UVOD

Pravna pomoć koju sudovi (drugi organi) jedne države pružaju (traže) sudovima (drugim
organima) druge države naziva se međunarodna pravna pomoć. Takođe se može definisati i kao
izvođenje procesnih radnji u jednoj državi za potrebe sudskog postupka koji se vodi u drugoj
državi. Organi jedne države mogu da djeluju samo na području za koje su osnovani, to pravilo
postoji i unutar granica jedne države prema principu teritorijalne podjele nadležnosti, ali ukoliko
se pokaže potreba za izvođenjem procesnih radnji van područja nadležnosti konkretnog organa,
on mora da traži pravnu pomoć. Osnovni razlog za obavezno traženje pravne pomoći je
nenadležnost organa u postupku da djeluje van granica svoje teritorijalne jurisdikcije. Kada
govorimo o međunarodnoj pravnoj pomoći, prije svega govorimo o dostavljanju pismena između
domaćih i stranih sudova, kao i o izvođenju procesnih radnji, izvođenju dokaza na teritoriji
zamoljene države. Međunarodna pravna pomoć obuhvata i saslušanje stranaka i svjedoka,
vršenje uviđaja, vještačenje, popis imovine, obavještavanje o sadržaju stranog prava (zakonski
tekstovi i sudska praksa) i sl. i obavještavanje o sadržaju stranog prava predstavlja jedan oblik
dostavljanja, obzirom da se radi o pismenima, koja se, na zahtjev nadležnog organa druge
države, dostavljaju po pravilima, koja mogu biti opšta, odnosno definisana međunarodnim
ugovorima. Pismena kao predmet dostavljanja, mogu biti sudska i vansudska, tako da je njihov
pojam široko određen. Ne samo to, treba razlikovati i javne i privatne isprave, kao i legalizaciju,
koja može biti unutrašnja ili međunarodna, a pojedina pismena, odnosno isprave priznanje i
izvršenje stranih odluka spadaju u međunarodno procesno pravo, tako da se, možda, čini da se
radi o dva odvojena instituta, odnosno, oblasti. Ali, saradnja sudova i drugih organa je uvod u
donošenje odluke koja treba da proizvede dejstvo u drugoj zemlji. Kad kažemo uvod, mislimo na
stvaranje uslova za donošenje odluke koja treba da proizvede dejstva u drugoj zemlji. Ti uslovi
se odnose na pravilno dostavljanje, omogućavanje izvođenja dokaza, odnosno, na stvaranje
uslova za nesmetanu saradnju sudova i drugih subjekata. Uslovi za priznanje stranih odluka,
način njenog izvršenja na teritoriji zemlje priznanja, njen status u zemlji priznanja i njena
dejstva, predstavljaju pitanja na koja daju odgovori i akti Evropske Unije koji će biti pomenuti u
daljem tekstu.1

1
Šaula V., Osnovi međunarodnog privatnog prava Republike Srpske, Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci,
Banja Luka 2011., str. 249

1
 OSNOV ZA UKAZIVANJE PRAVNE POMOĆI
Domaći organi po pravilu pružaju pravnu pomoć organima drugih država ako je to predviđeno
bilateralnim ugovorom ili multilateralanim (diplomatski reciprocitet), ali i ako postoji faktički
reciprocitet tj. kad odnos reciprociteta u tom pogledu postoji u praksi dviju država makar i nije
garantiran međunarodnim ugovorom. Osnovna pretpostavka je uvažavanje nekih
internacionalnih standarda koji se odnose na način i put uzajamne komunikacije između organa
države moliteljice i zamoljene države, na formu samog zahtjeva za pružanje međunarodne
pravne pomoći.

