Professional Documents
Culture Documents
Istraživačko - Skripta1
Istraživačko - Skripta1
1. Danijel Defo - praksu kritičkog novinarstva (koja pretpostavlja istraživanje) počeo kao
osnivač i urednik londonskog periodičnog lista The Weekly Review (1704. godine)
Neki autori smatraju da je kritičko pisanje ovih komentatora i, po ugledu na njih, pojava niza
drugih listova koji „ispituju stvarnost“ - prvocirala engleski parlament da donese Zakon o
taksama (1714. godine) koji je poreskim nametom na svaki primerak novina pokušao da suzi
političku slobodu štampe i tretira je kao robu Međutim, pokazaće se da istraživačko, kritičko
novinarstvo nije ni u kakvom sukobu sa štampom kao ekonomskom delatnošću, već naprotiv,
da ono od novina pravi veoma profitabilnu robu. U tom pravcu prvi istorijski odgovor na
Zakon o taksama dali su liberali Džon Trenčar i Tomas Gordon, koji su svoje napise pod
pseudonimom Kato objavljivali u listu London Journal (1720). Kasnije, u drugoj polovini 18.
veka, u Engleskoj će po kritičkom novinarstvu postaviti slavan i liberalni poslanik Džon
Vilks.
Amerika – nakon građanskog rata, krajem 19. veka, u istoriju štampe ulaze dva čuvena
izdavača:
1. Jozef Pulicer – smatra se ocem umerenog tabloidnog novinarstva; 1882. Kupio New York
World od koga je napravio najčitaniji američki list tog vremena (tiraž oko 600.000)
Kao okosnicu World-a uveo životnu hroniku i reportera na terenu kao autorski instrument za
prikupljanje informacija, prvi pokrenuo i klasičan obilik novinarskog istraživanja kada je
Elizabet Kokrin, pod pseudonimom Neli Blaj ispitivala stanje u njujorškim duševnim
bolnicama. U periodu između 1889-1890 inspirsana Vernovim romanom “Put oko sveta za
80” dana Neli je krenula na put oko sveta, slala izveštanje sa putovanja, list je organizovao
nagradu igru da čitaoci pogađaju za koliko će dana putovanje biti završeno (72 dana i 3 sata)
1909. otkrio nelegalnu isplatu 40 miliona dolara koje su američke vlasti isplatile kompaniji
“Panamski kanal” – tužili ga Teodor Ruzvelt i bankar Dž. P. Morgan, a oslobađajuća presuda
predstavlja veliku pobedu za slobodu štampe.
2. Primarni izvori
Riječ o originalnim, izvornim dokumentima, kao što su javni i tajni izvještaji, privatna i
službena pisma, radne knjižice i putovnice, bankovni računi i interni dopisi, fotografije i sl.
Ona nisu prethodno objavljivana i potiču od vladinih agencija koje ih čuvaju. Premda ih je
teže pribaviti, primarna ili ranije neobjavljivana dokumenta, koja obično potiču od primarnog
izvora ili čuvara građe, češće sadrže podrobnije i konkretnije informacije o temi koja se
istražuje.
Pristup primarnim dokumentima na Balkanu nije lak, ali su novi zakoni o slobodnom pristupu
informacijama (SPI), doneti nakon 1999. godine, omogućili da novinari, organizacije civilnog
društva i građani steknu pravo na informisanje od strane vladinih organa. Pokazali su se kao
korisni za dolaženje do informacija koje novinari nisu u stanju da pribave intervjuima i za
pristup dokumentima koje zvaničnici inače ne bi neformalno ustupili.
Zakoni o SPI u načelu ne služe za otkrivanje informacija koje su značajne za javno zdravlje i
sigurnost, privatnost, nacionalnu bezbednost, poslovne tajne, ekonomsku i monetarnu
politiku, kao i otkrivanje i sprečavanje zločina. Pored toga, postoje i zakoni o privatnosti koji
garantuju poverljivost podataka. Uprkos tome, postoji čitav univerzum informacija koje
zakoni o SPI čine dostupnima javnosti. Sada je zagarantovana mogućnost obelodanjivanja
obilja podataka o državnim transakcijama, javnim agencijama, politici vlade i vladinim
funkcionerima.
3. Votergejt
Mit o moći istraživačkog novinarstva je utvrđen tokom afere Votergejt 1972. godine u SAD-
u, nakon što su Bob Vudvord i Karl Bernštajn, novinari Vašington posta, istražujući pokušaj
postavljanja prislušnih uređaja u sedište Demokratske stranke, doveo do impičmenta
republikanskog predsednika Ričarda Niksona u Senatu (procesa ispitivanja odgovornosti
predsednika SAD) i njegove ostavke 1974. godine.
Afera Votergejt je postala sinonim za zloupotrebu moći i opšti pojam za složenu mrežu
političkih skandala između 1972. i 1974. godine, koja je obuhvatala korupciju, iznude,
prisluškivanje telefona, uništavanje dokaza, i zloupotrebu američkih obaveštajnih službi FBI i
CIA. Sve je počelo kada su novinari Vašington posta Bob Vudvord i Karl Bernštajn 18. juna
1972. godine na dnu prve strane tog lista objavili izveštaj pod naslovom „Petorica uhapšena u
pokušaju da postave bubice u prostorijama demokrata“. Afera je odmah dobila ime
„Votergejt“, po nazivu poslovnog centra u Vašingtonu u kome su se nalazile prostorije
demokrata.
Bob Vudvord je preko svojih izvora iz FBI došao do pouzdane informacije da je ekipa za
postavljanje prislušnih uređaja, koja je došla iz Majamija, ušla u prostorije Demokratske
partije oko pola tri ujutru. Oni su uhapšeni tokom postavljanja prislušnih uređaja u
kancelarijama rukovodilaca te partije. Tada je otpočela dvogodišnja borba američke
administracije i tajnih službi i redakcije „Vašington posta“, koja je nastojala da aferu prikaže
kao zloupotrebu tadašnje vlasti i udarac na američki demokratski poredak.
Najzaslužniji za razotkrivanje afere „Votergejt“ bio je izvor novinara „Vašington posta“ pod
pseudonimom Duboko grlo, visoko pozicionirani funkcioner FBI. Identitet tog izvora bio je
najbolje čuvana profesionalna novinarska tajna. Posle 33 godine, 2005., tada već 91-godišnji
Mark Felt, u vreme afere drugi čovek u FBI, u intervjuu za časopis „Veniti fer“ otkrio je da je
on zapravo Duboko grlo. Feltove navode potvrdili su Vudvord i Bernštajn, i urednik
„Vašington posta“ u vreme afere Bendžamin Bredli, koji je takođe znao identitet izvora.
Sastanci novinara sa Dubokim grlom bili su konspirativni i ugovarani su tajnim znacima. Felt
je smatrao da ga FBI prati i prisluškuje, i upozoravao je novinare da su i oni pod merama te
vladine agencije. Ukoliko bi Vudvord imao potrebu za sastankom ostavljao bi kao znak
praznu saksiju sa crvenom zastavicom na balkonu. Od Vudvorda je Felt zahtevao da ga
nikada ne citira u potpunosti, iako je označavan kao anoniman izvor. Sretali su se pretežno u
podzemnim garažama. Jedan od Feltovih razloga za razotkrivanje afere američke
administracije jeste osveta Niksonu zato što ga nije postavio za direktora FBI nakon smrti
Edgara Huvera. Pošto je otkrio identitet, Felt je postao meta kritika velikog broja kolega iz
FBI i CIA, koji su ga smatrali izdajnikom jer je radio protiv svog vrhovnog komandanta,
predsednika SAD.
