You are on page 1of 14

ETIKA I

1. Što je etika i navedite etičke teorije.


2. Što su moral, moralno djelovanje i moralitet?
3. Koji su dijelovi etike i njihovi predmeti?
4. Što su objektivne i subjektivne vrijednosti?
5. U kakvom su odnosu i što su dobro i moralna vrijednost?
6. Što je amoralno stajalište i kako se dijeli?
7. Što je etički egoizam i tko mu je glavni filozofski predstavnik?
8. Što je psihološki egoizam?
9. Struktura savjesti?
10. Vrste savjesti?
11. Što je to moralna savjest?
12. Što znači odgoj savjesti i zašto je on nužan?
13. Odnos savjesti i neznanja.
14. Kako postići ispravnu savjest i što je uvjetuje?
15. Što su to kreposti?
16. Što razboritost savjetuje u ulozi savjesti?
17. Sankcija savjesti.
18. Je li savjest norma moralnosti, objasnite odgovor.
19. Sokratova etika. (iz knjige Miloša N. Đurića)
20. Platonova moralna teorija. (iz knjige Miloša N. Đurića)

1
Što filozofska etika nije?
Govoreći o Etici kao filozofskoj disciplini lakše će je biti definirati i definicija će
biti jasnija ako najprije kažemo što ona nije. Filozofska etika naime nije
autoritarni putokaz nekog prosvijetljenog učitelja dobrog življenja. Čovječanstvo,
u smislu boljitka svog moralnog ponašanja, duguje ovdje više zahvalnosti velikim
religioznim učiteljima (Budi, Konfuciju, Mojsiju, Isusu, Muhamedu…) nego li
filozofima. Otkrivajući tajne ljudskog bivstvovanja, ovi učitelji su otvorili
mogućnosti dobroga, poštenog življenja, one mogućnosti koje su ljudi samo
slutili. Oni su utemeljili i živu tradiciju koja je nadživjela ne samo godine i
stoljeća, nego tisućljeća. No, ti učitelji religija ipak nisu ništa argumentirali, nego
su samo pokazivali put i oblikovali sljedbenike toga puta. Kriterij istine njihova
života nije bio teorijski, nego praktični: blaženstvo života onome koji ga slijedi.
Max Scheller kaže: „Mnoštvo nikada neće biti filozof. Ta Platonova riječ
važi i danas. Većina ljudi dobiva svoj svjetonazor od religiozne ili druge tradicije,
što je upija s majčinim mlijekom. Tko pak teži filozofski utemeljenom nazoru na
svijet, mora se usuditi da se osloni na svoj vlastiti um. On mora posumnjati u sva
naslijeđena mnijenja njihovim stavljanjem na kušnju i ništa ne smije priznati što
osobno nije spoznao i ne može utemeljiti. (…) No kao što filozofija ne smije da
bude služavka nekog crkvenog vjerovanja, isto tako ne smije da bude služavka
znanosti.“

Što je filozofska etika?


Filozofska etika ipak govori o nečemu drugome. Na njezinu početku stoji Sokrat,
koji je za sebe tvrdio da zna da ništa ne zna. Sokrat nije nikome govorio što treba
činiti ili propustiti. On je jednostavno provocirao slušateljstvo na raspravu o
postojećim moralnim postavkama. Primjer takvog rasuđivanja imamo npr. u
Platonovom dijalogu Kriton.
Za etiku kao takvu možemo reći da je ona temeljni dio praktične filozofije,
filozofska disciplina koja se bavi ljudskim djelovanjem za koje se čovjek
opredjeljuje. Ona ne proučava čovjeka samo onakvog kakav jest, nego i onakvog

2
kakav bi trebao biti, što je njegov najveći cilj, mogućnost i zadatak na koji je
pozvan.

