Glasnik NMCG 9 Petrovic Njegosh PDF

GLASNIK
narodnog muzeja crne gore
nova serija, IX knjiga
Tematski broj posvećen proslavi

200 godina rođenja Petra II Petrovića Njegoša
ISSN 1800-5713
CETINJE, 2013
Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Glasnik Narodnog muzeja Crne Gore
nova serija, broj 9
Izdavač: Narodni muzej Crne Gore

Za izdavača: Pavle Pejović, direktor
Uredništvo:
Tatjana Jović, glavni urednik
Pavle Pejović, odgovorni urednik
Aleksandar Berkuljan, tehnički urednik
Vesna Kalezić
Anđe Kapičić
Ljiljana Zeković
Blažo Markuš
Isidora Kovačević
Tehnička priprema i dizajn:

Aleksandar Berkuljan
Lektura i korektura:
Isidora Kovačević
Tiraž: 500
Štampa: Digital print centar Podgorica

SADRŽAJ - CONTENTS
STUDIJE I ČLANCI
Niko S Martinović, PROUČAVANJE PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA.............................................................5

Marijan Mašo Miljić, JEGOR PETROVIČ KOVALJEVSKI I PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ.............................61
A dnan Čirgić, DOP RINOS DA NILA VUŠOVIĆA NJEG OŠOLOGIJI.......................................................9 1
Boban Batrićević, KRATAK ESEJ O PROBLEMIMA U INTERPRETACIJI NJEGOŠA......................................97
Neda Donat, UTICAJ NJEMAČKOG PREVODA GORSKOG VIJENCA
NA ČEŠKI P REVOD JANA HUDECA .............................................................................................................103
Miraš Martinović, NJEGOŠ I HOMER..............................................................................................................111
Aleksandar Berkuljan, PODSJETNIK NA KLESARE NJEGOŠEVOG LIKA....................................................115
Tatjana Jović - Isidora Kovačević, ODBOR ZA PROSLAVU NJEGOŠEVE STOGODIŠNJICE..................129

TEMATSKI BR OJ
Niko S. Martinović
PROUČAVANJE PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA
Riječ uredništva
Studiju koju objavljujemo integralno, napisao je 1949. godine akademik Niko Simov Martinović, poznati
crnogorski novinar, publicista, književnik i naučni radnik. Rukopis je svojevremeno povjeren dubrovačkoj
štampariji “Ivo Čubelić”, međutim, knjižni blok je neposredno nakon izlaska iz štampe iste godine spaljen po
naređenju ondašnjih vlasti. Autor je uhapšen kao pristalica “Rezolucije Inform-biroa” i kao mnogi drugi
sproveden na Goli Otok.
Po tvrdnji Nika S. Martinovića, on nije imao nikakvu informaciju o sudbini knjige do izlaska iz zatvora 1953.
godine, istovremeno navodeći da ni “u Dubrovniku ne znaju o tome ništa”. * Ipak, 9. aprila naredne godine
odštampane korice i original rukopisa ponovo su došli u njegove ruke.
Redakcija se zahvaljuje gospođi Mileni Martino vić, Nikovoj kćerki, što je omogućila da ovaj zanimljiv materijal
bude uvršten u tematsko izdanje posvećeno Njegošu.
* * *
1. Metod proučavanja Njegoša
2. Njegoševa nacionalna čistota
3. Osnovi Njegoševe filozofije
4. Njegoš i 1848.
5. Njegoš kao naučnik
6. Njegošev život u mreži austrijske špijunaže
METOD PROUČAVANJA NJEGOŠA
D osadašnja proučavanja Njegoša nijesu dala pravi lik Njegoša. To je došlo otuda što se
proučavanju Njegoša pristupilo na parče, bez arhivske građe, ili sa djelovima arhivske
građe koja je otrgnuta od cjeline, bez proučavanja epohe koja je dala Njegoša i sl.
Taj neorganizovani rad na proučavanju Njegoša stvorio je o njemu ogromnu literaturu, koja
vrlo malo upoznaje čitaoca sa pravim likom velikog pjesnika.
Može se konstatovati da su uglavnom komentari dr Milana Rešetara pozitivni u
proučavanju „Gorskog vijenca“. Takođe i detaljna građa za proučavanje „Gorskog vijenca“
koju je dao Pavle Popović. Nekoliko članaka Rista Dragićevića su dali dobrih i zaokrugljenih
podataka o pojedinim pitanjima u vezi sa Njegošem i njegovim djelima (kao npr. „Arhivski
podaci o licima u Gorskom vijencu“).1
* Dr Dušan J. Martinović, Dr Niko S. Martinović, Cetinje 1955.

1 Risto J. Dragićević, Arhivski podaci o licima u „Gorskom vijencu“, Istorijski zapisnik, knj. I, br. 1-2, 23-47, Cetinje.

GLASNIK N arod nog mu zeja Crne Gore
Njegošem se najviše bavio Dušan Vuksan. On je pravilno počeo sa objavljivanjem

Njegoševe prepiske, ali taj posao nije završio.2 Vuksanov rad je koristan za istorijsku nauku
ali ima jedan krupan nedostatak. Vuksan je uglavnom proučavao Cetinjski Državni Arhiv i
isključivo se oslanjao na njega. Otuda je i ovaj vrijedni naučni radnik ponekad dolazio do
sasvim pogrešnih zaključaka po pojedinim pitanjima iz Njegoševog života. Proučavanje
Njegoša, kao i drugih, bez proučavanja i upoređivanja građe iz raznih arhiva dovodi do
jednostranosti i navodi i dobronamjerne naučne radnike na pogrešne zaključke. Isto tako
objavljivanje istorijske građe koja se slučajno nađe i donošenje na osnovu nje zaključaka ili
stavljanjem u izgled pojedinih zaključaka, navodi čitaoca na klizav teren.
Mi ćemo pomenuti dva takva primjera.
Dušan Vuksan je objavio u „Ljetopisu Matice Srpske“ 1929. i u „Zapisima“ 1935. članak iste
sadržine „Vladika Rade, Vuk i kapetan Orešković“, u kome govori o kapetanu Fridrihu
Oreškoviću da „pod grubom austrijskom uniformom bije čisto hrvatsko, slovensko srce“.3
Ljubo Vlačić je 1936. godine objavio jedan dio materijala o Njegošu iz tajne arhive
Namjesništva za Dalmaciju iz kojeg se jasno vidi da je Orešković bio Austrijski špijun koji
je uhodio Njegoša.4
Proučavanjem Zadarskog arhiva u vezi sa Njegošem nađen je ogroman materijal o
kapetanu Oreškoviću kao veoma opasnom špijunu kneza Meterniha i guvernera Dalmacije
Lilienberga.5
Iz ovog primjera se može izvući iskustvo da ne treba, bez rezerve vjerovati samo jednom
arhivu, već da treba na osnovu proučavanja više arhiva donositi zaključke o pojedinim
pitanjima ili ličnostima.
Dr Aleksejević je objavio dva pisma Petra II Petrovića Njegoša u „Ljetopisu Matice Srpske“
1925. godine koju je našao u Bečkom arhivu.6 Pisma su objavljena u broju „Ljetopisa M. S.“
koji je bio posvećen Njegošu. Uz pisma nema nikakav orijentacioni komentar. Jedno od
objavljenih pisama se odnosi na Njegoševog učitelja francuskog jezika Antida Žoma.
Njegoš obavještava ruskog poslanika u Beču, Tatiščeva, da mu položaj nalaže da nauči
jedan strani jezik i da je u tu svrhu nabavio iz Trsta učitelja Žoma, pa plašeći se „da će
možda neko ne znajući za moju (Njegoševu pr. N.) želju da naučim francuski, Vašoj
Ekselenciji, prisustvo ovog čovjeka prikazati sa pogrešne strane“. U pismu Njegoš govori
da je Žom siromašan i dobar čovjek koji drži časove ali „ako Vaša Ekselencija misli da se
varam u tome čovjeku ja ću ga odmah otpustiti“.7
2 Dušan Vuksan, Spomenica P. P. Njegoš, Cetinje 1925; Pisma P. P. Njegoša, knj. I, Beograd 1940; Vuksanovi radovi u raznim
časopisima, naročito Zapisi, Cetinje 1927-1941.
3 Dušan Vuksan, Vladika Rade, Vuk i Kapetan Orešković, Ljetopis matice srpske, knj. 321, sv. 2, 212-219, avgust 1929;
Zapisi, knj. VXIV, sv. 6, 324-326, decembar 1935.
4 Ljubo Vlačić je u raznim časopisima objavljivao građu iz Zadarskog arhiva, a 1936. god. objavio je u Bogoslovlju, sv. 2. god.
1936. Petar Petrović II Njegoš po neobjelodanjenim tajnim aktima arhive dalmatinskog namjesništva. Isti rad je štampan u
zasebnoj knjizi u Beogradu 1937. godine.
5 Dr Jevto Milović, Memoari kapetana Fridriha Oreškovića iz 1838, i Antid Žom i Njegoš, uskoro će biti objavljeni pod br. 2 i
4 u ediciji Istorijskog instituta NR CG Proučavanje Petra II Petrovića Njegoša.
6 Dr Aleksa Ivić, Dva pisma Petra Petrovića Njegoša, Ljetopis matice srpske, knj. 306, god. XCIX, sv. 1, 33, Novi Sad.
7 Isto.

TEMATSKI BR OJ
U jednom svečanom broju časopisa, koji je posvećen Njegošu, objaviti na ovaj način ovo
pismo može da izazove pometnju u utisku koji bi isto ovo pismo izazvalo kada bi bilo
objavljeno sa drugim pismima koja su u uzročnoj vezi sa odnosima Njegoša i Žoma. Ili ako
se nije imalo podataka o tim odnosima bilo je potrebno označiti uz pismo do sad poznatu
literaturu o Antidu Žomu.
Međutim kako stoji stvar sa Žomom i Njegošem?
Arhivska građa Bečkog i Zadarskog arhiva o Žomu osvjetljava Njegošev lik kao sina
naprednih ideja Velike francuske revolucije. Iz kopija tajnog policijskog arhiva u Zadru, čiji
se originali nalaze u Bečkom arhivu vidi se da je Žom francuski revolucionar koji je
učestvovao u Poljskoj nacionalnoj revoluciji, da je agitovao protiv vlade Luja Filipa i
popularisao francusku revolucionarnu partiju, da je na Cetinju probavio kod Njegoša skoro
dvije godine, i da je na Cetinju sa Njegošem štampao na srpskom „Marseljezu“8 itd.
Kada se uzmu odnosi Njegoša i Žoma u ovom svijetlu, dobija se sasvim drugi lik vladike
Rada, a ne ovaj koji se dobija iz učtivo i bezazleno napisanog obavještenja ruskom
poslaniku Tatiščevu.
Da bi se uveo jedan sistem u proučavanje Njegoša mi smatramo da je potrebno pristupiti
radu na sljedeći način:
1. Objaviti svu građu o Njegošu koja se nalazi u raznim arhivima,

2. Izraditi bibliografiju radova o Njegošu,
3. Proučiti društvene prilike u Crnoj Gori u periodu Njegoševe vlade.
Pitanju objavljivanje sve građe, pozitivne i negativne, koju o Njegošu posjeduju razni arhivi
nije se pristupilo iz građanskih obzira prema Njegošu. Vjerovatno da je izvjestan dio te
arhive i uništen (većinom namjerno) da ne bi pala kakva mrlja na Njegoša. Mnogi zaziru od
toga da se objavljuju neprijateljski dokumenti o Njegošu (naročito špijunski), u kojima ima
po nešto pogrdno za njegov lični život. No, i jedno i drugo su štetne predrasude koje nauci
ne koriste. Njegoš je toliko velik da mu neprijateljska arhivska građa ne može naškoditi. On
ostaje jedno od velikih imena koje vezuje napredne narode, a naročito slovenske u borbi
za bratstvo, slobodu i ravnopravnost.
Građu o Njegošu treba obrađivati hronološki ili po problemima. I u jednom i u drugom
slučaju treba objavljivati sve kako bi nauci bilo dostupno za dalje proučavanje. Uz građu
treba davati najnužnija istorijska, etnografska i politička objašnjenja uz detaljnu oznaku
izvora. Na taj način će se omogućiti naučnim radnicima da lakše ulaze u pojedine
probleme.
Poželjno bi bilo građu davati u originalu i prevodu. No u svakom slučaju u originalu sa
opširnijim registrima. To radi toga što se na taj način omogućuje onim naučnim radnicima
koji ne znaju pojedini strani jezik da se koriste građom. Pored toga tako objavljena građa
8 Svi dokumenti o Antidu Žomu i Njegošu iz Zadarskog državnog arhiva biće objavljeni u izdanju Istorijskog instituta u ediciji
Proučavanje Petra II Petrovića Njegoša, br.4.

postaje dostupna publici koja se profesionalno ne bavi naukom ili se njom interesuje kao
publika. Na taj način se nauka i njeni metodi rada približuju narodu.
Pitanje obrade bibliografije o Njegošu, njegovih radova i radova o njemu, mnogo pomaže
svakom naučnom radniku koji ga proučava. Kao najaktuelnije se postavlja pitanje obrade
obične bibliografije o Njegošu. Sa te baze bi trebalo poći dalje i praviti bibliografiju po
problemima. Ujedno trebalo bi znati po datumima gdje je što Njegoševo objavljeno:
pjesnička djela, proza, pisma.
Bilo bi dobro kad bi pojedini arhivi i biblioteke, koji su nam dostupni, imali pregled materijala
koji o Njegošu imaju, što je od tog materijala proučeno, a što još ima da se prouči.
Obrađivanje Njegoša bez obrađivanja Njegoševog doba, bilo bi nepotpuno. S toga treba
obrađivati društvene odnose u Crnoj Gori u periodu Njegoševog života. Zatim odraz
političke situacije i društvenih strujanja u Evropi, toga vremena, na Crnu Goru.
Sve je to posao koji zahtijeva vremena i kadra. To nije posao jedne godine, već više godina.
To nije posao jednog čovjeka ili nekoliko ljudi. Tom poslu se moraju posvetiti posebne
ustanove.
Istorijski institut Crne Gore već ima jedno odjeljenje koje se tim poslom bavi, no
perspektivno, do stogodišnjice Njegoševe smrti 1951. godine formiraće se Institut za
proučavanje Njegoša koji će taj posao uzeti na sebe.
Za sad Istorijski institut ima u planu da sistematski, u prvom redu, objavljuje sređenu građu.
Glavna građa o Njegošu se nalazi u Državnom arhivu u Cetinju i Zadru. U Beču, Moskvi i
Lenjingradu, vjerovatno da ima isto toliko dragocjene građe, no za sad su nam ti arhivi
nedostupni.
Institut će u ediciji “Zbornik za proučavanje Petra II Petrovića Njegoša” objavljivati u
zasebnim knjigama hronološki ili po problemima istorijsku građu, a povremeno i po koju
studiju o Njegošu.
Cilj nam je da do proslave stogodišnjice smrti Njegoševe objavimo nauci na raspoloženje
osnovnu građu o Njegošu kako bi se od 1951. godine moglo pristupiti detaljnijem
izučavanju Njegoša.
Institut je za sada težište rada po ovom pitanju bacio na Državni arhiv u Zadru.
Jedna ekipa Instituta već godinu dana tamo radi na ispitivanju dokumenta koji se odnose
na Njegoša. Do sada je ispisano preko 6000 dokumenata o Njegošu, koji većim dijelom,
nijesu bili poznati istorijskoj nauci.
Sistem rada je sljedeći:
1. Ispisuje se sistemski materijal po godinama. Ispisuju se ne samo originali, već i sav
materijal koji se sastoji u uzročnoj vezi sa nekim dokumentima. Prepisuju se i veći referati
i opširniji izvještaji koji su tada interesovali austrijsku spoljnu politiku prema Crnoj Gori.
2. Pošto se tekstovi prepišu, oni se uporede. Nastoji se da se odgonetnu sva imena, koja
se pominju u tekstovima, pomoću raznih almanaha i druge priručne literature. Tekstovi se
otkucavaju na mašini da bi bili pristupačni nauci, tako da će olakšati i onima koji dobro ne
čitaju rukopise stranih jezika, da se njima koriste.

TEMATSKI BR OJ
3. Nakon završetka ovog posla pristupiće se prevođenju dokumenata sa dotičnog jezika na

srpsko-hrvatski jezik.
4. Da bi se posao što odgovornije svršavao Institut je čak i daktilografe angažovao kojima
je maternji jezik onaj jezik na kojem je dokument pisan.
5. Na kraju će se fotokopirati važnija pisma, a ostalo će se samo prepisivati na mašini, radi
toga što su rukopisi teško čitljivi da se originali čitaju.
Sav ovaj posao iziskuje što bliskiju saradnju naučnih ustanova i naučnih radnika koji se
ovim poslom bave.
Na ovom mjestu treba naći primjerenu saradnju i pomoć koju našem Institutu pružaju
naučne ustanove bratske NR Hrvatske, ponaosob Državni arhiv u Zadru i Naučna
biblioteka u Zadru.
U Državnom arhivu na Cetinju ima još nešto više od hiljadu dokumenata o Njegošu, koja
do sada nijesu objavljena ili su objavljena djelimično. Naporedo sa objavljivanjem građe
Zadarskog arhiva, objavljivaće se i ova Arhiva.
U toku iduće godine Institut će pristupiti organizovanju rada na bibliografiji Njegoševih
radova i radova o Njegošu.
NJEGOŠEVA NACIONALNA ČISTOTA

Proučavati pjesnika, koji je u svojoj zemlji državni poglavar ili viši državni funkcioner, nije isto što
i proučavati pjesnika ne vezanog za državni aparat nekom funkcijom. Prenebregavajući tu
činjenicu, neki komentatori i biografi su se grubo ogriješili o Njegošu, a neki služeći raznim
reakcionarnim režimima zloupotrijebili konvencionalnu diplomatsku prepisku i podlo se bacili na
svijetli Njegošev lik.9 S toga se na osnovu legalne Njegoševe prepiske, u više slučajeva, ne može
donositi zaključak o njegovom pravom mišljenju već treba doći do njegovog intimnog mišljenja
kroz tajnu arhivsku građu ili preko njegovih postupaka.
Njegoš je, daleko od prijatelja koji bi mu mogli pomoći, pisao po neki put pojedinim
državnim poglavarima ili funkcionerima prigodne pjesme u stilu diplomatskih pozdrava i
zdravica (kao Sultanu, Meternihu, Ferdinandu i sl.) na osnovu kojih se takođe može
ocjenjivati njegov lik. I to treba svrstati u jednu vrstu najkonvencionalnije diplomatske pošte.
Proučavanje intimnog Njegoševog mišljenja kao i njegovih progresivnih oslobodilačkih
akcija, daće njegov pravi lik. To će se uspjeti samo proučavanjem, ne jedne, već raznih
arhiva, upoređivanjem i izvođenjem na osnovu njih osnovnih podataka.
Da bi se stekli osnovni pojmovi o Njegoševoj nacionalnoj čistoti potrebno se osvrnuti na
njegovo intimno mišljenje o Austriji i Turskoj. A zatim na njegov stav prema Rusiji i drugim
zemljama.
I
Po povratku iz Rusije 1834. godine, Njegoš je dobio od Cara detaljna uputstva u pogledu
spoljne politike. U Carevom pismu Crnogorcima je stajalo pored ostalog da se s Turskom i
9 Vladan Đorđević, Crna Gora i Austrija.

Austrijom moraju održavati dobri susjedni odnosi.10 Kako je Crna Gora bila u to vrijeme
najmanja južnoslovenska slobodna zemlja, daleko od svih prijatelja, morala je nastojati da
što duže na svojim granicama sačuva mir. No, u čuvanju mira na granicama nije davala
principijelnih koncesija neprijatelju.
Njegoša su najviše uznemiravali Turci i on ih je strašno mrzio. Njegoš je Turke smatrao kao
nosioce mraka i neprijateljske svrake kulture. Njegoš je ljubav prema prosvjeti i slobodi
izražavao borbom i agitacijom protiv Turaka. Samo sloboda i prosvjeta će “proćerati Turke
iz Jevrope, i izbaviti moj narod”, govorio je Njegoš.11
Njegoš je mjerio Crnogorstvo prema mržnji protiv Turaka. “Ako želiš biti dobar Crnogorac,
treba da te Turci mrze. Stoga mi moraš donositi tursku glavu. Time ćeš jedino steći
pređašnji dobar ugled”. 12 To je govorio Njegoš onima koji su tražili njegovu milost.
Njegoš nije šovinistički mrzio Turke. On je samo mrzio njihov vladajući sistem i nasilja koja
su provodili nad nevinim narodima. On je otvoreno ispoljavao svoju mržnju prema Sultanu
i njegovim pridvoricama, a sa simpatijama pozdravljao svaki slobodarski pokret u Turskoj
Carevini.
Kad se Njegoš, bolestan, vraćao 1851. godine iz Italije, na brodu za Livorno jedan Turčin
mu kaže da bi Sultan učinio sve da se Njegoš u Stambolu osjeća dobro. Njegoš je na taj
kompliment odgovorio Turčinu: “Dokle god moja braća pod njegovom vladom pište i
nemilice se gnječe i istrebljuju, dotle se ni mi ne možemo gledati.”13
A da bi bio konkretniji, dao je sadržinu svoje mržnje prema Sultanu riječima: Turcima su
smetali te Srbi, Bugari i Grci ne stoje sada na onom stepenu civilizacije, na kome su drugi
narodi.”14
Hafis paša iz Skadra se drznuo da mladog Njegoša u jednom pismu nazove “dijete” i tražio
mu ustupanje nekih krajeva. Ovaj ga je pitao pismom 15 od 16. jula 1834. godine da li je to
pisao paša ili neki njegov činovnik. Paša mu odgovara da je to zaista njegovo pismo.
Njegoš mu je, u podužem kategoričnom odgovoru, 2. avgusta 1834. godine, pored ostalog,
rekao: “Moja je želja isto kao i Vaša bila; ja sam odgovorio da i ja to srcem i dušom želim,
da se nalazimo i živimo sa žiteljima mogućega Sultana u pograničnome miru i tišini. Vi ste
iziskivali od moje strane, da ja kažem kako bi se ta stvar mogla najlakše i najpostojanije
svršiti; ja sam odgovorio na ovaj način: da se sastanemo mi dvojica u pogranično selo
Vranjinu i da mi vječni mir učinimo među dva odavnoga vremena neprijateljskoga naroda.
Nego sada viđu iz Vašega prvoga, od 11. julija, pisma iz poslednjega od 3 avgusta da ste
10 Mi na Cetinju nijesmo došli do gramate Crna Gora Crnogorcima koju je Njegoš donio iz Rusije 1834. godine, ali je tu
gramatu prepričao u svom izvještaju kotorskom poglavaru austrijski špijun Joko Rucović, čiji se izvještaji čuvaju u Zadarskom
državnom arhivu, koje će Istorijski institut naknadno u cjelosti objaviti.
To se isto vidi iz pisma P. P. Njegoša Osman paši 21. VIII 1837, Spomenica P. P. Njegoša, 51.
11 Lj. P. Nenadović, Pisma iz Italije, SKZ Beograd, 1907, 18.
12 Izvještaji kapetana Fridriha Oreškovića XXVI, 114, akt od 10/7 1840, Državni arhiv u Zadru. Citat Lj. Vlačića u knjizi
Petrović Petar II Njegoš po neobelodanjenim tajnim aktima arhive Dalmatinskog Namesništva, Beograd 1937, 6.
13 Lj. P. Nenadović, nav. djelo, 126.
14 Isto, 127.
15 D. Vuksan, Pisma P. P. Njegoša, Beograd 1940, 136.
10

TEMATSKI BR OJ
Vi sa sviem odstupili od Vašega prvoga mnjenija i namjerenija: I da sad sa svijem drugojače

mislite i pišete i tražite ono sad od nas da imate, što smo mi nekolika vijeka našom krvlju
plaćala i za čem smo se ot padenije našega carstva borili, i našu krv lili – ono koe se bez
krvi nisu što nie moglo kupiti i koe se doista ni zašto neće prodati osim za ednu krv. - Sva
obećanja od Vaše strane, koja su k meni pismeno i usmeno, ja bih bio najposljednji čovjek,
kada bi i odno bilo od moe strane odobreno i kada bi se ono moglo viđeti moiema očima
sprama časti moga odtačastva”.16
U odgovoru na pismo Rifat Hasan – paše iz Skadra od 29. juna 1839, Njegoš pored ostalog
odgovara 26. jula, sljedeće: “Što mi pišeš u ovu knjigu, što mi je veoma smiješno čuti, e ja
u zdravlje carevo ovđe sjedim (misli na ruskog cara N.); ti znaš lijepo e ja ni u čije zdravlje
ovđe ne sjedim nego u zdravlje ovoga naroda koi nikad nije žalio za svoju zemlju krv
prolievati. A što kažeš e smo u kamenju i u tvrđu, nie ni u vas bez kamenja. Što li mi pišeš
za 8 taborah nizamskih i ostalu vojsku u tvoju državu ja sam to zna i dokle mi niesi pisao
koliko vojske imaš u tvoju državu nego ti to pričaj onome ko ne zna”.17
Nasuprot tome on hrabri Sultanove odmetnike Mustafa pašu Bušatliju u Skadru i Husein-
bega Gardaščevića u Travnik.
Pobunjenom Mustafa-paši kaže u jednom pismu od 28 februara 1831: “I da si zdravo i
veselo i drži se kućiću, ne pušti se; u muku se poznaje junak dobri”.18
Husein-begu koji se odvojio od Sultana, plašeći se da ga ne bi iznenadio ili prevario
skadarski vezir Sadrijezem, u pismu od 4 februara 1832. godine kaže: “Nego te molim kako
našega predragoga prijatelja, da se držiš junački i da se čuvaš da te ne bi Sadrijazem u
čemu gođ prevario, erbo znam da Sadrijazem nema velike jakote ali ima naredbe
jevropejske, a mi smo tvrdo uvjereni da će se Sadrijazemova vojska prvi put jako pobiti s
vama, jerbo ne može bit jošt drugojačije, za to te mnogo molimo da narediš tvoima ljudima
da se mudro vladaju i s malim čislom vojske ne udaraju na nizam”.19
Ako bi se bez dobro proučene ove i ovakve građe posmatrao Njegošev stav prema Sultanu
i Turskoj na osnovu njegove “Ode sultanu turskome”, došlo bi se do pogrešnih zaključaka
o Njegoševom pjesničkom stvaranju.
No, i u “Odi sultanu turskom” koja je napisana 1834. godine, tj. poslije povratka Njegoša iz
Rusije ima malo satire. Baš radi te satire, iako je Njegoš imao namjeru da je pošalje
Sultanu, nije mu je poslao, već je objavio na kraju zbirke “Pustinjak Cetinjski”.20
Ne vjerujemo da je Oda sultanu turskome napisana kao i nekolike prigodne pjesme iz toga
doba nakon savjeta ruskog cara da živi u miru i dobrom susjedstvu s Austrijom i Turskom.
No pobudu za ovu pjesmu trebalo bi tražiti u arhivskoj građi, a “Odu” smatrati kao obično
diplomatsko konvencionalno pismo.
Na kraju, u odnosu na Tursku, kod Njegoša stoji jedno: mržnja protiv turskih zulumćara i
16 Isto, 141.
17 Isto, 419.
18 Isto, 16; Spomenica P. P. Njegoša, Cetinje, 1925, 45.
19 Glasnik Srpskog učenog društva, knj. 63, 174; Pisma P. P. Njegoša, 55, Cetinjski državni arhiv.
20 Vuk Vrčević, Petar II Petrović Njegoš, 137, u ediciji Knjige Matice srpske, br. 46. Članci i prilozi srpskoj književnosti prve
polovine XIX vijeka, Novi Sad, 1914.
11

eksponenata Sultanovih, drugo, simpatija prema Turcima koji se odmeću od Sultana i

zvanične Porte. U tom smjeru treba proučavati Njegošev stav prema Turskoj.
II
Njegoš je mrzio Austriju i Njemce. No ta mržnja nije bila potpuno šovinistička. On je volio
sve Slovene koji su bili u sklopu Austrije, a cijenio je istaknute kulturne radnike Njemačke.
Mrzio je zvaničnu Austriju i Njemačku.
Njegoš je vidno ispoljavao svoj stav prema Austriji. Tako u njegovoj sobi u Biljardi21 bile su
slike ruskih careva Petra I i Nikole I “ali ni jedne slike austrijskog cara” piše J. G. Kolj 1850.
godine.22 Njegošev stav prema Austriji se ne može osvijetliti sem na osnovu tajnog
policijskog arhiva u Zadru i Beču, i njihovih ekspozitura. To radi toga što je austrijska
špijunaža bila blokirala Njegoša raznim uhodama, provokatorima i špijunima koji su ga do
sitnica razrađivali.
Ne posmatrajući odnose Njegoša prema Austriji kroz njegovo intimno mišljenje i
radnje, već na osnovu legalne prepiske i diplomatskih akata punih konvencionalne
kurtoazije, mnogi stariji, a i savremeniji, Njegoševi biografi su došli do vrlo pogrešnih,
pa i netačnih zaključaka. Tako je dr Jovan Subotić u svom govoru na Njegoševom
pomenu u Beču 11. novembra 1851. godine 23 kazao da je “vladika Petar u pokretu
godine 1848 u izdanoj na Bokelje proklamaciji, kao iskreni prijatelj Austrije, na prvo
stao; zato mu je sad na samrti jedna od pošljednjih riječi bila: čuvajte mir i prijateljstvo
s Austrijom”.
Poznato je da su na crnogorsko-austrijskoj granici stalno bili sukobi. Njegoš je sam
pomagao te sukobe jer je bio nepomirljiv da granice njegove države ne obuhvataju
sav narod Crne Gore. Nastojeći da razvije nacionalnu svijest kod našeg naroda van
granica Crne Gore, došao je u sukob sa Austrijom. Austrija se odlučno borila protiv
Njegoševih tendencija te je riješila da 1838. godine formira jednu komisiju za
razgraničenje između Austrije i Crne Gore. No i ta komisija nije Austriji dala željene
rezultate, jer su se Crnogorci borili da im se ne otima ništa od njihove zemlje. Austrija
je, po toj stvari tražila intervenciju Rusije u vezi sa Njegoševim stavom, kao i sa
stavom kapetana Jegora Kovaljevskog koji je pomagao Njegošu u nastojanjima Crne
Gore. Guverner Dalmacije Lilienberg je obavijestio, jednom prilikom, grofa Sedlinckog
o prilikama na austrijsko-crnogorskoj granici. Grof Sedlinski, savjetnik bečkog dvora,
mu je odgovorio: “Tajna dvorska i državna kancelarija, kojoj sam dostavio ove kratke
vijesti, najljubaznije dobivene od Vaše Ekselencije povjerila mi je da zbog upadljivog
21 Njegošev dvorac na Cetinju.

22 Citat R. Dragićevića u knjizi U spomen stogodišnjice mitropolita i gospodara crnogorskoga Petra II Petrovića Njegoša,
Cetinje, 1913, 21. P. A. Rovinski Književni list, Cetinje, 1902.
23 Slovo koje je govorio dr Jovan Subotić na parastosu držanom Petru II Petroviću Njegošu u Beču 11. novembra 1851.
godine, objavljeno u citiranoj knjizi Marka Dakovića, 38-39. Pitanje Njegoša i 1848, te Njegoševe smrti, pokušali smo
raspraviti u drugim člancima ove knjige.
12

TEMATSKI BR OJ
ponašanja kapetana Kovaljevskog stupila u povjerljivi sporazum sa ovdašnjim carskim

ruskim otpravnikom poslova, i da ju je ovaj uvjerio da spomenuti oficir svojim
nepametnim ponašanjem radi protiv svojih instrukcija koje je dobio, da je uostalom
preduzeto kod ruske vlade ono što je potrebno zbog optužbi Kovaljevskog a da je
posebno i carski i kraljevski tajni dvorski i državni kancelar knez fon Meternih,
iskoristio u Milanu boravak ruskog carskog i državnog vicekancelara grofa fon
Neseljroda, da bi skrenuo pažnju kabineta u Petrogradu na vladiku Crne Gore i na
njegovo neprijateljsko susjedno ponašanje prema austrijskim vlastima, 24 da je
nagoviješćena imenovanome ministru naša želja da treba da pomogne da se učvrsti
mir i življenje u dobrom susjedstvu okončavanjem tamošnjeg ispravljanja granica;
poslije ovoga treba se nadati da će s jedne strane carski ruski dvor iskoristiti u tu
svrhu svoj uticaj na vladiku i da će ga skloniti da se ponaša miroljubno prema našim
vlastima i da će s druge strane staviti u dužnost kapetanu Kovaljevskom da se
obaveže da njegovo držanje više odgovara mišljenju njegova dvora.25
Opasni austrijski špijun kapetan Fridrih Orešković,26 dajući karakteristiku Njegoševu
Meternihu, dao je i intimno mišljenje vladičino o Austriji. Vladika koristi svaku priliku da
napada “nepoštedno i očigledno neprijateljski” Austriju, rado citira stihove Viktora Igoa iz
pjesme Navarin, u kojoj se ruži Austrija što “pruža dvostrukom neprijateljstvu prema našem
(misli austrijskom N.) presvijetlom carskom dvoru”.27
Njegoš je 1835 godine, u posebnoj knjižici, štampanoj na Cetinju, objavio “Odu
stupanju na prestol Ferninanda I”, austrijskog cara. Posebnim pismom od 7. jula
1835. godine Njegoš je uputio Odu guverneru Dalmacije2 8 da je ovaj uputi caru. U
Namjesništvu za Dalmaciju u Zadru Oda je prevedena na italijanski jezik 29 i poslata
caru. Car je, pismom od 26. IX 1835. naredio, preko Antona Mitrovskog, šefa
Ujedinjene dvorske kancelarije, guverneru Dalmacije da se u jednom pismu zahvali
Njegošu na Odi, jer je u toj pjesmi našao “jemstvo za susjedne dobre odnose koje
Njegova Preuzvišenost želi da brižljivo čuva”.30
Njegoš je napisao i pjesmu “Knezu Meternihu i knjeginji za novu g. 1837”. Ovu pjesmu je
mislio da štampa, uz njemački prevod, krajem 1836. godine u Beču, ali je to spriječila
cenzura.31 Razlozi za ovu zabranu su nam nepoznati, no tragovi o njima mora da se nalaze
u Policijskom arhivu u Beču. Po našem utisku formalnih razloga za cenzurisanje pjesme
nije bilo. Ako bi se Njegošev stav prema Austriji posmatrao kroz ovakve prigodne Ode,
došlo bi se do sasvim pogrešnog zaključka, isto tako ako bi se taj zaključak donio na
24 Podcrtao N. S. M.
25 220 (v.XA S. H/5.5.1838), 8. 1838.
26 Vidi: Memoari kapetana Fridriha Oreškovića, Jevto Milović, edicija Zbornik za proučavanje P. P. Njegoša, 2, Istorijski
institut NRCG, Cetinje, 1949.
27 Isto, 16.
28 168 (v. I/a S. I/7.2. 1835).
29 Isto.
30 Isto.
31 Napomene Milana Rešetara u izdanju P. P. Njegoš, Celokupna dela, 2, državno izdanje, Beograd, 1927, 294.
13

osnovu zvanične Njegoševe prepiske. Otuda za naše proučavanje tog odnosa, bez obzira na
ružne slike u kojima predstavlja austrijska špijunaža Njegoša, po ovom pitanju imaju prvenstveni
značaj tajni policijski arhivi u Kotoru, Zadru, Beču okružnog načelstva Namjesništvo za Dalmaciju
i Ministarstvo Unutrašnjih poslova bivše austrijske carevine.
III
Odnosi Njegoševi sa Rusijom moraju se podijeliti u dva dijela: odnosi sa zvaničnom
Rusijom i odnosi sa zemljom Rusijom i ruskim narodom. Njegoš je sa zvaničnom Rusijom
imao velikih neprilika. Ona mu je sputavala slobodarski duh, dok ga je zemlja Rusija i njen
narod napajala velikim pregnućima. On je bezgranično volio zemlju Požarskog i Puškina, a
prema caru je često bio hladan i rezervisan.
Crna Gora nije imala moralnog zaštitnika sem Rusije. Njena pomoć od Petra I, vladici
Danilu, do Njegoša, iako je bila namijenjena pomaganju crkava i pravoslavlja imala je i
veliki državotvorni karakter. Crnogorci su za taj novac kupovali municiju da se bore protiv
neprijatelja, naročito Turaka, nametala je potrebu vojnog organizovanja a tim i postavljanje
jače državne organizacije. Austrija je tu pomoć pravilno ocijenila i nastojala je intrigama da
odvoji Crnogorce od Rusije. U jednom pismu knezu Milošu Obrenoviću, Njegoš 6. marta
1831. godine konstatuje tu činjenicu. “Cio narod gleda u Rusiju, a Njemci “naši susjedi” daju
pare Crnogorcima da se od Rusije odvrate”.32
Već od početka, da bi ruski dvor obezbijedio liniju svoje politike u Crnoj Gori, otvorio je,
preko Đorđa Petrovića, vladičinog rođaka, grupu ljudi koji su oponirali Njegošu i u toku
čitavog perioda njegove vladavine stvarali mu ogromne smetnje.
Kada je Njegoš prvi put bio u Rusiji, preporučeno mu je od cara da živi u dobrim odnosima
sa Turskom i Austrijom. Tu se Njegoš najprije zamjerio zvaničnoj Rusiji. Kasnije kada je bio
drugi put u Rusiji, povezao se u Beču i Trstu sa francuskim poslanstvom, a preko njega sa
francuskim revolucionarom Antidom Žomom, kojeg je dobavio na Cetinje i sa njim radio
dvije godine. Radi toga Njegoš je pozvat na odgovornost u Rusiju i bio je po carevom
naređenju konfiniran u Pskov. Na osnovu Dvorskog arhiva na Cetinju, dr Lazo Tomanović
je u svojoj monografiji o Njegošu opisao taj slučaj. Dok je Njegoš bio konfiniran u Pskov
istraga je povjerena Jeremiji Gagiću, ruskom konzulu u Dubrovniku, da ispita u Crnoj Gori
Njegošev lični život, omraženost kod naroda i drugo. Nakon završene istrage, koja nije
opravdala tužbu, Njegoš je 18 maja 1837. godine bio oslobođen i pozvan kod cara na
razgovor. Njegoš opisuje susret sa carem: “Car ima odveć oštar pogled – upravo ne
mogaše mu se pogledati u oči, pa će mi reći: Vi ste htjeli da idete u Pariz. Ako hoćete
možete ići i odavde, ja ću vam dati pasaport. Ne mislite da je meni stalo do Vas, nego do
onog junačkog naroda, kojemu sam rad dobra učiniti; Tu ti ne mogah – pričaše vladika –
da đavolju prozborit, već ostadoh kano ti nijem”.33
Njegoš se vratio u Crnu Goru sa potpukovnikom Ozereckovskim koji je dobio u zadatak da
32 P. P. Njegoš knezu Milošu Obrenoviću, Kragujevac, Pismo od 6/18 marta 1831, Srpski arhiv. Prepiska s Crnom Gorom.
33 Dr L. Tomanović, P. P. Njegoš kao vladalac, Cetinje, 1896, 76-78.
14

TEMATSKI BR OJ
pomogne vladici u državnim poslovima. Kasnije je, 1838. u Crnu Goru došao kapetan Jegor
Kovaljevski radi ispitivanja rudnog blaga i radi pomoći Njegošu u državnim poslovima. No
Njegoš je brzo osvajao ljude. Kovaljevski je zavolio Njegoša i bio mu naklonjen.
Kovaljevski, u svojim uspomenama iz Crne Gore, piše o konfinanciji Njegoša u Pskov.
Kovaljevski objašnjava ovu stvar kao intrigu Austrije ali Njegoš se nije “htio potčiniti gnjevu
ruskog gospodara”. Dalje Kovaljevski piše: “Ja sam namjerno rasprostranio glas da je
vladika nepravedno optužen zahvaljujući svjedočenjima Austrije”34 radi sukoba između
Crnogoraca i Austrije na Paštrovskoj Gori.
Ukoliko je zvanična Rusija postajala “žandarm Evrope” utoliko je Njegoš prema njoj hladnio a
simpatije prema liberalno-buržoaskom pokretu Evrope kod njega su postojale sve snažnije.
Nasuprot hlađenju prema zvaničnoj Rusiji kod Njegoša se rađala silna ljubav prema ruskoj
zemlji i narodu.
On ismijava pohod Napoleona na Rusiju,35 pjeva Nevi,36 veliča Puškina37 i obožava
Moskvu. Svoju ljubav prema Moskvi kao simbolu ruske zemlje i slovenstva najljepše je izrazio
kroz pismo upućeno “Imperatorskom Opštestvu Istorije i Drevnosti Ruskih”.
Nakon izbora Njegoša za počasnog člana “Imperatorskog Opštestva Istorije i Drevnosti Ruskih”
pri moskovskom Univerzitetu, Njegoš se zahvalio na izboru jednim pismom koje je Društvo
objavilo kao posebnu knjižicu od jednog lista. To pismo je ustvari pjesma u prozi Moskve. Iz njega
se vidi koliko je Njegoš volio ruski narod i Moskvu kao simbol slovenstva. Pismo glasi:
“Mnogo poštovana gospodo članovi slavnoga Opštestva!
Sa svetim toržestvom duše imao sam čest prošle godine dobiti diplomu koja mi daje često
zvanije počasnog člana “Imeratorskog Opštestva Istorije i Drevnosti Ruskih” pri malom
moskovskom univerzitetu.
Blagodarim Moskvu za zanimanje, zato što se ona sjetila svojeg iskrenog poklonika, koji
obitava na kraju Slavijanskog svijeta, - zato što nije zaboravila atoma, ali atoma koji joj
prinadleži po svemu, - atoma koji je uraganima vremena bačen radi stradanije među
tuđima! O koliko me Moskva voshićuje! Moskva – svešteni hram velikog naroda, u kojem
je se vospitava zavjet napše veličine. Moskva – kolijevka Domskog, Ivana Velikog,
Požarskog i Romanović! Moskva mati careva, početak veličine Slavijanske! Moskva,
prijestolnica velikaša i sveti oltar pravoslavlja i Slavjanstva! Moskva koja je velikodušnim
opštim požarom svojim pokazala svijetu ime slavjansko, nepokolebiva stijena o koju se
sokrušile veličine Zapada Jevrope! Kako je slatka Vnimanje Moskve duši koja plamti
ognjem veličine i gordosti slavjanske: Ja sam njen vjerni sin; ja sam njen poklonik, ja sam
vjerni poklonik blistatelne slave rodnoga plemena! Moskvo! Moskva je duša moje duše i
slatko snoviđenje, ispunjeno svetim, velikim nadeždama!
34 (nema fus-note, prim. redakcije)

35 P. P. Njegoš Nevi, „Nevo, rjeko ogledalo ljudstva“. Pjesma ima moto “Ti ćeš teći u okean slave, dok se u te mudre krune
glave.” Cjelokupna djela P. P. Njegoša, knj. 2, Državno izdanje, 1927.
36 P. P. Njegoš, Orao i kokot, satira u kojoj je Rusija predstavljena kao orao a Napoleon kao kokot.
37 P. P. Njegoš, Ogledalo srpsko, poseta Puškinu, Beograd, 1845. Isto, Cjelokupna djela P. P. Njegoša, knj. 2, Državno
izdanje, Beograd ,1927.
15

- Sudbina moja nije saglasna s mojim namjerenjem: ja

Moskvu nijesam vidio i možda je neću ni viđeti: ali mi je
ona uvijek pred očima: čas je vidim đe plamti kao žertva
na oltaru velikog naroda; čas je vidim đe se iz pepela
rađa kao Feniks; čas vidim svešteni Kremlj, svetu obitelj
careva koji sija zlatnim glavama svojih hramova, kao
carski vijenac Carice Slavjanskog svijeta; čas vidim
njene velmože – nepokolebive stubove treona i
slavijanstva. Eto jednog kruga u svijetu đe duša
Crnogoraca može toržestvovati i pokazati svoje pravo
čisto srce po čuvstvu jednoplemenosti!
- Vnimanja Moskve neocjenjivo je za vožda šake naroda
sudbom osuđenog na muke, žertvu za Pravoslavije i za čest
imena, naroda kojeg su četiri vijeka pritiskivala i istrebljivala
tuđa carstva, koji je sačuvao svoje biće samo vjerom i češću
imena, i koji je dočeka blaženu epohu kad su se car i mati
veličine slavjanske sjetili njega, - narod nad kojim su se lomili
gromovi svijeh užasa tirijanstva, narod protiv koga je zlobni
glas nevjernih i neoplemenih uvijek grmio i grmi huko. Za
Dr Niko Simov Martinović Vladiku koji gordo strada za čest plamena, vnimanje
Moskve je spasiteljno kao za siraka utjeha dragijeh. Moskva
je moja jedina svetinja, kojoj se ja željno i userdno klanjam, kao nevini sin prirode novorođenom
suncu poslije noći uzmućene adskim snoviđenjem!
- O da mi je sva moja čuvstvovanja prema Moskvi predati hartiji! Tada bi se umirila mlada
duša napoena fanatizmom jednoplemenosti, tada bi se ona ispovijeđala u svojoj iskrenoj
prostoti pred svojim zavjetnim oltarom!
- Zbogom, velmože i ostala Gospodo, članovi ovoga Obštestva dragi moji jednoplemenici,
i ne ostavljajte svojim vnimanjem vječno predanog vam dušom.
- Beč, januar 12. 9. 1847.
- Vladiku crnogorskoga, P. Njegoša.
Bilo bi potrebno proučiti Petrogratski Državni38 arhiv u Lenjingradu u vezi odnosa Njegoša
prema Rusiji a naročito u vezi istrage koja je nad njim vođena dok je bio konfiniran u Pskov
1837. godine. Taj materijal bi upotpunio lik slobodoumnog Njegoša čije su simpatije bile na
strani naprednog pokreta Evrope.
OSNOVI NJEGOŠEVE FILOZOFIJE
Misao o uspostavi neograničene monarhije na čelu sa “prosvećenim” gospodarem ponikla

je u glavama evropske buržoazije XVII i XVIII vijeka, no ova nije bila dovoljno jaka da bi
38 Venac, knj. XIII, sv. 2, Beograd, oktobar 1927, 152-153.
16

TEMATSKI BR OJ
mogla neposredno upravljati državom. Prosvećeni apsolutizam je bio ideologija umjerene,

liberalne, a ne revolucionarne, buržoazije koja je mnogo vjerovala u reforme. Ideje
prosvećenog apsolutizma su najbolje došle do izražaja kod Voltera. Buržoazija je čekala od
“prosvećenih” gospodara ukidanje feudalnih privilegija, oslobođenje seljaka od feudalnog
ropstva i građanske slobode.39
U periodu ideja prosvećenog apsolutizma javlja se u filozofiji deizam. Deizam je ideološki
pripremao raspad feudalizma. Nosioci deizma su Volter (1694 – 1778), Ruso (1712 – 1778)
i Lesing (1729 – 1781). Njima se pridružuje čitava plejada prirodnjaka i filozofa XVII vijeka
sa Bifonom na čelu.
Volter je postojanje boga pokušao da objasni razumom, protivno religiozno-mističnom tumačenju.
Dokaz da bog postoji, po Volteru, je postojanje svijeta. Volter je religiju postavio na praktičnu
osnovu “kad ne bi bilo boga trebalo bi ga izmisliti” kao uzdu protiv “prostog svijeta”, kao garanciju
“poretka”. S druge strane, Volter istupa kao borac protiv katolicizma, sujevjerja, predrasuda i
fanatizma. Ali pored sve kritike apsolutizma, Volter je ostao monarhista sa svojim političkim
idealom “prosvećenim apsolutizmom” i ustavnom monarhijom.40
Žan Žak Ruso, teoretičar suverenosti naroda u državi i prirodnog prava ljudi na jednakost i
građanske slobode, bio je jedan od najvećih ideista XVII vijeka.
Malo je biografa Njegoševih koji govoreći o njegovoj velikoj erudiciji ne govore da je
genijalni pjesnik kao državnik bio veliki samodržac. Još ih je manje koji su ga makar i
djelimično tražili u deizmu.
Njegoš je bio apsolutista, sa dodatkom prosvećeni. Tako je zahtijevao dalji društveni
razvitak Crne Gore. On je kao prosvećeni apsolutista, imao, za razliku od filozofa
prosvećenog apsolutizma XVII vijeka, vlast u rukama. Otuda je svoj prosvećeni
apsolutizam mogao primijeniti u djelu.
Njegoš stvara od plemenski razjedinjene Crne Gore državu sa zakonom utvrđenim pravnim
poretkom. On osniva Senat kao vrhovni sud, Gvardiju kao organe bezbijednosti, stvara
budžet i državnu kasu, uvodi kao obavezne poreze, uvodi Obilića medalju, stvara plan o
kovanju novca, zida dvor “Biljardu”, nabavlja štampariju, osniva prve osnovne škole,
pokreće svoj godišnjak “Grlicu”, itd, a što je najvažnije koncentriše svu vlast u svoje ruke, i
u krvi ugušuje, u interesu stvaranja moderne države, svaki plemenski separatizam i
samovolju. No, on nije mogao stvoriti, za svoje vrijeme, modernu državu, jer klasa koja je
trebala da tu državu uzme nije bila razvijena do tog stepena.
Koji su faktori uticali na Njegoša da se razvije u evropski uzdignutog filozofa i državnika?
Ako uzmemo Njegoševe vaspitače viđećemo da su to ljudi sa erudicijom Evropljana. Petar
I, Njegošev stric i prethodnik, čovjek koji govori ruski, francuski, italijanski, služi se
njemačkim i engleskim jezikom, čita masu stvari na originalnom jeziku, bavi se hemijom,
geografijom, botanikom i astronomijom, zadivljuje i neprijatelje svojim znanjem i
državničkom mudrošću.41
39 II izdanje, Tom 8, OGIZ PSFRS, Moskva, 1939, 793.
40 II izdanje, OGIZ, 1941, 33.
41 Napoleonov pukovnik Viala de Sommier je napisao 1820. god. Voyage historique et politique aux Montenegro, u dva toma,
gdje govori uglavnom o Petru I.
17

Sima Milutinović, Njegošev učitelj, srpski pjesnik, iako smućen u filozofskim pogledima na
svijet, glava puna deističkih i panteističkih shvatanja, čovjek koji je mnogo pročitao od
klasika do preteča francuske revolucije.
Kaluđer Josif Tropović iz Hercegnovog, čovjek u čijoj se biblioteci nalazi Ruso, Monteskje,
Volter, i svi nosioci filozofije koja je ideološki podrivala temelje feudalne Evrope.
Već sa tim predosnovama Njegoš putuje 1833 i 1837, u svojoj ranoj mladosti, u Rusiju,
preko Trsta i Beča, dolazi u dodir s učenim ljudima, vidi svijet, vidi mase koje su još u vrenju
ideja Velike francuske revolucije, nabavlja knjige (koje mu austrijska policija plijeni) i
povezuje se sa pokretom revolucionarne buržoazije na čelu koje stoji Francuska radi čega
ga ruski car, u saglasnosti sa austrijskim carem i policijom, hapsi, stavlja pod istragu i
konfinira u Pskov sve do svršetka istrage.42 Njegoš nabavlja, pod izgovorom učenja
francuskog jezika, francuskog revolucionara Antida Žoma, koji ostaje na Cetinju skoro dvije
godine. Cjelokupni špijunski aparat Austrije razrađuje ovog nepoznatog učitelja, za kojeg se
kasnije utvrđuje da je član francuskog revolucionarnog komiteta, da je učestvovao u
poljskoj revoluciji itd. Austrijska špijunaža doznaje da se 1838. godine na Cetinju štampa
francuska revolucionarna himna “Marseljeza”,43 itd.
Dakle, Njegoš se već u prvim danima svoje vladavine, tj. u vrijeme od svoje 20-25 godine
okrenuo revolucionarnoj Evropi.
Da li je Njegoš napustio svoj stav kasnije?
Mi smatramo, ne. On taj stav nije dovoljno probudio, on izvjesne stvari nije mogao saznati,
on je o mnogim stvarima bio neobaviješten, no njegova misao je jednako krčila put slobode
i ravnopravnosti ljudskog roda, slobodi i ravnopravnosti naroda u svijetu.
On se bori protiv austrijske cenzure koja mu ne dozvoljava neke stihove u “Posveti” u
“Gorskom vijencu”,44 a u Crnoj Gori cenzor je “Drago Dragović”, pa kad ga Ljuba Nenadović
pita ko je to, on kaže: Drago Dragović nije ime cenzora, već to znači” piši što ti je gođ
drago”.45
Đuzepe Kaza, koji se ljuti na Luja Napoleona ako se proglasi za cara, proričući mu pad u
roku od mjesec dana, u razgovoru sa Njegošem, u Italiji 1850. godine, dobija ovakav
odgovor:
“Hoće bome; vladaće kao što mu je i stric vladao. Kad se Jevropa podijeli na male kantone,
a svaki kanton bude od dva i tri miliona duša, i kad bude među sobom u savezu i ukinu
stajaću vojsku, onda će biti mirna i slobodna. A dokle god jedan čovjek može raspolagati
sa milion vojnika po svojoj volji, dotle će i njegovi susjedi strepiti i biti ugnjetavani; pa zvao
se on prezident, imperator, konzul ili papa, to je sve jedno. Čovječanstvo ne može biti
spokojno i srećno, dokle je podijeljeno u države koje imaju za cilj: sebe, vjeru, narodnost i
dinastiju. Blagostanje sviju pojedinih ljudi treba u svakom obziru da je cilj države i čitavog
42 V. F. Lilienberg K. V. L. Meternihu, Beč, 15. II 1837, Državni arhiv u Zadru, Spisi namjesništva za Dalmaciju, 206. Dr Lazo
Tomanović, Njegoš kao vladalac, Cetinje 1896, 76-78.
43 Pismo guberijalnog prezidijuma okružnom načelniku Gabrijelu Ivačiću, No 1854-P, Državni arhiv Zad ar, 206, 1. IX 1837.
44 Vidi: Gorski vijenac, Zadar, 1868, predgovor S. M. Ljubiša, 4.
45 Lj. P. Nenadović, nav. djelo, 57.
18

TEMATSKI BR OJ
društva ljudskog i onda će na zemlju doći carstvo nebesko, koje je prije dvije hiljade godina
Hristos nagovijestio, i koga vladaoci i narodi slave i preuznose a ne hoće da ga razumiju.
Doći će carstvo nebesko, carstvo razuma, ali mi ni jedan što živimo, nećemo dočekati.
Čovječanstvo sporo ide naprijed. Ono sazrijeva uporedo sa planetom na kojoj živi”.46
Dalje Ljuba Nenadović kaže za Njegoša:
“Vladika ni u jednom društvu, pa bilo to međ samim kraljevima, ne krije da ljubi slobodu i
prosvjetu: - To će, veli, proćerati Turke iz Jevrope, i izbaviti moj narod”.47
Ovo znači da je Njegoš od svog djetinjstva do smrti bio u najprisnijim odnosima sa ljudima
ideološki opredijeljenim za napredni pokret evropskih naroda.
To bi bio jedan izvor za proučavanje Njegoševe filozofije.
Sa ove ljestvice moramo u intelektualnoj biografiji Njegoša poći korak naprijed. Odmah se
postavlja pitanje šta je Njegoš čitao i kako je čitao?
Njegoš je govorio ruski, francuski i talijanski. Učio je njemački a interesovao se za grčki i
turski. Od svojeg strica Petra I naslijedio je lijepu biblioteku na francuskom, ruskom,
italijanskom i engleskom jeziku.
Njegoš je tu biblioteku proširivao knjigama koje su njega interesovale. Što ćemo naći, pored
ostalog u naslijeđenoj i potpunjenoj Njegoševoj biblioteci:
Волтеръ Г: „Историческа я записки о гостопамятникахъ произшествіяхъ“, Москва
1807, (knjiga je iz biblioteke Petra I)
Voltaire: “La Henriade”, Paris 1832.
Voltaire: “Siecles de Luis XIV et de Luis XV”, t I-II, Paris 1820,
Волтеръ: „Опитъ историческій о несогласіяхъ церковей въ Польшъ”, Москва 1778;
„Pолитическое завештаніе Волтера“, Петерсбург 1785;
Lessing: “Nathan der Weise”, Berlin 1841
(sve u biblioteci koju je Njegoš nabavio)
Mi smo već citirali istorijsku karakteristiku Voltera. A što marksistička nauka misli o
Leslingu? Lesling je jedno od najvećih njemačkih i evrposkih imena svoje epohe.
Nepomirljivi borac protiv feudalizma i njegovih staleža: aristokratije i katoličkih popova,
veliki pobornik vjerske tolerancije i prava slobodnog razuma. Njegova drama “Natan mudri”
obiluje deističkim koncepcijama koje ponegdje prerastaju u stihijski materijalizam.48
Dakle, u Njegoševoj biblioteci već imamo dva najizrazitija predstavnika deizma XVIII vijeka.
To nije slučajno.
Da idemo dalje kroz Njegoševu biblioteku. Što još imamo?
Бюфон де: Всеобщая и частная естественная исторія“ ч. I-II, III-IV, V-VI, С. Петерсбург
1792;
Buffon: “Oeveres completes”, V I-III, IV-V, Paris 1845,
Есопъ: “Басни“, Москва 1792 (iz biblioteke Petra I)
Virgilius: “Samtliche Werke”, B I-II, Wien 1800 (ovo je takođe iz biblioteke Petra I)
46 Isto, 17-18.
47 Isto, 18.
48 Isto 133-134.
19

Korice “zbornika” koji je spaljen
20

TEMATSKI BR OJ
Shakespeare: “Oevres completes”, T I-VII, Paris, 1842,

Schiler: “Samtliche Werke”, Stuttgart, 1844,
Ломоносов В.М.: „Собраніе разньіх сочинеій въ стихахъ и прозъ“ ч. I-III, Петербург
1803;
Мартиновъ: „Пер. Греческія классики” ч. I-XXI, Peterburg 1823-1827;
Анакреон: „Стихотворенія” I-II, Москва 1920;
Plutarco: “Le vite degli uomini illustri”, t I-XXI, Venezia 1832.
Kako marksistička nauka kvalifikuje gornje autore?
Kod starih Grka i Rimljana često srijetamo materijalistička shvatanja svijeta, samo što se ta
shvatanja razlikuju od naučnih shvatanja po tome što oni materiju shvataju kao stihijsku
pojavu. U srednjem vijeku ta shvatanja se, u pojedinim refleksijama Šekspira, Šilera i dr.
produbljuju pod uticajem napretka prirodnih i društvenih nauka. No, ipak zadržavaju
osobine klasicizma. Krajem srednjeg i početkom novog vijeka, pod uticajem
revolucionarnih preokreta stvorenih Kopernikovim, Keplerovim, Njutnovim pronalascima, te
otkrićima u biologiji, progresivna nauka i književnost poprimaju u pogledima na svijet, iako
ne definitvno, naučno materijalističku podlogu. Otuda grčki i rimski klasici materijalisti i
srednjevjekovni humanisti imaju veliki značaj za razvitak napredne misli kroz istoriju.
Uoči velike francuske revolucije 1789. godine, proučavanje prirodnih nauka je ubrzalo
proces raspada idealističke filozofije, teme i temelje feudalizma. Francuski prirodnjak Bifon
(1707-1788), proučavajući istoriju prirode, odigrao je veliku ulogu u širenju ideja koje su
pripremale duhove za Veliku francusku revoluciju.
Otuda se Njegoševo čitanje klasika, od Anadreona i Virgilija do Bifona, odražava u velikom
dijelu prirodnjačkih pogleda na svijet izraženih kroz “Gorski vijenac” i “Šćepana Malog”.
Potrebno je da se osvrnemo još na jedan dio literature koju je Njegoš imao u svojoj
biblioteci.
Karakteristično je da se Njegoševoj biblioteci nalaze i sljedeća djela:
Руссо Ж Ж: - “М bI сли”, Moсква 1804.
Руссо Ж Ж: - “РасужденIе о нљачалъ и основанI и неравенства между людими”,
Москва 1702.
Скот В: - “Жизнb Наполеона Бонаопарте, М. I-XIV, Петерсбург 1831.
Quizot M,: “Nouveaux contes”, vol. I-II, Paris, 1827,
Thiers M. A.: “Histoire de la revolution française”, V. I-X, Paris, 1838,
Thiers M. A.: “Histoire du consultat et de l`empire”, tome I-XIX, Paris, 1845,
Mignet: “Histoire de la revolution française”, Bruxelles 1839,
Cabel: “Revolution 1830”, Paris I-II, 1833.
Ideje teorije suverenosti naroda u državi po teoriji prirodnog prava, Rusoa, zapalile su
Francusku revoluciju 1789. godine i ostavile u nemiru, tada revolucionarnu buržoaziju za
čitav period od 1830. do 1848. godine.
Ko su Tijer, Minje i Gizo s istorijskog gledišta? To su istoričari koji su se izdigli iznad
francuskih materijalista svojega doba u razumijevanju zakonomjernosti istorijskog razvitka.
21

Oni su poznati francuski istoričari perioda restauracije (1820-1840) i u svojim djelima

raspravljaju istoriju feudalizma i obrazovanja buržoaskog društva, objašnjavaju borbu
buržoazije protiv feudalizma kao borbu klasa. Iako se nijesu slagali sa francuskim
materijalistima, oni su kroz svoja djela isticali da je politika određena suštinom građanskog
društva, da materijalni odnosi određuju društveni život i da se materijalni odnosi javljaju kao
osnova klasne borbe. Kao ideolozi liberalne buržoazije, istoričari vremena restauracije,
smatraju borbu buržoazije protiv feudalizma zakonitom, a takođe i pravo trećeg staleža da
uzme komandne pozicije vlasti, samo nijesu priznavali da u tom trećem staležu (buržoaziji)
leže protivurječnosti između dvije nove klase koje se javljaju na političkoj pozornici: između
buržoazije i proletarijata.49
Ova literatura je mogla razviti kod Njegoša ideje prava naroda na ustanak protiv poturica i
Turaka kao nosioca feudalnih okova, zakonitost ustanka za slobodu, razvijanje ideje o
suverenosti naroda u državi, misao o ravnopravnosti malih i velikih naroda, misao o
ravnopravnosti čovjeka i žene, ideje o građanskim slobodama i kulture.
Mi bi ovu stavku morali povezati sa vezama Njegoševim sa francuskim revolucionarnim
pokretom preko Antida Žoma.
Njegoševa biblioteka nije bila za izgled. On je iz nje crpio znanje. Ruski inžinjer Jegor
Kovaljevski, koji je 1838-1839. boravio u Crnoj Gori radi izučavanja rudnog blaga, kaže da
je Njegoš bio “jedan od najobrazovanijih ljudi našeg doba”.50
Njegoš je čitajući pojedine stvari potcrtavao mjesta koja bi mu se naročito svidjela. Ko bude
proučavao intelektualnu biografiju Njegoša moraće u njegovoj biblioteci proučiti i ta
potcrtavanja koja su veoma karakteristična. 51
Njegoš proučava istoriju grčkih republika preko arenjevka. U njegovoj biblioteci se nalazi:
“Исторія народовъ и республикъ древней Греціи“, izdana u Petrogradu 1825-1826.
godine. U „Путешествіе младога Анаксарсиса“, tom I, strana 133, njemu se svidio i
potcrtao je sljedeći pasus:
„Въ республикъ благоучрежденной, не должно числу жителей бытъ ни излишно
великому, ни излишно малому. Опытъ показалъ, што людей, способны носитъ оружiе,
не должно быть въ ней ни много больше, ни много меньше двадцат
Тысячъ“.52
Čitajući klasično grčko djelo „Аяксъ неистовый“, Njegoš na strani 37 potcrtava sljedeću
maksimu:
„Скромностьесть украшеніе”.
Na str. 57:
„Всъ охотно постъавтся надъумешими сылными“..
Na str. 73.
50 N. Banašević, Njegoševo učenje stranih jezika, Zapisi, knj. V, god. 1929, 193-202.
51 D. Vuksan u svom članku Biografija Vladike Rada, Zbornik Cetinje i Crna Gora, Beograd, 1927, 192-200, skreće pažnju
na ova potcrtana mjesta, smatrajući da ima više tako potcrtanih mjesta u knjigama koje je Njegoš čitao. Mi neka od tih mjesta
citiramo ovdje.
52 Uporedi sa ovim Njegoševu izjavu o Napuljskom advokatu Kaza objavljenu od Lj. Nenadovića, nav. djelo, 17-18.
49 Isto, 198-300.
22

TEMATSKI BR OJ
„Я извиняю тога, кто отвътствуетъ злоръчіемъ на злоръчіе“ 53

Čitajući Filokteta Njegoš potcrtava pored ostalog na strani 77:
Бъдствія, посылаемыя отъ боговъ, смертным должно сноситъ мужественно“54
Čitajući Ode Pindera Njegoš je potcrtao na strani 44 sljedeće:
„Все превосходно, что отъ природи получается“.55
Njegoš je čitao odabranu literaturu, potcrtavao mjesta koja bi mu se svidjela, na svoj način
doživljavao pojedine maksime i to odražavao u svojim djelima.
No, posmatrati Njegoša filozofa kroz njegovo školovanje i samoizgrađivanje, kroz grčke
klasike i ideologe Francuske revolucije, kroz njegova prijateljstva sa naprednim pokretom
u Evropi, bilo bi krnje bez proučavanja filozofije crnogorskog naroda. Ustvari, Njegoš je
filozofija crnogorskog naroda dopunjena i uobličena tekovinama društvenog i naučnog
napretka vremena u koje je živio.
Navešćemo nekoliko karakterističnih poslovica iz Vukove zbirke izdane na Cetinju 1836.
godine:56
Ako dođe prav, ne iziđe zdrav; ako dođe kriv, ne iziđe živ.
Pripovijeda se da je ova poslovica postala od nekakva Mletačkog suda. (2),57
Ako živimo u pojatu, ne grizemo (ni mi) slamu. (2),
Bolje je jedna razmišljena, nego stotina učinjenih (22),
Bolje da te smrt prijeka digne, nego suza siromašna stigne (23),
Bolje je gledati iz glavice nego iz tamnice (23),
Bolje se s junakom biti, nego s rđom ljubiti (27),
Brza osveta gotova šteta (29),
Brčište mu je kao peta od crevlje (30),
Vatra se uljem ne tuli (33),
Vrana o buništu, a soko o mesu (živi) pa oboje na Đurđevdan izlete (40),
Zna Bog čije ulje u kandilu gori (34),
I pop u knjigu fali (105),
Ko se ne osveti on se ne posveti (155),
Na koga su mnozi, na toga i bozi (192),
Na nestanak ljudi i Staniša sudi (193),
Ne bih te trpio, da bih znao e ću sokola izvesti od tebe,
Ne bih te ubio, da te nađem u kupus (198),
Ne boj se Bajo puške đzeferdara nego puške oputom vezane (tj. lijepa se puška nosi radi
ukrasa a ružna u nevolji), (198-99),
53 Uporedi stihove iz Šćepan Mali: Zlo činiti ko se od zla brani, tu zločinstva nije nikakvoga. (stih 181-182, djejstvije peto).
54 Uporedi stihove iz Šćepan Mali, 670-680, u vezi sa pitanjem Beglerbega Teodosiji Markoviću zašto su Crnogorci
nepobjedivi. Naročito kraj odgovora: Najviše su s toga nepobjedivi, jer su sobom rođeni vojnici, jer se smrću smiju i rugaju.
55 Uporedi stihove Njegoševe pjesme Filozof, astronom, i poeta: Priroda je mene bogato obdarila, da rođenje divne sjajne
zore pojem, da svijetlo sunce vnimateljno pratim (stih 39-41)
56 Vuk St. Karadžić, Narodne srpske poslovice, Narodna štamparija, Cetinje, 1836.
57 Uporedi koncepcije vojvode Draška o mletačkoj pravdi u Gorskom vijencu.
23

Ni jedno zlo ne dolazi bez velike prćije (220),

Od zle žene rđava druga ukloni da te ne obruka (240),
Sve delije u delije a u koše žita nije (291),
Teško međi na tuđoj zemlji (315),
U zadnje se nema rašta ni u crkvu hoditi (330),
Um caruje, a pamet imaju i sve životinje (334),
Česa nije ni car ga ne ije (346).
Njegoš se bavio sakupljanjem narodnih umotvorina još od rane mladosti. Vuk se posebno
u predgovoru zbirke “Narodnih srpskih poslovica” zahvalio Njegošu sljedećim riječima:
“Cijela trećina ovijeh poslovica ostala bi od mene za sad (a može biti i na vijek)
neskupljena, a Bog zna, i ove druge kad bi na svijet izišle, da me sreća nije sa Vama
upoznala. Zato se usuđujem, posvetiti Vam ovu našu malu narodnu knjigu.”58
Dakle, Njegoš je iz rana proučavao narodnu filozofiju koja nosi ove osobine jednog
junačkog, ponosnog naroda koji se bori za slobodu. I filozofija toga naroda je odraz
njegovog shvatanja pravde i borbe za slobodu. U filozofiji toga naroda postoji dualizam
između Boga i svijeta. Tu je pop čovjek iz naroda koji može da pogriješi kao i drugi čovjek,
tu se čovjek razlikuje od životinje umom, tu se sila nezasnovana na razumu kvalifikuje kao
posao životinje, jer je “bolja unča pameti nego lira snage”, itd.
Tek kada postavimo ovu armaduru oko Njegoša, bićemo u mogućnosti da proučavamo
njegovu filozofiju.
II
Sad da utvrdimo u kratkim potezima, osnovne filozofske probleme koje Njegoš tretira: Mi
smatramo da tu dolaze: razvitak društva, razvitak života na zemlji i njegov odnos prema
bogu, pojam slobode, pitanje slobode građana u ljudskom društvu, odnos države i naroda.
Kad govorimo o ovim problemima ne možemo dijeliti Njegoša na suštinski različite djelove,
ono što čini Milan Bogdanović.59 Njegoš je svuda, izuzev izvjesnog broja prigodnih
pjesama, koje je po diplomatskoj potrebi pisao, na istoj poziciji, samo se u pojedinim
etapama sadržina izraženih misli razlikuje po stepenu zrelosti i razvitka njegovih filozofskih
pogleda na svijet.
Mi smo daleko od toga da Njegoša oglasimo za materijalističkog filozofa, ali on objektivno
stoji po svojim postavkama, u nizu pogleda na svijet, na tim pozicijama. On nas podsjeća
na grčke klasike koji stvari postavljaju materijalistički, samo što materiju shvataju kao
stihiju. On nas podsjeća na istoričare Francuske revolucije koju su, opisujući Francusku
58 Interesantno je da u izdanjima Vukovih poslovica od 1903-1941 nema ove posvete. Ne znamo što je o na mogla škoditi
velikosrpskoj vlasti.
59 Milan Bogdanović, 1847. godina i Njegoš, Beograd 1947, 20-21. Bogdanović u članku Realizam u Gorskom vijencu
zastupa tezu da nema sadržajnog kontinuiteta između Gorskog vijenca i Luče mikrokozma.
24

TEMATSKI BR OJ
revoluciju objašnjavali borbu buržoazije protiv feudalizma kao borbu klasa, iako to ne bi
doslovno prenijeli na Njegoša, jer klasne razlike crnogorskog društva nijesu bile tako
izdiferencirane – to u opštim crtama ima sličnosti.
Njegoš je pjesnik srpske slobode, shvatajući srpstvo kroz carstvo Dušana
Nemanjića koje se na Kosovu 1389. godine raspalo. Dakle, Njegošev pojam srpstva
je etnografski, a ne istorijski. Takvo Njegoševo shvatanje je istorijski objašnjivo jer
nacije u zemljama Jugoslavije kao istorijske kategorije nastaju poslije Njegoša. Do
Njegoša se pojam srpstva miješao sa etnografskim, naročito religijskim
koncepcijama. Vjera je po sadržini filozofije crnogorskog naroda više običaj neko
mistika. No, tim problemom se ovdje nećemo baviti, pomenuli smo ga uzgred radi
toga što taj pojam najviše zloupotrebljavaju ljudi velikosrpskih koncepcija.
Nakon propasti srpske feudalne države na Kosovu, pred najezdom turskom što se nije
potčinilo turskom režimu pobjeglo je u planine. Ko je ostao da služi Turcima? Po Njegošu,
gospoda. Tu tezu protiv gospode Njegoš razvija od “Svobodijade” 1836. godine, pa do
“Gorskog vijenca” 1847. godine.
“Ime Srba svud potonu
I svijeću Srpstva sjajnu
Bijesni vihor azijatski
Tad ugasi pred svijetom.
Junaci se poskitaše
Isturči se sva gospoda,
Narod hrabri poče nosit
Jaram teški gnusna ropstva”. (Svobodijada, stih 91-98)
Jedanaest godina nakon toga, u svojem kvalitativno neuporedivom “Gorskom vijencu” sa
“Svobodijadom”, Njegoš razvija mnogo zrelije tu misao kroz “Kolo”. Evocirajući uspomenu
na kosovsku katastrofu, on baca krivicu na velikaše.
“Naši cari zakon pogaziše,
Počeše se krvnički goniti.
Jedan drugom vadit oči žive,
Zabaciše vladu i državu,
Za pravilo ludost izabraše.
Nevjerne im sluge postadoše,
I carskom se krvlju okupaše”. (Gorski vijenac, stih 200-206)
Zatim dolazi ona kletva u gradaciji, koja završava:
“Velikaši, grdne kukavice,
Postadoste roda izdajice” (Gorski vijenac, stih 214-215)
U toj situaciji on ističe svog najomiljenijeg junaka Miloša Obilića, koga stavlja iznad Leonida
i Scevole.
Ako proanaliziramo ovu materiju vidimo da Njegoš okrivljuje gospodu, a ne narod, za
padanje u tursko ropstvo. Velikaši su krivi što “postadoše lafi ratarima” (“G.V”, stih 259).
25

Turci su nosioci feudalnog poretka, a gospoda se turče da bi spasla svije feudalne

privilegije. Protiv nje se bore slobodni seljaci pod rukovodstvom crnogorskih vladika, na
čijim je manastirskim posjedima skamenjen feudalni poredak sve dok postoji svakodnevna
potreba borbe protiv Turaka. Otuda feudalizam kao vladajući oblik u period crnogorskih
vladika kao gospodara, nije bio održiv van manastirskog posjeda.
Otuda bi se moglo zaključiti da je borba crnogorskog roda protiv Turaka i poturica ustvari
borba slobodnih seljaka na čijoj su se strani našli i manji djelovi feudalne gospode, u licu
crnogorskih vladika, protiv turskog feudalizma i njegovih satelita regrutovanih od propale
srpske gospode.
Dakle, propast srpskog carstva na Kosovu Njegoš je klasno posmatrao, označavajući
gospodu kao glavne krivce, a narod kao nosioca borbe za slobodu.
Razvitak života na zemlji je problem koji salno muči Njegoša.
Prevodilac “Gorskog vijenca” na italijanski jezik, profesor Umberto Urbani, sa
malom korekcijom, dobro je okarakterisao na jednom mjestu Njegoša. On kaže da je
Njegoš “vjerni sin početka XIX vijeka, priznao je liberalne principe usvajajući
doktrinu Voltera i Darvina”.60 Mi bi koregirali ovu konstataciju u jednom istorijskom
faktu: Njegoš se deklarisao kao prirodnjak materijalističkih shvatanja pojedinih
manifestacija života na zemlji, prije pojave Darvinove teorije. Darvin je izdao “Poriklo
vrsta” 1859. godine, a Njegoš “Gorski vijenac” 1847. godine.
Njegoševa filozofija po pitanju razvitka života na zemlji je najbolje izražena kroz “Gorski
vijenac”, ali ona se provlači kroz sve Njegoševo stvaranje.
Posmatranje Njegoša kao pjesnika sa prirodnjačkim pogledima na svijet nije popularno.
Preovladali su nenaučni pogledi na Njegoševu filozofiju koji su imali za cilj da pravdaju
dinastično jugoslovenstvo, velikosrpstvo i religiju. No bilo je i ozbiljnih naučnih pokušaja za
komentarisanje Njegoševe filozofije. Ta proučavanja danas mogu poslužiti kao dobar
podrstrek za sveobuhvatnija proučavanja Njegoša, za proučavanje njegovog filozofskog
pogleda na svijet. Od važnijih članaka te vrste, ne ulazeći u analizu stepena uspjelosti
odbrane postavljene teze, dolaze radovi profesora Stevana Nedjeljkovića “P. P. Njegoš
prethodnik Darvinov” u Javoru, br. 49, za 1877. godinu, J. Pasarića u “Vijencu”, br. 5-6, za
1884., rad dr. Bogoslava Šuleka “Preteče Darvina” iz 1884. i članak profesora Voja Medića
“Anakreont, Šiler i Petar Petrović Njegoš” u “Ljetopisu Matice Srpske”, knj. 208, sv. IV, str.
97-109, za 1901. godinu.61
Šulek u svojoj dosta opsežnoj raspravi o pretečama Darvina nabraja spisak od 44
književnika i naučnika od Kapila, Anaksimadrosa i Ksenofona do Njegoša.62
Bilo bi potrebno ukratko prikazati koliko se Njegoš približio Darvinu u svojim pogledima
na svijet.
60 Umberto Urbanaz Urbani, Scritori engoslavi, 13. Inače, druge konstatacije Urbanija o Njegošu su idealističke i dovoljnog
poznavanja istorijskih fakata.
61 Dr B. Petronijević, Filozofija u Gorskom vijencu, Beograd, 1920, 9-46. Mi ovdje ovaj problem nabacujemo kao temu, a ne
kao diskusiju sa Petronijevićem o Moji Mediću u vezi sa člankom Njegoš kao prethodnik Darvinov.
62 Dr B. Šulek, Preteče Darvina, Rad jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1885, knj. LXXV.
26

TEMATSKI BR OJ
Darvin je u “Porijeklu vrsta” postavio kao glavni zadatak: da dokaže promjenljivost vrsta, tj.
da se vrste razvijaju jedna iz druge. To razviće temelji na dva zakona 1. prirodno
odabiranje, i 2. borba za život. Zakon prirodnog odabiranja zasniva se na tome što se samo
onaj vid održava koji ima ma kakva preimućstva nad drugim vidovima (vrstama) sa kojima
se takmiči. Borba za život pomaže prirodnom odabiranju, i ta borba vlada među svim
organizmima, koji teže da održe prvo sebe, a poslije svoju vrstu.63
Po Njegošu, život je plod neprekidne borbe suprotnosti. Sve te suprotnosti koje se bore i
sukobljavaju odvijaju se po jednom zakonitom redu. Dotle je Njegoš materijalista. Njegoša
zatim muči ta zakonitost razvitka na zemlji, pa pošto nije u mogućnosti da to objasni, ide u
metafiziku, u klasičnu idealističku filozofiju:
“Sve priroda snabdjeva oružjem
Protiv neke neobuzdane sile,
Protiv nužde, protiv nedovoljstva:
Oštro osje odbranjuje klasje,
Trnje ružu brani očupati;
Zubovah je tušte izostrila,
A rogovah tušte zašiljila;
Kore, krila i brzine nogah
I cijeli ovi besporeci
Po poretku nekome sljeduju”. (Gorski vijenac, stih 2301-2310)
A nad svim tim “besporecima”, po Njegošu, “opet umna sila toržestvuje” (Isto, stih 2312).
U razmišljanju o ratu i prirodi, o borbi suprotnosti, Njegoš posmatra organski i neogranski
svijet u cjelini. Po Njegošu i neogranska priroda trpi promjene. A takvo shvatanje je
genijalna tekovina nauke XVIII I XIX vijeka, koja je potkopala mistiku:
“Svijet ovaj tiran tiraninu,
A kamo li duši blagorodnoj!
On je sastav paklene nesloge:
Unj ratuje duša s tijelom,
Unj ratuje more s bregovima,
Unj ratuje zima i toplina,
Unj ratuje vjetri s vjetrovima,
Unj ratuje živina s živinom,
Unj ratuje narod sa narodom,
Unj ratuje čovjek sa čovjekom,
Unj ratuju dnevi sa noćima,
Unj ratuju dusi s nebesima.
Tjelo stenje pod silom duševnom
Koleba se duša u tijelu;
63 Dobrosav M. Ružić, Darvin i Hekel, Javor 1889, citat prof. M. Medić, članak Anakreont, Šiler i Njegoš, Ljetopis matice
srpske, sv. IV, 1901. god., 101.
27

More stenje pod silom nebeskom

Koleblju se u moru nebesa;
Volna volnu užasno popire
O brijeg se lome obadvije”. (Isto, stih 2499-2516)
Dosljedno tom stavu na kraju ove meditacije, Njegoš postavlja pitanje čovjeka i njegovog
porijekla, pa zaključuje:
“Sve se čovjek bruka sa čovjekom –
Gleda majmun sebe u zrcalo”. (Isto, stih 2519-2520)
“Što je čovjek? Ka slabo živinče!” (Isto, stih 763)
U skladu sa ovako dijalektički prikazanim razvitkom života na zemlji, Njegoš razvija svoje
poglede na junaštvo i slobodu. Junaštvo i sloboda nijesu pojave koje nemaju veze sa
dijalektikom. Junaštvo je elemenat iz pojma “sve priroda snabdjeva oružjem”. Ropstvo je
teza, junaštvo antiteza, a sloboda sinteza. Junaštvo je zlo, ali nužno zlo koje obezbjeđuje
slobodu. Zato je slatko, jer se bori za opstanak života u slobodi.
“Junaštvo je car zla svakojega
A i piće duševno,
Kojijem se pjane pokoljenja”. (Isto, stih 605-607).
Otuda je pravo naroda na ustanak za slobodu, zakonito. Tu junaštvo ima da odigra svoju
istorijsku ulogu. Njegošu je simpatičan Karađorđe jer je digao ustanak protiv dahija.
Njegošu su simpatični podvizi Požarskog, jer je protjerao poljske panove iz Moskve.
Njegošev je ideal Miloš Obilić, jer se nije nagađao sa Turcima, nije bio “prudvorica” kao
Marko Kraljević, već je sa Muratom razgovarao nožem. To je u skladu sa narodnim
shvatanjem junaštva. Zato je u Crnoj Gori junak Miloš Obilić, pred čijim se likom polaže
računa u borbi za slobodu, a ne pred Markom Kraljevićem.
No, kod rasprave o ovom problemu dolazimo do uvjerenja da Njegoš svijet posmatra
dualistički, i da u tom dualizmu ima kontradikcija. Takav je bio slučaj i sa Volterom i
Bifonom. To je u stvari klasična filozofija u raspadanju: priznaje se postojanje
prirode injenih zakona jedino, a boga kao aprstaktnog bića koje oličava pravdu i koje
je dalo zakone prirodi po kojima ima da se vlada. Sve drugo ne postoji. Otuda
ismijavanje sujevjerja, šibanje crkve i dr. od strane Voltera. Takav deizam u uslovima
crnogorskog društva javlja se kod evropski obrazovanog Njegoša.
Pjesnik je po Njegošu “predan sluga matere prirode”.64
Bog je dao prirodi zakone po kojima ima da živi, zato ih ne smije niko narušavati. Kroz usta
Gospoda u “Luči mikrokozma”, Njegoš o tom kaže:
“Zakoni su opštega poretka
Moj amanet, a život prirode:
Da ih počnu svi mirovi rušit
Moja bi se silna na njih ruka
Oružala s užasnijem gnjevom,
64 P. P. Njegoš, Filozof, astronaut i poeta, Djela 2, Beograd 1927, stih 61, 319.
28

TEMATSKI BR OJ
Ja bih sve njih u grdne komate

Razdrobio, u bezdane zajmio
Pa bih druge iznova svjetove
Iz mračnoga lona voskrsnuo
I na kola okrunio njina”. (stih 261-270)
Njegoš smatra boga kao izvor pravde, zato mu daje pravo da se naljuti ako se zakoni
pravde na zemlji pogaze (“bog se dragi na Srbe razljuti”, itd.). Bogu je drago da se prolijeva
krv protiv tiranije:
“A bogu je žertva najmilija
Potok krvi kad prospe tirjanske”. (“Šćepan Mali”, stih 160-161, djejstvije treće).
No, Njegoš dozvoljava da i tako pravični bog pogriješi, da i sa njim narod stupi u diskusiju:
“Oprosti mi, Bože svemogući,
Ka da ni ti glavu ne obrćeš
Što se čini po zemlji nesrećnoj,
Ka da ti to najmanja misa,
Kad nepravdu satrijeti nećeš”. (Isto, djejstvije prvo, stih 554-557)
Takvi pogledi na boga su karakteristični kod filozofije deista. Njegoš klasira kler na umni,
borbeni i razboriti, koji je vezan za narodnu borbu i za slobodu, i kler koji je pun neznanja i
sujevjerja. Nije slučajno da je pop Mićo u “Gorskom vijencu” predmet ismijavanja i šale.
Nije, isto tako, slučajno da u “Šćepanu Malom” Njegoš kaže:
“Jerbo sreće nije u narodu
Kojim kapa rukovodi crna”. (stih 425-426)
Ili:
“Bože dragi na svemu ti hvala,
Kakve vlasti darova đavolu!” (stih 535-536)
Na to se mogu nadovezati liberalne koncepcije Njegoševe o državnom uređenju buduće
evropske zajednice u kojoj neće biti velikih i malih, silnih i slabijih, koju je izrazio 1850.
godine napuljskom advokatu Kasa.
Deisti vjeruju u boga, ali udaraju po sujevjerju. Tako Njegoš kroz babu u “Gorskom vijencu”
ismijava sujevjerje. Ako crkva u svojoj propagandi stvara fetiše, i to se podvrgava
ismijavanju. U ličnom životu Njegoša imamo puno primjera iz te oblasti. Kad su Njegošu
ponudili da poljubi, u ckrvi Sv. Petra u Rimu, lance kojima je bio apostol Petar vezan, on je
odgovorio: “Crnogorci ne ljube lance”.65
Kad bi Ljuba Nenadović pitao da li da daje u rimskim crkvama priloge, Njegoš bi odgovorio: “Ti
podaj ako hoćeš, a ja imam kome boljem i portebniem na Cetinju davati”.66 Kad je za vrijeme
Njegoševog boravka u Rimu 1851. godine, jednom naišao papa, Njegoš nije htio da izađe iz kola.
“Jedan od onih što idu naprijed, priča Njegoš, kad je bio prema meni, maše mi glavom za znak
da izađem iz kola; a ja njemu mahnu dva tri put rukom, za znak da ide svojim putem”.67
65 Lj. P. Nenadović, nav. djelo,106.
66 Isto, 112.
67 Isto, 113-114.
29

Karakteristično je Njegoševo pismo svojem doktoru Marinkoviću, pisano 10. avgusta 1850.
godine, u kome su izraženi pjesnikovi posljednji pogledi na filozofiju života i smrti. On u
pismu kaže za boga:
“Ja Boga ne pretstavljam kao Nerona i Mehmeda II, ja ga pretstavljam po Njegovom
Veličestvu”. Za dušu kaže: “Ja sam dušu čovječesku pretstavljao za neki tajanstveni
focus, koji kako se razdvoji od tijela, sine hitrom zračicom i zapali besmrtni plam
našega vječnoga života i blaženstva na nebesima”. Za tijelo: “A naše jadno tijelo šta
je? – Uštogljenije i popiranije zemaljskoga gada – glibina, od koje se gadi – prašina,
s kojom se vrhovi rugaju i igraju – njom bistre istočnike vodene mute – njom sjajne
zrake sunčane zatmivaju – i velikoga čuda, koliko mi ovo ništavilo ljubimo i koliko
nas interesuje”.
U istom pismu Njegoš govori kao čovjek bez religijskih ograda. Žali se doktoru da ne zna
šta će da radi jer mu daju razne savjete, pa kaže:
“Neki su me savjetovali, da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa samrtnoga
odra da oči ne baci na krasno stvorenije”.68 O ideji o borbi za život u Njegoša dali su R.
Vrhovac i N. Banašević.69
Mi smo već govorili o biblioteci i lektiri Njegoševoj, pa smo vidjeli da je Njegoš imao
osnovna djela Rusoa na ruskom i francuskom jeziku. Ideja suvereniteta naroda u državi je
osnov Velike francuske revolucije. Svi napredni pokreti u Evropi u XIX vijeku, kreću se u
borbi za ostvarenje tog načela. Njegoš je tom načelu bio veoma blizak. On ga populariše,
on mu daje puni vid kroz „Gorski vijenac“ i „Šćepana Malog“.
Mi u „Gorskom vijencu“ nemamo centralne ličnosti. Glavne misli su izražene kroz Kolo, koje
koregira mladog i „nevještog“ vladiku, koje pokreće u akciju. Poslije „Kola“ glavnu riječ i
rukovodeću misao imaju oni koji su najbeskompromisniji u borbi protiv Turaka.
U „Šćepanu Malom“ su iste ideje, isti sistem. Tu čak imamo i jedan momenat kojemu se
dosad nije pridavala jača pažnja. Ščepan je prikazan kao „lažni car“, ali on dijeli vladičine
volove narodu. On hapsi nepopularnog Savu. Kasnije njega hapsi Dolgorukov i insistira da
Ščepan plati svoje laži. Na to:
„Velika huka u narodu, povrvi narod gomilom, slomi vrata od tavnice, oslobodi Ščepana,
velika radost u narodu što su ga oslobodili“.70
Tu je trijumf narodnog suvereniteta u državi. Ta misao je sastavni dio Njegoševe filozofije prava.
Posmatrajući Njegoša kroz principe revolucionarnog pokreta prve polovine XIX vijeka,
proučavati njegove filozofske poglede u okviru razvitka nauke i filozofije 1789, 1830. i 1848,
znači dati pravi Njegošev lik, znači očistiti Njegoša od mistike, velikosrpstva i njima sličnih
falsifikata. U tom svijetlu Njegošev lik će još jače sinuti kao naše veliko kulturno nasljeđe
na čijim temeljima treba zidati našu novu socijalističku kulturu.
68 Stražilovo, objavio Milan Rešetar, Novi Sad, 1893, 218.

