Zanimljivosti o vukovima

Možda ovo niste znali...

Koliko ima vrsta vukova?

Postoje tri vrste vukova. Sivi vuk - Canis lupus, Crveni vuk - Canis rufus i Etiopijski vuk - Canis simensis.
Uz tri osnovne vrste vuka postoje i brojne podvrste sivog vuka.

Koliko dugo vukovi žive?

Vukovi prosječno žive 8 do 9 godina (u divljini). U zatočeništvu ponekad znaju doživjeti i do 18 godina.

Koliko se brzo vukovi kreću?

Ako kaskaju kreću se od 8 do 16 km na sat. Ako trče mogu prevaliti i do 45 km na sat. Obično dnevno
prevale oko 35 km u potrazi za hranom.

Koji su glavni razlozi smrtnosti u vukova?

Većinom uginu zbog gladi, ali i u sukobima s vukovima iz drugih čopora u borbama za teritoriju. Uz ta
dva glavna razloga smrtnosti manji dio spada i u mortalitet uzrokovan raznim bolestima i drugim
činiocima. U područjima gdje nema utiecaja čovjeka, ili je on minimalan, glavni uzrok smrtnosti
vukova su drugi vukovi, čak do 70% ukupne smrtnosti.

Koliko zuba imaju vukovi?

Vukovi imaju 42 zuba.

Koliko se često vukovi pare?

Vukovi se pare samo jedanput godišnje. Psi se za razliku od njih pare dva puta godišnje.

Kada počinje sezona parenja?

Sezona parenja može započeti samim početkom godine, siječanj pa sve do kasnog travnja, recipročno
klimatskim uvjetima gdje vukovi žive. Ukoliko žive u toplijim krajevima sezona parenja započinje
ranije.

Koliko mladunčadi imaju vukovi u jednom leglu?

Obično 4 do 6 mladunca.

Da li se samo majka brine za mladunčad?

Ne. Svi članovi čopora se brinu za mladunčad, čuvaju ih i hrane.

Da li vukovi od rođenja znaju kako se lovi?

Vukovima je svakako usađen prirodni instinkt za lov. Vukovi koji su rasli u zarobljeništvu za puštanje u
divljinu naučeni su veštinama lova, ali im preživljavanje u prirodi zavisi od toga koliko su se naučili
kloniti čoveka. Ali vukove koji su rođeni u divljini svakako su roditelji naučili vještinama lova.

Kolika je jaka čeljust vuka?

Pritisak vučje čeljusti iznosi 300 kg po cm 2, što je dva puta jače od Njemačkog ovčara. Vukovi mogu
smrviti velike kosti sa par ugriza.
Koji je glavni vučji plijen?

U Europi su glavni plien vukova krupna divljač: jeleni, srne, divlje svinje, ali i ostali sitni glodari kao
npr. zečevi.

Inače u SAD-u vukovi znaju uspješno uhvatiti i ogromnog bizona.

Zašto vukovi žive u čoporima?

Vukovi su društvene životinje. Zajednički život u čoporu koristi im radi lakšeg preživljavanja i
pronalaženja hrane. Da bi lovili veliki plijen, predatori moraju biti ili veliki skoro kao i plen vuk u
prirodi(primer su zveri porodice mačaka), ali mogu biti i manji, pa loviti u čoporu (vukovi, afrički divlji
psi), što je i razlog njihovog evolucijskog uspjeha. Osim što mogu uhvatiti veći plen, zato jer su u
čoporu, mogu veliki plen odmah i pojesti, odnosno potpuno ga iskoristiti.

Hijerarhija u čoporu neutrališe agresivnost, smanjuje konflikte i donosi socijalni red.

Kakva je socijalna struktura vučijeg čopora?

Glavni i na najvišem položaju su alfa par: alfa mužjak i alfa ženka. U čoporu se razmnožava samo alfa
par. Beta vukovi su na nižem položaju od alfa vukova, a na najnižem položaju u čoporu se nalazi
omega.

Jezgro čopora čini jedan reproduktivni par vukova, dok su svi ostali pripadnici čopora, štenad i njihova
starija braća, potomci tog para roditelja. Vukovi u čoporu putuju, love, hrane se i odmaraju, to jest,
zajedno su tokom cijele godine. Da bi sve te aktivnosti čopor uspešno sprovodio, u čoporu postoji
relativno složena društvena struktura. Vučji čopor je hijerarhijski podeljen, gde roditeljski par vukova
drži dominantan položaj, dok ostali pripadnici čopora međusobno grade odnose nadređenosti i
podčinjenosti, po muškoj i po ženskoj liniji. Dominantan vuk ili vučica odlučuje kada će čopor ići u lov,
gdje će biti brlog, a hijerarhijska struktura vidljiva je i kod hranjenja na plenu - podčinjeni vukovi jedu
nakon nadređenih. Osim toga jaka dominacija, naročito po ženskoj liniji, onemogućava parenje
podčinjenih članova, bilo međusobno ili sa jednim od dominantnih vukova. Tako u pravilu samo jedna
vučica u čoporu može imati mlade, što je jedan od mehanizama samoregulacije veličine populacije
ovog vršnog predatora. U isti mah je i sprečeno parenje u srodstvu.