Etičke teorije?
Svaka podjela etike je uvjetna pa tako i ona koja se odnosi na stajališta uz
koja moralni prosuditelj pristaje, a najčešća podjela stajališta je na tri vrste:
Teleološke teorije: (telos – svrha) su popularne u suvremenom društvu. Prema
ovoj teoriji osnovni i krajnji kriterij ili standard za nešto moralno ispravno,
pogrešno, obvezujuće itd. jest izvanmoralna vrijednost koja je stvorena. One
polaze od stava da su etički ispravne one odluke koje proizvode najbolje
posljedice. U takvom razmatranju postoje varijacije na temu teleologije. Tako
teleolozi hedonističkih uvjerenja poistovjećuju dobro s užitkom, a zlo s boli pa je
prema tome ispravno djelovanje ono koje proizvodi veliku prevagu užitka nad
boli. Međutim, nisu svi teleolozi hedonisti. Postoje i oni koji dobro poistovjećuju
s moći, znanjem, samoostvarenjem, savršenstvom te prema dobru kao takvom
usmjeravaju svoje djelovanje. Zajednička osobina svih teleologa jest da pred
vlastito djelovanje stavljaju svrhu, odnosno cilj te bi se za njih uvjetno moglo
kazati da su im rezultati više vrijedni od sredstava. Naglasak se stavlja na ovo
„uvjetno“.
Deontološke teorije: (deon – dužnost) niječu ono što teleološke potvrđuju. One
stavljaju naglasak na postupanje po principu ili prema određenim univerzalnim
moralnim vrijednostima bez obzira na dobre i loše posljedice tih postupanja.
Najpoznatiji deontolog je Kant, a njegov je osnovni moralni princip kategorički
imperativ zasnovan na moralnim pravilima koja bi se trebala univerzalno
primjenjivati i koja bi trebala poštivati dostojanstvo ljudi. Deontologe ne zanima
korisnost posljedica, oni naglasak stavljaju na posvećenost principima. Prema
ljudima se, po Kantu uvijek treba odnositi s poštovanjem i nikada ih se ne smije
upotrijebiti kao sredstvo. Deontolozima su, kao što vidimo, uvjetno kazano
vredniji motivi i sredstva od rezultata samog djelovanja.

3
Zajednička osobina deontologa i teleologa je činjenica da se i jedni i drugi
upravljaju na ono što bi trebalo raditi, a ne prvenstveno na to kakva bi osoba
trebala biti.
Etika vrline: usmjerena je na to kakva bi karaktera trebali biti. Stare je Grke više
zanimala izgradnja karaktera (kvaliteta osobe) nego teorija moralnog ponašanja.
Platon i Aristotel su smatrali da je stjecanje vrline ključ moralnosti. Nedostatak
ove teorije je taj što joj nedostaje praktičnog elementa, tj. situacijskog
prosuđivanja pa bi ova teorija bila kompletna tek ako se poveže s telosom.

Što su moral, moralno djelovanje i moralitet?


Moral (od lat. mos = običaj, mores = vladanje, moralis = ćudoredan), jedan od
oblika društveno-povijesnog čovjekova opstanka (pored religije, prava, politike,
države itd.) i kao takav se u toku vremena mijenja i svojim smislenim opsegom i
sadržajem te je različit u različitim povijesnim razdobljima, u različitih povijesnim
razdobljima, u različitih plemena, naroda, klasa, grupa, slojeva itd., a često i
pojedine profesije imaju svoj osebujan moral (ili „etiku“) kao što je unutar
određene skupine ili zvanja npr. tzv. „liječnička etika“ itd. U tom smislu moral
sadrži u sebi određene običaje, propise, pravila, smjernice, norme, kategorije,
ideale itd. kao nepisane regulative koji se nameću pojedincima ili čitavim
grupama svojom obaveznošću za djelovanje, odnošenje, postupanje, prosuđivanje,
jednom riječju za određeni oblik života u postojećoj zajednici ili društvu. Kao i
svi ostali oblici društvenog života, tako je i moral prije svega uvjetovan
ekonomskom strukturom društva, njegovom razvijenošću i diferenciranošću,
interesima klasa i grupa, zatim tradicijom, običajima, navikama i religijom. Iz
ovoga karaktera morala proizlazi princip tzv. mnoštva morala i jedinstva etike,
čime se utvrđuje da etika (kao filozofska disciplina ili teorija, znanost, nauka,
sistem morala) i pored sve različitosti moralnih oblika ide na: 1.) određenje
njegove biti, 2.) njegovu sistematizaciju i 3.) na misaono transcendiranje gotovih
opstojećih oblika morala. Po svojoj biti moral označuje određeno ljudsko ili
društveno opredjeljenje u odnosu na drugog čovjeka, na zajednički život