69 R. Vrhovac, Ideja o borbi za život Njegoša, Ljetopis matice srpske, 1925, 23-32.
70 P. P. Njegoš, Lažni car Šćepan Mali, kraj četvrtog djejstvija.
30

TEMATSKI BR OJ
NJEGOŠ I 1948 71
Revolucionarni val 1848. zahvatio je čitavu Evropu. U narodima, iscjepkanim na više

državica, kao u Njemačkoj i Italiji, dotadašnja forma društvenog uređenja bila je smetnja za
dalji razvitak. Mlada italijanska buržoazija, koja je oružanim ustankom otpočela novu eru
svoje istorije, ujedinjenje ondašnjih italijanskih državica u jednu nacionalnu državu, bila je
napredna sila sve dok se taj proces, 1870. godine, nije završio. Međutim, u Njemačkoj, gdje
je industrijski proleterijat već bio razvijen, tih godina je buržoazija postala kočnica
društvenog razvoja jer se stavila na čelo kontrarevolucije i vatrogasca narodnih ustanaka u
Njemačkoj.
U to doba, u porobljenim zemljama (kao što su bile porobljene zemlje pod Austrijom i
Turskom), kao i u zemljama koje su bile rascjepkane u niz državica sa feudalnim sistemom
vladavine, glavno pitanje buržoaske revolucije je bilo ujedinjenje na principu narodnosti.
Vijest o Pariskom ustanku, februara 1848, dala je krila bečkom proleterijatu i porobljenim
narodima austrijske monarhije da i oni pođu tim putem. Tada se i u Njemačkoj i u Austriji
javlja kao pitanje buržoaske revolucije pitanje ujedinjenja Njemačke, pitanje otcjepljenja
Mađarske od Austrije, pitanje oslobođenja Poljske i Čehoslovačke od Austrije i pitanje
oslobođenja Južnih Slovena od Austrije i Mađarske.
Pod uticajem ideja 1848, u to doba se javlja jak sveslovenski pokret u slovenskim zemljama
porobljenim od Austrije. Po svojim počecima i ideji sveslovenski pokret je bio napredan, ali
snage reakcije su ga nadmašile preuzimajući rukovodstvo i stvorile od njega branioca
trošne reakcionarne austrijske monarhije. Tako je sveslovenski pokret 1848. godine odigrao
kontrarevolucionarnu ulogu u razvoju ondašnjeg društva.
Kada se raspravlja o ovom pitanju mora se početi sa Njemačkom i Austrijom.
Njemačka, uoči 1848. godine, zbog naročite uloge proleterijata u predstojećoj buržoaskoj
revoluciji postaje centar revolucionarnog pokreta u Evropi.72
Trinaestog marta 1848. izbila je revolucija u Beču, i Meternih je bio primoran da se povuče,
a Car je dao obećanje da će dati demokratski ustav i formirati liberalnu vladu. Car se bio
povukao u Insbruk.
Na glas bečkog ustanka izbija ustanak u Milanu. Ustanici uspiju da iz Milana protjeraju
austrijsku vojsku sa generalom Radeckim.
Osamnaestog marta 1848. izbija ustanak proleterijata u Berlinu, koji je u krvi ugušen.
Njemačka buržoazija, koja je, kao što smo već rekli, s obzirom na razvijenost industrijskog
proleterijata u Njemačkoj, bila kočnica društvenog razvoja, pokušava iskoristiti revoluciju u
svoje svrhe. Ona krade od ustanika osnovnu revolucionarnu parolu ujedinjenja svih
njemačkih državica u jednu nacionalnu državu, i sa tom parolom operiše pred masama.
Osamnaestog maja se sastao u Frankfurtu na Majni pruski parlament koji na dugo i široko
71 Njegoš i 1848 objavljen u časopisu Stvaranje, br. 1, Cetinje 1946, 39-49.

72 A. V. Jefimov, Istorija novog veka, Beograd 1946, 102.
31

raspravlja o donošenju zajedničkog ustava za cijelu Njemačku. Ali baš to raspravljanje je

postalo signal opasnosti za Slovene u Austriji. Sloveni su rezonovali: ako dođe do
ujedinjenja njemačkih 35 državica u jednu državu, ostaće Sloveni njemački robovi.
Oganj revolucije je žario sve zemlje austrijske monarhije: Mađare, Južne i Zapadne
Slovene i Talijane u Sjevernoj Italiji, ali kada su se snage reakcije, poslije prvog teškog
udarca, pribrale, nastao je nad pobunjenim narodima pogrom. Prvo su se snage reakcije
pribrale u Francuskoj i u junu 1848. ugušile Pariski ustanak. Ohrabrena pobjedom
kontrarevolucije u Parizu, evropska reakcija se bijesno bacila na svoje pobunjenike.
Vindišgrec, koji se poslije martovskog ustanka u Beču bio povukao u Mađarsku, pokupio je
carsku vojsku i sa velikom snagom napao na Prag. Potom, ugušivši ustanak u Pragu,
pomognut snagama Bana Jelačića, sa 70.000 vojske, udari na Beč i u krvi uguši bečki
ustanak. Od 26. do 28. oktobra 1848. u Beču je trijumfovala kontrarevolucija.
U proljeće 1848. izbila je u Mađarskoj revolucija. Seljaci su počeli uzimati zemlju,
proglašena je mađarska nezavisnost. Na čelu revolucije se stavio liberalni građanin,
advokat Lajoš Košut. Car Nikola I, prozvani „žandarm Evrope“, pošalje na poziv austrijskog
Cara 100.000 vojnika te uguši mađarsku revoluciju. U gušenju revolucije učestvovale su i
trupe Bana Jelačića.
Revolucionarna mađarska vlast pod rukovodstvom Košuta istorijski posmatrano pretstavlja
krupan progres u razvitku mađarskog društva. Po njoj 1848. godina za mađarski narod
znači svijetlu stranicu istorije. Mađarska revolucija je lomila temelje velike narodne tamnice
Austrije, i istakla u svojoj buni mađarsko nacionalno pitanje. No, s druge strane, u odsustvu
ideološki izgrađenog kadra, mađarska revolucija u kojoj je rukovodeću ulogu imala liberalna
buržoazija, nije imala jasan stav prema nacionalnim pravima Slovena u Vojvodini. Ona im
je čak i uskraćivala pravo na ravnopravnost jer nije htjela da se odrekne svojeg prava na
gospodstvo nad slovenskim zemljama.73 Takav stav revolucionarne vlasti u Mađarskoj
prema Srbima i Hrvatima izazvao je opravdane pokrete u Hrvatskoj i Vojvodini, koje je
iskoristila Austrija preko svojih aristokratskih privrženika u tim zemljama i povela velike
snage Hrvata i Srba, protivno njihovim stvarnim težnjama, u kontrarevolucionarnu borbu
protiv mađarske revolucije, za jačanje komandnih pozicija austrijske monarhije.
Takav stav mađarske revolucionarne vlade izazvao je i kod Njegoša pometnju u toku 1848.
i 1849. godine vjerujući da se Jelačić i Knićanin bore za nacionalno oslobođenje Slovena
ispod Austrije uvijek naglašavajući da je baš tada došao čas za borbu, jasno se deklarišući
(1849) protiv Austrije i za nemiješanje u mađarske poslove.
II
Da malo razmotrimo političke koncepcije Slovena u austrijskoj monarhiji revolucionarne 1848.

Kao što se javila u Njemačkoj ideja ujedinjenja Njemačke u jednu nacionalnu državu, tako
se ista misao javila i kod Slovena. Samo kod Slovena pod Austrijom, ta misao je bila dosta
73 J. Šidak, Revolucija 1848/49, „Historiski zbornik, br. 1-4, Zagreb 1848, 32.
32

TEMATSKI BR OJ
Predložak za grafičko riješenje korica i naslovne strane Zbornika, koji je uradio Niko Simov Martinović
33

Sad ržaj i impressum
34

TEMATSKI BR OJ
neformirana. Ta neformiranost je dolazila otuda što Sloveni u to doba nijesu imali jednog
revolucionarnog pokreta sa jasnim programom, niti su imali jedno revolucionarno vođstvo
koje bi ih povelo u bolju budućnost. Pored toga snage reakcije, carizma u Austriji i Rusiji
bile su vrlo jake, dok su snage revolucije bile slabe.
Položaj slovenskih naroda pod Austrijom i Mađarskom bio je očajan. Sa strane njemačkih
šovinista vladao je nesnošljiv teror nad zapadnim Slovenima u Češkoj, Poljskoj i Lužici.
U to doba se među Slovenima javljaju, uglavnom, dvije koncepcije slovenstva i
jugoslovenstva: 1) da bi se spasli mađarskog i njemačkog terora potrebno je očuvati
Austriju a u njoj izvojevati ravnopravnost, i 2) oslobođenje Slovenstva ispod tuđinskog
jarma ma s koje strane dolazio.
Slovenska misao je zaljuljala sve slovenske zemlje koje su bile pod Austrijom. Naročito jaka
aktivnost među Slovenima Poljske i Češke, osjeća se u vrijeme zasijedanja njemačkog
Frankfurtskog parlamenta pod rukovodstvom njemačke buržoazije. Sloveni Austrije su
počeli da pripremaju Slovenski kongres u Pragu. Sveslovenski kongres je trebao donijeti
definitivnu odluku o sudbini Slovena u Austriji. Na pripremi Sveslovenskog kongresa su
radili svi slovenski prvaci: i reakcionari i napredni. Prevagu su uzeli reakcionari. Po svojoj
zamisli Kongres je trebao da bude slovenski, da povede Slovene u borbu za njihovo
oslobođenje od tuđina, ali eksponenti austrijske monarhije su uspjeli da Kongres izgubi
svaku revolucionarnu crtu i da se razvija u smislu izjave lojalnosti prema austrijskoj
monarhiji i da se postavi na poziciju odbrane integriteta austrijske monarhije. Otuda je
Sveslovenski kongres u Pragu 1848. godine, odigrao kontrarevolucionarnu ulogu.
Jedan od najjačih autoriteta reakcije na Kongresu je bio Palacki. Palacki je tražio da
Kongres bude u znaku lojalnosti Austriji, a Sloveni koji žive van Austrije da mogu
prisustvovati Kongresu kao gosti. Tridesetprvog maja 1848. načinjen je proglas za Kongres
Slovena iz Austrije. U proglasu je pobijedila misao Palackog koju je još jače pomagao
Šafarik koji je tražio da se u proglasu istakne što više lojalnost Austriji radi toga što Njemci
na Frankfurtskom zasijedanju traže izvjesne djelove Austrije, a to ugrožava Slovene u
Austriji.
Kongres je održan u junu 1848. Na Kongresu su učestvovali Česi, Slovaci, Poljaci, Lužički
Srbi, Hrvati i Srbi. Slovenci nijesu vidno zapaženi.
Najrevolucionarniji stav na Kongresu, ali bez perspektiva, imao je budući anarhista
Bakunjin (1814-1876), ruski plemić i bivši artiljerijski oficir, koji je živio i radio sa Poljacima
te je na Kongresu bio sa poljskom delegacijom.
Pod uticajem Bakunjina, Ljudevit Štur je iznio svoje gledište:
„Naše ujedinjenje je naša snaga, a naša snaga je slabost neprijatelja. Ujedinimo li se,
nećemo biti sluge Njemaca, Mađara, Turaka, Talijana, Tatara, nego bićemo ono što ćemo
sami htjeti, bićemo slobodni, jer do sada smo bili sve samo to ne; do sada smo bili Njemci,
Mađari, Turci i Vlasi samo ne Sloveni. Budemo li Sloveni, bićemo i Česi, Poljaci, Hrvati
itd.“74
74 Dr Milan Prelog, Slovenska renesansa, Zagreb 1924, 279.
35

U svojim daljim izjavama Štur postaje sve konkretniji. Dok u citiranoj izjavi zaobilazi
Austriju, dalje je vješto pominje dok se najzad u potpunosti ne izjasni o njoj kao smetnji
ujedinjenja Slovena. Samo što Štur tu svoju misao ne produbljuje, ne razrađuje, već ostaje
samo na goloj konstataciji.
Opirući se tezi Palackog, Štur kaže:
„Zar naš cilj ima da bude očuvanje Austrije? – Naš je cilj očuvanje nas. Najprije treba da
služimo sebi, a onda drugima. Do sada je postojala Austrija, a mi smo trunuli. Šta bi naš
svijet rekao kada ne bismo težili za čim višim nego da očuvamo Austriju? Padom Austrije
ne padamo mi.
... Njemci imaju protiv nas stare antipatije i skloni su da se pobrate sa Mađarima. Ako se
slože i ako očuvaju prevagu u Austriji, što će biti onda s nama?“75
Na kraju Štur predlaže da se napusti lojalnost Austriji i apeluje:
„Ostavimo brigu za Austriju, jer šta je ona? Austrija je kvitesenca servilizma, špijunstva i
sličnog gada.
... Najveće je ruglo, da upravo mi hoćemo da očuvamo austrijsku državu. Kad bismo to
htjeli, onda bismo morali poći protiv Talijana, Poljaka, a možda i protiv nas samih“.76
III
Na Sveslovenski kongres pozvan je Ban Jelačić. Hrvatski sabor je poslao za Kongres svoje
delegate sa instrukcijama. Delegati su imali da na Kongresu objave gledište Hrvatskog
Sabora:
„Da smo mi gotovi i kadri svemoguće žrtve za postignuće austro-slavjanskih interesa učiniti
i da mi želja i tegobe nezavisnosti narodne svih slovenskih naroda u austrijskom carstvu
živećih slovenskih plemena podupirati i potpomagati hoćemo, očekujući istu uzajamnu
ljubav i od njih sproću našeg naroda“.77
Na Hrvatskom Saboru nije došlo do izražaja istinsko mišljenje naroda koji nije bio
ravnodušan prema borbi za svoju slobodu nego se oružanom silom starao da je dobije.78
Ipak svi delegati za Praški kongres nijesu imali jedinstven stav po nacionalnom pitanju
Hrvatske.
Srbi i Hrvati iz Austrije su na Praškom kongresu učestvovali kao jugoslovenska sekcija. Oni
su smatrali da Ban Jelačić iskreno želi slobodu Jugoslovena, te je njihov stav kroz usta
hrvatskog delegata Mate Topalovića, bio:
„Nećemo ni iz Pešte ni iz Beča primati zapovijedi, nego priznajemo za glavare samo svoga
Bana i svoga Kralja“.79
75 Isto, 358.
76 Isto 362.
77 Isto, 325.
78 O tome interesantan članak V. Bogdanova Uloga podunavskih slovenskih naroda 1848-1849 u svijetlu novih istraživanja
Sovjetske historiografije, „Historijski zbornik“, br. 1-4, Zagreb 1948, 43-66.
79 Dr Milan Prelog, nav. djelo, 348.
36

TEMATSKI BR OJ
Nadalje je jugoslovenska sekcija objavila: da su Srbi iz Vojvodine, na Saboru održanom od

1. do 3. maja 1848. izabrali Rajačića za svog Patrijarha a Stevana Šupljikca za Vojvodu te
da se pošalje Caru delegacija da ovaj izbor odobri. Rajačić je 5. juna 1848. instalirao
Jelačića za Bana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, iako je Car 11. maja 1848. postavio za
kraljevskog povjerenika u Hrvatskoj mađarskog generala Hrabovskog, što je Jelačić odbio
da primi. Jugoslovenska delegacija u Pragu je molila da se pošalje delegacija Caru da
prizna Jelačića za Bana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Car je to kasnije priznao.
Da bi dokazao vjernost Caru i Austriji, Jelačić je aktivno učestvovao u gušenju revolucije u
Beču a 5. januara 1949, sa Vindišgrecom ušao je u pobunjenu Budim-Peštu.
To su krupni istorijski grijehovi sveslovenske reakcije revolucionarne 1848-49. godine.
Antislovenski stav Jelačića potvrđuju njegove vojne operacije sa Vindišgrecom u ugušenju
bečke i mađarske revolucije, a antislovenski stav patrijarha Rajačića se naročito vidi prema
njegovoj izjavi austrijskom caru u Insbruku 1848:
„Mi smo samo za cjelokupnost austrijske monarhije i za najvišu dinastiju stupili u rovove.
Moje uvjerenje je i vječna i požrtvovana predanost najvišem tronu. Knićanin je svoje ime u
istoriji spasenja Austriske Imperije proslavio i obesmrtio“.
Knez Aleksandar Karađorđević se slagao sa koncepcijom Rajačića „da bi se Srbi u Austriji
bar toliko uzvisili da budu priznati kao narodnost“.80
IV
Društvene snage Srbije pod knezom Aleksandrom Karađorđevićem bile su isuviše slabe da
bi mogle uticati na pokret Slovena u Austriji. Omladinski pokret, sa programom oslobođenja
srpstva od domaćih i tuđih neprijatelja, bio je tek u povoju. Vlada Aleksandra Karađorđevića
je bila u suprotnosti sa društvenim napretkom Srbije. Za tu vladu, odnosno za društveno
uređenje Srbije pod Aleksandrom Karađorđevićem, Svetozar Marković u Srbiji na Istoku
(1888) kaže:
„Knez (Aleksandar Karađorđević) je bio sasvim običan glup seljak, upravo nije mogao ni da
pojmi gdje se nalazi i kako je tu došao. I što je najgore i najništavnije: srpski velikaši i
zapovjednici puzili su pred pašama i konzulima (austriskim) kao i knez. Politika unutrašnja
i spoljna, zakoni i vandžamenti – sve se udešavalo intrigom i ‘vnušenijem’ stranaca, a vrlo
se često u gospodskim salonima preko žena, špijona i lakeja koji su samo po milosti ovoga
ili onoga nosili titulu i uniformu srpskog činovnika. Ovo puzanje i uvijanje repićem pred
stranom gospodom, pred siledžijama i neprijateljima srpskog naroda, nije se vršilo iz
osjećanja političke slabosti zbog državnih razloga, već prosto s toga što je taj lakejski ropski
duh prešao u krv srpskoj ‘višoj klasi’ – i knezu i ministrima i svom činovničkom i trgovačkom
svijetu koji se je vrtljao po ‘višim krugovima’. To je bila civilizacija toga doba. Klanjanje činu
80 Spomenica P.P. Njegoša, Cetinje 1925, pismo kneza Aleksandra Karađorđevića Petru Petroviću Njegošu od 29. maja
1849.
37

bilo je ‘nobl’, time se je dobijalo poštovanje kod ‘stranih dvorova’, a s time ordeni i druga ‘odličja’.
Takvo je bilo stanje u Srbiji kada se iz sredine srpske omladine čuo prvi energičan protest
što Srbija nema ni unutarnje i spoljne slobode. To je bio prvo glas iz sredine onog koljena
koje nije učestvovalo u onoj sramnoj prodaji narodne slobode i čovečanskog dostojanstva
za dukate, titule i vandžamente. Mi razumemo ‘družinu srpske mladeži’ i njen rad zajednički
‘Neven sloge’, koji izađe u Beogradu 1848 g. Novo koljeno javljalo se na pozornicu javnog
života sa drugim idejama i drugom težnjom. Ono je htelo oslobođenje od spoljnih
neprijatelja i slobodu unutarnju. Njegov prvi glas iskazivao je ove dve želje“.81
Opšti revolucionarni val 1848. prešao je preko Srbije isto kao preko Austrije. Preteča
srpskog socijalizma Svetozar Marković, u istoj knjizi o tom kaže:
„Slobodnjački pokret naroda koji beše tada zahvatio celu Evropu, zahvatio je i srpski narod u
Austro-Ugarskoj pa je dodirnuo i Srbiju. Ali baš ta prilika pokaza najočiglednije kako je strašno
bio utučen srpski narod dugovremenim birokratskim sistemom vladavine. Niko tada i ne
pomišljaše u Srbiji, da je to najudesnija prilika za konačno oslobođenje od Turske“.82
Na adresu čitavog porobljenog srpstva, čiju je narodnu snagu dobro procijenio, Njegoš
upućuje u pjesmi Pozdrav štitu Srbobrana, sljedeće stihove:
„Ej Srbine viteško koljeno

Ko te tlači, majka ti žalosna!
Rašta svoje sile ne poznaješ,
Rašta mišce udar ne izmjeriš
Koji može vraga satrijeti
I verige gade istrzati
U kojima te još sljepilo veže“.
Njegoš je instiktivno osjećao snagu narodnih masa ili odsustvo borbenog rukovodstva. On
je osjećao potrebu davanja nacionalne svijesti narodnim masama da bi narodne snage
mogle postati sila koja lomi verige ropstva.
U odgovoru na pismo Nikole Tomazea od 31. marta 1848, Njegoš jasnije ističe svijest o
nacionalnoj slobodi pa, pored ostalog kaže:
„Nije mi nužno bilo napominjati dužnosti k čovječestvu, jerbo su one sveti amanet, koi je
priroda dala svijema osvjestenima ljudima. – Ko obožava slobodu, i ko je upravo slobodan,
on podobnome sebi ne želi ni tvori obide, jerbo gazi obožajemu svetinju nogama“. 83
V
U to doba, u Crnoj Gori su se javljali prvi pokušaji stvaranja moderne države, ali pošto su
progresivne snage bile toliko slabe, jačih društvenih promjena nije bilo. Kao zemlja, Crna
Gora je bila slobodna i igrala je vidnu oslobodilačku ulogu u podsticanju porobljenog
81 Svetozar Marković, Srbija na Istoku, Beograd 1888.

82 Isto.
83 Državni arhiv na Cetinju, pismo P. P. Njegoša Nikoli Tomazeu od 21. aprila 1848.
38

TEMATSKI BR OJ
srpskog naroda, i Jugoslovena, da zbace tuđinski jaram i dođu do nacionalne slobode.

Veliki događaji koji su prethodili 1848, i sama 1848, duboko su se i uglavnom pravilno
odrazili na genijalni Njegošev lik.
Još 1847, Njegoš priprema Jugoslovene na velike događaje koji pretstoje. Lijepo se to vidi
iz Njegoševe pjesme Pozdrav rodu iz Beča 1847. u kojoj se nalaze i ovi stihovi:
„Koje srce za svojost ne tuče

Zaludu se u prsa budilo
Samo što se mrtvom krvlju truje.
Lepo, lipo, ljepo i lijepo
Listići su jednoga cvijeta
U pupolj se jedan odnjihali“.
A zatim:
„Ne pita se, ko se kako krsti:
No čija mu krvca grije prsi
Čije ga je mljeko zadojilo“.
Njegošev stav prema revolucionarnoj 1848. uvećava njegov istorijski značaj u vrijeme kada
je feudalna gospoda Južnih i Zapadnih Slovena bila vatrogasac nacionalnih revolucija u
Austriji i Mađarskoj. Sadržina Njegoševog jugoslovenstva se očituje u borbi za oslobođenje
ispod tuđinskog jarma, za razliku od jugoslovenstva Bana Jelačića, koje se ogleda u težnji
za ujedinjenjem svih Južnih Slovena pod Austrijom, za očuvanje austrijske monarhije i
sveslovenstva Šafarika, Palackog, Štura i dr. za okupljanje svih Južnih i Zapadnih Slovena
u Austriji u sklopu austrijske monarhije.
Njegoš je tražio načina da dođe do Jelačića, u kojeg je, sve do njegovog pohoda na Beč i
Peštu vjerovao, da mu ponudi pomoć za ustanak, ali Jelačić je sve to odbio i opomenuo
Njegoša da bude korektan i da se ne miješa u austrijske stvari. Niz dokumenata to
potvrđuje od kojih ćemo navesti samo neka.
Njegoš je bio odlučan da pomogne ustanak u Hrvatskoj i Vojvodini, ali je na kraju ostao
očajan i razočaran, jer snage reakcije to nijesu dozvolile.
U oktobru 1848, Njegoš preko svojeg sekretara Dimitrija Milakovića piše nekom Vukoviću
u Trstu:
“Ako bi naša braća Hrvati kćeli koga od Crnogoraca zvati u pomoć, trebaće brodova iz
Senjske Rijeke za njih otpraviti, da Crnogorce prevezu, i trebaće nekog naznačiti u Rijeci
ko će Crnogorce upraviti kud sljeduje i njihovim neophodimostima promišljati“.84
Njegoš u najboljoj namjeri nudi Crnogorce Jelačiću za oslobodilački ustanak koji treba da
bukne u Hrvatskoj, dok Jelačić to izvrdava govoreći da nije dobio pismo, a na kraju dodaje:
84 Neko je kopije ovih pisama preko Zadra dostavljao Beču. U Državnom arhivu u Zadru pod oznakom 335 (B. VIII a C- X/2
– 1-1848) ima ovog materijala.
39

„Što se pak tiče ponuđene pomoći, prinuždeno se smatram objasniti Vam, da je takvu bez
dozvoljenja Diplomacije primiti i pribaviti u stanju nisam, a i nuždne korake kod pečiteljstva
bez osnovnoga izjašnjenja Vašega činiti ne mogu“.85
Njegoš savjetuje Jelačiću ustanak preporučujući mu da se ne oslanja na obećanje, već da
snagom dođe do svojih prava. Za austrijsku vladu kaže:
„Od svašta će odstupiti, i što se snažnom mišicom ne uzmogne držati, ono sve treba za
ništa smatrati. Želio sam da mi je moguće bilo poslati Vam u pomoć nekoliko Crnogoraca,
i gotovi su svagda, na Tvoj glas a na korist opštu. Ništa me do sada nije interesovalo toliko,
koliko tvoj posao...“86
Njegoša boli robovanje Slovena tuđinu s toga piše Jelačiću, u koga još vjeruje, iako sa
kolebanjem, da je hrvatski a ne austrijski patriota:
„Tvoj je zadatak velik, njim Evropa novi vid dobiva, on miče gadnu ljagu sa lica silnih
Slavjanah, koji do dana današnjega ništa drugo nijesu bili, do prodani i žalosni robovi i
nadničari drugih naroda. Ah dragi Bane! Već zemlja od ove mrske nepravde stenje, duše
su blagorodno mislećih Slavjanah u vječnoj muci, stide se svijeta i ljudih zbog svoga
niskoga stanja u kojemu oko sprema drugih naroda evropskih našom sobraćom – radi čega
mimo proče narode ovaj zli narok nas prati, rašta smo privikli robovati, rašta svoje sile ne
poznajemo, rašta neko sljepo zadahnuće upravlja Slavjanima te se samovoljno u tuđe
verige vežu – ja sam, istina je, s ovom šakom naroda, pod anatemom tirjanstva i špijonstva,
slobodan. Ali što mi je bolje? Kad gledam oko sebe milione moje braće gdje stenju u tuđe
lance“.87
Godine 1848. pod Njegoševim uticajem počinje revolucionarno strujanje u Boki i

Dubrovniku. Crnogorci napadaju Dobrotu (u Boki) i razoružaju tvrđavu na kojoj su bili
topovi. Ban Jelačić mu povodom toga piše 1. aprila 1849:
„Velike me brige taru i k tegobom vojevanja svaki dan dohode nova zaplitanja politička u
Slavjanstvu Carevine naše. Među ove spadaju i neredi, koji se u Boki Kotorskoj događaju.
Moja dužnost, kao Vladatelja od Cara postažljenog u Dalmaciji ište da sve puteve
upotrebim koji vode miru i redu, neophodnoj polugi blagostanja i cvjetanja narodnog. U ime
ljubavi naroda našeg Vas dakle molim, da šta je u Vašim silama, nastoite preprečiti prelaz
Vaših ljudi s namjerenijem neprijateljskim u Boki. Pa ako bi Kotorani po savjet k Vama došli
recite im, molim Vas, kako je za korist našu potrebno u Boki Kotorskoj mir držati i želje svoje
zakonitim putem Vladi podneti kod koje ću ja svagdar znat narod moj zastupati i što prava
korist njegova zahtjeva zadobit“.88
85 D.D. Vuksan Spomenica P.P. Njegoša, 153 (pismo Jelačića Njegošu 19. nov.-1dec.1848).
86 Isto, 144-145 (pismo Njegoša Jelačiću od 20 dec. 1848).
87 Isto, 145, (pismo Njegoša Jelačiću od 20 dec. 1848).
88 Isto, 157.
40

TEMATSKI BR OJ
Misleći da Jelačić zaista radi o slobodi hrvatskog naroda Njegoš je mislio da ga i fizički i
politički pomogne. Plašeći se da u izvjesnim djelovima provincije Dalmacije, pod uticajem
italijanske propagande ne dođe do odrođavanja,89 on je izdao jedan proglas na Bokelje i
Dubrovčane u kojemu im prijeti kaznom ako ne budu vjerni Jelačiću. Iako je taj proglas, bez
obzira na intimno dobre namjere Njegoševe, objektivno kontrarevolucionaran, austrijska
obavještajna služba ga nije posmatrala kroz objektivni učin, već kroz intimnu Njegoševu
misao. Stoga je Okružni kapetan kotorski odmah i kategorički reagirao na Njegošev
proglas.
Jedanaestog juna 1848. pita Okružni kapetan kotorski za objašnjenje Vladiku kakva je težnja
bila Gospodarstva kad je izdao proglas na Bokelje i Dubrovčane 20. maja „da se sojedinu s
Kraljevinom Hrvatskom davajući posluh i vjernost Banu Baronu Jelačiću, s prijetnjom da u
protivnome slučaju napanuli bi na njih Crnogorci i izgubili bi život i imjenije“.
U pismu se dalje kaže da ne treba sumnjati u to da će takav poziv kod Cara izazvati „budući
da u istome pismu pozivaju se od jedne inostrane vlasti Avstrijski podanici da dadu posluh ne
onoj Vlasti kojoj su podčinjeni, i koja je bila za njih opredjeljena od Njegovog Veličanstva, no
Gubernatoru jedne Provincije, koja jest istinito avstrijska ali je različita od Dalmatinske
Provincije; ne ishodatajstvuje se jedinstveno skloniti Bokelje i Dubrovčane da ištu zakonitijem
putem ono što pripoznavaju da je od njiove koristi, no se hoće prinužditi ih prijetnjama da odma
i samovoljno budu uzeti onu odluku njima predloženu, i baš da i nije njima ugodna; i na konec,
poziv, i prijetnja slučajnih napadenija, ubistva, opaljenija proizlazi od V.V.P. što i u vrijeme
nedavnog svoje prebivanje na ove strane izjavilo je poftoritelno svoju privrženost sprama
Avstriskome Praviteljstvu, svoje želanije biti mu u pomoć, da bi trebovalo, sa svijema svojema
silama, i svoje gnjevanije protiv svakog nasilja na štetu ovijeh žiteljah“.90
Na kraju Okružni kapetan traži po ovoj stvari od Vladike što je prije moguće „jedno bistro
izjasnenije od gorepomenute knjige“.
Iz ovog se vidi da u početku Austrija nije bila potpuno sigurna ni u samog Jelačića sve dok
joj se ovaj nije potpuno predao.
Njegoš se brzo snašao i poslao odmah odgovor da nije proglasom mislio ništa protiv
Austrije već da pomogne Banu kao čuvaru Austrije.
Njegoš se jasno izrazio protiv Jelačićeve i Rajačićeve kontrarevolucionarne akcije u Austriji
i Mađarskoj kao i protiv odluka Praškog Sveslovenskog Kongresa. Njegoš je bio za ustanak
u Turskoj i Austriji. To je sadržina njegova jugoslovenstva.
Njegoš je već krajem 1848. vidio kuda idu Sloveni u Austriji pod raznim vođama od
Jelačića, Rajačića i Šupljikca do Praškog kongresa, i počeo se pomalo razočaravati. Tom
razočarenju je davao i vidnog izraza u svojim pismima i izjavama.
Njegoš je u ono doba bio razočaran u carističku intervencionističku rusku diplomatiju, koja
je sabotirala oslobođenje Slovena nasuprot težnja velikog ruskog naroda i drugih naroda
slovenskog stabla. Očajan na takav postupak Njegoš piše 1848. povodom toga:
89 Državni arhiv na Cetinju, pismo Okružnog kapetana kotorskog P.P. Njegošu od 11. juna 1848.
90 Dr L. Tomanović, P.P. Njegoš kao vladalac, 195-196.
41

„... O nesrećna Crna Goro! Gola sirota, ona ne pripada čovječanskom rodu, nego ili je pala
s neba ili iskočila iz pakla, usljed čega svak je se tuđi; našim podvizima u borbi za slobodu,
za slavjanstvo i za hristijanstvo nema blagodarne simpatije, naša krv, naša stradanja i
mučenja ne zaslužiše čovječjeg saučešća.“91
Godine 1848. tršćanski Sloveni biraju Njegoša za člana Tršćanskog Zbora. Strahujući da i
Tršćanski Zbor ne pođe putem Praškog sveslovenskog kongresa, Njegoš piše nekom
Srbinu u Trstu ovo značajno pismo:
„Drag mi je poziv kojim me braća Slavjani Trijestinski pozivaju za svojega sočlana u Njinom
Sboru. – Osnovateljima istoga Sbora služiće na veliku čast, ako on bude Slavjanski. Naše
stvari svekolike imaju veliku glavu, a slabe noge, te ne mogu opstati, pa ja se i tom društvu
bojim da ne pođe tragom Praškijem. E siromasi Slavjani, što bi Evropa bez robovah, da joj
nije njih? Ta morao bi majn her zbaciti rukavice, a efendum benum pobaciti čibuk, pa se i
jedni i drugi pobratimiti sa trudoljubljem da im njina sreća i narok nije poklonila Slavjane.
Da, naše je pleme imuće drugih naroda kao proča životinja i ko ima više stado, on je
bogatiji. Ko se ikoliko sumnjao da nijesu Slavjani rođeni za robstvo, neka danas njino
poslovanje vidi. – Može li biti gadnije na svijetu što od njine slepoće? Ja se svagda čudim
i nikada se načuditi ne mogu, kako nekima ljudima može postidno robstvo toliko drago biti!
Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije slobodu, pa kad istu dobije ponovo
verigama trči da ga svežu. Kuda bi ta sreća za mene samoga i za ovu šaku naroda
Slavjanskoga, da u naše veliko pleme pravoga vjeroispovijedanja osviješćenih ljudima, to i
našima bi od vjekovah za slobodu mučenijama ubrzo konac donijelo; ali badava, Slavjani
jednako za robstvo teže“.92
Obzirom na slabe informacije o pokretu Knićanina Njegoš je pomiješao borbu Vojvođana
za slobodu sa borbom Knićanina i njegove vojske protiv Mađarske, za očuvanje Austrije,
pa ga je odlikovao Obilića medaljom. No da Njegoš nije opravdavao borbu protiv Mađara,
nego sasvim drugo, borbu za oslobođenje ispod tuđinskog jarma, jasno se vidi iz njegovog
pisma Aleksandru Karađorđeviću od 29. maja 1849. godine u vezi sa formiranjem
Vojvodine:
„Vojvodstvo na slabe noge stoji, pa i da je sasvim oslobođeno od Mađara za Srbstvo
nikakvog napretka kako Srbi za sebe ne vojuju nego za tuđina. Hvala Vašoj Svjetlosti i
Vašoj Srbiji do neba za blagorodna i velika Vaša požrtvovanja; kuda bi ta sreća srbska,
mjesto Vojvodstva, da se onda na Bosnu okrenulo, danas bi se u rukama imalo ono što se
ne bi moglo lako izgubiti. Da jednom može buknuti entuzijazam silnoga našega naroda u
Turskoj, s podobnim mjestopoloženijem Srbima ne bi niko mogao vrha glave doći; meni se
vidi da mi ovo svagda možemo uraditi samo ako šćeti bude Vaša Svjetlost i Vaša Srbija...“93
Ali knez Aleksandar nije imao tako genijalne pojmove o važnosti narodne revolucije u
porobljenim slovenskim zemljama.
91 D.D. Vuksan, Spomenica P.P. Njegoša, 144.
92 Isto, (Njegoševo pismo od 20. novembra 1848).
93 Lj. P. Nenadović, nav. djelo, Beograd 1907. (pismo Njegoša Aleksandru Karađorđeviću od 14. aprila 1849).
42

TEMATSKI BR OJ
Sav očajan što ni s jedne strane nema podrške za ostvarenje velike misli narodnih
ustanaka u porobljenim slovenskim zemljama što ga razne sile reakcije sa strane ometaju
u oživotvorenju bratske slovenske zajednice, 1851. Njegoš, dajući svoju sliku jednom
engleskom lordu u Napulju, kaže:
„Kad dođete u bogati London, i kad pokažete ovu sliku svojim prijateljima nemojte im kazati:
ovo je vladalac, nego kažite: ovo je mučenik jednoga za slobodu mučenog naroda. Kažite
im: Srbi bi mogli pobijediti Turke, ali ne mogu da umilostive vas hristijane“. 94
Još ljut na 1848, tri mjeseca pred smrt piše Njegoš češkom naučniku Hankeu uvrijeđen na
Slovene, pored ostalog:
„Ja se nikad domisliti i načuditi ne mogu, odkud Slavjanima ovo sjajno ime, kojim se
nazivaju, ako nijesu oni sami ono ime, kojim su u svijetu poznati tj. od prozvali se Slavi ili
Sloveni.
Ja sam bolestan i poskitao se po svijetu zdravlja radi; a da sam zdrav i kod kuće bih Vam
se sitan natužio na moju zaludnu i slijepu braću Slavjane“.95
U istorijama i udžbenicima stare Jugoslavije godinama je tolerisan i potpomagan jedan
očigledan falsifikat o jugoslovenstvu Jelačića, Rajačića, Šupljikca i drugih. Vrijeme je da se
veliki ljudi koji su krčili put društvenom progresu predadu u nasljedstvo onih koji su u
velikom otadžbinskom ratu ostvarili san naših velikih predaka: bratstvo i jedinstvo
slovenskih naroda i narodnu slobodu. Njegoševa ličnost je svijetli lik naše slavne prošlosti
i nova istorija će mu dati dostojno mjesto. Njegovo jugoslovenstvo i slovenstvo je imalo
progresivni karakter jer je propovijedalo ustanak porobljenih Slovena i bratstvo. Dok
Jelačić, Rajiačić, Šupljikac ne mogu biti nosioci jugoslovenske misli jer je njihovo
jugoslovenstvo služilo ondašnjoj evropskoj reakciji. Oni su bili za ujedinjenje svih Južnih
Slovena u Austriji za odbranu austrijske monarhije.
NJEGOŠ KAO NAUČNIK
O Njegošu kao naučniku do sad uglavnom nije ništa poznato. No taj dio njegove djelatnosti
treba rasvijetliti. Njegoš se bavio naukom i radio je na nauci. To je činjenica.
Njegoš je radio na sakupljanju narodnih pjesama i poslovica, o čemu imamo dokumenata.
Vuk Karadžić, u svom prvom izdanju „Narodnih srpskih poslovica“, na Cetinju 1836. godine,
kaže da „jedna trećina ovijeh poslovica ostala bi od mene /Vuka, pr. N.M./ za sada (a može
biti i navijek) neskupljena“ da se nije upoznao sa Njegošem.
Njegoš je sakupio i zbirku narodnih junačkih pjesama koju je pod imenom „Srpsko
ogledalo“ izdao u Beogradu 1845. godine.
No, to ne karakteriše njegov rad kao naučnika. Njegoš je morao nečim dubljim zadužiti
nauku da bi bio biran za počanog člana raznih naučnih institucija.
94 Dr. L. Tomanović, Iz posljednjih dana Vladičinih, „Ljetopis matice srpske“, knj. 306, sv. 1, oktobar 1925, 49-50 (pismo je
prepisano iz arhive Biblioteke nacionalnog muzeja u Pragu, gdje se nalazi original).
95 (Nema fus-note, prim. uredništva)
43

Tako, Njegoš je bio počasni član Odeskog Društva istorije i drevnosti. Diploma o tom,
datirana od tog društva 31. marta 1842. godine 96, potpisana od pretsjednika Dimitrija
Knjaževića i sekretara N. Murzakjevića, izložena je u Njegoševoj sobi u Narodnom muzeju
na Cetinju.
Na osnovu saglasnosti Ministarstva Prosvjete Moskovskog Univerziteta i Društva istorije i
drevnosti Rusije, Njegoš je izabran za počasnog člana moskovskog Društva istorije i
drevnosti 11. juna 1846. godine.96 Njegoš je dobijao izdanja ovog društva kao njegov
počasni član, što se vidi iz popratnog akta (potpisanog od Osipa Bodjanskog) uz diplomu.
Treći izbor Njegoša bio je za počasnog člana Društva srpske Slovesnosti. Ovaj izbor je
izvršen na glavnom zasijedanju Društva u Beogradu 11. juna 1842. godine. Ova diploma je
izložena u Njegoševoj sobi Cetinjskog Muzeja.
Zahvaljujući se na izboru za počasnog člana Odeskog društva istorije i drevnosti Njegoš u
pismu od 18. juna 1842. godine, pored ostalog, kaže: „С болъшим удоволъствием я имел
честъ получитъ Ваше почтенное писъмо од 31 марта сего года и при оном диплом
которым Одесское общество любителей истории и древностей благоволило признатъ
меня в звании своего почетнога члена. За сей для меня оченъ лестный знак
благоволения помянутога Общества ко мне прошу покорнейше позволъте, Ваше
Превосходителъство, именем моим изъявитъ оному мою душевную благодарностъ и
признателъностъ с уверением что я постараюсъ, разумется по возможности моих
слабых сил, оправдатъ выбор вышепомянутога Общества.97
Logično je da su pomenute naučne ustanove mogle izabrati Njegoša za svog počasnog
člana na osnovu njegovog naučnog rada. Nama do sada nijesu poznati Njegoševi naučni
radovi na osnovu kojih je dobio ta počasna članstva, no istraživački rad po toj liniji trebao
bi da da rezultate. Vjerovatno da, Arhiv Odeskog Društva istorije i drevnosti i Moskovsko
Društvo istorije i drevnosti Rusije, ukoliko su sačuvani, imaju o tome tragova.
Što se tiče Društva Srpske Slovesnosti ono je, u diplomi označilo da Njegoša bira za
počasnog člana „iz uvaženija zasluga Njegovi u knjižestvu i u Obrazovanju Naroda
Srpskog“. Njegoš je 1834. dobio iz Rusije štampariju, osnovao osnovne škole, stvorio od
Cetinja književni centar itd. a 1842. godine je već bio poznat kao ugledni pjesnik.
Na osnovu dosad poznate i pristupačne građe i literature, mi bi mogli ukazati na izvjestan
Njegošev naučni rad na polju istorije.
U diplomi Odeskog Društva Istorije Njegošu kaže se da ga biraju za počasnog člana zbog
njegovog rada na prosvjeti i „na polju istoriske nauke“ („на поле исторических наук“). 98
Sačuvano je jedno pismo Šafarika Njegošu u kom Šafarik, preko ruskog konzula Jeremije
Gagića u Dubrovniku, pita Njegoša „bi li se moglo imati jedno sovršeno i točno opisanije po
imenu sviju manastira i starih crkvi u Crnoj Gori i razrušenih i opustošenih?99 Njegoš je
96 Diploma je izgubljena ali je popratno pismo uz diplomu sačuvano u Cetinjskom Državnom Arhivu. Ovo pismo je objavio
Dušan Vuksan u Vencu, knj. XIII, br. 4-5, 359, Beograd 1928.
97 Ovo pismo je objavio D. Vuksan u već citiranom Vencu, 359-360.
98 Isto, 360.
99 PriloziP. Popovića, knj. X
44

TEMATSKI BR OJ
odgovorio, ali se do danas ne zna za ovaj njegov rad. To bi mogla da otkrije Bečka ili
Šafarikova arhiva, u kom pravcu, kad to mogućnosti dozvole, treba raditi.
Šafarik se, svakako, Njegošu obratio kao poznavaocu istorije i taj Njegošev rad mora da
ima, za istorijsku nauku, svoju vrijednost.
Na osnovu pisanja Ljube Nenadovića u „Pismima iz Italije“,100 Njegoš je pisao 1851. godine
Istoriju Crne Gore kao odgovor francuskom piscu Belanžeu, koji je o Crnoj Gori pogrdno
pisao. Ova istorija je pisana za strance na francuskom jeziku i u tom mu je pomagao
napuljski advokat Kaza. Prije ovog rata bilo je u istoriskoj nauci malo diskusije oko toga da
li je zaista Njegoš pisao istoriju Crne Gore. Pobijedila je teza Dušana Vuksana da Njegoš
nije pisao tu istoriju101 već da ju je spremao. Ali bez obzira na dosadašnje diskusije
potrebno bi bilo i dalje produbljivati istraživanja za Njegoševom istorijom.
Istoričar Marko Dragović prebirajući Njegoševu prepisku našao je među vladičinim spisima
rukopis Srpske epopeje potpisan sa „jedan crnogorski pjevac“. Rukopis je bio namijenjen
štampi. Rukopis je na jednoj polovini lista bio napisan srpski a na drugoj polovini, isti tekst,
njemački. Po sravnjivanju rukopisa sa originalnim Njegoševim rukopisima Dragović misli da
to nije pisao Njegoš ali smatra da je Njegošu taj članak neko prepisao i spremao za štampu.
Mi znamo iz Ishodjaščeg žurnala i druge Njegoševe prepiske da on nije svojom rukom
mnogo stvari pisao, već mu je to radio sekretar ili neki pisar, ali to ne znači da Njegoš nije
autor tih pisama. Stil prikazivanja narodnih pjesama u Srpskoj epopeji sasvim je u skladu
sa poetičnim stilom iz Njegoševog pisma Fogelu koji se takođe odnosi na narodnu poeziju.
Mi ćemo radi boljeg razumijevanja ove stvari navesti u cjelini srpski tekst i jednog i drugog.
P. P. Njegoš L. A. Franklu102
Visokopoštovani gospodine!
Blagodarim Vam što ste me se sjetili, te mi uz vaše pismo od 21 Avgusta poslaste Vaš
prevod srpskih narodnih pjesama: Gusle 103 kojima se zaista možete ponositi.
Naše su narodne pjesme junačke istorije, narodni ep. U njima može čovjek viđeti, kakav je
to narod što pjeva. Ja sam prijatelj pojezije, i mnogo sam se njome bavio. Af, divna pojezija!
Potajna iskro! Nikada nijesam mogao razlikovati, da li je ona neka iskra besmrtne vatre, ili
neko moćno ludilo, čedo naše uske atmosfere. Ja je smatram burno uzvišenu nad
zemaljskom predikaonicom. Ali kad se čovjek sam nad sobom uzvisi, onda vidi ljudsku
malenkost, a kad je pjesnik, može reći, da je sveštenik na oltaru vasione. Pjesnik je glas
samrtnika sa naše burne obale, pjesnik je glas onoga što viče u pustinji; on sniva o
besmrtnosti, zove je i teži za njom, - on vidi veliki list, otvoren u knjizi svete tajne, u istoj on
čuva čudesa tvorca, ona su mu najslađe piće, njime se on opija, silom uobraženja izvlači
100 Lj. Nenadović, Pisma iz Italije, Beograd 1907, 17.
101 Dušan Vuksan, O Vladičinoj „Istoriji Crne Gore“, „Spomenica P.P. Njegoša“, 174-176; Lovćenski odjek, juli-decembar, 174; Nikola
Banašević, Njegoševo učenje stranih jezika, „Zapisi“, knj. V, Cetinje 1929, 193-202.
102 Glas Crnogorca br. 16 od 21. aprila 1875 (u članku Knez pjesnik, 3)
103 “Gusle Serbische Nativnalleder” Mit einer literarhistorischen enleitung von Ludwig August Frankl - Wien 1851.
45

on iz blatnjave klicu nebeskog života, on pretvara trulež u božanstvo – duh njegov širi se
po svodu zemaljske tvrdinje.
Ja živim za granicom izobraženog svijeta, na mome malom obzoru lome se neprestano
dušmanski gromovi; zato je moja mala zemlja maglom divljaštva nagrđena. Za čovjeka, koji
zdravo misli, nema na svijetu ni duga vremena ni zabave, jer sve ljudske poslastice
sačinjene su otrovom; naprotiv sve brige pružaju izvjesno zadovoljstvo, moglo bi se reći,
čovjeku je tako isto slatko plakati, kao i pjevati, kad jedno ili drugo njime ovlada.
Tako ja razumijem našu pjesmu.
Svijet je božiji, za to se vide u svakom njegovom kutu djela velikog vještaka. Trud i vještinu
mrava i pčele, združena jata ždralova radije gledam nego sve parade jevropskijeh
prestonica.
S Bogom, gospodine Frankle! Zadržite me u Vašem cjenjenom spomenu.
Na Cetinju, 12 oktobra 1851
Vladika crnogorski
P.P. Njegoš
Članak srpske epopeje104 na srpskom jeziku glasi:

Pjesmama Srbskima otvoriše Frelih i J. N. Fogl put, k izobraženom svijetu Evrope. Opšta
mjenija, ticajuća se ovih stihotvoreni tradicija srpskij razglašena su, od koih ja samo edno,
i to edno istina učenog i počitovanog Njemca ednog ovdje navesti hoću.
„Pjesme Srpske bi, da su poznate, u Evropu u udivljenje stavile“. Ovo mjenije nalazi se u
predgovoru ednog djela njegovog, i mi mjeniju ovom so tim više vrednosti priložiti moramo
er ono proizilazi od ednog istinitog ezikoznalca.
Pisatelj ovih redova nenamjerava u prostrano razčenjavanje Srpskij pjesama upuštati se;
on u ovaj par želi pozor svoj samo drugarici njinoj, t. je. Gusli obratiti, koe premda su dosad
poznate i mnogostručno opisane, ipak su one, od raznijeh strani putnika, u njiovom pravom
djejstvu, u njiovom uplivu na pjevanje, nepravo shvaćene i ponjane.
I od ovij Putnika hoću samo g. Kola da navedem, koi se je, prilikom njegovog putovanja po
Dalmaciji Crnogorskij pjesama ljubovno sjetio, i iste u njegovoj obnarodovanoj (public)
knjigi zaista prostosrdačno opisao.
Ja dopuštam, da Crnogorska svirka naobraženom sluhu u Njemačkom, koi je na koncerte
Paganinija, Mocarta, Betovena i Vietalta (?) naviknut, nikakve laskatelne za uvo Harmonije
darovati ne može, i to naročito tazo, što su gusle zaista prosto zgrađene; no ipak se priznati
mora, da se glas Inštrumenta ovog nesmatrajući njegovu prostu zgradu usovršenstvovati
daje; ovo usovršenstvovanje u toliko više vozmožno je, što struna ova konjska, s njenim
prikrivenim melanholičnim glasom, nedaleko od Paganinijove debele žice stoi. Ova konjska
struna izgleda dakle njeno usovršenstvovanje isto tako, kao što je i debela žica violine črez
104 Zeta, br. 7 od 19. septembra 1885, 54; Zeta, br. 9 od 3. oktobra 1885, 74. U Zeti je objavljen tekst na srpskom i
njemačkom, prema nađenom rukopisu.
46

TEMATSKI BR OJ
vjekove na jedan duh, na jednu ruku, izgledala, koime je vozmožno bilo, nju samo za Solo
svirke upotrebiti.
Zašto je ovo poželano usovršenstvovanje Gusala dosad izostalo? Odgovor na ovo pitanje
nije daleko onijema, koi Povjesnicu i Narode poznaju! Njima nije nepoznato, da su
Crnogorci isto kao i ostali Srbi, blagorodnoj težnji sootvjetstvovali; Otečestvo njiovo od
neprekidnog napadanja ugnjetatelja njiovih braniti i hraniti. U ovakijm obstojateljstvima
živeći, našli su oni u Gusli poželanog sredstva, za polučiti namjenjenu cjelj; gusle su
pjevajući rasplamćivale boreću se braću njiovu k borbi i k postojanstvu, - one su padajuće
žertve Otečestva bezsmrtnim činile, a ostale hrabre pobjeditelje s poetičnim Lavrom
pohvalno uvjenčavale.
Iz ovog rečenog poznati se dae razlika crnogorske svirke, od drugih civiliziranih Evropejskih
muzika; ove teže upliv svoj na vojnika pokazati za vrijeme borbe postavljajući njega u
carstvo harmonije. Ovim načinom uči ona njega smrt zaboraviti, prezirati, šaptajući mu u
uši: da je sladko i dično za otečestvo svoe umrieti“. Gusle na protiv čeka na svršetak borbe,
čeka na održanu pobjedu, da pjesmi, koja žasluženu hrabrost hvali, samo Eho dade,
ostavljajući duševni upliv okriljenom orudiju pjevca t.e. riječma, da ga one proizvedu, kao
što e prilično.
Iz ovog rečenog lasno se pogoditi može, zašto G. Kolj u crnogorskoj svirki „ni traga
harmoničnog nie naći mogao“. On e u sadašnjosti budućnost tražio, naravno e dakle, da e
našao nije. - Da e G. Kolj poznavatelj ezika narodnog bio, on bi u skoro primijetit mogao,
da Gusle pri pjesmi crnogorskoj podložnu rolu igra, tada on veliku onu pazljivost slušatelja
ne bi guslama pripisao, već samoj pjesmi: on bi ovijm putem i uzrok dokučio, da mirno ono
i skromno držanje pjevca za vrijeme pjevanja nije sljedstvo neoduševljenja, već pobožnog
počitanija, s koim pjevac junačka djela predkov vz njegovi, svoim slušajućim drugovima
broi; on bi tada vrlo dobro razumjeti mogao, kako pjevac sakupljenoj družini svojoj, prostim
do duše, po ipak mnogoznačećim rječma, ravnu sudbinu obećava, ako djela njiova,
podobna ovijm pjevajućim, istu počest zaslužila budu; s ednom rječju, on bi
gorepomenutog Mudraca rječi vrlo dobro ponjao, koi veli:
„Pjesme srbske bi, da su poznate, u Evropu u udivljenje stavile“.
Što G. Kolj ovim želaenim, da reknem nuždnim za opisane edene države, ednog naroda i
njegove običaje, odgovorio nie, toga radi krivica u osob samo na njega pada, a tomu e, kao
što djelo njegovo svjedoči, - taj uzrok, što on, izvan opisanija pređašnjeg ednog putnika
nikakovu drugu, pomagatelnu djelu ovom študiju pri sebi nosio nie, zato se djelo njegovo
na žalost više s ednijem Dnevnikom običnog putnika kakovog, neg s ednim postojnim
opisaniem putešestvija sravniti može.
S ovijem nek ne bude rečeno, da G. Siprijan Robert* zadatku njegovom dostatočno odgovorio
nie; ne, er e on zaista više proizveo, neg što obični putnici proizvode (premda e on točke edne
radi, koja se tadašnjeg vladatelja Srbije ticala, dostojan odgovor dobio** već ja s ovijm
namjeravam reći, da e putniku ednom, kao što je e G. Kolj, prilično bilo od pređašnji putnika i
druge za mjenije njiovo upitati, tada bi mu Ruski putnik G. Popov***) koi je duh Srbskij pjesama
dublje ponjati u stanju bio, edno plodonosno poučenje darovati mogao.
47

Toliko neka bude za gusle rečeno. O drugim šaljivim uvredama nie se g. Kolju čuditi, er on,
kao što veli, misljaše:
„Da knjižica ova njegova, nigde Crnogorcima u ruke doći neće“. S ove strane se dakle sve
razčleniti dae. – Neka se on dakle od ovog malog tolkovanja koe mu protivosloviti mora,
uvrijeđen ne nađe, er e djelo njegovo svjetu obnarodovano, zato se on i ne može, - da s
njegovim riječima zborim, - „kritike isporučiti“.
Jedan crnogorski pjevac“
Pod označenim zvjezdicama su u članku sledeće primjedbe:
* „koi e pre G. Kolja po Srbiji i Crnoj Gori putovao i knjigu Putešestvija tog izdao“.
** „Od Knjaza Srbskog Mih. Obrenovića, u ednoj na francuskom eziku štampanoj brošuri“.
*** „A. Popov Putešestvie v Černogor Sanktpetersburg 1847“.
Dobija se utisak da je članak „Srpske epopeje“ pisan 1851. godine, tj. negdje uoči
Njegoševe smrti. Njegoš je mogao pisati u to vrijeme i na njemačkom, jer je već bio naučio
i služio se literaturom na njemačkom jeziku.
Zadatak arhivista, u vezi sa proučavanjem Njegoša, bio bi da tragaju za izgubljenom
Istorijom Crne Gore, koju je Njegoš pisao u Napulju 1851. godine. Pored toga pronaći
građu: na osnovu kojih naučnih radova je Njegoš bio primljen za počasnog člana
moskovskog i odeskog Istoriskog društva. Najzad, pronaći članke, i pisma esejističke
sadržine, koje je Njegoš pisao iz oblasti istorije i književne kritike.
Drugi dio ovog pitanja je: koliko je Njegoš bio savladao izvjesne naučne discipline.
Vuk Vrčević priča da je Njegoš, kad se vratio iz Rusije 1837. godine, donio sa sobom
električnu mašinu, bilijar, svrdla kojima se traži po sušnim mjestima vode za piće kojima je
na Cetinju načinio tri bunara, a na Rijeci Crnojevića je otvorio barutanu u kojoj se pravio
puščani prah i krupni prah za topove, naredio je da se u Beču napravi mašina za pravljenje
srebrnih i zlatnih „Obilića medalja“ i sl.105
Njegoš je u cilju premjeravanja zemlje 1844. godine nabavio neke geometriske sprave iz
Austrije. Ko mu je sa njima rukovao, kakvi su rezultati tog premjeravanja i dr. trebalo bi
arhivski proučiti.106
Dakle, arhivski bi trebalo proučiti Njegošev naučni rad u dva pravca: njegove naučne
radove, te njegova znanja nauke i praktično korišćenje njenih tekovina.
NJEGOŠEV ŽIVOT U MREŽI AUSTRIJSKE ŠPIJUNAŽE

I
Odmah poslije smrti Petra I Petrovića Njegoša, Austrija i lično car Franja skrenuli su pažnju
na mladog gospodara Crne Gore Petra II Petrovića Njegoša. U Zadarskom džavnom arhivu
postoji dosta dokumenata o organizovanju špijunaže mladog Njegoša. Taj materijal baca
105 Vuk Vrčević, Petar P. Petrović Njegoš, Novi Sad 1914, 143-144.
106 U Državnom arhivu u Zadru ima o tom materijala.
48

TEMATSKI BR OJ
novu svjetlost na lik najgenijalnijeg Južnog Slovena prošlog vijeka. Već 1831. godine, kako
se da utvrditi po podacima iz Prezidijalnog protokola dalmatinskog gubernijuma u Zadru,
zabilježene su careve naredbe da se budno pazi na Crnu Goru i politička strujanja u njoj.107
U zadarskom Državnom arhivu nalazi se i originalno uputstvo kako treba špijunski
razrađivati Crnu Goru, u kojem se podvlači da izvještaji moraju biti tačni, te se s tim
izvještajima austrijske obavještajne službe uglavnom može vjerovati, izuzev mjestimičnim i
nebitnim pretjerivanjima. Veliki interes austrijske špijunaže za Crnu Goru je proruzrokovan
uvjerenjem austrijskog cara i vlade da će se preko Crne Gore moći otkriti ruska politika na
Balkanu. To se vidi iz pisma cara Franje guverneru Dalmacije Lilienbergu, u kojem se kaže
„da obrati onamo (misli na Crnu Goru) osobitu pažnju na spletke ruske stranke i meni tačno
i bez odlaganja dostavite opažanja, do kojih bi došli tom prilikom, upotrijebivši pri tom
odnosna sredstva i puteve koji Vam stoje na raspoloženju“.108
Austrija se plašila Crne Gore u Boki,109 a kasnije se plašila i ličnog autoritera Vladičinog koji
je donekle vodio samostalnu politiku i povezivao se sa međunarodnim revolucionarnim
pokretom.110
Austrija je mladog Njegoša blokirala raznovrsnim špijunažama. Jedni su stalno bili na
terenu Crne Gore, a jedni su po određenim zadacima dolazili u Crnu Goru. Njegoš nije bio
svjestan te paklene mreže, jer je pošteno vjerovao u ljude i idealno mislio. S druge strane,
austrijska špijunaža je koristila i pojedine nezadovoljnike Njegoša kao i onaj dio nazadnih
glavara koji su se odupirali Njegoševim reformama.
Pored političkih informacija austrijska špijunska mreža je i detalje bilježila i najsitnije
beznačajne stvari u vezi sa Njegošem i Crnom Gorom.
Nama su, pored zvaničnog austrijskog, policijskog i diplomatskog aparata, do sada poznata
dva vrlo opasna špijuna koji su uhodili Njegoša i to kapetan Fridrih Orešković, direktni
špijun kancelara Meterniha i guvernera Dalmacije Lilienberga, i Đoko Rucović, čija se
biografija još ne zna, špijun okružnog kapetana u Kotoru.
Kapetan Orešković je jedan od najprefiganijih i najopasnijih špijuna koji su uhodili Njegoša,
a vjerovatno jedan od najtalentovanijih špijuna koje je u ono vrijeme imala Austrija. Njegovi
izvještaji i memoari 111 su tako stručno pisani da zaslužuju posebu obradu.
Orešković se toliko bio uvukao pod kožu Njegošu, da je Njegoš mislio da mu je to najbolji
prijatelj, i posvetio mu je jednu vrlo toplu, prijateljsku pjesmu. Dio prepiske Oreškovića i
Njegoša, koja se čuva u Cetinjskom Državnom Arhivu, potvrđuje Njegoševo oduševljenje
„rodoljubljem“ Oreškovića. Međutim, Orešković je, po podacima Državnog Arhiva u Zadru
najpovjerljiviji špijun Guvernera Dalmacije u Zadru.
107 (Nepotpuna fus-nota, prim. redakcije), 126, (V. VI, C. IX. 1831)
108 Beč, 15. oktobra 1832, pismo citirao Lj. Vlačić u knjizi Petrović Petar II Njegoš, Beograd, 1937, 14.
109 Pismo grofa Kaunica Lilienbergu od 14. septembra 1832. godine, citirano u nav. djelo, 15.
110 Sva dokumenta o Žomu i Njegošu već se nalaze u štampi u izdanju Istorijskog instituta NR CG u ed iciji Zbornik za
proučavanje P. P. Njegoša“, br. 4, koja će u mjesecu novembru t.g. izaći.
111 Memoari Fridriha Oreškovića 1838. godine, već je objavio dr Jevto Milović u izdanju Istorijskog instituta NR CG u Zborniku
za proučavanje P. P. Njegoša, br. 2.
49

Orešković je u Crnu Goru dolazio po važnim političkim pitanjima (kao razgraničenju, i sl.) i
nije se bavio svakodnevnim stvarima kojima se bavila stalna i povremena špijunska mreža
na terenu.
Austrija je za praćenje svakidašnjeg politićkog i ličnog života Njegoša imala posebnu
mrežu. Ta mreža je vrlo pedantno radila. Po podacima koje pruža Državni Arhiv u Zadru
reklo bi se da je Austrija uspjela da ubaci špijune i na Njegoševom dvoru. Čak i u
delegacijama koje su iz Crne Gore išle za Rusiju.
Da tako mislimo navodi nas pojava i uloga špijuna Joka Rucovića i izvještaji o Njegoševom
putu u Rusiju 1833-34 godine, koji se nalaze u tajnoj arhivi Državnog Arhiva u Zadru.
Već 1831. godine zapaža se aktivna djelatnost špijuna Joka Rucovića. Ko je Rucović do
sada nijesmo utvrdili, ali se iz izvještaja vidi da je vrlo pametan čovjek. Pomenućemo
nekoliko Rucovićevih karakterističnih izvještaja.
Sedamnaestog avgusta 1831. godine Rucović izvještava kotorskog okružnog kapetana da
Crnogorci spremaju pokolj austrijske staže kod manastira Stanjevići. Dostavlja sadržaj
pisma Muher Sabije, velikog vezira upućenog na Cetinje, bolesti u granicama Crne Gore
nema sem što se poboljela turska vojska u Albaniji, udario je Husein Hot na Velikog vezira
u Kosmač i bije Skadar svaki dan, na Cetinje su imali pismo 15. avgusta da će neki ruski
izaslanici stići u Trst, neki Grk, koji je bio kod Vezira u Skadru stigao kod popa Mihaila
Plamenca, itd.112
U izvještaju od 21. avgusta (po starom kalendaru) 1831. Rucović obavještava kotorskog
kapetana Martelinka: da se arhimandrit (misli na Njegoša) vratio iz Čeva, da je Njegošu
došlo pismo od vezira u kojemu kaže da će poslati na Cetinje carevog izaslanika po
Gospođinu-dne na razgovor u vezi sa Vezirovim pismom Njegoš je poslao pismo svim
glavarima ali još od glavara nema rezultata. Tu špijun u svom izvještaju kaže: po tada pošto
vidim što će biti, pisaću Vam odmah ovo.“ Nadalje, u istom izvještaju Rucović izvještava da
na teritoriji Crne Gore nema bolesti, da je Njegoš primio pismo od ruskog konzula i da se
Rusi svakog časa očekuju.
Četvrtog septembra 1831. (po novom kalendaru) Rucović izvještava o novom kretanju
Njegoševom, ali da još nije saznao sadržaj pisma kojeg je Njegoš primio od ruskog konzula
iz Dubrovnika, jer njegovu poštu niko ne smije otvarati sem lično Njegoš. Takođe izvještava
i o pismu koje je Njegoš primio od skadarskog vezira. U sva tri izvještaja Rucović se žali da
nema po kome da šalje izvještaje jer bi „pisao češće“.
U Zadarskom arhivu su sačuvane i priznanice od plate Rucovića za špijunažu.
Samo po ovim izvještajima, a ima ih mnogo i drugih bi se dalo zaključiti da Rucović nije bio
daleko od Njegoševog dvora. U Državnom arhivu u Zadru se čuva opširniji izvještaj
guvernera Dalmacije upućen austrijskom caru i grofu Josefu fon Sedlnickom, šefu policijske
vlasti i cenzure, u Beču o boravku i putu Njegoševom u Rusiju 1833-34. Pored toga u istom
Arhivu sačuvana su tri vrlo opširna koncepta ovog izvještaja. Iz izvještaja se vidi da je neko
od sitnica bilježio svaki Njegošev pokret od polaska do povratka iz Rusije. Taj agent je
112 Pop Mihailo Plamenac je bio privržen Njegošu, što je naročito pokazao 1847. godine, kada ga nije napustio.
50

TEMATSKI BR OJ
bilježio gdje se Njegoš zadržao, s kim se sastao, što je razgovarao, koliko je puta primljen
kod ruskog cara i carice, što je dobio na poklon, ko je prisustvovao njegovom zavladičenju,
čak koliko je knjiga, posuđa i novaca donio, kad se vratio iz Rusije. No agent nije završio
svoju misiju tim. On je nastavio rad u Crnoj Gori. Produžio je sa praćenjem posljedica
Njegoševog puta u Rusiju. Opisuje liniju Njegoševe politike nakon povratka, zbor na
Cetinju, čitanje pisma cara Nikole u kome obećava pomoć Crnogorcima, savjetuje mir s
Austrijom i Turskom, te u kome se savjetuje davanje plata Senatu, i obećava školovanje 12
Crnogoraca u Rusiju.113
Nakon ovog izvještaja razumljivo je na čiji su mig zaplijenjene u Kotoru Njegoševe knjige
koje je donio iz Rusije i nijesu mu vraćene.
Na osnovu ovog ne može a da se ne zaključi da je neko ko je bio u Njegoševoj pratnji u
Rusiju bio austrijski špijun.
Dakle, Njegoš je već u početku skrenuo ozbiljnu pažnju Austrije i njenih najviših državnih
rukovodilaca. Stoga je za obavještajni austrijski aparat bilo vrlo interesantno razrađivati sve
Njegoševe veze.
Njegoš je imao veliki upliv na bokelje, i tamo je često išao. U Kotoru je najviše odsijedao u
kući svog prijatelja Ilije Lumbardića. Po jednom izvještaju od 24. oktobra 1837. godine
špijuna Oreškovića, u toj kući je sjedište Crnogorsko-ruske stranke, da se u njoj govori
ruski, da u njoj stanuje potpukovnik Ozereckovski 114 i da tu otsijeda Njegoš.115
Interesantno je proučiti istoriju Njegoševih veza u Boki i ukoliko je austrijska špijunaža bila
uspjela da se ubaci u te kuće, njen rad i rezultate rada. Ukoliko to ne otkrije Zadarski arhiv
vjerovatno će o tome biti materijala u Bečkom arhivu. Kada se zna da je austrijska
špijunaža već imala u obradi kuću Njegoševog prijatelja Lumbardića, vrlo je interesantno
rasvijetliti pokušaj trovanja Njegoša u toj kući.
Prema dva informativna izvještaja sreskog načelnika kotorskog guvernera Dalmacije
Lilienberga iz 1834. godine, Njegoš je trovan u kući Lumbardića, i da je od toga teško obolio.116
To znači da je austrijska obavještajna služba periferijski mogla angažovati razne
nezadovoljnike u cilju likvidacije Njegoša.
Pitanje ovog prvog pokušaja trovanja Njegoša bi trebalo dublje proučiti ukoliko je tajnoj
policijskoj arhivi ostalo o tome tragova. No austrijske obavještajne službe, u to doba,
izvjesne delikatne zadatke nije davala pismeno, već usmeno. Takav je slučaj sa sreskim
ljekarem u Budvi dr Pineli, kojem je usmeno preneseno od kotorskog kapetana da pođe u
Crnu Goru, pod nagovorom da liječi oboljelog Stevana Perkova Vukotića,117 a u stvari da
tamo vodi političku situaciju i podnese izvještaj.
113 Svi dokumenti će biti objavljeni u posebnoj knjizi Istorijskog instituta u Zborniku za proučavanje P. P. Njegoša, u originalu
i širem izvodu na srpskom jeziku.
114 Potpukovnik Ozereckovski je bio poslat od ruskog dvora poslije drugog povratka Njegoševog iz Rusije 1837. godine da
pomogne Njegošu u vladanju zemljom i obezbijedi u Crnoj Gori sprovođenje ruske politike.
115 Ljubo Vlačić, Petar II Petrović Njegos, 16.
116 Isto.
117 Isto.
51

Već 1837. godine, austrijski špijuni dostavljaju iz kuće Lumbardića, koja, kao i Njegoš, ne
zna sve svoje prave prijatelje, svoje izvještaje. Tako Orešković 24. oktobra 1837. piše
Lilienbergu u vezi sa kućom Lumbardića: „I ja isti dolazim u tu kuću, jer svi što dolaze iz
Crne Gore tu se sakupljaju i ta prilika mnogo služi svrsi mog položaja.”118
Prilikom proučavanja Njegoša ne treba se teritorijalno orjentisati na Austriju ili Tursku.
Turska je imala svoje uhode, ali Austrija je bila mnogo razvijenija, i njena obavještajna
služba je bila na daleko višem stepenu izrađenosti. Austrijska obavještajna služba tog
vremena približava se modernoj špijunaži XX vijeka. Otuda izvjesne pojave u crnogorskim
nahijama koje gravitiraju Turskoj treba proučavati i u turskim i u austrijskim arhivima.
Austrijski obavještajni centri oko Crne Gore su bili Kotor, preko okružnog kapetana, i
Skadar preko austrijskog konzula tamo. Pod Kotor je spadala Budva, a ostalo je bilo pod
sektorom Skadra. Pored toga okružni poglavari i policijski organi od Beča, Trsta, Splita do
Dubrovnika, svi su imali, pored ostalog da prate ljude, poštu i sve što ide za Crnu Goru. Sve
se to sticalo u Tajni policijski arhiv Namjesništva za Dalmaciju u Zadar.
Tako mi u Zadarskom državnom arhivu imamo izvještaje da je Njegoš ranjen nožem u ruku
1834. godine, kad je umirivao jednu grupu pobunjenika u Brdima koja se protivila njegovim
reformama.119 (Drž. Arhiv u Zadru, 164, v. XI, C X - 4, 1834). Proučavanje ovog materijala
daće nova svijetla na lik velikog Njegoša koji se ispolinski borio i odolijevao naletima
neprijatelja napretka crnogorske države u planinama nekolike nahije.
II
Interesantan je jedan neuspjeli pokušaj trovanja Petra P. Njegoša iz 1842. godine!

Sa pokušajem trovanja 1842. godine na Cetinju vezan je slučaj popa Toma Davidovića,
njegovog tjelohranitelja i upravnika dvora. O tom slučaju raspolažemo sa dva dokumenta,
od kojih se jedan čuva u Institutu za proučavanje istorije crnogorskog naroda na Cetinju,120
a drugi u Državnom arhivu u Zadru.121
Vojvoda Ilija Plamenac u svojim memoarima posvećuje nekoliko stranica ubistvu popa
Tome Davidovića iz Zete i za to ubistvo okrivljuje Njegoša. Plamenac je u to vrijeme učio
školu u Manastiru cetinjskom, i dolazio je kod popa Tome dok je ovaj bio u zatvoru. Pored
toga, Plamenac je bio na Cetinju kad je pop Toma obješen i prisustvovao uviđaju prilikom
skidanja popovog leša, ali nije prisustvovao samom aktu vještanja. Plamenac uglavnom o
tom događaju priča sljedeće detalje:122
Poslije neuspjelog napada Crnogoraca na Podgoricu i pobune naroda protiv Turaka u
118 Isto.
119 (Nepotpuna fus-nota, prim. redakcije), 164 (v. XI, S X/4 1834).4).
120 Memoari vojvode Ilije Plamenca, koje je ove godine u rukopisu otkupio Istorijski institut NR CG, poglavlje Ubistvo popa
Tome.
121 …...........269 (v. IX, C X/5 1834), r. 13/4 1842, 870/r.r. Izvještaj ….................preveo d r Jevto Milović. Biće u cjelosti
objavljen naknadno.
122 Mi ćemo slobodnije prepričavati Plamenčevo prikazivanje događaja zbog toga što, usljed polupismenosti autora
memoara, smatramo da je za čitaoca tako lakše pratiti stvari.
52

TEMATSKI BR OJ
Zeti,123 u kojoj je učestvovao, pored Zećana i jedan dio Hota, iz straha od turskih represija
na Zetu su pobjegla tri brata Davidovića: Ivo, Petko i pop Tomo, sa svojim ocem Mašom,
za Crnu Goru. Ivo Mašov se nastanio na Rijeci Crnojevića i tu otvorio krčmu, Petka je uzeo
Vladika za perjanika, a popa Tomu kod sebe kao upravnika dvora.
Ivo je lijepo živio i u bojevima koje su protiv Turaka vodili Ceklinjani isticao se kao dobar
junak. Petko je takođe bio dobar junak. Pop Toma je bio najmlađi, imao je oko 26 godina i
bio je omiljen. Jednoga dana povedoše popa Tomu, piše Plamenac, iskraj Vladike u
manastir na gornji dos i tu u jednoj sobici ga staviše u pritvor da ne može iz manastira
izlaziti. Svako se pitaše što bi i za čem pop Toma kao prvi Vladičin sluga koji je obukovao
i svukovao Vladiku i vazda sa njim hodio dopade zatvora. Ja kao đak učim na Cetinje, i
stojim u manastir i često idem na gornji dos kod popa Tome i bješe mi premio, a on sve
plakaše suzama niz obraze i ne mogaše od plača i suza razgovarati, i sve govoraše što ovo
bi od mene, da znam ikakvu krivicu za čem sam u zatvor sam sebe bih ubio, no nijesam
ništa kriv ni Bogu ni mome gospodaru, kojega sam služio i vjerno i pošteno. „Mnogi su
dolazili kod popa Tome i razgovarali s njim, a on bi kroz plač svakog molio da ga spoji sa
vladikom da mu vladika kaže krivicu zbog koje je u zatvoru. Ovo često navaljivanje popa
Tome na posjetioca dođe do ušiju vladičinih i on mu poruči da je zatvoren zbog toga što je
ukrao 60 talijera. Kad je ovo pop Toma čuo još više se ožalostio i rekao: „Da sam htio krasti
mogao sam više ukrasti no šest deset talijera, meni je u ruke bilo da mogu lasno ukrasti
više a ne malu stvar “šezdeset talijera“. Pošto Gospodaru Vladici nije milo da sam kod
njega, molim ga i kumim Bogom neka mi da pasoš da idem nekud iz Crne Gore, a ja imam
siromaštine moje pa nek namiri 60 talijera, te što kaže da su mu poginuli“. Pošto su se čule
ove riječi popa Tome da traži pasoš, s njim se postupilo drukčije, jer Vladici, kao ni
njegovom bratu Peru, nije bilo milo da pop Toma ide iz Crne Gore.
Jednog dana Vladika i svi senatori pođu na Rijeku, a Pero, Vladičin brat, pozove iz Bajica
Marka Lukina i kaže mu da sjutra veče pođe sa nekoliko Bajica u Manastir i da zadave popa
Tomu, pa zatim ga objese, kako bi se reklo da se sam objesio. Marko Lukin pođe rečene
noći sa 10 Bajica u manastir, oko pola noći i nađu popa Tomu gdje leži kraj ognja u velikoj
kuhinji gdje se gotovila hrana perjanicima. Tada Marko Lukin sa društvom zadavi popa
Tomu i objesi ga na isto mjesto, o jednu gredu, pasom istog popa Tome. Pošto su ga
objesili, stave jednu klupicu pod noge popa Tome, da izgleda kao da se sam objesio izvrnu
je kao da je prilikom namicanja omče sam oborio. Vješanju nije prisustvovao nijedan od
perjanika, jer su svi bili otišli s Vladikom na Rijeku, ali je ostao kužinar Krsto Živanov iz
Dobrskog Sela, koji je Marku Lukinu i društvu pomagao u vješanju popa Tome. Kad ujutro
čim je svanulo zakuca neko na prva vrata sobe, u kojoj je spavao Plamenac. Plamenac
ustade i vidje Krsta Živanova koji mu reče da se objesio sam pop Tomo i da to ovaj kaže
Đorđiji Petroviću, Vladičinom rođaku. Plamenac je rekao da on treba sam da vidi da li se
pop Tomo objesio, pa kad se uvjerio da pop Toma zaista visi, otišao je i pobudio Đorđiju i
obavijestio ga o slučaju. Đorđije je odmah ustao i sa Plamencem otišao da vidi popa Tomu
123 Godina 1832.
53

gdje visi. Pop Toma je visio, a ispod nogu mu je bila izvrnuta klupica. Đorđije je naredio da
se klupica okrene i postavi pod noge popa Tome, ali ni prsti od nogu popovih nijesu mogli
dodirnuti tu klupicu. Đorđije taj čas pođe u obližnju krčmu, nađe Marka Lukina i reče mu da
sa nekoliko ljudi pođe u manastir i skine popa Tomu sa vješala. To je Marko Lukin izvršio.
Dalje vojvoda Plamenac završava svoj memoar o popu Tomi: „Nađoše kod popa Tome dvije
ledenice prelijepe, sahat, haljine, para sasvim malo i druge sitnice. I Marko Lukin govori:
„Nemoj koji što njegovo taći, no sve da mu se preda ženi“. Ja sam bio sve tu i gledao očima
i poniješe zloga popa Tomu mrtvoga put Krčama,124 a Marko Lukin taj čas pošlje Krsta
Živanova kužinara na brzu ruku kod g. Pera da mu kaže kako je svršio onako kako je
naredio Krstu, ako g. Pero ne bude na Rijeku traži ga đe bude. Ovo se je sve toboš tajno
činilo a sve se odmah znalo kako je bilo“.
Početkom 1842. godine, po nalogu austrijskog cara, na Cetinje je došao Eduard Ronce Grij
(Eduardo Ronze Griez), orkužni poglavar u Splitu da uruči Njegošu naprsni krst kao carev
poklon. Grij, naravno, nije bio samo radi toga na Cetinju, već je posvršavao i druge zadatke.
On je odmah poslije povratka sa Cetinja, 6. aprila 1842. godine poslao iz Kotora Dalmatinskom
Prezidijumu pismo u kojem pored ostalog piše i o vješanju popa Tome Davidovića. Grij u pismu
u vezi sa vješanjem popa Tome, uglavnom saopštava sljedeće detalje:
Pop Toma Davidović, rođeni turski podanik iz Podgorice pobjegao je u Crnu Goru i stupio
kod Vladike kao upravnik dvora. On je bio upućen u najveće Vladičine tajne. Išao je sa
Vladikom čak i u Rusiju. Od Vladike je dobio na poklon zemlju i kuću. Jedan brat mu je kod
Vladike perjanik a drugi u gvardiji. Sin mu se školovao u Rusiji. Za popa Tomu se govorilo
da stalno potkrada Vladiku i da ima kalauz od sandučeta u kome Vladika čuva novac. Zbog
jednog srebrnog pištolja, ukradenog Stevanu Perkovu, otvorena je istraga nad popom
Tomom. No sve je ovo bila sitnica prema priči da se pop Toma nosi mišlju da otruje Vladiku,
ili bar četiri najuglednija Crnogorca, među kojima: serdara Filipa Đuraškovića i popa Vukala
Gagi (?). Vladika je dobio jedno pismo iz Albanije u kome je stajalo da pop Toma stoji u vezi
sa uglednim spahijom u Podgorici i poglavicom Hota Hasanom Hotom, i da su oni njega
nagovorili da izvrši pomenuto trovanje. U to se još više posumnjalo kad je pod Toma tražio
pasoš za Srbiju, da bi poslije izvršenog djela pobjegao ne za Srbiju već za Albaniju. Pop
Toma je bio nekoliko dana u Kotoru da bi, kao što se misli, tamo nabavio otrov. Kad je pop
Toma došao na Cetinje prosuo je mišomor po kući od kojeg su se ošamutile mačke. Pop
Toma je mislio da će ove mačke preko dodira hrane prenijeti otrov na ljude, i tako bi se ovo
trovanje pripisalo mačkama. Ovi dokazi su, kako kaže Grij, učinili vrlo mučan utisak na
Vladiku, ali on je htio da se istraga nad popom Tomom samo ograniči na krađu. Dalje Grij
u svom izvještaju piše: „Svršetak je izgledao sasvim drukčiji. Jednoga dana poslije mog
odlaska sa Cetinja nađen je pop Toma obješen. Kao što su mi pričali sjedio je pop Toma u
kuhinju starog Cetinjskog manastira i slušao guslare. Odjedanput su mu dva perjanika
bacila omču na vrat, stegnuli je i privezali ga za drvo kao da je on sam sebi oduzeo život.
Biće da ih je Vladika na to nagovorio, zato što su mu poslali jedno uhvaćeno pismo u kojem
124 Prva krčma u Crnoj Gori otvorena je 1840. godine, M. V. Medaković, Život i običaji Crnogoraca, Novi Sad, 1860, str. 67.
54

TEMATSKI BR OJ
je pop Toma pisao spahiji svojom rukom da će Vladika, Vladičin brat, rođak Đorđe i drugi
biti mrtvi. Preostaloj porodici obješenog popa Tome bilo je bolje nego što se moglo pomisliti,
jer ona treba da zadrži ne samo posjed, nego će dobiti još kao penziju platu popa Tome“.125
Odanost Zete Crnoj Gori, dok je ova bila još pod Turcima bila je van spora. O tome se
posjeduje niz dokumenata kako u Cetinjskom tako i u Zadarskom arhivu. I sama pobuna
Zećana protiv Turaka u vrijeme bjekstva braće Davidovića za Crnu Goru jedan je od dokaza
pripadnosti Zete Crnoj Gori u doba Njegoša. U Zadarskom državnom arhivu postoje
dokumenta iz 1839. godine na kojim se vidi da su se Turci obraćali Njegošu da utiče na
Zećane da budu pokorni Turskoj, na šta je Njegoš odgovorio da on tome ne može stati na
put jer je Zeta uvjek bila Crnogorska. Pored toga, Njegoš se lično angažovao da opravda
istorijskim dokumentima sve pobune Zećana protiv Turaka, pa je 1847. godine pisao Nikoli
Tomazeu u Mletke da mu pronađe u Mletačkom arhivu dokumenta o pripadnosti Zete Crnoj
Gori. Njegoš je živo nastojao da putem državne organizacije razbije plemensku
rasparčanost Crne Gore, da Crnu Goru kao državu podigne na viši stepen i u tome je bio
nevjerovatno energičan. Sve što mu je stajalo na putu ostvarenja toga plana nemilosrdno
je uklanjao, bez obzira na popularnost pojedinaca. Budno prateći takve Njegoševe poteze,
austrijska špijunaža je zabilježila čak i ovakve detalje Njegoševe smjelost i energije: „Todor
Mušikin, zajedno sa sinom i bratom koji su izdali Vladiku, bili su strijeljani kao kolovođe na
Cetinju. Vladika je posmatrao sa prozora njihovo strijeljanje.126
Da li je Njegoš imao direktnog učešća u ubistvu popa Tome ne bi se moglo potvrdno
odgovoriti. Zna se da je Njegoš bio nemilosrdan prema svojim protivnicima i da nije gledao
da li je neko pop ili koji drugi glavar ako pokuša da dirne u njegove planove.
Ostaje nerasvijetljeno pitanje ko je angažovao popa Tomu da pokuša atentat trovanjem na
Njegoša? Drugo, kako je pop Toma angažovan u taj posao.
Pop Toma je do ovog slučaja bio vrlo popularan čovjek. Veliki Njegošev prijatelj Jegor
Kovaljevski pošto je otišao iz Crne Gore 1839. u pismu pozdravlja popa Tomu. Vjerovatno
da je kod popa Tome tinjalo neko lično nezadovoljstvo ali je nerasvijetljeno od kad. Pored
toga, ostaje nerasvijetljeno da li je neprijatelje iskoristio to nezadovoljstvo samo za jedan
slučaj ili je popa zavrbovao za neki stalan posao.
No van sumnje je da sa pop Tomom nijesu čista posla. Iako o tome nemamo konkretnih
dokaza, Grij u svom izvještaju kojeg smo već citirali kaže pored rečenog da je pop Toma
bio toliko povjerljiv kod Vladike da je s njim išao u Rusiju. Mi smo već rekli kakav detaljan
izvještaj postoji u tajnom policijskom arhivu u Zadru guverneru Dalmacije o Njegoševom
putu u Rusiju 1833 i povratku 1834.
Pop Toma je bio upravnik Vladičinog dvora i teško je povjerovati da je ko drugi mogao bolje
znati sitnice, kao na primjer, broj posuđa i slično, nego on.
Ako bi pop Toma bio vezan za Turskog spahiju ne bi imao potrebe da ide u Kotor, da skreće
na sebe pažnju, već bi stvar svršio u Podgorici ili na mjestu gdje se sa svojom vezom
125 Citirani izvještaj Grija nam je slobodno preveo dr Jevto Milović.

