Historija filozofije II/2

Zalihić Lamija

FILOZOFIJA GEORGEA BERKELEYJA

Kada pokušamo na neki način definisati njegovu filozofiju mi možemo reći da ona predstavlja „sa jedne
strane teoriju saznanja empirizma a sa druge strane metafiziku čistog spiritualizma“ 1

Berkeley je u materijalizmu vidio izvor skepticizma i ateizma koji su predstavljali najveće neprijatelje za
religiju. U želji da tu opasnost ukloni odlučio je da sruši ono što on smatra glavnim argumentima na
kojima se zasniva sam materijalizam. Smatra da uzroci skepticizma nisu u nemoći razuma niti, kao što je
uobičajeno mišljenje, da čovjek ne može da shvati beskonačno zato što je on konačan. Ne, Berkeley
smatra da je razlog pogrešna upotreba razuma i da svi naši problemi i poteškoće u shvatanju potiču iz
lažnih principa. I zato sebi daje za zadatak da otkrije koji su to prvi principi našeg saznanja. Kao uzrok
svih naših nevolja on vidi vjerovanje da naš duh ima apstraktne ideje, te da su filozofski i naučni tekstovi
puni učenja o apstraktnim objektima, ponajviše logika i matematika.

Berkeley je najveći dio svoje filozofije izložio u djelu „Raprava o principima ljudskog saznanja“. Tu
jasno možemo vidjeti tri glavna problema kojima se on u manjoj ili većoj mjeri bavio kroz sva svoja
djela.

Prva tačka te filozofije jeste kritika apstraktne moći suđenja, Za koju možemo reći da je gnoseološkog
karaktera. Berkeley, na više načina i jasno, dokazuje da apstraktne ideje ne postoje neposredno u našem
iskustvu.Vjera u apstraktne ideje je izvor ljudskih zabluda ali i rezultat nespremnosti da se napuste
duboko usađene predrasude. Berkeley je bio predstavnik metafizičkog idealizma i smatrao je da sve što
postoji potiče iz uma. Nema kvaliteta koji mogu da postoje odvojeno od ostalih i svi oni su pomiješani u
istom objektu. Ovo znanje je suprotno onom koje zagovoraju oni koji vjeruju u postojanje apstraktnih
ideja jer oni misle da se može odvojiti jedan kvalitet i tako posmatrati. Ono što mi ustvari radimo jeste da
apstrahiramo, oblikujemo opšte ideje ali ih nismo u stanju opaziti.Uzmimo bilo koji opći pojam npr.
apstraktna ideja čovjeka i shvatiti ćemo da ako poželimo da ga zamislimo bez ijednog kvaliteta, ne
možemo to uraditi. No, opći pojmovi imaju važnost svog postojanja kako bi se mogle stvoriti same vrste,
odnosno razlike između npr.čovjeka i životinje.

Berkeley nije imao za cilj da se u potpunosti odrekne opštih univerzalnih ideja već je samo tvrdio da je
njihova psihološka podloga drugačija. Tako da, psihološki posmatrano „Opšta ideja nije ništa drugo do
jedna pojedinačna ideja koju naš duh uzima kao znak ili kao reprezentanta mnogih pojedinih ideja iste
vrste“2

Porijeklo naših zabluda Berkeley vidi u jeziku. Riječi su nemoguće kao opšta imena ako nema apstraktnih
ideja kao opštih predstava množine stvari koje te riječi označavaju.Ovdje nam je očito neslaganje Locka i
Berkeleya jer je Berkeley bio nominalista a Locke konceptualista. Locke smatra da je čovjek jedino biće
koje ima tu sposobnost apstrahiranja i sticanja opštih ideja.No, nama se predočava da životinje to ne
1
Branislav Petronijević “Istorija novije filozofije” Izdavačka knjižara Napredak; Beograd 1922. Str 289
2
Branislav Petronijević “Istorija novije filozofije” Izdavačka knjižara Napredak; Beograd 1922. Str 291
mogu jer se one ne služe riječima niti nekim opštim znacima. Sve i kad bi životinje mogle da razmišljaju
to bi bilo sastavljeno od materijala koji im pružaju njihova čula.