4. Ljuštenje luka
Proces istraživanja se ponekad poredi sa ljuštenjem luka - prolaženjem kroz više slojeva
informacija iz raznih izvora i korišćenjem različitih tehnika kako bi se utvrdila istina. Vesti
obično dotiču samo površinu problema. Zadatak istraživačkog novinara je da ode dublje i
otkrije kako, zašto i ko je odgovoran. Važno je upamtiti da je istraživačko izveštavanje proces
u kome novinar nezakonite radnje istražuje korak po korak.
1. Početna ideja – Može da dođe sa bilo koje strane, novinari bi trebalo da uvek imaju
otvorene oči i uši, jer su mogućnosti za priču kriju se svuda. Ponekad izvor pribavi trag ili
podatak na osnovu kojih započinje istraživanje, a nekad je novinarska znatiželja podstaknuta
nekim zapažanjem. Glasine, pa i ćaskanja po barovima i kafićima takođe mogu da budu
podsticajni. Novinara do tragova može da dovede i praćenje trendova u politici, biznisu, kao i
u samom životu.
2. Procena mogućnosti - Novinari koji nisu dobro upućeni u temu koju istražuju trebalo bi da
se ozbiljnije pripreme. Moraju da provere da li je o onome o čemu nameravaju da progovore
već pisano, da li je u pitanju nešto što je zaista novo, kao i da li je istraživanje ostvarivo. U
ovoj fazi, koju neki novinari nazivaju i „istraživačkim njuškanjem“, izveštači pretražuju
internet, čitaju stare vesti ili na osnovu nekoliko telefonskih razgovora procenjuju
ekskluzivnost i izvodljivost budućeg istraživanja. Osnovni cilj „njuškanja“ sastoji se u
odgovoru na pitanje: Postoji li priča koja je nova i koju je moguće iscrpno istražiti?
Evo nekih pitanja koja izveštači sebi postavljaju pre nego što započnu istraživanje:
Pored toga postoji i čitav niz važnih pitanja koja se tiču javnog interesa:
Najzad, novinari procenjuju i političke, kao i eventualne pravne posledice koje mogu da
proisteknu iz njihove priče:
Svaki novinar zna da su izvori životni sok dobre priče. U velikom broju slučajeva takvi izvori
su voljni da njihovo ime bude otkriveno; od vitalnog je značaja da tužena strana ima svedoka
odbrane u slučaju optužbe za klevetu. Sa druge strane, postoje situacije kada izvor pristaje da
pruži informaciju samo pod uslovom da njegova anonimnost ostane sačuvana. U ovakvim
situacijama novinari istraživači mogu doći u sukob sa zakonom.
Evropski sud za ljudska prava je 1996. presudio da je sudski nalog novinaru Bilu Gudvinu da
otkrije izvor informacije predstavljao kršenje člana 10. Evropske konvencije o ljudskim
pravima. Ovo je pozdravljeno kao pobeda istraživačkog novinarstva, a Gudvinov savetnik
Džefri Robertson prokomentarisao je za Daily Telegraph da Zakon o nepoštovanju suda iz
1981. treba da bude dopunjen, kako bi se obezbedila veča zaštita novinarima i englesko pravo
uskladilo sa Evropskom konvencijom. Zakon je ostao nepromenjen do današnjeg dana a,
uprkos Gudvinovoj presudi, u nizu kasnijih odluka pokazano je da je zakon prilično nejasan u
pogledu podržavanja prava novinara da zaštite svoje izvore. Zakon o obelodanjivanju stvari
od javnog značaja iz 1988. mogao je da dovede do otklanjanja nekih teškoča u vezi sa
otkrivanjem informacija i zaštitom izvora, ali izgleda da je njegov naglasak više na odšteti i
načinima sprovođenja ove zaštite nego na slobodi govora i informisanja. Dekret štiti izvore od
nepravednog tretmana, ali propisuje da informacija sme biti obelodanjena samo jednoj osobi, i
to iz određene grupe, koja, recimo, uključuje poslodavce, ali ne i novinare. Informacija sme
biti obelodanjena „neovlašćenoj osobi“ samo ako je u pitanju izuzetno ozbiljna stvar i ako
osoba dela iz poštenih pobuda, bez ličnog interesa.
6. Oružje za Irak
U štampi Srbije neka vrsta prvog velikog, zaokruženog novinarskog istraživanja (kritičkog
ispitivanja) bio je slučaj suđenja grupi hajduka (razbojnika i ubica) 1896. godine u Čačku, o
čemu je „istraživački“ svakodnevno izveštavao Pera Todorović u svom dnevniku Male
Novine (kasnije su svi napisi objedinjeni u brošuri „Hajdučija“). Istraživački karakter ovoj
seriji napisa daju kritički ton, pokušaj analize uzroka raširenog razbojništva u tadašnjoj Srbiji
i prateće ankete o fenomenu hajdučije.
8. Sekundarni izvori
knjige
novine, specijalizovani časopisi i ostala periodika
godišnji izveštaji državnih agencija, privatnih organizacija i kompanija
teze i disertacije
informatori, telefonski imenici, spiskovi članstva - sadrže telefonske brojeve, adrese i
ostale važne podatke koji novinarima mogu da pomognu u pronalaženju sagovornika
biografije – u biografiji poznatog političara možda se navode imena njegovih prijatelja
iz detinjstva, za koje bi novinar mogao da otkrije da figuriraju vlasnici kompanija koje
zapravo kontroliše dotični političar, premda želi da njegovo vlasništvo bude prikriveno
publikacije o industriji - mogu da se nadju spiskovi rukovodilaca i ostalih aktera te
oblasti
školski godišnjaci - može da potvrdi podatak da su gradonačelnik i favorizovani
izvođač javnih radova, koji posluje sa gradskom skupštinom, svojevremeno išli u isto
odeljenje
Efikasnije je da novinari najpre pročitaju objavljene podatke, pa tek onda potraže ljude koji bi
mogli da objasne pozadinu ili pruže informacije o kontekstu koje su im neophodne za
nastavak istraživanja. Sekundarni izvori upravo zbog toga mogu da pruže mnoštvo
informacija o nekoj temi koje su izveštaču potrebne da bi razumeo oblast koju istražuje.
Postoji mnoštvo tumačenja istraživačkog izveštavanja i ono može da bude shvaćeno kao skup
istraživačkih i izveštačkih tehnika koje se koriste za otkrivanje tajnih, prikrivenih ili, iz bilo
kog drugog razloga, teško dostupnih informacija. Te tehnike koriste i ostali izveštači, ali
istraživački novinari se njima služe sistematičnije i intenzivnije. Tehnike istraživanja su:
1. Prikupljanje dokumenata ili praćenje pisanih tragova
Oni su suština istraživačkog izveštavanja i često obezbeđuju dokaze ili indicije u vezi sa
nezakonitim radnjama koje novinari žele da razotkriju. Dokumenta mogu da potvrde ili
opovrgnu podatke do kojih se došlo posredstvom ljudskih izvora; oni obezbeđuju pozadinu,
kontekst i podrobne informacije koje su potrebna kako bi se izvorima postavila što preciznija
pitanja Istraživački novinari analiziraju prikupljena dokumenta i koriste podatke koje su
otkrili kako bi sklopili priču.