126 …............................ (v. II S X/2, 1-1847).
55

sastao. Mi mislimo da je put popa Toma u Kotor bio vezan za dogovor sa poglavarom
austrijskim u Kotoru.
Sve nas to navodi na mišljenje da je pokušaj trovanja Njegoša preko popa Tome djelo
Austrije.
No, bez obzira na sve subjektivne okolnosti kad se uzme u obzir glavni cilj Njegoševe Crne
Gore onoga doba: stvaranja države iz jedne rasparčane plemenske organizacije, Njegoševi
postupci su bili progresivni i osiguravali su oživotvorenje reformi koje je sprovodio.
III
O daljim ugrožavanjima životne sigurnosti Njegoša do sada nemamo podataka. Svi

Njegoševi biografi se uglavnom slažu da je Njegoš bolovao i umro od tuberkuloze. Ali
nijedan Njegošev biograf nije skrenuo pažnju da bolje prouči Njegoševa bolovanja, da
potraži ne bi li slučajno gdje našao istoriju njegove bolesti, recepte za ljekove i sl. Ne bi
htjeli da mnogo govorimo o pretpostavkama ali nje bez interesa produbiti istraživanja na
osnovu izvjesnih sumnjivih simptoma. Mi smo već vidjeli, na osnovu dva policijska
izvještaja iz 1834. godine da je Njegoš trovan i da je od toga obolio. Zatim smo vidjeli da je
1842. godine pokušano njegovo trovanje mišomorom. Po našem utisku ima nešto
simpomatično u nagloj smrti Njegoševoj, iako je bio bolestan.
Nemamo podataka o tome kad je Njegoš legao u krevet i kako se posljednjih dana osjećao,
ali znamo da je vršio državne poslove do na osam dana pred smrt. Čak ga vidimo da za
beznačajne stvari piše kapetanu kotorskom 10. oktobra 1851. pismo u kome ga moli da
neki Bokelji isplate dugove jednom preprodavcu iz Crne Gore,127 a 12. oktobra pisao je
njemačkom pjesniku Ljudevitu Augustu Franklu, prevodiocu srpskih narodnih pjesama na
njemački jezik.
Bilo bi razumljivo da se radilo o krupnim državnim poslovima da se bolesni Njegoš
angažuje, ali za ovakve obične stvari ne. Te poslove je mogao voditi njegov sekretar ili Pero
Tomov, koji ga je zamjenjivao. Time hoćemo da kažemo, da se dobije utisak da Njegoš u
oktobru 1851. nije bilo toliko bolestan da se očekivala njegova smrt.
Njegoša je jedno vrijeme liječio u Beču dr Škoda. Njegoš se liječio u Veneciji i Napulju prije
Beča. Dr Škoda kaže da će Njegoš teško „još jedan napadaj moći izdržati.“128
Bilo bi interesantno arhivski proučiti kakve je sve napade Njegoš imao ukoliko se može naći
nešto od arhive dr Škode u Beču.
U pomenutom članku pjesnik Frenkl, ne zna se na osnovu kojih podataka, opisuje
posljednje časove Njegoša. Po tom opisu vidi se da je Njegoš do posljednjeg momenta bio
svjestan. Zna se da je bolesnik od tuberkuloze skoro uvijek, sve do smrti svjestan, no ostali
opis Njegoševog umiranja ne potvrđuje sasvim simptome umiranja od tuberkuloze, koji je
on vjerovatno imao. Frenkl kaže u tom opisu Njegoševog umiranja:
127 Vladika Rade okružnom kapetanu kotorskom, pismo 67, od 10. oktobar 1851. Istorijski zapisi, II knj, sv. 1-2, jul-avgust
1948.
128 Članak Knez, pjesnik, u listi D. A. Frankla kojeg je prenio cetinjski Glas Crnogorca, br. 16 od 21. aprila 1857, 2.
56

TEMATSKI BR OJ
„Jedan put, kad već osjeti da mu je blizu smrt sazva sebi muževe iz senata, i služeći se
svojim pravom, da može sebi našljednika imenovati, obiđe oba svoja brata jer su oženjeni
bili, a predloži sinovca Danila, kome je tek 19 godina bilo, istog onog, koga smo
posljednjem ratu viđeli đe se ovako junački tuka, zato što je on jedini iz porodice neoženjen
bio. „Ja se uzdam u njega“, završi svoj govor, „on će vam dostojan knez i vladika biti, ako
znate koga boljeg, to nemam ništa protiv“. Na to još sjedeći raspušti savjetnike, zatim se
dade sasvim obučen odnijeti na postelju, koju je prije toga dao namjesti bliže prozoru „da
svjetlost gleda, jer će sad skoro umrijeti“. Te je riječi on pri čistoj svijesti govorio, dok je veliki
njemački pjesnik u grozničavim snovima umirući viknu: „više svjetlosti!“ Zatim osjeti zimu
na nogama, te ih ne može više ni micati, i sa otvorenim očima, kao junak i prorok išao je
smrti na susret“.129
Da je Njegoš umro iznenada, iako je pobolijevao, povrđuje i pismo njegovog brata Pera
Tomova okružnom kapetanu kotorskom Rešetaru u Kotoru, pisano 18. oktobra 1851.
godine, tj. dan prije Njegoševe smrti. Pero piše Rešetaru da je Njegošu hitno potreban
iskusni ljekar. Na to pismo Peru odgovara general Mamula iz Kotora, datirano 19. oktobra
iste godine. Mamula u pismu kaže da je bio u Dubrovniku i da je na glas Njegoševe bolesti
odmah krenuo za Kotor sa iskusnim ljekarom Novotnim, kojeg upuće bolesnom Njegošu.
Karakteristična su dva pasusa iz pisma Mamulinog Njegoševom bratu Peru koja glase:
“Budući da stanje zdravlja njegove Ekselencije Vladike jest, kako čujem, veoma mučno,
tako Vas molim Visokoblagorodni Gospodine, da pomislite da moglo bi se dogoditi, da
naprotiv nastojanja ovog vrloga ljekara koji veoma želi povratiti zdravlje bolesnomu vladiki
ne bi njegovo djelovanje moglo biti korisno, tako ne bi htio, da bi iko u takomu slučaju
sujmio, da G-Novotni nije nastojao kako treba pomoći nemoćnima.
Ako bi Vi, visokoblagorodni Gospodine, prividili da bi se to moglo slučiti, ja Vas molim, da
biste to na vrijeme javili Gospodinu Novotni, a ne dopuštiti da on počne liječiti bolesnika,
jer bilo bi meni veoma nezadovoljno da ovaj vrli ljekar, toliko počivotan, nastupi na kakvo
očajanije i napas bez ikakva svoga uzroka i pomankanija.“130
Njegoš je umro 19. oktobra po starom kalendaru, tj. 30. okrobra po našem računanju
vremena u 10 sati ujutro. Da li je ljekar uspio da dođe do njega i koliko je bio na Cetinju, ne
zna se. Iz pisma Perova, kojim obavještava Mamulu o Njegoševoj smrti, reklo bi se da je
ljekar bio na Cetinju, jer Pero zahvaljuje „na tom što ste imali dobru uputiti ovamo jednoga
od poiskaniji ljekara, kojega ste blagovolili provesti Vašim dragocjenim listom, na mene pod
datum 19 (31) okt. opremljenim“.131 No mi imamo podatke još o jednom ljekaru koji je zaista
do nepuna dva dana pred Njegoševu smrt bio na Cetinju kao i o nekom špijunu Kotorskog
pokružnog kapetana koji je, isto povodom Vladičine bolesti tamo boravio kad i ovaj ljekar.
Civilni guverner Dalmacije Getaldi, naredio je okružnom poglavaru kotorskom Pavlu
Rešetaru 23. oktobra po našem računanju vremena, da ga hitno izvijesti o stanju Vladičinog
129 Isto.
130 Oba pisma objavio je D. Vuksan u Spomenici P. P. Njegoša, Cetinje, 1925, 158-160.
131 Isto, 161.
57

zdravlja pa kaže da „na svaki način pribavite (Rešetar), i to što prije, tačne podatke, a ako
bi trebalo možete poslati jednu pouzdanu osobu, koju ćete nagraditi prema uviđavnosti i
poslati pod zgodnim pretekstom 132 k Vladici“.133
Rešetar je našao kao najpouzdanijeg jednog ljekara, koji je otišao na Cetinje 13. oktobra
(odnosno po našem računanju 25. oktobra) i tamo ostao tri dana, tj. do na nepuna dva dana
pred Vladičinu smrt. Istog dana kad se ljekar vratio, tj. 28. oktobra, obavijestio je Rešetara
a ovaj je još sa nekim prikupljenim podacima poslao izvještaj guverneru o stanju
Njegoševog zdravlja. Rešetarov izvještaj glasi:
„Jedan ljekar, koji je u drugim prilikama pružao ljekarsku pomoć Vladici, došao je jutros s
Cetinja, da nabavi neke ljekarije. On je, ima tri dana, bio pozvan od Vladike radi liječenja.
Iz riječi ovog ljekara uvjeren sam, da je stanje zdravlja Vladičina ojačano. Ima nekoliko
dana, da ga muče stalna velika vatra i jaka dizenterija, disanje mu je mučno i teško, a pati
mnogo i od kašlja i to primorava bolesnika, da mora sjedjeti, nema apetita, ni pokoja ni
danju ni noću. Otok se javlja na rukama i bolesnik osjeća veliku malaksalost u čitavom
tijelu. Prema naređenju ljekara, bolesniku je vađena krv, i poslije toga mu je bilo lakše, te
je mogao jedno pola sata da zaspe. Ljekar me, jednom riječi, uvjerava, da nije nikada
Vladika bio u tako očajnom stanju i izjavljuje, da bolesnik mogao još za kratko vrijeme
produžiti život, ali i za kratko vrijeme umrijeti. – Gotovo jednake informacije dobio sam od
jedne druge osobe, koja je takođe danas s Cetinja. Interesantno je, kako Crnogorci nastoje,
da sakriju pravo stanje zdravlja Vladičina i svi oni, koje sam pitao, odgovorili su mi, da je
dobro...“134
U časovima umiranja, po ovom dokumentu imamo nešto razrađene znake smrti, ali se svi
ne slažu sa opisom pjesnika Frenkla.
Dok Frenkl govori o Njegoševom umiranju pri čistoj svijesti osjećajući zimu u nogama, dotle
po Rešetarovim podacima dobijenim od špijuna Njegošu otiču ruke, ima dizenteriju, vatru,
malaksalost i ima mučno i teško disanje. Pored toga su mu vadili krv da bi malo zaspao.
Toliko užurbana briga austrijske obavještajne službe o Njegoševom zdravlju posljednjih
sedam dana njegovog života, slanje ljekara i uhoda, uhoda i možda ljekara, u nas koleba
uvjerenje da je Njegoš umro onda kada bi umro od svoje tuberkuloze.
IV
Mi smo vidjeli da je Njegoševa životna sigurnost stalno bila u opasnosti. To je dolazilo od

nezadovoljnika Njegoševih koji su se protivili njegovim reformama, jednim dijelom od
turskih uhoda, a najviše od austrijskih špijuna koja je permanentno bila u ofanzivi prema
Crnoj Gori i njenom vladaocu. Kao glavni inspiratori austrijskih špijunskih akcija su bili
Meternih, Lilienberg, general Mamula i kotorski okružni kapetan. Naravno da su oni sve
akcije izvodili preko svojih ilegalnih mreža vrlo vješto koristeći razne nezadovoljnike.
132 Potcrtao N. S. M.
133 Kotorski policijski arhiv 402/1851. Pismo objavio D. Vuksan u Zapisima, maj 1929. god, knj. IV, v. V, 303.
134 Isto, 303-305.
58

TEMATSKI BR OJ
General Mamula i kotorski okružni kapetan su naročito bili aktivni u borbi za lišavanje života
Njegoševog nasljednika Danila. Karakteristično je da je Mamula odmah ponudio Danilu,
nakon Njegoševe smrti, jednog ljekara iz Sombora, no ovaj nimalo naivan, prozravši o
čemu se radi, odgovara da Crnoj Gori sad ne treba ljekar a ako bi ustrebao obratiće mu se
za pomoć.135 U decembru 1859. godine pripreman je na Rijeci Crnojevića atentat bombom
na knjaza Danila, što je blagovremeno otkriveno. Članovi zavjere su bili sa teritorije
austrijske države.136 Najzad, 1860. godine, u Kotoru, Danilo je ubijen od zavjerenika koje je
platila Austrija da to urade. U Zadarskom arhivu se nalazi povodom toga iskaz Iva Jovova
Čaprice, koji je na Cetinju, u prisustvu ondašnjih diplomatskih pretstavnika akreditovanih na
crnogorskom dvoru i sekretara kneza Nikole, Vaclika dao. Opisujući čitavu zavjeru protiv
života knjaza Danila, svjedok na kraju kaže: „Novci koje su Mašan i Đorđije iz Zadra od
austrijske vlade donijeli protivu života knjaza Danila I nalaze se i dan današnji još kod
Okružnog kapetana u Kotoru da bi se mogli izazvati nemiri u Crnoj Gori ili ukloniti knjaz
Nikola“.137
Mi smo produžili ovu malu ekskurziju do knjaza Nikole, da bi se vidjelo da je bio stalni
zadatak austrijske špijunaže od Njegoša pa naprijed da sprečava razvitak samostalne
crnogorske države kao države koja je remetila njene planove. Drugo, da se austrijska
podzemna diplomatija u svakoj zgodnoj prilici bavila organizovanjem atentata na crnogrske
vladare. Ti atentati su organizovani bilo oružjem bilo otrovom.
Kurs austrijske politike prema Crnoj Gori nije se mijenjao od Njegoša do knjaza Nikole.
Prema tome ni metodi borbe.
Pored toga nijesu se mijenjali ni mnogi aranžeri takve austrijske politike prema Crnoj Gori
(kao general Mamula).
Otuda Njegoševa nagla smrt i njeni predznaci ostaju sumnjivi u tom pravcu proučavanja
tajnih policijskih arhiva Kotora, Dubrovnika, Zadra i Beča, moglo bi se dati više svijeta.
135 Zadarski državni arhiv.

136 Zadarski državni arhiv, izvještaj kotorskog poglavara 796, od 27. decembra 1859.
137 U Državnom arhivu na Cetinju nema ovog dokumenta, ali se u Državnom arhivu u Zadru nalazi čitavo saslušanje Iva J.
Čarapića od 16. maja 1861. godine i nota kneza Nikole austrijskom Ministarstvu inostranih poslova.
59

60

TEMATSKI BR OJ
Marijan Mašo Miljić
JEGOR PETROVIČ KOVALJEVSKI

I PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ
UVOD
C rnu Goru su odavno pohodili mnogi stranci. Neki od njih su o njoj ostavili svoje putne
bilješke ili značajnija djela, ali i spomen o sebi. Međutim, skoro da nema sličnog
primjera da je ova mala balkanska zemlja, zagubljena u brdima i otomanskom mraku, kao
varnica slobode, bila toliko presudna u životu i karijeri nekoga od njih kao što je to u slučaju
ruskog oficira, rudarskog inženjera, diplomate i publiciste – Jegora Petroviča Kovaljevskog.
Dolazeći u Crnu Goru, po nalogu cara i ruske vlade, početkom juna 1838, da ispita rudno
blago ove male zemlje, u zlosrećno doba i “zlosrećnom kraju”, okružene moćnim
imperijama i gorama, obilježene stalnom borbom za slobodu i opstanak, unutrašnjim
razdorima i užasnom nemaštinom - ni slutio nije da će umjesto zlatne rude i zlata otkriti
nešto mnogo više: svoju drugu, duhovnu domovinu i narod crnogorski beskrajno odan
matuški Rusiji. Idući tragom izvještaja svoga prethodnika, carskog izaslanika
Ozereckovskog i narodnih predanja, legendi još iz rimskog doba – Kovaljevski je umjesto
Zlatice otkrio Crnu Goru, umjesto “zlatnog runa” slobodu crnogorsku, umjesto zapretanih
predanja stvarnu Duklju.
Jegor Petrovič je imao tu čast i privilegiju da se u svojoj dvadesetdevetoj godini sretne sa
dvadesetpetogodišnjijm vladikom Radom, mladim gospodarom Crne Gore, budućim
Petrom II Petrovićem Njegošem, jednim od najvećih slovenskih pjesnika.
Petnaest godina kasnije, neposredno po smrti svoga besmrtnog prijatelja, u tri carske
misije, Kovaljevski je, na početku vladavine mladoga knjaza Danila, bio na usluzi Crnoj Gori
da podrži Njegoševa nasljednika i da je spasava od Omer-paše Latasa, ali i da brzo iza
toga zajedno sa knjazom kuje planove o proširenju Crne Gore, o opštem ustanku na
Balkanu i priznanju pune nezavisnosti Черногории.
61

Crna Gora je imala malo takvih odanih i iskrenih prijatelja kao što je bio Jegor Petrovič
Kovaljevski.
Knjaz Danilo Petrović Njegoš ga je odlikovao Krstom za nezavisnost Crne Gore,1
neposredno po njegovom ustanovljenju.
Austrijski agenti i špijuni, koji ga nijesu ostavljali na miru, svuda ga pratili i pravili mu intrige,
zabilježili su kako se iskreno oduševljavao, uzvikujući:
“Kako li je dobra zemlja ova Crna Gora! Kako li su čestiti ljudi Crnogorci”.2
Poslije prvog odlaska iz Crne Gore u Petrograd primio ga je lično ruski imperator u
audijenciju i zahvalio mu na uspješno obavljenoj misiji. To je bio ne samo znak priznanja za
dobro obavljen posao ili potvrda povjerenja carskog dvora i vlade nego i početak blistave
diplomatske karijere Jegora Petroviča, koja je započela upravo misijom u Crnoj Gori,
potvrđivala se u drugim za Rusiju važnim zadacima u Evropi, Aziji i Africi a krunisana
postavljenjem za direktora Azijskog departmana3 Ministarstva inostranih djela, na kojoj
dužnosti je i umro u 59. godini.
U našem radu nastojimo da osvijetlimo četiri mjeseca koja je Kovaljevski u prvoj misiji,
1838. godine, proveo u Crnoj Gori u vrijeme vladike Petra II Petrovića Njegoša, s akcentom
na njihove odnose, ali na istorijsku sliku koju je u svojoj knjizi Crna Gora i slovenske zemlje
dao ovaj ruski istraživač i diplomata.
Kovaljevski je do kraja ostao dosljedni prijatelj Crne Gore, naroda crnogorskog, glavara i
običnih ljudi. Koliko god su za ovu malu zemlju na jugu Evrope bile od izuzetne važnosti
njegove diplomatske misije, ništa manje nije značajan ni njegov naučnoistraživački rad,
publicistički tekstovi i, nadasve, njegovo djelo koje se odnosi na Crnu Goru “Crna Gora i
slovenske zemlje”, prvi put integralno objavljeno, posthumno.
Međutim, čudno je da ovo poznato djelo J. P. Kovaljevskog, i toliko korišteno u literaturi, nije
sve do skoro prevedeno na naš jezik da bi bilo dostupno široj čitalačkoj i naučnoj javnosti.
Prvo i jedino izdanje na ruskom jeziku ove značajne knjige pojavilo se 1872. godine4 kao
IV tom njegovih Sabranih djela, u tipografiji I. I. Glazunova, u Petrogradu.
J. P. Kovaljevski je (jednom kao istraživač i tri puta kao diplomata) boravio u Crnoj Gori po
nalogu cara i odobrenju ruske vlade u važnim misijama, obavljajući delikatne zadatke od
izuzetne važnosti i za Crnu Goru i za Rusku imperiju, u vrtlogu evropskih zbivanja,
sudbonosnih za Crnu Goru.
Kovaljevski je, kao mladi ruski inženjer, tokom prvog dolaska u Crnu Goru, 2. juna 1838.
godine, upoznao vladiku Petra II Petrovića Njegoša, i u njoj ostao skoro četiri mjeseca, do
polovine septembra.
1 Radoman Jovanović, Misija J. P. Kovaljevskog u Crnoj Gori 1854. godine, Istorijski zapisi, XXV, 1, Titograd 1986, 26.
2 Jevto M. Milović, Austrijski izvještaji o posjeti Crnoj Gori ruskog rudarskog kapetana Jegora Kovaljevskog: (Po istorijskoj
građi iz Državnog Arhiva u Zadru), Istorijski zapisi III, 2, Cetinje 1949, 252. – Iz izvještaja kape tana Fridriha Oreškovića od
23. avgusta 1838. dalmatinskom guverneru Vencelu fon Lilienbergu.
3 Kovaljevski je od 1856. do 1861. godine bio na dužnosti direktora Azijskog departmana Ministarstva inostranih djela (u:
Crnogorsko-ruski odnosi 1711-1918. knj. 1: Ruski izvori o Crnoj Gori od kraja XVII do sredine XIX vijeka, Podgorica – Moskva
1992, 228.
4 Crnogorska bibliografija. – Tom IV, knj. 2: Bibliografija o Crnoj Gori na ruskom jeziku 1722-1989, Cetinje 1992, 43.
62

TEMATSKI BR OJ
Drugi put, u prvu diplomatsku misiju (24. III/6. IV 1952) upućen je na Cetinje da utiče na
smirivanje sukoba nastalih nakon smrti Petra II oko njegove vladarske stolice koju je on
odredio svome sinovcu Danilu Stankovu. Kovaljevski je treći put došao u Crnu Goru u
februaru 1853, ponovo u važnu diplomatsku misiju da bi posredovao, zajedno sa
austrijskim komesarima, u regulisanju crnogorsko-turskog ratnog sukoba, odnosno vojne
zloglasnog Omer-paše Latasa na Crnu Goru.
I, četvrti put, već poznati i priznati diplomata, Jegor Petrovič, stigao je u Crnu Goru
početkom januara 1854. godine, na pomolu rusko-turskog rata, da podrži ideju samog
imperatora Nikolaja I da podstakne i pripremi Crnu Goru za opšti ustanak na Balkanu protiv
Turske imperije. Kao žestoki pristalica careve zamisli on ipak nije uspio da ubijedi ni svoje
načelstvo ni vladu u realnost njenog ostvarenja. Iako razočaran u odnos pretpostavljenih
prema njemu i Crnoj Gori, on nije prestajao da se bori za priznanje njene državne
nezavisnosti, za proširenje granica, izlazak na more i stvaranje uslova za njenu budućnost,
državni opstanak i narodni preporod.
O naučnoistraživačkoj i trima diplomatskim misijama Kovaljevskoga u Crnoj Gori i ukupnoj
djelatnosti postoji relativno bogata literatura.5 Napisani su značajni radovi na našem i ruskom
jeziku poznatih istoričara, eksperata za crnogorsko-ruske odnose, za istoriju crnogorske i ruske
diplomatije. Takođe postoji značajna austrijska građa6 o dolascima Kovaljevskog u Crnu Goru i
njegovoj djelatnosti. U Rusiji su sačuvani njegovi iscrpni izvještaji svojim pretpostavljenim i ruskoj
vladi, a u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju njegova pisma crnogorskim gospodarima,
vladici Radu i knjazu Danilu, nekim crnogorskim istaknutim ličnostima, prijateljima. I nadasve, o
Kovaljevskom svjedoče njegove putne bilješke, zapažanja, opisi, ogledi i studije, za života
objavljivani kao posebni tekstovi u ruskoj periodici. Ruski pisac V. I. Sinjenko objavio je (1958. i
1960) dva obimna istorijska romana u kojima je rudarski kapetan, istraživač i diplomata glavni
junak. U prvom su prikazana njegova putovanja u Crnu Goru, u drugom po Africi, ali se pojedine
epizode i ovoga dijela odnose na Crnu Goru.
Rudarskoga inženjera, kapetana Jegora Petroviča Kovaljevskoga odredila je ruska vlada
na specijalni zadatak, kao stručnjaka, koji se dokazao na Uralu, da ispita istinitost ozbiljne
pretpostavke da na Zlatici, u Kučkoj nahiji, koju je u svom izvještaju naveo carski izaslanik
Ozereckovski, postoji ruda zlata, a ujedno da istraži rudno blago Crne Gore i da prikaže
njen geološki opis.7 Ruska vlada je u tome gledala šansu za Crnu Goru da sama sebe
može izdržavati i učvršćivati svoju državnu organizaciju.
Jegor Petrovič je u Crnoj Gori ostao nepuna četiri mjeseca. Iz zabilješki sa toga putovanja
u Crnu Goru, boravka u njoj i povratka, nastao je njegov obimni rad “Četiri mjeseca u Crnoj
Gori” 8 i još nekoliko manjih tekstova koji čine veći dio kasnije knjige.
5 Vidi bibliografiju na kraju ovoga teksta.

6 Dio te građe obradio je dr Jevto Milović u već citiranom tekstu. Na osnovu građe austrijske provinijencije, ruske i cetinjske
arhivske građe i izvora, obrađena je diplomatska aktivnost J. P. Kovaljevskog u Crnoj Gori. U tom smislu posebno treba istaći
djelo Branka Pavićevića Danilo I Petrović Njegoš Knjaz crnogorski i brdski 1851-1860, Beograd 1990.
7 Branko Pavićević, Memorandum J. P. Kovaljevskog o Crnoj Gori 1838. godine, Istorijski zapisi, Titograd 1968, XXV, 1,
213-214. Geognostički opis Crne Gore Kovaljevski je objavio u „Rudarskom žurnalu“ 1838. Isti tekst je kasnije štampan u
IV tomu Sabranih djela, 1872.
63

Provjeravajući istinitost navoda Jakova Nikolajeviča Ozereckovskog 9 o tragovima zlatne

rude, Kovaljevski je ispitivao geološki i mineraloški sastav zemljišta i drugih crnogorskih
krajeva. Bilo je vrlo teško obaviti neposredna terenska istraživanja, osobito u onom dijelu
koji je bio pod vlašću Otomanske carevine.
Misiji Kovaljevskog pridavan je veliki značaj tako da je njeno izvršenje bilo pod
neposrednim nadzorom državnog vicekancelara, kasnije kancelara, Karla Vasiljeviča
Neseljrodea.10 Jegor Petrovič je dobio specijalnu instrukciju za rad i preporuku kod vladike
crnogorskog Petra II.
Susretu, poznanstvu, prijateljstvu i razgovorima ovih mladih ljudi pripada posebno mjesto.
Kovaljevski je imao sreću da bude u neposrednoj blizini čovjeka koji je, iako u teškim
prilikama po njegovu zemlju, stasavao ne samo u odlučnog vladara nego i u čovjeka
velikog duha i poetu.11 Mladi Njegoš je imao što da čuje i sazna od izuzetno obrazovanog
Rusa, ali i on od samoukog vladike – ono što se ne može pročitati u knjigama. U svojim
izvještajima i, kasnije, u posebnom tekstu Kovaljevski je iznio svoja zapažanja o vladici
Radu kao vladaru, misliocu, pjesniku i čovjeku.
Iako je Kovaljevskom bilo strogo naređeno (osobito zbog podozrenja i prismotre
austrijskih vlasti) da se isključivo bavi naučnoistraživačkim radom i da se ne miješa u
politički život, neke konkretne okolnosti su ga, ali i njegov temperament, primorali da
posreduje u sporu i sukobu na crnogorsko-austrijskoj granici.12 Tako je počela njegova
diplomatska aktivnost koja mu je kasnije odredila službenu karijeru. To posredovanje
je bilo vrlo korisno i za Crnu Goru i za Austriju. Ali, austrijske vlasti su se plašile
njegovog prisustva na Cetinju, spletkarile su i optuživale ga kod ruskog poslanstva u
Beču, nastojeći da opravdaju poraz na Paštrovskoj gori 13 i izdejstvuju njegov opoziv,
što im je ubrzo i uspjelo.14
Plašeći se za svoje interese na Primorju, Austrija je malo-pomalo uspjela da izdejstvuje kod
ruske vlade da opozove J. P. Kovaljevskog i povuče ga iz Crne Gore.
Kovaljevski je 17. septembra 1838. otputovao iz Kotora u Beč. Želio je da Crna Gora ima
svoga rudarskog kapetana pa je sa sobom, na Njegoševu molbu, poveo 11. godišnjeg Đura
8 Prvi put objavljen u Petrogradu 1841. kao zasebna publikacija.

9 Branko Pavićević, Memorandum J. P. Kovaljevskog..., 213-214 i 219. – Ozereckovski Jakov Nikolajevič (1801-1864) – ruski
državni činovnik, diplomata i oficir. Od 1836. do 1839. godine radio u ruskoj ambasadi u Beču. Činovnik sa posebnim
ovlašćenjima. Kao specijalni izaslanik ruskog Ministarstva inostranih djela poslan u Crnu Goru 1837. Dragocjen je njegov
izvještaj o Crnoj Gori.
10 Isto, 215. Neseljrode Karlo Vasiljevič (1780-1862) – ministar inostranih djela Rusije od 1816. do 1856. U diplomatiji učenik
i poklonik Meterniha. Pravio je ustupke Austriji i Engleskoj u Istočnom pitanju na račun nacionalnih interesa Rusije. Poslije
Krimskog rata (1853-1856), pošto je Rusija bila izolovana u međunarodnom poretku velikih sila, Neseljrode je bio prinuđen
da podnese ostavku.
11 Isto, 218-219. – Kovaljevski je u prvom dijelu knjige Crna Gora i slovenske zemlje opisao prva četiri mjeseca provedena
u Crnoj Gori, često spominjući vladiku Rada, a u dodatku mu je posvetio zaseban tekst.
12 Isto, 220.
13 Austrija je još 1817. pokretala pitanje utvrđivanja granične linije sa Crnom Gorom. Pod pritiskom Beča prodati su Austriji
manastir Maine i Stanjevići. Čitav posao oko razgraničenja, bez obavještavanja Porte, trajao je od 1 837. do 1841. godine
kada je potpisan protokol o graničnoj liniji između Crne Gore i Austrije. – Istorijski leksikon Crne Gore, Kij. 1, str. 226.
14 Branko Pavićević, Memorandum J. P. Kovaljevskog o Crnoj Gori 1838, 221.
64

TEMATSK I B ROJ
Tomova Davidovića iz Zete.15 Na putu od Kotora do Beča vodio je putne bilješke o

Dalmaciji, dalmatinskim gradovima i stanovništvu. 16
Crna Gora je opredijelila diplomatsku karijeru Jegora Petroviča, uz Njegoševu preporuku
ruskoj vladi. Kovaljevski je iz Beča pisao Njegošu: “Da li ću zaboraviti ikad Crnu Goru? O,
nikada, nikada! Ona će se zauvijek sjediniti sa najljepšim uspomenama moga života.”17
Uzdizanje Crne Gore i Crnogoraca do kulta nije bio samo romantičarsko - patetični zanos
mladoga Rusa, već više od toga što je to kasnije iznova u nekoliko navrata potvrđivao. Po
povratku u rusku prijestonicu Kovaljevski je napisao memorandum18 za rusku Vladu u kome
preporučuje šta bi velika zaštitnica trebalo da preduzme da se učvrsti položaj Crne Gore ali
i njegovog prijatelja vladike crnogorskog. Memorandum sadrži 6 tačaka. Za izučavanje te
etape u crnogorskoj istoriji nezaobilazna su i njegova zapažanja, zabilješke i izvještaji.
Pišući o zemlji i narodu, beskrajno i bezuslovno odanim Rusiji, i tražeći za njih pomoć od
vlade i cara, shvaćena je sva ozbiljnost i opravdanost da se prema Crnoj Gori mora prilaziti
iskrenije, sa više razumijevanja za njene ekonomske i državne probleme, podržati težnje
za oslobođenje makar nekih njenih teritorija i priznanje njene pune nezavisnosti. Iako misija
Jegora Petroviča nije imala čisto politički već naučni karakter, ali veliki značaj za ruske
interese – carska vlada ga je unaprijedila u čin majora i odlikovala Ordenom sv. Vladimira.
Tek nakon petnaest godina Kovaljevski je došao drugi put u Crnu Goru, u prvu svoju
diplomatsku misiju, nakon smrti svoga prijatelja vladike Petra II. Pošto su izbili stranački
sukobi oko ispunjenja Njegoševe potonje volje u pogledu svoga nasljednika, što je Crnu
Goru moglo da dovede u opasan položaj, ruskoj vladi je bilo stalo da sačuva unutrašnji mir
Crne Gore, spriječi sukobe, da se ispoštuje volja pokojnog vladike i da se potvrdi i podrži
Danilo Stankov Petrović kao novi crnogorski gospodar.19
Kovaljevski se vratio početkom aprila 1852. godine, pošto je obavio sve poslove koje mu je
naložila ruska vlada i pošto se uvjerio u stvarno stanje u Crnoj Gori. Kasnije je u Beču
sastavio dva izvještaja svojoj vladi o izvršenju misije.
O ovoj prijateljskoj zemlji Kovaljevski je pisao oduševljeno ali i dosta realno. Sa putovanja je ponio
dragocjena saznanja i snažne utiske, naročito o svom počivšem prijatelju Petru II, što ga je
inspirisalo da napiše duži tekst o znamenitom crnogorskom vladici kao čovjeku, državniku,
misliocu i pjesniku, ali i o događajima koji su uslijediti neposredno nakon njegove smrti.20
15 U ranije navedenom tekstu Jevta Milovića ovaj Đuro se navodi kao Đorđije Tomov Davidović, str. 257. Njega šalje Njegoš
da bi se o državnom trošku ruske vlade školovao za rudarskog inženjera. Po Đoku Pejoviću (Crna Gora u doba Petra I, Petra
II, Beograd 1983, str. 243, 384) Davidović je počeo školovanje na Rudarskom institutu a zatim prešao u puk.
16 Te zabilješke Kovaljevskog, osim o Boki Kotorskoj i Kotoru, objavljene su kasnije u sklopu opisa njegovih ostalih putovanja
u Crnu Goru.
17 Branko Pavićević, Memorandum Jegora Petroviča Kovaljevskog o Crnoj Gori 1838, 223. – Citat je iz pisma Kovaljevskog
Njegošu, iz Beča, krajem januara 1839. (Dušan Vuksan, Pisma Ozereckovskoga, Kovaljevskoga i Čevkina vladici Radu, 16).
18 Branko Pavićević, nav. djelo, 213-228.
19 Branko Pavićević, Danilo I Petrović Njegoš knjaz crnogorski i brdski 1851-1860, Beograd 1990, 50 i 52-53; Radoslav
Raspopović, Diplomatija Crne Gore 1711-1918, Podgorica – Beograd 1996, 165-166.
20 Osim u svojim izvještajima ruskoj vladi o stanju u Crnoj Gori poslije Njegoševe smrti, Kovaljevski je dao niz vrlo dragocjenih
zapažanja o vladavini i ličnosti Petra II. Tekst Život i smrt posljednjega crnogorskoga vladike i kasniji događaji objavio je u
Savremeniku 1854. godine.
65

U drugu diplomatsku misiju Kovaljevski je došao u Crnu Goru (tačnije u Podgoricu koja je
bila pod turskom vlašću) kao specijalni izaslanik ruske vlade u vrijeme pohoda Omer-paše
Latasa na Crnu Goru, u njegovoj drugoj fazi, kada se turski serašćer spremao da zada
odlučni udarac Crnoj Gori.21
Kada je vidio kako stvari teku, teško mu je bilo da knjazu Danilu predloži da odustane od
rata sa Turskom. Čuvao je svoj ugled i ugled Rusije u Crnoj Gori. Bez znanja ruskog cara
Majendorf mu je naložio da napusti Crnu Goru. Kovaljevski je, posljednji put, početkom
maja otišao iz Crne Gore i u Beč stigao 29. V 1854. Njegov dalji boravak u C. Gori bio je
nemoguć, bez smisla, i na štetu njegovog ogromnog ugleda u narodu. Nije imao srca da
knjazu Danilu saopšti da napušta Crnu Goru, već je rekao da će se ubrzo vratiti. Iz Beča je
poručivao knjazu da se ne upušta u rat jer bi to moglo donijeti slom Crne Gore, pošto bi
ostala usamljena.22
Ipak, odlazeći Kovaljevski je vjerovao u Crnu Goru, u njenu fanatičnu odanost Rusiji, u
snagu malobrojnog crnogorskog naroda, u njegovu budućnost. Kovaljevski više nikada nije
došao u Crnu Goru. Umro je 1868.
Neumorni, nemirni Jegor Petrovič se uskoro mjesec i po kasnije po odlasku iz Crne Gore
našao na novom zadatku. U julu 1854. obreo se u ruskoj vojsci na Dunavu, a u martu 1855.
godine, po njegovim biografima, nalazimo ga u opsjednutom Savastopolju.
Kovaljevski je bio neobičan čovjek i diplomata velikog dara i rijetke energije. Njegovoj vladi
u Petrogradu je bilo poznato koliko je snažno i iskreno bio vezan za Crnu Goru, što je
učinilo da ne bude imenovan za konzula u Kotoru, kada je trebalo da bude otvoren ruski
konzulat za Crnu Goru. Politika i diplomatija ne uvažavaju emocije.
O Kovaljevskom je Branko Pavićević, istoričar strogog suda i oštre opservacije,
zapisao: “Kovaljevski je bio ličnost relativno širokog obrazovanja. Kako rudarski
inženjer po struci, bio je i nadaren diplomata. Pripadao je onom krugu ruskih
diplomatskih predstavnika koji su zastupali odlučan kurs u ruskoj istočnoj politici. Kao
i sv aki ruski intelektualac , nak lonjen idejama slavenofila, bio je pristalica
oslobodilačkog pokreta Južnih Slovena. Posebno je bio oduševljen Crnom Gorom.
Možda je na njegov odnos prema Crnoj Gori i Crnogorcima presudno uticalo njegovo
prijateljstvo s Njegošem, čijom je ličnošću prosto bio opčinjen. Impresioniran
geografskim odlikama Crne Gore, istorijom njezine oslobodilačke borbe, naravlju i
običajima njezina stanovništva, ovaj učeni čovjek postao je obožavalac svega što je
vezano za ovu zemlju. I kad je početkom 1854, po nalogu svoje vlade, po četvrti put
posjetio Crnu Goru, susrio se s njezinim ljudima, iz njega je više govorila jarka ljubav
i oduševljenje nego strogi diplomatski skepticizam i kritičnost. Neke zanimljive pojave
koje je trebalo istaći u izvještajima carskoj vladi oslikavao je jarkim bojama, a ono što
je predstavljalo naličje stvari ponekad je zanemarivao, ili ga svodio na malu mjeru”. 23
21 Branko Pavićević, Danilo I Petrović-Njegoš…, 147-148.

22 Radoman Jovanović, Misija J. P. Kovaljevskog, 44-45; Branko Pavićević, nav. djelo, 198.
23 Branko Pavićević, Danilo I Petrović Njegoš, nav. djelo, 185-186.
66

TEMATSKI BR OJ
DOLAZAK J. P. KOVALJEVSKOG NA CETINJE,

PRIJATELJSTVO I POZNANSTVO SA MLADIM NJEGOŠEM
Kada je došao na Cetinje, sjećao se kasnije Jegor Petrovič Kovaljevski, u prvu svoju
crnogorsku misiju (1838), bio je smješten u jednoj od ćelija Cetinjskog manastira, tako da
je osjetio težinu mirnog manastirskog života i ljekovitu svježinu planinskog vazduha Crne
Gore, na prelomu dviju klima – primorske i kontinentalne, u „kamenom moru“ ove čudesne
zemlje.
„Moja ćelija je bila pored vladičine, i zajedno sa dvijema susjednim činila je skrovito stanište
vladara Crne Gore, u jednoj od dvije ostale ćelije smještena je njegova biblioteka, a druga
mu je služila kao spavaća soba, kao kabinet i prijemna prostorija. Pored nje je trpezarija“.24
Ova zabilješka mladog ruskog oficira predstavlja vrlo upečatljivo cetinjski ambijent i daje
atmosferu, stanje i uslove u kojima je živio, radio, vladao i stvarao mladi crnogorski
gospodar, vladika Petar II Petrović Njegoš.
„Veliki dio dana vladika je provodio u poslovima upravljanja narodom“.25
Međutim, Kovaljevski je imao svoje brige i obaveze, a glavna je bila učenje „ovdašnjeg“,
crnogorskog jezika. On zapaža njegovu čistotu i neiskvarenost, iako se drži tradicionalnog
ruskog stereotipa da je on posebno „srpsko narječje“.
Međutim mladi ruski inženjer, po nekom urođenom instinktu, vrlo lucidno zapaža:
„Međutim, jezik Srba je iskvaren mnoštvom stranih riječi, posebno turskih, dok je jezik Crne
Gore sačuvao svoju prvobitnu ljepotu, kao i sam njen karakter. Samo nekoliko stranih riječi,
italijanskih i turskih, uneseno je ovdje zajedno sa predmetima, za koje nije bilo moguće naći
adekvatne, izvorne riječi.
Kovaljevski u svojim zabilješkama ističe kako je u toj kamenoj pustinji i nekoj jezivoj tišini,
u kojoj je tekao obični život ljudi i plemena, skoro sve vrijeme, kad nije bio zauzet svojim
poslovima, provodio s vladikom. On zapaža što su stranci govorili o vladici: „Vidjevši ga u
prolazu u Beču ili ga znajući samo na osnovu čuvenja, oni su govorili ne samo o njegovom
karakteru nego i o spoljašnjem izgledu“.26
Upravo je baš to tjeralo mladog ruskog oficira i diplomatu, Jegora Petroviča Kovaljevskog,
da vladičinu ličnost predstavi „onakvom kakva je ona u stvarnosti“. Upravo zato on svoje
kazivanje započinje pričom o nedavnoj prošlosti, kada je Crnom Gorom upravljao Njegošev
prethodnik i stric vladika Petar I.
To je, u stvari, ono vrijeme „kada je Napoleon lomio svu Evropu. Samo ruska flota na
Jadranu nije znala za poraze. Tom flotom upravljao je Senjavin koji se nalazio u stalnoj vezi
sa vladikom Petrom, koga Kovaljevski naziva „herojem slovenskog naroda“. U sadejstvu
nevelikog odreda Rusa i Crnogoraca potučeni su Francuzi na istočnoj obali Jadranskog
mora – od Bara do Zadra.
Poražena je viševjekovna Dubrovačka republika i našla se u ruševinama.
24 Jegor Kovaljevski, Crna Gora i slovenske zemlje, s ruskog preveo Drago Ćupić, CID, Podgorica 1999, str. 16.
25 Isto.
26 Isto, 17.
67

Kovaljevski, između ostalog, navodi jednu zanimljivu ali neprovjerenu činjenicu kako su
Kotorsku tvrđavu, navodno izrađenu po crtežima slavnog italijanskog renesansnog slikara
i vajara, Mikelanđela, Crnogorci dva puta zauzimali puškama i golim jataganima, uz
neznatnu pomoć rusko-engleske flote, smještene u Bokokotorskom zalivu.
Kovaljevski ističe kako je svetopočivši, kako su Crnogorci nazivali vladiku Petra I, bio
priznat i kao duhovni i kao svjetovni gospodar cijele bokokotorske oblasti. To je kasnije,
nakon viševjekovnog hijatusa, dovelo do zvaničnog ali privremenog ujedinjenja Crne Gore
i Boke Kotorske (1813-1814). Sve to J. P. Kovaljevski navodi i ističe da bi njegovi čitaoci i
savremenici, kako u Rusiji tako i u Evropi, bolje shvatili poziciju Crne Gore i položaj njenog
mladog vladara kako u poretku i odnosima velikih sila tako i u odnosu na unutrašnje prilike,
koje nije uvijek mogao da kontroliše, uprkos jačanju organa centralne državne vlasti i
suzbijanju plemenske samovolje i separatizma, krvne osvete i relikata „besudnog doba“.
Međutim, Kovaljevski je shvatio da je, čim je Napoleonova vojska napustila Bokokotorski
zaliv, u sprezi interesa velikih sila, Crna Gora morala da napusti Boku i Kotor i preda
Austrijancima, iako je za njihovo oslobođenje palo dosta crnogorskih i ruskih vojnika. Iako
je Crna Gora svoju sudbinu na Pariskom mirovnom sporazumu povjerila Rusiji i ruskom
caru, njeni interesi su bili žrtvovani.
Kovaljevski je odlično sagledao stanje u Crnoj Gori što je prethodilo vladavini Petra II, koje su
karakterisali unutrašnji razdori što su se razbuktavali u odsustvu vladike Petra I, zatim pod
turskim uticajem na siromašno stanovništvo. Sve to su pratili česti pogranični sukobi, krvna
osveta, nerodne godine i druge nedaće. On shvata da su samo ogromni autoritet Petra I,
njegova moćna ruka i sveta riječ mogli da ojačaju državu i narod drže u pokornosti i jedinstvu.
On ga smatra jednom od najneobičnijih ličnosti 19. vijeka. Iako nije imao sreće da ga upozna,
Kovaljevski je dao jedan od najljepših vladalačkih i duhovnih portreta Petra I.
IZBOR PETRA II ZA VLADIKU I PRVE GODINE VLADAVINE
Vladika Petar I je umro 18. oktobra 1830, a odmah ga je naslijedio njegov sinovac Petar II,
Rade (Radivoje) Tomov, osamnaestogodišnji mladić. On je, konstatuje Kovaljevski, na
vladarsku stolicu došao po volji naroda i „duhovnom zavještanju“ (testamentu) svoga
svetopočivšeg prethodnika, naslijedivši „njegovu mitru i građansku vlast“, i to u vrlo teškim
okolnostima kako na spoljnopolitičkom planu tako i što se tiče unutrašnjih prilika.
Petar I je, shvatajući kakvo teško breme ostavlja svome premladom nasljedniku, nastojao
da mu pomogne.
Kovaljevski ističe da je stari vladika, koga su još za života smatrali Svetim svome narodu prvo
zavještao da se prekinu krvna osveta i razdori i da se održava mir u zemlji i na granicama sa dva
carstva i to „makar na pola godine po njegovoj smrti“. Crnogorci su ispunili zavjet staroga vladike,
ali kada je taj rok istekao obnovile su se stare nevolje i nesreće. On kaže da se novi gospodar,
mladi i neiskusni vladika, našao u vrlo delikatnoj situaciji. Uzalud su bile sve njegove molbe i
poslanice plemenima i narodu koji se otuđio od crkve.
68

TEMATSKI BR OJ
Shvatajući svoj položaj i stanje u zemlji, Kovaljevski ističe da je mladi Petar II morao da
pribjegne strožijim i djelotvornijim mjerama, što je narod iznenadilo, imajući u vidu njegovu
mladost i neiskustvo, ali i učvrstilo u uvjerenju da je to „dokazalo da u njemu imaju
dostojnog nasljednika svetopočivšeg Petra I“.27
Skoro jednogodišnjaci, Petar II Petrović Njegoš i Jegor Petrovič su se odlično razumijevali,
bili dobri prijatelji i duhovno rasli jedan uz drugog.
Kovaljevski konstatuje da je mladi vladika nanio prvi udarac uveliko osamostaljenoj
svjetovnoj vlasti, odličnoj u ličnosti guvernadura Vukolaja Radonjića, koji je po nekoj
ustaljenoj nepisanoj tradiciji bio njegov savladar, pošto korijeni guvernadurstva sežu do
početka 18. vijeka. Iako je, po nekim istoričarima, guvernadurska struja bila u odnosu na
budućnost Crne Gore naprednija od mitropolitske,28 potvrđena iskustvom Šćepana Malog,
Kovaljevski smatra da je ona bila štetna po Crnu Goru, ali i za ruske interese. Rusija je u
ličnosti crnogorskog vladike gledala jedinstvo duhovne i svjetovne vlasti. On je već tada
uočio tu mitropolitsko-guvernadursku kontroverzu u Crnoj Gori.29a
Kovaljevski kaže da je „položaj guvernadura bio nasljedan“29b i poznaje istorijat
guvernadurstva i položaj guvernadura u crnogorskom društvu. Takođe, ovaj vispreni Rus
primjećuje da postoji stari sukob između guvernadurske kuće Radonjića i vladajućih vladika
Petrovića. On lakonski opisuje sukob Petra II sa posljednjim guvernadurom. Taj sukob je iz
političkih razloga predstavljen kao zavjera „protiv ličnosti i položaja mladoga vladike“. Po
njemu je taj slučaj bio sraman. Guvernadur V. Radonjić je „pred Narodnim senatom“ bio
okrivljen „da ruši prava vladike, time što je zloupotrijebio državni pečat i što se zločinački
spregao s tuđincima, zbog čega je sa cijelom svojom porodicom i saučesnicima u zavjeri
istjeran iz Crne Gore“.29c Tako je „prestala funkcija guvernadura“. Reklo bi se da Kovaljevski
ipak nastoji da ovaj događaj sagleda realno.
Dajući istorijat vladavine Petra II Petrovića Njegoša ruski oficir i diplomata posebno ističe
da je novi crnogorski vladar uporno nastojao da iskorijeni krvnu osvetu, zlo koje je
stoljećima pratilo i razaralo plemenski razjedinjenu i često zakrvljenu zemlju.
Što se tiče učvršćivanja državnih organa vlasti i sprovođenja zakona, Petar II oslanjajući se
na Zakonik Petra I i svoju samovolju, u njegovoj primjeni nije bio baš blage ruke.
Jegor Petrovič ističe da je smrtna kazna „bila utvrđena za ubistvo, ma pod kakvim uslovima
bilo ono izvršeno, čak i za smrt nastalu u dvoboju, koji je bio ustaljen među Crnogorcima“.
Svojom moćnom intuicijom i izoštrenom dioptrijom on je, iako stranac, shvatao da su se
neka plemena „zbog pobjeda nad drugima toliko osilila i da su se osjećala skoro nezavisna,
što je prijetilo samoj Crnoj Gori“. On sve više shvata težak položaj i skoro tragičnu situaciju
u kojoj se našao mladi Petar II koji treba da centralizuje i jača organe centralne vlasti.
Crnogorskom gospodaru nije preostajalo ništa drugo nego da oslabi plemensku moć,
27 Jegor Kovaljevski, nav. djelo, 19.

28 Isto, 19.
29a Radovan Radonjić, Mitropolitsko – guvernadurska kontroverza u Crnoj Gori, Podgorica 2011.
29b Isto, 1.
29c Isto, 19.
69

partikularizam i separatizam, služeći se protiv njih savezom drugih plemena, što je, po
Kovaljevskom, bila žestoka mjera, a neophodna u tadašnjim okolnostima“.29d
Mladi Njegoš je, iz ugla ruskog diplomate, što milom što silom, savlađivao brojne prepreke
u svojoj vladavini, ali ima razumijevanja i za njegove neuspjehe koji su bili posljedica
nedostatka finansijskih i drugih sredstava u datim okolnostima. On posebno ističe jednu
vrlo bitnu crtu Njegoševu, „svuda se očitovala snaga nepokolebljivosti njegove volje, koja
čini neodvojivi dio njegovog karaktera“.29e
U svome prvom, nadahnutom i vrlo preciznom eseju o Petru II, vladaru crnogorskom, autor
hoće da posebno naglasi državnički i državotvorni rad Petra II. Ističe da je vladika „formirao
Senat na preciznijim načelima od onih po kojima je do tada djelovao“ i čije je odluke bilo
vrlo teško sprovoditi u praksi. Novine u odnosu na svoga prethodnika Petra I su: odredio je
senatorima plate, što ih je obavezivalo na stalni boravak i rad u prijestonici, dok su se ranije
ti narodni predstavnici ponašali komotnije. Dolazili su na Cetinje kad pozavršavaju svoje
kućne obaveze „i kada su lakše mogli ostavljati porodice“. Petar II je formirao Gvardiju kao
neki pokretni sud vojničkog karaktera dok su perjanici bili ne samo vladarevi tjelohranitelji
nego i neka vrsta policije.
Petar II Petrović Njegoš je na Cetinju otvorio prvu školu (1934) i iz Rusije dobavio
štampariju (1833), u kojoj je napečatano nekoliko vrijednih izdanja. Iz te štamparije izašlo
je i nekoliko knjiga za osnovno učenje (osnovnu školu), kao što su udžbenici istorije,
gramatike, aritmetike i sl.
Uprkos velikoj oskudici, i državnoj i narodnoj, Kovaljevski se divi vladičinim nastojanjima da
narod opismeni i obrazuje. Državni prihodi u doba Petra I i njegovog nasljednika bili su vrlo
slabi: dobijalo se nešto malo od ribolova na Skadarskom jezeru, nešto s manastirskih
imanja i od manjih privrednih poslova.
Petar II u vrijeme dok je Kovaljevski boravio u Crnoj Gori nije mogao da uvede poreze niti
da ubira poreske dažbine. Svi pokušaji su propali. Istina, on se nekako dovijao da
samovoljne a siromašne podanike na neki način obavezuje i natjera da plaćaju državi bar
minimalni porez, ali u tome nije sasvim uspio. Tek će, uz velike otpore, knjaz Danilo uspjeti
da to ostvari i uvede kao normalnu praksu.
LIK PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA
Petra II su opisivali brojni putopisci, poznanici, novinari, diplomate, agenti, nastojeći da što
vjernije predstave njegov fizički izgled, mentalni sklop, njegovu nevjerovatnu obdarenost i
fizičku ljepotu. Takođe više slikara i grafičara je pokušalo da predstavi njegov lik, fizički i
duhovni. Svi ti pokušaji su višestruko zanimljivi, vrijedni i inspirativni. Jegor Petrovič
Kovaljevski je dao vrlo zanimljiv opis spoljašnjeg izgleda vladičina. „Neobično visokog
29d Isto, 20.

29e Isto, 19-20.
70

TEMATSKI BR OJ
rasta, vitak, sa crnim kao gar, na leđa spuštenim perčinom, s očima punim sjaja, s pravilnim
crtama lica – vladika predstavlja obrazac muške ljepote. Ja znam samo jednog koji je veći
i ljepši od njega. Njega zna sva Evropa. Slikar bi vladara Crne Gore uzeo kao uzor za
prikazivanje Herkulesa, a filozof – za vodiča u svom životu. Vladika vodi neobično umjeren
život: na hrani nije izbirljiv, odjeća mu je jednostavna, ali se ipak razlikuje od ostalih
Crnogoraca“.30
Pored fizičkog izgleda ruski inženjer i oficir je za kratko vrijeme pronikao i u prirodu i u
karakter crnogorskog gospodara i duhovne potrebe i druge njegove osobine.
Njemu je očito imponovalo ne samo poznanstvo nego i druženje sa vladikom Petrom
Drugim. U tom pogledu dragocjena su njegova zapažanja koja je ostavio u putnim
bilješkama. Kovaljevski o Njegošu govori s neskrivenim divljenjem, prijateljski: „On je toliko
darežljiv i samilostan prema ubogima da je ne jedanput svoju košulju davao siromahu“.31
Posebno su dragocjena zapažanja Jegora Petroviča o intelektualnom uzdizanju vladike
crnogorskog, koji je sebe nazvao „pustinjakom cetinjskim“, o njegovom učenju stranih
jezika, čitanju i stvaralačkom radu.
„Izučavanje jezika i književnosti postala su njegova strast i bježanje od teškoća koje mu
nameću vladarske brige. On se smatra jedinim od boljih slovenskih književnika, vrlo dobro
piše i govori ruski i francuski, a u slučaju potrebe može se služiti i italijanskim“.32
Kovaljevski naročito ističe njegov patriotizam i fanatičnu ljubav prema svojoj zemlji, kojoj je
ujedno i gospodar, o čijoj sudbini brine i životu naroda. „Ali osjećanje koje je kod njega
najrazvijenije, i to u najvišim stepenu – jeste plamena ljubav prema njenoj slavi, njenom
blagostanju, u tom pogledu on se stalno nalazi u nekom ushićenju“.32a
Jegor Petrovič Kovaljevski je u doba Njegoševo boravio vrlo kratko, u vladičinoj otadžbini,
svega četiri mjeseca, po specijalnom zadatku inženjera, oficira i diplomate, ali je ipak uspio
da kao stranac i mlad čovjek pronikne u duh i biće Crne Gore i upozna mladog crnogorskog
vladiku (koji je tada imao svega 25 a ruski diplomata 29 godina).
On sam kaže da bi imao što i mogao puno da govori o vladaru Crne Gore, ali ga
„skromnost tjera da prekine“. I na kraju proročko zapažanje i poruka Jegora Petroviča:
„Težak put mu je odabralo Proviđenje, ali će ga Proviđenje na tom putu, nadam se i
osnažiti!“33
SPOR OKO GRANICE I RAZGRANIČENJE S AUSTRIJOM
Vrlo je dragocjena i zabilješka J. P. Kovaljevskog vezana za epizodu rata Crne Gore s

Austrijom 1838. kada je izvršeno i prvo razgraničenje sa ovom velikom silom u njenom
susjedstvu, što je na neki način bio i čin nezvaničnog priznanja Crne Gore kao države i
31 Isto, 21.
32 Isto.
32a Isto.
33 Isto, 21.
71

njene faktičke državne nezavisnosti, iako to razgraničenje nije prošlo olako i bez sukoba.
Ovaj tekst je pisan naknadno, 1864. godine. Pored aktuelnog razgraničenja Crne Gore sa
Austrijom, na posredan i vrlo ekspresivan način, inspirisan tragičnom sudbinom jednog
Italijana u austrijskoj službi, ruski oficir govori i o borbama za nezavisnost Italije.33a
Nakon četvoromjesečnog boravka u Crnoj Gori, sudbina i državni ruski interesi zaputili su
ovog dokazanog prijatelja Черногории u daleki Sibir.
Naknadno se prisjećajući svoga prvog boravka u Crnoj Gori, zabilježenog u tekstu
publikovanom 1841. u Sankt-Peterburgu, on ističe vrlo zanimljive činjenice. Iako je
prevashodno cilj njegovog prvog boravka u Crnoj Gori bio istraživanje, aktuelni događaji
usmjerili su ga u drugom pravcu. Pošto su se austrijske vlasti žalile na vladiku
crnogorskoga i optuživale ga i kao duhovnog i kao svjetovnog gospodara zbog navodnog
njegovog neprijateljstva prema Austriji i „saveza sa njenim neprijateljima“ na Cetinju su
shvatili da je to samo najava nekog većeg spora.
U to vrijeme je austrijskom politikom vedrio i oblačio Klemens Meternih (1773-1859),
austrijski državnik i političar i izuzetno vješt diplomata. To je i vrijeme najvišeg prijateljstva
između bečkog i ruskog dvora.
U graničnom sporu između Crne Gore i Austrije Kovaljevski je dobio specijalne instrukcije.
Crnogorskom vladici u tom zapletu ruski diplomata je bio veliki oslonac i uzdanica, iako ga
je, piše Kovaljevski, „vladika ošinuo sumnjičavim pogledom, ali su se odnosi skoro
pojasnili“. Obojica su bili premladi, tako da su u događaje ulazili sa više emocija nego
razuma, sa iskrenošću u koju se ne može sumnjati.
Spor sa Austrijom desio se nakon tri mjeseca od dolaska ruskog inženjera na Cetinje. I
zaista, po sopstvenom priznanju, Jegor Petrovič se bio unio u život Crnogoraca. Njihova
interesovanja i vrline su ga plijenile, ali ga je poražavalo njihovo siromaštvo, stalne ratne
neprilike, neizvjesnost.
Ono što je bitno za našu temu jeste da on kasnije i nakon skoro tri decenije ističe kako je
s vladikom bio povezan bliskim prijateljstvom, „koje se sačuvalo do njegove smrti“. Kada bi
ruskom diplomati dosadila jeziva cetinjska tišina i zaželio se „evropskog svijeta“ spuštao se
u Kotor. U tome gradu su se plašili od Crnogoraca, koji su istina znali na pijaci napraviti neki
incident ili su se prikradali kod usamljenih Kotoranki.
Spor s Austrijom je izbio oko granice između Paštrovića i Crmničana, odnosno oko granice
između Austrije i Crne Gore. Tu granicu od davnina potvrđuje krst koji je na Paštrovskoj gori
postavio Ivan Crnojević.
Spor je izazvan time što su Austrijanci zauzeli crnogorsku teritoriju i na samom vrhu planine
izgradili kasarnu, „tako da otuda mogu da gađaju u prozor svake crmničke kuće“.34
Zato su Crmničani „i kasarnu i vojnike najurili pod planinu ka Austrijancima“, saopštio je
Kovaljevskom vladičin glasnik.
Jegora Petroviča je uplašio taj incident, kao i posljedice koje je mogao da izazove. Od
33a Isto, 126-136.

34 Isto, 119-121.
72

TEMATSKI BR OJ
desetak austrijskih vojnika, ubijena su dvojica. On je osjetio da mora da posreduje i da kod

austrijskih vlasti zastupa Crnogorce.
Od samog kotorskog načelnika Kovaljevski je čuo da se Austrijanci pripremaju, kako se
izrazio, „da Crnogorcima održimo dobru lekciju, poslije koje se dugo neće moći oporaviti“,
pri čemu je prema Njegoševim podanicima pokazan otvoreni animozitet. Kovaljevski se,
priznaje, naježio na komentare i mišljenje o Crnogorcima, ali je kao diplomata ostao
uzdržan, čak i na opasku da Rusija ne treba da brani „razbojničko“ ponašanje Crnogoraca.
Austrijanci su očekivali da će Kovaljevski poći za Rusiju i da će vladici napisati „energično
pismo“, u kome će mu reći da ne pomaže navodne buntovnike i da će ih prepustiti
kotorskim vlastima, koje bi znale kako bi se sa njima obračunale.
Međutim, Rus je kotorskom načelniku saopštio da odlazi na Cetinje i da on nije zadužen za
„međunarodne odnose“, dodavši: „Ne mogu ostaviti vladiku i Crnu Gori bez posebne
naredbe našeg izaslanika. Čak se ne mogu ni povremeno udaljavati iz Kotora. Zato i žurim
tamo odakle i ne treba da odlazim“.34a Načelnik je pokušao da ga odvrati od takve namjere.
Međutim, Kovaljevski je sa sobom vodio unutrašnji monolog: „Kakav bih ja bio kada bih
sada u nevolji ostavio Crnu Goru i vladiku, premda ni sam nijesam znao da li im u čemu
mogu biti od koristi“.34b
Pri tom je pokazao ne samo diplomatsko umijeće nego i rijetku odlučnost: „Tako – rekao sam
iznerviran prevrtljivim ubjeđivanjima i prijetnjama – naredite da se otvore gradska vrata i pustite
me, a sa mnom i sve Crnogorce. Oni nijesu ratni zarobljenici. Došli su kao mirni susjedi, ništa ne
znajući, pa neka takvi i odu. Lošije će biti ako učine pokolj po gradu. S njima se nije lako
obračunati, tim prije što bi mnogi od vaših Bokelja pristali njima“.34c Poslije dužeg vijećanja
načelnika i generala odlučeno je da i Kovaljevskog i Crnogorce puste istovremeno. Poslije toga
niko od stranaca, što je podrazumijevalo i Crnogorce, neće moći ući u grad.
Okrivljujući vladiku Petra II za ove događaje, kotorski načelnik je rekao da od Kovaljevskog
očekuje „da će ubijediti vladiku da se potčinjava odluci bečkog kabineta“.34d
Na Cetinju, koje je skoro bilo prekriveno Crnogorcima, vladika je Jegora Petroviča s
nestrpljenjem očekivao. I jedan i drugi su shvatili da je situacija vrlo delikatna i opasna.
Položaj Crne Gore je bio vrlo težak. Ni vladika ni ruski izaslanik, shvatajući okolnosti, nijesu
bili sigurni što i kako treba činiti.
Austrijanci su Crnogorcima i vladici postavili vrlo oštre i „drske zahtjeve za zadovoljenje“.
Ultimatum je podrazumijevao sljedeće: da im crnogorska vlast preda Crnogorce koji su
učestvovali u ubistvu vojnika i da se kazne na granici. I još gore: „U slučaju da im se taj
zakon ne ispuni u roku 24 časa, prijetili su da će uskočiti u Crnu Goru i ognjem i mačem će
ispuniti svoje zadovoljenje, ne ograničavajući se samo na krivcima“.35
S druge strane, Kovaljevski konstatuje, što odslikava i vladičinu i njegovu poziciju: „O tome
34a Isto.
34b Isto.
34c Isto
34d Isto, 126.
35 Isto, 125-126.
73

da je vladika protestovao protiv izgradnje fatalne kasarne, o tome da je on molio da se

prethodno razmotre granice i dokumenta o njima, o tome da su prve hice ispalili austrijski
vojnici, o tome, na kraju, da se zajednički raščiste okolnosti i da se dođe do neke
saglasnosti, makar i na uštrb dostojanstva i čak interesa Crne Gore – nije bilo ni govora. To
su bili uslovi sine qua non“.36
Jegor Petrovič s ogorčenjem i tugom konstatuje „da za vladiku nije bilo izlaza iz tog
položaja, nijesu mu čak dozvoljavali ni časno pomirenje. Prihvatiti uslove koje ni za šta
narod ne bi dopustio do posljednjeg čovjeka, do istrebljenja, uslove koje ne bi prihvatio ni
sam vladika, čak ni kada bi mu se stavio nož pod grlo, prihvatiti slične uslove značilo je
objaviti rat“. I dodaje: „Crnogorci su sa svoje strane i željeli taj rat: njihova poznata žeđ za
borbom, želja za ratničkim životom, na kraju – mržnja prema Austrijancima, koji kao da se
podsmjehuju njihovoj trpeljivosti na hiljade sitnih uvreda i pritisaka još više su razvijali tu
mržnju – i sve je to raspaljivalo strasti Crnogoraca i tjeralo ih da ćuteći rasuđuju. Vladika je
dobro shvatio da bi ući u borbu s Austrijskom imperijom, posebno u vrijeme kada sukobi na
turskim granicama nijesu prestajali – bilo očajno za Crnu Goru.“36a Kovaljevski je to dobro
shvatao, utičući na vladiku da sagleda okolnosti kako je Crna Gora ukliještena sa svih
strana: „nema izlaza na strani Turske i hermetički je zatvorena na granicama Austrije“. Tako
je Crna Gora mogla da dobija žito i vojničku opremu jedino u borbi, što bi sve zabrinulo
osim Crnogorce. Nijesu se plašili ni blokade ni zatvorenosti u svoje planine. Crnogorci
razmišljaju samo o borbi.
S druge strane, Petar II nije više ni smio ni želio da se izlaže gnjevu ruskog imperatora,
sjećajući se svog zatočeništva u Pskovu,36b koje su mu podmetnuli i priredili Austrijanci.
Shvatajući težak položaj vladike Petra II, Austrijanci su mu namjerno i maliciozno nametnuli
nemoguće i sramne uslove. Vrlo je važno mišljenje Jegora Petroviča Kovaljevskog da su
Austrijanci Njegoša nepravedno okrivili da je bio krivac za taj rat.
Vladika je sve Crmničane sposobne za oružje okupio na Paštrovskoj gori. Za komandanta
je postavio svoga brata od strica Đorđija Savova Petrovića.37 Pored toga za ovu operaciju,
posavjetovavši se sa Kovaljevskim, vladika je u pripravnost za borbu stavio još Njeguše i
dio Cuca.
Obojica su shvatili da treba da se ovome sporu drži karakter „lokalnog sukoba a ne opšteg
rata“.37a Crnogorci se nijesu pomjerali s granice i čekali su napad Austrjanaca. Ovom
prilikom vladika je ostao na Cetinju a Kovaljevski se uputio na mjesto vojnih dejstava.
Crnogorci su likovali što je Rus sa njima, a Jegor Petrovič se plašio optužbi Austrijanaca
zbog učešća u ovome sukobu.
Očekivalo se da će Austrijanci napasti u rasvit sljedećeg dana.
I vladika se plašio prigovora zbog angažovanja Kovaljevskog u sukobu, ali je bio i ganut što
je upravo preko Jegora Petroviča, u stvari, Rusija uz njega.
36 Isto, 119-120.
36a Isto, 120-121.
36b Isto.
37 Isto, 125. Čudno je da prevodilac Đorđija Savova Petrovića prevodi kao Igora Savića.
37a Isto, 120.
74

TEMATSKI BR OJ
Rijetko je ko tako upečatljivo opisao Crnogorce uoči boja, njihovu nošnju, opremu,
ponašanje, mentalitet kao mladi ruski oficir i inženjer.
Kovaljevski je, uz brojne peripetije, stigao na Paštrovsku goru u rasvit. Očekivala se borba.
Austrijski vojnici su bili iznenađeni i potpuno poraženi. Crnogorci nijesu narušili austrijsku
teritoriju. Poslije slavlja i pobjede trebalo je ugovoriti i potpisati primirje. Pošto je Đorđije
Savov, kao glavni komandant u ovoj vojnoj akciji, bio u nekome ličnom sporu s austrijskim
vlastima, Austrijanci su zamolili J. P. Kovaljevskog da posreduje u nastalom sporu. Sa još
jedim nepismenim senatorom on je pošao u Budvu na zaključenje mirovnog dogovora. Na
osnovu potpisanog dogovora Austrijanci su Crnogorcima ustupili spornu teritoriju na
Paštrovskoj gori, „s napomenom da to važi ukoliko se saglase više vlasti“.
Kovaljevski konstatuje da Austrijanci Crnogorcima nikada nijesu mogli oprostiti ovaj poraz,
pogotovo ih je tištalo to što „su morali da potpišu ugovor o miru s državom koju nijesu
priznavali i s ljudima koje su smatrali običnim pljačkašima“.38 Zato su morali naći neki alibi
za doživljeni poraz, pa su se svom žestinom obrušili na ruskog inženjera, oficira i diplomatu
Jegora Petroviča Kovaljevskog, što je uslovilo i njegov produženi boravak u Crnoj Gori i
razne peripetije prilikom povratka, posebno u Dubrovniku, ali je preko Trsta stigao u
Veneciju da ispuni posljednju želju i amanet jednog Italijana koji je kao austrijski vojnik
ranjen na Paštrovskoj gori i ubrzo umro.38a
ŽIVOTOPIS PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA,

POSLJEDNJEG VLADIKE CRNOGORSKOG
Kovaljevski je 1854. godine, valjda dirnut preranom Njegoševom smrću, napisao tekst
„Život i smrt posljednjeg vladike crnogorskoga i događaji koji su slijedili“. U ovome
životopisu Petra II Petrovića Njegoša ima puno detalja koje Kovaljevski nije navodio u
njegovim prethodnim zabilješkama i esejima.
Tekst Jegora Petroviča Kovaljevskog, pisan je i objavljen kada je on po četvrti put došao u
Crnu Goru, negdje početkom januara (1854). Tada je na pomolu bio rusko – turski rat. U
to vrijeme na prijestolu Crne Gore je bio knjaz Danilo.
Zadatak Kovaljevskog je bio da po dogovoru sa samim imperatorom podstakne i pripremi
Crnu Goru za opšti ustanak hrišćana na Balkanu protiv Otomanskog carstva. Kao povjerljivi
i revnosni pristalica careve zamisli, on ipak nije uspio da ubijedi ni svoje načelstvo ni rusku
vladu u realnost njenog ostvarenja u postojećim prilikama.
Iako vrlo razočaran u odnos svojih pretpostavljenih prema njemu i Crnoj Gori, on nije prestajao
da se bori za priznanje njene državne nezavisnosti, za proširenje njenih granica, izlazak na more
i stvaranje uslova za njenu budućnost, državni opstanak i narodni preporod.
Ovaj tekst Jegora Petroviča je zanimljiv i zbog njegove posjete Lovćenu i sjećanja na
vladiku Petra II, čiji je veliki poštovalac i prijatelj bio, s kojim je posjetio svojevremeno ovu
37a Isto, str. 120.
38 Isto, str. 126.
38a Isto, 124-125.
75

njegovu zavjetnu planinu. Opis ponovnog izlaska na Lovćen je ne samo vrlo ekspresivan,
nadahnut nego i po nečemu jedinstven: „Izašli smo na Lovćen. Glasni govor i neprestani
pucnji su utihnuli. Svi smo se okrenuli k Cetinjskom manastiru, koji je ležao pred nama,
duboko u dolini, i prekrstili se… Tako je bilo i prije petnaest godina. Šta me je to uzbuđivalo,
kakve su se to misli rojile po mojoj glavi, zašto je tako kucalo srce? A Crna Gora je ležala
preda mnom, kao ustalasano zaleđeno more. Jedino je izgled njen u tom momentu bio
surov, prijeteći. Pokrivena snijegom, ona je bila mirna, kao da je preko nje prešla smrt i
prekrila je svojim mrtvačkim pokrovom. Vrh Lovćena mračno se nadvisivao svojom
gromadom nad razbijenim, razbacanim planinama, u besporetku navaljenim jedna na
drugu, i samo se Skadarsko jezero tako živopisno, tako umiljato osmjehivalo sa svojim
ranije zelenim obalama i u porodici svojih cvjetnih ostrva, a sada se na horizontu svojom
sabljastom površinom, unekoliko pripodignutom prema Crnoj Gori. U daljini se uzdizalo, u
masi snijega, kao kakva crna mrlja, gnijezdo na goloj stijeni – Žabljak“!39
Sjećanje na počivšeg vladiku, čije kosti tada još nijesu bile prenešene na Lovćen po zavjetu
koji je ostavio, vjerovatno je uticalo na melanholični doživljaj te uzvišene ljepote. Godine su
prošle, mnogo se što promijenilo i na bolje i na gore, ali je ta slika pritiskala njegovu dušu.
Pitao se: „Je li to ona Crna Gora koju sam vidio ranije“!39a No i pored svega, Crna Gora je
za Jegora Petroviča Kovaljevskog bila i ostala zadivljujuća tvorevina. „Ko se u stvari
promijenio – Crna ili ja“,39b lamentirao je Kovaljevski.
Očito da je, iako pet godina stariji od svoga prijatelja vladike crnogorskoga Petra II, bio
zadivljen i ponesen njegovim duhom i vizijama i sam imao poseban doživljaj Lovćena, koji
su pojačavale uspomene na vladiku i njegov moćni duh. U svojoj bilješci, koja ima
dokumentarni i literarni karakter, ponesen osjećanjem uzvišenog i ljepotom prirode,
melanholično zapisuje:
„Lovćen, Lovćen! Davno li si blistao svojim za mene tako primamljivim vrhom. Davno sam
te nazivao svojom zvijezdom vodiljom, obasipao te najljepšim epitetima, milovao te u svojoj
uobrazilji! A sada? Sada je s tobom povezana moja jedina misao, misao tužna, misao o
onome koji je ranije pripremao za sebe grobnicu na tvom nedostižnom vrhu. O, kako
visoko, kako ponosno stremi k nebu taj vrh! Tako je stremila tamo i njegova moćna duša,
željna slobode i prostranstva. Sada sam prije svega pogledom tražio neveliku kapelu, koju
je jedva bilo moguće nazreti od sniježnih nanosa, a koja je namijenjana za čuvanje praha
njenog tvorca – vladike“. 40
Po snijegu do koljena, upadajući u smetove, probijajući se uskom stazom, u surovom
zimskom ambijentu, Kovaljevski je sa pratnjom jedva stigao na Njeguše, po običaju
svrativši kod staroga Toma Petrovića, oca pokojnog vladike i strica aktuelnog vladara
knjaza Danila.
Opis Njegoševog oca je vrlo upečatljiv i dragocjeno svjedočanstvo o ovoj izuzetnoj ličnosti
iz vladajuće kuće Petrović Njegoš. Kovaljevski, nakon deceniju i po od prvog dolaska u
39 Isto, 137.
39a isto, 137-138.
39b Isto.
40 Isto,138.
76

TEMATSKI BR OJ
Crnu Goru, primjećuje: „Starac se nije izmjenio. Imao je oko 100 godina, ali se takođe
uspravno, kao i ranije držao, kao i ranije nas je rado primio, sreo nas je, ali više nije bio
veseo, suze su mu navirale na oči kad god bi se sjetio vladike – a prisjećao ga se često,
znajući da sam ga ja volio iskreno – ili kada smo govorili o sadašnjem ratu s Turcima. A
Crnogorcu nije bilo moguće ne govoriti o ratu, jer su rane koje je donio ovaj rat svakom
Crnogorcu bile isuviše bolne“.41 Jegor Petrovič ispunjen osjećanjem tuge i zabrinutosti za
sudbinu Crne Gore, ipak nije propustio da spomene vladičinu majku Ivanu: „Njegova žena
je često uzdisala, i sve je tu bilo tužno, prazno, kao da je nešto nedostajalo“. Pa dodaje
„Nesrećni Tomo je prošle godine izgubio još jednoga sina,42 oca knjaza Danila, i ostao mu
je samo sin Pero, predsjednik Senata. A koliko li je samo unuka, braće i rođaka izgubio.
Mislim da to ni Tomo ni njegova žena ne mogu izračunati. Samo na Grahovu iz njegove
porodice, poginula su šestorica.43
Poslije Njeguša, nakon osam sati hoda, Kovaljevski se vratio na Cetinje.
On sadašnji doživljaj crnogorske prijestonice upoređuje sa slikom koju je ponio prilikom
prvog dolaska u vrijeme blaženopočivšeg vladike Petra II s kojim je u razgovoru provodio
puno vremena. Obojica su bili mladi, puni duha, iluzija i nada.
U Cetinjskom polju prvo mu se ukazala Tablja: „Iza brda pokazala se stražarska Kula
nanizana, kao biserom, turskim glavama – znači sve je po starome. Ali ovoga puta turske
su štrčale tamo gdje ne bi trebalo da štrče, nijesu bile na ljudskim ramenima, i „to je na
mene ostavilo mučan utisak“.43a Onda se ruski putopisac i diplomata prepušta sjećanju na
ranije vrijeme:
„Kako je bila lijepa cetinjska dolina nekada, u blagoj mjesečnoj noći, kada smo šetajući
njome i zanoseći se razgovorom zaboravili kasne noćne sate. Sada je bila beživotna,
hladna. Manastirsko zdanje je potamnjelo. Novo zdanje,44 kojemu je u početku živio
vladika, a zatim knjaz i Senat, zdanje započeto još dok sam ja ranije bio ovdje,
petnaest godina prošlo je otada, uzdizalo se u ravnici, zatvarajući pogled na horizont.
Izgradilo se još nekoliko kuća. Uopšte, ravnica je izgubila svoj raniji usamljeni
manastirski izgled. Kao što se to dešavalo i ranije, i ovog puta smo pošli direktno u
crkvu: onako siva i stara je bila, i plesan i paučina su prekrivali ramove spremne
odavno za ikone. Ali u malenoj crkvi nije se moglo okrenuti od grobova. Prije su ovdje
počivale samo mošti svetopočivšega Petra, a sada pošto su Turci zauzeli Ostrog,
prenijeli su ovdje i mošti svetoga Vasilija, a u uglu pri ulazu – još je stajao grob
pokojnog vladike, kao da je očekivao da bude prenesen na visove Lovćena, kako je
zavještao pokojnik“.45
Nakon toliko godina ni u Manastiru (konaku) nije se ništa promijenilo: dvije sobe u kojima
je živio vladika Petar II ostale su iste, ničim izmijenjene, u njima je sada živio Đorđije
41 Isto.
42 Kovaljevski griješi. Otac knjaza Danila je bio sin Stanka Stijepova, a Stijepo i Tomo su bili braća.
43 Podaci o broju poginulih Petrovića na Grahovu su različiti.
43a Isto, 139.
44 Biljarda, kao Njegošev dvorac sagrađena je i useljena 1838. po odlasku Kovaljevskog iz Crne Gore.
77

Savov,46 vladičin brat od strica. U sobi u kojoj je ranije boravio ruski diplomata sada je živio
neki kaluđer.
Kovaljevskog su gušila sjećanja i uspomene.
Kada je prethodne, 1853. godine, posjetio Cetinje, nedugo poslije Njegoševe smrti, on je,
po sopstvenom priznanju, počeo da sakuplja materijal za Njegošev životopis, međutim
utisci vezani za njegovu smrt bili su isuviše živi, ne samo kod njega nego i kod svih
Crnogoraca s kojima je razgovarao. Posljednji događaji i Omer-pašin pohod potresli su
cijelu Crnu Goru i time se mnogo što promijenilo.
U svome naknadnom životopisu vladičinog života i prilika u kojima je vladao, Jegor Petrovič
nastoji da bude ne samo iskren nego i objektivan, da se ne predaje ličnim zanosima i
emocijama.
Iako je o crnogorskom gospodaru, vladici Petru II Petroviću Njegošu, puno pisano, a
nastala je i cijela jedna nauka nazvana njegošologijom, nije opšte mjesto niti ima karakter
stereotipa navesti bar najzanimljivije djelove i zapažanja Kovaljevskog o svome prijatelju,
koji je vremenom, za života i posthumno, sve više sticao pjesničku slavu.
Jegor Petrovič kaže da se vladika Petar II rodio 1. novembra 1813. godine u dan „svetih
iscjelitelja“, pa dodaje: “ Kao da je sama sudbina upravo njega odredila da bude iscjelitelj
Crne Gore, kako se izrazio krasnorječivi propovjednik koji je u Beču održao slovo sjećanja
na pokojnika“.46a
Kovaljevski navodi poznate činjenice o Petrovićima, Petru I i njegovoj braći, te kako je došlo
do toga da stari vladika za svoga nasljednika odredi Rada Tomova, koji je pri „postriženju
u kaluđerski čin nazvan Petar“.
Ruski diplomata, čovjek ogromnog iskustva i vrstan poznavalac evropskih, balkanskih a
posebno crnogorskih prilika, s petnaestogodišnje distance, konstatuje da je položaj Crne
Gore u posljednjim godinama života vladike Petra II bio vrlo delikatan, dostojan ozbiljnog
proučavanja, a naročito vladavina njegovog prethodnika Petra I koji je nakon pobjeda nad
skadarskim pašom Bušatlijom utemeljio sazdanje novovjekovne Crne Gore, uz sve nevolje,
spoljašnje i unutrašnje, koje su pratile njegovu dugogodišnju vladavinu.
Ne ponavljajući već rečeno o smrti svetopočivšeg vladike Petra I, niti o njegovom zavjetu
koji je ostavio narodu i testamentu u kome je imenovao nasljednika navešćemo samo
nekoliko činjenica.
Vrlo je lucidno i emotivno, u okviru cetinjskog ambijenta i zemaljskih prilika ono što je
zabilježio izuzetni opservator Jegor Petrovič „Svetopočivši je umirao, nastavljajući da
podučava svoj narod, tješeći se pomišlju da se krv Crnogoraca, koje je tako mnogo volio,
neće prolivati makar na njegovoj svježoj humci.“47
Međutim, Kovaljevski ne propušta da kaže kako se drugog dana po smrti staroga vladike
sakupio cio narod, ali i to kako su se Crnogorci žestoko protivili za njih teškoj zabrani krvne
osvete. Međutim, glavarima je uspjelo da ih na kraju ubijede da se „pokore posljednjoj volji
46 Prevodilac opet Đorđija Savova navodi kao Igora Savića.

