Dolly & Bjondina

~1~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Naslov izvornika
I See You

Clare Mackintosh

S engleskog prevela
SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA

~2~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

ZAHVALA

Opće poznato je da druga knjiga može biti zeznuta, a ovaj roman ne bih mogla napisati
bez podrške, savjeta i praktične pomoći mnogih velikodušnih ljudi. Iskreno se zahvaljujem
Guyu Mayhewu, Davidu Shipperleeju, Samu Blackburnu, Garyju Fergusonu, Darrenu Woodsu
i Joanni Harvey na pomoći prilikom istraživanja za ovu knjigu. Sve greške su moje, a umjetničku
slobodu koristila sam vrlo liberalno. Posebno se zahvaljujem Andrewu Robinsonu, koji je
odvojio toliko svog vremena da mi pomogne, da sam ga uvrstila u knjigu.
Zahvaljujem Charlotte Beresford, Merilyn Davies i Shaneu Kirku, na raspravama o radnji i
probnom čitanju, kao i Sally Boorman, Rachel Lovelock i Paulu Powellu što su velikodušno
donirali sredstva u dobrotvorne svrhe za pravo na ime lika u romanu.
Život pisca često je usamljen. No moj život uvelike je obogaćen zajednicama na Twitteru,
Instagramu i Facebooku, čiji su članovi uvijek spremni udijeliti ohrabrujuće riječi, virtualno
nazdraviti šampanjcem i predložiti imena za pokusne kuniće. I u stvarnom i u online životu i
dalje sam zapanjena velikodušnošću kriminalističkih timova, koji su mi puno pomogli. Pisci su
sjajni ljudi.
Imam sreće što me zastupa najbolja agentica u ovom poslu, Sheila Crowley i silno sam
ponosna što pišem za Curtis Brown. Posebno zahvaljujem Rebecci Ritchie i Abbie Graves na
njihovoj podršci.
Ne bih bila ni upola tako dobra spisateljica da nema talenta i moći opažanja moje
urednice, Lucy Malagoni, s kojom je prekrasno raditi.
Ekipa iz Browna je iznimna, te se zahvaljujem Kirsteen Astor, Rachel Wilkie, Emmi
Williams, Thaliji Proctor, Anne O’Brien, Andyju Hineu, Kate Hibbert i Heleni Doree na
entuzijazmu i posvećenosti.
Obiteljima pisaca trebalo bi dodjeljivati nagrade zbog toga što trpe sve te promjene
raspoloženja, rokove, zagorjele ručkove i kasne odlaske u školu. U nedostatku medalja, s
ljubavlju želim zahvaliti Robu, Joshu, Evie i Georgeu jer mi uljepšavaju život i omogućavaju
pisanje.
Na kraju, iz dubine duše zahvaljujem knjižarama, knjižnicama i čitateljima kojima se knjiga
Pustila sam te svidjela dovoljno da bude uspješna. Jako sam vam zahvalna i nadam se da će
vam se i roman Vidim te svidjeti isto toliko.

~3~
Knjige.Club
Dolly & Bjondina

Svaki dan radiš istu stvar.

Točno znaš kamo ideš.
Nisi sama.

~4~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

1.

M uškarac iza mene stoji mi toliko blizu da mi dahom vlazi kožu na vratu.
Pomičem nogu nekoliko centimetara naprijed i naslanjam se na sivi kaput koji
ima miris mokrog psa. Kao da nije prestalo kišiti od početka studenoga, a s
vrućih tijela nabijenih jedna na druge diže se lagana para. U bedro mi se zabija aktovka. Kad
se vlak zadrma skrećući za ugao, na mjestu me održi težina ljudi koji me okružuju, dok se s
jednom rukom nevoljko pridržavam za sivi kaput kao za privremeni oslonac. Na postaji Tower
Hill vagon izbacuje desetak putnika i prima još dvadesetak novih, koji svi revno žele stići kući
za vikend.
- Rasporedite se po cijelom vagonu! - čuje se priopćenje. Nitko se ne miče.
Sivi kaput je otišao i ja sam se pomaknula na njegovo mjesto, i to zbog toga što sada mogu
dosegnuti ručku i što više ne moram trpjeti nepoznati DNK na vratu. Torba mi se zamahnula
iza leđa, pa ju povlačim naprijed. Dva japanska turista na prsima nose ogromne ruksake i tako
zauzimaju mjesto za još dvoje ljudi. Žena na drugom kraju vagona vidi kako ih gledam;
pogledava me u oči i grimasom se solidarizira sa mnom. Jaju kratko gledam u oči, a onda
pogledavam dolje u noge. Cipele oko mene su raznolike: muške su velike i sjajne, ispod
prugastih nogavica odijela; ženske su na potpeticu i šarene, s prstima naguranim u
nevjerojatne špiceve. Među nogama vidim i elegantne čarape; neprozirne crne najlonke koje
završavaju u čisto bijelim tenisicama. Njihova vlasnica je skrivena, ali pretpostavljam da je u
dvadesetim godinama i da je vrtoglavo visoke potpetice spremila u prostranu torbu ili u ladicu
na poslu.
Danju nikada nisam nosila potpetice. Jedva sam skinula Martensice, a već sam zatrudnjela
s Justinom, a na blagajni Tesca pete nisu bile primjerene, kao ni za navlačenje s malim
djetetom po otmjenim ulicama. No sada sam starija i pametnija. Sat vremena podzemnom na
posao i sat vremena kući. Posrtanje po pokidanim pokretnim stubama. Dječja kolica i bicikli
gaze ti po nogama. A zbog čega? Zbog osam sati za radnim stolom? Sačuvat ću si potpetice za
posebne prigode. Sama sam odlučila da ću nositi crne hlače i razne rastezljive majice koje ne
moram glačati i koje su dovoljno elegantne da mogu proći kao poslovna odjeća. U donjoj ladici
imam vestu za one dane kada se vrata stalno otvaraju i kada toplina nestaje sa svakim
mogućim klijentom.
Vlak staje, ja se proguravam van. Odavde idem nadzemnom, a iako je često jednako gužva
kao u podzemnoj, radije koristim nju. Pod zemljom se osjećam nelagodno, ne mogu disati, iako
znam da mi je to sve samo u glavi. Sanjam o tome da radim negdje kamo mogu ići pješke, ali
to se nikada neće dogoditi: poslovi na kojima vrijedi raditi nalaze se u prvoj zoni, a jedini
stambeni kredit koji si mogu priuštiti u četvrtoj zoni.
Moram čekati vlak, pa na stalku pokraj automata za karte uzimam primjerak novina
London Gazette, čiji su naslovi prikladno turobni za današnji datum: petak, 13. studenog.
Policija je spriječila još jedan teroristički napad: prve tri stranice ispunjene su slikama
eksploziva koji su zaplijenili u jednom stanu u Sjevernom Londonu. Pogledom prelazim preko
slika bradatih muškaraca, a onda pronalazim pukotinu na asfaltu ispod oznake za
postaju, pokraj koje će se otvoriti vrata vagona. Moj pažljivo osmišljeni položaj znači da se

