Professional Documents
Culture Documents
Elementarni Etički Pojmovi
Elementarni Etički Pojmovi
1
Što filozofska etika nije?
Govoreći o Etici kao filozofskoj disciplini lakše će je biti definirati i definicija će
biti jasnija ako najprije kažemo što ona nije. Filozofska etika naime nije
autoritarni putokaz nekog prosvijetljenog učitelja dobrog življenja. Čovječanstvo,
u smislu boljitka svog moralnog ponašanja, duguje ovdje više zahvalnosti velikim
religioznim učiteljima (Budi, Konfuciju, Mojsiju, Isusu, Muhamedu…) nego li
filozofima. Otkrivajući tajne ljudskog bivstvovanja, ovi učitelji su otvorili
mogućnosti dobroga, poštenog življenja, one mogućnosti koje su ljudi samo
slutili. Oni su utemeljili i živu tradiciju koja je nadživjela ne samo godine i
stoljeća, nego tisućljeća. No, ti učitelji religija ipak nisu ništa argumentirali, nego
su samo pokazivali put i oblikovali sljedbenike toga puta. Kriterij istine njihova
života nije bio teorijski, nego praktični: blaženstvo života onome koji ga slijedi.
Max Scheller kaže: „Mnoštvo nikada neće biti filozof. Ta Platonova riječ
važi i danas. Većina ljudi dobiva svoj svjetonazor od religiozne ili druge tradicije,
što je upija s majčinim mlijekom. Tko pak teži filozofski utemeljenom nazoru na
svijet, mora se usuditi da se osloni na svoj vlastiti um. On mora posumnjati u sva
naslijeđena mnijenja njihovim stavljanjem na kušnju i ništa ne smije priznati što
osobno nije spoznao i ne može utemeljiti. (…) No kao što filozofija ne smije da
bude služavka nekog crkvenog vjerovanja, isto tako ne smije da bude služavka
znanosti.“
2
kakav bi trebao biti, što je njegov najveći cilj, mogućnost i zadatak na koji je
pozvan.
Etičke teorije?
Svaka podjela etike je uvjetna pa tako i ona koja se odnosi na stajališta uz
koja moralni prosuditelj pristaje, a najčešća podjela stajališta je na tri vrste:
Teleološke teorije: (telos – svrha) su popularne u suvremenom društvu. Prema
ovoj teoriji osnovni i krajnji kriterij ili standard za nešto moralno ispravno,
pogrešno, obvezujuće itd. jest izvanmoralna vrijednost koja je stvorena. One
polaze od stava da su etički ispravne one odluke koje proizvode najbolje
posljedice. U takvom razmatranju postoje varijacije na temu teleologije. Tako
teleolozi hedonističkih uvjerenja poistovjećuju dobro s užitkom, a zlo s boli pa je
prema tome ispravno djelovanje ono koje proizvodi veliku prevagu užitka nad
boli. Međutim, nisu svi teleolozi hedonisti. Postoje i oni koji dobro poistovjećuju
s moći, znanjem, samoostvarenjem, savršenstvom te prema dobru kao takvom
usmjeravaju svoje djelovanje. Zajednička osobina svih teleologa jest da pred
vlastito djelovanje stavljaju svrhu, odnosno cilj te bi se za njih uvjetno moglo
kazati da su im rezultati više vrijedni od sredstava. Naglasak se stavlja na ovo
„uvjetno“.
Deontološke teorije: (deon – dužnost) niječu ono što teleološke potvrđuju. One
stavljaju naglasak na postupanje po principu ili prema određenim univerzalnim
moralnim vrijednostima bez obzira na dobre i loše posljedice tih postupanja.
Najpoznatiji deontolog je Kant, a njegov je osnovni moralni princip kategorički
imperativ zasnovan na moralnim pravilima koja bi se trebala univerzalno
primjenjivati i koja bi trebala poštivati dostojanstvo ljudi. Deontologe ne zanima
korisnost posljedica, oni naglasak stavljaju na posvećenost principima. Prema
ljudima se, po Kantu uvijek treba odnositi s poštovanjem i nikada ih se ne smije
upotrijebiti kao sredstvo. Deontolozima su, kao što vidimo, uvjetno kazano
vredniji motivi i sredstva od rezultata samog djelovanja.
3
Zajednička osobina deontologa i teleologa je činjenica da se i jedni i drugi
upravljaju na ono što bi trebalo raditi, a ne prvenstveno na to kakva bi osoba
trebala biti.
Etika vrline: usmjerena je na to kakva bi karaktera trebali biti. Stare je Grke više
zanimala izgradnja karaktera (kvaliteta osobe) nego teorija moralnog ponašanja.
Platon i Aristotel su smatrali da je stjecanje vrline ključ moralnosti. Nedostatak
ove teorije je taj što joj nedostaje praktičnog elementa, tj. situacijskog
prosuđivanja pa bi ova teorija bila kompletna tek ako se poveže s telosom.
