Jovan

Akcionarsko društvo nikšićke štamparije (1898), Stočarski zavod (1901), Prva nikšićka štedionica (1901),
Industrijsko akcionarsko udruženje (1908) koje je 1910/1911. godine podiglo i drugu nikšićku pivaru
„Trebjesa“.

Pivaru „Onogošt“ osnovao je Vuko Krivokapić, koji je nekoliko godina boravio u Sarajevu gdje je „pekao“
zanat u jednoj fabrici piva gdje je i stekao neophodno iskustvo za ulazak u jedan, u to vrijeme, dosta
rizičan poduhvat. Kao što to obično biva u životu kada se kreće u neku neizvjesnost vrlo je važno imati
podršku svojih najbližih, a on ju je dobio od oca Janka, koji je u to vrijeme bio imućni domaćin, koji mu je
za izgradnju samog objekta dao svoje imanje. Tako su Krivokapići koji su u to vrijeme bili prijatelji Dvora,
otišli 1894. godine na Cetinje kako bi od knjaza Nikole dobili saglasnost i savjet za izgradnju prve fabrike
piva u Crnoj Gori.

Tu su saglasnost dobili i knjaz Nikola im je odobrio da mogu raditi „đe im je volja“. Iste godine u
sjevernom dijelu Stare varoši, ispod zidina Bedema, položen je kamen temeljac za pivaru a radovi su
završeni 1896. godine. U samoj zgradi bilo je više prostorija za pripremanje ječma, varenje piva kao i dva
velika podruma. U jednom podrumu nalazili su se badnjevi za zrenje piva dok se u drugom čuvao zimi
prikupljeni led kako bi se pivo rashlađivalo u ljetnjoj sezoni.

Inače, same mašine nabavljene su u Trstu 1895. godine a na putu do Trsta Vuko se sreo sa Fabijanom
Šegovićem, koji je u to vrijeme bio poznati pivski majstor, a koji je svoje stručno znanje stekao u Beču.
Vuko se uspio dogovoriti sa njim oko visine mjesečne nadoknade pa je tako Fabijan počeo da radi u
pivari kao mehaničar. Nešto kasnije nabavljeno je 600 manjih i 20 većih buradi, kao i 4000 pivskih boca.
Pored investiranja u izgradnju same zgrade kao i nabavku mašina, Krivokapići su izgradili i bunar jer im je
voda bila neophodna za sam proces proizvodnje piva.

U martu mjesecu 1896. godine „Glas Crnogorca“, tačnije Bekica Šobajić koji je bio dopisnik ovog lista iz
Nikšića, piše kako se uskoro očekuje otvaranje pivare i kako svi sa nestrpljenjem očekuju pivo iz ove
pivare. Dopisnik lista dalje piše: „Juče sam pošao tamo, jer mi rekoše da je provrio kazan i nađoh g. Vuka
sa radnicima, đe miješa provreli kazan ječmene prekrupe, i izliva u drugi, pa iz drugoga opet u prvi, iza
čega sljeduje cijeđenje, pa tegljenje na tavan u gvozdenu karlicu, pa iz ove dalje u bačve u ledeni
podrum. Prošao sam i kroz kamare đe se kiša ječam od klijanja, ulazio sam u pržionice đe se prži, i vidio
sam druge dvije kamare ispržena i previjena ječma, i kad sve to viđeh upitah g. Vuka: 'Dakle dragi naš
fabričare, kad nam obećavaš prvo pivo? Na Đurđev-dan reče on, jer treba u ledu da stoji 30 dana. A
koliko možeš dnevno davati? Po jedan kazan. Pa lijepo za sad će nam i po taj jedan kazan dobro doći, a
ako nam bude ugodno njegovo pivo, lasno se može udvojiti i utrojiti; pošto ječma i vode imamo dosta, te
ako bude sreće za njega, i za našu je državu korisno; nek onih - može bit tridesetak iljada fiorina u
prometu strane bire, ostanu u obrtu našeg piva. Bože daj ovo mu preduzeće služilo na korist - a na čast
našoj državi.' Po onome što se da viđeti i viđenjem ocijeniti, preporučio bih našim kupcima strane bire,
da se uzdrže većih dobavka i da se obrate za sporazum našem g. fabrikantu Vuku, jer Đurđev dan je što
reče već sjutra, a u podrum se dnevno valjaju bačve piva.“
Glas Crnogorca“ od 13. aprila 1896. godine piše pored ostalog i o tome da se pivo „neprestano vadi od
Velike neđelje i da je do sada istočena 15000 kila (150 hektolitara) koje postoji u mračnom podzemnom
podrumu“. U nastavku piše da će se pivara otvoriti najkasnije do 10. maja i između ostalog navodi se da
će proizvodnjom piva otvoriti mogućnost da se ječam kojeg ima dosta u ovom području, iskoristi u
korisnije svrhe tako da će se pored piva dobijati i kvasac za hljeb, koji će biti zdraviji i ukusniji.