Prilikom svojih istraživanja, novinari se sve više oslanjaju na internet, internet, sa mnoštvom
svojih izvora, predstavlja rudnik informacija. Danas je upućenost u tehnike elektronske
pretrage preduslov za bilo kakvo istraživanje. Osim toga, novinari koriste elektronsku poštu i
druge vidove elektronske komunikacije za korespondenciju sa izvorima iz vlade ili privatnog
sektora. Kompjuterske baze podataka koje sadrže mnoštvo informacija takođe su deo opreme
istraživačkih novinara.
Često nije moguće pronaći alternativu tome da novinar zasuče rukave i upusti se u istraživanje
na terenu. Terenski rad je od presudne važnosti da bi novinar stekao osećaj i razvio sluh i
„njuh“ za temu na kojoj radi. Istraživačko izveštavanje, kao i svi drugi vidovi novinarstva,
tiče se stvarnog života. Razumevanje života drugih ljudi jednako je važno kao i pribavljanje
dokumenata ili nagovaranje sagovornika da progovore. Terenski rad može da bude iskorišćen
i za poređenje vladinih izveštaja o ostvarivanju planova sa stvarnim stanjem stvari. Kako bi se
došlo do važne informacije, novinar ponekad mora da sakrije svoj identitet i krene na zadatak
“undercover”. To novinarima omogućava da lakše dođu do onih mesta gde nisu dobrodošli ili
da intervjuišu ljude koji inače ne bi razgovarali sa njima. No, time se rizikuje ugrožavanje
privatnosti pojedinaca, dok se sami novinari izlažu fizičkom riziku. Povrh svega, pouzdanost
podataka koji su prikupljeni zahvaljujući takvoj obmani može da bude dovedena u pitanje.
Štaviše, nekonvencionalne tehnike novinare čine ranjivijima za prigovore koji se tiču njihovih
motiva i metoda. Zbog toga takvo istraživanje treba preduzeti samo kada je reč o temama od
javnog interesa.
Tokom istraživanja novinari obavljaju razgovore sa velikim brojem izvora. To mogu da budu
zvanični izvori ili pojedinci umešani u slučaj koji novinar ispituje. Često su novinarski izvori
eksperti koji su u stanju da objasne relevantna tehnička pitanja i izvrše nepristrasnu ili
objektivnu procenu dostupnih činjenica. Ukratko, novinari intervjuišu skoro svakoga od koga
mogu da dobiju informaciju o onome što istražuju.
Internet je dobra polazna tačka za proučavanja nečije biografije, ali se u novinarskoj pretrazi
ne treba potpuno oslanjati na njega. Dostupnost tolike količine informacija, kako u
elektronskoj formi, tako i na papiru, izaziva strahovanje da će mediji, pogotovo televizija i
internet, još agresivnije nasrnuti na privatnost pojedinaca. Koristi od transparentnosti i
dostupnosti informacija su svakako evidentne. Zahvaljujući njima se obelodanjuju, pa i
sprečavaju kriminal i korupcija, a institucije i pojedinci su primorani da povedu računa o
ponašanju. Naličje svega toga se, međutim, sastoji u tome da načelo transparentnosti olakšava
„čeprkanje“ po privatnim životima pojedinaca, čak i onda kada to nije u neposrednoj vezi sa
javnim interesom. Javnost je dobro upoznata sa skandalima koje sa sobom nosi paparaco
novinarstvo u kojem fotografi, kamermani i izveštači uhode slavne ličnosti i u najintimnijim
situacijama. Takvi ekscesi srozavaju kredibilitet medija i dovode do optužbi da su oni sve
agresivniji u trci za tiražima i gledanošću.
SRBIJA:
3) informisanje na srpskom jeziku pripadnika srpskog naroda koji žive van teritorije
Republike Srbije;
4) očuvanje kulturnog identiteta srpskog naroda i nacionalnih manjina koje žive na teritoriji
Republike Srbije;
U svakoj zemlji u kojoj je štampa slobodna, anonimni izvori su sastavni deo novinarske
prakse. Postoje legitimni razlozi za korišćenje navoda neimenovanih pojedinaca ili
informacija čiji izvorne može da bude naveden. Međutim, ova praksa se neretko i
zloupotrebljava. Neimenovani izvori se koriste kao svojevrsna prečica. Umesto da tragaju za
dokumentima, razgovaraju sa što više ljudi i prikupljaju informacije iz više izvora, novinari se
često oslanjaju na jedan jedini, neimenovani izvor, kako bi izneli teške optužbe za korupciju
ili zloupotrebu moći. Nasumična upotreba neimenovanih izvora potkopava kredibilitet
novinara.
Postepeno se dolazi do konsenzusa oko toga da se neimenovani izvori ne mogu izbeći, ali da
novinari treba da budu veoma oprezni pri njihovoj upotrebi. Ono što je nesporno, to je da
samo u veoma retkim prilikama izveštaj treba da počiva na jednom jedinom neimenovanom
izvoru. Osim toga, informacije iz tih izvora treba da budu potvrđene bilo dokumentima, bilo
iz drugog, po mogućnosti, imenovanog izvora. Pravilo je da treba imati više izvora.
Pogotovo se na televiziji posebna pažnja mora posvetiti tome da se prikrije identitet izvora. I
slika i glas moraju da budu izmenjeni. „Nadsinhronizacija“ od strane druge osobe obično je
bolja od iskrivljenja tehničkim putem. Zamagljivanje, a ne „pikselacija“ jeste najbolji način
da se obezbedi anonimnost slike. Garancija anonimnosti će možda obuhvatiti i, na primer,
zamagljivanje brojeva na automobilskim registarskim tablicama, kao i vođenje računa o tome
da se lokacija gde saradnik živi ne otkrije, da bi se izbegao rizik od „slučajne identifikacije“.
novinske kuće moraju da uspostave svoja pravila o upotrebi neimenovanih izvora. Međutim,
to moraju da učine na odgovoran način, uz svest da nekontrolisano i neodgovorno korišćenje
neimenovanih izvora može i dugoročno da naškodi kredibilitetu
Spor zbog uskraćivanja prava se pokreće na zahtev tražioca informacije, koji može biti podnet
u roku od 15 dana, posle “trodelnog testa” (proverava da li zahtev podnet po zakonu, traži
pismeno izjašnjenje organa i sam ocenjuje informaciju koja je uskraćena). Poverenik
povodom žalbe reaguje u roku od 30 dana. Ako je tražilac nezadovoljan poverenikovom
odlukom može tužbom kod suda da pokrene upravni spor u roku od 30 dana.
Kome se žaliti: Komisiji Poverenika za informacije od javnog značaja
(www.poverenik.org.rs), ili sudu. Poverenik može da sasluša slučajeve koji se tiču
uskraćivanja pristupa informacijama, otezanja, prekomernog naplaćivanja i odbijanja da se
informacija objavi u zahtevanom obliku ili na traženom jeziku. Odluke su obavezujuće za
javne vlasti. Ukoliko neko telo ne objavi informaciju, Poverenik ima pravo da se za
sprovođenje odluke obrati vladi.