~5~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
mogu ugurati na omiljeno mjesto prije nego što se vagon popuni: na kraju reda, gdje se mogu
nasloniti na staklenu pregradu. Ostatak vagona brzo se popunjava, a ja pogledavam ljude koji
još uvijek stoje i osjećam se krivom jer mi je laknulo što ne vidim nijednu staru osobu ili
trudnicu. Iako imam ravne cipele, noge me bole, zahvaljujući tome što sam većinu dana stajala
pokraj ormara s dokumentima. Inače jedna djevojka dolazi fotokopirati podatke o
nekretninama i razvrstavati dokumente, ali otišla je na dva tjedna na Mallorcu, i koliko sam
danas vidjela, sigurno tjednima nije ništa razvrstavala. Rezidencijalne nekretnine bile su
pomiješane s poslovnima, a one za iznajmljivanje s onima za prodaju te sam pogriješila što
sam to rekla.
- Pa onda ih ti razvrstaj, Zoe - rekao je Graham. I tako sam, umjesto dogovaranja
razgledavanja nekretnina, stajala na propuhu u hodniku ispred Grahamovog ureda, žaleći što
sam išta rekla. Hallow & Reed nije loše mjesto za rad. Prije sam za njih jedan dan u tjednu
vodila knjige, a onda je tajnica otišla na porodiljni, pa me Graham pitao želim li doći na njezino
mjesto. Bila sam knjigovođa, a ne tajnica, ali plaća je bila pristojna i bila sam izgubila nekoliko
klijenata, pa sam rado prihvatila tu priliku. Tri godine poslije još uvijek sam na tom mjestu.
Do postaje Canada Water vagon se već ispraznio, pa oni koji stoje čine to dobrovoljno.
Muškarac koji sjedi pokraj mene toliko je raširio noge da ja svoje moram pomaknuti, a kad
pogledam na putnike preko puta nas, vidim da su i druga dva muškarca isto raširila noge. Rade
li to svjesno? Ili imaju neku urođenu potrebu da se učine većima od svih ostalih? Žena ispred
mene pomiče vrećicu i čujem nepogrešivo kuckanje boce vina. Nadam se da se Simon sjetio
staviti bocu vina u hladnjak: bio je ovo dugačak radni tjedan i trenutačno se samo želim
sklupčati na kauču i gledati televiziju.
Listajući London Gazette, nailazim na priču o nekom bivšem finalistu X Factora koji se žali
na pritisak zbog slave, a dobar dio stranice zauzima rasprava o zakonu o privatnosti. Ne čitam
pozorno: samo gledam slike i brzo prelazim preko naslova, tako da baš ne budem potpuno
izvan svih događanja. Ne sjećam se kad sam posljednji put pročitala cijele novine ili sjela pred
televizor i pogledala vijesti od početka do kraja. Uvijek gledam djeliće na Sky Newsu dok
doručkujem, ili čitam naslove preko nečijeg ramena na putu na posao.
Vlak staje između Sydenhama i Crystal Palacea. Čujem uzrujano uzdisanje na drugom
kraju vagona, ali se ne trudim vidjeti tko to uzdiše. Već je mrak, a kad pogledam u prozor, samo
vidim svoj odraz kako me gleda, još bljeđi nego u stvarnom životu i izobličen zbog kiše. Skidam
naočale i trljam udubine koje su ostavile na nosu. Čujemo neko priopćenje, ali tako je
prigušeno i izrečeno s tako teškim naglaskom da ne znam o čemu je riječ. Može biti svašta: od
kvara na signalizaciji do tijela na pruzi.
Nadam se da nije tijelo. Razmišljam o čaši vina i o tome kako mi Simon na kauču masira
stopala, a onda me prožima osjećaj krivnje što prvo pomišljam na vlastitu ugodu, a ne na očaj
neke jadne duše koja se želi ubiti. Sigurna sam da nije riječ o tijelu. Tijela su rezervirana za
ponedjeljak ujutro, a ne petak navečer, kad je posao daleko tri blažena dana.
Začuje se škripanje, a potom tišina. Što god da je uzrokovalo zastoj, izgleda da će potrajati.
- Ovo nije dobar znak - kaže muškarac koji sjedi pokraj mene.
- Hm - suzdržano kažem. Nastavljam listati novine, ali ne zanima me sport i sada je
uglavnom riječ o oglasima i recenzijama predstava. Ovim tempom kući ću stići poslije sedam:
za večeru ćemo morati imati nešto jednostavno, a ne pečenu piletinu kako sam planirala.
Simon kuha preko tjedna, a ja kuham petkom navečer i vikendom. On bi i tada kuhao da ga

~6~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
zamolim, ali ne mogu to učiniti. Ne mogu dopustiti da svaki dan kuha za nas, za moju djecu.
Možda ću uzeti nešto za van.
Preskačem poslovni dio i pogledavam križaljku, ali nemam olovku. Potom prelazim na
čitanje oglasa, misleći da ću možda vidjeti neki posao za Katie, ili kad smo već kod toga, za
sebe, iako znam da nikada neću otići iz Hallow & Reeda. Plaća je dobra i sada sam dobra u
tome što radim, a da nema šefa, bilo bi savršeno. Klijenti su većinom ljubazni. Uglavnom je
riječ o tvrtkama u začetku koje traže uredski prostor, ili o poduzećima kojima dobro ide pa im
je potreban veći prostor. Ne bavimo se mnogo rezidencijalnim nekretninama, ali stanovi iznad
trgovina su dobri za one koji prvi put kupuju nekretninu ili one koji žele nešto manje. Susrećem
popriličan broj nedavno razvedenih. Ponekad im, ako sam raspoložena, kažem da znam kroz
što prolaze.
- Je li na kraju sve bilo dobro? - uvijek pitaju žene.
- Bolje nije moglo - samouvjereno odgovorim. To žele čuti.
Ne pronalazim nijedan posao za devetnaestogodišnjakinju koja želi biti glumica, ali
preklapam kut na stranici s oglasom za tajnicu. Neće mi štetiti ako saznam što se nudi. Na
trenutak zamišljam kako ulazim u ured Grahama Hallowa i dajem otkaz, govoreći mu da više
ne mislim trpjeti to da mi se obraća kao da sam blato na njegovim cipelama. Onda pogledavam
na iznos plaće ispod mjesta tajnice i prisjećam se koliko dugo mi je trebalo da se dokopam
do plaće od koje zapravo mogu živjeti. Zar se ne kaže: ˝Bolje vrag kojega poznaješ, nego vrag
kojega ne poznaješ˝?
Na zadnjim stranicama Gazettea nalaze se samo potraživanja vjerovnika i financijske
promidžbe. Pomno zaobilazim oglase za kredite: uzimati ih po takvim kamatama samo znači
da ste ludi ili očajni i pogledavam dno stranice, gdje se oglašavaju linije za čavrljanje.
Udana žena traži diskretnu razonodu. Pošaljite ANGEL na 69998 za slike.

Više se mrštim zbog astronomske cijene poruke nego zbog usluga koje se nude. Tko sam
ja da sudim drugima zbog onoga što rade? Namjeravam okrenuti stranicu, kako bih ipak čitala
o sinoćnjim nogometnim utakmicama, kad ugledam oglas ispod Angela.
Na trenutak pomislim kako su mi oči sigurno preumorne: jako trepnem, ali time se ništa
ne promijeni.
Toliko sam udubljena u to što gledam da ne primjećujem kako vlak ponovno kreće.
Iznenada se trza, a je se naginjem u stranu i automatski pružam ruku te dodirujem bedro
svojega susjeda.
- Pardon!
- Nema veze. Sve je u redu. - Smješka mi se, a ja se prisiljavam da mu uzvratim smiješak.
Ali srce mi brzo udara i zurim u oglas. Na njemu je isto upozorenje o cijeni poziva kao i na
ostalim uokvirenim oglasima, a na vrhu se nalazi broj 0809. Internetska adresa je
www.findtheone.com. Ali ja gledam u fotografiju. Izrezana je blizu lica, ali jasno se vidi plava
kosa i tračak crne majice s naramenicama. Starija je od ostalih žena koje nude svoju robu, ali
s obzirom na to da je fotografija tako zrnata, teško je odrediti pravu dob.
Samo što ja znam koliko ona ima godina. Znam da ima četrdeset godina.
Jer sam žena na oglasu ja.
~7~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

2.

K elly Swift stajala je nasred vagona Centralne linije podzemne željeznice i

premjestila težinu na jednu nogu kako bi održala ravnotežu dok je vlak skretao.
Nekoliko klinaca koji nisu bili stariji od četrnaest ili petnaest godina ugurali su se u
vlak na postaji Bond Street i žustro se natjecali u psovanju, što se kosilo s njihovim naglaskom
tipičnim za srednji sloj. Bilo je prekasno za izlazak nakon škole i vani je već bio mrak; Kelly se
nadala da su na putu kući, a ne na putu van. Ne u toj dobi.
- Jebena ludnica! - Dječak je podigao pogled, a njegova samouvjerenost je splasnula kad
je ugledao Kelly. Kelly je napravila izraz lica koji je njezina majka često koristila i tinejdžeri su
ušutjeli, ljutito se zacrvenjeli i okrenuli glave da pogledaju unutarnju stranu vrata koja su se
zatvarala. Vjerojatno je bila dovoljno stara da im bude majka, snuždeno je pomislila, brojeći
unatrag od trideset i zamišljajući se s četrnaestogodišnjakom. Neke njezine školske prijateljice
imale su djecu gotovo te dobi; Kelly je na svojoj stranici na Facebooku redovito dobivala
njihove ponosne obiteljske fotografije, a čak je dobila i nekoliko zahtjeva za prijateljstvom
od same djece. E, tako se stvarno osjećaš staro.
Kelly je pogledala ženu u crvenom kaputu koja je stajala malo dalje i koja je zadovoljno
kimnula zbog toga kako je Kelly djelovala na mladiće.
Kelly joj se nasmiješila. - Je li vam dan bio dobar?
- Bolji je sad kad je gotov - odgovorila je žena. - Jedva čekamo vikend, zar ne?
- Ja radim. Slobodna sam tek u utorak. - I to samo jedan dan, a onda opet šest dana
zaredom, pomislila je stenjući u sebi. Žena je djelovala zaprepašteno. Kelly je slegnula
ramenima. - Netko mora, zar ne?
- Valjda. - Kad je vlak usporio da stane na postaji Oxford Circus, žena je krenula prema
vratima. - Nadam se da će vam vikend biti miran.
Sad me urekla, pomislila je Kelly. Pogledala je na sat. Devet stanica do Stratforda: tamo
će ostaviti svoje stvari i onda se vratiti. Kući će se vratiti oko osam, možda pola devet. A sutra
opet kreće od sedam ujutro. Jako je zijevnula, ne zamarajući se time da stavi ruku na usta te
se pitala ima li kod kuće što za jelo. Živjela je u blizini Elephant & Castlea s još tri cimerice, čija
je prezimena znala samo s čekova za stanarinu koji su uredno bili pribodeni na ploču u
hodniku, spremni da se pokupe svaki mjesec. Dnevni boravak prenamijenjen je u spavaću sobu
kako bi gazda zaradio što više novaca, tako da je mala kuhinja bila jedina zajednička
prostorija. Bilo je mjesta samo za dvije stolice, ali zbog njezinog radnog vremena i radnog
vremena njezinih cimerica Kelly ponekad danima nikoga nije sretala. Žena u najvećoj sobi,
Dawn, bila je medicinska sestra. Mlađa od Kelly, ali mnogo obzirnija; s vremena na vrijeme bi
ostavila porciju hrane za Kelly pokraj mikrovalne, kao i žarko-ružičasti ljepljivi papirić na
kojemu je napisala Kelly da se posluži. Pri pomisli na hranu, želudac joj je zakrulio te je
pogledala na sat. Poslijepodne je imala više posla nego što je očekivala; sljedeći tjedan morat
će raditi dodatne sate, inače neće stići sve napraviti.
Nekoliko poslovnjaka ušlo je na postaji Holborn, a Kelly ih je iskusno pogledala. Na prvi
pogled izgledali su isto, s kratkom kosom, tamnim odijelima i aktovkama. Tražila je blage