4
pojedinaca ili grupa i na sebe sama, što rezultira specifičnim svjesnim htijenjem,
djelovanjem, odnošenjem, postupcima, stavovima, vrednovanjem i
prosuđivanjem. Moralno opredjeljenje sadrži u sebi, pored svojih pozitivnih
propisa i pravila kojima se jedan moral oblikuje, utvrđuje i izgrađuje, prije svega
ono „da bi i kako bi nešto trebalo da bude“ čime se na svojevrstan način
suprotstavlja onome „što i kako već jest“. Stoga se u svakom moralnom obliku
nalazi već jedna određena etika (etička koncepcija) koja se temelji na suprotnosti,
oprečnosti ili rasponu između bitka i trebanja.
No, dok se smisao moralnog oblika čovjekova opstanka u statusu
postojećeg morala uglavnom iscrpljuje u reguliranju međusobnih odnosa određene
društvene zajednice, kako bi zajednički život prije svega uopće bio moguć i
podnošljiv, a onda i bar donekle „normaliziran“, čime se ide na učvršćenje ili
sređivanje postojećih odnosa pojedinaca i grupa, ono etičko s druge strane
usmjereno je na (faktičko ili misaono, idealno) transcendiranje ili prekoračivanje
postojećeg stanja u jednom općem (općečovječanskom) smislu. Time etika one
pozitivne momente svakog moralnog oblika dovodi misaono do konzekvencije. S
druge je strane ograničenost, apstraktnost i neodrživost morala (a u tom smislu i
etike) u pretenziji da se proširi i važi za sve oblike čovjekova ljudskog opstanka
(apsolutno i opće moraliziranje svijeta, prirode, čovjekova smisla i njegova
djelovanja).
Moralitet (lat.. moralitas), moralnost, ćudorednost, moralno shvaćanje. Izraz
subjektivne svijesti, tj moralno shvaćanje koje je utemeljeno na skupu normi koje
imaju opravdanje.
U Kantovoj etici neka se radnja vrši u smislu moraliteta samo onda ako nije
naprosto podudarna s moralnim zakonom, nego ako proizlazi iz čiste dužnosti.
Moralitet je za njega bit čovjeka (čovjek = moralno biće)
Moralno djelovanje
- unutarnji stav u kojemu uz svjestan izbor vrijednosno određenih postupaka
djeluju i emotivni kao i voljni faktori te odgojne zasade.

5
Dijelovi etike i njihovi predmeti?
Normativna etika je učenje o moralno ispravnom djelovanju odnosno sama teorija
moralnosti. Etika kao takva prisutna je u učenjima svih klasičnih filozofa, svi oni
imaju moralno načelo, moralni ideal i moralni kriterij preko kojih opravdavaju
moralno djelovanje.
Za razliku od normativne teorije metaetika se još naziva i metateorija ili
refleksivna teorija etike. Njena pojava vezana za novije datume, javlja se kao
učinak analitičke filozofije, a glavni cilj joj je analiza pojmova.
Etički iskazi:
- Što ne želiš sebi ne čini ni drugom.
- Čovjek nikad ne smije biti tretiran kao sredstvo.
Metaetički iskazi:
- Utilitaristička etika vrednuje moralnost na temelju posljedica.
- Kant previše ističe dužnost, a zanemaruje posljedice djelovanja.
Etika je dakle teorija moralnosti, a metaetika je teorija teorije, odnosno metaetika
je teorija etike.

Što su objektivne i subjektivne vrijednosti?


Vrijednosti su naše zamisli, ideali, svijet kakav želimo. Naša osobna subjektivna
vrijednosna ljestvica nastaje tako da su nam najvrednije i najdragocjenije one
stvari koje mogu ispuniti i ostvariti ono što nam je najvažnije, do čega nam je
najviše stalo. Budući da ovise od pojedinaca one se uvelike razlikuju i
suprotstavljaju. Tako su za nekoga materijalne vrijednosti važnije od duhovnih i
religioznih, dok kog drugih vrijednosti lijepoga i duhovnog uživanja imaju
prednost.
Unatoč različitim vrednovanjima istih stvari kod raznih pojedinaca, svi
ljudi, narodi i kulture imaju neke zajedničke vrijednosti, njih nazivamo
univerzalnim ili objektivnim vrijednostima. U svim kulturama prvo mjesto na skali
vrijednosti pripada životu, jer je život ono što vrijedi najviše. Vrijednosti stječu
svoje objektivno utemeljenje iz sposobnosti i prikladnosti neke stvari da zadovolji

6
neku našu potrebu ili ideal. Objektivni temelj vrijednosti je dobro. Neka stvar je
vrijedna, odnosno sposobna da zadovolji naše zamisli i želje ako je savršena u
sebi, ako je u njoj realizirana njena svrha (npr. Lovac ne smatra psa vrijednim zato
što je lijep, već zato što je sposoban zadovoljiti svrhu – lov).

