ISTORIJA

ULOGA TURSKOG POSLANSTVA U RAZVOJU

TRGOVAČKIH ODNOSA IZMEĐU

CRNE GORE I TURSKE

Mr Jovan Muhadinović

Trgovina je u XVII i u XVIII vijeku bila nerazvijena u Crnoj Gori. Ona se

obavlja samo sa inostranstvom, dok unutrašnje tržište praktično i ne postoji. Tada
nije bilo ni razvijenih organa državne vlasti koji bi osigurali red i mir na pazarima.
Ali već početkom XIX vijeka privreda jača, trgovina napreduje i stvaraju se tržišni
centri. Čak i stari centri opet dobijaju funkciju. Glavni pazari tada su Rijeka
Crnojevića i Vir crmnički. Tu trguju Katunjani, Lješnjani i Crmničani, dok dolaze i
trgovci iz inostranstva: Podgorice, Skadra, Kotora. Na Viru su izloženi stočarski i
voćarski proizvodi, a na Rijeci su to proizvodi od ribe iz bogatih ceklinskih
ribolova. Za druga područja Crne Gore bili su značajni pazari na Prentinoj glavici
kod Spuža (osnovan poslije 1796. kada su Bjelopavlići prišli Crnoj Gori) i pazar na
Slivlju kod Nikšića, koji zbog svoje blizine ovom jakom privrednom centru je
često slabio. Na Prentinoj glavici su trgovali Bjelopavlići, Piperi i Pješivci, kao i
Rovčani i Moračani. Kasnije je sa ove lokacije pazar premješten, da bi se što više
odvojio od Spuža, na Ćeranića Glavicu, gdje se 1869. osniva Danilovgrad.

1
 Za crnogorsku privredu je vrlo značajno bilo dobijanje turskih gradova
poslije Berlinskog kongresa. U tim gradovima je bila razvijena privreda. Dok u
crnogorskim varošima to nije bio slučaj. Od posebnog značaja su bili novodobijeni
gradovi: Nikšić i Podgorica sa svojim saobraćajnim vezama ka Hercegovini i Bar,
kasnije i Ulcinj, sa vezama sa Albanijom. Zajedno sa ovim gradovima Crna Gora
je dobila ogroman broj dućana samo u Podgorici 320, kao i veliki broj iskusnih
trgovaca, muslimana, od kojih je veći broj ostao u knjaževini. Zbog svog učinka
mnogi od njih su od države kasnije i dobili određene privilegije u poslovanju.

Ali ono što nas ovdje interesuje je u prvom redu trgovina sa Turskom. Tako
da su turski pazari bili vrlo bitni. Crmničani su trgovali sa Barom i Skadrom,
Bjelopavlići su upućeni bili na Spuž, Piperi i Kuči na Podgoricu, Župljani na
Nikšić, Moračani i Rovčani na Kolašin i Berane. Veoma važna je i bila trgovina sa
drugim inostranim tržištima. Posebno sa tržištima koja su ostajala otvorena u onim
periodima kada bi turski pazari zbog crnogorsko turskih sukoba bili zatvoreni za
veliki broj crnogorskih plemena. To su prvenstveno bili centri na primorju. Tako
da je i u mirnim godinama veliki promet Katunske nahije išao sa Kotorom,
Crmničani su trgovali i sa Budvom, na Risan su se okretali Banjani, Grahovljani.

Pri pomenu turskih trgovačkih centara važno mjesto zauzima Skadar, zbog
svog geografskog položaja. Rijeka Crnojevića je takođe bila važan unutrašnji pazar
preko Jezera i Bojane, a preko Skadra je bila vezana za Jadransko more. U Skadar
je iz Crne Gore izvožena stoka, a dovoženo žito i so od najvažnijih namirnica.
Koliko je bitna bila uzajamna trgovina, govori i to da su skadarske paše sve radile
da unaprijede trgovinu. Turska privreda u Albaniji najviše je bila usredsređena na
Crnu Goru, tako da se bilo kakva smetnja osjećala ne samo na crnogorskom već i
skadarskom tržištu. Prevoz od Skadra je bio najsigurniji Jezerom, tako da je na taj

2
način i obavljan. Na Rijeci Crnojevića su bili podignuti i magacini za skladištenje
soli i žita uvezenog iz Turske.

Prema stranim izvorima izvoz iz Crne Gore za 1896. godinu je bio sljedeći:

Izvozni artikli Iznos (franak)

Soljeno i dimljeno meso 625.000
45.000 goveda(živih) 2.130.000
Začini 300.000
1200 svinja 250.000
Svježa i usoljena riba 160.000
Svila, kokon (čaura ili mjehurak svilene 125.000
bube)
Insekticid u prahu 70.000
Sir, jaja i voće 50.000
Drvna građa 50.000
Vuna 20.000
UKUPNO 3.795.000

Dok je prema našim podacima, 1910. izvoz iz Crne Gore u Tursku 1.329.962
perpera ili 16 posto ukupnog izvoza

Da bi se što bolje razvili i unaprijedili trgovinski odnosi između Crne Gore i

Otomanskog Carstva, dvojica vladara pomenutih zemalja su odredili svoje
predstavnike da se izradi jedan trgovinski ugovor. Sa crnogorske strane knjaz
Nikola je za taj posao odredio Dr Lazara Tomanovića, predsjednika Ministarskog
savjeta, ministra pravde i zastupnika ministra inostranih djela. Turski sultan je kao
svog predstavnika odredio Baki – beja, svog izvanrednog poslanika i
opunomoćenog ministra na Cetinju. Tu su se dvije strane saglasile oko sljedećeg:

3
Član 1: Proizvodi poljoprivrede i industrije obiju država na zemljištu njihovome
uživaće uzajamno povlastice naroda najviše povlašćenog ukoliko se to odnosi
na trgovinu, na uvoz, izvoz i provoz i u opšte na carinske takse.

Član 2: Ovaj ugovor stupa u život odmah po razmjeni ratifikacija i važiće do isteka
jedne godine, računajući od dana kad ga jedna ili druga od ugovarajućih strana
bude otkazala.

Član 3: Ovaj ugovor ratifikovaće se i ratifikacije se izmijeniti što prije bude

moguće na Cetinju.

Za istinitost ovoga punomoćnici potpisali su ovaj ugovor i stavili svoje pečate.

Kao što se vidi ovaj ugovor su svojim potpisima i pečatima ovjerili Dr Lazar
Tomanović i Baki – bej. Ugovor je završen na Cetinju 19. februara (4.marta)
1909.godine.

Ugovor koji su dvije zemlje potpisale je dokaz koji svjedoči o tome da i

pored teških uslova u kojim se nalazio trgovački saobraćaj u Crnoj Gori,
crnogorski državni organi i Tursko poslanstvo su radili na tome da se isti
unaprijedi i poveća, tako da to bude povoljno za obije zemlje.