REGULIRANJE MEĐUNARODNE PRAVNE POMOĆI

Način pružanja međunarodne pravne pomoći regulira se dvostranim i višestranim međunarodnim
konvencijama kao i internim zakonima država. Od multilateralnih konvencija koje obavezuju
BiH, najznačajnije su Haška konvencija o građanskom sudskom postupku iz 1954, kao i Haška
konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima iz 1980. Takođe su značajne Haška
konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava, te Njujorška konvencija o
ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956.godine. Nakon što je jedan broj
država prihvatio sukcesiju bilateralnih sporazuma bivše Jugoslavije u odnosu na BIH danas
imamo i niz bilateralnih sporazuma u ovoj materiji : npr.sa Belgijom, Bugarskom, Grčkom,
Hrvatskom, Rumunijom, Ruskom Federacijom, Ujedinjenim Kraljevstvom, a uskoro i sa
Kanadom, Francuskom, Švajcarskom i Austrijom. Postupak koji se primjenjuje kod pružanja
međunarodne pravne pomoći u građanskim stvarima uređen je i unutrašnjim izvorima gpp. U
BIH su to entitetski zakoni o parničnom postupku, te su sudovi u FBIH dužni ukazivati pravnu
pomoć inostranim sudovima u slučajevima predviđenim međunarodnim ugovorom, kao i kad
postoji uzajamnost u ukazivanju pravne pomoći. Postojanje reciprociteta se pretpostavlja, a u
slučaju sumnje objašnjenje daje Federalno ministranstvo pravde.

2
 NAČIN KOMUNICIRANJA DOMAĆIH I STRANIH ORGANA
Prilikom ukazivanja međunarodne pravne pomoći organi različitih država mogu komunicirati
neposredno i posredno. Neposredna komunikacija moguća je samo ako je izričito ugovorena u
slučajevima opravdane hitnosti. Ona postoji npr. kad se naš sud direktno obraća stranom sudu sa
molbom da on provede neku procesnu radnju ( saslušanje svjedoka) ili izvrši dostavljanje nekog
akta (tužbe, poziva na ročište)

Posredna komunikacija je pravilo i primjenjuje se ukoliko drugačije nije izričito određeno

međudržavnim ugovorom. Ona podrazumijeva da se kontakt izmeñu domaćeg i stranog suda
uspostavlja posredstvom drugih državnih organa (po pravilu je to ministarstvo vanjskih poslova,
diplomatsko predstavništvo ili konzul države moliteljice). Danas se uglavnom primjenjuju 3
varijante posredne komunikacije: 1. Opštenje diplomatskim putem je predviđeno kao osnovno
pravilo i u ZPP FBIH koji utvrđuje da dostavljanje treba izvršiti osobama ili ustanovama u
inostranstvu diplomatskim putem preko organa uprave nadležnog za inostrane poslove BIH
dakle Ministarstvo vanjskih poslova ako drugačije nije određeno međunarodnim ugovorom. Ovaj
način komunikacije praktično znači da će npr. naš sud odgovarajuću zamolnicu sa potrebnim
prilozima dostaviti ministarstvu vanjskih poslova, koje će je proslijediti našem DKP u drugoj
državi, a DKP je proslijediti ministarstvu vanjskih poslova te države koje će je uputiti nadležnom
sudu na realizaciju. Ovaj način je najsporiji, najskuplji i najsloženiji. 2. Konzularni put opštenja
je brži i jednostavniji. Odvija se na liniji domaći sud domaće MVP-naš konzul u stranoj državi-
odgovarajući strani organ. Ona je pravilo između zemalja članica Haške konv.o građanskom
sudskom postupku iz 1954g, pa u odnosu na te zemlje vezuje i BIH. Kod ovog načina opštenja
kontrola zamolnica je nešto slabija, pošto u komunikaciji učestvuje manji broj organa. 3.
Komunikacija posredstvom posebnih organa je noviji način komunikacije koji se sve češće
predviđa u bilateralnim ugovorima koji pojednostavljuje i skraćuje postupak dostavljanja
pismena osobama u inostranstvu, kao i izvođenja dokaza. Države ugovornice same određuju
organe preko kojih će se primati i upućivati zamolnice. Najčešće su to ministarstva pravosuđa
zemalja ugovornica.

