Lilijana Burcar 12. srpnja 2020.

http://slobodnifilozofski.com/2020/07/zasto-su-feminizam-i-antirasizam-sastavni-dijelovi-
klasne-borbe.html

Zašto su feminizam i antirasizam sastavni

dijelovi klasne borbe
Sa slovenskog prevele Karolina Hrga i Martin Beroš

"Ako na sistemsku emancipaciju i borbu protiv rasizma gledamo strukturno i kroz historijsko-
materijalističku perspektivu, uvidjet ćemo i postati svjesni nečega posve drukčijeg: naime, da
su rasizam i institucionalni patrijarhat među temeljnim podsistemima kapitalističke
eksploatacije čovjeka od čovjeka, a ne neke po sebi postojeće usporedne institucije i pripojeni
dijelovi tog sistema, što nam je još davno precizno objasnio i razložio upravo socijalistički
feminizam, koji je sve te mehanizme odavno razotkrio. Feminizam u tom smislu nije potrebno
instrumentalizirati i podređivati klasnoj borbi. Upravo suprotno: on funkcionira kao mjesto
uvida i širenja svijesti (neosviještenih) socijalista i socijalistkinja. Iz svega navedenog
proizlazi da je razdvajanje i umjetna podjela borbe za sistemsku emancipaciju žena i
rasijaliziranih Drugih od klasne borbe nije samo kontraproduktivna, nego i nešto mnogo gore:
(nesvjesni i nehotični) pucanj socijalista i socijalistkinja u vlastitu glavu, ali i srce."

Lok
alne žene prodaju hranu, piće i šešire sezonskim radnicima (bracerosima) koji čekaju u
Monterreyju, u Meksiku, na granici sa SAD-om, na vrhuncu programa Bracero, 1956. godine
(foto: Leonard Nadel, izvor: Bracero History Archive)
Na marksističkoj ljevici među mlađom generacijom svjedočimo paradoksalnom gledištu
prema kojem je klasna borba u svojoj naravi i po svojim ciljevima odvojena od borbe protiv
rasizma i institucionalnog patrijarhata, odnosno feminizma. U nekim se slučajevima radi o
pomanjkanju historijskog i dijalektičko-sistemskog znanja, a u drugima o analitički
neobjedinjenim i pogrešno usvojenim osnovama dijalektičkog materijalizma u području
feminizma i antirasističke borbe. To se prvenstveno ogleda u neupitnom preuzimanju, a time i
upadanju u zamke definiranja feminizma i rasizma koje svojim biološkim esencijalizmom i
identitetskim politikama postavlja i potvrđuje etablirani liberalni diskurs kapitalističkog
Zapada. Tako, primjerice, na jednom od glavnih internih marksističkih foruma u Sloveniji
možemo pročitati da se „ubuduće [treba] primarno usmjeriti na klasnu borbu (…) što,
naravno, ne isključuje druge borbe, npr. protiv rasizma, rodne nejednakosti itd. Međutim, za
te borbe vrijedi isto što i za pitanje okoliša: npr. borba za rodnu jednakost mora biti podređena
antikapitalističkoj borbi, a ne obratno“. Autor u nastavku pojašnjava kako socijalisti moraju
uložiti napore prema „podruštvljenju opskrbe hranom putem javnih menzi“, ali ne i „uvođenju
kvota u upravne odbore kapitalističkih poduzeća – to možemo prepustiti liberalima.“[1]
 
S obzirom na kontekst koji ocrtava prethodni dio izjave, ovom se tvrdnjom (kao i brojnim
sličnim tvrdnjama u širem javnom prostoru) režim kvota izjednačava s feminizmom općenito,
a borba za podruštvljenu opskrbu hranom s klasnom borbom, umjesto s feminizmom, kao da
upravo to nije sastavni dio zahtjeva socijalističkog feminizma i njegove materijalističke
analize kapitalističkog institucionalnog patrijarhata. Namjesto toga, u tumačenju i definiranju
feminizma upada se u zamku liberalnog diskursa, a time i redukciju te rekonceptualizaciju
feminizma kao liberalne politike kvota. Jedino je tako i moguće uspostaviti na prvi pogled
smislenu, ali zapravo umjetnu i kontraproduktivnu dihotomiju između klasne borbe i
feminizma, kojeg se u te svrhe poopćeno i nehotice obmanjujuće svodi isključivo na njegovu
liberalnu inačicu[2]. Liberalni diskurs progovara o patrijarhatu i rasizmu na dematerijalizirano
depolitizirani način: svodi ih isključivo na razinu individualnih osobnih odnosa te predrasuda
koje iz njih proizlaze, što navodno predstavlja glavnu prepreku za uključivanje rasijaliziranih
Drugih ili žena kao skupine u društvenu jezgru.
 