Koliko je velik vučiji čopor?

Veličina varira od veličine teritorije koju pokrivaju. Čopor može imati samo dva vuka, a može
uključivati i do 20 jedinki. Najveći čopor ikada zabeležen brojio je 37 jedinki u NP Yellowstone u
proleće 2002. Taj čopor podelio se je kasnije na nekoliko manjih čopora.

Da li je istina da vukovi imaju jednog partnera celi život?

Da, Vukovi često izaberu partnera za celi život. Ukoliko jedan od partnera ugine ili strada na bilo koji
drugi način ponekad ga vuk koji je izgubio partnera zameni drugim partnerom.

Zašto vukovi zavijaju na mjesec?

Vukovi ne zavijaju na mjesec. Zavijaju kao znak svog prisustva, nakon što su ulovili plijen ili kako bi se
ponovo okupili. Ponekad zavijaju i u znak žalosti, kao kad je grupa lovaca poubijala šest vukova. Te
noći ostatak čopora žalosno je zavijao duboko u noć…

Kako vukovi komuniciraju?

 Vukovi komuniciraju na različite načine:

- zavijanjem
- režanjem
- cviljenjem
- lavežom
- govorom očiju
- ostavljanjem tragova (izmet, urin, grebanje po tlu).
- govorom tela

Da li je istina da vukovi napadaju ljude?

Nikada nije dokumentovan ni zabeležen napad zdravog vuka na čoveka. Vukovi su po svojoj prirodi
životinje koje izbegavaju bilo kakav kontakt s ljudima. Zapravo su poprilično stidljivi.

Jesu li vukovi u srodstvu sa psima?

Može reći da su današnji psi i vukovi u srodstvu. Sve pasmine pasa nastale su udomaćivanjem vuka u
procesu koji je započeo oko prije 100000 godina, s time da je i kasnije dolazilo do povremenog
mešanja sa vukom (Vila i sur. 1997). Tako danas smatramo da su pas (C. lupus malivukfamiliaris) i vuk
ista vrsta. Rod Canis još uključuje kojota (C. latrans)

Neki se psi i danas mešaju sa vukovima pa tako postoje i hibridi između vukova i psa. Mešanjem
ponekad dobijemo i novu pasminu - Češkoslovački vučji pas, koji je nastao mešanjem Nemačkog
ovčara i vuka. U današnje vreme najčešće se za mešanje sa vukovima koriste Sibirski haskiji i Aljaški
malamuti.

Jesu li Sibirski haskiji u bližem srodstvu sa vukovima od ostalih pasa?

Nisu, iako su sličniji vukovima od drugih pasa, blizina njihova srodstva sa vukovima je ista kao i u
drugih pasa.

Jesu li vukovi uspješni lovci?

Zapravo nisu. Vukovi imaju nizak postotak uspešnosti lova na svoj prirodan plen. Da bi ulov bio
uspešan vuk mora testirati više životinja pre nego što pronađe pogodnu za ulov, a samo svaki deseti
pokušaj lova završava i hvatanjem plena.

Koliko dugo vuk može preživjeti bez hrane?

Danima, čak i tjednima.

Jesu li vukovi krvoločni?

Ne, to je jedna od predrasuda koja prati vuka kao prirodnog predatora koji se hrani isključivo mesom.
Vuk napada i ubija svoj prirodni plen ne iz zabave, već zbog toga jer mu je to prirodom predodređeno
za njegov opstanak.

Zašto neki ljudi mrze vukove?

Prvenstveno zbog straha. Ali i suparništva na mnogim područjima. Na primjer: ukoliko uklonimo i
zamijenimo vučiji prirodni plen (jelene, srne, divlje svinje), i na tim se područjima ljudi počnu baviti
intenzivnim stočarstvom, vukovi će ubijati ovce i stoku kako bi mogli preživeti da se prehrane. A
svakako je važno i suparništvo vuka kao prirodnog predatora i lovca koji je preuzeo njegovu ulogu i
počeo smatrati divljač svojim prirodnim pravom, iako to pravo pripada prvenstveno vukovima i to još
od davnina. Mržnja prema vukovima se svakako usađuje već u ranom detinjstvu u pričama za djecu i
bajkama u kojima je vuk redovno opisivan kao krvoločna i zla životinja.