3
 ZAMOLNICA ZA PRUŽANJE MEĐUNARODNE PRAVNE
POMOĆI
Zamolnica je pismeni akt kojim se traži pružanje pravne pomoći.O formi i sadržini zamolnice
vrijede pravila međunarodnog ugovora koji su na snazi u BIH, a ZPP FBIH regulira samo pitanje
jezika na kojem ona treba da je sastavljena. Na formu kao i na sadržinu se u odsustvu
međunarodnog ugovora primjenjuje kolizioni princip locus regit actum, što znači da su u tom
smislu mjerodavni propisi zemlje u kojoj je zamolnica sastavljena, dakle zemlje moliteljice.
Opće pravilo je da zamolnica treba biti sastavljena na jeziku zamoljene države, a u suprotnom
mora biti priložen prevod na jezik zamoljene države. Ovo pitanje se bilateralnim ugovorima
često uređuje tako da zamolnica može biti sastavljena bilo na jeziku zemlje moliteljice bilo na
jeziku zamoljene zemlje.

DOSTAVLJANJE AKATA OSOBAMA U INOSTRANSTVU

Dostavljanje različitih isprava adresatima sa prebivalištem ili boravištem u stranoj državi
obuhvata dostavljanje sudskih i vansudskih akata, kao i dr.isprava. Najčešće se radi o sudskim
pozivima, odlukama i dr.aktima vezanim za sudski postupak. Adresati su obično stranke,
svjedoci, punomoćnici, vještaci i dr.osobe značajne ua vođenje postupka. Ako je zamoljena
država članica Haške konvencije o građanskom sudskom postupku iz 1954, dostavljanje se u
načelu vrši po propisima zamoljene države (primjena legis fori). Izuzetno, ako se u zamolnici
traži posebna forma dostavljanja, ono će biti izvršeno u traženoj formi ukoliko se to ne protivi
zakonodavstvu zamoljene države. Bilateralni ugovori često predviđaju dostavljanje preko
konzularnih funkcionera, ali pod uslovom da su adresanti državljani države moliteljice i da se
dostavljanje vrši bez upotrebe sredstava prinude. Ako pitanje dostavljanja nije uređeno
međunarodnim ugovorima, primjenjuju se propisi zamoljene države. (kod nas je to Zakon o
parničnom postupku). Tako Zakon o parničnom postupku propisuje da se odsustvu ugovorenog
režima, dostavljanje osobama ili ustanovama u inostranstvu, te strancima koji uživaju pravo
imuniteta vrši diplomatskim putem, dok se dostavljanje državljanima BIH u inostranstvu vrši ili

poštom ili preko nadležnog konzularnog ili diplomatskog predstavništva BIH u toj državi.

4
 IZVOĐENJE PROCESNIH RADNJI U INOSTRANSTVU
U pogledu forme izvođenja procesnih radnji pred stranim sudom, važi princip primjene legis
fori, što znači da će se procesna radnja (saslušanje svjedoka, uviñaj i sl) provesti po propisima
zamoljene države.Taj princip predviđaju i interna zakonodavstva država i međunarodni ugovori.
isto tako obje vrste izvora predviđaju mogućnost da se određena procesna radnja provede i u
postupku na kojem u zamolnici insistira strani sud, ako se to ne protivi javnom poretku
zamoljene države. Takvu rezervu sadrži i ZPP FBIH u kojem stoji da se radnja koja je predmet
zamolnice inostranog suda može izvršiti na način koji zahtjeva inostrani sud, ako se to ne protivi
javnom poretku zamoljene države, tj. BIH odnosno Federacija. Kako u pogledu pojedinih
procesnih radnji postoje katkad vrlo značajne razlike u zakonodavstvima pojedinih država, to
može stvoriti posebne teškoće kod udovoljavanja zamolnici. Tako npr.u nekim zemljama
saslušanje stranaka ne predstavlja dokazno sredstvo (njemačka) dok je to u većini zemalja slučaj.
Isto tako u nekim zemljama se stranka ne može saslušati pod zakletvom (npr.kod nas), dok npr.
po austrijskom procesnom pravu sud odlučuje o tome hoće li ili neće stranka položiti zakletvu
prije davanja iskaza. Izvođenje procesnih radnji u stranoj državi posredstvom DKP države
moliteljice po pravilu nije dozvoljeno. Ipak, međunarodnim ugovorom ili konzularnom
konvencijom između dviju zemalja može se dozvoliti izvođenje procesnih radnji preko
konzularnih funkcionera, ako se procesna radnja odnosi na državljane države moliteljice i to bez
prinude.