Dokumenta mogu da budu javna, poput registra preduzeća koji su u nekim balkanskim
zemljama objavljeni na internetu, dok su u drugim dostupni u pismenom obliku. Takva se
dokumenta obično daju onima koji ih zatraže. Ostala vladina dokumenta su međutim
poverljiva . Na primer, širom sveta su prijave poreza na dohodak nešto čime vlada raspolaže,
ali ih gotovo nikad ne otkriva, što važi I za vojnoobaveštajna dokumenta I izveštaje o o
policijskim istragama koje su u toku. Međutim I ona nekad procure do novinara. Takođe su
javna mnoga dokumeta o preduzećima ili pojedincu kojima raspolažu vladine agencije
(zemljišnje knjige I finansijski izveštaji kompanija sa berzi). Međutim mnogi drugi dokumenti
su poverljivi I nisu dostupni (bankovna ili medicinska dokumentacija I evidencija o
zaposlenju). Na Balkanu je pristup vladinim dokumentima neujednačen. Od mnogih
funkcionera se traži da da otkriju šta poseduju i koliko su bogati, ali oni to često odbijaju da
urade i to im je dozvoljeno.
18. Tačerizam
Do pada vlade Margaret Tačer mnogi novinari koji su se bavili istraživanjem osećali su se
ugroženim. Tokom tri godine nakon što je njenu funkciju preuzeo Džon Mejdžor, petnaest
ministara bilo je primorano da podnese ostavku zbog beskrajnog niza komičnih detalja koji su
se odnosili na ljubavne afere, gramzivost ili sitnu korupciju, a strah (bar iz ugla novinara)
zamenila je farsa.
Sve u svemu, tabloidi su se usredsredili na prljavo rublje, dok su novine većeg formata pisale
o lošem funkcionisanju javnih službi. Istrage koje je sproveo News of the World ukazale su
na korupciju u vladinoj, pokazale su da je u Donjem domu radio bombaš iz redova IRA
(1987), da ilegalni doseljenici, uhvaćeni na delu u operaciji Zlatni prsten (1990), plaćaju
venčanje s lokalnim ženama, kao i da postoji klinika za kozmetičku hirurgiju koju pacijenti
napuštaju unakaženi i u bolovima (1993). Otkriće Gerija Džonsa da je porota odluku o krivici
optuženog za ubistvo donela pozivajući se na prizivanje duhova i iscrpna istraga aktivnosti
pedofila takođe su priče koje bi svi mediji rado prihvatili (Jones, 1999). Možda je najveće
intere- sovanje javnosti izazvala reportaža pod nazivom „Fudbalski bosovi i nestašne
devojke“1998), u kojoj se iznose neprijatne pojedinosti u vezi s ponašanjem, stavovima i
nepoštenjem dvojice direktora jednog od vodećih fudbalskih klubova u Velikoj Bri-taniji,
koje je verno zabeležio njihov tobožnji partner u prevarama, a zapravo jedan od šefova
istraživačkog odeljenja NoW, Mazer Mahmud.
Značajna tema tog doba bila je i nuklearna energija, kao i veština koja je pripisivana njenim
pristalicama u odbrani svojih stanovišta. Među brojnim slučajevima razotkrivanja dvoličnosti
i opasnosti treba istaći seriju kanala Yorkshire Television i knjigu Džejmsa Katlera i Roba
Edvardsa pod nazivom Britain’s Nuclear Nightmare /Britanski nuklearni košmarl (1988). Bila
je to prva istraga koja je ukazala na visok broj malignih oboljenja u okolini nuklearnih
centrala, čime je započeta naučna debata koja još traje. Na dan emitovanja navedene emisije,
1. novembra 1983, premijerka Tačer reagovala je u Donjem domu i obećala da će iznesene
tvrdnje najhitnije biti proverene. Otvorena je Blekova istraga i započeta serija istraživanja
koja traju i danas, a osnovan je i (vladin savetodavni) Komitet za medicinske aspekte zračenja
u čovekovoj okolini.
Kad je reč o novinama velikog formata, odnosi vlade i medija su tokom Foklandskog rata iz
1982. postali izuzetno loši, jer su se čak i rutinski pokušaji nepristrasne analize situacije
tumačili kao izdaja. Vlada je čak pokrenula sudski postupak protiv državnog službenika
Klajva Pontinga, koji je novinarima prosledio dokaze o dvoličnosti koju su ministri u tom
slučaju pokazali prema Parlamentu. Vlada Pontingu nije mogla ništa, ali su se stvari
promenile 1983. u slučaju Sare Tizdal, koja je predala informacije u vezi s dolaskom
krstarećih raketa u Veliku Britaniju. Taj događaj je gotovo nesumnjivo doprineo usvajanju
novog Zakona o državnim tajnama iz 1988.
Navedeni slučajevi sami po sebi ukazuju na neprijateljski odnos između izveštača zaposlenih
u novinama velikog formata i vlade. I zaista, političari visokog ranga gotovo svakodnevno su
vređali novinare, a naročito one zaposlene u BBC-ju, osporavajući istinitost njihovih
izveštaja. Još konkretnije, vlada je 1987. izdejstvovala nalog za ukidanje serije My Country
Right or Wrong na Radiju 4 mreže BBC, koja se bavila radom bezbednosnih službi, a policija
je upala u kancelarije ogranka BBC Scotland i zaplenila seriju od šest emisija pod nazivom
Secret Society, koje je za BBC pripremio Dankan Kembel, pa je čak na silu ušla u Kembelov
stan i u stanove još dvojice novinara. Taj neobičan primer vladine paranoje i siledžijstva koje
je iz nje proizašlo pročuo se kao afera Cirkon.
sačinite spisak svih osoba koje bi mogle da budu zainteresovane za uspeh vaše priče.
kome bi moglo da bude u interesu da priča ne bude objavljena (unutar vaše novinske
kuće i izvan nje)
ko bi vas mogao tretirati kao neprijatelja (koje su opasnosti i kako da se zaštitite)
ko bi mogli da vam budu saveznici (da li vam je potreban doušnik i kako ćete ga/je
naći)?
kako će publika iskoristiti priču (koja je ciljna grupa i šta če ona uraditi, ako išta bude
uradila)
koliko vremena vam je potrebno (procenite trajanje perioda i broj radnih sati)?
koliko individualnog istraživanja vam je neophodno?
koliko timskog rada vam je potrebno (navedite broj i uloge članova tima)?
u kojoj meri (i kada) će vam biti potrebna pomoć fotografa, ekipe kamermana i ostalih
koji nisu pisci?
kolika pomoć vam je neophodna od kolega iz drugih medija?
kolika pomoć vam je neophodna od eksperata izvan medija?
pribavite i analizirate:
- informacije koje pretpostavke pretvaraju u činjenice
- informacije koje se uklapaju u slagalicu
- informacije koje popunjavaju praznine
- informacije koje pokreću nova pitanja
- informacije koje tek treba da budu potvrđene
pripremite ključne intervjue
- sastavite spisak najvažnijih pitanja
- nabrojte ključna pitanja koja iziskuju potvrdu
- načinite plan za intervju
- utvrdite svrhu intervjua
- odlučite kako ćete kontrolisati intervju
- odredite kada, gde i kako ćete realizovati intervju.
1. otkriva kriminal
2. ukazuje na naglašene antisocijalne pojave
3. ukazuje na nekompetenciju i nemar
4. čuva zdravlje i sigurnost ljudi
5. građani štite od prevare
6. pomaže ljudima da budu bolje informisani
Istraživačkom novinaru koji želi da prelazi granice sedeći ispred svog kompjutera dostupan je
ogroman broj internet alata.