Iz takvog, po svemu depolitiziranog govora, koji zanemaruje strukturne nejednakosti, a time i
postojanje kapitalističkog patrijarhata i rasizma, proizlazi i liberalna politika kvota: njome će
se navodno uspješno pobijediti predrasude i suštinski dospjeti do ostvarivanja ravnopravnosti
za isključene žene, kao i rasijalizirane Druge. Iz ovog preuzimanja liberalno-buržoaskih
definicija feminizma kao temeljne baze razumijevanja feminizma općenito – što iziskuje
istovremeno brisanje postojanja i svijesti o temelju socijalističkog feminizma – proizlazi i
obmanjujuća te opasna implikacija da je feminizam, kao i borba protiv rasizma, tek
identitetska politika. Upravo iz toga proizlazi i opasna predodžba da su ova dva oblika borbe
tobože samostojni i potpuno odvojeni od klasne borbe. Međutim, s potonjom se ipak dijelom
preklapaju i dotiču, iako s klasnom borbom u suštini, i njezinim ciljevima, navodno nemaju
ništa zajedničko. Borbu protiv rasizma i patrijarhata upravo bi zbog toga trebalo čak i
podrediti klasnoj borbi. Ova perspektiva tako od klasne borbe umjetno odvaja, te iz nje
(nehotice) kontraproduktivno uklanja ono što socijalizam zna da naprosto nije istina već
barem više od jednog stoljeća[3]: borba protiv institucionalnog rasizma i borba protiv
kapitalističkog patrijarhata sastavni su dijelovi i stoga jedan od ključnih elemenata uspješne
klasne borbe i socijalističke revolucije. To je već jasno pokazala dosadašnja povijest realno
postojećeg socijalizma.
 
Antirasistička borba i feminizam, čiji je cilj sistemsko ukidanje kapitalističkog patrijarhata i
strukturna emancipacija svih žena (za razliku od buržoaskog liberalnog feminizma, koji
ustraje na kvotama i formalnim pravima, održavajući materijalnu bazu eksploatacije većine
žena upravo u obliku kapitalističkog patrijarhata) sastavni su dijelovi klasne borbe!
Feminizam i borba protiv rasizma nisu tek njezini usporedni ili ponekad slučajno
preklapajući, odnosno tek povremeno pridruženi dijelovi, dakle, ono što treba uzurpirati ili
instrumentalizirati, a posljedično i podrediti klasnoj borbi. Takvo stajalište u najboljem
slučaju parira identitetskim politikama i predstavlja opasnu polaznu točku s dalekosežnim
kontraproduktivnim učincima. Naime, rasizam i institucionalni patrijarhat – u obliku u kojem
ih je konstruirao Zapad na prijelazu u kapitalizam – sastavni su ugradbeni dijelovi i
strukturni temelji kapitalističkih odnosa eksploatacije. Predstavljaju dva od njegovih
temeljnih operativnih sistema, a time i ključne mehanizme koji su na djelu u procesima sve
veće privatizacije viška vrijednosti, odnosno akumulacije kapitala.
 
Budući da sam po pitanju feminizma, tj. socijalističkog feminizma, već potanko raščlanila sve
ove mehanizme te strukturnu vezu institucionalnog patrijarhata i kapitalističkog sistema
eksploatacije čovjeka od čovjeka u knjizi Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija
društva (2015, prev. na hrv. 2020), u nastavku analize namjeravam staviti glavni naglasak na
rasvjetljavanje strukturne veze rasizma i kapitalizma. Naime, to je još jedno zaboravljeno
poglavlje temeljnih znanja i spoznaja, koje su na Zapadu ekskluzivne prirode, dok su s našeg
prostora iščezle uništenjem socijalističke Jugoslavije i njezina bogatog fonda kritičko-
teorijske proizvodnje, koja se odvijala i u okviru djelovanja Pokreta nesvrstanih.
 

Zašto su rasizam i institucionalni patrijarhat strukturni elementi kapitalističkih odnosa

eksploatacije i akumulacije kapitala?

Rasizam

1.
 
Rasizam se ne može svesti na apstraktnu ideologiju i rasno ugnjetavanje ili tvrditi da ga je
kapitalistička Europa odnekud posudila, a kapital samo iskoristio i pripojio, i stoga na rasizmu
navodno tek lagodno parazitirao. Rasijalizacija i rasizam, odnosno proizvodnja potpuno
dehumaniziranog, a time i opredmećenog Drugog na temelju arbitrarne oznake, kao što je
boja kože, jedan je od osnovnih pokretačkih projekata i temeljnih platformi kapitalizma.
Naime, kapitalizam, koji se temelji na imperijalističkoj ekspanziji od samih je početaka
dokazano „rasistički projekt“ (Brown i de Lissovoy, Economies of Racism, 608)[4]. Pritom su
konstrukti rase plasirani sistemski i namjenski: primjerice, u 19. stoljeću su, između ostalog,
dosegnuli svoj vrhunac u frenologiji, a potom i eugenici. Prisvajanje prirodnih dobara i s tim
povezana eksproprijacija te porobljavanje autohtonog stanovništva temelji se na osmišljavanju
konstrukata rase i rasnih kategorija upravo za potrebe legitimacije takve (genocidne)
eksproprijacije.[5] Ove je pak konstrukte u ime samoproglašene dominacije bijele Europe i
njezinih od boga navodno odobrenih ekspanzivnih misija (što prevladava i u aktualnom
diskursu SAD-a) osmišljavala i konsolidirala pseudoznanost: od biološkog rasizma 19.
stoljeća do tzv. suvremenog rasizma kulturnih razlika, na temelju čega se danas iznova
opravdava pretpostavljena superiornost i samoproglašena dominacija Zapada nad „ostalim
civilizacijama“.
 
