Professional Documents
Culture Documents
Marksizam U Svetu, 1985., Br. 1-NIRO Komunist, Izdavački Centar Komunist (1985) PDF
Marksizam U Svetu, 1985., Br. 1-NIRO Komunist, Izdavački Centar Komunist (1985) PDF
MA 1 Teorija
I i praksa
1 političkih
RK 1 partija
1 Michael Jager
1 A ntonio Baldassare
AM
1 Političke
1 partije u
1 suvrem enim
US
1 demokraci-
1 jama
VE 1 1 broj
TU 1985.
MARKSIZAM U SVETU, časopis
prevoda iz strane periodike i knjiga
Izdavački savet
dr Vanja Sutlić (predsednik), D a
vid Atlagić (glavni i odgovorni u red
nik IC K om unist), dr Dušan D oli-
nar, Damir Grubiša, dr Radivoj
Jovadžić, dr Rade Kalanj, Jovan
Komšić, Lev Kreft, dr Slavko Lu-
kić, dr Milovan Marković, dr Vla
dim ir Mitkov, Miloš Nikolić (glavni
i odgovorni urednik), Boris N onev-
ski, |dr Kasim Prohićj, Vitomir Su-
darski (direktor NIRO Kom unist),
dr Risto Tutoić, mr August Vrtar,
Vuko Vukadinović, Miodrag Vuković
R edakcija
dr Franc Cengle, dr Božidar D ebe-
njak, dr Vojim ir Franićević, Miloš
Nikolić, Drago Roksandić, dr Vuka-
šin Pavlović, Ljiljana Vuletić
Urednik
Ljiljana Vuletić
Izbor sačinio
Miloš Nikolić
S ekretar redakcije
Stanislava Petrović
L ektor
Dušan Bošković
MA TEORIJA I PR AK SA
RK FOLITICKIH, PARTIJA
AM Michael Jager
VLAST I PARTIJE . 34
V E KONFLIKT, IDENTI
TET I PARTIJE: OD
NOS GRANICA I PO
LITIKE ....................
TU Antonio Baldassare
POLITIČKE PARTIJE
U SUVREMENIM DE
UDC 3 M OKRACIJAM A . .
Ytl ISSN 0303— 5077
Joachim Raschke
PARTIJE ZAPADNE
ČASOPIS PREVODA EVROPE .......................... 209
IZ STRANE PERIODIKE
I KNJIGA
GODINA X 1985.
BROJ 1
teorija i praksa
političkih partija
Wieland Elfferding
KLASNA PARTIJA I HEGEMONIJA
5
1. M arx i Engels: Klasni rascjep i kom unistička perspek
tiva
6
Za M arxa je time, nakon dvadeset godina, naučno
dokazana tačnost perspektive socijalne revolucije, kako
ju je on zajedno s Engelsom postavio još u K om unistič
kom m anifestu. Razvoj buržoaskog društva završava s
»eksproprijacijom malog broja uzurpatora od strane n a
rodne mase« /D ela, tom 21, str. 673/ — a kao dokaz za
krug koji se zatvara M arx u fusnoti opširno citira Ma
n ifest iz 1848 /Iste'/.
Jedan mali podražaj može dovesti n a trag problem a
koji su povezani s ovom koncepcijom polarizacije i ras
cjepa društva: u prvom citatu /D ela, tom, 21, str. 672/
riječ je o radničkoj klasi, u drugom o narodnoj masi koja
će »eksproprirati eksproprijatore«. Za M arxa i Engelsa
ova neizvjesnost ubrzo nestaje je r oni polaze od sve
većeg o kupljanja i homogeniziranja raznih izrabljivanih
i ugnjetavanih klasa oko radničke klase. Klasa i masa
se u ovoj perspektivi podudaraju /usp. npr. M EW, tom,
19, str. 23/.
Ali ako se, kao u stvarnoj povijesti, ne podudaraju,
ako kapitalistički razvitak ne vodi linearnom rascjepu
društva nego do tada neviđenom diferenciranju klasne
stru k tu re — kako u tom slučaju iznova dati koncept re
volucije? R evolucionarnu p artiju ne bi se moglo napro
sto uzeti kao jedan »tabor« koji će zbog razvoja socijalne
stru k tu re bez daljnjega im ati većinu. U potreba izraza
»partija« i »klasa« kao tekućih i uglavnom sinonim nih
/usp. npr. MEW, tom 7, str. 401/ postaje problem atična.2
M arx i Engels luče p artiju od klase kao oblika poli
tičke organizacije klase.3 »O rganiziranje proletera u kla
su« jest naziv za proletersku p artiju u M anifestu. /»Ovo
organizovanje proletera u klasu, a tim e u političku par
tiju ...« , Dela, tom 7, str. 387./ Kao što će se odm ah vi
djeti, tim e je naznačeno suprotno stanovište u odnosu
na klasno-redukcionističku koncepciju p artija u marksiz
m u: p artija nije »izraz«4 klase, nego se radnici n ajprije
k onstituiraju u klasu tim e što se politički, organiziraju
/vid. Isto/. Ali koji je to problem, koja osobenost buržoa
skog društva i koji problem revolucije, koji oblik partije
čine nužnim ?
2 Vid. o tome Przeworski 1980, koji s tom problematikom
objašnjava proturječja socijaldemokracija, a posebno njihov pre
lazak u »narodne stranke«, a dosljedno tome i krizu identiteta
njihovih radnika.
J »Činjenica je da je za njih (za Marxa i Engelsa, autor)
uvijek najprije dolazila klasa, a partija mnogo kasnije« (Mili-
band 1977, str. 120).
4 Usp. npr. K laus/Buhr, str. 911; odgovarajuće Dukšcs 1968,
str. 107, 214.
7
Ova problem atika je u svojim osnovam a skicirana u
M anifestu i to s nizom, mislim, teorijski podobnih poj
mova. — Radnici sačinjavaju, pišu M arx i Engels, u
početku »m&su rastu ren u po cijeloj zem lji i rascjepkanu
konkurencijom . M asovnije zbijan je radnika još nije po
sljedica njihovog vlastitog udruživanja, već posljedica
udruživanja buržoazije koja radi postizanja sopstvenih
političkih ciljeva m ora d a stavi u pokret cio proletarijat
i privrem eno to još može da uradi. Na tom e stupnju,
dakle, p ro letarijat ne vodi borbu protiv svojih n ep rija
telja, već protiv n ep rijatelja svojih neprijatelja, protiv
ostataka apsolutne m onarhije, protiv zem ljoposjednika,
p rotiv neindustrijske buržoazije, sitne buržoazije. Tako
je cijelo istorijsko k retan je koncentrirano u rukam a b u r
žoazije; svaka pobjeda koja se tako izvojuje jeste pobjeda
buržoazije.« /D ela, tom 7, str. 386./
Ova analiza kasnije je potvrđena u Kapitalu. Rad
nici se u početku ne sučeljavaju s kapitalom kao klasa,5
nego svaki zasebno, »izolirano«, kao što je to već rečeno
u M anifestu /Isto, str. 389/. Njihovo povezivanje se uč
vršćuje putem tuđeg udruživanja preko kapitala /usp.
Dela, tom 21/. Bez »vlastitog udruživanja« radnici su
uvučeni na pogrešne frontove: bore se samo protiv »ne
p rijate lja svojih neprijatelja«. Radnici tu mogu pobijediti,
ali te pobjede su pobjede buržoazije.
M arx i Engels su form ulirajući ovaj odlom ak oči
gledno p rije mislili n a odnose u kapitalističkim zem lja
m a sredinom X IX stoljeća gdje, npr. kao u Njem ačkoj,
buržoaska revolucija još nije bila izvojevana, a radnički
pokret bio sučeljen istodobno s dva protivnika: s vlada
vinom buržoazije i ancien regimeom . Ali poznavanje stru
ktu re tog problem a — integracija radnika putem tu đ tg
podruštvljenja — i dalje je začudo aktuelno, pa čak i
zaoštreno u Kapitalu koji je na teorijski višem stupnju.
J e r tu postaje još jasnije kako je rad n ik s reprodukcijom
svog života vezan reprodukcijom kapitala i da se n aja
m ni rad i kapital uopšte ne može poim ati odvojeno nego
5 U ovom kontekstu ne mogu se iscrpnije upustiti u proble
me pojma klase. Marx upotrebljava taj pojam u najmanju ruku
dvoznačno: kao analitički i kao em pirijsko-historijski koncept.
Problem vidim u tom e što se na analitičkoj razini često pret
postavlja da su individue već povezane i sposobne za djelovanje,
a to — za em pirijsko-historijsku razinu — tek treba analitički
razjasniti. Ali kakvog im a sm isla govoriti o »klasama« na ap
straktnoj razini (najamni radnik/kapitalista) ako ne treba im p li
cirati da se historijsko povezivanje individua zbiva »u suštini«
na bazi tog apstraktnog određenja? Neki autori zbog ovog pro
blema odriču pojmu klasa svaki prioritet u odnosu na druge kon
cepte o socijalnim antagonizmima; usp. npr. Mouffe 1982.
samo u uzajam nom konstitudjskom odnosu. Kako, dak
le, da se radnici izvuku? _
Odgovor M anifesta jednom riječju glasi: udruživa
njem /asocijacija, politička p artija /. Osnovni problem je
»izolovanje radnika putem konkurencije« /Ista, str. 389/
i stru k tu rn o rasturanje radničkih borbi. »-Potrebna je
m eđutim samo veza, pa da se mnoge lokalne borbe,
koje su svagdje istog karaktera, centralizuju u nacional
nu, u klasnu borbu.« /Isto, str. 387./
Misao da je potrebna »samo veza« lokalnih borbi
sadrži ključ razum ijevanja Marxovog i Engelsovog kon
cepta p artije tog vrem ena. Pojedinačne borbe u svojoj
geografskoj i političkoj ograničenosti ne dopuštaju isti
canje p itanja uređenja i prom jene društvenih odnosa.
Tek sa okupljanjem , povezivanjem tih borbi nastaje n e
što zajedničko, zajednički protivnik i zajednički cilj. Ni
šta drugo nije ni ono »političko« koje »dolazi« s povezi
vanjem pojedinačnih borbi, a ništa drugo ne znači ni
misao o političkom konstituiranju klase: U tom poveza
nom obliku, u obliku svog vlastitog udruženja, radnici
se s kapitalistim a sučeljavaju u svim pitanjim a, u svim
društvenim oblastim a ističu pitanje općedruštvenih od
nosa — kao klasa. »Politička partija« predstavlja ovdje
oblik artikulacije u dvostrukom smislu povezivanja i
sporazum ijevanja u n u tar jedne stru k tu rn o rascijepljene
klase.6
Form iranje partije ima — već ovdje bih upozorio
— dvije uzajam no sjedinjene dim enzije: povezivanje
onih ran ije izoliranih i stjecanje općedruštvene /»nacio
naln e« / dim enzije. Oba su problema u svojoj izgradnji
— također i u perspektivi svoje »razgradnje« — ovisna
jedan o drugom : ukidanje klasnog rascjepa društva i
»odum iranje države«. U obliku partije oba problema
im aju svoje sjecište.
U M anifestu i, kao što smo m aloprije citirali, opet
na kraju prvog tom a Kapitala nalazimo niz form ulacija
koje dovode u kratki spoj homogeniziraj uče i polarizira-
juće djelovanje razvitka kapitalističke industrije sa for
m iranjem partije i sa mogućnošću socijalne revolucije
/usp. npr. Dela, tom 7, str. 386, 389/: u suštini sam raz
voj buržoaskog društva udružuje radnike. U toj perspek
tivi praktički se podudaraju i razvoj klase i partije. Ali
ako se pođe od naučnog i za ekonomsku sferu prezicira-
6 O političko-teorijskom adaptiranju pojma artikulacija vid.
npr. Laclau 1981, posebno str. 207; o upotrebi tog pojma kod
historijske analize odnosa između fašizma i ideologije vid. PIT
1980.
9
nog pojm a klase u K apitalu, onda se klasu i p artiju više
ne može tako jednostavno povezati.
K apital usko veže klase kao antagonističke pozicije
uz proizvodne odnose. Kao »oličenje ekonom skih kate
gorija« /D ela, tom 21, str. 17/ n ajam n i radnik i kapita
list sada više nisu samo one historijsko-em pirijske »kla
se« M anifesta, nego samo u tom ekonom skom pogledu
izdiferencirani aspekti em pirijskih individua ili grupa.
Radnik, posm atran kao n ajam n i radnik, ne sučeljava se
s kapitalistim a kao »klasa«, tj. u sm islu M anifesta isto
dobno u kulturnom , političkom, religioznom i drugom
pogledu. Ti drugi »identiteti« radnika ukrštavaju se s
njegovom egzistencijom najam nog rad n ik a i povezuju ga
s ostalim individuam a klase /v id . o tom odnosu Laclau
1981, str. 138. i d a lje /. Povezivanje borbi »u nacionalnu,
u klasnu borbu« — upotrebit ćemo kao osnov naučno
usvojeni pojam klase iz K apitala — ne bi dovelo do kla
sne borbe, pa n iti do klasne partije, nego do prekoračenja
klasnih granica /pukog određenja najam nog ra d n ik a / u
političkoj sferi. »Postati p artija« n e bi bilo identično s
»ostati klasa« nego bi, naprotiv, u izvjesnom sm islu pred
stavljalo u k idanje egzistencije klasa u m eđuklasnim for
macijam a koje mogu otvoriti p u t besklasnom društvu.
Ali kakav bi tad a uopće značaj im ao pojam klase
za koncepciju p artije? Izgleda da se m oram o odlučiti.
Ili ćemo se prikloniti velikom show -dow nu povijesti
gdje se sučeljavaju dvije klase, organizirane kao politič
ki tabori /» p a rtije « / — u tom slučaju ne možemo zadr
žati pojam klase iz Kapitala /ili bismo ga m orali, što
se u povijesti m arksizm a često dešavalo, tobože dotje
rati u apsolutni redukcijski pojam koji politiku i ideolo
giju uvijek već im plicira/. Ili ćemo se odlučiti za pojam
klase u razvijenoj M arxovoj teoriji — u tom slučaju mo
ram o nap u stiti misao o »klasnoj partiji« i misao o veli
koj i bici odluke izm eđu dvije klase.7
N ije teško uvidjeti da opredjeljenje kod ovog pitanja
im a za pojam p artije presudne posljedice: da li je p artija
politički oblik u kojem jedna klasa organizira dubokosež-
ni rascjep društva kako bi — putem jedne »bitne od
luke« — mogla preći u druge dru štv en e odnose? Ili je
partija, naprotiv, prem oštenje i ukidanje klasnom stru k
turom utvrđenog rascjepa društva rad i pridobivanja sve
većih m asa mimo klasnih granica za projekt socijalistič
kog d ruštva? — U toj alternativi ogleda se suprotnost
klasne p artije ili hegem onijalne partije, o čemu će biti
govora u nastavku.
7 Vid. o tome razmatranja Ch. Mouffea 1982, str. 29. i dalje.
10
M arx i Engels nisu posve previdjeli ovaj problem.
Povezali su ga samo sa zadacim a komunista, a ne s po
litičkom organizacijom radnika u cijelosti.8 Na posljed
n jim stranicam a Položaja radničke klase u Engleskoj
Engels nedvojbeno piše da komunizam stoji »-po svom
principu iznad podele društva n a buržoaziju i proleta
rijat, on priznaje ovu podelu samo u njenom istorijskom
značenju za sadašnjost, ali joj ne priznaje pravo na bu
dućnost-- /D ela, tom 4, str. 326/.
U tom kontekstu Engels sm atra da Engleskoj p ri
jeti opasnost nasilnog razvoja revolucije koja bi tada,
slično populističkoj diktaturi. Robespierrea, mogla biti
ugušena državnim udarom /usp. Isto, str. 326/. O grani
čenost čartista on vidi u tom e što su oni »-čisto proleter
ski-- i on očekuje da će sve više čartističkih vođa po
stati komunisti. Cak ako nasilno jačanje suprotnosti izme
đu buržoazije i proletarijata, »ogorčenje p roletarijata pro
tiv njegovih ugnjetača-- i predstavlja »najvažniju polugu
započetog radničkog pokreta«, kom unizam će to prevazići
upravo »zato što je on upravo stvar celog čovečanstva a
ne samo radnička« /Isto, str. 326/.9
Ovdje imamo pravac razm išljanja koji je suprotan
tezi o polarizaciji: izdvajanje radnika samo u njihovoj
suprotnosti prem a buržoaziji može dovesti upravo do ne
uspjeha revolucije jer ih upliće u zastarjele frontove /»bo
riti se p rotiv neprijatelja svojih neprijatelja--/ ali provocira
treću, »državnu partiju« koja sebi »odozgo« daje ovlašće-
nje da posreduje u sukobu obiju stranaka. /T reću opas
nost, koja se u daljnjem toku povijesti pokazala isto tako
velikom, Engels ovdje još ne uzima u obzir — opasnost
integracije putem institucionaliziran ja stranačkog sukoba
u parlam entarnoj dem okraciji./ Radi određenja funkcije
partije postavlja se, dakle, pitanje: kako se može isto
dobno na svim razinam a društvenog života organizirati
svjesnu suprotnost p roletarijata u odnosu na buržoaziju
i priprem iti ukidanje svih klasnih suprotnosti? Oba za
datka izgledaju nužnim i istovrem eno nespojivim.
11
Kod ovog p itan ja n a izgled se ja v lja jedna altern ati
va za određenje p artije koju se često koristilo: klasna ili
masovna, odnosno narodna partija. Ako teorijski uza
jam no odm jeravam o ta dva pojm a, u vijek se javlja ne
što nezadovoljavajuće: ili iz određenja p artije n estaju
»dem okratske« i »popularne« tradicije, ili se potiskuje
njen u povezanost s klasam a. Postoji jednostavno rješenje
te dileme: p artija nije n i »klasna partija« u užem smi
slu, niti »narodna partija« u sm islu egalizacije povezi
vanja sa socijalnim klasam a, nego je p a rtija praktični
oblik razrješenja tog proturječja. U nastavku ću poku
šati razra d iti ovu — na p rvi pogled m ožda suviše jed
nostavnu — misao.
Na ovom m jestu možemo se pozabaviti i pitanjem
form acijske specifičnosti partija. U državam a koje su
prethodile buržoaskom društvu klasna podjela bila je
izravno utem eljena političkim uređenjem : »Osim toga,
u većini istorijskih država d ržavljanim a su priznata p ra
va u srazm eri s njihovom im ovinom i tim e neposredno
rečeno da je država organizacija im ućne klase za zašti
tu od klase koja nem a ništa.« /D ela, tom 32, str. 135./
S izdvajanjem specifično ekonom ske sfere izrablji
vanja iz zdanja političke vladavine u buržoaskom dru
štvu /usp. Wood 1982/ iz osnova se m ijenjaju uvjeti
političke reprodukcije klasne vladavine. V ladajuća klasa
više ne vlada zato što »upravlja« /k a o u prirodnom iden
titetu državne sile i funkcije izrabljivanja još u feuda
lizm u/, nego zato što u u strojstvu institucionalizirane
»klasne borbe« održava odnos snaga u svoju korist. Polje
te borbe su partije. Radničku p artiju s njenim proturječ
jem između klasnog određenja i kom unizm a /vid. g o re/
sada možemo pojm iti kao specijalni slučaj općeg p rotu
rječja oblika partije. I buržoaske p artije nalaze se u di
lemi jer politički organiziraju jednu klasu, a istovrem e
no svojom politikom ne sm iju vezivati samo n ju. Ako za
ta dva pravca prakse upotrijebim o pojm ove »autonom ija«
i »hegemonija«, onda možemo reći: autonom ija i hege
m onija jav ljaju se kod vladajućih klasa i kod radničke
klase kao različit spoj ekonom ije i politike; buržoazija
ima ekonomski utem eljenu autonom iju i, gradeći n a njoj.
može podići svoju hegem oniju; radničkoj klasi tre b a n a j
prije sam ostalnost političke organizacije i artikulacija
da bi, počevši od toga, mogla graditi svoju hegemoniju.
Oba tipa tih ovisnosti u tem eljuju različite tipove partije.
Kao što bi trebalo biti vidljivo iz prethodno iznese-
nog, za M arxa i Engelsa tri se procesa u suštini odvi
jaju istovrem eno: asim etrična polarizacija klasnih odno
12
sa, autonom iziranje radničke klase putem političkog or
ganiziranja i uopćavanje radničke stvari putem širenja
proletarijata praktički preko cijelog društva /id en titet
klase L m ase/. U stvarnosti se samo drugi proces razvio
do izvjesnog stupnja i samo u pojedinim zemljama: for
m iranje masovnih radničkih p artija npr. u Njemačkoj i
Rusiji. Da bismo mogli .rasvijetliti taj momenat, moramo
se ukratko .posvetiti Marxovoan i Engelsovom stanovištu
o parlam entarnom putu osvajanja vlasti radnika.
M arx i Engels su sredinom XIX stoljeća proučavali
uv jete neuspjeha revolucija iz 1848. U osnovi, došli su
do uvjeren ja da je vrijem e borbi na barikadam a /usp.
Gramsci, »Bewegungskrieg«, 1980, 272. i d a lje / prošlo
/usp. MEW, tom 22, str. 519. i dalje, gdje Engels 1895.
u predgovoru K lasnim borbama u Francuskoj istražuje
suštinski izm ijenjene vojne uvjete borbe/. Uspjesi rad
ničkog pokreta m jere se glasovima birača. M arx i. Engels
savrem enici su osnivanja brojnih radničkih p artija na
K ontinentu. Sve do njihove smrti, dem okratska republika
ostaje za n jih opći oblik »diktature proletarijata« /Isto,
str. 235/. Stoga su od sredine stoljeća pomno posm atra-
li sposobnosti radnika u raznim zem ljam a da se oslobode
potčinjenosti buržoaskim partijam a i osnuju vlastitu,
proletersku p artiju /usp. MEW , tom 2, str. 630. i si.;
MEW, tom 7, str. 248. i si.; MEW, tom 19, str. 227. i dalje/.
Ocjena funkcije parlam entarizm a za opstanak bur-
žoaske vladavine svakako je k rajn je proturječna. U spi
sima o Francuskoj npr. M arx nalazi da je parlam entarna
dem okracija u oštrom proturječju s kapitalizmom , kao
oblik njegovog prevladavanja u političkoj sferi /usp.
MEW, tom 7, str. 43; MEW, tom 8, str. 122/. No, istodobno
k arakterizira parlam entarnu republiku već kao »nezaobi
lazni u v je t njihove [buržoaskih partija, autor] zajedničke
vladavine, kao jedini oblik države u kojem njihov opći
klasni interes podvrgava sebi. istodobno zahtjeve njiho
vih posebnih frakcija kao i sve ostale klase društva«
/M E W , tom 8, str. 177/. U Engelsovom kasnijem spisu o
državi opće pravo glasa figurira konačno kao najm oder
niji oblik izvršavanja vlasti u kapitalizm u. »I, najzad,
im ućna klasa neposredno vlada putem opšteg prava gla
sa. Dokle god potlačena klasa — dakle u našem slučaju
p ro letarijat — ne bude još zrela da sama sebe oslobodi,
dotle će ona, u većini, sm atrati postojeći društveni pore
dak kao jedino moguć, i politički će biti prirepak kapi
talističke klase, njeno k rajn je lijevo krilo. Ali ukoliko
postaje zrelija da sam a sebe oslobodi, utoliko se ona kon-
stituiše kao posebna partija, bira svoje sopstvene, a ne
13
kapitalističke predstavnike. O pšte pravo glasa je na taj
način m jerilo zrelosti radničke klase. Više od toga ono
ne može i neće nikad biti u današnjoj državi, ali i to je
dovoljno.« I Dela, tom 32, str. 136./
Ove retke Engels piše već pošto je stekao iskustvo
da i kod relativno jakih radničkih pokreta /sindikati,
štrajkaške b o rb e/ politička sam ostalnost često izostaje i
da radnici ostaju pod okriljem liberalnih partija. To is
kustvo n ije ga, naravno, ponukalo da iznova suštinski
razm otri političke uvjete revolucije. N aprotiv, kao što se
naslućuje iz citiranih redaka, Engels utoliko više računa
na »prirodni proces (kapitalističke proizvodnje« koji će
završiti s udruživanjem i radikaliziiranjem radničke kla
se.
S današnjeg stanovišta m orat ćemo i ovaj proces,
fo rm iranje velikih radničkih partija, drugačije tum ačiti.
K ada se p artije, kao što je njem ačka socijaldem okracija
od 80-ih godina X IX stoljeća, naziva »klasnim p a rtija
ma«, to je uglavnom plod jednog nesporazum a; i to onda
kada se pod tim e m isli da se funkciju u partijskom si
stem u i način djelovanja /p ro g ra m i oblike p o litik e/ tih
p artija može izvesti iz klasnih određenja. Već sam n a
ziv, »socijal-dem okracija«, historijski upućuje n a to da
te p artije ne organiziraju svoje članove i birače samo
oko »socijalnih pitanja«, oko rje še n ja radničkog pitanja,
nego istovrem eno i oko neriješenih p itan ja opće dem o
kracije. Još više: teško d a bi uopće uspjele pridobiti tako
brojne radnike d a se nisu borile za razvoj dem okracije
u Pruskoj, carskoj R usiji itd. O sobitost tog pita p artije
ne može se, dakle, zadovoljavajuće objasniti ni k rilati
com »politika saveza« ili »klasni savez«. Taj tip p artije
stekao je snagu, naprotiv, tim e što su tu radnici mogli
preći uske granice svog klasnog određenja da budu n a
jam ni radnici kapitala, preći te granice u pravcu rje
šenja epohalnih pitanja razvoja države i d ru štv a — i
što su mogli povezati /a rtik u lira ti/ m anje-više sve as
pekte te politike i političke k u ltu re p artije s bivstvova-
njem radnika. S tog aspekta pogrešno je govoriti o klas
nom karakteru ili klasnoj prirodi tih partija. Riječ je,
naprotiv, o specifičnom u ređenju kulturnih, socijalnih i
političkih elem enata pod dom inacijom klasne pripadnosti.
M arx i Engels, kao i mnogi m arksisti nakon njih,
sm atrali su taj tip p artije općenitim . Nisu uvidjeli da je
možda bio historijski proizvoljno neponovljiva artik u la
cija »radnika« koja je nekoj organizaciji, artikuliranoj
kao klasna partija, om ogućila da stekne hegem onijalni
položaj m eđu potlačenim slojevim a stanovništva. Taj ob
14
lik p artije prošao je dvije velike krize: konfrontaciju s
nacionalnim /p rv i svjetski ra t i rascjep radničkog pok
re ta / i s fašizmom, koji je brutalno pokazao njegove
historijske granice. Treću, možda posljednju krizu tog
tipa radničke masovne p artije proživljavam o danas, kao
što se to vidi u krizi socijaldem okracija i evrokomunistdč-
kih partija.
K lasna artikulacija socijalističkih p artija pokazala se
historijskom kočnicom njihovih hegem onijalnih sposob
nosti — pogotovo otkako su buržoaske partije reagirale
tako što su se razvile u masovne p artije i reorganizirale
socijalne antagonizm e /nacija, narod, religija itd ./ koje
su radničke p artije odbacile. Zadržavanje perspektive
klasne p artije moralo je rezu ltira ti iluzornim političkim
koncepcijam a tim više jer nije nastupio očekivani pro
ces polarizacije dru štv a i proletarizacije pretežne mase
stanovništva. Deviza čekanja na veliki show-down po
vijesti doprinijela je uvlačenju radničke klase u »pogreš
ne frontove«, njenom »parlam entariziranju«. K lasna per
spektiva nije dopuštala obradu tih problema. Stoga nije
slučajno što je kritika parlam entarizm a i oblika partije
potekla, doduše, iz radničkog pokreta, ali se tada —
pod posve drugim paradigm am a /podržavljenje nekog
socijalnog pokreta, birokratizacija itd ./ — razvijala izvan
radničkog pokreta, u teorijskim prostorim a političke so
ciologije.
Nesposobnost m arksizm a da tem u p artije produktiv
no dalje razvija sigurno je povezana s cijelim kompleks
om uzroka od kojih ću ovdje navesti još samo dva. Ne
dovoljna teorijska obrada političkih /n a odgovarajući
način i ideoloških, religioznih itd ./ oblika naspram eko
nomskih, čega su M arx i Engels bili posve svjesni /vid.
prvo poglavlje u PIT 2 1982/, mogla je doprinijeti instru-
mentalističkom razim enovanju oblika p artije posebnim
oblikom politike u radničkom pokretu. Dok se još za
M arxa i Engelsa p artije moralo poim ati u vezi s razvo
jem klasnog pokreta, kasnije se, prije svega u kanonizi-
ranom »m arksizm u-lenjinizm u«, taj odnos okrenuo: u
p artiji je već uvijek odlučeno što klasa »hoće« i »treba«.
Taj o b rat čak se još n ap aja viđenjem partije kao »in
strum enta« klase kojim ona za svoje svrhe suvereno
rukuje. To je veom a strano pojm u »organiziranja pro
letera u klasu«. Instrum entalizam partije i p artija kao
zam jenik klase zakonito su međusobno povezani. U toj
naizm jeničnosti reprezentiranja i vođenja oblik partije
kao predm et teorijske refleksije se ne spominje. Postaje
svetinjom »m arksističke politike« koja nigdje nije tako
15
pragm atična, tako malo podložna kontroli, kao upravo u
odnosu na svoje vlastite oblike u praksi.
M arx i Engels priprem ili su ovu tendenciju putem
jedne m etodičke nejasnoće. Na razini klasa borili su se
protiv svakog fetišiziranja društvenih odnosa: klasa ne
postoji kao takva, nego samo u odnosu prem a nekoj dru
goj klasi. P reneseno n a partije, taj postupak bi značio
da ne treba polaziti od genealogije klasa — partija, nego
od p artijsk ih odnosa u političkoj sferi, tj. od uzajam nog
kon stitu iran ja i razvoja partija, od »partijskog sistem a«
/v id . Jag er u ovoj svesci/. U historijskim spisima, npr.
u spisima o Francuskoj, M arx se koleba između ove te
orijske perspektive i tre tm a n a p artija kao prostog ►►ob
lika« klasa. Prvo isključuje svaki instrum entalizam jer
p artije ne mogu izgledati kao efekt, rezultat, »izraz« i si.
neke klase, nego samo kao rezu ltat političkih borbi izme
đu raznih p artija rad i reorganizacije klasa. D ruga teo
rijska perspektiva — p a rtija kao »oblik« klase — dopu
šta, m eđutim , nedijalektičko poim anje p artija kao takvih
koje su k o nstituirane već svojim klasnim karakterom i
koje se su čeljavaju već sasvim dovršene.
Sada ću se pozabaviti p itanjim a koja su, polazeći
od M arxa i Engelsa, razvili Lenjin, Gramsri. i P oulant-
zas, a n a k ra ju ću iznijeti rezultate.
16
lazi naprosto iz klasnog određenja, nego obratno, da se
jedno te isto klasno određenje može artik u lirati s raz
ličitim, štaviše, međusobno suprotnim politikama. Ova
misao radikalno ru ši predstavu, koju smo u nekim for
mulacijam a našli i kod M arxa i Engelsa, da će poveziva
nje i organizacija radnika proizaći man je-više iz toka
ekonomskog razvitka samog kapitalizma. To je kraj sva
ke iluzije o tome da s razvojem buržoaskog društva na
koncu p artija i klasa postaju istovjetne. P artija i njena
politika tek postaju mogući predm et teorije.
U tom kontekstu ne sm ije se zaboraviti da Lenji-
nova k ritika ekonom izm a u radničkom pokretu nem a
nikakve veze s nekom suprotnošću između ekonom ije i
politike. U Sta da se radi? Lenjin izričito prim ećuje da
naziv »ekonomizam« nije dovoljan za njegove protiv
nike zato što se oni ne zalažu naprosto za »ekonomsku
borbu«, nego za određenu politiku koja priznaje odre
đenu ulogu spontanim borbam a kao plodu iskustva o
neposrednim ekonom skim suprotnostim a /vid. Izabrana
dela, tom I, K ultura, Beograd, 1948, str. 197/. Gledano
s tog stanovišta, ekonom ija i politika javljaju se n a te
orijskom horizontu doista jasno kao različite instance
koje i ne »proizlaze« naprosto »jedna iz druge« n iti se
mogu redu cirati jedna na drugu. O brnuto, politika je ta,
odn. različite, m eđusobno zavađene politike su te koje
opet stv araju različite, suparničke odnose između eko
nomije, politike, kulture itd. Kako se društvo dijeli na
različite »partije«, kako se frontovi razvijaju, o tom e se
odlučuje politički, svjesno se politički stvara. I razim e-
novanu politiku, tobožnje odricanje od politike, može se
tako pojm iti kao specifičnu politiku. »Govori se mnogo
o spontanosti. Ali spontani razvitak radničkog pokreta
vrši se baš u pravcu njegova potčinjavanja buržoaskoj
ideo lo g iji. . . « /Isto, str. 195./
Ali u kakvoj je vezi to stanovište s idejam a o »he
gem oniji«? Ono što neku usko klasnu koncepciju poli
tike sprečava da u revolucionarni pokret uključi najšire
mase, upravo je predstava da je tok politike m anje-više
već unaprijed propisan klasnim kretanjem u ekonomskoj
sferi. U spostavljanje strukturiranog povezivanja u nutar
raznih antikapitalističkih klasa i kretanja pretpostavlja
ona koncepcija politike koja ta različita kretanja poima
kao takva koja su relativno međusobno nezavisna i stoga
na razne načine podobna da ih se kombinira. Tek pod
tim uvjetom moguće je uspostaviti na konsenzusu zasno
vano rukovođenje i očuvanje sam ostalnosti raznih subje
kata. Lenjin je zbog specifičnih uvjeta carske Rusije
2 Marksizam u svetu J7
bio posebno prim oran d a stvaranje politike pojm i kao
posebni zadatak koji zahtijeva posebnu teorijsku razra
du. Zbog tih istih uvjeta prenio je na ruske prilike iz
reform izm om ugrožene njem ačke socijaldem okracije for
mulu Kautskog o unošenju socijalizma u radnički pokret
putem buržoaskih socijalističkih intelektualaca. O histo
rijskim granicam a te koncepcije i njenim opasnostim a
mnogo se pisalo i argum ente na ovom m jestu ne treb a
ponavljati /vid. npr. pogl. 2 u P IT 2 1982/. Ovdje je
samo od značaja da altern ativ a svjesnom stv aran ju poli
tike i hegem onijskoj koncepciji politike n ije »spontano
st«, kako bi se to moglo pom isliti braneći L enjinovu kon
cepciju o p artijskim intelektualcim a.
L enjin ne razrješava samo ekonom sko klasno odre
đenje i politiku, oslobađajući tim e p u t klasno-neredukci-
onističkom istraživanju partija, nego i zaoštrava p rotu
rječje izm eđu rascjepa i slučajnog rascjepa, koje sam
ran ije zam ijetio kod M arxa i Engelsa.
U vezi s konstituiranjem politike kao autonom nog
polja djelovanja, Lenjin u Sta da se radi? polaže kam en
tem eljac za svoj koncept masovne partije. »Ko obraća
pažnju, pozornost i svest radničke klase isključivo ili
m akar pretežno n a n ju sam u — taj n ije so cijald e m o
krat, je r je samo pozna van je radničke klase nerazdvojno
povezano s potpuno jasnim sh vatanjim a ne samo te o ret
s k ih . .. tačnije bi čak bilo reći: ne toliko teoretskih ko
liko na iskustvu praktičnog života izgrađenih predstava
o uzajam nom odnosu svih klasa m odernog društva.«
/Isto , str. 221./
P rem a tome, p artija ima funkciju da izvede radnike
preko granica njihovog tek uskog klasno određenog su
koba s buržoaskim društvom i da ih osposobi u »uzajam
nom odnosu svih klasa modernog društva«. Ideal soci
jaldem okrate, piše Lenjin, ne sm ije biti »sekretar tra -
deuniona, nego narodni tribun« /Isto, str. 230/. On pod
sjeća svoje p artijske drugove na to da treba da orga
n iziraju i zborove »koji samo hoće da čuju dem okrata.
J e r n ije socijaldem okrat onaj ko na delu zaboravlja da
,kom unisti pomažu svaki revolucionarni pokret’, da smo
mi zato dužni pred celim narodom izlagati i podvlačiti
opštedem okratske zadatke, ne skrivajući ni za tre n u tak
svoja socijalistička uverenja.« /Isto , str. 232./
Sa svojim zaoštravanjem međuklasnog k arak tera ko
m unističke politike Lenjin spokojno prihvaća prigovor
da Iskra zataškava klasne proturječnosti i nedovoljno za
stupa klasne interese radnika /vid. Isto, str. 239. i dalje/.
»A vangarda revolucionarnih snaga moći će danas pos
18
tati samo p artija koja organizuje doista svenarodna raz-
golićavanja.« /Isto, str. 237./
Druga osnovna misao u Šta da se radi?, koja je isto
tako prevratnička, no koju Lenjin teorijski nije dalje
razradio, jest dakle da se organizacija proleterske poli
tike sastoji upravo u prekoračenju i probijanju klasnih
određenja. Radnici se mogu osloboditi potčinjenosti bur-
žoaskoj politici samo ako napuste klasno određenje s
kojim su ugrađeni u kapitalizam i pređu na hegemoni-
jalno, socijalističko određenje svoje politike.
Jasno je da sam ovdje neke mom ente akcentirao s
određenom svrhom. Naći. će se, naravno, tisuće citata u
kojima Lenjin ističe klasni k arak ter socijaldem okratske
partije. To je poznato. Tu se, kao ni kod M arxa i Engel
sa, uopće ne radi o tome da se dade koherentna slika
Lenjinove teorije o partijam a. V aljalo je, naprotiv, n a
vesti aspekte koji — često nedovoljno osvijetljeni — raz
vijaju artikulaciju proturječja m arksističkog koncepta
partija i. služe daljnjoj teorijskoj obradi.
19
što taj p rojekt svjesno suorganizira spada, po G ram sci ju,
u »organsku partiju« vladajuće klase.
. Ajko taj odnos hegem onije i p artije osm otrim o kroz
p itan je kako se proturječje između »autonom iziranja« i
»hegem onijaliziranja« neke klase artik u lira putem p ar
tije, kod G ram scija će se pokazati paradoksalna koeg
zistencija dviju u osnovi nepovezanih teorijskih paradig
mi. Dok još kod Lenjina u većini m jerodavnih tekstova
dom inira aspekt »vlastitog udruživanja« radnika, osloba
đanja od buržoaske politike i ideologije, kod G ram scija
se perspektiva okreće za 180 stupnjeva: pojam hegemo
nije dopušta da se nakon »proširenja« /»uopćavanja«
klase na cijelo društvo postavi pitan je o specifičnoj
»kombinaciji« načina proizvodnje, kultura, politika, u
kojoj je hegemoni jalna klasa srasla sa ostalim klasam a i
u kojoj ujedno stiče svoju specifičnu dom inaciju. Hege
m onija jedne klase zahtijeva u izvjesnom smislu da je
se od samog početka proučava sa natklasnih stanovišta:
ne samo u okvirim a jedne zemlje, nego više od toga, u
okvirim a n jene m eđunarodne uloge; sa »stanovišta siste
ma« njenog odnosa prem a drugim klasam a, form iranog
u borbam a za prevlast. Pojam hegem onije n e ističe pi
tan je klasne adekvatnosti neke političke vladavine, nego
pitan je sposobnosti političkog rukovođenja klase.
Zbog toga, po G ram sciju, nem a nikakvog smisla pro
učavati n eku p artiju kao takvu i kao »izraz« neke klase.
»Ako pretpostavim o da je sve što se čini uvijek nečija
igra, važno je iskušati svaki p u t da bi se vlastitu igru
uspješno igralo — drugim riječim a, na koncu dobilo.«
/G ram sci 1971, str. 154./
A kcija jedne klase kao p artije u v ijek je već u tk a
na u akcije ostalih klasa, a p rije svega vladajuće klase.
»A utonomija« klase kao p artije je iluzija. Ono što po
sto ji i što se m ora istražiti jesu »odnosi snaga«, tj. rela
tivne sposobnosti klasa da preg ru p ira ju izgradnju druš
tva, da usklade odnos ekonom ije, politike, kulture sa
svojim razvojnim interesom i upregnu u razv itak ostale
klase.
G ram sci istodobno ne odstupa od pojm a klasne p ar
tije; n a odgovarajućim m jestim a prim jećuje se kako se
bori sa nekonzistentnim paralelizm om obiju paradigm i:
»Cak ako je svaka p artija izraz neke socijalne grupe, i
to samo jedne socijalne grupe, ipak određene p artije
rep rez en tiraju u određenim danim u vjetim a pojedinu
socijalnu g rupu tačno u onoj m jeri koliko balansiraju i
a rtik u liraju izm eđu interesa svoje grupe i interesa osta
lih grupa i koliko su u stan ju da putem pristanka /k o n
senzusa/ i potpore savezničkih — ako ne čak pristanka
definitivno protivničkih grupa — osiguraju razvoj grupe
koju reprezentiraju.« /Isto, str. 148./
»■Izražavati« jednu klasu i graditi i osiguravati n je
nu vladavinu putem »-balansiranja« izm eđu klasa, oči
gledno su nespojivi pojmovi. Ako pođemo do kraja, po
jam hegemoni jalne partije kod G ram scija je već m inirao
pojam klasne partije. Nalazimo niz form ulacija u stilu
»ne s a m o . . . nego«, koje signaliziraju ovo sm jenjivanje
paradigm i /vid. Isto, str. 227/.
Enorm ni pomak Gramscijevog koncepta partije u
odnosu na njegove preteče bit će možda još jasniji ako
razjasnim o form ulu o »m odem om vladaru«. Gramsci us
poređuje p artiju u njenoj funkciji s likom suverena pre
ma državnom pravu apsolutizm a. K arakteriziralo ga je
da je »vladao, ali ne upravljao«. Ta funkcija proizlazi iz
nužnosti da se »balansira« različite interese »koji se bore
protiv prevladavajućeg /a li ne apsolutno jedinog intere
sa/« /Isto, str. 253/.
Ova funkcija, koja je s »balansom« za p artije ipak
neprecizno dana zato je r se ne »balansira« samo nešto
postojeće nego i stvara nešto novo, nova kom binacija in
teresa i puteva razvoja, ova funkcija postaje u buržoa
skom društvu od većeg značaja utoliko što buržoaska kla
sa određuje »samu sebe kao organizam u stalnom kre
tanju« koji je »sposoban da prihvati čitavo društvo; ona
ga prilagođava sebi prem a svom vlastitom kulturnom i
ekonomskom nivou« /Isto, str. 260/. P artije su za buržoa-
sko dru štv o specifični oblik te funkcije. One sadrže u
sebi, po Gramsciju, u izvjesnom smislu perspektivu odu
m iranja države preuzete od apsolutizm a zato jer partija
»ne samo vlada nego i upravlja«. »Na toj osnovi ne može
se utem eljiti ustavno pravo tradicionalnog tipa je r se ta
osnova nalazi u stalnom kretanju; može se stvoriti samo
sistem principa koji utvrđuju da je cilj države njen vla
s titi kraj, njen nestanak, drugim riječim a, reap so rp d ja
,societa politica’ u ,societa. civile’«. /Isto, str. 253./
Ne smijemo se zavarati: usporedba s vladarom ne
znači da Gramsci poima partije kroz državu, kao funkci
je države. O brnuto — partije postaju država /vid. o tome
tezu Michaela Jagera da države treba tre tirati kao im
plikacije p a rtija / kada pod »državom« podrazum ijevamo
integralnu državu, dakle, takvu koja obuhvaća societa
civile i societa politica /vid. također str. 267/.
Usporedba partije s »vladarom«, opisivanje koncepta
hegemonije kao »balansiranja« interesa, upućuje n a nuž
nost da se iznova pozabavimo odnosom klasa i partija.
21
K akvu će ulogu igrati neka klasa u političkim borbam a,
da li će i kako postati hegem onijalna klasa, kako se n je
no klasno određenje n a razini načina proizvodnje uklapa
u stv aran je jednog »historijskog bloka« — sve to još
n ije dano s njenim klasnim određenjem kao takvim , pa
se, dakle, ni teorijski ne može izvesti. O ovim pitanjim a
odlučuje se, naprotiv, politički, dakle, tokom stvaranja
određene hegem onije. Polazeći od čistog klasnog odre
đenja može se, prvo, postaviti pitanje da li će ta klasa
sa svog položaja u proizvodnji m aterijalnog života moći
m obilizirati resurse za izgradnju hegem onije i, drugo,
reći da konstrukcija n jene hegem onije m ora biti spojiva
s položajem te klase u vladajućem , odnosno tekućem n a
činu proizvodnje.
Gramsci neprestano k ruži oko te tačke kada razm a
tra značaj ekonom ske baze i vođa za izgradnju hege
monije. »H istorijski .autom atizam ’ određenih prem isa
/egzistenciju određenih objektivnih u v je ta / potenciraju
političke p artije i sposobni ljudi: njihovu odsutnost ili
nesp o so b n o st. . . n eu tralizira sam .autom atizam ’ /k o ji io
nako nije a u to m a tsk i/; prem ise egzistiraju apstraktno,
ali se konzekvencije ne realiziraju je r nedostaje ljudski
faktor«. Stoga se p a rtije može odrediti tako d a one im aju
zadatak da stvore sposobne vođe . ..« /Isto, str. 191./
U tom kontekstu valja posm atrati i form ulaciju da
su p artije »nom enklature klasa«. Tu form ulaciju često
se uzima kao potvrdu pojm a klasne partije. P rije bi se
moglo pom isliti da G ram sci ironično prenosi nom enkla-
tu rn u praksu K P SSSR-a: P a rtija u nom enklaturi re
g ru tira svoje kadrove za državne službe i ujedno osigu
rava svoj utjecaj u državnim aparatim a /vid. Isto, str.
227/. »Klase proizvode partije, a p artije tvore državni i
vladin personal, vođe societa civile i societa politica.«
/Is to ./
Sažimam i nastojim generalizirati. Ako imamo na
um u ono što je kod G ram scija nedosljedni paralelizam
različitih teoretskih jezika, onda moramo raskinuti s
pojmom klasne partije. Ovo, dakako, u perspektivi da
postoji mogućnost da n ajp rije ozbiljno utvrdim o od ka
kvog su značaja klase za stv aran je partija. P onajprije
se u političkoj raspravi m ora lučiti, s jedne strane, spo-
jivost klasnog određenja /u sm islu kritike političke eko
nom ije/ s nekim političkim projektom i, s druge strane,
dominaciju klasnog određenja. Npr. m orat ćemo biti u
stan ju da zamislimo neku socijalističku p artiju koja nije
radnička p artija u tradicionalnom smislu /a li n iti socijal
dem okratska p artija u dosad poznatom sm islu/.
22
Razrada pojm a hegemonije, kako smo je ovdje na
značili, razriješila bi antinom iju »autonomije« i »hege
monije« klase i kritizirala je kao lažnu alternativu. Oslo
bađanje potlačenih d izrabljivanih klasa od buržoaske he
gem onije isto je što i njihovo ukidanje kao klasa — na
im e: kao tih potlačenih i izrabljivanih klasa. Koncepcija
klasne autonom ije pokušava specifičnu historijsku a rtik u
laciju »klase« u velikim radničkim masovnim partijam a s
k raja XIX i početka XX stoljeća na neodrživ način za
držati i u sadašnjosti. To je jedan aspekt krize lijevih
masovnih partija, koju su uočili i kritizirali neki teore-
tirači evrokom unizm a.
Iz ovoga možemo također naučiti da pojam »repre-
zentiranja» u kontekstu G ram scijeve teorije nem a nika
kvu funkciju. D rugačije i paradoksalno rečeno, partija
može klasu »reprezentirati« samo u onoj m jeri koliko
ona intervenira u kulturam a i politikam a drugih klasa i
reorganizira ih /zajedno s vlastitom 'klasnom kulturom /.
Time je od buržoaske političke filozofije naslijeđeni po
jam rep rezentiranja doveden kod analize partijskih od
nosa praktički do apsurda. Ukoliko se kod odnosa klasa i
p artija može govoriti o »reprezentiranju«/ predstavniš
tvu, ono će biti teorijski podređeni aspekt.
U prvi plan istupa organizirajući i stvaralački aspekt
partija. P artije su za Gramscija, moglo bi se to tako for
m ulirati, oblici reorganizacije i nove izgradnje postoje
ćih »kolektiva« s učinkom da se među njim a m ijenja
odnos rukovođenja. Ovaj pravac razm išljanja — od poli
tike k p artijam a — om ogućuje Gram sciju da istražuje
partije od samog početka prije svih organizacionih i in
stitucionalnih granica. S tog funkcionalnog aspekta, par
tija mogu biti isto tako neki veliki list, televizija, nauč
ni ili ku ltu rni centri kao i ustanovljene institucije koje
odgovaraju pravnim kriterijim a. U nutarnju organizacij
sku podjelu i institucionalnu oprem ljenost p artija treba,
prem a tome, istraživati uvijek polazeći od tog »širokog«
pojm a partija, a ne obratno /vid. dalje prilog Jag era/.
Za G ram scija slika proleterske masovne partije i
dalje važi /vid. npr. 1971, str. 265/. Metode i »m aterijal«
da se osmisli povezivanje socijalističkog pokreta silno se
razilaze. Nakon G ram scija došlo je do dvije velike pro
m jene o kojima teorija partija mora voditi računa. To
su: 1. pobjedonosni pohod i kriza socijaldem okratskih
partija poslije drugog svjetskog rata; izazov »novih so
cijalnih pokreta« i pitanje kako bi m orala izgledati li
jeva p artija »novog tipa« /vid. npr. Raschke 1983/; 2.
stv aran je buržoaskih masovnih partija kao reakcija na
23
radničke m asovne partije, proširenje hegemonijalnog
kapaciteta tih p artija u odnosu n a period izm eđu dva
ra ta /u sp . npr. CDU/CSU u SR N jem ačkoj/. P itanje
su b jek ata i povezivanja revolucionarnih p artija zahtije
va novi odgovor.
24
Poulantzas zamišlja povezanost bloka vlasti, oblika
države i političke pozornice/ partija kao sistem stru k tu r
nih og ran ičenja: »Blok v la s ti. . . postavlja granice raz
nim partijskim odnosima . . . Ti odnosi odgovaraju obliku
režim a koji je i sam postavljen u n u tar granica što ih
je nam etnuo oblik države koja odgovara bloku vlasti.«
/Isto, str. 248./
Razne klase mogu preuzeti funkcije n a tim raznim
stru k tu rn im razinam a. Tako, prem a Poulantzasu, neka
klasa može biti hegem onijalna klasa u bloku vlasti, a da
pri tom nije vladajuća klasa na »političkoj pozornici«,
nije upravljačka klasa /P oulantzas kao prim jer navodi
njem ačku buržoaziju pod Bism arckom ./ Od ovih dviju
funkcija treb a pak lučiti državnu klasu koja personalno
zauzima glavne funkcije u državnom ap aratu /tu se Po
ulantzas poziva n a M arxovu analizu vigovaca kao a ri
stokratskih predstavnika buržoazije u državnom ap a ra tu /.
Za razliku od sim plificiraj ućih modela reduciranja
ove ili one p artije i ove ili one državne funkcije na od
ređene klase, model stru k tu rn o izdiferenciranih razina,
koje nisu determ inirane, međusobno povezane, omogu
ćuje da se provede istraživanje »neistovremenosti« i po-
m jeranja u danom historijskom bloku. Cini mi se da se
teško može zamisliti da neka klasa u uvjetim a razvije
nih p arlam entarnih država može im ati hegem onijalnu
ulogu (u užem ili širem smislu), a da pri tom ne bude
organizirana u partije. P rim jer njem ačke buržoazije pod
Bismarckom gotovo da i nije podoban da podupre Pou-
lantzasovo stanovište budući da je njegova vlast poči
vala djelomice na parlam entarnom rascjepu liberala.
U vijek je po srijedi samovoljna odluka gdje posta
viti fenom en koji tre b a obuhvatiti pojmom partija. Ali
kod Poulantzasa je s ograničenjem »partija« na »politič
ku pozornicu« i s njihovim odvajanjem od hegemonije
unaprijed program iran relativno podređeni značaj par
tija. U toj perspektivi treba prije svega postojeće partije
shvatiti još samo kao efekte, a ne više kao organiziraj uće
elem ente stvaranja bloka vlasti i reprodukcije hegemo
nije. P artije su tako rekavši »silijepa ulica« u Paulantza-
sovoj teorijskoj koncepciji.
To se još bolje vidi u razvijenom stadiju razrade
njegove teorije, u Teoriji države (Poulantzas 1978). Tu
Poulantzas tre tira partije u perspektivi »sloma« parla
m enta (str. 198) i tradicionalnih m ehanizam a za posti
zanje konsenzusa. On u biti razvija dvije funkcije partija
u kapitalističkoj državi: 1. P artije postižu kompromis
između raznih frakcija bloka na vlasti i između tog
25
bloka i narodnih masa. Ova se funkcija, sm atra P oulant
zas, sve više seli u upravu koja je za njega »središnje
m jesto gdje se stv ara n estabilna kom prom isna ravnoteža
u n u ta r bloka na vlasti«. Od etabilirane političke sociolo
gije Poulantzas preuzim a tezu o sekularnom tren d u pre
m ještanja težine odlučivanja iz parlam enta u egzekutivu.
Upravo je s time, prem a P oulantzasu, povezano prem je
štan je hegem onijalnih funkcija iz p a rtija u upravu. 2.
P artije ig raju značajnu ulogu kod legitim iranja vladajuće
politike pred narodnim m asam a preko parlam enta (usp.
str. 203). U onoj m jeri u kojoj parlam ent svoju kontrolnu
funkciju i svoju predstavničku funkciju prepušta egze
kutivi, legitim irajuća funkcija p artija zapada u krizu.
Poulantzas se ne zaustavlja n a tom e da konstatira
da je došlo do pucanja predstavničkih odnosa izm eđu po
slanika p artija i onih koji ih opunom oćuju. To je tako
zbog toga što su »pukle predstavničke veze izm eđu po
slanika i državne uprave« (str. 204). U prava se odvojila
od ran ije postojećih, direktnih mogućnosti u tjecan ja »na
rodnih predstavnika« koji su tim e postali »pješadija i
m anevarska m asa vlade« (Isto). P o zaključku ova analiza
zapanjujuće sliči onim a koje polaze od »opće krize par
tija«, kao npr. kod Clausa Offea u SR N jem ačkoj (usp.
Offe 1980). »P artije sada gotovo više i nisu m jesto gdje
se politički form uliraju i prave kom prom isi i savezi n a
osnovu m anje-više preciznih program a i gotovo više i
nisu organizm i koji im aju stv arn e predstavničke odnose
sa društvenim klasama. One su pravo transm isijsko re
m enje za odluke egzekutive.« (Isto, str. 211.)
Time što p artije gube funkciju kod prelaska n a »au
toritarn i etatizam « slabi, naravno, i njihova funkcija le
gitim iranja. D ržavna uprava sada m ora sve više preuzi
m ati zadatak m iren ja različitih i suprotnih interesa vla-
dajućih i potčinjenih klasa. Iz toga proizlazi tendencija
da su na upravi » pretjerani zahtjevi«. P otrebna je neka
posrednička instanca koja brine o ujedinjavanju i orga
niziranju državne uprave kojoj p rijeti opasnost da će
se pod pritiskom suprotnih zahtjeva raspasti. Ovu funkci
ju izvršava »dom inantna državna partija« (str. 215). Mo
že je na sm jenu izvršavati neka od p artija n a vlasti.
Poulantzasova analiza završava tim e da defunkcio-
nalizacija p arlam entarnih p artija n a koncu vodi disfunk-
cionalnosti države, prije svega slabljenju njene legitim a
cije. Zadatke, koje je sama sebi natovarila, ne može oba
vljati. Napadi narodnih m asa sada su direktni je nego
p rije u p rav ljeni protiv samog državnog ap a ra ta koji tim e
zapada u p erm anentnu »induciranu krizu legitim acije«
26
(vid. str. 226). Tako se na kraju pokazuje stru k tu ra: dr
žavna uprava — dom inantna državna partija kao nepo
dobna za izgradnju i reprodukciju hegemonije. P artije
su bile podobni je da izvršavaju tu funkciju, a pri tom
ne bi, kao što se sada dešava, blokirale državni aparat
u pogledu bilo koje dugoročne i program ske politike (usp.
str. 226. i dalje).
Na prvi pogled izgleda teško da pitanja, koja smo
dosad ovdje razvili, povežemo s teorijom Poulantzasa.
Kako se p roturječje između »klasne partije« i »hegemo
ni jalne partije« javlja u njegovim pojmovima? Jesu li
problemi uopće »prevedivi«? — Ove poteškoće povezane
su osebujnom dijalektikom antietatizm a i centriranošću
P oulantzasove postavke na državu. K orijene etatizm a i
reform izm a u m arksističkoj tradiciji on vidi u tom e što
se uvijek iznova potkradala dihotom ija »države« i »dru
štva« i tim e identifikacija državne vlasti i državnog apa
rata (usp. 1978, str. 11. i dalje). Poulantzas, naprotiv,
nastoji da povezanost klasa i države u radikaliziranom
obliku učini osnovom marksističke teorije države. Prem a
tome, državu se mora eksplicirati pojm ovima reproduk
cije klasa i, obratno, klasu pojmovima njenog konstitui
ran ja putem države. R ezultat tih nastojanja jest, što
izgleda paradoksalno, da se klasni odnosi i socijalna k re
tan ja uvijek kreću na »terenu« države i, obratno, da se
država proteže tako rekavši preko cijelog društva. A nti-
etatistički impuls plaća se u teoriji jednim ponovo us
krsnulim »etatizmom«.
Čini mi se da se u toj dijalektici antietatizm a i teo
rijskog »obožavanja države« krije razlog što se partije,
povezanost klasa i partijskog sistema, javljaju samo kao
in tern i reprodukcijski problemi države. Izgleda da s ti
me treba povezati i okolnost da se tezu o »krizi partija«
u smislu kontinuiranog gubitka funkcije u odnosu na
državu može zapanjujuće lako uklopiti u Poulantzasov
teorijski koncept: m ada ta teza većinom prešutno p ret
postavlja da će nestanak »državnih funkcija« partija
(transm isija, legitim acija itd.) na koncu dovesti i do
njihovog nestanka, ili, drugim riječima, da će ljudi na
posljetku izgubiti volju da osnivaju partije. P ri tom je
jedan od paradoksa 70-ih i 80-ih godina što tezu o gu
bitku funkaije p artija prihvaćaju upravo oni slojevi koji
sami stv araju partije, kao npr. stranka zelenih u SR
Njemačkoj.
27
5 . Partije kao »opći artikulatori-«10
28
se neku stru k tu ru moglo teorijski odrediti, poima kao
sasvim dovršeno — država, crkva, pravo itd., ideološke
sile — u borbam a se te k konstituira i stalno obnavlja,
odnosno m ijenja. D rugim riječim a, pojmove treba dalje
razviti u toj m jeri tako da oni neće samo omogućiti da
se djelatnosti pokažu kao efekti dane stru k tu re instanci,
nego i sam proces produkcije i reprodukcije »ideoloških
sila«. Tek n a toj osnovi može se tada odrediti različite
stupnjeve »čvrstoće« institucionalizacije i organizacije
»struktura« onog ideološkog. D ržavu kao »prvu ideološ
ku silu« (Engels) ne sm ije se prem a tom e u teoriji ideo
logije poim ati samo kao explanans, nego nužno i kao
explikandum , naim e kao rezu ltat borbi. K akav značaj
pripada onda pojm ovima gore/dolje, odnosno horizontal
no i vertikalno podruštvljenje? O ni naznačavaju samo za
teoniju ideologije interesantnu dim enziju »rezultata« bor
bi; ukoliko su, međutim , u nekom »veličanju« neposred
nih oblika podruštvljenja, oni analitički izdvajaju tu di
m enziju iz jednog složenijeg polja sa stanovištim a koja
nisu zauvijek fiksirana.
2) Pojam »podruštvljenja« naznačava u kontekstu
teorije ideologije interes za specifičnim društvenim od
nosima u kojim a individue žive u svojoj ukupnosti kao
»nacija«, »narod« itd. U našoj prvoj razradi u Projektu
teorije ideologije (PIT) suprotstavili smo, slijedeći Engel
sa, »hozirontalne« oblike podruštvljenja (ekonomske, kul
tu rn e itd.) »vertikalnim «. I to suprotstavljanje pokazuje
se suviše jednostavnim . K ada govorimo o tom e da su
klasni antagonizm i uzrok ideoloških sila, da se ono gore
stvara uz sudjelovanje onog dolje, putem »antagonistič
ke reklam acije zajednice« (vid. Haug 1983, str. 15), onda
to zvuči tako kao d a će klase kao takve u d u ideološke
borbe. A to je očigledno nerealna apstrakcija. Te borbe
ne vode n i klase (u smislu kritike političke ekonomije)
niti individue kao takve, nego specifično sastavljene i
održavane ljudske mase, »kolektivi« koji se u iborbama
konstituiraju, raspadaju i rep ro d u d raju . K ada Gramsci
kaže da je svaki individuum već član raznih »kolektiva«
(vid. 1971, tsr. 324), onda to pretpostavlja izgradnju tih
kolektiva. Time se približavam o polju partija, odnosno
njihovom prvom, ali svakako još nepotpunom određenju:
p artije u prvom, općenitom smislu, jesu grupe ljudi ko
ji u određenoj »antagonističkoj reklam aciji« cjeline, »za
jednice«, nalaze razlog svog povezivanja. Dok teorija
ideologije razm atra taj kontekst pod pitanjem kako se di-
rektno-zajednički o b lid povezivanja prevode u tuđe po
društvljenje — ili obratno, teorija p artija započinje s pi-
29
tanjem koje se grupe ljudi, zbog čega i protiv čega po
vezuju. P artije u tom prethodnom sm islu ujedno ozna
čavaju podijeljeni, savezim a i rascjepim a obilježeni te
ren ideološke borbe.
3) Ovo jednostavno određenje još uvijek n e omogu
ćuje da postavim o granicu izm eđu p artija i ideoloških
sila. I neka crkva tvori određeni »kolektiv« zajedničkih
načina života i stavova prem a drugim »kolektivima«.
Crkva može također u potpunosti p reuzeti funkciju p ar
tije, dakako, u pravilu sam o onda kada je — kao danas
u Poljskoj — blokirano stvaranje altern ativ n ih politič
kih p artija (usp. Elfferding 1982). U norm alnom slučaju
zapadnih p arlam entam o-dem okratskih d ržava p artije o r
ganiziraju ljude tako rekavši n asuprot ideološkim silam a:
socijalne antagonizm e, koje artik u lira ju ideološke sile dr
žava, religija, pravo dtd., p artije povezuju u, sa svoje
strane, p roturječne diskursne form acije u koje unose
klasne suprotnosti. Ova form ulacija može im ati uporište
i u rezu ltatim a kom parativne sociologije p a rtija prem a
kojoj neki socijalni antagonizam nikada sam ne stvara
partiju , nego p artija uvijek predstavlja organizaciju kon
stelacije socijalnih suprotnosti (usp. L ipset/R okkan 1967).
D rugim riječim a, specifičnost oblika p artije u buržoa
skom društvu povezana je, doduše, s reprodukcijom klasa
u političkoj sferi, klasa koje — kako Gram sci kaže —
nisu kao »kaste« zatvorene jedne za druge; ali ta rep ro
dukcija poprim a oblik povezivanja/artikulacije klasne
suprotnosti s ostalim — starijim i novonastajućim — soci
jalnim suprotnostim a kao što su grad-selo, narod-država,
država-crkva itd. P artije treb a na osnovu njihove fu n
kcije »općih aritikulatora« razlikovati od ostalih organa
stv aran ja »kolektiva« kao što su npr. crkve. P a rtije su
nadležne za ono »općenito«, ili tačnije, za povezivanje
raznih oblasti i po oblastim a specifičnih socijalnih su
protnosti u jednu lako upotrebljivu djelatn u cjelinu. P ri
hvatljivi prigovor da — ostanim o kod našeg prim jera —
i crkve uvijek polažu pravo »na cjelinu«, zaboravlja da
je cjelokupno uređenje ideoloških sila i p artija »samo«
funkcionalno a ne »zakonito«, dakle, prihvatljivi p ri
govor tre b a da glasi: Funkcionalnost tog »poretka stvari«
ne osvjedočava se u njegovom apriornom prihvaćanju
nego u održanju borbe za taj »poredak« na način da
socijalne suprotnosti ne postanu destruktivne. Funkcio
naln a »podjela rada« izm eđu crkvi i partija, npr., u po
gledu pitan ja tko je za što nadležan i što »smije«, postoji
samo u perm anentnom prekoračivanju i sporu oko toga.
30
U pogledu reprodukcije proizvodnih odnosa partije
izvršavaju dvostruki zadatak: »opću artikulaciju« socijal
nih antagonizam a koje su na specifičan način artikulirale
ideološke sile i reorganizaciju klasa u tako stvorenim po
litičkim diskursima.
Što se prvog tiče, p artije se funkcionalno bave pro
blemom kojii je u teoriji ideologije bio form uliran kao
konkurencija izm eđu ideoloških sila i nužnost sveobuhva
tne ideologije. U horizontalnom segm entiran ju života pu
tem ideoloških sila i u uvjetim a njihove uzajam ne kon
kurencije n e stvara se »hegemonija« spontano, nego ju
se m ora — djelomično protiv otpora tih sila — usposta
viti.
Što se drugog tiče, p artije rad e na problem u da kla
sna borba unutar, po oblastim a specifičnih, diskursa ideo
loških sila »nije dopuštena«, ali se u interesu reproduk
cije cjelokupnog sistem a m ora moći provoditi. P artije
tvore, kako M ichael Jager form ulira u ovoj svesci, teren
»lim itiranog građanskog rata» u kojem se klase, uz po
moć klasno oslobođenih diskursa ideoloških sila, rearti-
kuliraju i ujedno razim enuju kao klase. Prethodnu for
mulaciju ove funkcije p artije našao sam u M arxovim i
Engelsovim proturječnim iskazim a prem a kojim a partije
m oraju biti istovrem eno i klasne partije i oblici transfor
macije klasnog određenja individua u općedruštveno
djelotvornim orijentacijam a djelanja.
4) Na kraju jedna napom ena o odnosu ovdje tek
grubo skiciranog koncepta partije prem a konceptu Mich-
aela Jagera. Ta završna napom ena ne saopćava nikakav
rezultat, već prije naznačuje u kojem pravcu treba poć:
prilikom tum ačenja odnosa tih dvtiju postavki u njihovej
daljnjoj razradi. Jagerova razm išljanja svode se na to da
osnovni problem socijalističke politike nije »tuđe podru-
štvljenje« nego vlast. Vlast se, po Jageru, može jasno
eksplicirati pojm ovima rascjepa. Revolucionarna teorija,
prem a tome, ako je likako moguće, n e bi se trebala ba
viti »polarizacijom« (rascjepom) društva i »osvajanjem
kom andnih položaja«, nego ukidanjem svakog rascjepa i
centralizacije vlasti. Ta pojm ovna strategija očigledno je
m otivirana iskustvim a s radničkim partijam a koje su pu
tem velike polarizacije i osvajanja vlasti postale novi
gospodari um jesto da ukinu odnos upravljača i onih ko
jim a se upravlja. J a sam, naprotiv, s ponovnim čita
njem M arxa, Engelsa i drugih došao do zaključka da se
oblik p artije ne može razviti »jednodimenzionalno« u poj
movima rascjepa, nego da se od početka mora pojmovno
procijeniti jednu drugu dim enziju: kako su to M arx i
31
Engels nazivali — »vlastito udruživanje« (za razliku od
tuđeg udruživanja). Time je naznačena jedna dim enzija
koju se ne može razriješiti pojm ovim a rascjepa, već
koja tako rekavši »stoji vertikalno« n a »horizontalnim «
socijalnim rascjepim a: sam oudruživanje versus tuđeg
u druživanja.11 Ova suprotnost označava jednu dim enziju
borbi koje se n e vode sam o izm eđu p a rtija nego i u n ji
ma. P ri tom se n e rad i o paralizi sposobnosti djelan ja
zbog rasrijepljenosti, nego o stv ara n ju različitih tipova
kohezije, okupljanja, »povezivanja« — uglavnom n a tlu
jedne te iste partije. S jetim o se p rim jera drugova ili,
s druge strane, Nijemaca. U prvom slučaju, povezivanje
i sposobnost djelan ja tem elje se n a solidarnim odnosim a
članova iste borbene zajednice, u drugom slučaju — na
ko n stitu iran ju idealizirane, realno-im aginam e zajednice
pripadnika iste »domovine«.
U oblilku p a rtije »susreću« se i kom biniraju dva tipa
stru k tu ra : rascjep (klasni rascjep, rodovski rascjep itd.,
ukratko, socijalni antagonizm i) i ono ideološko i borbe
oko toga. Stoga m i za sada izgleda razum nijim da se p ar
tije ne određuje, kao što to čini Jager, posve kao feno
m en rascjepa, nego da ih se proučava kao oblik organiza
cije p ro tu rječja izm eđu »rascjepa« i »povezanosti«, izme
đu klasne polarizacije i hegem onije. M islim d a se n a taj
način može lakše riješiti i problem kako je moguće in
tegracijske L revolucionarne p artije u njihovoj različito
sti načelno pojm iti istim pojm ovim a. U Jagerovoj po
stavci jav lja se problem d a se revolucionarnu p artiju , pa
radoksalno, m ora shvaćati kao rascjep koji je ukidanje
svih rascjepa. Po m om shvaćanju, trebalo bi p rih v a titi da
i revolucionarna p artija predstavlja »partiju«, dakle »ras-
cjep«; revolucionarna je u tom e što specifičnu artik u la
ciju raznih socijalnih antagonizam a sa suprotnošću »tuđe
udruživan je /v la stito udruživanje« pom jera u prilog ovom
drugom.
32
LITERATURA
3 Marksizam u svetu 33
Michael Jager
VLAST I PARTIJE
Predgovor
Teorijska skica partije, koju ovdje n am jeravam iz
ložiti, jest privrem eni konačni rezu ltat rad a sa ovako
postavljenim problem om : »-Politička teo rija tre b a ( . . )
da pokaže da se vladavina p artija bazira n a kapitalistič
kim proizvodnim odnosim a i da reproducira te odnose,
iako p artije u načelu nisu nikakvi bezsubjektni .instru
m en ti’ buržoazije.-« (Jager 1979, str. 54.) P rethodila je
spoznaja da se ono, što su m arksistički klasici nazvali »dik
tatu ro m buržoazije«, n e može održati niti s ukazivanjem na
zbivanja u stražnjim m inistarskim odajam a, niti se pre
težno ekonomski o rijen tiran im stru k tu rn im analizam a
tip a »izvoda države«: U prvom slučaju — zanem aruje
se problem pristanka masa uz buržoasku politiku, dakle,
problem »buržoaske hegemonije«, a u drugom slučaju —
mase se kao politički d jelatne subjekte ne uzim a dovolj
no ozbiljno i ne objašnjava »sprem nost i sposobnost za
vladanje« (str. 53). Tako su se p artije — u najširem
smislu, dakle, uključujući njihove birače a m enadžere
vlade odnosno uprave — doimale kao tvorevine koje na
izgled kao u nekom sabirnom ogledalu okupljaju, šta-
više subjekatski »utjelovljuju« vladavinu, buržoasku po
litiku i pristanak onih kojim a se vlada uz tu politiku.
Osnov rješenja problema je glasio: »Ekonomske stru k tu
re nastav ljaju se politički u .razvijenijoj’ s tru k tu ri tim e
što potčinjene klase uzajam no upravljaju jedne s dru
34
gima, uvijek u načelu s odobrenjem buržoazije« (str. 56).
►►Uzajamno upravljanje« bilo je sinonim za sistem zava
đenih buržoaskih partija (u funkcionalnom smislu) koje
su istodobno bile partije samih potčinjenih (u sm islu su
bjektivnog ►►nosilaštva«). Pretpostavio sam, dakle, da su
potčinjeni istodobno počinioci i žrtve svog ugnjetavanja
i potom se upitao zašto je to tako i kako se to može
prom ijeniti.
Radeći n a ovoj postavci naišao sam na dva za m ene
neočekivana razvitka. Prvo, sve više i više razvija se
dvostruki smisao te istovrem eno funkcionalističke i sub-
jektivističke strategije rješen ja problem a. Postavka je
postala ’dvodjelna’: Pokazalo se (u skladu s velikim d i
jelom postojeće litera tu re o partijam a) da je neophodno
način djelovanja partije poim ati n a bazi funkcija partij
skog sistem a; n ajp rije objasniti ovo drugo, zatim prvo.
U tom kontekstu m oja prvotna n am jera (vid. i Jager
1980a) da m ehaniku partije shvatim o putem studija n a
stanka pojedinih p artija postala je bespredm etnom . D ru
go, sistem ►►uzajamnog upravljanja« potčinjenih izgledao
mi je sve više kao čisti iznimni slučaj jedne mnogo op
ćenitije strukture, stru ktu re rascjepa koju susrećemo
svuda gdje je u igri »vlast«. Napokon sam dospio do
pretpostavke da se »vlast« m ora d efinirati putem pojm a
rascjepa. Pošto sam tako proširio horizont problema, uo
čio sam nedovoljni, suviše .radonalistački’ k arak ter mog
prvobitnog tum ačenja »uzajam nog upravljanja« koje je
glasilo da individue, koje stvaraju partije, nem aju na
raspolaganju nikakvu analizu stvarnosti koja bi svojom
»prihvatljivošću« prevazilazila njihov p artijski program
(1979, str. 56).
Iz iznesenog proizlazi da će ova skica im ati slijedeći
tok: 1) rasprava o fenom enu »vlasti«, zanem arujući u
početku neko posebno područje prim jene, dakle, zane
m arujući također fenom en partijskog sistem a; 2) funkcio
nalna analiza partijskog sistem a; 3) analiza funkcija po
jedinačne partije; 4) nastanak novih p artija u kontekstu
prom jene partijskih sistem a. — Posljednji dijelovi dani
su samo u tezama.
35
1. OSNOVI VLASTI
1 .1 . K oncepti vlasti
36
socijalnog sistem a d a nešto provede u interesu zajednič
kih ciljeva« (1958, str. 206). P rem a jednom drugom shva
ćanju, čijim klasikom možemo sm atrati Thom asa Ho-
bbesa, koje se, m eđutim , i sam o opet račva, v la stim a veze
s h ijerarhijom i vladavinom i izgleda kao nam eti vlasti.
P ri tom se jedni — Lukes navodi Lenskog i P arkina —
ograničavaju na opisivanje neravnoteža vlasti i n a prou
čavanje njihovih posljedica; polaze od toga da su m eđu
onim a koji djelu ju različito raspodijeljene sposobnosti da
se nešto »-učini«, da se pribave resursi. D rugi poim aju
vlast »-kao kontrolu« (Lukes 1982, str. 146). Te teoretiča
re zanim aju situacije u kojim a onaj m anje m oćni nije
m anje moćan od samog početka, nego to te k postaje s
akcijom onog moćnijeg, odnosno s kruženjem ili djelat
nim u krštanjem u kojem se moćni i. nem oćni nalaze. Lu
kes ističe M axa W ebera, M arxa i Foucaulta.
O vdje nije riječ o tom e d a se postavi pogrešno (zato
što je esencijalističko) pitanje »-što je vlast u stvari«. Um
jesto toga, tre b a da odlučimo o kojem ćemo od navedenih
fenom ena raspravljati, te da obrazložim o zašto to nazi
vam o »-vlašću«. U osnovi uzevši, i sam i teoretičari kao
Lensky i P arkin kažu da oni ne govore o vlasti, nego o
nečem drugom — o biti moćniji. Kako to m ogu jedno
bez drugog, to je njihov problem. Nelogično je ipak iden
tificirati ta dva pojma, kao što je to učinio Hobbes s
nepojm ljivom form ulacijom da vlast »naprosto n ije ni
šta drugo nego višak vlasti jednog u odnosu n a drugog«
(vid. Lukes 1982, str. 137). I teoretičari konsenzusa go
vore m anje o vlasti nego o tom e kako se vlast »udružu
je« ili »prenosi«. Zar vlast »naprosto nije ništa drugo«
nego udruživanje vlasti? Oba shvaćanja im aju smisla
vjerovatno samo ako im se podm etne neizričiti pojam
»vlasti« koji im a isto značenje kao i ona »sposobnost da
se nešto učini«. Ali taj pojam je prazan. Čini m i se iz
lišnim da teorije o raspodjeli ili kom binaciji takvih spo
sobnosti nudim kao teorije o posebnom fenom enu zva
nom »vlast«. Shvaćanje »vlasti kao kontrole« izgleda mi,
naprotiv, podobnim da ga se poveže s nečim specifičnim ;
ono preostaje kao jedina postavka koju tre b a dalje p ra
titi. Nastanak nam eta vlasti, iz jednog posebnog, ograni
čenog konteksta djelanja, koji bi kao takav bio kontekst
vlasti, ili drugim riječim a: vlast kao posebni recipročni
odnos izm eđu onih koji djeluju, čija »sposobnost za vla
st«, ukoliko postoji, nije sposobnost činjenja općenito,
nego činjenja u tom posebnom odnosu — te k to im a smi
sla.
37
Dakle, pitanje kojem se tre b a u nastavku posvetiti
glasi: O kakvom se odnosu ovdje radi; pod kojim u v je ti
m a nastupa, do kakvih posljedica dolazi? M ožda: Kakvo
mu je porijeklo? Ova pitan ja potvrđuju zagonetnost fe
nom ena vlasti. Svatko zna da biti moćniji nije nešto što
bi općenito bilo samo po sebi posve razum ljivo. Sada
je CDU moćnija, zašto uskoro to opet ne bi bila SPD?
Vlast ipak ne m ora biti. prirodna činjenica m akar je
definirali tako da ona to postaje (pri čemu se, naravno,
postavlja p itanje koji m otiv rukovodi strategiju defini
cije). Što me uči iskustvo svakodnevnice? K ada zajedno
sa svojom prijateljicom prelistavam više rječnika je r tr a
žimo o dređeni pojam i zajedno ga brže nalazim o, to je
jedna stvar. Možda se o značenju pojm a nećem o slagati.