Iz ovoga vidimo da Berkeley sam jezik i upotrebu riječi posmatra kao posjedovanje opštih ideja i kaže
„riječi postaju opšte tako što postaju znaci opštih ideja.“ 3 Bitno je naglasiti da Berkeley ne poriče
postojanje apsolutnih opštih ideja već postojanje apstraktnih opštih ideja. Ta opšta ideja služi da obuhvati
sve pojedinačne. Njihova bitnost se naglašava zbog potrebe za sporazumijevanjem, ali Berkeley negira
njihovu nužnost za samo proširenje znanja.

Koliko je teško za prihvatiti tj. usvojiti ove ideje možemo vidjeti i na primjeru djece, koja jednostavno
nisu stekla to iskustvu kroz njihovu svakodnevnu upotrebu, što nam nužno govori da apstrakne ideje nisu
nešto što nam biva predstavljeno u početku našeg života. Svaka opšta ideja koju obrazujemo nije
apstraktna već obuhvata pojedinačnosti koje su iste i koje zamišljamo. Berkeley kaže da svako ime koje
ima definiciju biva tom definicijom ograničeno.

Cilj jezika prvo je u tome da se saopšti ideja, zatim da izaziva osjećanja i u konačnici da potiče na akciju.
Međutim, Berkeley želi da pokaže da se i bez apstraktnih ideja tj.općih pojmova, može postići cilj. On
navodi slijedeći primjer: „Da bismo osjetili strah nekada nam je dovoljna samo prijetnja opasnošću bez
misli o posebnom zlu, bez formiranja ideje.“ Ne negira korisnost jezika, samo tvrdi da može biti štetan
onda kada se riječi koriste da prevare razum. Sam Berkeley želi da se što je manje moguće koristi opštim
pojmovima. Želi na adekvatan i jasan način razmatrati predmete. Svjestan je da je vezu riječ-ideja teško
raskinuti on kaže „Onaj ko zna da ima samo pojedinačnih ideja, neće se uzalud mučiti da za svako ime
pronađe i shvati odgovarajuću apstraktnu ideju“, kao i „ Razmatraj, ne moje riječi već svoje ideje“ 4

Druga tačka jeste kritika materijalne supstancije koja pored toga što je gnoseološkog, takođe je i
metafizičkog karaktera. Berkeley je bio imaterijalista a imaterijalizam možemo definisati na sljedeći
način:“Imaterijalizam je metafizička koncepcija suprotstavljena materijalizmu. Negira postojanje materije
kao samostalne zbiljske supstance. Materija je tek jedan način pojavljivanja u duhovnoj zbilji“ 5

Berkeley na mnogo načina dokazuje nemogućnosti postojanja materijalne susptance, ali kao prvi zadatak
želi da utvrdi koji je to obim našeg neposrednog iskustva. On kaže da pretpostavka za postojanje
materijalne supstancije za sobom vuče pretpostavku da i čulni kvaliteti postoje van svijesti. Kaže da kad
god pokušavamo da zamislimo postojanje spoljašnjih tijela mi mislimo samo o našim vlastitim idejama.
Berkeley kao objekt ljudskog saznanja navodi čulne ideje, ideje u refleksiji(umske ideje), te ideje
pamćenja i mašte. Pored objekata koji nam pružaju ogromnu raznovrsnost nužno je i postojanje subjekta
koji opaža. Taj subjekt, jeste aktivno biće koje Berkeley još naziva i svijest, duh, duša, ili prosto „ja“. U
njemu ideje postoje i u njemu su ideje opažene. Ne postoji niti jedna druga ideja koja bi mogla da liči na
nju. Ovdje nam je jasno kako on vidi biće kada kaže: „biti znači biti opažen“. Da bi ideja postojala ona
mora da bude opažena, jer ne postoji van svijesti. Biće jeste u tome da se bude opažen! Iz tog razloga kao
jedinu supstanciju Berkeley vidi duh. On ovdje dovodi do samog ekstrema Dekartov princip neposredne