Prema ovom ideološkom diskursu, pretpostavlja se kako su potonje zarobljenice svojih tobože
permanentno tradicionalnih kultura te iz njih navodno izvedenog neznanja i nedovoljne
razvijenosti, bez da bi se pritom spomenuli, a kamoli priznali historijski kolonijalizam i
neokolonijalizam, a osobito ne mehanizmi globalne eksproprijacije i dvotračnog
neokolonijalnog uređenja, koje Zapad održava ekonomskim mehanizmima, a kada mu to ne
uspijeva – militarističkom pesnicom. Bez ideologije rasizma nema ni zagovora imperijalizma!
Borba protiv rasizma stoga je sastavni dio borbe protiv imperijalizma, koji je, kao što znamo,
jedan od „najviših stadija“ kapitalizma! Borba protiv rasizma, odnosno protiv potpune
institucionalne proizvodnje drugosti, dehumanizacije i popratne legitimizacije sve veće
eksploatacije ljudi, sastavni je dio klasne borbe, kako kroz antiimperijalističku borbu, tako i
kroz borbu protiv zatiranja radništva u imperijalističkim centrima. Ovo su nas naučili svi
dosadašnji socijalistički pokreti i progresivni sindikati koji se priklanjaju socijalizmu. Bez ove
svijesti ne bi bilo ni Pokreta nesvrstanih kakav je postojao.
 
2.
 
Kao što dokazuje povijest radništva, kapital ne proizvodi i ne koristi rasizam i konstrukte
rasijaliziranog Drugog samo za legitimaciju kolonijalnih osvajanja i sistemske eksproprijacije
te porobljavanja autohtonog stanovništva prilikom akumulacije kapitala za imperijalistički
centar. Naime, kapital neprestano proizvodi i institucionalno konsolidira konstrukte
rasijaliziranog Drugog i na „domaćim tijelima“ (kiteći se pritom ordenom demokracije):
proizvodi i upotrebljava rasizam kao oruđe pomoću kojega dodatno smanjuje vrijednost
rada, povećavajući stupanj potplaćenosti i neplaćenosti među rasijaliziranim skupinama u
imperijalističkim centrima.
 
Rasizam, odnosno proizvodnja rasnih konstrukata Drugosti i u tom je pogledu sastavni dio i
jedna od pretpostavki kapitala prilikom eksploatacije čovjeka od čovjeka: upotrebljava
se za legitimaciju supereksploatacije onih koji su u ime rasnih konstrukata time potpuno
dehumanizirani i maksimalno degradirani kao radna snaga koju treba posve iscijediti i dotući.
Primjerice, u dosadašnjoj i današnjoj modernoj povijesti SAD-a, kapital je segregirao
radništvo (pritom ga nadzirući i međusobno dezorganizirajući) u različito potplaćene skupine
upravo na temelju rasnih konstrukata, koje je sam pomogao i ozakoniti, primjerice, u obliku
rasnih imigracijskih kvota (npr. 1924.), ili tzv. sezonskog rada isključivo za rasijalizirane
Druge, itd.; istovremeno je za bijele skupine uveo drukčiji princip raspoređivanja u
potplaćene, ali radi rasnog grupiranja ipak nešto manje opresirane skupine, što vrijedi i danas.
 
Primjerice, brojni takvi rasijalizirani programi u SAD-u, implementirani isprva na razini
pojedinih država, ali s vremenom i na federalnoj razini, datiraju iz 1920-ih, a imaju svoje
učinke i danas, jer su njima bili postavljeni temelji za novi oblik rasijalizacije i
supereksploatacije u drugoj polovici 20. i na prijelazu u 21. stoljeće. Radi se o programima
koji su agrokorporacijama u Kaliforniji, a nakon Drugog svjetskog rata i svim ostalim
poljoprivrednim te potom i industrijskim gigantima, a naposljetku i uslužnim djelatnostima,
osigurali potplaćenu i supereksploatiranu, polurobovsku radnu snagu. Na federalnoj razini,
bio je to program Bracero (1942-1964), kojim je uveden, a nakon Drugog svjetskog rata i
ozakonjen tzv. institut permanentno privremenog zapošljavanja radnica ili radnika, a time i
migrantskog sezonskog rada (temporary guest worker).
 
Njime su SAD isprva ciljale na Meksikance i Meksikanke, dok su to kasnije proširile na sve
stanovnice i stanovnike Srednje i Južne Amerike: istovremenim usvajanjem zakonskih mjera,
radništvo je rasijalizirano, kako bi ga mogle homogeno držati u polurobovskom radnom
odnosu. Radi se o nametanju statusa permanentno privremeno zaposlenih migrantskih radnica
i radnika, koji nemaju prava na status državljanstva, iako u SAD-u možda žive već
desetljećima. Upravo su u okviru ovakvih programa današnje radnice i radnici iz Srednje i
Južne Amerike isključeni iz osnovnih radničkih prava, kao što je, primjerice, pravo na
osnivanje i priključivanje sindikatima (Ness 445), a za njih ne vrijedi ni federalna legislativa,
koja određuje minimalnu satnicu i plaću. Na temelju ovih rasijaliziranih programa upravo su
te radnice i radnici isključeni iz socijalne skrbi jer status privremenog migrantskog rada na
tzv. guest-programu između ostalog znači da radnica i radnik, primjerice, nemaju pravo na
„osiguranje u slučaju nezaposlenosti, socijalnu pomoć, starosne mirovine, itd.“ (Sharma 427).
 
