of religion”, London, 1755.
“Essays and treatises on several subjects”, London, 1770.
“Dialogues concerning natural religion”, 1779 (posmrtno djelo, objavio Adam
Smith).6

6
Isto, str 303.
Literatura

Hume, David, “An Enquiry Concerning Human Understanding”, 1748, London,

Faculte Des Lettres Lausanne Bibliotheque; preveo Ivo Vidan, “Istraživanje o
ljudskom razumu”, 1988, Zagreb, Naprijed.

Hume, David, “My Own Life”, 1777, Edinburgh.

Petronijević, Branislav, “Istorija novije filozofije. Deo 1: od renesanse do Kanta”,

1903, Beograd, Državna štamparija Kraljevine Srbije.