~8~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
pruge; naslov knjige nehajno gurnute u torbu; naočale sa žičanim okvirima kojima je jedno
krilo iskrivljeno; smeđu kožnu narukvicu sata ispod bijelog pamučnog rukava košulje.
Karakteristike po kojima se razlikuju u nizu gotovo identičnih muškaraca. Kelly ih je gledala
izravno, ravnodušno. Govorila si je da samo vježba i nije ju bilo briga kad je jedan od njih
podigao pogled i vidio kako ga ona hladno promatra. Pomislila je da će odvratiti pogled, no on
je namignuo i samouvjereno se nasmiješio. Kelly je brzo pogledala njegovu lijevu ruku.
Oženjen. Bijelac, dobro građen, visok nekih sto osamdeset tri centimetara, sa sjenom na bradi
koju vjerojatno nije imao prije nekoliko sati. S unutarnje strane kaputa imao je zaboravljenu
žutu naljepnicu od kemijskog čišćenja. Stajao je tako uspravno da bi se kladila da je nekoć bio
vojnik. Neodređenog izgleda, ah Kelly bi ga prepoznala da se ponovno sretnu.
Zadovoljno je obratila pozornost na najnoviji priljev putnika, koji su ušli na postaji Bank i
zauzeli nekoliko preostalih slobodnih mjesta u vagonu. Gotovo svi su držali mobitele; igrali su
igrice, slušali glazbu ili ih samo stiskali kao da im je zalijepljen za dlan. Na drugom kraju vagona
netko je podigao mobitel, a Kelly se instinktivno okrenula. Turisti žele imati legendarnu
fotografiju londonske podzemne koju će pokazivati kod kuće, ali njoj se nije svidjela pomisao
da bude na pozadini nečije slike s putovanja.
Rame ju je boljelo od udarca u zid, kad se udarila u ugao trčeći prema pokretnim stubama
postaje Marble Arch. Zakasnila je nekoliko sekundi i živciralo ju je to što je uzalud zadobila
modricu na nadlaktici. Sljedeći put će biti brža.
Vlak je stao na postaji Liverpool Street, gdje su mnogi ljudi nestrpljivo čekali da se otvore
vrata.
Kellyn puls se ubrzao.
Usred gomile, napola skriven u prevelikim trapericama, majici s kapuljačom i šiltericom,
stajao je Carl. Odmah ga je prepoznala, a iako je silno htjela stići kući, Kelly ga nije mogla
ignorirati. Po načinu na koji se stopio s gomilom bilo je jasno da je Carl primijetio Kelly djelić
sekunde prije nego što je ona njega vidjela i nije se baš jako veselio njihovom susretu. Morat
će biti brza.
Kelly je izašla iz vlaka baš kad su vrata zašištala iza nje. Pomislila je da joj je pobjegao, no
onda je ugledala šiltericu desetak metara ispred sebe. Nije trčao, ali je brzo prolazio kroz
gomilu putnika koji su odlazili s perona.
Ako je Kelly nešto naučila tijekom proteklih deset godina vozeći se podzemnom, to je da
je pristojnost uzaludna.
- Pazite! - vikala je i potrčala, odgurujući dvoje starijih turista koji su vukli kovčege. -
Prolazim! - Onog jutra joj je možda pobjegao te je zaradila masnicu na ramenu, ali neće mu
dopustiti da se opet izvuče. Na trenutak je pomislila na večeru kojoj se nadala da ju čeka kod
kuće i izračunala da će zbog ovog izgubiti barem dva dodatna sata. Ali što se mora, mora se.
Uvijek si može kupiti kebab na putu kući.
Carl je bježao pokretnim stubama. Kelly je znala da je to početnička greška i krenula
običnim stubama. Manje turista s kojima mora razgovarati i lakše je za bedra od trzavog,
neravnomjernog kretanja pokretnih stuba. No Kelly su svejedno boljeli mišići kad je sustigla
Carla. On je brzo pogledao preko lijevog ramena kad su stigli do vrha i onda skrenuo desno.
Pobogu, Carl, pomislila je. Odavno sam trebala završiti s poslom.
Posljednjim naletom brzine ga je stigla baš kad je namjeravao preskočiti barijeru te ga je
lijevom rukom uhvatila za jaknu, a desnom mu zavrnula ruku na leđima. Carl se bezuspješno
~9~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
pokušao izmaknuti, a ona je na trenutak izgubila ravnotežu pa joj je kapa pala na pod. Kelly je
vi cijela daju netko uzima i nadala se da neće pobjeći s njom. Već je bila u Storesovoj nemilosti
zbog toga što je prije nekoliko tjedana u jednoj tučnjavi izgubila pendrek. Nije joj trebalo još
jedno prekoravanje.
- Na nalogu za uhićenje piše da se nisi pojavio na sudu, stari - rekla je Kelly, teško dišući
jer ju je stezao zaštitni prsluk. Posegnula je za pojasom i otkvačila lisice te ih je spretno stavila
Carlu na zapešća i provjerila jesu li dovoljno uske. - Uhićen si.

~ 10 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Vidim te. Ali ti ne vidiš mene. Zadubljena si u svoju knjigu; izdanje u mekom uvezu, na čijoj
je naslovnici djevojka u crvenoj haljini. Ne vidim naslov, ali nema veze; sve su iste. Ako mladić
ne upoznaje djevojku, onda mladić uhodi djevojku. Mladić ubija djevojku.
Ironija mi je jasna.
Na sljedećoj postaji koristim nalet nadolazećih putnika da ti se približim. Jednom rukom
se držiš za stropnu ručku nasred vagona, a drugom rukom držiš knjigu i uvježbano palcem
okrećeš stranice. Sada smo tako blizu da nam se kaputi dodiruju i da mogu osjetiti tvoj parfem
na bazi vanilije, koji je odavno iščeznuo. Neke žene tijekom stanke za ručak odlaze na zahod
da poprave šminku, da se malo namirišu. Ali ti ne. Kad te vidim poslije posla, tamnosivo sjenilo
se s tvojih kapaka premjestilo na umorne sjene ispod tvojih očiju; tvoj ruž za usne prenio se na
bezbrojne šalice kave.
Ali svejedno si lijepa, čak i na kraju dugačkog dana. A to je jako bitno. No nije uvijek bit u
ljepoti; nekad je to zbog egzotičnog izgleda, ili velikih grudi ili dugačkih nogu. Ponekad je
otmjeno i elegantno, u uskim tamoplavim hlačama i svjetlosmeđim štiklama, a ponekad je
drsko i jeftino. Čak i droljasto. Bitna je raznolikost. Čak i najbolji odrezak postane dosadan ako
ga stalno jedeš.
Tvoja torbica veća je od prosječnih. Obično ju nosiš na ramenu, ali kad je gužva u vlaku,
kao što je slučaj u ovoj fazi tvojega putovanja, stavljaš ju na pod, među noge. Malo se otvorila
pa mogu vidjeti što je unutra. Novčanik od meke smeđe teleće kože s pozlaćenom kopčom.
Četka za kosu, s plavim vlasima. Vrećica za kupnju za višekratnu upotrebu, uredno zamotana
u lopticu. Kožne rukavice. Dvije ili tri smeđe omotnice, otvorene i gurnute u torbu zajedno s
njihovim sadržajem. Pošta na brzinu uzeta s otirača nakon doručka, otvorena na postaji dok
čekaš prvi vlak. Izvijam vrat da pročitam što piše na gornjoj omotnici.
Sada ti znam i ime.
Iako to nije bitno: ti i ja nećemo imati odnos u kojemu će biti potrebno da si znamo imena.
Vadim mobitel i otvaram kameru. Okrećem se prema tebi; palcem i kažiprstom uvećavam
sliku dok na njoj ne bude samo tvoje lice. Da me netko sada primijeti, mislio bi da na Instagram
ili Twitter stavljam snimku svojeg putovanja. Hashtag selfie.
Tihi klik i moja si.
Kad vlak skrene, ti puštaš ručku u stropu i saginješ se da uzmeš torbu, i dalje zadubljeno
čitajući. Da te ne poznajem bolje, mislio bih da si me uhvatila kako gledam i da sklanjaš svoje
stvari od moga pogleda, ali nije o tome riječ. Krivina na tračnicama samo znači da se bliži tvoja
postaja.
Uživaš u ovoj knjizi. Inače prestaneš čitati mnogo prije, kad dođeš do kraja poglavlja pa
među stranice zatakneš razglednicu koju koristiš kao straničnik. Danas još uvijek čitaš, čak i
kad vlak stane na tvojoj postaji. Čak i dok se ramenom probijaš prema vratima, desetak puta
govoreći oprostite i pardon. Čitaš i dok hodaš prema izlazu, brzo podižući pogled da se
ne zabiješ u nekoga.
I dalje čitaš.
A ja te i dalje gledam.