Istovremeno, represivni organi vlasti podvrgavaju radnice i radnike neprestanim masovnim
uhićenjima i deportacijama, dapače, često i u suradnji s korporacijama (koje te radnice i
radnike unajmljuju pod uvjetima koje su same legalizirale u Washingtonu), osobito kada dođe
do prijetnje da se imigrantsko radništvo unatoč svim preprekama i segregaciji organizira.
Jednako tako, želi li radnik ili radnica osigurati dopuštenje da ostane u državi kao
permanentno privremeno zaposlena radnica, najprije mora odraditi godinu dana ili barem šest
mjeseci kod jednog zapošljavatelja, kojega u tom periodu nema pravo promijeniti, čak i ako
joj zapošljavatelj ne isplaćuje plaću te joj zapravo ima pravo isplatiti sav obavljeni posao tek
nakon prvih pola godine. Naravno, takav pristup i oblik zapošljavanja ne vrijedi za
nerasijalizirane skupine: one, zajedno s vrhunskim znanstvenicima, akademskim radnicama i
radnicama te određenim dijelom zaposlenih u informacijskim tehnologijama, imaju slobodan
ulaz u državu, potrebna im je samo viza (čije je ishodovanje u velikom broju slučajeva samo
formalnost). Dakle, radi se o sofisticiranom dvotračnom sustavu.
 
Na našem užem prostoru nakon 1991. godine svjedočimo zastrašujućem prijenosu takvih
praksi i zakonskih odredbi, koje je u drugim dijelovima svijeta uspostavio kapitalizam
rasijaliziranih konstrukata i sukladno kojima je segmentirao i dodatno potplatio te još više
obezvrijedio rad i čovječnost sistemski eksploatiranih.[6] Na našem prostoru prijenos takvih
segregacijskih politika i ciljane supereksploatacije funkcionira u nacionalističkom ključu (pri
čemu treba napomenuti da su rasizam i nacionalizam dvije strane istog novčića konstrukcije
Drugoga te imaginiranja i utvrđivanja navodne veće i manje vrijednosti). Za radnice i radnike
Balkana, tj. one iz Srbije i BiH, prema međudržavno sklopljenim ugovorima, vrijedi sustav
uskraćivanja temeljnih radničkih i socijalnih prava, upravo na račun uvođenja tzv. programa
zapošljavanja migrantskih ili „stranih“ radnica i radnika iz država koje nisu članice EU, dok
se istovremeno, primjerice, vlasnici i direktori stranih poduzeća slobodno zapošljavaju ili čak
postavljaju kao glavni upravitelji državnih i paradržavnih institucija, kao što je to Društvo za
upravljanje potraživanjima banaka (Družba za upravljanje terjatev bank, DUTB).
 
U tom kontekstu radi se o svojevrsnoj orijentalizaciji i proizvodnji drugosti među nekoć
ravnopravnim stanovnicima i stanovnicama zajedničke države Jugoslavije, zbog čega jača
šovinizam i međusobno šikaniranje među zaposlenima. Naslovnice časopisa tako potiču
perspektivu u kojoj su „strani radnici“ (ali ne i „istinski strani“ francuski, švedski, i njemački
direktori, poslovođe i ostali pomoćni kadar, primjerice Revoza, DUTB-a, itd.) oni koji
uzimaju radna mjesta domaćem radništvu.[7] Time dolazimo i do treće točke zbog koje su
rasizam, i s njim povezani šovinizam, ugradbeni i pogonski dijelovi kapitalističkih odnosa
eksploatacije.
 
3.
 
Kapital uspostavlja i održava institucionalni rasizam, ne samo kao sastavni dio akumulacije
kapitala, pri čemu rasijaliziranim skupinama ljudi, na podlozi rasnih konstrukata, isplaćuje još
niže nadnice, ne omogućuje im učlanjivanje u sindikate te ih posljedično lakše regrutira u
svrhu razbijanja štrajkova, a na njihovim leđima dodatno povećava produktivnost, što je bilo i
ostaje konstanta na Zapadu (pogledajmo samo SAD). Kapital je u još jednom pogledu itekako
ovisan o institucionalnom rasizmu i temelji se na njegovu očuvanju i održavanju, jer mu
institucionalni rasizam služi kao oruđe neposrednog poticanja rasno motiviranog
neprijateljstva među običnim ljudima. Rasizam kapitalu služi kao jedno od osnovnih
ideoloških oruđa za prisvajanje što većeg udjela viška vrijednosti koju proizvodi rad
rasijaliziranih Drugih, dok istovremeno funkcionira kao jedan od moćnih oblika kontrole
radništva u cjelini.
 
Povijest radničkog pokreta obilježena je igrom kapitala na rasističku kartu i poticanjem
šovinizma kao prokušanog recepta razbijanja radničkog zajedništva i umjetnog
suprotstavljanja jedne skupine drugoj, pri čemu se gubi razumijevanje stvarnih strukturnih
uzroka koji dovode do sistemske eksploatacije cjelokupnog radništva. To postaje još akutnije
u vrijeme ekonomskih kriza, kada se za pomanjkanje radnih mjesta za domaće stanovništvo te
automatsko smanjivanje i opadanje nadnica preostalog radništva itd. okrivljuje „uvezene“,
„strane“ i različite druge radnice i radnike, iako se mehanizmi u pozadini navedenog kriju na
potpuno drukčijem mjestu. Smisao rasizma i šovinizma je segregacija ljudi na radnim
mjestima, razbijanje zajedništva, uz istovremeno zakonski podržano dodjeljivanje manjih ili
nepostojećih prava pretpostavljenim pripadnicama i pripadnicima skupina rasijaliziranih
Drugih.
 