46a Isto, 139.
47 Isto, 141.
78

TEMATSKI BR OJ
onoga na kojega su sjećanje kroz godinu visoko uzdigli“.

Vladika Petar I ostavio je u nasljeđe relativni mir u cijeloj zemlji i na granicama, ali se to
stanje moglo narušiti svakog časa.
Kovaljevski je za tadašnju javnost želio da naglasi okolnosti u kojima je mladi vladika Petar
II „ni dozreo ni dospreman“ (riječi Njegoševe) stupio na crnogorski prijesto na Cetinju oko
koga se bilo zgusnulo jezgro viševjekovne crnogorske državnosti.
Za ruske i evropske čitaoce on piše: “U takvim okolnostima sedamnaestogodišnji mladić Rade
Petrović Njegoš bio je postrižen u kaluđerski čin, pod imenom Petar, zatim je kao arhimandrit
prihvatio kormilo upravljanja crnogorskim narodom. Samo njegovo postriženje bilo je
propraćeno tajanstvenošću, koja je toliko pristajala poetskom nadahnuću njegovog duha. U
Skadarskom jezeru, na visokoj hridini, koja se naziva Kom, okruženoj vodom, na granici sa
turskom teritorijom, nalazi se u gustišu šume drevna crkva. Tu nema ni sveštenika, čak ni
stražara, sama samcata uzdiže se ona iznad drveća, daleko od naselja, ali je zbog toga ne
manje smatraju svetom ne samo hrišćani nego i Turci. Niko ne smije slomiti ni prutić s drveta
koje raste pokraj nje. Niko ne može ponijeti ni jabuku, kojih je tu dosta, inače neće moći izaći
iz šume. Ovdje je odlučio da dođe episkop prizrenski i da tajno noću posveti vladiku“.47a
Iako vrlo mlad, nalazeći se nekoliko godina uz staroga vladiku i strica Petra I, Petar II bio
je svjestan da neće biti lako upravljati Crnogorcima, koji su samovoljan i slobodan narod,
razdiran neslogom, plemenskim sukobima i krvnom osvetom. Zato je, ističe Kovaljevski,
mladi crnogorski gospodar shvatio da mora svu vlast da uzme u svoje ruke a da narod
prisili da poštuje pisane i nepisane zakone. Iako je donesen 1796. a dopunjen 1803.
Zakonik Petra I se slabo sprovodio u praksi.
Kovaljevski nastoji da ruski čitaoci i šira javnost shvate kako je vladici Petru Drugome bilo
teško da ostvari svoje ciljeve i ispuni svoju vladarsku misiju.
Njegov ruski biograf konstatuje i to kako je bilo prigovora da je se ponekad koristio i
nezakonskim sredstvima koja je primjenjivao u pronalaženju narušitelja društvenog poretka
i drugih prestupnika.
Međutim, on napominje, jasnoće radi a ne da bi abolirao vladiku, da je u Crnoj Gori
Njegoševog doba „prestupniku lako bilo da izbjegne krivično gonjenje: bilo mu je potrebno
da samo pređe na tursku teritoriju, i bio je slobodan od gonjenja“. 48 On podsjeća da su Turci
s radošću prihvatali svakog bjegunca. Međutim, vladika je, po njemu, a poznato je da je
znao biti vrlo žestok, „podmićivanjima i obećanjima progonio svakog takvoga, pa je često
čak i u pašinoj kući nožem ili otrovom potkupljenog bandita kažnjavao izdajnika –
sredstvom svakako nečistim ali ono je ulivalo sujeverni strah kod Crnogoraca, koji bi se na
kraju ubijedili da će kazna vladičina svuda stići krivca, isto kao što se ranije smatralo da će
se kletva svetopošivšeg Petra nad krivcem izvršiti tako što će ga dostići smrt. Zato se
nerijetko dešavalo da krivac, da bi se izbavio od teške sudbine ili patnji od neizvjesnosti
smrti, izvrši samoubistvo i time ubrza kaznu same sudbine“.49
Vladika je shvatao zastrašujuće razmjere krvne osvete kao ranije nasljeđe „besudnog doba“.
47a Isto, 141
48 Isto, 142.
49 isto, 143.
79

Zato je odlučio da se zakrvljene porodice ili bratstva namire ili novcem ili prebijanjem glave za
glavu. Strah od krvne osvete je bio opšti. Kovaljevski ističe da su ipak „bez posebnog straha
mogli ići samo vojvode koji su bili dužni krv u drugim selima, kao i žene, čak sa
dragocjenostima, ako je takvih u Crnoj Gori bilo, koje su bez bojazni mogle ići po cijeloj Crnoj
Gori“.49a I Njegošu je, i pored osnaženih organa centralne zemaljske vlasti, bilo teško da od
tradicionalno „besudne zemlje“ napravi modernu evropsku državu zasnovanu na redu i
zakonima. Njegoš je, koliko je mogao, nastojao da ostvari poredak i učvrsti državnost.
Zahvaljujući zapravo ruskoj novčanoj pomoći Njegoš je uspio, ono što nije sasvim za rukom
polazilo ni njegovom prethodniku Petru I, da uspostavi sud i stalnu stražu.
Iako smo u vezi sa tim već iznijeli neke činjenice, koje navodi Kovaljevski u pogledu
Njegoševe vladavine i učvršćivanja organa zemaljske vlasti, on želi da istakne : „Senatori i
perjanici dobijali su od njega platu, od njega su zavisili i živjeli su bez oskudica, dakle – bili
su obezbijeđeni, te nijesu prinuđeni da od naroda išta traže. Oni su bili uredni i vjerni
izvršioci želja, svoga vladike i zapovjednika, a on je duboko shvatao značaj finansijskih
sredstava, i cijelog svog života bio je zahvalan onome ko mu ih je dao, ko je bio drugo
proviđenje za Crnu Goru i ko je revnosno pomagao izgradnju njene države, koja se
postepeno stvarala u surovim planinama“. 50 Iskusni diplomata, koji je obišao tri kontinenta,
upoznao razne zemlje, narode i njihove kulture, to je dobro razumio i odlično shvatao.
NJEGOŠ KAO PJESNIK
Vrlo je zanimljiva jedna njegova opaska: „Pokojni vladika je mogao u potpunosti primijeniti
riječi koje je stavio u usta Šćepanu Malome: Nije stidno pohvalit se pravo – /ja učinih što
niko ne moga / otkad ove gore ponikoše.51
O ličnosti vladike crnogorskoga Petra II Petrovića Njegoša Kovaljevski je ostavio vrlo
upečatljiva i pouzdana zapažanja u više zabilješki.
On između ostalog veli: „Vladičina ličnost, ma u kakvoj se sredini on našao, ma u kakvom
se društvu nalazio, svuda je bila primijećena, svuda je za sobom ostavljala trag“. Vladika je
po svemu bio neobična pojava – po stasu, ljepoti, obrazovanju, duhovitosti, manirima, ali i
duhovitom riječju, odmjerenošću…”
Međutim, njegov savremenik i među prvim biografima zapaža: „Ali u Crnoj Gori ta se ličnost
oštro izdvaja od njenih zaostalih sinova. Prelijepe spoljašnosti, vrlo visokog rasta, čak i
među Crnogorcima, s učenim izrazom, s očima više zamišljenim nego blistavim – on je
imao neobično prijatne manire, ništa neujednačeno, ničega oštrog ili prijetećeg u
obraćanju. On je privlačio od prvog poznanstva. A ko ga je znao bliže – taj nije mogao a da
ga ne zavoli svim srcem“.52
Bez obzira na učitelje koje mu je Petar I odredio, čak i Simu Milutinovića, koji ga je navodno
49a Isto, 143.

50 Isto.
51 P. P. Njegoš, Lažni car Šćepan Mali, (stihovi 453-455).
52 Isto, 144.
80

TEMATSKI BR OJ
podučavao naukama, sve bi to bilo uzaludno da vladika nije bio „rođeni pjesnik“,
jedinstvena, incidentna pojava genijalnosti. Oslanjao se na svoj maternji, crnogorski jezik i
narodna predanja, učio strane jezike, čitao i sam se obrazovao. Danju se bavio državničkim
poslovima, a noću je nalazio vremena za čitanje i pisanje.
Kovaljevski smatra da je Petar II, iako samouk, bio jedan od najobrazovanijih ljudi svoga
vremena. Osim samoobrazovanja nastojao je i da narod školuje i obrazuje, bio je
prosvjetitelj, ali ne i reformator.
On se sjeća prilika kada je prvi put došao u Crnu Goru krajem tridesetih 19. vijeka. Tada je u
Crnoj Gori vladao mir skoro dvije decenije, koji je donio izvjestan preobražaj zemlje i druge
blagodeti. Pa veli: „Majke nijesu više neprestano oplakivale svoje sinove poginule u
bojevima“.53
U to vrijeme Crnogorci su mogli da se slobodno kreću po cijeloj zemlji, „bez stalnog opreza s
oružjem u rukama, bez potrebe da su na straži svojih domova. Istina, tužno im je bilo da umru
ne onako kako su umirali njihovi očevi i đedovi u krvavim borbama, trenutnom smrću, nego u
krevetu, u borbi s bolešću, ponekad toliko dugom da nijesu imali snage da se sa njom bore,
pa su gubili strpljenje i čvrstinu“.53a Zadivljuje kako je za kratko vrijeme Jegor Petrovič
Kovaljevski pronikao u život i duh Crnogoraca, njihovu mentalnost, život i običaje, narav i
karakter, iluzije i zablude, ali i svu surovost života, podnošenje patnje i drugih nedaća.
Zato svoju melanholičnu meditaciju iskusni autor nastoji da ublaži: „No život uvijek ima
neku cijenu i s njom se nerado opraštati, ali je ipak podnošljivije da se trpi nego da se umire,
kako makar neki misle i pokoravaju se udarcima sudbine“.53b
„Obrana je s životom skopčana“ imperativno je vladičino geslo.
Jegor Petrovič je imao prilike da Njegoša upozna i kao stvaraoca, pjesnika. U to vrijeme
nijesu još bila nastala njegova najveća djela koja su ga proslavila.
Međutim on je zabilježio: „Nikada neću zaboraviti vladičinu radost kada je vidio prve svoje
stihove štampane u cetinjskoj štampariji“.53c
DRŽAVNIČKI POSLOVI I MUKE, OPASNOSTI SPOLJA I IZNUTRA
Pored učenja i pisanja noću, danju se vladika Petar Drugi bavio narodnim poslovima i
državnim brigama. Uspio je da u Crnoj Gori osnuje radionicu za proizvodnju baruta, čiji
nedostatak je često skupo koštao Crnu Goru, na granicama prema Turskoj gradio je kule i
mala utvrđenja, brinuo je da se bezvodne nahije snabdiju vodom. Nedostatak vode i borba
oko izvora i vodopoja dovodili su i do čestih sporova.
Kovaljevski posebno ističe: „Vrijeme vladičino bilo je srećno doba za Crnu Goru“.53d Crna
Gora je za njegove vladavine „prosto odahnula“, istina i u njegovo vrijeme vođene su borbe,
53 Jegor Kovaljevski, nav, djelo. 144.

53a Isto, 144.
53b Isto, 145.
53c Isto, 145.
53d Isto.
81

međutim to su samo epizode u odnosu na ranije stanje i velike bitke. Mladi i neiskusni
vladika, željan slave, imao je nekoliko neuspješnih akcija, a posebno je suluda avantura bio
pohod na Podgoricu, pri čemu je privremeno zauzeta Zeta, ali su Crnogorci ubrzo morali
da je napuste. Turci su 1833. udarili na Martiniće. Njihova vojska je bila sastavljena od oko
3000 nizama, ali je žestoko potučena…
Međutim, u prvim godinama vladavine mladoga vladike zemlji je pored rata prijetila i glad.
Na granicama Crne Gore pojavio se Rešid-paša, koji je, pošto je porazio skadarskog pašu
odmetnutog od sultana, odlučio da udari na Crnu Goru. Pregovori na Salkovini bili su
ultimativni i ponižavajući po Crnu Goru, što je između ostalog podrazumijevalo i priznavanje
turskog sizerenstva. Po Kovaljevskom, vladika je odlučno odgovorio: „Crna Gora je
nezavisna zemlja, nikada se Turcima nije pokoravala, i dok bude makar ko u njoj, ostaće
nezavisna. Crnogorci se s Turcima bore oko četiri vijeka, i sukobi su toliko daleko otišli da
bi veoma teško bilo da se međusobno sažive“.54
Uvrijeđen tim odgovorom, turski bimbaša je upitao vladiku koliko ima od toga mjesta do
Cetinja, na što je vladika staloženo i mirno odgovorio: „Kako za koga. Prijatelj može stići za
šest sati, a neprijatelj – možda nikad“.54a Ovaj odgovor vladičin često se uzima anegdotski.
Međutim, zabilješka Kovaljevskog potvrđuje njegovu istinitost.
Iako je skadarski paša imao namjeru da prodre u Crnu Goru i opustoši je, do toga nije došlo
jer je oholi turski oficir iznenada bio pozvan na drugu stranu gdje je Otomansko carstvo bilo
ugroženo.
Kovaljevski primjećuje da su Crnogorci obožavali ratnički život „pun strasti i opasnosti“.
Tako su, znači, prve godine vladavine Petra II bile obilježene lokalnim sukobima ali ne i
većim borbama.
On ističe i to da su „Crnogorci jedne jesenje noći 1833. iznenada upali u tursku tvrđavu
Spuž i zaplijenili jedan ogromni top“.54b U martu 1935. jedna grupa hrabrih Crnogoraca
zauzela je tvrđavu Žabljak i nekoliko dana odolijevala moćnoj turskoj vojsci, a zatim ga je
predala dobrovoljno.54c Crnogorci su uzeli topove sa tvrđave i ovladali Salkovinskim poljem.
Takođe, on navodi da su Crnogorci morali često da štite i brane grahovsko pleme, koje se
nalazi na tromeđi Crne Gore, Turske i Austrije. Ono je bilo naseljeno Crnogorcima i uvijek
pod crnogorskim pokroviteljstvom, zato je bilo izloženo čestim napadima Turaka. Tako je,
bilježi Jegor Petrovič, hercegovački vezir Ali-paša Stočević 1836. poslao na Grahovo jak
odred pod komandom Smail-age Čengića da ga pokori. Njemu je uspjelo da Grahovo
napadne iznenada, da zauzme veći njegov dio i da ga spali.
Posebno ističe epizodu junačke odbrane grahovskog vojvode Jakova Dakovića, koji je
herojski odolijevao turskoj opsadi, a onda su pristigli Crnogorci i oslobodili ga.
Kovaljevski ističe nerazumnu avanturu crnogorskih mladića, Katunjanima, uglavnom sa
Njeguša, neiskusnih a zanesenih žarom borbe, koje je iskusni Smail-aga opkolio. U toj
54 Isto, 144-146.
54a Isto, 146.
54b Isto, 147.
54c Isto.
82

TEMATSKI BR OJ
borbi poginulo je nekoliko Petrovića, vladičin rođeni brat Joko i četrnaestogodišnji sinovac
Stevan, brat knjaza Danila i vojvode Mirka.
Nemiri na grahovskoj granici nijesu prestajali. Međutim, u septembru 1843. Ali-paša
Stočević–Rizvanbegović je sa desetak hiljada vojnika udario na Grahovo. Ubrzo je stigao i
vladika sa Crnogorcima. Nakon nekoliko dana presezanja bez oružanih dejstava, sklopljen
je mir. Prema tome mirovnom ugovoru između paše i vladike Grahovo je trebalo da ostane
pod vlašću Crne Gore, s tim da njegovi stanovnici plaćaju neki danak, „za tursko zemljište“.
Vladika Petar II je doživio poraz na drugoj strani, prema Skadru. Naime, skadarski Osman-
paša Skopljak, s kojim je vladika imao sklopljen mir, „vjerolomno je napao dva ostrva –
Vranjinu i Lesendro“, važna za ribolov Crnogoraca i zauzeo ih. Uprkos svim vladičinim
pokušajima, nije uspio da povrati zauzeta ostrva. Tu boljku je nosio do kraja života. 54d
Vladičin uticaj se osjećao u Župi, Pivi i Drobnjacima, koji su rijetko plaćali harač Turcima.
Jedan dio Vasojevića već je predstavljao nezavisne okruge, s osloncem na vladiku i
Cetinje. Veze sa Crnom Gorom su stalno jačale. Crnogorski uticaj se neprekidno širio a sa
njim i državotvorna ideja, svijest o plemenskoj slozi i objedinjavanju u jedan državni okvir
Kovaljevski posebno ističe pogibiju Smail-age Čengića na Mljetičku (23. septembra / 5.
oktobra 1840). Kasnije je uslijedila žestoka turska odmazda.
Onda je nastupila decenija mirnih odnosa na turskoj granici. Uvođenje poreza od strane
sopstvene vlasti izazvalo je plemenski otpor i pobune (u Crmnici) pod uticajem Turaka.
Veliki neprijatelj Crne Gore bili su suša, glad i nerodica, naročito 1840. Od tada se porez
nije prikupljao. Kovaljevski kaže kako je vladika „založio dragocjenosti date njemu i
njegovim prethodnicima i podijelio je pare narodu“.55 Međutim, ubrzo je stigla ruska pomoć
i izbjegnuta je opšta glad.
NJEGOŠ KAO VELIKI PJESNIK
Osim što je u eseju o vladici Petru II Kovaljevski dao njegov portret kao vladara, pokušao
je da ga predstavi i kao pjesnika. Ističući njegov veliki talenat, on kaže da su njegova
najbolja djela nastala kada se oslobodio podraživanja i uticaja drugih pjesnika i pročitane
literature, tada je do izražaja dolazila njegova originalnost, koja je bila cijenjena u
slovenskom svijetu.
Vrlo su zanimljivi osvrti i opaske Kovaljevskog na Njegoševa djela Luča mikrokozma
(1846), zatim Pustinjak cetinjski, Lijek jarosti turske, u kojima on primjećuje uticaj Miltona,
podražavanje ruskih pjesnika Puškina i Deržavina pod čijim se uticajem, između ostalih,
vladika formirao kao pjesnik.
Kovaljevski zna da je Njegoševa drama Lažni car Šćepan Mali objavljena u Trstu.56 Po
njemu je to vladičino djelo „karakteristično po snazi stiha“. Njime se crnogorski gospodar
potvrdio kao „značajan pjesnik i umjetnik“. Jegoru Petroviču je poznato da je njegov prijatelj
54d Isto, 148.
55 Isto, 149.
56 isto, 149.
83

Petar II volio istoriju i da mu je sadržaj drame zato bio vrlo blizak i konstatuje da je u narodu
crnogorskom predanje o „lažnom caru“ bilo još živo dok je on posjećivao Crnu Goru. Pored
toga navodi da se podaci o ovoj zagonetnoj ličnosti iz crnogorske druge polovine 18. vijeka
čuvaju u arhivima Venecije.
Kovaljevski ruskom čitaocu saopštava da se Šćepan Mali u Crnoj Gori pojavio „pod lažnim
imenom ruskog cara Petra III“, koji je ubijen.57 Koristeći se kultom Rusije i privrženošću
carskom dvoru, on smatra da je Šćepan Mali obmanuo Crnogorce koji su ga kao „ruskog
cara“ primili „za narodnog vladara“, u vremenu kada su Crnu Goru vrebale brojne opasnosti
spolja i unutrašnja razjedinjenost iznutra. Međutim, kada je ta vijest došla do ruske vlade i
carice Katarine II proizvela je neprijatnosti u odnosima Crne Gore i Rusije. Da provjeri o
čemu se, u stvari, radi u Crnu Goru je stigao knez Dolgorukov. Ali zagonetka ličnosti
Šćepana Malog nije riješena, i pored nekoliko pokušaja da se odgonetne, ona i u istorijskoj
nauci i dalje ostaje nerasvijetljena.
Kovaljevski hvali Njegoševe pjesme koje su napisane na narodne teme i slave podvige i
herojska djela Crnogoraca. One su tako ušle u narod kao da su kolektivno djelo. No vladika
je sakupljao i narodne pjesme od domaćih pjevača, dok je neke i sam uobličavao i dao im
pečat svoga genija. Taj zbornik epskih junačkih pjesama je štampan u Beogradu 1846.
godine pod nazivom Ogledalo srpsko, mada u jednoj zabilješci Vuka Karadžića stoji da je
njegov izvorni naslov bio „Ogledalo crnogorsko“.
Jegor Petrovič ističe da su kod Njegoša „bila jako razvijena poetska osjećanja“ i da ga je to
pratilo „u svim značajnijim poslovima u životu. Ustanovio je Medalju za hrabrost, sa likom
Miloša Obilića, želeći da nagradi junačke podvige svojih Crnogoraca.57a
Jegor Petrovič, nesporno jedan od prvih Njegoševih biografa, kaže da je život toga
„neobičnog čovjeka“ bio ispunjen velikim poetskim dometima, ali da je njegov kraj bio
neobičan, za Crnogorce bolan i tragičan.
IZMEĐU SMRTI I BESMRTNOSTI
Mada se više godina liječio, prvo u Kotoru pa u Beču i Italiji, on je svojim moćnim instinktom
osjetio da mu se bliži kraj života.
Zato je, piše Kovaljevski, slično postupku njegovog prethodnika svetopočivšeg vladike
Petra I, sazvao na Cetinje narod. Pošto je bio vrlo oslabio, prešao je iz kreveta u fotelju,
koja je bila specijalno napravljena za njega da bi ga Crnogorci ponijeli u Kotor do ljekara i
na dalje liječenje.
Vrlo su zanimljive činjenice koje Kovaljevski navodi u vezi sa vladičinom „potonjom urom“ i
smrću. Vladika se prvo pričestio „da bi se približio Svetoj Tajni, zatim je nastavio da
podučava oko njega okupljene Crnogorce i opraštao se sa njima. Ridanje tih ljudi, koje
nijesu uznemiravale nikakve opasnosti, ni smrt u bitkama, istrgle su suze i vladici, ali je
57 Petar III Fjodorovič (1762-1762, vladao od 1761), ruski car, sin Ane ćerke Petra Velikog, a muž Katarine II, svrgnut s
prijestola i uskoro ubijen.
57a Isto, 150.
84

TEMATSKI BR OJ
ubrzo došao k sebi i zamolio ih da ne plaču, nego da se mole, jer je nastojao za njega
tajanstveni trenutak… Zavjetovao ih je da ga sahrane na vrhu Lovćena, otkuda se vidi sva
njemu draga Crna Gora, odakle se vidi more, slično po dubini njegovoj poeziji, puno
uzbuđenja i tajni, a u vedrim danima vide se obale Italije, gdje je on proveo mnogo srećnih
dana. Iza toga je rekao da mu poprave krevet, sam se podigao iz fotelje i iznenada se
spustio u postelju pokošen kao kolos…
Vladika je umro 19. oktobra u 10 sati prije podne, 1851. godine, u 38. godini života“.58
Razmišljajući o vladici i njegovoj snazi i stasu, moćnom duhu i genetici, Kovaljevskom je
bio neshvatljiv tako rani kraj mladića koga je upoznao prije deceniju i po i s kojim se družio
i razgovarao. On nije mogao da pojmi tako rani kraj čovjeka punog snage i života, atletski
građenog „i koji nije znao za bolest“.
Kovaljevski navodi da su neki smatrali da je uzrok vladičine smrti lagano trovanje.58a Istina,
takvih pokušaja likvidacije crnogorskog gospodara bilo je više, uglavnom s turske strane,
naročito iz Skadra. U Crnu Goru su, znao je to Kovaljevski, često slate potkupljene ubice
da vladiku pošto-poto liše života. On međutim, pošto je vladiku upoznao kao mladića sa 25
godina nalazi razlog vladičine bolesti i prerane smrti u drugačijim okolnostima.
Po njemu, „jedanput godinu ili dvije prije smrti vladika je jurio na konju, a bio je odličan jahač
i strijelac, i odjedanput u punom galopu – pao je zajedno s konjem. Tada je osjetio bol u
grudima, koji je poslije izvjesnog liječenja prestao“.59 Navodeći moguće uzroke vladičine
prerane smrti, on iznosi i mišljenje nekih Crnogoraca iz vladičine okoline da se crnogorski
gospodar prehladio. Zatim dodaje da se dvije godine vladičin „snažni organizam borio sa
tuberkulozom, koja je svakim danom slamala i razarala njegovu mladost“.59a Sve ove
informacije Jegor Petrovič je mogao čuti prilikom dolazaka nakon vladičine smrti.
Ali „od toga su u grobu ključevi“, kako bi rekao sam Njegoš.
Kovaljevski žali što mu nije bilo suđeno da vidi vladiku u posljednjim danima života, da uz
njega bude kao stari prijatelj. Ali, svjedoci Njegoševe „potonje ure“ pričali su Jegoru
Petroviču da su vladičine muke u posljednjim danima bile neizdržive.
Očevici su mu govorili: „Nije mogao ni da legne ni da ustane, stalno je sjedio sa spuštenom
glavom, koju je povremeno trebalo pridržavati, jer je padala poput otežalog i zrelog ploda.
Ali je sjedio mirno, izdržavajući bolove, a povremeno se znao osmijehnuti prema onima koji
su patili zbog njegovog stradanja“.59b
Kovaljevski svoje čitaoce informiše da se crnogorski vladika liječio u Beču, u Italiji, u
Veneciji, međutim, pošto je shvatio da nema lijeka, da je svekoliko liječenje uzaludno, da
ništa ne pomaže, kao veliki duh „svjesno je prihvatio sudbinu i odlučio da umre u voljenoj
mu Crnoj Gori što je možda ubrzalo njegovu smrt“.60
Francuski filozof Mišal de Montenj kaže: „Živjeti znači navikavati se na smrt“.
58 Isto, 151.
58a Isto.
59 Isto, str. 151.
59a Isto.
59b Isto.
60 Isto, 151-152.
85

Njegoša smrt nije iznenadila. To svjedoče i njegov testament, napisan u Prčanju 20. maja
1850. kao i zavjetne riječi onih koji su bili pored njega u njegovim potonjim časovima.61
Pored sopstvene bolesti, vladiku Petra Drugog pratile su narodne nevolje i lične tragedije,
porodične: „Nedugo uoči bolesti, izgubio je sinovca, Petrovog (Perovog) sina, dječaka do
šest ili sedam godina, kojega je držao kod sebe i volio ga samo kako se voli sin“.61a Vladika
je u njemu vidio svoga nasljednika. Smrt sinovca Pavla vladika je vrlo bolno podnio.
Kovaljevski napominje da su vladičini posmrtni ostaci dugo ostali na Cetinju i navodi i
razloge za to. Užasno obilne i neprestane kiše onemogućavale su da se sanduk sa
posmrtnim ostacima dopremi do vrha Lovćena, „gdje je pokojni Petar ranije sagradio za
sebe posmrtno stanište u nevelikoj kapeli, koju je uz izuzetne napore izgradio na toj
nepristupačnoj visini“. On naglašava da su se izvršioci Njegoševe posljednje želje da bude
sahranjen na Lovćenu, uz sve ostalo, plašili, ne bez razloga, da bi Turci, koji su mu bili kivni
cijelog života, mogli noću da se prikradu i odsijeku i odnesu vladičinu glavu, što bi za Crnu
Goru bilo ne samo velika tragedija nego i sramota. Ubrzo po vladičinoj smrti je pao i snijeg
i zavijao Lovćen tako da je sve do proljeća pristup njegovoj Kapelici bio nemoguć.
Kad je knjaz Danilo došao na crnogorski prijesto dočekali su ga veliki problemi i spoljašnje
opasnosti, naročito od strane Otomanske carevine koja je spremala Omer-pašu Latasa da
napadne i potčini Crnu Goru. Nastala su teška vremena. Novi crnogorski gospodar je
morao da pođe iz zemlje i traži zaštitu velikih sila za crnogorsku nezavisnost i opstanak. Ni
po završetku borbi sa Turcima nije se, ističe Kovaljevski, mogla ispuniti vladičina potonja
volja. Lovćen je opet bio zavijan snijegom i velikim smetovima.
Želja pokojnog vladike, njegovih prijatelja a među njima i Jegora Petroviča Kovaljevskog,
bila je ispunjena tek 1855. Kovaljevski je zapisao: „U Kapeli su bila napravljena mjesta za
dva groba“. Nije jasno ni dan danas za koga je Njegoš bio predvidio to drugo mjesto!?
Po Kovaljevskom Petar II Petrović Njegoš spada u najznamenitije Crnogorce, najveće
ličnosti njene ukupne istorije, mada se njegovo državničko djelo i bliskost sa narodnim
bićem ne može mjeriti sa Ivanom Crnojevićem, vladikom Danilom i Petrom I. „Ali je
pokojnom vladici, konstatuje ruski diplomata, pao udio sudbine ako ne tako blistave, a ono
ne manje teške“.61b
Autor ovoga teksta o Njegošu ističe posebne njegove zasluge za zemlju kojom je vladao
dvije decenije: „On je ukrotio, umirio svoju zemlju, uveo u njoj red i poredak, građanske
odnose, ostavio je u njoj poslije sebe ako ništa drugo a ono makar naznake blagostanja i
zadovoljstva. A za dostizanje tih ciljeva trebalo se boriti ne s manje snage i ne s manje
heroizma nego što su to pokazali njegovi slavni preci“.61c
61 Marijan Miljić, Njegoševa smrt i (ne)autentičnost jednog teksta, Glasnik Narodne biblioteke „R. Ljumović“, III/1996, br.
4/5, 107-117.
61a J. Kovaljevski, nav. djelo, 152.
61b Isto, 152-153.
61c Isto.
86

TEMATSKI BR OJ
KOVALJEVSKI – SVJEDOK, PRIJATELJ, SAPATNIK
Mladi ruski inženjer i oficir, kasnije krupna ličnost ruske diplomatije, naučnik, istraživač i
poznati pisac, prijatelj Crne Gore i njenog gospodara, skoro vršnjaka, dobro je upoznao
Petra II Petrovića Njegoša, pronicao u njegov duh i dušu, pisao i razmišljao o njemu s
najvećim pijetetom. On ubjedljivo tvrdi: „Vladika je lično bio hrabar“. 61d Da dodamo: Hrabar
u svemu, samouvjeren i odlučan.
Primjer za vladičinu ličnu hrabrost Kovaljevski navodi iz njegove rane mladosti „kada je
pritekao u pomoć Vukotiću, kojega Turci samo što nijesu zarobili, a to je bilo u vrijeme kada
su 1844. Crnogorci jurišali da povrate osvojeno ostrvo Lesendro. Sam vladika nije koristio
zaklon, već se bio izložio neprijateljskim kuršumima. Umalo nije poginuo. Spasio ga je
jedan Crnogorac koji je prišao da mu poljubi ruku. Zrno je pogodilo tog nesrećnika koji je
vladici slučajno spasio život. Iako su svi iz njegove pratnje jurnuli da vide što je sa vladikom,
on je i dalje bio miran i spokojan. Vojnicima je mirnim glasom zapovijedio da se vrate na
svoj borbeni položaj. On nije srljao u sukobe i rat. Shvatio je da diplomatija može da dâ
bolje rezultate od rata, pa je uvijek nastojao „da se sukobi završe pregovorima i ugovorima
o miru“.
U ocjeni njegove ukupne vladavine, u tekstu pisanom dugo godina poslije njihovog jedinog
četvoromjesečnog poznanstva i prijateljstva, a nakon vladičine prerane smrti, ruski
diplomata je vrlo objektivan.
On smatra da je Petar II ostavio iza sebe „red i poredak“ u zemlji, što je bilo dobro za razvoj
Crne Gore ali je, s druge strane, bilo na svoj način loše za položaj Crne Gore, kako na
međunarodnom tako i na unutrašnjem planu. Crna Gora je pod njegovom upravom ostala
u istim ranijim granicama, čak i nešto smanjena. S druge strane, u stanju stalne ratne
opasnosti iz okruženja, „Crnogorci su se u njegovo vrijeme odvikli od borbi.” „U
međuvremenu neki Crnogorci su stekli privatnu imovinu, što ih je vezivalo za kuću i
porodicu, dok ranije, misli ruski diplomata, „Crnogorac nije imao što da izgubi: sve
bogatstvo bilo je na njemu. Zato nije morao da žuri kući. Od porodice se davno odvikao, a
svojine nije imao“.61e Smatram da je ovo viđenje Kovaljevskog dosta površno i donekle
romantičarsko.
Takođe, on daje jednu zanimljivu opasku o mentalnosti Crnogoraca krajem prve polovine
19. vijeka kada je Petar Drugi uveo plate za činovnike koji su činili zametak crnogorske
državne administracije. Kovaljevski konstatuje: „Kada je saznao cijenu novca, Crnogorac je
govorio: neka idu naprijed oni što dobijaju platu, tj. perjanici“.61ž Odličan poznavalac duha
Crne Gore i karaktera Crnogoraca u prošlosti primjećuje da se tako ranije nije razmišljalo,
„već je na neprijatelja išao prvi onaj koji bi prvi stigao na mjesto okršaja, a na to mjesto je
hitao svaki.“61i
61d Isto, 153.

61e Isto.
61ž Isto.
61i Isto.
87

Ipak Kovaljevski u svome tekstu o vladici Petru II, s relativno dovoljne vremenske distance,
nakon smrti crnogorskog gospodara, proglašenje njegovog nasljednika Danila za knjaza, a
Crne Gore za knjaževinu, u novom evropskom poretku i nešto izmjenjenim prilikama,
analizirajući vladavinu ranijeg gospodara, primijetio, vrlo objektivno i kritički, sljedeće:
„Pokojni vladika Petar II ostavio je Crnu Goru ojačanu iznutra, a spolja obezbijeđenu
djelimično ugovorima sa susjednim pašama a dijelom i izgradnjom manjih graničnih utvrda,
a što je najvažnije bilo jeste to da je obezbijedio izradu municije i izgradio barutane“.67j On
podsjeća da su u sukobu s Turcima, gledajući svoje interese i odnose sa Otomanskom
carevinom, pogranične zemlje zabranjivale Crnogorcima uvoz baruta, što ih je stavljalo u
vrlo tešku ponekad beznadežnu situaciju.
Osim što je teritorijalno bila mala, Crna Gora je zadugo bila i ekonomski vrlo siromašna, ili
kako Jegor Petrovič veli da je „vječito oskudijevala“.61k
Vladika Petar II je Crnu Goru iskreno volio, ali njegov ruski prijatelj, autor teksta o njemu,
veli: „On – pjesnik u duši, nije mogao maštati o vojničkoj slavi svoga naroda, ali obazriv i
razborit, nije se upuštao u slučajnosti i tražio je pogodnije prilike“. Možda ni Kovaljevski ni
Njegoš nijesu shvatali prilike u Evropi 1848. godine i šta nosi ta revolucija. Zato autor ovoga
teksta ima razumijevanja za, čini nam se, Njegoševu pogrešnu procjenu i nedovoljnu
državničku dalekovidost u vezi sa tim događajima kako na širem evropskom planu tako i u
neposrednom okruženju. Kovaljevski piše: „Godine 1848. kada je već bio postigao svoj
duhovni uticaj na pravoslavne slovenske narode, posebno na primorce u Boki Kotorskoj, on
je izdao proklamaciju, u kojoj je ubjeđivao austrijske podanike da ne nasjedaju na lukave
riječi rušitelja reda i poretka nego da se čvrsto drže zakonite vlasti“. Vladika je čak prijetio
primorcima da će intervenisati vojno i kazniti ako ne podrže bana Jelačića, koji je gušio
revoluciju u Beču.
Jegor Petrovič Kovaljevski je ostavio zanimljiva svjedočanstva o crnogorskom vladici Petru
II, iz ličnog poznanstva i na osnovu kazivanja prilikom njegovih dolazaka u vrijeme knjaza
Danila.
Za vladiku se govorilo kako se u posljednjim godinama izmijenio na gore, čak da je postao
tvrdica. Kovaljevski posredno veli da su takvu priču širili o Njegošu njegovi politički
protivnici. On ne želi da hvali vladiku, već nastoji da njegovo kazivanje bude objektivno.
Poznavao je vladiku koji je bio osjetljiv na narodne nevolje, oskudicu i lične nesreće, pa
dodaje „da je vladika davao i posljednju košulju siromahu“. Zato ne vjeruje da je njegov
prijatelj za 15 godina mogao da se tako drastično promijeni, ostavljajući mogućnost da je
njegova duga i teška bolest morala svakako uticati na njegov karakter, ali on i u to sumnja.
Na kraju J. P. Kovaljevski ističe: „Svako ko ga je znao bio je očaran njime. To potvrđuju i
engleski i drugi putopisci koji su imali priliku i sreću da se sa Njegošem sretnu, upoznaju i
razgovaraju.
Vladika je od brojne svoje vladajuće porodice za svoga nasljednika u mitropoliji i državnoj
67j Isto, 153-154.

61k Isto, 154.
88

TEMATSKI BR OJ
vlasti odredio Danila Stankova Petrovića, unuka Stijepova, po Njegoševom Testamentu i

volji naroda, iako je bilo nekih otpora i intriga.
Po odluci Senata i želji većine naroda Danilo Stankov je izabran za knjaza, a Crna Gora
proglašena za Knjaževinu. To su podržali i pokroviteljica Crne Gore Rusija, njena vlada i
imperator. Međutim, s turske strane „Crnoj Gori se pripremala užasna prijetnja“. Otomansko
carstvo nije moglo da podnese i prihvati crnogorsku samostečenost, iako je ona faktički
postojala i znatno ranije.
Da Crnu Goru uništi i potčini je sasvim otomanskoj vlasti, uz licemjerno obećanje
sizerenstva, Otomanska porta i sultan poslali su povjerljivu i dokazanu ličnost - zloglasnog,
okrutnog, lukavog i podlog Omer-pašu Latasa (poislamljenog Srbina iz Like), jednog od
najistaknutijih generala Otomanske imperije…
On je samo tri godine stariji od Jegora Petroviča Kovaljevskog. U dva Omer-pašina pohoda
Kovaljevski je kao ruski izaslanik i diplomata, posredovao da se zaustavi turska ofanziva na
Crnu Goru i Cetinje. Velike sile, Rusija i Austrija, spasile su Crnu Goru od tragičnog sloma.
Uloga Kovaljevskog je u tome izuzetno velika i značajna.
I Crna Gora i vladika Petar II i knjaz Danilo su imali malo tako odanih, iskrenih i značajnih
prijatelja kao što je bio Jegor Petrovič Kovaljevski.
KOVALJEVSKI I CRNA GORA
Iako J. P. Kovaljevski nikada više nije došao u Crnu Goru nije je ni zaboravljao.62 Svesrdno
se zalagao za stalnu rusku finansijsku pomoć ovoj ekonomski nejakoj zemlji, koja je tako
snažno ušla u njegov život, ali i za crnogorske interese uopšte i, u okviru istočnog, za
konačno rješenje crnogorskog pitanja.
Mada u Crnoj Gori nije proveo ni godinu dana, on je ipak učinio zaista puno za crnogorsko
društvo i državu, ali i za crnogorsku nauku i kulturu.
Osobitu važnost i značaj ima njegovo djelo: “Crna Gora i slovenske zemlje”. Ono je, kao
memoarski spis, nastalo iz bilježaka, usputnih i publicističkih tekstova, višestruko vrijedno.
Prije svega kao autentično svjedočenje o događajima u kojima je bio aktivni učesnik, o
ljudima s kojima se susrijetao, o političkim prilikama u užem i širem kontekstu, o predjelima
i njihovim ljepotama, o spomenicima kulture, crkvama i manastirima, životu i običajima
Crnogoraca, njihovom karakteru, vrlinama i, ponekad, o manama. Osobito su dragocjeni
podaci Jegora Petroviča o Njegošu prilikom njegovog prvog boravka u Crnoj Gori, ali i oni
kasniji neposredno po vladičinoj smrti. Kovaljevski je među prvima dao ocjenu glavnih
Njegoševih djela.
Pavel Apolonovič Rovinski, izuzetan poznavalac Crne Gore, ali i literature o Crnoj Gori, u
bibliografskim zabilješkama s posebnom pažnjom je notirao ovo djelo Jegora Petroviča
Kovaljevskog. O samom autoru Rovinski je zapisao: “J. P. Kovaljevski je dobar posmatrač
62 Kov aljevsk i se i dalje živo interesovao za Crnu Goru. O tome svjedoč e njegov e „Zapisk e“ jedna upućena K. V.
Neseljrodeu: iz 1856. i ona o Istočnom pitanju iz 1861-1862. godine. (Crnogorsk o-ruski odnos i 1711-1 918…, str. 356-
357 i 358-373).
89

i još bolji vladalac perom: njegove slike prirode i scene iz života mogu imati grešaka u
detaljima, ali su u cjelini realne i majstorski skicirane krupnim oštrim potezima. On odlično
obuhvata ljudske karaktere i prožima dubokim simpatijama prema dobrim ljudima; zato kod
njega nalazimo najbolju karakteristiku vladike Petra II. Naročito su interesantni opisi
istorijskih događaja, u kojima je imao prilike da bude učesnik i posmatrač istovremeno.”63
Nesporno, Crna Gora u uspomenama i zabilješkama J. P. Kovaljevskog zauzima posebno
mjesto kao zemlja kojoj je sloboda iznad svega, a odanost Rusiji postala zavjet i kult. Ali,
na žalost, često se događalo da je “Bog visoko a Rusija daleko”, kada je Crna Gora ostajala
sama sa svojim narodom i gospodarom. I Kovaljevski zapaža da je Rusija često pri
sklapanju mirovnih ugovora, koji su krojile Velike sile, zaboravljala Crnu Goru i znala da se
ogluši o njene vitalne interese.
Međutim, ništa nije moglo, ni prije ni kasnije, u nekoliko stoljeća, pokidati, uprkos svemu,
istorijske veze između Rusije i Crne Gore, između crnogorskog i ruskog naroda, iako je ta
ljubav ponekad nosila i velika stradanja.
63 P. A. Rovinski, Crna Gora u svojoj prošlosti i sadašnjosti, tom IV, knj. 1: Bibliografija, Cetinje 1991, str. 101.
90

TEMATSKI BR OJ
Adnan Čirgić
DOPRINOS DANILA VUŠOVIĆA NJEGOŠOLOGIJI
kratak osvrt na život i njegošološki rad

jednoga od prvih crnogorskih školovanih filologa,
Danila Vušovića (1900–1939)
D anilo Vušović prvi je crnogorski školovani dijalektolog, kojim je ujedno i otpočela era
izučavanja crnogorskih govora.1 No osnovno polje njegova bavljenja jeste
njegošologija, o čemu će u ovome radu biti riječ.
Danilo Vušović najstarije je dijete Vidaka Vušovića, jednoga od rijetkih crnogorskih učitelja
koji su tada školovani izvan Crne Gore te kasnijega sudije (u Podgorici, Peći i Nikšiću), i
Zorke, kćeri popa Stevana Bulajića. Rođen je 13. decembra 1900. godine u selu Bršno, kraj
Nikšića,2 u viteškoj porodici Krsta Mujova Vušovića, koji je ostao poznat ne samo po tome
što je sedam puta ranjavan u crnogorskim bojevima za oslobođenje, već i po tome što je u
njegovoj kući počela s radom prva osnovna škola u Bršnu sedamdesetih godina XIX
vijeka.3 Odrastavši u takvim uslovima, Danilo Vušović imao je solidne uslove da usavršava
svoje obrazovanje. Osnovnu je školu završio u Ozrinićima, gimnaziju je započeo u Peći, a
nastavio u Valjevu i Nikšiću, đe je kao odličan đak, oslobođen polaganja usmenih ispita,
maturirao 1922. godine. Iste je godine upisao Filozofski fakultet u Beogradu
(Srpskohrvatski jezik i književnost), đe je diplomirao 1926. i postavljen za „suplenta“
(pomoćnog nastavnika) u beogradskoj Muškoj učiteljskoj školi, odakle je 1928. godine
prešao u Prvu, a zatim u Drugu mušku gimnaziju u Beogradu. Na njegovo filološko
usavršavanje nije uticala samo porodica iz koje je potekao. Vušović je imao sreću da bude
jedan od prvih značajnijih učenika vodećega srpskog jezikoslovca Aleksandra Belića, koji
1 Viđeti: Adnan Čirgić, „Doprinos Danila Vušovića montenegristici“, Lingua Montenegrina, b r. 3, Institut za
crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2009, 487–496.
2 Nikola Racković, Prilozi za leksikon crnogorske kulture, Centralna narodna biblioteka SR Crne Gore „Đurđe
Crnojević“, Cetinje, 1987, str. 221.; R(adomir). A(leksić)., „ Dr Dan ilo Vušović“, u knjizi: Draginja Vušović, Suze
bratskog bola, Nikšić, 2000, 33.
3 Draginja Vušović, nav. djelo, 2000, 21.
91

je u njemu kao studentu prepoznao lingvistički talenat. O tome svjedoči monografija Dialekt
Istočne Hercegovine Danila Vušovića,4 nastala još za studentskih dana, koja je nagrađena
prvom nagradom „Arh. Nićifora Dučića“ 1926. godine.
Vušovićevo napredovanje u nauci ugroziće teška bolest
koja ga počinje pratiti još od pripreme doktorskoga ispita,
za koji je odabrao analizu Njegoševa jezika. „Ovaj rad bio
je i koban po njegovo zdravlje, – još u toku ovog rada on
se razboleo, tako da je doktorat polagao već kao
bolestan, a njegova promocija morala se odlagati duže
vremena. Docnije, njegova služba – više puta je
prekidana bolešću.“5 Umro je u 39. godini (2. maja 1939)
u svome zavičaju, Gornjem Polju kraj Nikšića. Time je
otpočela i golgota njegove porodice: njegovo šestoro
braće i dvije sestre započeli su svoje stradanje, od
hapšenja zbog izazivanja antirežimskih pobuna protiv
kralja Aleksandra, preko ratnih bojišta po nekadašnjoj
Jugoslaviji do gasnih komora i krematorijuma u
Njemačkoj i Gologa otoka. O ugledu Danila Vušovića u
Danilo Vušović, zavičaju slikovito govori ovaj citat: „Njegovu preranu
prvi crno gorski dijalektolog smrt čitav kraj je doživio kao ličnu tragediju. Zbog toga je
na dan njegove sahrane svako u Gornjem Polju ostavio poljoprivredne radove i, kao u
staroj Grčkoj, priključio se opštenarodnoj žalosti. Tako narod žali samo izuzetne ljude“.6
Iako je, kao Belićev učenik, Danilo Vušović radio u okviru ondašnje tzv. serbokroatistike,
glavni njegovi radovi pripadaju upravo oblasti montenegristike. Naravno, jasno je da s
obzirom na bolest i preranu smrt on nije mogao doseći potpunu naučnu zrelost, ali i to što
je napisao čini ga značajnim imenom u montenegristici. U bibliografiji Danila Vušovića koju
je izradio Drago Ćupić nalazi se 59 jedinica.7 Ćupić je posebno izdvojio prvih 35 naslova, a
ostale je svrstao u kategoriju Sitniji radovi. Pored navedene dijalektološke monografije,
kojom započinje sistematsko izučavanje crnogorskih govora, Vušović se ostvario i u
njegošologiji. Bavio se (uzgred) i nekim standardnojezičkim pitanjima, koja nijesu predmet
ovoga priloga. Bio je i jedan od saradnika časopisa Naš jezik, o kojemu je gotovo tri godine
vodio glavnu brigu.8
U oblasti njegošologije ističe se Vušovićev doktorski rad Prilozi proučavanju Njegoševa
jezika, koji je odbranio 1929. godine pred Ispitnim odborom sastavljenim od renomiranih
filologa: P. Popovića, A. Belića, St. Kuljbakina i H. Barića. 9 „Njegoša je Vušović sa
4 Srpski dijalektološki zbornik, knj. III, Srpska kraljevska akademija, Beograd-Zemun, 1927.
5 R. A., n. d. 32.
6 Gojko M. Kilibarda, O porodičnom gnijezdu znamenite braće Vušović, u knjizi: Draginja Vušović, n. d. 22.
7 Dani lo V ušović, O Nje goševom j eziku, Pri redi o Dra go Ćup ić, Oktoih, Podg orica, 2 004, str. 269 274. 8
R. A ., n. d. 32 .
9 Danilo V. Vušović, „Prilozi proučavanju Njegoševa jezika“, Južnoslovenski filolog, knj. IX, Beograd, 1930.
92

TEMATSKI BR OJ
pobožnošću voleo. On je priredio dva izdanja celokupnih dela Njegoševih, koja su od

stručne kritike (JF, XV) pohvalno ocenjena“.10 Zahvaljujući Dragu Ćupiću, Vušovićevi radovi
iz njegošologije objedinjeni su u knjizi O Njegoševom jeziku (2000). Tu je Ćupić iz
rukopisne zaostavštine Danila Vušovića objelodanio i njegov Komentar Gorskom vijencu
(str. 177–215), za koji pretpostavlja da je Vušović „računao na to da će jednoga dana u
svojoj redakciji izdati Njegoševa djela, ili makar Gorski vijenac, i to je učinio izdajući
cjelokupna Njegoševa djela 1935. godine gdje u Gorskom vijencu ima dosta elemenata
preuzetih iz ovoga komentara, a objavljivanje posebno komentara, mimo djela ili Gorskog
vijenca, s pravom nije smatrao funkcionalnim“. 11
Prije nego što ukažemo na značaj najvažnije Vušovićeve studije u njegošologiji, već
pominjane doktorske disertacije, osvrnimo se na njegov rad Nekoliko mesta u Gorskom
vijencu,12 koji predstavlja ispravke nekih tumačenja poznatoga hrvatskog njegošologa
Milana Rešetara (u njegovu 9. izdanju). Nije taj Vušovićev tekst morao biti izazvan samo
željom da uzvrati Rešetaru za kritiku Dialekta Istočne Hercegovine,13 niti da se pridruži
polemici između svojega učitelja Belića i Rešetara,14 već i istinskom namjerom da ispravi
Rešetarova pogrešna tumačenja pojedinih stihova Gorskoga vijenca. A u tome je Vušović
kao talentovani i obrazovani jezikoslovac i filolog kojemu je Njegošev, odnosno crnogorski
jezik, bio maternji morao biti nadmoćniji u odnosu na dotadašnje njegošologe, uključujući i
Rešetara. Većina je njegovih ispravki i primjedaba osnovana, mada ima i slučajeva đe je
neopravdano kritikovao Rešetara. U toj polemici (uslovno rečeno) došao je do izražaja i Vušović-
filolog i Vušović-rodoljub. Iako je kao predstavnik Belićeve škole svoje radove pisao srpskim
(ekavskim) jezikom, on je, kao govornik crnogorskoga jezika i čovjek koji je odrastao uz
crnogorske običaje, lakše mogao dokučiti stvarno značenje Njegoševih stihova, pa tako i ukazati
na pogreške u Rešetarovu tumačenju. To se lijepo vidi npr. u njegovoj reviziji Rešetarova
tumačenja stihova Ka o marču kad udri vještica ili Na vratila o marču jašemo, đe umjesto
Rešetarova povođenja za tumačenjem Vuka Karadžića marač = mart15, Danilo Vušović ispravno
zaključuje da je „u Crnoj Gori (pa tako i u Gorskom vijencu) marač samo prvi dan marta meseca,
i uoči toga dana veštice vode kolo po gumnima i raskršćima i jašu na vratilima“ (str. 219). S druge
strane, čini se da su ponekad rodoljublje i činjenica da je Njegoša „sa pobožnošću voleo“
10 R. A., n. d., 33.

11 Drago Ćupić, Na učno djelo Danila Vušovića, u knjizi: Danilo Vušović, O Njegoševom jeziku, Priredio Drago
Ćupić, Oktoih, Podgorica, 2004, 20.
12 Danilo Vušović, Nekoliko mesta u Gorskom vijencu, Misao, knj. 29, sv. 217–224, Beograd, 1929, 76–80.
(Prema navodu Draga Ćupića u pomenutoj knjizi, str. 216–224, odakle je i citiran ovaj rad).
13 Milan Rešetar, Srpski dijalektološki zbornik, knj. III, Južnoslovenski filolog, knj. VI, Beograd, 1926–1927,
252–260
14 Polemiku je započeo Rešetar 1907. u monografiji o štokavskome narječju (kritikujući Belićevu podjelu
dijalekata). Viđeti: Pavle Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskoga jezika. Uvod i štokavsko narečje, Matica srpska,
Novi Sad, 1956, 38–39.
15 Vuk Stef. Karadžić, Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, IV državno izdanje, Beograd
1935, 357: „Marač, rča, m. (u prim.) vide Mart: Od po Marča i pas u hlad bježi; Kad Veljača ne daždi, Marač
dobra ne misli.“
93

mladome Vušoviću bili smetnja da ispravno protumači najvećega crnogorskog poetu. Tačnije, čini
se da je sredinu iz koje je potekao uveliko idealizirao, pa kao da joj nije htio priznati neke
očigledne nedostatke. Očito je to u njegovoj ispravci sasvim tačnoga Rešetarova tumačenja
1963. stiha (u tužbalici sestre Batrićeve): Glavari se skamenili / kam im u dom! Vušović
ističe: „G. Rešetar sintagmu kam im u dom pogrešno tumači: skamenio im se, ispraznio im
se dom, tj. nestalo u njemu muške glave. Međutim, ovaj izraz ovde nipošto ne označava
tako strašnu kletvu, niti Batrićeva sestra želi ovde ma kakvu božju kaznu za glavare, a
najmanje istragu njihovih domova. Tu imamo u stvari, samo jedan običan prekor glavarima
u značenju: strašljivci, kukavice i sl.“ (str. 221). Vušović-rodoljub ustuknuo je ovđe pred
Vušovićem-filologom jer je Rešetarovo (ispravno) tumačenje navedenoga Njegoševa stiha
narušavalo njegovu sliku idealne Crnogorke. Kasnija će tumačenja Gorskoga vijenca, pa i
ona poznatoga njegošologa Nikole Banaševića, opovrgnuti to njegovo tumačenje i potvrditi
ispravnost objašnjenja Milana Rešetara.16
Doktorska disertacija Danila Vušovića Prilozi proučavanju Njegoševa jezika predstavljala je
ozbiljan pomak u ondašnjoj njegošologiji. I pored teške bolesti koja ga je tokom njezine
izrade pratila, uspio je da izdvoji i objasni oko 340 „glavnijih osobina Njegoševa jezika“17 na
osnovu kojih se vidi da Njegoš piše crnogorskim jezikom. Njegova je monografija o
Njegoševu jeziku (neko vrijeme i jedina te vrste) postala nezaobilazna literatura svim
budućim njegošolozima. „Vušović uspješno tumači osobine Njegoševog jezika u odnosu na
njegovu narodnu osnovu, pa je ova monografija u velikoj mjeri kao gramatika Njegoševa
jezika data diferencijalno u odnosu na (...) epsku poeziju i u odnosu na narodne govore
pjesnikovog zavičaja, posebno Njeguša. Autor je dao pregled fonetskih, morfoloških i
sintaksičkih pojava u Njegoševom jeziku, i to dosta uspješno, ali za današnjeg čitaoca
nedovoljno iscrpno“.18 Iako mu bolest koja je pratila taj rad nije dozvolila potpunu iscrpnost,
ni osam decenija nakon objavljivanja ne mogu se opovrgnuti njegovi zaključci da su
„Njegoševa dela većinom pisana narodnim jezikom, i to onim dijalektom kakvim se govori
u Crnoj Gori. Najkarakterističnija su u tom pravcu, pored njegovih pesama ispevanih na
narodnu, njegova dva najbolja dela Gorski vijenac i Šćepan Mali. U tim delima obično uvek
nalazimo – i u fonetici i u morfologiji i u sintaksi – osobine crnogorskih dijalekata. Izvesni
tuđi elementi koje nalazimo u tim delima, poglavito turski i talijanski, obični su i u govorima
u Crnoj Gori“ (str. 25). Takav zaključak, kao i navođenje osobina koje su atipične za
ondašnji službeni jezik, jasno pokazuje da je Njegošev jezik crnogorski, te je Vušovićeva
interpretacija toga jezika umnogome naprednija od budućih proučavalaca koji su ga
16 P. P. Njegoš, Gorski vijenac, Kritičko izdanje s komentarom priredio Nikola Banašević, VII izdanje, Beograd
1993, 342: „Primedba D. Vušovića (Misao, XXIX, 1929, 79) – da ovaj refren ne označava tako strašnu kletvu,
niti Batrićeva sestra želi ovde ma kakvu božju kaznu za glavare, a najmanje istragu njihovih domova – nije u
potpunosti tačna, a ne može se primiti ni njegovo tvrđenje da taj izraz u stvari znači: strašljivci, kukavice i sl.
Zar se svugde nisu mogle čuti prave kletve koje izgovore žene, s izvesnom unutrašnjom rezervom, bez želje
da se one istinski ostvare? U st. 1999. vojvoda Janko prokleo je čak mrtvoga Batrića: Bog ga jaki i mrtva ubio.“
17 Danilo Vušović, „Prilozi proučavanju Njegoševa jezika“, u knjizi O Njegoševom jeziku, priredio Drago Ćupić,
Oktoih, Podgorica, 2004, 166.
18 Drago Ćupić, n. d.,18–19.
94

TEMATSKI BR OJ
mahom tretirali kao dijalektalni izraz ili tzv. crnogorski književnojezički izraz srpskog jezika.
Takođe, evidentno je da je Danilo Vušović crnogorske govore ispravno tretirao kao cjelinu,
pa se i u tom pogledu iskazao naprednijim u odnosu na dijalektologe koji su se tim
govorima bavili decenijama poslije njega (nerijetko negirajući i samu sintagmu crnogorski
govori).
Ovaj je rad samo kratak prilog povodom jubilarne dvjestagodišnjice Njegoševa rođenja,
odnosno osvrt na njegošološki rad jednoga prilično zapostavljenog crnogorskog filologa –
zaljubljenika u Njegoševo djelo. Bez namjere da ovom prilikom ulazimo u dublju analizu
djela Danila Vušovića, koji se ni u međuratnome periodu najgore torture crnogorskoga
nacionalnog bića nije čak libio da napiše i to kako „tamošnji seljaci“ za sebe kažu da
„crnogorski zbore“, moramo istaći da je u svome kratkom i bonom trajanju uspio da ostavi
djelo trajne vrijednosti.
95

96

TEMATSKI BR OJ
Boban Batrićević
KRATAK ESEJ
O PROBLEMIMA U INTERPRETACIJI NJEGOŠA
U oči obilježavanja jedinstvenog jubileja „Dvjesta godina od rođenja Petra II Petrovića

Njegoša“ podigla se velika prašina. Relativno mlada država, koja nastavlja tradiciju
svoje hiljadugodišnje državnosti, odlučila je da svom velikanu oda počast kakvu zaslužuje.
Ili bar to pokušava da uradi.
Petar II bio je veoma kompleksna ličnost, iz mnogo razloga teška za definisianje (a svako
definisanje ograničavalo bi značaj koji je vladika imao za Crnu Goru i južnoslovenski
prostor), pa i nakon dva vijeka od njegovog rođenja izaziva veliko interesovanje i pažnju
javnosti.
Sve javne ustanove i ličnosti žele da u godini jubileja ostave bar neki trag, kako ne bi bile
izuzete iz ovog velikog projekta. Međutim, trka u „veličanju“ Njegoševe ličnosti nosi
ogroman rizik. Medijski i naučni prostor ustupljen je svima redom, od naših rijetkih i
priznatih intelektualaca do onih koji bezuspješno pretenduju na taj status “kićenjem”
percepcije „našeg Miltona“, pripisujući mu razne sintagme i misli koje nikada nije napisao,
niti izgovorio. Na taj način Njegoš je istovremeno postao i velikosrbin i velikocrnogorac,
zločinac i svetac, ženskaroš i asketa, filosof i političar, nesposoban i genijalan. Puno se
nagađa, a malo istražuje. Svi “znaju” da je vladika Rade “imao sifilis”, a malo ko zna da je
ustanovio prve državne institucije u Crnoj Gori, Senat, Perjanike, Gvardiju... “Zna se” i da
je likvidirao svoje političke neprijatelje, ali se zaboravlja da je izvršio razgraničenje sa
Austrijom, čime je bukvalno izdejstvovao prvo međunarodno priznanje crnogorskih granica.
Tako je to u maloj, ali iznad svega podijeljenoj zemlji (da ne zvuči pregrubo), u kojoj je više
institucija i organizacija nego stanovnika, koja ima dvije crkve, dvije akademije nauka,
dvije...
97

Vladiku ni političari nijesu zaboravili, pa je tako jedan naš “znalac” u svom propagandnom
govoru u Mojkovcu 2012. godine istakao (parafraziram): Mi smo oni Njegoševi Crnogorci!
Da li to znači da su današnji građani Crne Gore još uvijek porobljeni od Turske, da su
vakumirani u vremenu romantizma, i da je svaki ubijeni musliman trofej koji predstavlja
stepenik bliže Nebu? Drugo tumačenje je gotovo nemoguće, jer ukoliko je ovaj politički
akter aludirao na naše „čojstvo i junaštvo“, onda se grdno prevario, jer je ono izumrlo, pa
nam stvara dodatni nacionalni kompleks.
Treba se osvrnuti i na nedavnu „kanonizaciju” ovog Petrovića. Duhovna organizacija sa
sjedištem na Cetinju, pokušala je da Petra II proglasi za sveca. Na svu sreću, to joj nije
pošlo za rukom, jer njena matica (promišljeno) nije dozvolila da to radi, sem na teritoriji koju
kontroliše „prijestonica“. Čitava priča oko kanonizacije doživjela je fijasko i obrise „kabare
atmosfere“ koja nikako ne dolikuje ozbiljnoj religijskoj instituciji.
S tim u vezi, dana 19. maja Njegoš je dobio svoje novo ime, ovaj put svetiteljsko – „Sveti
mitropolit Petar II Lovćenski Tajnovidac“. Ime komplikovano i dugo, najbolje odslikava
neozbiljnost autora ove lakrdije, koja više liči na pošalicu naših alternativaca „The books of
knjige“, negoli na ime jednog duhovnika. Odgovorila je i druga strana, ali vrlo škrtim
argumentima. Kako kažu: Njegoš je više bio svjetovna, nego duhovna ličnost, te stoga on
nikako ne može biti kanonizovan!
Čitatelji ovog eseja s pravom će se zapitati da li je ovakav diskurs moguć u ozbiljnoj zemlji?
Ipak, ovo je Zapadni Balkan, ovo je Crna Gora.
Sa ovih aktuelnih tema koje trenutno muče našu javnost, treba se malo vratiti u prošlost.
Sjetimo se samo političko – ideološke trgovine Njegoševim kostima. Kralj Aleksandar
Karađorđević “kontra” Tito i partija, i obratno. Nijedan od ove dvojice inspiratora
monumentalizacije Njegoševog groba nije bio iz Crne Gore (ovaj prvi jeste djelimično,
mada se toga odrekao), ali su obojica u ovaj poduhvat uložili kao da su iz srca Katunske
nahije. Rušenje starih zdanja i podizanje novog, u smislu: „prije mene istorije nije ni bilo“,
samo je pokazalo koliko je Petar II Petrović Njegoš važna karika u građenju bilo kojeg
lokalnog ideološkog identiteta. Na nesreću, podlovćenska Crna Gora uvijek je ovakve
poduhvate doživljavala sa oduševljenjem i entuzijazmom.
Ovom prilikom ne smijemo zapostaviti ni interpretaciju Njegoševih djela u našem školstvu,
naročito kada je u pitanju “Gorski vijenac”. Ovo monumentalno djelo, koje pripada epohi
crnogorsko – turskih ratova, ima ogromnu istorijsku težinu. Međutim, mnogi to neće ili ne
žele da shvate, bez obzira na činjenicu što nije nimalo prirodno da se razmišljanja i stihovi
pjesnika iz 19. vijeka tumače sistemom vrijednosti savremenog doba.
Tako je pored svih epiteta, Njegoš dobio još jedan: “genocidni pjesnik”. Ne samo da u
Njegoševom vremenu riječ genocid nije ni postojala, već je tada borba Crnogoraca protiv
Osmanskog carstva imala odlike “herojskog doba” i bila izdignuta na nivo narodne
mitologizacije. Tako je “Gorski vijenac” pored pjesničke veličine, dobio i obrise ideološko –
propagandnog štiva, koje je za cilj imalo regrutaciju svih slojeva crnogorskog društva u
borbi za oslobođenje od “turskog jarma i zuluma”. Bio je to početak nacionalnog
98

TEMATSKI BR OJ
sazrijevanja, koje se širilo Balkanom u prvim decenijama 19. vijeka, nakon Prvog srpskog
ustanka i borbe grčkog naroda za nacionalno oslobođenje. Zato je Njegoš posvetu napisao
srpskom voždu Karađorđu, pokušavajući da mu oda počast za ono što je otpočeo.
Glavna tema “Gorskog vijenca” jeste istraga poturica, svojevrsan mit iz naše istorije. Naša
istoriografija mučila je velike muke, dok konačno nije priznala da je “Istraga” samo
imaginarni događaj, koji je služio da potkrijepi tvrdnje vladalačke porodice Petrović o tome
da Crna Gora nikada nije potpala pod Osmansku vlast, iako su dobro znali da je Đurađ
Crnojević turskom sultanu priznao suverenstvo nad njom. Istraga poturica i danas cijepa
crnogorsko društvo, pa su nerijetke situacije sukoba mišljenja o tome da li je “istrage” zaista
bilo ili nije. Istoriografski aparat, koji pokušava da dođe do naučne istine, funkcioniše po
principu pisanih dokumenata, koji svjedoče o nekom događaju. Kada se utvrdi autentičnost
dokumenta, onda se pristupa njegovoj interpretaciji.
Što se tiče “Istrage”, o samom događaju nema nikakvih neposrednih podataka. Od
domaćih izvora sačuvan je zapis vladike Danila u prepisu, u čiju se autentičnost sumnja. U
samom dokumentu postoji niz nelogičnosti, o tome kako je šačica “hrabrih” izvršila ovaj
poduhvat. Niko od učesnika “sa naše” strane nije stradao, samo je jedan akter bio ranjen,
dok su svi sljedbenici Alaha u cetinjskom i ćeklićkom kraju, stradali i prognani. Možda bi
ovih „7 veličanstvenih” Crnogoraca uspjelo da za jednu noć izvrši “specijalnu misiju” da su
imali tehnička sredstva i obuku britanskih SAS jedinica. Da je ovo samo imaginaran
događaj, potvrđuje i činjenica kasnijeg prelaska vladike Danila preko turske granice. Jer, da
je zaista bilo pokolja muhamedanskog stanovništva, sigurno je da vladika ne bi mogao
slobodno kročiti na osmansko tle. Istragu poturica do Njegoševog doba u pisanim
dokumentima niko nije pomenuo. Postoji samo pjesma o “Badnjem večeru”, koju je po svoj
prilici spjevao Petar I, a dotjerao Sima Milutinović. (Istorija Crne Gore, tom I, knjiga 3,
Titograd, 1975) I najvažnija stvar koja ide na ruku mitologizacije ovog čina jeste
nepostojanje inostranih izvještaja o navodnom stradanju muslimana na crnogorskoj
teritoriji, a zna se dobro kakvu su razgranatu mrežu za prikupljanje informacija na ovom
prostoru imali Mlečani. Tabu tema kroz decenije, u koju se nije sumnjalo, ili bolje reći nije
smjelo sumnjati, iz današnje perspektive izgleda demistifikovana. Međutim, kako je u nauci
neozbiljno donositi konačne sudove, ostavlja se prostor za mogućnost slučajnog nalaženja
dokumenata u stranim arhivama, koji bi bolje osvijetlili ovaj “događaj”. Dok se to ne desi,
valja konstatovati da je čitava priča o istrazi poturica samo ideološka kovanica.
Nakon ideološkog “razobličenja” Gorskog vijenca, moglo bi se pristupiti i rješavanju
problema koji se javljaju prilikom izučavanja ovog djela u našim školama. Danas u 21.
vijeku, u Crnoj Gori, zemlji multietničnosti i multikonfesionalnosti, svi građani po Ustavu
treba da uživaju jednaka prava. I umjesto da budemo ponosni na privilegiju što nacionalni
i religijski suživot na ovako malom prostoru našu zemlju čini “Balkanom u malom”, i
mogućim obrascem za čitav svijet, mi svakog dana nazadujemo. Kada je autor ovih redova
bio osnovac, praksa nastavnika književnosti bila je da učenicima daju zadatak da iz
“Gorskog vijenca” nauče 200 stihova, kao da je Njegoševa poezija tkanina, pa da “uzmemo
99

na metar”. Sam je nastavnik zadavao “odakle - dokle” treba da se uči. E sad zamislimo taj
isti slučaj u Baru, našem Jerusalimu, gdje u istoj klupi sjede mali pravoslavac i mali
musliman. Kako će se osjećati ovaj drugi, kad prvi krene da recituje:
“Što je ovo evo neko doba

Te su naše gore umučale,
Ne razležu ratnijem klicima?
Počinu ni rđa na oružje,
Ostade ni zemlje bez glavarah;
Nekršću se gore usmrđeše,
Ujedno su ovce i kurjaci,
Združio se Turčin s Crnogorcem,
Odža riče na ravnom Cetinju;
Smrad uhvati lafa u kljusama,
Zatrije se ime crnogorsko,
Ne ostade krsta od tri prsta!”
A kako će se potom osjećati ovaj prvi, kad drugi krene sa odgovorom:
“Ja sam bolji, čuj, Vlaše od tebe,

Bolja mi je vjera nego tvoja;
Hata jašem, britku sablju pašem,
Kapetan sam od careva grada,
U njem vladam od trista godinah,
Đed mi ga je na sablju dobio
Đe su carstvo sablje dijelile,
Te mu tragu osta za gospodstvo.”
Što će se potom desiti ukoliko nastavnik ne objasni djeci suštinu problematike u vezi sa
Njegoševim opusom, koja pokreće mnoga pitanja, od onog “na koji način su razmišljali
`stari Crnogorci`”, do pitanja kakve ideje je iznjedrila epoha romantizma, epoha buđenja
nacionalnih ideja i sl. Što ako nastavnik nije sposoban ili ne želi objasniti da se u ovom
slučaju radi o umjetničkoj ekspresiji jednog nadarenog vladara, koji se bori za goli opstanak
i oslobođenje od ropstva svojih podanika i drugih, njima bliskih, koji su bili u istoj situaciji?
Kakve posljedice može imati ako se djeci kontinuirano uskraćuje saznanje o odnosu
između hrišćanstva i islama tokom vjekova, a pogotovo u Njegoševo vrijeme, i čime je sve
to bilo uslovljeno?... Da li se nebrigom u odnosu na ova pitanja stvara pogodno tle za
rađanje ekstremizama, poput nekog novog Ratka Mladića ili vojnika neke nove SS Handžar
divizije? Međutim, odgovor ne treba tražiti u Njegoševim stihovima, već u načinu njihove
interpretacije. Njegoš je imao jasan stav o islamu, što je bila neminovnost koju je uslovio
100

TEMATSKI BR OJ
19. vijek sa svim svojim obilježjima. Naše školstvo, za sada, nije sposobno da riješi ove
probleme, ili možda ne želi da ih riješi. Jer, “Divide et impera” i dalje ostaje maksima
političkih ideologa, a o posljedicama očigledno nikoga nije briga.
Na kraju, možemo zaključiti da smo i dalje sputani lancima istorije, čija težina premašuje
snagu države da ih se oslobodi i krene putem građanskog jedinstva. Dok javnost raspravlja
o Njegoševoj nacionalnoj vizuri i intimnom (seksualnom) životu, naši osnovci i srednjoškolci
ostaju taoci paralelne istorijske svijesti. Uoči velikog Njegoševog jubileja vidimo koliko smo
griješili, ali ne pokazujemo spremnost da greške ispravljamo. Sve dok identitestka pitanja
ne dožive građansku katarzu, Njegoš će se prevrtati u grobu, čekajući da “mali političari”
prestanu sa unižavanjem njegove veličine. Pošto na nesreću, Njegoš nije dugo živio, ostaje
nam da čekamo novi jubilej 2051. godine. Do tada ćemo, valjda, naučiti da ovog velikana
poštujemo i valjano interpretiramo, ili ćemo, što je vrlo moguće, unaprijediti maštu i
mehanizme laži, pa od Njegoša Srbina ili Njegoša Crnogorca, napraviti još i Njegoša ...!
101

102

TEMATSKI BR OJ
Neda Donat
UTICAJ NJEMAČKOG PREVODA

GORSKOG VIJENCA
NA ČEŠKI PREVOD JANA HUDECA
1. UVODNA NAPOMENA
crnogorsko-češkim vezama dosta je pisano, a koje su bile posebno razvijene u drugoj

O polovini 19. vijeka, tj. za vrijeme kralja Nikole I Petrovića, kada je u Crnoj Gori boravilo i radilo
više istaknutih Čeha, koji su dali značajan doprinos kulturi Crne Gore. U okviru tih veza posebno
dobro istraženo je djelovanje čeških muzičara.1
U tom periodu je i češka javnost imala priliku da se bolje upozna sa nekim segmentima života u
Crnoj Gori i crnogorske kulture. To je vrijeme intenzivnijeg posjećivanja
Crne Gore od strane čeških naučnika, publicista, slikara i drugih koji su
svoje reportaže objavljivali u češkoj periodici, almanasima, zbornicima
i putopisnim knjigama. U periodu do Berlinskog kongresa, kada je Crna
Gora, de facto, bila samostalna, a i nakon njenog formalnog
priznavanja, Česi su sa velikim interesovanjem pratili zbivanja u Crnoj
Gori, jer su sami živjeli u okviru velike habsburške monarhije, u kojoj su
potiskivana njihova prava.
U Češkoj je to bio period velikog interesovanja za ostale slovenske
narode, usljed čega je došlo i do intenzivnog prevođenja djela
južnoslovenskih naroda na češki jezik, kada je prevedeno i
Jan Hudec
nekoliko djela crnogorskih autora.
2. KRATAK PRIKAZ PREVODA

2.1. TRI ČEŠKA PREVODA GORSKOG VIJENCA
Njegošev Gorski vijenac (do sada tri puta preveden na češki jezik) je u posljednjoj deceniji
19. vijeka dva puta preveden na češki jezik. Prvi prevod uradio je Karel Křivi 1895. godine,
a ubrzo nakon njega nastao je i drugi. Jan Hudec, naime, samo dvije godine kasnije, (1897.
1 Miroslav Luketić, Česi u muzičkom životu Crne Gore, Cetinje, 2005.
103

godine) objavljuje takođe svoj prevod Gorskog vijenca. Treći prevod na češki, koji su uradili
dr O. Berkopec i pjesnik J. Hiršal, izlazi iz štampe 1963. i smatra se boljim od prethodna
dva. Međutim, dr O. Berkopec tvrdi da prevod K. Křivija nije objavljen 1895, već 1903, a da
je Hudecov prevod izašao 1883, a ne 1897, što bi značilo da je to prvi integralni prevod
Gorskog vijenca na neki strani jezik.2
2. JAN HUDECOV PREVOD GORSKOG VIJENCA
Predmet ovog rada je, prevashodno, analiza drugog prevoda Gorskog vijenca na češki jezik od
Jana Hudeca (1856-1940), koji je izašao iz štampe 11 godina nakon prvog prevoda na njemački
jezik od Kirstea, objavljenog 1886. godine u Beču. S obzirom da je prvi prevod na njemački jezik
bio upravo i prvi integralni prevod Gorskog vijenca na jedan strani jezik, realno je zaključiti da
postoji velika vjerovatnoća da je Hudec poznavao i koristio Kirsteov prevod i da mu je on mogao
služiti kao uzor za sopstveno prevođenje. Navedenu pretpostavku zasnivamo na opšte poznatoj
činjenici u istoriji prevođenja Gorskog vijenca da je većina prevodilaca tokom prevođenja koristila
već postojeće prevode na razne jezike. To je u praksi prevođenja rezultiralo time da su ponekad
prevodioci nekritički preuzimali tumačenja pojedinih stihova Gorskog vijenca i prevodili ih
ponekad pogrešno, kao i autori ranijih prevoda koje su koristili.
U vrijeme kada je Hudec radio na prevodu Gorskog vijenca bila su objavljena samo četiri
prevoda: Kirsteov na njemački (1886), prevod Lukjanovskog na ruski (1887), bugarski
prevod od P. Ivanova (1891) i češki prevod koji je uradio Karel Křivi (1895).3
Hudec je, kao ozbiljan prevodilac, radu na prevodu posvetio nekoliko godina. Koliko je
prevod bio uspješan, pokazuje činjenica da je naišao na odlične ocjene Češke akademije
nauka, književnosti i umjetnosti. Prema ocjeni stručne javnosti, kvalitet prevoda je bio ne
samo u njegovoj vjernosti originalu, već i u njegovoj poetičnosti, tako da se smatra boljim
od Kirsteovog prevoda na njemački.4
J. Hudec je, radeći na prevodu, proučavao originalni rukopis Gorskog vijenca (autograf
prvog dijela Gorskog vijenca do stiha 1528.) koji je Čeh I. Menčik otkrio 1889. godine u
Bečkoj dvorskoj biblioteci i o kojem je pisao 1891. u jednom češkom književnom časopisu.5
U cilju svestranijeg razmatranja istraživane teme, smatramo da je potrebno navesti
nekoliko činjenica o Janu Hudecu. Naime, Jan Hudec je bio filolog - nakon zavšene
gimnazije upisao je studije slovenske filologije i istorije na Karlo-Ferdinandovom
univerzitetu u Pragu. Najveći dio svog života posvetio je proučavanju slovenskih jezika i
književnosti na tim jezicima, a kao rezultat tih proučavanja i prevođenju djela sa
južnoslovenskih jezika na češki. On je želio da dokaže svojim sunarodnicima da se
literatura na slovenskim jezicima može po kvalitetu mjeriti sa ostalim literaturama. Hudec je
prvo prevodio sa gotovo svih slovenskih jezika, da bi se kasnije ograničio na prevođenje sa
južnoslovenskih jezika.6 Smatramo da je ovaj podatak veoma značajan i da pokazuje da se
2 Krunoslav Spasić, Njegoš i Francuzi, Zaječar-Beograd , 1988, 670-671.
3 Neda Donat, Tri njemačka prevoda Gorskog vijenca, Beograd, 2003, 31.
4 Krunoslav Spasić, op. cit, 671-672.
5 Jefto Milović, Rukopis “Gorskog vijenca” Petra II Petrovića Njegoša, Titograd, 1982,35.
6 Prevodio je Vojnovićeve drame, pripovijetke i romane Leskovara, Kumičića, Cankara, Šenou, Lazarevića, itd.
104

TEMATSKI BR OJ
radi o jednom izuzetno obrazovanom i iskusnom prevodiocu. Po broju prevedenih djela J.

Hudec je i do danas ostao najplodniji prevodilac južnoslovenskih književnih djela.7
Prije njegovog integralnog prevoda Gorskog vijenca na češki, Česi su imali mogućnost da
se djelimično upoznaju sa Njegoševim stvaralaštvom. Naime, imali su priliku da pročitaju
prevode Jozefa Holečeka, koji je u publikaciji „Černá Hora“ 1876. objavio prevod tri pjesme
iz zbirke Ogledalo srpsko, a 1877. godine je u „Světozoru“ objavio prevod određenog broja
stihova iz Gorskog vijenca.
Hudecovu knjigu Horský věnec izadala je ugledna izdavačka kuća Jan Oto (Jan Otto) iz
Praga - ista izdavačka kuća, koja će 1902. godine izdati i prevod Balkanske carice na češki
jezik Jozefa Kouble.8
Češki prevod Gorskog vijenca izašao je bez godine izdanja, tako da se u stručnoj literaturi
kao godina izdanja pojavljuju dvije godine: 1896. i 1897. godina. Knjiga ima 169 strana i
sadrži uvod, prevod djela na češki, te fusnote.
Da bi djelo i njegovog autora približio svojim čitaocima, koji potiču iz jedne kulturološki drugačije
sredine, Hudec prije samog prevoda djela objavljuje opsežan Uvod, iz kojeg je vidljivo njegovo
izuzetno poznavanje materije. Uvod je relativno obiman i obuhvata 7-32 stranu. Autor prevoda
izražava divljenje junačkom srpskom i crnogorskom narodu i objašnjava zašto se kod njih
književnost razvila nešto kasnije nego u nekim drugim dijelovima Evrope. Da bi sve to predstavio
što slikovitije, pominje i Oktoih, te vladare iz dinastije Petrovića koji su se bavili i književnošću.
Zatim slijedi Njegoševa biografija.
Iz navedenog se može zaključiti da je Hudec očito bio izuzetno dobro obavješten o Njegoševom
životu, a i sam navodi da je koristio, između ostalog, knjigu Ljubomira Nenadovića Pisma iz Italije,
koja je štampana 1881. godine u Beogradu. On poznaje i Njegošev literarni opus, jer njegovo
stvaralaštvo dijeli na tri perioda. Posebno opširno piše o Gorskom vijencu, čiji sadržaj ukratko i
prepričava. Prevodilac se dotiče i problema različitih slojeva jezika u djelu. Svoj Uvod Hudec
završava podatkom da je do objavljivanja njegovog prevoda bilo 11 izdanja Gorskog vijenca, te
da je djelo prevođeno na italijanski (Ćudina), njemački (Kirste), bugarski (Ivanov), ruski
(Lukjanovski) i na švedski (Jensen).
Ako se uzme u obzir činjenica, da je Ćudina preveo samo dio stihova Gorskog vijenca, tj. da se
radi samo o fragmentarnom prevodu, da je u ruskom prevodu od Lukjanovskog polovina stihova
pogrešno prevedena, da su na bugarski prevedene samo dvije trećine stihova, a da je Jensenov
prevod na švedski, koji Hudec pominje, objavljen tek 1913. godine, nameće se zaključak da mu
je od veće pomoći pri prevođenju mogao biti samo Kirsteov integralni prevod na njemački. Da li
je Hudec znao za češki prevod Karla Křiveho iz 1895. godine nije jasno, jer ga ne pominje ni
jednom rječju.
Hudecov prevod (str. 39-151) ima 2819 stihova - isto koliko i original. Prevodilac se, dakle,
odlučio za prevođenje stih za stih i za deseterac, kao i Kirste, ali i većina kasnijih
prevodilaca. Konstatujemo da je prevedena i Posveta prahu oca Srbije. U prevodu ima 122
fusnota, koje su dodate na kraju knjige, s ciljem da olakšaju čitanje i recepciju djela. Većina
7 www.vysočany.com
8 Josef Kouble, Balkánská cařice, Praha, 19 02.
105

napomena vezana je za imena ličnosti koje se pominju u djelu: za geografske lokacije, titule
(vojvoda, serdar, knez..) i drugo. Hudec takođe podrobnije objašnjava i pojmove krvna
osveta (na dvije strane), krsna slava i narikače. Moguće je da je ovakvo objašnjavanje triju
pojmova urađeno pod uticajem Kirsteovog prevoda, u kojem je on opširnije objasnio
ukupno devet riječi. Posebno smatramo da postoji velika sličnost kod tekstova u kojima se
objašnjava što je to krsna slava.
3. KOMPARATIVNA ANALIZA PREVODA KROZ NEKE STIHOVE

Izvršili smo komparaciju Kirsteovog i Hudecovog prevoda, a posebnu pažnju obratili smo
na nekoliko desetina stihova koje je Kirste preveo neprecizno ili pogrešno. Upoređivanje
ovih stihova sa Hudecovim prevodom stihova na češki jasno je pokazalo da je Hudec
stihove koji su kod Kirsea neprecizno ili netačno prevedeni, uglavnom preveo tačno.
U nastavku naše analize izvršićemo selekciju nekih ključnih elemenata komparacije.
1. Gramatičke nepreciznosti
Gramatičke nepreciznosti u prevedenim stihovima ne utiču uvijek bitno na značenje stiha,
ali ima i suprotnih primjera. Najčešći primjeri za gramatičke nepreciznosti su nepoštovanje
vremena u originalnom stihu, prevođenje imenice u jednini množinom i mijenjanje lica
glagola.9
Npr. Kirste imenicu hodža koja je u jednini, prevodi množinom, dok je Hudec imenicu
pravilno preveo u jednini.
U slijedeća dva stiha Kirste imenice tica i ludi iz originala prevodi množinom, a Hudec je i
ovdje vjeran originalu.
9 Neda Donat, nav. djelo, Beograd, 2003, 70.
106

TEMATSKI BR OJ
2. Nepoštovanje intencije rečenice originala
Još jedna karakteristika Kirsteovog prevoda je nepoštovanje intencije rečenice originala.