U kakvom su odnosu i što su dobro i moralna vrijednost?


Moralno dobro je svojstvo samo razumnog i slobodnog bića – čovjeka. Ono ne
pripada biću, nego samo posebnoj kategoriji bića. Dakle, postoji dobro u sebi
(časno dobro) i dobro za drugoga (korisno dobro). Moralno dobro pripada prvom
tipu. Njegova vrijednost ne ovisi ni o kojem drugom dobru, nego upravo po
njemu sva ostala dobra dobivaju smisao i vrijednost. Sva ostala dobra su korisna
dobra, dok nas moralno dobro obvezuje bezuvjetno, stoga ga Kant i naziva
kategoričkim imperativom.
Moralna vrijednost je samo određenje moralnog dobra. Mi sebe
spoznajemo kao bića koja teže apsolutnom dobru, a isto tako se trudimo i spoznati
naše apsolutno dobro, kakvo je i od čega se satoji. Dok to ne saznamo, ne
možemo ni djelovati prema tom dobru. Zato nam pomaže moralna vrijednost da
bismo odredili što je za nas konkretno naše najviše dobro i u kojem su odnosu
ostala dobra prema njemu.
Moralno dobro dakle postoji za nas uvijek samo u obliku moralne
vrijednosti. U moralnoj se vrijednosti izražava cjelovita vizija čovjeka, ona je naša
samosvijest ili samorazumijevanje, tj. najdublja spoznaja koju imamo o sebi.
Prema tome ako je moralna vrijednost istovijetna sa samosviješću, kategoričnost
moralne obveze znači bezuvjetni zahtjev da budemo vjerni sebi.

Što je amoralno stajalište i kako se dijeli?


Amoralno stajalište ima dva značenja: izvanmoralno, bezmoralno ili
mimomoralno. Amoralno je ispravnije koristiti u kontekstu izvanmoralnosti ili
moralne indiferentnosti, a kao primjer tomu navodimo jedan citat: „Tvrdeći da je
neki način djelovanja ispravan ili neispravan, ne iznosim nikakav činjenični iskaz

7
pa čak ni iskaz o stanju mojega vlastitog duha. Time samo izražavam određene
moralne osjećaje. A onaj tko mi naizgled proturječi, zapravo izražava svoje
moralne osjećaje. Prema tome, očito nema smisla pitati se tko je od nas u pravu.
Jer zapravo nijedan od nas ne izriče pravi sud.“ (A. J. Ayer).
Nemoralno pak stajalište nazivamo imoralizmom i ono je svjesno neuvažavanje
moralnih normi (Nietzsche).

Psihološki i etički egoizam?


Psihološki egoizam još se naziva i deskriptivnim, a njegovo načelo glasi:
„Nepobitna je činjenica da svi ljudi djeluju isključivo u svojemu vlastitom
interesu“. Kada od deskriptivnog egoizma učinimo normativno moralno učenje:
„Opravdano je da svi ljudi djeluju isključivo u svojemu vlastitom interesu“ to
nazivamo etičkim egoizmom.
Ako etički egoizam uzmemo kao opće etičko načelo, on sam sebe dokida, jer
nikad ne može biti probitačno (= dobro) za nekoga ako svi drugi također teže za
onim što je probitačno za njih (dakle ako je egoizam univerzalno moralno stanje),
a još manje ako svi drugi „trebaju“ težiti za tim (dakle ako je egoizam univerzalna
etička norma).

Što je to moralna savjest?