Nije slučajnost da su upravo socijalistički orijentirani sindikati, povezani sa Socijalističkom
partijom, a kasnije i Komunističkom partijom Amerike (primjerice, Industrial Workers of the
World, IWW) bili prvi i jedini sindikati u SAD-u koji su uvidjeli da institucionalni rasizam
ima ulogu uvođenja razdora među radništvom, a pritom i ključnu ulogu u pogledu još većeg
stupnja privatizacije viška vrijednosti koju stvara rad rasijaliziranih skupina. Oni su u prvom
desetljeću 20. stoljeća – za razliku od etabliranih sindikata, koji su pristajali na navodnu
odvojenost klasne i antirasističke borbe – po prvi put u povijesti organizirali udruženu frontu,
te su stoga, za razliku od ostalih, u naredna dva i pol desetljeća podvrgnuti sustavnom
progonu i uništenju.
 
Jednako vrijedi i u slučaju atentata na Martina Luthera Kinga krajem 1960-ih: naime, King je
u drugoj fazi svojeg revolucionarnog pokreta pokušao ujediniti afroamerički građanski pokret
s pokretom za radnička prava i za zajedništvo etničkih skupina u borbi za temeljna
socioekonomska prava: taj je program nazvao Kampanjom siromašnih (Poor People’s
Campaign). Naime, spoznao je da oslobođenje afroameričkog čovjeka ovisi o socijalnoj
pravdi, kao i raskidu Amerike s imperijalizmom (Zinn 461-462). Ovaj zaokret prema
ujedinjenoj fronti, koju više ne karakterizira samo naglasak na građanskim pravima, već na
ukidanju sistemske i još rasijaliziranije eksploatacije, nagoviješten je ujedinjenim štrajkom
poštanskih radnika, a obilježen štrajkom radnika čistoće u Memphisu 1968. godine, kada je
King ne samo javno podupro, već se i pridružio radnicima u štrajku, slavnim govorom „Bio
sam na vrhu planine“. Idućeg dana nad njim je izvršen atentat sa smrtnim ishodom (Martin
Luther King Jr. Research and Education Institute).
 
Borba protiv rasizma i šovinizma je borba za internacionalu! To je borba za moćnu
zajedničku frontu svih eksploatiranih – u protivnom, klasna borba već je u startu osuđena na
razjedinjenost, međusobno otuđenje pa i neprijateljstvo, kako je u suštini uspostavlja i diktira
politika gospodarâ. Borba protiv rasizma, a time i protiv nacionalnog šovinizma, sastavni je
dio klasne borbe – ako to ne razumijemo, završit ćemo, primjerice, kao etablirani sindikati u
SAD-u. Oni su „klasnu borbu“ sveli na bolje nadnice za bijele muškarce, dok su za svoje
neposredne neprijatelje uzimali afroameričke radnice i radnike, a u današnje vrijeme radnu
snagu iz Južne i Srednje Amerike, tvrdeći da im ruše nadnice. Slično kao i danas, kada
nacionalistički sindikati prisežu na nekakvu klasnu borbu, a zapravo govore uglas s
kapitalom, tvrdeći da problem očito nije eksploatacija po sebi, već prvenstveno „očuvanje
radnih mjesta“ u Europi, te kako je radna mjesta potrebno sačuvati unutar vlastitih granica, da
ih ne bi preuzeli „prejeftini Kinezi“, koji su navodno, ničim izazvani, voljni raditi za nikakve
novce.
 
Odjek ove rasističke/šovinističke frazeologije prije ili kasnije bit će moguće zapaziti i na
domaćem terenu: nezadovoljstvo lokalnog radništva, koje tvrdi da im radna mjesta pored
Kineza oduzimaju i agencijski radnici iz Bugarske, Rumunjske, BiH, Slovačke, itd., pri čemu
se u najboljem slučaju radi o popunjavanju prenisko plaćenih radnih mjesta na kojima se
domaće stanovništvo više ne zapošljava, jer ide trbuhom za kruhom na Zapad; dok se među
ljudima koji ostaju sije razdor upravo na račun pripisivanja drukčijeg, drugorazrednog statusa,
a time i slabijih radničkih prava onima koji pripadaju drugim jezičnim skupinama bratskog
Balkana. Radna mjesta – prije svega u građevini, kao i u proizvodnim halama – postaju
vertikalno i horizontalno segregirana s obzirom na različita agencijska i podugovorena
zaposlenja, a istovremeno jezično segregirana i međusobno otuđena kako po rasponu prava,
tako i po načinu međusobnog odnošenja i perspektive koju takva perfidna stratifikacija
uspostavlja, dok radništvo time u cijelosti biva ograničeno i kontrolirano.
 

Feminizam

1.
 