Naime, već su autori prikaza njegovog prevoda primijetili da on izjavne rečenice rado
prevodi pitanjima, upitne rečenice prevodi ponekad izjavnim rečenicama, a uzvične
rečenice npr. pitanjem.10 Hudec je i ovdje precizniji.
3. Ublažavanje stihova
Kirste je neke jezive stihove ublažavao prevodeći ih na njemački, vjerovatno u želji da tako
djelo približi čitaocima iz jedne druge kulturno-istorijske sredine. Hudec, međutim, često
koristi izraze adekvatnije onima u originalu, on npr. riječ poklanje u slijedećem primjeru
prevodi rječju klání, dok Kirste stih prevodi: borili se bijesno dan i noć sa njima.
Ali, ponekad i Hudec, poput Kirstea, pribjegava ublažavanju:
10 Isto, 73.
107

U prethodna dva primjera oba prevodioca su glagol poklati se prevela sa tući, biti se.
4. Slično prevedeni stihovi
Poređenjem prevoda našli smo samo nekoliko stihova u kojima je originalni stih preveden
slično, npr:
U oba stiha se pojavljuje riječ glava (koje nema u originalu) nad kojom lebdi mrkla noć, tj.
tama kod Hudeca. Iako je stih slobodno preveden, prenijeta je adekvatna slika, slika noći i
tame.
Žaba u ovom stihu zapravo znači kornjača. Oba prevodioca su riječ žaba preveli doslovno,
što međutim ne znači da je Hudec bio pod uticajem Kirsteovog prevoda.
U slijedećem stihu kod Kirstea umjesto mi stoji ja, kao i kod Hudeca.
Rđa je u ovom stihu upotrijebljena u značenju zlo, nevolja, a oba prevodica su riječ preveli
doslovno.
Međutim, smatramo da bi kod jednog stiha bilo dobro da je Hudec pažljivije proučio prevod
Kirstea, jer mu se tako nebi potkrala kardinalna greška, kada je riječ pâs (pokoljenje)
preveo sa pas, tako da kod njega pas psu kažuje…. (Interesantno je da je tu istu grešku
napravila i Katarina Jovanović, Srpkinja koja je uradila drugi prevod Gorskog vijenca na
njemački jezik).
108

TEMATSKI BR OJ
4. ZAKLJUČAK
Prethodna, iako relativno kratka selektivna komparacija i analiza su u potpunosti potvrdili
našu početnu hipotezu da je Jan Hudec, prevodilac Gorskog vijenca na češki jezik,
najvjerovatnije, koristio Kirsteov prevod na njemački. Međutim, upoređivanjem njemačkog
i češkog prevoda nijesu nađeni primjeri koji bi nedvosmisleno dokazali da je na Hudecov
prevod uticao njemački prevod. On ga je očito poznavao, ali mu on nije služio kao uzor.
Hudec je, naime, kako je pokazala analiza njegovog prevoda, dao svoju verziju prevoda
Gorskog vijenca u kojoj je, preciznije od Kirstea, preveo većinu stihova, što mu je,
zasigurno, olakšavala i srodnost dvaju jezika.
Hudec je pored toga, kao odličan poznavalac našeg jezika i iskusan prevodilac, imao
dovoljno znanja da se ne oslanja na njemački prevod. Njegov prevod se mora posmatrati i
u kontekstu vremena u kojem je nastao – u vremenu otpora prema svemu što je njemačko,
jer „sve je bilo u znaku nacionalnog buđenja i borbe protiv njemačkog uticaja.“11
11 Miroslav Luketić, Češka i Crna Gora, Cetinje, 2009, 37.
109

110

TEMATSKI BR OJ
Miraš Martinović
NJEGOŠ I HOMER
D a li bi Njegoš bio to što jeste, te da li bi se kretao duhovno-filozofsko – pjesničkim

putevima kojima se kretao, da nije bilo grčkih klasika: Homera, tragičara i liričara?
Besumnje, ne! Glasio bi odgovor. Na čelnom i vidnom mjestu u svojoj biblioteci, on je imao
grčke klasike, u ruskim prevodima najviše, ali i na italijanskom i francuskom jeziku. „Ilijada“
je imala počasno mjesto broj jedan. Sa njom je počinjala Njegoševa biblioteka. Izvjesno je
da je na ruskom mogao da čita bez problema. Da li na italijanskom i francuskom? Nema
pouzdanih dokaza. Ali, svjedno, ruski prevodi su bili dovoljni da pustinjaka cetinjskog uvedu
u mitove u koje je uvijena simbolika svih sazanja koje je ljudski um dosegnuo.
Tu grčku, kasnije i svjetsku azbuku, kojom su ispisana sva znanja, Njegoš je bio u prilici da
čita u tišini (a ona se jedino i najdublje mogla tako osjetiti i doživjeti!) u cetinjskoj pustinji,
koja je bila stvorena za ronjenje po dubinama koje je nudila antika. Prirodno je da je ona
oživljavala kroz njegovo djelo, ali na jedan nov način, u drugim uslovima, u kontekstu svog
– crnogorskog naroda, njegovog morala, zakona i duhovnosti. Gezman je našao sličnosti
između ova dva naroda – grčkog i crnogorskog, vukući mnoge paralele između njihovih
karaktera, senzibiliteta, junštva i junačkih djela, velikih gestova, koje su oba naroda
ostavila, kroz svoju istoriju. Dok je prevodio prvo pjevanje „Ilijade“ i opise grčkog
plemenskog ustrojstva toga doba, Njegoš na magrini zapisuje: nešto slično kao u nas.
Njegoš je bio priorodno i bogomdano tle na kojem su zrna antike njedrila najljepše cvjetove
filozofske misli i poezije, a nebo svoju čistotu i kosmičke zakone.
Njegov sekretar M. Medaković piše: „Pored sviju jada i nevolja, koja praćahu vladiku u
svemu njegovom životu, on težijaše za naukom i sve želijaše da što više nauči. On nabavi
sebi jednoga Francuza imenom Žom, koji ga učaše francuzkom jeziku, ali samo iz
razgovora. Vladika bijaše naučio osim francuzkog i ruski i talijanski jezik, i ako ne mogaše
govirti š njim tečno. Ponajviše on svojim neumornim trudom razvijaše svoju duševnu snagu.
111

On je proučavao sve grčke klasike na ruskom jeziku. Njegova biblioteka bijaše puna
skoro samijem ruskijem knjigama, koje su skoro sve dobivene od Rusa na dar“.
Od grčkih klasika Njegošu je Homer bio najbliži. Tragika Homerovog djela i junaštvo koje počiva
na tragici, odgovaralo je Njegoševom senzibilitetu. On se sa Homerovim djelom sreo rano. U
avgustu 1833. Njegoš se srijeće sa Homerovim epovima. Te godine, piše Vuku Karadžiću iz
Petrograda: „Ako primiš koju čast od onijeh crnogorskieh pjesanah pošalji mi ovamo; ja ove dvije
mnozini čitam... Imadem i Homera na ruskom jeziku Gnjedićem prvedena“.
Primjerak Homerove „Ilijade“, „Gnjedićem prvedene“, čuva se i danas u Državnom muzeju
na Cetinju. Na unutrašnjoj korici te knjige nalazi se etiketa sa štampanim natpisom: „Iz
knjižnice vladike crnogorskoga Petra Petrovića Njegoša.“ Iza No. napisan je mastilom broj
1. I u drugom dijelu Gnjedičevog prevoda nalazimo istu štampanu etiketu, samo je tu iza
No. napisan broj 2.
I u prvom i u drugom dijelu tog ruskog prevoda neki stihovi su označeni olovkom. Da li su
to Njegoševe oznake, nemoguće je tačno utvrditi. D. Vuksan u svom radu „Biblioteka
vladike Rada“, piše: „Treba samo vidjeti čijih sve pisama nema na Vladičinim knjigama, pa
da se tačno utvrdi, da je do Vladičinih knjiga mogao doći ko je htio i reznositi ih ko je prije
stigao“ („Cetinje i Crna Gora”, 1927, str.193). Marko Dargović, bogoslov sa Cetinja, u martu
1872. godine ostavio je bilješku u drugom dijelu „Ilijade“, u kojoj piše da su knjige iz
Njegoševe biblioteke poslije njegove smrti mijenjale svoje gospodare, te je svak po njima
mogao „švrljati“ šta je htio i podvlačiti šta mu se dopada.
Gnjedičev prevod „Ilijade“ je značajan što se Njegoš njime poslužio prevodeći prvo pjevanje
iz tog spjeva na svoj, crnogorski jezik. A da se Njegoš poslužio Gnjedičevim prevodom
prvog pjevanja „Ilijade“, jasno svjedoče prvi stihovi ovog grandioznog Homerovg djela, u
Njegoševom prevodu:
„Poj boginjo ljutost Pelevića

Ahilesa, strašnoga viteza,
Koji mnoga Ahajcam nanese
Neizbrojna čuda i nesreće
I moguće mnoge duše tište
U adovu bezdnu mrakovitu;
Vitezove i hrabre vojnike
On predade lakomim dobićem
Okoličnim psima i ticama.
Sovrši se volja Kronidova
I od toga dnevi nesretnjoga,
Otka sporu među se digoše
I sa zlom se vraždom zajedoše
Atrid, pastir ljudstava i narodah,
I Ahiles junak blagorodni.“
112

TEMATSKI BR OJ
Njegoš pominje Homera 1845. godine u predgovoru „Ogledalu srpskom“, gdje piše: „Naše
narodne pjesme ne trebaju nikakva predgovora za svoju preporuku, jer sad hvaliti ih pred
svijetom, to bi bilo povoravati ono, što su već davno o njima kazali mnogi, i naši slavjanski
i drugih narodah naučni ljudi, koji su ih pravedno pohvalili i u zvijezde podigli, a neki su
poredili ih i sa Omirovima i Osijanovima pjesnama“.
Njegoš će se Homera sjetiti i 1847. godine. Na poleđini pisma okružnog kotorskog
poglavara Eduarda Grija (Griez de Ronse) od 30. juna te godine, Njegoš je svojom rukom
napisao nekliko dragocjenih podataka koji se odnose na Homera i njegov životopis:
„Homer je rođen blizu Smirne na brijegu rijeke Melesa, od Meona i Kritemese

(roditeljah). Neki pak druge za roditelje imenuju. – Na maramoru parskom stoi, da je
Homer u cvijetu mladosti bio 907. prije Hrista; 302 godine po razoreniu Troje“.
Ova zabilješka je dokaz da je Njegoša u to vrijeme živo intresovala Homerova biografija.

Vladika se sigurno tada bavio Homerovim epovima, a vjerovatno i radio na prevodu Prvog
pjevanja „Ilijade“.
Njegošev gost je u prvoj polovini oktobra 1850. na Cetinju bio saksonski putopisac Johan
Georg Kol. U svom kasnije napisanom djelu „Putovanje u Istru, Dalamciju i Crnu Goru“, Kol
piše, kako mu je Njegoš prilikom tog susreta rekao: „Eto ste jedanput zalutali u Crnu Goru.
Nadam se da ćete nešto intresantno kod nas naći i mislim da ćete se ovdje kod nas često
sjećati Homera i narodnih prilika koje on prikazuje“. Kol zapisuje kako Njegoševa ličnost
nije tada bila strana Jadarnskom moru, Lojdovim parabrodima, Trstu i Beču.
Njegoš je, prema pisanju Kola, u razgovoru koji su vodili na Cetinju, navraćao „više puta na
Homera.“ Kol dodaje da je Njegoš veliki ljubitelj Homera, te da u svojoj biblioteci, ima više
izdanja njegovih djela, između ostalog i njihove prevode na ruski jezik.
Govoreći dalje, u drugom dijelu svog putopisa, o Njegoševoj biblioteci, Kol piše kako je u
njoj našao „mnoštvo odličnih ruskih i francuskih djela, prije svega Homerovu „Oidseju“ i
„Ilijadu“, koje su, prema njegovim riječima „i danas alfa i omega za poznavanje života i duha
slovensko – grčkog istoka.“
Iz Njegoševog pisma Vuku Karadžiću, pisanog u Melicaima na „latinski Božić“ 1850, vidi se
da se i tada bavio Homerom i njegovom poezijom: „Opisujući živopisno svoj stan u
Mlecima, Njegoš spominje Vuku i jedan „stol okrugli za jelo (koji) stoji nasred sobe pokrit
tankijem i finijem ćilimom“. „Ja na njemu“, javlja on dalje Vuku, „po višoj časti, držim divit od
kristala crvenoga, imajući na srijedi majstorski kolčan, te iz njega pera vire kao strijele iz
končana Apolonova, opjevanog Omerovim guslama“.
Pored Homerovih djela, Njegoš je u svojoj biblioteci imao i djela antičkih tragičara,
Eshilova: „Agamemnon“, „Hoefore“ i „Sedmorica protiv Tebe“, od Eupridovih djela
posjedovao je drame: „Alkestida“, „Hekuba“ i „Ifigenija na Tovridi“. U pojedinačnim izborima,
bio je u mogućnosti da čita Kalimaha, pjesnikinju Sapfo, Ezopa, Pindara, Platona, a od
rimskih Vergilijeve „Ekloge“, Ovidijeve „Ljubavne pjesme“ i „Metamorfoze“, Katula i
Horacija.
113

Njegoš je čitao i Herodotovu „Istoriju“ (uporedni grčki orginal i ruski prevod), Platona,
Heraklita i druge predsokratovce. Pored orginalnih djela, iz kojih se napajao direktno na
samim izvorima antike, bio je u prilici da se sa antikom i njenim duhovnim porizvodima,
upozna i preko raznih priručnika, enciklopedija i drugih djela koja je dobijao iz Rusije.
Posebno dragocjena knjiga među tom vrstom literature, bila je knjiga: „Putovanje mladog
Anaharizisa po Grčkoj u godinama oko sredine IV vijeka prije nove ere“ Žana – Žaka
Bartelemija. Njegoš je u svojoj ličnoj biblioteci imao ovaj obuhvatni i privlačno pisani prikaz
svekolikog grčkog svijeta, njegove istorije i civilizacije, njegove misli i literature, muzike i
likovne umjetnosti. Neka vrsta univerzalne enciklopedije gčkog svijeta. Ovu, za njega
sigurno dragocjenu knjigu, imao je čak u dva prevoda: ruskom i italijanskom. Preko ove
knjige je bio u prilici da se upozna i sa grčkom istorijom i ukupnom duhovnošću grčkog
naroda. Postoje pretpostavke da se Njegoš interesovao i za noviju grčku istoriju (pod
Turcima!) i učenje novogrčkog jezika.
Njegoš je, na osnovu ovih, ali i drugih podataka dobro poznavao antiku, a njen blagorodni,
dubinski i nepresušni uticaj se osjeća već u prvim njegovim djelima „Pustinjaku cetinjskom“
i „Svobodijadi“, da bi kasnije provijavo i kroz ostala djela.
Postavlja se pitanje kako je Njegoš pribavljao knjige i da li su knjige njegove biblioteke i
njegov lični izbor. Besumnje, nijesu. Knjige je, bar one koje nose oznaku do 1833. godine
(do koje godine je i popisan i obilježen njegov knjižni fond!) biralo lice kome je te godine u
Moskvi bio povjeren zadatak da za Njegoša, kao poklon crkvenih i svjetovnih vlasti tadašnje
Carske Rusije, nabavi pet stotina naslova (singiranih svesaka je bilo više, preko šest
stotina!). Prema izabranim i Njegošu poklonjenim knjigama, može se suditi da se radilo o
licu koje je bilo dobro i svestrano upućeno u književnu produkciju ondašnje Rusije i Evrope.
Njegošu su tada poklonjena sva značjna i kapitalna djela Rusije, ali i djela
zapadnoevropskog svijeta. Tako je on, u srcu cetinjske pustinje, pored njenog damara i
govora njenog kamena, bio u prilici da osluškuje otkucaje svekolike civilizacije, te da ih,
pročišćene pustinjom i nebom nad njom, pretoči u svoje grandiozno djelo, naslanjajući ga
djela svojih velikih prethodnika. Bez tih korijena i tih naslanjanja, ne bi bilo ni Njegoševih
pjesama, „Luče”, “Gorskog vijenca,“ ni “Šćepana Malog“, u kojima sublimira velike teme
prethodnih civilizacija, ali na svom tlu, u svom narodu i u svom djelu, bez čega ne bi bio ni
velik, ni orginalan. Orginalnost njegovom djelu, upravo je i prije svega, njegov lični
senzibilitet, koji je proizvod zemlje na kojoj se rodio, naroda iz kojeg je ponikao, i neba pod
kojim je mislio, čitajući vječne zakone, iz te knjige mirobitne. Time je obezbijedio mjesto
sebi, svojoj zemlji i svom malom narodu, u porodici velikih naroda, u sferi njihove
duhovnosti, u zajedničkoj baštini čovječanstva, koja bi bez njegovog djela bila znatno
siromašnija, a sa njime je nemjerljivo obogaćena.
U sazvježđu kojeg čine: „Ep o Gilgamešu,“ „Knjiga o Jovu,“ „Knjiga proroka Jeremije“,
„Psalmi Davidove,“ Homer i sva tri grčka tragičara, „Enejida,“ „Božanstvena komedija,“
„Izgubljeni raj“, Njegoševo djelo svijetli neprolaznim sjajem.
114

TEMATSKI BR OJ
Aleksandar Berkuljan
PODSJETNIK NA KLESARE
NJEGOŠEVOG LIKA
duće, 2014. godine, navršiće se 90. godina od kada je vlastima „stare Jugoslavije“
I prezentirana prva Meštrovićeva skica Njegoševog mauzoleja na Lovćenu i 40. godina od
završetka radova na izgradnji ovog, u svijetu poznatog i po mnogo čemu jedinstvenog
memorijalnog kompleksa.
Uprkos činjenici da mauzolej na Lovćenu i dan-danas predstavlja predmet rasprava po
raznim osnovama i kritički cilj onih kojima je viđenje crnogorske (i ne samo crnogorske)
tradicije i Njegoševog mjesta u njoj „zakovano“ za anahrone stereotipe ili ideološko-
političke ciljeve, vrijednost višedecenijskih kumulativnih napora mnogobrojnih stručnjaka,
umjetnika, neimara i institucija uključenih u realizaciju ovog projekta, ne smije biti
zaboravljen. Zato se ovom prilikom, u godini Njegoševog jubileja, valja podsjetiti makar na
neke od njih.
Ovaj nesvakidašnji poduhvat formalno je počeo da se realizuje prije 45 godina, nakon
sjednice Skupštine opštine Cetinje, održane 9. decembra 1968. i donošenja „Odluke o
podizanju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu po projektu i izradi Ivana Meštrovića“.
Inicijativni odbor, formiran da bi izabrao „odbor za izgradnju“, vodeći računa da u njemu
budu prisutne najistaknutije ličnosti društveno-političkog, kulturnog, naučnog i
ekonomskog života Jugoslavije, činili su takođe istaknuti pojedinci: Petar Tomanović,
Mihailo Vicković, Risto Dragićević, Miloš Vušković, Milo Vrbica, Radovan Radonjić,
Stanislav Vujošević, Drago Jovović, Petar Čelebić, Čedo Iličković, Zagorka Berkuljan,
Marko Špadijer, Dimitrije Krivokapić, Momčilo Martinović, Milutin Popović, dr Jovan
Vukmanović, Petar Spasić, dr Rajko Đurišić, dr Drago Živković, Pavle Đonović, Marija
Čejović i Branko Brnović.
Uslijedile su prve tužbe oponenata Ustavnom sudu, pa zatim dug, argumentovan odgovor
Skupštine opštine Cetinje, sročen kao manifest crnogorske nezavisnosti... Nakon svega i
uprkos svemu, izabran je Odbor za izgradnju, finalne tehničke pripreme izvršene su 1970.
115

godine i, konačno, krenulo se sa podizanjem spomenika 1971. Radovi su završeni 1974.

godine, kada je mauzolej inaugurisan.
Inicijativni odbor i radno tijelo, koje je imenovala Skupština opštine Cetinje, predstavljali su
nastavak priče osmišljene još 1951. godine. Do njihovog mandata nadzor nad izvođenjem
radova na izgradnji mauzoleja vodio je poseban Odbor fromiran od strane Narodnog fronta
NRCG. Njemu je bila podređena takozvana "režijska grupa", koja se bavila finansijama iz
sredstava budžeta Narodne Republike Crne Gore.
Ali, sve je počelo daleke 1924. godine u
vrijeme kralja Aleksandra Karađorđevića,
kada je sazrela ideja o izgradnji mauzoleja
posvećenog Petru II Petroviću Njegošu.1
Međutim, kao što je poznato, od realizacije
projekta kojeg je uradio Ivan Meštrović,
velikan hrvatskog i jugoslovenskog
vajarstva, odustalo se, prema navodima,
uglavnom iz finansijskih razloga.
Sljedeće 1925. godine vlasti Kraljevine
Jugoslavije donijele su odluku da se
uklone ostaci prvobitne Njegoševe
kapelice, koja je tokom Prvog svjetskog
rata dijelom porušena austrougarskim
granatiranjem vrha Lovćena, nakon čega
je na njeno mjesto podignuta nova,
donekle slična prethodnoj, ali drugačijih
gabarita i sa izmijenjenom posvetom. O
tome kako je kapelica izgledala prije
rušenja, danas znamo na osnovu
originalnih fotografija, ali i dragocjenih
radova Pera Počeka, prvog crnogorskog
školovanog slikara, iz ciklusa posvećenog
„Gorskom vijencu“.
Projekat Njegoševog mauzoleja iz 1924. godine Prošao je par decenija, dogodio se Drugi
svjetski rat i na vlast su došli komunisti, ali
od nakane da se mauzolej na Jezerskom vrhu podigne ipak se nije odustalo.
Tokom proslave 100-godišnjice Njegoševe smrti 1951. godine, Državni odbor od 29
članova, upriličen da organizuje ovaj dogadaj, predložio je Vladi Crne Gore da se ostvari,
kako se navodi, "želja crnogorskog naroda" oko izgradnje spomenika, koji bi na dostojan
način predstavljao Njegoša i veličinu njegovog djela. Naknadno je raspisan konkurs za
idejni projekat, ali nijedno od ponuđenih riješenja nije uzeto u obzir na dalji postupak.
1 A. Berkuljan – I. Kovačević, Meštrovićeve poruke, Gla snik NMCG nova serija br. 7, Cetinje 2011.
116

TEMATSKI BR OJ
Meštrovićev “zahtjev za honorar” snimljen pored gipsanog modela Njegoševog spomenika

Nakon ovog neuspjeha Vlada NR Crne Gore na čijem čelu je bio Blažo Jovanović, odlučila je
da kontaktira Ivana Meštrovića, kao autora prvog projekta, što je učinjeno preko Vladimira
Popovića, ondašnjeg jugoslovenskog ambasadora u Sjedinjenim Američkim Državama.
Meštrović se rado odazvao pozivu i prihvatio posao za "nečuvenu" nadoknadu od, kako je
sam tražio, „kriške sira i pleća od ovna“. Izradu projekta mauzoleja i ostale tehničke poslove
povjerio je prijatelju i dugogodišnjem iskusnom saradniku, arhitekti Haroldu Biliniću, o čemu
je obavijestio „poslodavce“ pismom upućenim na adresu Blaža Jovanovića.2 Razloga za to
je bilo mnogo, jer, Bilinić i on su ranije više puta uspješno sarađivali, počev od gradnje
Meštrovićeve rezidencije u Splitu, zatim i ateljea, potom Umjetničkog paviljona u Zagrebu...
Međutim, što se tiče njihovih odnosa generalno, jedan razlog je uvijek bio presudan, a to je
činjenica da su bili više od prijatelja. Upravo u klesarskoj radionici Bilinića, koju je osnovao
Haroldov otac, Ivan Meštrović je kao šegrt i šesnaestogodišnjak dobio prvi posao i stekao
osnovna znanja o kamenu i njegovoj obradi. Osim toga, Bilinić i njegova supruga su uradili
i ono ključno, što je omogućilo da se Meštrović profesionalno i na svaki drugi način formira
- bili zaslužni i za njegovo školovanje na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti.
Harold Bilinić je rođen u Splitu 1894. godine, gdje je i umro 1984. Afinitet prema arhitekturi,
i naročito kamenu i kamenoj plastici naslijedio je od oca, a diplomu je stekao nakon studija
u Firenci. Iako je, kako se u izvorima navodi, profesionalno sazreo u vrijeme novih
arhitektonskih stremljenja, Bilinić se praktično nikada nije uklapao u trendove, već je tokom
dugog profesionalnog djelovanja uglavnom iskazivao afinitet prema tradicionalnom i
ambijentu kamene dalmatinske arhitekture u kojem je stasao. Pamtili su ga po šetnjama
tokom kojih bi skicirao građevine ili interesantne detalje. Iz ovog razloga se dio njegovog
2 Isto
117

ukupnog opusa odnosio ne toliko na izgradnju novih objekata, koliko na konzervaciju

postojećih ili, u nekim slučajevima, na rekonstrukciju starih zdanja, kao što je slučaj sa
šibenskom Gradskom vijećnicom, koja je tokom Drugog svjetskog rata srušena.
Zahvaljujući naporima Bilinića detaljno je obnovljena, a konzervatorski i profesionalni
„potpis“ ovog arhitekte ostao je i na drugim zgradama, trgovima i kaletama širom Dalmacije,
od Zadra i Šibenika do Dubrovnika.
Sve to predstavljalo je i preporuku za posao oko izgradnje Njegoševog mauzoleja, čije je
skice, prema novoj zamisli, Bilinić do detalja elaborirao tokom osam mjeseci zajedničkog
rada sa Meštrovićem.
Međutim, Idejni projekat je pretrpio niz značajnih preinaka, kako u smislu osnovnih
arhitektonskih riješenja, tako i po pitanju pratećih dekorativno - simboličkih elemenata.3
Meštrović je odustao od prethodnog koncepta po uzoru na Mauzolovu grobnicu u
Halikarnasu, oslanjajući se na riješenje koje dijelom podsjeća na grobnicu Kira Velikog. Bio
je to kompromis uslovljen ne samo klasičnim estetskim uzorima, već u prvom redu statikom
objekta i njegovom pozicijom na isturenoj koti, gdje većim dijelom godine „caruju“ snijeg i
munje.
Sfinge prvobitno predviđene da budu postavljene duž prilazne platforme izostale su.
Pročelja i bok mauzoleja na Lovćenu prema planu kojeg je Bilinić uradio po Meštrovićevim uputstvima
3 Isto
118

TEMATSKI BR OJ
Presjeci i situacioni plan
Planirani pa izostavljeni friz sa tekstom iznad karijatida
119

Gipsani modeli u minijaturi i studije osvjetljenja
120

TEMATSKI BR OJ
Umjesto njih planirani su portici sa karijatidama u vidu stamenih Crnogorki, a figura

Njegoša u kapeli, koji u ležećem stavu drži knjigu, zamijenjena je sjedećom vladičinom
figurom sa orlom – čuvarem iznad glave.
Izostali su takođe i dekorativni elementi na podu kapele i svodu u vidu mitskih figura i Isusa
u kontemplativnoj pozi okruženog serafimima.
Novim projektom je bilo predviđeno da se na frizu iznad karijatida nalazi uklesan tekst, ali
se naknadno iz nekog razloga od toga odustalo.
U kapeli su predviđene i niše - šest bočnih i centralna, apsidalna, iza Njegoševe statue sa orlom.
U njima je trebalo da se nađu stubovi, odnosno postolja za baklje, ali kasnije je i to izostalo.
Pored granita, kao građevinski materijal planiran je i mermer, od crnog za karijatide do
svijetlog za kapelu i kriptu sa Njegoševim grobom.
Ono što je predstavljalo novinu i poseban izazov je bio svod kapele, koji je trebalo obložiti
stotinama hiljada pozlaćenih mozaičkih pločica.
Planiran je i prilazni tunel sa stepeništem, kao i gumno sa kamenom stazom, koja ga
povezuje sa sjevernim pročeljem mauzoleja.
Za rečene potrebe napravljeni su proporcionalni gipsani modeli, niz crteža i skica, studije
osvijetljenja enterijera... Naknadno je sačinjen uzorak mozaičke oplate.
Pripreme za vađenje granitnih blokova namijenjenih Njegoševoj figuri i karijatidama
započete su takođe 1953. godine, a dvije godine potom okončan je njihov transport do
Meštrovićevog ateljea u Splitu.
Poučen iskustvima prilikom izgradnje mauzoleja na Avali, Ivan Meštrović se odlučio da za
Njegoševu figuru ponovo upotrijebi jablanički granit. Kako stoji u njegovom pismu upućenom
Blažu Jovanoviću, razmišljao je i o alternativi, odnosno o kamenu iz majdana Seget kod
Trogira. Prema Meštrovićevoj tadašnjoj procjeni Njegošev kip bi „bio težak 25 tona u
jablaničkom i 17 tona u segetskom kamenu“. Veliki umjetnik nije mnogo pogriješio, jer je u
konačnom statua težila 28 tona. Isto važi i za procjenu kvaliteta jablaničkog granita koji je, bez
obzira na težinu, ipak davao najbolje garancije za uspješnost posla koji predstoji.
S obzirom na činjenicu da se u to vrijeme nalazio u Americi, Meštrović je za transport
teškog granitnog bloka angažovao još jednog prijatelja i saradnika, splitskog graditelja
Marina Marasovića, s kojim se upoznao 1927. godine preko Marinovog šure, arhitekte
Fabjana Kaliterne. Bilinić i Kaliterna su, inače, zajedno radili na projektovanju Meštrovićeve
rezidencije u Splitu.
Marasović i Bilinić skoro da su pripadali istoj generaciji. Marin je rođen u Splitu 1895.
godine i tamo je umro 1980. Građevinskim poslovima počeo se baviti prije II svjetskog rata,
a 30-ih godina dvadesetog vijeka u saradnji sa inžinjerom Feliksom Špercem osnovao je
preduzeće „Šperac – Marasović“.
Sjećajući se događaja u vezi sa Meštrovićem i poslom oko izgradnje Njegoševog
mauzoleja, Marasović u jednom od svojih pisama4 navodi: „Kada je riječ o granitu, onda
4 Radi se o pismu iz arhiva porodice Marasović, objavljenom u stručnom radu Marije Bošković, Prilozi za
biografiju splitskog graditelja Marina Marasovića, Split 2010.
121

Radnici jablaničke Industrije granita tokom radova na odvajanju i spuštanju kamenog bloka
122

TEMATSKI BR OJ
treba napomenuti da u području Jablanice (koje je granitom najbogatije) nisu svi

kamenolomi jednako jasne i čiste strukture.
Sjećam se kada smo pošli na traženje najboljeg kamenoloma (kojih ima više na području
od mjesta Jablanice do željeznog mosta). Upravo na lijevoj strani rijeke nalazio se
kamenolom (bivše vlasnosti Luize Müller) s najjasnijom zrnastom strukturom, pa se taj uzeo
Pretovar na transporter i kontrola na željezničkoj stanici u Mostaru.
i za spomenik na Avali kao i za Njegoša na Lovćenu. Gore smo opisali kako je Meštar pazio
na statički momenat kod karijatida na Avali, a isto tako je vodio računa o eventualnim
opasnostima kod transporta na Lovćen Njegoševe figure, na način da je simboličnog orla
velikih dimenzija priljubio uz Njegoševo tijelo.“
Vađenje višetonskog bloka i njegovo spuštanje iz kamenoloma do mjesta gdje je utovaren
na transportni vagon Jugoslovenskih željeznica obavila je grupa majstora „Industrije
granita“ iz Jablanice, naviklih na teške poslove. Imena ovih nastavljača tradicije klesara
Transport remorkerima do Splita i pretovar na kamion u splitskoj luci
stećaka nijesu, nažalost, ostala upisana, ali je zato fotografijama ispraćen svaki važniji
trenutak poduhvata, kojeg su besprijekorno doveli do kraja.
123

Sa mjesta u blizini rijeke, koje je, kako navodi Marasović, ocijenjeno za najpogodnije, odlomljen
je monolit od preko 40 tona, koji je zatim pažljivo oblikovan prema gruboj silueti buduće figure.
Sistemom čekrka, sajli i pomoćnih sredstava spušten je zatim niz padinu do puta, odakle je
specijalnim kamionom odnesen do punkta za pretovar na željeznički transporter.
Granit namijenjen Njegoševoj figuri prošao je zatim dug put od Jablanice preko Mostara do
obale. Tamo je utovaren na remorkere i kranovima u splitskoj luci opet pretovaren na
specijalni kamion, koji ga je doveo do Meštrovićevog ateljea u Splitu.
Dočekali su ga „izvođači radova“ – vođa ekipe, vajar Andrija Krstulović i njegovi asistenti,
klesari, Jakov Radan, Pave Dragićević, Stipe Perić i Tone Valenti.
Andrija Krstulović je drugi s lijeva na prvoj fotografiji . Tu su i njegovi saradnici J.Radan, P. Dragićević, S.
Perić i T. Valenti ispred Meštrovićevog ateljea, neposredno pred početak radova na Njegoševoj figuri (na
fotografiji lijevo u pozadini se vidi gipsani model u prirodnoj veličini)
Ni saradnja Meštrovića i Krstulovića nije bila slučajna. Andrija Krstulović je takođe bio
Splićanin. Rođen je 1912. godine, a studije je završio u Zagrebu na likovnoj akademiji.
Pored vajarstva bavio se pedagoškim radom, kao docent na zagrebačkoj akademiji i
kasnije na splitskoj Pedagoškoj akademiji. Umro je takođe u Splitu 1997. godine.
Sa Meštrovićem, koji mu je na izvjestan način bio i uzor, Krstulović je i ranije sarađivao, a
najznačajnijim se može smatrati angažovanje 30-ih godina XX vijeka sa grupom mladih
kolega na izradi karijatida za spomenik neznanom junaku na Avali. Za te potrebe 1935.
godine podignut je atelje u blizini Meštrovićeve rezidencije u Splitu, koji će poslužiti u istu
svrhu tokom klesanja Njegoševog spomenika i karijatida za mauzolej na Lovćenu. Ovaj
namjenski objekat skromnih dimenzija i estetike, podignut od strane preduzeća Šperac-
Marasović, građen je od opeka i pokriven jednostavnom krovnom konstrukcijom. Tokom
rata je oštećen i neposredno pred radove na Njegoševom spomeniku obnovljen.
124

TEMATSKI BR OJ
Andrija Krstulović tokom radova na Njegoševoj figuri i karijatidama

(fotografije iz privatnog fonda vajareve sestre Tihomile Krstulović )
Utovar Njegoševe figure radi transporta na Cetinje
125

Proces klesanja i ovog puta se odvijao prema uobičajenom i razrađenom postupku, koji je
prvobitno primjenjen tokom izrade karijatida za spomenik na Avali. Gipsani modeli figura u
prirodnoj veličini, izrađeni prema minijaturnim predlošcima i Meštrovićevim skicama,
podijeljeni su na više povezanih i obilježenih djelova, odakle su mjere preko „punktira“
precizno prenošene na granit. Nakon toga monumentalnom komadu je davana forma,
isprva grubo, mehaničkim dlijetima od vidijumskog čelika, zatim ručnim alatom sličnog
kvaliteta. Na kraju je površina polirana.
Poslovi su okončani 1958. godine, kada Meštrović odlučuje da atelje ustupi Krstuloviću, koji
ga je i koristio do smrti 1997. godine. Prema Krstulovićevom učinku Meštrović je inače imao
viskoko mišljenje, tvrdeći da ono što je ovaj vajar po nalogu uradio, imalo mnogo veću
vrijednost od čisto reproduktivne.
Na istom mjestu nastao je niz vrijednih i originalnih radova ovog autora, a postolja koja su
nosila masivne granitne i mermerne blokove ostala su da svjedoče o dragocjenom umijeću
svih sudionika pomenutog poduhvata, koji je obilježio jedno vrijeme i učvrstio sjećanje na
crnogorskog vladiku i njegovo djelo onoliko koliko je bio čvrst materijal u kojem je klesan
njegov lik i jaka volja da se zamišljeno ostvari.
Andrija Krstulović u Meštrovićevom ateljeu
Naknadno je i preostali materijal za gradnju mauzoleja pripremljen i deponovan na

Ivanovim koritima. Otpočeli su i radovi na prilaznom tunelu, a Njegoševa statua i karijatide
su spakovani i transportovani na Cetinje, u dvorište Državnog muzeja, tj. današnjeg Muzeja
kralja Nikole.
Bilo je i finansijskih problema. Još početkom 60-ih postojala je opasnost da cjelokupan trud
ostane uzaludan. Odlukom Izvršnog Vijeća od maja 1962. godine radovi su “obustavljeni
na neodređeno vrijeme.” Međutim, ipak se krenulo dalje i kraj je poznat.
126

TEMATSKI BR OJ
Nakon Krstulovićevog odlaska, nebriga je učinila da Meštrovićev atelje ne dobije odgovarajući

tretman. Godinama je mijenjao vlasnika i prelazio iz jednih ruku u druge, ali, kako stvari stoje,
nikako da dođe u „prave“. Zapušten i izložen propadanju, zadnjih godina je postao tema
polemika, jer je mjesto na kojem su nastala neka od najznačajnijih ostvarenja jugoslovenskog
vajarstva XX vijeka u međuvremenu pretvoren u ruševinu i deponiju.
Bilo bi u najmanju ruku korektno da se i za ovaj objekat pronađe neko riješenje, ne naravno
zbog njegovih arhitektonskih kvaliteta ili estetike, već zbog činjenice da je decenijama bio tačka
susreta i zajedničkih napora generacija umjetnika, klesara i kreativaca raznih profila. Nama
jedino ostaje da se nadamo najboljem i da sa svoje strane ne dozvolimo da sjećanja ugrađena
u zajedničko nasljeđe, kao ona rođena u ovom ateljeu, budu zanemarena ili izbrisana.
Mjesto gdje su boravile legende - današnje stanje Meštrovićevog ateljea.

(foto: Karlo Genc)
127

128

TEMATSKI BR OJ
Tatjana Jović - Isidora Kovačević
ODBOR ZA PROSLAVU
NJEGOŠEVE STOGODIŠNJICE
N jegoševa proslava 1951. godine, organizovana povodom stogodišnjice od smrti

crnogorskog vladike, vladara i pjesnika, bila je jedan od značajnijih kulturno-istorijskih
događaja XX vijeka. U nastojanju da to ne bude „samo apoteoza Njegoševa” već i i prilika
da na kraju petogodišnjeg plana, „u jednom direktnom zamahu narodne vlasti i masovnih
organizacija” vlada NR Crne Gore široj zajednici prezentuje vidne rezultate u pojedinim
segmentima „kulturno – prosvjetnog, kulturno – umjetničkog i kulturno – masovnog rada”,
proslava je veoma brižljivo i temeljno pripremana.1 Kompletna organizacija planiranog
programa kojim su, pored centralne na Cetinju, obuhvaćene bile sreske, gradske i mjesne
proslave povjerena je Državnom odboru, sastavljenom od 29 članova. 2 Zvanična
dokumentacija Odbora, sačuvana u fondu Arhiva Crne Gore, novinski izvještaji i naučni
prilozi u onovremenim stručnim časopisima dragocjeno su svjedočanstvo o aktivnostima
brojnih umjetnika, književnika, naučnika, kulturnih i javnih institucija iz Crne Gore i
jugoslovenske zajednice kojim je dostojno ličnosti i djelu crnogorskog vladike, vladara i
pjesnika u prisustvu brojnih zvanica iz svih republika Jugoslavije obilježen ovaj jubilej.
Brojne zadatke koje je izabranim i na sjednici, održanoj 22. septembra u prostorijama

glavnog odbora NR Crne Gore, prisutnim članovima Odbora3 saopštio je crnogorski
ministar prosvjete Radomir Komatina.
Glavni zadaci su bili: restauracija Biljarde; izgradnja kolskog puta od Ivanovih korita do
Lovćena; podizanje spomenika Njegošu u Cetinju; otvaranje Njegoševog muzeja;
1 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Ministarstva prosvjete br. 20640 od 2. XII 1950.
2 Isidora Kovačević, Proslava 1951, Glasnik Narodn og muzeja Crne Gore, knj. 7, 2011, 54.
3 Sastanku su prisustvovali: Živko Žižić, Risto Dragićević, Jagoš Jovanović, Milo Milunović, Aleksandar Prijić,
Don Niko Luković, Vuko Radović, inž. Krstić, Veselin Đuranović, Periša Vukotić, Miloš Vušković, Ratko Đurović,
Milutin Plamenac i Danilo Lekić.
129

izdavanje spomenice povodom proslave; dramatizacija i muzička obrada pojedinih motiva

iz “Gorskog vijenca”; izložba štampe „počev od Oktoiha pa do današnjih izdanja “Narodne
knjige sa bibliografijom Njegoševih djela”; štampanje Albuma, tj. „dopuniti novim
materijalom album koji je trebalo da izađe 1947 godine;4 organizovanje i otvaranje II
Savezne izložbe likovnih umjetnika; izrada i kopiranje Njegoševog portreta i reprodukcija
Tominčevog djela za što bi bio zadužen Milo Milunović ili neki drugi slikar angažovan putem
konkursa; štampanje nekoliko serija jubilarnih markica; izrada medalja sa Njegoševim
likom; snimanje dokumentarnog filma o proslavi i „gostovanja jedne opere, jedne
filharmonije, dvije-tri najbolje folklorne grupe iz zemlje i jedne iz Crne Gore, eventualno
pozorišta”. Pored toga planirana je opravka svih „spomenika koji su vezani za Njegoša“
(manastira Savina, Podmaine, Stanjevića i Cetinjskog manastira, enterijera kuće Ivanovića
u Dobroti, kuće na Prčnju gdje je Njegoš boravio, „ponovne i tačnije restauracije škole u
Toploj u kojoj je Njegoš učio“ i Njegoševe rodne kuće), svoda mauzoleja na Orlovom kršu,
crkvice i guvna na Ivanovim koritima, postavljanje „natpisa na mermernoj ploči sa olovnim
slovima karaktera Oktoiha“ na Obodu, spomen-ploče Božidaru Vukoviću na Starčevu i
spomen-ploča na kućama Radonjičića u Dobroti, Lumbardića u Kotoru i Balovića u
Perastu.5 Budući da sve navedene zadatke „ne bi moglo izvršiti Ministarstvo prosvjete“ i s
tim u vezi predlažuči da se u okviru Državnog odbora formiraju nekoliko „pododbopra -
sekcija i to: tehničko-građevinska, književno-naučna, likovno-umjetnička, kulturno-
masovna, muzejska i sekcija za obavještavanje javnosti u toku izvođenja radova”,
Komatina je „pozvao prisutne da uzmu učešća u diskusiji po pojedinim zadacima“. Njihovi
komentari sastavni su dio zapisnika ove sjednice.
“Vušković Miloš – treba oformiti odbor za program, za dekor, za poziv gostiju, za doček i
smještaj, /u koji da uđe Andrija Koprivica/ i da svaki umjetnik napravi neki crtež u vezi sa
Njegošem.
Milo Milunović – Biljardu ne možemo restaurirati ako ne maknemo mapu /reljef/, a nju treba
pomaći u park. Od onog austriskog kokošinjca ne vidi se ni Biljarda ni Manastir.
Komatina Radomir – reljef ima vrednost jer je jedini u zemlji. Treba ispitati mogućnost
tehničkog prebacivanja reljefa, a to će utvrditi stručna komisija.
Vukotić Periša – Biljarda je imala kule i ovaj dio gdje je smještena milicija novijeg je datuma.
Reljef bi se mogao možda premjestiti. Koliko je njemu poznato reljef su radili italijanski
zarobljenici.
Milunović Milo – Reljef je radio Brežanin, a on je živ i mogao bi se koristiti oko prebacivanja
zajedno sa stručnjacima. Predlaže da se prenese u park jer bez toga nema restauracije.
Krstić – Reljef nije teško premjestiti i on nema vrednosti sem turističke. Pri konzerviranju
4 Pored “Njegoševa albuma sa fotografijama i umjetničkim crtežima Njegoševe sobe u Muzeju, Biljarde,
rodne kuće, kapele na Lovćenu, sačuvanih portreta itd.”, za proslavu stogodišnjice štampanja “Gorskog
vijenca” Državni odbor je u svom planu predvidio štampanje “popularnog izdanja Gorskog vijenca sa kratkim
komentarom u 20.000 primjeraka, izdanje spomen knjige o stogodišnjici Vijenca” i do kraja godine II knjigu
Njegoševe prepiske.
5 Isidora Kovačević, nav. djelo, 54.
130

TEMATSKI BR OJ
starina uvijek se daje prednost starijem objektu kao što je u ovom slučaju Biljarda. Polazeći
od ovog reljef treba ostraniti.
Plamenac Milutin – reljef je od strane Zavoda zaštićen. Ovde se postavlja pitanje njegovog
prenošenja, to je teže jer je u betonu pa materijal napukne. Brežanin je izvodio sekundarne
radove a ovo ne bi mogao potpuno izvršiti. Moje je mišljenje da reljef nije za potcenjivanje,
to je jedinstven primjer na Balkanu i retkost u Evropi. Ja sam načelno zato da se otstrani,
da se pomakne ali ne po svaku cijenu. Uklonimo ga ako smo sigurni da ga možemo očuvati
onakvog kakav je.
Radović Vuko – šteta je što je tu postavljen, te da stručna komisija ispita mogućnost
uklanjanja. U komisiju predlaže da uđe Brežanin.
Milunović Milo – gledao sam što mladi ljudi rade u primijenjenoj umjetnosti i to je mnogo
puta bolje od ovog reljefa. Nema bojazni da nećemo naći ljude koji će ga obojiti i napraviti,
jer reljef nije teško napraviti. Ovaj reljef liči na neko skladište, magacin, zato ga je potrebno
ukloniti. On je mišljenja da treba očistiti sa Manastira sve ono što je dodao vladika Gavrilo
1924. godine unakažen je zvonik Manastira, srušili su Tablju pa zvonik otsjekli i napravili
nešto poput dimnjaka.
Đurović Ratko – ako bi išli dalje videli bi da je svaki vladika ponešto dodavao ili oduzimao;
predlaže da se Biljardi stavi olovni krov.
Diskusija po ovom pitanju završena je stim što se prisutni u načelu slažu da se digne reljef,
a stručna komisija će reći posljednju riječ.
Milunović Milo predlaže da se napravi park na prostoru Muzej Biljarda.
Komatina Radomir pokreće pitanje izrade puta Ivanova Korita – Lovćen /četiri i po km./ sa
pješačkom stazom do Kapele. O potrebi izrade ovog puta govorio je inž. Krstić kao i o
manjim opravkama koje je potrebno izvršiti na putu Cetinje – Ivanova Korita.
Milunović Milo – smatra da ne treba dirati ono što je vrlo dobro napravljeno. Ako bi u to dirali
onda bi izmijenili izgled Lovćena. Kapelu prvobitnu treba održavati a ne nešto drugo praviti.
Stazu od 200 metara malo popraviti.
Po pitanju podizanja Njegoševog spomenika govorio je Radović Vuko, naglašavajući da
treba da bude gotova idejna skica spomenika do dana proslave. Da bi to postigli potrebno
je angažovati najbolje vajare ili putem konkursa. Predlaže da se odaberu 5-6 najboljih
vajara i da oni putem užeg konkursa dadu skicu.
Milunović predlaže da spomenik bude na mjestu gdje je ranije bio brijest. Da se na Biljardi
stavi spomen-ploča sa likom Njegoša. Da nekoliko odabranih umjetnika naprave idejne
skice koje će biti plaćene. Ljudi u mladim godinama daju najbolja djela, zato četvorici
eminentnih i dvojici mladih /Vujisić, Stanić/ bi povjerio ovo pitanje.
Đurović Ratko – ranije su prikupljani prilozi za podizanje Njegoševog spomenika u
Beogradu, zato sam mišljenja da se pored spomenika u Cetinju podigne Njegošu spomenik
u Beogradu.
Komatina Radomir – ako raspišemo konkurs nije se nadati nikakvim rezultatima, jer se
najčešće jave oni koji nemaju pojma o tome.
131

U vezi otvaranja Njegoševog muzeja govorio je Dragićević Risto, navodeći nekoliko ponuda
/Njegoš sa pratnjom, Njegoš u mlađim godinama, zlatno pero koje je nosio Njegoš itd./
Đurović Ratko – naročito danas treba posvetiti veliku pažnju istorijskoj vjerodostojnosti
stvari koje se nude.
Don Niko Luković navodi da u Kotoru postoji jedna Njegoševa slika veličine 35x45 sa dva
natpisa, ruski i italijanski, ali je vlasnik ne želi prodati.
Dragićević Risto – treba foto-kopirati bukvar, opštu istoriju, srpsku gramatiku i druge stvari
koje bi se dale naučnicima koji posjete proslavu. Ima dvije i po hiljade spomenica od 1925
god. /na jednoj strani lik Njegoša a na drugoj Lovćena. / Ako se ove spomenice izliju može
se napraviti oko 10.000 novih, jer su ove odveć velike.
Jagoš Jovanović predlaže da se formira redakcioni odbor za izradu spomenica.
U vezi dramatizacije Gorskog vijenca govorio je Lekić Danilo. On kaže da Rašo Plaović već
deset godina radi na tome, te da mu je potrebno još mjesec dana da provede na Cetinju
kako bi dovršio dramatizaciju.
Don Niko Luković – postavlja pitanje čemu dramatizacija Gorskog vijenca kad je to jedno
savršeno djelo.
Komatina Radomir – smatra da je potreban duži vremenski period za dramatizaciju i
muzičku obradu Gorskog vijenca, te da to pitanje ne bi trebalo vezivati za proslavu
Njegoševe stogodišnjice, već ostaviti književnicima i umjetnicima da oni to učine. Potom
navodi sitnije radove koje treba da izvrši Zavod za zaštitu spomenika kulture, a Odbor da
mu pruži pomoć.
Don Niko Luković – obzirom da je Njegoš opštejugoslovenski vrednik predlaže da se odredi
Njegošev orden za kulturno-prosvjetne zasluge.6
Đurović Ratko – postoje nagrade Prešerna, Puškina itd. pa je nezgodno da mi Crnogorci
odmah predlažemo ordene, već predlaže da se odredi Njegoševa nagrada pa bilo u okviru
Crne Gore ili Jugoslavije, s čime su se prisutni složili.
Milunović Milo – predlaže da se savezna izložba likovnih umjetnika otvori na Cetinju. Ona
se jedino može otvoriti u prostorijama Osnovne škole. U tom cilju treba urediti prilaz zgradi
jer je odveć neugledan. Na ovo pitanje drug Komatina odgovara da nema nikakvog razloga
da se izložba ne otvori na Cetinju, bez obzira na izdatke. Takođe treba organizovati festival.
Đurović Ratko ukazuje na nedostatke Dubrovačkog festivala kojega štampa naziva
renesansnim festivalom.
Komatina Radomir – prodiskutovali smo o zadacima, pa treba odmah početi sa radom.
Drug Dragićević da prikuplja materijal u vezi sa Njegošem, drug Plamenac da radi na zaštiti
spomenika, za projekt spomenika zadužuje se Milunović i Lubarda.
Žižić Živko – treba imenovati rukovodioce i članove komisije kako bi se sastali i pitanje
6 ACG, f. Njegoševa proslava, pismo Don Nika Lukovića Ministarstvu prosvjete br. 13952 od 25. VIII 1950 (u
cilju popularizacije „posljednje riječi koju je veliki sin Crne Gore uputio svom narodu“ don Niko Luko vić je
sugerisao da se u „posebnoj brošuri štampa Njegošev testament, reguliše nagrada po svim školama za
najbolje radove u vezi sa Njegošem i d a se njegovim imenom nazove trg gdje se nalazi kuća Lumbardića u
Kotoru i gaj na Savini ili glavni trg u Herceg-Novom“).
132

TEMATSKI BR OJ
razradili. Oni će pitanja staviti na dnevni red da ne bi komisija ostala razoružana.

Milunović Milo – predlaže da se odmah otpočne sa radom na spomenici, jer to zahtijeva
duže vremena, a Ratko Đurović predlaže da se za proslavu pozovu pretstavnici iseljenika
iz drugih zemalja.
Na kraju je usvojeno da se formiraju dva odbora i to:
1. Građevinsko-tehnički kojim će rukovoditi drug Đoko Radović, Pretsjednik Planske
komisije. Za članove odbora su određeni sledeći drugovi: Spaso Drakić, Milutin Plamenac,
Periša Vukotić, Novica Vušković, Vujadin Popović, (?)Veliša Popović, Marko Gazivoda i
Drago Jovović.
2. Odbor za program, kojim će rukovoditi Žižić Živko, Ministar prosvjete. Za članove ovog
odbora određeni su: Jagoš Jovanović, Don Niko Luković, Milo Milunović, Petar Lubarda,
Janko Đonović, Risto Dragićević, Ratko Đurović, Danilo Lekić, Miladin Perović, Anton
Pogačar, Minja Dedić i Aleksandar Prijić.
3. Odbor će sastaviti program do 20 oktobra t.g. Pored donošenja programa Odboru se
stavlja u zadatak da predloži datum održavanja proslave.
4. Idući sastanak odbora za proslavu Njegoševe 100-godišnjice održaće se oko 25 oktobra
t.g.”.7
Biljarda prije rekonstrukcije 1951. godine
ZAPISNIK SA SASTANKA ODBORA ZA PROSLAVU NJEGOŠEVE STOGODIŠNJICE

„Druga sjednica Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice održana je 14 novembra
1950 u prostorijama Glavnog odbora Narodnog fronta Crne Gore na Cetinju. Sjednici je
pretsjedavao drug Radomir Komatina, član Politbiroa CK KP Crne Gore, i predložio da
rukovodioci sekcija određeni na prvom sastanku podnesu izvještaj o svom radu.
7 ACG, f. Njegoševa proslava, Zapisnik sa sastanka Državnog odbora od 22. IX 1950.
133

Uzima riječ drug Živko Žižić i kaže da se komisija sastala tri puta i podnosi Odboru sljedeći
program za Njegoševu proslavu:
1/ Da se Odbor obrati vajaru Sretenu Stojanoviću za izradu idejne skice za spomenik
Njegošu u Cetinju. /Već je sa njim privatno o ovome razgovarao M. Milunović/.
2/ Da se Odbor obrati najpoznatijim naučnicima iz FNRJ za priloge o Njegošu koji bi bili
objavljeni u Njegoševom zborniku. /R. Lalić izradiće spisak tih naučnika/.
3/ Da se Odbor obrati R. Plaoviću u pogledu dramatizacije Gorskog Vijenca ili jedne
njegove scene od strane seljaka Čeva ili Ljubotinja i da se to vidi, te ukoliko bi bilo dobro
da se ta scena izvede.
4/ Da se organizuje izložba cjelokupnog kulturnog nasljeđa Crne Gore po granama
umjetnosti, koja bi prethodila saveznoj izložbi Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije; uz to
dati pregled kulturne djelatnosti od oslobođenja naovamo.
5/ Da se uz izdavanje Albuma izdaju i dopisnice u boji reprodukovanjem materijala iz
Albuma i naših kulturnih spomenika koje bi se prodavale pojedinačno i u bloku.
7/ Za plakat i značku zadužen je Milo Milunović.
8/ Da markice sa Njegoševim likom od njegovih najmlađih dana do smrti, kao i umjetničke
marke sa likom Njegoša, slikom „Biljarde“ i motivima iz Gorskog vijenca rade članovi
Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Pored toga članovi će izraditi nekoliko portreta
Njegoševih savremenika.
9/ Da se napiše scenario za snimanje proslave i svega što je u vezi sa Njegošem. Pored
domaćeg preduzeća pozvati i jednu američku kompaniju za snimanje proslave u boji.
Pored toga sam tok proslave, koja bi trajala tri dana, a održala bi se druge polovine avgusta
ili početkom septembra, tj. kad nema mjesečine ... .
Pošto su svi ovi zadaci raznovrsni za jednu sekciju, to je potrebno već sada obrazovati
sedam sekcija i to:
Sekciju likovno-umjetničku i za dekor /rukovodilac P. Lubarda/
Sekciju za Akademiju i za program /rukovodilac D. Lekić/
Sekciju za Muzej /rukovodilac R. Dragićević/
Sekcija naučno-izdavačka /rukovodilac Jagoš Jovanović/
Sekcija za agitaciju i štampu /rukovodilac B. Šoškić/
Sekcija za prikaz kulturnog nasljeđa i pregled kulturne djelatnosti od oslobođenja naovamo
/rukovodilac A. Lainović/
Finansiska sekcija /rukovodilac Spaso Milić/
Rukovodioci sekcija su već imenovali članove sa kojima će raditi.
Da bi rad sekcija odmah otpočeo, potrebno je organizovati kancelariju Odbora i postaviti
osoblje, izraditi štambilj i pečat i imati čekovni račun kod Narodne banke.
U vezi predloženog programa prvi se javio za riječ drug Jovan Ćetković i predlaže
štampanje cjelokupnih Njegoševih djela. Pravi pitanje kako će se vršiti parkiranje puta do
Orlova Krša našto mu drug Ratko Đurović odgovara da će se praviti travnjaci. Drug
Ćetković je mišljenja da seljaci iz Čeva ili Ljubotinja ne bi mogli uspješno izvesti scene iz
134

TEMATSKI BR OJ
Gorskog vijenca. Navodi primjer grupa koje su prije rata pokušavale da prikažu pojedine
scene, ali u tome nijesu imale uspjeha. Promašen je posao ako se angažuju seljaci, već
treba angažovati druge ljude iz Cetinja, jer glavne uloge ne mogu igrati seljaci.
Drug Ćetković postavlja pitanje kako se zamišlja spomenik Njegošu. On je mišljenja da
ideja spomenika treba da bude da Njegoš čita. Ne dopada mu se Njegošev spomenik u
Trebinju. Spomenik Njegošu radio je Meštrović i kad ga je dovršio kazao je da mu je to
najslabije djelo.
Drug Ratko Đurović slaže se sa Ćetkovićem u pogledu davanja scena od strane seljaka
Čeva ili Ljubotinja. Za Milutina Popovića, koji je prije rata igrao Vladiku, kaže da izgovara
patetično. Mišljenja je da treba u ovom cilju angažovati Raša Plaovića i da se iz Beograda
pribave kompozicije Josifa Marinkovića u cilju njihovog izvođenja.
Drug Vuko Radović predlaže da se izrada idejne skice za Njegošev spomenik povjeri drugu
Augustinčiću i još pet do šest najboljih vajara. Ako se poznati umjetnici neće angažovati na
ovom poslu plašeći se konkurencije – onda postavlja pitanje kakvi su ti umjetnici danas.
Njegoš treba da bude u prirodnoj veličini, čitav, jer je on po prirodi džin. Potom daje
primjedbu na izbjegavanje fotografija rukovodilaca kao dekor. Na ovu primjedbu drug Petar
Lubarda kaže da je Milo Milunović naglasio da je u Beogradu data primjedba iz tog razloga
što slike na bijelom platnu imaju slab izgled. Svaka kuća je arhitektonski objekat, te zato ne
treba pokrivati kuće.
Drug Radomir Komatina naglašava da vrijeme prolazi, a ipak nemamo rezultata. Kasno smo kao
Odbor počeli. Mora se brže raditi. Jedna komisija radi u Beogradu na izradi cjelokupnih
Njegoševih djela. Program za dane proslave je oskudan i nedovoljan i tom prilikom ukazuje na
ono što se predviđa za treći dan, zato će sekcije upotpuniti program. Slaže se s tim da se idejna
skica povjeri većini umjetnika. Za priloge o Njegošu treba se obratiti književnicima. Slaže se sa
predloženim sekcijama izuzev finansiske sekcije za koju smatra da ne bi trebala da postoji, već
da izdaci padaju na teret Ministarstva prosvjete. Sav posao prenosi se na sekcije, a rukovodioci
sekcija su dužni podnose izvještaj Odboru. Odbor ne može raditi svakodnevno, zato će
Ministarstvo prosvjete regulisati rad od jednog do drugog sastanka. Zatim podvlači da sekcije
treba odmah da otpočnu sa radom, jer je vrijeme kratko.
Drug Miladin Perović predlaže da sekcije odmah, a najkasnije do 1 januara 1951 godine,
izrade predloge budžeta i da treba odrediti blagajnika, a da rukovodioci sekcija odmah
formiraju iste.
Drug Ratko Đurović predlaže da se odmah otvori kancelarija Odbora i odredi lice koje će
stalno voditi prepisku i vršiti tehničke poslove.
Don Niko Luković – u cilju popularizacije proslave da se da direktiva sreskim narodnim
odborima za organizovanje proslave po manjim mjestima, održavanje predavanja o
Njegošu, podizanje spomen-ploče itd.
Za Boku kaže da je po porijeklu stanovništvo 90% crnogorsko i postavlja pitanje kako da
se piše tekst na spomen-pločama, t.j. ćirilicom ili latinicom. Naglašava da su našli materijal
i majstora, ali se postavlja pitanje ko će finansirati podizanje ovih ploča.
135

Drug Jagoš Jovanović kaže da tekst treba pisati ćirilicom, jer je to Njegoševo pismo.
Izuzetak o njegovom mišljenju treba napraviti u pogledu teksta na zgradi Bokeško-
crnogorske skupštine u Kotoru, gdje treba pored ćirilice staviti i natpis latinicom.
Drug Vujadin Popović postavlja pitanje u pogledu mjesta gdje će se podići spomenik, na
što drug Komatina odgovara da će se mjesto naknadno odrediti.
Drug Miladin Perović predlaže da se izrada plana kulturne djelatnosti na terenu u vezi
proslave Njegoševe stogodišnjice povjeri Kulturno-prosvjetnom savezu NR Crne Gore.
Po pitanju rada građevinsko-tehničke sekcije govorio je drug Vuko Radović. Angažovali smo
geometre koji trasiraju put do Lovćena i projektovano je 4-5 km. Odlukom Privrednog savjeta
Vlade NRCG odlučeno je da se prekine izgradnja puta zbog većih zadataka koji stoje pred nama
u 1951 godini. Po pitanju restauracije „Biljarde“ zamolili smo inžinjera Krstića da predloži dva
arhitekta iz Beograda. On je predložio Đurđa Boškovića i Dragoljuba Jovanovića. Naša
predviđanja su skraćena, to zato treba raščistiti sa pitanjem kredita.
Drug Periša Vukotić kaže da je opravka puta do Ivanovih Korita u toku, a da će se izrada
puta od Ivanovih Korita do Lovćena obustaviti zbog odluke Privrednog savjeta. Mišljenja je
da za restauraciju „Biljarde“ treba konsultovati Đurđa Boškovića.
Drug Radomir Komatina kaže da snimanje puta treba vršiti, pa ako se ne izradi iduće
godine on će se izraditi kasnije. Put se ima raditi normalan – 5 metara širine. Izvršiti
opravku puta do Ivanovih korita.
Uzima riječ drug Milutin Plamenac i kaže da se protivi žrtvovanju reljefa po svaku cijenu.
Najidealnije bi bilo da se za reljef nađe pogodnije mjesto kao što je to Njegošev park, ali ne
nikako da se uništi.
Drug Jovan Ćetković kaže da je „Tablja“ sastavni dio Njegoševog doba, „Biljarde“, ima
istorisku vrijednost, podigao ju je Njegoš i predlaže da se restaurira.
Na kraju je drug Komatina predložio da građevinsko-tehničkom sekcijom kojom je do sada
rukovodio Vuko Radović, ubuduće rukovodi Ministar građevina Spaso Drakić. Prisutni su
se sa ovim predlogom složili.
Isto tako odlučeno je da se formira finansiska sekcija koja će voditi finansiske poslove oko
proslave. Ona će odmah pristupiti sastavljanju budžeta na osnovu predloga koje će dobiti
od pojedinih sekcija.8
SRESKO – GRADSKOM NARODNOM ODBORU

- Povjereništvu za prosvjetu i kulturu -
SVIMA
U avgustu 1951 godine obaviće se proslava Njegoševe stogodišnjice. Centralna proslava

će se organizovati na Cetinju, a po ostalim mjestima treba organizovati sreske, gradske i
mjesne proslave. Na Cetinju već radi Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice kao i
pojedini pododbori i sekcije. Vrše se pripreme za restauraciju Biljarde, podizanje
8 ACG, f. Njegoševa proslava, Zapisnik Odbora za proslavu od 14. XI 1950.
136

TEMATSKI BR OJ
spomenika, otvaranje Njegoševog muzeja, izdavanje spomenice, albuma, jubilarnih

markica, medalje sa Njegoševim likom i dr.
Jedna komisija u Beogradu radi na izdavanju cjelokupnih Njegoševih djela. Pored
restauracije Biljarde predviđa se restauracija, odnosno opravka spomenika koji su vezani
za Njegoša kao Manastira Savine, Podmajine, Koma na Skadarskom Jezeru, Ćelije
Dobrske, Cetinjskog manastira i svoda na Orlovom Kršu; opravka zgrade Ivanovića u
Dobroti, zgrade u kojoj je Njegoš boravio u Prčnju, škole u kojoj je učio u Toploj, kuće u kojoj
se rodio na Njegušima, Crkvica i Gumno na Ivanovim Koritima kao i opravka puta od
Cetinja do Ivanovih Korita, opravka puta, čišćenje prilaza i uvođenje osvjetljenja u Lipsku
Pećinu; postavljanje spomen-ploče na
Obodu, kući Radojičića u Dobroti,
Lombardića u Kotoru i Balovića u
Perastu.
Sreski odnosno gradski narodni odbori
imaju posvetiti naročitu brigu u pogledu
obezbjeđenja kako stručne tako ostale
radne snage i materijala (kao pijeska,
kamena i dr.) iz lokalnih izvora, kako bi
se ovi kao i drugi radovi u vezi sa
proslavom Njegoševe stogodišnjice
uspješno i na vrijeme izveli.
Uz restauraciju i opravku objekata
direktno vezanih za Njegoša, u toku
iduće godine koristiti sve mogućnosti Članovi predsjedništva svečane akademije na Cetinju
da se restauriraju i ostali zaštićeni
kulturni spomenici, Povjereništva za prosvjetu i kulturu treba da po ovim pitanjima imaju
inicijativu u svojim rukama, te da se obraćaju Zavodu za zaštitu spomenika kulture kako bi
im u granicama mogućnosti pružio pomoć.
Na Cetinju će se organizovati izložba cjelokupnog kulturnog nasljeđa Crne Gore po
granama umjetnosti. Prirediće se izložba knjiga na pergamentu. Isto tako organizovaće se
izložba, koja će putem grafikona, crteža, cifara itd. prikazati cjelokupna kulturno –
prosvjetna i umjetnička umjetnost od oslobođenja naovamo. Da bi rezultati izložbe bili što
bolji potrebno je u Njegoševoj godini razviti što veću aktivnost na čitavom kulturno –
prosvjetnom području, a to znači treba proširiti mrežu opšteobrazovnih tečajeva i istima
obuhvatiti najveći mogući broj polaznika. Otvriti knjižnice u svakom selu i pronalaziti
prostorije za stvaranje što večeg broja čitaonica. Pokloniti naročitu pažnju sređivanju
knjižnica i korišćenju knjiga. Otvoriti narodne univerzitete u sjedištima mjesnih narodnih
odbora, pri osmoljetkama, a po mogućstvu i u većim selima. Oživjeti rad kulturno –
prosvjetnih i kulturno – umjetničkih društava i pristupiti formiranju novih. Prvenstveno davati
originalne folklore, pjesme i igre, a obavezno grupe će izvoditi pojedine scene iz Gorskog
137

vijenca. Osobitu pažnju posvetiti zaštiti kulturno – istorijskih spomenika i prirodnjačke

rijetkosti. Poboljšati rad sekcija, kružoka i grupa na terenu. Posvetiti pažnju kulturno –
zabavnom životu po gradovima i selima, kako bi naš čovjek u slobodnom vremenu našao
razonode.
U vezi proslave Njegoševe stogodišnjice potrebno je organizovati razna takmičenja, kako
bi dan proslave dočekali sa vidnim rezultatima na pojedinim kulturno – prosvjetnim,
kulturno – umjetničkim i kulturno – masovnim radom. 1951 godina je godina završetka
našeg petogodišnjeg plana a uz to Njegoševa godina - to treba da se ispoljava u jednom
širokom zamahu narodne vlasti i masovnih organizacija na polju prosvjete i kulture.
Da bi se veliki zadaci koji stoje pred nama u vezi sa proslavom Njegoševe stogodišnjice
mogli uspješno izvesti potrebno je odmah pristupiti formiranju odbora za izvođenje sreskih,
gradskih i mjesnih proslava. Odbori za proslavu treba već sada da vode brigu o programu
svečane akademije i samom toku proslave. Odbor za proslavu treba da izradi plan
predavanja koja će se držati na narodnom univerzitetu povodom proslave Njegoševe
stogodišnjice.
Predavanja treba da obuhvate razna pitanja iz istorije Njegoševe epohe i njegovog
književnog rada. Takva predavanja držati po mogućnosti u svakom selu kako bi narod
pravilno shvatio Njegoševo rodoljublje i duh njegovih djela.
Gradski i sreski odbori za proslavu ne mogu raditi svakodnevno zato će povjereništva za
prosvjetu i kulturu regulisati rad od jednog sastanka do drugog.
Nastojati da kvalitet programa bude na visini, jer će se snimati dokumentarni film o toku
proslave po pojedinim mjestima.
Njegoševa proslava treba da bude ne samo apoteoza Njegoševa nego i manifestacija
našeg kulturnog nasljeđa i prikaz kulturne revolucije koja se izvela u našoj zemlji od 1941
do danas. Od 1 janiuara 1951 treba da počne živa akcija kako kroz štampu tako i na svim
poljima rada u vezi Njegoševe proslave.
Direktori gimnazija, srednjih stručnih škola, kao i gradski odnosno sreski narodni odbori
treba da raspišu nagrade za najbolje izrađene teme.
U vezi sa gore navedenim potrebno je da povjerenik za prosvjetu i kulturu upozna
predsjednika sreskog odnosno gradskog narodnog odbora na osnovu čega bi pretsjednik
izvršnog odbora zakazao sjednicu koja bi bila posvećena proslavi Njegoševe stogodišnjice.
Na toj sjednici potrebno bi bilo predvidjeti:
1) Koji kulturni spomenici mogu biti restaurirani ili opravljeni do proslave, o čemu odmah
obavijestiti ovo Ministarstvo kako bi se pobrinulo za stručnjake i materijal koji se ne može
pribaviti iz lokalnih izvora.
2) Izvršni odbor će razraditi sva pitanja u vezi sa proslavom na terenu – sreza – grada i
daće inicijativu za formiranje odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice.
3) Sreski odnosno gradski odbori naročito u mjestima u kojima je Njegoš najviše boravio
ispitaće mogućnost da pojedine ulice ili trgovi dobiju ime Njegoša.
U budžetima sreskih odnosno gradskih narodnih odbora treba predvidjeti specijalne kredite
za izvođenje Njegoševe proslave.
138

TEMATSKI BR OJ
Smrt fašizmu – Sloboda narodu!

Načelnik”9
ZAKLJUČCI
“Sa sastanka rukovodilaca šest sekcija Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice

(održanog 13. XII 1950 godine u kancelariji Državnog muzeja na Cetinju)
Prisutni:
Danilo Lekić, rukovodilac sekcije za akademiju i program; Risto Dragićević, ruk. Sekcije za
muzej; Jagoš Jovanović, ruk. Naučno-izdavačke sekcije; Andrija Lainović, ruk. Sekcije za
izložbe kulturnog nasleđa Crne Gore i kulturne djelatnosti u Crnoj Gori od 1941 do danas;
i Budo Šoškić, ruk. Sekcije za štampu i agitaciju. U ime Likovno-dekorativne sekcije
prisustvovao je Branko Filipović, scenograf Narodnog pozorišta. Zapisničar: Ratko Đurović.
Zaključci su doneseni na osnovu diskusije po sljedećim tačkama dnevnog reda:
I/ Zadaci sekcija i određivanje roka za stvaranje plana pojedinih sekcija.
II/ Razno.
I
1. Sekcija za akademiju i program:
a) Da u Sekciju uđu: Tasja Jovanović, Milutin Plamenac, Anton Pogačar, Miladin Perović,
Minja Dedić i Ratko Đurović. Rukovodilac Sekcije: Danilo Lekić.
b) Da se ova Sekcija preko Odbora obrati d-r Oskaru Danonu direktoru Opere u Beogradu,
s molbom da pronađe kompozicije Josifa Marinkovića i d-r Vojislava Vučkovića na teme
Gorskog vijenca, te da utvrdi vrijednost i mogućnost izvođenja tih kompozicija u okviru
proslave;
v) da se obrati Jakovu Gotovcu, direktoru Opere u Zagrebu, s molbom za objašnjenje o
njegovoj muzičkoj obradi izvjesnih scena iz Gorskog vijenca i da, u sporazumu s njim, utvrdi
mogućnost izvođenja tih kompozicija u okviru proslave;
g) da obavijesti Udruženje književnika Jugoslavije o održavanju književne večeri
najpoznatijih jugoslovenskih književnika u okviru proslave;
d) da predloži Odboru da se zamoli drug Đilas da održi referat o Njegošu na svečanoj
akademiji u Cetinju. Ako ostvarenje ovog predloga naiđe na prepreke, da predloži Odboru
Punišu Perovića, Nikolu Banaševića, Vida Latkovića i Radovana Lalića, te da se jednom od
imenovanih drugova ili eventualno dvojici ponudi izvršenje ovog zadatka.
2. Sekcija za muzej:
a) da u nju uđu: Milo Milunović, Petar Lubarda, Milutin Plamenac, Danilo Lekić, Aco Prijić i
Jovan Vukmanović. Rukovodilac Sekcije: Risto Dragićević.
b) da Sekcija predloži Odboru da se izradi u zlatu novac Vladike Rada (“perun”) za
9 Isidora Kovačević, nav. djelo; ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Ministarstva prosvjete, odjeljenje VI, br. 20640
od 2. XII 1950.
139

Njegošev muzej i ostale muzeje u zemlji (100 komada).
3.Naučno-izdavačka sekcija:
a) da u nju uđu: Jevto Milović, Tomaš Marković, Luka Vujović i Veselin Đuranović.
Rukovodilac: Jagoš Jovanović.
4. Sekcija za štampu i agitaciju:

a) da u nju uđu: Božo Đurović, Milivoje Otović, Vuko Lučić, Savo Vukmanović, Jovan
Ražnatović i Mojsije Zečević. Rukovodilac: Budo Šoškić. Referent za štampu Odbora: Aco
Brajović.
5. Likovno-dekorativna sekcija:
a) da u nju uđu: Đokić Vojislav, Berkuljan Gojko i Filipović Branko. Rukovodilac Aco Prijić;
b) da u Redakcioni odbor za izdavanje Njegoševog albuma uđu (pored Milunovića i
Lubarde): Radović Vuko, Đokić Vojislav, Vušković Miloš, Prijić Aco i Jagoš Jovanović;
v) da predlože likovnim umjetnicima FNRJ, preko njihovih republičkih udruženja ili preko
konkursa, ilustrovanje Gorskog vijenca;
g) da Udruženju likovnih umjetnika FNRJ sugerira da na izložbi likovnih umjetnika
Jugoslavije, koja će se održati u okviru
proslave, bude izvjestan dio likovnih
radova na teme iz Gorskog vijenca;
d) da predloži Udruženju likovnih
umjetnika Crne Gore izradu portreta
ličnosti iz Gorskog vijenca i uopšte
znamenitih Crnogoraca iz doba
Njegoševa (da im se uz predlog da
nekoliko tema kao potsticaj za studij);
đ) da stavi na raspoloženje svim
zainteresovanim slikarima i kiparima
kopije Njegoševih slika, kopije
fotografija svih kulturnih spomenika
vezanih za Njegoša, kao i kopije slika
Defile mladih umjetnika i njihovih profesora na Cetinju Njegoševih savremenika i znamenitih
(među njima su i članovi Likovno-dekorativne se kcije)
Crnogoraca njegova doba;
e) da obaveže Čeda Kuševića preko Konzervatorskog zavoda NRCG da izvrši
fotokopiranje svih Njegoševih slika, umnožavanje fotografija svih kulturnih spomenika
vezanih za Njegoša, kao i Njegoševih savremenika i znamenitih Crnogoraca njegova doba
(po 50 primjeraka za potrebe pod đ). I na kraju, imenovani da izvrši fotografisanje zgrada i
mjesta gdje će se staviti spomen-ploče;
ž) da prouči zapisnik sa sastanka ULCG koji je održan u Hercegnovom.
140

TEMATSKI BR OJ
6. Sekcija za izložbe kulturnog nasleđa Crne Gore i kulturne djelatnosti u Crnoj Gori od
1941 do danas:
a) da uđu u nju: Don Niko Luković, Milutin Plamenac, Jovan Vukmanović, Mojsije Zečević,
Marko Borozan, Ratko Đurović, načelnik Odjeljenja za škole, Dušan Laušević, Božo
Mihajlović i sveštenik Vujaš. Rukovodilac: Andrija Lainović.
b) da se zamole drugovi Milan Kašanin i Oto Bihalji da pruže pomoć u uređenju i jedne i
druge izložbe;
v) da predloži Konzervatorskom zavodu NRCG inventarisanje čitavog kulturno-
umjetničkog materijala od vrijednosti koji se nalazi po crkvama, manastirima, džamijama
itd., ukoliko to nije već urađeno; da na osnovu ovoga Zavod donese odluku: da
inventarisanje izvrše u srezovima sreske komisije a u Cetinju da izvrši pregled inventara
Cetinjskog manastira komisija koju sačinjavaju: sveštenik Vujaš, Risto Dragićević, Andrija
Lainović, Božo Mihajlović i Vasilije Lukić; da spiskove popisanog materijala dostavi
Konzervatorski zavod Sekciji na upotrebu;
g) da se izrada vitrina za izložbe predloži nekom stručnjaku, s tim da one kasnije mogu
poslužiti za Njegošev muzej;
d) da predloži Odboru otkup zlatnog novca bivše Kraljevine Crne Gore za izložbu, s tim da
se on kasnije pokloni Muzeju.
II
1. Da Odbor pozove Petraša da izvrši odliv i prenos Reljefa još u prvoj fazi radova na
restauraciji Biljarde. O ovome da se brine Konzervatorski zavod.
2. Da se za rukovodioca Finansijske sekcije odredi drug Milenko Gilić, načelnik Ministarstva
finansija NRCG.
3. Da se imenovane sekcije do 18 ovog mjeseca organizaciono srede i da do tog datuma
predadu kancelariji Odbora svoje planove, koji će obuhvatiti detalje u rad svake pojedine
sekcije. Takođe da svaka sekcija izvrši predračun za vlastite troškove radi stvaranja opšteg
budžeta.
4. Da svaka sekcija odredi svoga sekretara radi urednog vođenja zapisnika i evidencije.
5. Da se uredi kancelarija Odbora, da bi rukovodioci sekcija mogli biti preko nje u stalnom
kontaktu sa Odborom.
6. Da se gorepomenuta pisma napišu i pošalju do 16 ovog mjeseca.10
RUKOVODIOCI SEKCIJA
AGIT-PROPU CK KP CRNE GORE,

- Za AGIT-PROP CK KPJ -
TITOGRAD
„Ovaj Odbor preko sedam svojih sekcija radi na ostavrenju zadataka koje je postavio da se
izvrše u okviru proslave stogodišnjice Njegoševe smrti.
10 ACG, Njegoševa proslava,“Zaključci“ Odbora od 13. XII 1950.
141

Na osnovu planova tih sekcija dajemo pregled zadataka ovog Odbora (pod A) i dosad
preduzetih mjera za njihovo ostavrenje (pod B).
GRAĐEVINSKO-TEHNIČKA SEKCIJA
A
1) Restauracija Biljarde; 2) prenos Reljefa Crne Gore; 3) izgradnja amfiteatra pod
Jasikama; 4) opravka Cetinjskog manastira i uređenja Lipske Pećine; 5) opravka škole u
Toploj; 6) opravka Njegoševe rodne kuće; 7) opravke Kapele; 8) izrada pješačke staze od
Crkvina do Bostura (dužina 2 km. širina 1,5 m); 9) opravka puta Ivanova Korita – Bostur;
10) opravka puta Cetinje – Ivanova Korita.
B
1) Radovi na restauraciji Biljarde počeli su sredinom januara o.g. i normalno se odvijaju.
Predviđa se da će restauracija biti dovršena do dana proslave. U Biljardi će biti smješteni
Njegošev muzej i Muzej NOB-a. 2) Rad na odlivu reljefa Crne Gore otpočeće 10 aprila ove
godine.
Radovi na ostalim objektima otpočeće maja mjeseca o.g. Izvršene su tehničke pripreme
(nacrti, proračuni, planiranje radne snage itd)
SEKCIJA ZA AKADEMIJU I PROGRAM
A
1) Snimanje dokumentarnog filma o Njegošu; 2) snimanje priprema i toka proslave u Crnoj
Gori; 3) svečana akademija, sa referatom o Njegošu i odabranim muzičkim programom (I
dan); 4) veče crnogorskog folklora (I dan); 5) muzički koncert: a/ kompozicije na teme iz
„Gorskog vijenca“ i b/ najbolji horovi iz Crne Gore (II dan); 6) koncert mladih muzičara iz
Crne Gore (II dan); 7) članovi Saveza književnika Jugoslavije čitaju svoje radove (za
vrijeme pauza recitacije stihova iz Njegoševih djela) – II dan; 8) izvođenje jednog fragmenta
iz „Gorskog vijenca“ (III dan).
B
1) Scenario i knjiga snimanja za dokumentarni film o Njegošu biće završen do 1 aprila og.
Preduzete su mjere da se nađe dobar reditelj koji bi odmah otpočeo sa snimanjem, tako
da bi se film mogao prikazivati uoči same proslave. 2) Preduzeće „Lovćen-film“ već je
počeo da snima pripreme za proslavu (radove na Biljardi i dr.). 3) Drug Đilas je zamoljen
da na svečanoj akademiji održi referat o Njegošu i njegovom dobu. Drug pretsjednik Vlade
uzeo je na sebe da s drugom Đilasom o tome razgovara. 4) Najbolje folklorne grupe,
određene za Savezni festival u Zagrebu, prikazaće crnogorski folklor. 5) a/ Utvrđeno je koji
su kompozitori dosad komponovali djela na teme iz „Gorskog vijenca“. Odbor se obratio d-
ru Oskaru Danonu, direktoru Opere u Beogradu, s molbom da pronađe te kompozicije.
Neke od njih je već pronašao (na pr. V. Vučkovića), koje orkestar Beogradske opere
142

TEMATSKI BR OJ
priprema. Drug Danon je obećao da će i druge stvari koje pronađe, a budu kvalitativno
dobre, izvoditi na proslavi isti orkestar; b/ horovima je data sugestija koje pjesme treba da
spreme kao obavezne za učestvovanje u okviru programa proslave. 6) Utvrđen je program
koncerta mladih muzičara i oni se za njega već spremaju, kako oni koji uče u Beogradu i
Zagrebu, tako i oni na Cetinju. 7) Pretsjednik Saveza književnika Jugoslavije Ivo Andrić
obećao je da će Savez učestvovati sa nekoliko članova na književnoj večeri u okviru
programa proslave. 8) Uprava Narodnog pozorišta u Beogradu, a i drug Raša Plaović lično,
obećali su da će Plaović dovršiti svoju dramaturšku obradu „Gorskog vijenca“ i da će u
zajednici sa 4 – 5 prvaka pozorišta iz Beograda, doći na Cetinje, postaviti i izvesti jedan
fragment iz „Gorskog vijenca“ uz učešće glumaca iz Crne Gore.
NAUČNO-IZDAVAČKA SEKCIJA
A
1) Izdanje cjelokupnih Njegoševih djela (i pisama); 2) izdanje Njegoševog albuma; 3)

izdanje Njegoševog zbornika; 4) fotokopiranje „Grlice“ i „Bukvara“; 5) izdavanje dvije knjige
dokumenata iz Zadarskog arhiva.
B
1) Komisija za izdavanje cjelokupnih Njegoševih djela u Beogradu dala je već u štampu
prvu knjigu Njegoševih djela. Predviđa
se da će sva djela biti štampana do
početka proslave. 2) Materijal za
Njegošev album nalazi se, pripremljen
za štampu, u štampariji „Ljudska
pravica“ u Ljubljani. Urgirano je preko
Agit-propa CK KPJ da album odmah
uđe u štampu, da bi bio u prodaji za
vrijeme proslave. Takođe je umoljen
Savjet za nauku i kulturu FNRJ da
omogući nabavku fototehničkog i
drugog materijala koji nedostaje za
štampanje albuma. 3) Stupilo se u vezu
sa svim naučnim i književnim radnicima
koji se bave proučavanjem Njegoša da
Blažo Jovanović , predsjednik Vlade NR Crne Gore
pošalju svoje priloge za zbornik. Ovom za govornicom
pozivu do sada se odazvao veoma mali
broj. Inače, planirano je da zbornik izađe iz štampe do dana proslave. 4) Fotokopiranje
„Bukvara“ i „Grlice“ izvršiće Matica srpska u Novom Sadu. Materijal i ostalo je
obezbijeđeno. 5) U toku je sređivanje materijala iz Zadarskog arhiva. Obije knjige
dokumenata biće štampana u Cetinju. Planirano je da bar prva izađe do dana proslave.
143