Novinar može da unapredi pretragu ukoliko koristi više reči ili ukoliko upotrebi “specifične”
reči usko vezane za datu temu pomoću kojih će suziti pretragu.Pretraga se takođe može suziti
upotrebom navodnika, a osnove matematike takođe pomažu u istraživanju – minus se koristi
da se rastave određeni podaci, a plus ukoliko tražimo sajtove koji sadrže sve ključne reči.
Takođe postoje trikovi za pretraživanje pojedinačnih sajtov. Organizovanje mnoštva podataka
i preuzimanje podataka sa interneta radi kasni-jeg korišćenja mogu biti veoma značajni u
istraživačkom radu. Postoje alatke koji omogućavaju pravljenje popisa datoteka i programi za
skidanje podataka sa intemeta.
Zvanične izvore je relativno lako pronaći. Novinar samo treba da otvori svoj telefonski
imenik i potraži informativnu službu neke vladine agencije. Osim telefonskih imenika, brz
način pronalaženja ljudi je i internet gde je po svim kriterijumima moguće locirati neku osobu
i doći do njene elektronske pa čak i poštanske adrese. Osim toga, postoje i specijalizovani
imenici I spiskovi za pojedine delatnosti i profesije. Međutim, u balkanskom kontektu čest i
uspešan način za pronalaženje ljudi je pitati druge ljude. Novinari često od drugih novinara
traže imena i telefonske brojeve koji su im važni za istraživanje . Neretko je ljude najlakše
pronaći preko njihovih porodica, školskih drugova, susedstva, društvenog kluba ili poslovnog
i profesionalnog okruženja.
Svaka kompanija koja obavlja neku delatnost mora da bude registrovana kod nekog organa
vlast. Ovi dokumenti su kao izvod iz matične knjige jednog preduzeća i oni nam govore o
vlasništvu, datumu osnivanja, članovima uprave i akcionarima, adresu, početno ulaganje,
svrha, tip biznisa kojim će se baviti i slično.
Svako ko želi legalno da se bavi biznisom mora da ima dozvoluu za rad, a za širok spektar
aktivnosti su neophodne i dodatne dozvole. Poslovne dozvole sadrže presudne podatke za
istraživanje poput imena vlasnika, adresa i brojeva telefona, poslovnih odnosa, broja
zaposlenih, sektora za koji je dobijena licenca, rokova i uslova u kojima se odvijaju poslovne
aktivnosti.
Osim registra kompanije postoje I druge vladine agencije koje raspolažu podacima o
preduzećim. Zadatak tih državnih agencija je da regulišu čitav niz aktivnosti kao što su
trgovina, zdrastvo, telekomunikacije, pa čak i igre na sreću.
6. Sudski spisi
Dobar izvor dokumenata o preduzećima. Parnica koja je pokrenuta protiv neke kompanije
sadrži mnoštvo informacija, uključujući originalna dokumenta i izjave date pod zakletvom,
što je građa koju novinar može da iskoristi.
Središnji deo je najteži. Tada priča može da potone i potpuno propadne, što čitaoca navodi na
odustane. Takođe reč je o onom delu u kome mogu biti ispričani najmanje interesantni delovi
priče. U središnjem delu se zapravo nalazi meso izveštaja, novinar zalazi u detalje onoga što
je otkrio. Reč je o segment koji je struktuiran prema ključnim temama ili otkrićima
istraživanja. Moguća je hronološka, što značii da umesto razvijanja tema autor bira da ispriča
priču oštujući redosled zbivanja.
Prema Krisu Skanlanu poredak se sastoji od tri dela : početka, sredine i završetka.
POČETAK nagoveštava O ČEMU? PA
SREDINA-1 ŠTA? 1
ODELJAK
S
SREDINA-2 D DEUAK 2
SREDINA-3 Ž ODEUAK 3
Radnja i prizori: Možda je dobro da se o tekstu razmišlja kao o filmu koji se odvija pred
čitaočivim očima. Film napreduje samo zbog toga što postoji radnja koja se odvija u
prizorima.
Tačka i gledište: Većina istraživačkih tekstova napisana je sa autorove tačke gledišta, tačnije
iz perspektive onoga ko je prikupio, probrao, I analizirao informacije i ko priča priču kao
sveznajući i uglavnom nepristrasni pripovedač. Međutim, to ne znači da istraživački tekst ne
može da održi različite tačke gledišta.
1. Buđžeti - Najvažniji dokumentima u kojima vlada navodi na koji način namerava da troši
novac poreskih obveznika. Buđžetska dokumenta nacionalnih vlada dostupna su javnosti u
svim balkanskim zemljama. Nacionalni budžet ukazuje na priritete vlade. Važnost koju vlada
pridaje svakom pojednom sektoru, bilo da se radi o zdrvstvu, odbrani, obrazovanju ili javnim
radovima , izražena je time koliki mu je iznos dodelila budžetom. Budžet je dobar pokazatelj
tome da li je vlada sklona prekomernoj potrošnji. Suma iz budžeta koja je dodeljena nekom
vladinom telu govori o tome koliko novca i moći to telo poseduje u odnosu na druge. Organ
koji raspolaže podacima o budžetu je Ministarstvo finansija, a na lokalnom nivou to su stalne
konferencije gradova i opština i Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu.
3. Ugovori - Vladini ugovori o nabavkama dobara i usluga ili o dodeli skupih infrastrukturnih
projekata su dokumenta koja treba podvrgnuti pažljivijem ispitivanju . Iz njih se može videti
koliko novca vredi određeni projekat, koji je rok za njegovo izvođenje, na koje uslove su se
obavezale ugovorne strane, ko su potpisnici i mnogo toga drugog. Novinari mogu da vide da
li se krši ugovor i sl.
Širom Balkana, postoje registri u kojima su pobrojane nevladine organizacije koje deluju u
svakoj od zemalja. U njima se navode i vrste aktivnosti, adrese i ostali podaci.
ALBANIJA
Zakon usvojen 1999. Zahtev može podneti svaki pojedinac. Zahtev se odnosi na informacije
sadržane u zvaničnim dokumentima, uključujući i lične podatke o osobama koje su na
državnim funkcijama, a u vezi sa obavljanjem tih dužnosti. Zahtev se podnosi pismeno, vlasti
moraju da odgovore najkasnije za 15 dana, a informacije moraju biti dostavljene najkasnije za
30 dana. Dokumenta mogu ostati nedostupna samo ukoliko neki drugi zakon, poput zakona o
zaštiti podataka ili poverljivim informacijama, ograničava njihovo obelodanjivanje. Za
nadziranje zakona zadužen je narodni pravobranilac (Ombudsman) koga bira parlament. On
prima prigovore i sprovodi istrage, ali njegove odluke nisu obavezujuće. Žalbe se mogu
podneti i sudu.
Problemi: Sam akt nije u dovoljnoj meri poznat vladi. Narodni pravobranilac je 2004.
predložio da protiv zvaničnika koji svesno ili iz nehata prekrši zakon budu preduzete
disciplinske mere, što pokazuje da postoji znatno nezadovoljstvo primenom zakona.
Ostale poteškoće: Parlament je 2006. usvojio amandmane i uveo jednu novu odrednicu -
„uskraćeno“ - za podatke čije bi obelodanjivanje „ugrozilo normalno funkcionisanje države i
interese ili efikasnost državnih institucija“. Taj potez je naišao na oštru kritiku civilnog
društva i međunarodnih organizacija. Krivični zakon zabranjuje otkrivanje državnih tajni. Za
kršenje te odredbe sledi kazna i do deset godina zatvora.