~ 11 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

3.

M oj vlak vozi do postaje Crystal Palace. Da nije tako, možda bih ostala sjediti i
zuriti u oglas u nadi da ću ga shvatiti. No s obzirom da je tako, izlazim
posljednja.
Kiša sada samo lagano pada, ali jedva da sam izašla s postaje, a novine u mojoj ruci su se
natopile, ostavljajući tragove od tinte na mojim prstima. Već je mrak, ali upaljena je ulična
rasvjeta, a neonski znakovi iznad mnoštva restorana i trgovina mobitelima na Anerley Roadu
omogućuju mi da jasno vidim. Na svakoj uličnoj svjetiljci vise drečave lampice, koje će za
vikend upaliti neka žnj poznata osoba, ali još je pretopio i prerano da bih počela razmišljati o
Božiću.
Dok hodam kući, zurim u oglas, ne obazirući se na kišu koja mi je šiške prilijepila za čelo.
Možda to uopće nisam ja. Možda imam dvojnicu. Teško da bi netko mene stavio na oglas za
čavrljanje po visokim cijenama: valjda bi izabrali nekog mlađeg, zgodnijeg. A ne ženu u
srednjim godinama s dvoje odrasle djece i trbuščićem. Gotovo se nasmijem naglas. Znam da
na tom tržištu ima svega, kad se i tip žene kakva sam ja nalazi na odjelu tražene robe.
Između poljskog supermarketa i radionice za izradu ključeva nalazi se Melissin kafić. Jedan
od Melissinih kafića, podsjećam se. Drugi je u sporednoj ulici u Covent Gardenu, gdje ju ljudi
koji redovno dolaze na ručak unaprijed nazovu da naruče sendvič, kako ne bi morali čekati u
redu, a turisti neodlučno stoje pokraj vrata i pokušavaju zaključiti je li sendvič vrijedan čekanja.
Čovjek bi pomislio da Covent Garden jamči zaradu, da je zbog visoke najamnine, u pet godina
otkako je otvoren, teško ostvaruje dobit. S druge strane, ovaj je, iako je jeftino oličen i ima
neugledne susjede, pravi zlatni rudnik. Ovdje je godinama ostvarivao dobit prije nego što ga
je Melissa preuzela i stavila svoje ime iznad vrata. To je jedno od onih skrivenih tajnih mjesta
koja se povremeno pojavljuju u vodičima. Najbolji doručak u južnom Londonu, piše na
fotokopiranom članku nalijepljenom na vrata.
Neko vrijeme stojim s druge strane ceste, tako da mogu gledati, a da me nitko ne vidi.
Rubovi prozora iznutra su zamagljeni, kao na nekoj mutnoj fotografiji iz 1980-ih. U sredini, za
šankom, jedan muškarac briše vitrinu s unutarnje strane. Pregača mu je sklopljena na pola i
zavezana oko struka, kao što ju nose konobari u Parizu, umjesto da mu je povezana oko vrata.
A u crnoj majici kratkih rukava i s crnom kosom koja stoji kao da se upravo probudio, izgleda
predobro da bi radio u kafiću. Predobro? Znam da sam pristrana, ali mislim da je tako.
Prelazim cestu i pazim na bicikle, a vozač autobusa mahne mi da prođem. Oglašava se
zvono iznad vrata kafića, a Justin podiže pogled.
- Bok, mama.
- Bok, ljubavi. - Gledam gdje je Melissa. - Sam si ovdje?
- Ona je otišla u Covent Garden. Voditeljica je ondje bolesna, pa sam sada ja ovdje glavni.
- Govori to opuštenim tonom, pa i ja pokušavam biti opuštena, ali osjećam kako me obuzima
ponos. Oduvijek sam znala da je Justin dobar dečko, samo je trebao dobiti priliku. - Ako me
pričekaš pet minuta - govori dok ispire spužvicu u sudoperu od nehrđajućeg čelika - ići ću kući
s tobom.

~ 12 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Htjela sam uzeti nešto za večeru. Pretpostavljam da friteza više ne radi?
- Baš sam ju sad isključio. Ali krumpirići mogu biti brzo gotovi. A imamo i neke kobasice
koje će se baciti ako ih se danas ne pojede. Melissi neće smetati ako ih ponesemo kući.
- Ja ću ih platiti - govorim, ne želeći da se Justin zanese svojim privremenim odgovornim
položajem.
- Neće joj smetati.
- Platit ću - odlučno govorim vadeći novčanik. Pogledavam na ploču i računam koliko
koštaju četiri kobasice i krumpirići. U pravu je kada kaže da bi nam ih Melissa dala da je ovdje,
ali nije, a ova obitelj voli platiti svoje račune.

Trgovine i uredi nestaju kako se odmičemo od postaje i ustupaju mjesto kućama u nizu
kojih ima desetak. Na nekima su pribijeni sivi metalni kapci, što znači da je riječ o kući koja je
oduzeta, s crvenim i narančastim grafitima kod ulaznih vrata. Ni naš niz nije ništa drukčiji: kući
malo niže od naše nedostaje nekoliko opeka i preko prozora ima pribijenu šperploču.
Iznajmljene kuće mogu se razlikovati po začepljenim žljebovima i zaprljanom pročelju.
Na kraju niza nalaze se dvije kuće u privatnom vlasništvu: Melissina i Neilova, na popularnom
krajnjem mjestu i moja pokraj njihove.
Justin po ruksaku traži ključeve, a ja na trenutak zastajkujem na pločniku pokraj ograde
koja okružuje ono što bi se velikodušno moglo nazvati prednjim dvorištem. Kroz mokri šljunak
proviruje korov, a jedini ukras je svjetiljka na solarni pogon u obliku staromodne lanterne, iz
koje sija prigušeno žuto svjetlo. I Melissino dvorište je pošljunčano, ali ondje nema korova, a
sa svake strane ulaznih vrata nalazi se po jedno savršeno obrezano drvo u posudi, u obliku
spirale. Ispod dnevne sobe dio opeka je za nijansu svjetliji od ostalih; ondje je Neil ribao grafite
koje je napisao netko iz južnog Londona tko je još uvijek toliko ograničen da se
protivi brakovima između različitih rasa.
Na prozoru našeg dnevnog boravka nitko se nije potrudio navući zastore, tako da vidim
kako Katie za stolom lakira nokte. Prije sam inzistirala na tome da za večerom svi moramo
zajedno sjediti za stolom; obožavala sam priliku da saznam što su radili u školi. Kad smo se tek
doselili ovamo, bio je to jedini dio dana kada sam imala osjećaj da nam je dobro i bez Matta.
Naša mala tročlana obitelj lijepo je zajedno sjedila za večerom u šest sati.
Kroz prozor, koji je prekriven sveprisutnim slojem prljavštine koji je posljedica života na
prometnoj cesti, primjećujem da si je Katie napravila prostor na stolu za lakiranje odmaknuvši
časopise, hrpu računa i košaru za rublje, koja se nekako prirodno smjestila na stol. S vremena
na vrijeme raščistim stol tako da nedjeljom možemo zajedno ručati, ali papirima i vrećicama
ne treba dugo da se nagomilaju i izguraju nas ponovno pred televizor, gdje jedemo s pladnjeva
na krilu.
Justin otvara vrata, a ja se prisjetim kako je bilo kad su djeca bila mala i kad su mi dotrčala
kad bih došla kući, kao da me nije bilo mjesecima, a zapravo sam samo slagala robu na police
u Tescu osam sati. Kad su bili stariji, dolazila bih u susjednu kuću i zahvalila Melissi što je nakon
škole pričuvala djecu, koja su tvrdila da su prestara za čuvanje, da je potajno su uživali u tome.
- Hej! - povičem. Simon izlazi iz kuhinje noseći čašu vina. Daje mi ju i ljubi me u usta, te
me grli oko struka da me privuče k sebi. Dajem mu plastičnu vrećicu iz Melissinog kafića.