LIKOVNO-DEKORATIVNA SEKCIJA
A
1) Otvaranje izložbe Saveza likovnih umjetnika FNRJ; 2) Dekoracija grada, sale gdje će se
održati akademije i mjesta gdje će se izvesti program; 3) štampanje plakata za proslavu; 4)
štampanje poštanske marke povodom proslave; 5) izrada značke povodom proslave; 6)
štampanje razglednica povodom proslave; 7) izrada idejne skice za Njegošev spomenik; 8)
podizanje bista Sarajliji i Ljubu Nenadoviću.
B
1) Savezna likovna izložba održaće se u zgradi Osnovne škole. O uređenju izložbe brinuće
se Savez likovnih umjetnika FNRJ. 2) Napravljeni su nacrti za dekoraciju grada i sale.
Pošto bude izrađen nacrt za amfiteatar, izradiće se i skice za njegovu dekoraciju. 3) Plakat
je izrađen i biće štampan do 1 jula o.g. 4) Traženo je odobrenje od Ministarstva pošta FNRJ
za izradu marke sa crtežom Biljarde, koji je već gotov. 5) Značka će uskoro biti gotova. Radi
je vajar Sreten Stojanović. 6) Sklopljen je ugovor sa preduzećem „Ognjen Prica“ u Zagrebu
za štampanje razglednica, koje su već odabrane. 7) Tri jugoslovenska vajara, Vanja
Radauš, Lojze Dolinar i Vojin Bakić prihvatili su se zadatka da izrade idejne skice za
Njegošev spomenik. Dolinar je već uputio Odboru svoju arhitekturalnu i skulpturalnu skicu
za Njegošev spomenik. Odbor je urgirao kod druge dvojice kipara da što prije upute svoje
skice, da bi se mogle uzeti u mogućnost i odlijevanje spomenika. 8) Biste Sarajliji i
Nenadoviću biće otkrivene u Njegoševom parku prvog dana proslave. Sarajlijinu bistu radi
vajar Svetomir Poček, a Nenadovićevu vajar Sreten Stojanović.
SEKCIJA ZA IZLOŽBU KULTURNOG NASLEĐA I KULTURNE DJELATNOSTI

OD 1941 DO DANAS
A
1) Ova izložba imaće dva dijela: izložbu kulturnog nasleđa, koja će obuhvatiti period od IX
vijeka do 1941 i izložbu kulturne djelatnosti od 1941 do danas; 2) planirano je štampanje
rada d-ra Milana Kašanina o srpskoj umjetnosti iz epohe prije Nemanjića, kada je naš
kulturni centar bio na teritoriji današnje Crne Gore.
B
1) Izložba će se održati u prizemlju zgrade Osnovne škole. Sekcija sada vrši praktične
pripreme za prikupljanje i sređivanje materijala za oba dijela izložbe (kopisti fresaka dolaze
krajem ovog mjeseca). Za prvi dio izložbe izradio je d-r Kašanin projekt koji su redigovali
članovi ove Sekcije. Na osnovu projekta izložba će obuhvatiti najkarakterističniji materijal
koji je stvoren, očuvan i nađen na terenu današnje Crne Gore od IX vijeka do 1941, i to,
pored ornamentike, plastike, fresaka, ikona i modernih slika, još i objekte iz arhitekture i
keramike. Zatim, stećke, crkvene predmete, oružje, zanatske rukotvorine, odijela,
instrumente, stare rukopise, knjige, geografske karte, pečate, medalje, novac, ratne trofeje,
ratnu opremu, ratne proklamacije, stare testamente i pasoše, crteže ili fotografije istoriskih
144

TEMATSKI BR OJ
zgrada, gradova, škola, manastira, poznatih ratnika, političara i kulturnih radnika,

svjedočanstva stranaca o Crnoj Gori, razvoj školstva, kulturno-prosvjetnih ustanova,
izdavačke djelatnosti itd. Drugi dio izložbe obuhvatiće sličan materijal ovome prvome.
Sekcija će za izložbu štampati katalog (sa reprodukcijama) na našem i francuskom jeziku.
Drugovi Bihalji i Kašanin obećali su pomoći oko uređivanja izložbenih prostorija. 2) D-r
Kašanin će predati rukopis „Počeci srpske umetnosti“ 1 jula ove godine. Poslije pregleda i
odobrenja, predaće se u štampu.
SEKCIJA ZA UREĐENJE NJEGOŠEVA MUZEJA I INSTITUTA

A
1) Otkup raznih umjetničkih i istoriskih objekata vezanih za Njegoša i njegovo doba; 2)
uređenje Njegoševa muzeja u restauriranoj Biljardi,
B
1) Dosad je otkupljeno desetak umjetničkih i istoriskih objekata vezanih za Njegoša i
njegovu epohu. Tokom aprila i maja otkupiće se još 15 takvih objekata, čiji su vlasnici
predali Sekciji molbe za otkup. 2) Otvaranje Njegoševa muzeja i instituta izvršiće se u
danima proslave.
SEKCIJA ZA AGITACIJU I ŠTAMPU
A
1)Zadatak je Sekcije: a/ da stalno prati tok priprema za proslavu i da o tome obavještava
javnost putem štampe i radio propagande; b/ da obezbijedi sistematsko upoznavanje masa
sa Njegoševim djelom i epohom (putem štampe, radio propagande i usmene propagande
preko masovnih organizacija na terenu, narodnih univerziteta itd.). Ova Sekcija treba da
bude nesmanjeno aktivna u toku čitave 1951 godine. Sekcija ima savjetodavni karakter, a
organizatorski samo u smislu koordiniranja akcije svih masovnih organizacija i pojedinih
listova u vezi sa agitaciono-propagandnim dijelom priprema za proslavu.
B
Redakcije listova, časopisa i radio stanica stvorili su perspektivne planove pisanja u vezi sa
proslavom za 1951 godinu. 2) Od strane rukovodstva masovnih i nekih društvenih
organizacija stvoreni su okvirni planovi o sistematskom upoznavanju svoga članstva sa
Njegoševim djelima i njegovim dobom. 3) Od strane narodnih univerziteta u Crnoj Gori
(naročito u Cetinju) izrađeni su okvirni planovi predavanja o Njegošu, koji se već održavaju
ili će se održati tokom godine. 4) Ministarstvo prosvjete NR CG primilo je na sebe staranje
o mjerama koje treba preduzeti u školama u vezi sa proslavom.
C
U Odboru postoje još dvije sekcije, finansijska sekcija i sekcija za smještaj i ishranu gostiju.
One još nijesu počele sa radom. Jedino su predviđeni članovi tih sekcija.
Po srezovima u Crnoj Gori organizovani su odbori za proslavu stogodišnjice Njegoševe
145

smrti. Svi odbori rade na osnovu svojih planova. Njihova veza sa Odborom u Cetinju je slaba.11
ZAPISNIK
„Sjednice rukovodilaca sekcija Odbora za Njegoševu proslavu, održane 3 maja 1951 u
Centralnoj biblioteci.
Prisutni:
Milo Jovićević, Tomaš Marković, Drago Jovović, Jagoš Jovanović, Danilo Lekić, Aco Prijić,
Milutin Plamenac, Vojislav Đokić, Risto Dragićević, Aco Brajović.
Dnevni red:
1) Utvrđivanje zadataka koje treba izvršiti do dana proslave;
2) Izrada finansiskog proračuna po sekcijama u vezi sa slobodnom prodajom.
Poslije referata rukovodilaca sekcija i diskusija, riješeno je:
Građevinsko-tehnička sekcija:
1) da se izrade na Biljardi tri kule sa tri zida, a četvrta kula i četvrti zid ukoliko se stigne,
takođe do prvog septembra;
2) da se restauriraju u Biljardi četiri sobe koje su vezane za Njegoša;
3) da se prostorije u prizemlju Biljarde adaptiraju za muzej NOB, a prostorije na spratu za
Njegošev muzej i institut;
4) da se otpočne sa unutrašnjim radovima ovog mjeseca, tj. pošto se iz zgrade iseli
Muzička škola;
5) da Komisija za restauraciju Biljarde pregleda i da svoje mišljenje o projektu za unutrašnje
uređenje Biljarde, i da o tome podnese Odboru pismeni izvještaj;
6) da drug Drago Jovović angažuje frontovske brigade za raščišćavanje terena oko
Biljarde;
7) da se briše obaveza koja je data ranije a odnosi se na prenos Reljefa do dana proslave;
8) da se pozove Brežanin i da da svoje mišljenje o načinu prenosa Reljefa;
9) da se pozove Đurđe Bošković radi konsultovanja u vezi sa restauracijom Biljarde,
prenosom Reljefa i izgradnjom amfiteatra;
10) da Petraš napravi probu odlivanja jednog dijela Reljefa prije sklapanja ugovora i
početka radova;
11) da se izvrše nužne opravke na Reljefu do dana proslave;
12) da se izradi stalna ljetna pozornica pod Jasikama;
13) da Gradski odbor preuzme na sebe izvršenje ovog zadatka;
14) da inž. Vušović izradi projekt za pozornicu do 25 ovog mj.;
15) da se naspe tucanikom put do Ivanovih Korita i poprave 4 okuke;
16) da se izradi nova knjiga za posjetioce Kapele, a stara da se preda Ristu Dragićeviću;
11 ACG, f, Njegoševa proslava, pismo Odbora, br. 148, od 26. III 1951.
146

TEMATSKI BR OJ
17) da drug Berkuljan prefarba unutrašnjost Kapele;

18) da Gradski odbor, u zajednici sa Zavodom za zaštitu spomenika, preuzme na sebe
opravke vrata, ograde i ostalog na manastiru u Cetinju;
19) da Gradski odbor takođe preuzme na sebe prenos kostiju poginulih 1918 godine iz
grobnice pored Biljarde;
Sekcija za akademiju i program:

1) da se zamoli Vaso Kosić da što prije stupi u vezu sa Rašom Plaovićem i ostalima koji su
angažovani oko spremanja fragmenata iz „Gorskog vijenca“;
2) da se zamole drugovi R. Lalić, N. Banašević i V. Latković da odaberu tekstove za
recitovanje, a Kosić glumce koji će recitovati;
3) da drugovi Lekić, Dragićević i Jovanović naprave spisak gostiju koje treba pozvati na
proslavu;
4) da drug Lekić obavijesti Andriju Koprivicu o svemu što je u vezi sa planiranjem smještaja
i ishrane gostiju i ostalih učesnika na proslavi;
5) da se stupi odmah u vezu sa Danonom i Udruženjem kompozitora Srbije radi utvrđivanja
muzičkog programa na proslavi;
Naučno-izdavačka sekcija
1) da do dana proslave izađu iz štampe četiri sveske Njegoševih djela;
2) da Jagoš Jovanović i Radovan Lalić odrede broj primjeraka Njegoševih djela u
luksuznom povezu;
3) da se odustane od fotokopiranja „Grlice“ i „Bukvara“ kao od prioretnog zadatka;
4) da se do idućeg sastanka na osnovu broja prispjelih radova, odredi da li će štampanje
Njegoševog zbornika ostati i dalje prioritetni zadatak ove sekcije;
5) da se odmah nabave platno i ljepenka za Njegošev album čije štampanje nije vezano za
rok;
6) da se predadu „Ognjen Prici“ u Zagrebu snimci za izradu razglednica;
Likovno-dekorativna sekcija:
1) da se ubrza izrada skica za dekorisanje grada, jer materijal je nabavljen;
2) da se urgira kod vajara Počeka da što prije završi izradu Sarajlijine biste, da bi se mogla
predati „Plastici“ na vrijeme;
3) da Aco Prijić izradi nacrt za pečat koji će se upotrebljavati na ovdašnjoj pošti u toku
proslave;
Izložba kulturnog nasljeđa:

1) da se dosadađnji plan ove izložbe svede na izložbu fresaka, ikona, stećaka,
ornamentalne plastike i crnogorske štampe kroz vjekove;
2) da se o svemu ovome obavijesti Kašanin, kao i o štampanju njegove studije u Cetinju;
Sekcija za Njegošev muzej:
147

1) da se izvrši otkup svih ponuđenih

predmeta koji dolaze u obzir za Njegošev
muzej i institut;
2) da sekcija stvori plan o načinu
aranžiranja restauriranih prostorija u
Biljardi.
U vezi sa drugom tačkom dnevnog reda
riješeno je da rukovodioci sekcija
podnesu kancelariji Odbora svoje
proračune“.12
GRADSKOM NARODNOM ODBORU

Učesnici proslave - Privredni otsjek –
„Na traženje ovog Odbora pretsjednik Gradskog narodnog odbora je saopštio, da je naredio
Đuru Roloviću da premjesti drvljanik iz dvorišta Umjetničke galerije kako bi se jednom
dvorište zgrade koja se kao istorijski spomenik nalazi pod zaštitom, mogla očistiti i urediti.
Molite se, da odmah otpočnete sa prebacivanjem drva na drugo, određeno mjesto pošto će
Odbor, uz pomoć Umjetničke galerije, da odmah otpočne sa pripremnim radovima /kopanje
jama za sadnice i dr/, radi pravljenja travnjaka odnosno aleja.
Pošto se nalazimo pred Njegoševom proslavom kada će svaki gost posjetiti zgradu, bilo
kancelariju Odbora ili Galeriju, to smatramo da je krajnji momenat da se dvorište uredi i
fasada zgrda kao i ograda okreči odnosno ofarba. S toga podvlačimo da ćemo u ponedeljak
2 jula o.g. otpočeti sa radovima te od toga dana kamioni neće moći da ulaze u dvorište.
U ime Odbora za proslavu

Sekretar
Ratko Đurović
Dostavljeno:
1/ Gradskom narodnom odboru-privredno odjeljenje
2/ Pretsjedniku GNO“13
BICIKLISTIČKA TRKA
ODBORU ZA PROSLAVU NJEGOŠEVE STOGODIŠNJICE

CETINJE
12 ACG, f. Njegoševa proslava, Zapisnik Odbora od 3. maja 1951.

13 ACG, f. Njegoševa proslava,akt Odbora, br. 487 od 28.VI 1951.
148

TEMATSKI BR OJ
„Izvršni odbor Biciklističkog Saveza Crne Gore na svom sastanku održanom 12 marta ove
godine donio je odluku da se u našem programu takmičenja unese i biciklistička trka u čast
100-godišnjice Njegoševe smrti i izvrše pripreme za istu.
Da bi ovaj savez mogao izvršiti na vrijeme sve pripreme za održavanje ove trke potrebno
je da ovim dopisom sporazumno s vama riješimo sledeće:
1. Na ovoj trci bi učestvovalo 50 do 60 vozača, a po našem mišljenju staza bi bila od Cetinja
do kuće gdje se Njegoš rodio i obratno.
2. Troškovi održavanja ove trke bili bi oko 150.000. – dinara ako ste saglasni da finansirate
ovo, po našem mišljenju jedno od najboljih takmičenja ove vrste, to trebate odmah stupiti u
vezi sa ovim savezom, kako bi mogli sa naše strane obaviti treninge i sve ostale radove za
konačan uspjeh ovog takmičenja.
Napominjemo da bi ovaj savez izvršio obaveze svojestrano i u pogledu novčanih sredstava
za ovo prvijenstvo, ali kako je naša organizacija mlada i nemasovna, to još nemamo
vlastitih sredstava da bi odgovorili ovako velikim novčanim izdacima.
Molimo Vas da nas o Vašoj odluci po ovome odmah obavijestite kako bi blagovremeno
naše organizacije počele sa svojim pripremama.
Smrt fašizmu Sloboda narodu
Sekretar Pretsjednik
Tripo Staničić Tripo Sindik“14
BICIKLISTIČKOM ODBORU CRNE GORE

Titograd
„U vezi sa vašim aktom br. 30 od 15-III-1951 izvještavamo vas da ovaj Odbor nije predvidio
svojim planom bilo kakve fiskulturne manifestacije u okviru Njegoševe proslave, te, usljed
nedostatka novčanih sredstava za ostavrenje prednjeg, ne može prihvatiti vaš predlog.
Mišljenja smo da bi se vaša biciklistička trka mogla održati u okviru proslave 10 g. ustanka.
S.F. S. N.
Za Odbor
Sekretar
Ratko Đurović“ 15
REKONSTRUKCIJA BILJARDE
Pitanje rekonstrukcije Njegoševe Biljarde “sa poznatim i toliko puta opisanim kulama“, koje
su „bez potrebe u svoje vrijeme porušene“ bilo je aktuelno 1939. godine kada su “počele
da se ruše na Cetinju stare zgrade preko puta ranijeg dvora kralja Nikole, sadanjeg
14 ACG, f. Njegoševa proslava, Dopis Biciklistićkog odbora Crne Gore br. 30 od 15. III 1951.
15 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice br. 108 od 22. III 1951.
149

Državnog muzeja. Do 18 marta porušene su dvije zgrade od ulice (u jednoj je prije rata živio
knjaz Petar, a u drugoj su bili kraljevi perjanici) i jedna sporedna u dvorištu, a u maju je
srušena i poslije ujedinjenja podignuta garaža negda stan načelnika Tehničkog odjeljenja
Banske uprave, odmah do pomenutih zgrada.“16
Ideja da se zdanju vrati prvobitni izgled ponovo je pokrenuta uoči proslave stogodišnjice
štampanja “Gorskog vijenca” 1947. godine. U tom cilju, po riječima ministra prosvjete,
neophodno je bilo “porušiti sve dodate zgrade izuzev Reljefa, zatim podići kule i zidove,
prema fotografijama iz Muzeja“. Navodeći da je „sada zgrada u dosta dobrom stanju“ i
da se „radovi na opravci u unutrašnjosti privode kraju“, ministar u svom izvještaju daje i
kratak opis i istorijat njene gradnje. „Biljarda rađena od kamena, prizemlje i jedan sprat
Biljarde sada ima oblik slova L latinice. U doba kada je sagrađena 1845 bila je
opkoljena zidom u obliku kvadrata. Na 4 ćoška bile su 4 okrugle kule nešto više od
visine drugog sprata, rađena od grubog netesanog kamena. Zidovi i kule porušeni su
1905, te je dozidana sadašnja zgrada od prizemlja i sprata, koja je u ono doba služila
za smještaj činovnika Ministarstva vojnog. “Biljarda” je izgrađena u pravcu istok-zapad.
U produžetku istočnog kraka sagrađena je zgrada bivšeg M. Vojnog, dok je u
produženju južnog kraka dodata jedna manja i veća zgrada novijeg datuma (poslije
prvog svjetskog rata). Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore izgrađena je na
južnoj strani, u prostoru koji zatvara zapadni krak zgrade i zamišljena produžena linija
istočnog kraka, reljef Crne Gore.“ Na kraju ističe “da bi zgrada dobila prvobitan oblik
potrebno bi bilo porušiti sve dodate zgrade izuzev Reljefa, zatim podići kule i zidove,
prema fotografijama iz Muzeja.“17
Istog ili sličnog mišljenja bili su članovi Odbora za proslavu stogodišnjice Njegoševe smrti
kada su, povodom odluke o osnivanju Njegoševog muzeja, obezbijeđena i sredstva za
rekonstrukciju zdanja.
Na prvom sastanku, održanom 27. novembra 1950. godine u Državnom muzeju na Cetinju,
prisutni članovi Odbora: Vuko Radović, ministar prosvjete NR CG, arh. inž. Đurđe Bošković,
profesor univerziteta – Beograd, arh. inž. Ivan Zdravković, saradnik Saveznog instituta za
zaštitu spomenika kulture – Beograd, arh. inž. Periša Vukotić i arh. inž. Novica Vušović
(oba iz Titograda), kao i Petar Lubarda, Milutin Plamenac, Risto Dragićević, Danilo Lekić i
Ratko Đurović, riješili su:
1. “Da se izvrši rekonstrukcija Biljarde na osnovu naučne i tehničke dokumentacije koja je

već sabrana a koju treba tokom rada dopunjavati.
2. Da se radu pristupi u etapama, i to:

a) Rušenjem naknadno dozidanih zgrada prema zgradama Štamparije “Obod” i Doma
slobode, a kamen koji se bude rušenjem dobio sačuvati za podizanje kula i zidova;
16 Zapisi, god XII, knj. XXII, Cetinje 1939, 64 .

17 ACG, Ministarstvo Prosvjete 1946, br. 11481, Cetinje 16. IX
150

TEMATSKI BR OJ
b) Otkopavanjem pronaći tačna mjesta na kojima su bile podignute kule;

c) Izvršiti prepokrivanje građevine po mogućnosti olovom, a ukoliko to ne bude moguće
onda ćeramidom;
d) Otvoriti zazidane spoljne otvore (vrata i prozore), a zazidati otvore koji su kasnije
probijeni;
e) Poslije skidanja maltera i kreča sa fasade, kao i čišćenja naknadno izrađenih fuga,
izvršiti pažljivo fugovanje spojnica malterom miješanim sa tucanom opekom;
f) Potpuno završiti unutarnje radove u odjeljenjima sa južne strane u kojima je boravio
Njegoš, a koja dolaze u obzir za muzej;
g) Paralelno sa tim proučiti pitanje stepeništa i pregrađenih zidova čitave zgrade, kao i
sjeverne fasade u vezi sa samom namjenom zgrade (koju treba što prije odrediti);
h) Podići tri kule na uglovima: prvo istočnu, pa onda sjevernu i najzad južnu (zapadnu
podići u drugoj etapi rada), kao i zidove koji ih spajaju; razumije se, pošto se prethodno
prouče kapije koje su nekad na njima postojale – i
i) Izvršiti parkiranje dvorišta na istočnoj strani Biljarde (između zida i zgrade)
3. Paralelno sa ovim radovima izvršiti premještanje Reljefa Crne Gore na mjesto koje treba
odrediti, i to bilo njegovim odlivom (što je svakako realnije) bilo sječenjem i prenošenjem
originalnih djelova.
4. Proučiti pitanje zadržavanja ili uklanjanja krila zgrade koje je podigao knjaz Danilo.
Takođe riješiti sjeverozapadni dio Njegoševe Biljarde. Radove u vezi sa ovim izvršiti u
drugoj etapi.
5. Zapadnu kulu i zid koji je spaja sa južnom podići u drugoj etapi rada, tj. poslije
premještanja Reljefa.
6. Da bi se ovi radovi izvršili sa punom naučnom i tehničkom garancijom, a uz korišćenje

cjelokupne dokumentacije o ovom problemu, potrebno je osnovati komisiju koja će izraditi
naučni i tehnički plan rada i rukovoditi njegovim izvršenjem. Ova komisija će raditi kao
potkomisija Građevinsko-tehničke sekcije koja već postoji pri Odboru za proslavu. U ovu
potkomisiju ulaze, pored drugova arhitekata, članovi Građevinsko-tehničke sekcije pri
Odboru, i drugovi: Jagoš Jovanović, Risto Dragićević i Milutin Plamenac. Ova komisija u
toku svoga rada stalno će konsultovati drugove iz Beograda: prof. arh. inž. Đurđa
Boškovića i arh. inž. Ivana Zdravkovića.
7. Tehničko izvršenje radova povjeriti arh. inž. Vojislavu Đokiću iz Hercegnovog, koji treba
da dopuni već postojeće planove za rekonstrukciju Biljarde sporazumno sa autorom
Slavikom a uz konsultaciju potkomisije za obnovu Biljarde.
8. Da bi se otpočelo sa radom, potrebno je odmah riješiti pitanje preseljenja svih ustanova
151

koje se nalaze u zgradama predviđenim za rušenje” 18
GRAĐEVINSKO – TEHNIČKA SEKCIJA
Rukovodilac: Drago Jovović

Članovi: Vuko Radović, inž. Vojislav Đokić, Periša Vukotić, Nikica Vujović i Veliša Popović
ZAVODU ZA ZAŠTITU SPOMENIKA KULTURE

CETINJE
“U prilogu akta dostavljam Vam kvotu potrebne radne snage za restauraciju “Biljarde” na
Cetinju i to:
Radnici od I – IV grupe………………… svega: 60
Radnici od V – VIII grupe ………………svega: 14
Tesari od V – IX grupe ...…………….... svega: 5
Bravari od V – VIII grupe ………………. svega: 2
Kovači od IV – VI grupe ………………. svega: 1
Limari od V – VIII grupe ………………. svega: 2
Instalateri VII grupe ……………………. svega: 2
Svega ukupno 86
Molim Naslov da gornju kvotu dostavi Ministarstvu Prosvjete – Odjeljenju za nauku i kulturu.
S.F. S.N.
Arh. Đokić Vojislav” 19
ZAPISNIK
„Sa sastanka Građevinsko-tehničke sekcije održanog dana 15. III 1951 godine u kancelariji
Odbora.
Prisutni: Vuko Radović, inž. Đokić, Periša Vukotić, Nikica Vujović, Veliša Popović i Drago
Jovović.
DNEVNI RED:
1) Rad na Biljardi
2) Rad na putu do Lovćena
3) Uređaj Lipske pećine
18 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od 27. XI 1950.
19 ACG, f. Njegoševa proslava, pismo arhitekte Đokića, Projektantski zavod NR CG, Herceg Novi od 25. XII
1950.
152

TEMATSKI BR OJ
4) Uređaj pozornice i grada

Put Cetinje – Lovćen. – Da se poprave stepenice na samom izlasku. Potrebno je za to
utrošiti oko 500 kgr. cimenta. Dalje, potrebno od mjesta Crkvine do novog puta na Bosturu
izraditi pješačku stazu u širini 1,5 m. a dužine oko 2 km. To bi približno koštalo oko milion
dinara.
Da se otpočnu radovi ukoliko dozvole vremenske prilike početkom maja.
Put Ivanova Korita – Bostur treba popraviti a naročito propuste da mogu prolaziti
automobili.
Od Velikog krša do Crkvine da Geodetska uprava položi osovinu trase novog puta.
Na putu Ivanova Korita – Cetinje treba ispraviti neke krivine koje je moguće uz manje
angažovanje radne snage. Serpentine u Ševrlji i na Presjeku treba proširiti i pozidati. Čitav
put treba nasuti tucanikom. Za ovo se predviđa da će se približno utrošiti 800.000.- dinara.
Za tucanik je nužno osigurati drobilicu od Ministarstva saobraćaja. Potrebno je oko 1.500
m³ i 300 m³ spoljnog materijala.
Prva faza – proširenje okuka i tucanje i
Druga – nasipanje i čišćenje
Treba proširiti serpentine da bude poluprečnik najmanje 7 ½ metara. Vuko Tomanović bi
mogao voditi radove a potrebno je angažovati i Marka Bogdanovića službenika Geodetske
uprave.
Biljarda – I pored nevremena radovi dosta dobro odmiču. Za unutrašnji uređaj je potreban
projekt pored Njegoševih da se zna kakve treba da budu sale – raspored prostorija.
Potrebno je sprovesti izolaciju jer je zgrada vlažna. Vazdušna izolacija je nemoguća jer su
temelji plitki. Unutrašnja izolacija ne rešava 100% vlagu. Horizontalna izolacija iziskuje
veliki posao. Moguća je i izolacija putem izgradnje tanke unutrašnje vazdušne izolacije.
Da program za adaptaciju prostorija za Njegošev muzej da Risto Dragićević a za Muzej
NOB-a Aco Prijić.
Patos Biljarde ne treba mijenjati već da ostane kao što je bio a u prizemlju vidjeti da li se
mogu popločati patosi.
Na kraju riješeno je da se preduzme sledeće:
1) Iseliti magazin Narodne knjige;
2) Da se vidi sa direktorom Muzičke škole da li može isprazniti jednu prostoriju;
3) Javiti elektroprivredi da se postavi trafostanica u Dobrskom selu;
4) Odliv reljefa ima da radi Plamenac; i
5) Da Odbor prouči pitanje rušenja dijela zgrade podignutog 1861 godine.
S.F. – S.N.
RUKOVODILAC SEKCIJE
Drago Jovović“ 20
20 ACG, f. Njegoševa proslava, Zapisnik građevinsko-tehničke sekcije, b.b. od 15. III 1951
153

Ministarstvu prosvjete
- VI odeljenje –
Cetinje
„U vezi sa zaključcima sednice ovog Odbora od 9 I o.g. molimo Vas da ustupite jednu sobu
u Muzičkoj školi za potrebe arhitekte Đokića i Komunalnog preduzeća Cetinje, koje izvode
radove na restauriranju Biljarde.
Smrt fašizmu Sloboda narodu.
U ime odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice
Ministar prosvjete
Vuko Radović“ 21
Dragu Jovoviću
Pretsedniku Gradskog odbora
Cetinje
„U vezi sa zaključcima sjednice ovog Odbora 9 I o.g. molimo Vas da ubrzate iseljenje
Vjerske komisije NRCG iz Biljarde.
Smrt fašizmu Sloboda narodu.
U ime odbora za proslavu Njegoševe
Stogodišnjice
Ministar prosvjete
Vuko Radović“ 22
ODBORU ZA NJEGOŠEVU PROSLAVU

Cetinje
„Molimo Vas da kasenim planom predvidite svotu u iznosu od dinara 200.000 (dvjesta
hiljada) za kvartal april - Juni. Ovaj novac utrošiće ova Sekcija za isplatu radnika koji će
vršiti radove na putu Cetinje – Lovćen.
RUKOVODILAC SEKCIJE
Drago Jovović“ 23
ZAPISNIK SJEDNICE KOMISIJE ZA RESTAURACIJU BILJRDE
„Sjednici su prisustvovali Jagoš Jovanović, pretsjednik Gradskog odbora Drago Jovović,

Milutin Plamenac, Risto Dragićević, arhitekt Vojislav Đokić, arhitekt Periša Vukotić, arhitekt
Novica Vušović, arhitekt Vujadin Popović i Jevto Milović.
Poslije duge diskusije oko restauracije Biljarde komisija je zaključila:
21 ACG, f. Njegoševa proslava,Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 23 od 10. I 1951.
22 ACG, f. Njegoševa proslava,Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 22 od 10. I 1951.
23 ACG, f. Njegoševa proslava,Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, od 10. I 1951..
154

TEMATSKI BR OJ
Treba restaurirati spoljašnjost i unutrašnjost Biljarde

1) Pošto nijesu bili nađeni temelji od tri kule Biljarde treba ih naći i na temeljima starih kula
treba podići nove,
2) Treba pronaći temelje zida oko cijele Biljarde i na osnovama tih starih temelja podići novi
zid.
3) Debljina zida oko Biljarde treba da odgovara debljini staroga zida,
4) Zid oko Biljarde treba da bude visok do vijenca kula Biljarde kao što je to naznačeno na
najstarijoj fotografiji Biljarde sa olovnim krovom,
5) Kule Biljarde treba da budu iste visine i oblika, ako se ne zna iz dokumenta da su bile
drugojačije,
6) Ne treba dirati zasad onaj dio Biljarde koji je dozidao knjaz Danilo,
7) Krov Biljarde ostaje nepromijenjen,
8) Dimnjaci na krovu Biljarde treba takođe da ostanu,
9) Kule Biljarde treba podići prema preciznom fotografskom snimku.
Što se tiče unutrašnjosti Biljarde komisija je riješila:
Istočno pročelje Biljarde sa sa dograđenim dijelom, koji je rekonstrukcijom 1951. uklonjen.
1) Treba restaurirati bilijarsku dvoranu, spavaću sobu Njegoševu, Njegošev radni kabinet i
sobu Dimitrija Milakovića,
2) Zasad ne treba dirati stepenište gdje su bili Njegoševi komornici nego to treba još ispitati,
3) Treba da se iseli Muzička škola iz Biljarde najdalje do 20 maja 1951 g., inače je
nemoguće vršiti restauraciju unutrašnjosti Biljarde.
4) Treba do 12 maja 1951 g. utanačiti koje će ustanove biti u Biljardi.
Arhitekt Vojislav Đokić je izjavio da mu je odmah potrebno devet zidara i da neće imati
dovoljno kamenja za zidanje i drugog materijala. Pretsjednik Gradskog odbora Drago
Jovović dao je obavezu da će odmah nabaviti devet zidara i sav materijal koji je potreban
za restauraciju Biljarde.
155

Što se tiče Reljefa komisija je riješila:
1) Reljef treba da ostane ondje gdje se sad nalazi, ali i dalje treba raditi na pripremnim
radovima za njegov prenos i odlijevanje. Zbog toga je potrebno odmah pozvati Đorđa
Petraša, nastavnika Škole za primijenjene umjetnosti u Hercegnovom, da bi on izvršio
probni odliv Reljefa, koji bi bio podvrgnut pregledu stručne komisije koja bi na osnovu toga
donijela zaključke za dalji rad. Sem toga treba odmah pozvati vajara Marka Brežanina koji
je učestvovao u izradbi Reljefa da bi on saopštio potrebne podatke o Reljefu.
2) Tek kad bude određen teren za Reljef za nj podignut, na osnovu određenog plana, novi
paviljon, onda se tek može pristupiti definitivnom odlivu i prenosu Reljefa.
Komisija je dalje riješila da se izradi stalno pozorište pod vedrim nebom sa 1000 sjedišta
da će do 25 maja 1951 g. dati plan za to pozorište.
Cetinje, 7 maja 1951 g.
Sekretar Pretsjednik
Jevto Milović Milutin Plamenac“ 24
ZAPISNIK
„Sjednici komisije za restauraciju” Biljarde prisustvovali su Jagoš Jovanović, Milutin
Plamenac, Risto Dragićević, arhitekt Vojislav Đokić i Jevto Milović.
Arhitekt Vojislav Đokić podnio je komisiji na pregled plan rasporeda unutrašnjih prostorija
Biljarde. Komisija je zaključila da se restaurira prema opisima do sada poznatih Njegoševih
savremenika onaj dio unutrašnjosti Biljarde u kome je Njegoš živio i da se ostale prostorije
u Biljardi adaptiraju za potrebe Njegoševa muzeja i Njegoševa instituta.
Pošto je komisija pregledala plan arhitekte Vojislava Đokića i pošto je izašla na lice mjesta
i razgledala sve prostorije Biljarde zadužila je arhitekta Vojislava Đokića da izradi definitivan
plan za unutrašnjost Biljarde.
Komisija je riješila:
1) da se za sada ne obnavlja drveno stepenište koje je išlo od prizemlja na prvi sprat
Biljarde,
2) da ostanu vrata koja vode iz hodnika u Njegoševu spavaću sobu i u Njegošev radni
kabinet,
3) da treba probiti vrata između bilijarske dvorane i Njegoševog radnog kabineta i
njegove spavaće sobe.
Komisija je mišljenja da treba tapetirati Njegošev radni kabinet i Njegoševu spavaću sobu.
24 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 244 od 7. V 1951.
156

TEMATSKI BR OJ
Moli se pretsjednik Gradskog odbora Drago Jovović da se postara da nabavi za sve

materijal za tapetiranje za te dvije prostorije.
Sekretar
Jevto Milović Pretsjednik
Milutin Plamenac“25
ODBOR ZA PROSLAVU NJEGOŠEVE STOGODIŠNJICE

Drugu Dragu Jovoviću, rukovodiocu
Građevinsko-tehničke sekcije
„Obavještavamo Vas o sljedećem:

1) U zapisniku komisije za restauraciju Biljarde od 9 ov. mj. upućenog kancelariji Odbora
stoji, između ostalog:
Komisija je mišljenja da treba tapetirati Njegošev radni kabinet i Njegoševu spavaću sobu.
Moli se pretsjednik Gradskog odbora Drago Jovović da se postara da nabavi materijal za
tapetiranje za te dvije prostorije“.
2) U aktu iste komisije od 11 ov. mj. navodi se:

„U vezi radova na restauraciji Biljarde upotrijebljen je za izradu vijenca neotporni
dalmatinski kamen koji bi u kratkom vremenskom periodu otpočeo da se raspada, te
smatramo da bi bilo potrebno da se ovaj kamen zamijeni kamenom boljeg i trajnijeg
kvaliteta. Molimo da se po ovome predmetu donese hitna odluka.
Molimo Vas za hitno rješenje gornjih predloga.
S.F. – S. N. ZA ODBOR
Sekretar
Ratko Đurović“26
TREĆA SJEDNICA KOMISIJE ZA RESTAURACIJU BILJARDE
„Sjednici komisije za restauraciju Biljarde prisustvovali su Jagoš Jovanović, Danilo Lekić,

Drago Jovović, Milutin Plamenac, Risto Dragićević, arhitekt Vojislav Đokić, Aco Prijić i Jevto
Milović.
Komisija se sastala kod same Biljarde. Ona je riješila poslije duge diskusije:
25 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, Zapisnik, b.b. od 9. maja.
157

1) Da treba upotrijebiti kamenje koje je već otesano za vijence kula Biljarde,

2) Da treba dobro očistiti zemljište sa temelja kule koji su se ukazali,
3) Da treba pronaći temelj četvrte kule Biljarde i zidove oko cijele Biljarde
Pošto bude sav teren očišćen, komisija treba ponovo da dođe na lice mjesta i da tačno
utvrdi da li su nađeni pravi temelji kula Biljarde i pravi njen zid.
Cetinje, 12 maja 1951
Sekretar
Jevto Milović Pretsjednik
Milutin Plamenac““27
ZAPISNIK
„Sjednici komisije za restauraciju Biljarde, održane 8 juna 1951 g.

Sjednici komisije su prisustvovali arhitekt Vojislav Đokić, Risto Dragićević, Milutin
Plamenac i Jevto Milović.
Komisija je zaključila:
Ne treba ostavljati kapiju na sjevero-zapadnom zidu od Biljarde, jer je kasnije otvorena;
Treba ostaviti prozor iste veličine u krilu Biljarde u kome je bila Njegoševa kuhinja, a ostalo
adaptirati prema planu;
Treba restaurirati vrata od Njegoševe kuhinje, samo što će ostati slijepa;
Vrata na hodniku do Njegoševe kuhinje otvoriti;
Potrebno je što moguće prije iseliti iz Biljarde sve osobe koje u njoj stanuju, pošto je već
odavno prošao rok iseljavanja, inače je nemoguće vršiti izvjesne radove na restauraciji
Biljarde
Pitanje nivelizacije dvorišta Biljarde ostavlja se dok se ne raščisti dvorište od ruševina.
Pretsjednik
ZAPISNIK
Sjednice komisije za restauraciju Biljarde održane 5 avgusta 1951 g.

Sjednici su prisustvovali: Jagoš Jovanović, Milutin Plamenac, Risto Dragićević, arhitekt
Vojislav Đokić, Aco Prijić, sekretar Gradskog narodnog odbora Luka Ilinčić, u ime
Građevinskog odbora inž. Radovan Tomović i Jevto Milović.
Poslije duge diskusije u Državnom muzeju, u kome se održala sjednica, komisija je pošla
na teren i razgledala radove na Biljardi.
Nakon dugog savjetovanja komisija je zaključila:
1) Imajući u vidu kratko vrijeme do Njegoševe proslave, nemoguće je podignuti četvrti zid
27 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 287 od 12.V 1951.
28 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, 366. od 7. VI 1951.
158

TEMATSKI BR OJ
oko Biljarde ali čim se završi proslava, treba početi s njegovim podizanjem i sa
preuređivanjem paviljona u kome se nalazi Reljef.
2) Komisija za restauraciju Biljarde neće prestati s radom sve dok se potpuno ne završe
radovi na Biljardi.
3) Treba naći načina da se nipošto ne ugase finansiska sredstva koja su određena za
restauraciju Biljarde.
4) Niukom slučaju ne smiju se vraćati krediti i materijal koji su određeni za restauraciju
Biljarde, ni trošiti u druge svrhe.
5) Treba uzeti za bojenje prostorija na prvom spratu Biljarde i stolarije iste tonove kao i za
prostorije u prizemlju Biljarde koje su određene za Narodno-oslobodilački muzej (tafel 19,
dvije boje, u sredini zatvorenija za stolariju, a otvorenija za zidove i plafone).
Unutrašnjost Reljefa 1951. godine
6) Poslije proslave treba krov na klozetu Biljarde dovesti u visinu krova same Biljarde.
7) Na predlog Rista Dragićevića riješeno je da se do Njegoševe proslave ukloni nasip oko
zidova i kula Biljarde.
8) Komisija se složila da se sala u prizemlju Biljarde pretvori u salu za stalne izložbe.
9) Na ploči koja će biti stavljena iznad vrata glavnog ulaza u Biljardu treba napisati
Njegoševa Biljarda, restaurirana u čast stogodišnjice pjesnikove smrti 1951 g.
10) Odbor za Njegoševu proslavu treba da se obrati Komandi puka radi akcija da bi se
očistile ruševine i nasipi oko Biljarde.
11) Riješeno je da se iskopaju kosti i prenesu u jednu grobnicu poginulih omladinaca 1918
godine.
12) Treba ukloniti sve telegrafske stubove koji se nalaze pored kula Biljarde i oko same
Biljarde.
159

13) Treba ostaviti sadašnju patinu na fasadi Biljarde, a dograđene djelove na Biljardi
patinirati u skladu sa ostalom fasadom.
ČLANOVI KOMISIJE“29
ZAPISNIK
Sjednice komisije za restauraciju Biljarde održane 10 avgusta 1951 g.

Sjednici su prisustvovali: prof. univerziteta Đurađ Bošković, Jagoš Jovanović, Milutin
Plamenac, Risto Dragićević, arhitekt Vojislav Đokić, sekretar Gradskog narodnog odbora
Luka Ilinčić i Jevto Milović.
Što se tiče Reljefa, prof. Đurađ Bošković je primijetio: Četvrti zid oko Biljarde može se
jedino napraviti ako se ukloni Reljef. Ne valja zidom sjeći Reljef, jer to nije dobro ni po nj,
ni po Biljardu. Biljarda gubi prisustvom Reljefa više nego što reljef vrijedi. Reljef treba pošto
– poto ukloniti iz dvorišta Biljarde. Pitanje podizanja četvrtog zida oko Biljarde treba da
ostane otvoreno dok se ne riješi pitanje Reljefa. Momentalno nepodizanje četvrtog zida oko
Biljarde neće smetati proslavi, jer je to najmanje vidna strana Biljarde. Komisija se složila s
mišljenjem Đurđa Boškovića i riješila je da odmah treba pozvati radi premještanja Reljefa
D-ra Antona Bauera, direktora Gipsoteke u Zagrebu. Medveđanska 2, i Boška Tomića.
Arhitekt Vojislav Đokić primio se da napravi skicu za građevinu za Reljef. Odlučeno je da
se za kredit, koji je preostao od restauracije Biljarde nabavi materijal koji će poslužiti za
premještanje Reljefa.
Komisija je riješila da se ukloni skok na zapadnom zidu oko Biljarde i da se taj zid izradi
prema fotografiji.
Što se tiče čišćenja fasade Biljarde, treba postupiti prema ranijem zapisniku.
Bojenje poda u Biljardi treba uskladiti sa fasadom Biljarde.
Riješeno je da treba u dvorištu Biljarde zasaditi neko zelenilo.
Što se tiče upotrebe prizemlja Biljarde, tu treba biti vrlo oprezan. Čim bi se vlaga pojavila u
prizemlju Biljarde odmah je potrebno ukloniti stvari iz njega da ne bi vlaga upropastila
dragocjene stvari Muzeja Narodnooslobodilačke borbe.
ČLANOVI KOMISIJE“30
ZAPISNIK
Sjednice komisije za restauraciju Biljarde, održane 20 avgusta 1951 u Državnom muzeju

na Cetinju
Sjednici su prisustvovali Jagoš Jovanović, Milutin Plamenac, Risto Dragićević, arhitekt
Vojislav Đokić, sekretar Gradskog narodnog odbora Luka Ilinčić, Aco Prijić, d-r Anton Bauer
i Jevto Milović.
29 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od 5. VIII 1951.
160

TEMATSKI BR OJ
Pošto je d-r Bauer razgledao detaljno Reljef, saopštio je sljedeće:

Prvo treba napraviti negativ Reljefa. Kod izrade negativa Reljefa potrebno je na njegovoj
površini izvršiti korekture koje bi išle u prilog preciznosti samoga Reljefa. Dalje je
savjetovao da se u prisutnosti jednoga stručnjaka za livenje gipsa odlijeva Reljef; on je
obećao da će da nađe jednog takvog stručnjaka u Zagrebu koji će doći na Cetinje da bude
bar u početku prisutan radovima na odlijevanju Reljefa. Druge radove na odlijevanju Reljefa
mogao bi, po mišljenju d-r Bauera da vodi i prof. Petraš. D-r Bauer predlaže da prilikom
korekture površine Reljefa budu prisutni jedan geolog i jedan geograf. On će dati sugestiju
koga geologa i koga geografa treba uzeti za tu stvar. D-r Bauer je izjavio da se odlijevanje
Reljefa može izvršiti u potpunosti bez ikakve štete po nj. Zbog toga je potrebno da se prvo
odlije kopija Reljefa i da ona stane izvjesno vrijeme da bi se utvrdila trajnost novog Reljefa.
Tek pošto se utvrdi da je uspjela kopija Reljefa, može se srušiti stari Reljef. S obzirom na
karakter samoga objekta može se tražiti pomoć od vojnih vlasti, jer je i njima iz strategiskih
razloga potreban reljef Crne Gore.
Komisija je zaključila da se odmah poslije Njegoševe proslave počne sa radovima na
podizanju paviljona za Reljef i na njegovom odlijevanju.31
Sekcija za akademiju i program:

Rukovodilac: Danilo Lekić
Članovi: Tasja Jovanović, Milutin Plamenac, Anton Pogačar, Miladin Perović, Minja Dedić i
Ratko Đurović.
ZAPISNIK
“Sa sastanka sekcije za program Odbora za proslavu stogodišnjice Njegoševe smrti, koji je
održan 25. XII. 1950 godine u kancelariji kulturno-prosvjetnog saveza Crne Gore.
Prisutni: Danilo Lekić, Ratko Đurović, Anton Pogačar, Miladin Perović, Miroslav Dedić i
Anastasija Miletić, a otsutan Milutin Plamenac.
DNEVNI RED:
Planiranje programa za Njegoševu proslavu

Razno.
Poslije kraće diskusije, na sastanku je riješeno:
I
1) Da se na proslavi izvedu: Zetsko kolo, igra sa handžarima, Crnogorska svadba i najbolje
tačke sa III Republičke smotre folklora.
Za koreografsku obradu Zetskog kola i igre sa handžarima Odbor treba da se obrati
161

Dimitriju Parliću, koreografu Beogradskog baleta, sa kojim je već postignuta saglasnost u

ovom pitanju. Drug Parlić, treba za izvođenje ovog programa da angažuje članove
Beogradskog baleta, da riješi pitanje kostima i muzičke pratnje. Crnogorsku svadbu treba
da scenski postavi drug Minja Dedić, scenario da napiše drug Ratko Đurović a igre da
uvježba drugarica Tasja Miletić.
2) Da Sekcija predloži Odboru za proslavu da li da se na proslavu pozove Lazaropoljska
grupa Državnog ansambla narodnih igara Makedonije.
3) Da se muzički dio programa utvrdi pošto se dobije odgovor od Oskara Danona.“
Na kraju, članovi sekcije predložili su Odboru da program proslave traje sedam dana.
“Prvi dan – otvaranje izložbi, prijem gostiju i drugo;
Drugi dan – svečana akademija (referat sa odabranim muzičkim programom);
Treći dan – odlazak na Lovćen i povratak na Cetinje preko Njeguša; uveče: folklorni
program (Zetsko kolo, Igra sa handžarima, Crnogorska svadba, dvije guslarske pjesme i
najbolje tačke sa III Republičke smotre folklora);
Četvrti dan – razgledanje okoline Cetinja (Lipska pećina); uveče: muzički koncert
(izvođenje kompozicija na teme iz “Gorskog vijenca”, odabrani horovi);
Peti dan – uveče Ohridska legenda (ili Boris Godunov);
Šesti dan – književno veče Saveza književnika Jugoslavije (sa recitacijama stihova iz
Njegoševih djela);
Sedmi dan – uveče “Gorski vijenac”.
U vezi sa smještajem učesnika Sekcija treba da predloži Odboru za proslavu da hotel
“Avala” u Budvi prestane sa radom uoči proslave radi smještaja gostiju.
RUKOVODILAC SEKCIJE ZA PROGRAM

Danilo Lekić” 32
Međutim, suočeni s problemom angažovanja pojedinih ansambala u planiranom

terminu i kratkog roka realizacije pojedinih segmenata, članovi sekcije su veoma
odustali od ambiciozno zamišljenog plana programa i dalje svoje aktivnosti usmjerili
da se sa raspoloživim snagama prethodno usvojeni plan trodnevne proslave izvede
na što kvaliteniji način.
PREDLOG BUDŽETA SEKCIJE ZA PROGRAM

„Prema programu koji treba da se izvede u toku tri dana proslave, potrebno je predvidjeti
sledeće zadatke:
I učešće 300 izvođača (horovi, folklorne grupe i guslari) iz Crne Gore
1) Hrana i smještaj 750.000.-din (računajući 500 din. po osobi za 5 dana)
2) Podvoz 120.000.- din
32 ACG, f. Njegoševa proslava,Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od 25. XII 1950.
162

TEMATSKI BR OJ
3) Hrana za 130 učesnika iz Cetinja 150.000.- (500 za 3 dana)

SVEGA 1,020.000
II
a) hrana i smještaj za 120 osoba – učesnika u „Ohridskoj legendi“ 600.000.-
(120 a 500 za 10 dana)
b) Podvoz 600.000 (120 a 5000 sa instrumentima i garderobom)
c) Nagrada umjetnicima 150.000.-
SVEGA 1,350.000
III a) hrana i smještaj za 60 pjevača koji će izvoditi „Herojski oratorij“ od Vučkovića
300.000.- din (60 a 500 za 10 dana)
a) Podvoz 300.000
b) Nagrade solistima 100.000
SVEGA 700.000
IV
honorari za probe orkestra koji će pripremati i izvoditi program 500.000.-din
V
a) hrana i smještaj za 50 izvođača „Gorskog vijenca“ 250.000.- din
(50 a 500 za 10 dana)
b) podvoz 250.000.- din (sa garderobom i rekvizitima)
V
nagrada prvacima 200.000.-din
SVEGA 700.000
VI
povećanje rashoda ukoliko naš kolektiv bude izvodio „Gorski vijenac“ uz pomoć prvaka iz
Beograda za 2,000.000.- din
VII
Plakati, programi, pozivnice 50.000.- din
UKUPNI RASHODI POD I 1,020.000.- din
II 1,350.000.-
III 700.000.-
IV 500.000 -
V 700.000 -
VI 2,000.000 -
VII 50.000 -
UKUPNO 6,320.000.- din.
Odbijajući najmanje 50 % na podvoz (što će biti svakako odobreno) i procenat koji će se
163

dobiti skupnom ishranom nužno je predvidjeti sumu od 4,000.000.- dinara, odnosno

5,000.000.- dinara (računajući naše pripremanje Gorskog vijenca).
Ovdje nijesu uračunati putni računi i dnevnice pojedinih stručnjaka koji će dolaziti na Cetinje
u vezi sa pripremom programa.
Rukovodilac sekcije za program
Danilo Lekić“33
Ministru Prosvjete
„U Beogradu sam obavio nekoliko poslova, za koje sam smatrao da je nužno intervenisati,
pored nastojanja da konačno utvrdim gostovanje Narodnog pozorišta za vrijeme Njegoševe
stogodišnjice.
Prije svega bio sam u CK KPJ (razgovarao sam sa drugovima Veljkom Vlahovićem i
Dragom Vučinićem) želeći da saznam mišljenje Agit-propa u pogledu programa, kako
izvođenja Gorskog Vijenca tako i drugih tačaka. U međuvremenu sam posjetio Ministra
Čolakovića moleći ga da se i on angažuje u pogledu izvođenja Gorskog Vijenca od strane
Narodnog pozorišta iz Beograda. Drug Veljko Vlahović nije bio za to da Gorski Vijenac
sprema Narodno pozorište za davanje na Cetinju u toku proslave, jer smatra da je to vrlo
teško iz više razloga, a pogotovo zbog specifičnosti djela. Ali, rekao je da se slaže sa tim
da nam Narodno pozorište pomogne sa 4-5 prvaka u obradi jednog fragmenta i ovlastio me
da to mišljenje prenesem Upravniku pozorišta Bogdanoviću. Usto primijetio je da bi
izvođenje Ohridske legende na Cetinju bilo skopčano sa velikim izdacima.
Drug Čolaković se je u principu slagao da našom željom da Narodno pozorište spremi
prikaže čitav Gorski Vijenac i rekao, sa ukoliko on ne mogne to da svrši da će za ovo
zainteresovati i druga Đida čim se vrati sa puta, a da će on još odmah razgovarati sa
Milanom Bogdanovićem. U međuvremenu Raša Plaović se razbolio (bacio je krv) pa je to
otežalo rad pozorišta a pogotovo omelo naše kombinacije u vezi sa izvođenjem Gorskog
Vijenca. Drug Čolaković je razgovarao sa Milanom Bogdanovićem i pri ponovnom susretu
rekao mi je da će Bogdanović sve učiniti da se pomogne. To sam i ja zaključio u razgovoru
sa Bogdanovićem u Novom Sadu, ali sam ga u Beogradu ponovo posjetio i precizirao
sljedeće:
1) Narodno pozorište prima kao svoju obavezu da nam stavi na raspoloženje 4-5 prvaka,
na čelu sa Rašom, koji će sa našim ljudima spremiti 1 ili 2 fragmenta iz Gorskog Vijenca i
koji će se prikazati u okviru proslave.
2) Uprava pozorišta će omogućiti Rašu Plaoviću, ukoliko njegova bolest ne bude potrajala,
da dođe u Crnu Goru još u toku ove sezone radi dovršenja svoje dramaturške obrade
Gorskog Vijenca, a ukoliko je to ne moguće, onda će doći početkom juna i imaće dovoljno
vremena za tu obradu i režiju 1-2 scene koje će se izvoditi.
.....................................................................................................................
Dalje, razgovarao sam sa Oskarom Danonom u pogledu kompozicija na teme iz Gorskog
Vijenca.
33 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od 13. I 1951.
164

TEMATSKI BR OJ
Pronađena kompozicija pok. V. Vučkovića se prepisuje za orkestar i kad je orkestar spremi

i izvede obavijestiće nas o njenoj umjetničkoj vrednosti.
Ostale kompozicije traži preko Muzikološkog instituta. Bard Narodnog pozorišta odlazi u
Englesku, te prema tome njihova Ohridska legenda otpada.“34
ZAPISNIK
„Sjednice sekcije za program Državnog odbora za proslavu stogodišnjice Njegoševe smrti,
održane na dan 3 februara t.g. u prostorijama kulturno-prosvjetnog Saveza Crne Gore.
Prisutni: Danilo Lekić, Ratko Đurović, Milutin Plamenac, Anton Pogačar i Tasija Jovanović.
Dnevni red:
1/ Izvještaj rukovodioca sekcije o obavljenim poslovima u Beogradu i u vezi sa proslavom
stogodišnjice Njegoševe smrti.
2/ Konačno određivanje programa koji će se izvoditi prilikom proslave.
3/ Razno.
Po prvoj tačci rukovodilac sekcije drug Danilo Lekić, obavijestio je prisutne da Narodno
pozorište u Beogradu ne može staviti Gorski vijenac na repertoar odmah, već da će ga
staviti iduće sezone. Upravnik Milan Bogdanović slaže se, da drug Raša Plaović počne sa
pripremama za izvođenje nekoliko fragmenata odmah čim ozdravi, pošto je trenutno
bolestan. Narodno pozorište u Beogradu staviće mu na raspoloženje nekoliko najboljih
glumaca, a svi skupa treba da dođu na Cetinje najdalje do 7 jula ov. god. pošto će se
fragmenti iz Gorskog vijenca izvoditi uglavnom sa sopstvenim snagama to će uprava
Narodnog pozorišta u Beogradu nastojati da pomenuta grupa glumaca sa Rašom
Plaovićem dođe na Cetinje što prije, a njihov dolazak javiće se blagobvremeno. Drug Milan
Bogdanović, mišljenja je da na Cetinju ne bi trebalo počinjati ni sa kakvim pripremama za
izvođenje fragmenta iz Gorskog vijenca prije dolaska druga Plaovića.
Što se tiče izvođenja kompozicija na teme iz Gorskog vijenca drug Oskar Danon posjeduje
samo kompoziciju od Vojislava Vučkovića. Pošto se notni materijal tek raspisuje, drug
Danon nije mogao dati neke objektivne ocjene ovog dijela, premda je mišljenja da je stvar
osrednja ali vrlo prigodna za izvođenje prilikom ovakve proslave. Za ostale kompozicije
obratio se muzikološkom institutu u Beogradu.
Balet Ohridska legenda neće moći prikazati Opersko pozorište iz Beograda, jer je u to vrijeme u
planu gostovanje čitavog ansambla u Engleskoj. Zato bi se trebalo obratiti Opernom kazalištu u
Zagrebu ukoliko bi se ono moglo primiti izvođenja Ohridska legenda na Cetinju.
Prisutni su saslušali izvještaj, a nakon diskusije donešeni su sledeći zaključci:
1/ Da se fragmenti iz Gorskog vijenca izvode se sopstvenim snagama uz pomoć nekoliko
glumaca iz Narodnog pozorišta u Beogradu i režiju druga Raše Plaovića.
2/ Da se na proslavi izvede kompozicija Vojislava Vučkovića, kao i ostale komponovane na
teme iz Gorskog vijenca, ukoliko odgovaraju svrsi proslave.
34 ACG, f, Njegoševa proslava, pismo Danila Lekića od 6. II 1951.
165

3/ Da se sekcija za program obrati

Opernom kazalištu u Zagrebu radi
izvođenja Ohridske legende na Cetinju.
4/ Da se uprava Kulturno-prosvjetnog
saveza obrati svim horovođama u
Republici radi predloga i sugestija za
određivanje repertoara za IV republičku
Smotru horova, a koji bi ušao i u
program prilikom proslave stogodišnjice
Njegoševe smrti.
Glumci angažovani za proslavu 5/ Da se u program proslave
stogodišnjice uključi i Klub mladih
muzičara na Cetinju na taj način, što treba da priredi jedan koncert u danima proslave. U
programu koncerta treba da učestvuju najbolji mladi muzičari, koji studiraju na strani i u
Cetinju. Organizovanje ovoga preuzeće drug Anton Pogačar.
Rukovodilac sekcije
Danilo Lekić“35
FILM „NJEGOŠ“
Preduzeću za proizvodnju filmova „Lovćen-film“

UGOVOR O OTKUPU SCENARIJA ZA DOKUMENTARNI FILM „NJEGOŠ“
„Ugovorne strane – Proizvođač ‘LOVĆEN FILM’ Preduzeće za proizvodnju filmova u
Cetinju
Scenariste: ĐUROVIĆ RATKO, profesor iz Cetinja i LEKIĆ DANILO, profesor iz Cetinja
Ugovorili su 12 maja 1951 g. u Cetinju sledeće:
Čl.1
Scenariste zstupaju proizvođaču a ovaj, u svrhu izrade dokumentarnog filma otkupljuje od
njih scenario za dokumentarni film ‘NJEGOŠ’
Scenariste ustupaju proizvođaču pravo
a/ da može ustupljeni scenario prilagoditi potrebama snimanja,
b/ da može po njemu snimiti film i
c/ da može snimljeni film u zemlji a i u inostranstvu eksploatisati i učiniti sve što je potrebno
za što uspješniju eksploataciju filma.
Čl. 2
Ustupljeni scenario scenariste ne mogu radi snimanja ustupiti kome drugom. Jedino ako
proizvođač u roku od 2 godine (dvije), računajući od dana potpisa ovog ugovora, ne pristupi
snimanju filma po otkupljenom scenariju, pripada scenaristima pravo da otkupljeni scenario
ustupi i kome drugom radi snimanja.
35 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od 3. II 1951.
166

TEMATSKI BR OJ
Ako usljed ovog novog otkupa proizvođač ne mogne snimiti svoj film, ne pripada mu pravo
da od scenarista traži povraćaj za otkupljeni scenario primljeni honorar.
Čl. 3
Proizvođač će povjeriti realizaciju filma po otkupljenom scenariju reditelju s čijim se izborom
slože scenariste.
Ukoliko u tom pravcu ne dođe među strankama do sporazuma odlučuje konačno Savet za
nauku i kulturu Vlade FNRJ.
Čl. 4
Prilikom prilagođavanja scenarija potrebama snimanja kao i prilikom izrade filma uopšte
proizvođač je dužan nastojati da se što vernije sačuvaju stvaralačke zamisli scenarista.
Ako u tom smislu dođe do nesuglasnice između scenarista i proizvođača odnosno
njegovog Umjetničkog savjeta, o načinu snimanja odnosno izrade filma odlučuje obavezno
za obe strane Savjet za nauku i kulturu Vlade FNRJ.
Čl. 5
Proizvođač će u ime otkupa za scenario, odmah po potpisu ovog ugovora, isplatiti
scenaristima 30.000. – (trideset hiljada) dinara.
Ovom svotom plaćena je scenaristima i naknada za autorsko pravo za prikazivanje filma
snimljenog po od njih otkupljenom scenariju.
Scenarista jamči proizvođaču da je ovaj scenario njegovo originalno djelo.
Čl. 6
Pored otkupnine iz prednjeg člana proizvođač će scenaristima isplatiti i ove eventualne premije:
a/ za postignute visoke umjetničke kvalitete filma.
O ovoj premiji odlučuje direktor proizvođača na osnovu predloga Umjetničkog savjeta pri
preduzeću proizvođača.
b/ za uspeh filma u inostranoj eksploataciji u iznosu od 2% u dinarima od visine u
inostranstvu naplaćene licence.
Čl. 7
Proizvođač će biti dužan da u špici filma izrađenom po otkupljenom scenariju, na svakoj
njegovoj kopiji označi da je film snimljen po scenariju Đurovića Ratka i Lekića Danila.
Čl. 8
U slučaju spora iz ovog ugovora stranke se podvrgvaju nadležnosti Državne arbitraže u
Cetinju.
Scenariste: Direktor
Ratko Đurović Simo Čolović
Danilo Lekić“36
167

film Njegoš
„I Popis rekvizita
Jedan bolji fijaker sa konjima
Nekoliko svežnjeva slame
Starinsko oružje i toke: čitavo i polomljeno
Lanci
Gusle
Njegoševa nosiljka u kojoj je nošen uz Kotorske strane
Njegoševa naslonjača – stolica
Bilijar
Olovna slova
Jedan starinski tigl
Durbin od slonove kosti za gledanje pretstava u pozorištu
Kokoti koji se biju
Konj koji se potkiva
Ovnovi na ražnju
Lumbarde na turskim gradovima (Spužu) i nešto dimnog baruta sa nekoliko petardi radi
snimanja paljbe iz njih
Turski svileni barjak i turski kupasti čadar
Venecijansko ogledalo
II Popis garderobe
Gerok i cilindar
Ženska nošnja iz 1840 god. ???
Čobanski kodžuk
Crnogorske kape
Crnogorska nošnja za igrače u kolu
Turske haljine za Njegoševu viziju u ogledalu.
III Slike i reprodukcije

Sve postojeće reprodukcije i biste Njegoševe (radovi Tominčevi, Besovi, Jovanovićevi,
Meštrovićevi i td.)
Šobaićeva slika „Crnogorac s handžarom“ i eventualno ostale njegove slike
Jovanovićeva skulptura „Crnogorac na straži“
Bista i slika Sime Milutinovića
Bista i slika Vuka Karadžića
Bista i slika Branka Radičevića
Bista i slika Ljube Nenadovića
Crteži „Zakletva glavara“ i „Izbor Rada Tomova za predvodirenja“
168

TEMATSKI BR OJ
Crtež starog Cetinjskog manastira i Biljarde.

U dogovoru sa scenaristima i snimateljima naručila bi se dva ili tri crteža kod nekog slikara
da ih uradi specijalno za potrebe snimanja, a prema zahtjevima kamere.
Izbor slikarskih platna i grafike koji prikazuju razne crnogorske bitke.“37
DRŽAVNOM MUZEJU
CETINJE
„Na inicijativu Odbora za Njegoševu proslavu, Preduzeće za proizvodnju filmova ‘Lovćen-

film’ otpočelo je sa snimanjem dokumentarnog filma ‘Njegoš’.
Za snimanje ovog filma Preduzeću je potrebno da iz Državnog muzeja u Cetinju izuzme
izvjesne predmete i rekvizite vezane za Njegoševo doba, koji će se upotrebiti isključivo za
snimanje u ateljeu ili na terenu.
U vezi sa ovim, a izuzetno od Rešenja Ministra prosvjete broj 3201, od 11/II. 1950 godine,
molite se da ‘Lovćen filmu’ izdate potrebne predmete, čiji će vam spisak priložiti rukovodilac
ekipe dokumentarnog filma.
Predmete izdavati uz revers, samo ovlašćenim licima ‘Lovćen filma’, tj. rukovodiocu ekipe
drugu Andru Nikoliću i njegovom pomoćniku Blažu Popoviću. U reversu je potrebno
ukratko konstatovati sadašnje stanje predmeta i označiti njegovu vrednost, sa obavezom
da će ‘Lovćen film’, odnosno rukovalac, predmete povratiti Muzeju odmah poslije upotrebe
i da za svako eventualno oštećenje ili gubitak snosite punu materijalnu odgovornost.
Smrt fašizu – sloboda narodu!
POMOĆNIK
Slob. Bujišić“38
NARODNOM POZORIŠTU
„Molimo Vas da, radi snimanja koje će se obaviti u Beogradu, izdate na revers drugu
Stojanoviću Velimiru, reditelju filma ‘Negoš’, periku, bradu i brkove za lik vladike Danila;
zatim, dokoljenice, kapu, čarape i mrežače i opanke. Imenovani će Vam vratiti u roku koji
odredite.
S.F. - S.N.
U ime odbora za Njegoševu proslavu
D. Lekić“ 39
Film „Njegoš“
Scenario: Ratko Đurović, Danilo Lekić

Kamera: Vladeta Lukić
37 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, bez broja i datuma.
38 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Savjeta za prosvjetu i kulturu, br. 6740 od 7. VII 1951.
39 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 1701 od 11. IX 1951.
169

Muzika: Krešimir Baranović
Saradnici:
Asistenti režije: V. Brajević, N. Jovićević
Asistenti kamere: K. Mihailović, M. Tomašević, B. Martinović
Tonski snimatelj: R. Vujić
Montaža: K. Draškić
Asistent montaže: T. Jovićević
Muzičko vođstvo: L. Popović
Organizacija snimanja: A. Nikolić, B. Popović
Šef rasvjete: S. Jovanović
Muziku izvodi: orkestar Beogradske opere
Dirigent: K. Baranović
Režija: Velimir Stojanović
U fragmentu Gorskog vijenca učestvuju:

Vladika Danilo – R. Plaović
Vuk Mandušić – V. Maričić
Vuk Mićunović – M. Kopač
Knez Bajko – Đ. Begović
Kostimi: majstor slikar M. Milunović 40
PREDSTAVA „GORSKI VIJENAC“

ZAPISNIK
„Sjednice sekcije za program Odbora za proslavu,održane na dan 23. januara 1951 god.
u prostorijama KPS Crne Gore.
Prisutni: Danilo Lekić, Miladin Perović, Milutin Plamenac, Minja Dedić i Anton Pogačar.
Otsutni Ratko Đurović i Milošević Jovan.
DNEVNI RED:
Poslije diskusije, kada su ispitane sve mogućnosti izvođenja Gorskog vijenca sopstvenim
snagama, prisutni izvode sljedeći zaključak:
1. Konstatuje se da izvođenje Gorskog vijenca nije moguće iz razloga, što u Crnoj Gori
nema glumaca koji bi bili u stanju da nose glavne uloge.
2. Stoga bi bilo neophodno da Gorski vijenac uđe odmah u repertoar Narodnog pozorišta
u Beogradu, tako da bi se premijera dovela prilikom proslave na Cetinju, a reprize u idućoj
sezoni u Beogradu.
3. Ukoliko Narodno pozorište u Beogradu ne bi moglo ovo prihvatiti, trebao bi da se
40 TV Arhiv Njegoš, www.youtube.com.
170

TEMATSKI BR OJ
angažuje drug Rašo Plaović, da pripremi jednu scenu iz Gorskog vijenca van repertoara
Narodnog pozorišta, s tim da mu uprava omogući saradnju onih glumaca koje bi on izabrao.
RUKOVODILAC SEKCIJE“ 41
Drugu
VASU KOSIĆU, reditelju
Sarajevo
„Poznato vam je da ove godine proslavljamo stogodišnjicu Njegoševe smrti. Za proslavu se

intenzivno spremamo od početka ove godine. Pored restauracije Biljarde i drugih objekata
vezanih za Njegoša izdaće se njegova Cjelokupna djela, Njegošev zbornik, Album itd.
Istovremeno je utvrđen i umjetnički program za trodnevnu proslavu koja će se održati na
Cetinju. Taj program će imati crnogorski karakter, tj. prikazaće se naš folklor (kola, igre i
pjesme) a izvešće se i kompozicije na teme iz Gorskog vijenca. Prirodno je da se ovom
prilikom prikaže bar jedan fragment iz Vijenca. A to je u našim uslovima najteži dio
programa. S obzirom na to ovaj Odbor se prije izvjesnog vremena obratio Raši Plaoviću s
molbom za njegovu dramaturšku i rediteljsku obradu Vijenca i eventualno njegovo režiranje
jednog fragmenta. Raša Plaović je načelno prihvatio našu molbu. Ali on treba prije
definitivno utvrđene obrade da dođe u Crnu Goru i provjeri izvjesne detalje. On je izrazio
želju da tom prilikom budete Vi sa njim. Vjerovatno da Vam je on o tome već govorio ako
ste se vidjeli.
Vrijeme njegovog dolaska još nije precizirano, ali vjerovatno to će biti u junu. S tim u vezi
molimo da nas obavijestite da li možemo računati na vašu pomoć. Ujedno Vas
obavještavamo da nam je Uprava Narodnog pozorišta u Beogradu obećala pomoć u
pogledu izvođenja Gorskog vijenca. Ta pomoć bi se sastojala u dodjeljivanju 4 – 5 prvaka
koji bi igrali glavne likove za koje mi nemamo glumaca. Od ove pomoći zavisi izvođenje
makar i najmanjeg fragmenta koji, kako smo već rekli, treba da se prikaže. Vrijeme njihovog
dolaska i priprema još nije precizirano. No to bi bilo poslije završetka pozorišne sezone,
pošto će proslava biti početkom septembra.
Izlažući Vam ovu okolnost, molimo da nas izvolite što prije obavijestiti možemo li računati
na Vašu pomoć, kako u pogledu saradnje sa Rašom tako i interpretaciji jednog od glavnih
likova.
Mislimo da ćete shvatiti koliko bi Vi mogli da pomognete, kao pozorišni umjetnik iz Crne
Gore, pri postavljanju Gorskog vijenca, pa se nadamo da ćete sve učiniti za uspjeh
pretstave i same proslave. Vjerujemo da će Vam uprava Narodnog pozorišta u Sarajevu
omogućiti da se našoj molbi i opštoj potrebi odazovete. No, ukoliko bi bilo potrebno mi
bismo se za ovo direktno obratili Upravi pozorišta.
Očekujući Vaš odgovor, drugarski Vas pozdravljamo
U ime Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice
41 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od 23. I 1951.
171

Danilo Lekić
P.S.
Molimo da nam date svoje primjedbe na program:
Prvi dan proslave
1/ Svečana akademija (referat o Njegošu sa odabranim muzičkim programom);
2/ Veče folklora (crnogorska kola, igre i pjesme i guslari);
Drugi dan
1/ Muzički koncert a) kompozicije na teme iz Gorskog vijenca
b) nastup najboljih horova iz Crne Gore;
2/ Koncert mladih muzičara NR Crne Gore;
Treći dan
1/ Članovi Saveza književnika Jugoslavije čitaju svoje radove (za vrijeme pauza recitacije
stihova iz Njegoševih djela),
2/ Jedan fragment iz Gorskog vijenca“.42
„Poštovani druže Kosiću

Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice načelno se slaže sa predlogom Uprave
Narodnog pozorišta u Beogradu sa kojim ste Vi u potpunosti upoznati. S obzirom da treba
pozvati na saradnju više umjetnika iz raznih pozorišta, stupiti u vezu sa Baranovićem i
riješiti pitanje muzike, odnosno pjevača, kao i preduzeti druge radnje (izrada kostima,
perika, dekora i dr.) potrebno bi bilo da što prije počnemo sa svim ovim pripremama. Zato
mislim da je najnužnije da Vi odmah pristupite izradi rediteljskog plana, predviđajući sve
one umjetnike koji dolaze u obzir za saradnju. Ovo je potrebno što prije iz dva razloga: 1)
da se ljudi na vrijeme pozovu na saradnju i 2) da se precizira početak rada kako bi se
odredilo mjesto i osigurao smještaj za određeni broj ljudi. Ukoliko je potrebno da se
konsultujete sa Rašom i ostalim drugovima, najbolje je da odmah otputuje u Beograd.
Naravno ako treba da putujete, javite da Vam pošaljemo novac. Po povratku iz Beograda
trebalo bi da nas obavijestite koje ljude i kako treba pozvati t.j. da li pozvati lično ili preko
uprave pozorišta.
Mislim da bi trebalo da Vi dođete na Cetinje krajem maja ili početkom juna. Odmah po
dolasku trebalo bi da obiđete naša pozorišta radi izbora glumaca i izvršite nesmetano sve
pripreme za početak rada.
Nas, iznad svega, interesuje Rašina obrada, odnosno III čin Vijenca, prema toj obradi. Zato
Vas molim da nam prepis teksta što prije uputite da se sa njim upoznamo.
Ukoliko bi Vam bilo potrebno makakvo objašnjenje u vezi sa svim ovim pripremama ili
pomoć Odbora kao cjeline, molim Vas da nas odmah obavijestite.
Na kraju, mogu li reći do skorog viđenja! Gospođu Paulu i Vas srdačno pozdravlja i poštuje
Danilo Lekić“43
42 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 166 od 14. IV 1951.
43 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od 8. V 1951.
172

TEMATSKI BR OJ
PLAN NOVČANIH POTRAŽIVANJA

Sekcija za program
„Ova Sekcija predviđa da, na osnovu podnesenog budžeta rashoda, utroši za kvartal april
– juni 1951 godine 250.000 (dvjesta pedeset hiljada) dinara u gotovu. Novac će se
upotrijebiti na isplatu honorara i putnih troškova za pripremmanje muzičkog dijela na
proslavi, kao i za pripremanje i Gorskog vijenca.
RUKOVODILAC SEKCIJE ZA PROGRAM
Danilo Lekić“ 44
MUZIČKI PROGRAM
PRIPREME ZA NJEGOŠEVU PROSLAVU

„1/ Nabavljena je potrebna građa za izradu tribina, podijuma i dekoracije za festival (festival
će biti 18 maja poslije podne u 4 sata i 19 maja uveče).
2/ Na festivalu će učestvovati horovi: iz Cetinja, Titograda, Kotora, Hercegnovog, Nikšića i
Pljevalja. Sa zajedničkim i posebnim programom. Zajednički program: IX Mokranjčeva
rukovijet, Sa Lovćena kliče vila i Kraj Sutjeske. U posebnom programu horovi će izvesti po
dvije tačke: dvije poznatije narodne pjesme. Svi horovi pripremaju ovaj program od prije
mjesec dana.
3/ Na festivalu će se izvesti narodna kola i igre: Zetsko kolo, Crmničko kolo, Šestansko
kolo, šiptarska i muslimanska iz okoline Titograda, Bijelog-Polja, Pljevalja, Ulcinja, Plava i
Gusinja. Sreski odbori vrše već organizaciju i pripreme.
4/ Srezovi su odredili najbolje guslare i svirače uz duduk i diple, zurle itd., koji će takođe
uzeti učešća na festivalu.
5/ Na festivalu će se prikazati detalj iz narodne svadbe.
6/ Gorski vijenac u redakciji Vida Latkovića već je složen i izaći će prije proslave sa kratkim
komentarom i rečnikom.
7/ Spomen knjiga o stogodišnjici Vijenca i Album sa umjetničkim crtežima izaći će poslije
proslave. Već se prikuplja materijal i sređuje.
8/ Vrše se pripreme za izložbu likovnih umjetnika Crne Gore, za izložbu svih izdanja i
prevoda Gorskog vijenca i literature o Njegošu; spremaju se dijapozitivi sa motivima u vezi
sa Njegoševim životom i Gorskim vijencem.
9/ Pripremljena je muzika za recitaciju odabranih mjesta iz Vijenca, komponovana je za hor
Njegoševa pjesma „Ponosita lovćenska planino“ i kolo „Bješe oblak sunce uhvatio“ za
akademiju.
10/ Komponovan je i priređen za hor splet narodnih pjesama koje će izvoditi učenici
Muzičkih škola iz Cetinja i Kotora“.45
173

Učesnici proslave na Lovćenu
PROGRAM
Koncerta
J. S. Bach: Dvoglasna invencija br. 10

Manuet iz svite br. 3
Svira na klaviru Dara Marović, uč. 5 razreda niže muzičke škole – Kotor
V. A. Mozart: Sonata F-dur
174

TEMATSKI BR OJ
Allegro
Adagio
Svira na klaviru Natalija Milišić,
učenica 6 razreda niže muzičke škole
– Cetinje
F. Shopin: Imorty Es-dur i Fantazija –
importy cis-moll
Svira na klaviru Jelena Radulović,
učenica I razreda srednje škole –
Cetinje
Beriot: Koncert br. 7, djelo 76
Allegro maestoso
Andante tranquillo
Allegro moderato
Svira na violini Tripo Simonuti, učenik
II razreda Srednje škole – Beograd
Za klavirom Mirko Bratičević
M. Tajčević: Tri balkanske igre Sa jednog od koncerata - mješoviti hor
F. Shopin: Poloneza Cis-mol
J. Brams: Rapsodija Ge-mol
Svira na klaviru Mirko Bratičević, učenik III razreda Srednje škole – Beograd
K. Baranović: Dozivanje
F. Schubert: Ti moj si mir
Pjeva Ljubica Žižić, učenica III razreda Srednje škole – Beograd
Za klavirom Dinka Mijatović.
Fr. Lotka: Žeteljača
Svira na violini Edo Pećarić, student II godine Muzičke akademije – Zagreb
L. Bethoven: Sonata De-mol, djelo 31, br. 2
Largo-Allegro
Adagio
Allegratto
Svira na klaviru Dinka Mijatović, student III godine Muzičke akademije – Beograd
PROGRAM
Koncerta
J. Gotovac Dvije snahe /solo Bariton uz pratnju klavira/

J. Marinković – Slavenski Naricaljka /solo Sopran i ženski hor/
Sv. Pašćan VI-to kolo iz Gorskog vijenca /muški hor/
Sv. Nastasijević Čašu meda još niko ne popi /mešoviti hor/
175

KONCERT
I. Lakešić Simfonija br. 1 u četiri stava
I Largo pesante-Allegro giusto
XI Allegro scherzando
III Andante cantabile
IV Moderato maestoso-Allegro moderato
PAUZA
Voj Vučković Herojski oratorijum – I stav /Bariton, hor i orkestar/
B. Trudić Pesma svata Crnogorca Kraleviću Marku /Bariton solo i orkestar/
N. Hercigonja Gorski vijenac – kantata za solo, hor i orkestar46
Načelniku Lekiću,
„Dostavljam Vam spisak kompozicija koje je donio Jovan Milošević iz Beograda.
Sv. Nastasijević: Kolo – „Čašu meda ...“ za mj. hor – a kapela
Sv. Nastasijević: „Našeg žića proljeće je kratko“, za sopran ili tenor uz pratnju klavira
Marinković – Slavenski: „Tužbarica“ iz Gorskog vijenca za solo sopran uz pratnju ženskog
hora
Kompozicije je primio Jovan Milošević od raznih foruma i to: „Kolo“ i „Našeg žića proljeće
je kratko“, primio iz Muzičke Akademije u Beogradu; „Tužbaricu“ od Marinković – od
Danona.
Kompozicije su donešene radi prepisa i treba ih odmah vratiti. Preporučene za izvođenje
nijesu od nikoga, jer je obrazovanje žiria od Kompozitora Srbije, koje će odrediti
kompozicije za izvođenje, tek u projektu.
Potpis ?47

/za druga Danila Lekića/
Cetinje
„Vaš dopis broj 625 od 31. jula primio sam i odgovaram sledeće:
Za ugovor sa horom CDJA i njegovim sudelovanjem na proslavi na Cetinju upućen je jedan
drug iz ansambla, koji će Vas posetiti i na licu mesta sve detalje urediti /kao što je bilo i sa
orkestrom/. Inače, hor je do 27. prošlog meseca punim tempom radio odabrani program za
akademiju i koncert na Cetinju, tako da će 28. O. M. moći da počne zajedničke probe sa
orkestrom. Toga dana /27. pr. meseca/ čuo sam ceo horski program. Prisutni su bili još i
Hristić, Nastasijević, Pašćan i Trudić. Za ovako kratko vreme hor je dosta savladao, ali
posle povratka sa odmora – u zajednici sa orkestrom, treba da savlada još i detalje.
Solistima: A. Mezetovoj, N. Cvejiću i Milici Miladinović upućene su dionice, tako da će i oni
47 ACG, f. Njegoševa proslava, Pismo? , bez broja i datuma.
176

TEMATSKI BR OJ
na vreme naučiti svoja sola i stići na zajedničke probe. Za njihove honorare i putne troškove
trebalo bi da mi se pošalje novac. Prema onoj Pašćanovoj skali Mezetovoj pripada za
Naricaljku honorar od din. 4.000.- a za kantatu Gorski Vijenac 2.000.- Pored toga 500. din.
dnevnica na putu /u odlasku i povratku/, putni trošak za avionsku kartu i osiguran smeštaj
sa ishranom na Cetinju. N. Cvejiću za Dvije snahe honorar din. 5.000., a za solo u I. stavu
Herojskog oratorijuma 2.000. Ostalo sve kao i Mezetovoj. Milica Miladinović kao alt treba
da dobije honorar za kantatu Gorski Vijenac din. 4.000. Ostalo kao i Mezetova. – Ovde bi
ujedno trebalo predvideti i honorar za dirigenta hora CDJA Slobodana Krstića. On diriguje
program za Akademiju, prati na klaviru M. Cvejića za Dvije snahe i svira klavir u orkestru
za kantatu Gorski Vijenac /ne računajući ovde njegovo zalaganje na spremanju hora/.
Takođe i honorar za dirigenta Zdravkovića /ukoliko to niste uredili sa sekretarom orkestra/.
Ako ste ostali pri onoj ranijoj odluci, da će biti pozvati kompozitori čije se kompozicije izvode
na proslavi, mislim da bi i to već sada trebalo precizirati.
Za Herojski Oratorijum već sam Vam javio da sam uspeo preko brata Vučkovićevog da
dobijem prvi i jedini stav za izvođenje. Bandur Vas je pogrešno obavestio o tekstu. Ja sam
to video tek kad sam od njega uzeo horski materijal /ranije nije hteo da mi pokaže, dok
nisam dobio telegram od brata Vučkovićevog iz Opatije/. Partitura za orkestar je pre
nekoliko dana završena i sad se raspisuje materijal, a horski materijal uzeo sam na revers
od Bandura. Drugo ništa nije gotovo i pitanje je da li će i za oktobar biti /prema onome što
sam video/.
Ovde Vam šaljem tekst I. stava Herojskog Oratorijuma.
Hristić smatra da je dovoljan zvanični potpis i izveštaj žiri-a, koji je odabrao program za
koncert na Cetinju /on je to naznačio i u Politici/, tako da neko javno potvrđivanje nema
smisla. Pored toga i taj žiri /Slavenski i Milošević/ u momentu davanja izjave Hristićeve nisu
bili u Beogradu /oni dolaze tek krajem avgusta, a Hristić putuje u Englesku 25 o.m./. Ja
očekujem nova bojkotovanja toga programa /i ako je Bogdanović potpisao ugovor/, jer već
sada neki članovi orkestra prenose verzije da će biti malo vremena za studiranje tolikog
programa – sve nove kompozicije - i da treba uzeti poznatije, već uvežbane stvari i t.d. Po
tome već naslućujem događaje. To je metod već poznat u našim krugovima. Na to Vas
samo upozoravam i žao će mi biti ako budem prinuđen da u zadnjem momentu kao autor
povučem svoju kompoziciju sa programa, jer su oni u stanju da je iskasape /Zdravković je
isto protiv programa, a već kod snimanja I. stava moje kompozicije to se videlo/.
Ovde Vam šaljem originalne – potpisane, račune za prepis i litografiju muzičkog materijala.
Potpuno je isplaćen račun za horski materijal u netto sumi od din. 22.790.- i ork. materijal
za Pjesmu svata Crnogorca din. 1.558.-, kao i dnevnice isplaćene žiri-u u sumi od din.
1.500.- Za ork. materijal kantate Gorski Vijenac dao sam prepisivaču na privremenu
priznanicu akontacije din. 4.000.- kao i prepisivačima pojedinih stavova /četiri stava/
simfonije din. 4.000.- Svega sam isplatio netto din. 33.848. – a treba da isplatim po
priloženim računima netto din.- 47.545.50, - Od Vas sam primio juna meseca poštom din.
15.000., 4 jula na Cetinju din. 10.000 i 1. avgusta telegrafski din. 9.000 – Svega 34.000., /u
177

Vašem pismu stoji da mi šaljete din. 10.000 a ne 9.000/. U prepisu je još partitura I. stava
Her. Oratorija koji će koštati cca din. 4.500. /manje izdatke ovde nisam računao, kao
telegrame, poštu, telef. razgovore itd./
Molim Vas da mi ove račune pregledate i da mi što pre pošaljete obračun da bih mogao
to kod prepisivača poravnati.
Prilog: gore pomenuti računi i tekst I. stava Herojskog Oratorijuma.
S.F.-S.N.
5. avgusta 1951. Ilija Lakešić
Kompozitor

CETINJE
U vezi Vašeg pisma br. 833 od 13 ov. meseca i telefonskog razgovora sa drugom Lekićem
Danilom od danas, dostavljam sledeće odgovor:
Kompoziciju Vječna zublja od I.
Brankovića nije mogao primiti hor
CDJA, jer je to nemoguće vremenski
spremiti. Njima preostaje svega pet
dana da završe već preuzeti horski
program /pored zajedničkih proba sa
orkestrom/ i time /kako oni kažu/ već
preuzimaju na sebe veliku
odgovornost. Prvi stav Her.
Oratorijuma dao sam im tek 22. jula,
tako da je i ta stvar samo pročitana.
Sve to treba još muzički doterati.
O tome sam napisao drugu Lekiću u
pismu od 5. ov. meseca, a tako isto i
Koncert na ljetnjoj pozornici ponovio u današnjem telefonskom
razgovoru.
Za tu kompoziciju tražio sam mišljenje Stevana Hristića /on je jedini od žiri-a u Beogradu,
o čemu sam takođe pisao drugu Lekiću/, koji je rekao da mu je to nezgodno, da on sam u
imenu žiri-a daje ocene. Ali, dodao je, ako Odbor za proslavu insistira da se ta stvar izvede,
neka o tome odluči Uprava hora CDJA /misleći i na vremenske kratkoće oko spremanja
celog programa/.
U pomenutom pismu od 5. ov. meseca izvestio sam druga Lekića o honorarima solista
/Mezetova, N. Cvejića i Miladinovićke/ i molimo da mi se na vreme pošalju za njih putni
troškovi. Ugovore sa njima nisam mogao sklopiti jer niko od njih nije još u Beogradu /svi su
na letovanju/. Ali ti honorari su njima predočeni od strane Udruženja i verujem da o tome
neće biti spora.
178

TEMATSKI BR OJ
Ujedno sam spomenuo i dirigenta /Krstića Slobodana i Zdravkovića Živojina/ kao i

kompozitore /čije se kompozicije izvode na proslavi/. To činim zbog toga jer bih ranije
morao da osiguram karte za avion /naročito solistima/ kod „JAT“-a. Tako da se osiguram za
mesta u avionu za 3. septembar, a ujedno da me ta stvar ne omete u vremenu kad počnu
zajedničke probe. Molim Vas da mi o ovome što pre odgovorite.
Ovde takođe potvrđujem prijem sume od Din. 20.000.- /dvadeset hiljada/ koje ste mi poslali
10. ov. meseca /pismom br. 780 od 10. o.m./: Originalni računi – potpisani, nalaze se kod
Vas za sumu od netto Din. 47.545,50, a za ostale troškove i izdatke doneću sobom
propisane račune, odnosno potvrde.
S.F. – S.N.
20. avgusta 1951.
Beograd I. Lakešić
Karađorđeva 69/ stan 16“.