BOSNA I HERCEGOVINA
Zakon usvojen 2001. Zahtev može podneti svaki pojedinac.Zahtev se odnosi na informacije
koje u bilo kom obliku poseduje bilo koja javna vlast, uključujući i pravna lica koja vrše javnu
funkciju. Zahtev se podnosi pismeno, vlasti moraju da odgovore najkasnije za 15 dana.
Šta je izuzeto: Informacije koje mogu „značajno naškoditi“ interesima odbrane i bezbednosti,
sprečavanju i otkrivanju zločina. Uskraćivanje je odobreno kako bi se zaštitile odluke javnih
vlasti, poslovne tajne i privatnost pojedinaca.
Kome se žaliti: Nadležnom organu. Odluke mogu biti osporavane i na sudu ili prosleđivane
Ombudsmanu Federacije ili Ombudsmanu Republike Srpske.
Ostale poteškoće: Krivični zakon zabranjuje odavanje državnih tajni. Nepoštovanje te odredbe
za sobom povlači zatvorsku kaznu u trajanju do pet godina.
BUGARSKA
Zakon usvojen 2000. može ga podneti svaki pojedinac ili pravno lice.
Na šta se zahtev odnosi: Informacije kojima u bilo kom obliku raspolažu državne institucije ili
pravna lica koja se finansiraju iz državnog budžeta i vrše javne funkcije, regionalne
kancelarije centralnih vlasti, institucije i tela koji se finansiraju iz programa i fondova EU.
Šta je izuzeto: Informacija koja se tiče privatnosti pojedinca, državna ili službena tajna,
poslovna tajna ili materijal na osnovu kojeg se donose odluke. Bilo kakvo izuzimanje mora
biti odobreno odlukom parlamenta. Informacije koje se tiču pripremnog rada ili stavova i
saopštenja o tekućim pregovorima mogu biti zadržane dve godine. Tada se traži delimičan
uvid, koji često nije odobren.
Kome se žaliti: Ne postoji unutrašnji žalbeni mehanizam, niti nezavisno nadzorno telo. Žalbe
zbog odbijanja da se informacije obelodane mogu se podneti regionalnom Administrativnom
sudu i Vrhovnom administrativnom sudu.
Problemi: Program za pristup informacijama je 2004. utvrdio da je za svega 60 odsto zahteva
zaista bio omogućen uvid u neke podatke. Međutim, 2008. su se odbijanja dogodila u manje
od jedan odsto od ukupnog broja zahteva.
Ostale poteškoće: Godine 2002. usvojen je Zakon o zaštiti poverljivih informacija. Njime su
uvedena rigorozna ograničenja, jer je gotovo svakome omogućeno da potpiše klauzulu 0
tajnosti ili poverljivosti. Pri tome se zahteva da bude pokazana šteta koja bi nastala od
pojedinih otkrivanja, ali se ne ukazuje na važnost utvrđivanja javnog interesa.
CRNA GORA
Na šta se zahtev odnosi: Informacije kojima u bilo kom obliku raspolažu državne i lokalne
vlasti, javna preduzeća i ostali entiteti sa javnim ovlašćenjima.
Rok za odgovor: Osam dana, pri čemu može biti produžen i za dodatnih 15 dana. U izuzetnim
slučajevima može biti zahtevan odgovor u roku od 48 sati.
Šta je izuzeto: Informacije koje se tiču nacionalne bezbednosti, odbrane ili međunarodnih
odnosa; javne bezbednosti, komercijalnih i drugih privatnih ili javnih ekonomskih aktivnosti;
ekonomske, monetarne ili politike razmene sa inostranstvom; sprečavanja i istrage kriminala;
privatnosti pojedinaca i ostalih ličnih prava; internih pregovora. Da bi podaci bili uskraćeni,
interesi moraju biti „značajno ugroženi“, a prouzrokovana šteta mora biti „značajno veća od
javnog interesa da takva informacija bude objavljena“. Informacije ne mogu biti uskraćene
ukoliko se odnose na kršenja pravila, neovlašćeno korišćenje javnih resursa, zloupotrebu
vlasti, krivična dela i ostale propuste u rukovođenju.
HRVATSKA
Problemi: Hrvatski Helsinški odbor je 2005. utvrdio da su javna tela uskraćivala odgovore na
zahteve koji su se ticali čak i rutinskih informacija, te da mnoga nisu ni imenovala zvaničnike
za informacije, niti načinila kataloge podataka ili registre zahteva.
Ostale poteškoće: Krivični zakonik zabranjuje otkrivanje državnih tajni. Kršenje te odredbe se
kažnjava zatvorom u trajanju i do pet godina. Oni koji nisu zvaničnici, a svesno objave tajnu,
mogu biti kažnjeni novčano ili zatvorom u trajanju do tri godine.
KOSOVO
Ko može podneti zahtev: Svaki pojedinac ili pravno lice registrovano na Kosovu.
Na šta se zahtev odnosi: Dokumenta u posedu svih institucija Republike Kosovo, opština,
nezavisnih tela osnovanih po Ustavu Kosova ili Kosovske agencije za privatizaciju.
Šta je izuzeto: Informacije koje bi dovele u pitanje javni interes u oblasti bezbednosti, odbrane
i vojnih pitanja, međunarodnih odnosa ili finansijske, monetarne ili ekonomske politike;
privatnost i integritet pojedinaca; komercijalni interesi; sudski postupci ili tok inspekcija,
istraga ili obračuna. Izuzeta su i interna dokumenta koja se još razmatraju ili čije bi
obelodanjivanje ozbiljno ugrozilo proces donošenja odluka.
Problemi: Ombudsman je 2005. situaciju sa zakonom o SPI opisao kao „primer zakona koji je
do sada umnogome postojao samo na papiru“.
MAKEDONIJA
Na šta se zahtev odnosi: Informacije iz državnih ili opštinskih tela, kao i one koje se tiču
organa ili lica koji vrše javne funkcije.
RUMUNIJA
Problemi: lako je 2005. godine svega dva odsto od preko 700 000 zahteva bilo odbijeno,
poverljivost se još uvek zloupotrebljava radi prikrivanja različitih informacija, velike
finansijske dobiti i odbijanja da se informacija obelodani u zahtevanom obliku.
Ostale poteškoće: Zakon o tajnim podacima sadrži odredbu o „poslovnim tajnama“ koje su
definisane kao bilo kakve informacije koje se mogu ticati interesa nekog pravnog lica,
svejedno da li je ono privatno ili državno. Krivični zakonik zabranjuje posedovanje poverljive
informacije od strane onih koji nisu ovlašćeni da je imaju.
SRBIJA
Na šta se zahtev odnosi: Informacije i dokumenta javnih vlasti, uključujući državna tela,
organizacije koje raspolažu javnom moći i pravna lica koja se u potpunosti ili pretežno
finansiraju iz državnih izvora. Za objavljivanje informacija.
Rok za odgovor: 15 dana, osim u situacijama kada postoji pretnja po život ili slobodu neke
osobe, zaštitu javnog zdravlja ili životne sredine. U tom slučaju se na zahtev mora odgovoriti
u roku od 48 časova. Rok može biti produžen na 40 dana ukoliko državna institucija ima
opravdan razlog za neispunjavanje roka od 15 dana.