5
 RAZLOZI ZA ODBIJANJE ZAMOLNICE STRANOG SUDA
Mogu biti formalnopravne prirode, zatim razlozi zaštite javnog poretka ili nepostojanje
reciprociteta.

Formalnopravni razlozi sastoje se u tome što zamolnica nema sve neophodne elemente (nije
napisana na jeziku zamoljene države, niti joj je priložen ovjereni prevod ili što ona sama nije
propisno ovjerena ili ne sadrži sve podatke za ukazivanje pravne pomoći). U takvom slučaju,
domaći sud zamolnicu vraća stranom sudu, uz naznaku nedostataka zbog kojih se ne može po
njoj postupiti. Nakon otklanjanja nedostataka, zamolnica se može ponoviti. Haška konvencija
predviđa slučajeve u kojima domaći sud neće postupiti po zamolnici. To će biti u slučaju ako nije
utvrđena autentičnost dokumenata, tj. kad nema potrebnih ovjera, zatim kad izvršenje zamoljene
radnje nije u djelokrugu domaćeg suda, te u slučaju kad po mišljenju domaće države izvršenje
zamoljene radnje pogađa njen suverenitet ili sigurnost. Što se tiče troškova za postupanje po
zamolnici, njihova naknada se po pravilu ne traži unaprijed, već se izmiruju iz sredstava
zamoljenog suda, a zahtjev za regresiranje se dostavlja uz spise o izvršenoj radnji koja je tražena
zamolnicom. Ovo pravilo ne važi za SAD i V.Britaniju, gdje se troškovi moraju predujmiti.
Naime, u ovim zemljama zamoljene radnje ne vrše sudovi već od njih ovlaštena lica
(tzv.komiseri -commissioners, najčešće advokati), koji ne postupaju bez honorara. Haška
konvencija afirmiše princip besplatne međunarodne pravne pomoći među državama
ugovornicama i propisuje da postupanje po zamolnicama ne može biti predmetom takse. Ovakve
odredbe su česte i u bilateralnim ugovorima, uz izuzetak troškova vještačenja.

Nepostojanje reciprociteta također može biti razlog za uskraćivanje pravne pomoći stranom
sudu. Pružanje međunarodne pravne pomoći je uvjetovano reciprocitetom sa državom iz koje
zamolnica dolazi, pri čemu se ne insistira na ugovorenom (diplomatskom) reciprocitetu, već je
dovoljan faktički reciprocitet, a njegovo postojanje se oborivo pretpostavlja.

6
Ugrožavanje javnog poretka je rezerva koja i u ovoj materiji može promijeniti uobičajeni tok
stvari. Neće se izvršiti zamoljena radnja ukoliko bi njeno izvršenje dovelo u putanje temeljna
načela domaćeg pravnog poretka, tj.pravnog i društvenog uređenja.Ovakvu rezervu sadrži većina
bilateralnih ugovora o pravnoj pomoći, te je predviđena i ZPP koji predviñžđa da naš javni
poredak može biti ugrožen ne samo sadržinom radnje čije se izvršenje zamolnicom traži, već
eventualno i naročitom formom izvršenja te radnje koju zahtjeva strani sud. To znači da se tražen
radanja može izvršiti u postupku na kojem insistira strani sud samo ukoliko to ne vrijeđa javni
poredak. O tome da li bi zamoljena radnja ugrozila domaći javni poredak odlučuje sud koji treba
da postupi po zamolnici, pa ako nañe da bi povreda nastala, on će po službenoj dužnosti ex
officio dostaviti predmet Vrhovnom sudu na konačnu odluku. Ako odluka bude u smislu
odbijanja pravne pomoći, zamoljeni sud je dužan sudu koji je poslao zamolnicu uputiti
odgovarajuće obrazloženje.U slučaju odbijanja.

