1.

Osnove i nastanak
Međunarodni kazneni sud je stalni kazneni sud, osnovan je zbog istraživanja, progonjenja i
suđenja pojedincima optuženima za počinjenje najtežih zločina od važnosti za međunarodnu
zajednicu u cjelini.

Dana 17. srpnja 1998. godine na konferenciji od 160 članica uspostavljen je ugovor o stalnom
međunarodnom kaznenom sudu. Ugovor koje je usvojen na konferenciji poznat je kao Rimski
Statut međunarodnog kaznenog suda. Između ostaloga navodi zločine unutar nadležnosti
međunarodnog kaznenog suda, te pravila i mehanizme za države koje surađuju s
Međunarodnim kaznenim sudom. Drzave koje su prihvatile ova pravila nazivaju se države
članice i zastupljene su u skupštini država članica. Sjedište suda je u gradu Hagu, ali suci
mogu odlučiti da se suđenje održi negdje drugo.
Statut Međunarodnog kaznenog suda stupio je na snagu 1. srpnja 2002.

2. Struktura

Međunarodni kazneni sud se sastoji od četiri organa:

1. Predsjedništva
2. Vijeća (Žalbeno vijeće, Raspravno vijeće, Predraspravno vijeće)
3. Ured Tužitelja
4. Tajništva

1. Predsjedništvo
Predsjedništvo se sastoji od tri suca (predsjednika i 2 dopredsjednika) biraju se apsolutnom
većinom od 18 sudaca Suda, za najviše dva mandata po tri godine.
Predsjedništvo predstavlja Sud vanjskom svijetu i pomaže u organizaciji posla za sudce.
Predsjedništvo je također odgovorno za druge poslove, kao što je osiguravanje izvršenja
kazne izrečene od strane Suda.
Suci su osobe visokih moralnih kvaliteta, nepristranosti, integriteta koji posjeduje
kvalifikacije potrebne u njihovim državama za imenovanje na najviše pravosudne urede. Svi
imaju veliko iskustvo vezano za sudske aktivnosti Suda. Suci se biraju od strane skupštine
država članica bazirano na njihovoj kompetentnosti u kriminalnom zakonu i relevantnim
područjima međunarodnog zakona. (zakon o ljudskim pravima)
2. Vijeća
Sastoje se od žalbenog odjela, raspravnog odjela, i predraspravnog odjela.
Predraspravna vijeća koja je sastavljena od tri suca, koji rješavaju sve probleme do kojih
dođe prije faze suđenja. Njihova uloga je ponajviše da nadziru kako Ured Tužitelja provodi
svoje istražne i tužiteljske aktivnosti, osiguravaju prava osumnjičenima, žrtvama i svjedocima
tijekom procesa istraživanja, kako bi se osigurala cjelovitost postupka.
Raspravno vijeće nakon sto je izdan nalog za uhićenje, te je navodni počinitelj uhićen, nakon
sto su optužbe potvrđene od strane predraspravnog vijeća, Predsjedništvo tvori raspravno
vijeće sastavljeno od tri suca koji će suditi slučaj.
Žalbeno vijeće se sastoji od predsjednika suda i jos četiri suca. Sve stranke u postupku mogu
se žaliti ili tražiti dopuštenje za žalbu na odluke predistražnog i raspravnog vijeća.

Ured Tužitelja je nezavisni organ Suda. Njegov posao je primanje i analiziranje informacija
o situacijama ili navodnim zločinima u nadležnosti Međunarodnog kaznenog Suda,
analiziranje situacija koje se odnose na taj slučaj kako bi odlučili da li postoji razumna osnova
za pokretanje istrage zločina.
Tajništvo pomaže sudu da vodi pošteno, nepristrano i javno suđenje. Osnovna funkcija
tajništva je da provodi administrativne poslove i operativnu podršku Vijeću i Uredu Tužitelja.