~ 13 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Uzmite si sobu vas dvoje. - Katie izlazi iz dnevnog boravka, držeći ruke u zraku raširenih
prstiju. - Što je za večeru? - Simon me pušta i nosi vrećicu u kuhinju.
- Kobasice i pomfrit.
Namršti se, a ja ju preduhitrim da ne počne gunđati o kalorijama. - U hladnjaku je zelena
salata, pa si ju možeš pripremiti.
- Ali tako se nećeš riješiti svojih debelih gležnjeva - kaže Justin. Katie ga udara u ruku, a on
ju zaobilazi i pojuri stubama, istodobno prelazeći dvije.
- Daj odrastite vas dvoje. - Katie ima devetnaest godina i nosi broj trideset šest i nema
nikakvih naznaka masnoće koja je bila prisutna prije nekoliko godina. A s gležnjevima joj je sve
u redu. Želim ju zagrliti, ali onda se sjetim da je lakirala nokte, pa ju poljubim u obraz. - Žao mi
je, dušo, ali strgana sam. Jedna porcija brze hrane neće ti naštetiti, zar ne? Stvar je u
umjerenosti.
- Kakav ti je bio dan, draga? - pita Simon. Dolazi za mnom u dnevni boravak, a ja se rušim
na kauč, nakratko zažmirim i uzdišem da se malo opustim.
- U redu. Osim što me Graham natjerao da razvrstavam dokumente.
- To nije tvoj posao - kaže Katie.
- Nije ni čišćenje zahoda, da je pogodi što sam jučer morala raditi.
- Fuj. Taj lik je pravi kreten.
- Ne bi to smjela trpjeti. - Simon sjeda pokraj mene. - Trebala bi se žaliti.
- Kome? On je vlasnik. - Graham Hallow tip je muškarca koji si pumpa ego
omalovažavanjem ljudi oko sebe. Ja to znam pa nemam problema s tim. Većinu vremena.
Kako bih promijenila temu, sa stolića uzimam London Gazette, gdje sam ga maloprije
ostavila. Još je vlažan i neki dijelovi su mutni, da je preklapam ga tako da se vide oglasi za
čavrljanje i druženje.
- Mama! Zašto ti tražiš usluge druženja? - uz smijeh pita Katie. Završava s nanošenjem
zadnjeg sloja laka i pažljivo zatvara lak te se vraća za stol i stavlja ruke ispod UV lampe kako bi
se lak osušio.
- Možda razmišlja o tome da Simona zamijeni novijim modelom - kaže Justin ulazeći u
dnevnu sobu. Skinuo je crnu majicu kratkih rukava i traperice koje je imao na poslu i obukao
sivu trenirku. Bos je. U jednoj ruci drži mobitel, a u drugoj tanjur s kobasicom i krumpirićima.
- To nije smiješno - kaže Simon. Uzima mi novine. - Ali ozbiljno, zašto gledaš te oglase?
- Mršti se i vidim kako postaje zabrinut. Ljutito pogledam Justina. Simon je četrnaest
godina stariji od mene iako kad ponekad pogledam u ogledalo, imam osjećaj da ga sustižem u
godinama. Oko očiju imam bore koje u tridesetima nisam imala, a i koža na vratu mi se počela
nabirati. Mene nikada nije mučila razlika u godinama između nas dvoje, da je Simon
to spominje dovoljno često da znam kako ga to brine. Justin to zna i koristi svaku priliku da
doda sol na ranu. Iako nisam sigurna radi li to Simonu ili meni.
- Ne sliči li meni? - pokazujem na dno oglasa, ispod Angelinih iskusnih usluga. Justin se
naginje preko Simonovog ramena, a Katie miče ruke ispod UV lampe kako bi mogla bolje
pogledati. Na trenutak svi u tišini zurimo u oglas.
- Ne - kaže Justin, baš kad Katie kaže: - Malo.
- Ti nosiš naočale, mama.

~ 14 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ne uvijek - ističem. - Ponekad stavim leće. - Iako se ne sjećam kad sam posljednji put to
učinila. Naočale mi nikada nisu smetale i prilično mi se sviđaju ove koje sada imam, s debelim
crnim okvirima zbog kojih izgledam kao štreber, iako u školi to nikada nisam bila.
- Možda se netko šali - kaže Simon. - Findtheone.com. Pronađi pravu. Misliš li da te netko
iz šale prijavio na stranicu za pronalaženje partnera?
- Tko bi učinio takvo što? - Pogledavam djecu, pitajući se hoću li ih uhvatiti kako se
skrivečki gledaju, da je Katie djeluje jednako zbunjeno kao i ja, a Justin je nastavio jesti
krumpiriće.
- Jesi li nazvala taj broj? - pita Simon.
- Za funtu i pol po minuti? Nisam luda.
- Jesi li ti to stavila? - pita Katie. Oči joj nestašno zasvjetlucaju. - Znaš, da zaradiš malo
džeparca. Hajde, mama, možeš nam reći.
Nelagodan osjećaj koji me pratio otkako sam ugledala oglas sada počinje iščezavati pa se
nasmijem. - Nisam sigurna da bi netko platio funtu i pol po minuti za mene, dušo. Ali stvarno
mi nalikuje, zar ne? Prilično sam se uplašila.
Simon vadi mobitel iz džepa i sliježe ramenima. - Sigurno ti netko želi napraviti spačku za
rođendan. - Stavlja mobitel na zvučnik i ukucava broj. Prizor je smiješan: svi smo se okupili
oko London Gazetted i zovemo seks-liniju.
- Broj koji ste nazvali nije prepoznat.
Shvaćam da sam držala dah.
- To je to - kaže Simon i daje mi novine.
- Ali što moja slika radi ovdje? - pitam. Rođendan mi nije ni blizu, i ne znam kome bi bilo
smiješno prijaviti me na stranicu za pronalaženje partnera. Pada mi na pamet da bi to mogao
biti netko tko ne voli Simona, netko tko nam želi stvoriti probleme. Matt? Ali odmah
odbacujem tu pomisao.
Instinktivno stišćem Simonovo rame, iako se ne čini da ga muči taj oglas.
- Mama, uopće ti ne sliči. To je neka stara koka s izrastom - kaže Justin.
Mislim da se tu negdje krije kompliment.
- Jus je u pravu, mama. - Katie ponovno pogledava oglas. - Sliči ti, ali mnogi ljudi nalikuju
drugima. Jedna cura na posluje ista Adele.
- Valjda je tako. - Posljednji put pogledavam oglas. Žena na fotografiji ne gleda u kameru,
a rezolucija je tako loša da se čudim što je uopće stavljena u oglas. Dajem novine Katie. - Stavi
to za recikliranje, dušo, kad odeš i nama po hranu.
- Moji nokti! - zavapi.
- Moje noge - uzvraćam.
- Ja ću - kaže Justin. Stavlja svoj tanjur na stolić i ustaje. Simon i ja iznenađeno se
pogledamo, a Justin zakoluta očima. - Što je? Čovjek bi pomislio da nikada ne pomažem ovdje.
Simon se kratko nasmije. - Želiš reći da pomažeš?
- Daj odjebi, Simone. Uzmi si sam večeru onda.
- Prestanite vas dvojica! - viknem. - Pobogu, ponekad je teško zaključiti tko je dijete a tko
roditelj.