Možda se ja u abecedi bolje snalazim od nje, ili ona od
mene. K ada ona sam a prelistava rječnike zato što sam
n a n ju prenio te re t dokaza, ili kada ih ja sam p relista
vam dok se ona nećka da nam skuha ručak što sam ja
predložio, ili kada ih zajedno prelistavam o i ja pri tom
kažem: »Izgleda da im aš malo iskustva u listanju rječ
nika«, to je d ruga stvar. Tko hoće može obje situacije
pojm iti kao situacije »vlasti«, ali tada po cijenu nazna
čene opasnosti banaliziran ja. Moguće je i shvaćanje da
vlast postoji tek onda kada svojoj p rijateljici »dolazim
s bičem«. Jasno je, m eđutim , da se druga situacija razli
kuje od prve, te nadalje, da pored prim jera za drugu si
tuaciju stvarno im a p rim jera i za prvu. U tom smislu
p itanje »univerzalnosti« vlasti ostaje otvoreno. Lako poj
m ljiva pretpostavka da ona p rva situacija može biti ug
rađena u sveobuhvatnu situaciju vlasti ili iz n je »pot-
jecati« ;n išta ne m ijenja n a stvari. P ita n je ostaje potpuno
otvoreno i u tom sm islu da bi se moglo pokazati nužnim
osporiti ga u cijelosti. Moglo bi npr. biti da su situacije
bez vlasti samo u m ikrooblasti društvenog djelanja sve
do »svijeta života« — gdje možda značenje pojm a zahtijeva
investiciju, ali ne odluku o odgovarajućem stan ju stvari
— moguće, ili štaviše, kao »rezervati za oporavak« n e
ophodne, dok u m akrooblasti, u društvenom »sistemu«,
bez vlasti n e ide. To pretpostavlja H aberm as kojeg to
samo srazm jem o užasava je r on preuzim a Parsonsov ko
operativni, utješni pojam vlasti (vid. 1981, str. 295. i
dalje).
38
šta drugo nego višak vlasti jednog u odnosu na drugog«.
Nelogičnost glavne rečenice, o kojoj je bilo govora, još se
i povećava sa sporednom rečenicom koja je obrazlaže. Ka
da se dva čovjeka »-ometaju«, iz toga još ne proizlazi da će
jedan na koncu postati nadm oćan. K ada se dvojica duela-
n ata uzajam no ustrijele, čija je vlast veća, tko je utoliko
»moćan«? N ijedan od obojice. Ali to ne znači da se nije
odvijala borba za vlast. To takođe ne znači da bi Hobb-
esova rečenica bila bez daljnjega besmislena. Moramo je
lišiti njen e logične figuracije, nezgrapno racionaliziraj u-
ćeg »zato . . . što« i »jednako je« da bismo sačuvali jed
nostavnu istinitu jezgru. Postoji višak vlasti, postoji osim
toga om etanje, suprotstavljanje, borba za vlast i postoji
ono što Hobbes naziva »vlašću jednog čovjeka«, mada
je povezanost tih elem enata složenija nego što to Hobbes
sugerira. Naše osnovno pitanje glasilo je koji odnos mo
žemo sm atrati odnosom vlasti, za razliku od odnosa biti
m oćniji i za razliku od »činiti« koje se te k u tom odnosu
može rep rezen tirati kao »vlast jednog čovjeka«. U pravo
svojom nelogičnošću, koja disocira ove aspekte, Hobbes
nam krči pu t prem a odgovoru. Odnos vlasti, uzet za
sebe, bio hi odnos onoga »nasuprot«.
Do istog odgovora vodi analiza im plicitnog pojma
vlasti kod M arxa i Engelsa. U m jesto opširnog prikaza
stanja stvari, za što ovdje nem a m jesta, valja samo u p u
titi na s tru k tu ru Engelsove definicije države (usp. inače
Jag er 1983. ,i Elfferding u ovoj svesci). Ona glasi: D r
žava »priznaje da se to društvo zaplelo u nerazrešivu
protivrečnost sa sam im sobom«, država je »neophodna
sila koja treba da ( . . . ) ublažava konflikt« — klasa —
»da ga drži u okviru granica .poretka’« (Dela, tom 32,
str. 134). D efinicija ne govori o »konfliktu« i »protivreč-
nosti« općenito, nego o određenom konfliktu, o »jednoj«
proturječnosti društva sa sam im sobom. M ada često ci
tirana, vjerovatno zbog toga gotovo nikada nije razm a
tran a sa stanovišta teorije odnosa vlasti općenito. Ali
kako to ako bi odnos vlasti »suprotnih ekonom skih in
teresa« (Isto) bio paradigm atski upravo putem spome
nutog onog »nasuprot«? Ne, kako bi se moglo pomisliti,
putem njegovog povezivanja s »vlašću« države. Zamisao
da je samo država »vlast«, klasna borba naprotiv »eko
nomija«, iz ove definicije proizlazi isto tako malo kao i
iz ostalih .iskaza M arxa i Engelsa — u K om unističkom
m anifestu oni pišu da je svaka klasna borba politička
borba (Dela, tom 7). Ali zar aspekt vlasti te borbe nije
upravo u tom e što se ona vodi za državu? Ne, je r tada
se državu s njene strane ne bi sm jelo tum ačiti pozivaju
39
ći se n a tu borbu. D alje ćemo dospjeti samo ako samu
borbu shvatim o kao aspekt vlasti u klasnoj borbi. Vlast
države m ora tada važiti kao posebna dim enzija vlasti
koja stu p a u odnos s jednom drugom, i to osnovnijom
dim enzijom vlasti. J e r kaže se, ona se putem klasne bor
be n e može uzdići n iti tu borbu ukinuti, nego je može
sam o »■ublažavati«. Iz toga proizlazi da te o riju vlasti,
o rijen tiran u n a Engelsa, upravo ne bi trebalo bazirati
na državi, iako bi je do n je trebalo dovesti.
Engels govori o pro tu rječju d ru štv a »sa sam im so
bom«. Ovaj izraz veže »vlast« uz problem atiku subjekta,
subjekta u najopćenitijem sm islu, tj. bivstvujućeg čiji
identitet, za razliku od svojstava, d u prom jeni zbivanja os
ta je sačuvan. K lasna borba kreće se u okvirim a čije je
samoodržavanje za one koji se bore pod znakom pitanja:
čak ako se pitanje ospori (društvo »raspadne«), nikad
n ije tako jednostavno »odvojiti« se, eventualno još u
nekom »odnosu«. Štaviše, upravo zato što postoji neki
razlog da se ostane zajedno, ta suprotnost dovodi do
borbe. A spekt »samoodržanja« v aljat će kasnije još
podrobnije objasniti. U svakom slučaju, ova konstelacija
svojstvena je i poim anju vlasti M axa W ebera i Foucaulta,
o čemu će još biti govora. Nazivam je konstelacijom
rascjepa i vidim u njoj specifični objekt te o rija vlasti.
S tru k tu rn i uzorak ideje da se državu m odelira kao
pokušaj u kidanja jednog pro tu rječja lako ćemo naći u
Hegelovoj dijalektici. Kako kod Engelsa taj pokušaj ne
uspijeva, moralo bi se, naravno, nakon razm atra n ja stru k
tu rn ih posljedica, odbaciti veći dio toga uzorka. Ipak.
ukoliko je dopušteno vlast i konstelaciju rascjepa uzeti
kao sinonime, onda Hegelova dijalektika p ro tu rječja iz
gleda kao univerzalna filozofija vlasti i u njoj bi se
m oralo moći steći bezbrojne im plicitne spoznaje ne to
liko, kako je vjerovao m ladi M arx, u »sam ostvaranju čo
vjeka putem njegovog rada« koliko u genealogiji vlasti.
To što Hegel, doduše, dopušta da se p ro tu rječje pojavi
samo u srednjem stadiju povijesti razvoja »duha«, na
stu p n ju razilaženja, ali ga tam o veliča u doslovnom smi
slu kao prirodnu činjenicu i osim toga kao nužnu pre
d igru pom irenja, čini njegovu argum entaciju apologijom.
Tvrdnja logike suštine da se razlika izm eđu konačnih
stvari zaoštrava (!) nužno u »suštinsku« razliku i da to
p redstavlja proturječje (1966, str. 62), štaviše: »samo
ukoliko nešto u sebi samom ima proturječje, ono se kre
će, im a poticaj i djelatnost« (str. 58), dakle, ta tv rd n ja
n e objašnjava se, m eđutim , nijednim m jestom Hegelove
filozofije, nego se kao pretpostavka šulja, uostalom da
40
kako — što u jednom svijetu koji provodi vlast ne može
biti teško — ’dokazana’ s tisućam a prim jera. Tada bi
vlast i život bili nedjeljivo isprepleteni. Budući da je
Hegelova filozofija filozofija svijesti a ne još volje, 'apo
logeti ka vlasti ostaje skrivena. Nietzsche otkriva karte.
Foucaultova koncepcija vlasti pozvat će se n a njega; u
kojoj m jeri, to ostaje nejasno budući da Foucault, kao
što ćemo vidjeti, izvjesne osnovne pojmove ne ekspli
cira. Z aratustra u svakom slučaju govori: »Tamo gdje
nađoh život, nađoh volju za vlašću« (1967, str. 622). Fi
lozofija svijesti je kao »volja za istinom« postala podo-
djeljak vlasti (usp. str. 621. i dalje). I u tom pojm u
vlasti nalazim o kao definirajući mom ent borbu: »Sto god
stvorio i m a kako to ljubio, ubrzo m oram biti protivnik
tome i mojoj ljubavi: tako hoće m oja volja« (str. 602).
Nietzscheovu problem atiku može se opisati kao pokušaj
pravljenja razlike između takvog oveličanog protivništva
koje u k ljučuje volju za sam oprevladavanjem (prema
»natčovjeku«) — »dakle i najveći se žrtvuje i radi vlasti
ulaže — život« (Isto) — i volju za sam ouništenjem (za
»dekadencijom«) koje iskorištavaju do bezum lja om raže
ni »svećenici«. To je pokušaj koji teško možemo nazvati
sretn im pošto pročitam o: »Cak možda ako čovječanstvo
ne propadne zbog neke strasti, propast će zbog neke sla
bosti. Sto nam je draže? To je glavno pitanje. Želimo li
njegov kraj u v atri i svjetlosti ili u pijesku?« (Jutarnja
rum en, § 429.) Ovo »glavno pitanje« postavljaju sebi i
vladajuće klase u fikciji H. E. R ichtera i odgovaraju na
nj priprem ajući sam oubojstvo čovječanstva u atomskom
ratu.
D efinicija vlasti Maxa W ebera također se kreće na
razini »volje«: »Vlast je svaka šansa provođenja vlastite
volje u nekom socijalnom odnosu, pa i protiv otpora,
bez obzira na čemu ta šansa počiva« (1956, str. 38). I
ovdje je borba bitni definirajući elem ent vlasti jer tako
treb a »zvati neki socijalni odnos utoliko što je djelan je
orijentirano nam jerom provođenja vlastite volje protiv
otpora jednog ili više partnera« (str. 27). Pojam vlasti
razlikuje se od pojm a borbe suštinski samo u jednom e:
onaj koji »ima« vlast ne m ora h tjeti slam anje otpora
drugoga, štaviše, ukoliko je do toga došlo, ipak to ne
mora prim ijetiti. Ovo diferenciranje vodi dailje i ne treba
ga napustiti. Od m anjeg su značaja, naprotiv, dvije druge
razlike. Jednom , to je okolnost da bi se provođenje vla
stite volje moglo qua definitionem nazvati »vlašću« i
onda kada uopće nem a otpora (»pa i« protiv otpora).
Tada se, konzekventno, više ne bi sm jelo govoriti ni o
41
»provođenju« volje, a »vlast« bi značila »činiti«, ne u
nekom odnosu vlasti, nego mnogo n esp ed fičn ije u nekom
»socijalnom odnosu« pod kojim W eber podrazum ijeva
»razum om uzajam no podešeno i tim e o rijentirano pona
šanje nekolicine« (str. 19), dakle, prim jerice, i zajedničko
prelistavanje rječnika. Ovaj pojam vlasti već sam odba
cio kao prazan. D rugi put, u borbi postoji samo nam jera
provesti vlastitu volju, dok je odnos vlasti definiran šan
som stvarnog provođenja volje. Razlika izm eđu želje i
stvarnosti nesum njivo je značajna. Samo što W eber ta
kođer kaže — i to isto tako treba zadržati — d a borba
m a ne može biti kraja: »Pacifističko u ređ en je najstrože
opservancije može uvijek reg u lirati samo sredstva borbe,
objekte borbe i pravac borbe u sm islu isključivanja n e
kih od n jih« (str. 28); uvijek će biti bar jedan »izbor
šansi da se živi i preživi« (Isto). Ono što on poim a kao
vlast bila bi stoga tek privrem ena m eđuigra u borba
ma, šansa provesti vlastitu volju, prije nego što zatim
opet drugi nadvlada ili se provede neka druga volja. Ali
zašto pojmom »vlasti« častiti taj m om ent koji iščezava,
a n e njegovu propast i razlaganje do tem elja?
M eđutim, budući da je W eberu stalo do sociologije
vladavine i da pojam vlasti razm atra sam o sa stanovišta
da li je podoban za njeno definiranje, ovo pitanje njem u
se ne nam eće. Sam a vlast, kako je on shvaća, suviše
je ►►amorfna« (str. 38) za definiciju vladavine, a još više
bi to bilo upućivanje n a beskonačnost b o r b i. . . »Socio
loški pojam .vladavine’ m ora stoga biti precizan« i ne
treba p red stavljati šansu provođenja vlastite volje nego
neke naredbe (nalaženja pokoravanja naredbi) (Isto). Ali
prelaz od vlasti na naredbu mnogo je više od »preciz-
iranja«. Tu se selektivno izdvaja jedan elem ent definici
je vlasti, nadvladavanje u borbi, zatim uprošćava u
svojoj dim enziji relativne trajnosti, dakle, oduzim a se
borbi i tako pravi predm etom analize. Na isti način kako
se ono trajno tem atizira kao jezička igra, isto tako pa
d aju i prethodne odluke. Doduše, n aređivanje i pokora
vanje nesum njivo su karakteristična jezička igra vlasti
i nečega u čemu se ispoljava »volja« (ciljem rukovođena
nam jera). Ali i iskaz i tv rd n ju može se analizirati kao
’igre vlasti’, što filozofija nakon N ietzschea i čini i što
ne bi loše pristajalo ni sociologiji. (Za H aberm asa su u
svakom slučaju »perlokucijski akti« — vulgo: jezička
sredstva koja se upotrebljava radi obm ane — igre vlas
ti; ali s tim e nije svršeno.) Osim toga, uopće n ije dokaza
no da se svaka volja m ora m anifestirati u nekoj jezič-
koj igri vlasti. Naime, i u pitanju se ispoljava neka ci
42
ljem rukovođena nam jera i ako između pitanja i naredbe
ima neke razlike (što je, dakako, upravo »sociološki«
k rajn je dvojbeno), onda je ona u tom e što nam jera pi
tan ja nije ta da joj se valja »pokoriti«; naprotiv, treb a
je moći u danom slučaju odbaciti s razlozim a, u zajed
ničku korist onog tko pita i onog tko odgovara. — Sve
u svemu, prethodne odluke idu za tim da razlog borbe
vladavine bilo prešu te bilo ovjekovječe.
Gotovo da nećemo ništa dobiti proučavanjem poli
tološke literatu re o vlasti koja se nado vezu je na W ebe-
rovu definiciju vlasti. U form alnim analizam a vlasti, koje
su nakon pedesetih godina proveli autori kao što su Dahl
(1957), M arch (1957), D eutch (1966) i drugi, ta je defini
cija, doduše, m nogostruko izdiferencirana, čak modifici
rana, ali n jene prem ise ostaju pri tom nedirnute. Dakle,
A im a šansu da provede svoju volju protiv B. Ali u
odnosu n a koja područja, ili možda na svim? I kojim
m jerilim a m jereno? Konačno, koliko su visoki »troško
vi«? Posljednje pitanje, koje postavlja Deutsch, u sva
kom je slučaju važno. On pretpostavlja da nem a samo
A šansu da provede svoju volju protiv B, nego istovre
m eno (na jednom te istom području, m jereno istim m je
rilim a) i B svoju volju proti.v A. Dakle, iskaz: A je stvar
no nadvladao B m ora se precizirati u tom pravcu da
je A više nadvladao B nego što je to B učinio s A; pro
m jena n am etnuta B veća je od prom jene n am etnute A;
A ne raspolaže potpuno vlašću, nego samo »neto vla
šću«. Ovim preciziranjem još se više relativizira zna
čenje privrem enog provođenja neke n am jere u odnosu
na njen osnov u borbi.
U tom pogledu sličan je domet Bachracha/Baratza
(1963) koji svoj koncept vlasti definiraju u tri poteza:
Odnos vlasti predleži kada 1. postoji sukob interesa iz
među A i B, 2. B popušta željam a A i 3. B popušta iz
strah a da će njegov gubitak vrijednosti u slučaju odbi
ja n ja biti veći nego u slučaju popuštanja. Ovdje još
samo nedostaje izolacija prvog poteza, zasnovana na spo
znaji da drugi potez već raspravlja o odnosu biti moćniji.
Ono što odlikuje kako Deutschov tako i B achrachov/
B aratzov pristup problem u i što treb a zadržati jest prije
svega okolnost da kod njih borba između A i B prestaje
biti samo ’vanjska’ borba, tako kao da bi se neki soci
jalni odnos, koii je pogodio klin razdora, ipak sastojao
od polova koji b i m eđusobno bili saglasni. K oncept neto
vlasti im plicira da se rascjep A i B dalje razvija u ras
cjep A u sebi sam om i rascjep B u sebi samom, uvijek
zavisno od troškova i koristi.
43
Konačno, non-decision-koncept B achracha/B aratza
izgleda m i značajnim je r opisuje situaciju u kojoj A
nadvladava B a to n e prim jećuju ni A n i B. To ću dalje
u tek stu iznova form ulirati m ojim vlastitim pojm ovima
(usp. B ach rach/B aratz 1970, str. 44).
44
Foucaultova definicija vlasti je zbog tog pretežnog
interesa za »najfinije očice m reže vlasti« (1978a, str. 31)
čisto nom inalistička: »Vlast je naziv koji se daje jednoj
kompleksnoj strateškoj situaciji u društvu« (1977, str.
144); pod vlašću stoga tre b a »ponajprije podrazum ijevati:
mnoštvo odnosa snaga ( . . . ) ; uporišta koja ti odnosi sna
ga nalaze jedni u drugim a ( . . . ) — ili pom jeranja i pro
tu rječja koja ih m eđusobno izoliraju; i konačno strategije
s kojim a počinju djelovati ( . . . ) « (str. 113. i dalje). P re
m a tom načinu gledanja, država počiva »na institucional
noj integraciji« takvih odnosa snaga koje se naziva i
»odnosima vlasti«; s druge strane, »strateško kodiranje
tačaka otpora može dovesti do revolucije« (str. 118. i
dalje).
Šum a vlasti u kojoj prijeti opasnost da ćemo vidjeti
još samo drveće; pri čemu razgovor o drveću nesum njivo
n ije zločin. No ra d i se ipak o određenoj šumi u koioj
naročito cvatu francuska semiologija i Nietzscheova fi
lozofija o volji za vlašću. Samo ako Foucaultovu koncep
ciju identificiram o (barem) na tim razinam a, možemo
osnovano suditi o njenoj prihvatljivosti. Pristanim o, da
kle, neka izgleda da se naše razm išljanje privrem eno
udaljava od »pitanja vlasti«. — O bjekt Foucaultovih r e
fleksija o vlasti su dispozitivi; to su »strategije o odno
sima snaga koje podupiru tipove znanja i sam e u njim a
nalaze uporište« (1978a, str. 123). Foucaultova metoda
istraživanja »tipova znanja« jest analiza diskursa. Tom
metodom m oram o se ponajprije zabaviti je r proizlazi da
je ona mnogo više nego puko sredstvo za osvjetljavanje
značajne oblasti dispozitiva. Foucault nije razvio pojam
dispozitiva i potom postavio pitanje diskursa, nego ob
ratno, postavio je pitanje diskursa, naišao na granice i
pokušao preći preko n jih uvođenjem pojm a dispozi.tiva.
I još više: analiza diskursa pokazat će se paradigmom
analize dispozitiva, tj. u obilju analize naći ćemo iste
»strukture«. U kratko, ključ za Foucaultovu koncepciju
vlasti je njegova koncepcija diskursa. Zatim , drugo, kon
cepcija diskursa — i već stoga isto tako i koncepcija
vlasti — za Foucaulta je medij u kojem on obrađuje
N ietzscheovu problem atiku. Nietzsche je već bio osporio
razliku izm eđu strem ljenja ka spoznaji i strem ljenja ka
vlasti n a kojoj se nakon Platona tem eljila evropska kon
cepcija »istine« (pa i F rancis Bacon, utoliko što za njega
znanje u tem eljuje moć, a ne dolazi prije nje). Foucault
razvija tu tem u tim e što povijest »volje za istinom« n a
kon »velikog Platonovog povlačenja granice« između isti
nitog i lažnog poima kao povijest diskursa. Sam pojam
45
diskursa u svom specifičnom obličju, koje m u daje Fo
ucault, izgleda da polazi od N ietzscheove tem atike slu
čaja. (»To m i je sam o tvoja čistota« — govori Z aratu-
stra, sasvim drugačije od K anta, »nebu iznad« sebe —
»što n e postoji nikakav vječni pauk razum a i njegove
mreže, što si m i ti plesni podij za božanske slučajeve,
što si mi ti božanski stol za božanske kocke i kockare!«
[Vid. o tom e Foucaultov napis o Niezscheu, 1978b, str.
83. i dalje.]) Dok se opći pojam diskursa kod semiolo-
gije možda može d efin irati s Laclauom kao naziv za
»svaki sistem odnosa izm eđu objekata koji svoje pojm o
ve povezuje u sm isaone odnose (tj. k onstituira kontekst
ne-nužnih relacija)« (Laclau 1982, str. 12), za Foucaulta
je on specifični in stru m en t putem kojeg, mogli bismo
približno reći, tre b a pojm iti znanje n a razini njegovog
stvarnog postojanja, a ne m anje-više skrivenog smisla,
na razini njegove stv arn e slučajne raspodjele u vrem e
nu, a ne u u n ap rijed pretpostavljenom kontinuitetu i,
konačno, izbjegavajući m itove o prijeklu i subjektivnoj
stvaralačkoj snazi. S trategija rje še n ja im a, m eđutim , još
specifičnije izvore: Foucaultov predm et su diskursi koji
se gru p iraju oko francuske revolucije.
U kojoj m jeri Foucaultova analiza diskursa nam eće
tem u vlasti? U dvostrukom pogledu, tako rekavši u jed
noj »dobroj« i jednoj »zloćudnoj« perspektivi. S jedne
strane, budući da se bori protiv navedenih m itova, po
kazuje se u neku ru k u kao metodološko anticipiranje
oslobođenja. Ddskurse, npr. diskurs m edicine nakon XVIII
stoljeća, tem atizira se u svom njihovom obilju; ne traži
se njihovu »logiku«, nego njihov »zakon rasipanja« (usp.
npr. 1981, str. 156. i dalje); njihovo jedinstvo n ije u is
tosm jernom uključivanju elem enata diskursa, u igri iden
tifikacije i isključivanja, nego u »koegzistenciji« različi
toga (str. 170) — u jedinstvu »odozdo«, u ustrojstvu ko
m une znanja. Diskurs je npr. »neka cjelina u kojoj ra
sipanje subjekta [koji u diskursu govori, autor] i njegov
diskontinuitet sa sam im sobom m ogu odlučivati« (str.
82); za njega je neka »grupa pojm ova koji su čak dispa
ratni« specifična (str. 88), a n jena generacijska pravila
ipak tvore »potpuno opisdvi sistem « (str. 92) itd. S druge
strane, u onoj m jeri u kojoj pokušava dokazati te postu
late jedinstva, Foucault sve više zapada u jednu »zlo
ćudnu« perspektivu. To nim alo n e čudi je r stvarni dis
kursi, koji su predm et njegove refleksije, predstavljaju
sve drugo nego diskurse oslobođene spontanosti. Problem
je u tome što n i najlješpe »rasipanje« ne usrećuje kada
je istovjetno s rastapanjem , razlaganjem , ako se ne po
46
kaže kako se njegovi elem enti okupljaju u serije, kako
stv araju besprisilno jedinstvo. Foucault bi u stvari mo
rao praviti oštru razliku odgovarajući na dva pitanja:
prvo, koji oblik jedinstva diskursim a daje njihov realni
kontekst vlasti (npr. klinika) i, drugo, može li se na dis
kursim a ujedno pokazati i jedan drugi oblik jedinstva
(»jedinstvo u rasipanju«) na način da se diskurse u cje
lini poima kao »taloženje« suprotstavljenih tipova jedin
stva? Ono što Foucault stvarno čini jeste slijedeće: on
razlikuje četiri s tru k tu rn e razine diskursa, naim e — gru
bo pojednostavljeno — razinu objekata koji se pojavlju
ju u diskursu, razinu mogućih načina subjektivnog izra
žavanja, razinu (»pojmovnog«) prostora za diskursu im a
nentne strategije spoznaje d, konačno, razinu »strateškog
izbora« koji će u njem u stvarno uslijediti. Proizlazi da
prve tr i razine prikazuju m ehanizam »rasipanja«, »dis
perzije« — što su riječi koje Foucault neprestano ponav
lja. Č etvrta razina pokazuje jedan sasvim drugi m eha
nizam — rascjep. U datom tre n u tk u postoji ili »strateški
izbor« koji s diskurzivnog prostora spoznaje lišava druge
mogućeg izbora, ili očigledna borba izm eđu dva m eđu
sobno isključujuća izbora koje se ipak može obrazlagati
»zakonima disperzije« diskursa (str. 96. i dalje). M eđu
tim, četvrta razina je upravo neposredna razina egzisten
cije diskursa (usp. paralelnost »strateškog izbora« i »me-
terijaln e egzistencije« iskaza, str. 153). Sto to znači za
pitanje jedinstva diskursa? Ne glasi li. vjerovatni odgovor
da diskurs u danom tre n u tk u postaje jedinstveno egzisti
rajući diskurs upravo tim e što se u »strateškom izboru«
nam eće tem a identiteta i isključenja, dok bi, kad se to
ne bi dogodilo, »disperzija« elem enata diskursa bila o tp ri
like toliko jedinstvena koliko i eksplozija rasprskavajuće
bombe— čija im anentna generacijska pravila nesum njivo
tvore »potpuno opisavi sistem «? Foucaultova tvrdnja da
je jedinstvo diskursa u zajedničkom djelovanju svih če-
triju razina diskursa, da se konstituira kako ’odozdo’ (s
im plicitnih razina rasipanja) tako i ’odozgo’ (s egzistira-
juće razine rascjepa) (str. 106. i dalje), ne osvrće se na
ovo p itanje budući da om ogućuje tum ačenje kako su r a
zine rasipanja »m aterijal«, a rascjep »princip oblika«
(ugnjetavanje se, naravno, neće odvijati u praznom pro
storu). Okolnost d a se s vrem enom ujedinjujuće »stra
teške izbore« diskursa može opet in terp retirati kao mo
m ente koji podliježu zakonu rasipanja, isto tako ne p ru
ža nikakvu u tjeh u (a ta interpretacija, usput prim ijećeno,
izgleda m i čak dvojbenom : n a razini diskurzivne egzi
stencije k o n tinuitet rascjepa vlasti u vrem enu im a začu
47
đujuće velik dom et; misli se npr. n a upornost aristote-
lovskih d platonovskih paradigm i u predgaliiejskoj fizici).
U Foucaultovoj analizi diskursa nedostaje pitanje
da li bi neki diskurs, kad n e bi m orao b iti »strateški
izabran-«, ip ak bio sposoban da egzistira. U natoč tome,
analiza se nastavlja. M etodički postupak — koji polazi
od N ietzscheove problem atike slučaja — naim e poim ati
stan ja stvari prije svega kao rasu ta, um jesto već aprior
nog pretp o stavljanja kontinuiteta, predstavlja, nezavisno
od p itan ja jedinstva, n apredak u dezideologiziranju. U
našem kontekstu, to om ogućuje da koncept rascjepa do
nekle dehegelijaniziram o. Kod Hegela, koji gaji sve one
iluzije p rotiv kojih se F oucault bori, rascjepu prethodi
jedinstvo; ono je stupanj diferencije koji se razvija u
razilaženje. Foucault, naprotiv, izvodi rascjep iz disperzi
je. Taj postupak sugerira zam isao da rascjep n ije razi
laženje nego — udvajanje; d a n ije odstupanje od reda
nego — njegov elem entarni oblik. Idući korak bila bi
nužna pretpostavka da sve ono što se doim a kao prevla
davanje rascjepa, bilo da je to država, pravo, psihički
identitet, logična konzistentnost, u samoj stvarnosti ne
može biti ništa drugo doli rascjep, možda sam o složenije
prirode. To bi možda moglo b iti netaono kada bi ti redovi
bili plod prorade i razrješenja problem atike rascjepa.
U svakom slučaju, preduhitrili je nisu.
Razm otrim o sam a teorijske ko nzekvencije o vlasti
koje sam Foucault izvodi iz svoje analize diskursa.
Nakon govora o »P oretku diskursa-« (1979), koji se
često apostrofiralo kao prom jenu njegove koncepcije, Fo
ucault se više posvećuje pitan ju nediskurzivnih djelat
nosti koje određuju diskurs i njim e su određene i koje
bi mogle prije svega rasv ijetliti posebno kontekst »stra
teškog izbora-« za koji se već u prikazu analize diskursa
kaže da tu djelu ju institucije koje diskursu daju stabil
nost i ponovljivost (str. 149. i dalje). Radilo se o prom je
ni ili ne, tu je u svakom slučaju trebalo otkloniti jedan
ned o statak u istraživanju je r je ona če tv rta razina dis
kursa bila jedina o kojoj je F oucault govorio samo po
stu lati vno, dok su ostali dijelovi njegovog prikaza bili
odraz prethodne prorade m aterijala. U onoj m jeri u ko
joj Foucault analizira i m aterijale za »strateški izbor-«
(Bentham ov panoptikum , seksualnost), njegova analiza
diskursa m ijenja se u »otvorenu« analizu vlasti. — Ali
otkud teoretičar kao što je F oucault crpe pretpostavke,
nove ili tradicionalne, o institucijam a i vlasti? (Usp. u
tom kontekstu kritiku Lecourta, 1975.) P roučava li poli
tičku nau k u ? To očigledno dijelom čini, ali samo da bi
48
k ritizirao »juridičku koncepciju vlasti« (1977, str. 102) i
suprotstavio joj koncepciju koju se može sm atrati ‘p rim
jenom istog strukturnog jezgra koje već vodi analizu di
skursa.
Pročitajm o još jednom uvodno citirane izvode Fou-
caulta o vlasti. Bez obzira radilo se o diskursim a ili dis-
pozitivima vlasti, uvijek nalazim o »dolje« silno m noštvo
elem enata, ovdje »iskaza«, tam o »odnosa snaga«, i »gore«
velike zaključke koji idu logikom rascjepa; u oba slu
čaja zovu se »strategije«. Novi kontekst diskusije ipak
je uzrokovao da se stru k tu rn o utem eljena suprotnost iz
m eđu logike rascjepa često i jasno ističe: je r u odnosu
n a već postojeće teorije sada izgleda kao da je to oso-
bitnost Foucaulta što on prati »m ikrofiziku« vlasti a ne
velike linije. A pitanje da li je razoreno jedinstvo spo
sobno d a egzistira, sada se bar javlja u diskusijama,
m ada su Foucaultovi odgovori više neodređeni.
»P itate se«, kaže on studentim a, »da li jedno cijelo
društvo s tako razorenim i divergentnim i nediskurziv-
nim iskustvim a može živjeti. Ja, naprotiv, vjerujem da
upravo id eja ,zajedničkog d ru štv a’ spada u utopije ( . . . )
Treba se n ad a ti da više neće biti nečega što sliči zajed
ničkom društvu« (1978b, str. 126). Sada se snage raza
ran ja bore »prividno« [!] nepovezano: sistem, o kojem je
riječ, i vlast koja se u njem u izvršava, d aju borbi njeno
jedinstvo« (str. 125).
Ako n a polju vlasti n ije moguće ništa drugo nego
rato v ati protiv »sistema«, po m ogućnosti u »disperziv-
nim«, pokretnim form acijam a detalja (dakle, tako rekav
ši pribjegavajući specifičnoj strateg iji Napoleona, čime
se zanosio već Nietzsche), onda je vlast neizbježna. To
u stv ari naglašava Foucault, a im a i drugih razloga.
Pod »vlašću« on uopće ne pozdrazum ijeva konstelaciju
rascjepa, nego kompleks detalja, ukupnost »odnosa sna
ga« . . . Što je u stv ari »odnos snaga«? Budući da Fou
cault govori i o »lokalnim konfrontacijam a« (vidi gore),
to je zacijelo odnos u kojem se snage m eđusobno odbija
ju, dakle, prevedeno u moje pojmove, to je odnos ras
cjepa. Ali takav u kojem se »snage« cijepaju. Kad na
taj način pristajem o na jedan teorijski osnovni pojam
koji označava i rascjep i »snagu«, m oram o zacijelo p ri
hv atiti da rascjep presta je te k tam o gdje prestaje snaga,
tj. u sm rti. V jerovatno samo pojm ovna kontam inacija
— 'koja ničim nije utem eljena — objašnjava Foucaultovu
tajanstvenu napom enu da je vlast »produktivna« (1978a,
str. 35). R ippel/M iinkel prim jećuju d a se s njom Fou
cault »još više priključuje N ietzscheu« (1982, str. 21). U
4 Marksizam u svetu 4g
stvari, izgleda tako kao da F oucault ra d i s pojm om snage
koju je Deleuze 1962. eksplicirao u svojoj značajnoj knji
zi N ietzsche i filozofija: »Svaka snaga je prisvajanje,
svladavanje, iskorištavanje nekog kvantum a realiteta«
(Deleuze 1976, str. 7), dakle, eo ipso fenom en vlasti. De
leuze pokušava istodobno pokazati da se vlast, koju Nie
tzsche veliča, može poim ati kao fenom en »diferencije«
um jesto 'kao fenom en rascjepa (str. 10. i dalje), ali taj
pokušaj ostaje jalov (vid. o tom e i Descombes 1981, str.
184. i dalje) i tako n a koncu ip a k stižem o do H egela čija
form ulacija »produktivnosti vlasti« ostaje n ajjasn ija —
živo je samo ono što je p ro tu rje č n o . . .
U kontam inaciju se nećem o upuštati, no nam eće se
jedno drugo zapažanje: »M ikrofiziku« i »m akrofiziku«
vlasti može se specificirati n a osnovu istog svojstva; po
stoje »globalna razdvajanja« i »lokalne konfrontacije«;
dakle, postoje svuda rascjepi: iznova se susrećem o s kon
stelacijom rascjepa kao stvarnim predm etom teorije vla
sti.
Tu se nam eće p itan je povezanosti oblika Foucaultove
teo rije i sadržaja njegovih zaključaka. U sporedba s ob
likom teo rije i zaključcim a M arxa baca više svjetla iako
je predm et tih teorija različit. Dok F oucault strik tn o iz
bjegava da svoje misli izlaže tako da n a početku bude
jednostavni model, kojeg potom postepeno čini sve slo
ženijim, sve dok na k raju čitalac n e b ude u stan ju da
sagleda kom pleksnu s tru k tu ru »rasipanja« — a ja tv r
dim da bi ih se bez daljnjega moglo tako izložiti da se
na početku nalaze upravo osnovi rascjepa, M arxova m e
toda, koja je n a taj način razrađena, proizlazi upravo iz
kritike jednog oblika te o rije koji stv ari uzim a onako
kompleksno kako se one pokazuju. Jer, što su konzekven-
cije tog oblika teorije, upotrijebljenog nipr. rad i tum ače
n ja kapitalističkog robnog društva? Možemo zam isliti kak
vu bi politiku M arx predložio da je to društvo poimao i
izlagao izravno kao »disperziju odnosa vrijednosti«. Te
ško da bi uputio n a uklanjanje kapitalističkog zakona
vrijednosti, baš kao što n i F oucault n e upućuje na ukla
n ja n je vlasti: naim e, ne bi mogao izolirati specifični
predm et tog zakona i suditi o njegovoj historijskoj rela
tivnosti, baš kao što n i u Foucaultovom pristupu n ije m o
guće pitan je koji kontekst pretpostavlja stru k tu ra ras
cjepa vlasti i d a li je historijski uvjetovan ili ne. M arx
bi prije, kao njegovi socijalističko-rikardovskd protivnici
a la Proudhon, protiv kojih je napisan K apital, težio
n e-kapitalističkom kodiranju odnosa v rije d n o s ti. . .
50
Od slijedećih Foucaultovih misli ne odstupam . Prvo,
od već spom enute da rascjep nije »-razilaženje« nego ele
m entarna stru k tu ra reda. Drugo, da egzistira u polju
razorenih detalja čije relacije i svojstva odlučuju o oso-
benosti strategija (koje p ak o njim a povratno odlučuju)
koje ih o b jedinjuju; u svakom slučaju, ne sm ijem o se
ograničiti, na globalno posm atranje vlasti.
R aspravu o dosadašnjoj m arksističkoj adaptaciji Fo-
ucaultove analize m oram odložiti za kasnije. Ovdje samo
toliko: 1. Laclauovo pitanje »-kakav posebni sistem stavo
va ( . . . ) koji tvore (m oraju tvoriti) sadržaje nekog di
skursa kako bi. nastala sm isaona diferencija koju ozna
čavamo pojm om antagonizm a« (1981, str. 177), vodi pre-
ciziranju mog pojm a rascjepa: «D iskurzivna konstruk
cija antagonizm a pretpostavlja konstrukciju niza ekvi
valencija putem kojih se dezartikulira vladajuća vlast i
njen i različiti m om enti koji — kao objekti diskursa —
sada p red stavljaju m om ent negacije« (str. 180). »S druge
stran e i pozitivni pol, osporena zajednica, također se po
činje organizirati kao skup pozitivnih ekvivalencija« (str.
182). Dok je rascjep, kao što rekosmo, elem entarni p rin
cip reda, ovdje vidimo posljedicu ili »nutrinu« tog r e
da: niveliran je, homogeniziranje (razlike i koegzsistencije
reducira se na »ekvivalenciju«). Laclau se potom bavi
taloženjem i prikrivanjem antagonizm a (to ću u nastav
ku i ja činiti na drugi način) i traži puteve d a bi ga
oslobodio; veliča ga nazivajući ga »populističkim prolo
mom« (str. 182) (što ja, kao što će se vidjeti, nipošto ne
činim). 2. Izgleda m i da su Pecheux i Poulantzas u svo
joj tren u tn o j orijentaciji n a »m ikrofizikalnu«, odnosno
»makrofizikalnu« stran u vlasti otišli suviše daleko, da
su izgubili iz vida pitanje uzajam ne uvjetovanosti obiju
razina. — Tako neuhvatljiv, kakvim ga prikazuje Pe
cheux, politički diskurs razvijenog kapitalizm a ipak mo
žda još nije, tako »dez-orijentiran», bez prethodno u tv r
đenih granica, neprestano pom jerajući tačke potčinja-
vanja i o tp o r a . . . (1983, str. 385). »Ne postoji ,igra svih
igara’« (Isto). Zar ne postoji povezivanje tačaka vlasti u
velike strategije? — K od Poulantzasa, naprotiv, izgleda
mi da on još uvijek potcjenjuje prisustvo tih tačaka u
strategijam a. To počinje s izborom predm eta istraživa
nja: u središtu Poulantzasovog interesa nalazi se homo-
genizirajuće pravo — rascjep p artije navodno postaje sve
b ez n ačajn iji. .. (usp. Poulantzas 1978).
51
1. 2. S tru ktu re vlasti
52
Pod »nužnom obranom « shvaćam svako postupanje
koje o tklanja n ek i nedostatak u potrebam a, u krajnjoj lini
ji sm rt, putem koji je stečen filogenetski bez alternative;
dakle, ne samo otpor gazele lavovima, nego i napad lavova
na gazelu. K ada se tokom evolucije radi otklanjanja nedos
tatak a u potrebam a azdiferenci/raju duže priprem ne aktiv
nosti, n a koncu čak životinjska »mladež«, koja uvježbava
povezivanje takvih aktivnosti, kad npr. m lade mačke idu
»iz igre« u lov na miševe, čak i kad nisu gladne, onda i
to služi »nužnoj obrani«. U ljudskoj povijesti predostrož-
nost ide još dalje; proizvodi se (tako koncepcija Holz-
kam p-Osterkam pa, usp. 1975). Dakle, na nasljeđe »svire
pih mačaka« ne mogu se pozivati m učitelji, nego proiz
vođači.
Sila iz nužne obrane postoji, naravno, i u ljudskoj
povijesti. Ali, kao što znamo, postoji i d ruga sila radi
čijeg je tum ačenja Nietzsche u svojoj kritici m orala ne
osnovano postulirao biološko uživanje u svireposti. Tek
s to m silom nam eće se problem vlasti. Sto se u njoj
p ridružuje biološkom zadovoljavanju potreba?
»F rustracija dovodi do agresije«, slušamo kako go
vori psihologija koja svoje generalizacije s osobitom na-
klonošću crpe iz eksperim enata sa životinjam a. Pošto ta
metoda stavlja životinje u situacije koje u stv ari mogu
zadesiti samo ljude, n je n i rezultati m ogu dati objašnje
n ja — ne o životinjam a, već o ljudim a. U jednom od
tih pokusa n ajp rije je jedan a potom su d va štakora izlože
na izvoru opasnosti koji ne spada u prirodni ibiotop te živo
tinje, pa za nj priroda stoga nije n i izgradila specifične
obram bene m ehanizm e: Muči ih se stru jn im udarim a i
oni n e mogu umaći. Š takor koji je tom e sam izložen,
zapada u neku vrstu ludila. Dva štakora, koji su zajedno,
napadaju jedan drugoga i. mogu u istoj m jeri stabilizi
ra ti svoje u n u ta rn je stanje. V jerujem da to pokazuje
osnovnu situaciju vlasti. Prvo, izvor opasnosti ne može
se identificirati, bez obzira iz kojih razloga; stoga se, s
jedne strane, izvor opasnosti može nesm etano razvijati i
eventualno me uništiti i, s druge strane, postajem voljno
i djelatno nesposoban i postoji opasnost da se »rastro-
jim« a da pri tom djelovanje izvora opasnosti (koji je
objektivno možda te k neznatno opasan) više uopće nije
potrebno. (Samo je drugi problem specifičan za vlast
jer prvi može nastupiti kao naličje nužne obrane i. u
situacijam a čiste sile.) Drugo, na tu osnovnu situaciju
logika vlasti reagira tako što pom jera izvor opasnosti:
nespoznatu opasnost zam jenjuje izm išljeni neprijatelj.
Time što sam stvorio poziciju neprijatelja, mogu se odu
53
p rijeti vrtlogu sam orastrojstva (iako se možda usprkos
tom e n e m ogu sačuvati od vanjskog uništenja), tj. sa
mog sam sebe identificirao. Treće, nem oguće je stvoriti
tu poziciju n eprijatelja, koji se razlikuje od stvarnog iz
vora opasnosti, a ne postati pri tom n ep rijatelj samom
sebi — sam oidentifikacija je samorascjep. J e r ja trebam
tog n ep rijatelja (kao intim nu viziju mog ugrožavanja), on
je m oja brana od difuznog vrtloga. Ako je srušim , bit
ću opet isto onako nezaštićen kao prije. A ipak m oram
baš to učiniti. Sa u n u tra šn jim n ep rijatelje m mogao bih
sklopiti m ir samo kad bih znao u čemu je stv arn a opas
nost, kad bih b ar za n ju znao.
Da bismo sasvim razum jeli ovu misao, pretpostavi
mo da je neki neuhvatljivi izvor opasnosti takvog svojstva
da samo štakora A izlaže opasnosti ludila, dok štakor B
ostaje na nj im un. U tom slučaju A će nap asti B-a, dok
se B sam od sebe ne b i borio ali se m ora braniti. Budući
da opasnost za B-a n ije neki n euhvatljivi izvor nego je
to A, d a li se B zbog situacije borbe uopće cijepa? Da,
čak više nego A; je r za B-a je A postao n euhvatljivi
izvor; B je odjednom žigosan kao n ep rijatelj i ne zna
zbog čega; nem a čak ni A-ov bol kao izvor poticaja,
stoga se koleba izm eđu toga da se bori i ne bori dok je
A odlučan da se bori. N adalje, može li se u slučaju B-o-
vog rascjepa uopće govoriti o nekom pom jeranju opas
nosti? Bez svake sum nje, je r u krajnjoj lin iji B-a ne
ugrožava A, nego A-ov poticaj, tako da bi za B-a di
rek tn i p u t da skrši A -ovu vlast bio u u k lanjanju tog
izvora opasnosti (radi u k la n jan ja A-ove sile možda ima
drugih d irektnih puteva). Ovaj slučaj pokazuje, m eđutim ,
da se čak i onom, koji bi im ao sposobnost da izravno
prilazi opasnosti (u čemu bi možda bio njegov »im uni
tet«), može nam etnuti to pom jeranje borbe.
N ije teško raza b rati zašto su takve situacije za ljude
općenite, dok za životinje, unatoč pokusu, m ogu biti za
nem arene. Kad su životinje stalno izložene opasnostim a
koje su isto tako nepodobne da ih se identificira koliko
i neizbježne, tada se, općenito govoreći, pokreću zakoni
evolucije: Jedna vrsta propada, druga stupa možda na
njeno mjesto, potječući od onih 'koji su im ali najveću
moć prilagođavanja. Neku danu vrstu m ora se i može
d efinirati upravo apstrahirajući takve opasnosti. O brnuto
je kod čovjeka, čiji se »biotop« stalno m ijenja zato što
on proizvodi. Već Zbog toga što je odnos proizvoda i
sirovine tako teško shvatiti, o čemu svjedoče već m agija
i sada ekološka debata, svakodnevnica čovjeka jest da
se stalno dešava nešto neočekivano. Razvoj proizvodnih
54
snaga već je odavno pretekao ljudska biološka čula. Ali
kada se situacije, koje se možda mogu pojm iti samo
snagom apstrakcije, pokušava reproducirati u čulnoj spo
znaji, nem inovno se ja v lja ju rascijepljene slike. (Ovo m i
izgleda suštinom Holzkampove teorije opažanja, usp.
1973.) Kolodvor, telefon i drugi plodovi industrijaliza
cije potiču očevice njihove pojave, npr. B audelairea i
Prousta, da posegnu za n ajstarijim mitovim a; a što je
m it stariji, tim su nedvosm islenije im plikacije n ep rija
teljstv a i svireposti. Usprkos svemu, zbog neprisnosti
koju su sam i skrivili, ljudi, bar za sada, evoluciono ne
propadaju.
Opća definicija vlasti mogla bi glasiti: V last je stru
k tura posebne vrste borbi, naim e takvih u kojim a ne-
razrješiva nerazgovjetnost opasnosti borcima nam eće
problem identiteta; ona je ono što borci u takvoj
situaciji im pliciraju svojim djelovanjem , naim e rascjep
prem a van i prem a u n u tra (izm išljavanje n ep rijatelja
i/ili samo identifikacija kao neprijatelj evog neprijatelja).
Ova dvostruka stru k tu ra , kao što smo ran ije dokazali,
n ije nikakvo »-razdvajanje«, nego prva, elem entarna stru
k tu ra red a koja, sve dok je stv arn i izvor opasnosti ne
dostupan — ili također: sve dok općenito ne zavlada
raspoloženje da tre b a »-računati s nepoznatim «, a k tom e
i sposobnost da se u slučaju nužde p atn ji kaže »da« —
im a samo altern ativ u ludila. P ri čemu je jedna stvar
ja sn a > možda m oje u n u ta rn je stan je m ogu stabilizirati
putem izm išljan ja neprijatelja, ali vanjsko ugrožavanje
tim e je još poraslo; dok se branim od intim nog n ep rija
telja anonim na opasnost djeluje i dalje; vodim, ne zna
jući to, r a t n a dvije fronte.
55
će može egzistirati samo tako d a se u njem u »strateški
izbori.« uzajam no isključuju.) Predstavim o sebi legendu o
Solomonovom sudu (1. K raljevi 3, 16—28), bez Solomo-
na, ali s m ačevim a u rukam a prave d lažne m ajke. Sada
se više ne rad i o pitanju zašto se obe bore za dijete
nego o p itan ju zašto bi pobijedila lažna m ajka, inače
ženski Don Juan, koja p ristaje n a sm rt djeteta. Ona je
m anje rascijepljena od prave: njoj je stalo do d jeteta
samo kao do vlasništva, a prava m ajk a želi osim toga
da d ijete živi. Tko je u stan ju d a uzajam no izigra ove
nam jere i p ri tom se sam n e ra stije p i — i tu priča do
biva veliku dubinu: da je u danom slučaju Solom on
udario, da li bi u nj im ali povjerenja? — taj je pobjed
nik. Hegelova priča o »gospodaru i sluzi« slično je saz
dana. P rvi samo želi da bude sam ostalan. D rugi osim
toga i da živi. Budući d a se tu ne upliće nikakav »Solo
mon«, gospodar doduše može n a jp rije provesti svoju vo
lju protiv otpora, ali odm ah zatim odnos rascjepa se
preokreće. Gospodar želi uživati i stoga treb a kako ob
je k t pohlepe, tako i slugu koji ga p riprem a; a sluga sa
svoje stran e gospodara ne treba.
P ri svem u tom e m oram o stalno p aziti n a razliku
između v lasti i sile. Hegelov model pretpostavlja nasilnu
borbu, u kojoj o pobjedi odlučuje nešto drugo nego sila.
To drugo nazivam vlašću. Tim e se im plicitno pretpostav
lja nasilnu borbu s jednakim sredstvim a sile. Ako za
mislimo da borac, koji samo želi da bude samostalan,
stoji tu golih ruku, dok je drugi, doduše, kolebljiv ali
im a pušku — tad a je teško predskazati pobjedu. Ako su
obojica jednako odlučni ili neodlučni, pobijedit će, n a
ravno, onaj naoružani.
W eberova definicija onoga biti m oćniji govorila je
o provođenju vlastite volje, pa i protiv otpora, »bez ob
zira na čemu ta šansa počiva«. Ali jedno važi za sve te
»bez obzira« — slučajeve, naim e da je onaj nem oćniji
rastijep ljen iji od onog moćnijeg; stoga to spada u defi
niciju. Čak onaj čija je vlast posredno u posjedovanju
puške, nadvladava njom e neposredno samo zato što onog
nemoćnog cijepa n a liniji »pare ili život« (ako se um je
sto toga radi o posjedovanju sredstava za proizvodnju,
to glasi »radnu snagu ili život«.) To je strategija rascjepa
koja (u oba slučaja) ne funkcionira uvijek zato je r ne
čuvaju svi napadnuti svoj život po svaku cijenu i zato
je r svaki napadač n ije im un n a iskoristivi sam orascjep
samo zbog toga što posjeduje »oružje«. (Važno učenje za
revolucije.)
56
Iz ovih razm išljanja proizlazi da netko može »biti
moćniji« (ili nem oćniji) ne prim jećujući to uopće. J er
radi toga što je netko u odnosu na dani objekt m anje
rascijepljen nego netko drugi, uopće ne treba diskurzivi-
rati taj o b jekt kao objekt borbe — a pogotovo ne stv ar
no »oružje«. Ta'kav objekt netko može uvijek »uzeti«,
dok drugi »oko njega kruže« i stalno ga izbjegavaju. Ta
ko je izvjesna vrsta »proleterskih intelektualaca« rascije-
pljena u pogledu znanja zato što ne mogu ukloniti i ne
žele zaoštriti »diobu na fizički i um ni rad«. To im a za
posljedicu da velike dijelove znanja bez borbe prepuštaju
svojim protivnicim a, ne usvajaju ga, ne prim jenjuju.
S tv arn a borba pri svem u tom e uopće se ne odvija, ali
posljedice su silne. Ili: mnogi am erički m uškarci pretpo
stav ljaju tip M arilyn Monroe, dok am eričke žene vjero-
vatno p retpostavljaju m uškarce koji njih pretpostavlja
ju. »Zbog toga« neki m uškarci im aju m erak na neke že
ne sa silikonskim um ecim a u p rs im a . . . Cak i ako u
snu ne žele tjelesno sakaćenje žena i ako ih čak ni ne
prim jećuju, činjenica je da su u pogledu fizičkog izgle
da m anje nego žene rascijepljeni u bivstvo van je i bivstvo-
vanje za druge. Oni, dakle, jesu u položaju onog moćnijeg
i zbog toga profitiraju. Možda se granica odgovornosti
kreće duž p itan ja da li se svjesno ili nesvjesno profitira.
U ig ri vlasti sudjeluju, m eđutim , oba slučaja.
Od n jih treba razlikovati treći slučaj kada se, da bi
se pobijedilo, ,■i zaziva rascjep. Tako između nam jere »ima
ti svoje dijete« i nam jere «im ati ga živog« nem a po sebi
proturječja, gotovo n i razlike; a kada se ta m ajušna di
ferencija razvija u suprotnost, to nije snagom Hegelove
dijalektike bića, nego zato što je proizvodi Solomonov
mač. Tako bi Solomon, koji. po svemu sudeći ne pati
tako mnogo zbog moguće sm rti djeteta, bio moćniji od
m ajke čak i onda kada inače, kao vladar, ne bi bio onaj
najm oćniji.
Pređim o sada na pitanje vladavine i onoga biti-naj-
-m oćniji. S tru k tu ra Solomonove odluke, koju smo do
sada apstrahirali, ili bolje rečeno, način njenog ostvare
n ja je egzemplaran. K arakterizira ga oštra prekretnica:
u početku se kralj priprem a da dijete rasiječe. To bi mo
gla učiniti i lažna m ajka kad ne bi bilo legitimnog mo
nopola sile države. Tada bi ona bila ona m oćnija. Ali
kralj potom povlači mač; njegova se uloga odvaja od
uloge lažne m ajke; na kraju tog svirepog puta nalazi se,
iznenađujuće, dobro. Solomon dem onstrira dvije spo
sobnosti koje vjerovatno obije kvalificiraju za vladanje:
sposobnost da izazove rascjep (ne cijepajući pri tom sa
57
mog sebe) i sposobnost da istovrem eno bude n a obije
stran e jednog borbenog fronta; da s lažnom m ajkom su
d jeluje u p riprem anju ubojstva, s pravom m ajkom da
dijeli ljubav prem a djetetu; da jednu raskrinka, drugu
prestraši. Divide et im pera.
K onstelaciju, koja se ovdje pokazuje, nazivam ras
cjepom drugog stupnja ili stru ktu ro m pom jeranja vlasti.
Moglo bi se govoriti i o »stru k tu ri biti-naj -^moćnij i«.
U svakom slučaju svjesno n e govorim o s tru k tu ri vlada
vine i to upravo zato što slijedim W eberovu definiciju
vladavine. Ako vladavina znači šansu steći pokoravanje
nekoj naredbi, onda vladavina i biti-naj-m oćniji nipošto
nisu isto. Steći pokoravanje mogao bi i netko tko n iti
cijepa n iti zatiče rascjep. O brnuto, onaj tko je »najm oć
niji« tim e je doduše često najviše osposobljen da vlada.
Ali ne uvijek: može se desiti d a za vladanje n ije »spo
soban« je r im a nešto važnije da r a d i . . . Ili d a hi njegov
pokušaj da vlada doveo u p itan je njegovu v la s t. . . Da
se zadovoljava tim e da cijepa i uzajam no izigrava, dok
jedan d rugi pored njega stiče pokornost m ada istodobno
nije najm oćniji: zato što su njegove naredbe rascijeplje-
n e . . . (slučaj klase kapitalista).
Posm atrano čisto form alno, ta konstelacija ne posto
ji ni u čem drugom nego u taloženju dvaju rascjepa.
D vijem a zaraćenim p artija m a pristupa treća (pri tom ne
igra nikakvu ulogu da li se form ira od n jih sam ih ali do
lazi izvana) koja se bori protiv borbe i p ri tom rascjep
još jednom cijepa (koji je, kao što smo rekli, po m oguć
nosti sam a izazvala; no može ga i zateći). Cim, dakle,
jedna »partija« ne cijepa jednu nego dvije druge, koje
se istodobno i m eđusobno cijepaju, i p ri tom ostaje kon-
zistentna »partija«, predleži »rascjep drugog stupnja«.
Engelsova teorija države ovu misao najjednostavnije
zorno predočava. Klase se bore oružjem i postoji opas
nost da će uništiti društvo. Tada se form ira jedna p ar
tija koja, s ciljem ili izgovorom da želi sačuvati jedin
stvo društva, oduzim a oružje od oba tabora, dakle, osu-
jećuje njihovu borbu na liniji; cijepa uništavalačka sred
stva versus neuništavalačkih; čime borba, naravno, ne
p restaje ni n a prvoj n iti na drugoj razini rascjepa. P u
tem ovog »prim jera« državu se s Engelsom generalno
može poimati kao takvo zbivanje kada se n a rascjep dru
štva u neprijateljske tabore reag ira rascjepom tog
rascicna. naim e otcjeplieniem onih elem enata sukoba
koji bi, da im je ostavljeno n a volju, mogli dovesti do
potpunog raspada, tj. do sam ouništenja društva. D rugim
riječim a, tu protivništvo p artija biva prikriveno protiv-
58
ništvom između oblasti reda — p ri čemu uvijek valja
isticati da se rad i o određenom redu, redu rascjepa —
i oblasti nereda koja usprkos tome neizbježno postoji,
m ada ograničena, ali ograničavajući ujedno i sam a ob
last reda. (Usp. Jag er 1983, str. 134. i dalje.) Uostalom,
to je zbivanje koje se svakodnevno reproducira; sjetim o
se samo rascjepničke uloge sudske presude u borbi protiv
poletne piste Zapad.
O pitan ju države ne može se i ne treba dalje disku
tirati na ovdje izabranoj form alnoj, apstraktnoj razini.
Samo ra d i razjašn jen ja pojm ova valja još dopuniti: Iako
bi možda im alo sm isla poim ati državu zajedno s Maxom
Weberom kao odnos vladavine (1956, str. 1043) — dok
je Engels, što sada možemo reći, određuje samo kao od
nos vlasti — njen je značaj za političke borbe ipak prije
u tome što je ona odnos vlasti, tačnije: »integracija od
nosa vlasti«. Ali u tom pogledu nećemo stići daleko ako
je definiram o redukcionistički putem njenog specifičnog
sredstva fizičkog nasilja, kao da se radi o tom e da se u
borbam a znade da je doista država ta kojoj smo potči-
njeni iz nedokučivih razloga. Antonio Gramsci je taj koji
je pokazao da država, pošto je iscrpla svoja sredstva
sile, još nipošto nije poražena. S druge strane, definicija
putem odnosa vlasti možda je suviše m aglovita: »odnose
b iti-naj-m oćniji« trebalo bi posm atrati specifičnije. A
definicija da je država u m edij vladavine prevedena in
tegracija svih odnosa biti-naj-m oćniji (tj. svih u d ru
štvu rasu tih tačaka koje se stru k tu rira ju s rascjepom d ru
gog stupnja), bila bi također suviše općenita već zato što
zapostavlja pitanje kapitala. Ipak, dalje bi nas moglo
odvesti pitanje koji je kriterij jedinstva rasipanja onog
među sekundarnim rascjepim a koji je historijski odre
đenu državu preveo u m edij vladavine. Svi ostali sekun
darni rascjepi bili bi ili potencijalna uporišta te države
u društvu, ili, uporišta strategije alternativne države.
Kada bi istodobno postojala neka apsolutno nedržavna
strategija, ona bi se m orala oslanjati na nešto drugo a
ne n a sekundarne rascjepe.
Radi daljnjeg pojašnjenja, »rascjep drugog stupnja«
povezali smo s pojm ovima vertikalnosti, centralnosti,
pom jeranja i reda.
Među najinteresantnije oblasti prim jene pojm a »ras
cjep drugog stupnja« spada stvarno država. Država, kao
i druge ideološke sile, izgleda u uobičajenoj predstavi
topološki kao »gore«, tako da P rojekt teorije ideologije
definira ideologiju upravo kao »podruštvljenje odozgo«
(PIT2 1982, str, 181). Ali izraz »gore« n ije samo čisto
59
m etaforički — vladine klupe već odavno nisu tako uz
višene kao npr. restoran n a F un k tu rm u — već bi, šta-
više, treb alo istražiti kako uopće dolazi do te m etafore.
Zato što su sinovi m anji od očeva? Zato što oni niskog
položaja pred gospodom o baraju pogled? Ili zato što
državu, idealistički brkajući geom etriju i stvarnost, po
im am o kao aksiom koji im a još samo izvode izvan sebe,
ispod sebe, kao v rh piram ide? U svakom slučaju, ta m e
tafo ra pokazuje možda priviđenja sudionika igre vlasti,
ali n e n jen u s tru k tu ru (vid. tako đer H olzkamp 1983).
Stvarno je opravdani je o crtati državu kao centar.
Oni koji se bore protiv borbe postavljaju se u svakom
pogledu »-između-« boraca, tako kao što prerušeni Sieg
fried stavlja svoj sveti pocinčani m ač izm eđu sebe i B ru-
nhilde; i kada država s tru k tu rira čitav prostor takvih
borba, onda to čini tim e što štiti sve linije fronte borbi
kako bi mogla reći svoju u v ijek jednostavnu riječ po
m irenja; u tom e se sastoji n je n a »-integracija odnosa vla
sti«. (Sastoji se, drugim riječim a, u rascjepu p artije i
njegovom »ublaživanju«). M eđutim , i u takovom načinu
gledanja oma nešto netačno zato je r nije n ajp rije centri
ran rascjep drugog nego već rascjep prvog stupnja, samo
što je tu centar tako rekavši prazan: to je praznina bor
bene fronte koju neprestano zauzim aju obije zaraćene
strane. Za rascjep drugog stupnja specifično je samo to
da centar kao takav postaje m anifestan.
Ako se odnose vlasti može putem centralnosti oka
rak terizirati isto tako općenito kao putem rascjepa, nije
li onda pogrešno definirati vlast samo putem rascjepa?
N ije: pojam rascjepa je tem eljniji je r samo on omogu
ćuje da se suoči razlika izm eđu »latentne« i »m anifest
ne« centralnosti, dok obratno, pojam centralnosti ne vodi
pojm u rascjepa niti razlikovanju dvaju stupnjeva ras
cjepa.
I pom jeranje je obilježje rascjepa i prvog i drugog
stu p n ja koje postaje m anifestno tek kod ovog posljed
njeg. »Od samog početka« borbe, koje poimamo kao bor
be za »vlast«, nisu up rav ljen e protiv stvarnog izvora
opasnosti. Ali kod rascjepa drugog stu p n ja n e pom jera
se samo stv arn i izvor opasnosti nego i znani objekt bor
be i sam o se stoga javlja pom jeranje boraca. (Što ne
znači da »smisao« toga m ora biti shvaćen). U načelu,
pom jeranje može poprim iti tri oblika: 1. Borite se za ne
što drugo! (Npr. ne za sadržaj odluka o investicijam a,
nego za p itanja raspodjele koja iz n jih proizlaze; ne za
nastanjivanje praznih stavova, nego za kodiranje ju ri-
stičkih simbola u kojim a se oni pojavljuju; ne za pitanje
60
stacdoniranja raketa, protiv čega je u SR Njemačkoj ve
ćina, nego za p artijsk e povlastice i kandidate za kance
lara.) 2. Borite se krišom ! (Slučaj mladog S partanca koji
svog n eprijatelja, vuka, skriva pod ruho zato što zakon
ne dopušta druženje s vukovim a; ali iborba se nastavlja
pod r u h o m .. . ) 3. Borite se kasnije! (N apuštanje 'kuća
da, ali »ne u sadašnjem trenutku«! Ponovni prijedlog
odluke o B rokdorfu za deset godina! O dluka o stacioni
ran ju rak eta te k n a idućem partijskom kongresu! Staci-
oniranje rak eta tre b a n ajp rije odgoditi!)
Takva pom jeranja možda ne trp e svi pasivno, ali ako
samo neki dopuste da ih se »pomjeri« — rascijepljeni su
6Vi.
Napokon, rascjep drugog stu p n ja čini m anifestnim
učinak rascjepa u pogledu reda, učinak koji već po sebi
pripada rascjepu prvog stupnja. Potiskivanje borbe koje
ju prigušuje po m ogućnosti do nevidljivosti; centar kao
orijentaciona tačka, bilo u prostoru, bilo u vrem enu
(»početak« je vrem enski centar n a koji se veže svako
drugo vrijem e; K laus H einrich je upozorio da je u n a j
starijim evropskim jezicim a za početak i vladavinu po
stojala sam o jedna riječ [1981, str. 39]); — to shvaćam o
kao red. N aprotiv, rascjep (prvog stupnja) obično se po
im a kao nered. Samo u otvorenom ratu, u m entalitetu
vojnika koji razlikuje protivnika u sportu od opasnosti
poplave boljševizma, može se pokazati skrivena istina
da je -sam rascjep odnosna tačka reda. Postavlja se,
m eđutim , p itanje ne stv ara li rascjep drugog stupnja čak
više nereda nego onaj prvog stupnja, je r ako jedna od
borbi predstavlja nezavisni izvor opasnosti, moglo bi se
desiti da će taj izvor kum ulirati tim više što se duže od
gađa bilo kakvu pro tu m jeru ; u jednom tren u tk u mogao
bi postati tako velik da šaljive igre rascjepa na njega
ne djeluju. Ovo p itan je postavlja se posebno zbog toga
što i oni, koji bi izvoru opasnosti mogli direktno prići,
m oraju prvo proći kroz dani raste r rascjepa. N ajprije
će biti nužno latentnu .borbu svesti na m anifestnu, tj.
um jesto protiv borbe, boriti se protiv potiskivanja borbe
i tim e » p artiju reda« ponovo pretvoriti u proizvođače
agresivne slike neprijatelja, što ona u osnovi jest; čak
ako to i uspije i ako čak okončamo s posljedicama, v r i
jem e je protraćeno.
1. 2. 3. Da li je vlast neizbježna?
Što se može učiniti protiv vlasti? O tom e se n a ov
dje danom nivou apstrakcije može malo reći. Možda i n e
61
m a sm isla pitanje postaviti tako općenito. No pod p re t
postavkom da slijedim o ovdje iznesenu definiciju vlasti,
moguće je navesti neke k riterije koji osiguravaju p rih
vatljive odgovore:
1. Borba protiv onog najm oćnijeg n e utječe n a egzi
stenciju onog biti moćniji, borba p rotiv onog m oćnijeg
n e u tječe n a egzistenciju vlasti. (U sprkos spoznaji, če
sto neće 'biti moguće tu utjecati.) O brnuto, tre b a očeki
v ati da će se, sve dotle dok postoji pozitiv vlasti, kom pa
rativ i su p erlativ vlasti u v ijek reproducirati. S druge
strane, stvarno još nikada n ije naveden neki prihvatljivi
razlog za p retpostavku da se »vlasti ne može izbjeći«.
2. Pozitiv vlasti, gdje god s tru k tu rira neko stanje
stvari, biva uklonjen upravo u onoj m jeri kako se ras-
-cjepljuje, uz pretpostavku da se istovrem eno s uklanja
n jem red a kao rascjepa stvara alternativa reda za tad a
ponovo slobodno »rasute« elem ente. Ovaj proces nazi
vam razvlašćenjem . Možemo ga zam isliti čak i kod iz
vora opasnosti koji ostaju jednaki; u svakom slučaju, još
nije dokazano n i to da su p om jeranje i potiskivanje p ri
rodno svojstvo ljudi. S d ruge strane, moglo bi se te k n e
stanak, odnosno dovođenje-do-uništenja izvora opasno
sti sm atrati presudnim probojom n a putu u k la n jan ja vla
sti koja bi tada tako rekavši rad ila n a prazno.
3. Bez obzira u čemu se sastojao »izvor opasnosti«
(upotrebljavam ovaj izraz čisto nom inalistički: u danom
tre n u tk u postojat će cijela m reža većih i m anjih »opa
snosti« različite stru k tu re , koje pospješuju rascjep i koje
su različite za razne individue, grupe i veće političke
jedinke; neke će se moći identificirati, a neke ne; no
moguće je zam isliti da su neke naročito teške za naro
čito m nogobrojne i da dh se može identificirati, tako da
može postojati šansa d a ih se b a r savlada i tim e rak
rascjepa reducira na »dobroćudne otekline«), moći ćemo
mu se suprotstaviti, u postojećoj situaciji vlasti, u vijek
samo posredno preko vlašću induciranih pom jeranja.
P retpostavim o da nam je uspjelo da u nekom načinu
proizvodnje utvrdim o sm rtonosno žarište opasnosti. Taj
način proizvodnje neće nam se nigdje suprotstaviti u
čisto ekonomsko »po sebi«, izvan shem a red a i tim e iz
van vlasti; pojavit će se u njim a i nigdje drugdje. Jedna
je stv ar pokušati dokazati da je »vlast« ili izvjesni kvan
tum vlasti posljedica određenih ekonom skih struktura.
Druga je stvar djelovati pro tiv tog konteksta. D jelan je
je s p itanjem vlasti uvijek neposredno konfrontirano.
4. Sve strategije razvlašćenja im at će jednu stv ar
zajedničku: O rijen tirat će se n a to da stanem o n a obije
stran e jednog fro n ta (otcjepljenje) i budem o protiv obije
strane (pozivanje n a stvarne izvore opasnosti) i da poku
šamo izazvati »-jedinstvo u razaranju« (alternativu reda).
P ri tom se m ora voditi računa o tom e da se ta obiljež
ja dade m eđusobno odvojiti. S trategije razvlašćenja mo
gu se prom etnuti u strategije produbljenja rascjepa prvog
stu p n ja (kada je postignuto samo »razaranje« ali nikakvo
jedinstvo, tada raste samo pritisak rascjepa od strane
etablirane vlasti) ili drugog stu p n ja (kada se problem a
tiku »razaranja« sasvim zapostavlja, tada preostaje u put-
stvo za djelovanje za takve koji hoće da postanu »naj
moćniji«). U spješna strategija razvlašćenja m ora sadrža
vati ono što Foucault opisuje kao »kodiranje tačaka o t
pora«; u ovdje preziciranom sm islu: uspostavu odnosa
koegzistencije izm eđu svih društvenih m ikrooblasti u ko
jim a se, obećavajući uspjeh, nastoji realizirati red u ra
zaranju (ne-centralistički red, red usprkos odustajanju
od pom jeranja i potiskivanja).
Predgovor
63
istodobno odnosna tačka i rezu ltan ta m ikrotvorevine ko
ju treb a analizirati. Općenito govoreći, moj pristup, n a
glašavajući fenom en rascjepa, ističe prigovor u odnosu
n a dvije međusobno povezane tendencije u lite ra tu ri o
partijam a: prigovara tendenciji koja u »-nadmetanju p a r
tija« vidi neku vrstu kolektivnog procesa spoznaje u ko
jem se putem stv ara n ja zaoštrenih v a rija n ti odluke do
b ro prip rem a iznalaženje odluke, te istovrem eno nem oć
noj p rotu tendenciji koja, u želji da izbjegne ideologiju
kolektivnog procesa spoznaje, osporava u cijelosti egzi
stenciju različitih v arijan ti i »-konkurencije«. — N ajzna
čajniji au to ri za moj pokušaj su, s jedne strane, M arx,
G ramsci, Foucault i, s d ruge strane, Lipset, Rokkan, So-
rauf, Sartori. Moj rad se sastojao u tom e da ove autore
(pored ostalih) rein terp retiram sa stanovišta pretpostavki
vlasti. Moja m etoda izlaganja orijentirana je prem a M arx-
ovoj — »uspon od apstraktnog p rem a konikretnom«: n a
stojim d a fenom en partije, koji je i na malkrorazini
p rije svega zbunjujuće kompleksan, n e razlažem klasifi
cirajući ga u dijelove, d a ga također ne posm atram in-
d uktivistički kao krunisan je em pirijskih pojedinačnih
generalizacija (tako rek av ši kao neki »susret treće v r
ste« koji, m eđutim , brojni politolozi očigledno zbilja oče
kuju) i da ga isto tako pragm atički ne razvodnim u
»mrežu teo rijskih problem a«; nastojim ga, naprotiv, ra
sta viti u razine m odela koje se podižu jedna na drugoj.
T um ačenje pojedinih aspekata fenom ena p artija tada
svakako polazi od p itan ja na kojoj razini ono tre b a uop
će da uslijedi.
Ali zašto m akrofiziku oblika p a rtije tem atizirati kao
»integracijsku funkciju partija«? Prvo, zato što v je ru
jem da se najprije m ora razjasn iti funkciju oblika par
tije kako b i se potom moglo osnovano rasp rav ljati o n je
nim organizacijskim varijantam a, načinim a postanka,
procesima razvoja i obraosu postupanja. Na slijedećim
stranicam a nalaze se stoga izvodi o ovim drugim aspek
tim a samo u tezama, s tim e što su teze izvedene iz funk
cionalne analize. Drugo, zato što »integracija« s pozicija
pretpostavki vlasti izgleda kao oznaka za ono specifično
interesan tn o u obliku partije. P aradoks »konkurencije
partija«: 'borbom osigurati jedinstvo? (Ili u stvarnosti ne
ma uopće nikakve borbe?) »Integracija« nam služi samo
kao odgovarajući zbirni pojam za fu n k cije oblika p artije ;
za svaku pojedinu fu n k ciju treba te k pitati. Ponajprije
će valjati objasniti na čem u treba »integrirati« (što osi
gurati). Treće, posljednjih godina m nogo se govorilo o
»prestanku funkcije partija«. N akon uspona »zelenih«
64
isto tako glasno se govori o prestanku funkcija narodnih
partija. Ta m išljenja su u ponečem nejasna; riječ je o
ne jasnoći koja se ponekad tiče već pojm a funkcije kao
takvog; stoga počinjem s raspravom upravo o pojm u
funkcije. Za u nastavku razvijene funkcije partijskog
sistem a i p artija važi da se one mogu »izgubiti« samo
po cijenu ukidanja kapitalističke društvene formacije.
Cini mi se da bez takve teorijske paradigm e i pristupa
(tj. bez ozbiljnog odnosnog problema) nem a puno smisla
baviti se uopće pojm om funkcija.
Način izražavanja u slijedećem, drugom poglavlju
jako se razlikuje od onog u prvom. S jedne strane, to
je zbog isključivo politološkog studijskog m aterijala iz
nad kojeg se u pisanju teško uzdići, a s druge strane,
zbog toga što je prvo poglavlje napisano godinu dana
nakon drugog (mada je u osnovnim idejam a koncipirano
istovrem eno kada i prvo). Nisam pokušao izgladiti ovu
diskrepanciju.
5 Marksizam u svetu 05
toda vidi se po tom e što se 1) dvije oblasti razlikuje,
ovdje ekonom iju i državu, 2) jedna od oblasti, ovdje eko
nomska, važi kao polazište (oblast argum enta, skup pra-
slike) i 3) izm eđu svakog pojedinog elem enta obiju obla
s ti uspostavlja stabilna veza, polazeći od pretpostavke
da elem ent iz skupa praslike može egzistirati samo uz
istovrem eno postojanje pridruženog elem enta iz skupa
slike. Ova m etoda razlikuje se od m atem atičke u dva
pravca. Prvo, pretpostavka »istovrem enog postojanja«
svodi se kod m atem atičkog pojm a funkcije n a trivijalnost
da je elem ent iz M elem ent funkcije samo onda kada
m u se prem a pravilim a pridružuje jedan elem ent iz N,
što n aravno n e znači da n i inače m atem atski ne »egzi
stira«; dok pojam funkcije kod B la n k ea/Ju rg en sa/K a s-
tendiecka, naprotiv, znači da elem ent M egzistira samo
onda ako je elem ent funkcije. Drugo, svi politološki au
to ri p o tcjenjuju m atem atičko pravilo po kojem elem entu
M treba tačno d a odgovara jedan elem ent N. — J a se,
dakle, pozivam n a tu osnovu i govorim o B-u kao »funk
ciji«, recim o funkciji partije, onda kada želim reći da je
B fu n k cija u odnosu na A , da je B puko sredstvo kojim
se na A »cilja«, odnosno A -u »služi« i da je B n užni
u v je t za A.
Dok prvo i treće značenje, uzeta za sebe, mogu ka
rak terizirati i pojam zakona je r izražavaju jedan čisto
form alni odnos im plikacije (A im plicira B), drugo zna
čenje, koje k onstatira B-ovu o rijen taciju n a cilj, može se
p recizirati vjerovatno samo sistem sko-teorijski, što su
au to ri kao Deutsch, Naschold (1972) i drugi i pokušavali.
Za m oje potrebe gornja form ulacija ipak je dovoljno
precizna. D ostaje da se funkcije ne razgraniči samo od
zakona, nego i od norm i i obrazaca postupanja. N orma
govori što tre b a d a egzistira, obrazac postupanja opisuje
pravilnost onog što egzistira. A gornja form ulacija ne
iskazuje n išta ni o postojanju n iti o tre b an ju . J a mogu
n pr. B označiti kao »funkciju«, ne da bi, recimo, ute
m eljio postojanje, nego »propast«, odnosno »nepostanak«
A-a, tim e što ukazujem n a »iščezavanje«, odnosno »ne-
-ispoljavanje« B«a; a pri tom ne igra nikakvu ulogu da
li B-ovo »iščezavanje« pozdravljam ili zbog njega ža
lim. F unkcija je u neku ru k u »potrebni zakon«, potre
ban U relaciji prem a prem isam a koje pak sam e nisu »po
trebne«. Ona ne kaže što je st ili m ora biti, nego što »bi
m oralo biti«.