Do čega dolazi kada se ni sistemsku emancipaciju žena ne razumije kao sastavni i nužni dio
klasne borbe (što je pak vrlo dobro razumio socijalizam 20. stoljeća na čelu s Lenjinom,
Kolontaj i Zetkin), jednako je tako već pokazala recentna povijest Zapada. Brojnim
sindikatima u zapadnoj Europi, koji se tobože zaklinju na klasnu borbu, ali očito bez
razumijevanja tzv. ženskog pitanja i povezanosti kapitala s patrijarhatom, nakon Drugog
svjetskog rata, primjerice, u Velikoj Britaniji i zapadnoj Njemačkoj, glavni su neprijatelji
postale žene, za koje su tvrdili da svojim prekarnim radom, odnosno radom na pola radnog
vremena, nepošteno konkuriraju muškarcima i ruše njihove nadnice. Pritom se nitko nije pitao
zašto se žene, nakon što postanu majke, zapošljava isključivo na pola radnog vremena (taj je
institut u Velikoj Britaniji poslije Drugog svjetskog rata uveden specifično za žene; prema
zakonskim odredbama, žene su do kraja šezdesetih bile izuzete iz osnovnih radničkih prava,
koja su ipak vrijedila za muškarce, a do danas u Velikoj Britaniji žene koje rade šest i manje
sati tjedno nemaju pravo na to da im zapošljavatelj plaća ikakve socijalne doprinose!) i u
kakvoj je to vezi s kapitalističkim patrijarhatom, koji ne ulaže u socijalnu reprodukciju, jer mu
je na taj način moguće oteti još veći dio kolača apropriranog viška vrijednosti koju stvara rad
svih zaposlenih.
 
Dakle, čemu nas uči povijest radničkog pokreta: ako klasna borba ne obuhvaća borbu protiv
rasizma i borbu za sistemsku emancipaciju žena, pri čemu su kapitalistički patrijarhat i
rasizam sastavni i pogonski elementi sistemske eksploatacije, dakle ako je iz klasne borbe
umjetno isključena i od nje odvojena borba protiv rasizma i imperijalizma te borba za
sistemsku emancipaciju žena, onda je takva borba u svojem temelju u najboljem slučaju
ograničena: radi se o isključujućoj borbi pojedinih muškaraca za poboljšanje položaja
pojedinih muškaraca ili određenih skupina, ali ne i o borbi za dokidanje strukturnih
nejednakosti i eksploatacije čovjeka od čovjeka. To je borba samo za socijaldemokraciju, u
kojoj i dalje opstaju rasizam i kapitalistički patrijarhat.
 
Zašto je onda borba za sistemsku emancipaciju žena – koju Zapad još uvijek ne poznaje i neće
je upoznati sve dok postoji kapitalizam, unatoč kićenju formalno-legalnim pravima – već
sama po sebi sastavni dio klasne borbe? Kapital je pri akumulaciji ili privatizaciji bogatstva
strukturno ovisan o domestifikaciji žena, a time i održavanju njihova sekundarnog i
marginalnog te ekonomski barem djelomično ovisnog statusa. Ovisan je o familijalizaciji
opskrbljujećeg i starateljskog rada (a time i što većem stupnju domestifikacije ili zatvaranja
žena u zasebnu sferu), umjesto o njegovoj kolektivizaciji i preuzimanju društvene
odgovornosti za njegovo financiranje i održavanje. Time kapital uspijeva prisvojiti veći dio
kolača koji stvaraju one_i kojima bi kolektivizacija opskrbljujućeg i starateljskog rada najviše
pripomogla. To istovremeno neposredno utječe na položaj žena unutar obitelji, kao i na vrste
te mogućnosti njihovih zaposlenja, i naposljetku, napredovanja na radnim mjestima.
 
Dakle, kapitalizam je itekako ovisan o održavanju patrijarhalnih odnosa, koje je u 19. stoljeću
institucionalizirao uspostavljanjem patrijarhalne nuklearne obiteljske zajednice i tzv.
hraniteljskog modela. Naime, što je veći bio stupanj domestifikacije žena, koju je Zapad
nakon Drugog svjetskog rata održavao na različite načine, to su manja bila ulaganja kapitala u
socijalnu reprodukciju njegove aktualne, a naročito buduće radne snage. Što to znači? Što je
niže ulaganje u, primjerice, javnu i cjelodnevnu te cjenovno dostupnu skrb o djeci i starijima,
to je veći dio viška rada proizvedenog zajedničkim naporima radništva koji kapital može oteti
i aproprirati, jer to između ostalog, naprosto znači i niži porez na kapital.
 
Zapad pritom poznaje različite modele, ali svima je zajednička potplaćenost ili neplaćenost
roditeljskih dopusta, njihovo nepostojanje ili izraženo produljivanje u svjetlu, primjerice,
nepostojeće mreže skrbi o djeci do treće godine (npr. u Njemačkoj) ili radnog vremena
starateljskih ustanova, tamo gdje one postoje, koje je podijeljeno na prijepodnevnu i
poslijepodnevnu skrb, pri čemu je djecu na ručak potrebno voditi doma! Isti sustav vrijedi i za
djecu koja su obvezna pohađati školu, pri čemu nije nužno da postoji i jutarnja i popodnevna
skrb, kao ni topli obroci u školi (Bavarska o tome tek razmišlja i provodi pilot-projekt koji
obuhvaća 500 škola) – o svemu tome i dalje moraju brinuti majke, radi čega ih kapitalistička
država nakon nastupanja majčinstva, u najboljem slučaju i uglavnom protiv njihove volje,
vraća na tržište rada i zapošljava tek na pola radnog vremena, kao sekundarne radnice čiji bi
dohodak eventualno trebao sitnišem nadopunjavati glavni obiteljski budžet, kojem bi, dakle, i
dalje primarno trebao doprinositi hranitelj ili glava obitelji.
 