Savjest se često određuje kao subjektivna svijest o dobru i zlu. No primjerenija su
ona određenja koja savjest shvaćaju kao znanje o vrijednosti osobnoga morala.
Predstavlja dakle refleksivnu, ne predmetnu razinu vlastitog moralnog djelovanja.
Na predmetnoj razini, kada etički subjekt razmišlja o ispravnom i opravdanom
djelovanju, u središtu je pozornosti ćudoredni uvid koji slobodnim htijenjem
pojedinca omogućuje stvarno djelovanje. Savjest nije samo moralna spoznaja,
nego je prije svega moralni sud o sebi kao konkretnom etičkom subjektu, dakle
nije samo sud o moralnosti svojega djelovanja i njegovih posljedica, nego i
moralnoj kvaliteti svojega jastva. Ćudoredni uvid i moralna savjest jesu

8
međusobno povezani i ravnaju se prema istim načelima, ali nisu istovjetni. Kada
bi bili istovjetni, dakle kada bi savjest bila samo drugi izraz za ćudoredni uvid,
ethos se ne bi mogao individualizirati, a moralno iskustvo ne bi bilo povezano u
jednu jedinstvenu moralnu svijest individualnoga etičkog subjekta. Isto tako, kada
bi bili istovjetni, ne bismo imali jamstva da se ćudoredni uvid odnosi na
objektivno ili intersubjektivno valjana moralna načela pa bi etički subjektivizam
bilo nemoguće pobiti. Osoba je izraz za apriornu vrijednost ljudskoga bića, ali
osobnost se konstituira pojedinačnim moralnim iskustvom.

Struktura savjesti?
Prasavjest - iskra ili svjetlo savjesti – očituje se kao naša bezuvjetna težnja
za dobrom, tj. za svrhom i savršenošću. Upisana je u prirodu našeg bića i iz nje
proistječu osnovna moralna načela, a temeljno je da dobro treba činiti i tražiti, a
zlo izbjegavati.
Savjest u širem smislu – shvaćanje i tumačenje moralnog dobra na osnovu
kojeg nastaje naš životni projekt i temeljni vrijednosni sustav.
Savjest u užem smislu – čin kojim spoznajemo što je u konkretnom slučaju
dobro što ga trebamo činiti. To je zadnja subjektivna norma moralnog djelovanja.

Vrste savjesti?

Savjest koja na konkretne slučajeve valjano primjenjuje kriterije i norme po


kojima sudi naziva se ispravnom savješću. Dužnost svakog čovjeka je da
posjeduje ovu savjest.
Ako savjest pogrešno primjenjuje kriterije po kojima sudi riječ je o
neispravnoj savjesti. Ova savjest je objektivna pogreška jer subjekt nije svjestan
da je u zabludi. Subjektivna pogreška je samo uz uvjet da je subjekt zna da je u
zabludi ali je svjesno i dalje čini.

9
Površna savjest se javlja kod ljudi koji ne mare puno da li je savjest u
skladu s moralnim normama i kriterijima. Npr. ljudi mogu znati što je etika i sve
elemente vezane za etiku a da se uopće ne ponašaju u skladu sa svojim znanjem.
Suprotnost ovome su ljudi s pretjeranom osjetljivom savješću. Ti ljudi nisu nikad
sigurni u ispravnost svog čina što ih sputava u životu. To su slučajevi skrupulozne
savjesti koja je vrsta neuroze.
Ispravna savjest u konkretnoj situaciji prosuđuje tako kako bi svako
ljudsko biće na njezinu mjestu prosuđivalo. Budući da joj je stalo do moralne
kvalitete čina, osjetljiva je na najmanji znak dobra i zla. Pri tom ona nije sputana
ni izvana ni iznutra, nego se slobodno i spontano usmjeruje na dobro. Stoga, nema
slobodnijeg čovjeka od onoga čija je savjest ispravna i čista.

Što znači odgoj savjesti i zašto je on nužan?


Savjest, kao i ostale ljudske sposobnosti ima potrebu za odgojem. Glavni subjekt
odgoja savjesti je odgajanik, a ne odgajatelj. Savjest je u čovjeku potencijalno
prisutna, a odgajatelj samo pomaže da se ona razvije. Veliku ulogu u odgojnom
procesu ima društvo, a ta društvena pomoć se očituje u stvaranju moralnog
ozračja, prenošenju moralnih iskustava te jačanju intelektualnih i voljnih
sposobnosti. Odgoj je nužan da bi se savjest ispravno razvila.
Odnos savjesti i neznanja.
Čovjek ne može ispravno djelovati bez odgovarajućeg znanja. Ako ima
znanja onda ima i savjesti, a ako savjest nije sigurna ne smijemo je slijediti, jer bi
to značilo da smo spremni na neispravno moralno djelovanje. Postoje refleksni i
nerefleksni sudovi savjesti.
Nerefleksni sudovi savjesti: savjest prosuđuje ne samo što trebamo činiti
nego i ono što sada činimo ili smo već učinili, u ovom slučaju bez posebne
refleksije znamo što i kako trebamo djelovati te je li bilo dobro i ispravno
djelovanje.
Refleksni sudovi savjesti su oni koji se odnose na situacije u kojima ne
vidimo neposredno što smo dužni učiniti. To su složene životne situacije u kojima