~ 15 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- To i želim reći, on nije... - započne Justin, ali stane kad ugleda moj izraz lica. Jedemo
držeći hranu na krilu, gledajući televiziju i prepirući se oko daljinskog. Pogledam Simona u oči.
On mi namigne: intiman trenutak usred kaosa koji uzrokuje život s dvoje odrasle djece.
Kad na tanjurima ostane samo mastan sjaj, Katie oblači kaput.
- Ne ideš valjda sada van? - pitam. - Prošlo je devet.
Prezrivo me pogleda. - Petak navečer je, mama.
- Kamo ideš?
- U grad. - Vidi mi izraz lica. - Dovest ću se taksijem sa Sophijom. To je isto kao kad se s
posla kasno vraćam kući.
Želim reći da nije isto. Da su crna suknja i bijela majica koje Katie nosi dok radi kao
konobarica mnogo manje izazovnije nego jako uska haljina koju trenutačno nosi. Da izgleda
mlado i nevino kad joj je kosa skupljena u visoki rep, a da joj je kosa večeras razbarušena i
seksi. Želim reći da ima previše šminke, da su joj potpetice previsoke i da su joj nokti precrveni.
Ali ne govorim joj to. Jer sam i ja nekoć imala devetnaest godina i jer sam mama dovoljno
dugo da znam kada da svoje misli zadržim za sebe.
- Zabavi se. - Ali ne mogu izdržati. - Pazi na sebe. Držite se zajedno. Drži ruku na čaši.
Katie me ljubi u čelo, a onda se okreće prema Simonu.
- Porazgovaraj malo s njom, može? - kaže, glavom pokazujući na mene.
Ali smiješi se i namigne mi prije nego što razigrano izađe kroz vrata. - Budite dobri vas
dvoje - poviče. - A ako ne možete biti dobri, barem pazite!
- Ne mogu si pomoći - kažem kada ode. - Brinem se za nju.
- Znam, ali ona zna što radi. - Simon mi stišće koljeno. - To je na majku. - Pogledava Justina,
koji se ispružio na kauču, a mobitel mu se nalazi tek nekoliko centimetara dalje od lica. - Ti
ne izlaziš van?
- Švorc sam - kaže Justin, ne skidajući pogled s malog zaslona koji se nalazi ispred njega.
Vidim plave i bijele oblačiće sa slovima koja su mi premala da ih pročitam s mjesta na kojemu
sjedim. Dio crvenih bokserica razdvaja mu donji dio trenirke od majice s kapuljačom, koju je
stavio na glavu iako je unutra.
- Zar ti Melissa ne plaća petkom?
- Rekla je da će mi platiti za vikend.
Kad je Justin početkom ljeta počeo raditi u kafiću, ja sam već gotovo izgubila svaku nadu
da će ikad naći novi posao. Išao je na dva intervjua: na jedan u trgovinu pločama i na drugi u
Boots, da je čim su saznali da ima dosje zbog krađe u trgovini, bilo je gotovo.
- To je razumljivo - tada je rekao Simon. - Nijedan poslodavac ne želi riskirati i zaposliti
nekoga tko bi mogao zagrabiti novac iz blagajne.
- Tada je imao četrnaest godina! - Nisam mogla izdržati da ga ne branim. - Roditelji su mu
se upravo razveli i promijenio je školu. Nije baš profesionalni kriminalac.
- Nema veze.
Pustila sam to. Nisam se htjela svađati sa Simonom. Justin na papiru nije bio pogodan za
zapošljavanje, ali kada biste ga upoznali... Išla sam moliti Melissu da ga zaposli. - Dostava -
predložila sam joj. - Dijeljenje letaka. Bilo što.

~ 16 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Justin nikada nije volio učiti. Nije naučio čitati u predškoli kao ostala djeca, zapravo
abecedu je naučio tek s osam godina. Kako je odrastao, bilo ga je čak teško natjerati da uopće
ide u školu; pothodnik i trgovački centar bih su mu draži od učionice. Iz škole je izašao završivši
dvogodišnji program informatike i dobivši opomenu za krađu u trgovini. Tada su nastavnici
shvatili da ima disleksiju, da je bilo je prekasno da se išta propravi.
Melissa me zamišljeno pogledala. Mislila sam da sam možda prešla granice našeg
prijateljstva i dovela ju u neugodan položaj.
- Može raditi u kafiću.
Nisam znala kako da joj zahvalim. Hvala mi je djelovalo nedostatno.
- Minimalac - oštro je rekla Melissa. - I bit će na probnom roku. Od ponedjeljka do petka,
s time da će raditi i prvu i drugu smjenu. Po potrebi i vikendom.
- Dužna sam ti - rekla sam.
Ona je samo odmahnula rukom. - Čemu služe prijatelji?

Možda bi trebao mami početi plaćati stanarinu sada kada imaš posao - kaže Simon. Oštro
ga pogledam. Simon se nikada ne miješa u odgoj. Nikada nismo morali razgovarati o tome;
djeca su bila u dobi od osamnaest i četrnaest godina kad sam upoznala Simona. Već su gotovo
bili odrasli, iako se nisu tako ponašali. Nije im bio potreban novi tata, a Simon, srećom, to nije
nikada ni pokušavao.
- Od Katie ne tražiš stanarinu.
- Ona je mlađa od tebe. Ti imaš dvadeset dvije godine, Justine, dovoljno si star da staneš
na noge.
Justin zamahuje nogama i jednim spretnim pokretom ustaje. - Baš imaš petlje. A kako bi
bilo da ti plaćaš jebenu stanarinu, umjesto da meni govoriš što da radim?
Mrzim ovo. Svađu dvoje ljudi koje volim.
- Justine, ne razgovaraj tako sa Simonom. - Ne donosim svjesno odluku o biranju strana,
ali čim progovorim, vidim pogled u Justinovim očima, kao da sam ga izdala. - To je samo njegov
prijedlog. Ja ne tražim da plaćaš stanarinu. - Nikada to ne bih tražila i nije me briga ako drugi
misle da sam blaga. Neću popustiti. Mogla bih Justinu zaračunati najnižu moguću cijenu za
smještaj i hranu i svejedno mu ne bi skoro ništa ostalo. Kako bi tako mogao živjeti, a kamoli
štedjeti za budućnost? Bila sam mlađa od Katie kad sam otišla od kuće, i to sa samo jednim
kovčegom odjeće, trudničkim trbuhom i razočaranjem roditelja koje mi je odzvanjalo u
ušima. Za svoju djecu želim više od toga.
Simon ne popušta. - Tražiš li posao? Posao u kafiću je u redu, ali ako si želiš kupiti auto i
osamostaliti se, morat ćeš zarađivati više od onoga koliko ti Melissa plaća.
Ne razumijem što ga je spopalo. Nismo bogati, ali dobro nam je. Ne moramo uzimati
novac od djece.
- Tata je rekao da će mi on posuditi novac za auto kad položim vozački.
Osjetim kako se Simon nakostriješio pokraj mene, kao i uvijek kada netko spomene Matta.
Ponekad je njegova reakcija iritantna, ali često me zapravo zbog nje obuzme neka toplina.

~ 17 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Mislim da Mattu nikada nije palo na pamet da bih nekome drugome mogla biti privlačna. Sviđa
mi se to što je Simonu stalo dovoljno da bude ljubomoran.
- Lijepo od tate - brzo kažem; odanost prema Justinu tjera me da kažem nešto, bilo što,
samo da ga podržim. - Možda bi jednog dana mogao polagati ispit za taksista.
- Ne mislim voziti taksi do kraja života, mama.
Justin i ja bili smo jako bliski dok je bio mlađi, ali zapravo mi nikada nije do kraja oprostio
što sam ostavila Matta. Mislim da bi kada bi znao što se sve dogodilo, ali nikada nisam htjela
da djeca imaju loše mišljenje o svojemu tati; nisam htjela da i ona budu toliko povrijeđena
koliko sam ja bila.
Žena s kojom je Matt spavao po godinama je bila točno između Katie i mene. Zanimljivo
na kakve se detalje usredotočite. Nikada ju nisam vidjela, ali nekoć sam se mučila zamišljanjem
kako izgleda; zamišljanjem kako ruke mojeg supruga klize po njezinom dvadesettrogodišnjem
tijelu bez strija.
- Žednomu je i kap vode dosta - kaže Simon. - To je dobar posao.
Iznenađeno ga pogledam. Prije je spremno znao omalovažavati Matta zbog toga što nije
bio ambiciozan. Dio mene se uzrujava zbog toga što je posao koji je prije nazivao bijednim
poslom bez mogućnosti napredovanja očito dovoljno dobar za mojega sina. Matt je išao na
fakultet, studirao je strojarstvo. No to se sve promijenilo onoga dana kada sam shvatila da mi
mjesečnica toliko kasni da to može značiti samo jedno. Matt je istog dana odustao od
fakulteta i našao posao. Bilo je to šljakanje na jednom lokalnom građevinskom objektu, ali
dobro se plaćalo. Kad smo se vjenčali, položio je ispit za taksista, a kao vjenčani dar njegovi
roditelji dali su nam novac za prvi taksi.
- Posao u kafiću je za sada dobar - kažem. - Sigurna sam da će se pojaviti prava prilika.
Justin suzdržano nešto progunđa i ode iz sobe. Odlazi gore, a ja čujem škripu kreveta dok
zauzima uobičajeni položaj: liježe i podiže glavu tek toliko da vidi zaslon na laptopu.
- Ako ovako nastavi, ovdje će živjeti i kada bude imao trideset godina.
- Samo želim da bude sretan.
- Sretan je - kaže Simon. - Sretno živi na tvojoj grbači.
Prešutim ono što želim reći. Ne bi bilo pošteno. Ja sam rekla da ne želim da Simon plaća
stanarinu. Čak smo se i svađali zbog toga, ali nisam mu to dopustila. Dijelimo troškove za hranu
i režije, a on i djecu i mene vječito časti večerama u restoranu i izletima. Pretjerano je darežljiv.
Imamo zajednički račun u banci i nikada nismo brinuli o tome tko što plača.
Ali kuća je moja.
Kad sam se udala za Matta, imli smo malo novaca. On je radio noću, a ja sam radila u
Tescu od osam do četiri i tako smo se snalazili dok Justin nije krenuo u školu. Kad je Katie došla
na svijet, već je bilo lakše; Matt je imao jako puno posla i nakon nekog vremena mogli smo si
nešto i priuštiti. Poneku večeru u restoranu, pa čak i odlazak na godišnji odmor preko ljeta.
Onda smo Matt i ja prekinuli pa sam ponovno bila na početku. Ni on ni ja nismo si mogli
priuštiti da zadržimo kuću i prošlo je mnogo godina prije nego što sam uspjela uštedjeti
dovoljno za polog za ovu kuću. Zaklela sam se da više nikada neću dijeliti sudbinu s nekim
muškarcem.
A zaklela sam se i da se više nikada neću zaljubiti, a pogledajte što se dogodilo.