Zapadne kapitalističke države su nakon Drugog svjetskog rata različitim pristupima i
zakonskim odredbama konsolidirale kapitalistički patrijarhat i uspostavile njegovu
osuvremenjenu inačicu, tzv. 1,5-hraniteljski model, što je sastavni dio politike i na prijelazu u
21. stoljeće. Sve navedene, kao i druge politike transferiraju nam se nakon 1991. godine pod
krinkom oblika zapošljavanja naklonjenih majkama: tako je, primjerice, jedan od ministara u
nekoj od prethodnih vlada javno govorio da je rad na pola radnog vremena idealan za
učiteljice, jer će im navodno omogućiti da provode više vremena kod kuće s djecom.
Istovremeno se uvode mjere koje povećavaju norme u vrtićima i reduciraju broj zaposlenih,
kako bi se smanjila kvaliteta i dugoročna održivost sustava javne skrbi.
 
U Hrvatskoj mediji neumorno propagiraju da se, imajući u vidu visoke cijene vrtića, ženama
„više isplati ostati kod kuće“, ali se nitko ne pita zašto cijene eksponencijalno rastu, kako
tome doprinose olakšice i subvencije za kapital, kao i zasebne, minimalne stope poreza: velika
većina žena sve je više i primorana ostati doma. Dolazi do uvođenja naknade za kućanice,
predviđene za majke s više djece koje ostaju doma. Sve je to samo dio slagalice koja se naziva
kapitalističkim patrijarhatom, te se i kod nas sve više uspostavlja, pod dirigentskom palicom
Europske unije i interesa kapitala. Dakle, vrijeme je za dubinsko razumijevanje i analizu
rasizma te patrijarhata kao sastavnih dijelova kapitalističkog socioekonomskog poretka!
 
2.
 
Obmanjujuće je i opasno poći od ideje da je feminizam a priori odvojen od klasne borbe i da
ga je stoga potrebno u određenim aspektima prilagoditi klasnoj borbi. Takvo tumačenje
proizlazi iz pretpostavki liberalnog feminizma, koji se temelji na biološkom esencijalizmu,
dok se patrijarhatom i marginalizacijom žena bavi kao nekom vrstom predrasuda i
negativnim, stereotipnim odnosom prema ženama. Eliminacija tih prepreka navodno bi
trebala osigurati ravnopravnost i osnaživanje žena. Naravno, takav je feminizam kao stvoren
za kapitalizam, jer održava sve strukturne uzroke marginalnosti i društvene nejednakosti žena:
odvraća pogled od strukturnih uzroka, koji de facto dovode do sistemske marginalizacije i
proizvodnje žena kao drugotnih, svodeći ih primarno na domestificiranu ulogu reproduktivnih
majki, a u najboljem slučaju i dalje tek dodatno zaposlenih fleksibiliziranih radnica. To je
realnost „demokratskog“ Zapada.
 
Naravno, preuzimanje temelja liberalnog feminizma, za volju kojega je borba za emancipaciju
navodno odvojena od klasne borbe, blokira i zapostavlja druge vrste feminizama, prije svega
onog koji bi socijalistima i socijalistkinjama trebao biti matični, tj. socijalističkog feminizma.
Potonji je, za razliku od buržoaskog, uvijek razotkrivao i isticao sistemske uzroke
neravnopravnosti, pritom jasno pokazujući da klasna borba nije moguća, a još manje
uspješna bez sistemske emancipacije (SVIJU) žena! Takav feminizam nije potrebno
podređivati klasnoj borbi. Klasnu borbu treba razumjeti kao sistemsku borbu za materijalnu
jednakopravnost sviju, iako treba imati u vidu da kapitalizam pritišće muškarce na drukčije
načine od žena! Toga je bio svjestan Sovjetski savez, toga je bila svjesna Komunistička partija
Jugoslavije. Naime, strukturno neravnopravni položaj žena u kapitalizmu ne uzrokuju
predrasude i diskriminatorno ponašanje pojedinaca i pojedinki – to su posljedice, a ne uzroci –
nego nešto što je u većoj mjeri sistemski rašireno i dublje; dakle, već po svojem porijeklu
sastavni dio klasne borbe.
 
Dakle, ako zapadamo u/preuzimamo liberalno-buržoaske definicije feminizma i antirasističke
borbe, odnosno svodimo ih isključivo na borbu protiv predrasuda i diskriminatornog
ponašanja pojedinaca i pojedinki unutar sistema eksploatacije koji je i dalje isti, pri čemu
posljedice interpretiramo kao uzroke, i zbog čega se feminizam uistinu doima kao planet za
sebe, odjednom dolazimo u problem s feminizmom i antirasističkom borbom: tada ih je
uistinu potrebno podrediti i priključiti, naravno kao identitetske pokrete, što je pak za
socijalistički pokret također kontraproduktivno.
 