N astavak je posvećen integracijskoj funkciji parti
ja. Piri tom ću, u skladu s pretpostavkam a vlasti, »inte
graciju« poim ati kao efek t s tru k tu ra rascjepa, kao po
stoj anje-u -redu-rase jepa. Zatim se n ajp rije postavlja pi
tanje tko je ili što u odnosu n a partijski rascjep (na
sistem partija koje su u »konkurenciji-«) »onaj moćniji«,
na čemu se integrira. Ali ako smo identificirali »odnosni
problem« (W iesendahl 1980, str. 191), tada možemo, po
vratno, tek navesti koja obilježja p artija jesu ili bi bila
»funkcionalna«. — Zamislivo je, m ada ne vjerovatno, da
neka analiza pokaže da p artije nem aju uopće nikakva
»funkcionalna« obilježja u odnosu n a pretpostavljeno pi
tanje cilja. To bi npr. bio slučaj kada ibd one, doduše
postupale integrirajući, ali bi p ri tom željeni efekt vlasti
nastupio i bez tog postupanja, tj. i pri nekom drugom
postupanju, postupanju neke institucije koja nije p artij
ski sistem. S druge strane, ta institucija, ukoliko im a
ona »funkcionalna« obilježja, proizvest će stvarno onaj
efekt vlasti samo u onoj m jeri u kojoj postoji stvarno
integracijsko postupanje koje instituciju i njene »funkci
je« realizira. V jerovatno u zbilji nećemo naići n iti na
jedan od ta dva ekstrem a, n i na integracijsko postupanje
bez integracijske funkcije, niti na integracijsku funkciju
bez integracijskog postupanja, ali ćemo kod realizacije
funkcija naći m anje ili više funkcionalne načine postupa
nja i oni su tada — n e funkcije, je r one ne egzistiraju
izvan načina postupanja — ti koj:i m anje ili više pro
izvode efekt vlasti. Cime se pak stv ara ju načini postu
panja, to je drugo pitanje; no u svakom slučaju ne pu
tem funkcija. Sto su oni uopće, to je također drugo pi
tan je; u svakom slučaju, ne poznajemo ih kada poznaje
mo samo funkcije; moramo, naprotiv, poznavati i pred
m et čiji otpor postupanje u skladu s funkcijom, tj. s
željenim efektom vlasti, slama.
U funkdonalno«analitičltim modelima p artije govori
se npr. o tom e da partije agregiraju interese kako bi
rasteretile proces državnog odlučivanja. Cak ako pretpo
stavim o da je ovaj funkcionalno-analitički iskaz tačan,
iz njega se ipak ne razabire: da li se proces državnog
odlučivanja rasterećuje; kako postupaju partije koje ag
reg iraju interese; zašto tako postupaju; postoji li agre-
g a d ja in teresa?
67
tegriranju, također gotovo autom atski prihvaćaju da je
država ta kojoj se tim e omogućuje opstanak. Ako, n a
protiv, pretpostavim o neki drugi »odnosni problem«,
npr. stjecanje v lasti p artijskih vođa, provođenje in te re
sa odozdo, rješen je konflikta, onda p redm et diskusije
nije više integracijska funkcija koja nas ovdje zanima,
nego se postulira druge funkcije, npr. m aksim iranje gla
sova ili participaciju. P redstava da partije, doduše, stv ar
no integ riraju, no ipak sa efektom političke reproduk
cije kapitalističkog načina proizvodnja, ušla je u tu kon
stelaciju pretpostavki utoliko što se opstanak države —
šire: razdvajanje države i društva, javne i priv a tn e sfere
— proglašava upravo glavnim uvjetom te političke re
produkcije; p artije su nužni i »poslužujući« u v je t dr
žave, država je sa svoje stran e isto ta k av u v je t ekono
m ije; a teorijska posljedica je st da se autori, koji tako
arg u m en tiraju, u svom neposrednom raspravljanju o fu
n kcijam a partije zapanjujuće m alo razlikuju od onih au
tora za koje je opstanak države posljednje teorijsko po
lazište.
Neću se povesti za tom metodom, nego ću pokušati
u čiti od »državom fiksiranih« teoretičara integracije. Ia
ko će značenje države kao cilja integracije v aljati rela
tivizirati, ip ak je znatan doprinos Lipseta, S artorija i
drugih u osvjetljavanju u vjeta integracije koje partijski
sistem stv ara ili bi m orao stvoriti. A n ared n a razm atra
n ja posebno će olakšati okolnost d a se u toj tradiciji o
u vjetim a in tegracije razm išljalo odvojeno od dvopartij-
skog ili višepartijskog sistem a. P ri tom prihvaćam p re t
postavke o dvopartijskom sistem u sam o uz ogradu da
taj sistem tre tiram kao apstraktni m odel koji omogućava
da se osnovne značajke p artijskih sistem a lakše analizira
nego kad bismo se sm jesta upustili u posm atranje stv ar
nog obilja zaraćenih partija. To će se pokazati tačnim
kod određenja »odnosnog problem a« partijsk ih sistem a.
2. 2. 1. D vopartijski model
70
koja je k arakteristična upravo po tom e što oblik p ar
tije, ovdje prvenstveno jednostavno u smislu otvorenog i
perm anentnog političkog konflikta, uključuje a ne is
ključuje. Pojam p artije tu je, dakle, sasvim rezerviran
za jedno historijski određeno stanje stvari; a ovo se po
ima n a klasično historicistički način od »početaka«. P ar
tijski rascjep, n astavlja Sartori, svuda je pretpostavljao
jedinstvo države, stoga je za vrijem e francuske revolu
cije bio nezamisliv, a u Engleskoj postao zamisliv tek
nakon okončanja Gloroius revolution. Ali kad je p artij
ski sistem jednom etabliran, tada za nj postoji, jedan
nepovratni red: »odgovorna« vlada; »realitet« izbora koji
dovode do »odgovarajuće« vlade; i etabliranje p artija
kao jednog supsistem a u političkom sistem u tvorili su
stepenasti slijed (str. 23). Kod takvog logičko-historij-
skog posm atranja sad slijedi još i četvrti stupanj u kojem
pravo glasa n e ostaje naprosto samo »realitet« koji u tje
če na politiku vlade, nego se uopćava i dovodi do siste
m a m asovnih partija. Za taj stupanj se kaže da on, do
duše, modificira p artijski sistem , ali ipak n ije odgovo
ran za njegovo etabliranje (str. 22). U ovom iskazu poj
movno se na realističan način poistovećuje partijski
sistem i S artorijevu teoriju prvog stupnja partijskog
sistema. Dakle, početak im a moć definicije. Uostalom,
treba je k ritizirati i zbog njene perspektive. S artori, ta
kođer fiksiran na državu, stavlja se u položaj parlam en-
taraca koji su već prije općeg prava glasa bili rascijep-
ljeni n a grupe, a nakon uključivanja masa u politiku
m oraju se osim toga još i brinuti da ih mase podrže.
Ovo razm išljanje je pogrešno počevši od svoje prve p re
mise. Ako je historijski tačno da partijsk i rascjep p ret
postavlja jedinstvo države, onda je isto tako sistem atski
tačno da jedinstvo određenih država, i to upravo onih
koje su s naučnog i političkog aspekta najinteresantnije,
pretpostavlja p artijski rascjep.
P ri načinu posm atranja koji ni »državu« ni »par
tije« kao n athistorijsku apstrakciju ne želi opredm etiti,
nego te k u oba sm jera reflektirati historijski određeni
oblik putem kojeg politički m ehanizm i tvore funkcional
nu vezu s kapitalističkim načinom proizvodnje, čini mi
se da u građenju teorijske koncepcije o partijam a nije
prihvatljivo pribjegavati počecima državno licencirane
konkurencije partija. To je, po mom m išljenju, im pli
citno pokazala tzv. debata o izvodu države, iako se i tu
pogledi mogu razilaziti. Naime, kod učesnika te debate
često nailazim o na jednu argum entacijsku figuru koju je
možda posebno jasno form ulario Bader (1976, vid. o to-
71
me Jag er 1980b): kaže se da državu kapitalističkog n a
čina proizvodnjo konstituiraju prav n i oblik i klasna v la
davina (moralo bi se u stv ari govoriti o »klasnoj vlasti«,
vid. gore 1. 2. 2.); da se klasna vladavina — kapitalis
tičke n ad radničkom klasom — provodi u obliku pravne
države; i da ta identifikacija im a svoju ekonom sku bazu
u razvijenom kapitalističkom d ru štv u robne razm jene
čiji su pojedini članovi a p stra k tn i homogeni posjednici
robe i istovrem eno, kao posjednici posve različitih roba,
klasne individue koje se uzajam no izrabljuju. Ali s prav-
no-državnim oblikom — i tu je poen ta — n e može se
opisivati jedno stanje u kojem, s jedne strane, još uopće
nem a općih izbora i, s druge strane, n iti spom ena v rijed
nog p roletarijata, dakle, n i pravnog oblika u odnosu na
p ro letarijat, n iti pro le tarijata kao p redm eta klasne vlada
vine. Kao što se zna i iz historijskog razvoja, nastanak
p ro letarijata i borbam a izvojevano opće pravo glasa m e
đusobno su izravno ovisni, a budući da je p ro le tarijat s
druge stran e dio kapital-odnosa, bilo bi naprosto apsurd
no form ulirati te o riju p artija koja se poziva n a kapita
listički način proizvodnje a svoj pred m et historijski p re t
postavlja općem pravu glasa.
Ali ako se pojam p artije veže uz pojam općih iz
bora, onda se opet ja v lja trilem a em pirijskog m iješanja
države, d ruštva i p a rtija je r upravo opće pravo glasa,
kada je k rajn je konzekventno provedeno, čini tenden-
d js k i sve članove d ru štv a individuam a koje se identifi
ciraju s jednom ili naizm jence s više partija, a sve d r
žavne agente članovim a p arties-in-office. S takvog sta
novišta, daMe, i dalje je prisutno p itan je ne bi li možda
bilo razum no da se funkcionalnim odnosnim problemom
p artijskog sistem a proglasi izravno opstanak kapital-od
nosa, a ne država pom iješana s partijam a.
Činjenica da M ichael G reven (1977) usprkos orijen
taciji n a onu debatu o izvodu države — posebno na
B la n k ea/Jiirg en sa/ K astendiecka (1975), usprkos uvodno
citiranom opažanju da se p artije i država međusobno
potpuno prožim aju i usprkos, -protiv Foulantzasove teo
rije države (1974) uperenom , retoričkom pitanju što je ta
država »o kojoj je ovdje riječ »kada se fooikušava iz nje
izdvojiti uloga političkih partija« (str. 139), dakle, činie-
nica da on, usprkos svem u tome, p artije ipak koncipira
samo kao »posebne organe transm isije« izm eđu javne i
p rivatne sfere (str. 130), tako da se i tu državi pripisuje
historijski i teorijski prim at nad partijam a, može se oka
rak terizirati još samo kao otvoreno proturječje. S jedne
strane, G reven govori o »fikciji rascjepa« izm eđu javne
72
i privatne sfere i označava je »logičnim i realnim uvje
tom egzistencije političkih p a r t ija . . . koje se ubacuju
između artikulacija potreba i interesa stanovništva i
razine političkog odlučivanja« (str. 130). Nema nikakve
sum nje da pri takvom sistem atskom razm išljanju nije
mogao im ati u vidu političko uređenje bez općeg prava
glasa, je r se za takvo uređenje gotovo i ne bi moglo
ustv rd iti da je u njem u rascjep na javnu i privatnu sferu
»fiktivan«. S druge strane, svoja razm išljanja o genezi
države on ne veže uz državu općeg prava glasa nego uz
apsolutističku državu i upozorava da se njen personal
form irao od gradonačelnika i činovnika srednjovjekov
nih gradova (str. 111. i dalje). Dakle, ne od p artija —
pa i čemu? Na drugom m jestu kaže da nije bilo tako
da su socijalni pokreti form irali partije, partije parla
m ente i parlam enti države, nego obrnuto (str. 147). Ta
čno — ali kakve veze im a istraživanje sistem atske po
vezanosti kapitalističkog načina proizvodnje ;i političkih
oblika sa povijesnim razvojem form iranja parlam enata
od stran e država?
Sad ću stvarno pokušati da bez okolišanja preko
države, za koju se pretpostavlja da je vanpartijska, fun-
kdonaiistički povežem partijski sistem i reprodukciju
kapital-odnosa. P ri tom, u skladu s pretpostavkam a M ar-
xove ekonom ske teorije i s pretpostavkam a vlasti, po
lazim od prem ise d a su za opstanak kapital-odnosa dje
latnosti državnog personala od m anjeg značaja nego iz
vjesne nedjelatnosti radničke klase koje su u prvom redu
efekt ekonom skih zakona i u drugom redu efekt rascjepa
i pom jeranja vlasti koje organizira partijski sistem. Iz
toga treba izvući dva zaključka: prvo, da državni apa
rat, koji stvarno postoji pored »posebnih organizacija
transm isije«, treb a analizirati tek nakon partijskog sis
tem a; i drugo, d a analiza partijskog sistem a m ora u ovom
samom dokazati apstraktni oblik začetka države.
73
a ono svakako svoju agresiju, te budući da istovrem eno
kao sudionici partijskog sitem a čine njegovu ugnjetavač-
ku većinu, to uopće nije m ala stvar. M arx je u tom e vidio
»■veliko proturječje« buržoasko-dem okratskog ustava:
»■Klasama, čije društveno ropstvo tre b a da ovjekovje
či, p roletarijatu, seljacim a, sitnoj buržoaziji, on daje s
općim pravom glasa političku vlast / . . . / N jenu politič
ku vladavinu [političku vladavinu buržoazije, autor] sa
bija u dem okratske uvjete koji u svakom tre n u tk u mo
gu d o p rin ijeti pobjedi neprijateljsikih klasa i dovesti u pi
ta n je osnove samog buržoa&kog društva« (MEW, tom 7,
str. 43). Ovo proturječje je već odavno riješeno i uvjeti
njegovog razrješen ja su očigledni Funkcionalno je p ar
tijsk i sistem to d a 1. sam odestruktivne tendencije, koje
oslobađa kapital-odnos, n e usm jerava protiv kapital-od
nosa i da ih 2. um jesto protiv njega usm jerava protiv
nečeg drugog. On, dakle, tre b a trajno organizirati odvo
đenje političke agresije, a to se najjednostavnije postiže
putem rascjepa društva u dvije partije koje se m eđuso
bno bore, pri čemu, m eđutim , kapital-odnos nije pred-
m et borbe. (Kapital-odnos shvaćam ovdje u strogo n a
učnom smislu, ta k o da taj pojam n e uključuje sam o rad
ničku klasu i buržoaziju kao dvije grupe ljudi koji uza
jam no »-antagonistički« postupaju, nego još prije eko
nom sku s tru k tu ru koja stv ara antagonizam , tj. m ehani
zam p risvajanja viška v rijednosti i kao osnovnu dim en
ziju u n jem u sadrži kapitalistički zakon vrijednosti.)
Ukoliko je takav rascjep uopće moguć, ta d a je već do
statan za reprodukciju d ru štv en e vlasti kapitalističke kla
se. J e r toj je vlasti u načelu stalo sam o do toga da osi
gura »nesm etano funkcioniranje tržišta«; pripadni po
litički interes n ije određeno djelan je, nego određeno ne-
djelanje, neuplitanje ako n e u razvoj a ono svakako u
egzistenciju tržišnog zbivanja.
S ovim tum ačenjem ne osporava se, naravno, di
rektno i ind irektno političko utjecanje krupne buržoazije,
nego se p onajprije samo kaže kojim se ciljem treba r u
kovoditi da bi bilo funkcionalno. U tom smislu Gramsci
piše da je interes buržoazije »određena ravnoteža« koju
ona održava »tim e što sa svojim sredstvim a naizm jence«
podržava »ovu ili onu p artiju n a postojećoj političkoj
šahovskoj ploči, osim pojedine antagonističke partije«
(1967, str. 307). Ja idem još dalje i, nadovezujući se na
teoriju S teina Rokkana, u nastavku ću pokazati da je
za održanje te ravnoteže prilično beznačajno da li je in
teres buržoazije upravljen na to ili ne. Tj. ako buržoa
74
zija nešto- čini radi toga, onda to neće utem eljiti egzi
stenciju ravnoteže, nego možda njen konkretni oblik.
Moje tum ačenje isto tako ne znači da radi održanja
kapital-odnosa nije »potrebna« nikakva otvorena sila re
presije. Rečeno je samo to da je takva sila nepotrebna
sve dotle dok je etabliran onaj rascjep društva koji de-
tem atizira tem elje načina proizvodnje. Interes spoznaje
tu je o rijen tiran n a integraciju i njene granice, a ne na
teorijski m anje zagonetnu silu. A budući da ja rasprav
ljam o integraciji, form ulacija »osiguranje .nesmetanog
funkcioniranja trž išta’« odnosi se, dakako, samo na kla
snu politiku, ne n a »privrednu politiku«, i stoga ne pro
turječi egzistenciji intervencionističke države koju u kla-
sno-politdčkom kontekstu treb a također gledati kao mo
m ent tržišta kojem je, kao i svima ostalima, potrebna
zaštita od potencijala agresije koje sam inducira.
K lasičnu teorijsku form ulaciju »pomjerenog« rascje
pa d ruštva kao u v jeta egzistencije ekonomske klasne vla
sti kapitala dao je Lipset u svojoj Sociologiji i dem okraciji
(1962). On tu dodjeljuje partijam a zadatak da poravna
vaju socijalne antagonizm e u političkom sistem u i to
upravo tim e što p artije ne bi. sm jele biti klasne partije,
nego bi morale im ati pristaše u raznim slojevim a (str.
18). N ajpovoljnije bi bilo kad bi postojale uopće samo
dvije partije od kojih bi svaka raspolagala širokom so
cijalnom -bazom koju čini raznovrsna klijentela (str. 87).
Odvođenje agresije je ta d a zasvagda riješeno. Svatko
tko se identificira s jednom od dviju partija može očeki
vati da će nakon pobjedničkog okončanja borbe protiv
one druge p artije, tj. nakon stupanja u vladu, n astupiti u
skladu s njegovim željam a poboljšanja vlastitog položaja:
ako se to ne desi, on se može politički opredijeliti za
protivnu stranu; u svakom slučaju, bojište je stalno u
priprem i i »građane seosokoljuje da luče svoju lojalnost
prem a cjelokupnom političkom sistem u od svog stava
prem a pravcim a konkurentske politike« (LiDset/Rokkan
1967, str. 4). D vopartijski sistem im a inače još i daljnji
integracijski efekt da svaka p artija zbog svoje veličine
zajedno s pom jeranjem problem a, na kojem počiva n je
na egzistencija, sili sve individue koje obuhvaća da se
bore za nešto drugo nego što su njihove potrebe kojih
su one svjesne. P om jeranju problem a, ikoje karakterizira
partijski sistem u cjelini, pridružuje se još jedno pom je
ran je problem a kod svakog individuum a koji djeluje u
tom sistem u: čine ga p artije koie nisu ništa drugo doli
»konglom erati grupa koje se razlikuju po velikom broju
tem a ali su usprkos tom e ujedinjene u svom još većem
75
n ep rijateljstvu prem a konkurentim a u drugim taborim a«
(str. 6). U slučaju idealnog m odela rad i se o čisto nega
tivnoj integ raciji koja može funkcionirati sam o onda ka
da n e postoji baš nijedan individuum koji osjeća da ga
zadovoljava bilo koja akcija bilo koje partije, nego kada
svaki jedino razlikuje »veće zlo od manjeg«. Ta nena-
klonost prem a »većem zlu« inducira naklonost prem a
»m anjem « koja, m eđutim , sa svoje stran e egzistira samo
u tom e što individuum svoje intencije cijepa n a »pro
vedive« i »neprovedive«, drugim riječim a, što diobu na
javno i privatno doživljava kao realitet svoje vlastit 2
svijesti. Stoga osnovnu funkciju (partijskog sistem a koji
je rasoijepljen po c rti koja leži »pored« diobe na onog eko
nomski m oćnijeg i potčinjenog nazivam fu n kcijo m pa
ralize. K ada se n ju uspije realizirati, ta d a će individue
p rih v atiti svojstva kao što su u p rav ljan je izvana, defen
zivni stav, sam oidentifikacija via agresivno razgraniča
v an j e i n eiskorjenjiva politička fru stracija i spojit će ih
u k rug d jelovanja koji je u odnosu n a kapital-odnos
krug nedjelovanja.
Sudeći prem a ovom stanju stvari, tv rd n ja d a p a rtij
ski sistem om ogućuje agregaciju interesa koja olakšava
vladi odlučivanje, izgleda ideološkom. Posebno je n ijan
sirano zastupa G abriel Alm and (1960; A lm ond/Pow ell
1966). »A gregacija interesa« označava tu »šire razine
procesa u jed in jav an ia — s tru k tu rira n je glavnih politič
kih altern ativa« (1960, str. 99) i najbolje potiče dvooar-
ti.jski sistem (1966, str. 103. i dalje). R educiranje svih
m ogućih političkih strateg ija n a jednu jedinu alternativu
olakšava »decision-m aking vlade« (str. 106) i, prem a to
me, »u m odernom , razvijenom , dem okratskom politič
kom sistem u« (1960, str. 40) izgleda naprosto kao zapo
v ijest optim irane političke racionalnosti.
H istorijski određena konstelacija vlasti u koioj poli
tički sistem n a opasnost destrukcije što proističe iz klas
nog antagonizm a odgovara s »oom jerenim « rascjepom ,
lišena je ovdje sve svoje politološki relev an tn e specifič
nosti i doima se n a konou kao opća ljudska konstelacija
svoznaie. »A gregacija interesa» m ora postojati u tom
činu. Ali zašto u (paradoksalnom obliku rascjepa vlasti, i
k tom e još u takvom koji detem atizira problem koji ie
pokreće? — Kao što ćemo još vidjeti, upravo zato što
se o stv aru je n a paradoksalan način, »agregacija interesa«
nikako ne olakšava poslove vlade.
»Borni ereni« rascjep je, dakle, funkcionalan: ten-
denciiski uzrokuje paralizu svih d ruštvenih individua.
Još u v ijek ne znamo u čemu se sastoji ta j rascjep, isto
76
tako kako može n asta ti i reproducirati se. Iako se ovo
posljednje pitanje više n e tiče funkcije paralize nego
njene realizacije, u nastavku bi trebalo odgovoriti i na
nj je r se radi o osnovnoj funkciji na kojoj se gradi sve
ostalo, a teorija, koja ostavlja otvorenim sam realitet
osnovne funkcije, bila bi suviše platonska. P rije rasprave
tih dvaju pitanja ipak valja dovršiti form alnu analizu
tog rascjepa da bismo saznali koja hi svojstva »morao
im ati« zbog svog funkcionalnog odnosnog problema, bez
obzira u čemu se on ta d a sastojao.
Jezikom pretpostavki vlasti, kod sistem a dviju »kon
kuriraj u d h « p artija rad i se o strukturi pom jeranja vla
sti, o lim itiranom građanskom ra tu u kojem tendencijski
sudjeluje čitavo stanovništvo, bez obzira kako ono tada
diferencira posebne uloge p artije — »birači«, članstvo u
partiji u užem smislu, party-in-office — i dijeli se na
njih. Pogledajmo oba rascjepa koji se u tom pom jeranju
talože. P onajprije za rascjep prvog reda, dakle, za borbu
obiju p artija kao takvu, karakteristična je upravo histo
rijska osobitost ovdje posm atranog političkog sistem a da
rascjep kao takav postaje očevidan. Zaraćenih političkih
gnupa bilo je u svim državam a, a li p rije nego što je
Edm und B urke 1770. mogao lapidarno konstatirati da je
slobodna država sastavljena od p artija (1854, str. 150),
p artijski život u vijek je stajao »prije svega i bezizlazno
u sjenci jednog poroka«, naim e »nesloge koju osuđuje
svaka etika«: »Ako je glavni politički zadatak svake za
jednice bio da ono proturječno i oprečno poveže u m iro
ljubivu simbiozu, u stvarnosti je izgledalo da je sve ono
što odstupa od ideala političke sloge upravo suprotstav-
ljeno onome što je poželjno.« (Faul 1964, str. 62.) P ri
tom bi i B urke teško povjerovao da bi organizirana n e
sloga m asovnih p artija ili p artija pod uvjetom općeg pra
va glasa mogla »služiti nacionalnom interesu n a osnovu
posebnih principa u pogledu kojih su sve one suglasne«
(Burke 1854, str. 151). A ipak je, usprkos protivljenju ve
ćine onih koji su o tom e razm išljali, a sigurno nigdje
bez o p iran ja naslijeđenog državnog personala koji je u t
jelovljivao »univerzalnu tendenciju centralizacije«, došlo
upravo do takve nesloge masa. Očigledno je da u kapi
talizm u više n e može uspjeti tra jn a m iroljubiva sinteza
umjesto građanskog rata, nego još samo pod u vjetom
građanskog rata; n e više s ciljem njegovog sprečavanja,
nego još samo njegovog ublažavanja. Oblici države, koji
žele zanem ariti ovu determ inantu vlasti iščezavaju prije
i'li kasnije i bivaju zam ijenjeni drugim a. Ali ne samo
nesloga, nego i sloga postaje očevidna n a novi način: d r
77
žava, drugačije nego još u srednjem vijeku, postaje vid
ljiva kao posebna stv a r pored stv ari n a koje je u prav
ljena n jen a aktivnost. Razm otrim o sada taj rascjep dru
gog reda. On nipošto n e počinje te k kod državnih ap a
rata, nego leži već u partijskom sistem u kao takvom ,
ukoliko je lim itiran kao iborba koju m eđusobno vode n je
gove p artije. K asnije ćemo još vidjeti d a se uopće nije
nužno pozivati n a aktivnost izd iferen d ra n ih državnih
aparata da bismo objasnili egzistenciju tog lim ita. Ali,
obrnuto, pozivat ćemo se n a lim it da bismo objasnili
egzistenciju državnih aparata. D ržava u prvom redu »ni
je« ništa drugo nego taj lim it, tj. n je n elem entarni, još
neučljivi, ali kao realn a a p s tra k d ja pojm ljivi oblik eg
zistencije leži u d ife re n d ji između, s jedne strane, raz
like među uživaocim a i oštećenim a kapital-odnosa i, s
druge strane, »pom jerenog« rascjepa partijskog sistem a.
Ovu ap strakciju politologija obrađuje pod raznim r u
brikam a, naročito teo rija pluralizm a, i tu opet posebno
n jen a zapadnonjem ačka v a rijan ta (vid. pregled Zeunera
1976) koja u pogledu »konkurencije« partija, kao i svake
druge političke »konkurendje«, pravi razliku izm eđu ob
lasti konsenzusa i legitim ne disendje. S m atram da je ta
teorija u suštini sasvim realistična — a ne norm ativna,
m ada njen i predstavnici, analogno A lmondovom tre tm a
nu » ag reg adje interesa«, historijski određeni oblik po
m jeran ja vlasti opet prom eću u in stru m en t opće ljudske
političke rad o n aln o sti. K ritičari ovog oblika, kao Schmo-
llinger/Stoss i već Agnoli, zaostaju ponekad za realiz
mom pluralista kada m isle da, zbog postojanja oblasti
konsenzusa, disencija postaje prividni konflikt. Agnoli
karak terizira sistem konkurirajućih p a rtija upravo kao
»pluralni oblik jedne p a rtije jedinstva« (1968, str. 40),
tako kao da je nesporno da je politički sistem tim sigur
n iji što m anje nesloge ispoljava u s e b i I to u vrijem e
Velike ko alidje! SchmoUinger i Stoss (1976, str. 77) u
•biti preuzim aju pluralistički pojam konzenzusa kada po
kazuju kako je u povijesti SR N jem ačke nastao »bazni
konsenzus« » unutar radničke klase i u n u ta r buržoazije,
te k o n a č n o . . . izm eđu obiju klasa«, konsenzus »čiji je
re z u lta t sad ašnja n eznatna so d jaln a i program ska polari
zacija izm eđu p a rtija m asovne legitim acije« (str. 18). Ali
i oni ipotcjenjuju isto tako veliki značaj kom ponente di
s e n d je kada ocjenjuju: »Ekonom ska kriza djelovala b i . . .
kao politička kriza tek onda kad bi bazni konsenzus du
goročno sprečavao ostvarenje interesa platno ovisnih u
odnosu n a k a p ita l...« (str. 148). P olitička kriza n asta t
će d onda kada je p o la rizad ja izm eđu » p artija m asovne
78
legitimacije« suviše malena, tako da se efekt osvješćiva
nja, koji kod onih pogođenih izaziva ekonomska kriza,
može dovoljno oštro artik u lirati samo izvan oficijelnog
političkog sistem a.
Time što je partijskom sistem u kom ponenta rascjepa
drugog red a im anentna, im plicirana su neka form alna
svojstva u kojim a diferencija između »-pomjerenog« ras
cjepa i tem eljnog antagonizm a postaje već nešto opilji-
vija. Ponajprije, lim itiranju građanskog ra ta m ora se
odreći svaku nam jeru elim iniranja druge partije. Ali ti
me se ak ceptira perm anentnost sukoba i postavlja pi
tanje kako zaraćena m ogu uopće m otivirati svoj rat. Po
bjeda očito m ora ostati mogućnom, a istodobno ne smije
nikada n astupiti; dakle, m oraju se prilagoditi privrem e
nim pobjedam a. N adalje, zaraćene partije m oraju u tu
svrhu b iti podjednako jake; pravcu, u kojem se tem eljni
antagonizam može »-pomjeriti«, to nam eće već uske gra
nice je r to pom jeranje m ora istovrem eno ispunjavati tri
k riterija: dovoljno odstojanje od antagonizm a; sposobnost
da se potencijal agresije ipak veže; i otprilike jednaka
raspodjela potencijala n a dva pola. Konačno, m ora po
stojati jedna oblast oko koje se vodi borba, a koja pred
stavlja su p strat privrem enih pobjeda i koju ne smijemo
poim ati kao nešto treće izvan partija, dakle, ne već od
samog početka kao stv arn u državu u koju stupa privre
m eni pobjednik, nego kao sastavni dio sam ih zaraćenih
partija. Ta diferencija ne sm ije, dakle, biti »ni prevelika
niti prem alena«. M ora biti dovoljno m alena kako bi fun
kcija paralize mogla biti stvarno realizirana, i to tako
da mase, kao filtar agresije, priznaju liniju rascjepa vla
sti koja je tim e centar stvarne političke dinam ike. S
druge strane, m ora biti dovoljno velika kako bi na bor
bene mase djelovala kočeći agresiju. To se može izraziti i
term inom ideološka napetost: ona m ora biti tako velika
da veže postojeću agresiju i tako m alena da ne regre-
sira stupanj red a rascjepa vlasti.
Da se za funkcionalnu nužnost jodnog takvog siste
ma znalo još prije njegovog postojanja, gotovo da se n it
ko ne bi ni nadao da će ga moći realizirati. U mjesto to
ga, u prvim desetljećim a njegovog postojanja bilo je
dosta pokušaja da ga se u n išti je r se vjerovalo da on
m ora potkopati društveno uređenje. V eliku rasp ro stra
njenost fašističkih, .'klerikalnih i drugih n a pretkapitali-
stičku politiku o rijentiranih v arijan ti korporativnog m i
šljenja još u periodu izm eđu dva ra ta (usp. K astendieck
1981) može se 'bar djelomično povezati s tim strahova
njem koje, ako se osvrnem o unatrag, ne upuštajući se
79
još u razloge, izgleda adekvatnim jedino za period krize
svjetskog tržišta i za zem lje koje je ta kriza n ajjače po
godila. No ta j sistem je usprkos svim strahovanjim a eg
zistirao, podupirao kapitalističko društveno uređenje i
egzistira još i danas.
K arak ter pom jeranja proiblema, njegova čvrsta jez
g ra za koju sam do sada iznio sam o form alne u v jete
egzistencije, kao činjenica je apsolutno poznat, sam o što
se to n e sm atra odgovorom n a p itan je o kojem se ovdje
rasp rav lja. G lavna p ro tu rječja društva može se ne samo
u StR N jem ačkoj, kako pišu Schm otlinger i Stoss (1976,
str. 17), s obzirom n a klasnu pripadnost v ezati »-uz s tru
kovne grupe »sam ostalni/poljoprivrednici’ i »radnici’-«, i
to n a način da oni statistički tvore doduše u v ijek nejasnu
jezgru polarizacije izm eđu obiju velikih p artija (partija
u dosad pretpostavljenom smislu, dakle, uključujući n ji
hove »birače« s p artijskom identifikacijom ). Pregled raz
n ih zapadnoevropskih p a rtijsk ih sistem a (usp. Raschke
1978) pokazuje d a se n a klasnoj razini ta k v a polarizacija
prak tičk i m anje ili više svuda ispoljava, dok ostale linije
rascjepa, kao što je u Zapadnoj N jem ačkoj konfesionalna
šizma, različito prolaze. Lipset i Rokkan naglašavaju tu
činjenicu i protežu je n a cjelokupnu povijest zapadno
evropskih p artijskih sistem a počevši od uvođenja općeg
prav a glasa: suprotnost radnici — vlasnici objašnjava
»čisto statistički izraženo ( . . . ) b ar u polovini posm atra-
nih slučajeva ( . . . ) prom jenu u raspodjeli glasova birača
kod općeg prava glasa daleko bolje od bdio koje druge
suprotnosti« (1976, str. 46); a n je n teorijski značaj je
čak još veći je r au to ri sasvim općenito tv rd e da je ona
»im ala ten d enciju da partijske sistem e u njihovim os
novnim stru k tu ra m a m eđusobno približi«, dok su ostale
suprotnosti »generirale nacionalne razvitke s divergent
nim pravcim a« (str. 35).
To što i Lipset i Rokkan im aju sasvim posebne raz
loge da, kao Sartori, pojam i m odel partijskog sistem a
usprkos tom e dobiju iz vrem ena prije općeg prava glasa
i djelotvornosti suprotnosti radnici — vlasnici, to je druga
priča. Oni pišu d a d ru g e suprotnosti, koje su prethodile
ovoj, n ajb o lje objašnjavaju razliku izm eđu raznih p ar
tijskih sistem a, te da ovoj sada ko risti njihov spoznajni
in teres (str. 46). Kao koautor, Lipset je još mogao dodati
da on osim toga, s aspekta stabilnosti sistem a, sm atra
djelotvornost suprotnosti radnici — vlasnici u najm anju
ru ku poželjnom, (vid. gore).
U prividnoj trivijalnosti d a se radnici i »vlasnica«
svuda sučeljavaju, dakle, da se najam ni radnici kapitala
80
i tradicionalni srednji slojevi bore u partijskom sistem u
(ovi posljednji tvore m asu »vlasnika«, um jesto da se za
jedno bore protiv kapital-odnosa), sastoji se ekonom ski
sadržaj »pom jerenog« racjepa partijskog sistem a. Inače,
ovo pom jeranje m anje se označava a više aktivno pos
pješuje onom veoma raširenom term inologijom prem a
kojoj se »buržoaziju i sitnu buržoaziju, uključujući se
ljake, . . . ubuduće označava kao .građanstvo’« (tako Sch-
m ollinger/Stoss 1976, str. 18) — kao da se prirodnost
jednog takvog saveza m ora još sankcionirati i putem
im ena (pred kojim klasne suprotnosti njegovih sastavnih
dijelova postaju zvuk i dim.* Taj naziv nije izum nauče-
njaka, nego k arakterizira glavnu tendenciju dosadašnje
politike radničkog pokreta; O tto Bauer (1970) joj je sa
svojom teorijom »klasne ravnoteže« — ravnoteže na kon
cu između »građanskih« i radničkih p artija — dao zaci
jelo naj pretenciozni ju form ulaciju. K ritički prikaz te po
litike nalazim o kod Rosenberga (1973):
»Klasna svijest, koja je tada ispunjavala industrijsko
radništvo n a evropskom tlu«, tj. za vrijem e faze stvara
nja njegove partije, »dovela je do toga da su radnici
naročito snažno isticali, svoj posebni položaj i svoju raz
ličitost prem a svim ostalim strukovnim slojevima. To
je im alo za posljedicu da doduše nijedna socijalistička
p artija sa svojim program om n ije pozljedila seljake ili
zanatlije ili provela bilo kakvu borbu protiv srednjeg
staleža, ali se ipak praktični ra d svake socijalističke p ar
tije u devedeset devet procenata ograničavao n a indu
strijsko radništvo. Socijalističke p artije kao radničke
p artije izgledale su srednjim slojevim a kao nešto strano.
Tako je n astala za praktičnu politiku kobna suprotnost
između radničke partije, s jedne strane, i, s druge strane,
svih ostalih p artija koje su se tada ra d i odbijanja soci
jalizm a okupile kao takozvane građanske partije.« (Ro
senberg, 1973, str. 247; usp. K aste/R aschke 1977, str. 27.)
A ntonio G ram sci opisuje tu istu politiku kao politi
ku vladajuće klase: «U novom stoljeću vladajuća klasa
povela je novu politiku, politiku klasnog saveza, stvara
nja političkog bloka m eđu klasama, što znači politiku
građanske dem okracije. Im ala je izbor: ili dem okracija
orijen tiran a n a selo, što znači savez sa seljacim a J u g a . . .
ili in d u strijski blok kapitalista i radničke klase« (1955,
str. 16).
* Goethe, Faust I, Martin vrt: Osjećanje je sve; ime je zvuk
i dim. — Prim . prev.
6 Marksizam u svetu 81
Radnici se n a polju partijskog sistem a ne bore pro
tiv kapital-odnosa i n e protiv kapitalista, nego protiv
»vlasnika«; ne protiv ekonom ske stru k tu re , nego protiv
pravne form e kapital-odnosa koja je, m eđutim , istovre
m eno p rav n a form a ekonom ije poljoprivrednika i drugih
sam ostalnih. Time je doista položen tem elj za jedan
istin a p ro tu rječni savez s kapitalistim a, je r sve dotle
dok se ne napadne ili m akar samo ne tem atizira sveu
kupnost zakona vrijednosti, prisv ajan ja viška vrijednosti
i logike akum ulacije, kapitalistička ekonom ija ostaje s
jedne stran e intaktna, a radnici s druge stran e bez plo
dova te ekonom ije, u svakom slučaju izm eđu privred
nih kriza koje se periodički ponavljaju. A kcentuiranje
upravo asp ekta vlasništva — a m i se ovdje ne susrećem o
sa zn an jem iz partijske obuke koje razlikuje vlasništvo
općenito i vlasništvo n ad sredstvim a za proizvodnju, nego
sa sviješću širokih m asa koje svoju rad n u snagu mo
raju p rodavati zato je r n em aju n i ovo n i ono vlasništvo
— dovodi n a koncu čak do toga da poljoprivredni vlas
nici mogu očekivati n ajm an ju političku sim patiju, a k ru
pna buržoazija najveću, i to zato što ovi prvi im aju n a j
m anje a ova najviše veze s »napretkom « koji je vidljiv
u radničkoj svakodnevnici. Ova m etoda, boriti se protiv
kapital-odnosa i istovrem eno ne iboriti se, očigledno is
p unjava k riterije kojim a m jerim o funkcionalno podo
bni »pom jereni« rascjep; u svakom slučaju izvan eko
nom ske krize. Ali kako se ta j rascjep ostvaruje i repro
ducira, to se Rosenbergovim nagađanjim a teško može
dovoljno objasniti. To što su radnici kao stru ko vn i sloj
isticali svoj posebni položaj, ne pruža nam objašnjenje
zbog čega su njihove političke partije slijedile strategiju
koju je G ram sci nazvao »ekonom skonkorporativnom «.
O vdje nam daljnju pomoć pruža te o rija p a rtija Ste-
ina Rokkana. Pokazuje nam da radnička klasa svuda u
kapitalističkoj Evropi nailazi n a p riprem ljenu konstelaci
ju objekata borbe, čim stu p i u aren u političke vlasti, tj.
p rije svega n a polje partijsk ih rascjepa; nailazi na ob
je k te borbe koji sa njenom vlastitom ekonom skom eg
zistencijom i iz toga ap strak tn o izvedivim interesim a per
se n em aju nikakva posla; ali, koji su, naravno, ipak kon
stitu irali jedan »politički je zik« u kojem je radnička kla
sa prinuđena da se »izražava«. P rinuda n ije nipošto u
tom e da se »jezik« naprosto preuzm e; može m u se i
o p ira ti i, naprotiv, m alo-pom alo razv ijati v lastiti jezik.
Samo je »nijemost« nem oguća, ili bolje: u takvim prili
kam a »nijem ost« se sam a od sebe svodi n a preuzim anje
postojećeg »jezika«. P reuzim anje jezika, čini m i se, ka
82
rakteriziralo je u cijelosti politiku radničkog pokreta.
U tjecajni radnički političari nikada nisu reflektirali svo
je perm anentno iskustvo da se država kapital-odnosa s
njim a nije sučeljavala ni kao nešto neutralno, tako kao
da uopće ne postoji jedna specifična politička razina,
niti kao predstavništvo kapitalističke klase. Form uliraj
mo to n a razini političkih vrijednosti. U terenu dr
žavne ideologije radnički političari nisu vidjeli jedan
specifično kapitalistički sistem vrijednosti, nacija — in
dividualizam — proizvodni prinaip, na koji se moglo
veoma lako odgovoriti specifično proleterskim sistemom
vrijednosti, internacionalizam — solidarnost — »svako
me prem a njegovim potrebam a«, nego sistem koji je
stvarno već bio utvrđen u političkom polju, koji je bio
sm iješan od kapitalističkih vrijednosti, gdje se orijen
tacije n a naciju i V atikan talože, individualizam s ori
jentacijom n a porodicu itd., ukratko, kao da se tu ne
radi o ideološkoj n ad g rad ji kapital-odnosa, nego o m je
šavini ili savezu kapitala i tradicionalnih srednjih slo
jeva. U odnosu na ta j »savez« onaj proleterski sistem
nije bio m ogući »potez« u političkoj »jezičkoj igri«. Mo
guća reakcija: ne odvojiti se naprosto od tog saveza, tj.
ne zauzeti naprosto još preostali slobodni prostor u po
litičkom polju nego ta j savez rasturiti — ne odgovoriti
na iskaz sačinjen postojećim jezikom, nego napasti n je
govu gram atiku, dakle, ta reakcija n ije uslijedila. U m je
sto toga, radnički političari su ili insistirali n a onom ne
mogućem »potezu u jezičkoj igri« i tim e se osudili na
političku neutjecajnost (komunistička varijanta), ili ko
rak po korak usvajali »gram atiku« i »iskazu« kontrirali
»protuiiskaz« (socijaldem okratska varijanta). Ali, to je
značilo da su prihvatili savez »vlasnika« i sebe protu-
artik u lirati kao ne-vlasniike i kapitalističkoj klasi stvorili
mogućnost da iz limitiranog rascjepa vlasti profitira; da
od njega bude zaštićena, a istodobno da u ulozi vlasnika
djeluje protiv radnika, da istodobno u ulozi akum ulacije
djeluje protiv bastiona tradicionalizm a.
Rokkan (Lipset/R okkan 1976) razlikuje četiri velike
linije rascjepa — cleavages — n a osnovu čijeg taloženja
pokušava objasniti obilje sadašnjih zapadnoevropskih par
tijskih sistema. To su rascjep izm eđu centra i periferije,
između crkve i države, ;između grada i sela i između
»radnika« i »vlasnika«. On sm atra da su historijski n a
stupali jedan za drugim i da su listom, na ovaj ili onaj
način, bili odraz rigorozne m etode integracije naroda u
političku m ehaniku nacionalne države. Rokkan vjeruje
da je ta j proces u principu zaključen s priznavanjem
rad n ik a kao državljana, tj. s njihovim uspjehom u borbi
za stjecan je općeg prava glasa, i stoga, usprkos nekim
olujnim vjesnicim a iz 50-ih d 60-ih godina — am erički
po k ret za građanska prava, m eđunarodni studentski po
kret, očekuje da u budućnosti više neće biti tem eljnih
p restru k tu riran ja p artijskih sistem a. M eđutim, od prote
klih p restru k tu riran ja — čuli smo to već od S artori ja
— posljednje je od najm anjeg značaja. Ako ovu arg u
m entaciju oslobodimo od u njoj neprodiskutiranih i već
ran ije kritiziranih prem isa fik sira n ja državom , m etodo
loškog historizm a i koncepcijskog ahistorizm a, možemo
je rein te rp re tira ti n a slijedeći način:
1. Za p artijsk i sistem , koji odgovara razvijenom ka
pitalizm u, k arakteristična je linija rascjepa koju im plici
ra četvrti cleavage. U spješna borba rad n ik a za opće p ra
vo glasa nije kraj povijesti »m oderne nacionalne države«,
nego početak povijesti specifično kapitalističke države.
Ta povijest je u pogledu partijskog sistem a u tom e što
radnička klasa — determ inirana ekonom skim zakonim a i
logikama v lasti koji djeluju u njenoj sadašnjosti — hi
storijsku pretpostavku prva tri cleavages prorađuje, u je
dinjuje, čini predm etom svoje konfrontacije.
2. Općenito važi d a se ni razvoj p artijsk ih sistem a
ne može izvesti iz nekog sam okretanja povijesti države
ili čak iz neke m etafizičke »tendencije centralizacije«,
nego da je rezu ltat »povijesti klasnih borbi«. Ako je to
tako, onda ne tre b a očekivati da je razvitak partijskih
sistem a zaključen s učlanjivanjem radničke klase u n a
cionalnu državu; tada se m oram o, naprotiv, u p itati ka
kve će posljedice iz stupanja platno ovisnih srednjih
slojeva u politiku proizaći za ustrojstvo p artijskih si
stem a (i kakve su možda u posljednjih dvadeset godina
već nastupile). — Č etvrti cleavage je te slojeve kao ne-
-vlasndke politički udružio s najam nim radnicim a kapi
tala, ali ipak n ije nipošto jasno da li će oni, neprestano
rastući, i bivajući ekonom ski sve značajniji, tra jn o odbi
ja ti da se a rtik u liraju putem vlastitog petog cleavagea.
Isto tako n ije jasno da li b i ta k av cleavage »tendenciju
centralizacije« nastavio ili preokrenuo. (Ovo ću pitanje
za duže vrem ena odložiti kako bih n ajp rije analizirao
četvrtim cleavageom obilježeni sistem kao adekvatnu po
litičku n ad gradnju kapital-odnosa i njegove ekonom ije.)
Na koncu treba, štaviše, prosuditi ne b i li se peti clea
vage u danom slučaju moglo ili moralo izvesti već iz
političke nadgradnje kapital-odnosa.
S ažet ću sve što je do sada izneseno. Osnovna fu n
kcija partijskog sistem a u razvijenim kapitalističkim ze
84
m ljam a jest zaštita kapital-odnosa. Dana je onda kada
je d ruštvo rascijepljano u dvije p a rtije koje se bore, ali
ne zbog kapital-odnosa koji u krajnjoj liniji uzrokuje
njihovu agresiju koja ih tje ra u borbu. Kod predm eta
borbe m ora se rad iti o pom jeranju problem a koje poziva
na prikazivanje agresije i ujedno je, stabilizirajući si
stem, d rži u uskim granicam a. Pom jeranje problem a
djeluje kod zaraćenih individua kao paraliza zato jer
one m oraju razlikovati provedive i neprovedive intencije
i na koncu su okupirane samo tim e da otklone »veće
zlo«. Kako borba .partija ne bi ugrozila red sistem a, ona
ne sm ije nikada dovesti do potpune pobjede, nego uvi
jek samo do privrem enih; to s njene stran e im plicira
nužnost približno jednako snažnih p artija i jedne oblasti
oko koje se vodi borba, koja im je im anentna i koja
predstavlja su p strat privrem enih pobjeda. Ovi elem enti
lim itiranja partijske borbe jesu zam etak države.
P artijsk i sistem te vnste n e bi bio samo funkciona
lan; on stv arno i postoji; ne zato što bi ga instalirali
socijalni inženjeri ili neko »predstavništvo kapitalističke
klase«, nego zato što radnički, pokret nije uspio da za
svoje ekonom ske interese nađe adekvatan politički »pre-
vod«, tako da niti n ije im ao nikakvu šansu da um akne
gravitacijskom polju navedenih stru k tu ra vlasti. Govo
reći term inim a teorije djelan ja, specifično kapitalistički
partijski sistem nije stvorio nitko drugi doli sam rad
nički pokret. Izborio je opće pravo glasa; u izbornim
borbam a n ije vidio n a suprotnoj stran i »kapital«, nego
utjelovljenje deavages centar /p e riferija, d rž a v a / crkva
i grad/selo; na tu historijsku pretpostavku reagirao je
kvazi o piranjem nasum ce, definirao sebe kao ne-vlas
nike, a one historijski zatečene kao vlasnike i također
stvarno uzrokovao njihovo u jedinjavanje pod rubrikom
»građanstva«; i tim e stvorio partijski sistem u kojem se
ne vodi borba, recimo, oko kapital-odnosa, nego u ko
jem se u su štin i sučeljavaju najam ni radnici kapitala i
tradicionalni srednji slojevi.
Da bismo izbjegli nesporazum e, valja još jednom n a
glasiti da ovim pretpostavkam a treba naznačiti samo
aspekt stru kture vlasti u partijskim sistem im a i njiho
vom integracijskom djelovanju. I daLje stoji da je zna
čaj te razine sekundaran u odnosu n a determ inacijsku
snagu ekonom skih zakona. To im a npr. slijedeće konze-
ikvencije. Govorio sam o tom e da je funkcionalni partijski
sustem povezan s jednom prem a gore i prem a dolje ogra
ničenom lozom ideološke napetosti. Nisam, m eđutim , htio
ustvrditi da je ta napetost posljedica karakteristike n e
85
milog protivnika, dakle, recim o starih srednjih slojeva
iz perspektive platno ovisnih, a ne posljedica ekonom
skih frikcija kojim a su izloženi i sam i platno ovisni,
nego d a jeste posljedica ekonom skih frikcija, a li da te
frikcije dolaze do svijesti i bivaju raspravljene, da se te
napetosti »doživljava« kao napetosti s protivničkom p ar
tijom . Ali ako je to tako, onda te n apetosti neće biti
konstantne, nego će u doba ekonom skih kriza rasti, a
sasvim je neizvjesno neće li ta d a prekoračiti funkcional
nu dozu napetosti. Na ovu problem atiku vraćam se
u ru b rici o »funkciji krize« partijskog sistem a. N adalje,
pokazao sam da p artijsk i sistem već sadrži začetak dr
žave, dakle, da je pretpostavljen zasebnim državnim apa
ratim a. (Tada se stvarno vidjelo da p artijsk i sistem —
koji je za kapital-odnos funkcionalan, koji ga politički
reproducira i koji je karakterističan po četvrtom clea-
vageu — n ije postavila »država« koja je, štaviše, pri
tom e m orala p retrp jeti jednu o sjetljivu prom jenu obli
ka, nego naprotiv akcija radničkog pokreta i otpor pro-
topartija.) Ali to, naravno, n e znači da su partijski si
stem i pretpostavljeni fu n kcija m a kapitalističke države u
smislu »izvoda države«. O tom e što p artija radi kada
postane party-in-office još n ije bilo govora. To, dakako,
znači da n ijedna institucija, pa n i državna, ne egzistira
već zbog toga što je funkcionalna i da državne in stitu
cije egzistiraju s funkcijam a kapitala sam o pod uvjetom
(i da tada m ogu realizirati svoje državne funkcije) kada
istodobno, odnosno u sistem atskom sm islu »prije« egzi
stira p artijski sistem koji realizira partijske funkcije,
počevši s osnovnom funkcijom paralize koja štiti kapi
tal-odnos.
Upravo izložena teorijska postavka, ukoliko pred
stavlja funkcionalnu analizu, važi i za partijski sistem
SAD. Tamo je, dakako, »funkcija paralize« realizirana
drugačije nego u Evropi zato što su historijske pretpo
stavke bile drugačije. J a uopće n e razm atram am eričke
posebnosti i ograničavam se n a napom enu d a bi to raz
m atran je moralo početi pitanjem zašto se, u vrijem e
kada je u Evropi nastao po četvrtom cleavageu karakte
ristični p artijski sistem , radničkoj klasi u SAD nije čak
postavio ni »zadatak« da kao radnička klasa zauzme ne
ko m jesto u političkom prostoru. S m atram , naim e, da bi
se i tu oblik integracije radničke klase m oralo tum ačiti
u prvom redu njenom vlastitom akcijom . Ta akcija sa
stojala se u vlastitom rascjepu prem a etničkim stanovi
štim a — u produbljivanju do rascjepa početne situacije
etničkog diferenciranja koje je, izm eđu ostalog, bilo uv
86
jetovano i useljavanjem — um jesto u povlačenju linije
rascjepa između sebe i ostalih prem a ekonomskim stano
vištima.
87
žave — putem izbora; funkcija reproduciran ja altern a
tiv a k oje o ptim ira kapacitet odlučivanja države — putem
izbora. Pozivanje n a izbore izgleda ovdje upravo kao
naličje uvodno k ritizirane pretpostavke da cilj funkcija
partijskog sistem a je st opstanak države. Izbori su, u od
nosu n a tako definirane funkcije, vid realizacije. Ne re
aliziraju li se one prije putem gore obrađenog »pom je-
ra n ja problem a« partijskog sistem a koje je, priznajem o,
narav n o ap stra k tn a predstava — to p itan je se ne po
stavlja. Da li su izbori općenito ti koji uspostavljaju tu
funkcionalnu vezu, ili izbori koje provodi i form alno
karak terizira radnička klasa? Zacijelo, ipak ovo drugo:
izbori kojim a prethodi klasni sukob, tj. u kojim a se kre
će klasni sukob. A li u tom slučaju izbori nem aju n ik a
kvu tem eljnu nego sam o povrem enu ulogu pri osigura
van ju stabilnosti ne sam o sistem a političke vladavine
nego i stabilnosti kapitala. U kratko, funkciju legitim i
ra n ja države ne ispunjavaju sam o izbori, nego n a kritizi
ra n i način i njihova teorijska artikulacija. Uostalom, zna
se d a izbori, zavisno o historijsk im i društvenim p rili
kam a, mogu služiti i posve drugim funkcijam a. Mogu
biti predigra otvorenog i nelim itiranog građanskog ra ta
ili, obratno, javiti se u d ru štv im a bez tendencije samo
u n išten ja koja ne znaju n i za klase n iti za državu.
Izbori zbilja nisu u zrok što je klasni antagonizam
pom jeren u p artijsk i sistem , već obratno, to pom jeranje
— okolnost d a se ibore platno ovisni i »vlasnici« — jest
uzrok što se borbe može voditi kao izborne 'borbe. R anije
je rečeno da partijskim sistem om stvoreno pom jeranje
predstavlja a p stra k tn i začetak države. O vdje možemo
poći dalje i reći da su izborne borbe prvi stvarni oblik
tog pom jeranja: one pretpostavljaju izričitu konvenciju
zaraćenih p artija koja njihov sukob toliko ograničava da
svaka p artija im a uvijek otvorenu m ogućnost privrem ene
pobjede, što pak sam o po sebi opet pretpostavlja da
n ijedna p artija ne pridaje p redm etu borbe »apsolutan«
značaj. Jezgro takve konvencije je zajednička volja da
se n e dopusti d a o pobjedi odlučuje oružje nego broj p ar
tijsk ih individua.
Pojam »lim itiranje građanskog rata« kao najopćeni
tija značajka svojstava k o ja realiziraju funkciju paralize,
potvrđen je i obuhvaćen pojm om »borbe u obliku iz
borne borbe«. Ali ne i zam ijenjen: posve su zamislivi
partijski sistem i koji štite kapital-odnos bez izbora, li
m itirajući građanski r a t n a drug i način. Takvi sistem i
bili bi, dakako, k rajn je labilni i zacijelo sposobni te k za
k ratk o trajn u egzistenciju. Ali njim a se ne bi moglo
predskazati ni najm anji stupanj egzistencije kada u n ji
ma ne bi trebalo biti ne samo izbora nego ni »pom jera-
nja« klasnog antagonizm a koje stvara sistem suprotnih,
bilo neform alnih, »m rtvački zanijem jelih« ili »zabranje
nih« partija. A važi obrnuto: u » norm alnim « periodim a
dem okracije koja reproducira kapital-odnos odvija se
»izbam a borba« koju se može okarakterizirati kao »limi
tiran je građanskog rata«. Ali u tom karakterizirani u ne
treba historijski uopćavati: zamislivi. su i drugi eko-
nomsko-politički sistem i, a dijelom već i postoje, u koji
ma se odvijaju izbori bez postojanja tendencija građan
skog ra ta i njihovog ispoljavanja u njim a u slabijem
vidu.
Stoga je nužno navesti koja se sasvim određena zbi
vanja obuhvaća varljivim natpovijesnim pojmom »izbo
ra« — ili čak radi izbjegavanja ideologije stvoriti za
»izbore« novi pojam — da bi se moglo reći da se fun
kcija legitim iranja države ili neka druga realizira putem
»izbora«. Npr. već je n a sadašnjoj visokoj razini ap
strakcije — gdje još ne pretpostavljam o zasebne državne
aparate i gdje argum entiram o u kontekstu nerealistič
nog dvopartijskog modela — jasno da pod uvjetom ka
pital-odnosa izbori, koji bi bili općenito odlučivanje
prema racionalnim stanovištim a o svim problem atičnim
stvarim a koje se tiču zajednice, ne bi realizirali nikakve
sistemu im anentne funkcije. (Zamislimo kako bi to iz
gledalo: in stitucija »izbora«, koju su ustanovili odvažni
diskurzivni analitičari, u kojoj se u istom tre n u tk u glasa
o čitavom skupu najznačajnijih pitanja /pošto su masovni
mediji iz svih uglova društva, opširno koliko god treba,
ali istovrem eno i sa čitavim instrum entarijem podesnog
sažimanja, sakupili i priprem ili in fo rm aciju /: 1. o sta-
cioniranju raketa, 2. o sm anjivanju socijale . . . ) N apro
tiv, pod term inom »izbori« treba da poimamo proces
odlučivanja u kojem je b aratan je sa problem atičnim
stvarim a — n a m an je-više nestv aran način — vezano
uz prem isu da se u svakom slučaju mora održati uvijek
vlastita p artijska egzistencija koja sa svoje strane upu
ćuje n a prem isu nedodirljivosti kapital-odnosa; proces
odlučivanja koji se iz tog razloga ne vodi u cijeloj za
jednici, nego samo u »Oblasti oko koje se vodi borba«,
tj. u »sredini« rascjepa vlasti u kojoj se kreću zaraćene
partije. Takvi izbori, a ne bilo koji, jesu funkcionalni.
Ovdje postaje također jasno zbog čega Almondova
►►agregacija interesa« ne olakšava poslove vlade. Postoje
dvije mogućnosti:
Ili se o dvijaju racionalni, spoznajom o rijen tiran i iz
bori bez tem eljnog rascjepa vlasti. U tom slučaju može
se zam isliti da na koncu n asta je jedna altern ativ a od
luke; oina će stvarno stv o riti optim alne u v jete za dobru
odluku, sam o što će ova biti up rav ljen a protiv historijski
određene države koju A lm ond pretpostavlja. Osim toga,
u tom slučaju čak je dvojbeno n e 'bi li možda, zavisno o
stan ju stvari, p riprem anje odluke putem tr i v arijan te
bilo isto tako povoljno kao neka drugi pu ta putem dvije.
Ili se o dvijaju nam a povjereni, n a racjepu vlasti ba
zirani izbori. U tom slučaju pom anjkanje racionalnosti,
koje je karakteristično već za izbore, sa sigurnošću će
se pren ijeti d na altern ativ u odluke koju oni stvaraju;
upravo u situacijam a gdje je opstanak države koju Al
m ond pretp ostavlja stv arn o u p itan ju , ova altern ativ a
neće stvoriti optim alne u v je te za odluku — održanje
svagdašnje p artijske egzistencije i vlastita logika proble
m atičnog stanja stvari se razilaze — i u sm jerit će se,
dakle, također protiv te države.
90
zom partijskog sistem a; funkcije partijskog sistem a i
funkcije tih oblika tada su iste, s Obzirom na reproduk
ciju kapital-odnosa, i to iz jednostavnog razloga što smo
od početka pretpostavljali da se dioba na javnu i pri
vatnu sferu skupa s oblicim a koji ju konstituiraju odvija
u partijskom sistem u, da nije ništa drugo doli taj si
stem. Govoriti i dalje specifično o funkcijam a partijskog
sistema treb a stoga još samo zato je r je upravo zbog
tog iden titeta bilo nejasno kako usprkos tom e može doći
do tog diferenciranja.
U tu svrhu dovoljno je da nastavim o analizu izbora.
Upravo su oni ti koji izazivaju sferno-diobeni efekt i
time još više guibe sličnost s nathistorijskim ili racio
nalnom odlukom orijentiranim pojmom izbora uopće.
Posebna je značajka tih izbora, a ne nešto što se samo
po sebi razum ije, .da oni funkcioniraju kao tačka pres
jeka između takvih koji samo »hoće« ali ne »djeluju«
— osim tim e što glasaju — i takvih koji »djeluju« ali
prema »volji« onih. Uostalom, moguće je ono bitno u
takvom postupku form ulirati bez izraza kao što su »vo
lja« i »reprezentativno djelovanje«. Riječ je o tom e da
prvi rascjep izm eđu obiju p a rtija našeg modela biva
dopunjen, pokriven s drugim rascjepom, tako da ne po
stoje samo dvije partije, nego i u n u ta r svake partije
dva odjeljenja p artijsk ih individua; izbori su tačka sa
bijan ja koja o djeljenja drži na okupu, sprečava njihovo
razilaženje. S obzirom da takvo okupljanje konstituiraju
volja i »reprezentiranje«, dakle, jednakost ili sličnost
volje u oba odjeljenja, oni su istodobno objašnjeni u kon
tekstu funkcije paralize, i u sadašnjem kontekstu mo
žemo ih zapostaviti. Okolnost da individue partije A u
velikoj većini ne biraju predstavnike partije B i ob
ratno, dok individue »oblasti oko koje se vodi borba«
mogu učiniti bilo prvo bilo drugo, jest banalna i sa »vo
ljom« individua im a veze samo utoliko što je ova još
prije svakog udvajanja u predstavnike i zastupljene de
finirana i utvrđena putem negativnog razgraničenja od
protivničke p a rtije i radi. toga se nim alo ne m ijenja. P re-
ostaje još samo da se to udvajanje kao takvo realizira
u obliku sabijan ja vlasti, a to je upravo sferno-diobena
funkcija izbora: tim e što partijske individue daju svoj
glas, tj. tim e što obije partije biraju obije partije tek se
uopće stv ara ono udvajanje, a zbog svog tautološkog
karaktera stvara se istodobno kao lim itirani rascjep.
Ovu problem atiku previđa G reven koji polazi od
funkcionalne nužnosti sfem e podjele za reprodukciju
kapital-odnosa, ali praktički preskače pitanje kako izgle
91
d a funkcionalno svojstvo koje se odnosi n a taj cilj, da
bi odm ah odgovorio n a pitan je kako se može opet p re
m ostiti sam u podjelu n a sfere za koju se -pretpostavlja
da egzistira. Tada tu p artijsk i sistem izgleda kao »po
sebni medij . . . transm isije« (1977, str. 130). — Još je
fataln ije što G reven obrađuje rascjep sfera kao nešto
nevažno čemu ne prethodi n ikakav prvi rascjep, u sva
kom slučaju ne tako da bi u ovom kontekstu bio v ri
jedan spomena. On sm atra da b i s ukidanjem podjele
na sfere odm ah zasjala »direktna dem okracija« u kojoj
bi » artikulacija potreba i interesa stanovništva« bila
neposredno povezana «s razinom političkog odlučivanja«,
pa se stoga odluke o oblasti proizvodnje i odluke o ob
lasti reprodukcije više n e b i razilazile (Isto). Iz mog
istraživanja proizlazi, naprotiv, da bd te k ta d a postala
vidljiva bit problem a, naim e, »pom jereni rascjep« p ar
tijskog sistem a što ga s tv ara to sirom ašno i zainteresi
rano stanovništvo. I još više: čini m i se gotovo nezam i
slivim da bi u razvijenom kapitalizm u uopće m ogla po
stojati podjela n a sfere bez tem eljnog prvog rascjepa.
D rugim riječim a, to znači da država, koja reproducira
kapital-odnos, ne postoji više kao p rijašn je države um je
sto građanskog rata, nego sam o pod uvjetom njegove
lim itirane d aljnje egzistencije.
Zbog n euvažavanja prvog rascjepa G reven također
p ripisuje legitim irajući učinak izbora njihovim a p stra k t
nim pravilim a — po čemu se on ne razlikuje mnogo od
ran ije kritiziranih teoretičara — um jesto njihovom »sa
držaju« da predstavljaju oblik k retan ja za održanje ne
gativnog partijskog identiteta. »Taj postupak« izazvat će
» društvenu svijest o sudjelovanju u stvarnosti stvaranja«;
p rije svega zbog njihove »velike općenitosti« zbog koje
birači v je ru ju da je u načelu sve u njihovoj dispoziciji,
a da državi samo preostaje izvršavanje pojedinosti (str.
160. i dalje). Zanim alo bi m e postoji li m akar jedan
jedini birač koji će zbog toga to vjerovati.
Od funkoije podjele na sfere, čiji je cilj da p artijski
sistem još jednom dodatno, pored njegovog hrizontalnog
rasojepa, ras cijepi đ na javnu i p riv a tn u oblast, razliku
jem fu n k cije podržavljenja čiji je cilj d a podjelu na
sfere tobože prim ijene na određena stanja stvari iz kojih
se konstituira državna izvršna vlast. P ri tom m oram o
im ati na um u da je svako podržavljenje neke m aterije,
neke institucije, neke djelatnosti istodobno, s druge stra
ne, svođenje p ri tom rascijepljenih m om enata n a ono puko
društveno. Riječ je o najopćenitijim značajkam a egzisten
92
cije države, o subjektivitetu, prostoru djelovanja i vre
menskom potencijalu.
1. Ono što se u lite ra tu ri naziva »funkcijom izbora
elite«, to pribavlja državi n je n personal i tim e, prije
svega, osnov egzistencije. Postoje samo dvije vrste osoba,
javne i p rivatne osobe. A li i jedni i drugi ostaju p artij
ske individue. O slanjajući se na jedan izraz iz P rojekta
teorije ideologije (21982, str. 118. i dalje; 1980, str. 10),
nazivam to fu n kcijo m subjekcije koju im a partijski si
stem.
2. »Agregacija interesa« i »reduciranje alternativa«
ne optim iraju, doduše, racionalnost državnog odlučivanja
(vid. gore), no dosta je značajno d a određuju prostor
koji definira moguće odluke, tj. one koje partijski sistem
dopušta. I ova funkcija, za koju predlažem naziv fu n k ci
ja kom petencije (usp. opet Projekt teorije ideologije
1980, str. 10), ostvaruje se n a račun društva koje zaosta
je. Naime, ono što država u n u ta r svog prostora čini m a
terijalom odlučivanja, to se izuzim a iz kom petencije pri
vatnog, to stvara njegovu inkom petenciju (pri čemu ta
inkom petencija nije nepostojeća, nego postojeća i »ne
dopuštena« sposobnost odlučivanja). Ali ono što država
ne čini m aterijom odlučivanja zato jer se nalazi izvan
prostora njenog djelovanja, isto je tako izuzeto iz kom
petencije privatnog je r su obije strane, kao sastavni di
jelovi partijskog sistem a, podložne funkciji paralize.
3. Konačno, država dobiva »legitim aciju« s tra ja
njem. Pod »legitimacijom« shvaćam ovdje okolnost da
već personalno postojeća država, koja već koristi svoju
kom petenciju odlučivanja i b arata njom e, biva potvrđe
na putem (ponovljenih) izbora — pri čemu je svejedno
da li u form i učvršćenja ili slabljenja partije vlade. To
je kod partijskog sistem a fu n kcija proste reprodukcije
kojoj kasnije, al-i na osnovu modela složenijeg nego što
je to dvopartijski, treba dodati i funkciju krize kojoj
je cilj »proširena reprodukcija«. Funkcija proste repro
dukcije pada n a račun privatnog utoliko što sve ono, što
državi pomaže da uspostavi identitet i red, istodobno
na stvari privatnog doprinosi brkanju potreba i politič
kih ciljeva.
O ovim funkcijam a podržavljenja neću raspravljati
u pojedinostim a i zasebno ih diferencirati, nego ću uka
zati na neke koncepcijske (konzekvenćije na koje one za
jedno upućuju. Prvo, potvrđuju m oju uvodnu konstata
ciju d a je besmisleno pretpostavljati p retpartijski i van-
partijskd postojeću — ne samo tako »funkcionalno nuž
nu« — državu ukoliko želimo dobiti te o riju o poveza
nosti kapitalističkog načina proizvodnje i partijskog
načina proizvodnje i partijskog sistem a. Država, o ko
joj tre b a govoriti u ovom kontekstu, egzistira samo pu
tem partijskog sistem a, otud dobiva personal, prostor i
v rijem e djelovanja. Neobično je što n a taj zaključak
u pućuje u stv ari već tradicionalna form ulacija p artijskih
funkcija kao što su reg ru tiran je elite, reduciranje alter
nativ a itd., a što se on ipak n e uspijeva nositi sa kon
cepti jskim prem ještanjem problem atike p artija u epohu
apsolutizm a. Drugo, sada izgleda još prihvatljivijom
pretpostavka da je ostvarivost navedenih funkcija uglav
nom posljedica realiteta pom jerenog partijskog rascjepa,
dok egzistencija izbora im a doduše konstitutivnu, ali
samo povrem enu ulogu da taj rascjep tobože samo p ri
kaže. Npr. ono što državi pomaže da ostvari prostu re
produkciju nisu izbori općenito, nego nužnost izabrati
»•manje zlo«. Treće, obrnuto valja cijeniti okolnost da su
izbori funkcionalno svojstvo partijskog sistem a u odnosu
na njegove sveukupne konstitutivne funkcije; ne samo
u odnosu n a funkcije podržavljenja nego i funkciju
podjele n a sfere i funkciju paralize. Ta okolnost oprav
dava m etodu da postojanje izbora učinim o historijski
krij eri j em ukoliko želimo d efinirati »-partijski sistem «
kao ob jek t naše spoznaje.
Do d aljn jih saznanja o funkcijam a partijskog sistem a
možemo doći samo preko p itan ja u kojoj se m jeri p ret
postavke stabilnosti dvopartijskog m odela mogu prenijeti
n a realn e v išepartijske sistem e (vid. o tom e i A lem ann
1975). N užnost takvog prelaska im plicirana je uostalom
već s ran ijim razm atran jem funkcije paralize. Tamo je,
prilikom rein terp retacije teorije p artija Štedna Rokkana,
rečeno da se realizacija pom jerenog rascjepa specifično
kapitalističkog partijskog sistem a, u sm islu četvrtog cle
avages, odvija putem akcije radničke klase koja historij
sku pretpostavku prva tri cleavages prorađuje, ujedi
nju je, čini predm etom svoje konfrontacije. Ta akcija je u
toku. Posm atram o li sam o n jenu opću tendenciju, dobit
ćemo dvopartijski model. Uzmemo li pak n jen vlastiti
sadržaj, u granicam a u kojim a se može p ojm iti Rokk-
anovim k ategorijam a cleavagea, približit ćemo se kon
k retnosti postojećih višepartijskih sistem a.
S voju postavku dalje ću razv ijati samo u obliku teza
jer d alje od toga još n ije dospjela.
94
2. 2. 2. V išepartijski sistem
(1) Model odnosa izm eđu dvopartijskog i višepartij-
skog sistem a može se uspostaviti pod dvije prem ise. Prvo,
nadovezujući se n a Roldkanovu teoriju, višepartijski si
stem može se zamisliti kao taloženje više dvopartijskih
sistema. P ri tom se pretpostavlja da svaki cleavage dje
luje form irajući p artije n a isti način kao četvrti koji
smo gore izložili. O štećeni ekstrem u n u ta r suprotnosti
cleavagea artik u lira se sam kao takav i poim a sve snage
koje se inače još nalaze u političkoj eri kao povlašćeni
ekstrem u n u ta r iste suprotnosti. Iz toga bi proizašle če
tiri p artije; tu pridolaze još stanovišta diferenciranja, po
sebno pitanje partijskog saveza i mogućih stapanja koja,
međutim , ništa ne utječu na mogućnost modela odnosa.
Drugo, pretpostavljam da maksimumom i minimumom
obilježeni ukupni iznos »ideološke napetosti«, u kojem
je bilo riječi u vezi s dvopartijskim modelom, ostaje
konstantan bez obzira n a broj p artija. Budući da sam
tu napetost objašnjavao »pom jeranjem problema«, koje
stvara partijski sistem , i tim e teorijom cleavages, ta
je pretpostavka stvarno prihvatljiva, sve dok se ne upi
tamo kako .partijski sistem i reagiraju na zaoštravanje
ekonom sko-političkih kriza.
(2) U skladu s ovim dvijem a pretpostavkam a dola
zimo do dvije modifikacije dvopartijskog modela. Prvo,
postaje opravdano razlikovati dvije vrste partijske borbe
koje S artori naziva centrifugalnim i centripetalnim nad
m etanjem (profiliranje p artija na periferiji, odnosno u
centru sistema). Kod dvopartijskog sistem a oba pojm a
nem aju nikakvog sm isla je r ovdje centrifugalno nad
m etanje tautološki slijedi dz neegzistencije, centripetal
no nadm etanje tautološki iz egzistencije pretpostavki
modela. Ali kod' višepartijskog sistem a obje su vrste
nadm etanja moguće, uz pretpostavku da nastupaju isto
vremeno, tako da veća napetost, koju izaziva »centrifu
galna partija«, biva .poravnata m anjom napetošću jedne
kompenzirajuće »centripetalne partije« i relativno m a
lom veličinom »centrifugalne partije«. To dovodi do dru
gog mom enta: sada se može stvoriti pojam »ideološke
napetosti izm eđu dvije i dvije partije«. On bi naznača-
vao napetost između dvije partije pod pretpostavkom
da je iznos ukupne napetosti sistem a upravo onoliki ko
liki bi bio kod funkcionalnog dvopartijskog sistema.
Riječ bi bila o funkciji »diferencije pom jeranja proble
ma«, i to diferencije četvrtim cleavageom obilježenog
95
partijskog sistem a, s jedne strane, i b roja p artija u tom
sistem u, s druge strane.
(3) Sva svojstva dvopartijskog sistem a djeluju u ne
znatno m odificiranom obliku i u višepartijskom sistem u.
Individue se i dalje identificiraju s »vlastitom « partijom
putem razgraničenja od drugih partija, dakle, negativno;
m ogućnost pozitivne identifikacije s »vlastitom « partijom
b it će nešto veća, ali se zato, obrnuto, sm anjuje njihova
šansa d a privrem eno pobijede; ukratko, funkcija paralize
djeluje, u odnosu n a dvije i dvije partije, n a nešto sla
biji način, no u principu se ne m ijenja.
Ako, prim jerice, pretpostavim o da postoji jedna p ar
tija »četvrtog cleavagea« i tr i obične partije, p artija
periferije, p artija crkve i p a rtija sela, onda će se ta
konstelacija razlikovati od dvopartijskog sistem a, u ko
jem su ove tri p artije okupljene u jednu, po tom e što
se npr. između p artije periferije i p artije crkve javlja
doza ideološke napetosti koje u dvopartijskom sistem u
nem a (naprosto kao naličje okolnosti da se oba tem eljna
cleavages u svijesti individua-sudionika m eđusobno to
liko razd v ajaju da nisu u stanju da ih artik u liraju u
jednoj p artiji); ta doza napetosti m ora tada, u skladu s
pretpostavkom , b iti povučena s linije fronte izm eđu sve
tri p a rtije i p artije »četvrtog cleavagea«. U vjeti reali
zacije funkcije podržavljenja su nešto teži je r slabije
funkcionira »reduciranje alternativa«, no to se poravna
va tim e što je lakše realizirati funkciju reprodukcije
je r se pojedinačnu partiju, koja izlazi n a ponovne izbo
re, može u m anjoj m jeri učiniti odgovornom za državne
poslove.
(4) Kao novi politički oblici stv ara ju se p artija sre
d ine i prividno antagonistička partija. P artija sredine
je moguće »utjelovljenje« oblasti oko koje se vodi borba
koju smo im ali u dvopartijskom m odelu; u njoj se talože
razn i cleavages za koje inače u sistem u istodobno po
stoje d odvojene partije, i to tako da se svaka od tih
p artija može s njom udružiti i tim e izvojevati privrem e
nu pobjedu nad ostalim a. P rividno antagonističku p ar
tiju karak terizira to da ona vodi centrifugalno nadm e
tanje, ali pri tom ipak ne povećava dozu ukupne nape
tosti sistema. Smisao te konstrukcije pokazat će se tek u
idućem o d jeljku; no ipak se već ovdje može konstatirati
da je stvarno antagonistička p artija za višepartijski si
stem isto toliko disfunkcionalna kao i za dvopartijski
sistem (suprotno S arto ri.jevoj pretpostavci) zato je r su
dezintegrirani opasni p er se, a ne tek svojom ibrojnošću.
To možda prem ašuje horizont spoznaje specijalista za
hegemoniju (koji dezintegraciju svode na neodgovaraju
će korištenje prava glasa, um jesto na odgovarajući ras
kid s pom jeranjim a problema), ali zato ustavna zaštita
to itekako dobro shvaća.
(5) P rethodne teze proizlaze u velikoj m jeri iz rein
terpretacije S artorijeve teorije koju sam kombinirao s
Rokkanovom teorijom cleavages (koju Sartori odbacuje).
Iz te kombinacije slijedi glavna k ritik a S artorija: pogreš
no je broj partija, odnosno tim e inducirano »fragm enti-
ranje« partijskog sistem a uvoditi kao nezavisnu i ideolo
šku distancu između partija, kao povrem enu varijablu,
i na osnovu toga zaključivati o sojstvim a partijskog si
stema. Na bazi teorije cleavages vidi se da iz broja p ar
tija, u pogledu šansi stabilnosti i integracije, ne proiz
lazi baš ništa, ni per se niti u vezi s ideološkom distan
com. Sto se tiče ove posljednje, nećemo biti u stanju
da shvatim o upravo reakciju partijskog sistem a na krize
— a S artoriju je prvenstveno do toga stalo — ako, kao
on, stvorim o samo pojam ideološke distance između dvi
je i dvije partije; moramo ga, naprotiv, svesti na pojam
ideološke »ukupne napetosti« partijskog sistema. A i
zbog toga je nem inovno da se poslužimo teorijom clea
vages i da je čitamo kao teoriju »pom jeranja problema«
koje stv ara partijski sistem.