PRIČE I LEGENDE O VUKOVIMA

STRAŠNI LOBO: Vuk koji je promenio svet!

U jesen 1893. godine lovac se obreo u Novom Meksiku u lov na poslednjeg velikog odmetnika Divljeg
zapada. Ali, ono što je počelo kao usputna pustolovina pretvorilo se u višemesečnu borbu koja ne
samo da je dotakla srce jednog ubice-najamnika, već i zauvek promenila naš odnos prema prirodi

Njegovo ime izazivalo je strah i trepet u praskozorje 20. veka! Zloslutno odjekivalo dolinom Kurampo
i u mislima preplašenih stanovnika Novog Meksika, zemlje prerija, Apača i čuvenih Stenovitih planina
koja se, doduše, menjala svakim hukom lokomotive, ali su i dalje postojali udaljeni delovi divljine koje
čovek nije okrnjio niti pripitomio.Jedan od junaka naše priče, Ernst Seton, bio je istinski zaljubljenik u
prirodu i odličan slikar školovan u Londonu. Međutim, poput većine savremenika, prirodnjaka,
običavao je da ih, s vremena na vreme, ubija i njihove reprezentativne ostatke kači na zid.A Lobo,
kralj doline Kurampo, nije bio samo ogroman i neustrašiv vuk, za koga su šaputali da ima gotovo
natprirodne moći. Bio je, nadasve, nezasit. Za samo nekoliko godina preko dve hiljade domaćih
životinja našlo se u čeljustima kralja i njegovih pet podanika. Brojka je mogla da bude i znatno veća
da pastiri, koji su ga mrzeli iz dna duše, nisu sve činili da mu dođu glave. Prvo su ga jurili lovačkim
hajkama, potom su mu postavljali stotine zamki, trujući goveda i razbacujući njihove ostatke po
dolini. Uzalud. Legenda o strašnom i neuhvatljivom vuku počela je da uzima daha i da kruži po
kućama, ambarima, kafanama i crkvama. Na tankoj liniji (crvenoj) između straha i poštovanja.I onda
je u celu priču utrčao Ernst Seton, kao poslednja nada meštana. Čuven kao prekaljeni lovac i pisac
nekoliko priručnika za lov na vukove, često se otvoreno hvalisao da je jedan od njegovih predaka ubio
poslednjeg britanskog vuka. Meštani su mu ponudili hiljadu dolara za Lobovu glavu, ali on im je
uzvratio da će doći iz Kanade i za džabe.

Fil na gomili zamki

Te jeseni 1893. godine na maloj železničkoj stanici u dolini Kurampo bila je neviđena gužva.
Glasovitog lovca na vukove stanovnici su dočekali bakljama i uzvicima „Ura! Ura!” Bio je to početak
priče o jednom od najneverovatnijih lovova u istoriji.Prvi dan lova Ernst Seton proveo je obilazeći
Lobovu kraljevinu i tražeći najpogodnije mesto za konačan obračun. Kad je noć počela da se spušta,
rasedlao je konja i podigao šator na pogodnom uzvišenju opasanom vetrovima i zvucima doline.
Potom je seo pokraj logorske vatre pokušavajući da se usredsredi na ono što je bilo pred njim, da
pronikne način kako da savlada zver kojoj dotad niko ništa nije mogao. Setio se, podstaknut pričama
meštana, kako je jedan čuveni teksaski lovočuvar – opremljen puškom za slonove, najboljim konjem i
čoporom velikih i opasnih pasa – dojahao u Kurampo i brzo se, pešice, samo s nožem u ruci i jednim
iskasapljenim psom, vratio otkud je i došao. Sećao se i dva lovca koji su okušali svoje umeće pre samo
nekoliko meseci. Prvi je verovao da će ga dokrajčiti jednim sasvim novim bezmirisnim otrovom iz
Francuske, dok je drugi lovac, Kanađanin, bio rešen da upotrebi otrov iz Italije, blagosiljan od strane
indijanskog vrača.

Seton je s prvim zracima jutra bio uveren da zna kako će da savlada Loboa. I on će da iskoristi otrov,
ali drugačiji od svojih prethodnika. Verovao je da je tu pravi umetnik. Da bi vukovima umanjio priliku
da osete ljudski miris, meso će prvo da iseče na tanke režnjeve koristeći rukavice, a zatim će špricem
da ubrizga najmanju moguću dozu otrova. Tako zatrovano meso će da razbaca po dolini u
koncentričnim krugovima, ne silazeći s konja kako ne bi ostavio tragove čoveka i predupredio vukove
da ga primete.