3
George Berkeley„Rasprava o principima ljudskog saznanja“ Beogradski izdavački grafički zavod; Beograd 1977. Str
19
4
George Berkeley „Rasprava o principima ljudskog saznanja“ Beogradski izdavački grafički zavod; Beograd 1977. Str
33
5
Vladimir Filipović „Filozofijski rječnik“ Nakladni zavod matice Hrvatska, Zagreb 1965. Str 170
svijesti. Duh opaža ideje razumom a proizvodi ideje voljom.„Duh jeste ono što misli, hoće i opaža.“ 6 To
biće je različito od svih ideja a neposredno vidimo da sve one zavise upravo od njega, i da egzistencija
ideja nije ni u čemu drugome do u percipiranju njihovom od strane tog bića/subjekta. I ovdje vidimo
razliku Berkeleya i Locka,u tome što Berkeley tvrdi da se duhovna supstanca nalazi u samom
neposrednom iskustvu kao fakt koji se da konstatovati i da je to ujedno i jedina supstanca koja se može
neposredno konstatovati, za razliku od materijalne supstance koja se ne može čak ni zamisliti.“ 7Stvari
koje ne mogu da misle, koje su po sebi nesvijesne, ne mogu da egzistiraju van duha.

Berkeley, baveći se ovim problemom, pravi osvrt na primarne i sekundarne kvalitete o kojima je govorio
Locke. Locke je napravio razliku između ta dva smatrajući da su sekundarni kvaliteti subjektivnog
karaktera (boja, okus, miris..) a primarni su oni objektivni (veličina, broj, oblik). Ne samo da Berkeley
ovdje dokazuje da su oba istog karaktera, relativnog i subjektivnog, nego i to da oni ne mogu da postoje
neovisno jedan od drugog. I primarni i sekundarni kvaliteti postoje samo u svijesti. Jer, sam pokušaj da
zamislimo prostor koji nije neke boje, ili boju koja nije na nečemu jeste nemoguće. Kvaliteti jesu samo
osjećaji ili ideje koje postoje samo u svijesti koja ih opaža.

Za materijalnu supstancu kaže da se ona niti može neposredno konstatovati niti se uopšte može zamisliti.
Berkeley tvrdi da se sadržaji svijesti ne mogu zamisliti kako egzistiraju van svjesnog subjekta. Kaže da je
pojam materijalne supstance, tj. tjelesne supstance pojam koji sam sebi proturiječi. Zato se Berkeley i pita
kakav je to razlog koji nas navodi da vjerujemo u postojanje tijela izvan svijesti. Tijela nisu neophodna za
nastanak ideja jer mi u ovom trenutku možemo biti aficirani svim idejama umova bez ikakvog spoljašnjeg
tijela.Materija je beskrajna i bezoblična a svijest obrazuje tijela u vidljivom svijetu od kojih niti jedno ne
postoji duže nego što je opaženo. Materija niti djeluje niti opaža niti je opažena.

Berkeley kaže: „Ako samo možete zamisliti mogućnost da jedna rasprostrta, pokretljiva supstanca, ili
uopšte bilo koja ideja, ili bilo šta nalik na ideju, postoji drugačije nego u jednoj svijesti koja je opaža, ja
ću dobrovoljno odustati od svoje teze.“8

Kaže da rečenica „apsolutno poimanje nemislećih stvari“ jeste samo jedna od onih rečenica koje se
koriste bez ikakvog značenja.