2. 2. 3. Izgradnja »blokova«
100
prije upozoravaju na štetne posljedice kapital-odnosa i
zato je r se ovdje rad i o gubicima koji, jednom uočeni,
oslobađaju daleko više agresije od gubitaka koje paušal
no uzrokuju »vlasnici«. Ova pretpostavka b it će od kori
sti ipak tek ako lučimo, s jedne strane, dva param etra
ekonomske krize i, s druge strane, stru k tu ru ekonomske
krize i razinu njenog uočavanja. (Ova pretpostavka, uo
stalom, ne znači da se m aksim um ideološke napetosti ne
bi moglo prekoračiti i na drugi način; to b i se moglo
istražiti i teorijski iskazati. No ovdje naznačeni način po
sebi je već dovoljno konzekventan). Što se tiče param e
tara krize, ovdje razlikujem samo konjunkturne krize (re
cesija i teške krize svjetskog tržišta) i kontinuiranu ten
denciju pada profitne stope. Zanem arivši ovo drugo, za
funkciju krize kod partijskog sistem a trebalo bi reći
da ona služi održanju sistem a za neko vrijem e, naim e do
ponovnog n astupa visoke konjunkture, usprkos poviše
noj napetosti. Ako ipak pridodamo i pad profitne stope,
onda moramo zaključiti d a funkcija, koja služi tom oilju,
na izvjesnoj tački sistem u više neće k oristiti zato jer će
se prije ili kasnije aktuelni nastu p krize i stupanj raz
voja pada profitne stope međusobno povezati n a taj n a
čin da ponovni nastup visoke konjunkture više neće biti
moguć; vrijem e tokom kojeg održanje sistem a uspijeva,
usprkos krizi, tada će postati obična predigra, uvod u
vrijem e u kojem više održanje ne uspijeva. (Polazeći
od M arxove teorije o prolaznom karakteru kapitalizma,
ja naprosto pretpostavljam da ne postoje i ne mogu po
stojati funkcije partijskog sistem a putem kojih taj sistem
može još u tom vrem enu reproducirati sebe i tim e sam
kapital-odnos.) T vrdnja da se kod nastupa krize povećava
ideološka napetost još ništa ne govori o obliku u kojem
6e napetost sabija. A to je te k razina n a kojoj sistem
biva realno ugrožen. P itanje »oblika« identificiram s gore
raspravljenim pitanjem o issues i form uliram ga obrat
no: tv rd n ja da određeni issue ,ima reproduktivni karak
te r i da jedan drugi pri konzekventnom razvoju njego
vih tendencija dovodi do im p lid ra n ja petog cleavagea,
ne govori ništa o ideološkoj napetosti koja je i u jed
nom i u drugom slučaju m aterijalizirana u issueu. Može
se, dakle, zamisliti slučaj da se u vrem enu povišene ideo
loške napetosti, raspolaže samo takvim issues kao tačka-
ma kristalizacije koji tendiraju reprodukciji četvrtog cle
avagea; također i slučaj da egzistira »revolucionarni« is
sue, ali ne kriza, tako da zbog toga ne dolazi do im plici-
ran ja petog cleavagea. Na toj razini možemo cilj funkci
je .krize .pojmiti još konkretni je. Cilj je za neko vrijem e,
101
usprkos povišenoj ideološkoj napetosti, držati u grani
cama ili čaik isključiti opasnost koja proizlazi iz eventual
ne egzistencije »revolucionarnih« issues. Ta opasnost je
u mogućem nastanku petog cleavagea, tim e u n astan
ku taloženja dvaju cleavage-sistem a, tim e u nastanku
sistem a triju blokova, koji bi funkcija paralize sa svim
njegovim derivatim a učinila bespredm etnim .
(3) Funkcionalno svojstvo, koje odgovara tom cilju,
treb a za dvopartijski i višepartijski sistem različito raz
viti. M oja osnovna pretpostavka glasi: kad je već u krizi
prekoračen m aksim um u kupne doze funkcionalne ideo
loške napetosti, mora se, a pod povoljnim okolnostima —
kad kriza n e tra je suviše dugo — i može se b ar sprije
čiti prekoračenjem m aksim um a ideološke napetosti iz
m eđu dvije ii dvije partije. Taj m aksim um je pod »nor
m alnim « okolnostim a postignut kada se po četvrtom cle-
avageu dopuštena i pospješena napetost sabire u jednu
jedinu lin iju rascjepa, tj. kada egzistira čisti dvopartijski
sistem. Zbog toga se ovu osnovnu pretpostavku može
dobro obrazložiti ako posegnem o za dvopartijskim m ode
lom. Iz njegovih u v je ta proizlazi da je svako prekora
čenje m aksim um a napetosti istovjetno sa korakom prem a
ponovnom prihvaćanju lim itiranja p artijske borbe, tj.
pom jeranja problem a uzrokovanog partijskim sistemom,
tj. integracijske snage četvrtog cleavagea. A li tim ostaje
otvorenom m ogućnost da se u krizi »suvišna« doza n a
petosti prem jesti n a jedno m jesto partijskog sistem a gdje
već postojeća napetost još n ije dosegla m aksim um n a
petosti. E fekt bi bio da se labilnost sistem a donekle širi,
ali ne p rodubljuje; od svih mogućih šteta (koje bi se
»za neko vrijem e« moglo prihvatiti) jedna n e bi nastu
pila, naim e prestanak dom inacije četvrtog cleavagea.
Pretpostavim o n ajp rije da je prije nastupa krize eg
zistirao dvopartijski sistem . Tada postoji samo jedna
m ogućnost za održavanje m aksim um a napetosti između
dvije i dvije partije, naim e da se dvopartijski sistem
pretvori u višepartijski i pri tom e osigura da nijedna
od tri ili više p artija n ije situirana izvana sistem a dvaju
blokova. To je slučaj za koji se može reći da je za n je
govo (približno) isticanje zaslužna S artorijeva teorija;
S arto ri piše da u 'krizi višepartijski sistem nudi »survival
solution« (strogo uzevši, taj iskaz je svakako u svojoj
paušalnosti iz više razloga postavljen naopako). No mo
guće je d a je već prije .početka krize egzistirao višepar-
tijs'ki sistem ; tada postoje tri mogućnosti održanja tog
maksimuma. Prvo, sistem se može rascijeoiti u još više
p artija nego što ih već sadrži; drugo, obratno, može doći
102
do okupljanja, najviše u tri partije; treće, sistem može u
svojoj s tru k tu ri ostati posve neizm ijenjen, s jedinom raz
likom da na liniji njegovog glavnog rascjepa ideološka
napetost dosiže m aksim alnu vrijednost, što pretpostav
ljamo nije bio slučaj u »normalnim « vrem enim a; to važi
uvijek pod pretpostavkom da sve partije ostaju u siste
mu dvaju blokova. — Razmotrimo taj proces i na razina
issues, i to jedino za dvopartijske sisteme. Pretpostavlja
mo, dakle, da egzistira »revolucionarni« issue u kojem
se zgušnjava povišena ideološka napetost; budući da taj
issue ukazuje na im plikacije petog cleavagea, s njegovom
egzistencijom dana je mogućnost trećeg bloka; takav tre
ći iblok, ukoliko stvarno nastane, bio bi istovjetan trećoj
partiji koja istupa iz sistem a dvaju blokova. Da bi to
onemogućio, sistem dvaju blokova može pokušati rascije-
piti sebe samog na taj način da treću p artiju izgradi u
sebi i ograniči je s toliko ideološke napetosti da bi se
potencijalni pristaše treće partije izvan oba bloka možda
smirili, a-li u najm anju ru k u rascijepili. P ri torn se im a
nentnu treću p artiju može izgraditi samo rein terp retira-
njem »revolucionarnog« issuea u »normalni«, tj. njego
vim rascjepom. Nadalje, im anentna treća p a rtija nastaje
na dva naičina. Ili je ustrojena prije nego što egzistira
izvan dva bloka, dakle, profdlaktički, ili se pokušava tre
ću p artiju koja je nastala izvan blokova v ratiti u sistem
dvaju blokova: učiniti je (prije svega) prividno antagoni
stičkom partijom .
(4) P rethodne napom ene o realizaciji funkcije krize
putem sistem a dvaju blokova ne znače da se eventualna
uspješna integracija postiže prije svjesnim djelanjem
nego prostim djelovanjem stru k tu ra vlasti, a .pogotovo
ne prije djelanjem p artija dvaju blokova nego djelanjem
snaga potencijalnog trećeg bloka. (»D jelatno-teorijska«
form ulacija tih napom ena sasvim je m etaforička.) Na
protiv, ja štaviše polazim od toga da rješenje pitanja
integracije uglavnom, na razini djelovanja, ovisi o djelo
vanju snaga potencijalnog trećeg bloka (analogno mojoj
pretpostavki da se četvrtim cleavageom obilježeni p artij
ski sistem m ora tum ačiti uglavnom akcijom onih koji su
u situaciji njegovog nastanka djelovali opoziciono); da te
snage snagam a sistem a dvaju blokova tek stvara — ili
ne stv ara — pretpostavka za reaktivne strategije rein te
gracije. Dakako, snage potencijalnog trećeg bloka mogu
sa svoje strane djelovati samo u prostoru koji je određen
ekonomskim zakonima i. stru k tu ram a političke vlasti (npr.
stupnjem razvoja povijesti akum ulacije kapitala i odno
som ekonomskih snaga klasa, kao i vrstom i stabilnošću
103
pretpostavljenog partijskog sistem a) i koji dopušta do
duše nova, možda »revolucionarna«, ali ipak nikada pro
izvoljna zbivanja.
(5) U situacijam a »revolucionarne« krize razvija se
ja z izm eđu vlasti i spoznaje; u njem u se k rije razlog
konstatiranog »preim ućstva djelovanja« snaga potencijal
nog trećeg bloka. Ne jav lja se, doduše, za snage sistem a
dvaju blokova: za n jih opasnost trećeg bloka predstavlja
samo .povod d a utv rd e postojeće stru k tu re vlasti, a to
što one to čine, sam o je naličje njihove nem oći d a ak-
cep tiraju nespojivost »revolucionarnog« issuea, koji je u
takvoj situaciji predm et rasprave, sa prostorom četvrtog
cleavagea za rješen je problem a, tj. da če tv rti cleavage
uopće ne pojm e kao prostor i granicu moguće spoznaje
i stoga ga, zavisno od okolnosti, i napuste. O brnuto,
sam a egzistencija snaga potencijalnog trećeg bloka ne bi
mogla n išta objasniti kad se ne bi pretpostavljalo da
one taj issue a rtik u liraju n e sam o s aspekta vlasti nego
s aspekta rješen ja problem a, tj. spoznaje.
P itan je je, naravno, d a li ta n ajp rije možda parcijal
n a em ancipacija spoznaje od vlasti ostaje prolazna, tako
da samo realizira funkciju p re stru k tu rira n ja sistem a dva
ju blokova i potom nestaje ili postaje perm anentna i
širi se. N ačelno postoje tr i mogućnosti: a) »revolucio
narni« issue artik u lira jedna nova p artija koja se ipak
n e razv ija u treći blok nego se vraća u sistem dvaju blo
kova. b) Nova p artija razvija se u treći blok, a treći
blok uobličava se u uje d in je n ju dvaju blokova u jedan
blok, tj. on sam postaje drugi blok. U tom slučaju za
držane su sve funkcije sistem a dvaju blokova koji štiti
kapital-odnos. To se može desiti kada nova p artija pro
vede peti cleavage koji »pom jeranje problem a« stvoreno
četvrtim cleavageom zam jenjuje nekim drugim , c) Nova
p artija razv ija se u treći blok, a treći blok se razlikuje
od postojećih po tom e što on ne stvara samo novi cle
avage, nego cleavage bez »pom jeranja problema«. Samo
kod ove treće m ogućnosti jaz izm eđu vlasti i spoznaje,
koji se zbiva u krizi sistem a dvaju blokova, bio bi više
nego m am ac kojim vlast potiče svoje v lastite žrtve na
proširenu reprodukciju njen ih stru k tu ra .
S druge strane, m ora se zaključiti: kada se kriza
vlasti sastoji u oslobađanju spoznaje, tada također još u
vrem enim a stabilnosti vlasti postoji spoznaja, i to ve
zana; tad a se već i ta vrem ena m ora opisati kao odre
đeni odnos vlasti i spoznaje (što sam ja im plicitno i
učinio npr. kod tum ačenja izbora kao »reduciranja al
ternativa«, s osnove da se partijska identifikacija m ora
104
potvrditi u nutar raste ra rascpeja postavljenog četvrtim
cleavageom). Nisu, datkle, u pravu oni koji u stavu »re
alizma« tvrde da onaj, kome je u sferi politike stalo dc
spoznaje umjesto do vlasti, nije shvatio o čemu se radi
(Luhmann).
105
ča'jke funkcionalne partije, koji se potom m ora napustiti,
tj. konflaetizuraiti. (Tu je riječ o p a rtiji koja funkciju pa
ralize realizira sam o tim e što realizira funkciju podjele
na sfere i kod koje se ne ja v lja ju svojstva koja su pose
bno vezana uz funkciljSu paralize; o p artiji koja pu'tem iz
bora paralizira »birača« i tim e eo ipso partijskog indivi
duum a i napokon klasnog individuum a.)
i(3) Iako je ova tro stru k a identifikacija ipak suviše
ap strak tn a d a bi ma koncu kod n je mogao ostati, ona sve
jedno m ark ira jedan stupanj komkretdzacije u odnosu na
gornja razm atran ja partžjlskog sistem a. Tamo je bilo go
vora samo o izborim a i 'time o vertikalnom razdvajanju
p artija u jedinu javniu i jiednru p rivatnu oblast. Sada se
razlik u je »birače«, »izabrane« i priređivače izbora, dakle,
ono razdvajajuće dopunjuje se »posebnim medijem pos
redovanja«. (Dakako, već odavno nem a više nikakvog raz
loga takm ičiti se s drugim teorijam a u tome d a se savez
priređivača izbora poim a kao »partijli«, npr. kao da su
»birači« n eka stran a rasa s kojom se »partija« povrem e
no sučeljava.)
Jednostavnosti radi, nastavljam s dvopartijskim mo
d e lo m — pretpostavljam , dakle, p artiju koja organizira p ri
bližno 50°/o »birača« i u principu je u svako doba u stanjti
izvojevatd, odnosno privrem eno potvrditi pobjede.
2. 3. 2: Integracija »birača«
106
ovdje, kao i kod1izbora, odgovara samo na prethodno po
stavljena pitanja, i dalje je p risutna opasna nejasnoća u
pogledu njegovih vlastitih intencija i potencijala djelo
vanja, a tim e i u pogledu njegovog budtućeg pos'tupka na
izborima. Ukratko, p a rtija se m ora izgraditi kao pretho
dno stabilizirana 'harmonija izbornih borbi i birača, a ne
samo kao u druženje izbornih boraca. Drugo, ona također
mora izgraditi sponu koja povezuje biračko udruženje i
»partiju u državnom aparatu«. Naime, izborne borce ne
bi realizirale funkciju paralize n i u slučaju kada bi se
pokazalo — a pokazalo bi se — da one uopće nim alo ne
utječu n a sastav i politiku vlade.
(2) Teoriju organizacije partije, naime teoriju koja
se oslanja samo n a funkcionalno svojstvo izbora, shvaća
jući p ri tom birače, priređivače izbora i izabrane kao di
jelove partijske organizacije, form ulirao je Sorauf (1967).
On razlikuje parity in 'the electorate (loyalists), organiza
tion proper (aetiviits) i party in office (office-holders).
Ovoj postavki (u okvirim a sadlašnjeg stupnja modela) va
lja jedino zam jeriti što ona podjelu p a rtije na tri dijela
opisuje kao obično diferenciranje, kao ravnodušni para
lelizam, dok se u stvari rad i o rezultatu rascjepa vlasti.
No, u svakom slučaju, ta postavka ima veću vrijednost
od onih — po W iesendahlu (1980) pod nazivom »paradi
gma konkurencije« sažetih — postavki koje partiju iden
tificiraju s organization proper i dosljedno tom e dolaze
do nerealne pretpostavke o slobodnom prostoru izbornih
strategija. Naime, ako na pitanje partije kao subjekta iz
bornih strategija odgovorimo u smislu Sonaufa, onda čak
ni čista »strategija m aksim iranja glasova« nikada ne može
učiniti n išta drugo dcli u »oblasti oko koje se vodi borba«
dopustiti da partijski id en titet ustukne pred ciljem m aksi
m iranja; ali »oblast oko koje se vodi borba« ionako nije
ono m jesto gdje prestaje partijski identitet.
(3) K ao rezultat rascjepa vlasti ne m anifestira se
samo odnos priređivača izbora i »birača« (ovdje funkcija
podjele na sfere postaje općenito najstvarnija), nego i
odnos organization proper i party in office. P arty in of
fice zauzima položaje u državi, ali tu zatiče »državne fu n
kcije« koje m ora realizirati. U nam jeri da to čini, ona
će m orati .parcijalno prekoračiti »volju birača« na koju
apelira organization proper. Moći će je prekoračiti samo
onoliko koliko to dopušta partijski sistem (vid. gore funk
ciju kompetencije), a stvarno čak još m anje zato jer se
partijski identitet, zbog opasnosti poništenja funkcije pa
ralize. ne sm ije stav iti n a kocku. Dakle, akcija party in
office silom sm anjuje suprotnost partija i tim e uzrokuje
novu, unutarparfi'jsku suprotnost. (Ovu problem atiku ob
107
rad u ju Raschke, G reven i drugi pojm ovim a kao što su
selekcijska ili upravljačka fiuinkcija partilje, uz napom enu
da te funkcije iziskuju — k ao vid' kompenzacije — funk
ciju legitim acije. P retpostavke ovih autora ipak su djelo
mice veoma nerealne i teorijski nepotrebne. Oni griješe
precjenjujući opasnost koja proizlazi iz rascjepa između
»volje birača« ,i p arty in office zato jer, s jedne strane,
zanem aruju da je »volja birača« pretežno negativno odre
đena (razgraničenje od p rotivne partije) i, s druge Stra
ne, bez osnova pretpostavljaju da p arty in office, zavisno
od okolnosti, ne išpoljava nikakav partijski identitet. Kad
bi to bilo tačno, tada se uopće ne bi moglo ni zamisliti
»funkcijlu legitim acije« koja bi spasila sis'tem od' kolapsa.
(Kod m ojih pretpostavki funkcija »legitimacije«, tj.
proste reprodukcije, m anifestira se tako d a organization
proper u p arty in th e electorate m ora pokušati dokazati
d a u isto-tako-kao, što je karakteristikum p arty in office
zbog njenog parcijalnog laviranja između partija, ipak i
dalje d jelu je ili-ili obiju p artija ; uspije li to dokazati, ta
d a će loyalists vjerovatno podleći funkciji paralize. To
nije težak zadatak zato što je organization proper, n a ko
joj je te ret dokaza), u pravilu u pravu. Samo kada dođe
do krize, taj dokaz nužno neće u sp jeti zato je r tada »bi
rači« nalaze da n e postoji sam o jedan, nego dva ili-ili.
>(4) Zbog funkcije krize ne uspijeva m odćl integra
cije »birača«. Cak i kad se u kritičnoj situaciji ne obra
zuje treći blok, ili- prije nego što se obrazuje, ona će se
m anifestirati bar u fenom enu uzdržavanja od izbora, tj.
u svakom slu čaju neki će skinuti masku- običnih »birača«.
A nebirača se neće ponovo učiniti »biračem« tim e što se
i d alje vodi izborne borbe iz kojih je on upravo istupio.
Al'i, budući da u takvoj situaciji svakako .postoji- opasnost
trećeg -bloka, m oram o pretpostaviti da funkcionalna p ar
tija ima svojstva koja joj u slučaju potrebe omogućuju
sam orascjep (u okvirim a prelaska iz dvopartijskog u vi-
šepartijski sistem). Inicijativa — m jerodavno procjenji
vanje i sam ostalnost — koja u tu svrhu mora- kod jednog
dijeila organization p roper bezuvjetno postojati, n e bi se
mogla, nikada obrazovati, n i kada bi organization proper
bila samo neka vrsta u reda za novačenje, niti kada, osim
putem ispitivanja m išljenja, odnosno slanja elite, ne bi
više dolazila u dodir sa Oba preostala sastavna dijela o r
ganizacije partije.
(5) Što se više partijski sistem sastoji od p artija koje
im aju sva navedena funkcionalna svojstva — koje, d a
kle, n e vode samo izborne borbe, nego već u- izbornoj
borbi 'izražavaju opcije svojih loyalists; čiji office-holders
ne gube p artijski identitet; čirji su activits sposobni za
108
partijski rascjep — 'tim p rije 'će te partije moći uspješno
raditi na integracija. P artijski sistem bez takvih partija
nije u dovoljnoj m jeri funkcionalno sposoban. Ali to, n a
ravno, n e znalci da ne mogu postojati pojedinačne partije
koje nem aju sva ta svojstva, a pogotovo da ne može pos
tojati dijeli- p artijsk i sistem s partijam a ove druge vrste;
to samo znači da se u takvom slučaju sm anjuje integra
cijski kapacitet sistema, odnosno partije. Stoga nije n i
pošto slučajno što se npr. u pogledu SAD istovrem eno
govori da je utjecaj p artija na djelanje vlade malen i da
iz partijskog sistem a izvire relativno m ala snaga integra
cije (što već tre b a pripisati velikom broju nebirača). To
ima svoje naličje da mora b iti integracijskih sistem a ko
ji poravnavanju slabost kapaciteta partijskog sistem a; ili
sistema prim jene sile; ili d a slabost partijskog sistem a
upućuje na labilnost prilika vlasti. Ali čak ni sistem sa
stavljen od partija, koje im aju sva navedena funkdonalna
svojstva, n e bi bio još dovoljno funkcionalno sposoban sve
dotle doik vjerujem o d a se ta svojstva izgrađuju samo
kao posljedica izbornih borbi, susretanja activits i »bi
rača«. Ovdje m anje nailazimo na granice određenog tipa
p artije (npr. »partija birača versus partija članova«) nego
na granice jednog teorijskog modela u kojem se ne uzi
ma u obzir da su »birači« partijske individue.
109
P artijsk u individualnost valja općenito poim ati kao
određenim cleavageom orijentirano m išljenje i djelanje,
a u n u ta r toga i izborno djelanje. K onstantnost partijske
individualnosti znači d a svaki član lančano izdvojenih is
sues individuum u uvijek iznova reproducira ta j cleavage.
Kadla je to Slučaj, onda će uslijediti glasanje u okvirim a
sistem a dvaju blokova. Ali n e postoje samo ove dvije m o
gućnosti da 'issue ili sam o od sebe preporuča reprodukci
ju cleavagea tako upečatljivo da su izborne borbe dovo
ljne da ono blisko učine realnim , ili obratno, da preporu
ča im plikacije novog cleavagea koji se potom ni u izbor
noj borbi više n e m ože zaustaviti; postoji i oblast s tra
teških i organizacionih stvari puitem koje partija izm eđu
izbornih borbi sistem atski i aktivno predupređuje, odno
sno radi protiv opasnosti pojave ili »revolucionarnog«
razvoja im plikativnih issues. Poim anje odgovarajućih fu n
kcionalnih svojstava p artije je st predm et ovog poglavlja.
S ovog novog aspekta n ije više svrsishodno razliko
vati »izabrane«, »birače« i »priređivače izbora« (kao što
tak o đ er nestaju paradoksi ovog stu p n ja razvoja m odela:
npr. hegem onija »birača« i »priređivača izbora« izgleda
m anje zagonetnom kada se pođe od toga da su i jedni i
d ru g i p artijsk e individue iste partije). Sada, naprotiv, raz
likujem partiju-u-državnom aparatu, eksplicitnu partij
sku organizaciju (koja nije samo izborne udruženje nego
i »u druženje izm eđu izbora«) i anonim nu partiju. To su
samo dalje razrađeni već postojeći pojm ovi. Sada izabrano
stanovište priprem anja i reprodukcije sistem u im anentnog
glasanja istovremene' zahtijeva novi pojam im plicitne
partijske organizacije. Pod tim podrazum ijevam organi
zaciju koja ne vod'i izborne borbe i čak ne nastupa kao
pairtijlska organizacijla, ali ipak sistem atski i konstitutivno
sudjeluje u reprodukciji glasanja za određenu p artiju
(npr. sindikati, kaito'l'ička crkva). Značaj ovog pojm a vidi
se već po tom e što u Zapadhoj Evropi nijednoj partiji,
koja se oslanja na takve organizacije, n ije nikada uspjelo
dla postane p a rtija s velikim brojem glasova n a izborima.
(2) K ao »udruženje izm eđu izbora«, eksplicitme p a r
tijsk e ind'ividtue provode jedinu strategiju sa ciljem da
djielanje 1 m išljenje anonim nih p artijskih individua ori
je n tira ju n a predviđeno glasanje, odnosno d a postave g ra
nice tamo gdje p rijeti odstupanje od te orijentacije; d a
kle, eksplicitne p artijske individue n e organiziraju sam o
izborne 'borbe, nego — u m jeri u kojoj im je to dostupno
— vode računa i o tom e da svim ostalim kontekstim a
dljelovanja dom inira Stanovište izbornih borbi, da se na
te kontekste gleda iz te perspektive. D jelanje i m išljenje
anonim nih dos'tupni su, dakako, tek tamo, odnosno tek
110
onda kad napuste anonim nost i postanu vidljivi kao stra
teški predm et za one eksplicitne, što je načelno moguće
samo na dvojak način: ukoliko su anonim ni organizirani
u im plicitnoj partijskoj organizaciji i ukoliko se »bore«.
Na1 to se odnose dvije izbom o-perspektrvne strategije,
koje pridolaze strategiji m aksim iranja glasova u nepo
srednoj izbornoj borbi, a koje nazivam performaeijskom ,
odnosno vraćajućom strategijom . Per form acijska strate
gija polazi od im plicitnih partijskih organizacija i sastoji
se u perm anentnom provođenju kolektivnih aktivnosti
koje su u m anjoj m jeri deavageom orijentirana adaptaci
ja issuea nego što to one kroz sebe same »pokazuju«.
P rim jer su štrajkovi koje se zaoštrava- samo tako dhgo
dok ne bude ugrožena social-liberalna vlada; ili odlasci
u crkvu; također večeri koje se provodi pred televizorom
(pri čemu televizija, naravno, nije nikakva im plicitna or
ganizacija neke zasebne partije, u svakom slučaju ne u
SR Njemačkoj, nego cijelog, četvrtim celavageom obilje
ženog partijskog sistema). Takve perform acije može se
također nazvati im plicitnim i suprotstaviti im izborni čin
kao jedinu eksplicitnu partijsku perform aciju. S te s tra
ne ižboma borba, ukoliko se odnosi na- »stalne birače«,
sastoji se u eksplikaciji im plicitnih perform acijskih ak
tivnosti anonim nih od strane eksplicitnih partijskih in
dividua.1(O pojm u »perform acija« vid. Projekt teorije i-
deologije 1980.)
Vraćajuća strategija odnosi se na takve adaptacije
issuea koje su vidljivo izbile iz upravo navedenog i.m-
plicitno^performaci-jskog konteksta tako da se javlja opa
snost nastanka1 novog cleavagea: odnosi se na »»borbe«.
Sastoji se u tome dla se te »borbe«, -bez obzira koliko
one odstupale od1 perform acija im plicitnih partijskih or
ganizacija, u svakom slučaju veže s eksplicitnom per-
formacijom izbornog djelovanja, u sm islu sistem a dvaju
blokova, tj. da se u- njim a realizira funkciju paralize.
Sredstvo: rascjep issuea, koji potiče erupciju, prem a m je
rilu izbornog djelovanja/. Može se desiti da su se »borbe«
već zgusnule u nove im plicitne organizacije, pri čemu je,
međutim , još uvijek nejasno d a li će iz toga n astati i
jedna nova ekspliicitna partijska organizacija; tada vra-
ćajuča- strategija m ora nastojati da nove im plicitne p ar
tijske organizacije pridruži staroj eksplicitnoj. Konačno,
novu eksplicitnu p artijsk u organizaciju još uvijek se mo
že v ratiti u stari sistem dvajlu blokova. (Obije ove strate
gije možemo obuhvatiti nazivom strategije rascjepa is
suea. P ri tom se jednom radi o issues koji su političkom
diskursu im anentni, a drugi pult o issues koji su izvan
disfcursa ali su ipak uočljivi s njegovog stanovišta.) In-
111
tervencdja eksplicitnog n a anonim nog partijskog indivi
duum a ima, dlakle, bilhno veći dom et od intervencije »pri
ređivača izbora« n a »birače«.
Ipak, i ovdje postoji jedan faktor nesigurnosti koji
se n e može reducirati: p rije nego što se anonim ni počne
uočljivo »boriti« — uočljivo za ekspldcitnog, tj. n a način
koji je sličan njegovim stra'tegijam a — uvijek se već ne
što prethodno desilo, već se razvilo nešto što se u odre
đenim prilikam a više n e može zadržati vnaćajućom s tra
tegijom koja stiže tobože uvijek »prekasno«. P roblem is
p itivanja m išljenja iz modela birača, naim e da se ne mo
že o bjasniti kako bi pitali sami ispitanici, tim e je pom je-
ren ali ne i riješen.
(3) Iz svega rečenog proizlazi za organizaciju ekspli-
ci'tne p artije da je ona tim »funkcionalnija« što im a više
pododjeljenja za g rupe članova koje mogu in tervenirati u
im plicitnim partijskim organizacijam a i »borbama«. D alj
n ja funkcionalna obilježja organizacije razabiru se iz od
nosa eksplicitne p artije prem a p artiji u državnom ap ara
tu. Kao što smo već kazali, office-holders m oraju, dodu
še, d o izvjesnog stupnja odstupati od partijskog identi
teta, ali ga ipak bezuvjetno ispoljavati je r bi inače sistem
izbornih borbi doživio slom. To ne znači ništa drugo doli
da mora postojati unutarpartijska dem okracija i ujedno
da je ona, zanem arivši jedan nepovredivi m inim um , mo
guća samo u izobličenom obliku. N epovredivi m inim um
je u tom e što politika p artije u državnom ap aratu mora
više sličiti suština »program a« te p a rtije nego »progra
mu« protivne partije, pri čem u pod »suštinom program a«
mislim n a one dijelove zvanilčnih partijskih objava u ko-
jiirnia je artikulirana partijsko-konstitutivna cleavage-ori-
jentacija. Osnovni oibl'ik nužnog izobličenja je st u tome
što se u praksi svake p artije sistem a dvaju blokova poli
tika office-holders a ne izvodi iz »program a«, nego obra
tno, »program « iz politike office-holdersa (koji su i sami
ograničeni u upravo navedenom smislu). Institucionalni
m ediji izobličavanja dem okracije su npr. un u tarp artijsk i
rascjep issuea, strateg ije vrem enskog pom jeranja (na
koncu: db idućih izbora, kada je šansa za realizaciju fun
kcije paralize optim alna) i razne strateg ije ponovnog
p retv aran ja ekspJicitnih u anonim ne p artijske individue.
M eđu ove posljednje spada prešutkivanje issues, provo
kacija istupa p artije (što može biti opasno sam o u k riz
nim vrem enim a) i drugo. Ali n ije samo nužno izobličavati
dem okraciju, nego n i izobličavanje ne sm ije ići predaleko
je r se inače onem ogućava realizacija onih p artijsk ih funk
cija koje se odnose n a sposobnost razvoja. G ornji m ini
m um dem okracije n e bi čak dostajao d a se zajam či p ri-
112
lagođavanje p artije reproduktivnim , ali ipak novim is
sues putem »program skih skokova«; naime, to može us
pjeti sam o kada u im plicitnim partijskim organizacijam a
i »borbama« angažirani partijiski članovi mogu svoje is
kustvo stvarno un ijeti u proces unutarpartdjskog odluči
vanja. I obratno, n ajp rije se putem procesa odlučivanja
moraju osposobiti, tj. dovoljno osam ostaliti da bi uopće
mogli steći ta iskustva. Stvarno je čak još potrebnije os
posobljavati članove — a tom e doprinosi organizacija pro
cesa odlučivanja — d a nose partijski rascjep, tj. poduzmu
i institucionalno realiziraju »program ski skok« koji ostaje
un u tar bloka, ali izvodi se iz partije.
114
dok povećanje m aterijalnog blagostanja kao povod za po
litički angažm an stupa iu pozadinu. Dosta su raširene i
dijagnoze jače »dssue-orijenitacije« birača i sve slabijeg
klasnog postupanja (Pappi 1973, K lingem ann 1973) koje
su za SAD bile prihvaćene već za 50-e godine — B urn
ham (1967) npr. govori o raspadiu New«dteal-koalicije i po
tiskivanju pokroviteljske politike od' strane ideološki o ri
jentirane politike — a u posljednje se vrijem e dovode u
vezu p rije svega sa suprotnošću ekoloških issues prem a
naslijeđenoj politici rasta (npr. Biirk'lin 1981). Sve češća
operacionalizacija Nove politike naglašava stav antiesta-
blishm enta (M iBer/Levitin 1976, B am es/K aase 1979), pod
čim se n e misli samo n a interese za participacijom opće
nito, nego i za »nekonvencionalnom« participacijom (Klin-
gem ann/P appi 1972).
O kretanje prem a Novoj politici izgleda neposredno
kao generacijski efek t (Inglehait 1971, H ildebrandt/D al-
ton 1977), no ipak je p itan je dla li njen uspjeh upućuje u
krajnjoj lin iji na kHasncnstruktume prom jene. Na pove
zanost razvoja Nove politike s jačanjiem platno ovisnih
srednjih slojeva upućuju npr. Feist/LLepeLt (1976): po
rast »perifernih birača«, koji ne pokazuju- partijsku iden
tifikaciju m eđu postojećim partijama-, i to upravo među
platno ovisnim srednjim slojevim a oni kom entiraju tako
da će se oni o rijen tirati »prem a jednom klasno neza
visnom »potrošačkom ponašanjU’«. Ni -crkve n i sindikati
kao »najznačajniji tradicionalni1 duhovni tvorci« nisu do
sad stekli nad njim a neki veći utjecaj. Tu se uklapa Pap-
pijeva tv rd n ja (1977) da su se platno ovisni srednji slo
jevi priključili social-liberalnom bloku m anje zbog pro-
sindikalnog nego zlbog anticrkvenog stava, ukoliko su to
učinili.
Kod ovih nalaza dvije stvari izgledaju m i osobito
zanimljivim. Prvo, i Stein Rokkan upućuje na issue-ori-
jentaciju (mada s drugim pojmovima) uvijek tam o gdlje
se rad i o n astanku jednog novog cleavagea-: predstavnici
crkve, kapitalisti, radiniici također su se stalno, n a vidlji
voj razini čak često pretežno, politički borili za statusna
pitanja, a n e neposredno za ekonomska- — radnici za opće
pravo glasa, kapitalisti protiv statusnih povlastica po ro
đenju. Sučeljavanje m aterijalne i issue-orijentacije moglo
bi stoga dovesti do zablude i sakriti stvarnu suprotnost
između reproduktivne i im plikativne issue-orijentacije (u
smislu izvoda .pod 2. 2. 4. i 2. 3. 3). Na sličan način zablu
du bi tada stvarali i pojmovi kao klasno postupanje ili
klasno nezavisno potrošačko ponašanje, koji se u- biti od
nose n a kategorije sam opoim anja iz četvrtim eleavageom
obilježenog partijskog sistem a; budući d a »objektivnog«
115
Masnog postupanja (bez »pomjeranja«) u dosadašnjem
partijskom sistem u n ijć uopće bilo, sasvim je nejasno da
li će se s tim e povezano postupanje Nove politike svesti
n a veću a!ld manjlu klasnu ovisnost. Drugo, konstatirani
stav antiestablishm enta upućuje na to da je za nosioce
Nove politike vlast centralni predm et svijesti o proble
mu, što je — ukoliko platno ovisne srednje slojeve m o
žemo sm atrati tim nosiocim a — zbog centralnog značaja
»državnih agenata« m eđu njim a vrijedno pom ena (o tom e
još kasnije).
(3) K lasni položaj novih, platno ovisnih srednjih slo
jeva sastoji se u tom e što oni žive od izvedenih prihoda
i pretežno su zaposleni .u državnim aparatim a. Iz toga i
iz gore navedenih nalaza može se izvesti posve suprotne
prognoze o njihovom budućem političkom postupanju. S
jedine strane, gornji stav antiestablishm enta moglo bi se
generalizirati. To b r trebalo in te rp re tira ti tako d a platno
ovisni sred n ji slojevi, ukoliko su »državni agenti«, u sta
ju protiv svojih vlastitih u v jeta rada, slično kao što je
radnička klasa' načinila poprištem borbe svoje radno m je
sto, tvornicu. S druge strane, m eđutim , djelatnost u d r
žavnim aparatim a ukazuje p rije svega na sklonost prem a
etatizm u (ovdje: v je ra d a se dru štv en e problem e može
riješiti irrtervecirjKwn postojeće države).
Ovu dim enziju negiraju oni koji zastupaju stav o sa
vezu ob iju glavnih frakcija radničke klase. Etatistički
»državni agenti« mogu sa »jezgrom radništva« obrazovati
in d u strijsk i blok protiv m arginaliziranih radnika, ali i po
svaku cijenu učiniti izbjegavanje nezaposlenosti glavnim
sadržajem svoje politike i konačno pokušati voditi poli
tik u p rotiv čitave radničke klase. Kod »anarhističke« va
rijante moguće je zam isliti savez sa m arginaliziran ima
protiv jezgre radništva, savez sa čitavom radničkom kla
som i pokušaj- vođena politike bez radničke klase. — To
su p rije svega ap strak tn e m ogućnosti. S ada se postavlja
p itan je u kojem 'bi se od ovih slučajeva moglo govoriti o
podobnoj bazi za im plikaciju petog cleavagea. M islim da
je dlana samo kod »anarhističke« varijante, i to ukoliko
se oslanja na radiničku klasu, odnosno n je n m arginalizi
ran i dio. »Etatističke« m ogućnosti kreću se u potpunosti
u shem i četvrtog cleavagea: prvi slučaj tvori ekstrem ko
jem se strategija social-liberalnog korporativizm a ten-
dencijski približava (usp. Ja g e r 1980c); treći slučaj je p ri
vidno sjecište sadlašnje neoliberalne politike više kon
zervativnih p artija i vlada; dok oba ova slučaja em pirij
ski u p ućuju na politiku s ove ili s one stran e linije glav
nog rascjepa u četvrtim oteavageom obilježenom p a rtij
skom sistem u, drugi slučaj podsjeća, s jedne strane, na
116
glavnu tendenciju či'tave povijesti tog partijskog sistem a
— na pokušaj radničkih partija da štete kapitalizm a i po
sebno nezaposlenost kom penziraju etatizm om ( podržav
ljenjem posljedica problema), a, s druge strane, na zag
robni život tog partijskog sistem a u realnom socijalizmu.
Naprotiv, iz »anarhističkog« saveza platno ovisnih sred
njih slojeva i radhičke klase mogla bi n astati realna al
ternativa pos'toječim političkim strategijam a, koja bi bila
u stanju d a dovede u pitanje (karakteristično »pom jeranje
problema« postojećeg sistema. Govoreći kategorijam a
Marxove teorije, radilo bi se samo o tom e d a se s tru k tu r
nu povezanost zakona vrijednosti, prisvajanja viška vri
jednosti i logike akum ulacije, s jedne strane, i kapitali
stičke funkcije države, s druge strane, dočeka i obuhvati
jednom političkom strategijom ; to n e bi bila strategija
koju bi se moglo povezati s četvrtim cleavageom. Ako s
tog aspekta posmatramo snage Nove politike, onda je tu
kritika zakona vrijedhosti, logike akum ulacije i funkcije
dtžave ujedno već artikulirana. (Teorijski značaj M ar
xove form ulacije zakona vrijednosti je st u tom e što ona
dokazuje dla se sve kategorije i zakoni kapitalističkog bo
gatstva baziraju na iluziji omnipotenlcije ekonomije u
odnosu n a p rirodh — .usp. npr. Bischoff 1973; M arx tim e
ne k ritizira samo kapitalističku klasu, nego i Gotski pro
gram SPD u kojem se kaže da je rad izvor sveg bogat
stva [MEW, tom 19, str. 15]. Ono što Novoj politici za
sada ipak nedostaje, jiest strateški analogon za konstitu
tivnog člana one stru k tu rn e cjeline, tj. politika koja ne
povezuje samo borbu protiv u ništavanja prirode, fetišizi-
ranja rasta i »establishmenta«, nego također i na pod
ručju samog društvenog rada pokazuje jednu alternati
vu; dakle, politika u kojoj se d sa stanovišta radničkih in
teresa vodi borba protiv kapitalističke organizacije rada.
<4) Ako prihvatim o da je .upravo skicirana stra'tegija
doista prividno sjecište razvoja značajnih dijelova platno
ovisnih srednjih slojeva, 'tada bi se njihovu povijest mo
glo rek o n struirati na s lje d e ć i način. Po S'teinu Rokkanu,
konstatirana konstantnost nacionalnih partijskih sistem a
od početka stoljeća do otprilike 1960. godine jest poslje
dica toga da je, s jedhe strane, opće pravo glasa već iz
boreno, dakle, također već e ta b lira n a linija glavnog ras
cjepa koju stv ara četvrti cleavage, a, s dinuge s'trane, da
se plaltno ovisni srednji slojevi još nisu približili »kritičnoj
granici« svoje političke djelotvornosti (u SAD: do otpri
like 1950). U tom periodu radnički se pokret sa svojom
etatističkom (socijaJino-držarvnom) strategijom rješavanja
problema sam u velikom obim u pobrinuo za rađanje te
klase. Oko I960. V mnogim zapadnoevropskim zemljama
117
ona postaje povod za iznuđene m odifikacije partijskog si
stem a, tako u SR N jemačkoj gdje SPD, im ajući nju u
vidu, prip rem a razvoj u n arodnu p artiju (vid'. K aste/R as-
chke 1976); u Finskoj gdje broj p a rtija raste (Pesonen/
Ramitala 1978, 144); u Nizozemskoj gdje od 1958. partijski
sistem zapada .u krizu zato je r se koalicije više ne mogu
sporazum jeti o issues i je r postoji nezadovoljstvo »nejas-
nošćux< parlam entarnog zastupanja: u Francuskoj gdje n a
kon nastanka P ete republike počinje razvoj političkih
duibs kojih im a čak i u M itterandovoj socijalističkoj paT-
tiji srednjih slojeva; u Italiji gdje se uvodi politika cen-
tro-sinistra, itd. Ekonom ska pozadina je uglavnom prela
zak s k vantitativnog n a kvalitativni ra s t u razvijenim k a
pitalističkim zemljama, koji sa sobom nosi jedan novi
stupanj: državnog intervencionizm a i proširenja funkcija
države; radničke p artije to često politički tematiziraj.u,
ne apelirajući p ri tom samo na svijest platno ovisnih
srednjih slojeva i povećavajući tim e još više njihov zna
čaj. Sada m ožemo razlučiti razne faze političke artik u la
cije sredlnjiih slojeva. Od samog početka p itan ja političke
organikacijie im ajh za n jih neku ulogui, ali oni ipak n a
stu p aju p rije svega kao im anentni predstavnik postojećih
norm i i pro tive se njihovom kršenju, tako u am eričkom
pokretu za civil rights. U ranim 60-im godinam a politika
obrazovanja je centralni issue: tim e što ga artikulirajiu,
oni samo provode politiku, radničkog pokreta. Druga faza
počinje s m eđunarodnim studentskim pokretom u kojem
je issue obrazovanja još samo m om ent jedne grupe zas
tupničkih issues — npr. antikolonijalizam — koja već
prevazilazi postojeći partijski sistem , ali svakako ne do
vodi db opozicione artikulacije n a njegovoj vlastitoj ra
zini. Ova faza nastupa u treniultku kada se prvi puta na
kon drugog svjetskog r a ta javljaju krizne pojave u kapi
talističkoj ekonom iji i n je n etatistički m ehanizam kom
penzacije. Treća faZa počinje sredinom sedam desetih go
din a i razvija se paralelno u svjetsku privrednu krizu.
Sada se protest prvi pulta artik u lira pomoću issues koji
su isto tako općedrtuštveno značajni kao što su i povezani
s izvjesnom pom etnjom i koji istodobno n e dovode u pi
ta n je samo praksu nego i ideologiju p artije četvrtog cle
avagea; npr. zaštita okoline i, konačno, ratn a opasnost —
im p lika tivn i i »sam odoživljeni« issues. Osim toga, po prvi
p u ta k ritik a etatizm a postaje masovnom tendencijom koja
se ispoljava npr. u narušenom odnosu prem a obliku p ar
tije. Postoji m noštvo zasebnih »socijalnih .pokreta« čija
povezanost n ije sam o u počecima rađanjia alternativnih
p artija — s kojeg stanovišta organiteacione m reže pokre
ta kao što su građanske inicijative, m reže samopomoći itd.
118
mogu izgledati kao im plicitne partijske organizacije —
nego sada već i u tom e d a se svaki pokret u ovom ili
onom obliku bori protiv (umjesto za) vlasti (sve do vlasti
u odnosu između m uškarca i žene).
lAiko pretpostavim o da će se objektivna kriza kapi
talističke ekonom ije i kapitalističkog etatizm a kontinui
rano i dalje zaoštravati, onda izgleda posve realnom »opa
snost« da će u četvrtoj fazi politička sam osvijest i proboj-
nost avangarde platino ovisnih srednjih slojeva još više
porasti, tako d a će oni im plikativni karakter svojih već
sada postojećih issues i stvarno realizirati etabliranjem
petog cleavagea. Radi toga bi njihova Nova politika mo
rala, dakako, zračiti i na druge klase, također i n jih poti
cati na neku Novu politiku. P rva »oblast oko koje se vodi
borba« između n jih i snaga četvrtog cleavagea obuhvaća
»prirodno« m arginalizirane radhike.
(5) Ovdje se ne rad i o pitanju, kako ga postavlja
Bahro (1977), dia li su srednji slojevi politički stvaralački
kao radnici. S adašnji strateški značaj platno ovisnih sred
njih slojeva proizlazi, naprotiv, iz toga da oni iz perspek
tive četvrtim deavageom obilježenog partijskog sistem a
iZgledajlu dosta beznačajni, tako da za n jih postoje samo
relativno nespecifični i stoga relativno slabi mehanizm i
integracije. I obratno, .političko oslobođenje od nezaposle
nosti putem tog sistem a funkcionira tako dobro da prem a
ocjeni istraživača izbora »nezaposlenost, posmatrama kao
opći issu e ,. . . uočljivo n e utječe na stabilno ili prom jen
ljivo izborno postupanje« (Roth 1977 str. 547) i da sama
nezaposlenost kao objektivna socijalno-strukturna značaj
ka »ni u jednom jedihom od deset ispitivanja između
1953. i 1980« u SR Njemačkoj n ije signifikantno povezana
sa glasačkom nam jerom (R attinger/P uschner 1981, str.
276). Dakako, kod1 ispitivanja 1976. javlja se jedan »za
sebni slučaja (str. 277) »da nezaposleni pristaše SPD u
svojoj glasačkoj nam jeri očito n ap u šta ju SPD i okreću
se CDU/CSU«. Jednom riječju, partijski sistem naveliko
sprečava da nezaposlenost postane tema, ipak ne u svim
»zasebnim slučajevima«, da postane uzrokom odstuipaju-
ćeg izbornog postupanja; pri čemu odstupanje u sllučajh
iz 1976. na razini partijskog sistem a još uvijek nije odstu
panje. To bi se izmijenilo čim bi val protesta nezaposle
nih išao u prilog nekoj p artiji Nove politike što izgleda
da se djelomice već dogodilo na izborima za zapadnober-
linski poslanički dom 1979. i 1981 (usp. SO ST 1981). Ne
treba' isključiti d a će nezaposlenost pri daljnjem zaoštra
vanju ekonomske kriZe ponovo kao issue igrati ulogu
faktora koji ugrožava sistem (analogno periodu nakon
1930). Navedene okolnosti preporučuju, m eđutim , da se
119
problem integracije, koji m arginaliziranje prepušta p ar
tijskom sistem u, n e p rati samo pomoću issues nezaposle
nosti, nego i pomoću issues Nove politike; ovi m ogu sada
isto tako postati medija artikulacije protesta m arginalizi
ran ja. P ri tom polazim od osnovne pretpostavke na kojoj
se tem elji cijela postavka teorije p artija : m arginaliziranje
kao ekonom ski detearniinirano, politički putem snaga če
tv rto g d eav agea proizvedeno stanje stv ari ne postaje per
se problem integracije, nego samo u onoj m jeri koliko se
na političkoj* a p rije svega partijsko-poiitičkoj razini mo
že »izraziti-«; ali taj »jezik« nem a nikakvu drugu abece
du osim rep roduktivnih ili im plikativnih issues, onih koji
problem izravno im enuju ili ga pom jeraju.
(M ichael Jager, »Uber Macht und Par-
tertn«, A rgum en t AS 91, Berlin, 1983, str.
37— 121)
LITERATURA
120
Blanke, B., Jurgens, U. i H. Kastendieck 1975: K ritik der Poli
tischen W issenschaft. A nalysen von Politik und Okonomie
in der biirgerlichen Gesellschaft, 2 toma, Frankfurt am
M ain/New York.
Burke, E., 1854: The W orks, London.
Biinklin, w ., 1981: D eterm inanten der V/ahlentscheidung fur die
»Griinen«. Eine explorative A nalyse des griinen Protest-
potentials in der B undesrepublik Deutschland. Materijal
pripremljen za diskusiju u DVPW-radnom kružoku »Par-
teien. Parlamente, Wahlen« u Zap. Berlinu 3/4. aprila 1981.
Burnham, W., 1967: »-Party Systems and the Political Process«,
u: Chambers, W ./Burnham, W. (izd.), The A m erican Party
System s. Stages of Political D evelopm ent, New York/Lon
don/Toronto, str. 277—307.
Crotty, W., 1970/71: »A Perspective for the Comparative Analys
is of Political Parties«, u: C om parative P olitical Studies 3.
Dahl, R., 1957: »-The Concept of Power«, u: Behavioral Science.
Deleuze, G., 1975: »Kein Schriftsteller: ein neuer Kartograph«, u:
Deleuze/Foucault, Der Faden ist gerissen, West Berlin 1977.
Deleuze, G., 1976: N ietzsche und die Philosophic, Munchen.
Descombes, V., 1981: Das Selbe und das Andere. Fiinfundvierzig
Jahre Philosophic in Frankreich 1933—1978, Frankfurt am Main.
Deutsch, K., 1966: The N erves of Governm ent, New York.
Deutsch, K., 1969: Politische K ybern etik. M odelle und Perspek-
tiven, Freiburg.
Deutsch, K., 1976: Staat, Regierung, Politik. Eine Einfiihrung in
die W issenschaft der vergleichenden P olitik, Freiburg.
Downs, A., 1957: A n Economic Theory of Democracy, New York.
Easton, D., 1965: A Fram ework for Political A nalysis, 2 pr.,
Englewood Cliffs N. J.
Falter, J., 1977: »Einmal mehr: Lasst sich das Konzept der
Parteiidentifikatfion auf deutsche Verhaltnisse ubertragen?«,
u: PVS 2/3.
Faul, E., 1964: »-Verfemung, Duldung und Anerkennung des Par-
teiw esens in der G eschichte des politischen Denkens«, u:
PVS 5.
Feist, U. i K. Liepelt 1976: »-Machtwechsel in Raten: Das Partei-
ensystem auf dem Weg zur Mitte«. u: Wahlforschung, Son-
den im politischen M arkt, Transfer 2, Opladen.
Foucault, M., 1977: Sexu alitat und W ahrheit, sv. 1, Der W ille zur
Macht, Frankfurt am Main.
Foucault, M., 1978a: D ispositive der Macht. Uber Sexualitat,
W issen und W ahrheit, West Berlin.
Foucault, M., 1978b: Von der Subversion des W issens, Frankfurt
am M ain/Berlin/W ien.
Foucault, M., 1979: Die Ordnung des Disburses, Frankfurt am
Maiin/Berlin/Wien.
Foucault, M., 1981: Archdologie des W issens, Frankfurt am Main.
Gramsci, A., 1955: Die siiditalienische Frage, B eitrage zur Geschi
chte der Einigung Italiens, Berlin/DDR.
Gramsci, A., 1967: Philosophie der Praxis. Eine A usw ahl (izd.
Chr. Riechers), Frankfurt am Main.
Greven, M., 1977: Parteien und politische Herrschaft. Zur In-
terdependenz von innerparteilicher Ordnung und Demokra-
tie in der BRD, M eisenheim /Glan.
121
Habermas, J., 1981: Theorie des kom m un ikativen H andelns, sv.
2, Frankfurt am Main.
Hegel, G. W. F., 1966: W issenschaft der Logik. Drugi dio, Hamburg.
Heinrich, K., 1981: Tertiu m datur. Eine religionsw issenschaft-
liche Einfiihrung in die Logik. B asel/Frankfurt am Main.
Hildebrandt, K. i R. Dalton 1977: »Die neue Politik«, u: Kasse,
M. (izd.), W ahlsoziologie heute, PVS posebna sveska 2/3,
str. 230—256.
Holzkamp, K., 1973: Sinnliche Erkenntnis, Frankfurt am Main.
Holzakmp, K., 1983: »Base/Superstrueture — A bove/B elow : Spa
tial Metaphors and th e Theory of Ideology«, u: H anninen/
Paldan (izd.), R ethinking Ideology (AS 84), W est Berlin, str.
20—23.
Holzalkmp-Osterkamp, U., 1975: Grundlagen der psychologischen
M otivationsforschung 1, Frankfurt am Main.
Inglehart, R., 1971: »The S ilent Revolution in Europe? Intergene-
rational Change in Post-Industrial Societies«, APSR LXV,
str. 991—1017.
Inglehart, R., 1977: The S ilent R evolution, Princeton.
Jager, M., 1977: »Von der Staatsa'bleitung zur Theorie der Par-
teien — ein Terrainwechsel im G eiste Antonio Gramscis«,
u: Eurokom m unism us und Theorie der P olitik (AS 44), str.
45—65.
Jager, M., 1980a: »Die Griinen — eine neue ’Partei neuen Typs’?«,
u: Sozialliberalism us Oder rechter Populism us? (AS 51),
str. 166—182.
Jager, M., 1980b: »M arxistische Staatstheorie«, Das A rgum ent,
br. 124.
Jager, M., 1980c: »Okonomie und Politik des sozialliberalen Kor-
poratismus, u: S ozialliberalism us . . .«, isto, str. 110—143.
Jager, M., 1983: »Kommunismus kommt von kommunal. Zum im -
pLiziten M achtbegriff bei Marx«, u: Aktualisierun g M arx'
(AS 100), str. 124— 144.
Janda, K., 1970: A conceptual F ram ew ork for the C om parative
A nalysis of Political Parties. Sage Professional Papers in
C om parative Politics, B everly H ills Ca.
Kastendieok, H., 1981: B eitrage zur aktuellen K orporativism u s
Diskussion, West Berlin (rukopis).
Kostede, N., 1976: »Die neuere marxiistische Diskussion iiber den
biirgerlichen Staat. Einfiihrung — Kritik — Resultate«, u:
G esellschaft. B eitrage zur M arxschen Theorie 8/9, Frank
furt am Main, str. 150— 196.
Klingemann, R., 1973: »Issue-K om petenz und W ahlenscheidung«,
PCS, br. 14, str. 227—256.
K lingem ann, H. i F. Pappi 1972: Politischer Radikalism us, Miin-
chen/W ien.
Laclau, E., 1981: »Populistischer Bruch und Diskurs«, Politik
und Ideologie im M arxismus, West Berlin, str. 176— 185.
Laclau, E., 1982: »Diskurs, H egemonie und Politik«, u: H aug/E lf-
ferding (izd.), Neue soziale B ewegungen und M arxismus
(AS 78), str. 6—22.
Ladd, E. i C. H adley 1975: Transform ation of the A m erican P arty
System . P olitical Coalitions from the N ew Deal to the
1970's, N ew York.
122
Lecourt, D., 1975: »Uber die Archaologie und das Wissen (Uber
Michel Foucault)«, K ritik der W issenschaftstheorie, West
Berlin.
Lipset, S., 1962: Soziologie und D em okratie, Neuw ied.
Lipset, S. i St. Rokkan 1967: »Cleaivage Structures, Party Systems,
and Voter Alignm ents«, u: isti (izd.), P arty S ystem s and
V oter A lignm ents, New York.
Lowi, Th., 1967: »Toward Funktionalism in Political Science:
The Case of Innovation in Party Systems«, u: Crowe,
B./M axo, C. (izd.), Am erican Political Parties. A System ic
P erspective, New York/Evanston/London, str. 452— 481.
Luhmann, N., 1968: »Soziologie des politischen Systems«, KZffSS
20 (1968), str. 705—733.
Lukes, S., 1982: »Panoptikum. Macht und Herrschaft bei Weber,
Marx, Foucault«, Kursbuch, br. 70, str. 135—148.
March, J., 1957: »Measurement Concepts of the Theory of In
fluence«, Journal of Politics.
Marx, K.: G rundrisse der K ritik der Politischen Okonomie,
Moskva 1939.
Marx, K. i F. Engels 1959. i dalje: W erke (MEW), Berlin/DDR.
Miller, W. i Th. Levitin 1976: Leadership and Change: Presiden
tial Elections from 1952 to 1976, Cambridge.
Naschold, F., 1969: S ystem steuerung. Einfiihrung in die m oderne
politische Theorie II, Stuttgart/W est B erlin/K oln/M ainz.
Naschold, F., 1972: »Funktionsanalysen im Regierumgssystem«, u:
Krauch, H. (izd), S ystem analyse in Regierung und V erw al-
tung, Freiburg, str. 97—106.
Nietzsche, F., 1917: W erke in zw ei Bdnden (izd. I. Frenzel), sv.
1. Miinchen.
Pappi, F., 1977: »Parteiensystem und Sozialstruktur in der Bun-
desrepubld'k«, PVS, br. str. 191—213.
Pappti, F., 1977: »Sozialstruktur, gesellschaftliche Wertorientierun-
gen und Wahlabsicht, Ergebnisse eines Zeitvergleichs des
deutschen Elektorats 1953 und 1976«, PVS str. 2/3.
Parsons, T., 1958: »Authority, Legitimation and Political Action«,
u: C. J. Friedrich (iizd.), A uthority, Nomos I, Cambridge
Mass.
Parsons, T., 1963: »On the Concept of Political Power«, Procee
dings of the A m erican Philosophical Society 1963.
Pecheux, M., 1983: »Ideologie — Festung oder paradoxer Raum?«.
Das A rgum ent br. 193, West Berlin, str. 379—387.
PIT1 1982: P rojekt Ideologie-Theorie: Theorien iiber Ideologie,
Berlin.
PIT 1980: P rojekt Ideologie-Theorie: Faschismus und Ideologie,
2 sveska, West Berlin.
Poulantzas, N., 1974: Politische Macht und gesellschaftliche K las-
sen, Frankfurt am Main.
Poulantzas, N., 1978: Staatstheorie, Hamburg.
PK A 1976: Joachim Bischoff (izd.): Die K lassenstruktur der
Bundesrepublik Deutschland. Ein Handbuch zum sozialen
S ystem der BRD, W est Berlin.
Raschke, J. (izd.), 1978: Die politischen Parteien in West-Europa.
Geschichte — Program m — Praxis. Ein Handbuch, Reinbek
kod Hamburga.
123
Rattiner, H. i W. Puschner 1981: »Okonorme und Politik in der
Bundesrepublik. Eine Aggregatdatenanalyse fur den Zeit-
raum von 1972 bis 1980-«, PVS, br. 3, str. 254—286.
Riggs, F., 1968: »Comparative Politics and the Study of Political
Parties: A Structural Approach-«, u: Orotty, W. (izd.),
A pproaches to the S tu d y of P arty O rganizations, Boston,
str. 45—104.
Rippel, P. i H. Miinkler 1982: »Der Ddskurs und die Macht. Zur
N ietzsche Rezeption des Poststrukturalismus«, PVS, br.
2/1982, str. 115—138.
Rosenberg, A., 1937 (novo izdanje 1962): D em okratie und Sozial-
ismus. Zur politisch en G eschichte der letzten 150 Jahre,
Frankfurt am Main.
Roth, D., 1977: »Okonomische Situation und W ahlverhalten: Das
Betispiel Arbeitslosigkeit«, PVS, br. 18, str. 537—550.
Sartori, G., 1976: P arties and P arty System s. A F ram ew ork for
A nalysis, tom I, Cambridge.
Schoof, P., 1981: »WahlbeteiUgung und Sozialstruktur in der
Bundesrepublik. Eine Aggregatdatenanalyse fiir den Zeit-
raum von 1972 bis 1980 bis 1980«, PVS, br. 3/1981, str.
287—304.
Sorauf, F., 1967: »Political Parties and Political Analysis«, u:
Chambers, W /B em ham , W. flizd.), isto, str. 33—55.
Sorauf, F., 1980: P a rty P olitics in Am erica, drugo izd., Boston.
Schmollinger, H. i R. Stoss 1975/76: »Bundestagswahlen und
soziale Basis politischer Parteien in der Bundesrepublik«,
Prokla, br. 25 i 26.
Theweleit, K., 1980: M dnnerphantasien, ReLnbek kod Hamburga.
Weber, M., 1956: W irtschaft und G esellschaft. G rundriss der
verstehenden Soziologie, prva polusveska, Tubingen.
Wiesendahl, E., 1980: P arteien und Dem okratie. Eine sozilogische
A nalyse paradigm atisch er A n satze der Pa rteiforschung,
Opladen.
124
Thomas Scheffler
KONFLIKT, IDENTITET I PARTIJE:
ODNOS GRANICA I POLITIKE
125
ži za dovršenje te dogme u principu nacionalne države,
za historijski uspon nacionalističkih m asovnih pokreta —
dakle, što je karakteristično, u epohi besprim jernog in
ten ziv iran ja i produbljivanja m eđunarodnih odnosa.
O vaj paradoks m ože se tu m ačiti n a dva načina. S
jedne strane, valja ukazati n a polem ički udarni pravac
samog pojm a suvereniteta koji legitim ira »samodovoljnu«
drtžavu. Revolucije k o je su m eđunarodno etablirale novi
poredak — reform acijski. ratovi, otcjepljenje Nizozemske,
engleski građanski rat, am erički r a t za nezavisnost i fran
cuska revolucija — sve one živjele su politički i ideolo
ški na odbijanju i obrani od prijetećih, vanjskih sila: od
rim skog papizm a, špansko-austrijskog im perija, b ritan
ske tiranije, m eđunarodne rojalističke zavjere. Kao što je
p rije svega pokazao Francois F uret (1980) n a prim jeru
francuske revolucije, prisega jednog m eđunarodnog kom
plota s demonsko-nepojmljivdlm, om nipotetno-ubikvitet-
nim k arakteristikam a bila je upravo im anentni sastavni
dio revolucionarnog disfcursa: legitim irala je stalno p ri
zivanje »nacionalnog jedinstva« i obračun s unutrašnjim
»neprijateljim a« tog jedinstva k ao s vanjskim »agenti
ma«, a isto tako i b ru taln e i to ta lita rn e m etode s kojim a
se pri tom postupalo.
U n u trašnja centriranost movovijekih teorija o drža
vam a bila je, s druge strane, dire k tn a posljedica njihovog
teorijskog kozm opolitizm a: one su- se borile protiv starog
p oretka u im e »istine« i »prirode« i tim e dospjele na je
dan nivo apstrakcije n a kojem se moglo govoriti samo o
jednom , naim e o »određenoj« državi. Problem povlačenja
g ranica izm eđu različitih političkih zajednica, razlikova
n je izm eđu onog »unutrašnjeg« i onog »vanjskog«, m ora
li su iZ te perspektive izgledati drugorazrednim — a po
gotovo onda kad se ,u tra d iciji prosvjetiteljstva polazilo
od stvarnog, neograničenog provođenja univerzalne d ru
štvene racionalnosti.
U toj i tradiciji nalazi se n ajp rije i marksizam . Za
kone funkcioniranja kapitalističke ekonom ije, iz kojih su
kasniji teoretičari »izveli« kapitalističku državu M arx je
analizirao pod teoretskom pretpostavkom da »čitavi svi
je t trgovine« izgleda »kao je d n a nacija« (M EW , tom 23,
str. 607): K apitalističko društvo proučava se kao svjetsko
društvo. Na toj osnovi možda se može »izvesti« svjetsku
državu, ali nikako nacionalnu državu. Om iljena ekonom
ska teorija d a nacionalna država proizlazi iz nužnosti je
dinstvenog unutarnjeg tržišta, stoga, stoji n a slabim no
gam a je r više n ije u sitanjU da ekonom ski utem elji dife-
rentijiu specificu nacionale države, naim e njene (nacio
nalne) granice. To nipošto nije slučajno je r su još 1849.
126
Marx li Engels u K om unističkom m anifestu pošli od toga
da kozmopolitski pojam kapitalizm a postaje vidljiva stva
rnost (MEW, tom 4, str. 466. i dalje). G ranice između re
gija, naroda ili nacionalnih država m oraju stoga izgledati
kao prolazni fenom eni čija povijesno-stvaralačka snaga
sve više opada (M EW , tom 4, str. 479).
XJ stvarnosti nacionalizam se pokazao kao centralna
ideološka snaga 19 . i 20 . stoljeća. Protiv njega revolucio
narni pokreti nikada nisu im ali trajnog uspjeha — udru
ženi s njim , postigli su velike uspjehe: u m eđudržavnim
ratovim a proleteri svih zemalja nisu im ali običaj da se
udruižujU, nego su, čim je postalo ozbiljno, radije slušali
zov svojih otadžbina. I Obratno: i ruska revolucija —
ukoliko je ne reduciram o na čuveni »juriš n a Zimski dvo
rac« — odvijala se 1917 — 1921 . kao oslobodilački ra t pro
tiv inozemnih intervenciom sta i m orala je još organizi
rati otpor H itieru u vidU »velikog otadžbinskog rata«. I
druge velike revolucije tog stoljeća — kineska, vijetnam
ska, alžirska, 'kubanska, iranska i brojne druge — bile
su u velikoj m jeri oslobodilački ratovi protiv vladavine
»stranih« sila.
Vapaj za »teorijom nacije« (Poulantzas 1978), odno
sno teorijom nacionalizma (N airn 1977) stoga izgleda hi
storijski opravdlan i također nije nov. U ovom napisu ja
bih ipak želio dokazati tezu d a se tim e dotaknute probleme
ne može riješiti u jednoj1 zasebnoj »teoriji nacije«, nego
da su ti problem i ujedno problem i teorije onog političkog
i da ih se može dokučiti putem pretpostavke d a se in te
gracijska funkcija onog političkog u krajnjoj liniji sastoji
u stv aran ju granica izm eđu onog »unutrašnjeg« i onog
»vanjskog«. M oja teza glasi: ono političko n e m ora se te-
m atizirati polazeći od države, nego od borbe, kao osnovna
stru k tu ra svekolikog društvenog života. Država je samo
jedan »nastavak ra ta drugim sredstvim a« je r 'borba eg
zistira u vijek u n u ta r jednog historijski određenog spleta
m anje ili više institucionaliziranih pravila, opozicija, ci
ljeva i intepretacija. Pod onim političkim podrazum ije
vam p rije svega općenito onu dim enziju socijalnog djela-
nja u kojoj neka socijalna jedinka osigurava sebi svoj
specifični id entitet kako bi u svojim konfliktnim situaci
jam a bila- sposobna da djelluje. Obrazovanje identiteta po
čiva n a razgraničenjima prem a ostalim socijalnim jedin
kama. Time je obilježeno mnoštvo konfliktnih linija koje
organizira putem delegirajućeg uključivanja shem e unu-
trašnje-vanjsko kao borbe socijalnih jedinki. Obrazovanje
identiteta' je već stoga uvijek u najširem smislu »obrazo
vanje partije« i kao takvo je 'karakteristično po sveobu
hvatnom spletu onih institucionalizacija u kojim a borba
127
svagda egzistira. Porodice, plem ena, religiozne pokrete i
dr. m ora se, baš kao i parlam entarne p artije 20. stoljeća,
istraživati kao fenom ene »partije«.
128
individualne i kolektivne statuse — status uopće« (str.
20 ).
Okolnost da je S chm itt (1933) očekivao političko oz
dravljenje Njem ačke upravo iz »konkretnog, supstanci-
jalnog m išljenja nacionalsocijalističkog pokreta« (str. 42)
koji kao »neprijatelj svakog norm a ti vistdčkog i funkcio-
nalističkog činjenja« njeguje i osigurava »svaku pravu
supstanciju naroda« (str. 32), osvjetljava unutarnju kon-
zekvenciju tog prodora argum entacije: po svojoj strate
škoj intenciji »konkretni«, »egzistencijalni«, »bivstvujući«
pojam političkog polem izira sa »liberalnim« ustavnim
mišljenjem koje polazi od individuum a, pa je stoga, na
vodno, apstraktno i stoga nezdravo i po život opasno (str.
22. i dalje), je r u stvarnosti je »stvarna supstancija .lič
nosti’ . . . u vezanosti narodom i istovrsnosti« (str. 44).
Ovo polemičko suprotstavljanje »konkretnog« i »ap
straktnog« ustavnog m išljenja moglo je im ati smisla samo
ukoliko se prethodno pretpostavljalo stvarnu egzistenciju
prirodnih životnih jedinki. To je i bio slučaj. Mišljenju,
koje je svoj pojam politike na objašnjeni način dobilo iz
»sfere živog ljudskog bića, ispunjenog organskim, biolo
škim i nacionalnim različitostim a« (str. 45), moralo je iz
gledati dosljednim da biološki obojeni pojam istovrsnosti
učini centralnim kriterijem političkog rukovođenja (str.
42. i dalje), a diobu n a one »tuđe vrste» i »iste vrste« cen
tralnom osnovom diobe na prijatelja i neprijatelja (usp.
str. 5. i dalje, 17, 25).
Schm ittovo vezivanje uz »narod«, »državu« i »slučaj
rata« bilo je u skladu s tadašnjom tradicijom rom anti-
čke kritik e civilizacije koja je u »željeznoj kupelji« pr
vog svjetskog ra ta vidjela izvor pom lađivanja narodne
zajednice koja je bila izjeđena kapitalizmom . U biti pri
itom se polemiziralo protiv utilitarne osnovne pretpostavke
liberalnih teoretičara državnog ugovora koja je glasila da
se praćenje individualnih interesa i racionalni proračun
onoga što je korisno mogu trajno osigurati podruštvlje-
njem. Ipak, kritika buržoaskog društva, prelaza iz »zajed
nice« u »društvo«, ovdje je bila n a osebujan način pomje-
rena u jedan diskurs o »ratu« i »miru«: Za mnoge n je
mačke intelektualke doba mira bilo je isto što i prim at
ekonomije, isto što i mamonizam, egoistična gram zljivost,
ćiftinski m entalitet, obmana, pohlepa i pom am a za uži
vanjima, otuđenje i m oralna dezintegracija. U ratu je,
naprotiv, izgledalo d;a je nađena ona »apsolutna situacija«
(Simmel 1917, str. 20) koja više n e trp i nikakva kvantita
tivna stanovišta i koja povezanost između pojedinaca i
cjeline n e uspostavlja »putem podjele rada«, nego »sas
vim izravno« (str. 11). Tek u ratu — piše npr. M ax Sche-
130
mo u n u tar dotičnih saveza, nego posredstvom tržišta,
podjele radia i političkih ovisnosti upravo i s onu stran u
i iizmeđu njih.
Ovom činjenicom poslužio se prije svega etnolog
Fredrik B arth (1969) dia bi iznova form ulirao problem
»etničkih granica«. B arth je pri tom ustao protiv — u
modernizirajućim, teorijskim postavkam a veoma rašire
nog — m išljenja da je održanje etničkih granica uzroko
vano m anjkavim vanjskim kontaktim a dotičnih etničkih
grupa i da stoga mora prinudno nestati -u 20. stoljeću s
njegovom revolucionarnom ekspanzijom tržišta, birokra
cija i medijla kom unikacija. Tome se, dokazuje Barth, pro
tive dva otkrića (str. 9. i dalje): 1. etničke granice i dalje
postoje, m ada ih relativno često prelaze pojedinci ili gru
pe, m ijenjajući svoju etničku pripadnost; 2. stabilni, če
sto živobno važni socijalni odnosi održavaju se preko tih
granica, sili i baziraju često na egzistenciji tih granica.
B arth stoga zaključuje da etnička razlikovanja spadaju u
organ izirajuće osnovne elem ente sveobuhvatnih procesa
interakcije, da ih se stoga može m anje razvijati iz in
terne povijesti dotičnih grupa doli iz procesa obrazovanja
i održanja granica u interakciji s drugim a.
'Dok kod Schm itta i W ebera grupe stvaraju granice,
dotle kod B artha, obrnuto, granice stvaraju grupe. Etni
čke granice — za B artha ovdje usporedive sa socijalnim
funkcijam a statusa i spola (str. 17) — mogle bi organizi
rati odnose kom plem entarnog socijalnog djelovanja (str.
18. i dalje), npr. između nom ada i stalno nastanjenih,
zemljoposjednika i zakupnika, segm entnih i h ijerarh ij
skih socijalnih struktura. Prom jene etničkog identiteta
individua ili m alih grupa utječu, doduše, na ravnotežu
između takvih sistem a djelovanja, ali ne izravno na same
sisteme djelovanja.
»Komplemetarnost« nije nikakav paralelizam bez n a
petosti, nego rezultat borbi i odnosa snaga. Radi njene
analize, potrebna je partijsko-teorijska dopuna. Tome ću
se posvetiti prije svega preko prim jera jedne »klasične«
analize: povijesne teorije arapskog političara i historičara
Ibn K halduna (1332— 1406).
131
zem ljoradnika od strane nom adskih plem ena (Service
1977, str. 333, 335; Wesel 1982, str. 120). P rotuargum ent
tada glasi d a je nom adizam m lađi od p rvih visokih kul
tu ra (Muhflimann 1964, str. 248 i dalje; Haberm as 1976,
str. 174).
U stvarnosti, m eđutim , Ibn K haldun uopće nije dao
teoriju porijekla dlržave, nego model reprodukcije politi
čke vladavine. Dok se u antičkom m odelu polisa, koji je
znatno u tjecao na prem a u n u tra o rijentirane modele po
litike n a Zapadlu, privredna i politička jedinka u velikoj
m jeri podudaraju, Ibn K haldun polazi od toga da su se
državne jedinke obrazovale u n u ta r mnogo većih, radno-
-ddobenih privrednih cjelina. Ta podjela rad a odvija se
kod1njega u prvom redu izm eđu stalno nastanjenih grad
skih k ultura, koje su centri državne vladavine, i nezavis
nih nom adskih plem ena koja m anje-više u velikoj m jeri
nisu pod državnom vladavinom . No nom adi ekonom ski
0 gradbviima zavise više nego gradovi o njim a, i to zato
jer iz gradova dobivaju za život nužna dobra koja su im
svakodnevno potrebna (Ibn K haldun, pogl. II, 28). S druge
strane, zbog svog luksuznog, kom ercijalnog načina života
gradovi nisu sposobni da sami so'bom upravljaju: »Postali
su kao žene i djeca koji ovise o kućedom aćinim a« (II, 5).
Tako su politički upućeni n a nom ade (Gellner 1981a, str.
16. i dalje). Bogatstvo gradova i privlačnost državne vla
sti koja njenim nosiocima osigurava »tjelesna zadovolj
stva i duhovne radosti« (III, 1), m otiviraju beduine da
oviadajiu gradovim a. Ali njihova civilizacija korum pira
1 osvajače (II, 17; III, 11— 15). Trgovina, podjela rad a i
izobilje čine gradove središtim a udobnog života, prim ata
m aterijaln ih interesa i egoizma, ukratko: središtim a ko
rupcije političkih v rlina (II, 4, 5; IV, 11, 18). K orum pirani
osvajači m o ra ju prije ili kasnije biti zam ijenjeni novim,
neistro šen im : nadm oćna građanska civilizacija održava se
p utem stalnih infuzija duha zajedništva koje prim a iz
vana; privlači ih, s jedne strane, ekonom skim dražim a, a
s druge stran e ih dlomesticira i korum pira.
U tom kontekstu Ibn K haldun razvija teoriju politi
ke koja državu n e rekonstruira iz aristotelovškog ideala
cuskom prevodu de Slanea, neprestano je bilo predmet novih
recepcija. Njegov utjecaj vidljiv je također u Engelsovoj »Povi
jesti prakršćanstva« (M E W , tom 22, str. 450), kao i u radovima
F. Ratzela, L. G um plowicza i F. Oppenheimera (usp. posebno
Gumplowlicz 1928). Bibliografski pregled dosadašnje recepcije daje
W. J. Fischel u trećem tomu Rosenthalovog prevoda (str. 485—
521). U pogledu novijih diskusija upućujem prije svega na: A l-
-Azmeh 1981; Baali/W ardi 1981; Cheddadi 1980; G ellner 1981;
Labica 1968; Lacoste 1981; Megherbi 1977; Nassar 1967; von
Sdvers 1968; Talbi 197,3.
132
samodovoljnosti, nego iz dijalektike identiteta i sposobno
sti djelovanja u kom plem entarnim odnosima djelovanja.
Za Ibn K halduna borba je osnovna konstanta svakog d ru
štva zato jer su ljudi po prirodi agresivni i nepravedni
(I, 1; II, 7; II, 21, 35). Država je nužna da bi borbu re
gulirala ograničavajući je i posredujući ,u njoj (I, 1; II,
16; II, 21), ali i sam a može postati stvarnost samo u bor
bi. Stoga državni au to ritet pretpostavlja vlast, a vlast kod
Ibn K halduna ne ovisi n i o vladarim a niti o idealnim
principima, nego o borbenoj snazi grupa koje (žele) ovla
dati državom (II, 16; passim). Prostorna ekspanzija države
određena je veličinom grupe koja njom e vlada (III, 7, 8,
46). Za naš kontekst presudno je, međutim, da politička
sposobnost neke grupe kod Ibn K halduna ovisi o kohe
rentnosti osjećaja: političko djelanje pretpostavlja asa-
biyyu, osjećaj zajedništva. (II, 11, 16, 18; III, 18). Ali
osjećaju zajedništva potreban je jedan određeni diskurs.
G rupa se ne definira kao savez s određenom svrhom, ne
go putem diskursa krvnog srodstva (II, 8, 11). P ri tom je
od drugorazrednog značaja da li se rad i o stvarnom k rv
nom srodstvu je r se i trgovačke i savezničke odnose poi
m a term inim a srodštva (vid. II, 8, 10, 13; III, 18). Okol
nost da je diskurs srodstva fiktivan nije odlučujuća, nego
je to činjenica da vjera u nj djeluje tako što utem eljuje
zajedništvo (II, 8). Kao što je to Lindner nedavno pokazao
n a prim jeru srednjevijekovnih nomadskih plemena, »ge
nealoške« granice plem ena bile su u suštini izraz odnosa
političkih snaga: broj članova nekog plemena mogao je
— srazm jem o vanjskim prijetnjam a i vojnim uspjesim a
— u najkraće vrijem e porasti ili sm anjiti se (Lindner
1982, str. 699. i dalje).