Problemi: U periodu od osnivanja (1. jula 2005.) do 31. jula 2009, Kancelarija Poverenika je
obradila ukupno 6 612 zahteva. Od toga je rešeno oko 5 800.
Transparentnost Srbija
Regionalni izvori
Povreda privatnosti još je jedna oblast gde treba dobro razmisliti kada, gde i pod kojim
uslovima u istraživačkom novinarstvu može biti opravdano zaobilaženje etičkih ograničenja,
koja se obično poštuju. Na prvom mestu treba imati na umu razliku koja se obično ne
primećuje, a to je razlika između tajnosti i privatnosti. Tajnost podrazumeva namerno i
smišljeno prikrivanje radnji, događaja ili informacija. No, nije sve što se drži u tajnosti lično,
niti su lične stvari obavezno namerno prikrivane.
Vrednost privatnosti
Skloni smo da verujemo da je pravo na privatnost jedna od osnovnih težnji ljudskog ili
civilizovanog društva. Pravo na privatnost obezbeđuje zaštitu od države ili socijalnih grupa
koje pokušavaju da nas kontrolišu zloupotrebljavajući naše slabosti. Da privatnost nije
priznata kao pravo, ne bismo se mogli zaštititi od manipulacije i pritisaka na svoje mišljenje i
ponašanje. Privatnost podrazumeva da nad određenim sferama naših života imamo
neprikosnovenu kontrolu i da u njih drugi nemaju pravo da se mešaju, niti da njima upravljaju
sem ako mi tako izaberemo. Stoga se pravo na privatnost zasniva na prihvatanju ljudi kao
slobodnih i racionalnih individua, za čiji je razum neophodno da se određeni delovi njihovih
života smatraju privatnim i zaštićenim, kako bi oni mogli da ispune osnovne ljudske potrebe,
želje, ciljeve i razvijaju međuljudske odnose.
Granica između privatne i društvene sfere ljudskog života može se povući na različitim
mestima, u zavisnosti od prirode institucija ili društvenog statusa osoba kojima se novinari
bave. Veoma je očigledno da su te granice zapravo usko povezane sa opštim stavom koji
javnost ima o novinarskom ugrožavanju privatnosti.
1. Javne ličnosti koje imaju veliku moć i društveni uticaj. Ovo se, očigledno, odnosi na
političare, mada se u ovu kategoriju mogu ubrojati i državni službenici, profesionalci,
poslovni ljudi i kriminalci, i to na osnovu činjenice da oni ili koriste svoju moć u naše ime, ili
imaju društvenu i profesionalnu odgovornost, ili krše zakon.Treba imati na umu da su, u
ovom slučaju, od javnog interesa samo informacije koje se potencijalno odnose na kršenje
odgovornosti ili dužnosti.
2. Javne ličnosti koje je stvorio i koje održava publicitet. Njihove karijere zavise od
publiciteta koji imaju, prećutno sklopili faustovski ugovor. To služi medijima kao opravdanje
za praćenje njihovih privatnih života - uz dozvolu ili bez nje.
3. Ljudi koji su postali javne ličnosti ne svojim izborom, već nenamerno, zahvaljujući prirodi
događaja, koji se mogu nazvati nedužnim žrtvama ili svedocima.. U ovom slučaju privatne
informacije o takvim pojedincima su apsolutno irelevantne i oni imaju izuzetno pravo na
privatnost, osim ako je to suštinski povezano sa samim događajem.
Dalje, važno je imati na umu da ljudi čija je privatnost ugrožena imaju barem pravo da
odgovore na optužbe istrage. Prvo, zbog toga što za pronađeni dokaz možda postoji i drugo
objašnjenje. Kao drugo, čak i da to nije tako, moralni principi nas obavezuju da optuženima
damo priliku da odgovore na optužbe. I poslednje, zato što javnost treba staviti u najbolju
moguću poziciju da donese svoj sud, a ako se ne ukaže jasna prilika, čak i da optuženi ne da
nikakav odgovor, javnost može shvatiti ozbiljno mogućnost da je, u novinskom izveštaju,
nečiji bezrazložno ukaljan ugled.
Novinari se prilikom pisanja često suočavaju sa teškim izborima. „Tvrd” uvod odlikuje se
zanimljivošću i neposrednošću, naročito ukoliko se u tekstu otkriva nešto novo i šokantno. S
druge strane, „mek” uvod donosi emocije i dramatičnost, pa priči daje ljudsko lice.
3. Narativni uvod – podrazumeva pričanje određene price, a ne opisvanje osobe ili mesta
„Meki” uvodi nisu uvek funkcionalni, kako ne bi bili promaša potrebno je da zadovolje
sledeće standarde:
*Ključni paragrafi: Nakon što se opredele za uvod, novinari moraju da osiguraju povratak na
osnovnu temu izveštaja, a prelazak sa uvoda na glavni deo omogućuju “ključni paragrafi” (nat
graf ili “pa šta?” paragraf). On predstavlja obećanje koje se tiče sadržaja priče i njene poruke,
u njemu je sadržano jezgro price i treba da ostvari sledeće ciljeve:
Vrste zavrešetaka:
1. narativni – omogućuju autoru da sažme svoje teze, ali na posredan način, pričanjem
priče.
2. eksplanatorni – mogu da sumiraju glavna otkrića, ponavljaju teme dotaknute u
glavnom delu teksta kako bi se čitalac podsetio zbog čega je priča važna; njime se
može predviđati buduća situacija na osnovu onoga što je izneto u tekstu
3. citatni – efikasni jer nude sažetak ili zaključak koji ne iznosi novinar, već neko drugi,
poslednju mogućnost da se u priči čuje drugi glas, čime se stvara predstava
objektivnosti
4. opisni – nudi se slika mesta ili dočarava neki prizor
■ dokazi o nezakonitim radnjama - ključna za najveći broj istraživanja, bez njih bi novinari
teško mogli da dokažu nezakonite radnje
■potvrde onoga što kažu ljudski izvori (ili ukažu na ljudske izvore)
■putokazi ka drugim ljudima i dokumentima – praćenje pisanih tragova, jdan dokument vodi
ka drugom
Ideje “javnosti“ i “javne sfere“ predstavljaju veliki problem za žene u društvima u kojima
ideologija „razdvojenih sfera“ hrani moćne mitove o polnoj segregaciji. Smatra se da postoji
tendencija da se „muške teme“ izjednačavaju s “javnom sferom“ i posmatraju kao ozbiljni
događaji koji zaslužuju da postanu deo vesti, dok se „ženske teme“ često povezuju sa
„privatnom“ ili „kućnom sferom“, koja ima nizak status i prioritet.
Dejvid Lojd (1998), osnivač emisije Dispatches na Channel 4 i njegova naslednica i urednica
programa Doroti Berns (1999) tvrde da je to bio jedan od prvih istraživačkih medija koji je
uveo istraživačke reportaže o onome što je generalno smatrano „ženskim temama“ i u branši
prezrivo otpisivano kao „dnevna televizija“. Samohrani roditelji, okrutnost prema deci,
bezbednost na poslu, tretman starijih osoba i predrasude protiv njih bile su samo neke od tema
istraživanih u okviru ovog programa. Lojd i Berns kažu da je ovo doprinelo stvaranju uslova
za izražavanje ženskog mišljenja u istraživačkom novinarstvu, kao i uspostavljanju protivteže
karakterističnim muškim temama, karakterističnim za ovu profesiju.