On odbacuje mišljenje naivnog realizma po kojem nemisleće stvari postoje po sebi. Kao potvrdu tog stava
od nas traži samo da pokušamo zamisliti egzistenciju stvari neovisno od njihove zapaženosti. Nemoguće
je kod čulnih utisaka (boja, toplota, svijetlost) njihovu egzistenciju odvojiti od njihove opaženosti. Jer bi
to značilo da jednu stvar odvojimo od sebe same.

Dalje negiranje materijalnih objekata agrumentira samom prirodom naših ideja. One nemaju aktivitet tj.
nemaju snagu kojom bi mogle izvesti uticaj i promjenu na drugu ideju. „Znači ako nijedna naša ideja ne
može nešto proizvesti, tako ni materijalne stvari, koje nisu ništa drugo do naše neaktivne ideje prostora,
figure i kretanja, ne mogu apsolutno ništa proizvesti svojim uticajem na duh, kako bi se objasnio tok i
postanak naših ideja“9
6
George Berkeley „Rasprava o principima ljudskog saznanja“ Beogradski izdavački grafički zavod; Beograd
1977.str126
7
Branislav Petronijević “Istorija novije filozofije” Izdavačka knjižara Napredak; Beograd 1922. Str 293
8
George Berkeley „Rasprava o principima ljudskog saznanja“ Beogradski izdavački grafički zavod; Beograd, 1977.Str
50
9
Branislav Petronijević “Istorija novije filozofije” Izdavačka knjižara Napredak; Beograd 1922. Str 296
Znači, bitno je ponoviti da Berkeley vidi objekte kao potpuni neaktivitet a subjekt (naš duh) kao potpuni
aktivitet. Duh kao nedjeljivo aktivno biće čiji su atributi razum (moć percipiranja ideja) i volja (moć
proizvođenja ideja). Berkeley nije u stanju da u potpunosti objasni na koji način mi znamo za predikate
našeg duha. On je volju vidio kao jednu spontanu moć produkcije ideja, volja kao činjenica naše svijesti.

Berkeley volji priznaje apsolutni i slobodni spontanitet, te kaže da je samo ona uzrok u pravom smislu i
da time još jednom potvrđuje da materija kao ono neaktivno ne može da bude aktivni niti kauzalni
princip. Na ovo, nužno treba da nadovežemo božiju egzistenciju. Možemo reći da to božanstvo ima odnos
sa našim čulnim opažanjima onako kako materijalizam ima u pojmu materijalne supstancije.

Govoreći o svijesti Berkeley je dijeli na aktivnu i pasivnu. Aktivna je ona gdje mi učestvujemo u
stvaranju ideja, ma kakve one bile, dok je pasivna zasnovana na čulima i proizvodi ih neka druga volja.
Čulne ideje jesu jače od mašte iz prostog razloga što imaju postojanost, red i povezanost a Berkeley to
pripisuje Tvorcu/Bogu koji stoji iza svih zakona prirode. On je nužan i dovoljan uzrok naših pasivnih
ideja. Proizvod aktivne ideje može biti zamišljanje npr. Možemo zamisliti letećeg konja. A pasivna je npr.
Osjećaj boli (čiji uzrok jeste tvorac). Umnim stvarima uzrok mora da bude nešto umno. Bog stvara
konačne umove i daje im iskustvo prirodnog svijeta. Znači, iz samog toka tih čulnih ideja koje ne zavise
od volje svjesnih duhova, Berkeley na osnovu svog kauzalnog prinicpa zaključuje da uzrok tim idejama
može biti samo u svjesnom duhu koji je beskrajan, a to je Bog. Dodajući da time što čulne ideje nestanu
iz našeg duha one i dalje postoje kao predmet božijeg opažanja.