D a bi se postalo državno sposoban, tj. da bi se moglo
politički ovladati i drugim grupam a, Ibn K haldun sm atra
da genealoški osjećaj zajedništva n ije dovoljan. Treba mu
pojačanje puitern religioznog diskursa (II, 26, 27; III, 4, 5),
je r samo trainscenden'talni odnos spram boga može ujedi
niti ljude. Naime, kada su njihova srca, umjesto tome,
sklona svijetu, tada dolazi do zavisti ili sukoba interesa
(III, 4). Religiozni pokreti su, doduše, nemoćni kada se
realno-politički n e mogu oslanjati na osjećaj zajedništva
neke grupe (III, 6), ali i obratno, s prestankom religiozne
legitimacije gubi se i hegemonija grupe. Ona se tada po
novo svodi na snagu svog vlastitog osjećaja zajedništva i
izložena je konkurenciji grupa sa sličnim ili jačim osjeća
jem zajtedniš'tva (III, 5).
Politička sposobnost konstituira se, dakle, kod Ibn
K halduna u diskursim a koji utem eljuju ograničenu nese
bičnost: pozivanje na krv prevladava individualne inte
133
rese u prilog grupe — pozivanje n a boga prevladava
individualne i grupne egoizme u prilog društva. Sada je
vidljivo kako je kod Ib n K halduna prevladavanje koris-
toljlulblja funkcionalno vezano uz određeni oblik borbe,
naim e uz rat. »Osjećaj zajedništva« je kod njega u biti
ratnička kategorija: označava sprem nost boriti se i um ri
je ti jedan za drugoga (III, 1), i to sa svrhom napada i
obrane, tj. vojnog provođenja vlastitih ciljeva (II, 18: III,
1, 18). U tom sm islu asabiyya je vezana određenim m ilieu-
om. N ajsnažnija je pod teškim uvjetim a ratničko-nom ad-
skog života. Ukoliko su pustinjska plem ena van dom ašaja
vladavine centralne vlasti, ona se zato m oraju sam a sta
rati za svojiu obranu i stoga mogu preživjeti samo zahva
lju ju ći svom osjećajlu zajedništva (II, 5, 7, 27). H rabra su
zato je r su nezavisna (II, 27). Njihova politička sposobnost
u dlržavi zavisi upravo od njihove nezavisnosti od države.
Stoga nam je teško da ih bez daljnjega poim amo kao
partije: » P artije postoje ex definitione samo unutar sa
veza (političkih ili dirUgih) i u borbi za ovladavanje n ji
ma.« (Weber 1976, str. 168) Dakle: samo u n u ta r socijalnih
odnosa čija je ».egzistencija’ . . . u cijelosti vezana .posto
ja n jem ’ jednog vođe i eventualno jednog upravnog štaba«
(str. 26). » Jer p artije upravo im aju cilj da utječu na taj
ap arat i po m ogućnosti da ga sastave od p artijskih prista
lica« (str. 539). Političke p artije su stoga moguće samo
u n u ta r političkog saveza, dakle, saveza čiji su opstanak i
u ređenja »kontinuirano zajam čeni u n u ta r geografski na-
vedivog područja pultem prim jene i p rijetn je fizičkom p ri
nudom od’ stran e njegovog upravnog štaba« (str. 29).
M eđutim, ovaj k riterij tek djelom ično važi za nom ad
ska plem ena Ibn KhaldUna. Ukoliko konkuriraju za d r
žavnu vlasit, ona nesum njivo m ogu važiti kao političke
p artije. S druge strane, njihova konkurentska sposobnost
ovisi Upravo o njihovoj m ogućnosti d a sebe izuzmu od
državne vladavine: pleme, koje državi plaća poreze, oči
gledno je već suviše slabo da bi se moglo sam o braniti.
Kako da onda ikada osvoji državnu vlast (II, 18)? Samo
autonom ne, eventualno kao država u državi organizirane
zajednice m ogu u svijetu Ibn K halduna s uspjehom obav
ljati funkcije partija.
To izgleda paradoksalno je r ljubav prem a nezavis
nosti osposobljU’j e nom ade za borbu, ali ih diskvalificira
kao nosioce d ržavne vlasti (II, 24—27): oni se ne žele
nikom e pokoriti, čak i m eđusobno ljubom orno brane svoju
autonom iju i skloniji su pljačkaškim pohodim a i anarhis
tičkoj sam ovolji spram svojih žrtava nego izgradnji sve
obuhvatnih političkih saveza.
134
Ovaj paradoks može se riješiti pult em prom jene od
nosnog okvira. Bedluimi mogu kod Ibn Khaldluina postati
osnivači države samo ako svoje genealoške osjećaje zajed
ništva povezu s religioznim, osjećajima (II, 26, 27; III, 5).
Ali odnosni okvir (islamske) religije nije pojedinačni poli
tički savez, nego svijet kao cjelina koji u Svetom ratu
(djihad) treba u smislu Latinskog vjerovanja sukcesivno
uređivati. Budući da islam ne poznaje odvajanje religije
od politike, svako religiozno uređenje ujedno je i poli
tičko uređenje. A ulpravo tim e što pri tom ekspanzivno
prelaze granice političkih saveza, vjernici se u smislu Ko
rana uključuju u svijet kao hizb Allah, »P artija boga«.4
I obratno, budući da vjera, kao što smo vidjeli, ne
može uspjeti bez genealoških osjećaja zajedništva (III, 6,
26), isto su tako i sve širi politički savezi vjernika uvijek
prostorno ograničeni, zavisno o brojčanoj snazi vladajućih
srodničkih grupa (III, 8, 46).
S osvajanjem državne vlasti pobjednički rodovski sa
vez ulazi u kontekst jednog drugog milieua u kojem se
borba odvija u uvjetim a mira. To se razabire već iz pro
glašene svrhe sam e države, naim e d a ona treba da pacifi
cira borbu i utem elji m ir (I, 1; III, 10; IV, 2). Borba za
egzistenciju državno uređenog prostora m ora stoga biti
drugačija od borbe u pustinji. O ružana samoobrana us
tu p a pred robovskim pokoravanjem zakonima i poreskim
nam etim a (II, 6, 18), a ra t biva zam ijenjen poslovnom
konkurencijom , zelienaštvom, krađam a, prevaranta, potroš
njom radi prestiža i egoističnim zadovoljavanjem ličnih
p rohtjeva (III, 11; IV, 18; V, 13). Ukratko, krvna srodstva
i religije uzmiču pred regim entom koristoljublja.
Ovaj tip borbe uništava ratnu sposobnost učesnika
borbe, potresa političke vrline i potkopava sposobnost
vladavine dinastije (II, 6; III, 11; IV, 18; V, 14). Tome
odgovara razvoj sifaranaka u gradovim a čija asabiyya m a
n je počiva na krvnom srodstvu nego na mogućnosti boga
tih porodica da iz sirom ašnijih nižih slojeva regrutiraju
Članove p artija i pristalice (IV, 21). Drugim riječima, radi
se o asabiyyi koja »počiva n a ekonomskom principu po
nude i potražnje« i koja je odgovarajuće slaba i nepouz
dana (Megherbi 1977, str. 179).
Za partijsko-teorijisku rekonstrukciju onog političkog
analiza Ibn KhaOđiuina pruža stoga fascinantne osnove: u
njenom središtu — protivno aristotelovskoj tradiciji — ne
nalazi se više pitanje »najbolje« države i ideala autarhije.
N jena razm išljanja kruže, naprotiv, oko problema racio
4 Koran, sura 5. 57; »Tko Alaha 1 njegove poslanike i vjer
n ike uzima kao svoje prijatelje, taj pripada partiji Alaha i onima
koji pobjeđuju.« (Usp. također sura 58, 23.)
135
nalne realne politike, i u tom je njena srodnost s M achia-
v e lije m (III, 50; Talbi 1973, str. 41. i dalje). Za razliku
od Mađhiavellija, ona ne polazi od »vladara«: njeno sre
dište je dijalektika identiteta i d je latn e sposobnosti bor
benih grupa.
Ova d ijalektika m aterijalizira se ponajprije u odre
đenim strukturam a diskursa: Ibn Khaldiun pokazuje da
su id en titet i 'borbena snaga neke grupe tim jači što ta
g ru p a sebe u m anjoj m jeri podma isključivo kao savez s
racionalnom svrhom .
T rajn a podruštvljenja uopće se ne može, kao što je
to pokazao p rije svega D uikheim (1977, 1981), tum ačiti
utih'tarističkim m odelim a interesom orijentiranog đjelanja
s određenom svrhom . P resudna su. naprotiv, vezivanja
koja se odnose na društveno kon struirane oblasti stv ar
nosti koje su, pak, s onu stranu profano-svakodnevnog
dom ašaja članova grupa i stoga također nenapadljive. U
tom smislu, politički re a lite t uvijek ima »transcenden
talni« odnos. Političke zajednice konstituiraju se diskur
zivno u odnosu n a nađm oćno-suđbinske »datosti«: slutnje,
božanstva, krv, domovinu, jezik, prirodu i dr.
(Na k arakterističan način to se većinom dešava u ob
liku prvobitnog m išljenja: egzistencija grupe zasniva se
na porijeklu od nekog pretka, na utem eljenju putem ne
kog boga i slično. Ovu vrstu odnosa ne treba nipošto tu
m ačiti slučajnošću, nego — kao što je to pokazao G iinther
D ux (1982) — racionalno, naim e, na osnovu »univerzal
nosti subjektivne sheme« in te rp re tira ti kao paradigm u
svagdašnjeg poim anja stvarnosti (str. 96. i dalje), iili jed
nostavnije, na osnovu navike in terp retirati svijet obje
kata i zbivanja podjednako pojm ovim a voljno i djelatno
nadarenih subjekata. D ux (str. 92. i dalje) je, nadovezu-
jiuči se na Eriksona, tum ači tezom da je m ajka malog
d je teta priroda, odnosna osoba »prim arni i potpuno do
m inantni objekt« (str. 94). Subjektivno m išljenje postupa
ex definitdone genetski. To je prvobitno m išljenje (str.
119) koje kauzalne procese tum ači kao djelatnosti, odno
sno em anacije uzrokuljučih subjekata, subjektivnih sup-
stanci (str. 122. i dalje). Time m itovi o porijeklu postaju
kognitivno naknadno provedivi: »U mitskom m išljenju,
naime, postoji . . . između porijekla i zatečene stvarnosti
jedlan em anacijski odnos koji uzrokuje identitet. Ali to
znači da je porijeklo aktuelno prisutno u sadašnjosti. Ono
je stvarno odredujluća snaga onoga što u sadašnjosti eg
zistira i traje« (str. 134).
Način djelovanja ovih struktura diskursa kod Ibn
K halduna je, m eđutim , predeterm iniran putem dijalektike
suprotnih tipova borbe (borbe u ra tu versus borbe u m iru)
136
koji se sa svoje strane nalaze u sveobuhvatnom kontekstu
interakcije međusobno povezanih, kom plem entarnih na
čina proizvodnje: gradisko-komercijalne i nomadske civi
lizacije.
137
javom konkurentskih boribi za životno važne, ograničene
resurse (kao što su zemlja, voda, pašnjaci i dr.), tj. borbi
u kojim a je najjednostavniji oblik rje še n ja — odlazak
slabijih grupa — povezan s takvim štetnim posljedicama
za te grupe da one rad ije ostaju, bore se ili se potči-
njavaju.
T akve konkurentske borbe n astaju u određenim evo-
luciondm situacijam a. Tu spadaju, izm eđu ostalog, sve veći
dem ografski pritisak u atrak tiv n im ekološkim nišama, kao
što su n p r. velike oaze riječnih dolina, a koji je vjero
vatno pogodovao rađ an ju prvih državnih razvijenih kul
tu ra u Egiptu, M ezopotamiji, Indiji, K ini i Južnoj Ame
rici (C am eiro 1973); socijalno opkoljavan je nekog pod
ručja od s'trane daleko agresivnijih susjeda (Service 1977,
Str. 274, 283) ili uspostavljanje atraktivnih dalekih trgo
vačkih ru ta, što je npr. pogodovalo obrazovanju država
u crnoj A frici od početka novog vijeka (Coquery-V idro-
vteh 1975; Ludg 1980).
Faze stru k tu rn o intenziviranih eksternih konflikata
pogodovale su n a mnogo načina diferenciranju političkih
h ijerarh ija. Prvo, zato što su- u pravilu dovodile do obra
zovanja saveza koji su prem ašivali okvire zajednice — i
to, s jed n e strane, putem potčdnjavanja drugih zajednica
(Oppenhedmer 1926; Kaults'ky 1929; D iamond 1976, str. 6.
i dalje) i, s druge strane, putem defenzivno ili ofenzivno
m otiviranog okupljanja više zajednica (Runcim an 1982,
str. 363. i dalje, 373. i dalje). Drugo, zato što u takvim fa
zama nastaje sve veći potencijal potčinjenih, izbjeglica,
zatvorenika, rastu ren ih m alih grupa većih saveza, osiro
m ašenih i iskorijenjenih, koji kao zavisni podanici mogu
biti p rim ljeni u d ruge rodovske g ru p e i zbog svog peri
fernog položaja predstavljati tam o idealni rezervoar za
pokušaje častohlepnih »Big men« da obrazuju ličnu p rat
nju (Hess 1977, str. 770. i dalje).
N astanak država, koje prem ašuju okvire zajednice,
Stvara jed n u novu, nadređenu razinu političkog identiteta
i interakcije čije predstavnike (ratne aristokrate, kraljeve-
-svećenike i dr.) n ivelirajući protumehanitzmi pojedinih
zajednica više ne mogu izravno kontrolirati — p rije svega
ne tamo gdje, kao u većini slučajeva, novi savez počiva
na podčinjavan jlu jedne zajednice drugoj. S tvaranje poda
ničke p ratn je utjecajnih poglavara stvara opet ,u suštini
pretpostavke za obrazovanje onog »štaba vladavine« koji
je za Maxa Welbera (1976, str. 26, 122, 549. i dalje) cen
tralni u vjet djelovanja političke vladavine.
Politički identitet je u arhaičnim grupam a dio vjere
zajednice koja je organizirana putem sakraliziranog dis
ku rsa krvnog srodstva. Ovaj diskurs n ap aja svoju vlast
136
iz prvog, fundamenjlalno-prvobitnog iskustva življenja i
vlasti tokom Jjpudske egzistencije; iz dugotrajne, prividno
neizmjenljiive ovisnosti u prim arnoj, porodičnoj socijali
zaciji. Kao neka vrsta »totalne insti't/ucije« dislkurs srod
stva regulira interakcije prim itivnih grupacija putem jed
nog fleksibilnog sistem a uključivanja i iskljlučivanja, unu
trašnjih i vanjskih granica: između živih i predaka, sta
rih i mladih, m uškaraca i žena, endogamije i egzogamije,
alijanse i opozicije (Fortes 1969).
S uprotno državnoj jedinki, genealoški osjećaj zajed
ništva ne ravna se prem a teritorijalnom principu koji se
često tem elji p rije svega samo na dom etu vojno-birokrat-
ske kontrole. Kao što su to pokazale prvenstveno Evans-
-Pritchandove klasične analize N uera (1940) i Sensuija
(1949), političko jedinstvo genealoški organiziranih gru
pacija ne sm ije se analizirati morfološki, nego kao pro
lazni model: kao stalni tok kom plem entarnih procesa ras
cjepa i u d ruživanja u kojim a su m anje rodovske grupe
međusobno u opoziciji, ali se — srazm jem o vanjskom
pritisku — privrem eno okupljaju u šire jedinice protiv
većih grupa.
S uspostavljanjem državno organiziranih društava na
staju, m eđutim , pored rodbinskih osjećaja zajedništva i
daljnje, posredničke instance nadređenog obrazovanja
identiteta: državne birokracije, klasni sistem s podjelom
rada, razvijene religije i razvijeni jezici. Svi oni stvaraju
novovrsno povlačenje granica koje oktroiraju stare gra
nice: to su teritorijalne granice izm eđu država, unutar-
državnih upravnih okruga, između kontroliranih područja
i onih na koja se pretendira, centralnih i perifernih pod
ručja; jurističke granice između prava i m jesnih običaja:
socijalne granice izm eđu klasa, strukovnih Staleža i načina
proizvodnje; religiozne granice između vjernika i nevjer
nika, ortodoksije i heterodoksije, posvećenih i laika; je
zične granice između književnih jezika i narodskih dija
lekata, pism enih i nepism enih, pisanog i govorenog.
Dok je genealoška (rodovska grupa bila u početku
aultonomna, sada postaje dio širih jedinica koje je silom
uvlače u nova polja djelovanja i u nove granice. Dok su
granice takve grupe prije bile upravo granice njenog
genealoškog principa, sada su možda i naddeterm inirane
provincijom, m jesnim običajnom pravom, klasom, hetero-
doksnom sektom ili dijalektom. Teritorijalnost, pravo, kla
sna podjela, religija i jezik pokazali su se isto tako i kao
resursi za rascjep subverzivnih osjećanja etničkog zajedni
štva i za njihovo potčinjavanje logici nadređenog držav
nog jedinstva. Međutim, budući da se diskurs rodovskog
porijekla tim e istodobno puni teritorijalnim (»domovina«),
139
folklornim, ekonomskim, religioznim i jezičkim elem en
tima, on iiz njtilh također crpe snagu i sa svoje stran e čini
i'h .tačkama otpora identiteta etničkog zajedništva.6
P olitičko djelanje odvija se stoga u velikoj m jeri kao
»povlađivanje rođaka« u najširem smislu, m ada na iz
m ijenjenoj osnovi. Počevši od vladajuće dinastije pa sve
do posljednje seoske općine, svuda važi p rim arna lojal
nost ak tera svojoj Vlastitoj rodbini, podaničkim p ra tn ja
ma, plemenima, staležima, »zemljacim a« i lokalnim sve
cima, Političke stran k e obrazuju se kao rodovske zajed
nice čija unultam ja koheziona snaga putem povezivanja
s većim (teritorijalnim , religioznim, socijalnim i dr.) za
jednicam a ne samo što raste nego istodobno dobiva i eks
panzivni vanjski zadatak: a to je obrana »istinske vjere«
uopće, oslobođenje »domovine«, uspostavljanje »socijalne
pravde« itd.
Ali to znači također da nastanak sveobuhvatnih d r
žavnih aparata, religija i klasnih podjela presudno po
m jera polje političke borbe: od »vanjskopolitičke« borbe
izm eđu suverenih političkih zajednica u borbu partija za
jednice.'
No tim e se m ijenjaju i odnosi između borbe i vla
davine: u društvim a bez centralne instance m ehanizm i
borbe upravljeni su protiv učvršćivanja sveobuhvatnih
h ijerarh ija — u »centraliziranim « društvim a pospješuju to
učvršćivanje. U decen'tralizrranom sistem u m alih jedinica
am tihijerarhijski efekt m ogu im ati čak i rascjepi unutar
jedne grupe (Clastres 1977, str. 121. i dalje), budući da
ne dovode do uspostavljanja ugnjetavaokih ili arbitražnih
h ijerarh ija, nego naprosto do oicjepljivanja i do osnivanja
novih grupa. A odnosi izm eđu grupa stv ara ju možda he-
gem onijske težnje, ali nipošto »Levijatana«. Borbe malih
jedinica u društvim a bez centralne instance veoma su da
leko od toga da bi sličile Hobbesovoj borbi sviju protiv
svih (Manicas 1982, str. 675. i dalje). One, naprotiv, te n
140
diraju ravnotežom orijentiranim spletovima odnosa (Wa-
terbury 1970, str. 61. i dalje) koji — posredovani putem
politike češćeg m ijenjanja saveznika — sprečavaju pre
tjeranu koncentraciju vlasti, bez obzira u čijim rukam a,
a održavaju se putem specifičnih mehanizama, prije svega
putem mehanizm a samopomoći. Princip samopomoći —
oko za oko, zub za zub — je st prije svega strukturno-kon-
zervativni princip: načelno je zainteresiran za ponovnu
uspostavu povrijeđenog statusa quo ante. Bori se čak i
protiv principa borbe kao principa u prvom redu m ije
njanja stru k ture, što predstavlja napad na decent ralistički
status quo.
Tek stv aranje sveobuhvatnih državnih aparata, reli
gija i klasnih podjela pretvara decentralnost na dvostruki
način u oružje hijerarhije: zbog rascjepkanosti stanovni
štvo je paralizirano u svom otporu prem a onima koji vla-
d'ajiu, a ovi tu rascjepkanost čak često i vještačfci pojača
vaju (A brahamian 1974; 1975). »Podijeli!« postaje atribut
od »Vladaj!«. Već je M arx ustvrdio da je ograničenost
azijatskih seoskih zajednica čvrsti »temelj orijentalnog de-
spotizma« (M EW , tom 9, str. 132. i si.), a da su parcelni
seljaci fundam ent bonapartizm a (MEW, tom 8, str. 198. i
dalje). S d ruge strane, m eđutim , potčinjavanje kom unal
nih jedinica sveobuhvatnom odnosnom tačkom koncentrira
decentralne borbe na zajiedničke objekte i tim e ih orga
nizira kao političku konkurenciju: za vjeru, državni apa
rat, trgovinske centre — dakle, za objekte koji upravo
putem borbe, koja se oko njih vodi, stv ara ju zajednički
odnos boraca spram nadređenog jedinstva i tako ih uklju
čuju u h ijerarhiju. Savrem ena država razlikuje se od tra
dicionalne, dakako, tek po veoma ograničenom izvlašćenju
svojih podređenih dijelova od političkih sredstava za pro
izvodnju :
»Sva državna uređenja može se . . . razvrstati prem a
tome da li počivaju na principu da se onaj štab ljudi —
činovnika ili bez obzira tko to bio — na čijlu poslušnost
moćnik m ora moči računati, nalazi u vlastitom posjedu
■upravnih sredstava, bez obzira sastojala se ona u novcu,
zgradama, ratnom m aterijalu, voznom parku, konjim a ili
nečemu drugom, ili d a li je upravni štab .odvojen’ od up
ravnih sredstava, u istom sm islu kao što su danas nam ješ
tenik i proleter .odvojeni’ unutar kapitalističke proizvod
nje od stvarnih sredstava za proizvodnju« (Weber 1968,
str. 11).
.»Razvoj savrem ene države svuda se pokreće time što
vladar . . . priprem a izvlašćenje .privatnih’ nosilaca uprav
ne vlasti koji se nalaze pored njega. Cijeli ovaj proces
sasvim je paralelan s razvojem kapitalističke proizvodnje
141
p utem postepenog izvlašćenja sam ostalnih proizvođača«
(str.> 12. i dalje).
Moguća doza tog »izvlašćenja« zavisi m anje od naho
đenja m oćnika nego od stru k tu rn ih uvjeta djelovanja: (1)
od značaja države za privrednu reprodukciju osnovnih
d ruštvenih jedinica i (2) od dom eta n je n e vojno-birokrat-
ske kontrole.
D irek tn i privredni značaj tradicionalne države bio ie
srazm jem o m alen. K arl A ugust W ittfogel (1977) i, nado-
vezujlući se na njega, Rudolf B ahro (1977) pokušala su,
doduše, hegem oniju dinžave u ranim razvijenim kulturam a
tum ačiti navodnim kauzalnim odnosom između vještačkog
navodnjavanja i državno-birokratskog rad a na koordini
ran ju . U stvarnosti sax, m eđutim , postrojenja za navodnja
vanje u odgovarajućim d ruštvim a bila većinom lokalna
m jerila i tehnički nisu treb ala centralnu državu — a tamo,
gdje su bila veća, većinom nisu bila plod genijalnih po
teza državne birokracije, nego proizvod često stoljetnog
rada lokalnih m alih jedinica (Anderson 1974; str. 491, 518.
528; F em ea 1970; Glick 1970; Leach 1959; Rambo 1977,
str. 183; Service 1977, ste*. 339. i dalje). Za privredu je
država b'ila daleko značajnija kao sila koja je jam čila m ir
i red, osobito ukoliko je bila u stan ju da proizvođače d je
lotvorno štiti od pljačkaša i nom ada. No to je bilo pitanje
njenog vojno-birokratskog dometa.
U pravilu prihodi tradicionalne centralne države nisu
dostajaii n i za izdržavanje vlastite birokracije u pokraji
nam a, n iti za financiranje stajaće vojske većih razm jera.
Niži nivo transportnih sredstava i vojne tehnike također
su onem ogućavali da se neko veće carstvo kontrolira iz
glavnog grada. C entralna d ržava bila je stoga prim orana,
prvo, da vladareva prava d a u zakup ili ih u nekom ob
liku dodijeli kao leno i, drugo, da pokrajinam a, regijam a,
plem enim a, gradovim a, ceh ovima, vjerskim zajednicam a
i selima, koji su vladaru bili potčinjeni, pTizna veću auto
nomiju' i samoupravu'. U spješno poslovanje dbržave moglo
se u tim u v jetim a sastojati većinom samo u tom e da d r
žava u tje ru je danak i poreze i osigurava m inim um un u
tarn jeg m ira. U kratko, državna vlast bila je u stvarnosti
državna vrhovna vlast koja je m orala balansirati u veoma
razgranatoj', hijerarh ijsk i stepenastoj m reži samostalnih
»međuvladara« i konkuriraj,ućih središta vlasti, a živjela
je od toga što ih je uzajam no izigravala. Čak i jedan tako
sam ovlasni atrib u t vladavine kao što je naziv »kralj k ra
ljeva« pokazuje u stvarnosti m anje despotske svemoći
nego realno političko fragm entiranje (A braham ian 1974,
str. 11).
142
Pod ovim uvjetim a je također velik dio »umutarpoli-
tičkih« odnosa de facto »vanjskopolitičke« prirode.7 No od
vanjskopolitičkih odnosa predržavnih društava razlikuju
se ipak po svom odnosu spram sveobuhvatnih objekata:
diok je m onopoliziranje političkih i sakralnih položaja ne
koć bilo uspješno, ciljevi političkih borbi sve više se po
mjeraju od razaranja prem a kontroli novog monopola (Eli
as 1969, str. 156), od' borbe protiv prem a borbi za državu.
Ovu problem atiku je nakon početka 40-ih godina n aj
radikalnije form ulirao britanski antropolog Max Gluck-
man koji je, istražujući razvitak države plemena Zulu,
naišao na to da je ta država znala za pobune radi zamjene
kralja drugim kraljem , »ali ne i za revolucije rad i rušenja
samog kraljevstva i .uspostavljanje bilo koje nove vrste
političke organizacije« (Gluckman 1963, str. 8).
Slična su i Evans-Pritchardova opažanja A nuaka kod
kojih kraljevstvo nije im alo n i ritualnu ni svjetovnu vlast,
nego samo em'blemski karakter. Usprkos tome, između
veoma udaljenih sela stalno su se odvijale borbe upravo
da te embleme, tj. političko jedinstvo zaraćenih grupa nije
bilo ni u čemu drugom e nego u njihovoj borbi za kraljev
ske embleme (str. 16). U svjetlu tih i drugih zapažanja,
može se i građanske ratove u Zulu-državi interpretirati
prije kao elem ente uspostavljanja jedinstva »koje borci
unose u borbu za kraljevstvo, um jesto u borbu za neza
visnost od njega« (str. 17), s tim e što je narod te elem ente
mogao istovrem eno koristiti i da bi bolje kontrolirao vla
dare (str. 13. i dalje):
M eđutim, i tamo gdje se prvenstveno ne radi o mono
poliziranju centralne vlasti, nego o autonom iji i nezavis
nosti od nje, odnosna tačka je ista. Po mogućnosti neo
graničena, suverena kontrola vlastitih resursa, »teritor-
jalna vlast«, presudna je pretpostavka u borbi za vlast.
Tako npr. vladavina Hafošburgovaca Svetim Rimskim Car
stvom Njemačkog Naroda n ije živjela samo od toga što
su znatni dijelovi njene vlastite te ritorijalne vlasti bili iz
van granica samog carstva. Nezavisnost nomada u odnosu
na državu bila je za Ibn K halduna značajna pretpostavka
njihove vladarske sposobnosti. Cak i u nutar državno
kontroliranih prostora borba za lokalnu autonom iju imala
je višestruko samo funkciju da izgradi položaj mjesnih
uglednika u okvirim a njihovog posredničkog m jesta iz
m eđu centralne države i mjesnog stanovništva, tj. da iz
143
gradi položaj iz kojeg oni crpu svoju vlastitu vlast (Hou-
ran i 1981).
D ok je »decentralnost« p rim itivnih društava bila uv
je t nj'ihove slobode i jednakosti, sada se u kom binaciji s
iradicionalno-državnim etatizm om p retv ara u elem ent
ovjekovječenja državne vladavine. D ecentralnost suvere
n ih jed in k i promeće se u kom unalnu rascjepkanost pot-
činjenih, statusom quo orijentirana politika balansiranja
prom eće se u zajedničku konkurenciju koja čak ni tamo,
gdje se artik u lira kao socijalni otpor, n e dovodi do pro
m jene sistem a, nego do razm jene nadređenih osoba (We
b er 1976, str. 131) i tim e ujedno u političkom m išljenju
blokira podjelu n a m aterijalna i personalna pitanja. Sa
sve većim hijerarhiziram jem uređenja koje prem ašuje ok
vire zajednice raste i značaj personalnog pitanja i, obrat
no, gubi se u n utrašnja jednakost između stranaka koje
ko n k u riraju za odgovarajuće položaje. K om unalna p a rtij
ska borba je stoga velikim dijelom i personalna: »poslan
stvo« i (u danom slučaju harizm atski) »vođa« nedjeljivo
su međusobno povezani.
144
čija je logika sa svoje strane naddeterm inirala društvene
borbe (Scheffler 1980a, str. 822. i dalje).
S rednji vijek u biti nije znao za jasne političke gra
nice. Političkim prostorom vladalo je heterogeno mnoštvo
rodbinskih, vojnih, teritorijalnih, državnih, pravnih, etnič
kih, religioznih i korporativnih principa podjele, povla
čenja granica i suprotnosti koji su se uzajamno mogli do
voditi u pitanje, negirati, cijepati ili pojačavati. To je
važilo čak i za državiu. N jene teritorijalne granice bile su
određene jedino Stvarnim dometom njene fizičke prinude.
Širile su se i smanjivale zajedino s tim dometom. Njene
legitimne granice ravnale su se, naprotiv, prem a rodbin
skim i religioznim principim a: univerzalnost političkih ru
kovodećih ideja — obnova Rimskog Carstva, odnosno po
litičkog jedinstva kršćanstva — legitim irala je careve,
kraljeve i pape d!a se neprestano jedni drugim a upliću u
vladarske poslove — a veoma razgranati rodbinski odnosi
omogućavali su gotovo svakom kneževskom rodu da ima
nasljedne, a tim e 1 vladarske zahtjeve i u dtrugim drža
vama. Ukratko, dok država, s jedne strane, počiva upravo
na teritorijalnosti i principu podjele.® morala je svoje te
rito rijaln e granice opravdavati još i načelim a koja terito
* Usp. Sim mel, 1968, str. 512—513: »Prelazak iz prvobitne,
na krvnom i plemenskom srodstvu utem eljene, organizacije grupe
u mehaničku, racionalnu, u većoj mjeri političku organizaciju —
često se opisuje time da je podjela grupe uslijedila prema pros
tornim principima. Za to se bori upravo državna jedinka. Opas
nost rodbinske organizacije je za državu upravo u ravnodušno
sti njenog principa prema prostornom odnosu. Rodbinska poveza
nost je po svom motivu posve natprostoma i stoga sadrži za
teritorijalno utem eljeno državno jedinstvo nešto neuhvatljivo.
Politička organizacija, koja je ustrojena na rodbinskom principu,
mora se raspasti čim znatnije poraste, zato jer svaki od njenih
nižih dijelova u sebi imade suviše čvrstu, organsku, u odnosu
na zajedničku zemlju suviše nezavisnu sponu. Interes državnog
jedinstva zahtijeva, naprotiv, da podređene grupe, ukoliko su po
litički djelatne, budu obrazovane prema jednom indiferentnom
principu koji je već stoga m anje ekskluzivan od srodničkog prin
cipa. Jer budući da se država jednako izdiže iznad svih svojih ele
menata, distance između njih, posebno ako su natpersonalni, mo
raju biti nekako ograničene; apsolutnost uzajamnog isključenja,
koja je svojstvena principu krvnog srodstva, kolidira sa relativ-
nošću uzajamnog položaja svih državnih elemenata nasuprot kojih
kao ono jedino apsolutno stoji upravo država. Ovim zahtjevima
najbolje odgovara organizacija države na mjesno ograničene okru-
ge. Od tih okruga ne treba očekivati otpor interesima zajednice
koji proističe iz partikulardstičkih nagona samoodržanja srod-
mićki ujedinjenih grupa. Oni omogućuju ili čine nužnim političko
ujedinjavanje elemenata genetski i kvalitativno različite vrste
koji se makar samo lokalno dodiruju. Ukratko, prostor kao os-
nov organizacija posjeduje onu nepristranost i ravnomjernost
postupanja koja ga čini podobnim da bude korelat državne vlasti
s njenim isto takvim postupanjem spram svih njenih subjekata.«
10 Marksizam u svetu
rijalno-politički princip višestruko negiraju, kao što su to
pokazalli bezibrojmi ratovi zbog nasljedstva i vjerski ratovi.
N jen terito rijalni suverenitet bio je ugrožen zbog religioz
nog, odnosno rodbinsko-dlnas'tijskog karak tera stranaka
koje su se za nj borile. Domes*ticiranje tih načela, njihovo
podvrgavanje prim a'tu države, pretpostavljalo je najprije
stv aran je specifično državnog razum a, »državnog rezona«,
iz i prem a religioznim zahtjevim a za istinom i genealoš
kim obavezama. Ovaj proces odvija se prije svega i n aj
dosljednije u Zapadnoj Evropi.
U zapadnom kršćanstvu već se, doduše, ran o form i
rala tendencija duhovne i svjetovne vlasti. M eđutim, bu-
dhći da se, s dinuge strane, religiozni prostor organizirao
i kao papinsko »carstvo ovog svijeta« (Burckhairdt 1978,
str. 84), koje se u političke sukobe Zapada m iješalo kao
država, ovaj dhalizam bio je stalno i dalje prisutan. Ta
»zaraza crkve državom « (Isto, str. 102) bila je uizrokom
stalnog ispreplitanja m eđudržavnih i religioznih sukoba,
što k le r n ije samo m oralno diskreditiralo nego također
neprestano prijetilo da će ga vertikalno rascijepiti. U »ba
bilonskom zatočeništvu« crkve u Avignonu (1309— 1377),
a p rije svega u velikoj Zapadnoj šizm i (1378— 1417), kada
su se dva, odnosno tri pape, svaki podržavan različitom
državom , međusobno ekskom unicirali i jedan protiv d ru
goga propovijedali križarsku vojnu, ovaj razvitak dosegao
je vrh u n ac koji je čitavo kršćanstvo bolno doživjelo.
Bilo je to prije svega u Italiji, gdje su se borbe za
v last konkurirajU ćih kneževa, frakcija plem stva, gradova-
-repulbulika, vojskovođa i inozem nih sila izravno povezale
sa sveobuhvatnim konfliktom oko uređenja između car-
sitva i papinstva i pri tom već veoma rano istrošile uni-
verzalistička viđenja legitim iteta im perium christianum.
K arakteristično je da se upravo u tom duhovnom -politič-
kom milieu također moglo n ajranije obrazovati jedno
eficijencijom orijentirano poim anje politike koje je »dr
žavu« shvaćalo »kao sračunatu, svjesnu tvorevinu, kao
rem ek-djelo« (B urckhardt 1981, str. 29) a svoj najdosljed
nija teorijski izraz našlo kod M achiavellija u reforrruuli-
ra n ju politike kao »ante dello stato«. um ijeća upravljanja
državom , odnosno umijeća vladanja (S terncerger 1975,
str. 12. i dalje).
Još teže posljedice im ala je činjenica da je diferen
ciranje posebnog duhovnog staleža horizontalno rascijepilo
kršćanstvo na k le r i laike. Stoga se sekularizirani aparat
neprestano konfrontirao s religioznim pokretim a laika,
kojd su tobožnjoj svetosti, razv ratu i besram nom boga
ćenju klera suprotstavljali tendenciijski anitihijerarhijsku
religioznost koja je pak nasuprot vanjskim form ulam a i
146
ceremonijama aparata isticala lični doživljaj boga i un u
tarnju, svjetovno oglašenu pobožnos-t (Ginzburg 1980).
Sve dotle dok se ti pokreti nisu povezali s vertikal
nim rascjepima crkve, ovoj je uvijek uspijevalo da njim a
ovlada. Tokom mnogih stoljeća h ijerarhija je um jela da
an ti h ijerarhi j ske im pulse svojih oponenata pretvara u
sredstvo vlastitog jačanja: prosjački i laički redovi, po
svećenja i kultovi M arije, ispovijedi i inkvizicija znatno
su prije svega nakon 13. stoljeća proširili kontrolu hije
rarhije od vanjskih aktivnosti i na unutrašnju m otivaciju
vjernika (Ginsburg 1980; H ahn 1982). Tek kad se u refor-
m acijskim ratovima religiozno m obiliziranje laika neslu
ćenih razm jera povezalo sa teritorijalno-državnim suko
bima oko Vlasti, tek tada se raspala i autonom ija kleri
kalno organiziranog religioznog prostora. U pravo zato što
su reform acijske .teologije m akar samo privremeno, ali s
uspjehom dovele u pitanlje funkciju klerikalne hijerarhije
kao posrednika između pojedinca i boga, religiozne partije
bile su prisiljene da pristanu na »savez trona i oltara«,
da se uključe u državnu hijerarhiju.
Teritorijalni vladari tim e su postajali sve više i vođe
religioznih stranaka. Što se više religiozni prostor terito-
rijalifeirao, tim više je i država bila u stanju da- ovlada
crkvenim instrum entarijem kontrole nad zasebnom lič
nošću i njenim podanicima. I obratno, povezivanje s kon
fesionalnim rascjepim a davalo je svim unutam jepolitič-
kim i m eđudržavnim konfliktim a jednu »načelnu« dim en
ziju koja ih je činila tim nepom irljivijim , krvavijim i m i
litantnijim (van Diiilmen 1982, str. 276. i dalje). Tako je
bilo bolno iskustvo religioznih građanskih ratova, spoz
naja nepom irljivosti politiziranih sukoba oko vjere, koja
je u Evropi nakon 16. stoljeća sve više dovodila do poku
šaja da se državu Utemelji kao instituciju vlastitog prava
i vlastite logike, mimo religioznih p artija (Koselleek 1973,
str. 11. i dalje). Već u A ugsburškom religijskom miru
1555. godine objavljena form ula cuius regio, eius religio
upućuje na potčinjenost religijskog ispovijedanja suvere
nitetu teritorijalnog vladara. Bodinov apsolutistički prin
cip suvereniteta »maiesitas est summa in cive ac subditos
legibusque soiLuta potes'tas« form uliran je pod utiscima
francuskih građanskih ratova iz 16. stoljeća. Hobbesova
čuvena formula »auctoritas, non veriitas facit legem« pod
utjecajem je engleskih građanskih ratova iz 17. stoljeća.
Ovaj razvitak odražava se i u samom pojm u »poli
tičkog«. Za parti des politiques važile su u Francuskoj u
16. stoljeću one snage koje su htjele spasiti državu od ne
m ira građanskog rata putem slabljenja njenih konfesio
nalnih veza i sklapanjem ugovora o toleranciji (Stem ber-
147
ger 1975, str. 17. i dalje, 61. i dalje). Riječ »politique-« raz
vila se u pridjevskom i im eničkom sm islu u »riječ koja
označava je d n u treću snagu izm eđu ili iznad zaraćenih
religijskih sitranaka, gotovo bi se moglo reći: pouvoir neu-
tre, koja izgleda, ili se možda osjeća pozvanom da zemlju,
Francusku i njetne tradicionalne institucije, b ar one k ra
ljevstva, iZvede iz vjerskog rata« (Isto, str. 18).
Govoriti o »otkriću politike kao samosvojnoj dim en
ziji življenja koju treb a lučiti od religioznog i socijalnog
djelanjla« (van Diilmen 1982, str. 343), i2gleda ipak proble
matičnim . To se ipak može činiti kada se — pogrešno —
ono političko identificira sa državom . J e r n ije ono poli
tičko u novovjekoj Evropi otkriveno kao sam osvojna di-
menzijla, nego državni rezon. D ržavni rezon moglo se po
istovjećivati općenito s »onim« političkim samo onda jer
je (i ukoliko je) država u 17. i 18. stoljeću stvarno uspjela
da u velikoj m jeri stekne »monopol onog političkog«
(Schm itt 1933, str. 15). U srednjem vijeku, kao što smo
vidjeli, političko je egzistiralo »samo« kao heterogeno
mnoštvo rodbinskih, prostornih, državnih, religioznih i
dfinugih principa podjele, povlačenja granica, suprotnosti.
Tek je »monopoliziranje« političkog od strane države
omogućilo d a se stvori homogeni pojam »političkog«: da
se političko poima kao jedinstvo, kao em anacija jedne
subjektdvirane supstance, države.9
Time što se opravdala kao suverena vlast mimo i iz
nad konfesionalnih p artija i taj položaj stvarno i učvrstila
putem širenja svojih u n utrašnjih granica, država je ta
kođer potkopala rodbinsko-dinastički princip. Sto je više
državi uspijevalo da prigrabi i centralizira kompetencije,
funkcije i resurse tradicionalnih kom una i staleža, tim
više je izmicala iz lične »domene« vladara i pretvarala se
u »aparat« podijeljenih funkcija s vlastitim zakonima koji
su sve m an je bili podložni interesu pojedinca (Elias 1969,
str. 148. i dalje, 158, 225). Riječi »L’E tat c’est moi«, koje
se pripisuju Louisu XIV, odnosile su se n a epohu u kojoj
je vezanost državnog aparata uz jednu porodicu ili osobu
napokon postala javnim anakronizmom .
Ali u onoj m jeri kako se način funkcioniranja d r
žavnog ap arata moglo sve m anje 'legitim irati dinastički
ili personalno, tim više m u je trebala direktna legitim a
cija od stran e potčirijenih: što se više zbližavao s d ru
* Koliko je ovo poistovjećivanje države i politike karakte
ristično u velikoj mjeri i za marksizam, vtidi se iz M arxove ču
vene teze u pismu F. Bolteu od 23. 11. 1871. da su borbe radnika
političke ukoliko njihove interese nastoje provesti u zakonim a,
»u općem obliku, u obliku kojd ima opću, društveno prinudnu
snagu« (MEW, tom 33, str. 332. i si.).
148
štvom, tim više je m orao govoriti u njegovo ime. U tom
polju napetosti »narod« je — kao filozofsko-pravna m i
saona figura i kao stvarni politički subjekt — nakon 18.
stoljeća osvojio političku pozornicu d proširio suverenitet
države u »suverenitet naroda«10, legitim iranje političke
vladavine »odozgo« proširio, je putem legitim iranja »odo
zdo« (Scheffler 1982, str. 60).
»Narod« je »čis'to politički pojam « je r on »postoji
samo u državi i putem države, ili kao ukupnost državlja
na ili, u užem i politički značajnijem sm islu riječi, kao
velika dtruištvena grupa onih kojim a se vlada naspram
onih koji vladaju« (von Rochau 1972, str. 55). D vostruki
smisao riječi odraz je am bivalentnosti u postanku njenog
predm eta. D ržava proizvodi narod tim e što ga ujedinjuje
i sebi istovrem eno suprotstavlja.
U jedinjuje podanike tim e što širi i homogenizira svo
ju un u tard ruštvenu oblast vlasti; m noštvo (postaje žrtvom
jed'nakosti; autonom ije žrtvom centralizm a; povlastice,
iznimke i m jesni običaji žrtvom jednoobraznosti biro k ra t
skih upravnih principa; grupno pravo žrtvom junističkog
individual'iziranja; heterogenost dijalekata i n arječja žr
tvom d ik tata zvanične gram atike; narodi žrtvom »naro
da«.
M eđutim, što više država svoje podanike čini ovis-
mijim o sebi, tim više oni očekuju i zahtijevaju i od nje
(B urckhardt 1978, str. 70). Kao što je to pokazao N orbert
Elias, upravo su »podanici«, zatečeni proširenjem držav
ne djelatnosti, »ti koji upu ću ju na javni k a rak ter u fun
kciji kralja. Izraze kao što su ,javna stv a r’, .domovina’ i
čak ,država’ upotrebljava se prije svega većinom u opo
ziciji prem a knezovima i vladarim a« (1969, str. 300). D r
žava stvara zajedničku volju tim e što dofuzne procese i
zasebne volje usm jerava na jedan c ilj: na sebe samu. Dok
se, s .jedne strane, narod proizvodi putem države, s d ru
ge strane, voljno se konstituira u opoziciji prem a njoj.
149
Alli upravo njegova opozicija najsažndje dokum entira
vlast države. Teorije ugovora iz 18. stoljeća, 'baš kao i
teorije o organizaciji države iz rom antike, polem iziraju
protiv apsolutističke diržave upravo u ime jedinstva naro
da i države. 'Državu žele učiniti državom sviju. Što više,
piše TocqueviJile, centralna vlast izgleda »kao jedina pok
retačka opruga socijalnog stroja, kao jedini i nužni agens
javnog života« (1978, str. 79), tim više je čak i njenim
protivnicim a stalo do toga ne da je unište, nego da je
obrate (str. 162). »Nitko n e v je ru je da bi neki važan po
sao mogao uspješno privesti k raju ukoliko se ne um iješa
diržava« (str. 79). K ritizirati državu znači, štaviše, predba
civati joj da još ne čina dovoljno. Sve nevolje tum ače se
njenom nesavršenošću i očekuje se da će biti prevladane
njenom perfekcijom . A upravo tim e što intelektualna
opozicija ancien regim eu stv ara koncepciju države kao
države sviju, ona istovrem eno državi daje jednu novu
neograničenu Vlast koja ne dolazi »neposredno« od boga;
ne nadovezuje se n a 'tradiciju; ona je bezlična; ne zove
se više kralj nego država; n ije nasljeđe neke porodice;
ona je proizvod svijlu i predstavlja sve i im a zadatak da
pravo svakog pojedinca potčini volji sviju . . . de iure ona
je podlređeni agerut, de facto gospodar« (str. 163. i dalje).
Veoma daleko od' toga da uništi m ehanizam apsoluti
stičke države, narodna revolucija ga štaviše nastavlja.
U ništila je p rije svega kom unalne ograde koje su još u
starom u ređenju sprečavale unutard ru štv en u ekspanziju
države. R ezultat francuske revolucije je »silna centralna
vlast koja je u svom jedinstvu privukla sebi i ispreplela
sve sastavne dijelove au to riteta i utjecaja koji su ran ije
bili rascjepkani u m noštvu podređenih izabranih, redova,
klasa, profesija, porodica i individua i istodobno rasuti
u cijelom tijelu društva« (str. 25). Osvojivši državu, n a
rod se po'tčinio njenom principu. U činivši je »narodnom
državom«, etatizirao je sebe samog. »Postavši država«
(Gramsci), pretvorio je vanjske g ran ite države u narodne
granice,11 državu u nacionalnu državu, m eđudržavne kon
11 Time ne želim tvrditi da je »narod« homogena socijalna
masa — a niti poreći da su savremena državna društva bila i
još uvtijek jesu najvećim dijelom društva vi&e naroda. Baš kao
ni državu tako ni »narod« ne treba posmatrati kao subjektivi-
stičku supstanciju. Baš kao i država tako i narod, naprotiv, ima
samo stvarnost kao zajednički predmet i sjecište svojih borbi.
Tako dugo dok zaraćene partije crpu svoju legitim nost iz nasto
janja da se uzajamno nadm aše kao »istinska«, »stvarni« pred
stavnici naroda, »taj narod« je vladar.
Baza fikcije naroda je ju rističko homogeniziranje podanika
od strane države, tačnije: njihovo formalno izjednačavanje kao
individua. Ali tamo gdje se umjesto toga — kao npr. u »demo
kracijama vladarskih naroda« Južne Afrike i Izraela — stvaraju
150
flikte u nacionalne, unutarpolitičke protivnike u »nepri
jatelje naroda«.
U is'tom sm islu može se i »nacionalizaciju« radničkog
pokreta u 20. stoljeću, učestalo dokum entirane »krize«
njegovog internacionalizma, tum ačiti upravo kao rezultat,
njegovih političkih uspjeha. Sito se više radnički pokret
»uključivao radom u državu« (Gramsci), tim više se ta
kođer s njom identificirao. Upravo zato što se pod priti
skom radničkog pokreta nacionalna država sve više širila
u nacionalnu socijalnu državu, rasla je kod radničkog
pokreta i stru k tu rn a dispozicija za naeionalno-protekcio-
nističke opcije, pogotovo je r je radi osiguranja svoje m a
terijalne egzistencije radnički pokret bio upućen na dr
žavnu skrb i zaštitu mnogo više nego im ućni gornji slo
jevi njegovih društava.
151
borbe protiv centralne vlasti. Tek homogendziranje unu-
tardnuštvenog prostora od strane savrem ene države is
ključuje separatizam kao ravnopravnu opciju političkog
d jelanja i centrira o rijentaciju p artijskih borbi prem a
»unutra«, na utjecanje n a državu. Tek od tog m om enta
ima smisla u državnim odnosnim okvirim a govoriti o
partijskom sistem u.
Ali isti proces m ijenja i sam e partije. U tradicional
nim d ru štv im a p a rtije se sastoje u biti od socio-kulturnih
zajednica. O rganizirane su oko rodbinskih grupa, grad
skih četvrti, regionalnih jedinica i si., oko srazm jerno au
tonom nih zajednica kod kojih je političko, privredno i
domicilno jedinstvo još uvijek u velikoj m jeri identično.
Ovo jedinstvo svijeta života biva, m eđutim , razoreno up
ravo p utem onog povezivanja ekspanzije tržišta i državne
centralizacije kojem sa vrem ena država duguje svoj po
stanak._____________________________________ __
M arx i Engels su 1849. političku centralizaciju shva
ćali još kao posljedicu ekonom ske centralizacije, nacio
nalnu državu kao rezultat u n u ta rn jih tržišta (M EW , tom
4, str. 466. i dalje). No u stvarnosti su p rije svega i vojne
d financijske potrebe ra n e savrem ene države bile te koje
su je potakle d a oblast svoje vlasti protekcionistički štiti
p rem a van, a s un u tra šn jim m erkantilističkirn m etodam a
da uspostavi privredno jedinstvo. »U nutrašnje tržište« bi
lo je proizvod strem ljenja vlasti. Sam kapitalistički način
proizvodnje ne zna n i za kakve nacionalne ograde. N je
govi agenti su stru k tu rn i kozmopolite. Daleko od toga da
bi bilo stru k tu rn a p o tvrda kapitalističkog načina proizvo
dnje, nacionalno un u trašn je tržište, naprotiv, naznačuje
njegovu potčinjenost prim atu politike, dom esticiranje ka
p itala od strane državne vlasti.
N ačelno to važi još mnogo više za diferenciranje sa
me privrede u vlastiti supsistem . Ellen Meiksins Wood
(1981, str. 86. i dalje, 89. i dalje, 93. i dalje) je »podjelu
na ekonom iju i politiku u kapitalizm u« interpretirala npr.
kao pom jeranje političke vlasti u ekonom ski sektor. U
stvarnosti je, m eđutim , kao što je pokazao N orbert Elias.
ta podjela bila rezu ltat depolitiziranja u nutarnjodruštve-
nog prostora, njegovog izvlačenja od političkih sredstava
za proizvodnju u prilog monopola državne sile i državnih
fin a n cija:
»Navikli smo da m eđusobno razlikujem o dvije sfere,
.privredu’ i .politiku’, kao i dv ije vrste društvenih funkci
ja, .privredne’ i .političke’ funkcije. ( ...) Ništa nije m anje
prirodno od toga. Za sva ratnička d ru štv a s naturalnom
privredom — i ne samo za njih — m ač je veoma ubjed-
ljivo, neophodno sredstvo za stjecanje sredstava za pro
152
izvodnju, a prijetnja sidom neophodno sredstvo proizvo-
dlnje. . . tek kada postoji centralizirani i jav n i monopol
sile n ad većim područjem, tek tada se mogu odvijati kon
kurentske borbe za potrošna d proizvodna sredstva uz ši
roko isključenje prim jene fizičke sile, i tek tada egzistira
u pravom smislu vrsta privrede koju smo navikli zvati
.privredom ’, tek ta d a vrsta konkurentske borbe koju smo
navikli zvati .konkurencijom ’« (Elias 1969, str. 205. i da
lje).
M eđutim, ova podjela »privrednog« i »političkog« dje-
lanja nije samo uništila tem elje tradicionalnih kom unalnih
partija nego je 'također i pom jerila predm et .napetosti
društvenih sukoba. Pored konflikata staleža, komuna,
konfesija i porodica javljali su se u sve većoj m jeri kon
flikti »klasa« — veldkih grupa ljudi čija je društvena po
vezanost određena zajedništvom »privrednih« funkcional
nih obilježja: njihovim odnosom prem a sredstvim a za
proizvodnju, njihovim položajem u društvenoj podjeli ra
da, vrstom i veličinom izvora njihovih prihoda.
U tom sm islu »prim at klasne borbe« već prešutno
pretpostavlja p rim at države. Tek postojanje prostora »pri
vrede«, koji je očišćen od1političkih sredstava za proizvo
dnju i državno pacificiran, omogućuje pojavu ideje da
»jednoznačno ekonomski interesi«, i to vezani egzistenci
jom .tržišta’ . . . stvaraju klasu« (Weber 1976, str. 532).12
S tvarni teren klasne borbe — privreda — već je državno
ograničen, a 'klasna to r b a priznaje prim at tih granica na
k arakterističan način upravo tamo gdje postaje »politička«
— i gdje od države zahtijeva da »bolje« utječe na priv
redu, planira je, subvencionira, štiti i si.
U onoj m jeri u kojoj političke p artije prihvaćaju
klasne interese, one djeluju kao svrsishodno-racionalne
12 »Klasnu borbu« ovdje treba shvatiti doslovno, naime kao
borbu klasa. Naravno, i u pretkapitalističkim društvima može se
na osnovu dispariteta u pristupu sredstvim a za proizvodnju i u
raspodjeli viška proizvoda izvoditi zaključke o »objektivnom«
postojanju klasnih proturječnosti. Ali plemena, seoske zajednice,
podanička pratnja, cehovi, sekte i frakcije nisu nikakve klasne
organizaoije, nego su već sami hijerarhijski raslojeni. Okolnost
da grupe ljudi počinju svoje povezivanje definirati u prvom
redu putem klasne pripadnosti, da počinju misliti, djelovati i
organizirati se kao klase, to je, bar za niže slojeve, fenomen no
vog vujeka. Ali ni tu klasne suprotnosti bezuvjetno ne poprimaju
oblik klasnih borbi. Marx i Engels u K om unističkom m anifestu
razlikuju mjesno ograničene i klasne borbe radnika: »Potrebna
je, međutim, samo veza pa da se mnoge lokalne borbe, koje su
svugdje istog karaktera, centralizuju u nacionalnu, u klasnu bor
bu« (Dela, tom 7, str. 387; podvukao autor). A slijedeći dodatak:
»A svaka klasna borba je politička borba« (Isto) jasno pokazuje
da je odnos spram države taj koju socijalne konflikte čini klas
nim borbama. Usp. i napomenu 9.
153
instrum entalističke partije; kao državno-parlam entam a
ru k a koalicije privrednih interesa. N jihove razne stru k tu
re stoga su mnogo jače nego kod kom unalnih p artija obi
lježene diobom na stvarna i personalna pitanja, ali tako
đer i vraćanjem onom »osjećaju zajedništva« koji Ibn
K haldun analizira .kao tem eljni1resurs političkog djelan ja.
M eđutim, na u savrem enoj državi ekonom skim pros
torom i partijskom borbom nikada nisu vladale samo »či
ste« klasne borbe. Velike partije savrem enog dru štv a uvi
jek su se mogle oslanjati n a egzistenciju sodo-kui'turnih
socijalnih milieua u kojim a su se na mnogo načina uk r
štavali staleški, ekonomski, svjetonazom o-religiozni, et
nički i regionalno-historijski faktori. Snage individuali
zacije, atom iziranja, uništavanja sredine, n a koje je ne
davno ponovno ukazao Poulamtzas (1978, s'tr. 55. i dalje,
61. i dalje), odražavaju p rije ju ristički nego realno-socio-
loški realitet: kao prodavaoc svoje radne snage, kao s tra
n ka n a burzi ili u uredu za socijalnu pomoć, najam ni rad
nik biva »izoliran«, obilježen k ao individualni pravni
subjekt, odnosno objekt. Realno sociološki on p ri tom bi
va izoliran upravo u onoj m jeri u kojoj, se može uspješno
tru d iti da doibije radno mjesto, socijalnu pomoć i si., tač-
nije: tako dugo dok m u rad i osiguranja njegove egzisten
cije n ije izravno potrebna pomoć prijatelja, susjeda, ro
đaka ili v jerskih istom išljenika. U toliko se raspadanje ve
likog konfesionalnog i klasnog socijalnog milieua, što je
npr. tokom istraživanja partija konstatirano za SR N je
m ačku šezdesetih i sedam desetih godina, može sm atrati
p rije popratnom pojavom sve većeg blagostanja i punaje
državne kase. Doduše, s druge strane je tačno da ekonom
ske i socijalne krize zaoštravaju konkurenciju za radna
m jesta i državine gratifikacije. M eđutim, u novije je v ri
jeme prije svega istraživanje m igracija i etnicdteta pono
vo pokazalo da konkurenti upravo pri otežanom prisitupu
šansama m a terijalne reprodukcije sve više aktiviraju »ne
form alne« veze koje utem eljuju m ilieu (Cohen 1974; Blas-
dhfce; G reussing 1980). P rojekti samopomoći, »veze«, p ri
jateljstva, pokroviteljiska pomoć štićenicima, susjedska po
moć, velike porodice, udruženja, etničke i religiozne za
jednice su sa stanovišta pojedinca često efid je n tn ije od
sindikata i birokrarija kada se radi o dobivanju radnog
m jesta, stana, ortaka, m jesta u dječijem vrtiću ili soci
jalne pomoći.
Ova povezanost krize i aktiviranja konkurentskih so
cijalnih m ilieua govori da se može očekivati da će klasne
i također p artijske borbe kapitalističkih industrijskih d ru
štava bi'ti narednih godina opet jače nabijene linijam a
suipkulturnih napetosti. S tigm atizadja perifernih grupa,
154
m ržnja prem a strancim a, rasizam, regionalizam i religioz
ni fanatizam čine diobeno-političke borbe m ilitantnijim i
nepom M j ivij im.
Za razliku od kom unalne politike tradicionalnih d ru
štava, ak tiv iranje supkulturnih granica u savrem enim
društvim a sadrži tek veoma ograničeno arutidržavne ili
separatističke perspektive. N aprotiv, »politiziranje« i »eko
nom iziranje« resursa svijeta života, tj. 'Uključivanje po
rodičnih, ličnih, religioznih ili m jesnih veza radi uspjeha
na tržištu ili u državi, potčm java i svijet života principi
m a tržišta i državne vlasti. (Vjerske borbe 16. i 17. sto
ljeća potčinile su religiju državi. N arodne borbe 18. i 19.
stoljeća učvrstile su državu kao nacionalnu državu. K la
sne borbe 19. d 20. stoljeća integrirale su plaitno ovisne u
socijalnu državu. Zar je apsurdno pretpostavljati da »al
ternativni« pokret, pokret za »svijet života«, supku'lturni
pokreti s k raja 20. stoljeća mogu dovesti do etatiziranja
svijeta života?)
156
partije pokušavale da svoju revoluciju, odm ah po njenoj
pobjedi, prenesu i van granica države. Ali u svije'tu d r
žava to se moglo zbivati samo u ratnom , državnom obliku:
ekspanzija protureform acije svela se na ekspanziju Spa-
nije i A ustrije; ekspanzija francuske revolucije na ek
spanziju Francuske; ekspanzija ruske revolucije n a eks
panziju Sovjetskog Saveza. U svim ovim slučajevim a ek
spanzija ne samo što je bila istovjetna s državnim pot-
činjavanjem drugih naroda nego je također provocirala
koalicije drugih država koje su sm atrale da je tim e n a
rušena m eđunarodna ravnoteža, čak i kad su ponekad bi
le prijateljski naklonjene ciljevima same revolucije. U
svakom slučaju, logika svijeta država pobijedila je logiku
nove svjetske dtžave. Potčinjavanje stranih naroda m eđu
narodno je diskreditiralo revolucionarnu partiju. Ratno
stanje nameitnulo joj je patriotski diskurs. Premoć pro-
tukoalicija prim orala ju je na pragm atičnu politiku d r
žavne sile. N jen m eđunarodno-revolucionarni elan poslu
žio je osjećajima superiornosti nacionalne države, i to na
način sovjetsko-ruske »domovine svih radnih ljudi«.
Danas smo svjedoci jedne potajne revolucije samog
svjetskog sistem a koja države pretvara u posve drugom
smislu u p artije: svjedoci smo razvitka »svjetske unu
trašnje politike«. Plem ena Ibn K halduna mogla šu još
u velikoj m jeri uživati privrednu autonom iju (Ibn K hal
dun, II, 27). Ako zanemarimo vojne i prirodne katastro
fe, bila su u velikoj m jeri gospodari svoje privredne sud
bine. D rugačije je sa savrem enim državama. Životno va
žne odluke o njihovoj ekonomskoj sudbini danas se do
nose izvan njihovih granica, kao rezu ltat m eđunarodnih
p rivrednih spletova koje nijedna od n jih sama više ne
može da kontrolira.
■Mnogi autori iz toga su izveli zaključak o tendenciji
ukidanja nacionalne države kao mjerodavnog jedinstva
djelovanja, i to u prilog m ultinacionalnih koncerna, se
paratističkih oslobodilačkih pokreta., nadnacionalnih in
stitucija i si. (Usp. W agner 1974.) U stvarnosti se, m eđu
tim, prije može govoriti o ekspanziji nacionalne države
u m eđunarodnom prostoru (usp. H anrieder 1978). J er
dok n jen ekonom ski suverenitet sve više iščezava, njena
legitimnost u vrem enu nacionalne socijalne države zavisi
upravo o njenom privrednopolitičkom i diobeno-politič-
kom djelovanju. Za nju, kao i za njene građane, od živo
tn e je važnosti proširenje državne intervencije na dosad
tek nedovoljno kontrolirane oblasti: utjecaj na m eđuna
rodna stru ja n ja kapitala i deviza; m eđunarodno dogova
ran je kreditnih, konjunkturnih i stru k tu rn ih politika; do
govaranje tarifnih sistem a; standardiziranje proizvoda;
157
koordinacija program a istraživanja i program a zaštite
okoline itd. Publicitet, koji danas mogu mobilizirati sv
jetski privredni vrh, »trilateralne« aktivnosti, regionalni
integracijski projekti, zasjedanja OECD-a i GATT-a, uka
zuje n a širenje državne djelatnosti koje — usprkos sk
rom nim rezultatim a — svaku državu čini u sve većoj
mjieni također partijom u borbi za oblikovanje svjetskog
privrednog poretka. M eđutim, n a nešto ne ukazuje: na
k raj m eđunarodnog pobjedničkog pohoda države i svijeta
država.
LITERATURA
158
Clastres, P., 1976: Staatsfeinde. Studien zu r politischen Anthropo-
logie, (1974), Frankfurt am Ma!in.
Isti, 1977: »Uber die Entstehung von Herrschaft: Ein Interview«,
u: U nter dem Pflaster liegt der Strand, sv. 4, str. 103—140.
Cohen, A., 1974: »The Lesson of Ethnicity«, u: isti (izd.), Urban
Ethnicity, London etc, str. IX—XXIV.
Coquery-Vidrovitch, C., 1975: »Research on an African Mode of
Production«, C ritique of Anthropology, br. 4— 5, str. 38—71.
Davidson, R., 1977: »Nationalism as an Ottoman Problem and
the Ottoman Response«, u: W. W. Haddad/W. Ochsenwald
(izd.), N ationalism in a Non-National State. The Dissolu
tion of the O ttom an Empire, Columbus, Ohio, 25— 26.
Debray, R., 1978: »Marxismus und nationale Frage. Ein Gesprach
m it Regis Deibray«, (1977) u: Tom N aim i dr., Nationalis-
mus und M arxismus. A nstoss zu einer n otw endigen De-
batte, West Berlin, str. 78—101.
Diamond, St., 1976: K ritik der Z ivilisation. A nthropologie und die
W iederentdeckung des P rim itiven, (1974), Frankfurt am
Main, N ew York.
Diilmen, R. von, 1982: Entstehung des friihneuzeitlichen Europa,
1550—1648, Frankfurt am Main.
Durkheim, E., 1977: V ber die Teilung der sozialen A rbeit, (1893),
Frankfurt am Main.
Isti, 1981: Die elem entaren Formen des religiosen Lebens, (1912),
Frankfurt am Main.
Dux, G., 1982: Die Logik der W eltbilder. S in nstrukturen im
W andel der Geschichte, Frankfurt am Main.
Elias, N., 1969: t)ber den Prozess der Z ivilisation. Soziogenetische
und psychogenetische Untersuchungen. Drugi tom: W and-
lungen der G esellschaft. E ntw urf zu einer Theorie der
Zivilisation, (1939), Bern.
Evans-Pritchard, E. E., 1940: The Nuer, Oxford.
Isti, 1949: The Sanusi of Cyrenaica, Oxford.
Fernea, R., 1970: Shaykh and Effendi: Changing P atterns of A u
th ority among the El Shabana of Southern Iraq, Cambridge,
Mass.
Fortes, M., 1969: K inship and Social Order, Chicago.
Furet, F., 1980: 1789 — Vom Ereignis zum Gegenstand der Ges-
chichts w issenschaft, (1978), Frankfurt am Main etc.
Gellner, E., 1981a: »Flux and reflux in the faith of men«, Mus
lim Society, Cambridge etc., str. 1—85, 231—239.
Isti, 1981b: »Cohesion and identity: The Maghreb from Ibn Khal
dun to Emile Durkheim«, (1974), naved. delo, str. 86—98.
Ginzburg, C., 1980: »Volksbrauch, Magie und Religion«, (1972),
u: R. Romano i dr., Die G leichzeitigkeit des U ngleichzeiti-
gen. Fiinf Studien zur G eschichte Italiens, Frankfurt am
Main, str. 226—304.
Glick, Th. F., 1970: Irrigation and Society in M edieval Valencia,
Cambridge, Mass.
Gluckmann, M., 1963: »Introduction«, Order and Rebellion in T ri
bal Africa. C ollected Essays w ith an A utobiographical In
troduction, London.
Gumplowicz, L., 1883: Der Rassenkampf. Sociologische U ntersu-
chungen, Innsbruck.
159
Isti, 1928: »Ibn Chaldun, ein arabischer Soziolog des XIV Jahr-
hunderts«,« (1889), A usgew dh lete W erke, tom IV, Inns
bruck, str. 90— 144.
Habermas, J., 1976: Zur R ekonstru ktion des H istorischen M ate-
rialism us, Frankfurt am Main.
Isti, 1981: Theorie des kom m un ikativen H andelns, sv. 2: Zur
K ritik der funktionalistischen Vernunft, Frankfurt am Main.
Hahn, A., 1982: »-Zur Soziologie der Beichte und anderer Formen
instatutionalisierter Bekenntnisse: Selbestthem atisierung und
Zivilisationsprozess«, K oln er Z eitsch rift fiir Soziologie und
Sozialpsychologie, 34:3, str. 407— 434.
Hanrieder, W. H., 1978: »Dissolving International Politics: Ref
lections on the Nation-State«, The A m erican Political R e
vie w , 72:4, str. 1276—1287.
Hess, H., 1977: »Die Entstehung zentraler Herrschaftsinstanzen
durck die Bildung klientelarer Gefolgschaft. Zur Diskussion
um die Entstehung staatiich organisierter G esellschaften«,
K olner Z eitsch rift fiir Soziologie und Sozialpsychologie,
29:4, str. 762—778.
Hintze, O., 1962: »Staatenbildung und Verfassungsentwicklung«,
(1902), S toat und Verfassung. G esam m elte Abhandlungen
zu r allgem einen V erfassungsgeschichte, Gottingen, 2. izda
nje, str. 34—51.
Hourani, A., 1981: »Ottoman Reform and the Politics of Nota
bles«, (1968), The Emergence of the M odern M iddle East,
London i Basingstoke, str. 36—66.
Ibn Khaldun, 1967: The M uqaddim ah. A n Introduction to H is
tory. Sa arapskog preveo Franz Rosenthal, London, 2. iz
danje.
Kautsky, K., 1929: Die m aterialistische G eschichtsfassung. II tom,
četvrta knjiga, K lasse und Staat, Berlin.
Koselleck, R., 1973: K ritik und K rise. Eine S tudie zu r Pathoge-
nese der biirgerlichen W elt, (1959), Frankfurt am Main.
Labica, G., 1968: P olitique et religion chez Ibn Khaldoun. Essai
sur I'idiologie m usulmane, Alger.
Lacoste, Y., 1981: Ibn Khaldoun. Naissance de I’histoire. P a ssi du
tiers m onde, (1966), Paris.
Leach, E. R., 1959: »Hydraulic Society in Ceylon«, Past and P re
sent, br. 15, str. 2—26.
Leon, A., 1971: Judenfrage und K apitalism us, (1942), Miinchen.
Lesser, A., 1971: »Krieg und Staat«, u: M. Fried i dr. (izd.), Der
K rieg. Zur A nthropologie d er A ggression und des bew aff-
neten K onflikts, (1976), Frankfurt am Main, str. I l l —116.
Lindner, R. P., 1982: »What Was a Nomadic Tribe?«, Comp. Stud,
in Soc. and Hist., 24:4, str. 689—711.
Luig, U., 1980: »K onstitutionsbedingungen des Ashanti-Reiches.
Zentralisierugsprozesse politischer Herrschaft: Von den
A kan-Staaten zum Ashanti-Redch«, u: R. Hanisch/R. Tetz-
laff (izd.), H istorische K onstitutionsbedingungen des Staates
in E ntw icklungs-ldndern, Frankfurt am Main, str. 118—186.
Manicas, P. T., 1982: »War, Stasis, and Greek Political Thought«,
Comp. Stud, in Soc. and Hist., 24:4, str. 637—688.
Megherfoi, A. 1977: La p en sie sociologique d'Ibn Khaldoun, Alger,
2. izdanje.
MEW: M arx-E ngels-W erke, Berlin/D DR 1958. i dalje.
160
Muhlmann, W. E., 1964: Rassen, Ethnien, K ulturen. M oderne Eth-
nologie, Neuwied i West Berlin.
Nairn, T., 1977: The B reak-U p of B ritain, London.
Nassar, N., 1967: La pensee realiste d ’lhn Khaldoun, Paris.
Oelkers, J., 1982: »Das Politische und die Geschiichte«, Neue
Politische Literatur, 27:3, str. 269—303.
Oppenheimer, F., 1926: System der Soziologie. Drugi tom: Der
Staat, Jena.
PIT 1979: Projekt teorije ideologije, Theorien iiher Ideologie,
West Berlin (Argum ent, posebna sveska 40).
Poulantzas, N., 1978: Staatstheorie. Politischer Vberbau, Ideologie,
Sozialistische D em okratie, (1977), Hamburg.
Rambo, A. T., 1977: »Closed Corporate and Open Peasant Com
munities: Reopening a H astily Shut Case«, Comp. Stud,
in Soc. and Hist., 19:2, str. 179—188.
Rochau, L. A. von, 1972: Grundsatze der Realpolitik. A ngew endet
auf die staatlichen Zustdnde Deutschlands, (1853—1869),
Frankfurt am Main etc.
Runciman, W. G., 1982: »Origins of States: The Case of Archaic
Greece«, Comp. Stud, in Soc. and Hist., 24:3, str. 351—377.
Saage, R., 1983: R iickkehr zum starken Staat? Studien iiber Kon-
servatism us, Faschismus und D em okratie, Frankfurt am
Main.
Scheffler, Th., 1980a: ».Aussenpolitik’ zwischen Legalitat und
Legitimitat. Henry Kissingers .Memoiren. 1968—1973’«, Das
Argum ent, br. 124, str. 822—831.
Isti, 1980b: »Aussenpolitik und Hegemonie in der Bundesrepub
lik Deutschland«, u: Sozialliberalism us oder rechter Popu-
lismus?, West Berlin (A rgum ent, posebna sveska 51), str.
31—45.
Isti, 1982: »Populismus, Konservatismus und Neue Soziale-B ew e-
gungen«, Die Neue Gesellschaft, 29:1, str. 60—63.
Scheler, M., 1915: Der Genius des K rieges und der Deutsche
Krieg, Leipzig.
Schmitt, C., 1979: Der Begriff des Politischen. Tekst iz 1932. s
predgovorom i tri korolara, West Berlin.
Isti, 1933: Staat, Bewegung, Volk. Die Dreigliederung des poli
tischen Einheit, Hamburg.
Seibel, H. D., 1978: »Die Entstehung von Macht und Reichtum«,
u: G esellschaftsform ationen in der Geschichte, West Berlin
(A rgum ent, posebna sveska 32), str. 101—116.
Service, E. R., 1977: Urspriinge des Staates und der Zivilisation.
Der Prozess der kulturellen Evolution, (1975), Frankfurt
am Main.
Sigrist, Chr., 1967: R egulierte Anarchie, Olten-Freiburg.
Simmel, G., 1917: »Deutschlands innere Wandlung. Rede, gehalten
in Strassburg, November 1914«, Der K rieg und die geis-
tigen Entscheidungen. R eden und A ufsatze von G. Sim m el,
Miinchen i Leipzig, str. 7—29.
Isti, 1968: Soziologie. Untersuchungen iiber die Formen der V er-
gesellschaftung, (1908), West Berlin, 5. izdanje.
Sivers, P. von, 1968: Khalifat, K onigtum und Verfall. Die poli
tische Theorie Ibn Khalduns, Miinchen.
11 Marksizam u svetu
161
Stem berger, D., 1975: M achiavellis »Principe« und der B egriff
des Politischen, (1974), Wiesbaden.
Talbi, M., 1973: Ibn H aldun et VHistoire, Tunis.
Tocqueville, A. de, 1978: Der alte S taat und die R evolution,
(1856), Miinchen.
Wagner, R. H., 1974: »Dissolving th e State: Three Recent Pers
pectives on International Relations«, International Orga
nization, 28:3, str. 435— 466.
Wallerstein, I., 1974: The M odem W orld System . C apitalist A gri
culture and th e Origins of the European W orld Economy
in the S ixteen th Century, N ew York.
Wassner, R., 1979: »Zur Institutiond des Politischen bei Claude
Lćvi-Strauss«, K oln er Zeitschr. f. Soz. u. Sozialpsych., 31:1,
str. 124— 144.
Waterbury, J., 1970: The Com m ander of the Faithful. The M o
roccan Political E lite — A stu d y in S egm en ted Politics,
London.
Weber, M., 1968: P olitik als Beruf, (1919), W est Berlin, 5. izdanje.
Isti, 1976: W irtschaft und Gesellschaft. G rundriss der verstehen-
den Soziologie, Tiibdngen, 5. revidirano izdanje.
Wesel, U., 1982: »Kean Staat zu machen. Zur Genealogie von
Macht und Herrschaft«, Kursbuch, sv. 70, str. 119—132.
Wittfogel, K. A., 1977: Die O rientalische D espotie. Eine vergleich-
ende Untersuchung totaler M acht, (1957), Frankfurt am
Main etc.
Wood, E. M., 1981: »The Separation of the Economic and the
Political in Capitalism«, N ew L eft R eview , br. 127, str.
66—95 (njemački prijevod u A rgum entu, br. 131, 1982, str.
4—23).
162
Antonio Baldassarre
POLITIČKE PARTIJE U SUVREMENIM
DEMOKRACIJAMA*
1. Riječ unaprijed
163
voja partijskog sistem a u Ita liji pokazuju mnogo složeni
jima, budući d a ih obilježava napetost izm eđu centripetal
ne težn je u oblasti program a i p ravca političkog djelova
nja, što je u skladu s punim uključivanjem PCI (K om uni
stičke p artije Italije) u glavne koordinate talijanskog poli
tičkog sistem a (politička dem okracija, zapadni sistem sa-
vezništava, m iješana ekonom ija, itd.) i s održavanjem stal
nog nivoa dinam ika koje se odnose na savezništva izm eđu
p artija koje prip a d aju starim razdjelnim pravcim a (con-
oentio ad excludendum n a razini vlade i »podvlade«, itd.).
O datle proizlazi prevladavanje taktičkih zahtjeva nad o-
nim strateškim , što, s jedne strane, dovodi sistem u situ a
ciju nesigurnosti i nepredvidivosti, što svaku form ulu ili
sporazum čini apsolutno prijelaznim a, a s druge, na um je
tan način i dalje dram atizira atipični (»šepavi«) k arak ter
talijanske dem okracije, pothranjujući n a taj način, pored
stalnog n euključivanja interesa širokih m asa u političko
rukovođenje zem ljom (ali n e i perspektive d a će se to ost
variti), i zastranjujuće pokrete i nastojanja svih vrsta.
Uostalom, značaj knjiga kao što je ova iz pera Rasch-
kea i njegove grupe nije toliko u sadržaju form uliranih
in terp retacija koliko u činjenici d a su sve p artije zastup
ljene u parlam entim a Zapadne Evrope podvrgnute siste
m atskoj analizi koja se tem elji na istim kriterijim a vred
novanja. Na ta j način, odatle proizlazi sveukupna slika
koja, zbog homogenosti prim ijenjenih kategorija, izuzetno
olakšava kom paraciju različitih p a rtija na evropskoj ra
zini.
Središte analize koja je sadržana u knjizi predstavlja
p artija shvaćena kao organizacija: ispituju se njezin raz
voj i vlastiti historijat, socijalna stru k tu ra članstva i bi
rača, u n u tra šn je organizacijsko uređenje, popratne organi
zacije, razvoj ideologije i program a, dinam ika u nutrašnjih
grupa i političkih težnji što ih one predstavljaju. Kao do
p una toj analizi, .tu je i ispitivanje p artije u dva odijelje
na sistem ska am bijenta: u onom što ga predstavljaju od
nosi među partijam a (politički sistem) i onom koji se od
nosi na vladu (vladine/opozicione koalicije).