7
 ZNAČAJ HAŠKIH KONVENCIJA
Kada je riječ o reguliranju proceduralnih aspekata vezanih sa međunarodno obilježenim
privatnopravnim odnosima, treba podsjetiti da to za Bosnu i Hercegovinu, kao i druge slijednice
bivše SFRJ, ima dodatno naglašen značaj. Naime, kao što se zna, jedna od pravnih posljedica
disolucije SFRJ jest i potreba procesuiranja velikog broja protivpravnih predmeta sa inostranim
elementom. Paralelno s tim, nastaju naravno i novi privatnopravni odnosi vezani sa dvije ili više
sjednica SFRJ, što ponovo znači s inostranim elementom, gledano iz aspekta slijednice u kojoj se
postupak pokreće i vodi. To znači i stalan porast inostrano obilježenih procesnih situacija, sa
svim onim implikacijama i komplikacijama koje takve procesne situacije generiraju. Praksa
pokazuje da su stranke u ovakvim postupcima često neopravdano izvrgnute maltretiranju u vidu
traženja dodatnih formalnosti i drugih proceduralnih komplikacija, a time i ne malih dodatnih
troškova. Ako se ima na umu činjenica da postoje tri haške konvencije koje se direktno ili
posredno tiču postupka reguliranja upravo ta pitanja, i ako se tome doda okolnost da su one na
snazi u svim slijednicama bivše Jugoslavije, praktični značaj ovih konvencija, koje uspostavljaju
diplomatski reciprocitet među zemljama članicama, ukazuje se u svojoj punoj važnsti. To je, uz
članstvo Bosne i Hercegovine u Haškoj konferenciji, motiv da navedemo tri iznimno važna
međunarodna instrumenta.

 Konvencija o građanskom sudskom postupku 1954. - najbitniji aspekti međunarodne

pravne pomoći
 Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava -
korištenje stranih javnih isprava kao dokaznog sredstva - regulisanje formalnosti -
vjerodostojnost postupka
 Konvencija o olakšavanju pristupa pravosuđu na međunarodnom planu - proširenje
principa nacionalnog tretmana kod besplatne sudske pomoći na osobe sa redovnim
boravištem u jednoj od potpisnica.

8
 MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ U BIH
Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine je centralni organ za komunikaciju sa drugim
zemljama u pružanju međunarodne pravne pomoći u krivičnim i građanskim stvarima.
Međunarodna pravna pomoć podrazumijeva ukupnu komunikaciju pravosudnih organa Bosne i
Hercegovine sa pravosudnim organima u inostranstvu.

Međunarodna pravna pomoć u krivičnim stvarima

Pod međunarodnom pomoći u krivičnim stvarima podrazumijevaju se:

 sve radnje nadležnog organa strane države preduzete po zahtjevu domaćeg nadležnog
organa i obrnuto
 postupci ekstradicija, transfera osuđenih lica, transfera krivičnih postupaka iz jedne
države u drugu
 ostali postupci uređeni posebnim međunarodnim konvencijama i ugovorima

Međunarodna pravna pomoć u građanskim stvarima

Pod građanskim stvarima, u smislu pružanja međunarodne pravne pomoći, podrazumijevaju se i

porodične kao i druge pravne stvari i odnosi. U skladu sa Konvencijom o ostvarivanju
alimentacionih zahtjeva u inostranstvu i Konvencijom o građansko-pravnim aspektima otmice
djece Ministarstvo vrši sveukupnu komunikaciju između pravosudnih organa u BiH i
inostranstvu.

Međunarodni ugovori i konvencije

Međunarodna pravna pomoć i saradnja zasnovana je na međunarodnim multilateralnim i

bilateralnim ugovorima koji su obavezujući za Bosnu i Hercegovinu. Ministarstvo pravde BiH
provodi kompletne procedure za zaključenje međunarodnih ugovora iz oblasti pružanja
međunarodne pravne pomoći kao i procedure pristupanja međunarodnim konvencijama.

9
To se posebno odnosi na :

 poslove oko izručenja optuženih i osuđenih osoba,

 postupanja po zahtjevima za preuzimanje izvršenja stranih sudskih odluka u krivičnim,
građanskim i drugim stvarima, te
 postupanja po molbama za međunarodnu krivično-pravnu, građansku i drugu pravnu
pomoć.