Berkeley govori i o besmrtnosti duše po njenoj prirodi zato što ako je netjelesna, nedjeljiva i nerasrprostra
onda je i nepropadljiva. Ali samo na način da joj djelovanje prirodnih zakona ne može ništa, a Tvorac
može. Svjesni smo toga da postoji Tvorac jer znamo da mi nismo proizveli najveći dio ideja i osjećaja
koje opažamo. To je taj „drugi duh“ koji je vječit, beskrajan, mudar, dobar i savršen. Pretpostavka ovog
božanskog duha nameće se kao jedina racionalna, pa ovim stavom Berkeley uspostavlja svoju filozofiju,
kako apsolutnog imaterijalizma tako i konsekvencionalističkog spiritualizma. Božije postojanje, kroz svo
djelovanje u prirodi, očitije je od samog postojanja drugih ljudi. Razlog tih materijalnih stvari, uvijek
prisutnih, jeste u tome što je Bog/Tvorac taj koji uvijek opaža. Berkeley kaže „mi ne vidimo duh čovjeka
već samo skup ideja koji nas navodi da mislimo da postoji jedan poseban princip mišljenja i kretanja
sličan nama koji te ideje prati i koji ga predstavlja“ 10. Znakovi božijeg postojanja su svuda oko nas, Bog
je uzrok svake prirodne promjene, on održava i reguliše cijeli sistem bića. A sve ono što se u prirodi
dešava a što mi tumačimo kao muku, nevolju i nesreću jeste takvo samo zato što gledamo s aspekta kako
utiče na čovjeka. Fokusirani smo na antropocentrično mišljenje. Zlo nije zlo ako se gleda cjelokupni
sistem bića koji biva afektiran božijim djelovanjem. Ono što mi percipiramo kao zlo je ustvari samo više
dobro.

Bog/Tvorac odlučuje da njegovo djelovanje bude usklađeno sa mehanizmima prirode,onim mehanizmima

koje je on uskladio ali koje će on nekada dovesti i u ono što mi zovemo neskladom zbog njemu poznatih
razloga. Bog nam daje redoslijed stvari, informiše nas o tome i stimuliše nas. A mi smo ti koji učestvuju u
svim njegovim idejama.Sve ideje koje su od Tvorca su realne stvari, a ideje u našoj mašti su slike stvari. I
jedne i druge moraju da postoje u svijesti. Tvorac je kreator uma i prirode.

10
George Berkeley „Rasprava o principima ljudskog saznanja“ Beogradski izdavački grafički zavod; Beograd
1977.str144
Znači,Berkeley je odbacivanjem mogućnosti postojanja materijalne supstancije, odbacio i realnost
materijalnih objekata i na to mjesto je postavio božanski duh. „Bog proizvodi ideje u krajnjim duhovnim
bićima i reguliše njihovo slaganje tako da se svim krajnjim duhovima javlja svijet u istim idejama“ 11

Bitno je reći da Berkeley ne negira realnost čulnih objekata kao onih koji su sadržaj svijesti. Za njega
čulni objekti kao objekti svijesti jesu potpuno realni. Uništavanje svijeta vanjskih objekata ne uništava i
svijet čulnih objekata. On smatra da svemu onome što je bitno različito od duha, a to je materija, ne može
da pripada nikakvo postojanje.

Na prigovor da vjerovanje u postojanje spoljašnjih stvari nije moglo nastati bez uzroka on kaže da pošto
znamo da mi sami ne stvaramo svoje ideje odlučujemo da ih pripisujemo spoljašnjim uzrocima. „Sve
ideje su pasivne, i ne mogu da proizvode jedna drugu. Njihov uzrok jeste u duhu koji ne može biti
opažen. Mi po vlastitoj volji stvaramo ideje u svojoj svijesti.

Berkeley je, očekivano, dobio jako puno primjedbi na svoju filozofiju, i on se od svih ti primjedbi
pokušao braniti, tj. oboriti ih, u svom dijelu „Rasprava o principima ljudskog saznanja“.