I kad je sledećeg jutra pošao u obilazak, siguran da će naći bar nekoliko leševa, imao je šta da vidi.
Lobo je uzeo mamac, sve četiri zatrovane šnicle. Ali umesto da ih pojede, jednostavno ih je sakupio
na gomilu, naslagao jednu na drugu, a potom na vrh ostavio svoj izmet.„Kao da je želeo da ponizi moj
naum”, zapisao je kasnije Seton u svom dnevniku.

Podsmeh nevidljivog

Prvi neuspeh ga nije pokolebao. Žustro je nastavio lov, ovoga puta postavljajući na desetine paklenih
metalnih zamki širom doline. Zakopavao ih je duboko u zemlju, koristeći rukavice, dok je svoje
tragove na površini brisao jelenskim krznom. Ali vuk kao da je nastavio da mu se podsmeva. Na
volšeban način otkrivao je zamke.   Nikako nije uspevao da razume kako mu je to uspevalo, ali je
uspevalo. Svaki put je video pažljivo otkopane zamke koje su se potom sklapale bez plena. Kao da se
odnekud, nevidljiv, podsmevao svom lovcu.I tako su se dani pretvorili u nedelje, a ove u mesece.
Seton je često provodio sate šćućuren u nekom žbunu ili na vrhu kakve uvale, posmatrajući ptice,
krtice i bizone koju su neometano krstarili ravnicama. Slikao ih je, beležio njihove navike, njihovu
brojnost, njihovo mesto i značaj za prirodnu ravnotežu. Kao da mu lov na strašnog vuka ponekad
uopšte više nije bio važan. Zašto u njegovim tadašnjim beleškama nije postojalo mesto i za Loboa?
Posebno što je njegov priručnik za lov na vukove u to vreme bio obavezno štivo.Shvatio je da je Lobo,
strašni vuk, protivnik dostojan poštovanja, polako počeo da poprima ljudske osobine. Više nije bio
samo grozna štetočina koja kolje bez povoda, već životinja vredna divljenja – pametna, uporna i, pre
svega, odana svojoj porodici. I Seton je najednom počeo da razmišlja da više nije u stanju da ubije tog
starog vuka. Ipak, koliko god ga poštovao, znao je da ima obavezu da završi započeti posao, za koji je
već i uzeo pozamašnu kaparu. A ako on to ne uspe, za njim će, sasvim sigurno, krenuti mnoštvo
drugih lovaca željnih znamenitog skalpa ali i pozamašnih para, koje su ih čekale kao nagrada.

A onda je jednog jutra, dva meseca od kad se upustio u lov, s konja ugledao čudne otiske šapa na
obodu obližnje bare. Pažljivo je sišao s konja i, nervozno prelazeći prstima preko čela, počeo da
doziva maštu u pomoć. Ovde mu ništa nije bilo jasno. Prvi put je ugledao tako ispremeštane Loboove
tragove. Čas su bili tamo, čas ovamo, čas na jednoj strani bare, čas na drugoj. Svuda! Šta se desilo?
„Čudno. Da nije kojim slučajem pojeo otrovan mamac?”, pomislio je Seton. „Onda je mrtav, tu negde
u žbunju.Tada je spazio nov niz tragova, koji su takođe bili rasuti svuda naokolo, a koji su nekim
čudom pratili Loboove, kao u stopu. Činilo se kao da se ta dva različita niza tragova prepliću i spajaju,
odbijaju i privlače, i ponegde sjedinjuju u jedinstveni.

„Da li je moguće?”, povikao je Seton i lupio se u čelo. „Imam te! Sad si moj! Imam te, ti zaljubljeni
vuče!.”Seljani su je zvali Blanka jer su od njenog belog krzna (po kojem je dobila ime) svetliji bili
jedino vrhovi Stenovitih planina.

Kobna ljubav

Nije se bilo teško dokopati Blanke: nekoliko mamaca, zaseda i jedan metak bili su dovoljni. Vukovi su i
inače manje oprezni tokom sezone parenja.Usledila je druga etapa novog Setonovog plana koja je
zahtevala samo malo konopca i malo više strpljenja. Jedan kraj tog konopca zavezao je za Blanku a
drugi za sedlo. Tako je jašući, polako sve do svoje kolibe, Seton je iza sebe ostavljao prepoznatljiv
mirisni trag, trag ubijene vučice. Nije ni slutio da je zaljubljeni vuk bio tu odmah iza njih i da je stigao
do njegove kolibe još prve večeri.
Prvo ga je, umornog, probudio udarac koji je stigao iz pravca ambara, tamo gde je položio Blankino
beživotno telo. Munjevito je zgrabio pušku i izleteo napolje, ali je Lobo bio daleko od domašaja
metaka.„Nijednom se nije prikazao za ova dva meseca, a sada se igra sopstvenim životom ne bili
pronašao svoju voljenu”, zapisao je Seton potom u svom dnevniku.Bilo je vreme da se višemesečna
potera okonča. Lovac je odmah sakupio sve zamke koje je imao, ukupno sto trideset, i ukopao ih oko
kolibe.