~ 18 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Simon me ljubi; jednom rukom me hvata za bradu i potom za zatiljak. Čak i sada, na kraju
dugačkog dana, miriše čisto, na pjenu za brijanje i na losion za poslije brijanja. Kada zamota
moju kosu oko ruke i lagano ju povuče te mi podigne bradu i otkrije vrat da ga poljubi, osjetim
kako mi poznata vrućina prostruji tijelom. - Idemo ranije u krevet? - prošapće.
- Odmah dolazim.
Uzimam tanjure zajedno s London Gazetteom, odnosim ih u kuhinju i stavljam posuđe u
perilicu. Bacam novine u kantu za recikliranje, a žena iz oglasa zuri u mene. Gasim kuhinjsko
svjetlo i odmahujem glavom zbog vlastite gluposti. Naravno da to nisam ja. Što bi moja
fotografija radila u novinama?

~ 19 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

4.

K
elly je gumicu sa zgloba premjestila na ruku i povezala kosu.
Kosa joj je bila malo prekratka; bila je to posljedica neprežaljenog šišanja u
kolovozu, kad ju je dvotjedni toplinski val natjerao da se riješi teškog zastora kose
koju je od studentskih dana nosila do struka. Dva tamna pramena odmah su
ponovno pala naprijed. Na kraju su bila potrebna dva sata da se obradi Carl Bayliss, nakon što
je otkriveno da ga se traži zbog nekoliko slučajeva krađa i zbog nepojavljivanja na sudu. Kelly
je zijevnula. Sada ju je već gotovo prošla glad, iako je puna nade pogledala u kuhinju kad
je došla, za svaki slučaj. Ništa. Ipak si je trebala kupiti onaj kebab. Napravila si je tost i odnijela
ga u svoju sobu u prizemlju. Bila je to velika, četvrtasta soba s visokim stropom i zidovima koji
su iznad vodilica za slike bili oličeni u bijelo. Ispod vodilica, Kelly je zidove oličila u svjetlosivu
boju, a istrošeni tepison prekrila je s dva velika tepiha kupljena na rasprodaji. Ostatak sobe:
krevet, radni stol, crveni naslonjač na kojemu je trenutačno sjedila, bili su čisti stil Ikee, s
oštrim modernim linijama u kontrastu s isturenim prozorom, kamo joj je bio gurnut krevet.
Listala je primjerak Metroa koji je uzela na putu kući. Mnogi Kellyni kolege nikada nisu
čitali lokalne novine: dovoljno nam je grozno što na poslu moramo gledati te hulje, ne želim ih
nositi još i kući, ali Kelly je bila nezasitna po tom pitanju. Na zaslon njezinog iPhonea stalno su
stizale obavijesti o zadnjim vijestima, a kad bi išla u posjet roditeljima, koji su se iz Londona
povukli u Kent, obožavala je čitati seoske novine u kojima su se tražili članovi odbora ili su se
pak žalili na smeće i izmet pasa.
Na petoj stranici je pronašla ono što traži, a članak naslovljen Kriminal u podzemnoj
vrtoglavo raste prostirao se na dvije stranice: Gradska uprava pokreće istragu o kriminalu u
javnom prijevozu, nakon rekordnog povećanja prijavljenih slučajeva o seksualnim deliktima,
nasilnim napadima i krađama.
Članak je započeo odlomkom punim zastrašujućih statističkih podataka o zločinima, zbog
kojih biste najradije prestali koristiti podzemnu, pomislila je Kelly. Nakon toga je naveden niz
slučajeva, kako bi se prikazali tipovi kaznenih djela koji prevladavaju u vrlo prometnom
londonskom javnom prijevozu. Kelly je pogledala dio s nasilnim napadima, uz koji je bila
prikazana fotografija jednog mladića koji je na jednoj strani glave imao izbrijan prepoznatljiv
simbol. Desno oko tog tinejdžera bilo je gotovo nevidljivo ispod crno-ljubičaste otekline zbog
koje je djelovao izobličeno.
Napad na Kylea Matthewsa bio je nasilan i ničim izazvan, pisalo je ispod slike. To bi
trebalo uzeti sa dozom sumnje, pomislila je Kelly. Istina, nije poznavala Kylea, ali poznavala je
simbol koji je imao izbrijan na glavi, a oni koji su ga nosili nisu baš bili poznati po tome da
nikoga ne izazivaju. Ali dobro, svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno.
Fotografija uz dio o seksualnim deliktima bila je zasjenjena, jedva se vidio profil žene.
Arhivska snimka, pisalo je ispod fotografije. Imena su promijenjena.
U Kellynim mislima nepozvano se pojavio jedan drugi članak, iz jednog drugog grada, o
jednoj drugoj ženi, ali istog naslova.
Teško je gutnula slinu i prebacila se na zadnji slučaj, smiješeći se licu žene na fotografiji.

~ 20 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Nećete me valjda natjerati da napravim tužnu facu kao za Daily Mail? - Cathy Tanning je
pitala fotografa.
- Naravno da neću - veselo je rekao. - Natjerat ću vas da napravite tužnu facu za Metro, s
tračkom bijesa na licu. Otvorite torbu na krilu i pokušajte napraviti facu kao da ste došli kući i
u krevetu zatekli muža s peračicom prozora.
Glasnogovornik Britanske transportne policije nije mogao doći, pa se Kelly javila da bude
s Cathy tijekom intervjua, a žena je spremno pristala na to.
- Bili ste odlični - žena je rekla Kelly - i to je najmanje što mogu učiniti.
- Sačuvajte komplimente dok ne nađemo tipa koji vam je ukrao ključeve - rekla je Kelly, u
sebi misleći kako šanse za to nisu baš prevelike. Kelly je baš odrađivala posljednje dane
jednomjesečnog premještaja u timu za krađe u podzemnoj, kad se pojavio ovaj slučaj. A Cathy
Tanning joj se odmah svidjela.
- Sama sam si kriva - rekla je žena kad se Kelly predstavila. - Puno radim i put kući je jako
dugačak, pa je pravo iskušenje ne zaspati. Nikada mi nije palo na pamet da bi netko to mogao
iskoristiti.
Kelly je pomislila kako je Cathy Tanning zapravo dobro prošla. Počinitelj joj je kopao po
torbi dok je ona čvrsto spavala naslonjena na stijenku vagona, ali nije pronašao novčanik, koji
je bio zatvoren u posebnom odjeljku, kao ni telefon, koji je bio u drugom odjeljku torbe. Pa joj
je uzeo ključeve.
- Niste vi krivi - tješila ju je Kelly. - Imate svako pravo malo ubiti oko na putu kući. - Kelly
je napisala izvještaj o kaznenom djelu i uzela snimku nadzorne kamere, a kad je kasnije toga
dana primila poziv glasnogovornika, činilo joj se da je Cathy tipičan primjer osobe nad kojom
je u podzemnoj počinjeno kazneno djelo. Kelly je tražila svoju izjavu u članku i primijetila da
su napisali da je detektivka, a ne samo policajka. Neki na poslu bit će bijesni zbog toga.
Cathy je tek jedna od stotina putnika i turista koji su žrtva krađa iz torbica i džepova jakni.
Molimo putnike da budu vrlo oprezni tijekom putovanja podzemnom željeznicom i da bilo što
sumnjivo prijave policajcu Britanske transportne policije.
Kelly je pažljivo izrezala članak za Cathy te joj je poslala poruku da joj zahvali jer im je
pomogla. Službeni mobitel bio joj je isključen i nalazio se u ormariću na poslu, ali zapisala je i
osobni broj u slučaju da ju Cathy bude trebala.
Kelly još uvijek nije do kraja skinula uniformu: preko bijele košulje bez kravate i epoleta
imala je civilnu trenirku te se sagnula da izuje čizme. Neki njezini stari prijatelji iz škole išli su
van na piće i pozvali su Kelly da im se pridruži, da je ona je morala ustati u pet ujutro i nije
htjela u petak navečer trijezna obilaziti kafiće. Tost, Netflix, čaj i krevet, pomislila je. Koja
ludnica.
Zazvonio joj je telefon te se oraspoložila kad je na zaslonu ugledala sestrino ime.
- Hej, kako si? Nismo se čule sto godina!
- Oprosti, znaš kako je. Čuj, pronašla sam savršen božični poklon za mamu, ali malo je više
nego što bismo inače potrošili. Hoćeš h sudjelovati?
- Naravno. O čemu je riječ? - Kelly je skinula prvo jednu čizmu, pa onda drugu i samo
djelomično slušala kako njezina sestra blizanka opisuje vazu koju je vidjela na sajmu ručnih
radova. Bila je tek sredina studenog, do Božića su imali još nekoliko tjedana. Kelly je
pretpostavljala da je rođena bez gena za kupnju, jer je uvijek sve ostavljala do posljednjeg