3. Nadležnost suda
Ovlaštenje Suda je da sude pojedincima, te držati takve osobe odgovorne za najteže zločine
koji su značajni za međunarodnu zajednicu kao cjelinu, to su zločini genocida, ratni zločini,
zločini protiv humanosti i zločini agresije.
Genocid prema Rimskom Statutu označava djela počinjena s namjerom uništenja u cjelini ili
jedan dio određene nacionalne, religijske, etičke ili rasne grupe.
Zločini protiv čovječnosti uključuju djela počinjena u sklopu širokog ili sustavnog napada
usmjerenog protiv civilnog stanovništva.
Ratni zločini uključuju teške povrede Ženevske konvencije i drugih ozbiljnih kršenja zakonai
običaja koji se primjenjuju u međunarodnom oružanom konfliktu, kada su počinjeni kao dio
plana, politike ili na visokoj razini.
Zločin agresije označava planiranje, pripremu, inicijaciju ili izvršenje čina koristeći oružane
snage države protiv suverenosti, terotorijalne cjeline, ili političke nezavisnosti druge države.

4. Postupak pred sudom

Pred Sudom se mogu voditi dvije vrste postupaka: postupak u parnicama i postupak za
davanje savjetodavnih mišljenja. Postupak u parnicama se pokreće na dva načina: saopćenjem
(notifikacijom) sporazuma o ustanovljenju nadležnosti Suda i pismenim zahtjevom (tužbom).
Ako su se stranke unaprijed obavezale da će međusobne sporove iznijeti pred Sud, postupak
se pokreće tužbom. Tužba, kao formalni akt, mora da sadrži i odredbu na kojoj se zasniva
nadležnost Suda, kao i činjenice i osnove na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Tužbu potpisuje
zastupnik stranke ili diplomatski predstavnik stranke akreditovan u Hagu ili drugo ovlašteno
lice.
Postupak se vodi na francuskom ili engleskom jeziku, prema izboru i dogovoru stranaka. U
odsustvu sporazuma svaka stranka se može služiti jezikom koji izabere. Presuda se izriče na
francuskom i engleskom jeziku, ali Sud određuje koji će se od dva teksta smatrati
vjerodostojnim. Ako se stranke slože o izboru jezika, izborni tekst presude se izdaje na tom
jeziku.
Postupak u parnicama se sastoji iz pismenog i usmenog djela. Pismeni postupak se sastoji iz
dostavljanja Sudu i parničnim strankama podnesaka, protupodnesaka i, ako je potrebno,
odgovora na protupodneske, kao i svih dokaznih spisa i isprava.
Usmeni dio postupka se sastoji iz saslušanja svjedoka, vještaka, zastupnika, savjetnika i
odvjetnika od strane Suda. Zakazuje se naredbom Suda ili predsjednika ukoliko Sud ne
zasjeda. Red zakazivanja rasprava određuje se na osnovu pripremljenosti predmeta za
raspravu, a ukoliko je za raspravu pripremljeno više predmeta, mjerodavno je mesto predmeta
u Upisniku.
Presudu, koja sadrži obrazloženje i imena sudaca koji su učestvovali u njenom donošenju,
potpisuju predsednik i sekretar. Ona se čita na javnoj sjednici, pošto se zastupnici o tome
uredno obavijeste. Ako presuda, u cjelini ili djelimično, ne predstavlja jednodušno mišljenje
sudaca, svaki sudac je ovlašten da izloži odvojeno mišljenje. Odvojeno mišljenje može dati
sudac koji je za presudu glasao zbog razloga koji su drugačiji od razloga većine, kao i sudac
koji je glasao protiv odluke.
Postupak za davanje savjetodavnog mišljenja se pokreće pismenim podneskom koji sadrži
tačne podatke o pitanju o kome se traži savjetodavno mišljenje i koji mora biti propraćen
dokumentacijom koja može poslužiti razjašnjenju pitanja.
Za razliku od postupka u parnicama, u savjetodavnom postupku podjela na pismenu i usmenu
fazu nije tako oštra. Pismeni postupak je obično kraći, a po potrebi, može biti i izostavljen.
Usmeni postupak se često ne održava, a ako se i održava ne angažuje veći broj ročišta.
Sud proglašava savetodavna mišljenja na javnoj sjednici, o čemu prethodno moraju biti
obavešteni Generalni sekretar i predstavnici članova UN, ostalih država i međunarodnih
organizacija kojih se to neposredno tiče.