Tog 31. januara 1984, izjutra, sve je bilo završeno. Loba je našao uhvaćenog u čak četiri zamke.
Setonu je valjalo samo da ga, tako bespomoćnog, dokrajči hicem iz puške. Dugo je, gotovo
nepomičan, zurio nad njim i nije uspevao da povuče oroz. Nije mogao da izdrži pogled ovog surovog
četvoronožnog odmetnika, pa je pušku vratio u futrolu, iz džepa izvadio foto-aparat i načinio jedinu
Lobovu fotografiju koja je opstala do današnjih dana.Onda ga je zgrabio za krzno iznad vrata i pažljivo
odvukao do kolibe, uveren da će se do sledećeg jutra oporaviti. Vuk je ostao ćutljiv i sklupčan, a kad
se uveče pojavio Mesec načuljenih ušiju slušao je dozivanje svoje družine. I nijednom im nije
odgovorio. Posmatrajući gotovo nestvaran prizor s prozora sve kolibe, Seton je u dnevnik ostavio
pisani trag:„Kao orao kome je ukradena sloboda, kao lav kome je oduzeta snaga, kao golub kome je
ubijena izabranica – sve umire od slomljenog srca.”Rano ujutru našao je njegovo nepomično zgrčeno
telo. Jedino što je mogao da učini za njega bilo je da ga položi u štalu pored njegove Blanke.I tako je
okončao stari Lobo, poslednji veliki odmetnik Divljeg zapada. Ali da li je okončana i njegova
vladavina? Ne, to nikako. Ona je tek počinjala.Jer, progonjen krivicom i kajanjem, Seton je pobacao
sve svoje puške i osmelio se, što će se kasnije ispostaviti, na najteži pohod svog života – da iz korena
promeni ustaljena mišljenja o vukovima i prirodi uopšte.Za nepune dve nedelje završio je prvu knjigu.
„Divlje životinje koje sam poznavao”, bila je njegov prvi pokušaj da stvari vrati na svoje pravo mesto,
da sebe prikaže kao zločinca a Loba kao heroja.Niko ranije nije tako pisao o jednoj zveri, predatoru.
Nikad pre jedna knjiga o životinjama nije izazvala toliku pometnju u knjižarama da su izdavači bili
primorani da doštampavaju serije novih izdanja a novine da kupuju izdavačka prava i prenose delove
u nastavcima. Ta knjiga je, istina, previše romantizovana, ulepšana, ali je to na neki način i razumljivo
uzimajući u obzir kroz kakva gvozdena srca je pisac želeo da progura svoje nove smele priče o
vukovima. U njoj je Lobo nastavio da tumara pašnjacima i nekim novim kraljevstvima kao
nezaustavljiva stihija, prkoseći neprijateljima. Mit je dirnuo srce mnogih.Bivši lovac nije se zaustavio
samo na tim pričama. Naoružan dirljivom knjigom i iznenadnom svetskom omiljenošću, ali
neizmernom tvrdoglavošću, osnovao je nekoliko udruženja koja su ohrabrivala ljude da češće borave
u prirodi, i bio jedan od osnivača   Mladih izviđača Amerike. Koristeći svoje nove veze, uključujući i
američkog predsednika, izborio se za osnivanje prvih nacionalnih parkova…
Priča o zločestom vuku
Ivan Pletikos

Ovo je priča o vuku Albinu, zločestom vuku. Sad, jesu li vukovi dobri ili zli, postoje različita mišljenja,
ovisno o kutovima gledanja, jesu li ta mišljenja došla iz stada ili čopora, a i u svakom od njih ima
posebnih škola i teorija. No kod ovoga je vuka mišljenje bilo jednodušno i u stajama i u jazbinama:
Albin je bio zločesti vuk. A kako će biti dobar vuk, kad niti nije bio rođen za vuka, već za psa ovčara;
rođen da sluša pastira i da čuva povjerene mu ovce. Kako će biti dobar za psa ovčara kada krade i
ubija ovce.

Slijedom hude sudbe u ovim surovim vrletima i maglovitim dolinama, još kao štene odlutao je od
doma i mladalačko lutanje završilo je u vučjem čoporu. Nakon dugog i bolnog odrastanja prepunog
vučjeg nepovjerenja, napokon ga je vučja družina prigrlila kao svoga. Čopor je postao njegov novi
dom.