10
se razne moralne vrijednosti i norme međusobno sukobljavaju, nije moguće
donijeti ispravnu odluku bez pomnog razmišljanja o vlastitom i tuđem iskustvu. Iz
ove metode dolazi način etičkog spoznavanja koje Aristotel zove phronesis tj.
razboritost.
Za sigurnost savjesti potrebno je pojašnjenje činjenica koje su uzrok
nesigurnosti, a u tome će nam pomoći razboritost i opća moralna načela.

Kako postići ispravnu savjest i što je uvjetuje?


Put ljudskog samoostvarenja je satkan odraznih prepreka i poteškoća. Sve te
prepreke i poteškoće tiču se ispravne savjesti koja je ključna za valjano moralno
djelovanje. Upravo tim djelovanjem čovjek želi postići najviše dobro. Savjest je
zapravo ugrožena istim materijalom koji je i omogućuje. Te pojedinačne
uvjetovanosti okružuju čovjeka i čine konkretnu njegovu egzistenciju. Čovjek
zapravo živi u toj uvjetovanosti i prema smjernicama svoje savjesti djeluje.
Savjest je ponajprije ugrožena društvom, običajima, javnim mnijenjem, političkim
utiscima i pritiscima. Veliku ulogu u razvijanju ispravne savjesti ima odgoj i
društvo. Kao i ostale sposobnosti i savjest ima potrebu za odgojem.

Što razboritost savjetuje u ulozi savjesti?


Razboritost nam savjetuje da se držimo općih moralnih i pravnih načela, npr. u
sumnji treba presuditi u korist optuženoga, opća korist ima prednost pred
pojedinačnom; činjenice se ne pretpostavljaju, nego dokazuju. Razboritost
utvrđuje kako se neposredno može u praksi ostvariti ono što savjest zapovijeda.

Sankcija savjesti.
Obveza savjesti dolazi do izražaja u izjavama kao :'' to mi moja savjest nalaže'' ili
''moram to učiniti po savjesti''. Ono što možemo zaključiti iz ovog je da je ta
obveza vrlo subjektivna a njena prisila nije fizička nego duhovna. Međutim ta
duhovna prisila savjesti može biti jača od fizičke uostalom da nije tako ne bismo
imali ni heroizam ni vjernost ni požrtvovanost u izvršenju dobrog cilja. Savjest

11
nas obvezuje, prije, za vrijeme i poslije čina moralnog relevantnog čina. To je
osjećaj koji se javlja uslijed podudaranja ili nepodudaranja našeg nahođenja i
izvršenog djelovanja. Ako uradimo ono što smatramo da je ispravno savjest nas
ohrabruje i stvara nam mir dok u suprotnom savjest stvara psihičku barijeru i
osjećaj krivice.
S obzirom da je obveza savjesti nevidljiva ali snažna ona se još shvaća u religiji
kao Božji ''glas'' u čovjeku koji uz posredovanje razuma govori što je dobro a što
loše. S druge strane imamo shvaćanje obveze savjesti kao ''glas'' društva što je
problem jer se često društvu možemo suprotstaviti. Neki smatraju kako je savjest
''glas'' naše ljudske prirode koja želi biti samosvojna i autentična.

Je li savjest norma moralnosti, objasnite odgovor.


Savjest nije norma moralnosti, jer bi inače proizlazile apsurdne posljedice. Kada
bi savjest naime bila norma moralnosti, ne bismo imali mogućnosti osporavati
ispravnost nečijeg moralnog djelovanja. Svako bi pozivanje na vlastitu savjest kao
normu moralnosti tada isključivalo mogućnost kritike.
Savjest je temeljna kategorija refleksivne analize moralnosti.
Preispitivanjem svoje moralne savjesti svaki etički subjekt postiže najvišu razinu
filozofskog promišljanja moralnosti! Ali savjest je uvijek subjektivna norma jer se
ne može reducirati ni na što drugo – ona je u tome smislu ultima ratio interne
motivacije i u tome subjektivnome smislu je nepogrešiva. Savjest, kao i slobodna
volja, ne može biti vrhovno načelo na kojemu počiva moralnost jer se time
zapravo uopće napušta ideja o mogućnosti utemeljenja. Što se događa u dubini
etičkoga subjekta, u dubini ljudske savjesti je neizrecivo (ineffabile), a
utemeljenje uključuje općevaljanost koja se na takav način ne može postići. U
moralnome pogledu konačno se utemeljenje postiže samo ako povežemo
opravdanost i svrhovitost djelovanja, primjerice ako ljudskim dostojanstvom
opravdavamo i postižemo sreću.
Savjest je osim toga jedino mjesto moralne kazne u punome smislu riječi.
Primjerice kažnjavanje zbog krađe, na temelju nekih pozitivnih zakona, ili