4
pojedinaca ili grupa i na sebe sama, što rezultira specifičnim svjesnim htijenjem,
djelovanjem, odnošenjem, postupcima, stavovima, vrednovanjem i
prosuđivanjem. Moralno opredjeljenje sadrži u sebi, pored svojih pozitivnih
propisa i pravila kojima se jedan moral oblikuje, utvrđuje i izgrađuje, prije svega
ono „da bi i kako bi nešto trebalo da bude“ čime se na svojevrstan način
suprotstavlja onome „što i kako već jest“. Stoga se u svakom moralnom obliku
nalazi već jedna određena etika (etička koncepcija) koja se temelji na suprotnosti,
oprečnosti ili rasponu između bitka i trebanja.
No, dok se smisao moralnog oblika čovjekova opstanka u statusu
postojećeg morala uglavnom iscrpljuje u reguliranju međusobnih odnosa određene
društvene zajednice, kako bi zajednički život prije svega uopće bio moguć i
podnošljiv, a onda i bar donekle „normaliziran“, čime se ide na učvršćenje ili
sređivanje postojećih odnosa pojedinaca i grupa, ono etičko s druge strane
usmjereno je na (faktičko ili misaono, idealno) transcendiranje ili prekoračivanje
postojećeg stanja u jednom općem (općečovječanskom) smislu. Time etika one
pozitivne momente svakog moralnog oblika dovodi misaono do konzekvencije. S
druge je strane ograničenost, apstraktnost i neodrživost morala (a u tom smislu i
etike) u pretenziji da se proširi i važi za sve oblike čovjekova ljudskog opstanka
(apsolutno i opće moraliziranje svijeta, prirode, čovjekova smisla i njegova
djelovanja).
Moralitet (lat.. moralitas), moralnost, ćudorednost, moralno shvaćanje. Izraz
subjektivne svijesti, tj moralno shvaćanje koje je utemeljeno na skupu normi koje
imaju opravdanje.
U Kantovoj etici neka se radnja vrši u smislu moraliteta samo onda ako nije
naprosto podudarna s moralnim zakonom, nego ako proizlazi iz čiste dužnosti.
Moralitet je za njega bit čovjeka (čovjek = moralno biće)
Moralno djelovanje
- unutarnji stav u kojemu uz svjestan izbor vrijednosno određenih postupaka
djeluju i emotivni kao i voljni faktori te odgojne zasade.
5
Dijelovi etike i njihovi predmeti?
Normativna etika je učenje o moralno ispravnom djelovanju odnosno sama teorija
moralnosti. Etika kao takva prisutna je u učenjima svih klasičnih filozofa, svi oni
imaju moralno načelo, moralni ideal i moralni kriterij preko kojih opravdavaju
moralno djelovanje.
Za razliku od normativne teorije metaetika se još naziva i metateorija ili
refleksivna teorija etike. Njena pojava vezana za novije datume, javlja se kao
učinak analitičke filozofije, a glavni cilj joj je analiza pojmova.
Etički iskazi:
- Što ne želiš sebi ne čini ni drugom.
- Čovjek nikad ne smije biti tretiran kao sredstvo.
Metaetički iskazi:
- Utilitaristička etika vrednuje moralnost na temelju posljedica.
- Kant previše ističe dužnost, a zanemaruje posljedice djelovanja.
Etika je dakle teorija moralnosti, a metaetika je teorija teorije, odnosno metaetika
je teorija etike.
6
neku našu potrebu ili ideal. Objektivni temelj vrijednosti je dobro. Neka stvar je
vrijedna, odnosno sposobna da zadovolji naše zamisli i želje ako je savršena u
sebi, ako je u njoj realizirana njena svrha (npr. Lovac ne smatra psa vrijednim zato
što je lijep, već zato što je sposoban zadovoljiti svrhu – lov).
7
pa čak ni iskaz o stanju mojega vlastitog duha. Time samo izražavam određene
moralne osjećaje. A onaj tko mi naizgled proturječi, zapravo izražava svoje
moralne osjećaje. Prema tome, očito nema smisla pitati se tko je od nas u pravu.
Jer zapravo nijedan od nas ne izriče pravi sud.“ (A. J. Ayer).
Nemoralno pak stajalište nazivamo imoralizmom i ono je svjesno neuvažavanje
moralnih normi (Nietzsche).
8
međusobno povezani i ravnaju se prema istim načelima, ali nisu istovjetni. Kada
bi bili istovjetni, dakle kada bi savjest bila samo drugi izraz za ćudoredni uvid,
ethos se ne bi mogao individualizirati, a moralno iskustvo ne bi bilo povezano u
jednu jedinstvenu moralnu svijest individualnoga etičkog subjekta. Isto tako, kada
bi bili istovjetni, ne bismo imali jamstva da se ćudoredni uvid odnosi na
objektivno ili intersubjektivno valjana moralna načela pa bi etički subjektivizam
bilo nemoguće pobiti. Osoba je izraz za apriornu vrijednost ljudskoga bića, ali
osobnost se konstituira pojedinačnim moralnim iskustvom.
Struktura savjesti?