Dapače, zbog mnoštva dodatnih provjera kojim su ga probavali je li ili nije njihov, je li vuk ili pseći
izrod, postao je bolji od svih svojih vršnjaka. Trčao je brže, skakao dalje, lovio više i bolje i čoporu
donosio najviše od svih plijena. Stoga su sve ženke u čoporu htjele samo njega, a stariji odrana
shvatili da će mladac uskoro biti vođa čopora. Mnogi se pobuniše, ali njegovi zubi odvratiše ih na put
vučje poslušnosti. Stari umirući vuk, znajući da broji dane do odlaska u vječne poljane obojene
crvenom ovčjom krvlju, predao je napokon žezlo vođe čopora našem Albinu, što odjeknuše u
planinama i dolinama, međ čoporima i međ stadima. Bijaše i na surim planinama i u maglovitim
dolinama mnogo iznenađenih; takvi su, kako znamo na svoju žalost, uvijek iznenađeni.

Postavši predvodnikom vučjeg čopora shvatio je svu tegobnu složenost predvodništva. Više nije
morao samo biti brz i nemilosrdan i s ovcama i s vukovima, uzdati se u mišiče i očnjake. Morao je
uzdati se u pamet: misliti i k tome ne griješiti, biti mudriji od drugih. Mišičja pamet i očnjaci razuma
sada su bili jamstvo opstanka ne samo čopora već i njega samoga. Tako je međutim bilo i sa njegovim
prethodnicima, sa suparnicima u čoporu i predvodnicima suparničkih čopora s kojima se svakog
punog mjeseca nalazio u podnožju najveće planine pravilna trokutasta oblika, na redovnim
sastancima. Nakon tih sastanaka uslijedilo bi zajedničko vučje zavijanje od čijeg bi urlika jeza vladala
dolinama do sljedećeg punog mjeseca.

Što je to kod njega bilo drugačije?

On svoju mudrost nije kovao u dnevnom lovu na ovce i na drugu stoku sitnih zubi, on je svoju
mudrost kovao na križu svoje podijeljene naravi. Kako rekosmo, on nije bio samo vuk, ili bolje rečeno,
on izvorno nije bio vuk. Jest bio je i vuk, pače najodličniji međ njima, ali u svom srcu on je bio i ostao
ovčarski pas koji je volio ovce i brinuo se za njihov opstanak.

Ta podijeljenost vlastite naravi bijaše najveća kletva u svijetu vukova. Svetogrđe je to čija je kletva
sezala do vrhova nazubljenih trokutastih gorskih vrhova, koji su se kao očnjaci bezvremene zvijeri
zarili u kožu neba. O sudbini njegove kože ovisilo je kako će i koliko sakriti svoju ovčarsku narav.
Sada kad je postao predvodnikom, sada kad je u zrelija ušao ljeta, više nije htio bježati od svoje
naravi. Više nije trebao drugima dokazivati da je vuk, bolji od ostalih u čoporu. Dokazujući čoporu da
nije ovčar već vuk, dokazivao je to zapravo prije svega sebi, a dokazujući sebi bježao je od sebe, od
najdubljeg i najboljeg u njemu; od svoje ovčarske biti. Stoga je odlučio ne bježati već napadati.

Ovčar gleda stado s ljubavlju Gospodara, on se brine i čuva ih da ne lutaju stramputicom. Da ne odu
predaleko od tora ili ljetnih katuna na planinama, od pašnjaka prepunih mlade bujne trave i raznolika
vesela cvijeća koja znaju zavest ovčje oko, da zalutaju uz rubove šume ili uske klance gdje im čopor
stupicu sprema za svoju gozbu.

Ovčar brani ovce svojim zubima i hrabrim srcem od vukova, kad do napada dođe. Da do toga ne
dođe, brani ovce od njihove kratkovide naravi, koja ih redovito vodi u stramputičje. Stoga odabire
najsposobnije ovnove da mu pomažu (ili barem ne odmažu) u tom poslu. U svom poslu on je ponizan
sluga svojega Pastira. Mudrost pastira, mar i hrabrost ovčara uz poslušnost i snagu ovnova
predvodnika, jamstvo su zdrava i brojna stada. No da bi ovce slušale, u njihovu korist, moraju se
bojati ovčara istim strahom kao i vuka. Vuk i ovčar u kratkovidim očima ovaca zato najčešće jednako
izgledaju. Nerazlikovanje njegove naravi od strane stada, ali jednako i čopora to je sada bila kob
Zločestog vuka. Kob oholima je na propast, a poniznima snaga spasenja.