A nalize što ih provode Raschke i njegova grupa po
laze od izvjesnosti definicije m oderne političke p artije i
njezine tipologije. Na tom e se, naime, mnogo inzistiralo.
U natoč tom e, term inologija i definicije koje se obično
p rim jen ju ju sve su p rije no jednoznačne i sigurne. Stoga
sm atram o da je korisno u paragrafim a koji slijede izložiti
čitatelju glavne definicije koje se tiču političkih p artija
što d jeluju u suvrem enim dem okracijam a.
164
2. Masovna partija kao m odem a partija: teorije
klasne partije i narodne partije
165
rene za sv e . ili, bolje rečeno, kao relativno stabilnih i cen
traliziranih grupa čiji su redovi form alno otvoreni za sve
građane.
To obilježje, što ga s in zistiranjem ističe M ax We
ber, sadrži diferencijalni elem ent »masovne partije« s ob
zirom na svaki drugi p rijašn ji povijesni oblik. P rije svega,
s obzirom na vladajuće karizm atske partije p rije građan
skih revolucija, p artije koje su se sastojale od pukih osob
nih slijedova ponekih vođa, koji su, zahvaljujući svojim
herojstvim a i posebnoj povijesnoj situaciji u kojoj su d je
lovah, b ih p retv aran i u »heroje«, ili u svakom slučaju u
individuum e koji su u stanju personificirati specifične
kolektivne identitete. P ored toga, s obzirom na partije
uglednika iz liberalnog razdoblja, u kojim a su se okuplja
le ličnosti koje su zbog svojeg statu sa ekonomske i druš
tvene superiornosti (zemljovlasnici, industrijalci, suci, bi
lježnici, advokati itd.) bile u stan ju da se počasno bave poli
tikom (odatle njem ačka definicija H onoratiorenparteien) i
da posjeduje relativno stabilno biračko sljedbeništvo koje
se u b iti tem elji n a odnosim a ekonom ske ovisnosti ili klijen-
telizma.4 U -svakom slučaju, sva iskustva koja su pretho
dila »masovnoj partiji« bila su obilježena otvorenošću
reg ru tiran ja, koje je u biti obuhvaćalo određene društve
ne kategorije, i nikad .nije bilo okrenuto ukupnom lju d
stvu koje je djelovalo u danom političkom sistem u.
Zapravo, veberovsko shvaćanje »masovne partije« što
smo ga ovdje preuzeli bilo je zanem areno tokom posljed
njih desetljeća u korist specifičnijih poim anja, poput onih
koja je poistovećuju čas sa »partijom upisanih«, čas sa
»partijom socijalne intergracije«, čas sa centraliziranom
»ideološkom partijom « s visokim stupnjem m ilitantnog
sudjelovanja, čas opet sa »(klasnom partijom «.5 Zaista, ve-
berovska je definicija nesum njivo ograničena n a tem eljne
vidove m oderne p artije i, sve u svemu, vezana je za tra
dicionalne k riterije koji sežu čak do A ristotela, pa možda
i ran ije (Max W ebcrova trojna podjela odražava naim e
166
logički model »j eđan-m alobroj ni-mnogi«), osim što se te
melji na izuzetno jednostavnim dihotomijama, kao što je
dihotom ija »personalna moć — im personalna moć« i »em o
cionalna moć — racionalna moć«. No, istina je također da
sve specifičnije definicije koje su uslijedile, i boje su tre
nutno raširenije, dok s jedne stran e ne predstavljaju zna
čajnije korake naprijed s obzirom na veberovske analize,
s druge istodobno nastoje privilegirati stanovite aspekte
koji ne iscrpljuju sveukupnu fenom enologiju »masovne
partije«, niti njezine razvojne mogućnosti. Posebno, svaka
od njih nastoji staviti u prvi plan specifične aspekte koji
su izvedeni iz najznačajnijih iskustava »masovne partije«,
osobito iz iskustava socijalističkih/kom unističkih p artija
Zapadne Evrope; njih međutim , samo arb itrarn a i lingvi
stička lim itiranost može dovesti do toga da postanu em -
blem atska iskustva sveukupne pojave »masovne partije«.
Ta parcijalna i devijantna vizija može biti shvaćena
a posteriori, vodeći računa o činjenici da su prva i odlu
čujuća povijesna iskustva »masovne partije« iskustva
-klasne partije« socijalističke inspiracije. N ajosobeniji
element ovog posljednjeg iskustva dan je u specifičnoj
ulozi što se pripisuje p artiji ne samo s obzirom na klasne
borbe nego i s obzirom n a samo uspostavljanje društvene
klase kao povijesnog i političkog subjekta. Taj se karakter
teoretizira u najdosljednijem obliku već u M arxovim
djelima, za koga skup individuum a, objedinjenih intere
som koji proizlazi iz identičnog položaja u proizvodnim
odnosima, predstavlja pojam klase tek kao mogućnost
(klasu po sebi), dok u svojoj dovršenosti, to je st u svojoj
zbilji ovaj potonji (dakle klasa za sebe) može postojati
samo tamo gdje se među ran ije navedenim osobama javi
svijest o njihovim stvarnim društvenim interesim a i nji
hovoj nesvodivoj suprotstavljenosti drugim klasam a, te
se dakle k o nstituira politička organizacija. »Ako identič
nost njihovih interesa ne proizvodi / . . . / političku organi
zaciju, oni ne predstavljaju klasu.«6 D rugim riječim a, za
M arxa i za m arksizam p artija nije samo politička nužnost
u borbi protiv antagoniste nego i elem ent koji daje poli
tički iden titet jednoj klasi, i u tom je smislu uspostavlja
(naravno, zajedno s drugim elementima). Od tog se učenja
nesum njivo odvaja lenjinsko poim anje partije revolucio
narnih kadrova, s centraliziranom organizacijom u kojoj
vlada gvozdena disciplina, koja pretpostavlja da p artija
mora biti politički izraz profesionalnih revolucionarnih
avangardi, usm jerenih na organiziranje i o rijentiranje
6 Usp. K. Marx, II 18 Brumaio di Luigi Bonaparte, tal. pri
jevod, Roma, 1962, str. 104, kao i M iseria della filosofia, tal. pri
jevod, Roma, 1968, str. 214.
167
» izvana« radničke klase i pasivnih m asa.7 Istovrem eno,
ostaje dobro utem eljeno na m arksovskoj osnovi kako kaut-
skijevsko tako i bebelovsko shvaćanje njem ačke socijal
dem okratske partije, kao i toljatijevsko shvaćanje m asov
ne partije otvorene za sve narodne snage, koja je u sta
n ju da funkcionira kao rukovodeća snaga i snaga što »iz
n utra« usm jerava radne mase, koja je zapravo »središte
narodnog života«.8
P a ipak, ako je ovo na što smo upravo podsjetili
predstavljalo nesum njivo najznačajnije iskustvo »masov
ne partije«, ne može se reći da ne postoji iskustvo istog
lipa, iskustvo p artije koja, međutim , im a drugačije funk
cije i konotacije nego što ih im aju socijalističke partije.
S trogo uzevši, naime, p rva teoretizacija »masovne partije«
kao »narodne partije« potječe upravo od jednog am erič
kog dem okratskog intelektualca, F redericka Grimkea, koji
prečesto biva zaboravljen u povijestim a teorija m odernih
p artija. U knjizi koja je objavljena polovinom stoljeća,9
tem eljeći se n a pro m a tran ju prvih pojava velikih politič
kih p artija, G rim ke izlaže teoriju popular party predviđa
jući njezin uspjeh, je r je u njoj vidio ostvarenje procesa
prenošenja pravila podjele snaga i cheks and balance s
državne na dru štv en u razinu. Bez obzira na kvalitet ta k
vog predviđanja, važno je istaknuti da je G rim ke veoma
rano uočio dva tem eljna obilježja »masovne partije«: u
prvom radu ona, po njegovom m išljenju, p redstavlja nuž
nu političku i organizacionu artkulaciju s obzirom na
funkcioniranje i održanje većinskog principa i prom jene
na vlasti u razvijenom društvu; na drugom m jestu, p ar
tija više nije definirana tradicionalnim pojm ovim a »par
tije m išljenja« nego je uobličena kao institucija koja, s
jedne strane, nastoji m obilizirati veliki dio stanovništva,
nastoji ga u putiti i odgojiti za rukovođenje javnim poslo-
7 Usp. V. I. Lenin, Che fare? i Un passo avan ti e due in-
dietro, tal. prijevod u Opere, tom V i VII, Roma, 1957. i 1959.
1 Usp. P. Togliatti, »Un partito nuovo per l ’Italia liberata«,
govor, Firenze, 3. listopada 1944. Na središnji položaj u odnosu
na Lenjina i Togliattija sm ješta se A. Gramsci, N ote sul Ma-
ch iavelli, sulla politico e sullo Stato m oderno, Torino, 1949, str.
51, koji, dok zadržava vezanost partije za određenu društvenu
klasu (čiji je izraz), ipak sm ješta odnos između rukovodilaca (ak
tivnih) i masa (pasivnih) unutar partijske organizacije u kojoj
razlikuje upravo tri sloja (rukovodioce, srednje kadrove, pasivne
mase) i kojoj povjerava zadaću da ostvari hegem oniju u pravcu
mnogo šireg društvenog područja nego što je područje radničke
klase. Na taj nač5m, on unutar partije reproducira »izvanjskost«
između rukovodilaca i masa koja je svojstvena lenjinskoj kon
cepciji.
* Usp. F. Grimke, The nature and ten den cy of free institu
tions, Cambridge, Mass, 1968, str. 172. i dalje.
168
vima, a s druge je okrenuta racionalizaciji i stabiliziranju
ponašanja i reakcijam a političkih činilaca (»razm išljanje
/.. ./ stu p a na m jesto strasti«). Konačno, prem a Grimkeu,
»narodna p artija« predstavlja organizaciju koja je usm je
rena na institucionalizaciju i intergriranje političkog su
koba putem kanaliziran ja proturječnih stavova u komu
nikativnu stru k tu ru (demokraciju) u kojoj sve društvene
snage surađuju kako bi u međusobnoj konkurenciji ostva
rile zajedničko dobro.10 Dakle, još od svojih prvih teoreti-
zacija »masovna partija« se pokazuje kao institucija okre
nuta rješavanju vrlo različitih zadataka, te je zbog toga
i karakterizirana na različite načine. »K lasna partija« je
m ilitantna organizacija kroz koju društveni antagonizam
među klasama postaje politička borba: ona je stoga ideo
loška, centralizirano i kapilarno organizirana, njezino je
porijeklo izvanparlam entam o i, u svakom slučaju, usm je
reno na kontrolu i rukovođenje vlastitim »predstavnicim a«
koji vrše javne funkcije; osim što je opravdana nužnošću
da preko sebe prom ovira najširu narodnu participaciju,
to je institucija nužna za funkcioniranje političke dem o-
kraoije u masovnom društvu. Stoga, ona nije nužno ideo
loška, osim u onoj m jeri u kojoj služi kao određena »eti
keta«, ne obraća se jednoj društvenoj klasi, već m noštvu
individuum a (i na tem elju »privatnih« m otivacija, kao što
■e prim jećivao Grimke), njezinim središtem mogu ruko
voditi kako politički bosovi tako i parlam entarni lideri:
ona odgaja za upravljanje javnom stvari, ali nem a nam je
ru da stvara »novog čovjeka«, mobilizira mase ne zato da
bi ih društveno integrirala (to je st da bi uspostavila »kla
su za sebe«) nego da bi ih integrirala u dem okratsku dr
žavu kao dio kooperativnog procesa. Te razlike, izrazito
jasne na teorijskoj aazini, susreću se i u praksi masovne
partije i p redstavljaju stoga nezaobilazne elem ente pro
blema njenog definiranja. A nalizirane u toj perspektivi,
najpoznatije se definicije masovne partije pokazuju p ar
cijalnim i reduiktivnim. Tako, glasovita Duvergerova defi
nicija. koja je definira suprotstavljajući je partiji kadro
va." predstavlja p rije racionalizaciju i sublim aciju socija
10 Očito da prešutna pretpostavka cijelog Grimkeovog izla
ganja stoji u tome da on stanoviti stupanj društvene homogenosti
smatra bitnom pretpostavkom postojanja i djelovanja demokrat
skog režima.
" Usp. M. Duverger. I pa rtiti politici, str. 39. i dalje, 104. i
dalje, koji masovnu pari’ju suprotstavlja kadrovskoj (obilježenu
oragmatizmom, selekcioniranom borbenošću. slabom organizaci-
iom, bez kontinuiteta i đecentraliziranu. s liderima što ih ne iza
bire korpus rmlitanata s pretežno izbornim funkcijama), tt v*zi
s distinkcijom usp. također F. G. Sorauf. Political parties in the
am erican system , N ew York, 1964, str. 160. i dalje; A. Pizzomo,
nav. mjesto.
169
lističkog/kom unističkog iskustva, razm atranog isključivo
kroz dim enziju p artije kao organizacije. Na isti način, de
finicija koja je određuje kao »partiju socijalne integra
cije« (u dvostrukom obliku dem okratske integracije i to
talne integracije), suprotstavljajući je »partiji individual
nog zastupništva«, uočava vjerojatno najrelevantniju
funkciju (perform ance) što ju je izvršila m asovna partija
u političkom sistem u, ali je ipak izolira od ostalih rele
vantnih funkcija što ih ona vrši.12 N aposljetku, i tran sfo r
m acija ideološke m asovne p artije (kako u oblik klasne
partije tako i u denom inativni, poput katoličkih ili demo-
kršćanskih partija) u »sveobuhvatnu narodnu partiju«
(catch-all peoples’ party) koja i ne želi ista k n u ti neku tipo
logiju, te nastoji p rije svega predstaviti razvojni pravac
koji, prem da je zagovaračim a klasnih ili ideoloških p ar
tija izgledao nesum njivo degenerativan (a tu valja ubro
jiti K irchheim era), ipak ostaje vezana za zbivanja masov
ne p artije .13
N asuprot tome, ako se ima na um u širina stru k tu ra
što ih je stvorila m asovna partija, a osobito m nogoznač-
tiost njezinih dim enzija, plurifunkcionalnost njezinih
stru k tu ra i m nogobrojnost planova (sistem a) u kojim a dje
luje, pokazuje se da je produktivniji pristu p koji, pola
zeći od tem eljne definicije što sažim a elem ente zajedničke
svim pretpostavkam a za m asovne partije, objedinjuje tu
definiciju s glavnim varijantam a, uočljivim u specifičnim
iskustvim a suvrem enih dem okracija.14 Osnovnu stru k tu ru ,
12 Za definicije na koje smo podsjetili usp. S. Neumann,
E lem enti per uno studio com parato dei p a rtiti politici u: G. S i-
vini, nav. djelo, str. 147. i dalje; kao i J. La Palombara i M.
Wiener (ur.), Political parties and political developm en t, Prince
ton, 1966, str. 27. i dalje, te 405; F. Neum ann, nav. djelo, str. 49.
i dalje. Osim toga, valja reći da se definicijski par o kojem je
rijeć tem elji na međusobno heterogenim tipovim a partija: dok se
jedan odnosi na mom ent zastupanja interesa (tip individualnog
predstavništva), drugi (tip društvene integracije) se odnosi na
trenutak uspostavljanja političkih vrijednosti i društvenih i poli
tičkih načina postojanja.
13 Usp. O. Kirchheimer, Le trasform azioni dei sistem i par-
titici d ell’Europa occidentale, u: G. Sivini, nav. djelo, str. 177. i
dalje. Značajna je i terminologija tog autora, jer on jednako pri
m jenjuje izraze »-masovne sveobuhvatne partije« i »narodne sve
obuhvatne partije«.
M Ovaj definicijski pristup polazi od toga da su definicije
utem eljene na tradicionalnim »pojm ovima-supstancijama« (Sub-
stanzbegriff) slabe i logički »siromašne«, te se stoga služi rela
cijskim ili »funkcionalnim« pojmovima u logičko-matematičkom
smislu (F unktionsbegriff). Usp. već klasičnog E. Cassirera. So-
stanza e funzione, Firenze, 1973. Za slične pristupe pri definira
nju političkih partija usp. K. Janda, R etrievin g inform ation for
a com parative stu dy of p a rty organization, Boston, 1968, str. 159.
i dalje; F. W. Riggs, nav. djelo.
170
po mom m išljenju, d aje veberovska definicija, i, posebno,
dvostruka konotacija masovne partije: relativno stabilna
organizacija koja je centralizirana, članstvo koje je for
malno otvoreno za sve. Na tu se osnovicu uključuju za
tim varijable koje konkretno daju precizniji odgovor na
pojedina povijesna iskustva.
171
na, dakle kao »pojedinac« ili određeni politički agens.16
Stoga, reći što je p a rtija kao organizacija znači u biti:
a) uočiti elem ente koji sačinjavaju njezinu institucionalnu
s tru k tu ru (kongres, centralni kom itet, itd.) i tip podjele
vlasti među njim a; b) d efin irati procedure odlučivanja i
način na koji se u n u tra šn ji sukobi stabiliziraju ili odvi
ja ju ; c) odrediti širinu i tip p rim anja u članstvo, kao i
razvojne p ravce k arijera i poticaje za pristupanje ili na
predovanje."
Dimenzija na koju smo sada podsjetili bila je najčeš
će proučavana, a ponekad i jedina koja je uzim ana u
razm atranje. Tem eljni je m otiv bilo to što je svođenje
analize m asovne p artije n a praksu socijalističkih/kom u
nističkih p a rtija iz prve polovice stoljeća dovelo do toga
da se na teorijski plan prebaci aspekt koji je u efektiv
nom iskustvu tih p artija apsolutno preovlađujući: kao što
je pisao Michels, organizacija je »oružje dano slabijim a
da se bore p rotiv jačih«.18 No ipak, ako bi se analiza ogra
ničila na tu dim enziju, riskiralo bi se da se dospije do
dev ijan tn ih rezultata s obzirom na modele m asovnih p ar
tija u kojim a je p artijska organizacija jednostavno dio ši
reg sistem a, i .postaje značajna osobito u interakciji s ovim
potonjim .19 Dapače, kako se postepeno partija-organiza-
cija širi i u k o rjen ju je u društvene ili javne, od n je form al
no nezavisne s tru k tu re moći, može se reći da dim enzija,
koja se sastoji u njezinoj proširenoj strukturi, poprim a
sve veći značaj, bez kojeg je nem oguće shvatiti i logiku
partije-organizacije. P rim jer DC (Demokršćanske stranke)
u Italiji (ali ne samo DC) može predstavljati valjan test
za tu tv rdnju.
Ali, na koji se način može definirati ta proširena
stru k tu ra p artije ? P onajprije valja reći da u tom slučaju
potka koja objedinjuje i daje smisao toj stru k tu ri nije
sačinjena od organizacionih odnosa, nego od konstelacije
moći ili, bolje rečeno, od izvora moći koji nisu obuhvaćeni
određenom partijom -organizacijom , a ipak su uvjetovani
ili »2auzeti« od stran e ove potonje na relativno stabilan
način, ili zajedno s njom tvore interakcioni dosljedan sds-
172
lem.20 Sistem, moći koji se na taj način ocrtava mnogo je
Širi od sistem a partije-organizacije i, prem a tome, uvjetu
je logiku ove potonje do tog stupnja da bitno m ijenja
m ehanizm e odlučivanja i odnose moći koji su u njoj for-
m alizirani. M jesta gdje se nalaze ili kamo bivaju sm ješ
teni dijelovi moći što tvore taj sistem veoma su različita,
tako da se kreću od javnih funkcija koje se odavno pokri
vaju (ministarstva, lokalne uprave, itd.) do kontrole jav
nih poduzeća, od hegem onije koja se vrši nad vitalnim
oblastim a javnog aparata (npr. tajne službe) do »okupa
cije« o dređenih form alno nezavisnih kom unikacijskih sred
stava (novine; radio-televizija, itd.), od odlučujućeg u tje
caja ili spleta interesa s obzirom na neka velika privatna
poduzeća (npr. banke, kreditne ili osiguravajuće institu
cije) ili neke proizvodne sektore (npr. zadruge) do poli
tičkog pokroviteljstva nekih interesnih organizacija koje
su raširene u društvu (npr. sindikati, udruženja, pokreti)
i tako dalje. I sredstva za realizaciju takvih spletova ili
za uvođenje ili održavanje takvih pozicija kontrole ili
utjecaja veoma su različita i osciliraju od »personalnih
jedinstava« (ista osoba nalazi se na jednom javnom i jed
nom partijskom položaju) do postavljanja vlastitog »po
vjerenika« u ap arat što ga valja kontrolirati, od političke
garancije financijskih tokova u korist privatnih lica do
beneficija cvim a od strane vlastitih ljudi koja sjede na
mjestim a vlade ili tik uz nju, od isprepletenosti političkih
i ekonomskih interesa do poklapanja ideoloških ili poli
tičkih ciljeva, i tako dalje.
D ruga prim jedba koju valja im ati na um u jest da je
sistem partijske moći nešto posve različito od korištenja
resursa koji su zajednički svakoj p artiji: u tom slučaju
ne radi se o stru k tu ram a moći koje rukovodioci mogu
upotrebljavati kao »sredstva«, kao »»stvari«, nego o m je
stim a gdje se proizvodi politika a koja su izvanjska i for
malno nezavisna od partije-organizacije, preko kojih na
neform alan, prem da relativno stabilan način, prolazi m re
ža odlučivanja p artije koja je postala značajna s razvo
jem socijalne države (W elfare State), to jest s velikom
političkom valentnošću što rezultira iz povezanosti poli
tike i adm inistracije, kao i između politike i ekonomije.
Ta je dim enzija tim v rijed n ija što, s jednostrane, ostaje na
snazi slaba pokretljivost izm eđu političkih elita i polagana
izmjena u vrhovim a upravnih stru k tu ra i društveno-eko-
nomskih stru k tu ra i, s druge strane, što je prisutna sna
žna i slabo institucionalizirana kom penetracija (suprotno
20 Za primjenu tog pojma usp. A. Baldassarre, »I gruppi par-
lamentari comunista«, u: A. Accomaro i M. Ilardi (ur.), II PCI,
Milano, 1981.
173
od onog šio se zbiva sa spoils system om , n a prim jer) iz
među p artija i javnih i društvenih oblasti, na što smo
ran ije podsjetili. N aravno, što je sistem p artijske moći
širi, prodorniji, kapilarniji i dosljedniji, to će određena
p artija moći isticati sam o jedan politički višak vrijedno
sti, koji se pripisuje onome što proizlazi iz njegove orga
nizacije, iz njegovog položaja u partijskom sistem u i nje
govoj izbornoj snazi. A pored toga, što m jerodavnije budu
relevantnost i snaga p artije kao sistem a moći, to će m a
nje (u relativnom smislu) biti one svojstvene p a rtiji-
-organizaciji.
174
I model »masovne partije« što ga je razradio D uver
ger razvija filozofiju koja je svojstvena veberovskoj defi
niciji, u smislu da naglašava, pa čak i izdvaja njezin as
pekt »partije upisanih«. Taj se model poziva na logiku
po6ve svojstvenu partijskoj organizaciji, tako da su čla
novi shvaćeni i djelu ju »kao« baza partije koja izabire ili
legitim ira svoje lidere; koja oživotvoruje sam odostatnu
organizaciju što neprestano funkcionira i koja je uspo
stavljena u skladu s unaprijed konstituiranim h ijerarh ij
skim linijam a, i konačno, koja se u prvom redu okuplja
na tem elju ideoloških motivacija. Poznato je da tu orga
nizacionu snemu zatvorenog tipa određuje na izgled kako
puki p raktični m otiv (poput onog da se p artija financira
putem 'kvota velikog broja pripadnika) tako i politički i
ideološki zahtjevi, a osobito oni da se p artija shvati kao
m ikro-društvo koje je usredotočeno na to da vlastite v ri
jednosti i stilove života nam etne cijelom društvu (partija
društvene integracije, prem a form uli S. Neumanna), kao
i na to d a form ira tijelo koje bi se sastojalo od profesio
nalnih političara koji su u stanju rukovoditi procesom
transform acije.
U ključujući i m odificirajući neke detalje shem e što
ju je razradio F rank Sorauf,23 razlike između dva modela
p artija što smo ih spom enuli mogu biti sažeti kao što se
očituje na tabeli 1.
Nema sum nje da je tako shem atizirana raspodjela,
iako je pred stavljala idealne tipove, dugo vrem ena odgo
varala stvarnosti. Dakako, uvijek je bilo znatnih izuzeta
ka koji pod raznim profilim a nikada nisu uspjeli niti us
pijevaju ući u diveržeovsku tipologiju. Među socijalistič
kim /kom unističkim partijam a dovoljno je pom isliti na le-
njinističku p artiju revolucionarnih kadrova. P a ipak, ba
rem do pedesetih godina shem a se u globalu održavala.
Uzmimo, na prim jer, učenje o »novoj partiji« što ga je
1944. razradio Togliatti, koja je predstavljala refere n tn i
model za PCI, tokom kasnijih desetljeća.24 Togliatti shvaća
da u času u kojem PCI sebi postavlja u zadatak nacional
nu strategiju, koja prolazi kroz poštivanje pravila form al
ne dem okracije i pretenziju da se .postavi i bude priznata
kao » partija u vladi«, nije više bilo moguće očekivati ideo
lošku »čistotu« dz razdoblja ilegale i stru k tu ru borbene i
piopagandne organizacije. P artija se više n e treba okre
tati samo radnicim a, kaže on, nego treba da postane nosi
lac općeg interesa, te se stoga treba otvoriti svima onima
(seljacima, službenicima, slobodnim profesijam a, itd.) koji
175
TABELA 1. R azlike m eđu m odelim a partija
12 Marksizam u svetu i nn
plurifunkcionalnu djelatnost, krh!ke je p artijske organi
zacije i u prvom redu je povjerena aktivistim a i m ilitan-
lirna u lokalnim razrnjeram a; iako ne nedostaje rukovo
dilaca koji slijede pravce k arijere koji su im anentni p a r
ti jskoj organiziranosti, p risu ta n je i znatan broj »ugled
nika« u širem smislu, n a što smo ran ije ukazali; prem da
članstvu iz baze d aje odlučujuću riječ p ri izboru rukovo
dilaca, ipak kom binira »unutrašnje« k riterije selekcije s
drugim a, »vanjskog« k arak tera, i s proceduram a nefor
malnog k araktera; prem da nije lišena partijskog centra
odlučivanja, ističe da posjeduje parlam entarnu grupu čiji
su prostori autonom ije neizm jerno veliki; prem da je je
dinstvena a ne federativna, organizira se u svojoj nutrini
u postojane stru je ili grupe; prem da je financirana iznu
tra (članarine), često pribjegava izvorim a vanjskog finan
ciranja. P a ipak, nezanem arivo prisustvo »narodnih par
tija« u brojnim evropskim zem ljam a pokazuje da je di-
veržeovska tipologija zapravo im ala kao referen tn e m odele
u prvom redu konzervativne ili liberalne p artije čije po
rijeklo seže u 19. stoljeće, s jedne strane, a klasne ili rad
ničke socijalističke/kom unističke inspiracije, s druge. Na
taj način, pred m asovnim p artijam a — okrenutim svim
društvenim klasam a da bi ih objedinjavale i koje sebi po
stav ljaju za cilj ne sam o konzerviranje ili radikalno re
form iranje, nego u p ravljanje i reform iranje, ali p ri kojem
se zadržavaju postojeće sistem ske kom patibilnosti — di-
veržeovska shem a ostaje nijem a.
Pa ipak, prem da je shem a uvijek parcijalno vrijedila,
počevši od šezdesetih godina, postepeno su nestajali nuž
ni u v jeti za preživljavanje m asovnih partija, kao što ih je
ocrtao D uverger. D vije su činjenice bile odlučujuće: puno
o stv aren je socijalne države (ili W elfare State) i razvoj
takozvanog tehnološkog društva (ili tehnotronike, ili tele-
matike, itd.). Polazeći od prvog događaja, valja podsjetiti
na to d a — prem da može izgledati paradoksalno — širenje
socijalne države povlači za sobom više od jedne antago
nističke težnje u odnosu na razvoj m asovne p artije (diver-
žeovske).26 Umnožavajući svoje institucije, granajući svoje
term inale u svakoj politički relevantnoj društvenoj obla
sti, obuhvaćajući u sve većoj m jeri različite oblasti d ru
štvenih i političkih sukoba, socijalna država nastoji za
m ijeniti neizravno posredovanje interesa, tipično za poli
tičke partije, vlastitim izravnim posredovanjem . U takvim
26 Usp. na primjer, A. Pizzorno, nav. djelo, str. 34; Z. Brze-
zinski, B etw een tw o ages, N ew York, 1970, str. 258. i dalje; C. E.
Lindblom, »La democratizzazione negli Stati Uniti e i suoi pro
blemi«, u: A. Baldassarre 1 A. Cervati (ur.), Critica dello Stato
sodale, Bari, 1982.
178
se prilikam a socijalna i politička integriranost svojstvena
masovnim p artijam a u potpunosti raspršuje, osim u sve
rjeđim form acijam a u kojim a ostaje ja k osjećaj različi
tosti, pa čak i otuđenja od postojećeg društva (alienated
parties, u terminologiji La Palom bare i Wienera). U p ra
vilu, međutim , tam o gdje su političke partije jake — kao
što je to slučaj u Italiji — ne uzmiou pasivno, nego na
stoje zadržati svoje pozicije pokušavajući kontrolirati
stru k tu re i usluge socijalne države (koje u svakom slučaju
im aju visoku političku valentnost) i sm anjiti ili ukinuti
podvojenost ili udaljenost koje bi inače postojale između
političke klase i birokracije, između p artija i javnih službi
(poremetivši na taj način pravila »pravne države« i stva
rajući posve^ anom alne i arb itrarn e oblike partijske vlada
vine). Zapravo, i najtradicionalnije masovne partije i one
s najograndćenijim iskustvim a vlade nalaze se u prilikam a
da prisustvo većine vlastitih članova, koji su puki borci
ili propagandisti, m ora pretvoriti u kadrove od kojih se
traži uprav ljanje aparatom vlasti ili javnim službam a ili
njihova kontrola (ponajprije putem partijskih funkcija).
Tako, dok osnovna organizacija, osim izuzetaka, prestaje
biti »centar narodnog života«, istodobno jača srednji sloj
kadrova i p artijska se organizacija razlikuje prem a speci
jaliziranim sektorim a ili prem a okupljanjim a na lokalnoj
bazi, od kojih svaka postiže određeni stupanj autonomije,
koji u određenim prilikam a ili pod stanovitim pretpostav
kama postaje talko jak da ga centar više ne može kontro
lirati ili usm jeravati (s kojim, dapače, »pregovaraju«).
S drugo strane, razvoj stru k tu re društvenih kom uni
kacija kojim vladaju elektronske tehnologije u velikoj je
m jeri izmijenio tehnike, načine i stilove socijalne integra
cije. U takvoj situaciji, koja će vjerojatno težiti da sve
v:še postane neka vrsta um jetne i izvještačene agore,v ko
munikacijske, pedagoške i društvene funkcije partije će
oastojati da u relativnom smislu budu što su ženi je.28 Pos
ljedica toga je da ideja partije kao »dem okracije koja se
organizira« gubi svaku mogućnost ostvarenja, budući da
joj počinje izmicati njezina bit, sam a njezina m aterija.
Uostalom, pretpostavka o masovnoj p artiji u tom je
smislu bila velikim dijelom naivna, ili joj je u svakom slu
čaju nedostajala im anentna jasnoća. U onoj m jeri u kojoj
27 U vezi s tim motivom Stuairta Milla usp. M. I. Finley,
La dem ocrazia degli antichi e dei moderni, Bari, 1973, str. 36.
“ Usp. na primjer W. D. Burnham, »Party systems and the
political process«, u: W. N. Chambers i W. D. Burnham, The
am erican party system s, N ew York, 1975, str. 277. i dalje; A.
Pizzomo, nav. mjesto; S. P. Huntington, Am erican politics: the
prom ise of disharm ony, Cambridge (Mass.), 1981, str. 207. i dalje.
179
se ona postavljala kao p a rtija totalne integracije, to jest
kao sredstvo za ostvarivanje radikalno različitog društva,
ona se nužno prikazivala kao nevjerojatna monopolistička
politička organizacija. M eđutim, u onoj m jeri u kojoj se
postavljala kao p artija dem okratske integracije, ili kao
sredstvo za integraciju m asa u dem okratski sistem, i ona
sama bi m orala uobličiti vlastite odnose u skladu s odre
đenom shem om un u tra šn je demoikracije.29 Zapravo, ne zna
se ni za jed nu m asovnu p a rtiju koja je slijedila ovaj po
tonji put, dok su brojne analize navodile na pretpostavku
o, njoj svojstvenoj, oligarhijskoj30 strukturi, ili rjeđe, »stra-
tarhijskoj« s tru k tu ri.31 A to je prirodno jer, u okviru slo
ženog institucionaliziranog poretka koji tvori m odem u dr
žavu, relativno neregulirani — ako se tako može reći —
»elem ent moći« zaista pokriva ulogu, kako je to napisao
C arl F riedrich, koju u m eđunarodnim odnosim a im aju
»zaraćene nacije«.32 Kao takve, one velikim dijelom siste
m atski izm iču oblicima »legalizacije« (institucionalizacije)
u n u tra šn je borbe, gotovo zbog prirodne potrebe, a gdje u
tom e ne u spijevaju (Zapadna N jem ačka) ozbiljno riskiraju
da se pretvore u term inale socijalne države ili u stru k
tu re koje su u n ju uključene, upućujući tako na druge
organizacije i institucije njihov povijesni zadatak.
Posljedica transform acija spom enutih na planu orga
nizacione s tru k tu re je st ta da postepeno slabi značaj d i
menzije p artije koja se jednostavno počinje sm atrati aso
cijacijom ili organizacijom, dok srazm jem o jača ono što
smo definirali sistem om m oći partije. Za razliku od onog
što se zbiva u Sjedinjenim D ržavam a, u evropskim zem
ljam a partdja-organizacija teži da postane središtem kon
stelacije moći, nekih privatnih a nekih javnih, koje u sva
kom slučaju djeluju n a relativno dosljedan način ili u
skladu s političkim ciljevim a partije. K ao što je ranije
rečeno, jedan od glavnih razloga za to je st u znatnom
razvoju socijalne države i, posebno, u sve većem broju
državnih prilika za pružanje beneficija i usluga, kao i
utjecaja potonjih n a p rikupljanje konsenzusa. To je uvje
tovalo dvostruki proces: težnju p a r tiji da vlastitim lju d
180
stvom »zauzmu« neuralgične tačke javnog aparata ili da
ih kontroliraju, kao i sve veću ovisnost privatnih lica (kao
poduzetnika, korisnika, potrošača, itd.) o javnim usluga
ma. Iz tog povezanog procesa proizišao je razvoj interesa
i moći različitih vrsta što ih tvore »privatne osobe«, »bi-
loikrati« i političari koji ovise o partiji-organizaciji ili u
tome nalaze svoje političko pokriće: kratko rečeno, na
mjesto političara-poduzetnika, veberovsko-šum peterovske
provenijencije, stupa sad neka vrsta proširene političke
tehnostrukture. Sirenje pokroviteljstva i klijentelizm a
koji to podstiču, a istodobno i proizlaze iz toga, kao i sve
veća potreba za financiranjem p artija (u kojim a doprinos
što ga pred stavljaju članarine postaje sada relativno m a
nji), pridaju tim sistem im a moći stabilnost koja se, prem
da kroz izm jenjivost i pokretljivost pojedinačnih činilaca,
kružno jača.
Teško je ocrtati model partije sa stanovišta dim enzije
koju sada analiziramo. K lasifikacije mogu biti m nogostru
ke, već prem a tom e koji činioci prevladavaju u jednom ili
drugom sistem u. P a ipak, dvije distinkcije zadobivaju te
meljno značenje. Prva, koja je već prisutna u Sigmunda
Neumanna, jest ona koja se odnosi na stupanj blizine
»moći«: biti p artija u vladi ili p artija u opoziciji u tom
svjetlu postaje veoma značajno,33 kao što je to i držanje
ili nedržanje adm inistracije stanovitog broja lokalnih ti
jela. Druga bitna klasifikacija tiče se logike koja regulira
sistem p artijske moći, koja može biti »inkvizivna« tamo
gdje partija-organizacija nastoji zavladati ili hegemoniz5-
i’ati cjelokupnu konstelaciju organizacija, službi i tijela
koji su dio njezinog vlastitog sistema, ili može biti suprot
nog predznaka u obrnutom slučaju (očito, brojni srednji
položaji nalaze se između ta dva pola). U tom slučaju,
treba istaknuti da sve veći značaj sistem a moći koji su
ix>vezani s određenom partijom -organizacijom stvara, ka
ko na centralnoj tako i na lokalnoj razini, daljnji poticaj
centralizaciji vlasti u rukovodećim elitama. Uzroci na ko
lima se tem elji taj proces po našem su m išljenju mnogo
čvršći i jači nego što su oni koje je uočio K irchheim er
u analizi analognih procesa koji proizlaze iz članstva, iz
đezideologizaciie i iz otvaranja p artija za odijeljene, a
katkad i suprotstavljene društvene grupe ili slojeve (ta
kozvane sveobuhvatne partije).34
Istodobno, proces se odlučivanja sve češće odvija na
neform alnim mjestim a, koja sad zam jenjuju ili se nameću
ispred form alnih. I uključivanje u donošenje odluka po
181
staje sve više otvoreno za vanjska lica koja ne pripadaju
un u trašnjoj stru k tu ri. P raktični se značaj što ga je popri
mio pojam »područje-« p artije ne objašnjava samo izbor
nim pojm ovima, nego i kao odgovor na sve m anjkavi je
predstavništvo (te dakle i legitim nost) partije-organizacije,
koja se tako otvara »vanjskim članovima«, sim patizerim a,
dobrovoljcim a, što ide tako daleko da ih se na određeno
vrijem e u k ljučuje i u v lastite upravljačke organe.
G lavne posljedice takve veće »komplikacije« u odno
sima m eđu p artijskim činiocima očituju se na pravcim a
kojim a se razvijaju karijere i na načinu organizacije i
stabilizacije u n u tra šn jih sukoba. P ravci kojim a se može
razvijati k arijera znatno se povećavaju je r se, pored onih
tradicionalnih (poput partijskih, sindikalnih, zadružnih
funkcionera, itd.), pojavljuju i karijere koje su dozrele na
drugačiji način, na prim jer, kao adm inistratori lokalnih
ustanova, kao članovi rukovodećih savjeta jav n ih podu
zeća ili ustanova, kao funkcioneri adm inistrativnih tijela
(sudstvo, visoka birokracija, itd.) koji su postigli »zasluge«
u toku svoje profesije i koji su »bliski« p artiji kao pred
stavnici interesnih grupa ili lideri pristaličkih pokreta,
kao »delegati« bliski vladinim krugovim a. K onačni cilj,
zajednički za sve ove pravce, je st obično parlam entarna
funkcija ili, u slučaju p a rtija na vlasti, funkcija m inistra
i/ili glavnog partijskog rukovodioca.35
I organizacija i sm irivanje u n u tra šn jih sukoba pod
ložni su bitnim prom jenam a koje su posljedica procesa na
koje smo ukazali. Podjela pozicija na organizirane stru je
i1i tendencije u m išljenju postaje sve insuficijentnijom da
obuhvati u n u tra šn ju dinam iku, iako se te pozicije i dalje
sm atraju sam ostalnim a. I ovdje dolazi do veće »kompli-
c’ranosti« na tem elju koje agregacije zadobivaju oblike
što u nekim slučajevim a teže ka većoj »personalizaciji«
i većoj razm rvljenosti (kao što se u Italiji ponajprije do
gađa u DC iza fasade »prevladavanja struja«), a u dru
gim slučajevim a u pravcu više ili m anje legalizirane »re
gionalizacije« (kao što se. na prim jer, događa u PCI pod
vidom reakcije na sve nenrim jereniji »dem okratski cen
tralizam«). U svakom slučaju, ti procesi pridonose da se
ostvari moć rukovodećih elita, ne toliko u onoj m jeri u
kojoj u v je tu ju znatnu razm rvljenost u grupe, kao i da se
otvore veliki prostori za posredničke logike i logike »poli
tičke razm jene« što nastoje da p revladaju svako drugo
pravilo ponašanja. P ored toga, u onoj m jeri u kojoj se
kom biniraju s pojavom harizm atskih ili poluharizm atskih
182
ličnosti, pospješuju transform aciju p artije u leader’s party,
naime u p artiju koja je obilježena dominacijom jedne lič
nosti u tolikoj m jeri da se vlastita politička sudbina iz
jednači sa sudbinom njezinog lidera (kao što se dogodilo
u PSI (Socijalističkoj p artiji Italije] sa Craxijevim sekre
tarijatom).
183
e) a rtik u lirati glasanje, m obilizirati kandidate koji će
vršiti izborne javne funkcije i, u stanovitim slučajevima,
• kontrolirati-« glasove (izborna funkcija);
f) postaviti ciljeve i program e za politiku javnih in
stitucija, postaviti ljude od povjerenja na m jesta u vladi
i javne funkcije općenito, vršiti pritisak kako bi oni koji
vrše jav n u vlast prihvatili vlastite prijedloge (političko
usm jerenje ili, bolje rečeno, fu n kcija »policy m aking a«).
Za svaku od tih funkcija vezane su određene p a rtij
ske k arak teristike koje predstavljaju isti broj varijanti
tem eljnog tipa iz kojeg potječu, to je st arhetipa m asovne
partije u veberovskom sm islu (centralizirana organizacija
na nacionalnoj razini — otvorenost za sve) ili partije kad
rova (koja se sastoji od rukovodilaca i aktivista — usko
i selekcionirano p rim anje u članstvo).
Polazeći od funkcije političke identifikacije, moguće
je razlikovati p artije koje pružaju ili jačaju identitet na
ideološkoj ili pragm atičnoj bazi. Jedni podstiču nadasve
smisao p ripadništva nekoj zajednici (vjerskoj, društvenoj,
psihološkoj, itd.); ili grupi u kojoj je svaki član dio organ
skog tijela koje je objedinjeno identičnošću cilja (G em e-
inshaft); drugi, m eđutim , evociraju m ogućnost da se .po
stignu p raktični ciljevi putem interakcije ili razm jene iz
m eđu većeg broja činilaca (G esellschaft) u traženju poseb
nih koristi (u term inim a statusa, dohotka, društvenog na
predovanja, zadobivanja moči, itd.).
Uočene funkcije predstavljaju isti broj analitički de
finiranih profila djelatnosti što ih p artije vrše u okviru
političkih i društvenih sistem a. Radi se, dakle, o analitič
kim, ap straktno definiranim kom pleksim a (idealni tipovi)
koji se u zbilji mogu okupljati ili m eđusobno ispreplitati.
U svakom slučaju, s obzirom na svaku funkciju, javljaju
se i neke v arijan te na tem elju kojih je moguće definirati
isti broj obilježja p a rtija koje mogu potjecati iz svakog
od ran ije pom enutih stru k tu ra ln ih tipova (masovna p ar
tija, kadrovska partija, leader’s party).
1. Politička identifikacija. Ta funkcija, koja je jedna
od najdiskutabilnijih, često se uzima kao bitna karaikteristi-
ka određene p artije i ovisi u biti o dvije varijable, ideo
loškoj i p r a g m a t ič n o jTo znači da određena p artija p ru
ža ili jača politički identitet pozivajući se, u prvom slu
čaju, n a jedno učenje (koje n e m ora nužno biti filozofija
ili neki W eltanschauung) i u drugom , na specifične i kon
kretn e ciljeve što ih valja slijediti. Kao što je uočio Piz-
zomo, ta je distinkcija relativ n a i pod određenim vidovi-
“ Usp. J. La Palombara i M. Wiener, nav. djelo, str. 35. i
dalje.
184
ma može joj nedostajati i nužna jasnoća, budući da kao
učenje može hiti prevedena u specifične ciljeve, kao što
ovi potonji mogu biti in terpretirani u doktrinarnom klju
ču. Na isti način, kao što je učenje moguće definirati u
term inim a nekog dugoročnog program a (koordinirani sikup
ciljeva), tako (i sasvim izboran) program može biti defi
niran kao kratkoročno učenje. Pa ipak, em pirijsko prom a
tran je otkriva da, iako je to samo tendencijsko pravilo,
distinkcija o kojoj je riječ zadržava još znatnu e'ksplika-
cijsku vrijednost, s ciljem da definira tip političke identi
fikacije što ga određena p artija prom ovira ili predstavlja.
Ideološka p artija se zatim može dijeliti na različite
podtipove, već ,p rem a prirodi učenja ili, aiko se hoće, pro
izvedenog identiteta. Na prim jer, klasne p artije (poput
komunističkih, ili onih socijalističke tradicije) proizvode
iU podstiču politički identitet socijalnog tipa, druge među
tim (kao što su tradicionalne p artije seljaka ili poljopriv
rednika) id entitet pretežno ekonomskog tipa, a treće, opet,
puki politički identitet, naim e id e n titet koji se, zanem aru
jući društvene i ekonomske konotacije, poziva na elemen
te isključivo političkog karaktera. Ovo potonje je slučaj
» narodnih partija« (partija centra ili »sveobuhvatnih«)
koje se slobodno ob-aćaju svim društvenim klasama i svim
ekonomskim kategorijam a ne zato da bi ostvarile speci
fični p rojekt transform acije ili konzervacije društva ili
ekonomije, nego zato da bi ostvarile politički cilj ruko
vođenja ili, eventualno, kooperacijske reform e postojećeg
sistema.
Pored tih prim jera, postoje i drugi koji upućuju na
kriterije političke identifikacije drugačije prirode. Među
njim a su osobito relevantni oni svojstveni etničko-kultur-
n im partijam a, koje organiziraju posebne lingvističke, ra
sne ili nacionalne zajednice na tem elju etničko-kulturnih
elem enata što obilježavaju svaku od navedenih zajednica
(dovoljno je sjetiti se SVP ili UV [Venetske zajednice] u
Italiji, ili najvećih p artija u Belgiji, gdje se. m eđutim , pre-
pliće veći broj kriterija). Druge relevantne prim jere p ru
žaju partije utem eljene na identitetu vjerskog tipa, koje
su bile apsolutno dom inantne u predm odem im fazama
građanske epohe (dovoljno je sjetiti se, na prim jer, puri
tanske revolucije), a danas preživljavaju u drugačijim
cblicima, u kojim a se elem ent religijskog okupljanja naj
češće m iješa s drugim a političkog tipa (dovoljno je sjetiti
se brojnih dem okršćanskih p artija koje objedinjuju vjer
ski k riterij s onim usko političkim, svojstvenim »narod
nim partijam a«). N aposljetku, treb a .podsjetiti i na partije
koje proizvode ili jačaju identitet psihološkog tipa,39 u
39 Usp. L. D. Epstein, nav. djelo, str. 154.
185
smislu da prom oviraju ili doprinose učvršćivanju osjećaja
pripadnosti ili psihološkog u življavanja što ga jedna osoba
može im ati ili im a s obzirom na društvo ili zajednicu ili,
pak, posebnu društvenu grupu, elitu ili vođu. D rugim ri
ječima, p utem ovog potonjeg tipa političke identifikacije,
koju je tačnije d efin irati kao idejnu a ne ideološku, alu
d ira se na sve one slučajeve u kojim a se neka osoba osje
ća idejno integralnim dijelom jedne nacije, d ruštvene eli
te, i tako dalje, zanem arivši objektivne uvjete koji obilje
žavaju njezino postojanje, to jest njezinu stvarnu sinhro-
nizaranost s interesim a što ih zadovoljava politika lidera.
Toj k ategoriji p ripadaju brojni prim jeri, kao što su p a r
tije nosioci ideologije rasne superiornosti, ili pak nacio
nalne, ili svaki p rim jer leader’s parties u kojim a psiho
loško poistovećivanje s vođom ili rukovodećom grupom
igra pretežuću ulogu s obzirom na svaki drugi činilac
identifikacije.
P artije koje proizvode ili pospješuju političke identi
fikacije na pragm atičnim osnovam a tim su češće što se
društva u kojim a djeluju ne dijele na društvene grupe ili
sektore koji p redstavljaju isti broj m ikro-društava (naime
takvih da svatko od n jih im a vlastite vrijednosti, vlastite
stilove života, vlastitu karakterizaciju chances o f life, i ta
ko dalje), nego okupljaju veći broj idividuum a n a onćeni-
tijoj razini, to jest na razini sveukupnog društva. Široko
ie prihvaćena teza: što više m odem a društva budu težila
da poprim e konotacije postindustrijskih društava, to će
mogućnost širenja pragm atičnih p a rtija težiti da postane
stvarnijom . U tom će smislu i tradicionalne ideološke par
tije n astojati da pospješe tokove, dajući prednost sad ovoj.
sad onoj instanci (issue), ne vodeći računa o njihovom
svođenju na dosljedan politički projekt (to je u Italiji
slučaj PSI pod sekretarijatom Craxija). Na taj će način
one n astojati da pridobiju konsenzuse u n u ta r heterogenih
đ iu štv en ih grupa, nadajući se da će se među njim a naći
individuum i (koji neće voditi računa o činjenici da se te
o artije čine ideološki izblijedjelim , nego o tom e da se n ji
hove posebne instancije uzim aju u obzir i po mogućnosti
bivaju ostvarene.
U svakom slučaju, tipične prim jere za pragm atične
p artije predstavljaju, u nizu koji se sve više bliži ideološ
kim partijam a, partije-pokreti, zatim single-issue parties
i izborne partije. P rve su p artije što se poistovećuju sa
specifičnim pokretim a40 i koje, dakle, postaju neizravni
40 Treba tek spomenuti da se radi o pretpostavci različitoj
od pa rtije pokreta (s njim a u vezi usp. bilj. 22), koja je moderan
tip ideološke i masovne partije (iako ne u Duvergerovom smislu),
obilježen na strukturalnom planu tome što je federacija relativno
homogenih elemenata.
186
nosioci specifičnih instanci na kojim a počiva određeni po
kret. N ajbolje prim jere za to pružaju razni oslobodilački
pokreti (nacionalni, ili pokreti posebnih društvenih sek
tora, kao što su žene ili umirovljenici), a osobito pacifis
tički i ekološki pokreti, koji ipak usko graniče s ideološ
kim partijam a, budući da su vrijednosti koje legitim iraju
njihovo postojanje i djelatnost (kvaliteta života, mir, itd.)
toliko široke i obuhvatne, tako da ih se može prispodobiti
partijam a koje se inspiriraju posebnim političkim doktri
nama. Single issue parties (ili p artije usm jerene na to da
ostvare pojedinačne instance), što ih je razm atrao već i
Ostrogonsky, razlikuju se od prethodne kategorije osobito
u mobilizaciji masa. Ovaj potonji element, naime, iako se
epizodno može pojaviti u tipu partije koja je u pitanju,
ne p redstavlja ipak njen logički nužan elem ent (npr. p ar
tije protiv poreza). N aposljetku, podsjećamo na izborne
partije, koje obilježava niska razina političke identifikaci
je n a ideološkoj osnovici, s obzirom na to da se za te iste
ciljeve identifikacija pripisuje nam jeram a i prijedlozim a
što ih p artijski kandidat izlaže javnom m nijenju za vri
jem e izborne kam panje.41
2. Politička socijalizacija. To je još jedan funkcio
nalni profil koji je imao velikog odjeka među znanstve
nicima, tako da su ga, isto kao i prethodnu pretpostavku,
istakli na razinu same definicije m odem e partije.42 I u
tom slučaju klasifikacije mogu biti m nogostruke, ali se
u biti nadaju dva tipa kom unikacijskih stru k tu ra koje su
usm jerene na to da ostvare različite oblike političke soci
jalizacije: oblik partije socijalne inteqracije i oblik m obi-
lizacijske partije. P rvi je obilježen ciljem da stvori komu
nikacijsku stru k tu ru koja je svojstvena p artiji u službi
41 Obično se uzama primjer američkih partija. To je isti
nito unutar određenih granica, naime ukoliko se ne smatra da su
one posve lišene ideološke atraktivnosti za ljude, jer bliža zbilji
izgleda tvrdnja (Almondova i drugih) koja uočava stanovitu ulo
gu što ju je odigrala idealna tradicija svake partije, iako na raz
ličite načine i u raznim sm islovim a u pojedinim državama. Zna
čajnih je primjera za to bilo i nedavno: a) republikanski sena
tor Weicker, zajedno s dvadesetoricom kolega, distancirao se od
stava većine republikanskih senatora (naime od američke partije
koja je obično najsiromašnija ideologijom), te je Reagana i »re-
ganovce« optužio da se nalaze posve izvan idejne tradicije re
publikanske partije (U. S. Senat, sjednica od 5. kolovoza 1982); b)
kad su u brojnim slučajevim a za vrijem e izborne kampanje za
Senat (1982) kandidati podsjetili birače da je njihovoj partiji
(republikanskoj ili demokratskoj) svojstvena idejna baština koja
se ne može zam ijeniti sa suparničkom (na primjer, obiteljske vri
jednosti, vrijednosti zajednice, susjedstva, slobodnog poduzet
ništva).
42 Usp. S. Neumann, nav. djelo; F. Neumann, nav. djelo; A.
Melucci, nav. djelo.
187
punog U ključivanja vlastitih pripadnika ili sim patizera u
okvir kolektiva sa preciznim socijalnim identitetom . Ta
funkcija može poprim iti dvostruki oblik: a) oblik izravne
ili totalne intergracije, u sm islu da je individuum uklju
čen u p artiju koja nam jerava predstavljati u sebe zatvo
renu zajednicu i koja, stoga, posjeduje vlastite vrijedno
sti, stilove života, oblike društvene komunikacije, vlastite
političke ciljeve, različite od onih što su svojstveni sve
ukupnom društvu u kojem ona djeluje (takozvane aliena
ted parties); b) oblik neizravne ili parcijalne integracije,
u smislu da onaj ko pristupa p artiji biva preko n je inte
griran u cjelokupno društvo u kojem živi, zadobivajući
preko nje »političko građanstvo«, što ga inače ne bi mogao
posjedovati, ili bi to mogao ostvariti tek s većim poteško
ćama i za dulje vrijem e.43 I jedan i drugi slučaj se jasno
pozivaju na poznatu distinkciju Ferdinanda Tonniesa iz
m eđu »zajednice« i »društva«, budući da se u prvom slu
čaju p artija postavlja kao zam etak buduće zajednice, te
od svojih sljedbenika traži totalno pristupanje; u drugom
slučaju, m eđutim , p a rtija isključivo služi za to da za
vlastite sljedbenike stvori »politički subjektivitet« koji je
u stani u da ih dovede u kom unikacijski odnos ili odnos
jednake razm jene sa prethodnim političkim subjektim a
(partijam a). N ajznačajnije p rim jere za prvi slučaj pred
stavljaju (rigorozno) vjerske ili etničko-kulturne p artije;
ili prvobitne socijalističke ili kom unističke partije; p ri
m jere za drugi slučaj daju u prvom redu socijaldemo
k ratske p artije i neke socijalističke i kom unističke partije
(kao što su PSI i PCI, prem da u različitim povijesnim
momentima).
P artije socijalne mobilizacije ne postavljaju sebi za
cilj integraciju ili, kako se to zvučno kaže, uključivanje
m asa u postojeće (npr. država) ili buduće zajednice (npr.
komunističko društvo), nego se služe kom unikacijskim
s tru k tu ram a kojim a raspolažu s ciljem da što veći broj
ljudi uključe u podržavanje i ostvarivanje određenih stva
ri i određenih ciljeva. U tom je sm islu moguće izložiti je
dno pravilo: naim e, što je širi i složeniji spektar postav
ljenih ciljeva, p artija će tim više n asto jati da se relativ
nim k ontinuitetom pospješi stanovita socijalna m obilizaci
ja, dok, što su ciljevi ograničeniji i jednostavniji, to će
pospješena m obilizacija biti epizodni ja i privrem eni ja. U
h ijerarh iji što proizlazi iz prim jene tog pravila, najniže
rniesto prip ada vjerojatno am eričkim partijam a, koje us
pijevaju po krenuti m ase u vrijem e izbornih kam panja,
188
osobito predsjedničkih. To, m eđutim , n e znači da i njihov
stupanj mobilizacije n ije nizak, je r nem a nikakvog odnosa
između k o ntinuiteta m obilizacije i njezine intenzivnosti.
Dokaz je i to što su am eričke p artije u posljednjem deset
ljeću pokazale vrlo velik stupanj mobilizacije prilikom
predsjedničkih izbora, stupanj koji se kreće oko 20°/o nji
hovog članstva,44 što ih u tom sm islu sm ješta na razinu
koja je viša nego kod mnogih evropskih partija.
Ali, ako se izuzm e ovo .potonje iskustvo, konkretno se
u više nego jednom slučaju m ogu naći p a rtije koje, prem
da su bitno mobilizacione, prakticiraju i stanovitu socijal
nu integraciju (obrnuta pretpostavka je, međutim , mnogo
češća). Da navedem o jedan p rim jer: takvom se može sm a
tra ti »narodna partija« koja još od svojih prvih teoreti-
zacija bitno izgleda kao mobilizaciona partija. P a ipak,
postoje tipične narodne partije, kao što je talijanska DC,
koje su u stanovitom razdoblju (osobito u neposrednom
poslijeratnom razdoblju) vršile i funkciju socijalne inte
gracije.
3. Politička integracija. Mnogo su varijabilnije i m a
n je k ru te klasifikacije p a rtija u svjetlu što ćemo ga sada
razm otriti. One, naime, m oraju voditi računa o barem
dvije zavisne varijable: a) o prirodi razdjelnih linija što
odvajaju sektore koji se nam jeravaju politički in teg rirati;
b) o tip u političke integracije što ga se nam jerava ostva
riti. U prvom slučaju, alko je podjela što je treba prevla
dati socijalne prirode (kao u slučaju društva podijelje
nog na klase ili raslojenog u odijeljene slojeve), politička
će se integracija sastojati u tom e da se sve klase ili indi
viduum i spoznaju kao bitni dijelovi cjelokupnog društva:
nolitička će integracija biti izjednačena sa socijalnom i
ostvarivat će se, dakle, ili prevladavanjem klasnih podje
la kao takvih (čemu se nadaju socijalističke ili kom uni
stičke p artije ili, općenito, klasne partije) ili putem tra
ženja oblika zajedničkog života m eđu svim društvenim
klasama (čemu se nadaju »narodne partije«) ili, naposljet
ku, općim priznavanjem »nužnosti« podjele na klase ili
odvojene slojeve a opstanka vrijednosne skale m eđu n ji
ma (kao što hoće reakcionari i neofašisti, a ponekad i kon-
zervativci). Ako je, m eđutim , važnija razdjelna linija et-
ničko-rasna ili teritorijalna, politička će integracija nužno
m orati proći kroz stvaranje nacionalnih p artija (u nekim
društvim a taj oblik integracije se pridružuje onom što je
prakticiran putem federalnog uspostavljanja države), kako
u obliku nacionalnih p artija na pokrajinskoj osnovi, kao
na prim jer SVP u Italiji ili velike belgijske partije, tako
189
i u obliiku federacije ili izbornog dogovora na nacionalnoj
osnovi različitih regionalnih p artija (npr. Španjolska).
A nalogan se proces može sresti u određenim povijesnim
mom entim a na nadnacionalnom ili m eđunarodnom nivou:
pod takvim će pretpostavkam a n astati p a rtije koje će na
stojati ostvariti političku integraciju na ultranacionalnim
razinam a, im ajući na um u slijeđenje određenih političkih
ciljeva (na p rim jer, evropeističke, internacionalističke p a r
tije). I vjersko ili kulturno područje može u određenim
m om entim a predstavljati oblasti kroz koje prolaze glavni
pravci političke podjele: u tom slučaju politička će se in
tegracija većinom razvijati s obzirom na te cleavages.
D rugu varijantu, relevantnu za klasifikaciju p artija
pod aspektom što ga upravo razm atram o, p redstavlja tip
integracije. Ona se, naim e, može zbivati na različitim r a
zinam a političkog sistem a: kao što se može odnositi na
puko p riznavanje ulaska individuum a ili društvenih gru
pa u određeni politički sistem (u kojem se slučaju poisto-
' ećuje s neizravnom društvenom integracijom ), tako može
aludirati n a uključivanje određenih društvenih grupa u
određeni politički sistem (u kojem se slučaju poistovećuje
s neizravnom socijalnom integracijom ), kao i na uključi
vanje određenih d ruštvenih grupa na značajnijim i važni
jim razinannia samog političkog sistem a. U prvom se slu
čaju govori o p artijam a koje raspolažu legitim itetom da
d jeluju u sistem u koji se suprotstavlja isključenim a iz
njega (naime »ilegalnim« ili protuustavnim partijam a), a
u drugom , o partijam a koje raspolažu legitim itetom da
vladaju (naim e da sudjeluju u efektivnom rukovođenju
sistemom) i što se suprotstavljaju onim partijam a koje
ne raspolažu tim legitim itetom (partije u vladi — p artije
u opoziciji). U svakom slučaju, tip političke integracije
neke p artije ovisi nadasve kako o prikupljenim suglasno
stim a lako i o »priznavanju« određene p artije od strane
drugih p a rtija (u potonjem se slučaju obično govori o con-
ventio ad excludendum , s obzirom na isključenje moguć
nosti da PCI uđe u vladu).
4. Političko okupljanje interesa. Ovu je funkciju mo
guće vršiti u skladu s dvostrukim i suprotnim načelom:
načelom političkog identiteta i političke razm jene. I ov
dje se nalazim o pred jednim od m nogih prijevoda distink
cije između »zajednice« i »društva«, veberovskog porijekla
(ali čiji se korijeni već nalaze u M a r x a iu klasičnoj politič
koj ekonom iji): dok nosioci interesa u p a rtiji političke orga
nizacije neke (sadašnje ili buduće) zajednice nastoje da se
identificiraju s grupom i da se u velikoj m jeri prepuste
liderim a sam e grupe poradi obavljanja funkcije o kojoj
je riječ, obrnuto, oni koji ulaze u grupu i koji u njoj dje-
190
iuju kao u integracijskoj strukturi, što jam či postizanje
individualnih ili posebnih beneficija, nastoje da sa sudru
govima i liderim a zadrže odnose razm jene (do u t des), što
u tom slučaju ima bitno političku valentnost. U svakom
slučaju, valja precizirati da se ni u hipotetičnoj partiji
kojom integralno vlada načelo identiteta ne bi mogla a
p riori isključiti mogućnost političkih razm jena. Nedavna
su em pirijska istraživanja pokazala da i tam o gdje vlada
to načelo ne nedostaju rezoni za političku razm jenu. To
znači da dva načela na koja smo ranije podsjetili nisu u
odnosu m eđusobne isključivosti, kad je riječ o njihovoj
em pirijskoj potrebitosti u određenom društvenom kon
tekstu, dok su to tam o gdje se sm atraju (kako treb a da
bude) pukim kriterijim a racionalizacije i objedinjavanja
određenih kolektivnih zbilja. Stoga, kazati da do politič
kog o kupljanja interesa dolazi u skladu s načelom iden
titeta, ili s načelom razm jene, znači da su skup društve
nih potreba i njihovo prevođenje u pojednostavljene po
litičke alternative pretežno racionalizirani na tem elju osje
ćaja pripadnosti i identifikacije što povezuje pripadnike
i sim patizere za određenu p artiju ili, suprotno tome, na
tem elju mreže razm jene usluga i političkih beneficija iz
među pojedinaca pripadnika određene partije.45 Uzgred
se može d odati da je preciziran je upravo navedene činje
nice veoma značajno za oslobađanje političke razm jene
od ideoloških predrasuda i krivih definicija. Naime, kao
analitička kategorija interakcije m eđu različitim politič
kim činiocima, politička razm jena nem a i ne može im ati
ideološke naljepnice; ona je, dapače, za istraživanje veo
ma koristan instrum ent nezam jenjivih eksplikativnih
kapaciteta. M eđutim, kao navodna osnovica teorije politi
ke, a osobito već više nego dvadesetgodišnje ekonomske
teorije politike, politička se razm jena pokazuje u zbilji
kao parcijalan pojam : vrijedi samo utoliko ukoliko bi u
toj činjenici bile sadržane nužne specifične prem ise i, oso
bito, prem isa o političkim činiocima za koje se pretpostav
lja da djeluju uvijek u skladu s pravilim a self-interest
rationality, u skladu s utilitarističkim antropološkim mo
delom.46
45 Naravno, s razlikom kriterija racionalizacije kolektivnog
djelovanja u dva pojedinačna slučaja povezana je i različitost
ciljeva koji legitimiraju partije u jednoj i u drugoj pretpostavci:
u prvoj je nadasve važno postizanje ciljeva koji opravdavaju
identifikaciju,- u drugom zadovoljavanje interesa ukupnosti pri
stalica.
44 O tom posebnom aspektu političke razmjene n e vodi do
voljno računa G. E. Rusconi, »Lo scambio politico«, Laboratorio
politico, hr. 1, 1981, te nije slučajno što među »protivnike« po
litičke razmjene sm ješta i Charlesa Landbloma, koji, premda nije
191
5. Izborna funkcija. Tu funkciju vrši svaka p artija
n a svijetu,47 te je stoga općenito sm atrana distinktivnim
obilježjem političkih p artija u odnosu na svaki drugi ana
logni fenom en (političke grupe, grupe koje vrše pritisak,
itd.). Ona je, međutim , prije općeniti naziv za barem tri
različite i specifičnije perform ances: a) artikulaciju glasa
u skladu s odijeljenim stavovim a ili političkim »etiketa
ma«; b) prim anje u članstvo k andidata koji će biti pos
tavljeni n a izborne funkcije; c) »'kontrola« glasova u sm i
slu u tjecaja (u skladu s različitim stupnjevim a) na izborna
opredjeljenja pojedinaca. Funkcija artikulacije glasa pred
stavlja zapravo prim jenu na posebni kontekst najopćeni
tije funkcije političke identifikacije, koja je ran ije bila
razm otrena. Stoga su pravila koja njom u p rav ljaju ista
ona što smo ih već izložili n a početku ovog odjeljka, ali
im barem treba dodati pravilo o relativnosti artikulacije:
svaka p artija nastoji poprim iti distinktivna obilježja u
odnosu n a položaje drugih p artija, a osobito, u višepartij-
skom sistem u, u odnosu na stavove bližih grupica.
F unkcija prim anja kandidata u članstvo i »kontrole«
glasova tijesno su povezane. Ako prihvatim o Riggsovu48
paradigm u, moguće je razlikovati pet varijanti, već p re
ma tom e koji partijski sektori de faoto dom iniraju u obav
ljan ju navedenih funkcija. P artijsk i sektori koje Riggs
razm atra jesu: rukovodioci (na prim jer, birokratska m a
sovna .partija ili leader’s party), aktivisti (na prim jer, p ar
ti j a 1kadrova, ili p artije koje to određuju putem konven
cija), upisani (na prim jer, m asovna p artija u skladu sa
statu tam im modelom, ili one koje im aju zatvorene vrho
ve), birači (na prim jer, p artije koje im aju otvorene vrho
ve), oni koji vrše javne funkcije (na prim jer, vlada) ili
koje nisu javne (na p rim jer, sindikati ili crkve u »neiz
ravnim partijam a«). Prem da n ije teško uočiti granice u
Riggsovoj paradigm i,49 ona ima nesum njivu metodološku
vrijednost, te stoga može predstavljati polaznu osnovicu,
-taravno, ukoliko neka određenja, kao što su ona o upisa
nima, o biračim a i aktivistim a, budu pročitana s većom
preciznošću, i uz uslov da se uvijek istakne šta su glavni
sljedbenik (ali ni protivnik) ekonomske teorije politike, primje
njuje taj pojam kao analitičku kategoriju u svojim brojnim
prilozima. Analogna se kritika u stanovitoj mjeri može uputiti i
L. Paggi ju, nav. djelo, koji se dosljedno trudi da potcrta osobito
filozofske i ideološke konotacije političke razmjene, nadme da
razmotri političku razmjenu kao teoriju politike.
47 Usp. L. D. Epstein, nav. djelo; F. W. Riggs, nav. djelo, za
koje je »m inim alna funkcija« što je vrše partije izborna.
44 Usp. F. W. Rnggs, nav. djelo.
44 Največe je ograničenje u tom e što Riggs miješa stvarne
kriterije s puko formalnima, naime koji postoje samo na papiru.
192
č’nioci koji određuju ka kojem partijskom sektoru preteže
jezičak na vagi. Polazeći od prvog sloja problema, potreb
no je navesti da pojm ovi kao što su »»upisani«, »birači«
ili »aktivisti« ne mogu biti prihvaćeni u nedistingviranom
obliku. Na kraju krajeva, kao što se lideri pojavljuju u
vidu zasebne kategorije, uzdižući se u skladu s određenim
pravilim a iznad mase upisanih, birača ili aktivista,50 tako
u njihovom konkretnom djelovanju i ove .potonje katego
rije m oraju biti analizirane prem a grupam a i podgrupa-
ma, čija geneza i čiji odnos .poretka, »»iznad« i »»ispod« ili
- hegemonija«, slijedi uvijek određena pravila. Poneki je
am erički znanstvenik čak pokušao da kodificira ta pravila
za zatvorene ili otvorene vrhove. Ali, tem eljno je načelo
n vi jek bilo i ostalo ono koje proizlazi iz stru k tu re inputa
što obilježava određenu partiju, a osobito onu koja ovisi
0 k vantitetu i kvalitetu pripadništava, kao i o kvantitetu
lipa financiranja (dva su problema, kao što je poznato,
tijesno povezana). Na tom se m jestu izlaganje povezuje
sa drugim slojem problema, onog koji se odnosi na čini
oce što navode na prevalentnost jednog ili drugog poli
tičkog sektora (rukovodioci, upisani, itd.) u konkretno
iskustvo.
Normalno se u jednoj p artiji (bilo evropskoj, bilo
američkoj) gom ilaju različiti oblici pripadništva i finan
ciranja. Sto se ovog prvog tiče, pored rukovodilaca, akti
vista i drugih članova, koja se bave zanem arivim ili bez
načajnim partijskim djelatnostim a, valja navesti i birače
1 navijače (supporters), koji su povrem eno uključeni u
partijski život. Sto se financiranja tace, u gotovo svim de
m okratskim državam a p artija koja je zastupljena u p ar
lam entu posjeduje: a) javne doprinose koji poprim aju
različite oblike, katkad izravne, ali ponajčešće neizravne;
b) izvore financiranja iz pristupnih članarina upisanih;
c) doprinose iz nasljednih djelatnosti što ih p artija izrav
no ili neizravno obavlja; đ) doprinose vanjskih navijača,
koje uplaćuju udruženja (kao što su sindikati), pojedini
građani ili financijska poduzeća ili društva, a mogu biti
relativno stabilni, ili vezani za specifične i posebne poli
tičke transakcije.
Međutim, u p artijam a u kojim a su velikim dijelom
pretežni »»unutrašnji« izvori financiranja, kao što su na
p rim jer članarine upisanih, i tamo gdje pripadnici pred
stavljaju relativno visok broj (na prim jer, klasična m a
194
položaju poduzeća«51), u svim se drugim slučajevim a na
stoji ojačati ulogu centralnih ili lokalnih rukovodilaca,
uzetih čas kao cjelina, čas pojedinačno, u odnosu na sva
ku drugu p artijsku strukturu.
Može se dakle zaključiti tvrdnjom da, s onu stranu
apstraktnih mogućnosti što ih postavlja Riggs, realna al
tern ativ a u izboru kandidata, a ponekad i u »kontroli«
glasova, je st upravo ona potonja na koju je upozoreno:
naime, preovlađivanje binom a kandidati-supporters, što
je svojstveno izbornim p artijam a (što u biti slijedi pravi
la veličine financiranja za određenje stupnja u tjecaja fi
nancijera), ili preovlađivanje centralnih ili lokalnih rufco-
\ odilaca, što se događa u svim drugim slučajevima.
6. Funkcija političkog usm jerenja. U određenom raz
doblju n ajznačajnija je v arijan ta funkcije policy-m akinga
bila ona koja je koncentrirala svoju pažnju n a partijske
stru k tu re i izvanpartijske političke činioce (interesne gru
pe, zaklade, itd.) za koje se sm atralo da vrše najveći u tje
caj na određenje političkog usm jerenja. Ekstrem ne je
nipoteze predstavljala varijanta u kojoj je preovlađujuću
ulogu vršila partija-organizacija (a za njezin račun cen
tralno rukovodstvo) i varijanta u kojoj su tu ulogu vršili
drugi politički činioci, poput parlam entarnih ili interesnih
grupa. Ove su tri odijeljene varijante obilježavale klasič
nu masovnu partiju (diveržeovsku), odnosno p artiju kad
rova (ili uglednika) i izbornu partiju. Pa ipaik, sa stru k
turalnim transform acijam a tradicionalnih p artijskih tipo
logija, alternativa između funkcije policy-m akinga s p ar
tijskom dominacijom i one s izvanpartijskom dominacijom
pokazala se sve višo nedostatnom i, konačno, previše jed
nostavnom da bi pružila realističku sliku te pojave.
Ako se razm otre tradicionalne konzervativne partije
(čija je glavna stru k tu ra sastavljena od uglednih pred
stavnika društveno-ekonom ske elite) i njihovi m odem i
nasljednici, naim e izborne p artije u kojim a preovlađuje
binom kandidati-supporters, treba kazati da je staru fi
guru p arlam entarca ili političara s kojim se poistovećivala
i u kojem se gotovo utjelovljavala društveno-ekonom ska
i politička moć (bilo je to vrijem e velikih obitelji podu
zetnika i političara) gotovo posvuda zam ijenila figura
profesionalnog političara koji predstavlja posebnu spregu
interesa i političke tehnostrukture. U tim slučajevima, i ta
mo gdje je prividna (formalna) parlam entarna dominacija,
odnos je zapravo mnogo složeniji i obuhvaća mrežu druš
tvenih grupa i m režu interesa koja je relativno (a pone
51 Usp. A. Ranney, nav. djelo; C. E. Lindblom, Politico e
m ercato, Milano, 1979.
195
kad i prigodno) stru k tu riran a, čiji politički eksponent
»morla« čuvati ravnotežu ako želi zadržati čvrstu bazu za
svoju vlast.
I u klasičnim m asovnim p artijam a (diveržeovskim),
kako se razvijala dim enzija p artije kao sistem a moči, te
je dalkle p artija-organizacija postala elem ent složenije
konstelacije interesa i moći, istovrem eno se nam etnula
stanovita podjela rada u vršenju funkcije policy-m akinga.
To se nije desilo samo u narodnim partijam a, nego i u
m asovnim partijam a koje su in terg riran e u većoj m jeri,52
gdje je odavno prevladana slika centralnog rukovodstva
koje donosi ili filtrira sve odluke. U tim partijam a ne sa
mo da su stvoreni veliki prostori autonom nosti u korist
specijaliziranih sektora (s obzirom na pojedinačne m ate
rije) ili u korist decentraliziranih organizacija nego su
stvoreni i odnosi s okolnim grupam a i udruženjim a (na
p rim jer sindikati, poduzeća, zadruge, itd.), kao i sa speci
fičnim društvenim interesim a; one su neovisno konstitui
ran e i organizirane, m ogu p re stru k tu rira ti proces odluči
vanja u skladu s m odalitetim a koji su bliži političkoj raz
m jeni nego jednostranom vođenju partije-organizacije ili
njezinog rukovodstva. Po pravilu, o čemu će više riječi
biti kasnije, centralnom rukovodstvu preostaju veliki po
litički izbori, dok je sve češće ono što stoji izvan visoke
strategije povjereno različitim centrim a odlučivanja ili
su to oni osvojili. N aravno, proces je mnogo jasniji u p ar
tijam a u vladi nego u p artijam a u opoziciji. On je ništa
m anje nego općenit, i još je daleko od svog iscrpljenja.
196
TABELA 2. Obilježja partija____________________________
A. P artijska struktura
a) m asovna partija
socijalna
struktura
— klasna
— n a r o d n a ili
— sveobuhvatna
— nacionalna/nacionalistička
organizacijska
struktura
— birokratska
— struja
— pokreta
— neizravna
b) kadrovska partija
— uglednika
— avangardi
— izborna
c) liderska partija
(može imati bilo koju od struktura navede
nih pod tačkama a i b ove kolone)
B. Funkcije partija
— ideološka (klasna, narodna, itd.)
— pragmatična (pokret, issue party, izborna)
a) Politička iden tifikacija
b) P olitička socijalizacija
— društvene integracije
— mobilizacije
c) P olitička integracija
— klasna
— narodna
— elitna
— nacionalna/nacio
nalistička
— nadnacionalna/nad-
nacionalistička
— intem acionaln a/in - — opoziciona
ternacionalistička — ilegalna ili
— vlade antiustavna
d) P olitičko okupljan je interesa
— utem eljeno na identičnosti
— utem eljeno na razmjeni
e) Izborna fu nkcija
— izborna (orijentirana na kandidate-supporters)
— drugog tipa (orijentirana na političke rukovodioce,
centralne i/ili lokalne)
f) P olicy-m aking
— orijentirana na partijske rukovodioce
— orijentirana na parlamentarne grupe
— orijentirana na pojedine parlamentarce + sup
porters (unutrašnje grupe)
tveni kontekst na čijoj su osnovi razrađene, svjesno ili ne,
tipologije, klasifikacije i prethodno izložene definicije.
Prom jena do koje je došlo u posljednjih pola stoljeća ka
ko u društvenoj s tru k tu ri tako i u političkim sistem ima
m odernih kapitalističkih društava izm ijenila je aspekte
koji su veoma značajni za definiciju stru k tu re i funkcija
političkih p artija. Ta je činjenica navela mnoge stručnjake
da govore o krizi političkih partija.