Pristupanjem BiH evropskim konvencijama iz krivično pravne oblasti (ekstradicija, transfer

osuđenih, transfer krivičnih postupaka i međunarodna pravna pomoć u krivičnim stvarima)
značajno je unaprijeđena i pojednostavljena procedura pružanja međunarodne pravne pomoći.
Sporazumom o sukcesiji Bosna i Hercegovina je preuzela sve međunarodne ugovore iz ove
oblasti koji su obavezivali bivšu SFR Jugoslaviju.

Izborom linka Međunarodne konvencije i ugovori, možete ostvariti kompletan uvid u pregled i
sadržaj bilatelarnih međunarodnih ugovora i drugih međunarodnih akata iz oblasti pružanja
međunarodne pravne pomoći koje je Bosna i Hercegovina do danas potpisala ili notama sklopila
s pojedinim državama svijeta te preuzela na osnovu sporazuma o sukcesiji.

Stručne obuke

Kako se potreba za Međunarodnom pravnom pomoći iz godine u godinu enormno povećava,

Ministarstvo se maksimalno zalaže i stručno angažuje na unapređenju efikasnosti cjelokupnog
sistema u ovoj oblasti. Sektor za međunarodnu pomoć i saradnju provodi praktične obuke sudija
i tužilaca u cijeloj BiH. Uz stručnu publikaciju Međunarodna pravna pomoć I i II, edukacija
sudija i tužilaca je dobila najveće ocjene za doprinos unapređenju ukupnog sistema međunarodne
pravne pomoći. 2

2
www.mpr.gov.ba/organizacija_nadleznosti/medj_pravna_pomoc/default.aspx?id=869&langTag=bs-BA

10
 ZAKLJUČAK
Imajući u vidu da se u periodu prije i nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995.godine,
uglavnom u državama Zapadne Evrope, SAD, Kanadi i Australiji višestruko uvećao broj osoba
prijeklom iz Bosne i Hercegovine sa namjerom sa de privremeno ili trajno nastane u tim
državama, zadržavajući, pri tome državljanstvo BiH ili odričući ga se ako je to nalagalo
zakonodavstvo države u kojoj su našli novi dom, te imajući u vidu masovno prisustvo državljana
sranih država u BiH u okviru stranih vojnih i policijskih snaga, osoblja različitih međunarodnih
organizacija i institucija u BiH neizbježna je potreba za pružanjem različitih vrsta međunarodne
pravne pomoči. Saverenost svake države, pored ostalog podrazumijeva i njenu mogućnost da
sama stvara, uređuje i organizuje krivičnopravnu zaštitu prema svojim interesima. Razvoj
saobraćaja, nove tehnologije, kao i mnogi drugi faktori uslovili su veće, brže i dinamičnije
kretanje robe i ljudi, te samim time i potrebu za saradnjom između država. Ova saradnja je
predstavljala manji problem kod država koje su na isti ili sličan način uredile određene odnose u
svojim državama, dok se u drugim situacijama za dogovore moraju praviti ustupci i kompromisi,
ali su oba slučaja uz odricanje dijela suverenosti nad ovom oblasti. Ovo sve pojašnjavam da bi se
shvatio značaj međunarodnog ugovora i njegovog odnosa prema zakonima države. Da bi ukazali
na značaj međunarodne pravne pomoći cijenimo bitnim istaći i činjenicu da se u toku jedne
kalendarske godine putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, kao centralnog organa veze
za ovu pomoć sa drugim državama, proslijedi oko deset hiljada zamolnica. Nisu rijetki slučajevi
da organi Bosne i Hercegovine direktno komuniciraju sa sudovima u inostranstvu i zatraže
pomoć ili direktno, na kućnu adresu, pošalju poziv za saslušanje svjedoka u inostranstvu, pa čak i
da izdaju naredbe organima drugih država za izvršenje presude ili provođenja određene radnje.

11
 LITERATURA

Međunarodna pravna pomoć, Nikola Sladoje, Amir Pilav, Ana Bučar,

Jovan Šarac, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, 2006

Procesno međunarodno privatno pravo, Edin Muminović, 2006, Pravni

fakultet Univerziteta u Sarajevu

Šaula V., Osnovi međunarodnog privatnog prava Republike Srpske,

Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci

www.mpr.gov.ba/organizacija_nadleznosti/medj_pravna_pomoc/default.
aspx?id=869&langTag=bs-BA

12