Navesti ću neke od njih. Za početak, Berkeley se brani od napada kako on tvrdi da neka stvar ne postoji
jer je mi u tom trenutku nemamo u čulima (kada zatvorimo oči ne vidimo nešto pred nama pa to i ne
postoji). Berkeley kaže :“kada čulne stvari iščeznu iz našeg duha, one nisu iščezle u potpunosti, jer
postaju predmet opažanja božanskog duha.“12 Ovo samo služi kao dokaz više da Bog postoji.

Takođe, navodi da on ne vidi problem ako mi koristimo neki pojam, bez da mu pridajemo neko
uobičajeno, opšte prihvaćeno značenje. Pa i ako kažemo da su dva plus dva sedam i to može ako nije sa
uobičajenim značenjem. Tako da Berkeley nema ništa protiv korištenja pojma „materija“ jer on će da ga
tumači kao pojam „ništa“, smatrajući da samo tako može nazvati ono što nema djelovanje na njegovu
svijest.

Onima kojima je glavna primjedba na negiranje postojanja materije, činjenica da je vjerovanje u

egzistenciju materije opšte prihvaćeno Berkeley kaže da je u svijetu bilo još mnogo više opšte
prihvaćenih zabluda. Prigovor, sličan prethodnom, govori kako nema smisla da proturiječimo osnovnim
pretpostavkama matematike i fizike, no na to Berkeley kaže da ti zakoni, iako netačni ipak imaju značaj
koji nam služi da upoznamo mudrost božijeg razuma unijetu u mehanizam naših ideja.

Neubijeđeni u njegovu filozofiju također ga pitaju zašto bi Bog izabrao da stvori tako komplicirane
mašine i organizme oko nas kada je u stanju da u nama direktno proizvede ideje koje želi? Berkeley
odgovara da on smatra kao razlog toga činjenicu da jedna ideja ne može biti uzrok drugoj, pa ideja samo
služi Bogu kao znak koji nama ukazuje na drugu ideju. Primjera radi, vatra sama po sebi nije uzrok boli
ali jeste znak koji nas opominje da joj se ne približavamo. Ako odlučimo na teleološki način shvatiti
božije djelovanje onda razumijemo zašto on upotrebljava nekada komplikovane uzroke za proste
posljedice.

Treća tačka njegove kritike se odnosi na pojmove beskrajnog vremena i prostora. On je kritikovao
matematičko-mehaničke principe prostora, kretanja, vremena i broja Berkeley odbacuje kako ideju
11
Branislav Petronijević “Istorija novije filozofije” Izdavačka knjižara Napredak; Beograd 1922. Str 299

12
Branislav Petronijević “Istorija novije filozofije” Izdavačka knjižara Napredak; Beograd 1922. Str 300
prostora tako i ideju vremena i on kaže da trajanje konačnog duha mora biti procijenjeno brojem ideja ili
radnji koje slijede jedna drugu u tom istom duhu i u svijesti.Berkeley je otvoreno iskazao svoje neslaganje
sa Njutnovim pojmovima apsolutnog i relativnog prostora i vremena. Apsolutni prostor biva definisan
kao jedan homogen , nepokretan i nepristupačan čulima,a relativni kao mjera pokretnog i djeljivog
položaja prema čulnim tjelima. Za Njutna to nisu dva prostora, već jedno isto po vrsti i veličini ali
različito po broju. Berkeley priznaje samo relativni prostor i relativno vrijeme.Također kritikuje i Njutnov
odnosno Lajbnicov stav o infinitezimalnom računu, „pojmu beskonačno malog koji se zasniva na
vjerovanju da je svaki ma kako mali dio našeg prostora djeljiv do beskrajnosti. Berkeley to smatra
potpuno besmislenim“13.

Predstave apsolutno praznog vremena i prostora čiste su apstraktne ideje jer smo vidjeli da ne mogu imati
postojanje bez nekog čulnog kvaliteta. Za samo kretanje nužno je da bude uključen i odnos. On kaže da je
svaka naša ideja za koju mislimo da je apsolutna ustvari relativna. Jer, kako ćemo obrazovati ideju
apsolutnog prostora koja isključuje tijelo?