12
kažnjavanje zbog neiskrenosti, recimo moralnim prezirom od strane prijatelja,
nikada ne može imati onu težinu koju postiže samokažnjavanje u savjesti, a za to
je samodostatna samospoznaja. Takva je kazna inteligibilna, a njezin realni,
empirijski korelat, koji moralnu kaznu ostvaruje u moralnom iskustvu
pojedinačnog etičkog subjekta, jest moralni sram. Tko ne zna za moralni sram nije
moralan!

Što su to kreposti?

Ako etičke teorije podijelimo na dvije skupine, na deontološke teorije - koje


polaze od pojma dužnosti (grč. deon) - i teleološke - koje polaze od pojma cilja
djelovanja  - onda se etika kreposti nalazi između njih, ali ne kao zasebna teorija,
nego kao teorija koja je na neki način uključena i u deontološke i  teleološke
načine promatranja moralnih fenomena. Klasičan nauk o krepostima definiran je
već u antičkoj filozofiji, a za antičku bismo etiku mogli kazati kako je svojevrsna
etika kreposti.   Prije svega moramo obratiti pozornost na neka obilježja grčkoga
izraza za krepost, arete ( grč. naziv za krepost, vrlinu). U latinskom jeziku  termin 
krepost  srodan  sa  riječju  virtus. Kao prvo riječ arete nema samo etičke
konotacije, nego označuje općenitu vrsnoću, izvrsnost, učinkovitost. U Platona i
Aristotela često nailazimo na argumentacije ovakve vrste:  kao što je arete neke
stvari  u  tome da je dobra  u  onome za što je načinjena,  tako je arete  čovjeka
ono stanje koje mu omogućuje da  bude  dobar.   Ta  su  općenita  razmatranja 
neophodna  da  bismo  razumjeli  poznatu definiciju kreposti što je nalazimo u
Aristotelovoj Nikomahovoj Etici: krepost je izborno stanje, neka  sredina  koja 
se  određuje  u  odnosu  prema  nama,  a  određuje  se načelom razborita čovjeka.
Dakle,  krepost  je stanje (hexis, habitus).  Kreposti nisu raspoloženja, prirodne  i
urođene  sposobnosti, ni čuvstva. Krepost  je  sredina  između  dva  ekstrema,
dvaju poroka,  primjerice  hrabrost  je sredina između drskosti i strašljivosti. 
Krepost nije aritmetička sredina već je sredina ''s obzirom na nas''.   U
kršćanskom  smislu  krepost  je stalno nastojanje da se čini dobro. Najstarija
sustavna podjela kreposti potječe od Platona i  govori  nam  o  četiri  kardinalne 

13
ili  stožerne kreposti  (umjerenost, hrabrost, mudrost i pravednost). U Aristotela 
nalazimo na drukčiju razdiobu. On kreposti dijeli na ćudoredne i razumske, i to
prema dvama kriterijima:  prema  podjeli  na  nagon  i  razum te,  s druge strane,  
prema   načinu  stjecanja  tj.  navikom. Navodi  četrnaest  ćudorednih  kreposti - 
hrabrost, umjerenost, darežljivost, velikodušnost, blagoćudnost, istinitost,
dosjetljivost, prijateljstvo, pravednost. Razumskih je kreposti pet - umijeće,
razboritost, znanost, umnost i mudrost. Kasnije  je  Platonova  podjela  kreposti 
uzela  maha i u kršćanskoj shvaćanju kreposti pa tako u Tome Akvinskog 
nalazimo podjelu na ljudske i filozofske kreposti. Tu je on još i nadodao tri
božanske ili teološke kreposti: vjera (fidei), ufanje (spezia), ljubav (caritas).

14

You might also like