Pa ipak, analize koje su vršene u tom sm islu često
su trp jele zbog am bivalentnosti pojm a krize, zbog čega,
iok su neki nam jeravali aludirati na krah p artija kao
takvih u korist pojave drugih političkih činilaca (pokreta,
interesnih grupa, itd.), drugi su zapravo govorili o tran s
form aciji starih organizacijskih modela u pravcu novih
tipova političkih p artija ili, čak jednostavnije, u pravcu
r.ovih izbornih svrstavanja. Ta dva različita stanovišta
otk riv aju u velikoj m jeri dvije veom a različite zbilje, koje
su možda neusporedive: onu u Sjedinjenim Državam a,
3d je klatno »krize« oscilira između opstanka party sy ste
rna (naravno, sistem a isključivo izbornih partija) i uvo
đenje jednog no-party system a,5i i na onu u Evropi, gdje
cen tar »krize« predstavljaju zapravo transform acije tra
dicionalne masovne p artije koja se, na D uvergerov način,
izjednačuje s tipičnim modelom socijalističkih/kom unistič
kih partija. Zapravo, za sada se prvi od problem a na koje
smo ukazali (kriza am eričkog modela, da se razum ijem o)
ne postavlja uopće u najvećem broju evropskih zemalja,
a osobito ne u Italiji, budući da su razlozi postojanja i
funkcioniranja evropskih partijskih sistem a znatno razli
čiti od onih što obilježavaju am erički politički sistem.
U ovom potonjem , naim e, polazeći barem od »ustav
nog zaokreta« prem a predsjedništvu i nju-dilovskoj d r
žavi (nju je, grubo rečeno, moguće sm jestiti u razdoblje
koje ide od predsjedništva prvog Roosewelta do drugog),
jX>litičke su partije, shvaćene kao organizacije, im ale rela
tivno »vanjsku« ulogu u odnosu na sastav društvenih gru
pa sa određenom stabilnošću: sve m anje su vršile druš
tveno »form ativne« zadatke, a pretežno su ostale vezane
za političko-ustavnu ulogu.54 Transform acije do kojih je
došlo sedam desetih godina u velikoj su m jeri pospješile
53 Dva ekstrema u toj problematici predstavljaju A. Ranney,
nav. djelo, koja analizira krizu u smislu stupanja na snagu jed
nog n o-party system a, i J. Sundquist, The dynam ics of the party
system , Washington D. C., 1977, koji je predviđao jačanje izbor
nog svrstavanja tridesetih godina.
34 To se objašnjava ogromnom samoorganizacijskom sposob
nošću američkog društva i njegovim položajem na najvišim stepe
nicama onog što njem ački sociolozi nazivaju »strukturiranim
društvom«.
198
proces em arginacije partija, iznoseći na svjetlo dana pa
radoks koji je tipičan za am erički p artijski sistem : to jest
da čim više ovaj nastoji da se »dem okratizira«, tim ne
staje kao sistem p artija ;55 ako, pak, nastoji da nađe raz
log za preživljavanje, m ora učvrstiti partijske stru k tu re
u birokratskom ili »antidemofcratskom« (plebiscitarnom)
smislu. Naime, u društvu u kojem se mnoštvo i složenost
razdjelnih linija povezuje s relativnom stabilnošću tem elj
nih vrijednosti što je čine legitim nom (individualizam,
slobodno suparništvo, veza izm eđu slobode i kapitalizm a,
kao i između big corporations i nacionalnog bogatstva,
ltd.), ravnoteža političkog sistem a je poverena balansira
nju između nevjerojatnog pluralizm a društvenih grupa,
veće kompetitivnosti m eđu njim a i velike razm jene iz
među elite, s jedne, i ustavnih struktura, s druge strane,
za koje je još Max W eber prim ijetio da im je svojstvena
visoka plebiscitarna valentnost (prezidencijalizam , V rhov
ni sud. vrhovi, itd.).56 U toj dinamičnoj i prom jenljivoj
ravnoteži između društvene »disharm onije« i »disciplini
ra jućih« ustavnih struktura, političke p artije bi tamo
gdje nam jeravaju igrati ulogu, što bi uvelike izlazila iz
pukih izbornih okvira, predstavljale opasan elem ent kru
tosti i veliku prepreku brzoj razm jeni elita koje su nužne
političkom sistem u da ne bi postao autoritaran na neodr
živ način. O datle proizlazi »nužno« pokrajnji položaj što
ga p artije zadržavaju u am eričkom političkom sistem u i
dosljedno uključivanje njihove »krize« u prvom redu kao
alternative između opstanka i nestanka.
S druge strane, u Evropi, a posebno u Italiji, partije
su uvijek vršile »form ativnu« ulogu društvenih grupa.57
(Mislim, naravno, na p artije koje se nisu ograničile na to
da jednostavno funkcioniraju kao »izraz« rukovodeće kla
se i postojećih vrijednosti.) Time se hoće reći da one nisu
p redstavljale puke »etikete« za koalicije unaprijed orga
niziranih d ruštvenih grupa (kao u Sjedinjenim Američ
kim Državama), nego su, s obzirom na veliku većinu
srednjih slojeva i radnika, predstavljale najznačajnije
društveno okupljanje u kojem su oni sudjelovali, i koje je
jedino bilo u stanju da zaštiti ili razvije na odgovarajući
način svoje m aterijalne interese, a ponekad čak i duhov-
no-kulturne interese. To da u Italiji i u drugim zemljama
199
svaika od tih p artija (a ne samo one socijalističke/kom u
nističke) im a svoje sindikate, svoja poduzeća i svoje za
druge, svoje organizacije za slobodno vrijem e i tako dalje,
objašnjava se upravo činjenicom da je svaka od njih mo
rala obavljati cnu »form ativnu« zadaću o kojoj je bilo
riječi. S Obzirom na tu različitu zbilju, pojam »krize p ar
tija« poprim a posve drugačije značenje od onog što je
svojstveno am eričkom sistem u, budući da je u tom sluča
ju središnji problem daleko od toga da se ograniči na
problem opstanka/nestanka, sadržan u transform acijam a
što ih (masovne) p artije doživljavaju u društvu koje se
m ijenja u posve drugim aspektim a nego što su sekun
darni.
U osnovici su paradigm e krize političkih p artija dvi
je: a) ona po kojoj se glavne funkcije, što su ih nekad
vršile p artije, danas vrše na širi i djelotvorniji način od
stran e d ruštvenih i političkih institucija; b) ona prem a
kojoj su transform acija industrijskog u postindustrijsko
društvo (u kojem preovlađuju uslužne proizvodne stru k -
lure) i širenje socijalne države (ili W elfare State) izmije
nili i m ijen jaju same osnovice stru k tu re i tradicionalnih
p artijsk ih funkcija.58 Evropski stručnjaci koji razvijaju
navedene paradigm e najčešće dolaze do zaključka da je
masovnoj p artiji (u diveržeovskom smislu) već odzvonilo,
i da se na njeno m jesto nam eću (ili će se m orati nam et
nuti) federacije pokreta (prem a modelu koji se pripisuje
PS [Socijalističkoj partiji] u Francuskoj) ili izbornim p ar
tijam a (prem a am eričkom modelu). P rije no što se pro
v jeri održivost tih analiza s obzirom na talijansku zbilju,
čini mi se da bi se barem za sada m irno mogle isključiti
dvije pretpostavke: dolazak izbornih p artija i razvoj p ar
tija na širokoj skali (federacija) pokreta. Za ostvarenje
prve pretpostavke posve nedostaju društvene i političko-
- ustavne pretpostavke na koje smo prethodno ukazali:
značajno je. naime, da čak n i ona talijanska p artija s ko
jom se identificira veliki dio establishm enta, to je st DC,
nije mogla a da izravno ili neizravno ne razvije onu »for
m ativnu« ulogu o kojoj smo ran ije govorili. I druga p ret
postavka je tijesno vezana za barem dva uvjeta: za veliko
širenje k u lturno razvijenih srednjih slojeva, kao i za ve
liku sposobnost sam oorganiziranja i za težnju ka objedi
n javanju ili međusobnom povezivanju spontanih grupa.
I jedan i drugi u v je t se, m eđutim , na ograničen način raz
u Usp. ponajprije A. Pizzorno, »Per un’analisi«, nav. djelo;
T. Lowi, The end, of liberalism, N ew York, 1975; A. Ranney,
nav. djelo; S. Huntington, A m erican politics, str. 205. i dalje; A.
Touraine, nav. djelo; M. Fedele, nav. djelo; A. Panebianco, nav.
djelo.
200
vi ja ju u talijanskoj zbilji, tako da navode na pretpostav
ku o ograničenom prostoru za širenje partija-poikreta.
S druge strane, istina je također da diveržeovski mo
del masovne partije odavno više nije funkcionalan za
perform ances što ih politički sistem traži od partija. U
tom smislu, međutim , valja reći da tem atika (raširena u
prvom redu među am eričkim stručnjacim a) koja se odnosi
na preuzim anje stanovitih funkcija, što su ih tradicional
no vršile političke partije, od strane drugih socijalnih i
političkih institucija poprim a posve drugačije značenje od
onog što je svojstveno američkom sistem u (on je usm je
ren na to da dokaže »nepotrebnost« partija). Istina je,
naime, da danas funkciju političke identifikacije vrše i
druge društvene grupe, istodobno kad je postala teža i
gotovo nemoguća za one p artije koje, s nam jerom da po
bijede na izborima, m oraju posvuda dobivati konsenzuse
(Kirchheimer). Također je istina da danas djelatnosti poli
tičke socijalizacije velikim dijelom apsorbiraju sistem m a
sovnog obrazovanja i sredstva masovnog kom uniciranja,
ia o što je istina i to da najtipičniju »socijalnu« funkciju
partija, funkciju Okupljanja političkih interesa, danas sa
me partije obavljaju sa sve većim teškoćama (Pizzorno).
Tako, nije slučajno što su širenje područja floating voters
(fluktuirajućih birača), uz neobičnu izbornu pokretljivost
koja je s tim u vezi, kao i ogromno širenje uzdržanih i
praznih glasačkih listića i stanovitog jačanja split-ticket
votinga (naime istodobnog glasanja za različite partije u
Skupštini ili u Senatu, u političkom ili adm inistrativnom
smislu) — a sve su to značajna usm jerenja pojave koju
smo ilustrirali — već nesum njivo prisutni i u Italiji.
Uostalom, i najtipičnije političke funkcije p artija do
živjele su značajno opadanje. Političko integriranje danas
u velikoj m jeri vrše i ustavne institucije, kao što su, na
p rim jer, pokrajinske i lokalne ustanove,59 ili druge nad
nacionalne institucije (na prim jer, EEZ), kao i sistem be
neficija i javnih službi koji nastoji i politički izravnati, u
skladu sa zajedničkom slikom o »političkom građanstvu«,
najveći dio individuum a i društvenih grupa. Istodobno,
izborne funkcije i funkcije političkog usm jeravanja što ih
partiie vrše m oraju biti znatno ograničene, tj. u onoi m ie-
ri u kojoj klijentarne grupe, subnolitičke ili natnolitičke
organizacije (npr. m asonerija), tehnostrufcbure i snažni
iavni aparati oduzimaju partijam a izbor kandidata, »kon
trolu« glasova, im enovanja javnih funkcionara i životna
područja političkog odlučivanja (u Italiii samo PCI uspi
* Kad nije apsolubizirana, postaje istinita Triglina teza (usp.
njegov prilog u knjizi koju je uredio C. Carboni, »I ceti medi«,
nav. djelo) u vezi s »integrativnom« ulogom pokrajina.
201
jeva zadržati u toon pogledu znatnu autonom iju). P a ipak,
treba li taj »-gubitak funkcionalne uloge« partija, kako
ga je definirao Pizzomo, sm atrati tren u tn im ili vezanim
za stru k tu ra ln e prom jene kapitalističkog društva u kojem
živimo? B rojni su razlozi zbog kojih se odlučno valja
opredijeliti za drugu alternativu.40 P odsjetit ćemo samo
r>a glavne razloge. Ponajprije, u današnjem je društvu
prekinuta ona linearnost između položaja u n u ta r proiz
vodne stru k ture, prim anog dohotka i načina života (dru
štvenog statusa), što je tipično za industrijsko društvo,
koje je od društveni? klase stvaralo zbilju s vlastitim ka
rakteristikam a koje se globalno suprotstavljaju drugim
klasama. Iz te je zbilje proizlazilo shvaćanje p artije kao
političke jedinke onog potencijalnog m ikro-društva kakvo
je bila d ruštvena .klasa, usm jerena na to da brani svoje
privilegije (građanske partije) ili, suprotno tome, da omo
gući to talnu em ancipaciju (socijalističke/kom unističke p ar
tije) ili. u m eđuklasnoj hipotezi narodne partije, da olak
ša prevladavanje objektivnog antagonizm a koji je dijelio
jednu od druge. U svakom slučaju, nezaobilazna je refe
ren ta tačka bila društvena klasa i njezina sudbina (oda
tle važnost ideologije), a funkcionalniji oblik političke
organizacije bila je masovna partija, kakvu je opisao D u
verger. M eđutim, u sadašnjem društvu, prekid navedene
linearnosti i relativno izjednačavanje dohodaka i w ays of
life m eđu srednjem slojevim a i radnicim a u velikoj m ieri
slabi političku vrijednost poziva na klasnu pripadnost (bu
dući da ona više nije značajna za specifičnost vrijednosti
koie su na odlučujući način određuiuće), a ističe vrijed
nost politika (policies) što ih ie određena p artija u stanju
proizvesti, te otvara n e s to r e koii nisu uobičajeni za mo
tivacije »kulturnog« k arak tera (hum anitarne vrijednosti,
među oblicima zajedničkog života, itd.l. O datle proizlazi
znatno reduciranje oriroadnih birača i »nem ogućnost par-
tiia da žive cd rente« (Di Guilio), naim e nužnost partiia
da stvore front strukturalnoj pokretljivosti glasača, s bo
gatom oroizvodniom H ej a i politika (policies) ko^e su u
staniu da odgovore na brojnost i složenost stvarnih Drob-
lf»ma. K ratko rečeno, sve to znači da se masovna n artn a
(diveržeovska), koja je birokratska i čiji su pravci poli
tičkog odlučivanja i proizvodnje ideja i projekata posve
unutrašnji, pokazuje očito disfunkcionalnom u odnosu na
j.ahtieve na koie smo sada ukazali.
Dnj-gi tem elini razlog re’ativne stabilnosti te poiave
nalazi <?» u čm ienici da s ostvareniem socijalne države
(W elfare State) nestaju i glavr.e m otivacije koje su rani-
202
ie socijalno povezivale mnoštvo individuum a (na prim jer,
osvajanje političkih sloboda, radnih m jesta, minimalnog
dohotka, socijalne sigurnosti), tako da su predstavljale
snažan poticaj stvaranju masovnih p artija s brojnim
funkcijam a (na prim jer, odgojnim, asistencijalnim , socija
liziraj učim). Danas bitna referen tn a tačka za sve te dje
latnosti postaje država, budući da o njoj ovisi ostvarenje
traženih beneficija ili nužno posredovanje za njihovo
stjecanje. Na taj je način panoram a socijalnih kategorija
koje su sindikalizdrane i partijski (socijalno) povezane
zam ijenjena drugom, sa drugačijim spojem socijalnih ka
tegorija (najčešće sindikaliziranih) koje su državno pove
zane. Ta kapilarnost i kocsencijalnost socijalne države i
održavanja društvenih odnosa dovele su, između ostalog,
do toga da filozofija masovne partije društvene integra
cije (takozvana alienated party, najvećim dijelom socija
lističke/kom unističke partije) postane neostvariva, što je
odredilo ulogu ove potonje kao ulogu relativno »zatvore
ne« društvene strukture, budući da je trebalo predstav
ljati model budućeg društva i zam etak »novog poretka«.
Ali, najznačajnija jc posljedica svega toga da su ti pro
cesi, s jedne strane, doveli državu do toga da postane n aj
djelotvorniji nosilac ili posrednik zahtjeva za solidarnoš-
ću, a s druge su potakli pojedince da se g rupiraju po sek
torim a i grupam a, je r samo na taj način mogu osnažiti
vlastite specifične revandikacije prem a državi. U tom pro
cjepu političke p artije nem aju drugu soluciju nego da
potraže tešku ravnotežu između političkog pokroviteljstva
u korist pojedinih grupa i kontrole državnih snaga, nai
me da opasno osciliraju između partikularistiokih i soli-
darističkih zahtjeva. No, to je »dvostruka igra« koju u
dugom razdoblju mogu djelotvorno igrati samo partije
s elastičnom organizacijom i s policentriokom raspodje
lom moči, koja u svakom slučaju nije hijerarhizirana.
Drugim riječim a, to je stav što ga masovna (diveržeovska)
p artija nije u stan ju dugo vrem ena zadržati, ako to nije
po cijeni iskrivljavanja vlastite prvobitne uloge i/ili ne
popravljivog propadanja.
Cini se, dakle, da navedene naznake ukazuju na to
da transform acije m asovnih p artija karakterizira stano
vit stupanj ireverzibilnosti. Stoga izgleda da analize
-»•kriza partija« do ove tačke nisu .pogrešne. Pa ipak, ev
ropskim se zastupnicim a tih analiza može zam jeriti to što ne
razm atraju drugo lice problema. Drugim riječima, njiho
va se pogreška, po mom mišljenju, sastoji u tome što
pretpostavljaju da, spram ukidanja velikih funkcionalnih
oblasti i transform acija socijalnog i državnog konteksta u
kojem djeluju, p artije ostaju nepokretne i pasivne. To obja
203
šnjava m otiv zbog kojeg su i oni često dospjeli do istih
zaključaka kao i njihove am eričke kolege, prem da su se
nalazili pred apsolutno različitim partijskim zbiljam a:
perspektiva p retv aran ja m asovnih p artija u »izborne p ar
tije« ili federacije društvenih grupa ili autohtonih pokre
ta, predstavlja, naim e evropski analogan tem atici p a rtij
ske disappearance. Zapravo, ta perspektiva ne samo da je
malo vjero jatna u zem ljam a (kao što je Italija) u kojim a
se ne mogu uočiti alternativne stru k tu re koje bi bile u
stan ju da podare smisao politici, nego se njom ispašta
analitička pogreška što se zbivanja m asovnih p artija sm a
tra ju samo pojavom dokidanja, a ne i izjednačavanjem
položaja i uloga, iako tek na početku i parcijalnom .
Ovaj potonji aspekt može biti sažeto opisan kao p ri
jelaz iz jedne situacije, u kojoj su m asovnim partijam a
izravno rukovodili brojni funkcionalni profili koji su im
predhodili, u drugu situaciju u kojoj p artije nastoje uspo
staviti oblike kontrole nad rukovođenjem tim funkcijam a,
a ono je već delegirano ili ga u svakom slučaju vrše d ru
gi subjekti. Da bi se to shvatilo, v alja podsjetiti na to da
su m asovne p artije postepeno popuštale ili su gubile mo
nopol nad nizom funkcija kojim a su izravno rukovodile,
i to u korist kolektivnih institucija (kao što su, na p ri
m jer, sindikati), privatnih subjekata (kao što su, na p ri
m jer, poduzeća ili novine) i javnih in stitu cija (kao što su
država, pokrajine, javne ustanove, itd.). No, s obzirom na
taj gubitak, one su ostvarile dobitak u razm jerim a tako
široke koncrole kakva nikad nije postojala u njihovoj
prošlosti (a što opravdava čestu polem iku o »partitokra-
ciji«). D rugim riječim a, istina je da su organizacije, koje
su nekoć bile tijesno vezane uz p artije (sindikati, zadru
ge, profesionalna i k u ltu rn a udruženja, te udruženja ve
zana za slobodno vrijem e, itd.), zaposjele neporecive pro
store u autonom iji odlučivanja; istina je također da su
samostalne društvene institucije u sve većoj m jeri vršile
funkcije socijalizacije i političke integracije, kao i okup
ljanja interesa i utjc-caja na javne odluke što su ih ranije
m onopolizirale partije; a naposljetku, istina je i to da se
ovaj potonji proces razvijao također na razini javnih in
stitucija, zadobivajući značaj i širinu koji su nekoć bili
nezamislivi. Pa ipak, ako se analiza prebaci s plana ru k o
vođenja tim funkcijam a na plan njihove kontrole, isto se
tako ne može poreći da je na ovoj potonjoj razini moć
p artijš slijedila posve drugačiji pravac razvoja no što je
bio pravac nužan na razini rukovođenja; naime, ona se u
znatnoj m jeri proširila na najrelevantnije javne oblasti, te
p rivatne i kolektivne. Istodobno s prethodnim aspektom
te pojave (oduzimanje izravnog rukovođenja funkcijam a
204
ili »gubitak funkcionalne uloge partija«), i ova pojava
(porast »kontrole« nad državom i društvom) posjeduje
identičan stupanj ireverzibilnosti, ne samo što bi jedna
ili druga bile recipročne i kom plem entarne pojave nego
i zato što je druga tijesno vezana za razvoj socijalne dr
žave i prevladavanje industrijskog društva.
U zaključku, u sveobuhvatnoj analizi te pojave ot
kriva se dvostruka pogreška apsolutno suprotnih stavova
u literatu ri o političkim partijam a. Kako zagovaratelji
»krize m asovnih partija« tako i oni koji su za »partito-
kraciju« ili neizm ijenjenu stabilnost tradicionalnih partija
teže jednostranom privilegiran ju svukupnog procesa tra n s
formacije. Pa ipak, samo bi se gomilale njihove greške
kad bi se ovdje izvršena analiza zaustavila na priznava
nju parcijalne istine i parcijalne pogrešnosti jedne i druge
teorije, to jest kad se ne bi pokušalo dati jedinstveno
objašnjenje složene pojave. Zapravo, opći smisao tih na iz
gled suprotnih procesa nalazi se u činjenici da m oderne
masovne p artije ustanovljavaju svoj položaj i svoju ulo
gu na tem elju pretežne konfiguracije koju su prihvatile,
fo jest da budu posebne konstelacije moći (»sistemi mo
či«, u smislu koji je objašnjen u 3. paragrafu), usm jerene
na to da obuhvate aktivne građane u vršenju institu
cionalizirane političke vlasti.
Ako je tako, mogli bismo se upitati zašto bi partija
m orala zadržati svoja obilježja masovne organizacije. Po
lazeći od toga da diveržeovski model postoji samo u statu-
ta m im papirim a poneke partije i da se nijedna p artija
danas ne može zavaravati tim e da se organizira u zatvo
rene i inkluzivne jedinke koje bi tvorile zam etak nekog
»novog poretka«, treba sm atrati da je vjerojatno da će
dva tem eljna obilježja masovne partije, naim e nacionalno
centralizirano rukovodstvo i form alna otvorenost svima,
biti kom patibilni s novim pravcim a razvoja. Sve veći
značaj p artije kao »sistema moći«, dok proizvodi daljnje
centraliziran najznačajnijih uloga (usp. gore paragraf 4),
istodobno je posljedica sve većeg »širenja politike«, pod
čime se podrazum ijeva činjenica da se politički značajne
odluke zbivaju na gotovo svim razinam a javnog djelova
n ja (naime, i u pokrajinam a, u lokalnim ustanovam a i,
općenito, u nadređenim i podređenim adm inistrativnim
strukturam a), te da ne postoji djelatnost privatnih osoba
s političkom relevantnošću koja se ne m ora razračunavati
s ponekom javnom ili, općenitije, s političkom stru k tu
rom. Posljedica tih procesa je u tome što rukovodstvo
partije sve više nalikuje nekoj vrsti holdinga gdje se do
nose velike strateške odluke »grupe«, ali se, s obzirom na
to, jav ljaju i brojni sektori »upravljanih« ili »kontroli
205
ranih« djelatnosti, u kojim a vlada znatna sloboda djelo
vanja i u pravljanja. D rugim riječim a, centralizacija veli-
Irih odluka sam o je iedan aspekt, budući da je isto tako
istina da »širenje politike« stavlja p artiju pred sve b roj
nije zadatke, što ih centar ni u kom slučaju ne može iz
vršavati. Ta činjenica, zajedno s težnjom m odernih druš
tava da sm anje političku djelatnost građana, navodi na
zaključak da će u bliskoj budućnosti »form alna otvore
nost za sve« predstavljati sm etnju ili, suprotno tome, puki
dekorativni element.
Pa ipak, najveće izm jene političkih p a rtija valja oče
kivati na drugim razinam a. P rije svega, ako se ne može
predvidjeti nestanak masovnog k aratera m odem e partije,
ipak je v jerojatno da će doći do duboke prom jene k arak
terističnih obilježja i uloge boraca. Oni će naim e biti poz
vani, a velikim dijelom to već i jesu, da obavljaju zadat
ke na visim p rav ih političkih m enadžera. To povlači za
sobom oblike prim anja u članstvo i selekcije političkog
osoblja koji se više ne tem elje sam o na karakterističnim
k riterijim a (lojalnosti, starost, itd.), nego ponajprije na
stvarnom posjedovanju kom petentnosti i na stvarnim spo
sobnostima upravljanja. Taj elem ent, međutim , dovodi
do toga da p artijsk a organizacija ne može a da se ne ot
vori znanjim a i ekspertizam a što ih više nijedna p artija
ne može proizvoditi samo iznutra: odatle proizlazi ne sa
mo zahtjev da se odgovornost prebaci na »vanjske« (dakle,
članove s određenim vrem enom) nego i zahtjev za pove
zivanjem s izvorim a znanja i efektivnih elaboracija (dakle,
stvarno nezavisnim o partiji, prem da izražavaju istu tež
nju ili su izraz istog područja).
Ali, najvažniji zadatak koji danas stoji pred p artija
ma odnosi se na »opravdanje« njihovog novog položaja.
Riječ je o zadatku koji obuhvaća veom a široko područje
djelatnosti, od traženja nove organizacione i operativne
racionalnosti do sagledavanja novih k riterija legitim nosti,
od u stanovljavanja oblika financiranja prim jerenih no
vim i složenim zadacim a što ih treba obavljati, do defi
n iranja njihovog položaja u okviru ustavnog sistem a koji
ie sve neodgovornij i i sve više samoživ. U toj je oblasti
laikše reći ono što p artije ne sm iju ili ne mogu činiti, ne
go ono što sm iju i trebaju. N avedim o neke p rim jere: kao
što je nezamisliva njihova ponovna legitim acija putem
»dem okratizaoije« unutrašnjeg života,61 koji je u suprot
nosti s prirodom i funkcijom p artija (naime, kao što je
206
rečeno, s činjenicom da one predstavljaju »element moći«
političkog sistema), tako se ne pokazuje realističnom ni
perspektiva nekog njihovog povlačenja s terena kontrole
kadrova javne vlasti u korist osvajanja područja koje je
neposredno društveno,62 zbog jednostavne činjenice što su
razvojni pravci p artija nužno vezani uz pravce koji odre
đuju dinam iku političke partije (naravno, u slučaju da
sm jeraju »osvajanju vlasti«).
U prilog tome bi se možda moglo reći samo to da
glavne koordinate obnove legitim nosti p artija idu danas
preiko dokazivanja njihove sposobnosti djelotvornog i od
govornog rukovodstva političkim sistemom. D rugim rije
čima, razdoblje u kojem su pretežno63 djelovali kriteriji
legitimnosti orijentirani na vrijednosti (odatle tem eljno
značenje ideologije, doktrinarne dosljednosti, itd.) čini se
da je zam ijenjeno razdobljem u kojem pretežno djeluju
k riteriji o rijentirani na dostižne rezultate, to jest prag
m atični k riteriji okrenuti prem a cilju. Ako je ova analiza
ispravna, od odlučujućeg će značaja biti sposobnost pla
niranja, sposobnost objedinjavanja i, osobito, sposobnost
povezivanja konsenzusa širokih sektora javnog m nijenja,
uključujući one, ili dio onih, koji su sm ješteni u »sredi
šte« političkog spektra.64 A to, između ostalog, znači: ako
s tru k tu ra m asovne organizacije i može biti korisna za ne
ku partiju, naim e ako »otvorenost za sve« može pred
207
stav ljati značajnu pomoć za ponovno postizanje njezine
legitimnosti, ona ipak ne može b iti sm atrana dovoljnom
za osiguranje sada naznačenih ciljeva.
Ožujak, 1982.
(Antonio Baldassarre, [U vodna studija
knjizi] Joachim Raschke, I p a rtiti del-
l’Europa occidentale. Dizionario tem atico,
Antonio Baldassarre (ur.), Editori Riuniti,
Roma, 1983, str. IX—LVIII)
208
Joachim Raschke
PARTIJE ZAPADNE EVROPE
T em atski rječnik
210
ni uvjeti rada i uspjeha p artija u zemljama Zapadne
Evrope.
U natoč tome što je za karakterizaciju partije važno
ponajprije njezino sm ještanje u državnu oblast svake na
cije, danas u sve većoj m jeri dobiva na značaju i jedna
druga razina, nadnacionalna. Evropski parlam ent, prem da
je njegov utjecaj slab i prem da je sm ješten na m argina
ma javnog interesa, organiziran je na tem elju parlam en
tarnih grupa koje, grubo rečeno, odgovaraju osnovnim
političkim strujam a evropske povijesti: komunističkoj, so
cijalističkoj lijevoj, socijaldem okratskoj/socijalističkoj, li
beralnoj, kršćansko-dem okratskoj i konzervativnoj. Osim
toga, potaknuti za navedene izbore kojim a je rukovodio
Evropski parlam ent (1979), posljednjih su godina socijal
dem okrati/socijalisti, liberali i kršćanski dem okrati oži
votvorili federacije vlastitih p artija u okviru devet ze
m alja EEZ. Ne treba zaboraviti, osim toga, da postoji
suradnja među zemljama Zapadne Evrope, u okviru svjet
skih tijela (na prim jer, Socijalistička intem acionala) i su
radnja savezništava ili suradnje koje se odnose n a odre
đene pokrajinske oblasti (na prim jer, među partijam a
skandinavske, latinske i srednjoevropske oblasti).
Ne treba potcjenjivati ono što se danas može ostva
riti u n u tar tih oblika suradnje. Upravo zahvaljujući nji
ma postaje moguće ojačati elem ente objedinjenosti, a ne
one razdvajanja, u okviru pojedinih tem eljnih političkih
težnji i pridati svakoj od tih težnji vlastitu fizionomiju,
leoja se bitno razlikuje od drugih. No, tu suradnju ne tre
ba ni precjenjivati, jer je autonom ija p artija koje u nji
ma sudjeluju, kao i uvijek, vrhovna zapovijed. Dapače,
upravo razlike u n u ta r pojedinih tem eljnih političkih tež-
oji dovode do toga da postaju nužni veoma općeniti sta
vovi (na prim jer na platform i za izravne izbore u Evrop
ski parlam ent), te stoga praktički nisu ni obavezujući.
V jerojatno je da će se političke partije »evropeizi-
rati« tek kada snaga EEZ neće više biti samo zbroj h ti
jenja vlada članica, to je st kad P arlam ent bude ne samo
izravno biran, nego i kad bude imao stvarnu zakonodav
nu i kontrolnu moć. To je još jedan otvoreni problem
i poticaj na debatu da li i u kojoj m jeri izravno biranje
Evropskog parlam enta, kojem nisu priznate vlastite kom
petencije, može predstavljati korak u tom pravcu. Zap
ravo, moglo bi se govoriti o progresu u integriranju p ar
tija Zapadne Evrope samo u slučaju da neka nacionalna
partija izm ijeni svoju politiku u tačkam a koje nisu se
kundarne, pod utjecajem organizacije čiji je član. Ali,
do sada nije bilo prim jera za to, a ako se razm otre sa
dašnji odnosi, neće ih ni biti.
211
Iz ovih razm atranja proizlazi s tru k tu ra ovog rječ
nika. Sažetom i kom parativnom uvodu (s naznakam a i
o nadnacionalnoj suradnji među partijam a) slijedi siste
m atska analiza p artija i sistem a p artija devetnaest ze
m alja Zapadne Evrope. Pokušala se održati ravnoteža iz
među prostora posvećenog raznim zem ljam a i pojedinim
partijam a i značaja svake od njih. Ako se obično broj
stanovnika uzima kao indikator, prem da grub, značaja
neke zem lje (što je općeprihvaćeno), najveća je dim enzi
ja k apitala koji su rezervirani za Francusku i Italiju op
ravdana dvjem a dodatnim m otivacijam a. Obje zemlje po
sjeduju najkom pliciranije p artijske sistem e u velikim dr
žavama. Osim toga, uspjeh ili neuspjeh francuske i tali
janske ljevice narednih godina mogao bi znatno utjecati
na cijelu zapadnoevropsku ljevicu.
Svakoj je zem lji posvećeno po jedno poglavlje, koje
se otvara uvodom o razvoju nacionalnog sistem a p arti
ja, a nakon toga slijedi razm atranje pojedinih partija.
Ovo potonje počinje sveukupnim vrednovanjem koje mo
že biti in terp retiran o i kao prezentacija i sinteza. Opis
svake p artije artik u liran je u sedam sistem atskih poda
taka, koji, koliko god je to moguće, slijede razvoj povi
jesne dim enzije (osobito nakon 1945). P ravilna prim jena
te shem e koja se tem elji na sedam središnjih profila
analize om ogućuje ne samo brzo dobivanje inform acija,
koje su posebne i vezane za aktualnost, nego i nezavis
nu razradu, u okviru političkog obrazovanja, škole ili sve
učilišta, sveukupne sistem atske vizije i izravnog sučelja
van ja p artija i partijskih sistem a.
Uvod
212
urbanizam, izgradnja transportnih i komunikacijskih si
stema, širenje obrazovanja. Riječ je o društvenim proce
sima koji su vezani za industrijalizaciju i usm jereni na
to da pospješe form iranje političkih organizacija koje se
šire izvan lokalnih oblasti. Pored toga, a to je ne m a
nje važan činilac, samo organiziranje pojedinih politič
kih stru ja pružilo je drugim tendencijam a m otive da sta
nu uz bok prvim a. S tim u vezi, zanimljivo je istaknuti
da su prve p artije koje su bile osnovane u raznim zem lja
ma bile građanske. Radničke p artije koje su ih im itirale
i koje, za razliku od građanskih, nisu raspolagale alter
nativnim instrum entim a moći (privatni kapital, javne slu
žbe, oružane snage, crkva), dale su zatim veliki zamah
procesu političke organizacije. A to je vrem enom u tje
calo na građanske partije.
Razlika između stvaranja p artije iz parlam entarne
grupe (građanske partije) i utem eljenja p artije koje je
potaknuto izvana od strane parlam entarnih institucija, i
koja se tem elji na društvenoj samoorganiziranosti odoz
do (u prvom redu radničke partije), djelovala je sve do
današnjih dana. Ali, i sadašnji je sastav partijskih siste
ma u velikoj m jeri, u svojim političkim težnjam a, obi
lježen u tjecajim a koji su djelovali u fazi form iranja.
P artijsk i sistemi nisu bili i nisu ni na k o ji. način
puko prevođenje društveno-ekonom skih sukoba u politič
ke sukobe. I putem klasnih sukoba, i zbog recipročnog
pokrivanja, u partijskim je sistem im a mnogo evropskih
država došlo do vjerskih »razdora« (cleavages), do rivali
teta, su p rotstavljanja grad-selo, što je sve do danas za
državalo djelotvornost i što m arksističke pretpostavke či
ni problematičnim .
D ruštveno-ekonom ski sukobi vdše no iikad dom inira
ju sistem im a p artija Zapadne Evrope, ali nem a zemlje u
kojoj su ti sistem i izraz idejno tipičnog modela tem elj
nog sukoba između dviju društvenih klasa koje se sup
rotstav ljaju organizirajući se u odijeljene partije. Većina
zemalja ima višepartijske sisteme, u kojima i oblast lije
vih partija, a posebno oblast građanskih partija, u svo
joj nu trin i izgleda heterogeno sa društvenog stajališta.
A također (ili upravo) m alobrojni dvopartijski sistemi
još više pridonose zataškavanju bipolam og klasnog suko
ba nego što ga dovode na svjetlo dana i rješavaju.
S tru k tu ra svih partijskih sistem a Zapadne Evrope
bila je bitno obilježena dvam a klasnim sukobima, koji
su obilovali im ponentnom ideološkom snagom, koji su se
sm jenjivali u vrem enu:
1) suprotstavljenost između plem stva i građanstva.
Interese zemljoposjedničkog plem stva predstavljale su
213
konzervativne p artije koje su se oslanjale na seosko sta
novništvo, dok su liberalne p artije organizirale gradsku
buržoaziju i različite sitnoburžoaske slojeve. Sukob iz
među te dvije grupe obilježio je evropsku povijest sve
do 1848. N jega je, zatim , sm ijenila druga suprotstavije-
nost:
2) klasni sukob između građanstva i industrijskog
pro letarijata u nastanku koji se na politdčko-partijškom
planu izrazio u suprotstavljen osti liberalnih i socijalistič
kih p artija.
P ravda i sloboda bile su na početku središnji zahtjevi
buržoazije, a osobito liberalnih partija, protiv plem stva
i konzervativnih partija, koje su branile razlike i auto
ritarn u v last (aristokraciju i m onarhiju) kao »prirodni«
poredak koji je bogom dan. K asnije su sloboda i pravda
predstavljale glavne revandikacije radničkrg pokreta pro
tiv konzervativnih i liberalnih snaga. U tom svjetlu, dok
su se konzervativne p artije sve više zatvarale u stavu
principijelnog odbacivanja, liberalne su se p artije susre-
lale s ozbiljnim teškoćam a upravo zbog načela koja su
ih inspirilsala : jednakosti i slobode, što su prvobitno bile
njihove borbene revandikacije protiv feudalnog sistema,
i sad su bile upravljene protiv političke i ekonomske
moći koju su one sam e osvojile. Borba za prava na slo
bodu i političku jednakost zbližavala je liberale i soci
jaliste, dok se zadržavanje privatnog vlasništva liberali
ma i konzervativcim a činilo zajedničkim interesom . Ta
je am bivalentnost liberale dovela da toga da stvore raz
ličita savezništva, čas s konzervativcim a, čas sa socija
listima, već prem a tom e kolika je njihova snaga bila u
raznim zemljama. No, s vrem enom, u većina liberalnih
p artija došlo je do razdora između desnog krila, koje je
zatim došlo do toga da surađuje s konzervativnim p ar
tijam a, i lijevog krila, koje se pokazalo sklonim za su
rad n ju sa socijalistima.
K onzervativne partije, socijalističke i liberalne (lije
ve i desne) predstavljaju čvrste konstitutivne elem ente
p artijskih sistem a Zapadne Evrope. U oblasti ljevice ta
se lezepa dalje proširila između 1917! i 1922, nakon ru s
ke revolucije, kad su se komunističke grupe odijelile od
socijalističkog pokreta. Od tada je konkurencija među
socijalističkim /socijaldem okratskim partijam a i kom unis
tičkim p artijam a norm alna kom ponenta p artijskih siste
ma Zapadne Evrope.
Ovim napom enam a o povijesti form iranja takvih si
stem a do sada su razm atrani samo klasni sukobi koji su
temelj društveno-političke stru k tu re i koji su se u povi
jesti međusobno sm jenjivali. Postoje, ipak, partijski si-
214
stem i kojd su izraz i druga tri društvena sukoba: 1) vjer
skog sukoba, 2) etničko-kulturnog sukoba, 3) sukoba grad-
-selo.
Ti su sukobi, općenito uzevši, doveli do stvaranja
partija u n u ta r građanskih pozicija. To znači da se ra
di o p artijam a koje su, s obzirom na druge iz tog područ
ja, različite samo u posebnim tem atskim oblastima. Sto
se tiiče vjerskih sukoba, glavni je problem u odnosu iz
među države i crkve. U zemljama južne i srednje Evrope
crkva je učvrstila svoje pozicije i tijesno se povezala s
Ancien regimeom nakon protureform acije. Riječ je o ze
m ljam a koje su većinom katoličke: Španjolskoj, P ortu
galu, Italiji, Francuskoj, Belgiji, A ustriji, Luksem burgu.
Tu je liberalno građanstvo, koje je u 19. stoljeću dobi
valo sve veći utjecaj, prenijelo na nacionalnu državu, ko
ja je preuzela dinam ičke zadatke objedinjavanja i centra
lizacije, kom petencije koje su do tada bile u rukam a ka
toličke crkve. To vrijedi ponajprije s obzirom na kontro
lu institucija (javne ili vjerske škole). Ta je bobra, koja
je započela s francuskom revolucijom, dovela da »raz
dora« (cleavage) između klerikalizm a i antiklerikalizm a.
Nosioci antiklerikalizm a bile su socijalistička i liberalna
partija. Borba katoličke crkve u obrani od laičkih i na
cionalnih elita dovela je do osnivanja katoličkih partija,
i to »kršćanško-dem okratskih«. Do toga je došlo u spo
m enutim zem ljam a u kojima živi većinom katoličko sta
novništvo, s izuzetkom Francuske, gdje je katolička par
tija. MRP, predstavljala samo kratki interval, zahvalju
jući i činjenici što je katolička crkva uvijek bila tijesno
povezana s konzervativcim a. Općenito su, međutim , krš-
ćansko-dem okratske p artije uspjele da privuku ne samo
znatan dio radnika (onih koji su vezani za crkvu), nego
i da putem guste mreže organizacija (sindikati, ženska
udruženja, udruženja mladih, itd.) zaštite vlastite pripad
nike od drugih društvenih interesa. Form irane su tako
čvrste potkuiture, koje objedinjavaju intenzivni kom uni
kacijski odnosi. D ruštveno-politička izolacija katoličkog
pokreta pojačana je zatim njegovim integracijskim tež
n jam a (koje su se širile i na politiku), njegovom krutom
hijerarhijskom organizacijom i njegovim »klerikalnim«
vezama s Vatikanom.
Nizozemska, Švicarska, Njem ačka predstavljaju zem-
lie Zapadne Evrope kroz koje je prošao vjerski »razdor«
'cleavage): spram nacionalnih elita i protestantske većine
stajale su jake katoličke manjine. U svim su tim zem
ljam a form irane demofcršćanske partije u kontekstu u ko
jem je katolička potkultura doživljavala potiskivanje svo
jih organizacija. U Nizozemskoj je form irana jedna um -
215
jtre n a i jed na ortodoksna partija, koje su u razvijenom
organizacijskom obliku izražavale protestantsku potkul-
turu.
Zbog čega se značajnije vjerske p artije nisu form i
rale u Velikoj B ritaniji i Skandinaviji, naim e u zem lja
ma u kojim a je predom inantno protestantsko stanovniš
tvo? Zapravo, u zem ljam a u kojim a je pretegnula refor-
macija, država i nacionalna crkva su tijesno surađivale,
tako da nikad nije došlo do tako dubokog vjerskog su
koba koji bi se mogao odraziti na partijski sistem. Samo
u oblasti protestnog pokreta putem kojeg su se perife
rijske pokrajine suprotstavile nacionalnom centru zna
čajni su postali i vjerski činioci, koji su našli odjeka u
Kršćanskim partijam a Skandinavije. One su izraz pokreta
m oralne obnove kršćanstva koji se suprotstavlja tolerant
nom pragm atizm u postojećih crkava. One su, zatim, pot
puno različite od kontinentalnih dem okršćanskih partija
i zbog njihovog značaja, program a, funkcije i strukture,
što se ne služi nikakvom m režom kolateralnih organiza
cija.
E tn ičko-kultum i sukobi proizlaze iz otpora što ga
područja s vlastitim tradicijam a jezika i k u ltu re suprot
stav ljaju nacionalnoj k u ltu ri koja se tem elji na vrijed
nostim a građanskih slojeva. P artije s ciljevim a k u ltu r
ne obrane form irane su ponajprije tam o gdje je došlo do
jake koncentracije k o n trak u ltu re u oblasti jasno omeđe
nog područja, a istodobno se razvijala razm jena s nacio
nalnim središtem .
I tam o gdje ne postoje stru k tu ra ln e pretpostavke za
form iranje regionalnih p artija (ili takve p artije postižu
tek neznatan uspjeh) suikobi što smo ih sada razm otrili
također znatno utječu na partijski sistem , budući da pro
diru ili se odražavaju u n u ta r pojedinih p artija i pružaju
specifične m otivacije (ili lokalne m otivacije) za pristupa
nje određenim p artijam a čiji k arak ter nije regionalan,
m otivacije koje zatim postaju baština same partije. Po
red niza regionalnih p artija koje nikad nisu prešle ili ne
će preći izborni prag koji je nužan za parlam entarno
predstavništvo, trenutno su vrijedne spomena p artije sli
jedećih d ržava: Španjolske (Baskija i Katalonija), Italije
(Južni Tirol), Finske (švedska manjina), N jem ačke (Ba
varska, danas CSU).
U Belgiji je, m eđutim , etničko-kulturni sukob uvijek
izgledao povezan sa druga dva »razdora«: vjerskim i
onim koji je bio rezu ltat odnosa industrija-poljopriv-
reda. Posljedica toga je to što se taj sukob znatno pro
dubio i postao radikalan. Na jugu se, naime, nalazi fran-
kofonska Valonija, laička i industrijska; na sjeveru je
216
katolička, poljoprivredna Flandrija s nizozemskim jezi
kom. Taj se »razdor« u velikoj m jeri odrazio na p artij
ski sistem koji je trenutno na snazi, te je, pedesetih go
dina, doveo do form iranja pokrajinskih partija, šezdese
tih do njihove afirm acije, a naposljetku, sredinom sedam
desetih, do opadanja, što je bila posljedica decentraliza
cije države i konstituiranih nacionalnih partija.
Koliki je značaj ekonomskog faktora za uspjeh re
gionalnih p artija očito je, još jasnije nego u Belgiji, u
sfočaju indipendisticke škotske i velške partije. Zaosta
lost ekonomskog razvoja u onim oblastima zemlje koje
posjeduju kulturni id e n titet što ga je i u najm anjoj m je
ri moguće revitalizirati, postaje značajna prodorna sna
ga protestantskih partija na regionalnoj osnovici.
P a rtije jezičkih manjina, to jest pokrajinske, nisu
nastale u Švicarskoj. Tu se lingvističke granice izjedna
čavaju s granicam a različitih kantona. Oni su također
relativno homogeni i s vjerskog aspekta, a zbog visokog
stupnja decentralizacije koji vlada u toj zemlji, raspo
lažu i vlastitim kom petencijam a koje su posebno okrenu
te ka rješavanju kulturnih i vjerskih pitanja.
U svojoj su cjelini p artije okrenute ka obrani poseb
nih obilježja lokalnih kultura građanske orijentacije. J e
dini izuzetak p redstavlja Rassem blem ent Wallon u .Belgi
ji, koja potječe iz socijalističke partije, koncentrirane u
toj oblasti zemlje. Općenito uzevši, međutim , pokret za
radničku em ancipaciju nikad nije postavio taj tradicio
nalni činilac kao tem elj vlastitoj organizaciji, prem da on
još uvijek utječe na u n utrašnju stru k tu ru lijevih partija
(podsjećamo, na prim jer, na »monarhističke« bavarske
socijaldem okrate u n u tar SPD -a 1914. godine).
Sukob između grada i sela odigrao je veliku ulogu
u skandinavskim zemljama, gdje je to čak bio i uzročni
činilac form iranja stanovitih partija. U osnovi tog suko
ba nalazi se suprotstavljenost između industrijskih, tr
govačkih i poljoprivrednih interesa. Ipak, kod najvećeg
broja evropskih nacija taj društveno-ekonom ski sukob
nije doveo do uspostavljanja specifičnih seljačkih parti
ja, budući da interese poljoprivrednika najvećim dijelom
zastupaju konzervativne ili dem okršćanske partije (osim
u Italiji i Francuskoj, gdje ih djelomice zastupaju i kom u
nističke partije). U Skandinaviji je taj sukob interesa d ru -
štveno-ekonomske prirede zam ijenjen etničko-kulturnim
sukobom. Tamo je ljevica, kao i seljačke partije koje su
iz nje proizišle, postala nosilac kulturne i ekonomske opo
zicije, protiv urbanih konzervativnih desnica, čiji su pri
padnici vršili odlučuiuće utiecaie i kontrolirali nacional
nu kulturu, državni aparat (funkcione^e) i ekonomski se
217
k to r u ekspanziji (industriju i trgovinu). Zapravo, isklju
čivo seljačke p a rtije nastale su samo ondje gdje je snaž
na k u ltu rn a opozicija produbila sukob između kapitalis
tičkih interesa i interesa poljoprivrednika.
Osim u Skandinaviji, u zem ljam a Zapadne Evrope
još je samo u Švicarskoj form irana značajna seljačka
■partija, to je st B auem -G ew erbe und Biirgerpartei, čiji
se korijeni nalaze u prvom redu u selima protestantskih
kantona.
Zaključujući, može se kazati da su se sistem i p arti
ja u Zapadnoj Evropi form irali u biti istodobno sa šire-
jem p rav a glasa i kao izraz društvenih sukoba svog vre
mena. N jih su, s jedne strane, uobličili društveno-eko-
nomski sukobi (plemstvo-građamstvo, građanstvo-radnič-
ka klasa, industrija/trgovina-poljoprivreda), a s druge, su
kobi između nosilaca procesa m odernizacije i tradiciona
lističkih dijelova društva, kao što je crkva i kao što su e t
ničke zajednice kao nosioci lokalnih k ultura. O tkad su u
Velikoj B ritaniji form irane regionalne partije, u razvije
nim in dustrijskim društvim a nem a više p artijskih sistem a
koji bi bili obilježeni samo društveno-ekonom skim »raz
dorom«.
Na specifično »prevođenje« društvenih sukoba u p ar
tijske sistem e postepeno je duboki utjecaj vršio niz po
litičkih činilaca, na kojim a se nećemo zadržavati (na
prim jer, oblici reguliranja sukoba koji proizlaze iz tra
dicije, zahtjev za »m inimalnim « biračkim postotkom za
dobivanje parlam entarnog predstavništva, itd.) tako da
nije moguće govoriti o mehaničkom m eđusobnom »odra
žavanju«.
K o n tinuitet i prom jene. Elem ent koji najviše i od
m ah začuđuje jest kontinuitet značajnih s tru k tu rn ih obi
lježja u postojećim sistem im a Zapadne Evrope. Jedno od
njih p redstavlja neprekidna stabilnost tem eljnih politič
kih težnji organiziranih u partije, kako su se razvijale
do 1920. S obzirom na njih, međutim , organizacije p ar
tija koie ih predstavljaju posjeduju, globalno uzevši, m a
nji, prem da im pozantan stupanj kontinuiteta.
I tezu o približnoj ravnoteži između građanskih i
lijevih p artija valja globalno postaviti. Ni u jednoj ev
ropskoj zemlji nije došlo do isldjučivog i trajnog prevla
d avanja jednog od dva bloka. Istina je da su u cjelini
građanske snage imale i im aju prednost. Ali, ni u jednoj
zemlji ie nem aju u tolikoj m jeri da p artije ljevice ne bi
bile u stan ju da uđu u vladu, sam e ili s drugim p arti
jam a, ili barem da ne predstavljaju realnu alternativ
nu mogućnost u vladi.
218
Taj visoki stupanj kontinuiteta partijskih sistem a Za
padne Evrope začuđuje još više ako se im a na um u da
su odlučujući činioci samog sistema, a to su socijalna
stru k tu ra i državne funkcije, doživjeli znatne promjene,
osobito od 1945. godine. Stoga, da bi se utvrdili term i
ni prom jena do kojih je došlo u partijskoj politici, pot
rebno je tu pojavu nešto pobliže razm otriti. Prem da cje
lokupna slika svih partija, kao i, razum ije se, različite
tem eljne političke težnje nakon 1920. godine, posjeduje
relativno visok stupanj kontinuiteta, ipak to ne isklju
čuje znatne izmjene dim enzije pojedinih partija.
Svaka p artija često ima posla s vlastitim konjunk
turam a i recesijam a; no ipak, ako se izuzme značajna
prom jena kod izbornih glasova liberalnih partija (počev
ši još prije 1920), nijedna se tem eljna politička težnja
organizirana u p artije ne pokazuje stabilnom i stru k tu
ralno uvjetovanom prem a gore ili prem a dolje. Pa ipak,
ko njunkturne oscilacije pojedinih partija ostavljaju tra
ga u sistem u i posljedice na politiku.
Postavljena kao opća teza, teorija kontinuiteta tre
ba na bude ispravljena i u još jednom aspektu, ako se
uzme u obzir da su nakon 1920. nastala tri nova poli-
ličko-ideološka pokreta koja su oživotvorila isto toliko
tem eljnih težnji u partijskom sistem u:
1. Fašističke partije. Budući da su to politička pred
stavništva interesa koji su svojstveni barem dijelu građan
stva, te su partije uspjele m obilizirati u prvom redu lju
de koji pripadaju tradicionalnim srednjim i agrarnim
slojevima. Nastale iz društvene krize dvadesetih godina
kao ekstrem istički obram beni pokret građanskih intere
sa protiv socijalizma i komunizma, one su istodobno po
državale i održanje kapitalističkog ekonomskog sistema,
i eliminaciju parlam entarne dem okracije, postavljajući se
bi u zadatak da je zam ijene autoritarnom državom, u te
meljenom na nacionalizmu i militarizm u, kojom će up
ravljati harazm atski vođa (Fuhrerstaat). Budući da se nji
hovo djelovanje tem eljilo na masovnim organizacijam a
u kojima su prevladavale sitnoburžoaske komponente,
može ih se okvalificirati kao partije građanske mobiliza
cije. Tridesetih su godina fašističke partije postojale u
gotovo svim evropskim državama, ali su istinski uspjeh
postigle samo u Italiji i Njemačkoj. I poslije drugog svjet
skog rata te su dvije zemlje bile jedine u kojima je
fašizam, iako po nekim svojim aspektim a »korektan«,
imao barem za neko vrijem e stanoviti značaj.
2. Populističke (desne) partije. Riječ je pretežno o
sitnoburžoaskim protestnim pokretim a koji su najveće
uspjehe postigli pedesetih godina u Francuskoj, Norveš
219
koj i Danskoj. Njihovi su pobornici ponajprije iz dru št
venih slojeva koji su najviše bili pogođeni ekonomskim
razvojem (trgovci, zanatlije, sitn i zemljoradnici). Te je
protestne partije, koje su doživjele tek k ratak uspjeh u
Francuskoj, Finskoj i Norveškoj, moguće definirati prije
na tem elju onog protiv čega se bore nego po onom što
su predlagale kao pozitivno. One se deklariraju protiv
establishm enta, kao i protiv klasne borbe. One su ne sa
mo antisocijalističke i protivnice sindikata nego i antika-
pitalistioke, u smislu da napadaju »krupni kapital« i »vi-
srtke državne prihode«. O piru se državnim intervenci
jam a koje bi ograničile njihove ekonom ske slobode, ali
su istodobno pobornice jake države koja će pom agati
»sitnog građanina«. Iznad svega su, međutim , protivnice
poreza koji služi za financiranje beskorisnih adm inistra
tivnih i vojnih ap a ra ta i svih stru k tu ra m odem e socijal
ne države. Ako je nacionalizam mogući elem ent tih pok
reta, antiintelektualizam je, naprotiv, njihova nužna kom
ponenta. One, naime, posjeduju organizaciju, nekonzis-
ten tn e su na ideološkom planu i većinom politički labil
ne, ali p red stavljaju odgovor na široki potencijal nezado
voljstva što su ga u Zapadnoj Evropi izazvale brze prom
jene do kojih je došlo na društveno-ekonom skom planu
i u sistem u vrijednosti.
3. Socijalističke lijeve partije. N astaju kao reakcija
na razvoj koji je obilježio u prvom redu socijaldem okrat
ske/socijalističke partije, ali i kom unističke partije. O
tim ćemo težnjam a govoriti kasnije.
O prom jenam a koje se tiču političkih p artija može
se govoriti i kad je riječ o onim slučajevim a u kojima
dolazi do ponovnog osnivanja p artija s obzirom na pri
jašnje političke i ideološke osnovice, koje se m odificira
ju putem uvođenja novih, u velikoj m jeri relevantnih
elem enata.
To je slučaj različitih dem okršćanskih p artija koje
su nakon drugog svjetskog rata prom ijenile obličje, s jed
ne strane, kao interkonfesionalne partije, a s druge, kao
grupacije različitih građanskih am bijenata. Ako se izuz
mu nacije u kojim a je razvoj dem okratskih »partijskih
država ‘ bio zadugo p rekinut autoritarnim režim im a (Špa
njolska, Portugal, Grčka), tri su države u kojim a je p artij
ski sistem doživio znatne prom jene: Francuska, Italija, N je
mačka. U Francuskoj je sdaba organizaciona stru k tu ra gra
đanskih p artija uvjetovala da orijentaciju birača u velikoj
m jeri o d ^ đ u ju lokalni činioci i osobni odnosi. U tim je
uvjetim a lako bilo zamisliti da će doći do prom jena, kak
ve su se zbile s pojavom M PR nakon 1945, i UNR, na
kon 1958. godine. I u Njem ačkoj su slabosti građanskih
220
p artija na organizacionom planu i njihova slaba integri-
ranost, izuzevši tu p artiju centra, najprije omogućile us
pjeh NSDAP, a nakon 1945. uspostavljanje novih gra
đanskih p artija. Među njim a je CDU/CSU bila partija
koja je postigla daleko najveći uspjeh, tako da je uspje
la apsorbirati sve druge građanske partije, osim libera
la. U Italiji je do form iranja partijskog sistem a došlo n e
što kasnije. K atolička je p artija bia oform ljena tek 1919,
naime tek tri godine prije no što je dem okracija, utem e
ljena na partijam a, utonuta od strane fašizma. U svakom
slučaju, p artijski sistem koji se form irao nakon drugog
svjetskog rata očitovao je sve do sedam desetih godina
visok stupanj kontinuiteta.
U evropskom partijskom sistem u prom jene i društ
veni sukobi su sve rjeđe nalazili izraz u utem eljenju no
vih političkih form acija. N ajznačajnija je bila akcija us
m jerena na izm jenu ciljeva kojima su sm jerale već posto
jeće partije, a tim e i na izm jenu tem a o kojim a se rasp
ravljalo među partijam a. Počevši od 1945. došlo je do ni
za znatnih prom jena ciljeva:
a) odm ah nakon svjetskog rata, dem okršćanske su
p artije zauzele izrazitiji položaj u društvenom i dem o
kratskom sistem u s obzirom na prijeratno razdoblje. K ra
jem četrdesetih i početkom pedesetih godina te su p ar
tije izvršile pom ak udesno s obzirom na svoje postulate,
koji su katkad bili veoma napredni (»kršćanski socijali
zam«), Koncem šezdesetih i tokom sedam desetih godi
na došlo je, istodobno s onim što se zbivalo u značajnim
konzervativnim partijam a (u Francuskoj, Velikoj B rita
niji), do d aljnjeg pom aka udesno;
b) tokom pedesetih godina, u većini socijaldem okrat
skih/socijalističkih p artija došlo je do ubrzanog procesa
prilagođavanja. I tamo gdje su one još zadržale program
socijalističke intervencije u društvo, njihova je praksa
gotovo bez izuzetka bila obilježena kao socijalno-ldberal-
na. Koncem šezdesetih i tokom sedam desetih godina mno
ge od tih p artija ponovno su krenule prem a lijevim pozi
cijama;
c) neke su se kom unističke partije koncem šezdese
tih i tokom sedam desetih razvile prem a pozicijam a re
form atorskog komunizma i relativne autonom ije s obzi
rom na Moskvu (»evrokomunizam«). Ne može stoga ču
diti činjenica što su te prom jene partijskih ciljeva izaz
vale prom jene i u tem am a o kojim a su same partije ras
pravljale. P rije svega, valja priznati da su danas kontro
verze koje su izazvale stvaranje mnogih p artija stvar
prošlosti. Tako su, s uspostavljanjem odnosa između dr
žave i crkve, uzm anjkali argum enti koji su u prošlosti
221
omogućili širenje sukoba između klerikalizm a i antikle
rikalizm a (školsko pitanje, itd.). Dakako, i nedavno su
problem i kao što je zakon o pobačaju i razvodu braka
još jednom doveli do sukoba koji su izazvali politički an
gažman crkve (koji je bio različit u različitim zemljama,
ali n ajjači u Italiji). P a ipak, u cjelini je stupanj važno
sti tih tem atskih čvorišta znatno um anjen. G lavne uzro
ke v alja tražiti u »rješavanju« p itan ja koje se tiče p r
vobitnih podjela između crkava i u slabljenju konfesio
nalne vezanosti (što se očituje i zbog činjenice da se po
većava broj crkava). Nizozemski politički sistem n ajjas
nije svjedoči o krizi isključivo konfesionalnih partija. Pa
ipak, u mnogim evropskim zem ljam a i dalje postoje od
razi sukoba klerikalizam -antiklerikalizam , u smislu da
p artijske veze koje su ustanovljene u vrijem e vjerskih
sukoba na neki način i dalje postoje, iako njihove m oti
vacije i njihov predm et više nisu povezani s religioznim,
nego političkim tem am a.
I predm eti sukoba koji su oživotvorili seljačke i po
krajinske p artije danas gube na značaju. Procentualno
sm anjivanje broja onih koji se bave poljoprivredom , s
obzirom na sveukupnost proizvodnog stanovništva, p ri
siljava bivše seljačke p artije n a jaču propagandu u grad
skim oblastim a. Ta se propaganda, stoga, više n e može
tem eljiti na isticanju problem a koji se tiču poljoprivrede.
U skandinavskim seljačkim partijam a širen je socijalne
baze u stru k tu ra ln im term inim a m anifestira se već u p re
uzim anju nove nom enklature — „p a rtije cen tra”.
Izgleda da uspjesi pokrajinskih engleskih i belgijskih
p artija dokazuju mogućnosti tradicionalne tem e separa
tizma. Ali, zapravo tu se sk riv aju sukobi što su ih iza
zvale pokrajinske nejednakosti u ekonomskom razvoju.
U svakom slučaju, kao što jasno pokazuje belgijski p ri
m jer, pokrajinski se sukob u velikoj m jeri može n eu tra
lizirati uvođenjem prim jerene decentralizacije u državnoj
organizaciji Pa ipak, prem da povezivanje nejednakosti
u ekonomskom razvoju s ponovnim aktiviranjem tra d i
cionalnih pokrajinskih sukoba (čije je porijeklo isklju
čivo kulturno) može poslužiti grupam a regionalnih bira
ča kao m otivacija za izbor, to nije dovoljno d a se oprav
daju „velike” separatističke tem e koje su u stanju uklju
čiti cijelu naciju.
Općenito uzevši, odatle proizlazi da su tem e ekonom
ske i društvene politike d dalje dobile na važnosti. Pa
ipak, o njim a se raspravlja n a različit način nego što je
to bio slučaj, n a p rim jer, dvadesetih godina. P itanja o
sistem u, naim e suprotstavljanje zatvorenih ideologija, sa
da su stav ljena u drugi plan. U prvom redu, kad je
222
riječ o velikim partijam a, ideologije p rije svega vrše
funkciju približne slike generalne orijentacije („ideološka
osnovica”) gdje je moguće uključiti pojedina pitanja, če
sto na prozirno obavezujući način. M eđutim, ono što je
od prim arn e važnosti jeste pragm atička djelatnost for
m uliranja program a koji se tiče sadašnjih problema. Ta
ko čak i tam o gdje se traži ideološki sukob (kao što je
slučaj u izbornim borbam a koje se tem elje n a paroli tipa
„sloboda ili socijalizam ”1) postaje naročito očigledan u p
ravo nedostatak ideološke supstancije.
C iljevi koji se nailaze u osnovi liberalne .pravne drža
ve, k oja je dem okratska i socijalna, doveli su do među
sobnog zbližavanja građanskih i lijevih partija, doveli su
do toga da se zanem are njihove tradicionalne ideologije
i istakne u prvi plan diskusiju o pojedinim problemima,
bez obzira da li su oni više ili m anje obilježeni ideološ
kim vrijednostim a.
P roširenje državne djelatnosti prisililo je p artije da
form uliraju program e koji se tiču zapravo svih dru štv e
nih sektora. I ta pojava djeluje u obrnutom sm islu s ob
zirom na p artijsko obilježje „ideološka-zatvorena”, dok
jača njihovu prirodu „robne kuće” koja može nešto po
nuditi svakom čovjeku.
Sve veći značaj ekonom skih i društveno-političkih
problema konkretnog karak tera i sm anjenje ideoloških
pitanja u neposrednom smislu (kapitalizam, socijalizam,
kršćanstvo, itd.) praćeni su jačanjem značaja nem ateri
jalnih vrijednosti. Za dio mlade genracije postaje zna
čajna upravo revandikacija (politička) koja nije neposred
no povezana s m aterijalnim napretkom , kao što je, na
prim jer, širenje participacije na sve društvene oblasti,
problemi odgoja, ženske em ancipacije, ekološko pitanje.
U vezi s prim atom vanjskopolitičkih p itan ja u odno
su n a unutrašnjopolitička nemoguće je izvršiti bilo kakvu
generalizaciju. Ni u državam a u kojima je odlučeno o
pripadnosti NATO paktu i EEZ te značajne rasprave Oko
vanjske politike nisu bile pošteđene unutrašnjopolitičkih
rasprava. Problem i kao što je opstanak u NATO-u (na
prim jer, Francuska, Danska, Nizozemska), odnosi Istok-
-Zapad (na prim jer, Francuska, Savezna Republika N je
mačka), politika razoružanja (na prim jer, engleska Labour
party) predstavljali su i strastvene unutrašnjopolitičke te
me. Isto se može reći za problem pristupanja Evropskoj
zajednici, što je imao velikog utjecaja na partijske siste
me Norveške i Danske.
1 Krilatica koju je lansirao F. J. Strauss sedamdesetih godina
u SR Njemačkoj.
223
U odnt'su n a m noštvo društv enih prom jena do ko
jih je došlo u partijam a, potreban je m anji broj objaš
n jen ja nego što to zahtijevaju kontinuitet i stabilnost p a r
tijskih sistem a u Evropi. Time se, naravno, ne želi reći
da n ije bilo izravnih pokušaja da se uzdrm aju sistem i
postojećih p artija. U Zapadnoj N jem ačkoj, počevši od
1945, na federalnim i pokrajinskim izborim a sudjelovalo
je više od stotinu partija, ali su sam o dvije (i pol) zaista
i doživjele uspjeh.
O bjašnjenje visokog stu p n ja ko n tin u iteta i stabilno
sti partijsk ih sistem a u Evropi m ora biti svedeno na sub
jek tiv n e i o bjektivne činioce.
K vote izbornog trž išta se u pravilu pripisuju veoma
stabilnom broju „velikih akvizitera” . Jedan od uzroka je
u tom e što je izborna d jelatnost znatna, a ona izaziva i
znatno sm anjenje m ogućnosti da se m obiliziraju novi bi
rači. Na drugom m jestu, preferencija za neku p artiju če
sto se ostavlja u nasljeđe, iz generacije u generaciju, un u
tar iste obiteljske grupe, a zatim jača u povezanim inte
resnim grupam a. O dvajanje od političke orijentacije, svoj
stveno okolnom am bijentu, zahtijeva od individuum a ve
ćinom visoku (psihološku) cijenu.
Ali, postoje i objektivni činioci. Zatvorenost2 većin
skih izbornih sistem a, dodjela financijskih potpora p ar
tijam a, stupanj personalizacije neke p artijsk e politike (na
prim jer, sistem i s „prvim m inistrom ” kao što su u Engle
skoj ili Saveznoj Republici N jem ačkoj, gdje vlada supar
ništvo između prem ijera i lidera opozicione p artije, ili
između kancelara d opozicijskog kandidata za kancelara)
prim jeri su za restriktivne uvjete koji u izbornoj trci da
ju prednost uspostavljenim partijam a. Tu je još jedan či
nilac kojeg je vrijedno zabilježiti. Neke su zemlje došle
dotle da su uspostavile sistem institucijskog posredovanja
između vlade, adm inistracije i velikih interesnih grupa
(„neokorporatdvizam”), tako da je partijski sistem u biti
lišem m om enta odlučivanja i često ograničen isključivo
na funkciju legitim acije a posteriori. Švedska, Norveška
i A ustrija su u tom sm islu avangardne, ali i u drugim
zem ljam a ta m etoda posredovanja i odlučivanja um anju
je značajnije političke alterative, a kao posljedicu toga,
j m ogućnosti za znatna p re stru k tu rira n ja p artijskih si
stem a. K asnije ćemo vidjeti kako te tehnokratske i neo-
224
karporativističke težnje ne rješavaju društvene proturječ
nosti i kako. dapače, u stanovitoj m jeri stvaraju i nove.
Tipologija evropskih partijskih sistema. Sistem i par
tija mogu biti obilježeni povezanošću konkurencije i koa
licije. Tko je s kime u konkurenciji i tko se s kim e po
vezuje? P artije su u međusobnoj konkurenciji, ali ne ne
ograničeno i ne s istim intenzitetom i u svim pravcim a.
One se najčešće koncentriraju n a (pokretnim) graničnim
linijam a koje odvajaju njihovo glavno m anevarske polje
od onih p artija koje se ideološki i društveno nalaze u nji
hovoj neposrednoj blizina. P artije često stupaju u koali
ciju — p rije i nakon izbora — da bi pojačale svoj u tje
caj, budući da se nad svakim partijskim sistem om nad
bija nužnost da form ira većinu, bez koje nije moguće do
spjeti do političkih odluka u sistem u koji se tem elji na
konkurenciji. Različiti oblici putem kojih se svaki pu t
izražavaju konkurencija i koalicija ipak nisu dovoljni da
»'bilježe p artijski sistem. Mnogo su važniji drugi indika
tori kao što je broj p a rtija i njihova ideološka orijenta
cija (posebno, ideološka distanca između jedne i druge
partije). Na 1em elju tih elem enata, naim e na tem elju broja
partija koje ih sačinjavaju i ideologija koje su tu u kon
kurenciji ili koaliciji, valja klasificirati i uspoređivati p ar
tijske sisteme.
1. D vopartijski sistem. Taj sistem, koji se nekim a či
ni prirodnim , predstavlja iznim ku u Evropi (i ne samo
iu). Od zemalja što smo ih uzeli u obzir sam o dvije da
nas p rip ad aju tom tipu: Velika B ritanija i A ustrija. Ovaj
potonji, međutim , ne predstavlja još utvrđeni dvopartij
ski sistem, budući da tek od 1966. može biti pripisan toj
kategoriji, dok se Engleska od 1974. hvata ukoštac s kri
zom većinskog principa.
O bilježje je dvopartijskog sistem a da se u trk a za
ostvarivanje parlam entarne većine vodi između dvije ve
like partije. U pravilu jedna od dviju p artija osvaja ve
ćinu m jesta u parlam entu i sam a form ira vladu, dok je
opoziciona p artija dovoljno jaka da može predstavljati
političku alternativu koja će u narednim izborim a moći
izazvati sm jenu u vladi. U dvopartijskom sistem u dvije
su velike p artije obično u međusobnoj konkurenciji za
osvajanje centralnih glasova, gdje se pretpostavlja da se
nalazi veldkii dio fluktuirajućih birača. To pospješuje me
đusobno zbližavanje program a i partijskih praksi, što
također zahtijeva analogan proces među m išljenjim a bi
rača. Ako se ideološki razdor između m išljenja birača po
jača (na prim jer, zbog neke krdze) dvopartijski sistem je
izložen velikoj kušnji. To pokazuje engleski prim jer. P ar
tije su istodobno potaknute na to da se kreću prem a cent-
226
cuskoj, golisti 1951. i pužadisti 1956; u Finskoj grupe sit
nih posjednika početkom sedam desetih godina; sam o u Ita
liji su neofašisttička i m onarhistička p artija nakon pede
setih godina zadobile srednji broj glasova oko 7%).
Relativnoj snazi ideološki ekstrem nih političkih okup
ljan ja odgovara relativna slabost p artije ili partija koje
i>redstavljaju politički centar. U Francuskoj je za vrije
me četvrte republike ovaj potonji bio form iran od soci
jalista, dem okršćana d liberala; u Finskoj je od strane
Agrarnog je d in stv a'P artije centra i, djelomice, socijalde
m okrata; u Italiji od stran e demokršćana.
Za form iranje većine najčešće se ne nalaze u kon
kurenciji socijalistički i nesocijalistički blok. U Italiji i
u Finskoj su DC, odnosno A grarno jedinstvo/P artija cent
ra na vlasti od 1945, a svaki pu t se objedinjuju s dru
gim m anjim form acijam a desnice i ljevice. U tim se siste
mima i uključenje kom unista u vladu ostvaruje putem
koalicija s građanskim partijam a.
Takav je tip razvoja blokiran u Francuskoj 1958. go
dine prom jenom vlasti: predsjednički sistem, većinski iz
borni sistem i, do konca šezdesetih godina, sretan blok
konzervativnih p artija bitno su pridonijeli sve do konca
šezdesetih godina određenju dualističke strukture. Odgo
vor velikih p artija ljevice bila je zajednička odluka da
form iraju savez ljevice. Ali, počevši od 1977. zaoštrili su
se dugo potiskivani sukoba u n u ta r blokova ljevice i dec-
nice, tako da se nazire povratak strukturalnim obilježji
ma svojstvenim franouskom sistem u za vrijem e četvrte
rppublike: p artije ljevice bile su slabe i prijetilo im je
krilo ekstrem ne desnice i krilo ekstrem ne ljevice u Oblasti
ideološki polariziranog partijskog sistema.
V išepartijski polarizirani sistem dovodi, između osta
log, do niza posljedica: kom parativno visoke nestabilno
sti vlada, dugoročnog jačanja ekstrem nih p artija i slab
ljenja onih na centru, široke lepeze ideoloških ponuda
biračima, čemu odgovara, s druge strane, njihov slab u t
jecaj na form iranje većine.
I p artijski se sistem i m ijenjaju, tako da se u razli
čitim razdobljim a mogu susresti različiti tipovi sistema.
Pako je, na prim jer, »klasična« engleska dvopartijnost
u jednom dugom razdoblju bila tropartijnost, dok se aust
rijska tro p artijnost transform isala u dvopartijnost. Pa i
um jerena višepartijnost, kakvu nalazimo u Danskoj (a
prije toga u Norveškoj), otkriva težnje ka polariziranoj
višepartijnosti. U toj su tipologiji partijskih sistem a obu
hvaćena in dustrijski razvijena kapitalistička društva u
Evropi koja im aju stanovite dimenzije. Nisu uzimane u
obzir male evropske zemlje (Luksemburg, M alta, Island),
227
0 kojim a će biti riječi u odnosnim poglavljim a, n iti kapi
talistička društva koja su slabo ekonom ski razvijena i
čiji je poljoprivredni sektor još relativno širok, koja se
nalaze u EEZ (Irska i Grčka) ili nam jeravaju u nju ući
(Španjolska i Portugal).
Osobito u evropskim »zem ljam a u razvoju« postoje
1 p artije koje se ne mogu klasificirati u šest ran ije spo
m enutih tem eljnih političkih težnji i koje stoga stvaraju
drugačije s tru k tu riran e partijske sisteme, što dijelom još
nisu stabilizirani. Razlozi različitog razvoja nalaze se u
kasnom stv ara n ju tih sistem a, u kadšto produženom su
parn ištv u m eđu p artijam a zbog d ik tatu re (Grčka, P o rtu
gal, Španjolska) i u socijalnoj s tru k tu ri takvih zemalja,
koja se, u odnosu na naprednije evropske zemlje, poka
zuje zaostalom i obilježena je različitim procesim a poli
tičke transform acije. To vrijedi ponajprije u odnosu na
građanske p artije koje se m oraju prilagoditi seoskim i
sitnoburžoaskim slojevim a tradicionalističke orijentacije.
Veća sličnost s tem eljnim političkim strujam a koje
postoje u drugim zem ljam a susreće se među lijevim p ar
tijam a (više m eđu kom unističkim nego među socijalistič
kim partijam a). R elativno skrom an uspjeh lijevih p artija
u Irskoj, Grčkoj i Španjolskoj mogao bi biti rezu ltat po
nekad shem atskog prenošenja političkih ciljeva koji su
svojstveni industrijski razvijenim zem ljam a na društva
s tru k tu riran a na posve drugačiji način. U spjeh građan
skih p artija mogao bi, upravo, ovisiti o njihovoj većoj
sposobnosti prilagođavanja specifičnim nacionalnim uv
jetim a.
U slijedećim ćemo paragrafim a form ulirati nekoliko
općih razm atran ja i izvršiti usporedbe što se odnose na
tem eljne težnje p artija koje d je lu ju u najvećim i n ajraz
vijenijim evropskim zem ljam a. S redišnju će tačku pred
stavljati usporedba između p a rtija koje postoje u razvije
nim zem ljam a EEZ i, posebno, u četiri zapadne zemlje
(Francuskoj, Velikoj B ritaniji, Italiji i SR Njemačkoj).
O dmah poslije toga bit će razm otrene visoko razvijene
industrijske zem lje koje ne pripadaju ni EEZ ni (izu
zev Norveške) NATO paktu, to je st neutralne zemlje
(Finska, A ustrija, Švedska, Švicarska).
Tek će se usput pozivati na zem lje Zapadne Evrope
koje su još uvijek skrom no razvijene, a čiji su partijski
sistem i veoma osobeni (Irska, Grčka, Portugal, Španjol
ska) i n a zemlje koje su organizirane u m ale države (Is
land, Luksem burg, Malta).
K om unističke partije. Samo u tri najnaprednija ev
ropska društva postoje kom unističke p artije koje, dobi
vajući broj glasova koji oscilira izm eđu 20 i 30% (ili vi
228
še), predstavljaju značajne činioce svojih partijskih siste
ma. Riječ je o Italiji, Francuskoj i Finskoj. Pored toga,
još samo u tri zemlje Južne Evrope, to jest Portugalu,
Španjolskoj i Grčkoj, kom unističke partije im aju kvanti
tativno znatan uticaj. Dok je snaga Islandske kom unistič
ke p artije zanemariva, ako se prom atra s obzirom na
skrom nu brojnost stanovništva te zemlje koja iznosi oko
220 000 stanovnika, u svim su drugim evropskim zemlja
ma komunističke partije, kad je riječ o njihovom birač
kom utjecaju, male ili veoma male formacije.