Prasavjest - iskra ili svjetlo savjesti – očituje se kao naša bezuvjetna težnja
za dobrom, tj. za svrhom i savršenošću. Upisana je u prirodu našeg bića i iz nje
proistječu osnovna moralna načela, a temeljno je da dobro treba činiti i tražiti, a
zlo izbjegavati.
Savjest u širem smislu – shvaćanje i tumačenje moralnog dobra na osnovu
kojeg nastaje naš životni projekt i temeljni vrijednosni sustav.
Savjest u užem smislu – čin kojim spoznajemo što je u konkretnom slučaju
dobro što ga trebamo činiti. To je zadnja subjektivna norma moralnog djelovanja.
Vrste savjesti?
9
Površna savjest se javlja kod ljudi koji ne mare puno da li je savjest u
skladu s moralnim normama i kriterijima. Npr. ljudi mogu znati što je etika i sve
elemente vezane za etiku a da se uopće ne ponašaju u skladu sa svojim znanjem.
Suprotnost ovome su ljudi s pretjeranom osjetljivom savješću. Ti ljudi nisu nikad
sigurni u ispravnost svog čina što ih sputava u životu. To su slučajevi skrupulozne
savjesti koja je vrsta neuroze.
Ispravna savjest u konkretnoj situaciji prosuđuje tako kako bi svako
ljudsko biće na njezinu mjestu prosuđivalo. Budući da joj je stalo do moralne
kvalitete čina, osjetljiva je na najmanji znak dobra i zla. Pri tom ona nije sputana
ni izvana ni iznutra, nego se slobodno i spontano usmjeruje na dobro. Stoga, nema
slobodnijeg čovjeka od onoga čija je savjest ispravna i čista.
10
se razne moralne vrijednosti i norme međusobno sukobljavaju, nije moguće
donijeti ispravnu odluku bez pomnog razmišljanja o vlastitom i tuđem iskustvu. Iz
ove metode dolazi način etičkog spoznavanja koje Aristotel zove phronesis tj.
razboritost.
Za sigurnost savjesti potrebno je pojašnjenje činjenica koje su uzrok
nesigurnosti, a u tome će nam pomoći razboritost i opća moralna načela.
Sankcija savjesti.
Obveza savjesti dolazi do izražaja u izjavama kao :'' to mi moja savjest nalaže'' ili
''moram to učiniti po savjesti''. Ono što možemo zaključiti iz ovog je da je ta
obveza vrlo subjektivna a njena prisila nije fizička nego duhovna. Međutim ta
duhovna prisila savjesti može biti jača od fizičke uostalom da nije tako ne bismo
imali ni heroizam ni vjernost ni požrtvovanost u izvršenju dobrog cilja. Savjest
11
nas obvezuje, prije, za vrijeme i poslije čina moralnog relevantnog čina. To je
osjećaj koji se javlja uslijed podudaranja ili nepodudaranja našeg nahođenja i
izvršenog djelovanja. Ako uradimo ono što smatramo da je ispravno savjest nas
ohrabruje i stvara nam mir dok u suprotnom savjest stvara psihičku barijeru i
osjećaj krivice.
S obzirom da je obveza savjesti nevidljiva ali snažna ona se još shvaća u religiji
kao Božji ''glas'' u čovjeku koji uz posredovanje razuma govori što je dobro a što
loše. S druge strane imamo shvaćanje obveze savjesti kao ''glas'' društva što je
problem jer se često društvu možemo suprotstaviti. Neki smatraju kako je savjest
''glas'' naše ljudske prirode koja želi biti samosvojna i autentična.
12
kažnjavanje zbog neiskrenosti, recimo moralnim prezirom od strane prijatelja,
nikada ne može imati onu težinu koju postiže samokažnjavanje u savjesti, a za to
je samodostatna samospoznaja. Takva je kazna inteligibilna, a njezin realni,
empirijski korelat, koji moralnu kaznu ostvaruje u moralnom iskustvu
pojedinačnog etičkog subjekta, jest moralni sram. Tko ne zna za moralni sram nije
moralan!
Što su to kreposti?
13
ili stožerne kreposti (umjerenost, hrabrost, mudrost i pravednost). U Aristotela
nalazimo na drukčiju razdiobu. On kreposti dijeli na ćudoredne i razumske, i to
prema dvama kriterijima: prema podjeli na nagon i razum te, s druge strane,
prema načinu stjecanja tj. navikom. Navodi četrnaest ćudorednih kreposti -
hrabrost, umjerenost, darežljivost, velikodušnost, blagoćudnost, istinitost,
dosjetljivost, prijateljstvo, pravednost. Razumskih je kreposti pet - umijeće,
razboritost, znanost, umnost i mudrost. Kasnije je Platonova podjela kreposti
uzela maha i u kršćanskoj shvaćanju kreposti pa tako u Tome Akvinskog
nalazimo podjelu na ljudske i filozofske kreposti. Tu je on još i nadodao tri
božanske ili teološke kreposti: vjera (fidei), ufanje (spezia), ljubav (caritas).
14