Drugu Danilu Lekiću
Cetinje
„Drug Aca Radovanović, sekretar simfoniskog orkestra NR Srbije doneo mi je i saopštio da

se moja simfonija neće izvoditi u koncertnom delu Njegoševe proslave. On mi je naveo kao
razlog da Odbor za proslavu želi da se tom prilikom izvedu samo nekoliko dela pisanih na
Njegošev tekst te da zbog toga otpada sa programa moja instrumentalna kompozicija.
Kako je nedavno vođena u štampi polemika oko izbora muzičkog programa za Njegoševu
proslavu na Cetinju, i kako je tom prilikom apostrofirano da se moja simfonija nije dopala
nekim istaknutim kompozitorima, to ne bih želeo da se ovaj novi stav Odbora za Njegoševu
proslavu protumači kao prihvatanje sugestija koje je Umetnički savet simfoniskog orkestra
NR Srbije javno publikovao.
Pošto javnost ne zna pravi razlog ovih promena u muzičkom programu proslave, to Vas
molim da preko štampe objavite ceo koncertni program sa motivacijom o skidanju sa
programa moje simfonije. Tim pre što su sve promene nastale neposredno pred samu
proslavu.
24 avgusta 1951 S.F. – S.N.
Beograd Ilija Lakešić
Karađorđeva 69, stan 16“48
Komentari
ILIJA LAKEŠIĆ: PRVA SIMFONIJA U ČETIRI STAVA
Mladi Crnogorski kompozitor Ilija Lakešić, koji je studirao kompoziciju kod prof. Josipa
Slavenskog u Beogradu, završio je svoju Prvu simfoniju u toku prošle godine.
48 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, tri pisma kompozitora Ilije
Lakešića bez broja od 5., 20 i 24. VIII 1951.
179

Prvi stav ovoga dela izveden je u toku meseca jula o.g. na programu Radio Beograda.
Simfonija ima četiri stava, sve četiri rađene na teme u duhu crnogorskog folklora. Prvi stav
– sonatni oblik – počinje laganim uvodom koga smenjuje energična prva tema u ekspoziciji.
Ta tema pretstavlja modifikovani citat Crnogorske narodne pesme. U drugom stavu pisano
u obliku ronda preovlađuje vedar karakter skerca. Treći stav je lagana, raspevana
pasakalja. Tema se sprovodi u 17 varijacija sa fugom na kraju.
Simfonija se završava četvrtim stavom
pisanim u obliku razvijenog ronda-
sonate. Prva tema iz prvog stava ponovo
se ponavlja, po principu cikličnog oblika,
samo ovoga puta ona je svetlija,
radosnija, svečanija – u Des-duru
umesto g-molu.
BOŽIDAR TRUDIĆ: PESMA SVATA

CRNOGORCA O KRALJEVIĆU MARKU
– za bas solo i simfoniski orkestar
Sa koncerta na Ljetnjoj pozornici Mladi kompozitor BOŽIDAR TRUDIĆ,
napisao je ovu kompoziciju specijalno za
proslavu stogodišnjice Njegoševe smrti. Stihovi su uzeti iz Gorskog vijenca, iz scene u kojoj
se, pred očima Vojvode Draška, Serdara Janka, Vuka Mićunovića i kneza Rogana
natpevaju svat Turčin i svat Crnogorac. Iz pesme svata Turčina izbija prezir prema
porobljenoj raji koja ‘kao paščad laje na proroka’. Svat Crnogorac otpeva Turčina
spominjući srpske junake i njihovu osvetu. Kompozitor je uzeo samo onaj deo teksta u
kome svat Crnogorac govori o Kraljeviću Marku.
‘Đe si Marko, nagnuta delijo?
i ako si turska pridvorica
al’si opet naša perjanica...’
NIKOLA HERCIGONJA: „GORSKI VIJENAC“ – KANTATA ZA HOR, SOLO I ORKESTAR

Na bazi odabranih odlomaka iz Gorskog Vijenca kompozitor je u ovoj Kantati ostvario četiri
kontrasna stava. U svakome od njih prevladava jedno osnovno raspoloženje.
Prvi stav je pun protesta i gorčine zbog izdaje velikaša koji pre bitke na Kosovu:
‘Na komate razdrobiše carstvo,
Srpske sile grdno satriješe ...
.............................................
Raspre sjene posijaše grko....’
Drugi stav je rađen na tekst čuvene tužbalice sestre Batrićeve. Njen bol ‘bez prebola’,
njen vapaj ‘što za srce ujeda’, izražava muzika tihim pokretima u šesnaestinama koji
prate solo alt.
180

TEMATSKI BR OJ
U trećem stavu slikaju se teške godine ropstva posle izdaje. I pesnik i kompozitor
izražavaju isto osećanje teskobe i potištenosti, mraka bez svetlosti, jada bez utehe:
‘Bješe oblak sunce uhvatilo
Bješe goru tama pritisnula
Pred oltarom plakaše kanđelo
Na gusle se strune pokidale...’
Sliku protesta, ustanka donosi četvrti stav:
‘Što se nehće u lance vezati
To se zbježa u ove planine
Da ginemo i krv prolivamo...’
Posle kraće gradacije u kojoj se još oseća turobna atmosfera prethodnog stava dolazi
ozareni allegro pun bojnih poklika i poletnih ritmova.
Kantata ima još dva stava u kojima se dalje razvija tema borbe i ustanka. U celini
kompozitor je kombinovanjem odlomka iz Gorskog Vijenca uspeo da izrazi ne samo
heroizam junaka iz Prvog ustanka već i onih iz prošlog Svetskog rata i velike
narodnooslobodilačke borbe.
Dr. VOJISLAV VUČKOVIĆ: PRVI STAV „HEROJSKOG ORATORIJUMA“ za bariton, hor i

orkestar
Dr. Vojislav Vučković, borac protiv fašizma i njegova prerana žrtva, spada među
najmlađe srpske kompozitore i muzikologe. Posle završenih studija na Majstorskoj školi
u Pragu on se po povratku u Otadžbinu intenzivno bavi teoretskim, pedagoškim,
kompozitorskim i organizatorskim radom. Još kao student on se povezuje sa narodnim
pokretom kome je na čelu stajala KPJ, te u periodu između dva rata radi na okupljanju
naprednih elemenata među kulturnim radnicima. Za sobom je ostavio niz simfoniskih ,
horskih i teoretskih dela.
Kantatu Herojski Oratorijum radio je za vreme svog ilegalnog boravka u Beogradu i završio
je /bez orkestracije/ na mesec dana pre svoje tragične smrti u jesen 1942 godine. Delo je
rađeno delimično na stihove narodne pesme Buna na Dahije a delimično na stihove iz
Njegoševog Gorskog vijenca. U tom delu autor nije hteo samo da izrazi potresne događaje
iz Prvog ustanka već ga je zamislio kao alegoriju na događaje kojima je bio savremenik: na
Nemačku okupaciju, izdaju domaće reakcije i ustanak porobljenog naroda. Veoma snažno
deluje ova dosledno sprovedena paralelnost.
Vučković je uspeo da spretnim kombinovanjem stihova iz Gorskog Vijenca i narodne
pesme ostvari ne samo muzički već i literarno jedno celovito delo sa jednom osnovnom
idejom. Kroz reči i muziku probija onaj isti protest protiv nasilja, ista mržnja prema
izdajicama naroda, isti borbeni poziv porobljenog naroda na ustanak koji su pokretali u
okršaje junake iz narodnih ustanaka prošlog veka i heroje skorašnjeg
Narodnooslobodilačkog rata. U Oratorijumu prvi stav pretstavlja zaokruženu celinu. On je
uvod u kome se nagoveštavaju teški, tragični događaji:
181

‘Naši cari zakon pogaziše,

Pogaziše Vladu i državu,
Nevjerne im sluge postadoše...“ 49
Naučno-izdavačka sekcija:
Rukovodilac: Jagoš Jovanović.

Članovi: Jevto Milović, Tomaš Marković, Luka Vujović I Veselin Đuranović
U nastojanju da se „što bolje upozna pjesnikov život i njegov lik“ Odbor za proslavu je
odlučio da štampa i Album u kome će „svi Njegoševi ljubitelji imati priliku da prvi put vide
ovako skupljene mnoge fotografije, umjetničke reprodukcije, faksimile i slično, što je vezano
za život i rad ovog našeg pjesnika. U album su unešeni svi primjerci dosada poznatih
Njegoševih umjetničkih slika i fotografija“, kao i „nekoliko radova naših poznatih slikara Mila
Milunovića i Petra Lubarde, čiji su motivi vezani za mjesta i krajeve u kojima je Njegoš
živio“. I pored činjenice da „u albumu nedostaju još mnogi objekti koji su vezani za Njegoša
i njegovo doba, naročito o njegovom boravku u inostranstvu“, on će i bez toga, po ocjeni
redakcije,“biti skroman prilog za bolje upoznavanje njegovog života i jubilarni darak u
njegovu besmrtnu slavu“.50
ODBOR ZA PROSLAVU
NjEGOŠEVE STOGODIŠNJICE
„Drugu dr Ljubomiru Durkoviću,

docent Univerziteta, Beograd
Poznajući Vas kao velikog i strasnog skupljača fotografija i slika iz naše kulturne istorije, a
pogotovo iz Njegoševog perioda, Odboru za proslavu čast je umoliti Vas, ukoliko imate da
mu dostavite kopije rijetkih Njegoševih fotografija ili kulturnih spomenika vezanih za
Njegoša.
Fotografije bismo koristili za Njegošev album koji će Odbor da izda povodom proslave a,
za koji imamo već prilično skupljenog materijala.
Molimo da nas odmah obavijestite da li imate ovakvih fotografija i da li biste ih, i pod kakvim
uslovima, ustupili Odboru za proslavu. Fotografije bi trebali da nam dostavite do kraja
ovoga mjeseca kako bi se definitivno utvrdio sadržaj Albuma i što prije dao u štampu.

Ministar prosvjete
Vuko Radović“ 51
51 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice,br. 5 od 6. XII 1950.
182

TEMATSKI BR OJ

U vezi pisma toga Odbora slobodan sam dati sledeći odgovor:
I
Godine 1947 na naročito traženje Odbora za proslavu stogodišnjice Gorskog vijenca
poslao sam mu kopije Njegoševih slika sa opširnim objašnjenjem istih. To je bio dragocjen
materijal, kako u pojedinostima tako i u celini, jer su bile kompletno skupljene sve
Njegoševe slike sem jedne koju sam docnije pronašao. Šta je urađeno sa ovim materijalom
nije mi poznato.
II
Takođe 1947 na traženje pomenutog Odbora poslao sam svoj rad o Njegošu koji se
sastojao od dva dela: 1) teksta i 2) albuma. Poznato mi je da je građa iz ovoga rada
nezakonito korišćena, a posle mi je povraćen s motivacijom potcenjivanja samog rada.
Pošto sam rad dobio jedno od ovdašnjih izdavačkih preduzeća zatražilo je da mu ga
ustupim, da ga izda za proslavu Njegoša. Razumljivo je da sam ja na ponudu i pristao. Rad
sam predao još 6 aprila 1949 godine. To je rad koji će izneti oko 15 tabaka veličine albuma
oktava, i to pola tekst, a pola slike. Tu je prikazan Njegošev lik, njegova Crna Gora, njegovi
saradnici, kulturna stranica Crne Gore iz njegova vremena itd. Biće samo slika oko 150.
Davši rad ove vrste ovdašnjem izdavačkom preduzeću ja sam time primio i sve zakonske
obaveze prema njemu koje proističu iz ugovora. Prema tome nemam prava objavljivati
materijal iz te knjige na drugom mestu pre no što ga ne objavi ovo preduzeće.
Kao što se vidi iz izloženog ovaj rad bio sam na vreme ustupio da ga štampa Cetinje. Ali
našli su se stručnjaci koji su isti odbili da štampaju. Odbor će, nadam se, shvatiti pravilno
moju sadašnju situaciju u kojoj sam vezan obavezom prema drugom više nego prema
Cetinju. Što sam u toj situaciji nisam ja kriv. Krivica pada na one koji nisu pravilno i na
vreme prihvatili saradnju.
III
Dugo sam razmišljao, i pored svega izloženog, kako da pomognem Odboru u njegovom
radu. Meni koliko se čini Odbor bi mogao uraditi jednu od dve stvari, a koje sam ja slobodan
mu sugerirati.
Neka članovi Odbora odu u Muzej i pregledaju izdanja Gorskog vijenca povodom njegove
stogodišnjice, a koja sam ja nedavno poslao Muzeju. Sa zaprepašćenjem će se
konstatovati da je izdanje na Cetinju ispod svake kritike, i verujem da nije u našoj zemlji
gore do sada nijedna knjiga ugledala sveta. Skopljansko je izdanje kudikamo uglednije, a
da ne govorimo o ljubljanskom koje je hiljadu puta lepše i može se meriti sa najlepšim
izdanjima na svetu. Sadašnjim radom Odbor bi trebao izbeći ovako nešto. Odbor mora stati
na gledište da izda samo ono za što ima mogućnost i čime će doprineti napredak u našoj
kulturi.
Po mome mišljenju, pretpostavljajući sve mogućnosti kojima na Cetinju može se
raspolagati, Odbor može da izda album sa određenim sadržajem. U taj album treba da uđu:
183

1) Njegoševe slike, 2) mape Crne Gore koje su snimljene u Zadarskom arhivu, bar kako
sam ja saznao da se nalaze sada na Cetinju, 3) sva mesta i spomenici koji su vezani za
rad i život Njegoša i 4) svi predmeti koji su sačuvani iz Njegoševe zaostavštine, a koji se
nalaze u Muzeju i Manastiru, razume se da se ne čini izbor u posljednjem, jer to ne čini ni
drugi, kada su u pitanju veliki ljudi. Nedavno je na pr.: proslavljen Balzak. Jedan od
akademika u Francuskoj nije izostavio da uz svoj rad da i sliku Balzakova suda u kome je
kuvao kafu. A šta se onda može reći o Njegoševom dugmetu koga su munje na Lovćenu
izrešetale? O tome bi se mogla napisati cela studija. Građa za ovakav album može se
skupiti na Cetinju. Prvo je potrebno da neko popiše sva mesta i spomenike koji treba da se
slikaju. Posle toga treba naći dobra fotografa koji bi mogao to snimiti, ali pod kontrolom
čoveka koji bi znao šta treba prilikom snimanja da se snimi i šta treba da se istakne, i kako
se te stvari snimaju. Podvlačim da treba naći stručnog fotografa, jer iz iskustva znam da na
Cetinju takvog nemate. Jesenas ja sam utrošio grdan materijal i novac na snimanje
Njegoševe zaostavštine u Muzeju i nijedan od snimaka nisam mogao iskoristiti, jer tamošnji
fotograf nije znao da snimi. Ovako bi trebalo raditi ako se hoće izdati album originalan i sa
kojim će se dati nešto novo, i to ono što mi drugi ne možemo dati.
Neka mi Odbor ne zameri što ću mu dati i drugu sugestiju. Meni se čini da bi Odbor bolje
mogao ispuniti svoj zadatak ako bi spojio album i zbornik koji će da se izda iduće godine
povodom proslave, bar kako sam načuo. Trebalo bi usredsrediti sve snage na jedan opšti rad u
koji bi ušli i dobri članci i dobre ilustracije. U takav zbornik mogao bi ceo albumski materijal o kome
sam govorio da uđe. Tada bi zbilja zbornik bio na visini i on bi sa takvim materijalom došao u ruke
ne samo učenih ljudi već i najširih narodnih masa. I tako bi i jedni i drugi mogli naći zadovoljstvo
kada kupe taj zbornik. Podvlačim da ovakvi radovi su najčešći u svim većim zemljama. Ako bi
ovako odbor uradio izbegao bi kritiku albuma, koji razume se, mogu tvrditi, neće biti ni približan
onom koji se sprema u Ljubljani Prešernu, oko koga je dugo vremena rađeno, pa možda ni onom
radu koji sam ja ovde predao da se štampa. U zborniku svi nedostatci albuma bi se izgubili. Tim
načinom ne bi se umanjilo popularisanje Njegoša i Odbor bi sasvim postigao svoj cilj. Time bi se
i trošak oko albuma smanjio.
Na kraju napominjem, da ću, ako mi Odbor dostavi spisak građe za album ili samu građu
na pregled, sa svoje strane sve uraditi da praznine u toj građi popunim iz materijala koji
imam i mogu da ustupim. Zato Odbor neka računa na moju i dalju pomoć.52
TISKARNA LJUDSKE PRAVICE

Ljubljana, Kopitarjeva ulica 6
MINISTARSTVO PROSVETE NR CRNE GORE
Cetinje
“Dne 5. decembra t.l.. nas je posetil tov. Veljko Janković, da sklane z našim podjetjem
ugovor za natisk Njegoševega albuma.
52 ACG, f. Njegoševa proslava, pismo Ljubo mira Durkovića, b.b. od 24. XII 1950.
184

TEMATSKI BR OJ
Ker je tiskarna Ljudske pravice za leto 1951 pogodbeno vezana z nanaročili kot so revija
Jugoslavija, album za obletnico O F Slovenije, razni prospekti in razglednice ter rezervirana
od Agitpropa Slovenije za album, ki ga izda ministarstvo za nove osvobojene kraje, se
tiskarna ne more vezati na termin, ki ga ministarstvo želi.
Poleg tega je sploh v tehnički bakrotiska, v kateri se ta album dela, problematično delo
zaradi pomanjkanja foto tehničega materiala, tako da z delom sploh ne moremo nadaljevati
dokler fototehničnega materiala ne dobimo. Ker pa je na albumu precej dela /reprodukcij/
že izvršenega, bo tiskarna v kolikor dobi potreban material, izkoristila vsako priliko da delo
nadaljuje in ga po možnosti dovrši v času, ki ga ministarstvo želi.
Fotokopije slikovnega materiala, račun za že izvršeno delo ter rokopise pošlje tiskarna v
par dneh v pregled.
S.F. – S.N!
Glavni tehnički vođa:
Čeč Bruno”53

Ljubljana, dne 18. decembra 1950.
MINISTARSTVO PROSVETE NR CRNE GORE
CETINJE
“V prilogi Vam pošiljamo rokopis za album Njegoša, špigl, fotografske posnetke reprodukcij
ali originalne fotografije, ki služijo kot gradivo za album in račun za doslej izvršeno delo. Za
poslane originalne fotografije in fototokopije reprodukcij je priložen že poseben seznam.
Pri gradivu za album je nekaj strani nejasnih in sicer nismo sigurni za slike Vladike Danila
s strani 9 če ni slučajno slika Njegoša za stran 22. Prav tako ne vemo če je prava slika
Crkve Kom za stran 20 in če ni slučajno slika za str. 47 v vsakem slučajo ena slika manjka.
Prav tako manjka fotografija Cetinja za str. 42.
Album imamo v delu že od leta 1948 ter je na njem že izvršenega mnogo dela v zvezi z
reprodukcijami. Bil bi že davno dovršen, če bi prispel pravočasno odgovarajoč papir. Ker
odgovarjajočega papirja ni bilo, smo z delom prekinili. Danas smo v taki situaciji, das mo z
delom preobloženi istočasno smo pa brez foto-tehničnega materiala, ki bi ga rabili za
konačno dovršitev tega albuma. Dokler tega materiala ne dobimo, sploh ne moremo
nadaljevati z delom. Zaradi materiala ter zaradi del, ki smo jih međtem morali prevzeti, se
ne bomo mogli vezati nadalje na nikak rok izdelave, kar smo Vam že v dopisu, ki smog a
5. t. m. izročili tov. Veljku Jankoviću, že sporočili.
Prosimo Vas, da nam vas material, ki Vam ga sedaj pošiljamo vrnete, brž ko uredite tudi
vprašanje papirja, vendar Vas opozarjamo, dam orate dobiti odgovarjajočo kvaliteto, ki
odgovarja tehniki bakrotiska, t.j. brezlesni beljen ostrosatiniran 100 gramaki ½ klejen v
format Din B – 1. Za kvaliteto prilagamo vzorec.
53 ACG, f. Njegoševa proslava, dopis Tiskarne „Ljudske pravice“, Ljubljana od 5. XII 1950.
185

S.F. – S. N
Glavni tehnički vodja Direktor
Čeč Bruno Ilovar Viktor”54
NARODNA REPUBLIKA CRNA GORA

MINISTARSTVO PROSVJETE
TISKARNA “LJUDSKE PRAVICE”
Ljubljana
Kopitarjeva br. 6
“Primili smo Vaše dopise od 5 i 18 decembra u kojima nas izvještavate da ne možete uzeti
u štampu Njegošev album, radi pomanjkanja foto materijala.
U Vašim dopisima Vi nijeste naveli koliko i kakvog foto materijala treba, i gdje se može
nabaviti, zato Vas molimo da nam čim prije pošaljete specifikacije potrebnog materijala,
kako bi mi nastojali da isti nabavimo.
Materijal za Album dopunjamo novim snimcima, tako da bi isti imao karakter stogodišnjice
Njegoša, a ne Gorskog vijenca.
Krajem ovog mjeseca poslaćemo Vam reprodukcije i špigl.
Nadamo se, a i na osnovu obećanja Ministra za nauku i kulturu druga Ziherla, da će
Album biti na vrijeme gotov.
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Načelnik
Danilo Lekić”55
„Boris Ziherl
Minister za znanost in kulturo NRS
Ljubljana
Ministru prosvete NR Crne Gore,
Drugu Vuku Radoviću
Cetinje
U vezi s Vašim pismom od 12 decembra 1950 i telegramom od 4 januara 1951 saopštavam

Vam da će štampanje Njegoševog albuma ove godine biti mnogo otežano i da ono
verovatno neće moći biti ostvareno u pravom roku. Sklopljeni ugovori za 1951 god.
premašuju za preko 1.000 radnih časova kapacitet štamparije u bakrotisku. Sem toga
štamparija u 1950 g. nije primila nikakav foto materijal koji joj je u tu svrhu potreban.
Ako biste Vi mogli dobaviti štampariji foto materijal koji joj treba za izradu Njegoševog
albuma, onda bi štamparija mogla odmah da otpočne sa radom na njemu i verovatno bi u
pravom roku taj posao izvršila. Ukoliko bi primila planski kontigenat foto materijala, ona bi
54 ACG, f. Njegoševa proslava, dopis Tiskarne „Ljudske pravice“, Ljubljana od 18. XII 1950.
55 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Ministarstva prosvjete Crne Gore, odjeljenje VI, br. 758 od 17. I 1951.
186

TEMATSKI BR OJ
morala ostvarivati porudžbine za koje ima sklopljene ugovore, dok Njegošev album dolazi
u obzir kao izvanplanski zadatak i ona može da radi na njemu samo ukoliko ima slobodne
mašine. Ovo je sada trenutno slučaj koji će trajati dotle dok ne dođe spomenuti planski
kontingenat foto materijala.
U granicama ovih mogućnosti Njegošev album može se primiti u rad i sada je do Vas da
u što kraćem roku nabavite štampariji potrebni foto materijal.
Žao mi je da Vam u pogledu Njegoševog albuma ne mogu dati veće garantije, ali se ipak
nadam da će posao pod gore navedenim uslovima moći da bude obavljen.
Sa drugarskim pozdravom
Boris Zihler“56
SAVJETU ZA NAUKU I KULTURU VLADE FNRJ

Beograd
„Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice priprema štampanje Njegoševog albuma. Za

njegovo štampanje, pored već osiguranog, nedostaje nam nešto materijala koji nijesmo
mogli nabaviti i to:
1) 2.750 tabaka „Porzac“ beljene, bezdrvne hartije 100 gramaka 1/1 tutkalisane formata B 1;
2) 14.030 tabaka hartije u tonu /koričare 140 gramski format B 1;
3) 650 kgr. /1.250 komada/ bijele lepenke broj 20;
4) 10 tuceta fototehničkog materijala format 30 x 40 sm;
a) Feranja kontrast, mat bijeli /normal/;
b) Cevaert, normal mat, bijeli;
c) Akta B mat, bijeli.
Isto tako potrebno nam je 6.000 tabaka hartije za plakat.
Molite se da izvolite nastojati da se Odboru za proslavu osigura navedeni materijal i stavi
na raspoloženje tiskarni „Ljudska pravica“, Ljubljana, bez čega ne bi bilo moguće
štampanje albuma. Kako smo obaviješteni ovakav se materijal upotrebljava za štampanje
revije „Jugoslavija“ i redakcija časopisa raspolaže sa takvim materijalom. Štampanje
albuma trebalo bi odmah da počne da bi se završilo do proslave.
Molim da nas odmah obavijestite jeste li u mogućnosti da nam sav ovaj materijal osigurate.
MINISTAR
Vuko Radović“ 57
NJEGOŠEV ALBUM
„Prilog 1. Njegošev potpis

2. U slavu Njegoševe stogodišnjice 1851-1951
3. Milunovićev plakat za proslavu 1951 god.
56 ACG, f. Njegoševa proslava, pismo slovena čkog ministra za nauku i kulturu, b.b. od 10. I 1951.
57 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Ministarstva prosvjete Crne Gore, odjeljenje VI, br. 3435 od 24. III 1951.
187

4. Morgunov: Njegoš 1833

5. Pogled sa Lovćena na crnogorski krš
6. P. Lubarda: Njegoš
7. Kuća u kojoj se Njegoš rodio
8. Cetinjski manastir 1830
9. P. Lubarda: Stari put Njeguši-Kotor
10. P. Lubarda: Škola u Toploj
11. Njegoševa lekcija iz interpunkcije 1828
12. Savina
13. Simo Milutinović Sarajlija
14. Crnogorci biraju Njegoša za Gospodara 1830
15. Glavari se kunu Njegošu na vjernost
16. Crkva na ostrvu Komu u kojoj je Njegoš
rukopoložen za arhimandrita 1831
17. Diploma o rukopoloženju Njegoša za vladiku
1833
18. P. Lubarda: Pogled na Skadarsko jezero
19. Naslovna strana Pustinjaka cetinjskog
20. Naslovna strana Bukvara 1836 Plakete i značke sa likom Njegoša
21. Dobrska ćelija
22. Manastir u Brčelima
23. J. Tominc: Njegoš 1837
24. Naslovna strana „Grlice“ 1833
25. V. Slavik: Biljarda 1838
26. Jedna od kula Biljarde
Prilog 2
27. Dio Njegoševe biblioteke
28. A Orou: Njegoš sa pratnjom 1839
29. Medalja za hrabrost 1841
30. Diploma društva ljubitelja istorije i starina u Odesi Njegošu 1842
31. Vranjina
32. Lesendro
33. Žabljak
34. Diploma Društva srpske slovesnosti u Beogradu Njegošu 1842
35. Diploma o izboru Njegoša za mitropolita 1834
36. Maine
37. Cetinje 1838
38. Njegoševi savremenici: Dimitrije Milaković, Jeremija Gagić, Pero Tomov, Stevan
Perović-Cuca, Lazo Proroković
188

TEMATSKI BR OJ
39. P. Lubarda: Lovćen

40. Jezerski vrh
41. Naslovna strana Gorskog vijenca
42. „Gorski vijenac“ na stranim jezicima
43. Vladika Danilo
44. Autograf iz „Gorskog vijenca“
45. Milunovićev plakat iz 1947
46. P. Lubarda: Katunska nahija
47. Vrtijeljka
48. P. Lubarda: Vuk Mandušić
49. P. Lubarda: Čevo
50. M. Milunović: Bajice
51. Princhofer: Njegoš 1847
52. Njegoševo oružje
Prilog 3
53. A. Jovanović: Njegoš 1847 /prekriženo/
54. Bes: Njegoš 1847
55. Obilića medalja
56. Naslovne strane Njegoševih djela
57. P. Lubarda: Pogled sa Krsca
58. Pogled s Lovćena na Boku
59. M. Milunović: Prčanj
60. P. Lubarda: Kuća na Prčnju u kojoj se Njegoš odmarao
61. Crnogorski pasoš 1850
62. Novac Perun
63. A. Jovanović: Njegoš 1851
64. Njegoševi savremenici:
1) Ljuba Nenadović
2) Đuko Sredanović
3) Matija Ban
4) Petar Marinković
65. Dio Njegoševog testamenta
66. P. Lubarda: Lovćen sa kapelom
67. Unutrašnjost Kapele
68. Karta Crne Gore 1838
Prilikom štampanja teksta ispod priloga držati se doslovno pravopisa kako je to označeno
u ovom sadržaju. Sve treba štampati ćirilicom. Izbor slova treba da dadu drugovi Milunović
ili Bihalji.“ 58
189

TISKARNA “LJUDSKE PRAVICE

Ljubljana
“Materijal za Njegošev album upućen vam je po drugu Tomašu Markoviću, direktoru

Izdavačkog preduzeća Narodne knjige. Sada vam šaljemo još 18 (osamnaest) priloga, kao
i negative koji nijesu mogli biti ranije izrađeni. Nedostaje još najnoviji, odnosno bolji snimak
unutrašnjosti kapele tj. Njegoševa sarkofaga, jer Lovćen nije momentalno pristupačan.
Kako je to pretposljednji prilog, tako da prelom može da se izvrši, to ćemo naknadno
dostaviti bolji snimak. No ukoliko to uskoro ne stigne, zadovoljićemo se sa daljim snimkom
koji takođe prilažemo, tako da vas ovo ne ometa u radu na albumu.
Snimak Vranjine (prilog pod broj 33) dobićete s druge strane, a prilozi pod broj 22 (manastir
u Brčelima) i 53 (A. Jovanović – Njegoš 1847) ne ulaze u album. Savremenici Njegoševi
ulaze u album pod brojevima kako je označeno na poleđini snimaka.
Smrt fašizmu – Sloboda narodu !
NAČELNIK
Danilo Lekić“59

NARODNOJ KNJIZI
CETINJE
“Predmet: dovrašitev albuma.

Prejeli smo vaš dopis br. 594 od 19. t.m., dočim dopisa br. 478 od 31. III , katerga navajate
v zadnjem dopisu, nismo prejeli. Ker se tiče dovršitve albuma, vim sporočamo, da smo s
tiskom končali začetkom tega meseca. Nekoliko se je tisk zavlekel zaradi snežne akcije,
ker je bila tretjina našega kadra mobilizirana. Sedaj je album v vezavi. Ker je pa delo
komplicirano in bolj zamudno, kot smo predvidjevali, vam doslej albumov še nismo mogli
dokončati. Bodo pa v mesecu vsi maju vsi dokočno izdelani.
Ko bodo prvi izvodi kompletni, vam ih bomo takoj pričeli dostavljati.
S.F. – S.N.
Direktor
Ilovar Viktor”60

TISKARNA „Ljudske pravice“
Ljubljana
Kopitarjeva ul. 6.
59 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Ministarstva prosvjete Crne Gore, odjeljenje VI, br. 2817 od 10. III 1951.
60 ACG, f. Njegoševa proslava, pismo tiskarne „Ljudske pravice“, Ljubljana, bez broja i datuma.
190

TEMATSKI BR OJ
„U vezi sa Vašim aktom broj 2136 1. II upućenog Ministarstvu prosvjete NRCG

obaveštavamo Vas, da isplate svih računa za štampanje Njegoševog albuma pada na teret
ovdašnjeg preduzeća „Narodna knjiga“ – Cetinje, čiji je tekući račun kod Narodne banke,
filijala Cetinje broj 920-671310.
Zato Vas molimo, da sve račune u vezi sa izdavanjem Njegoševog albuma naplaćujete
preko imenovanog tekućeg računa.
Takođe Vas izveštavamo da je Vaš račun broj 2875 od 27. XII 1950. god. na iznos od din.
40.719. - /za izvršeni fotografski rad za album/ dostavljen „Narodnoj knjizi“, Cetinje, koja će
Vam ga isplatiti.“ 61
CJELOKUPNA NJEGOŠEVA DJELA
Redakcioni odbor: N. Banašević, R. Bošković, R. Lalić, V. Latković, P. Perović, M.

Stevanović. — Beograd: Prosveta, 1951–1955. [1. Svobodijada, Glas kamenštaka; 2.
Pjesme, Luča mikrokozma, Proza, Prijevodi; 3. Gorski vijenac; 4. Šćepan Mali; 5. Ogledalo
srpsko; 6. Rječnik uz pjesnička djela P. P. Njegoša; 7. Pisma I; 8. Pisma II; 9. Pisma III]
Dragi druže Milo,
Prije dva dana razgovarao sam sa drugom Jagošem Jovanovićem u vezi sa štampanjem
Njegoševih djela. O istoj toj stvari razgovarao je juče drug Danilo Lekić sa profesorom
Latkovićem. Ja sam drugu Jovanoviću rekao da će za Negoševu proslavu na Cetinju biti
gotove tri knige Negoševih djela, a da će ostale izaći nešto kasnie. Ja sam to rekao na
osnovu razgovora Redakcionog odbora dok sam oš bio u Beogradu. Međutim, sada stvar
stoji drukčije. Razgovarao sam sa direktorom Prosvete, drugom Stamatovićem, i on mi e
rekao da su nastupile izvjesne teškoće koje će izlaženje Njegoševih djela /i onih za koja
smo pretpostavljali da će izaći do početka septembra /odložiti do kraja oktobra.
Evo kako stoji čitava stvar. Redakcioni odbor predao je do početka jula tri potpuno
spremljene knige sa komentarima. Na te sam knjige mislio kad sam rekao da će biti gotove
do početka septembra. Jedna knjiga predata je za štampu prije deset dana /prva knjiga
pisama/, a za dvije knjige komentar nije bio konačno izrađen zbog zauzetosti članova
Redakcionog odbora, ali su i za te knjige Njegoševi tekstovi pripremljeni za štampu i predati
na slaganje još početkom jula. Izlazak svih Negoševih djela sa jednom knjigom pisama
/ukupno šest knjiga/ planiran je za kraj oktobra, tj. za stogodišnjicu Njegoševe smrti.
Razumije se da smo i mi željeli da bar nekoliko knjiga izađe za Negoševu proslavu na
Cetinju, ali direktor Prosvete kaže da je to nemoguće, jer su nastale komplikacije sa
hartijom. On mi e obećao da će Negoševa djela izaći iz štampe krajem oktobra.
Što se tiče Grlice, Istorije Vasilija Petrovića i Bukvara, mi smo se pismeno dogovorili sa
Jugoštampom da sve knjige budu gotove do kraja avgusta. Međutim, Jugoštampa nije u
61 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 41 od 24. III 1951.
191

potpunosti izvršila zadatak. Juče su se drugovi iz Jugoštampe obavezali da će do prvog

septembra oštampati dvije knjige Grlice /1836 i 1838 godišta/ i Bukvar. Ovo se može
smatrati kao sigurno. Ostale knjige biće gotove najdalje u toku septembra.
Mislio sam da Odbor o ovome treba da bude tačno obaviješten i zato sam ti napisao ove
detalje. Napominjem da mi nijesmo izlazak Njegoševih dela strogo povezivali sa proslavom
na Cetinju nego sa Njegoševom stogodišnjicom uopšte. Redakcioni odbor učinio e sve što
je mogao da naučno komentarisano izdanje Njegoševih djela iziđe na vrijeme, iako e to bio
vrlo težak posao, koji je zahtijevao mnogo vremena.
Drugarski te pozdravlja
Radovan Lalić“ 62
„Povodom 100-godišnjice Njegoševe smrti Izdavačko preduzeće Prosveta u Beogradu,

preuzelo je na sebe zadatak da izda cjelokupna njegova djela – prvi put tako skupljena u
poslijeratnom periodu. Redakcioni odbor , koji sačinjavaju naši poznati književni i kulturni
radnici, Nikola Banašević, Vido Latković, Radovan Lalić, Mihailo Stevanović, Radosav
Bošković i Puniša Perović, savjesno je pripremio ovo jubilarno izdanje.
Cjelokupna Njegoseva djela biće izdata u 6 knjiga (iako je najprije bilo zamišljeno u 5
knjiga) od kojih su već četiri izašle iz štampe, a druga i šesta će izaći do kraja godine.
Dosada su izašle: prva, treća, četvrta, peta i šesta knjiga.
U prvoj knjizi se nalaze Svobodijada i Glas Kamenštaka, prva Njegoševa književna djela,
koja nijesu bila objavljivana za njegova života. Svobodijada je priređena po
Nenadovićevom izdanju iz 1854 godine, a Glas Kamenštaka, po Sentićevoj italijanskoj
verziji pronađenoj u Zadru 1941 godine. Redaktori ova dva djela su Nikola Banašević i
Mihailo Stevanović. Uz knjigu su štampane i napomene i objašnjenja Nikole Banaševića o
postanku ovih djela, kao i tumačenja nekih nerazumljivih i neuobičajenih riječi i izraza.
Treća knjiga sadrži Gorski vijenac koji je priređen prema prvom (bečkom) izdanju iz 1847
godine i u njega su unijete sve kasnije jezičke i ortografske ispravke. Redaktori ove knjige
su Radosav Bošković i Vido Latković. Na kraju knjige Vido Latković je dao svoje napomene
i objašnjenja.
Četvrta knjiga je drama Lažni car Šćepan Mali, koja je priređena prema prvom originalnom
izdanju. Redaktori teksta Mihailo Stevanović i Radovan Lalić su ispravili propuste ranijih
izdanja i mnoga mjesta saobrazili prvom izdanju, ne narušavajući nigdje originalnu boju
Njegoševog stila i jezika.
U petoj knjizi koja je najobilnija štampano je Ogledalo Srpsko, koje uglavnom sadrži pjesme
o crnogorskim bojevima od 1702 do Njegoševih dana. Od 61 pjesme, koje sadrži ovo djelo,
za pet smatra redaktor Banašević da ih je pisao Njegoš, dok je na ostalima samo vršio
izvjesne izmjene i dopune. Međutim, dosada samo za jednu od njih, Boj na Martiniće
utvrđeno je da ju je napisao Njegoš. Redaktori ovog djela su Radosav Bošković i Vido
62 ACG, f. Njegoševa proslava, pismo Radova na Lalića, Beograd Milu Jovićeviću, b.b. od 27. VIII 1951.
192

TEMATSKI BR OJ
Latković, koji su ga priredili prema prvom izdanju iz 1846 godine.

Do kraja godine predviđa se da će izaći iz štampe druga knjiga, koja će sadržati najveći
Njegošev filozofski spjev Luča Mikrokozma i neke manje pjesme, dok je šesta knjiga
„Pisma“ tek izašla iz štampe i sadrži brojnu prepisku Vladičinu sa mnogim poznatim
političkim i kulturnim radnicima onog doba.
Ovo najnovije izdanje Njegoševih cjelokupnih djela pretstavlja značajan kulturni poduhvat i
omogućava da se veliko Vladičino djelo još bolje upozna.
Za žaljenje je samo što je cijena ovih knjiga suviše visoka /748/ (preko 2.000 dinara) do
čega je uglavnom došlo zbog malog tiraža (oko 4000 primjeraka). Inače sve su knjige
štampane na vrlo finoj hartiji i ukusnoj tehničkoj opremi.
Pored izdanja cjelokupnih Njegoševih djela Prosveta je objavila još dva izdanja Gorskog
vijenca od kojih je jedno popularno, te je na taj način omogućeno širem krugu čitalaca da
se upozna sa ovim najznačajnijim djelom u našoj književnosti.“63
ZBORNIK RADOVA O NJEGOŠU

ODBOR ZA PROSLAVU
Drugu France Petre
Profesor Sveučelišta, Zagreb
„U oktobru ove godine, kao što Vam je poznato, navršava se stotina godina od smrti Petra
II Petrovića Njegoša. Crnogorski narod i svi naši bratski narodi, svečano će proslaviti ovu
značajnu godišnjicu i tom prilikom mnogobrojnim naučnim prilozima osvijetlili Njegošev lik,
lik pjesnika i državnika, Njegoševu Crnu Goru i njenu ulogu među Južnim Slovenima u prvoj
polovini XIX vijeka.
Da bi se Njegoševa stogodišnjica smrti proslavila po jednom određenom planu i sa što je
moguće više značajnih priloga vezanih za njega i njegovu epohu, formiran je na Cetinju
Odbor za proslavu stogodišnjice Njegoševe smrti i, između ostalog, predviđeno je da se do
proslave izda jedan zbornik naučnih priloga o Njegošu i Crnoj Gori za njegovo vrijeme, kao
i o vezama Njegoševim sa drugim našim narodima. Zbog toga Vam se obraćamo kao
našem poznatom naučniku i poznavaocu rada i života Njegoševog da za naš Zbornik
napišete neki prilog.
Rok do kog bi trebalo da pošaljete svoj prilog je 1 maj 1951 godine, jer inače teško bismo
stigli da na vrijeme predamo rukopise u štampu.
Drugarski Vas molimo da nas što je moguće prije obavijestite da li ćete do određenog roka
moći poslati svoj prilog i o čemu ćete pisati, jer nam je to potrebno da znamo radi evidencije
na koga možemo sigurno računati kao na saradnika i da bismo znali unaprijed obim
Zbornika i materijal koji se priprema za njega.
63 Cjelokupna Njegoševa djela „Stvaranje“ br. 12, Cetinje 1952, 748-749.
193

Adresa: Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, Cetinje (za Zbornik), Njegoševa 19

(Naučno društvo NR Crne Gore)
Srdačno Vas pozdravlja i poštuje
Rukovodilac sekcije za naučno-izdavačku djelatnost
Jagoš Jovanović“ 64
Pismo iste ili slične slične sadržine upućeno je i:

Jovanu Vukoviću, Filozofski fakultet – Sarajevo
Puniši Peroviću, Agitprop CK KPJ – Beograd
Mladenu Leskovcu, Matica Srpska – Novi Sad
Živojinu Boškovu, Viša pedagoška škola – Novi Sad
Blažu Koneskom, Filozofski fakultet – Skoplje
Veliboru Gligoriću, Jugosl. dram. pozor. – Beograd
Ivu Andriću, književniku – Beograd
Vladimiru Popoviću, Umjetnički muzej – Beograd
Vuku Pavićeviću, Institut društ. nauka – Beograd
D-r Vasu Tomanoviću, Fil. fakultet – Skoplje
D-r Aleksandru Beliću, Srp. akad. nauka – Beograd
D-r Antunu Slodnjaku, profesoru Filozofskog fakulteta – Ljubljana
Anici Đukić-Šaulić, prof. gimnazije Beograd65

Drugu
Antonu Barcu
Profesoru Sveučilišta Zagreb
„Primili smo Vaše pismo od 27-I-1951 godine i srdačno Vam zahvaljujemo na gotovosti da
pošaljete svoj prilog za Zbornik posvećen Njegošu. Mi se potpuno slažemo da nam
pošaljete prilog o jednom dosad nepoznatom prevodu Njegoševe pjesme Tri dana u Trijestu
i molimo Vas da nam taj članak pošaljete najdalje do 1. maja 1951 g., kako bismo rukopise
na vrijeme dali u štampu.
Pošto će i časopis Istoriskog društva NR Crne Gore Istoriski zapisi jedan broj posvetiti
Njegošu, molimo Vas da i za njega pošaljete jedan prilog.
Mislimo da imamo pravo da tražimo od Vas ove priloge kao od našeg poznatog naučnika
koji se godinama bavio Njegošem i Crnom Gorom za njegovo vrijeme.
Srdačno Vas pozdravlja i poštuje
Za Odbor za proslavu stogodišnjice Njegoševe smrti
Rukovodilac sekcije za naučno-izdavačku djelatnost
64 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 54 od 16. II 1951.
65 Isto, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 52 od 14. II 1951 i br. 9 od 22. XII 1950.
194

TEMATSKI BR OJ
Jagoš Jovanović“ 66
RUKOPIS „GORSKOG VIJENCA“

Kancelarija Odbora – Zgrada Centralne biblioteke
Drugu
RADOVANU LALIĆU
Preofesoru Univerziteta
BEOGRAD
„Prilikom Vašeg boravka u Cetinju održan je sastanak povodom Njegoševe proslave. Na

sastanku je odlučeno:
1/ Da Vi sa drugovima u Beogradu nastojite da se pronađe rukopis Gorskog vijenca.
2/ Da Odbor za izdavanje Njegoševih djela u Beogradu ugovori sa Maticom srpskom
fotokopiranje prvih Njegoševih izdanja (knjiga, almanaha i časopisa) koja su danas vrlo
rijetka. (Mislimo da bi trebalo izdati i danas nedostupnu Istoriju Crne Gore od vladike
Vasilije).
3/ da Vi lično dopunite spisak naučnika kojima Odbor treba da se obrati za priloge za
Njegošev zbornik.
S obzirom da su i ovo vrlo važni zadaci u vezi sa proslavom, to se molite da nas, iako smo
čuli da ste bili bolesni, što prije obavijestite o tome šta ste po ovome dosad učinili.
Molimo posebno da spisak naučnika odmah dostavite kako bismo im se mogli što prije
obratiti za priloge, jer smatramo da rukopise moramo imati najdalje 1 maja, da bi zbornik
bio štampan do proslave.
MINISTAR PROSVJETE“67
UDRUŽENJE SLEPIH JUGOSLAVIJE

CENTRALNI ODBOR
Br. 91/1951
Beograd, 28 avgusta 1951
Knez Mihailova br. 42/II
Predmet: Šalje se 1 primerak „Nia vivo“, br. 2/1951 sa člankom o proslavi Njegoševe
stogodišnjice
Odboru za proslavu Njegoševe stogodišnjice
Cetinje
„Pre 2-3 dana poslali smo na Vašu adresu gratis (besplatno) jedan primerak našeg
66 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br.43 od 8. II 1951.
67 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 6 od 12. XII 1950.
195

časopisa „Nia vivo“ (Naš život), što ga izdaje na esperantu i na pismu za slijepe Centralni
odbor Udruženja slijepih Jugoslavije. Časopis se šalje pretežno slijepim esperantistima u
nekih 30 zemalja svijeta, zatim većim bibliotekama i udruženjima za slijepe. Ukupno se
šalje oko 760 primjeraka svakog broja.
Pošto nam je poznato da ste od Uprave Domova slijepih i gluhonijemih u Zemunu tražili
Brajevu transkripciju Gorskog vijenca, smatrali smo da možda neće biti bez interesa za Vas
i ovaj broj, jer kako ćete iz Sadržaja štampanog crnim tiskom na drugoj strani korica
razabrati, u ovom broju na str. 30 objavljen članak Antau centjara datreveno de la morto de
Njegoš (Pred proslavu Njegoševe smrti), u kome je inostranstvo obaviješteno, pored
najopštijih podataka o Njegoševu životu i književnom stvaranju, i o proslavi koja će se
održati u septembru o.g. na Cetinju.
U dvobroju 4-5/1951 (za juli-oktobar 1951) objavićemo jedan odlomak iz Gorskog vijenca
(besjedu slijepog igumana Stefana) koji je na esperanto preveo član naše redakcije, drug
Petar Pešić. Kad ovaj broj izađe iz štampe, poslaćemo Vam ga takođe. Samo, pošto tada
Odbor kao takav više neće funkcionisati, bilo bi možda dobro da nam saopštite na koju
adresu da pošaljemo taj broj. Razumije se, i njega ćemo poslati potpuno besplatno“. 68
Za redakciju
Prof. Ferd. Maslić
Vuko Radović
Likovno-dekorativna sekcija
Rukovodilac: (Petar Lubarda), Prijić Aleksandar
Članovi: Milo Milunović, Vušković Miloš, Filipović Branko, Berkuljan Gojko, Kujačić Mirko,
Vujović Savo, Đokić Vojislav i Poček Svetomir

Cetinje
“Na dan 21/XI. 1950 godine u Hercegnovom održana je sjednica Likovne sekcije za
proslavu Njegoševe stogodišnjice u koju su ušli sljedeći drugovi: rukovodilac Petar
Lubarda, članovi: Prijić Aleksandar, Vušković Miloš, Filipović Branko, Berkuljan Gojko,
Kujačić Mirko, Vujović Savo, Đokić Vojislav i Poček Svetomir. Kao stalni član koji se nalazi
u Cetinju, a koji će preko sekcija davati svoje sugestije, ulazi drug Milo Milunović. Sekcija
je na sastanku razmatrala sljedeća pitanja i donijela sljedeće zaključke:
1/ Po pitanju Savezne izložbe likovnih umjetnika Jugoslavije Sekcija predlaže da se ista
održi u zgradi Osnovne škole i to pod noćnim osvjetljenjem, jer korišćenje dnevnog svijetla
u mnogome će ići na štetu samog aranžmana izložbe. Ukoliko se ne može obezbijediti
68 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 1241 od 31. VIII 1951.
196

TEMATSKI BR OJ
noćno svijetlo potrebno je izložbu što je moguće bolje organizovati pod dnevnim svijetlom,
što će svakako umanjiti utisak.
U prizemlju iste zgrade sa skoro istim aranžmanom organizovati izložbu kulturnog razvoja
Crne Gore i prvih štampanih knjiga pa do danas, što će biti kao jedan uvod za Saveznu
izložbu i današnje stvaranje. Za ovo je potrebno odmah sklopiti ugovor sa jednom od
fabrika platna za liferovanje u određenom roku potrebne količine amerikan platna ili finije
jute za oblaganje zidova, bez čega se izložba ne da ukusno aranžirati.
2/ Sekcija će za Njegošev album preko članova Udruženja likovnih umjetnika obezbijediti
likovne priloge s tim što će štampanje dati besplatno a da se original povrati dotičnom
umjetniku od kojega se izabere rad za Album. Sekcija će se rukovoditi samo umjetničkim
kvalitetom, tako da od jednog umjetnika može ući više radova ako su kvalitativno dobri.
Sekcija ostavlja Odboru da izabere redakciju Albuma koja će se starati o blagovremenom
štampanju istog.
3/ Po pitanju jubilarnih poštanskih markica Sekcija će preko Udruženja likovnih umjetnika
Crne Gore obezbijediti kvalitativnu izradu, što će članovima honorisati po Uredbi a zašto je
potrebno da Odbor da saglasnost i ovlašćenje Sekciji za raspisivanje konkursa, što treba
da uslijedi što prije i da se za štampanje zaključi ugovor sa Državnom štamparijom u
Beogradu. Sekcija predlaže izradu markica u nekoliko serija, vrednosti i boja.
4/ U cilju što bolje popularizacije proslave, Sekcija predlaže da se štampaju dopisnice sa
motivima iz Gorskog vijenca i ljepotama Crne Gore, kao i štampanje u manjem formatu
priloga koji će ući u Njegošev album.
5/ Sekcija je usvojila predlog da se za sve srezove, u kojima će se sigurno održati svečane
akademije, izrade skice i upute dotičnom mjestu, kako bi dekor za akademije bio na što
većoj visini. Isto tako da se za svako sresko mjesto gdje će se akademija održati izradi po
jedan medaljon Njegoša i to kaširan od lakog materijala kako bi bio podesan za transport i
dekoraciju. Za ovo će zadužiti članove Udruženja.
6/ Po pitanju dekora samog Cetinja Sekcija se složila da se dekor izvodi na ukusan i
jednostavan način, tj. zastavama, slikama rukovodilaca (ukusnim fotografijama) a nikako
rađenim na platnu što odaje neukusnost.
Za dane proslave predlaže da se na Krscu ili nekom drugom mjestu koje se vidi iz Boke
postavi ogromna zastava koja bi bila osvijetljena reflektorom, a tako isto i sama kapela na
Lovćenu. U cilju popularisanja Gorskog vijenca Sekcija predlaže da se kroz Cetinje na
raznim prometnim mjestima postave najbolji stihovi iz Gorskog vijenca izrađeni iz reljefnih
slova. Cetinje treba da se okreči i izvrše pojedine stvari, kao: izgradnja parka u trouglu
Pošta-Štamparija-Biljarda, kao i manjeg skvera pred Grand hotelom.
7/ da bi spomen ploče, koje će se podići u raznim mjestima, bile ukusno izrađene, Sekcija
predlaže da nacrte za iste izradi sama i uputi ih majstorima koji će ih raditi. Sekcija predlaže
da se izvjesan broj ploča lije iz bronze, i to u Tivtu, koje bi mnogo bolje stojale na kamenu
nego kamene ploče. Za ovo je Sekciji potrebno dati fotografije mjesta gdje će se ploče
podići, kako bi ih znala podesiti. Ovo bi najbolje mogao pružiti Zavod za zaštitu spomenika
kulture u Cetinju.
197

8/ Sve ovo potrebno je preduzeti odmah, kako bi se imalo vremena za izradu istog, jer
svako propuštanje u vremenu odraziće se na kvalitet koji se mora održati na visini, tim prije
što će se do 20 decembra morati da zaključe ugovori po pitanju štampanja i nabavke
materijala koji je potreban. Po ovim pitanjima Sekcija traži objašnjenje kako i na koji način,
odnosno na koji tekući račun treba zakazivati narudžbe i koliki će joj kredit biti otvoren, te
stoga moli da joj se o tome što prije iznese pravo stanje.
9/ Odmah po rešenju toga Sekcija će se podijeliti na potsekcije koje će primiti zadatke i
otpočeti sa radom u koji će ući i druge stvari koje ovdje nijesu predviđene a koje spadaju
pod domen drugih sekcija, a s kojima treba da se stara i Likovna sekcija, kao što je
otvaranje Njegoševog muzeja.
10/ Sekcija je razmotrila ponudu druga Sretena Stojanovića, vajara iz Beograda, da izradi
spomenik do 1 avgusta i mišljenja je da bi Odbor trebao da ponudu primi.“
LIKOVNA SEKCIJA ZA NJEGOŠEVU PROSLAVU69

CETINJE
„Udruženje likovnih umjetnika iz Hercegnovog dalo je slijedeće podatke u pogledu

raspodjele radova za Njegoševu proslavu po pitanju izrade dekora grada, portreta
Njegoševih savremenika i dr.
Verigo Boris, vajar: 3 biste /nenaznačeno koje/
Stanković Luka, slikar, vajar: 4 biste / Marko Miljanov, Peko Pavlović, Milica Stojadinović i
Jole Piletić./
Pored toga radiće skice medaljona Njegoša, Tita, Blaža i Đilasa i skicu za spomen ploče
na kućama vezanim za Njegoša.
Poček Svetomir, vajar: 3 biste / Njegoša, Simu Milutinovića i Vuka Karadžića/
Pored toga radiće skice za medaljone Njegoša, Tita, Blaža i Đilasa/ i skice za izloge.
Oraovac Vjera, vajar 2 biste /neznačeno koje/
Kujačić Mirko i Maskareli Mario, slikari: Sve portrete Njegoševih savremenika u grafici i
portrete Milice Stojadinović, Milakovića, Prorokovića, Pera Tomova i Đuka Sredanovića u
ulje
Prijić Aleksandar, slikar: Portret Prorokovića i uređaj dva izloga u Cetinju
Vujović Savo, slikar: I portret /naznačeno koji/
Filipović Branko, slikar: I portret i uređaj 2 izloga
Berkuljan Gojko, slikar: I portret i uređaj dva izloga
Za sve ovo potrebno je kako su drugovi tražili na sjednici likovne sekcije održane 24 ov. mj.
u Hercegnovome slijedeće:
69 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od 21. XI 1950.
198

TEMATSKI BR OJ
1/ Snimiti sve izloge u tri primjerka na papiru 30 x 40

2/ Skice honorisati i dostaviti ih Odboru 14 dana po dobijanju fotografija
3/ Odbor da izda nalog Sreskom zanatskom preduzeću u Hercegnovom za izradu okvira a
račun da isplati Odbor za proslavu.
4/ Snimiti naslovne strane Gorskog vijenca i nekoliko unutrašnjih strana iz izdanja iz
Njegoševog vremena
5/ Snimiti mjesto pozornice na formatu 30 x 40
6/ Da se ispita ko je iz ostalih Udruženja uzeo u rad portrete i koje
7/ Da se ispita mogu li portreti koji se rade za Muzej biti izlagani na Saveznoj izložbi.
Portrete treba da žirira žiri Udruženja
8/ Da se obezbijedi jedna prostorija u Hercegnovom za smještaj izrađenih stvari i
materijala.
9/ Da se snime na svakih 50 – 100 m ulice u Cetinju radi izrade dekora /skica/
Rukovodilac likovne sekcije
Aleksandar Prijić“ 70

CETINJE
„Pregledali smo dva crteža Biljarde od ing. Vladimira Slavika koje je ponudio Odboru za
Njegoševu proslavu.
Mišljenja smo da bi trebalo oba crteža otkupiti za svotu od 9000 dinara. Jedan primjerak
biće upotrijebljen za Njegošev muzej a drugi za Njegošev album.
Molimo da autoru isplatite naznačeni honorar.
S.F. – S.N.
ČLANOVI LIKOVNE SEKCIJE:

1) Đokić Vojislav
2) Lekić Danilo
3) Aleksandar Prijić“ 71

Na osnovu prednjeg referata
RJEŠAVAM:
„Da se ing. VLADIMIRU SLAVIKU isplati iznos od 9000 (devet hiljada) dinara na ime dva
crteža Biljarde od kojih jedan ulazi u Njegošev album, a drugi je predviđen za Njegošev
muzej.
70 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. i datuma.
71 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od 23. III 1951.
199

Isplata pomenute sume pada na teret budžeta Odbora za proslavu Njegoševe

stogodišnjice.
SEKRETAR
ODBORU ZA PROSLAVU STOGODIŠNJICE SMRTI NJEGOŠEVE

Cetinje
„Po nalogu druga Lekića kao odgovor na moju predstavku i ponudu, danas sam uputio
preko škole za primenjenu umjetnost pet skica kompozicija u boji Gorskog Vijenca:
1. Odgovor Veziru Drž Ridžale uzmi ovo fišek
2. Vještica iz Bara Zla mrznome činit nemožemo i.t.d.
3. Pokajnice Kuda si poletio moj sokole iz divnoga jata tvoga
4. Sijelo na Lovćenu pored ognjeva na mjesečini
5. Badnje veče Mrki Vuče podigni brkove
i dva portreta: PROROKOVIĆA i vojvode CEROVIĆA. Ovim ispunjavam zadatak dat mi za
dan proslave.
Svi su radovi pregledani s preporukom da ih mogu uputiti Odboru, kao žiri bili su Oraovac,
Prijić i Savo Vujović.
Gorski vijenac divna pjesma najviše lične individualnosti u okviru nacije sa jednim patosom
koji izlazi u momenat svojim mirom i veličinom snage, inspirisao je ovaj moj pokušaj koji bi
ostvaren u ovom duhu bio po mom mišljenju najljepše tumačenje Gorskog Vijenca i za one
izvan naših granica ali i najljepša nacionalna galerija.
Igalo
Bl. Novosel ak. slikar“73
Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore

Broj 38 od 27 /I / 1951
Hercegnovi
Cetinje
„Izveštavamo Vas da je naš član Savo Vujović predao Udruženju 78 komada fotografija
Njegoša i njegovih savremenika.
S.F. - S.N!
Za udruženje
II sekretar
Mirko Daljev“74
73 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b od 16. VI 1951.
74 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 411 od 16. VI 1951.
200

TEMATSKI BR OJ
POŠTANSKE MARKICE
MINISTARSTVU POŠTA VLADE FNRJ
Sekreterijat
Beograd
„U mjesecu septembru 1951 godine proslaviće se u našoj zemlji Stogodišnjica smrti Petra
II Petrovića Njegoša.
Da bi se prema Njegoševoj ulozi u našoj kulturnoj istoriji ovoj proslavi dao širi kulturni i
opštenarodni značaj, Odbor za proslavu želi da se tom prilikom izda jedna emisija prigodnih
poštanskih franko maraka, sa Njegoševim likom i najznačajnijim momentima iz njegovog
doba. Po našem mišljenju, serija ovih maraka sastojala bi se od pet vrijednosti, i to: 1, 2, 3,
5 i 10 dinara, u raznim bojama. Takođe za žigosanje ovih maraka trebalo bi izraditi i
specijalni žig, koji bi se u određenom vremenu upotrebio samo na Pošti u Cetinju.
Pomoć u pogledu idejne izrade pružiće ovaj Odbor preko Udruženja likovnih umjetnika
Crne Gore, dok bi tehničke poslove oko izrade preuzelo to Ministarstvo.
U vezi izloženog, molite se za načelno odobrenje i potrebna uputstva, naročito s obzirom
na tiraž, dimenzije i vrijednost maraka.
S obzirom na to da proslava Njegoševe stogodišnjice zahtijeva izdatke od nekoliko miliona
dinara, molimo da nas obavijestite da li Odbor može od emisije ovih maraka računati na
izvjesnu dobit, bar za pokriće troškova oko njihove izrade.
MINISTAR PROSVJETE
Vuko Radović“ 75
Federativna Narodna Republika Jugoslavija

Ministarstvo Pošta
Odboru za proslavu Njegoševe stogodišnjice
Cetinje
U vezi vašeg dopisa pod br. 26 od 13 – I – 1951 po predmetu štampanja prigodnih maraka
povodom Njegoševe stogodišnjice daje vam se sledeće obrazloženje.
Štampanje prigodnih maraka povodom stogodišnjice smrti Petra II Petrovića - Njegoša u
ovoj godini, /pored istaknutog značaja/ ove godišnjice/, ne dolazi u obzir što molimo da
primite k znanju.
Motivi na prigodnim poštanskim markama imaju uglavnom propagandni značaj među
filatelistima-sabiračima maraka. U godini 1947 Ministarstvo pošta je izdalo 3 prigodne
marke povodom stogodišnjice Gorskog vijenca na kojima je otštampan i lik Njegoša. Tom
prilikom preko pošte, filatelije, časopisa i filatelističkih kataloga evociran je Njegoš tako da
75 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 26 od 13. I 1951.
201

je danas poznata Njegoševa serija maraka i ista je za daleku budućnost već dovoljno
kulturno-propagandno delovala u filatelističkom svetu, tako da bi ponavljanje ove emisije
profanisalo ideju štampanja prigodnih maraka.
Ministarstvo pošta donoseći plan izdavanja maraka za 1951 godinu, pri čijoj se realizaciji
već uveliko radi, imalo je u vidu sve momente i okolnosti za štampanje prigodnih maraka i
tom prilikom nije došla u obzir ova emisija iz prednjih razloga.
Za izradu specijalnog poštanskog žiga povodom ove proslave nema smetnje. Stoga će se
po ovome izdati rešenje i dati uputstvo pošti na Cetinju za upotrebu ovog žiga.
Pomoćnik Ministra pošta
A. ? /nečitko ?/“76

Ministarstvo pošta FNRJ
Beograd
„U vezi Vašeg akta broj 1318 od 25. januara o. god. a u vezi štampanja prigodnih
Njegoševih maraka, molimo Vas, da nas unesete za plan u 1951 da bismo mogli otštampati
jednu jedinu marku, na kojoj bi bila slika Biljarde.
Molimo da odgovor uslijedi što prije, kako bismo bili u mogućnosti preuzeti sve pripremne
radnje oko izrade nacrta i dr. poslova. Rasprodaja ovih maraka bila bi u danima trajanja
proslave.
S.f.S.n.
Odbor za proslavu
Sekretar“77
PLAKATI
CETINJE
„Pregledali smo dva plakata koje je taj Odbor naručio od Mila Milunovića, slikara-majstora,
za proslavu Njegoševe stogodišnjice. Prvi plakat, koji pretstavlja Pegaza u zaletu, mišljenja
smo da treba štampati kao prilog u Njegoševom albumu, a drugi umnožiti kao plakat za
samu proslavu. Za rad drugu Milu Milunoviću mišljenja smo da Odbor treba da isplati sumu
u iznosu od dinara 20.000 (dvadeset hiljada)
Molimo Vas da isplatu izvršite što prije, jer je plakat u štampi.
76 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Ministarstva pošta FNRJ, br. 1318 od 25. I 1951.
202

TEMATSKI BR OJ
Cetinje, 19-III-1951 god.

ZA LIKOVNU SEKCIJU:
1) Đokić Vojislav
2) Lekić Danilo
3) Aleksandar Prijić“ 78

R.
„Na osnovu mišljenja stručnjaka
Rješavam:
Da se Milu Milunoviću, majstoru slikaru za Njegošev plakat isplati din. 20.000
Za odbor za proslavu
Sekretar:

Štamparija „Ljudske pravice“, Lubljana
Kopitarjeva 6
„Molimo Vas, da nam uputite originale plakata, koje je radio Milo Milunović za Njegoševu
proslavu. Takođe Vas molimo, da nam uputite sve originale koje ste dobili od nas za izradu
Negoševog albuma. Ovaj materijal nam je potreban za Njegošev muzej.
SKICE ZA SPOMENIK
ZAPISNIK
„Sa sastanka žiria za primanje idejne skice za Njegošev spomenik, koji je održan 29-VIII-
1951 u kancelariji Centralne narodne biblioteke.
Prisutni: Pretsjednik savjeta za prosvjetu i kulturu Vlade NRCG i članovi žiria: Vuko
Radović, Petar Lubarda, Milutin Plamenac, Milo Milunović, Jagoš Jovanović i Risto Stijović.
U vezi sa primanjem idejnih skica komisija konstatuje:
1. Da je Radauš uložio najviše truda pri izradi, ali skica po arhitektonskoj i skulpturanoj
obradi nije dobra i kao takva ne može doći u obzir za Njegoševe spomenik. Pored ovoga
figura Njegoša a manje više ostale su slabo date.
2. Da skice Dolinara i Bakića uopšte nijesu uspjele i ne mogu u obzir za nagradu.
203

Zatim je žiri donio slijedeće zaklučke:

1. Da se ni jedna skica ne može primiti za spomenik;
2. Da se prva nagrada ne dodjeljuje, a drugu nagradu, s obzirom na uloženi trud, dodijeliti
Radaušu;
3. Da se Dolinaru i Bakiću nadoknade stvarni troškovi, ali da im se skice otkupe za Negošev
muzej;
4. Da se rezultat konkursa objavi u štampi;
5. Da se skice izlože sa oznakom čiji je koji rad i odlukom žiria o uspehu istog;
Po pitanju raspisivanja novog konkursa za Njegošev spomenik drug Vuko Radović je
mišljenja da se na konkurs pozovu 10-15 najboljih umjetnika, ili da se izrada povjeri
Meštroviću. Risto Stijović je mišljenja da treba raspisati opšti konkurs. U vezi sa prednjim
zaključeno je da se dade predlog Odboru za raspisivanje novog konkursa, a Odbor da
odredi broj učesnika u istom.
Na kraju je žiri zadužio drugove Petra Lubardu, Rista Stijovića i Milutina Plamenca da
konkretizuju zaklučke donesene na ovom sastanku.
SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU

ČLANOVI ŽIRIA
Vuko Radović
Petar Lubarda
Milo Milunović
Risto Stijović
Jagoš Jovanović
DEKORACIJA GRADA
ODBORU ZA PROSLAVU STOGODIŠNJICE NJEGOŠA
Cetinje
Predlog plana za ukrašavanje grada Cetinja
prilikom Njegoševe proslave
„Ovaj plan predviđa dekoracije grada Cetinja za vreme Njegoševe proslave, koje će u
potpunosti ispuniti svoju svrhu. On je praktičan, lako izvodljiv, relativno jeftin i idejno
sadržajan – njime se ističe Njegoševa ličnost, delo i vreme, on se zasniva na realnim
lokalnim uslovima i objektivnim mogućnostima, usklađen je sa karakterom predela, i
obuhvaćen kreditom likovne sekcije. Izvesni objekti i neka dekorativno-umetnička dela će
ostati da i posle proslave trajno ispunjavaju svoju svrhu; znatan deo radova će se moći
izvesti iz lokalnih sredstava i sa lokalnim tehničkim i stručnim snagama – sve umetničko-
dekorativne radove mogu izvršiti članovi ULCG, odnosno članovi likovne sekcije.
204

TEMATSKI BR OJ
Ovaj plan isključuje isticanje fotografija, odnosno bilo kakvih crtanih portreta na ulicama i
zgradama, jer je iskustvo pokazalo da je to iskusno i neumesno, dok se naprotiv pokazalo
da su medaljoni (od gipsa ili materijala) na zgradama vrlo prikladno rešenje.
Dekoracije grada Cetinja treba da budu sledeće:
1) Fasade svih kuća (izuzev od tesanog kamena) da budu skladno obojene (okrečene)
2) Po ulicama – na zgradama da budu brižljivo i ukusno raspoređene zastave;
3) Na reprezentativnoj zgradi Pretstavništva Vlade medaljon maršala Tita od 1.50 – 2 m. u
prečniku; na zgradi GNO-a medaljon Blaža Jovanovića – sve ostale zgrade javne ili
privatne da se dekorišu kao pod 2;
4) Na balkonima „Grand“ hotela da budu ukusno postavljene kite zastava 6 republika, te
zastave stranih gostiju;
5) Svi izlozi trgovina da se ukrase po planu: a) pogodni i veći izlozi da se dekorišu bistom
ili Njegoševim portretom i portretima, odnosno bistama (umetničkim radovima) po dva
savremenika Njegoševa, te sa prikladnim tekstom od plastičnih ili pisanih dekorativnih
slova, kao i predmetima iz narodne umetnosti; b) svi manji izlozi biće takođe po planu
dekorisani;
6) Na nekoliko primetnih i istaknutih mesta će se istaći oglasne table izrađene po nacrtu i
na njima će se nalepiti plakat proslave od majstora Milunovića, te plakat II izložbe SLUJ;
sva druga obaveštenja u vezi sa proslavom moraće biti dekorativno izrađena – u tu svrhu
će biti ustanovljen biro likovne sekcije, preko kojega će ići sva ta druga afiširana;
7) Pozornica pod otvorenim nebom da se dekoriše time što će se na stenama iznad nje u
pozadini postaviti Njegošev lik u materijalu, u razmeri u kojoj će biti vidljiv iz gledališta, a
niže na dve strane u kamen ukovana bronzanim slovima dva najljepša i najača odlomka iz
„Gorskog venca“ na primer:
Što se ne šće u lance vezati
to se zbježa u ove planine,
da ginemo i krv prolivamo,
da junački amanet čuvamo,
divno ime i svetu slobodu,
Pokoljenje za pjesmu stvoreno
vile će se grabit u vjekove,
da vam vijence dostojne sapletu;
vaš će primjer učiti pjevača
kako treba s besmrtnošću zborit.
Ova dekoracija bi ostala trajno i posle proslave, nad njom da bude jedna ogromna
jugoslovenska zastava od saten svile, sve ove dekoracije da se noću osvetljavaju
reflektorima;
8) Nad kapelom na vrhu Lovćena da se istakne na direku od 20-25 m. crnogorska zastava
10x20 m. veličine. Noću da bude sve osvetljeno reflektorima, na severnoj strani lovćenove
8 Isto.
9 Isto.
205

kape vidljivoj sa Cetinja i iz Crne Gore, da bude ispisano ciframa 30-50 m. visokim 1851 –
1951.
Sa ovim predloženim planom zaključuje dekoraciju grada Cetinja, on ne obuhvata niti
ograničava ukrašavanje unutar zgrada, dvorana, lokala itd.
Predlagač ovoga plana moli Odbor da ga obavesti prihvata li ovaj plan za izvođenje. Isti se
stavlja na raspoloženje Odboru za sva eventualna objašnjenja i dalju detaljniju razradu
plana. Najzad moli za hitnost s obzirom na kratko vreme do proslave.
Hercegnovi, 8. III. 1951 god. Svetomir Poček, vajar“82
SPOMEN-PLOČA NA BILJARDI
CETINJE
„Molim da se u rad spomen ploče koja će se postaviti na Biljardi na kojoj je ispisano:
NJEGOŠEVA BILJARDA RESTAURIRANA U ČAST STOGODIŠNJICE PJESNIKOVE
SMRTI, kako je to komisija određena za to odredila. Spomen ploču treba dati u rad
majstoru Težaku Francu a prema nacrtu koji je izradio Aleksandar Prijić.
S.F. – S.N.
Za likovnu sekciju
Aleksandar Prijić“83
KUTIJA ZA CIGARETE
R.
„U vezi sa riješenjem ovog Odbora da se za dane proslave pusti u promet izvjesna količina
cigareta sa kutijom na kojoj će bit obilježena proslava Njegoševe stogodišnjice
Rješavam:
Da se drugu Gojku Berkuljanu, službeniku Zavoda za zaštitu spomenika u Cetinju isplati
din 750.- /sedamstopedeset/ dinara za izradu nacrta za cigaretnu kutiju. Nacrt je upućen
tvornici cigareta – Titograd.-
S.f. – S.n.
II SAVEZNA IZLOŽBA LIKOVNIH UMJETNIKA JUGOSLAVIJE

ZAPISNIK
ŽIRIJA SAVEZA LIKOVNIH UMJETNIKA JUGOSLAVIJE ZA II SAVEZNU IZLOŽBU
PRIREĐENU U ČAST STOGODIŠNJICE NJEGOŠEVE SMRTI NA CETINJU
84 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 334 od 2. VI 1951.
206

TEMATSKI BR OJ
„Prema uputstvima Plenuma Saveza, trebalo je da se sastanu na Cetinju na dan 1 avgusta

svi članovi saveznog žiria sastavljenog iz svih republičkih Udruženja /7 slikara i 3 vajara/
Međutim toga dana stigli su na Cetinje samo članovi Licenoski Lazar i Tabaković Ivan.
Dužnost članova je bila odabiranje radova i pripremanje kataloga.
Udruženje Crne Gore primilo je u ime Odbora za proslavu obavezu na Plenumu Saveza da
izvrši sve tehničke pripreme za postavljanje izložbe. Ovu svoju obavezu Udruženje nije
moglo izvršiti jer su pojedina udruženja, na primjer Hrvatske, tražila pismom da se sanduci
ne otvaraju bez prisustva njihovog člana žiria. Sav taj tehnički posao, koji se mogao obaviti
blagovremeno da je Odbor imao slobodne ruke, zbog gornjih smetnji morao se obavljati sa
zadocnjenjem u danima samog žiriranja.
Za žiriranje bio je potreban kvorum kojeg smo uzalud čekali do 3 avgusta. 4 avgusta morali
smo početi sa komisijskim otvaranjem sanduka jer je svako daljnje odlaganje dovodilo u
pitanje otvaranje izložbe.
Za svo to vrijeme bili smo u telefonskoj i telegrafskoj vezi sa Savezom koji nam je dao
ovlašćenje da odmah počnemo sa radom bez obzira na kvorum. Savez je nas izvijestio da
drugovi Palavičini Petar i Lubarda Petar stižu na Cetinje 3 avgusta. Drug Palavičini stigao
je 5 avgusta a drug Lubarda uputio je Odboru telegram u kojemu javlja da ne može doći i
da ga zamjeni neko od drugova.
Pošto je samo drug Tabaković bio na Cetinju kao pretstavnik ULUS-a i drug Licenoski Lazar
kao pretstavnik ULUM-a tražili smo od Saveza da se kooptira jedan član iz Udruženja
likovnih umjetnika Crne Gore kao treći član žiria da bi se moglo odmah pristupiti radu.
Savez je javio da Lubardu zamjenjuje drug Miloš Vušković.
Kako je drug Vušković bio u Dubrovniku zauzet poslom Odbora za proslavu to nije mogao
da stigne na vrijeme tj. 6 avgusta to ga je zamijenio drug Aco Prijić. Ovo je bilo potrebno iz
razloga što se sastav kataloga nije mogao dalje odlagati. Kao zadnji rok za štampu bio je
od strane štamparije po prethodnom dogovoru određen 8 avgust u 8 časova. Po
prethodnom dogovoru trebao je katalog da bude predat štampi još 5 avgusta o čemu je
Savez bio obaviješten. Iz tih razloga otpala je svaka mogućnost izrade klišea za katalog.
Kako Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore nije izvršilo žiriranje radova svojih članova
/jer bili na skupu/ to su prisutni članovi Saveznog žirija po uputstvu Saveza izvršili
odabiranje radova. Pregled svih radova počeo je 6 avgusta a završen je istoga dana u 18
časova.
Kako Savezni žiri nije imao potreban kvorum, to se pridržavao odluka republičkih žirija. Na
osnovu tačke 5 uputstava Saveza, žiri je ipak izdvojio izvjestan broj radova, da u slučaju
nedovoljnog prostora bude reduciran.
Pošto u katalogu neće biti reprodukcija sem Njegoševe biste, na predlog žirija Savez se
saglasio da se izvrši fotografiranje izvjesnog broja radova da bi se na taj način ostavio trag
i dokumenat o izloženim radovima i dopunila Savezna kartoteka.
Definitivna redakcija kataloga završena je 7 avgusta uveče a predat je u štampu 8 avgusta
u 8 časova. Prema uputstvima Saveza /tačka 12/ žiri je odredio za aranžiranje izložbe
207

drugove Palavičinija Petra za skulpturu a Tabakovića Ivana za slikarstvo. Na zahtjev

Miševića Radenka, Mitrovića Miluna i Ilića Đorđa da povuku svoje radove po odobrenju
Saveza žiri njihove radove neće izložiti. Radovi iz Slovenije po spisku br. 88 i 89 nisu
nađeni u sanduku.
Za likovnu sekciju Odbora za proslavu
1. Tabaković
2. Ličenoski Lazar
3. Prijić Aleksandar“85
UDRUŽENJU LIKOVNIH UMJETNIKA BOSNE I HERCEGOVINE

SARAJEVO
„Danas smo uputili II Saveznu izložbu koja treba da se uskoro otvori u Sarajevu, jer smo
od Vas primili telegram u kojem pristajete da izložbu prihvatite. Izložbu smo uputili preko
željezničke stanice Titograd na adresu Vašeg Udruženja. Ukupan broj sanduka iznosi
Vlada Narodne republike Crne Gore sa izložbe je otkupila 32 rada u iznosu od 858.000
dinara za Umjetničku galeriju u Cetinju i radovi su na zahtjev galerije istoj predati. Radovi
su slijedeći:
1. BOSANSKO SELO NA DAN IZBORA, rad Štetića Rizaha
2. AFIONI, rad Lazara Licenoskog
3. SUTOMORE, rad Zupana Franca
4. DJEVOJKE S RIBAMA, rad Sedeja Maksima
5. IZBJEGLICE I RANJENICI, grafika, rad Debenjaka Rika
6. NA RABU, grafika, rad Debenjaka Rika
7. MALI MOST, grafika, rad Jakca Božidara
8. KOLONA, rad Mihelica Franca
9. AUTOPORTRET, grafika, rad Oblaka Florisa
10. KIŠNI DAN NA SAVI, rad Vulića Živana
11. GRAĐEVINA, rad Gvozdenovića Nedeljka
12. BAČKI PEJZAŽ, rad Graovca Nikole
13. AUTOPORTRET, rad Križanića Pjera
14. VEČE, rad Milosavljevića Predraga
15. CVIJEĆE, rad Protića Miodraga
16. MALI ČITALAC, rad Serbana Milenka
17. ODMARANJE, rad Dolinara Lojza
18. ŽENA S PLANINE, rad Palavičinija Petra
19. PAPAGAJ, rad Stijovića Rista
20. AUTOPORTRET, rad Žuže Jelića
21. HRVATSKI TRG, rad Kinerta Alberta
208

TEMATSKI BR OJ
22. TRG MARŠALA TITA, rad Kirinčić Antuna

23. STARA PODGORICA, rad Krizmana Tomislava
24. DALMATINKA, rad Baše Frana
25. BELVEDER, rad Berkuljana Gojka
26. HERCEGNOVI II, rad Vujovića Sava
27. ENTERIJER, rad Vuškovića Miloša
28. PRČANJ, rad Đokića Vojislava
29. BAŠTA, rad Lekovića Veliše
30. MRTVA PRIRODA, rad Lubarde Vjere
31. NIKŠIĆ, rad Filipovića Branka
31. GRKAVAC, grafika, rad Stanković Luke.
Pored ovih radova Umjetnička galerija je zadržala i rad BOJ NA VUČJEM DOLU, rad Petra
Lubarde, koji je bio na izložbi a rađen je po narudžbi Galerije. Na lični zahtjev majstora-
slikara Mila Milunovića, njegov rad JUTRO NA MORU upućen je za Beograd. Rad
majstora-slikara Đorđa Andrejevića Kuna IVAN MILUTINOVIĆ nije bio na izložbi i ako je u
katalogu, jer ga nijesmo mogli dobiti od Ustanove čija je svojina.
Rad LUKA U PIRANU od Murtića treba dostaviti ULUSU u Beogradu jer je to svojina jedne
ustanove u Beogradu. Isto tako i rad DREZNIČANIN od Koste Angeli Radovanija.
Radovi Kerzića Stana, koji su u katalogu uvedeni pod brojevima 90 i 91 nijesu primljeni što
je Komisijski utvrđeno od strane žiria.
Rad DJEVOJKE S RIBAMA od Sedeja Maksima stigao je naknadno i zato nije uveden u
katalog a sada je svojina Umjetničke galerije u Cetinju i njoj je predat zajedno sa
naznačenim radovima.
Sa radovima upućujemo Vam i fotografije 24 radova po 98 komada sa izložbe koje smo
izradili ali nijesmo imali vremena za štampanje naziva rada i imena autora što možete Vi
učiniti i na izložbi ih prodavati po cijeni od 12 dinara jer naš primjerak košta 10 dinara.
Od kataloga Vam šaljemo 56 primjeraka, časopisa Umjetnost br 2 56, a starih kataloga
prodali smo 51 primjerak a upućeni broj zna Savez u Beogradu. Cijena kataloga je 30
dinara, časopisu Umjetnost I 50 a starom katalogu 10 dinara.
Od radova koji su prispjeli u Cetinje bili su osigurani samo radovi ULUSA, jer za ostale nije
nam poznato, jer nijesmo izvješteni i prilikom otvaranja sanduka Komisija je konstatovala
sva oštećenja koja Vam u prilogu dostavljamo, kako bi i Vi mogli konstatovati dalja
eventualna oštećenja koja bi se na kraju dostavila Savezu radi traženja od Osiguravajućeg
društva potrebne otštete.
U prilogu Vam takođe dostavljavam i konstataciju Komisije koja je izvršila pakovanje.
Molimo Vas da nas obavijestite kada izložba prispije u Sarajevo.
Za likovnu sekciju Odbora za Njegoševu proslavu
Aleksandar Prijić“ 86
209