Uz obrazloženje da je „Nj. V. Gospodar blagoizvolio odobriti V. Krivokapiću - ako mu fabrika uspije - da

plati uvoznu taksu u tri godine (1896, 1897 i 1898) na materijal koji je dobavio do 6. maja 1896. godine“,
opštinska uprava naložila je finansijskom kapetanu Radoju Kontiću, u maju 1896. godine, da naplati prvu
trećinu. Na ovo je Krivokapić uputio žalbu Niku Martinoviću, ministru finansija, koji je obavijestio upravu
nikšićke opštine da je Nj. V. Gospodar blagoizvolio narediti da se Vuku Jankovu Krivokapiću za njegovu
fabriku od bire ne uzima ništa za deset godina, počinjući od Đurđevdana 1896. godine, tj. da mu se ne
uzima na fabriciranu biru, niti na uvozni materijal i stvari potrebite za fabriciranje.“

Kako je pivara otpočela proizvodnju sa niskom tehnologijom to je ubrzo uslovilo da ona nije mogla da
zadovolji ni potrebe samoga grada. Dvije godine kasnije pivo iz Nikšića prodavalo se i van Nikšića, a
pivara je imala svoje depozite u Podgorici i Cetinju. Iako je bila oslobođena svih zakonskih poreza na
period od deset godina bila je na udaru konkurencije prije svega zbog zastarjele tehnologije same
proizvodnje piva. U namjeri da poboljša rad i poveća proizvodnju u Nikšić su iz Praga stigla dva
stručnjaka za proizvodnju piva Adolf Janauš i Adolf Švahl na preporuku češkog publiciste Jozefa
Holečeka, koji je u ratu 1876-1878. godine pratio crnogorsku vojsku i u češkim listovima pisao o
uspjesima crnogorske vojske. Upravo angažovanje ovih stručnjaka za kratko vrijeme se odrazilo i na sam
proces proizvodnje tako da je list „Nevesinje“ pisao da se sada nikšićko pivo po kvalitetu i po svemu
drugome može nositi sa inostranom konkurencijom i da će se uskoro proizvodnja utrostručiti.

Sve vrijeme Vuko Krivokapić imao je podršku knjaza Nikole koji je u maju 1898. godine u pratnji vojvode
Petra Vukotića posjetio Nikšić i pivaru „Onogošt“, pregledao sva odjeljenja pivare i izrazio zadovoljstvo
postojanjem ova fabrike. Mjesec dana kasnije knjaz Nikola je odlikovao Zlatnom medaljom za revnost
Vuka Krivokapića i to „za pregnuće oko ostvarenja pivare i postignuti uspjeh u radu iste“.

Sljedećih godina pivara je radila, ali su je i dalje opterećivali problemi vezani za opremljenost što je
uslovilo da ona nije mogla da odgovori potrebama. Pored toga Vuko Krivokapić nastojao je i da obnovi
koncesije koje su mu isticale u maju 1906. godine s tim što je od knjaževske vlade tražio da njegovoj
pivari odobri dvadesetogodišnju koncesiju, u toku koje se ne bi mogla podići druga pivara u državi, zatim
da se domaće pivo zaštiti odgovarajućom carinom, a uvoz mašina, oruđa i sirovina neophodnih za
proizvodnju piva oslobodi carine. Ovaj predlog Ministarstvo je odbilo. Takođe, pivara „Onogošt“
početkom XX vijeka, dobija i domaću konkurenciju u vidu pivare „Trebjesa“ ali ta konkurentska borba
nije dugo trajala jer ju je prekinuo Prvi svjetski rat kada je pivara „Onogošt“ stradala u požaru, dok je
pivaru „Trebjesa“ zaposjeo austrougarski garnizon, a njene podrume pretvorio u tamnicu.

Izvor Onogošt.me