Uprkos teškoćama sa kojima se žene susreću na profesionalnom planu, veliki broj savremenih
strukturnih promena ukazuje na mogućnost da će u budućnosti biti sve više žena novinara. U
izveštaju o zaposlenosti, koji je sačinio Unesko, pokazano je da raste broj žena studenata
žurnalizma, posebno u Evropi i SAD.
Odnos prema uspešnim reporterkama istraživačima, kao što je bila Veronika Gerin, čuvena
irska novinarka crne hronike ubijena 1996. godine, ilustruje neke od predrasuda koje okružuju
ulogu žene na „debljem“ kraju kriminalističkog izveštavanja iz podzemnog sveta. Njena
tragična smrt izazvala je kritike kakve teško da bi bile upućene njenim muškim kolegama. Pre
ubistva, ona je tri puta napadana, njenom mužu je prećeno smrću, a njenom sinu seksualnim
nasiljem. Zbog toga je Veronika Gerin posthumno kritikovana u medijima da je stavila
karijeru ispred porodice. Njena smrt pokrenula je niz pitanja, uključujući i pitanje
spektakularizacije vesti o kriminalu, kao i nedostatka adekvatne zaštite kriminalističkih
reportera. Kao ženi novinaru istraživaču, prebacivano joj je što je suviše dobro poznavala
dablinsko podzemlje. Smatrana je „nemilosrdnom“ u svom poslu - optužba koja nikad nije
izneta protiv ratnih dopisnika muškaraca.
Istraživački tekst...
Iako istraživački novinari otkrivaju tajne informacije, istraživačko izveštavanje je nešto više
od detektivskog rada. Istraživački novinari otkrivaju informacije zato što znaju da je to veoma
važno za javnost koja ima pravo da zna. Istraživački novinari ne otkrivaju tajne činjenice
samo zato što je to uzbudljivo, niti sa idejom da će za to da budu nagrađeni. Njihov rad je
motivisan željom da otkriju nezakonite radnje, kako bi javnost mogla da se upozna sa njima.
Istraživači se nadaju i da će, nakon što nepravilnosti budu otkrivene, uslediti i njihovo
otklanjanje.
Malo je vesti koje tako uspešno daju za pravo predrasudama kao one o skupštinskoj korupciji.
U mnogim slučajevima previđa se politička dimenzija korupcije. Ponekad se politički lider
čašćavanjem, proneverom novca iz gradskog budžeta i drugim oblicima zloupotrebe
službenog položaja služi kao sredstvima političke kontrole, a korupcija se koristi kao političko
oruđe.
Rešavanje stambenog pitanja: skupštine velikih gradova obično pod zakup izdaju desetine
hiljada stanova i kuća. U potencijalne zloupotrebe ubrajaju se manipulisanje sistemom da bi
stan dobili prijatelji ili rođaci odbornika ili službenika, ili čak nezakonito davanje stanova u
podzakup.
Interna demokratija: odbornici većinom na položaj stupaju kao kandidati neke političke
stranke, a kontrola kandidata jedan je od glavnih podupirača političke moći u lokalnim
okvirima. Zloupotrebe mogu biti raznovrsne. Mogu se falsifikovati adrese, tako da određena
lica glasaju u određenoj izbornoj jedinici, može doći do masovnog upisivanja članova, ili se
pak protivnici mogu ispisati sa spiska građana s pravom.
Zvanični izvori sami po sebi nisu dovoljni, jer je potrebna i druga tačka gledišta, a zvaničnici
često teže ka tome da sakriju nešto od javnosti. Oni se koriste sofisticiranim tehnikama kako
bi zavarali trag novinara, manipulišu informacijama i vestima, te je oslanjanje na njih
neprihvatljivo. Informacija uvek mora da bude proverena, nezavisno od kog izvora potiče.
Provera može biti izvršena na osnovu dokumenata ili intervjua.
Ostali izvori koje novinari intervjuišu su očevici. Oni predstavljaju značajan izvor
informacija, pošto su u stanju da opišu događaje onako kako su se zaista desili, osobe koje su
u njima učestvovale, mesto dešavanja, ono što je rečeno ili se moglo čuti, kao i ostale važne
događaje. Informacije iz prve ruke, odnosno ono što je osoba zaista videla predstavlja najbolju
informaciju za novinara. Ukoliko informacije dobijaju iz druge ili treće ruke, novinari treba da
pitaju izvore da li znaju nekoga ko je lično prisustvovao događaju koji opisiju i ko ima
informacije na osnovu vlastitog iskustva.
Insajderi (dojavljivači) – Možda i najvredniji izvori informacija jer sui z prve ruke upoznati
sa prilikama u vladinoj agenciji ili korporaciji, kao i sa funkcionisanjem javnog ili privatnog
preduzeća koje je predmet istraživanja. Oni mogu da ukažu na druge izvore, pribave
dokumenta i prateće informacije, dočaraju kontekst. Dojavljivači su dobro pozicionirani
insajderi koji se, obično svojevoljno, obraćaju novinarima ili drugim istraživačima sa
informacijama o kriminalu i drugim vidovima nezakonitih radnji. Sa njima se treba postupati
obazrivo i nije na odmet znati njihov motiv, jer se na taj način stiče predstava o njihovoj
kredibilnosti i pouzdanosti. Jedan od problema je obezbđivanje njihove bezbednosti, posebno
ako će njihov identitet biti otkriven. Ključno je sa njima uspostaviti odnos poverenja i držati
se datih obećanja (čak i po okončanju istrage) poput zahteva da se sačuva njihova anonimnost.
“Bivši” – Osobe koje su ranije radile za neku agenciju i kompaniju, upoznati su sa samom
institucijom, temom ili osobom koja novinara zanima, a spremniju su da govore jer se ne
plaše da će biti ukoreni ili otpušteni. Čak i kad nisu upoznati sa sadašnjim stanjem,
informacije kojima raspolažu mogu da pruže uvid u pozadinu, kontekst i indicje o tome kako
da nastave sa radom.
Žrtve – Voljni da iznesu svoja iskustva, u nadi da će skrenuti pažnju na nepravdu koju su
pretrpelii. Najlakši način da se pronađu jeste da se potraže oni koju su pretrpeli štetu zbog
vladinih odluka ili politike, dodele vladinih ugovora ili gramzivosti vladinih useljenika.
Počinioci – Neki od njih novinarima neće reći ništa korisno i samo će negirati svoju
odgovornost, drugi su spremni da otkriju informacije jer žele da doprinesu promeni modela
ponašanja ili zato što sebe doživljavaju kao žrtve sistema.
Eksperti – Nisu politički pristrasni, žele da podele svoje znanje i srećni su kad nekoga mogu
da zainteresuju za svoju oblast. Mogu pomoći u pribavljanju pratećih informacija koje se tiču
pojedine oblasti, čak i ako nemaju konkretno znanje o slučaju koji se istražuje.
Predstavnici NVO i aktivisti – Važni izvori jer su zagovornici ili oponenti u nizu rasprava,
omoguaćvaju povezivanje sa drugim ljudima, poput žrtava i očevidaca, pripadnika zajednica
čija su prava bila ugrožena ili koji su pretrpeli druge vidove nasilja. Mogu pomoći u
snalaženju u dokumentarnoj graži, omogućiti uvid u studije koje su rezultat rada aktivista i
zastupničkih grupa.