Dvije su oblasti spekulativne nauke koje se bave idejama primljenih preko čula. Prije svega je tu filozofija
prirode koja je izrasla iz mišljenja da svaki objekat ima neku unutrašnju suštinu. No, Berkeley kaže da se
svi filozofi prirode od običnih ljudi ne razlikuju po tome što su oni dosegli do tačnog znanja o
eficijentnom uzroku već samo zato što imaju veću širinu razumijevanja kako se harmonija i sloga u
prirodi dešavaju. Oni upoređuju razne pojave u prirodi, na njih primjenjuju sličnosti i saglasnosti i služe
se analogijom koja jeste korisna sve dok ne žurimo da kažemo kako smo otkrili suštinu.

Ljudi kažu da se ideje u nama rađaju u prisustvu nepoznatog povoda. Ne možemo taj povod naći u
materiji kad je ona pasivna, kako da takva bude eficijentni uzrok?

Besmisleno je da traže eficijentni uzrok koji je različit od duha i svijesti. U potrazi za njim mi
upoznajemo samo atribute našeg Tvorca. Prirodu treba izučavati jer ona koristi čovječanstvu, posmatrati
je pažljivo kako bismo otkrili opšte prirodne zakone , i prihvatiti da ih ne možemo i dokazati jer to što
čemo se usuditi da nazovemo principom mi ne možemo sa sigurnošću saznati. Sve metode koje razvijamo
u proučavanju prirode, Bog nam dozvoljava jer su one njegov jezik kojim se prije svega sam predstavlja
ali i onaj kojim nam pokazuje smjer potrage za srećom. Čovjek se uči jeziku bilo tako što uči pravila bilo
upotrebom. Berkeley smatra da slijepo pridržavanje gramatičkh pravila može da odvede na pogrešan put
ali spoznaja opštih zakona kroz analogiju nas neće tamo odvesti. Mišljenje da postoji materija koja je
Bogu samo vidljiva jeste ona materija koja je povod Bogu da izazove ideje u nama.

Naš cilj jeste da dosegnemo duhovno uzdizanje, da iz izvedenih zaključaka proširimo naše znanje o
pojmovima, o veličini i mudrosti našeg Tvorca. U konačnici, ako je to korist koju Tvorac vidi, da na
osnovu dosegnutih znanja koristimo djelove vasione i za našu korist.

Dalje govori i o matematici za koju kaže da nažalost nije pošteđena ovih zabluda. Postoje greške u koje su
ljudi upali zbog vjerovanja o apstraktnim idejama. Tu konkretno navodi aritmetiku koja za svoj predmet
ima apstraktnu ideju broja kojeg Berkeley smatra tvorevinom svijesti. Kaže da on u sebi ne može naći
ideju koja bi odgovarala riječi jedinica. Aritmetika, jednom shvaćena kao takva nema svoj objekt. Ona je

13
Branislav Petronijević “Istorija novije filozofije” Izdavačka knjižara Napredak; Beograd 1922. Str 305
prazna i beznačajna. Sam njen početak bio je ustvari u osmišljavanju znakova za lakše razumijevanje i
računanje. Razmatranje znakova koji se odnose na pojedinačne stvari. Također, kritikuje i geometriju jer
ona vjeruje u beskonačnu djeljivost konačne supstancije.

Ono na čemu trebamo da budemo zahvalni Berkeleyu jeste i to što je uspio pokazati mogućnost
postojanja metafizike zasnovane na empirijskim principima.

Korištena literatura:

1. Berkeley, George „Rasprava o principima ljudskog saznanja“ Beogradski izdavački grafički

zavod; Beograd 1977.
2. Filipović, Vladimir „Filozofijski rječnik“ Nakladni zavod matice Hrvatska, Zagreb 1965.
3. Petronijević, Branislav “Istorija novije filozofije” Izdavačka knjižara Napredak; Beograd 1922.