Ako na sistemsku emancipaciju i borbu protiv rasizma gledamo strukturno i kroz historijsko-
materijalističku perspektivu, uvidjet ćemo i postati svjesni nečega posve drukčijeg: naime, da
su rasizam i institucionalni patrijarhat među temeljnim podsistemima kapitalističke
eksploatacije čovjeka od čovjeka, a ne neke po sebi postojeće usporedne institucije i pripojeni
dijelovi tog sistema, što nam je još davno precizno objasnio i razložio upravo socijalistički
feminizam, koji je sve te mehanizme odavno razotkrio. Feminizam u tom smislu nije potrebno
instrumentalizirati i podređivati klasnoj borbi. Upravo suprotno: on funkcionira kao mjesto
uvida i širenja svijesti (neosviještenih) socijalista i socijalistkinja. Iz svega navedenog
proizlazi da je razdvajanje i umjetna podjela borbe za sistemsku emancipaciju žena i
rasijaliziranih Drugih od klasne borbe nije samo kontraproduktivna, nego i nešto mnogo gore:
(nesvjesni i nehotični) pucanj socijalista i socijalistkinja u vlastitu glavu, ali i srce.
Bilješke:

[1] Osobni arhiv: interna rasprava na jednom od službenih foruma. Autor se slaže s objavom
njegova citata (pristanak je pohranjen u osobnom arhivu), ali njegov ćemo identitet zadržati
anonimnim.

[2] Naime, postoji više vrsta feminizama: većina onih koji ne problematiziraju strukturne
nejednakosti i tumače kapitalizam kao prirodni poredak, postavljena je esencijalno biološki ili
liberalno pravno-formalno, a i među njima postoje ogromne razlike. Još veće, planetarne
razlike pojavljuju se između skupine ovih malograđanskih ili biološko esencijalističkih
feminizama i feminizama orijentiranih na identitetske politike, s jedne strane i tzv. sistemskih
ili socijalističkih feminizama, s druge. Upadanjem u zamku poopćenog govora o feminizmu,
kojega treba pripojiti klasnoj borbi, zanemarujemo socijalistički feminizam, a nedvojbeno i
drugi, prikladnije povezani pojam, a time i konceptualno ishodište: tj. sistemsku emancipaciju
žena, projekt koji je na Zapadu (a iznova, uništenjem socijalizma i transferom istih politika
institucionalnog kapitalističkog patrijarhata na naše prostore) još uvijek aktualan jer nikada
nisu bili adresirani strukturni, a time ni materijalni uzroci koji postojano drže žene u
kapitalističkom patrijarhatu na razini sekundarnih i marginalnih Drugih.

[3] Tj. zahvaljujući analitički objedinjeno razrađenoj materijalističko-dijalektičkoj spoznaji,

koju dijelom nalazimo kod Engelsa i Marxa, a na sveobuhvatan način osobito u radovima
Lenjina, Kolontaj i Zetkin i drugih.

[4] O tome je, naposljetku, govorio i sam Marx, a zatim to razvijaju Lenjin i Luxemburg.
Primjerice, Marx piše: „Otkriće zlata i srebra u Americi, eksproprijacija, porobljavanje i
pokapanje aboridžinske populacije u rudnicima, početak osvajanja i pljačke Istočnih Indija,
pretvaranje Afrike u komercijalno lovište crnokožaca, signalizirali su ružičastu zoru ere
kapitalističke proizvodnje [na Zapadu].“ (Kapital, prvi tom, poglavlje 31: Nastanak
industrijskog kapitalista; dostupno na https://www.marxists.org/archive/marx/works/1867-
c1/ch31.htm)

[5] U suvremenim i osuvremenjenim inačicama rasizma i proizvodnje rasijaliziranog, tj.

imaginarno devijantnog i drugorazredno situiranog Drugog, radi se o tzv. kulturnom rasizmu i
diskursu o „civilizacijskoj utrci“, koji oživljava konstrukt o dominaciji zapadne bijele
civilizacije ili kulture nad svim ostalim kulturama.

[6] U taj sklop prikrivenog rasističkog diskursa danas, u kapitalističkoj Europi 21. stoljeća,
spada i govor o upotrebljivosti i instrumentalizaciji migranata iz ratom zahvaćenih
imperijalističkih zona (što je navodno osnova za njihovu asimilaciju i dobrohotnu otvorenost
Europe), kao i njihova umjetna podjela na tzv. neekonomske i ekonomske migrante (tj. na
više i manje zaslužne, više i nešto manje vrijedne statusa ljudskog bića), unatoč tome što svi
traže zaklon od smrtonosnih imperijalističkih, ekonomsko-militarističkih politika Zapada,
koje potonji provodi posredno ili neposredno u zemljama iz kojih dolaze migranti i
migrantkinje.
[7] Uzgred, u SFRJ je prema tadašnjem zakonodavstvu vrijedilo da svi stranci u startu imaju
pravo na redovno zaposlenje i sva pripadajuća socijalna prava!

Literatura:

 
Brown, L. Anthony in Noah De Lissovov. Economies of racism: grounding education policy
research in the complex dialectic of race, class, and capital. Journal of Education Policy, 26
(2011): 595–619.
 
Marx, Karl. Capital Volume One. Chapter Thirty-One: Genesis of the Industrial Capitalist.
https://www.marxists.org/archive/marx/works/1867-c1/ch31.htm
 
Ness, Immanuel. Forging Migration Policy for Capital: Labor Shortages and Guest Workers.
New Political Science, 4 (2007): 429-452).
 
Sharma, Nandita. “On Being Not Canadian: The Social Organization of ’MigrantWorkers’ in
Canada.” Canadian Review of Sociology and Anthropology, 38.4 (2001): 415-439.
 
The Martin Luther King, Jr. Research and Education Institute, Standford. Memphis Sanitation
Workers’ Strike. https://kinginstitute.stanford.edu/encyclopedia/memphis-sanitation-workers-
strike.
 
Zinn, Howard. A People’s History of the United States. New York: HarperCollins, 2003.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Tagovi:
Lilijana Burcar