P rije drugog svjetskog rata najveća je komunistička
p artija u Evropi bila njemačka, koja je dobivala u pro
sjeku 13% glasova. Izišla oslabljena iz rata, uskoro je
izgubila svaki utjecaj na birače u Zapadnoj Njemačkoj
kako zbog uspostavljanja režim a koji se tem eljio na sta
ljinističkom komunizmu u Istočnoj Njemačkoj tako i zbog
hladnog rata. Poslije 1945. K om unistička p artija F ran
cuske, a osobito Italije, znatno je proširila svoju izbor
nu bazu, u prvom redu zbog svog sudjelovanja u nacio
nalnom P okretu otpora. Pa ipak, relativna se snaga ko
munističkih partija u Italiji, Francuskoj, Finskoj i u tri
južnoevropske zemlje sa slabom ekonomskom razvijeno-
šću (Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj), pored osobite djelo
tvornosti mobilizacije što ju izvršio P okret otpora, objaš
njava drugim razlozima. K om unističke su p a rtije imale
posebne mogućnosti razvoja tamo gdje je proces indust
rijalizacije potaknut relativno kasno, tako da je politič
ka em ancipacija širokih masa, koje su hile istrgnute iz
tradicionalnih ekonom skih stru k tu ra i uronjene u pro
cese urbane industrijalizacije, došla u isto vrijem e kad i
izravna konkurencija među kom unističkim i socijaldemo
kratskim p artijam a ili, pak, socijalističkim partijam a, kad
je bilo riječi o osvajanju tih novih političkih subjekata. S
druge strane, m eđutim , kom unističke su partije ostale
većinom slabe u zem ljam a brze industrijalizacije. Tu su
socijaldem okratske/socijalističke partije, koje su već us
pjele vezati za sebe p ro le tarijat koji je tek nastajao, bile
u stanju zadržati tu povezanost i unatoč konkurenciji ko
m unističkih p artija što su se na političkoj sceni pojavile
tek oko 1920. godine.
K akva je socijalna baza kom unističkih p artija u eko
nomski razvijenim zemljama Zapadne Evrope kojima se
nam jeravam o pozabaviti? Nema sum nje da većinu bira
ča PCI čine radnici, no uz njih se nalazi i znatan dio
srednjih sloieva ko j; obavljaju službeničke poslove ili ra
de samostalno. P revlast radnika među komunističkim bi
račima jača je u Finskoj nego u Italiji i Francuskoj. U
te tri zemlje kom unističke partije im aju veće radničko
229
sljedbeništvo nego socijaldem okratske/socijalističke par
tije. U Italiji, gdje je poljoprivredni sektor još uvijek jak,
veća je prisutnost poljoprivrednika m eđu kom unističkim
biračim a (sitni posjednici, najam nici, težaci). I tradicio
nalno sitno građanstvo (zanatlije, trgovci) daje znatan
kontingent biračim a PCI.
Dok su radnici u relativno visokoj m jeri zastupljeni
na organizacijskoj i srednjoj razini, i njihovo je prisustvo
u vladajućim grupam a brojnije u kom unističkim p artija
ma nego u bilo kojoj p a rtiji s drugačijim težnjam a, ipak
je očigledno da elem enti koji potječu iz srednjeg sloja ili
profesionalni političari (»partijski funkcionerd«) um anju
ju sveukupnu kvotu što je oni predstavljaju.
Toj složenoj form aciji odgovara socijalna stru k tu ra
rukovodeće razine koja se diferencira s obzirom n a poli
tičke težnje u n u ta r partije. Tradicionalističku liniju naj
žilavije zastupaju radnici; oni koji pripadaju starijim
generacjam a im aju jači osobni odnos spram Sovjetskog
Saveza. R eform atorsku liniju predstavljaju, međutim ,
mlađi koji pripadaju srednjim slojevim a i koji su bolje
obrazovani, oni koji su u većoj m jeri integrirani u poli
tički sistem tim e što pokrivaju javne službe i oni koji
im aju slabe osobne odnose sa Sovjetskim Savezom ili čak
nikakve.
K omunističke su p artije dugo vrem ena zanem arivale
da se pozabave brzim rastom srednjih slojeva koji se
bave ovisnim poslovima. U prošlosti se njihova pažnja
usredotočila na radnike, n a poljoprivrednike i na srednje
slojeve koji su pripadali sitnom građanstvu, to je st na
društvene grupe čiji je postotak među proizvodnim sta
novništvom bio u opadanju. Tek je posljednjih godina
zam ijećena veća pažnja spram srednjih slojeva koji se
bave ovisnim poslovima, tako da i one kom unističke p ar
tije koje su najviše vezane za tradiciju pokazuju da su
sprem ne da osvoje pripadnike srednjih slojeva izlazeći
u su sret njihovim interesim a i njihovim orijentacijam a sa
program atskim koncesijam a.
Izm eđu ostalog, kom unističke p artije vrše jak utjecaj
na sindikalni pokret samo u zem ljam a u kojim a raspo
lažu jakom izbornom bazom. U talijanskom i francuskom
sistem u gdie djeluju znatno politizirani sindikati (ten
dencijski sindikati), oni vrše odlučujući utjecaj na po
našanje d v aju naj jačih sindikata u svojim zem ljam a (CGIL
CGT — G eneralni savjet rada Italije i G eneralni rad
nički savjet), koji se, m eđutim , ne sastoje samo od rad
nika komunista. I u Finskoj radnici predstavliaju rela
tivno jaku stru ju u n u ta r jedinstvenog sindikata (SAK)
koji je pretežno socijaldem okratske orijentacije. Što se
230
riče ostalih komunističkih partija, samo engleska vrši
sindikalni utjecaj koji u znatnoj m jeri prevladava nje
gov relativno nizak postotak među biračim a.
K omunističke p artije Zapadne Evrope sm atraju za
padni sistem monopolističkim državnim kapitalizmom , to
jest kapitalističkim sistem om gdje se financijski i mono-
polistički kapital u tolikoj m jeri isprepliće s državnim
aparatom , tako da se mogu njim e služiti kao instrum en
tom za izrabljivanje i tlačenje svih nem onopolističkih slo
jeva. Da bi se taj sistem srušio, sm atraju da je nužna po
litička i ekonomska akcija što je razvija savezništvo kla
sa i antim onopolističkih srednjih slojeva, u kojim a bi pro
letarijat, a to znači kom unistička partija, imao rukovo
deću ulogu. N ajznačajnije bi političko sredstvo trebale
predstavljati stru k tu ra ln e reform e, koje bi omogućio pri
m jereni p ritisak baze i posredovanje političkih pred
stavnika.
Među tim reform am a središnje m jesto zauzim aju
m jere podržavljenja i planiranja što ih prim jenjuju p ar
lam ent i vlada. Izuzetak predstavlja PCI koja iznosi
ograničene zahtjeve za podržavljenje (farm aceutska in
dustrija i šećerane), a to se u prvom redu objašnjava či
njenicom da je javni ekonom ski sektor koji postoji u Ita
liji, zbog politike nacionalizacije koju je provodio faši
zam, raširen iji od onih koji postoje u svim drugim za
padnoevropskim zemljama. Zbog tih su razloga u Italiji,
prije nego drugdje, u prvi plan stavljeni problem i efek
tivnog i dem okratskog planiranja i alternativni model
potrošnje.
Sukobi u n u ta r kom unističkog pokreta tiču se dvaju
pitan ja: a) načina shvaćanja dem okracije i pravne drža
ve; b) odnosa sa Sovjetskim Savezom (to je pitanje u ve
zi sa prijašnjim ). S obzirom na to koje se od tih dvaju
pitanja, te dakle koji karakteristični elem ent »evrokom u-
mzma« želi istaknuti, govori se o »kom unistim a refor
matorim a« ili o »autonomistima«, dok se za pobornike
protivnog stava, koji predstavljaju lenjinizam i dijelom
staljinizam , općenito upotrebljava definicija »tradiciona
listi«.
Tamo gdje su za to im ale mogućnosti, komunističke
su p artije Zapadne Evrope surađivale u parlam entarnim
ristem im a svojih zemalja, često na apsolutno konstrukti
van način. Zbog tih razloga, prvi se razdor koji smo ra
nije spomenuli ne tiče tog praktičnog ponašanja, koje mo
že biti rezultat isključivo taktičkih razm atranja, nego
se tiče principijelne pozicije što su je te p artije zauze
le s obzirom n a model dem okracije i pravne države svoj
231
stvene građanskom političkom sistem u. Položaj kom uni
sta reform atora obilježen je slijedećim ciljevim a:
a) sačuvati pravo na političke slobode što ih je osvo
jila buržoazija d a bi ih se potpunije ostvarilo u socijali
stičkom sistem u;
b) zaštititi principijelno višepartijski sistem i parla
m en tarn u dem okraciju i za vrijem e i nakon prijelaza u
socijalizam;
c) svakako osigurati glasove većine birača: to znači
p rih v atiti i raspuštan je socijalističke/kom unističke vlade
nakon protivnog glasanja stanovništva;
d) slijediti dosljedan princip politike reform i (struk
turalnih) koji bi se provodio bez pribjegavanja sili i ogra
ničiti prim jenu sile sam o n a slučajeve izuzetne i nedvo
smislene političke nužde koja proizlazi iz prim jene sile
reakcionarnih snaga.
Tradicionalistički se kom unisti razlikuju od refor
m atora ne toliko zbog najčešćeg odbacivanja tačaka na
koje smo sada podsjetili, nego zato što su, kad je o tim
tačkam a riječ, am bivalentni i d aju prostora nesporazu
mima.
S obzirom na problem suradnje izm eđu kom unistič
kih partija, autonom isti su svakako suglasni s neograni
čenom autonom ijom nacionalnih kom unističkih partija
prilikom određivanja njihove politike, te se stoga opiru
prijedlozim a o partiji-vođi što ih ističe Sovjetski Savez
u okviru »proleterskog internacionalizm a«. To ne znači
p rekid s Moskvom, nego odnos al pari (partnership) koji
bi bio k ritički i solidaran. N asuprot tome, tradicionalisti
podliježu hegem onističkim pretenzijam a Sovjetskog Sa
veza.
Na tem elju toga, ne čudi da evrokomunistdčke p arti
je u oblasti vanjske politike, tem eljeći se na svom nacio
nalnom interesu, zauzim aju položaje koji su, na prim jer,
izdiferencirani s obzirom na EEZ ili NATO, dok tra d i
cionalističke p artije kopiraju sovjetsku vanjsku politiku.
Ali, bilo da se rad i o reform atorskim ili tradiciona
lističkim partijam a, lenjinistički model p artije ostaje u
biti n etaknut. Osim Talijanske kom unističke p artije i
Švedske p a rtije nije bilo pokušaja za stvarnu dem okra
tizaciju »dem okratskog centralizm a«. P a ipak. unatoč sli
ci koju p ružaju o sebi i unatoč njihovoj ideologiji orga
nizacije, u mnogim su kom unističkim partijam a protu
rječnosti tako jake da se m anifestiraju u unutrašnjim
sukobima, a nerijetko i u organiziranim strujam a, koje,
međutim , sve kom unističke p artije sm atraju nelegitim
nim. Koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina, na
kon sovjetsko-kineskog sukoba, došlo je do razdora i os
232
novane su komunističke partije maoističke orijentacije.
Sedam desetih su se godina u nekim zemljama tradicio
nalističke siru je odvojile od kom unističkih p artija orijen
tiranih u reform atorskom smislu (Švedska, Velika B rita
nija, Finska i, prem da privrem eno, Španjolska).
Politika savezništava kom unističkih p artija ovisi u
prvom redu o prilikam a koje vladaju u sistem ima nacio
nalnih partija. I ideološka orijentacija ima svoj značaj,
jer što je dublje u nekoj p artiji ukorijenjena težnja u
korist reformi, tim je veća okrenutost ka suradnji i kom
promisu s drugim partijam a te, stoga, m anja inklinacija
da se na otvoren ili prikriven način podržavaju hegemo-
nističke pretenzije u odnosu na druge komunističke par
tije. Općenito uzevši kom unističke m ini-partije koje dje
luju u zemljama gdje je jako socijaldemokratsko i soci
jalističko prisustvo, nastoje uspostaviti suradnju s poto
njim grupicama, ili barem s njihovim lijevim strujam a.
U Finskoj su kom unisti sudjelovali u vladinim koalicija
ma u prvom redu sa socijaldem okratim a i građanskom
partijom centra, dok je m anjinsko krilo, tradicionalističke
tendencije, dugo vrem ena bilo u žestokoj borbi protiv te
politike savezništava. U i tali j i PCI prije svega traži sa
vezništvo sa DC (»povijesni kompromis«), gdje bi treba-
1: sudjelovati i socijalisti: dok francuski komunisti, ni
kad je riječ o takvom ograničenom cilju, nisu .pokazali
dovoljnu sprem nost za suradnju i kompromis.
PCI je prethodnica reform atorskog komunizma. Ona
je razvila i oživotvorila tu političku liniju prije svih os
talih i s najvećom dosljednošou. Ali, nakon sovjetske in
tervencije u Cehoslovačkoj, koja je za mnoge kom unistič
ke partije Zapadne Evrope značila zaokret ka evr©komu
nizmu, i Španjolska kom unistička partija je stala u red
boraca za taj pokret, a trenutno je među svima otišla
najdalje u tem eljnoj kritici Sovjetskog Saveza. Tradicio
nalističku težnju, međutim , predstavljaju komunističke
partije Danske, Grčke (PCG), Luksem burga, A ustrije.
Portugala, Irske i Savezne Republike Njemačke.
K om unistička parlam entarna grupa u evropskom
P arlam entu okuplja danas u prvom redu talijanske i
francuske kom uniste.3 Tako se u oblasti evropske poli
tike suprotstavljaju dvije različite strategije. Talijanski
su kom unisti razvili izravnu liniju za dem okratizaciju Za
jednice i aktivno surađuju u nutar P arlam enta, dok fran
cuski kom unisti zadržavaju obram eni položaj i suprot
233
stav ljaju se kako prestanku nacionalnog su v em iteta u
korist Zajednice tako i širenju evropske integracije.
K omunističke p artije nisu osnovale nikakvu orga
nizaciju međusobnog sporazum ijevanja u oblasti Zapad
ne Evrope. To je rezu ltat — osim suprotnosti oko sadr
žaja njihovih politika i njihove ideologije, koje dijele au
tonom iste od tradicionalista — i opozicije Sovjetskog Sa
veza sp ram prisustva m eđunarodnih organizacija što bi
okupljale kom unističke p artije u Zapadnoj Evropi, koje bi
bile neovisne od njega i koje se, eventualno, u duljem
razdoblju ne bi mogle kontrolirati. Politička se koordina
cija stoga postiže putem plenarnih sjednica kom unističkih
p artija istočnoevropskih i zapadnoevropskih zem alja (po
sljednja je održana 1976. u Berlinu), užih konferencija
k om unističkih p artija Zapadne Evrope koje djeluju u re
lativno homogenim područjim a i putem neform alnih su
sreta do kojih dolazi ponajprije među partijam a koje na
m jeravaju voditi politiku evrokom unizm a.
L ijeve socijalističke partije. Zbog njihovog skromnog
značaja u kvantitativnom sm islu u sistem u p artija Za
padne Evrope, n a ovom ćemo m jestu tek u kratko spome
n u ti lijeve socijalističke partije. N ajveći dio njih osnovan
je koncem pedesetih godina i početkom šezdesetih. U
N orveškoj, Finskoj, Nizozemskoj i Francuskoj one su u
prvom red u rezu ltat lijevih otcjepljenja od socijalističkih
p artija koje su se pomicale nadesno. U Danskoj je bilo
posrijedi odvajanje od kom unističke partije, dok je u
Italiji došlo do odvajanja lijevog krila p artije koje se
već moglo d efinirati kao lijevo socijalističko, to jest PSI.
K arak teristika je lijevih socijalističkih p artija da su
sm ještene na sredini između socijalista i kom unista, te
da svoju kritiku upućuju i jednim a i drugim a. Posebno
se protive: a) dogmatskom kom unizm u i centralističko-
-.lu to ritam o m kom unizm u (osobito m oskovske orijentaci
je); b) h iperparlam entarizm u socijaldem okratskih/socija
lističkih p artija i, djelomično, njihovom reform izm u, bu
dući da su »revolucionarni« ciljevi ne samo prisutni na
različit način nego su i drugačijeg značenja.
U spjeh lijevih socijalističkih p artija bio je do sada
veoma ograničen. Postotak prikupljenih glasova iznosio
je između 2 i 4% (ponekad i manje), s izuzetkom narod
nih socijalista u Danskoj koji su u prosjeku dosezali 7%.
Samo talijanska Socijalistička p artija posjeduje širi po-
Mtičiki sp ek tar od prethodnih, budući da je u različitim
prilikam a, tokom posljednjih desetljeća, prešla prag od
10°/o.
Lijeve socijalističke partije posjeduju biračku bazu
u kojoj je radničko prisustvo m anje dom inantno nego u
234
komunističkim partijam a, prem da to prisustvo ima ana
lognu težinu kao i u socijaldemokratskim /socijalističkim
partijam a. One, s druge strane, izgledaju naročito pri
vlačne za intelektualne slojeve koji obavljaju nezavisne
poslove. Prem da bi bilo pogrešno govoriti o »partijam a
intelektualaca«, ipak je postotak ljudi koji pripadaju tom
sloju članova, funkcionera i rukovodilaca, veoma visok.
Lijeve su socijalističke partije prem alene da bi mog
le obavljati neku značajniju ulogu u sindikatim a: to vri
jedi ponajprije za zemlje u kojima sindikate 'kontrolira
ju socijaldem okrati (Norveška i Danska, gdje je zapravo
izražena recesivna težnja), dok više prostora im aju tamo
gdje postoje sindikati s izraženim političkim težnjam a,
koji, kao takvi, potiču pluralizam m išljenja (Italija, F ran
cuska, Finska do 1969).
Birači i članovi lijevih socijalističkih partija pred
stavljaju pretežno heterogenu grupu. Među njim a se, na
ime, nalaze ne samo pobornici kom unističkih i socijalde
m okratskih p artija koji su razočarani nego i lijevi libe
ralni pacifisti (Norveška, Danska), radikalni lijevi kato
lici (Francuska), pripadnici studentskog pokreta i, dije
lom, aktivisti različitih ekstrem ističkih struja ljevice (troc-
kisti, maoisti, itd.). N erijetko, one i sljedbenicim a p arti
ja tradicionalne službene ljevice daju mogućnost da izra
ze »protestni glas« prilikom političkih izbora. No, češće
lijeve socijalističke partije privlače (mlade) ljude za ko
je vrijednosti kao što je sam oostvarivanje, participacija,
seksualna sloboda i ideološke pozicije uopće im aju veći
značaj od »pitanja k ruha i onog što ide uz to«, naime
neposrednih m aterijalnih interesa koji su kod tih ljudi
srednjeg sloja što se bave ovisnim poslovima zadovoljeni
u mi eri koja im relativno dostaje.
Dvije se opasnosti nalaze pred lijevim socijalističkim
partijam a, a one ovise također, ali ne samo, o njihovoj
organičenoj dim enziji. S jedne strane, uoravo zbog jača
ni a njihove izvanparlam entam e djelatnosti, često se otva
raju grupam a koje ne žele sudielovati u institucionalnom
političkom sistem u: na taj način zapadaju u opasnost li
jevog ekstrem ističkog sektaštva. S druee strane, budući
da pretežno dobijaju glasove u socijaldemokratskom/so
cijalističkom izbornom području, mogu biti izložene pri
tiscima koji potječu iz tih partija i koji su usm jereni na
to da opet pridobiju barem dio glasova na parlam entar
noj razini: drugim riječima, da zauzmu tolerantan stav
spram m ladih socijaldemokrata, kako ne bi morali pre
uzeti odgovornost za »veće zlo« (vladu samih građanskih
partija). O datle za te partije proizlazi opasnost da par
lam ent za njih postane glavno polje djelovanja, kao što
235
je to kod socijaldem okrata, s tom razlikom što su cilje
vi kojim a strem e lagano pom aknuti ulijevo. Do sada so
cijalističke lijeve p artije nisu uspjele ukazati nd na ka
k av u v je rljiv izlaz iz te dilem e izm eđu ideološkog sek-
taštva i parlam entarnog oportunizm a.
M eđu p artija m a što smo ih sada razm otrili, samo
N arodna socijalistička danska p a rtija im a svoje zastupni
ke u evropskom P arlam entu, gdje se priključila kom uni
stičkoj parlam entarnoj grupi. Pored toga, nijedna lijeva
socijalistička p artija nije član Socijalističke intem acio-
nale.
S ocijaldem okratske/socijalističke partije. Socijalde
m okratske/socijalističke p artije (PS) predstavljaju u Za
padnoj Evropi težnje koje su mnogo jače od onih što su
svojstvene radničkom pokretu, te stoga predstavljaju n aj
jaču političku grupaciju m eđu svim a koje postoje u Ev
ropi. D anas one podržavaju više ili m anje širok program
d ruštvenih i ekonom skih reform i u interesu sirom ašnijih
i srednjih slojeva, u okviru građanskih sloboda i parla
m en tarn e dem okracije.
Ako se uspjesi socijalističkih p artija usporede sa
srednjim brojem glasova koji su prikupljeni n a izborim a
počevši od 1945, skandinavske su zem lje (Švedska i Nor
veška), zajedno s Velikom B ritanijom i A ustrijom , znat
no ispred, n a čelu, s otprilike 45% glasova. U vijek u ok
viru razvijenih industrijskih društava, Socijalističke su
p artije veom a slabe tam o gdje su se mogle razviti jake
kom unističke p artije (Italija, Francuska, Finska).
Slabost socijalističkih p a rtija u latinskim zem ljam a
(F rancuska i Italija) objašnjava se na tem elju različitih či
nilaca: a) zakašnjelom industrijalizacijom ; b) jakim anar-
hosindikalističkim strujam a, osobito u 19. stoljeću, koje
su principijelno odbacivale osnivanje partije (koja bi u
ono vrij em nužno bila »socijaldem okratska«); c) sužava
njem socijalističkog polja djelovanja, osobito počevši od
1945, što je djelo jakih kom unističkih pokreta. U tim je
zem ljam a konkurecija s drugim lijevim grupacijam a uči
nila socijalističke p artije, barem na riječim a, ekstrem i-
stičkijim.
U situaciji različitoj od prethodne, obilježenoj brzom
industrijalizacijom i sasvim drugačijom političkom kul
turom, razvoj engleske Labour P arty, koja je utem eljena
tok početkom ovog stoljeća kao politička ruka jakog sin
dikalnog pokreta, odvijao se s posve različitim obilježji
ma, kao što su bili brzo i principijelno priznavanje p ar
lam entarizm a, pragm atizam i naglašavanje potrebe za po
laganim i stupnjevitim reformizmom . Ta je reform istička
orijentacija relativno brzo prevladala i u skandinavskom
236
radničkom pokretu. N jem ačka je socijaldemokracija, koja
je predstavljala dom inantnu p artiju u Drugoj intem acio-
nali prije 1914, sm atrana radničkom partijom m arksistič
ke orijentacije. Zapravo, što se može vidjeti iz njezinog
ponašanja 1914. godine i 1918— 1919, reform ističke su
težnje bile duboko ukorijenjene u SPD.
Razdori u kom unističkim partijam a između 1917. i
1922. postavili su socijalističke partije pred tešku alter
nativu u njihovoj politici savezništava: surađivati s ko
m unističkim partijam a, uz opasnost da se prejudicira
ostvarenje ciljeva što su svojstveni liberalno-dem okrat-
skim političkim institucijam a, ili surađivati s buržoaskim
partijam a, uz rizik da se iz vida izgubi cilj transform a
cije društva u socijalističkom smislu. U nekim su zem
ljam a razdoblja suradnje socijalističkih i komunističkih
partija bila u cijelosti kraća nego što su bila ona obilje
žena sukobom. Do tih je perioda, u biti, došlo poslije
?934. i 1945. u okviru antifašističkih narodnih savezni
štava, u pokretu otpora za vrijem e rata i, počevši od
konca šezdesetih godina, nakon politike m eđunarodnog
popuštanja i kao posljedica teškoća do kojih je došlo u
nekim partijskim sistem im a oko form iranja vladinih ko
alicija.
Ako je reformizam , još od dvadesetih godina, pred
stavljao najznačajnije obilježje socijaldemokratske/sooi-
jalističke politike, do ograničavanja ciljeva za transfor
m aciju d ru štv a došlo je u nešto dužem vrem enskom raz
doblju i pod jakim utjecajem razvojnih uvjeta prisutnih
u različitim sistem im a nacionalnih partija. Sudjelovanje
u vladi (počevši od konca prvog svjetskog rata), koalicije
s liberalno-građanskim partijam a, prom jene socijalne
stru k tu re ili jednostavno prilagođavanje ponašanju gra
đanskih p artija, što je im alo uspjeha u razdoblju visoke
k o njunkture pedesetih godina — sve su to bili značajni
činioci koji su doveli do »m oderiranja« ekonomske i so
cijalne socijaldem okratske politike. Koncem pedesetih go
ri5na praksa gotovo svih socijalističkih p artija Zapadne
Evrope mogla je biti definirana kao socijal-liberalna, dok
je socijalistička ideologija, međutim , imala prom jenljivo
značenje i, u svakom slučaju, funkcionalno samo za re
toriku različitih socijalističkih partija.
U svakom slučaju, p artije što smo ih sada razm at
rali ostale su radničke. Oko 90% njihovih birača žive
od nekog ovisnog rada, dok za najveći dio tih partija
radniici p redstavljaju dvije trećine njihovog biračkog ti
jela. Postotak radnika opada nadasve u onim zemljama
gdje su prisutne jake komunističke partije i/ili kršćanski
pokreti radnika (Italija — osobito PSDI [Socijaldemokrat-
237
ska p artija Italije] — Francuska, Belgija, Nizozemska).
No, za razliku od kom unista, socijalističke p artije uspi
jev aju m obilizirati u znatnijoj m jeri kvalificirane radni
ke s višim prim anjim a. Od svih velikih lijevih partija, so
cijalističke dobivaju najveći postotak konsenzusa među
biračim a srednjih slojeva koji se bave ovisnim poslovi
ma, koji predstavljaju otprilike četvrtinu njihovog bi
račkog tijela. M eđu tim slojevim a socijalističke partije
dobivaju mnogo brojnije konsenzuse od onih što su ih
prikupile građanske p artije kod kategorija koje su niže
po kvalifikaciji i prim anjim a. Ali, budući da njihov us
pjeh nije ograničen na te kategorije, ni u tom se smislu
ne može govoriti o p artiji nižih slojeva.
Socijalističke su p artije »partije radnika«, prem da
loj definiciji nije moguće prispodobiti danas jedinstven
skup interesa. Ta je složenost interesa još složenija zbog
loga što se socijalna stru k tu ra rukovodećih grupa koje
se nalaze u n u ta r p artije u velikoj m jeri odvaja od stru k
tu re birača. P olitičari radničkog porijekla ne dospijevaju
više do rukovodećih položaja, dok su na toj razini i pre
kom jerno zastupljeni činovnici i funkcioneri. Rukovode
ći se kadar tih p artija reg ru tira ponajprije u oblasti ja v
nih ureda (adm inistracija i sektor školstva) i političkih
profesija (partijski funkcioneri kao i funkcioneri sindi
kata, poslanici). S individualnog stajališta, pretežno obi
lježje tog personala je st da posjeduje sveučilišno obra
zovanje, ili da potječe s profesionalnih položaja na vi
sokoj rizini. Iz te cjelovite pojave ne proizlazi izravno
►prilagođavanje« tih p a rtija na um jerenije pozicije. P ri
h v atljiv ija je pretpostavka da se form irala grupa pro
fesionalnih političara koja može djelovati na fleksibilan
način, prilagođavajući taktički vlastito djelovanje razli
čitim postojećim situacijam a, to jest pomičući se, već
prem a slučajevim a, nadesno ili nalijevo, ali uvijek u ok
virim a politike koja nije revolucionarna i koja je u stva
ri usm jerena u pravou države.
S indikati predstavljaju jedine interesne grupe kvan
titativnog značaja koje, n a društvenom planu, djeluju u
oblasti djelovanja socijalističkih partija. Pored njih, u
nekim zem ljam a i zadružni socijalistički pokret im a sta
n ovitu ulogu. Ali, za p artije što ih tu razm atram o, sin
dikati im aju nezam jenjiv značaj budući da u njim a d je
luje veliki broj birača.
Sindikati vrše znatan utjecaj na un u tra šn je kontro
verze koje su svojstvene socijalističkim partijam a. N jihov
uobičajeni stav koji je usm jeren na to da podržava p ra
vac p artija i da oslaibd razvoj opozicionih grupa ljevice
posp jesen je nizom uvjeta, kao što su visoki stupanj or
238
ganiziranosti sindikata, postojanje institucionalnih sple
tova, ili osobnih povezanosti (znatne jačine) i, konačno,
sindikalna strategija suradnje i relativno visoka ideološ
ka homogenost sam ih sindikata. P rim jere za situacije te
vrste dale su Švedska, Norveška i A ustrija. Međutim, ta
rekonstrukcija vrijedi samo uz pretpostavku opstojnosti
uvjeta relativnog društvenog m ira. Kad, naime, dolazi do
većih društvenih sukoba, ranije navedene prilike mogu
un u tar socijalističkih p artija stim ulirati upravo lijeve
tendencije. Čini se da to dokazuje engleska Labour P arty
i danska socijaldemokracija, gdje su situaaije akutnog
društvenog sukoba dovele sindikate do polarizacije unu
trašnjih pozicija i do znatne heterogenosti njihovih ideo
logija, a osim toga, otvorile su mogućnost ojačanim sin
dikalnim snagam a ljevice da vrše utjecaj u n u ta r partije.
Paradoksalno, recipročna je autonom ija lijevih p ar
tija i sindikata veća tamo gdje postoje politički kvalifici
rani sindikati lijevih tendencija, kao u Francuskoj i Ita
liji. U tom slučaju, u svim je sindikatim a slaba ideološka
homogenost, tako da se jaka konkurencija koja postoji
među lijevim partijam a nastavlja, da tako kažemo, unu
tar sindikata. Ta situacija ne samo da priječi čvrste veze
sa socijalističkim partijam a, kakve su one što smo ih ra
nije opisivali, nego nudi veće mogućnosti za razvoj lje
vica u n u ta r partija. Pojednostavljujući, u socijalističkim
se p artijam a Zapadne Evrope mogu razabrati dvije glav
ne težnje:
a) socijal-liberalna (Sozialliberalismus) koja prihva
ća ili je suglasna sa postojećim proizvodnim odnosima i
pokušava ostvariti socijalne reform e ne m ijenjajući ni u
kom slučaju postojeće institucionalne okvire, u okviru
kojih, dapače, stavlja naglasak na predstavničku struk
tu ru političkog sistem a;
b) socijal-reform istička (Sozialistisćher Reformism us)
koja n am jerava u socijalističkom smislu transform irati
kapitalističke proizvodne odnose i koja se stoga zalaže i
za mobilizaciju masa, priklanjajući se, međutim , u p rin
cipu, buržoaskoj dem okraciji.
P rijelaz iz jedne u drugu poziciju vrlo je fluidan, a
nadasve socijal«reformisticki stav očituje mnoge nijanse.
Možda je moguće bolje pojasniti razlike između dviju te
meljnih pozicija ako se pozovemo na neka kontroverzna
pitanja. Na prim jer, zajedničko upravljanje (M itbestim -
mung), shvaćeno kao kooperacija između rada i kapita
la, predstavlja za socdjal-liberalnu tendenciju konačni cilj
ekonomske dem okratizacije, dok za socijaliste reform iste
ono može u najboljem slučaju predstavljati »prijelaznu
etapu«, ili se pokazuje u cjelini nespojivim s ciljem eko
239
nomskog sam oupravljanja u oblasti dem okratskog plani
ranja. I »stvaranje radničke baze«, shvaćeno kao sudje
lovanje korisnika, ili šire, sudjelovanje u najam ninam a
ili kapitalističkom sistem u, kojega s jedne stran e nadgle
daju liberal-socijalisti, s druge stran e socdjalreformisti
pretežno odbacuju. P redm et su kontroverzi i zahtjevi lje
vice koji se tiču najširih intervencija u kapitalistički
sistem, kao što je podruštvl javan je najvažnijih in d u strij
skih postrojenja i financijskog kapitala ili usm jeravanje
investicija, ili drugi oblici državnog p laniranja ekono
m ije s obavezujućim posljedicama.
Koncem pedesetih godina i početkom šezdesetih, niz
je socijalističkih p artija Zapadne Evrope evoluiralo nali
jevo. To je razdoblje bilo obilježeno izbornim uspjesim a
i većim preuzim anjem rukovodeće odgovornosti od s tra
ne socijalističkih p artija . I poticaj ulijevo i izborni uspjeh
valja svesti, osim na specifične lokalne činioce, na dvije
činjenice koje predstavljaju njihove zajedničke uzroke:
a) politika popuštanja između Istoka i Zapada ponovno
je osvijetlila sukobe u n u tra šn je politike; b) konstatiran je
postojanja granica ekonom skog rasta, koji je do tada bio
snažan, usm jerilo je u većoj m jeri javnu pažnju na prob
leme d istribucije dohotka i na zaostalije javne sektore
(obrazovanje, zdravstvo, itd.). U toj situaciji, im ajući na
um u zadatke što ih je valjalo riješiti, m nogim su b ira
čima socijalističke p artije izgledale najkom petentnijim a,
dok je za neke članove i funkcionere tih p artija prilika
poslužila kao m otiv za zaborav oportunizm a p rijašn je fa
ze visoke k onjunkture.
»Razvoj ulijevo« zahtijeva jedno objašnjenje. Opće-
n :to uzevši, on ne donosi sobom i porast u n u ta r p artije
»lijeve stru je« u užem smislu, nego pom icanje u nutrašnje
ravnoteže kroz prijelaz od sporazum a centra i desnice
la sporazum lijevog centra. Naime, u gotovo svim soci
jalističkim partijam a prevladava centralistička stru ja ko
ja se, već prem a različitim situacijam a, otvara više na
desno ili više nalijevo.
Da je jačanje lijevih težnji realno, svjedoči i činje
nica da je u nizu socijalističkih partija, u znak protesta
protiv te »ponovne ideologizacije« došlo do razdora me
đu n ajtvrdokornijim desnim strujam a, koje su oživotvo
rile nove socijaldem okratske p artije sa bitno desnom ori
jentacijom (na prim jer, u Danskoj, Nizozemskoj i Luk
semburgu). Posrijedi su nove form acije koje su postale
glasnogovornici interesa čije je porijeklo u sigurnosti i
obrani status quoa (red, sigurnost, m oralni tradicionali
zam, jak a država, itd.).
240
U većini najnaprednijih zemalja Zapadne Evrope so
cijalističke su p artije tako jake, a komunističke (i even
tualno lijeve socijalističke) tako slabe da samim socijalis
tičkim p artijam a ne postavljaju značajne probleme li
jevog savezništva. U tim zemljama one vladaju same ili
uz toleranciju neke druge lijeve partije (što je dugo vre
m ena bio slučaj u skandinavskim zemljama) ili, a to je
najčešći slučaj, povezujući se sa buržoaskim partijam a,
osobito s liberalim a ili demokršćanima. M eđutim, u zem
ljam a gdje postoje jake kom unističke partije, pitanje sa
vezništva se danas postavlja na radikalniji način. Ovdje
suradnja s kom unistim a nudi socijalističkim partijam a
mogućnost da u većoj m jeri ostvare svoje ciljeve za tra n
sform aciju društva. Ali, i u tim zem ljam a odnosi snaga
su takvi da je nužno u strategiji za osvajanje vlasti uk
ljučiti i buržoaiske p artije (Italija, Finska), ili između
dvije p artije vlada suparnički odnos u okviru savezništva
narodnog fronta koji ih ponovno gura jednu protiv dru
ge (Francuska).
N ajjači kontingent u socijalističkoj parlam entarnoj
grupi evropskog Parlam enta4 predstavljaju SPD i engleski
laburisti. Ulazak Labour P arty (1975) izazvao je unutar
socijalističke parlam entarne grupe (koja je do tada bila
relativno homogena) proturječnost između pristalica i pro
tivnika EEZ, pa tako i izraziti spor oko šire evropske in
tegracije.
Heterogenost političkih pozicija socijalističkih p arti
ja koja se m anifestirala osobito koncem pedesetih i po
četkom šezdesetih godina izražena je ne samo u parla
m entarnoj grupi evropskog Parlam enta nego i u nadna
cionalnom tijelu socijaldem okratskih p artija Evropske za
jednice (od 1974), te u debatam a Socijalističke interna-
cionale (1951), koja je i dan-danas evropocentrična, una
toč svom svjetskom karakteru. Pojednostavljujući mno
go, može se reći da se međusobno suprotstavljaju dvije
temeljne pozicije. S jedne strane, perspektiva samoup
rav ljan ja u okvirim a podruštvljene i dem okratski plani
rane ekonom ije u njezinim najznačajnijim sektorim a: tu
tendenciju koja je vezana za m arksističku tradiciju po
državaju u prvom redu francuski i talijanski socijalisti,
ali i nizozemski i belgijski. S druge strane nalazi se soci-
jalno-liberalno shvaćanje s obilježjim a narodne partije,
čija su glavna obilježja u modelima zajedničkog ravno
4 Nakon izravnah izbora 10. lipnja 1979, u parlamentarnoj
socijalističkoj grupi u Straslburgu nalazi se devet partija sa 112
poslanika. Mjesta su ovako raspoređena: SR Njemačka 35, Fran
cuska 22, Velika Britanija 18, Italija 13, Nizozemska 9, Belgija 7,
Irska 4, Danska 3, Luksemburg 1.
242
ideološki cement, mogle su raspolagati političkom lini
jom koja je bala u stanju osigurati znatan uspjeh u ok
virima kapitalističkog sistema, koji je tada bio u punoj
ekspanziji i koji je posjedovao velike sposobnosti za dru
štvenu integraciju. Nakon što su vrlo brzo odbačene
socijalreform ističke pozicije, na koje smo podsjetili i ko
je su ponovno stupile na scenu odmah nakon 1945. go
dine (dijelom kao revandikacije inspirirane »kršćanskim
socijalizmom«), sveukupni je razvoj tih p artija usm je
ren prem a liberalno-konzervativnom modelu, s ideološ
kom vjerskom osnovicom koju su integrirale kom ponen
te društvenog karak tera (prem da je između jedne i dru
ge p artije bio različit intenzitet vjerske i socijalne ori
jentacije).
Demokršćanske su partije građanske partdje-aglome-
rati, koje preovladavaju očito m eđu tradicionalnim sred
njim slojevima, poduzetnicim a i poljoprivrednicim a. Te
društvene grupe ne privlače samo sektore sa vjerskim
vezanostima nego, zahvaljujući izostanku političkih kon-
tioverzi s vjerskim im plikacijam a, i sektore liberalne ori
jentacije koji su indiferentni kad je riječ o religiji. Kao
konkurenti od nekog značaja u građanskom krugu osta
ju samo liberalne partije, koje su u najvećem broju slu
čajeva malih dim enzija. P arcijalni izuzetak predstavlja
Italija gdje treba i irebalo je uzeti u obzir i p artije mo-
narhijsko-konzervativne orijentacije,5 kao i neofašističke
orijentacije. Funkaija dem okršćanskih partija kao građan
skih p artija-aglom erata izražava se i u činjenici da one
najčešće im aju tijesne veze s različitim interesnim gru
pam a građanstva (udruženja poduzetnika, poljoprivredni
ka itd.).
Drugo obilježje dem okršćanskih p artija jest njiho
va m eđuklasna priroda. One uspijevaju vezati za sebe i
birače radničke provenijencije, u tolikoj m jeri da se do
lazi i do trećine pripadnika te klase. Riječ je o radnici
ma koji, osobito u zemljama s potkulturam a katoličke
provenijencije kao što su Italija i Belgija, u velikoj ve
ćini ostaju vjerski vezani, a to znači da redovno posjeću-
iu crkvu. Ali, i u slučajevim a p artija koje su slabo vjer
ski obilježene, kao što je na prim jer CDU, nem ali je broj
radnika koji su njezini birači kako na tem elju instrum en
talnih m otivacija (bira se, naime, partija koja brani gra
đansku ekonom iju da bi pokušala poboljšati i vlastiti po
ložaj) tako i na tem elju tradicionalističkih m otivacija (po
vlađivanje rukovodećim grupam a društva koje se sm at
raju »prirodnim«).
5 Talijanska demokratska partija monarhijskog jedinstva
spojila se sa MSI (Talijanski socijalni pokret) 1972.
243
Još više uspjeha im aju dem okršćanske p artije kod
srednjih slojeva koji rade potčinjene poslove, osbito me
du najvišim njihovim kategorijam a (visoki funkcioneri
činovnici uprave), bez obzira na to da li su posrijedi
osobe koje su vezane za neku vjeru ili su indiferentne
spram nje. N apredne snage u p artijam a što smo ih sada
razm otrili predstavljaju naročito jaki sindikati dem okrš
ćanske o rijentacije (evidentan je prim jer Belgije, a u pro
šlosti i Francuske).
Treće je obilježje dem okršćanskih p a rtija njihova re-
iativno visoka u n u tra šn ja heterogenost. U analizi te poja
ve tre b a razlikovati dvije razine. P rv a se odnosi na in te
resne sukobe društveno-ekonom ske prirode, koji se čes
to institucionaliziraju kao drugi p u t do form iranja volje
un u ta r p artija. D ruga se razina, međutim , odnosi na sup-
lo tstav ljen o st snaga u samoj partija koje su tradicional
no vezane za crkvu i onih koje su liberalne. Djelomice
povezane s jednom ili drugom od ovih dviju razina, ali di
jelom i bez ikakve povezanosti s njim a, u n u ta r p artija
se sve naglašenije ocrtavaju težnje koje su nosioci stra
tegija usm jerenih n a form iranje »desnih« ili »lijevih« ko
alicija u okviru p artijsk ih sistem a.
Iz znatne u n u tra šn je heterogenosti proizlazi očigled
na pragm atska neodređenost. U pitanjim a ekonom ske i
socijalne politike često se pribjegava pragm atičnim od
lukam a ad hoc, odlukam a što ih dik tiraju ekonom ski i
politički odnosi tog trenutka. Zapravo, više nego pojedi
načnim specifičnim revandikacijam a, dem okršćanske su
p artije obilježene ideologijam a društvene integracije ko
je obuhvaćaju u prvom redu tri elem enta:
a) »kršćanstvo« iz kojeg su u znatnoj m jeri izbrisa
ne političke kontroverze vjerskog porijekla, budući da ono
m ora ostati otvoreno za snage koje su slabo povezane sa
crkvom, ili liberale;
b) »antikom unizam «, koji se često izražava i u obli
cima antisocijalističkog križarskog rata, otkrivajući svoj
preovlađujući k arak ter ideološkog sredstva koje se pri
m jenjuje za ublažavanje znatnih prom jena u odnosima
moći u društvim a pojedinih zem alja;
c) »ekonom ija slobodnog tržišta«, to je st ekonomski
sistem koji se tem elji na privatnom vlasništvu nad sred
stvim a za proizvodnju; ona se u što znatnijoj m jeri oda-
lečuje od planova i državnih usm jerenja, i m ora biti ok-
valificirana kao »socijalna« s obzirom na blagostanje koje
proizlazi iz ekonomskog razvoja i društveno-političkih d r
žavnih in tervencija pomoćnog karaktera. Naročito se gru
pe koje p redstavljaju interese rad nika trude, u n u ta r de
m okršćanskih p artija, u revandikacijam a socijalne politi
244
ke, kao što je »zajedničko upravljanje poduzećima« (Mit-
bestimm ung) i »form iranje fonda kojim bi upravljali rad
nici« (Verm ogensbildung in Arbeitnehm erhand).
I strategije form iranja koalicija variraju u velikoj
m jeri u dem okršćanskim partijam a zbog posebnih uvjeta
koji vladaju u različitim partijskim sistemima. Od po
četka hladnog rata (1947) one više nisu stvarale koali
cije s kom unističkim partijam a.
U Italiji, gdje bi se takva koalicija nam etala zbog
slabljenja moći DC i njezinih propusta na planu reformi,
dem okršćanska je p artija do sada činila pogreške ne to
liko zbog neprevladivih proturječnosti objektivno-politič-
kog karaktera, nego iz straha da, povezujući se sa PCI,
ne izgubi onaj instrum ent okupljanja svoje heterogene
baze što ga je predstavljao antikom unizam . Koalicije sa
socijaldem okratskim 'socijalističkim partijam a dugo su
prakticirane u fragm entam im sistem im a postojećih p a rti
ja, u Italiji, Belgiji, Nizozemskoj i u francuskoj četvrtoj
republici. M eđutim, tam o gdje postoji koncentriran sistem
partija, kao u SR Njemačkoj, koalicije tog tipa trajale su
vrlo kratko, osim u A ustriji, gdje su potrajale sve do
1966, ali kao rezultat posebnih uvjeta.
U zemljama u kojim a se liberalne partije sm ještaju
lijevo od dem okršćana (kao danas u SRNj) dolazi do kon
kurencije između potonjih i socijaldem okratskih partija,
s ciljem da im prvi postanu p artn eri u mogućoj koalici
ji. Tamo, m eđutim , gdje su liberali na njihovoj desnici,
kao što je na prim jer slučaj u Belgiji i Nizozemskoj, za
dem okršćanske partije koalicija s njim a poprim a značenje
provjere otpornosti, budući da ta koalicija daje znatan
poticaj unutrašnjoj opoziciji progresističkih snaga. Samo
OVP u A ustriji i CDU/CŠU u Njem ačkoj im aju danas
toliku snagu da sebi mogu dopustiti strategiju osnivanja
vlasti vlastitim snagama, a kao alternativu i koaliciju s
liberalnom partijom .
Šezdesetih i sedam desetih godina demokršćanske su
p artije zapale u krizu koja se m anifestirala gubitkom gla
sova i un u trašnjim sukobima što su se odnosili na stra
tegije za program i. politiku koalicije. Tri su glavna uz
roka te krize:
1) dekonfesionalizacija širokih sektora stanovništva
i liberalizacija K atoličke crkve nakon Drugog vatikan
skog koncila predstavljaju elem ente koji ublažavaiu dje
lotvornost, kao činioca integracije, onog ideološkog in
strum enta okupljanja što ga čini »kršćanstvo«:
2) politika popuštanja između Istoka i Zapada slabi
u vjerljivost antikom unizm a u nedostatku vlastitog pri
jedloga društvene reform e koji bi bio alternativan;
245
3) kriza ekonom ske ekspanzije i asistencijalne drža
ve p rijeti da m eđuklasnoj strategiji oduzme njezinu m a
terijaln u bazu.
N ajjače p artije iz dem okršćanske parlam entarne gru
pe u evropskom P arlam entu jesu CDU/CSU i DC, koje
dobivaju o tprilike slične postotke glasova.6
Na treće m jesto sm ještaju se dem okršćanske partije
država Beneluksa. U Francuskoj, međutim , nakon slab
ljen ja MRP. ne postoji nikakva organizacija koja bi im a
la karak teristike dem okršćanske p artije (usp. poglavlje
posvećeno F rancuskoj u vezi sa CDS). K ad se prom atra
ju u cjelini, od dem okršćanskih se p artija CDU/CSU sm je
šta najviše udesno. To se objašnjava činjenicom da je
ona u izravnoj konkurenciji sa socijaldem okratskom /soci
jalističkom partijom i nije podložna pritisku kršćanskog
sindikalnog pokreta. S diruge strane, u Italiji i u drža
vama Beneluksa dem okršćanske p artije često form iraju
koalicije sa socijaldem okratim a/socijalistim a i podložne su
u tjecaju kršćanskih sindikata. To jača progresističke tež
nje. D rugi elem ent koji valja uzeti u obzir jest činjeni
ca da se u p artija m a koje smo upravo spom enuli čini
lac konfesionalnog (katoličkog) okupljanja pokazuje n aj
jačim.
Demokršćanska parlam entarna grupa u evropskom
P arlam en tu u velikoj je m jeri suglasna s ciljem da se
provede evropska integracija. P a ipak, ona se čini m no
go m anje objedinjenom kad je riječ o ekonom skim i dru
štvenim problem im a. K ad je riječ o širenju državnih in
tervencija, talijanski dem okršćani, koji u svojoj zemlji
u prav ljaju širokim sektorom privrede, im aju kruća shva
ćanja od poslanika CDU/CSU. Cini se da su oni mnogo
više vezani za liberalnu ekonom iju tržišta. G odine 1976,
u toku prip rem a za prve izravne izbore za evropski P ar
lam ent u S trasburgu, osnovana je N arodna evropska p ar
tija, koja o b jedinjuje dem okršćanske p artije država EEZ.
Pored te grupacije, postoji i Evropska unija dem okršća
na, koja, okupljajući p artije cijele Zapadne Evrope, pred
stavlja oblik povezanosti koji se širi s onu stran u oblasti
EEZ.
K ad je riječ o evropskim p artijam a dem okršćanske
političke oblasti, treba podsjetiti na to da je jedna od
n aju tjecajn ijih i OVP u A ustriji, koja, kad su posrijedi
njezine teorijske pretpostavke i njezina politička orijen-
246
taci ja, pokazuje znatne analogije sa CDU/CSU i, poput
nje, očituje naglašen karakter građanske partije-aglom e-
racije.
Liberalne partije. Liberalne partije Zapadne Evro
pe danas su male partije, čiji je znatan utjecaj često
proporcionalno obrnut skrom nosti njihovih dimenzija. Taj
se posebni fenomen, s jedne strane, objašnjava slabošću
mnogih velikih partija, koje se često nalaze u situaciji da
mogu form irati većinu samo uz pomoć liberalnih poslani
ka, a s druge, njihovim širokim spektrom ideologija i nji
hovom flek.sibilnošću u izboru vlastitih p artn era u vladi
nim koalicijama. Ako se zatim prom otri i njihova druš
tvena baza i njihovi program i, u velikoj se m jeri potvr
đuje utisak o nedostatnom političkom identitetu što bi
ga netko mogao steći na tem elju njihovog praktičnog
djelovanja.
Zapravo, liberalne p artije ne raspolažu prim am im
biračkim potencijalom : ne posjeduju naim e većinu ni u
jednoj posebnoj društveno-ekonom skoj grupi, niti mogu
istaknuti nekakvu tijesnu vezu s nekom velikom socijal
nom organizacijom (crkvom, poljoprivrednim udruženji
ma, sindikatim a, itd.). Do reg ru tiran ja njihovih birača
dolazi najčešće u privilegiranim dijelovima srednjih slo
jeva, bilo da se bave nekim ovisnim poslom, ili samostal
nim (trgovci, zanatlije, slobodne profesije, sitni poduzet
nici). Među radnicim a, međutim , im aju veoma malo us
pjeha, tako da liberalne partije nem aju nikakve potrebe
da o njim a vode računa, ni onako kako to čine — sim
bolički — velike građanske partije.
Još od svog porijekla, te su partije bile obilježene
desnom i lijevom liberalnom težnjom, koje se u naše vri
jeme ponekad objedinjavaju u jednu partiju, kao u SR
N jemačkoj, a ponekad stvaraju posebne partijske orga
nizacije, kao što je slučaj u Francuskoj i Italiji. Pobor
nici socijalno-liberalne težnje nam jeravaju osigurati kapi
talizam služeći se socijalnim elem entim a (pravo sindikal
nog okupljanja, državna intervencija, »zajedničko uprav
ljanje« itd.), dok se na pravno-institucionalnom planu tru
de da obrane pozicije građanskog liberalizma, kao što su,
na prim jer, učvršćivanje prava na slobodu, čija bi garan
cija trebala biti proširena, po njihovom m išljenju, i na
socijalističke i kom unističke grupe. U suprotnom se prav
cu, m eđutim , kreće liberalno-konzervativna težnja čiji je
prim arni c'lj održavanje privatnog vlasništva. Rigorozno
antisocijalistička i protivna sindikatim a, ona otkriva, kad
ie riječ o pojedinačnim pitanjim a, izrazito divergentne
k arakteristike od prijašnje težnje, bilo s političkog, bilo
s ideološkog stajališta.
247
Term inim a »sloboda« i »jednakost« liberali, dakle,
označavaju veom a različite stvari. N aprotiv, druga n ji
hova konotacija, antiiklerikalizam, nikada nije predm et
političke diskusije. Dapače, tam o gdje je on mogao pred
stav ljati veliku predrasudu za njihove izborne uspjehe,
nisu se libili da sklapaju dem onstrativna »prim irja« sa
crkvom, a osobito s katoličkim biračim a (usp. na prim
jer o brat u Liberalnoj p artiji Belgije 1961. godine).
Lišeni stabilne socijalne baze, podržavajući heteroge
ne program e, s ideologijom koja se više ne može razli
kovati od one koja je svojstvena najvećim građanskim
partijam a, kao i socijaldem okratskim , kojim a je svojstve
na velika fleksibilnost u form iranju političkih koalicija,
liberalne p artije nerijetko doživljavaju da se taj njihov
m anjak identiteta prosuđuje kao oportunizam . No, vje
ro ja tn ije je da ta K arakteristika predstavlja bitan uvjet
za njihovo preživljavanje.
U evropskom P arlam entu liberali se okupljaju u li
beralnoj grupi, a djelomice i u grupi »naprednih demo
krata«.7 N estanak francuskih golista (1963) i talijanskih
m onarhista (1973) ublažio je političku heterogenost libe
raln e grupe, u kojoj je, ipak, i dalje prisutna, kao fran
cuska Republikanska partija, grupa znatnih dim enzija ko
ja im a trad iciju i vrši većinom konzervativnu funkciju.
Uostalom, nakon slabog izbornog uspjeha svih nacional
nih liberalnih organizacija, čak ie deset cd četrdeset p ar
tija koje su dio grupe predstavljeno samo jednim pos
lanikom.® U nutar evropske parlam entarne grupe, sudeći
po političkoj orijentaciji nacionalnih organizacija, lijeve
liberalne težnje ostaju u znatnoj m anjini.
Počevši cd 1947. liberalne su p artije organizirane na
svjetskoj razini u Liberalnoj internacionali, čije je te
žište ipak u Evropi. G odine 1976. utem eljena je i federa
cija liberalnih i dem okratskih p a rtija EEZ, za koju se
čmi da je n apravljena nrem a modelu političkih zahtjeva
svojstvenih Zajednici. U ovoj potonjoj program a tsko-ide-
ološke napetosti medu partijam a, koje su u biti iste one
koje se nalaze u evropskoj parlam entarnoj grupi, gcfo-
vo da i nisu prisutne, pa je čak jednoglasna suglasnost
u vezi s ciljem daljnje integracije i dem okratizacije Ev
ropske zajednice.
7 Partijama te grupe mogu se smatrati liberalni sektori
okupljeni u RPR u Francuskoj, iako nisu nazvane liberalnim par
tijama.
' Nedavno je evropsko glasanje od 10. lipnja 1979. liberali
ma dalo 40 ovako raspoređenih m jesta: Francuska 14, Italija 5.
Velika Britanija 4, SR Njem ačka 4. Belgija 4, Danska 3. Luksem
burg 2.
248
Konzervativne partije. Velike konzervativne partije
Zapadne Evrope danas su demokršćanske. Samo u Veli
koj B n ta n iji i Francuskoj postoje još velike i utjecajne
p artije koje se kreću na tradicionalnoj liniji političkog
konzervativizma. Slučaj za sebe predstavlja, za sada, go
li stička p artija koja, iako je zaista integrirala svoje ide
ološko nasljeđe preuzim ajući mnogo iz francuske tradici
je, može biti shvaćena kao »nova« partija, osobito na te
melju uloge što je imala de GaiuUeova ličnost. Tako je
partija, nakon de Gaulleovog povlačenja, postepeno evo
luirala u smislu poprim anja obilježja koja su »normal
na« i svojstvena konzervativnoj partiji, općenito uzevši,
britanskog tipa. Nezavisni francuski republikanci nalaze
se posve u n u tar tradicionalne linije klasične francuske
desnice, iako sada nastoje da se prikažu kao liberalna
reform istička partija, te su upravo zbog toga na evrop
skoj razini objedinjeni i s liberalnim partijam a.
G rupi p artija šio smo ih sada razm atrali pripadaju
i konzervativne form acije skandinavskih zemalja, koje su,
istini za volju, m alene i bez utjecaja. One na vjerskom
terenu ne izgledaju podijeljene, dck su većinom orijen
tirane u socijalno-liberalnom smislu.
Za razliku od skandinavskih, golistioki i britanski
konzerva ti vci su isto tako duboko ukorijenjeni u radnič
koj klasi kao i velike kontinentalne dem okršćanske par
tije, prem da je to nadasve na tem elju tradicionalističkih
i in strum entalnih m otivacija. Uostalom, konzervativne se
p artije oslanjaju n a (sitno)buržoaske i seljačke birače, a
imaju sljedbenike među funkcionerim a višeg stupnja i
činovnicima. Pored toga, iako su institucionalno poveza
ni s raznim grupam a građanskih interesa, tijesno su po
vezani s njim a na ideološkom planu, a djelomice, i na
tem elju osobnih odnosa. Izuzev engleskih konzervativaca,
nijedna od tih p artija nem a monopol nad zastupanjem
građanskih interesa.
U ideološkom smislu, konzervativne su se partije pri
lagodile društvenim i političkim uvjetim a dvadesetog sto
ljeća: to znači kapitalizm u, liberalnoj demokraciji, soci
jalnoj državi. N estala je tradicionalna ideološka opozici
ja protiv liberalnih partija, kao predstavnika kapitaliz
ma i liberalne dem okracije. Na isti način ublažen je su
kob sa socijaldem okratskim partijam a, kao predstavnici
ma dem okratske socijalne države. Ono što ih danas obje
dinjuje sa drugim građanskim partijam a jest odbaciva
nje najkonsekventnijeg socijalizma i komunizma.
Unatoč proširenju njihove baze konsenzusa, položaj
konzervativaca s obzirom na socijalnu državu i dem okra
249
ciju moguće je definirati na tem elju nekoliko bitnih obi
lježja:
1. socijalna država i dem okracija in terp retiraju se u
restriktivnom smislu. U svakom se tre n u tk u sm atra da je
socijalna država dospjela do tačke punog zadovoljenja svo-
j’h d ru štv en ih postulata. S druge strane, dolazi do protiv
ljen ja strateg ijam a poticaja društvenih revandikacija, što
su ih prom ovirale u prvom redu lijeve partije, prem da se
o stvarenja koja su postignuta na tom planu, osobito kao
rezu ltat progresističkih partija, radikalno ne revidiraju
(skandinavske zemlje, Velika B ritanija). D em okracija se
in terp retira većinom na au to rita ra n način koji je usre
dotočen na političko-institucionalnu oblast;
2. socijalna država i dem okracija još se uvijek sm at
raju koncesijam a, a ne neotuđivim pravim a. U slučaju
krize moguće je savršeno zastupati nužnost uskraćivanja
prav a dem okratske participacije i pretenzija na određe
ne socijalne usluge;
3. socijalna država i dem okracija se u prvom redu
koriste kao sredstva za opravdanje postojeće situacije, a
ne kao k riteriji za političko djelovanje.
Drugo distinktivno obilježje konzervativnih p artija
pred stav lja relativno visok stupanj program atske neod
ređenosti koja omogućuje pragm atičnu i fleksibilnu sva
kodnevnu politiku. A ntikom unizam , antisocijalizam i uv
jeren duh reda predstavljaju, općenito, efikasne integra
cijske ideologije, dok je, naročito za goliste, nacionalizam
n ajznačajniji elem ent koji je vršio istu funkciju.
H eterogenost političkog konzervativizm a otkriva se
na evropskoj razini i u njegovim organizacijskim oblici
ma. Do sada konzervativne p artije nisu uspjele da se
ć.kupe u zajedničku form aciju. U evropskom se P arlam en
tu one dijele na dvije grupe: na grupu »progresivnih
dem okrata« (Golistička partija, irska F ianna F ail i finska
P artija progresa) i na konzervativnu evropsku grupu (tre
nutno obuhvaća engleske konzervativce, danske dem okra
te s centra sa socijaldem okratskim težnjam a nadesno i
danske konzervativce). O bje su grupe form irane slučaj
no. G rupa evropskih dem okrata nastala je kad i golisti,
koji su se 1963. godine odvojili od liberalne grupe zbog
njihove politike koja se protivila evropskoj integraciji,
a deset godina kasnije (1973) nisu više raspolagali do
voljnim brojem poslanika da oform e parlam entarnu gru
pu. Oni su se tada udružili s irskom i danskom partijom ,
koje su tek prispjele u evropski Parlam ent, prem da pozi
cije potonjih nisu bile identične sa tradicionalnom lini
jom zapadnoevropskog konzervativizm a.
250
I britanski su konzervativci, koji su u evropski P ar
lam ent ušli 1973, tijesno surađivali sa demokršćamskim
partijam a, iako su stvarali zasebnu parlam entarnu gru
pu. Razlike koje su dovele do stvaranja odvojenih orga
nizacija nisu toliko u pitanjim a političke prakse, koliko
u ideološkim pitanjim a. »Kršćanski« elem ent svojstven mo
tivaciji uspostavljanja parlam enta odalečuje konzervativ
ce, dok izričito »'konzervativni« karakter britanske p ar
tije odbacuje u prvom redu najprogresivnije dijelove
kontinentalnih dem okršćana.9
Partije u krizi: kriza partija? U Zapadnoj su Evropi
u velikoj m jeri rašireni nezadovoljstvo i sve veće opada
nje identificiranja ljudi s političkim partijam a. Naročito
se u velikim partijam a znatno sm anjila akcija koja je
potjecala iz ideoloških modela (na prim jer, socijalizacija).
Veoma ograničena je postala njihova sposobnost da mo
biliziraju građane izvan izbora. Novi problemi i novi kon
flikti sve se češće artikuliraju izvan partija (studentski
ro k ret, p ck ret za zaštitu okoline).
Pored tih a&pekata, koji su vjerojatno pokazatelji po-
liličke knize, postoje i drugi, neizračunljivi oblici m ani
festacija ekonomske krize: masovna nezaposlenost infla
cija, izražene pokrajinske nejednakosti, revokacija bene
ficija zadobivenih putem »asistenci jalne države« i tako
dalje.
Pa ioak, stabilnost p a rtija u Zapadnoj Evropi i da
lje postoji: prem a nekim stajalištim a, ona čak može im
presionirati i uznem iriti. N edostaju »jaki« indikatori eve
ntualne političke krize partija. Ni na ljevici, kao ni na
desnici, ne registrira se poiava novih partija koje bi bi
le u stanju organizirati potencijal krize, nema ooadanja
broja članova već form iranih partija, ndti dolazi do znat
nih zaostataka u biračkoj n a rt’cipaciii. što bi moglo
biti indikator moguće alternativne podrške u korist no
vih partija.
Situacija je proturječna. Budući se razvoji teško mo
gu orociieniti. Zanimlinviia su druga nitanja od tvrdnii o
postojanju ili nepostojanju krize: zašto se danas mani
festacije kriza odražavaju m anje nego nelkad na sistem
p artija? Do kojeg se stupnja izmijenila Dolitička zbilja,
ili u koioi bismo mi eri mi morali izm ijeniti naš način
prom atranja kako bismo na pravi način uočili oblike iz
ražavanja krize u sistemima institucionalnih partiia?
Ako se traže uzroci nairazličitiiih orvdiedica »sviet-
r-kih ekonomskih kriza« do koiih je dolazilo početkom
’ Nakon evropskog glasanja od 10. lipnja 1973. konzerva
tivna parlamentarna grupa u Strasburgu se sastoji od 61 Engle
za i tri Danca.
251
tridesetih godina i sredinom sedam desetih, sukobljavam o
se s brojnim razlikam a. U prvom redu, objektivna dim en
zija kriza m anjeg je opsega. S d ruge strane, m nogo je
viša razina socijalne sigurnosti.
Zbog b rojnih u tjecaja boji se m ogu povezati i s p ar
tijskim djelovanjem , klasna se svijest radnika pokazuje
slabijom. Mnogi su radnici prisvojili ideologije i norm e
asistencijalnog društva koje se tem elji na individualis-
tičkim vrijednostim a, što određuju uspjeh ili neuspjeh
više od sposobnosti i sudlbine pojedinaca. Neokorporatdvi-
zam, to je st tijesna su rad n ja između države, velikih eko
nomskih grupacija i partija, učinio je velike korake nap
rijed. Dok, s jedne strane, u velikoj m jeri pridonosi ub
lažavanju krize, s druge, dovodi do toga da su partije
m anje p rijem ljive za proteste koji dolaze odozdo. Šved
ska i A ustrija, dvije evropske države koje su otišle n aj
dalje u razvoju neokorporativizm a, m anje od drugih d r
žava pokazuju pojave političko-partijske krize. K ritičku
djelatnost usporava i nedostatak uvjerljivih alternativa:
socijalističke se zem lje pod različitim vidovim a sm atraju
zaostalim m odelim a razvoja, dok druge altern ativ e ne
raspolažu perspektivom u tolikoj m jeri, ne posjeduju-kon-
zistentnost i uvjerljivost, koje su, pored nezadovoljstva,
nužne za duboki politički obrat.
Isp itiv anje razm rvljenosti i ideološke polarizacije
p artijsk ih sistem a kao posljedica krize pokazuje se ana
litički dovršenim samo u odnosim a između različitih kom
ponenti koje su svojstvene partijam a. U p artijskim sis
tem im a koji postoje u Zapadnoj Evropi konflikti i poli
tičke prom jene zbivaju se velikim dijelom u n u ta r sam ih
p artija. M eđu njim a nem a nijedne koja ne zna za raz
ličite u n u tra šn je tendencije, dok su mnoge obilježene su
protnostim a među organiziranim strujam a. N aročito to
kom sedam desetih godina te su se frak tu re povećale, kao
i ideološka polarizacija u n u tra šn jih struja. Velike građan
ske p artije, poput francuskih golista, engleskih konzerva
tivaca i njem ačke CDU/CSU registrirale su posljednjih
godina n ajjači razvoj političkih snaga desnice. Socijalde
m okratske/socijalističke partije, kao što je Labour P arty,
francuski, talijanski ili nizozemski socijalisti, znali su za
lijeve evolucije. Razm rvljenost i ideološka polariziranost
stru ja u n u ta r form iranih p artija podložne su većim og-
lan ičen jim a nego što bi ih mogla im ati neka njihova or
ganizacija u autonom ne političke partije. K ompromisi s
u m jerenijim unutrašnjim snagam a i potreba za kom pakt-
nošću prem a vani vrše funkciju prigušivan ja.
K riza razvoja (podrhtava ekonoihska baza dem okra
cije »partijskih država«), problem i okoline (partije nisu
252
sprem ne ili nisu u stanju nam etnuti ekološke interese
većine spram ekonom skih grupa moći), kriza participa
cije (golemi sektori građana koji su sposobni i posjeduju
političku svijest djeluju izvan form iranih institucija ili
su posve neaktivni), kriza legitim iteta (partije su sve m a
n je u stanju održati svoja obećanja) — sve te m anifesta
cije krize nisu očito bile u stanju uzdrm ati partijski si
stem Zapadne Evrope. Većina p artija toliko se već p ri
lagodila državi da p artije više nisu u stanju biti seizmo-
grafi društvenih prom jena, ali njihova sposobnost da
apsorbuju društvene sukobe još se više pojačala. Tako
je evropski studentski pokret integriran, u nezanem ari-
voj m jeri, od strane postojećeg sistem a partija, a isto bi
se moglo dogoditi ekološkom pokretu. Velike političke
partije, svaka u vlastitoj specifičnoj oblasti, postale su
»svežderi«. Ta činjenica, prem da povećava njihovu unu
trašn ju proturječnost, istodobno povećava i njihove iz
borne uspjehe. Cini se da se i jedna i druga težnja me
đusobno isključuju na logičkom planu. Ali, na praktičnom
planu nije tako.
P artije su danas dio institucionaliziranog političkog
sistem a i, kao institucije, tem elje se na tra ja n ju d pred-
vidljivosti. P rikupiti m aksim um glasova na tem elju spe
cifičnih nacionalnih uvjeta konkurencije i koalicije d os
vojiti vlast — njihovi su glavni ciljevi. To objašnjava
zašto razlike u n u ta r tem eljnih političkih težnji postaju
veće kad se međusobno usporede u okviru zapadnoevrop
skih država. To objašnjava također zašto se u situacija
ma ekonomske krize partije ponašaju na tako različite
načine: um jerene partije, kao što je engleska Labour P ar
ty, pomiču se ulijevo, dok se ekstrem ističke partije, kao
što su talijanski komunisti, pomiču udesno. Samo speci
fična analiza za svaku pojedinu zemlju može pokazati
preko kojih proturječnosti treba nužno osvojiti tu vrstu
^autonomije« (Verselbststandigung) partija; budući da su
one u Zapadnoj Evropi, one predstavljaju, unatoč gubit
ku legitim iteta, još uvijek najznačajnije nosioce društve
nih interesa.
(Joachim Raschke, I partiti dell’ Europa
occidentale. Dizionario tem atico, Antonio
Baldassarre, ur., Editori Riuniti, Roma,
1983, str. 1—54)
253
1/1984. nonemačka diskusija o izvođenju
države — odnos između politike i
sh v a t a n je is -
m a r k s is t ič k o ekonom ije kao problem marksistič
TORIJE • Drago R oksandić, O ovom ke teorije države • Elm ar Altvater,
izboru • H elm ut Fleischer, Totali O nekim problemima državnog in-
tet povijesnog procesa • Michel tervencionizm a • Bernhard Blan-
Henry, Redukcija totaliteta • Jur ke, Ulrich Jiirgens, Hans K asten
gen H aberm as, O subjektu povesti diek, Prilog novijoj marksističkoj
• Jiirgens H aberm as, Povest i evo diskusiji o analizi oblika i funkcija
lucija • M aurice G odelier, Prela građanske države • Joachim
zak iz jednog načina proizvodnje u H irsch, Reprodukcija kapitala, klas
drugi • Jerzy T opolski, Istorijska ni obračuni i protivrečnosti u dn
činjenica • Jerzy Topolski, Istorij- žavnom aparatu • H eide G ersten
ski proces (istorijske zakonitosti) • berger, Klasni antagonizam, konku
rencija i funkcija države • Bern-
2—3/1984. hard Blanke, Oblici i promene ob b
AKTUELNA PITANJA RATA I MIRA ka političkog sistem a u građans
• Anton B ebler, O razvoju stavo- kom društvu • Jurgen Hoffmann,
Državna privredna politika kao pro
vova m arksista prema miru i razo ces prilagođavanja politike kapita
ružanju • Fred H alliday, Izvori
lističkoj ekonom iji • Joachim
novog hladnog rata • Alan Wolfe, H irsch, Posle „Izvođenja države" •
Izopačena politika i hladni rat • AKTUELNA TEMA • E rnest Man-
Mike Davis, Nuklearni imperijali del, Ratna pretnja i borba za soci
zam i mogućnosti odvraćanja •
R aym ond W illiam s, Politika nukle jalizam •
arnog razoružanja • R oy M edve
dev, Zhores M edvedev, SSSR i trka g 6/1984
u naoružavanju • R udolf Bahro, SAVREMENA EKONOMSKA KRI
Novo polazište mirovnog pokreta u ZA • E lm ar A ltvater, Kapitalizam
Nemačkoj • E dw ard Thom pson, u krizi oblika • Thomas Weis-
Evropa, slaba karika hladnog rata skopf, Tekuća ekonom ska kriza u
• R edakcijski kom en tar, Politika istorij skoj perspektivi • Armando
učvršćivanja mira i obuzdavanje C ćrdova, Osnovna obeležja savre
ratnih huškača • V. Kortunov, mene krize i strategija krupnog ka
Ideologija mira protiv ideologije pitala • Luciano G. Coutinho, Lu-
rata • M ary Kaldor, Rat i kapita iz Gonzaga de Mello Belluzzo, Ra
lizam • E m m a R othchild, Američ zvoj poznog kapitalizma i regionali
ki bum u naoružavanju • David zacija svetske privrede posle rata
H olloway, Rat, militarizam i sovjet • Alexander Sch ubert, Od križ®
ska država • Alva M yrdal, Dinami zaduživanja do međunarodnog n-
ka evropskog nuklearnog razoruža- nansijskog haosa • Elm ar Altva
vanja • Bogdan Denitch, Za jednu ter, Svetski monetarni sistem i in
razboritu politiku odbrane • Ken flacija • Augusto Graziani, Kapi
K oates, Evropsko atom sko razoru talistička inflacija • Paul Bocca-
žanje • M ieczyslaw Michalik, ra, Visoka inflacija, raširena neza
M arksistička teorija o ratu • poslenost i trajna preterana aku
W tadyslaw J. H. Kuncki-Goldfinger, m ulacija • C hristine Buci-Glucks-
Ratovanje, agresija, ugnjetavanje i m an, Socijaldemokracija i kejnzi-
biologija • Jozef B orgosz, Polemo- janska država • Willi S em m ler,
logija — naučni lek za mir? • Kriza ekonom ije ponude • John
Svet danas • Ken Coates. Aktiv H ollow ay, Sol Picciotto, Kapital,
nosti mirovnih pokreta • kriza i država • Carlo Donolo,
Političke forme u društvenoj k n :
4/1984. zi • N orbert Lechner, Sta znači
KRITIKA POLITIČKE EKONOMI voditi politiku? • K evin McDon
JE I TEORIJA DR2AVE • Elmar nell, Ideologija, kriza i redukcija
A ltvater i Jiirgen H offm ann, Zapad- javnih rashoda • M ichael A. Le-
b cw itz. Opšte i posebno u Marxo- kalno društvo • AKTUELNI TRE
voi teoriji krize • Johannes Ber NUTAK MARKSIZMA • Am edeo
ger, Osnovna misao Marxove teo Vigorelli, Nietzsche ili Marx: za kri
rije krize • M akoto Itoh, Mark tiku francuske ideologije • Fran
sističke teorije krize • Giovanni cesca Agrillo, Gdje se nalazi teo
Arrighi, Ka jednoj teoriji kanita- rija potreba? • AKTUELNA TEMA
lističke krize • John W eeks, Pro • Ernesto M ascitelli, Kriza neopo-
ces akumulacije i hipoteza o padu zitivističkog uma i marksistička pa
profitne stope • D avid M. Gordon, radigma •
Faze akumulacije i drugi privredni
ciklusi • Andre Gunder Frank.
Sta posle reganomije i tačerizma? 10— 11/1984.
• Jorg G lom bow ski, Marx i Key
nes: Teorija krize i »alternativna RADNIČKA KLASA U KAPITALI
ekonomska politika« • STIČKIM ZEMLJAMA • E rikO lin
W right, Opšti okvir analize klase •
A dam Przew orski, Postajanje prole
7/1984. tarijata klasom: proces nastajanja
klase od K lasne borbe Karla Kaut-
SUBJEKTI OSLOBODILAČKIH PO skog do najnovijih sporova • M i
KRETA U „TREĆEM SVETU" chael B uraw oy, Ka marksističkoj te
• Zoran V idaković, Preobražaj i oriji radnog procesa: Braverman i
subjekti em ancipacije u trećem sve posle njega • Horst Kern, Michael
tu • G erard Chaliand, Revolucio Schumann, Industrijsi rad i rad
narni mitovi trećeg sveta • Eric nička svijest • Ruth M ilkman,
W olf, Seljački ratovi u dvadesetom Ženski rad u fabrici i industrijska
veku • G errit Huizer, Pokreti se struktura: kontrola i konflikt povo
ljaštva i njegovo reagovanje na dom »mesta žene« u automobilskoj i
pauperizaciju: dijalektika oslobođe elektroindustriji • Josef Mooser,
nja • Sidn ey W. M intz, Seoski Raspad proleterskih m ilieua • Mi
proletarijat i problem njegove sve chael B uraw oy, Između radnog pro
sti • Roger Bartra, Kapitalizam cesa i države • M ike Davis, Zašto
i seljaštvo u Meksiku • Francesco je američka radnička klasa druga
Castiello, Revolucije u trećem sve čija? • Gunnar Olofsson, Klasa i
tu; slučaj Portugalske Afrike • klasna organizacija • Eric Hobs-
John S. Saul, Afričko seljaštvo i baw m , Da li je napredovanje rada
revolucija • IZ ISTORIJE MARK zaustavljeno? • W alter K orpi, Rad
SIZMA • N ikola} Buharin, Nova nička klasa u kapitalizmu blago
otkrića o sovjetskoj privredi ili stanja •
kako upropastiti savez radnika i
seljaka •
12/1984.
RADNIČKA SVEST (II) • Joachim
8—9/1984. Bischoff, Pluralizam i hegemonija
• Imsf, Oblici svesti proizvodnih
MARKSIZAM U ITALIJI • Franco radnika, identifikacija i ravnoduš
de Felice, Analiza i perspektive nost • Istraživačka grupa R a d
međunarodnog komunističkog pok nička svest u privrednoj krizi”, In
reta u delima Togliattija (1926—1935) teresna i nadnična orijentacija na
• Giuseppe Bedeschi, Parabcla jam nih radnika • Michael Schu
marksizma u Italiji (1945— 1983) • mann, Svijest radnika o krizi •
G iuseppe Vacca, Politika i teorija Sebastian Herkommer, Joachim Bi
u italijanskom marksizmu 1959— schoff i saradnici, Društvena svest
1969 • Nicola Badaloni, Talijan radničke klase • IZ ISTORIJE
ski marksizam šezdesetih godina • MARKSIZMA • Costanzo Preve,
Constanzo Preve, Okrenuti stranicu: Sta možemo da tražim o od m ark
operaizam, negativna misao, radi sizma? •
U sledećem broju
SAV REM ENI
KINESKI
M AR K SIZA M
Predrag S im ić
K IN E S K I M A R K S IZ A M
OCENA M AO Z ED O N G A I »K U L
TU RN E REVO LU C IJE« — iz „Rezo
lucije o istoriji K P K in e ”
H u Y aobang
Z R A Č E N JE V E L IK E IS T IN E M A R K
S IZ M A O S V E T L JA V A N A S P U T N A -
PRED
L i Y u a n m in g
O IS T O R IJS K O M IS K U S T V U P A R I
ŠK E KO M U N E
W u D akun
PR O BL EM A Z IJS K O G N A Č IN A P R O
IZ VO D N JE
L i H onglin
A U T O R IT E T D E M O K R A T I JE
Ru X in
DA L I JE H U M A N IZ A M R E V IZ IO N I
ZAM ?
X u e M uqiao
K IN E S K A S O C IJ A L IS T IČ K A P R IV
RED A
Ren Tao i Z heng Jingsheng
O T K U D A PRO M E N A U N A G L A SK U ?
R en Tao i W ang S hunsheng
PR IR O D A I K A R A K T E R IS T IK E K I
N E SK E M O D E R N IZ A C IJE
L u B aiju
R A Z V O J P O L JO PRIVRED E
Pang Y ongjie i L i Shanquan
IZ G R A D N J A S O C IJ A L IS T IČ K E DU
HO VNE C IV IL IZ A C IJE
Su X in g
R A Z U M E V A N JE K IN E SK O G SO C I
JA L IZ M A
OD LU K A C E N T R A L N O G K O M IT E T A
K O M U N IST IČ K E P A R T IJ E K IN E O
REFORM I EK O N O M SK E S T R U K T U
RE