Gdje je opasnost raste i spasonosno. Stoga je odlučio: Napadajući ovce zapravo će napadati vukove.
Tomu je ponajviše pomoglo to što je na sastanku podno Velike trokutaste planine njemu pripalo u
amanet napadati upravo stado koje je čuvao njegov otac i djed i svi preci. Stado Staroga Pastira, koji
ga je prvi na svijetu u ruke nježno uzeo i donosio mu prvo mlijeko nakon što je otjeran od majčine
sise. Koji je bio prvo ljudsko biće koje je ugledao na ovom svijetu. Njegovo stado sada je bilo u
jadnome stanju.

Stari Pastir, ktitor stada i cijeloga prelijepog imanja, je umro, a nasljednici nikako da se dogovore oko
glavnoga pastira. Ili su njegovi sinovi i posinci loši i nedostojni, ili slabi i nepouzdani ili čak zlonamjerni
i skloni žurnoj rasprodaji stada. I onima koji bi mogli vratiti stado na stare staze ne daju priliku.
Zapravo u kolopletu brojnih nasljednika i njihovih svađa oni su svo to zlo zbrojili u jedno: polaganu i
sigurnu propast stada. Nekad veliko i zdravo stado sada se svelo na ostatke ostataka, zaraženo
bolestima i malodušjem.

Zbog nemara novih pastira, većina ovčara i nisu bili psi već vuci poslani od Velikog vijeća (a da ni sami
nisu znali) još u vrijeme Staroga Pastira, što je i njemu promaklo. Tu je tajnu našem Albinu, kao
posljednju pred smrt prenio Stari Vuk, svojim polaganim riječima, jedva čujnim, da li od bolesti ili
tajnovitosti. Već tada je osjećao, a sad je bio siguran. Stari Vuk, odabrao je njega upravo zato jer je
bio ovčar a ne vuk. Ali pustimo kao nam kažu, prošlost na miru i svu povijest bitaka šumskih
razbojnika, kako su vukove s pravom zvali oni koji su branili domove i torove i vratimo se u
sadašnjost.

Albin je znao da u ovom času svevlađa i nevlađa nad domom i torom, stado o kojem ne brinu pastiri i
koje ne brane ovčari neg vuci jedino što može održati na životu jest - strah od vuka!

Strah je samo temelj, a on će sa svoje strane učiniti sve da potkopava svevlast vukova u ovim
trokutastim planinama koje kao nazubljena čeljust nagrizaju meko tkivo neba, i šire strah i maglu
dolinama.

Prvo je tajnu poruku sa Velikoga Vijeća javno razglasio planinama i dolinama, zbog koje je postao još
moćniji kod vukova, a ozloglašeniji na katunima i u torovima Navijestio je rat do istrebljenja svim
stadima a naročito svojem stadu. To je pomoglo da se skupe vječno sukobljene glave među pastirima
njegova stada. Malo i barem na tren korisno.

Napade na stado, će sa tajnovitih noću, činiti danju da bi stado imalo veće šanse obraniti se, vidjevši
svojim očima neprijatelja.

Tada će na vidjelo izaći uloga njihovih navodnih branitelja, vukova preodjevenih u ovčare koji stalno
naučeno laju u torovima, a zavijaju kad su u nenadanu bitku uvučeni. Prema takvima nije imao
milosti. Nastojao je prorijediti i napade na usjecima i klancima i prebaciti na otvoreno polje gdje su
snažnije i zdravije ovce ipak imale veće šanse, kao i pravi pouzdani ovčari.

Naravno i čopor je morao nešto osvojiti, nastojao je da to budu slabe i zaražene ovce, te vukovi među
ovčarima. Tako je stado bilo manje, ali zdravije. Češćim gotovo svakodnevnim napadima, stado a
naročito ovnovi postalo je sve jače i krepkije, i počeli se rijediti vukovi međ ovčarima. Pastiri u stalnoj
brizi za za stado počeli su uočavati rukopis strategije i taktike Velikoga vučjeg vijeća u borbi za stado.
Situacija borbe za goli opstanak počela je svojom jednostavnom istinitošču u ovom nametnutom ratu
do istrebljenja, ogoljivati laži i nemar međ pastirima...

Ili sam od običnog izvještaja krenuo u budučnost? Možda; zasad je situacija takva kakva je opisana.
Vuk Albin je zasad najzločestiji vuk među ovcama, ali to nije pitanje ovog izvješća.

Pravo je pitanje: da li će to postati i među vukovima?

Do tada će ovo izvješće ostati samo izmaštana priča.