OŠTEĆENI RADOVI
Autor naziv slike sanduk stanje
Sanduk br. 6 u transportu sanduk oštećen razvaljen i stigao otvoren
Priimjedbe: slike bez potpisa
NR BOSNA I HERCEGOVINA
Sanduk br. 2 Usljed veoma lošeg pakovanja oštećene slijedeće slike
BOŽIDAR NIKOLIĆ Banja Luka „Pejsaž“ Akvarel

staklo razbijeno
VOJNOVIĆ VLADO Sarajevo „Djevojčica“ Akvarel
staklo razbijeno
RIVERA KARLO Mostar „Makarska“ Akvarel

staklo razbijeno
NR HRVATSKA
Sanduk br. 4
SEFEREV VILKO Zagreb „Lektira“ Ulje
Oštećen ram. Gornja unutrašnja strana odvaljena
NR MAKEDONIJA
LIČENOSKI LAZAR „Afioni“
Okvir u gornjem desnom uglu oštećen
NR SRBIJA
MIHAJLOVIĆ ŽIVORAD „Godina 1944“ sanduk br. 5 /reljef oštećen na više mjesta zbog
lošeg pakovanja. Prepukao na nekoliko mjesta. Lijevi gornji i donji ugao oštećen. Reljef na
sedam mjesta sastrugan/.
ILIJA ŠOBAJIĆ „Čekanje“ sanduk br. 8

Staklo polomljeno uslijed nepažljivog transporta.
VULIĆ ŽIVAN „Kišni dan na Savi sanduk br. 8

Staklo polomljeno.
DUŠKO RISTIĆ „Mrtva priroda iz manastira“ sanduk 10

Staklo polomljeno. Loš transport
BORA GRUJIĆ „Djevojčica“ sanduk 10

Staklo polomljeno. Loš transport
210

TEMATSKI BR OJ
DINČIĆ MENEGELO „Umjetnost“ sanduk 15

sa poklopca fali jedna daska. Otvoren. Daska malo ogrebena.
STIJOVIĆ RISTO „Papagaj“ sanduk 15

malo ogrebeno
GRDAN VINKO „Autoportret“ sanduk 18 Okvir: gornji desni ugao
oštećen usljed tumbanja.
Članovi komisije:
Tabaković Ivan
Prijić Aleksandar87
SAVEZ LIKOVNIH UMETNIKA

JUGOSLAVIJE
Beograd
Odbor za Njegoševu proslavu
„Primili smo vaš telegram u kome nas obaveštavate da je Savezna izložba u redu poslata
u Sarajevo.
Savez likovnih umetnika Jugoslavije zahvaljuje Odboru na usluzi i pomoći koju je učinio
prilikom aranžiranja, kao i demontiranja izložbe.
Iz telegrama nije nam jasno šta znači rečenica: „Otkupljene slike preuzela Galerija“. Ako to
znači da te slike nisu otišle sa ostalim radovima Savezne izložbe u Sarajevo, onda je to
dosta nezgodna stvar. Znači da je izložba otišla nepotpuna i da će joj to mnogo nedostajati,
jer su svakako otkupljeni najbolji radovi.
Mi smo blagovremeno javili da svi otkupljeni radovi treba da idu u Sarajevo, a kada se
završi Savezna izložba, da će Savez otkupljene radove o svome trošku ispravne dostaviti
vlasniku.
Mišljenja smo, da je Odbor trebao da ispuni ne želju Saveza, već princip koji je zaveden za
sve savezne izložbe, u korist i za jednakost svih Udruženja.
Stoga vas molimo da hitno pošaljete sve otkupljene radove sa Savezne izložbe u Sarajevo
tj. ako pomenuta rečenica iz telegrama znači da radovi nisu poslati.
Što se tiče napomene od strane Odbora; da se Savez ubuduće obraća Odboru a ne
privatnim licima, kao što je to do sada činio, možemo vam reći sledeće: Da je Savez od
početka pregovora u vezi Savezne izložbe vršio saopštenja samo preko druga Prijića, kojim
se na pismima koje smo primili od njega potpisivao u ime Odbora. Za dokaz toga Savez
ima u svojoj arhivi celokupnu prepisku.
Poslednje pismo upućeno drugu Prijiću 11 septembra, koje vam u prepisu dostavljamo. U
87 ACG, f. Njegoševa proslava, Dopis Udružen ja likovnih umjetnika Jugoslavije, br. 478 od 26. IX 1951.
211

očekivanju odgovora na to pismo, koji uopšte nismo primili ni do danas, najzad smo odredili
jednog člana Ulusa da ide na Cetinje da bi pomogao pri demontiranju i pakovanju izložbe.
Međutim u poslednjem trenutku određeni drug nas je obavestio da nije mogao dobiti
otsustvo od svoje ustanove u kojoj je zaposlen i tako nije mogao niko doći. Kako nije bilo
vremena da se odredi drugo lice, mi smo bili prinuđeni da uputimo telegram i pismo drugu
F. Zupanu koji se tada nalazio na Cetinju, a koji je član Udruženja likovnih umetnika
Slovenije, pa istovremeno i Saveza u kome smo ga zamolili da se on u ime Saveza pobrine
sa ostalim drugovima o tome, kao i to da potseti druga Prijića da nas obavesti o svemu
navedenom u pismu. Istovremeno smo uputili pismo i drugu Lubardi u kome smo ga molili
da dozvoli da njegova slika ide u Sarajevo.
Molimo vas da nas izvestite koji su radovi otkupljeni i u kojoj svoti pojedinačno.
S.F. – S.N.
Za Upravu Saveza
Vinko Grdan“88
ODBOR ZA PROSLAVU
SAVEZU LIKOVNIH UMJETNIKA JUGOSLAVIJE
Beograd
Izvještavamo Vas da je sa druge savezne izložbe otkupljeno 32 rada u iznosu od 858.000

dinara i to:
Kišni dan na Savi od Vulića Živana ...... ..dinara 15.000
Građevina od Gvozdenovića Nedeljka .............. ..45.000
Bački pejzaž od Graovca Nikole ................... ......40.000
Autoportret od Križanića Pjera ..............................20.000
Veče od Milosavljevića Predraga ........................50.000
Cvijeće od Protića Miodraga ................................22.000
Mali čitalac od Serbana Milenka ..........................30.000
Odmaranje od Dolinara Lojza..............................100.000
Žena s planine od Palavićinija Petra ....................70.000
Papagaj od Stijovića Rista...................................45.000
Autoportret od Žuže Jelića .................................. .25.000
Trg u Zagrebu od Kinerta Alberta......................... 40.000
Trg Maršala Tita od Kirinčić Antona..................... 30.000
Stara Podgorica od Krizmana Topislava.............. 35.000
Dalmatinka od Bace Frana....................................20.000
Pejzaž iz Crne Gore od Zupana Franca...............25.000
Djevojke s ribama od Sedeja Maksima.................45.000
88 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice,
212

TEMATSKI BR OJ
Izbjeglice i ranjenici od Debenjaka Rika ................6.000

Na Rabu 1951 od Debenjaka Rika ........................5.000
Mali most od Jakca Božidara .................................4.000
Kolona od Mihelica Franca.................................. 3.000
Autoportret od Oblaka Florisa............................... 3.000
Afioni II od Licenoskog Lazara..............................25.000
Izbori u bosanskom selu od Štetića Rizaha..........20.000
Enterijer od Miloša Vuškovića...............................22.000
Hercegnovi od Sava Vujovića...............................20.000
U bašti od Lekovića Veliše....................................20.000
Mrtva priroda od Vjere Lubarde...........................22.000
Belveder od Berkuljana Gojka..............................15.000
Nikšić od Filipovića Branka...................................12.000
Prčanj od Đokića Vojislava....................................20.000
Grkavac od Stankovića Luke..................................4.000
Svim drugovima upućen je novac sa odbitkom od 2 % na ime poreza na sumama preko
20.000 dinara a crnogorskim slikarima još i 10 % na ime plaćanja procenta Udruženju.
Što se tiče savezne izložbe izvještavam Vas slijedeće: Udruženje BiHa i Savjet za prosvjetu
i kulturu BiHa tražili su od nas da ih izvestimo koliko je koštalo aranžiranje i transport
izložbe radi toga jer nijesu znali da li imaju dovoljno kredita za to. Odmah smo im tačno
naznačili sve i 12 ov. mj. od njih primili telegram da prihvaćaju izložbu /telegram Savjeta
BiHa/a 15 ov. mj. telegram Udruženja BiHa/ Odmah smo pristupili pakovanju ne tražeći od
Vas ljudstvo jer sam se o tome dogovorio i sa drugom Tabakovićem rekavši mu da imamo
majstore koji mogu izvršiti pakovanje a od Vas sam primio pismo u kojemu ste pitali da li
su nam pakeri potrebni do 16 ov. mj. Druga Zupana sam tražio telefonski u Ulcinju ali su
mi rekli da je otputovao a on se kasnije 19 ov. mj. javio telegramom iz Starog Bara. Na
Cetinje je stigao 21 ov. mj. kao što vidite nijesmo mogli čekati već smo vršili pakovanje
pošto smo Savjetu BiHa javili da će izložba biti upućena iste nedjelje.
Sa Vašim pismom drug Zupan je došao kod mene na dan kada je cjelokupna izložba bila
upakovana i spremna za transport. U tom pismu ste naznačili da otkupljeni radovi treba da
idu za Sarajevo a Galerija ih je već bila uzela iz izložbenih prostorija, jer je to bio njen
zahtjev. Smatram da ste trebali ranije o tome obavijestiti Odbor kako bi se ipak intervenisalo
po tom pitanju.
Na radu oko pakovanja bio sam sa pakerima i nijesam imao vremena da odgovaram na
Vaša pisma jer sam čekao odašiljanje izložbe i morao sam pripremiti sve zapisnike, izvršiti
ovjere prepisa itd. i dostaviti ih Sarajevu kako bi sve išlo redovno i pravilno. Pismo onake
sadržine kako je primio drug Zupan ja nijesam dobio od Vas i nijesam mogao postupiti po
njemu. Isto tako je drug Milo Milunović kategorički tražio da se njegova slika uputi za
Beograd što smo učinili zajedno sa slikama njegovih učenika koji su ih prije izložbe povukli,
a za koje je dao odobrenje Savez što je i zapisnički konstatovano.
213

Kataloge nijesmo mogli uputiti Udruženjima jer ih je ostalo svega 856 kom. već smo uputili
u Sarajevo s tim da ih taj Savez ako ostane izvjestan broj poslije izložbe dostavi
Udruženjima. Od starih kataloga prodali smo svega 51 komad a od časopisa 14 komada
što smo obavijestili Sarajevo. Isto tako uputili smo im i sve fotografije radova kako bi ih
mogli prodavati na izložbi, jer mi nijesmo iz objektivnih razloga /štamparija nije mogla/
izvršiti štampanje imena autora i nazive radova što će oni moći. Sve troškove oko izložbe i
štampe već je Odbor isplatio i zato nijesmo slali nikakve obračune za koje ste se
interesovali, što mislim da bi bili suvišni. Od karata je prodato 973 komada po 10 dinara i
686 komada po 5 dinara, ukupno 1659 komada.
U telegramu kojega sam ja potpisao naznačili smo da se ne obraćate privatno jer i sami ste
vidjeli da je poruka preko pisma Zupanu kasnije stigla a ja je nijesam dobio. To se odnosilo
na ovo zadnje pismo i da u buduće ne bi to ponovili smatrao sam za potrebno da Vam tako
javim, inače cijela prepiska oko izložbe nalazi se u arhivi Odbora i poznato je da je preko
mene išla.
Što se tiče osiguranja radova poznato nam je samo da je osiguranje izvršio ULUS i to samo
preko spiska radova gdje je naznačena suma osiguranja. Da li je neko drugo Udruženje
izvršilo osiguranje to ne znamo niti nas je neko o tome izvijestio mada je na Plenumu
rečeno da svako Udruženje to izvrši. Mi smo komisijski konstatovali oštećenja i dostavili ih
Sarajevu s napomenom da i oni to kasnije učine i po završetku izložbe dostave sve Vama
kako bi mogli tražiti potrebno otštećenje od Osiguravajućeg zavoda za one radove koji su
osigurani.
S.F. S.N.
Za likovnu sekciju Odbora za Njegoševu proslavu

CETINJE
„Obavještavate se da je Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice donela rješenje da
vam pozajmi sumu od 50.000 (pedeset hiljada) za otkup Lubardine slike Bitka na Vučjem
dolu s tim da se pomenuta svota povrati Odboru u II kvartalu ov. god.
S.F. – S.N.
U IME ODBORA
Sekretar
89 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 1984 od 29. IX 1951;
Dopisima, zavedenim istim brojem 1926 od 5. oktobra 1951. godine, Odbor za proslavu Njegoševe
stogodišnjice je ponaosob obavijestio re publička Udruženja likovnih umjetnika o otkupu slika njihovih članova
– (s drugačije navedenim nazivima: Banatski pejzaž – Graovca i Odmor Dolinara), autori prvih deset slika su
članovi udruženja Srbije; sljedećih pet Hrvatske (s drugačijim nazivom slike Kinerta Hrvatski trg); sedam iz
Slovenije ( Zupanova slika s nazivom Sutomore); po jedan Makedonije i Bosne i Hercegovine (Bosansko selo
na dan izbora Štetića), a ostali iz Crne Gore.
90 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od ? marta 1951.
214

TEMATSKI BR OJ
IZLOŽBA KULTURNOG NASLJEĐA

CETINJE
„Na dan 23 marta o.g. riješenjem tog odbora br. 115 od 22 /III/ 1951 god. pošao sam na put
za Hercegnovi i Kotor u cilju popisivanja ikona i drugih crkvenih predmeta koji dolaze u
obzir za izložbu kulturnog nasljeđa koja će se otvoriti u okviru proslave. Kako smo
istovremeno koristili tu priliku da održimo i sastanak likovne sekcije, koja je prema zadnjem
zapisniku trebala da na dan 19 ov. mj. dostavi skice dekora grada po prihvaćenom planu a
nije ih dostavila, to je sa mnom na put pošao i drug Filipović Branko, slikar i član sekcije i
drug Berkuljan Gojko, slikar i član sekcije koji se nalazio na radu u Perastu gdje je izvodio
opravku kupole crkve Gospe od Škrpjela.
U manastiru Savini postoje slijedeći predmeti koji dolaze u obzir za izložbu, a koje će
sekcije za to naknadno odabrati:
1/ Krst Sv. Save iz 1219 god.
2/ Krst jermonaha Gavrila Trebinjca iz 1492 god.
3/ Epitrahilj iz 1400 god.
4/ Savinska krmčija /Savin zbornik/
5/ Korice jevanđelja /kovane/ iz XV vijeka
6/ Plaštenica iz 1659 god.
7/ Petohljebnica
8/ Amofor iz 1672 god.
9/ Ripide iz 1635 god.
10/ Pismo Vladike Save za gradnju crkve u Savini iz 1777 god.
11/ Maketa manastira Tvrdoša iz 1685 god. kojega su Mlečići porušili
12/ Ikona Sv. Nikole iz 1736 god.
13/ Rukopisi Marka Lukina Ivaniševića
14/ Povelja Cara Uroša
U razgovoru sa mještanima iz obližnjih sela saznao sam da je postojalo starih ikona ali su
uništene u toku okupacije jer su izgorjele u zapaljenim domovima. Jedan broj ikona
posjeduje Špiro Sekulović, knjižar iz Hercegnovog i voljan ih je prodati ali samo kao
komplet.
Što se tiče stvari za izložbu iz Kotora, sastao sam se sa Don Nikom Lukovićem koji radi na
tome i izjavio je da imaju predviđeno 40 kom. raznog materijala i da će u najskorije vrijeme
dostaviti spisak svega toga samo je potrebno da Odbor uputi upravama kako pravoslavnih
tako i katolički crkava jedno pismo i da traži odobrenje za preuzimanje tih stvari. To bi po
mogućstvu trebalo odmah učiniti. Između ostalog u ovom materijalu nalaze se i ikone: Tri
kralja, Bogorodica i Isus Hristos kao i jedan krst iz XV vijeka.
Prema tome na ovom terenu za ovu sekciju ne bi imalo više materijala. Sem za sekciju za
likovnu umjetnost i to freske koje se nalaze u crkvama, koje bi trebalo kopirati. Što se tiče
215

starih ikona iz crkve u Bijeloj one su poslije postavljanja novog ikonostasa prije 10-15
godina podijeljena stanovništvu koje ih je kasnije prodavalo strancima.
Za sekciju za prikupljanje ikona i crkvenog materijala
Sekcija za muzej:
Rukovodilac Sekcije: Risto Dragićević.
Članovi:Milo Milunović, Petar Lubarda, Milutin Plamenac, Danilo Lekić, Aco Prijić i Jovan
Vukmanović.
NARODNA REPUBLIKA CG
MINISTARSTVO PROSVJETE
Odjeljenje VI
PREDMET: Traže se prevodi Gorskog vijenca za Njegošev muzej i Biblioteku Državnog
muzeja na Cetinju.
SAVJETU ZA NAUKU I KULTURU VLADE FNRJ

- Odjeljenje za kulturnu saradnju sa inostranstvom -
„Ministarstvo prosvjete predvidjelo je u svom planu da u idućoj godini otvori na Cetinju
Njegošev muzej kao posebnu ustanovu. Za ovaj Muzej, pored ostalog, neophodno je
potrebno nabaviti po jedan primjerak sljedećih prevoda Gorskog vijenca:
1/ ruski prevod Lukjanovskoga /Moskva 1887/;
2/ bugarski p. Ivanova /Vidin 1891/;92
3/ češki Karla Krivoga /Veliko Meziričje 1895/;
4/ češki Jana Hudeca /Prag 1897/;
5/ slovenački profesora Rajka Perušeka /Ljubljana 1907/;
6/ poljski Henrika Batovskog /Varšava 1938/;
7/ ruski Mihaila Zenkeviča /Moskva 1948/;
8/ bugarski Dimitra Pantelejeva /treba provjeriti je li izašao iz štampe, jer su još 1947 g.
objavljeni pojedini odlomci njegovog prevoda u bugarskim časopisima/;
9/ italijanski J. Đudine u njegovoj knjizi KANTI DEL POPOLO SLAVO /Firenca 1878/, a
drugi put u njegovoj knjizi STORIA DEL MONTENEGRO /Split 1882/;93
91 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice,

92 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 7005 od 1.IX 1950 (dopis
načelnika odjeljenja za naučne kulturn e veze sa inostranstvom F. Drenovca da ambasada FNRJ u Sofiji ne
može nabaviti Gorski vijenac“ u prevodu Mihaila Zekovića, a da će prevod I. Ivanova tražiti po bibliotekama i
nas naknadno izvestiti o rezultatu).
93 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 23, od13. I 1951 (izvještaj da
je, posredstvom diplomatskih predstavništava FNRJ u inostranstvu, Državni muzej na Cetinju do navedenog
datuma primio „samo italijanski prevod J. Đudine u njegovoj knjizi KANTI DEL POPOLO SLAVO, izd. 1878 u
Firenci i švedski prevod Alfreda Jensena, izd. u Štokholmu 1913).
216

TEMATSKI BR OJ
10/ italijanski profesora Ivana Nikolića /Fabriano 1902/;

11/ njemački profesora J. Kirste /Beč 1886/;
12/ njemački Katarine Jovanović /Lajpcig 1939/94
13/ mađarski Veselina Đisalovića /Novi Sad 1902/;
14/ švedski Alfreda Jensena /Štokholm 1913/; 95
15/ francuski Divne Veković /Pariz 1917/;
16/ engleski Dž. Uajlsa /J. W. Wiles/, štampan u Londonu 1930; 96
17/ italijanski Umberta Urbania /Milano 1939/;
Isto tako, za Biblioteku Državnog muzeja na Cetinju, koji služi za proučavanje našim i
stranim naučnicima, potrebno je nabaviti po jedan primjerak sljedećih prevoda Gorskog
vijenca:
1/ njemački prevod od profesora J. Kirstea /Beč 1886/;
2/ njemački prevod od Katarine Jovanović /Lajpcig 1939/;
3/ italijanski prevod od profesora I. Nikolića /Fabriano 1902/;
4/ češki prevod od Karla Krivoga /Veliko Meziričje 1895/;
5/ ruski prevod od Mihaila Zenkeviča /Moskva 1948/;
6/ bugarski prevod od Dimitri Pantelejeva
Ukazujući vam na potrebu nabavke ovih prevoda, molimo vas za djejstvo preko naših
diplomatskih pretstavnika u inostranstvu, kako bi se navedene ustanove snabdjele
traženim prevodima.“ 97
SAVET ZA NAUKU I KULTURU VLADE FNRJ

MINISTARSTVU PROSVETE NR CRNE GORE
Cetinje
„U prilogu Vam šaljemo tri knjige za Njegošev muzej, poklon prof. Salvinija.
Naše pretstavništvo u Rimu nas izveštava, da će ostale knjige koje ste tražili poslati čim ih
bude nabavilo preko antikvarijata.
S.F - S.N
Za načelnika Odelenja za naučne i kulturne veze sa inostranstvom
V. Culek“98
94 ACG, f. Njegoše va proslava, Odbor za proslavu Njeg oševe stogodišnjice, br. 173 od 5.IV. 1951 (dopis
načelnika odjeljenja za naučne kulturne veze sa inostranstvom Vande Novosel da ih je Vojna misija FNRJ u
Berlinu izvijestila „ da su Gorski vijenac na nemačkom tražili na više raznih mesta ali da se više nigdje ne može
nabaviti“, dok je ambasada u Londonu saopštila da će, pored poslatog, proslijediti još jedan primjerak Gorskog
vijenca na engleskom jeziku).
95 Akt br. 23, od 13. I 1951.
96 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoše ve stogodišnjice, br. 3988 od IV 1951 i br. 4961 od
14. V 1951. (pomoćnik načelnika Savjeta za prosvjetu i kulturu Crne Gore Blažo Savićević obavještava Državni
muzej da Jedan primjerak „Gorskog vijenca“ na engleskom jeziku (prevod Dž. Uajlsa) dostavili u mjesecu aprilu
t.g. i da su od Ambasade FNRJ u Londonu naknadno primili još jedan primjerak iste knjige, koji dostavljaju za
Njegošev muzej.
97 ACG, f. Njegoševa proslava, Akt Ministarstva prosvjete, odjeljenje VI, br. 10526 od 1. VII 1950.
98 ACG, f. Njegoševa proslava, akt Savjeta za nauku i kulturu vlade FNRJ, odjeljenje V, br. 4947 od 15. VIII
1950.
217

MINISTARSTVU PROSVJETE NRCG

Odjeljenje VI
Cetinje
“Rešenjem toga Ministarstva VI broj 12960/50 određen sam za rukovodioca Muzejske

sekcije Odbora za Njegoševu proslavu i stavljeno mi je u dužnost da što prije formiram
pomenutu sekciju.
Mišljenja sam da bi obavještenja o članstvu u ovoj sekciji trebalo imenovanim članovima
dostaviti to Ministarstvo, jer bi bilo bez rezultata lično obavještenje od potpisanoga, pa
molim da se zvaničnim putem pošalje obavještenje o članstvu sljedećim licima;
1) Vukićeviću Vuku, rukovodiocu Odjeljenja Narodno-oslobodilačke borbe pri Državnom
muzeju,
2) Vukmanoviću Jovanu, profesoru, na radu u Zavodu za zaštitu spomenika culture,
3) Lekiću Danilu, načelniku Ministarstva prosvjete,
4) Lubardi Petru, slikaru,
5) Milunoviću Milu, slikaru,
6) Plamencu Milutinu, direktoru Zavoda za zaštitu spomenika culture,
7) Prijiću Aleksandru, slikaru.
Sekcija mora imati i svoga sekretara, pa molim da se u obavještenju koja se pošalje drugu
Prijiću Aleksandru navede, pa je izabran za člana i sekretara Muzejske sekcije.
Glavni zadatak Muzejske sekcije svakako je da izvrši potrebne pripreme za otvaranje
NJEGOŠEVOG MUZEJA. No taj zadatak nije moguće ostvariti ako se sekciji ne stavi na
raspoloženje dovoljna suma gotovog novca, jer nabavka svih predmeta za NJEGOŠEV
MUZEJ mora se izvršiti od privatnih lica. To je potrebno što prije uraditi, jer Uprava
Državnog muzeja već ima nekoliko ponuda radi otkupa, a ponuđeni predmeti vezani su za
Njegoša i jedino im je mjesto u NJEGOŠEVOM MUZEJU. Tako je potpisani juče saznao da
je pronađen u Nikšiću Njegošev BILIJAR i da je vlasnik bilijara voljan da ga proda za
NJEGOŠEV MUZEJ, a pored toga Upravi Državnog muzeja je poznato i to, da u Nikšiću i
Danilovom Gradu postoje kod privatnih lica Njegoševi portreti u masnim bojama, kao i da
potomak Njegoševog pratioca serdara Đuka Sredanovića ima nekoliko predmeta koji su
pripadali Njegošu. Sva ova lica voljna su da prodadu pomenute objekte, a sigurno je da
takvih objekata ima još u privatnim rukama i da će se oni moći otkupiti samo u tome slučaju
ako Muzejska sekcija bude raspolagala dovoljnom sumom gotovoga novca. Tako je odavno
Upravi Državnoga muzeja ponuđena jedna slika u bojama NJEGOŠ SA PRATNJOM, koju
vlasnik nudi za sumu od 100.000 dinara, ali se ta slika ne može otkupiti ni da Uprava
Muzeja ima dovoljno novaca po odgovarajućoj poziciji, jer je, na primjer, Narodna banka na
Cetinju odobrila Upravi Muzeja za cijelo treće tromesečje ove godine samo sumu od 8.000
(OSAM HILJADA!) dinara za otkupe od privatnih lica. Za tu se sumu danas ne može kupiti
ni jedna rijetka stara KNJIGA, a kamoli razni umjetnički predmeti!
Molim Ministarstvo da blagovremeno donese rešenje po ovome pitanju, kako bi Muzejska
218

TEMATSKI BR OJ
sekcija što prije mogla početi svoj rad, jer baš za vrijeme pisanja ovoga akta potpisanome
je ponuđen na otkup jedan lijepi i sasvim očuvani goblen na kome je izrađen Njegoš u
mlađim danima.
Cetinje S.f. – S. n.
Risto Dragićević” 99
PREDLOG BUDŽETA ZA MUZEJSKU SEKCIJU ODBORA ZA PROSLAVU

STOGODIŠNJICE NJEGOŠEVE SMRTI 1951 GODINE
1) „Muzej mora imati bar 3 službenika (direktora ili v.d. direktora, jednog računsko-
administrativnog službenika i jednog kurira, koji će istovremeno biti čistač), te za njihove
plate treba odobriti bar ............180.000 d
2) Za nabavku kancelarijskog materijala, ogrev, osvjetljenje, vodu, poštansko-telegrafske
troškove, službena putovanja i dr. sitne izdatke 140.000
3) za nabavku bar 3 pisaća stola, 6 stolica, 2 ormara za knjige, 1 ormar za arhivu, pisaću
mašinu, sto za pisaću mašinu ............................................. 230.000
4) za održavanje i čišćenje zgrade i inventara ....................180.000
5) za otkupe raznih umjetničkih i istoriskih objekata vezanih za Njegoša i Njegoševu epohu,
kojima je cijena prilično velika .............................................1.400.000
6) tokom 1951 godine morale bi se nabaviti sve knjige u kojima je materijal o Njegošu, kao
i svi časopisi i listovi sa člancima o Njegošu i njegovim djelima, a takođe i sva izdanja
„Gorskog vijenca“ i svih drugih Njegoševih djela, jer se u Njegoševom muzeju mora
osnovati NJEGOŠEV INSTITUT, u kome bi naši i strani naučnici mogli naći uglavnom sve
što je napisano o Njegošu i kod nas i na strani, te za ove nabavke treba odobriti sumu od
................................................................................................ 800.000
7)Za Njegošev muzej moraju se izraditi solidne i ukusne vitrine od tvrdoga drveta. Kako se
mora izraditi više vitrina za izlaganje štampe i svih važnijih objekata kulturnoga nasleđa
prilikom proslave, to sam mišljenja da se izrada nacrta svih vitrina povjeri stručnim licima i
da se one izrade tako da se sve mogu upotrebiti za Njegošev muzej, te da bi za ove vitrine
trebala veća suma, a za onaj broj koji bi tokom 1951 godine mogao zadovoljiti potrebe
Njegoševog muzeja svakako bi trebalo odvojiti sumu od ...1.200.000
8) za razne nepredviđene rashode odobriti ........................... 400.000
UKUPNO DINARA: 4,530.000

Rukovodilac muzejske sekcije
Risto Dragićević“ 100
99 ACG, f. Njegoševa proslava,pismo Rista Dragićevića Ministarstvu prosvjete Crne Gore, odjeljenje VI, b.b. od
25. VIII 1950.
100 ACG, f. Njegoševa proslava,pismo Rista Dragi’ćevića Odboru za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od
8. I 1951.
219


Cetinje
„Muzejska sekcija do sada je obaviještena od raznih lica, da imaju pojedine objekte koji su
vezani za Njegoša i njegovu epohu, a koji su voljni prodati za Njegošev muzej. Veći broj tih
vlasnika obavijestio je o tome privatnim pismima direktora Državnog muzeja, te su od njih
tražene formalne ponude sa određenom cijenom. Pojedini vlasnici ni do danas nijesu
poslali tražene ponude, te je ovoj Sekciji nemoguće dati tačne podatke za mnoge od
prijavljenih predmeta. No da se ne bi desilo da njihovi vlasnici odustanu od ponude kada
im se saopšti da ne mogu novac odmah dobiti, molim da se osigura izvjesna gotovina u
Narodnoj banci na Cetinju, koja bi se mogla odmah isplaćivati vlasnicima ponuđenih
objekata čim ih stručna komisija bude procijenila. Ta suma treba da bude za drugo
tromjeseče minimum 1,000.000.- (jedan milion) dinara, jer po približnom računu ponuđeni
objekti koštaće 746.000.- dinara.
Do sada su ponuđeni sljedeći objekti:
1) Ilija Šobajić: Pet kompozicija iz Gorskog vijenca,
2) Njegošev bilijar,
3) Njegoševa slika iz 1833 godine, rađena u Petrogradu,
4) Jedan Njegošev portret na Danilovom Gradu,
5) Jedan Njegošev portret u Dobroti,
6) Testament Petra I,
7) Sva izdanja Gorskog vijenca iz 1947 godine,
8) Portret knjaza Danila, koji je radio Dimitrije Tirol,
9) Četiri godišta Srbskih novina (iz godina 1842, 1845, 1846 i 1849),
10) Njegošev portret u masnim bojama u Nikšiću,
11) Njegoševa sablja u Nikšiću,
12) Portret Jeremije Gagića u masnim bojama,
13) Jedna Njegoševa slika, rađena na Cetinju 1898 godina od Ciglera
14) Jedna velika mapa na platnu iz 1847 godine
S.F. – S.N.
RUKOVODILAC MUZEJSKE SEKCIJE
OTKUP EKSPONATA ZA NJEGOŠEV MUZEJ

ZAPISNIK
„Sjednice Muzejske sekcije Odbora za Njegoševu proslavu, održate 7 juna 1951 u 10 h sati
prije podna u zgradi Državnog muzeja.-
101 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, muzejska sekcija, b.b. od 15. III
1951.
220

TEMATSKI BR OJ
Dnevni red:
1/ Procjena ponuđenih stvari za Njegošev muzej
2/ Razno
Otsutni: Prisutni:
1/ Arh. Vojislav Đokić 1/ Lekić Danilo
2/ Miloš Vušković 2/ Plamenac Milutin
3/ Svetislav Poček 3/ Đurović Ratko
4/ Petar Lubarda 4/ Dragićević Risto
5/ Miladin Perović 5/ Vukmanović Jovan
6/ Petrović Krsto
Rukovodilac sekcija drug Risto Dragićević čita po redu ponuđene predmete:
1/ Ing Jovan Popović iz Titograda nudi portret Knjaza Danila rad Dim. Tirola za din. 50.000
———— Procijenjen na din. 40.000
2/ Senka Milunović, nudi jednu sliku Njegoševu rad Ciglera za din. 5.000
Procijenjena din. 3.000
3/ Vladimir Marzik, akademski slikar iz Srbije nudi svoj rad Kula Čengića po procjeni
komisije. Procijenjen na din. 6.000
4/ Dr. Ljubomir Durković, Beograd šalje na procjenu i otkup 20 raznih izdanja Gorskog
vijenca i dvije Njegoševe slike i knjaza Danila.
Procijenjeni svi primjerci GV na din. 10.000
Njegoš od Tominca din. 1.000
Njegoš od An. Jovanovića 1.000
Knjaz Danilo od An. Jovanovića 3.000
5/ Dr. Leopold Netović, Dobrota nudi Gagićev portret za din. 150.000
Procijenjen sa din. 100.000
6/ Aleksa Đ. Martinović, nudi Obilića medalju, za koju tvrdi da je Njegoševa za din. 50.000.
– Medalja je iz 1851 godine a bilo ih je samo 12 kom.
Procijenjena sa din. 10.000
7/ Ljubo Petrović iz Nikšića nudi na prodaju portret Njegošev od Kikereca za din. 90.000.
Procijenjen na din. 25.000
8/ Ljubo Petrović, Nikšić nudi na prodaju jednu sablju za koju tvrdi da ju je Njegoš nosio a
da je Čengića. Korice sablje su u srebru a tako isto i balčak
Komisija procjenjuje din. 30.000
9/ Arh. Đokić nudi svoj rad Prčanja
Riješeno, da se u principu neće otkupljivati pojedine slike nego će se sa II Izložbe
Jugoslovenskih slikara, koja će se održati u Cetinju u okviru Njegoševe proslave otkupiti
izvjesan broj radova.
10/ Poček Vlado, nudi na prodaju dvije umjetničke slike Petra II. Počeka slikara sada u
Italiji. Jedna pretstavlja Lovćen sa Kapelicom a druga Bukovicu. Prvu cijeni din. 105.000.—
- a drugu 75.0000
221

Komisija procjenjuje Kapelicu na Lovćenu sa din 20.000.- a Bukovicu neće da otkupi

11/ Olimpija Đurković, iz Boke nudi jednu sliku Njegoševu, koja je rađena u Hong-Kongu za
din. 20.000, Procijenjena din. 10.000
12/ Radovan Ivanović donio je na prodaju dva lista Njegoševih maraka po 100 komada u
svakom iz 1935. Komisija otkupljuje jedan blok od 100 komada za din 10.000.—
13/ Savo Milunović nudi jedan engleski ćilim veličine 4.70 x 5 za din. 140.000, Procijenjen
na din. 80.000
14/ Genić Radomir iz Beograda nudi originalni testament Petra I Petrovića za din. 40.000
Komisija riješila da se u Beogradu sastanu članovi:
Vido Latković, Nikola Banašević,
Radovan Lalić i Dr. Durković
kojima će Gagić donijeti testament na
pregled i procjenu. Prema njihovom
mišljenju Odbor će otkupiti testament.
15/ Vladimir Novosel, Igalo nudi neke svoje kompozicije u vezi sa motivima iz „Gorskog
Vijenca“ , Ostavljeno u dužnost Danilu Lekiću, da u Hercegnovom obrazuje jednu stručnu
komisiju za pregled ovih komada. Prema njihovom nalazu Odbor će ponuđeno otkupiti.
16/ S.B. Cvijanović, Beograd, šalje neobjavljeni popunjeni tekst uz „Posvetu“ G.V. uz
Rešetarov komentar na isti.
Odlučeno da mu se kao nagrada pošalje Iznos od din. 2.000.-
17/ Da se na pretstavku Dr. Pera Šoća iz Beograda sa kojom predlaže da se na Cetinju
podigne spomenik Ljubu Nenadoviću odgovori. Da će se podići samo bista.
18/ da se zamoli Dr. Mihailo Radulović iz Titograda, da obavijesti Odbor, da li će njegova
tašta d-ca Protić prodati Njegoševu sablju.
Traženo pismeno.
19/ Da se kod Ane Matanović vidi luster, dar Knjeginje Darinke.
Nekoliko članova komisije išlo da vidi.
20/ Da Petar Banašević podnese ponudu za dvije stolice, koje je ponudio ovom Odboru a
datiraju iz XVIII stoljeća
Donio pismenu ponudu na din. 30.000.-
21/ Da se šest stolica iz druge polovine XIX stoljeća, koje je ponudila ovom Odboru na
prodaju Ike Radovanović, prepuste Narodnom pozorištu, ovdje
22/ Da Danilo Lekić organizuje jednu komisiju, koja će tragati za starim namještajem kroz
Boku Kotorsku, radi mebliranja Njegoševih soba. D. Lekiću u rad.
23/ Da se od Pretsjedništva Vlade NRCG traži adresa Petra Barca iz Beograda, i da se sa
njim stupi u vezu radi izrade namještaja starog stila prema katalozima, poglavito onima iz
Italije.
Pored toga potrebno je stupiti u vezu sa samim Barcem i zamoliti ga da nam izradi ovaj
namještaj prema starim uzorcima, čiji katalog on ima.
222

TEMATSKI BR OJ
24/ Nenad Mrvaljević iz Cetinja nudi Odboru na prodaju 3 snimka oštećene kapele na
Lovćenu u 1942 godini za din 20.000.- Istiiče da se izlagao opasnosti po život prilikom onog
snimanja.
Komisija mu nudi din. 6.000.- s tim da dade izjavu da nikome ranije nije davao. Da snimke
kopira kao i to, da nam uruči negative
25/ Ratko Đurović, traži da mu se priznaju troškovi oko otkucavanja i povezivanja epskih i
lirskih pjesama kao i drame „Njegoš“ u visini od 4.070.—a isto tako i njemu samome da se
što dodijeli za istraživanje svih publikacija u vezi sa Njegoševom smrću.
Komisija mu priznaje troškove oko
prekucavanja od din. 4.070.- a njemu
se dodjeljuje honorar od din. 5.000.-
Za trud oko sakupljanja i pretraživanja po starim novinama i časopisima.

26/ Čita se ponuda Radovana Kustudića iz Nikšića, sa kojom nudi jedan stari bilijar za kojeg
tvrdi da je Njegošev za din. 250.000.-
Kako komisija koja je išla na lice mjesta nije mogla nikako utvrditi da je ponuđeni bilijar
zaista Njegošev, to se odbija ova ponuda. Ponuđaču je savjetovano da napiše jednu drugu
ponudu u kojoj da stavi da nudi jedan bilijar, koji potiče iz XIX stoljeća, pa bi ga tek onda
Odbor mogao otkupiti kao stvar koja potiče iz doba kada je Njegoš živio.
Zapisničar:
P. Radovanović“ 102
DRŽAVNI MUZEJ,
Cetinje
„Prema Vašem aktu broj 414 od 18 juna ov. god. potvrđujemo prijem objekata obuhvaćenih
Vašim aktom broj 132 od 18. Februara o. god. na sumu od din. 103.000.- koji Vam je iznos
virmanom plaćen.
Nadalje potvrđujemo prijem:
1/ Portret Knjaza Danila od Dimitrija Tirola

2/ Njegoševa slika od Ciglera, rađena na Cetinju 1898 god.
3/ Kula Čengića, rad akad. Slikara Vlad. Maržika
4/ 20 primjeraka raznih izdanja „Gorskog vijenca“
5/ dvije slike Njegoševe /A. Jovanovića i J. Tominca/
6/ slika Knjaza Danila
7/ jedan primerak Obilića medalje
8/ Njegošev portret /vlasnik Ljubo Petrović/
102 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 414 od 16. VI 1951.
223

9/ Njegoševa sablja /vlasnik Ljubo Petrović/

10/ 100 komada prigodnih Njegoševih maraka
11/ Popunjena posveta „Gorskog vijenca“ /knjižar Cvijanović/
12/ Ćilim otkupljen od Sava Milunovića za 80.000
13/ Dvije stolice od Petra Banaševića
14/ Pet privatnih pisama i tri fotografije o pitanju Njegoševog bilijara.
Za Odbor za proslavu
Sekretar
Ratko Đurović
PS. Molimo, da ćilim i dvije stolice zadržite kod Vas do našeg traženja“.103
ZAPISNIK
„Komisije za procjenu i otkup umjetničkih predmeta, održate dana 20. VI. 1951 godine u
zgradi Centralne biblioteke u 18 h.
Dnevni red:
1/ Procjena predmeta ponuđenih Odboru
2/ Razno
Otsutni:
1/ Arh. Vojislav Đokić
2/ Jovan Vukmanović
1/ Čita se naknadna ponuda Petra Banaševića, za dvije stolice iz XVIII stoljeća. Cijeni ih na
din. 30.000. -
Komisija ih procjenjuje sa din. 20.000.- /dvadesethiljada/ obadvije.
Trpezarijsku bufetku cijeni din. 45.999. - Ostavljeno da neki članovi komisije odu i
pregledaju i podnesu referat na idućoj sjednici
Čita se druga ponuda Dr. Netovića za jednu garnituru od pisaćeg stola pok. Jeremija
Gagića a koje se sastoji od: dva kandelabra, pressa carte, noža za rezanje papira, stalka
za nož i tintarnice. Pored toga ima i jedno starinsko englesko zvonce u formi frutijere.
Ove predmete cijeni sa din.- 41.000.—
Procjenjuju se na din.- 32.000.—
Jedan stari prazni okvir, koji je bio ponuđen Umjetničkoj Galeriji, za dinara 2.500.-
Procjenjuje se na din. 500.—
Zaključeno u 19,30“.104
BILIJAR
Radovan Kustudić
Nikšić
103 ACG, f. Njegoševa proslava Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 422 od 19. VI 1951.
104 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b.b. od 20. VI 1951.
224

TEMATSKI BR OJ
„Komisija za procjenu i otkup umjetničkih radova pri Ministarstvu prosvjete NRCG

razmotrila je vašu ponudu za bilijar, kojeg vi nazivate Njegošev, a isto tako članovi komisije
koji su dolazili na lice mjesta da utvrde njegovu starost i pripadnost nijesu nikako mogli
konstatovati da je to zaista Njegošev bilijar, pa ga zato kao Njegošev ne može niti kupiti.
Vama preporučujemo da napišete Odboru za proslavu Njegoševe stogodišnjice drugu
ponudu u kojoj možete navesti da posjedujete jedan stari bilijar iz prvre polovine XIX vijeka,
pa bi ga onda Odbor mogao procijeniti kao takvog i otkupiti.
Ovoliko radi vaše orijentacije

Za Odbor za proslavu
Sekretar
UPRAVI MUZEJA
CETINJE
„Posjedujem jedan bilijar koji je po porijeklu Njegošev.

Kao dokaz da je bilijar zaista Njegošev, navodim sledeće činjenice:
Ovaj bilijar je posjedovao pok. Vaso Nastić – zlatar bivši trgovac iz Nikšića, koja je okolnost
utvrđena na osnovu do sada otkrivene i starinske građe u Cetinjskom muzeju i druge, a
osim toga ova činjenica je poznata i starim građanima Nikšića, koji su danas u životu.
Od Vasa Nastića ovaj bilijar je kupio pok. Šćepo Kustudić.
Šćepo Kustudić je prodao ovaj bilijar pok. Milu Đuraševiću, čija je žena Milica i danas živa
i kojoj su sve ove navedene činjenice poznate, kao i to da je ovaj bilijar kao Njegošev bio
poznat svima, koji su na njemu igrali.
Milo Đurašević je ovaj bilijar, zajedno sa kafanskim namještajem i kućom prodao Niku
Martinoviću.
Pok. Niko Martinović prodao je zgradu sa namještajem i bilijar pok. Vuksanu Mijuškoviću,
a ovaj je bilijar danas u vlasništvu njegova sina Petra i moj.
Bilijar je sve do 1940 god. bio u kafani i na njemu se igralo, a negde u jesen 1940. God,
obzirom na nesređene međunarodne prilike i izglede da će i našu zemlju zahvatiti rat, ovaj
bilijar smo iz kafane prenijeli u magacin u namjeru da ga sačuvamo.
Bilijar je proizvod Bečke firme Karl Knill i na njemu se nalaze dvije table po jedna na čelu
na kojoj piše na njemačkom jeziku: gegrundet Care (grb dvoglavi orao) im jahre 1807 Knill.
Na donjoj strani ploče na prvoj, drugoj i trećoj trećini piše debelom crnom olovkom Kattaro,
a osim toga na prvoj trećini se nalazi oznaka napisana crvenom farbom latinskim slovima
C M ili GM, ispod tih slova stoji br. 40.
Bilijar smo fotografisali prije mjesec dana a fotografske ploče smo dostavili dr. Durkoviću u
Beogradu.
105 ACG, f. Njegoševa proslaav, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 313 od 9. VI 1951.
225

Ovaj bilijar nudim u otkup tom muzeju uz cijenu od din. 250.000 /dvestapedeset hiljada/
S.F. – S. N!
Radovan Kustudić iz Nikšića“ 106
OTKUP EKSPONATA – TESTAMENT PETRA I

Beograd 28 juna 1951 godine
CETINJE
„Primili smo vaše pismo od 12 juna ove godine koje se odnosi na navodni originalni
testament vladike Petra I. Prema vašoj želji formirana je komisija u koju su ušli prof. N.
Banašević, prof. R. Lalić, prof. V. Latković, Dr. N. Škerović i Dr. Lj. Durković, da ovaj
dokument pregleda i procijeni. Komisija se sastala 21 juna u Državnoj arhivi i uporedivši
dokumenat, koji je članovima komisije podnio Radomir Genić, sa originalnim pismima Sime
Milutinovića i vladike Petra I, konstatovala je da dokumenat nije pisan Milutinovićevom
rukom niti ga je potpisao Petar I. Ali na dokumentu se nalazi originalni potpis Sime
Milutinovića te se prema tome može sa sigurnošću tvrditi da se ne radi o originalu
testamenta, već o nekom prepisu koji je ovjerio S. Milutinović svojim potpisom /Na
dokumentu, istina, nije naznačeno da je prijepis/. Po mišljenju komisije dokumenat ima
izvjesnu istorijsku vrijednost zbog originalnog potpisa Sime Milutinovića i mogao bi biti
otkupljen, ali za znatno nižu cijenu od one koju je vlasnik dokumenta predložio. Trebalo bi
još utvrditi da li su pečati /ima ih na dokumentu dva/ originalni. Mi to nismo mogli učiniti, jer
u Beogradu Arheološki institut za grbove i pečate nema stručnjaka“.107
NJEGOŠEVA FOTELJA
CETINJE
„Prilikom preuređenja Državnog muzeja 1946 godine skinuta je originalna materija kojom
je bila tapecirana fotelja na kojoj je Njegoš bolestan sjedio i zamijenjena novom materijom
za tapiciranje, koja je čak prevrnuta tokom tapaciranja.
Fotelju bi svakako trebalo ponovo tapacirati, pa se moli Odbor za nabavku 3 kvadratna
metra crne kože, kako bi se fotelja mogla do proslave urediti.
S.f. – S. N.
106 ACG, f. Njegoševa proslava, pismo Radovana Kustudića iz, Nikšića od 8. XII 1950.
107 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 508 od 4. VII 1951.
108 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 440 od 20. VI 1951.
226

TEMATSKI BR OJ
NJEGOŠEV PORTRET IZ TEMIŠVARA

CETINJE
U Episkopskom dvoru u Temišvaru nalazi se originalni Njegošev portret, od koga Uprava

Državnog muzeja na Cetinju ima samo jednu manju fotografiju.
„Po mišljenju muzejske sekcije tu fotografiju treba uveličati i uveličana fotografija da bude
veličine 50 x 60 cm, jer je kod stolarske radionice Čičevačkog naručen ram te veličine.
Moli se Odbor za djejstvo da fotograf Zavoda za zaštitu spomenika kulture Kušević
blagovremeno izvrši snimanje i uveličavanje pomenute Njegoševe slike.

ORMARI ZA MUZEJSKU POSTAVKU

CETINJE
„Muzejska sekcija toga Odbora riješila je dana 11 ovoga mjeseca, da se ormar u kome se
sada nalaze knjige Njegoševe biblioteke u zgradi Državnog muzeja ne može upotrebiti u tu
svrhu sa novim vitrinama u Njegoševom muzeju. Pored toga on je i većih srazmjera no što
treba da budu ormari za knjige u Njegoševoj radnoj sobi u Biljardi, te se moraju izraditi novi
ormari za Njegoševe knjige, koji moraju biti u skladu sa poručenim vitrinama i namještajem.
Majstor Čičevački je izjavio da nema mogućnosti da izradi do Njegoševe proslave ormare
za knjige, pa se molite za djejstvo da stručna lica što prije izrade nacrte za ormare, kako bi
se odmah poslije svršene proslave poslali radionici Čičevačkoga za izradu.
S.F. S. N.
Risto Dragićević“110
Sekcija za agitaciju i štampu:

Rukovodilac: Budo Šoškić. Referent za štampu Odbora: Aco Brajović.
Članovi: Božo Đurović, Milivoje Otović, Vuko Lučić, Savo Vukmanović, Jovan Ražnatović i
Mojsije Zečević.
Nova marka posvećena Njegošu

Cetinje, 31 avgusta
Povodom proslave Njegoševe godine štampaće se nova poštanska marka i pustiti u opticaj
109 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, br. 952 od 20. VIII 1951.
110 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, b-b- od 14. VIII 1951.
227

do 29 novembra kada će se prikazati premijera Gorskog vijenca u beogradskom Narodnom

pozorištu. S obzirom da su prilikom proslave 100-godišnjice Gorskog vijenca štampane
nekolike serije prigodnih maraka, to se sada izdaje samo jedna serija sa Njegoševim
profilom koju je izradio vajar Sreten Stojanović.111
Poklon Maršala Tita Njegoševom muzeju

Cetinje, 4 septembra
Njegoševom muzeju, koji će se otvoriti na dan proslave stogodišnjice smrti velikog
pjesnika, poklonio je maršal Tito skupocjenu zbirku starinskog oružja iz prošlog vijeka.
Među sedam komada oružja nalazi se jedna sablja-dimiskija, izgravirana zlatom.
Pretsjednik republičke vlade Blažo Jovanović poklonio je ovom muzeju jedan svijećnjak,
zvani lukijerna, iz Njegoševog doba.112
UZ VELIKO SLAVLJE
Velike svečanosti povodom stogodišnjice smrti Petra Petrovića Njegoša okupiće na Cetinju
kulturne radnike, pretstavnike umjetnosti i nauke iz svih krajeva Jugoslavije. To što će sve
te kulturne radnike dovesti u Crnu Goru, to sigurno nije neka međurepublikanska kurtoazija
ni formalna obaveza nego snaga živih kulturnih veza koje postoje i sve se više razvijaju
između Crne Gore i ostalih naroda nove Jugoslavije, to je važnost uloge koju je Crna Gora
oduvek igrala u našem kulturnom životu. Jer te veze nisu od juče ni od danas. Mi danas
slećemo avionima slobodne nove Jugoslavije tamo gde su preko krša i tuđinskih granica,
posle napornog putovanja, sjahivali Sima Milutinović i Vuk Karadžić, Ljuba Nenadović,
Valtazar Bogišić, i toliki drugi. Povodom godišnjice Njegoševe smrti pisci današnje
Jugoslavije pišu članke i čitave knjige o Njegošu, o Crnoj Gori i njenom značaju za naš opšti
kulturni razvitak, ali oni i u tome idu utrvenim putem, jer je ta ista Crna Gora privlačila i
nadahnjivala njihove velike prethodnike Preradovića, Mažuranića, Lazu Kostića. I dolazeći
danas, u izmenjenim i boljim prilikama, na Cetinje, umetnici i kulturni radnici nove
Jugoslavije idu tradicionalnim, dobrim putem koji, mi to tvrdo verujemo, vodi u bolju
budućnost i sve lepši kulturni razvitak svakog pojedinog od naših naroda i naše
jugoslovenske zajednice kao celine. I svi oni na taj način iskazuju poštu svemu onom što
je Crna Gora dala i uradila u prošlosti kao i onom što ona, kao svoj prilog, daje u današnjim
sjedinjenim kulturnim naporima socijalističke Jugoslavije. Učestvovati u tome za svakoga je
od nas i prijatna dužnost i naročita čast.113
Na Cetinju, 4 septembra 1951 godine

Sa ekipom snimatelja filma „Njegoš“
SRELA SU SE DVA VIJEKA
111 Pobjeda od 1. septembra 1951.
112 Po bjeda, br. 209 od 5. septembra 1951.
113 Isto.
228

TEMATSKI BR OJ
Čudna šarena gomila na Ivanovim Koritima ... Kao da smo se vratili dvijesto pedeset godina
unatrag. Kao da su oživjeli pradjedovi čijom su krvlju natopljene ove stijene. Kao da su došli
na kratko viđenje sa svojim potomcima.
Upravo, gledamo susret dvaju vjekova. Sedamnaesto stoljeće, vijek džeferdara, ledenica i
jatagana, i vijek tehnike. Velje gumno i ljudi u starim tradicionalnim kostimima, a na drugoj
strani džip, koji kruži oko te šarene skupine, i, najzad, filmska kamera „Lovćen-filma“ i ekipa
dokumentarnog filma „Njegoš“.
Snima se istorija. Ona defiluje pred objektivom ... fragmenti Njegoševog „Gorskog vijenca“
biće prvi put zabilježeni na filmskoj traci, u originalnom ambijentu ... Gore, na vrhu Lovćena,
ponosno stoji spomenik sa moštima velikog Njegoša ... Kao da upozorava ove ljude na
ozbiljnost zadatka kojega su prihvatili.
Da se umiješamo u to šarenilo ...
Kuća kralja Nikole. Tiskaju se ljudi. U maloj sobici golobrado momče pretvorilo se u brkatog
sijedog starca. Pod rukama maskera Karla Bulića i pedikirke Mirjane Gogić ljudi brzo
mijenjaju svoju fizionomiju.
B.V.114
GORSKI VIJENAC KOJI SE ČITA PRSTIMA
Nikada mi se ta beskrajno duga ulica nije učinila kraća nego te večeri ...
Riječ je o onoj, odista dugoj, ulici što spaja centar Zemuna sa domovima slijepih i
gluvonijemih, pa se zatim nastavlja širokom asfaltnom cestom za Novi Sad.
Podatak koji ćemo nas nekoliko kolega unijeti za koji čas u bilježnice – zapisan sažetim
bibliografskim stilom – glasi :“Gorski vijenac“ istoričesko sobitie pri svršetku XVII vieka.
Sočinenie P.P. Nj. Vladike crnogo(r)skoga. Knjiga prva. Štamparija domova slepih i
gluvonemih. Zemun 1951....
U procesu štampanja knjiga za slijepe „hincer“ mašina vrši onu ulogu koju linotip ima u
štampariji za videće, odnosno obična pisaća mašina u svakodnevnoj upotrebi. Samo,
„hincer“ ima svega šest tipki na koje su raspoređeni pet prsti i kraj dlana. One su dovoljne
da se od njihovih raznih kombinacija dobiju sva pismena i da se otisnu na limenu ploču koja
služi kao matrica. Ona će se kasnije ubaciti u presu po principu rada sasvim sličnu „Flah“-
mašini.
T.B.115
PROGRAM PROSLAVE NA DAN 5 SEPTEMBRA

U Domu kulture
U 9 časova – svečana akademija;
U njegoševom parku
114 Isto.
115 Isto.
229

U 12 časova otkrivanje bista Sime Milutinovića i Ljube Nenadovića;

U Biljardi:
U 16,30 časova – otkrivanje spomen-ploče na Biljardi;
Na Ljetnjoj pozornici:
U 20,30 časova – koncert.
MUZIČKI PROGRAM
a) na svečanoj akademiji:
1) J. Gotovac: Dvije snahe („Bješe mi se snaha pomamila...“ i “Al’ je đavo ali su mađije ...“
(pjeva Nikola Cvejić, prvak Opere – Beograd, za klavirom: Slobodan Krstić).
2) S. Nastasijević: „Čašu – meda jošt niko ne popi...“ (izvodi mješoviti hor CDJA – Beograd,
dirigent: Slobodan Krstić);
3) J. Marinković – J. Slavenski: Naricaljka („Kuda si mi uletio, moj sokole!...“), (pjeva Anita
Mezetova, prvak Opere – Beograd, uz pratnju ženskog hora CDJA – Beograd, dirigent:
Slobodan Krstić);
4) S. Pašćan: „Bješe oblak sunce uhvatio ...“ (izvodi muški hor CDJA – Beograd, dirigent
Slobodan Krstić);
b)na Ljetnjoj pozornici:
1) I. Lakešić: Simfonija br. 1, I stav (izvode mješoviti hor CDJA NR Srbije, dirigent Živojin
Zdravković);
2) Vučković: Herojski oratorijum, I stav (izvode mješoviti hor CDJA i Simfoniski orkestar NR
Srbije – Beograd; solist: Nikola Cvejić, dirigent Živojin Zdravković);
3) S. Pašćan: : „Bješe oblak sunce uhvatio ...“ (izvodi muški hor CDJA – Beograd, dirigent
Slobodan Krstić);
4) B. Trudić: „Đe si Marko nagnura delijo?...“ (izvodi Simfoniski orkestar NR Srbije; solist
Nikola Cvejić, dirigent: Živojin Zdravković);
5) N. Hercigonja: „Gorski vijenac“ – kantata (izvodi mješoviti hor CDJA i Simfoniski orkestar
NR Srbije – Beograd, solist: Anita Mezetova, dirigent: Živojin Zdravković).116
POČELA JE PROSLAVA STOGODIŠNJICE NJEGOŠEVE SMRTI

Iznenadna jučerašnja kiša kao da je umila nebo. Na ovim zastavama i plakatima, po

ulicama i trgovima Cetinja kao da je postao vedriji i misaoni Njegošev lik, kao da je Cetinje
isplelo vijenac ne samo za „sokolova pet Martinovićah“, već za stradanja i slavu naroda i
mnogo prije Njegoša i poslije njega do današnjega dana. Tu je onaj životni puls u ritmu
Njegoševog stiha, koji velikog pjesnika i mislioca čini uvijek živim i prisutnim – pjesmom u
koloni, svijetlom mišlju u tuzi, prkosom u nepravdi i snagom u pregnuću. Nijesu taj vijenac
samo zastave i ukrasi u izlozima i na fasadama, već raspoloženje i osjećanja svih učesnika,
koji su ovdje stigli.
116 Po bjeda, br. 210 od 1951.
230

TEMATSKI BR OJ
I danas poslije čitavog jednog stoljeća, kao da je veliki pjesnik među nama, vječito živ i ponosan,
- ulicama svog Cetinja, u polumraku svoje Biljarde, muzeju, svečano ukrašenoj Sali Doma kulture
... Jer Njegoš je u isto vrijeme drug i prijatelj svim našim narodima, svim narodima svijeta, po
svojoj nepomirljivosti u borbi sa nepravdom i nasiljem, po svom najljudskijem zovu i primjeru kako
treba „tirjanstvu stati nogom za vrat“.
Svečana akademija, koja je održana u Domu kulture, počela je u 9,30 časova. Akademiju je
otvorio drug Milo Jovićević, pretsjednik Savjeta za prosvjetu i kulturu Vlade NR Crne Gore.
Poslije izbora radnog pretsjedništva, u koji su ušli Blažo Jovanović, pretsjednik vlade NR
Crne Gore, general-pukovnik Peko Dapčević, profesori Beogradskog univerziteta Radovan
Lalić i Vido Latković, naučnik Risto Dragićević i pretsjednik Sreskog narodnog odbora u
Kolašinu Vuko Radović, održali su pozdravne riječi akademik Siniša Stanković, književnik
Ivo Andrić i Boris Race, delegat Slobodne Teritorije Trsta.
Zatim je drug Blažo Jovanović održao referat Njegoš i njegovo vrijeme.“117
Otkrivanje bista Simi Milutinoviću i Ljubi Nenadoviću

Prilikom otkrivanja bista Simi Milutinoviću i Ljubi Nenadoviću govorio je drug Jagoš
Jovanović, pretsjednik Naučnog društva NR Crne Gore.
Otkrivena je spomen-ploča na Biljardi

U 4 časa poslije podne na nedavno restauriranoj Biljardi otkrivena je spomen-ploča.
Otkrivanju su prisustvovali gosti i velika masa građanstva. Tom prilikom govorio je drug
Milutin Plamenac.
U Biljardi su smješteni Njegošev muzej i muzej Narodnooslobodilačke borbe.
Program proslave stogodišnjice Njegoševe smrti na dan 6 septembra

7,30 časova odlazak iz Cetinja na Ivanova Korita;
9 časova posjeta Njegoševom grobu i polaganje vijenaca;
13 časova povratak na Ivanova Korita;
16,30 odlazak na Njeguše posjeta Njegoševoj rodnoj kući i povratak na Cetinje.
Ljetna pozornica
20,30 časova veče Crnogorskih igara i pjesama
PROGRAM:
1. Kolo Bokeške mornarice – izvodi SKUD „Nikola Đurković“ – Kotor
2. Svadbeni običaji iz Spiča – izvodi KUD „Bratstvo-jedinstvo“ Sutomore, Srez barski.
3. O sebe – izvodi Kulturno-prosvjetno društvo – Gorana, Srez barski.
4. Stari Vujadin – pjeva uz gusle Jakov Perišić iz Vrađenovića Srez nikšićki.
5. Povratuška, Stari brko i Ljubovo kolo - izvodi Kulturno-prosvjetno društvo – Gotovuša,
Srez pljevaljski.
231

6. Svadbeni običaji iz Dobrote - izvodi SKUD „Nikola Đurković“ – Kotor itd.
PROLAZEĆI KROZ BILJARDU

Ne može se proći kroz Njegoševu „Biljardu“ a da se čovjek ne iznenadi jednostavnošću
onoga što je bilo u njoj. Smatrao je da mu u njegovim planinama „zlato i drago kamenje nije
potrebno“, da ono ne može njegovo „dostojanstvo ni smanjiti, ni povećati“ pa je briljantne
krstove i ostale dragocjenosti – poklone ruskog cara i austriskog ćesara – prodao za žito
koje je „bez pare i dinara“ podijelio „narodu crnogorskom i brdskom“. Jedino su sačuvane
njegove vladičanske i mitropolitske odežde, koje je toliko rijetko oblačio da je to ljutilo i
kneza Miloša, biblioteka, nekoliko diploma, fotografija i rukopisa, prva izdanja njegovih
knjiga i čuvena stolica i naslonjača u kojoj je, kažu, i izdahnuo.
Milosav Lalić 118
Proslava stogodišnjice Njegoševe smrti u Bijelom Polju

Bijelo Polje, 6 septembra
U Bijelom Polju je održana svečana akademija posvećena stogodišnjici Njegoševe smrti.
Predavanje o Njegošu kao književniku održao je Dušan Đukanović, direktor Osmogodišnje
škole, a o temi „Njegoš i Narodnooslobodilačka borba“ govorio je Milorad Korać.
Poslije predavanja održan je umjetnički program. Prikazan je jedan fragment iz „Gorskog
vijenca“.
Lj. C119
UZ IZLOŽBU KNJIGE
Izložba knjige, koja je pripremljena u slavu Njegoša, najbolje ilustruje kako je tekla
štamparska produktivnost u Crnoj Gori od svog početka do danas. Tu se vide njeni prvi
početnički napori, njeni usponi i prekidi, po kojima može da se utvrdi i istorija ove na rat
vječno osuđene zemlje. Crnogorci, kada su za momenat odlagali oružje, prihvaćali su se
knjige, ili su, u oskudici municije, pretvarali svoje štamparije u puščana zrna ili ih
upotrebljavali kao drugo ubojno sredstvo. Kod njih su mač i pero išli uporedo.
Na ovoj izložbi knjige, pored štamanih stvari, nalazi se i divno rukopisno Miroslavljevo
jevanđelje, koje je pisao „grešni Grigorij Dijak“, za „velikoslavnog humskog kneza
Miroslava“, brata Nemanjinog, između 1169 i 1197 godine. To je književni spomenik od
velike kaligrafske vrijednosti, koji se po postanku vezuje za crkvu Sv. Petra i Pavla u
Bijelom Polju.“
S.V.
Večeras se prikazuje odlomak iz „Gorskog vijenca“

Sa nosiocima glavnih uloga
„... na ljetnoj pozornici pod Orlovim Kršom – na kome je grob vladike Danila – pojaviće se
118 Isto.
232

TEMATSKI BR OJ
dramski umjetnik Raša Plaović sa pozorišnim prvacima, rediteljima i odabranim glumcima

naše zemlje.
RAŠA PLAOVIĆ - Poznata i mnogo ponovljena tvrđenja komentatora, istoričara i kritičara
o tome da „Gorski vijenac“, iako ima prividno dramsku formu, nije u suštini dramsko djelo
već ep, mislim da će biti očigledno demantovana prikazom na sceni, ako nam, ma i u
najskromnijim granicama, pođe za rukom da donesemo u pristojnom obliku sve ono što
smo zamislili. Ako u tome budemo imali uspjeha naša radost biće dvostruko uveličana, jer
bismo, na jednoj strani, demantovali jednu teoriju koja nije istinita i koja je u velikom dijelu
govorila pogrešno, a, s druge strane, što bismo našim masama na najočigledniji i
najshvatljiviji način prinijeli djelo našeg najvećeg klasika.
LJUBIŠA JOVANOVIĆ - Ko me god upitao od Crnogoraca koju ulogu imam, vidio sam
skoro na svima vedar i veseo izgled lica kad su čuli moj odgovor da imam ulogu vojvode
Draška. Zbog toga je za mene vojvoda Draško jedna simpatična i vedra figura i ja ću
snagom svog iskustva nastojati da ga kao takvog prikažem na Njegoševoj proslavi.
SALKO REPAK pozorišni prvak iz Beograda u ulozi kneza Janka
MILAN ORLOVIĆ prvak hrvatskog Narodnog kazališta u ulozi serdara Janka
- Prema novoj dramaturškoj obradi Raše Plaovića ja mislim da je od sada „Gorski vijenac“
izvodljiv na svim pozornicama, pa i kod nas u Hrvatskoj.
Dva legendarna junaka „Gorskog vijenca“ – Vuka Mićunovića i Vuka Mandušića – tumačiće
pozorišni prvaci Miro Kopač i Veljko Maričić. Prvi je Slovenac i dosad je radio u
sarajevskom pozorištu. Sada je angažovan za pozorište u Cetinju. Maričić je dramski prvak
Narodnog kazališta u Zagrebu.
MIRO KOPAČ – Ja smatram da je Vuk Mićunović klasični junak „Gorskog vijenca“ i uopšte
jedna od veoma klasičnih figura domaće pozorišne literature. Vjerujem da će u Plaovićevoj
obradi „Gorski vijenac“ osvojiti pozornice svih naših republika.
VELJKO MARIČIĆ – Ovo je za mene jedan od najtežih problema koje sam rješavao na
sceni. To dolazi otuda što je san Vuka Mandušića jedinstvena pojava u dramskoj literaturi
uopšte i glumac mora da pod koprenom sna duboko doživi ona najlirskija mjesta „Gorskog
vijenca“. Pa ipak za mene je ova uloga veoma zanimljiva i prosto me uzbuđuje kao nešto
vanredno značajno u mojoj pozorišnoj djelatnosti.
PETAR PRLIČKO – prvak makedonskog Narodnog teatra u ulozi Bogdana Đuraškovića -
Primio sam poziv sa izvjesnim strahom jer sam se plašio jezika. Ali reditelj Kosić uspio je
da otkloni tu bojazan i da me tako približi mojoj ulozi da sam već sada prijatno iznenađen.
Po mom povratku u Makedoniju nastojaću da sa svoje strane pomognem da se što prije
prevede Plovićeva dramaturška obrada Gorskog vijenca na makedonski jezik, kako bi se i
preko pozorišta Makedonci bliže upoznali sa Njegošem.
BRANKO ĐORĐEVIĆ iz Beograda i ĐOKO BEGOVIĆ iz Cetinja dva su najstarija glumca
u ovoj velikoj grupi istaknutih pozorišnih umjetnika. O svojoj ulozi Obrada u Gorskom
vijencu Đorđević nije mogao ništa reći jer smatra da je tu ulogu lako savladao.
Za Đoka Begovića bi se moglo reći da je živa istorija pozorišnog života u Cetinju ako ne i
u Crnoj Gori. Od 1903. on izlazi pred pozorišnu publiku ....- Ja mislim da je Plaović uspio
233

da ovom novom dramaturškom obradom scenski podigne Gorski vijenac do visine koja do
sada nije dostignuta i time dokaže da Njegoševo djelo scenski više ne pripada samo
Katunskoj nahiji nego čitavoj Jugoslaviji.
Među sedamnaest glumaca koji tumače tekstovne uloge najmlađi je JOVAN MILIĆEVIĆ.
... O svojoj ulozi kneza Rada u Gorskom vijencu on kaže: Knez Rade je čovjek koji ne voli
mnogo da misli kad je u pitanju da se otpočne borba za slobodu.“
Reditelj fragmenta Gorskog vijenca VASO KOSIĆ nije imao lak zadatak.... književnik Milan
Bogdanović rekao je ovih dana o njemu: ... kao reditelj ovog fragmenta, saglašavajući se
sa Rašom Plaovićem u koncepciji i načinu na koji treba prikazati Gorski vijenac uspio je da
ovaj čin komponuje kao živu dinamičnu sliku dogovora glavara sa Vladikom o napadu na
poturice, sačuvavši puni polet i plemenitu patetiku teksta, a ne iznevjerivši realističnu
atmosferu koja se samim karakterom Gorskog vijenca nameće.
Aleksa Brajović 120
Bili su još VASO KOSIĆ, Veljko Marićević (Maričić ?) VLADO JABLAN, MILOŠ JEKNIĆ,
RADOJE GOJNIĆ, ANDRIJA KOTRI, KOMADINA STOJAN
U CETINJU SU ZAVRŠENE SVEČANOSTI PROSLAVE 100-GODIŠNJICE NJEGOŠEVE

SMRTI
Prilikom proslave stogodišnjice Njegoševe smrti Cetinje je primilo veliki broj gostiju iz cijele
zemlje. Ovo nije bilo samo slavlje i praznik crnogorskog naroda, kao što ni Njegoš nije
samo crnogorski pjesnik, već slavlje svih naroda Jugoslovenske zajednice.
Među stotinama gostiju – viših rukovodilaca Partije, Vlade, Armije i poznatih javnih radnika
– svečanosti su prisustvovali i pretstavnici istaknutih kulturnih i naučnih ustanova i
organizacija.
VEČE FOLKLORA
U okviru proslave stogodišnjice Njegoševe smrti na novoizgrađenoj ljetnjoj pozornici na
Cetinju održano je 7 ovog mjeseca veče narodnih igara i melodija u izvođenju folklornih
grupa koje su na ovogodišnjoj republičkoj smotri određene da pretstavljaju naš izvorni
folklor na saveznom festivalu u Opatiji. Grupa iz Kotora izvela je svoje tradicionalno Kolo
bokeške mornarice, a grupa iz Dacića svoje seosko sijelo sa uzbudljivom igrom dječjeg
para i muškim duetom igre s pištoljima.; Gusinjani su prikazali Igru s puškom, grupa iz
Boljanića kod Pljevalja tri izvorna narodna kola, dok je grupa iz sela Gorani u Barskom
srezu dala igru Od sebe; na programu su bila i tri svadbena običaja – iz Sutomora, Dobrote
i Cetinja, zatim dvije guslarske tačke, nastup jednog svirača na narodnim instrumentima
(diplar iz Trešnjeva) i dvije izvorne narodne pjesme (Kom planina i Tanko poju) iz
Titogradskog sreza.120
120 Pobjeda, br. 212, 09.09.1951.
234

TEMATSKI BR OJ
VEČE NAŠIH MLADIH MUZIČARA

U okviru proslave stogodišnjice Njegoševe smrti sinoć su u velikoj Sali Doma kulture na
Cetinju priredili svoj koncert mladi muzičari naše Republike. Na programu je bilo osam
raznih tačaka na klaviru i violini.
Mladi muzičari Edi Pećarić, slušalac Muzičke akademije u Zagrebu, Dinka Mijatović,
slušalac Muzičke akademije u Beogradu, Mirko Bratičević, Ljubica Žižić i tripo Simonuti,
učenici Srednje muzičke škole u Beogradu, Jelena Radulović, učenica Srednje muzičke
škole u Cetinju, Dara Marović, učenica Niže muzičke škole u Kotoru i Natalija Mališić,
učenica Niže muzičke škole u Cetinju, izveli su djela Baha Mocarta, Šopena, Berisa,
Tajčevića, Bramsa, Baranovića, Šuberta, Lotke i Betovena, dok je Ljubica Žižić otpjevala
ariju Ti moj si mir.
Mladi muzičari izveli su svoje tačke vrlo uspješno, tako da je publika toplo pozdravila njihov
nastup. S pravom se može reći da je ovo bila jedna od najuspjelijih tačaka u programu
proslave stogodišnjice smrti velikog crnogorskog pjesnika Petra Petrovića Njegoša.
Kad se zna da je ovo prva generacija mladih muzičara naše Republike, njihov uspjeh je
značajna pojava u našem kulturnom razvoju.121
NARODNA REPUBLIKA CRNA GORA

VIŠA REALNA GIMNAZIJA
SAVJETU ZA PROSVJETU I KULTURU - CETINJE
„U vezi Vašeg akta br. 11022/51 dostavlja se sljedeći izvještaj:

Na dan 27 oktobra o.g. održana je u ovoj gimnaziji proslava stogodišnjice Njegoševe smrti
sa ovim programom:
1/ Predavanje o Njegošu održao je Blažo Popović, prof.
2/ Vezirovo pismo i Vladičin odgovor, recitacija
3/ Draškova scena, recitacija i
4/ Gusle, otpjevao uz gusle učenik Kolo: „Bješe oblak nebo pritisnuo ...“
Proslava je priređena u okviru Više gimnazije, uz učešće nastavnika i učenika, jer školske
prostorije nijesu dozvoljavale da se proslava izvede u širim razmjerama. Predavanje je bilo
veoma dobro i efektno. Izbor recitacija i recitatori bili su na visini. Guslar je divno povezao
i evocirao nacionalnu vrednost nacionalne pjesme i gusala. Smatramo da je proslava u
potpunosti uspjela.
Smrt fašizmu Sloboda narodu!
Za direktora
Rad. Paunović“ 122
121 Isto. 212, 09.09.1951.

122 ACG, f, Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stog odišnjice, Akt Više realne gimnazije iz
Podgorice, br. 2420 od 31. IX 1951.
235

SRESKI NARODNI ODBOR

Savjet za prosvjetu i kulturu
SAVJETU ZA PROSVJETU I KULTURU NRCG - CETINJE
„U vezi Vašeg akta br. 11.022/51 godine daje se sledeći izvještaj:

U saradnji sa Kulturno-prosvjetnim i umjetničkim društvima sve Osnovne i Osmogodišnje
škole u ovome Srezu izvele su kraće programe sa sledećim tačkama: Predavanje o liku
Njegoša, kao književnika, vladara, patriote itd.; zatim su čitani odlomci iz Gorskog vijenca,
recitacije i pjesme uz gusle takođe iz Njegoševih djela. Veći broj Kulturno-prosvjetno
društvo izvelo je, u saradnji sa mjesnim školama kraće odlomke iz Gorskog vijenca.
Napominjemo da su u starijim razredima Osmogodišnjih škola rađeni pismeni zadaci na
temu o Njegošu.
SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU !
PREDSJEDNIK SAVJETA
Jakša Novaković“ 123

SAVJETU ZA PROSVJETU I KULTURU NRCG
Za Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice –
CETINJE
„U vezi akta toga Odbora broj 11022 od 18 – IX – 1951 godine izvještavate se da je
proslava Njegoševe stogodišnjice u Danilovgradu obavljena 1 septembra tg. Za proslavu je
bila organizovana akademija sa dobro pripremljenim referatom o Njegošu, date su dvije
slike iz Gorskog vijenca i čitani odlomci iz „Pisma iz Italije“ od Lj. Nenadovića.
Današnjom poštom uputili smo Vam običnom novčanom pošiljkom 1500 /hiljadu pet
stotina/ dinara na ime dugovanja za značke, kojih smo dobili 150 kom.
S.F. S.N.
Pretsjednik savjeta
Raspopović“124

SAVJETU ZA PROSVJETU I KULTURU NRCG
-Odboru za proslavu Njegoševe stogodišnjice-
CETINJE
„U vezi Vašega akta broj 11622 od 18 – IX – 1951 godine, izvještavamo Vas o poduzetim
123 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, Akt Sreskog narodnog odbora,
Titograd, br. 13119 od 11. X 1951.
124 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, Akt Sreskog narodno g odbora
Danilovgrad, br. 9335 od 1. X 1951.
236

TEMATSKI BR OJ
mjerama na terenu ovoga sreza i grada po pitanju Njegoševe stogodišnjice.

Odmah po dobijanju uputstava za proslavu Njegoševe stogodišnjice, ovaj Savjet je u
zajednici sa formiranim odborom za proslavu precizirao zadatke vezane za samu proslavu
o čemu ste ranije obaviješteni. Proslave, kako u centru sreza, tako i na terenu nijesu mogle
biti vezane za Glavnu proslavu na Cetinju, pošto je ista uslijedila ranije nego što je računao
ovaj Savjet. Zato smo bili prinuđeni da odložimo za izvjesno vrijeme proslave, kako u
centrima tako i po selima.
U sreskom mjestu, odnosno u gradu – proslava je održana 22 og ovog mjeseca sa
programom: predavanje o Njegošu, koje je održao Luka Nikčević – direktor Nikšićke
gimnazije, zatim recitacije, odlomci iz „Gorskog vijenca“, guslar, dramaturska obrada
odlomaka iz obrade Gorskog vijenca od Raše Plaovića. Isti ovaj program priređen je i za
željezaru.
Pored toga u svim mjesnim centrima, takođe su organizovane akademije sa programom,
kao i u većim mjestima, tj. u Straševini, Zavrhu, Gornjim Trepčama, Donjim Crkvicama,
Liverovićima, Drenovštici i dr. dok su u svim selima po osnovnim frontovskim
organizacijama održata predavanja o Njegošu.
U organizovanju ovih proslava, naročito su uspjele akademije, koje su bile dobro posjećene
u svim mjestima, a naročito u Gradu. Organizacija proslave, koja je organizovana u ovoj
godini u mnogome je doprinijela da se narod ovoga kraja još više upozna sa veličinom
Njegoša kao pjesnika i stvaraoca.
Smrt fašizmu Sloboda narodu!
Pretsjednik savjeta“125

„U vezi vašeg akta broj 12022 od 18-IX-1951 godine izvještavate se o sledećem:

Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice ovoga sreza organizovao je proslavu, tako da
se ista održala dana 5, 6 i 7 ovog mjeseca, kako u sreskom mjestu tako i u centrima mjesnih
narodnih odbora na terenu ovoga sreza.
U Andrijevici dana 4-IX-51 godine održana je akademija sa referatom o Njegošu,
recitacijama iz Njegoševih djela i narodnim guslarom koji je guslao odlomke iz Gorskog
vijenca.
Dana 5-IX-51 čitani su odlomci iz Njegoševih djela, kao i narodni guslar guslao odlomke iz
njegovih djela.
Dana 6-IX-51 godine kulturno umjetničko društvo Milić Reljanović iz Andrijevice dalo je
priredbu sa sledećim programom:
125 ACG, f, Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, Akt Sreskog narodnog odbora
Nikšić, br. 13484 od 25. IX 1951.
237

1/ Pozorišni komad Badnje veče iz Gorskog vijenca 2/ dvije recitacije iz Njegoševih djela 3/
narodni guslar guslao izvjesne odlomke iz Gorskog vijenca i druge narodne pjesme i 4/
narodno veselje.
Priredbi i ostalim svečanostima prisustvovalo je veliki broj naroda, tako da je proslava u
sreskom mjestu potpuno uspjela.
Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice u Andrijevici u zajednici sa odborima za
proslavu Njegoševe stogodišnjice u Andrijevici pri mjesnim narodnim odborima izradio je
plan i program za proslavu po centrima mjesnih odbora, tako da se proslava u istim održala
istih dana kao i u Andrijevici.
Predavanja o Njegošu za akademije koje su održane po mjesnim narodnim odborima
izradio je aktiv predavača pri Narodnom univerzitetu u Andrijevici. Prema izvještajima
Odbora za proslavu Njegoševe stogodišnjice proslava je svuda dobro sprovedena i dobro
uspjela.
Pretsjednik Savjeta za prosvjetu i kulturu
Nikola Ćulafić“ 126
„Gorski vijenac“ na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu

...“Plaovićevo prilagođavanje Gorskog vijenca savremenoj pozornici jeste jedan krupan
umjetnički događaj... učinio je korak naprijed, i to snažan i veliki korak, dalje od onih ranijih
pokušaja da se Vijenac ospsobi za scenu. On je pomirio ustvari dva gledišta: prvo, ono
pomalo nerealno i gotovo odoka rečeno da se Vijenac daje onako kako je napisan (što se
i čini na primitivnim pozornicama, a činjeno je i ranije u Crnoj Gori i van nje, iako neuspjelo),
i drugo, da se Vijenac preradi i svede na ono što je pogodno za scenu, makar i minimalno.
Plaović je pristupio izvjesnoj preradi tj. preturanju scena, njihovom drukčijem usklađivanju,
razbijanju teksta i njegovom davanju u usta drugih lica, da bi bila življa radnja, ali je ostao
uglavnom vjeran originalu.
Učinivši svoju obradu gipkom, prilagodivši Vijenac pozornici, Plaović ga je zaista napravio
življim, dramatičnijim, zgusnutijim. ... u cjelini pretstava Gorskog vijenca u Narodnom
pozorištu, u Beogradu, djeluje izvanredno snažno, da mi do danas i nijesmo imali na sceni,
slične nacionalne drame iste visine, i od početka do kraja jednog velikog dramskog djela sa
tako genijalnim slikama i figurama junaka i plastikom događaja“.127
Priređivači ovog teksta zahvaljuju se Vladinom birou za odnose sa javnošću na

ustupljenom foto-materijalu
126 ACG, f. Njegoševa proslava, Odbor za proslavu Njegoševe stogodišnjice, Akt Sreskog narodnog odbora
Andrijevica, br. 12771 od 24. IX 1951.
127 Mirko Banjević, „Gorski vijenac“ na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, „Stvaranje“ br. 1-2, Cetinje 1952,
26-27.
238

239

CIP - Каталогизација у публикацији

Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње
93/94 (497.16)
GLASNIK Narodnog muzeja Crne Gore / urednik

Tatjana Jović. - god.9. br. 9 (2013) - . -
Cetinje: Narodni muzej Crne Gore, 2005 (Novice
Cerovića bb) (Podgorica : Digital print centar) .
- 24 cm
Godišnje.
ISSN 1800-5713 = Glasnik Narodnog muzeja Crne Gore
(Cetinje)

Glasnik NMCG 9 Petrovic Njegosh PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Glasnik NMCG 9 Petrovic Njegosh PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

GLASNIK

narodnog muzeja crne gore

nova serija, IX knjiga

Tematski broj posvećen proslavi

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Izdavač: Narodni muzej Crne Gore

Tehnička priprema i dizajn:

Štampa: Digital print centar Podgorica

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Niko S Martinović, PROUČAVANJE PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA.............................................................5

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

PROUČAVANJE PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA

METOD PROUČAVANJA NJEGOŠA

* Dr Dušan J. Martinović, Dr Niko S. Martinović, Cetinje 1955.

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Njegošem se najviše bavio Dušan Vuksan. On je pravilno počeo sa objavljivanjem

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

1. Objaviti svu građu o Njegošu koja se nalazi u raznim arhivima,

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

3. Nakon završetka ovog posla pristupiće se prevođenju dokumenata sa dotičnog jezika na

NJEGOŠEVA NACIONALNA ČISTOTA

9 Vladan Đorđević, Crna Gora i Austrija.

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Vi sa sviem odstupili od Vašega prvoga mnjenija i namjerenija: I da sad sa svijem drugojače

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

eksponenata Sultanovih, drugo, simpatija prema Turcima koji se odmeću od Sultana i

21 Njegošev dvorac na Cetinju.

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

ponašanja kapetana Kovaljevskog stupila u povjerljivi sporazum sa ovdašnjim carskim

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

34 (nema fus-note, prim. redakcije)

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

- Sudbina moja nije saglasna s mojim namjerenjem: ja

OSNOVI NJEGOŠEVE FILOZOFIJE

Misao o uspostavi neograničene monarhije na čelu sa “prosvećenim” gospodarem ponikla

38 Venac, knj. XIII, sv. 2, Beograd, oktobar 1927, 152-153.

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

mogla neposredno upravljati državom. Prosvećeni apsolutizam je bio ideologija umjerene,

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Korice “zbornika” koji je spaljen

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Shakespeare: “Oevres completes”, T I-VII, Paris, 1842,

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Oni su poznati francuski istoričari perioda restauracije (1820-1840) i u svojim djelima

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

„Я извиняю тога, кто отвътствуетъ злоръчіемъ на злоръчіе“ 53

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Ni jedno zlo ne dolazi bez velike prćije (220),

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Turci su nosioci feudalnog poretka, a gospoda se turče da bi spasla svije feudalne

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

More stenje pod silom nebeskom

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

Ja bih sve njih u grdne komate

Print to PDF without this message by purchasing novaPDF (http://www.novapdf.com/)

68 Stražilovo, objavio Milan Rešetar, Novi Sad, 1893, 218.