Legenda o vukovima
(Skandinavija)

Vukovi zauzimaju važno mjesto u skandinavskoj mitologiji. Prema legendi Odin i njegova braća
stvoriše svijet. Kako mu bijaše dosadno, za vrijeme svog putovanja, Odin stvori prve vukove. Odin im
namijeni zadaću da ga prate na njegovim putovanjima i da mu pomažu u lovu. Nadjene im imena Geri
i Freki.

Geri i Freki bijahu odani svom gospodaru Odinu te ga pratiše i čuvahu na njegovim putovanjima. Odin
putova s njima po cijelom svijetu. /to objašnjava kako su vukovi rasprostranjeni po cijelom svijetu/
Na svojim putovanjima s Odinom, Geri i Freki ostavljahu svoju odraslu mladunčad koja tako nastaniše
cijeli Novi svijet. Način na koji vukovi slavljahu život ispunjavao je Odina radošću.

Odin također stvori dva gavrana, namijenivši im službu izviđanja terena. Nadjene im imena Hugin i
Munin. Hugin i Munin bijahu vrlo dobri u pronalaženju plijena, ali uvijek gladni.

Hugin i Munin nikako ne uspijevahu sami uloviti plijen, zato se udružiše sa Frekijem i Gerijem, i
zajedničkim radom bijahu dobro hranjeni. / I dan danas vidjet ćete gavrane u društvu njihovih
prijatelja vukova. Gavrani i dalje pronalaze plijen za vukove, koji im u znak zahvalnosti ostavljaju dio
hrane/

Kad Odin stvori prve ljude, Emblu i Aska / od kojih potječu svi ljudi / naloži im da uče od svog
prijatelja vuka. Vukovi ih naučiše kako da se brinu za svoju obitelj, kako da surađuju međusobno u
potrazi za hranom, te kako da štite i brane svoju obitelj.

Vuk im je prenio mnogo mudrosti i poučio prve ljude mnogim vještinama, te je u stara vremena bio
vrlo poštovan i cijenjen.
LEGENDA O PUNOM MJESECU
Jedne davne, tople ljetne večeri, na vrhu brda zavijao je vuk. Njegovo zavijanje se orilo na sve strane.
U isto vrijeme, na nebu je sjajio tanak mjesečev srp, koji se igrao skrivača s oblacima. Prolazio je
između njih plesnim korakom.

Vučje zavijanje je bilo dugo i očajno. Ponavljalo se u beskraj. Za kratko vrijeme je stiglo i do Mjeseca –
kralja noći, kojeg je to zavijanje počelo strašno smetati pa je s neba upitao vuka: "-Zašto zavijas
toliko? Prestani barem na kratko!"

"Izgubio sam Poffa, najmanjeg vučića iz mojeg legla. Očajan sam…Pomozi mi, molim te!" – zavapio je
vuk

Mjesec se tada počeo polako napuhavati. Napuhavao se, napuhavao, napuhavao sve dok nije postao
velika svjetleća kugla.

"Pokušaj sada pronaći svog vučića." – rekao je vuku, suosječajući s njime.

Poffa su pronašli, prestrašenog, na rubu provalije. Uz veliki skok, otac je zgrabio sina, stisnuo ga
čvrsto uz sebe, sav sretan, presretan. Kada je po stoti put zahvalio Mjesecu, nestao je u šumi.

Da bi nagradile dobrotu Mjeseca, dobre šumske vile su mu dale kao poklon sposobnost da svakih 30
dana može ponovno postati onako okrugao, velik i blještav.

Svi mladunci svijeta, podižući oči prema nebu mogu se diviti njegovoj ljepoti.

A vukovi, koji pamte davnu legendu, zavijaju svečano i radosno kada je pun mjesec, uporno
zahvaljujući mjesecu na njegovoj dobroti. Da bi im pokazali solidarnost, tu su naviku preuzeli i psi, pa
se ponekad može čuti stostruko zavijanje kad se iznad sela ukaže pun mjesec u svom svojem
blještavilu i svjetlosti.
Legenda o vučjem zavijanju na mjesec
Nekada davno u jednom dalekom selu u Ruskom Sibiru, živjeli su dva čarobnjaka, svaki na svome
kraju sela. Jedan je bio dobar a drugi zločest. U tom selu živjeli su i dvoje mladih, silno zaljubljeni
jedno u drugo. Na žalost roditelji im nisu dopuštali da se viđaju, pa je sve što su uspjeli, bilo tajno
viđanje. Njegovi roditelji su bili vrlo imućni te su prijateljevali sa zlim čarobnjakom dok su njezini,
daleko slabijeg materijalnog stanja, održavali prijateljske odnose sa dobrim. Njezino ime bilo je
Mjesec a njegovo, Vuk.