~ 21 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
trena i u sebi uživala u uzavrelom ozračju u trgovačkim centrima na Badnjak, kada su bih
puni izmučenih muškaraca koji su u panici kupovda je pretjerano skupe parfeme i donje rublje.
- Kako su dečki? - prekinula ju je kada je bilo očito da će Lexi početi predlagati koje darove
da kupe ostalim članovima obitelji.
- Odlično. Pa, zapravo me uglavnom gnjave, ali dobro su. Alfie se odlično prilagodio na
školu, a sudeći po tome kako mu na kraju dana izgleda odjeća, Fergus se očito dobro zabavlja
u vrtiću.
Kelly se nasmijala. - Nedostaju mi. - Lexi i njezin suprug Stuart živjeli su u St Albansu, ali
Kelly ih nije viđala ni izbliza onoliko često koliko bi htjela.
- Pa dođi onda!
- Hoću, obećajem, čim budem imala slobodno. Pogledat ću kakve su mi obaveze pa ću ti
poslati poruku s nekim datumima. Možda nedjeljni ručak jednom? - Lexina pečenica bila je
legendarna. - Mislim da imam nekoliko slobodnih dana početkom prosinca, ako nemaš ništa
protiv toga da spavam na tvom kauču?
- Odlično. Dečki obožavaju kad ostaneš kod nas. Ali ne trećeg, jer tada idem na
okupljanje.
Gotovo neprimjetno oklijevanje i Lexin namjerno opušten ton koji je potom uslijedio odali
su Kelly o kakvom je točno okupljanju riječ i gdje će se ono održati.
- Okupljan je u Durhamu?
Na drugom kraju linije zavladala je tišina, a Kelly je zamišljala sestru kako kima isturivši
bradu kao i uvijek kad je očekivala da će joj proturječiti.
- Okupljanje brucoša 2005. - veselo je rekla Lexi. - Mislim da ih pola neću prepoznati, iako
sam još uvijek u kontaktu s Abbie i Danom, naravno, i s vremena na vrijeme viđam Moshy. Ne
mogu vjerovati da je prošlo deset godina, imam osjećaj kao da je prošlo deset minuta.
Zamisli...
- Lexi!
Sestra joj je prestala pričati, a Kelly je pokušala pronaći prave riječi.
- Jesi li sigurna da je to dobra zamisao? Neće li te to... - Namrštila se, žaleći što o ovome
sa sestrom ne razgovara licem u lice - Podsjetiti na sve? - Sjela je na rub naslonjača i čekala da
joj sestra progovori. Dodirnula je polovicu srca koju je nosila na srebrnom lančiću i pitala se
nosi li Lexi još svoju polovicu. Kupile su ih one jeseni, netom prije nego što su otišle na fakultet.
Kelly u Brighton, a Lexi u Durham. Bilo je to prvi put da su bile razdvojene duže od nekoliko
noći otkako su se rodile.
Kad je Lexi napokon odgovorila, upotrijebila je isti onaj odmjereni ton koji je
upotrebljavala kad je o tome razgovarala sa sestrom. - Nema me na što podsjetiti, Kelly. Što je
bilo, bilo je. Ne mogu to promijeniti, da je to me ne mora određivati. - Lexi je uvijek bila ona
smirena i razumna. Dvije sestre bile su jednojajčane blizanke, da je nitko se nikada nije morao
mučiti da ih razlikuje. Imale su istu četvrtastu bradu, isti uzak nos i tamnosmeđe oči, ali dok je
Lexino lice bilo opušteno i bezbrižno, Kellyno je bilo napeto i razdražljivo. Kao djeca su se
mnogo puta pokušale zamijeniti, ali nisu mogle zavarati nikoga tko ih je poznavao.
- Zašto ne bih slavila dobra vremena s faksa? - kazala je Lexi. - Zašto ne bih šetala po
kampusu kao i moji prijatelji i prisjećala se izlazaka, predavanja i glupih smicalica koje smo si
međusobno priređivali?
~ 22 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ali...
- Ne, Kelly. Da sam otišla nakon što se to dogodilo, promijenila fakultet kako ste ti i
mama htjele, on bi pobijedio. A ako ne odem na ovo okupljanje zbog straha da će me to
podsjetiti na sve, e pa, onda će on opet pobijediti.
Kelly je shvatila da se trese. Stopalima je stala na pod, nagnula se naprijed i podlakticom
stisnula koljena kako bi ih umirila. - Mislim da si luda. Ja se onamo ne bih ni približila.
- E pa, ti nisi ja, zar ne? - Lexi je oštro izdahnula, ni ne pokušavajući prikriti uznemirenost.
- Netko bi pomislio da se to tebi dogodilo, a ne meni.
Kelly nije ništa rekla. Kako da objasni Lexi da se baš tako osjećala, ne pokušavajući svoju
traumu izjednačiti s njezinom? Prisjetila se jednog predavanja na policijskoj akademiji, koje je
održao netko iz medicine rada. Radili su na slučaju lančanog sudara na autocesti M25; deseci
ozlijeđenih, šestero poginulih. Tko je imao posttraumatski stresni poremećaj? Predavač je htio
da pogode. Je li to bio prometni policajac koji je prvi stigao na mjesto tragedije? Ili narednik
koji je morao tješiti majku dvoje poginule djece? Vozač kamiona, čiji je gubitak koncentracije
doveo do te tragedije?
Nitko od njih.
To je bio policajac koji nije bio na dužnosti, nego se vozio po nadvožnjaku kad se sve
dogodilo i koji je prijavio nesreću te je bitne informacije dojavio u kontrolnu sobu, da je je na
kraju bio nemoćan i nije mogao zaustaviti tragediju koja se odvijala ispod njega. On je obolio
od PTSP-a. On se krivio jer nije mogao učiniti više. On je na kraju otišao u prijevremenu
mirovinu zbog bolesti, on se povukao. Očevidac.
- Oprosti - ipak je rekla. Čula je kako Lexi uzdiše.
- U redu je.
Nije bilo u redu i obje su to znale, ali ni jedna ni druga nisu se htjele svađati. Sljedeći put
kad se budu čule, Lexi će pričati o planovima za Božić, a Kelly će reći kako joj je na poslu odlično
i pretvarat će se da je sve u redu.
Kao i posljednjih deset godina.
- Kako je na poslu? - pitala je Lexi, kao da čita Kellyne misli.
- Dobro. Sve po starom. - Pokušavala je zvučati pozitivno, da je Lexi se nije dala zavarati.
- Daj, Kel, potreban ti je novi izazov. Jesi li razmišljala o tome da se ponovno prijaviš u
specijalnu jedinicu? Ne mogu ti vječno zamjerati.
Kelly nije bila baš sigurna u to. Njezin odlazak iz Odjela za seksualne delikte Britanske
transportne policije prije četiri godine bio je nagao i neugodan. Devet mjeseci je provela na
bolovanju i vratila se na mjesto koje joj je predstavljeno kao novi početak, ali zapravo je to bila
kazna. Kelly se posvetila radu u smjenama i ubrzo je postala jedan od najcjenjenijih policajaca
u timu za nadzor četvrti. Pretvarala se da je prava policajka u uniformi, od glave do pete, a
zapravo je svaki dan žudjela za tim da ponovno radi na ozbiljnim istragama.
- Ovaj angažman je sigurno pomogao. - Lexi je bila uporna. - Sada će šefovi sigurno
vidjeti da više nisi... - Naglo je stala, očito ne znajući kako da sažme razdoblje kada Kelly nije
radila i kada nije mogla izaći iz stana da ju ne uhvati panika.
- Dobro mi je ovako - kratko je rekla Kelly. - Moram ići, netko mi kuca na vrata.
- Dođi nam u posjet uskoro, obećaješ?

~ 23 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Obećajem. Volim te, seko.
- I ja tebe volim.
Kelly je prekinula poziv i uzdahnula. Jako je uživala u tromjesečnom angažmanu u Jedinici
za krađe, koja se bavila hvatanjem ogromnog broja džeparoša koji su djelovali po londonskoj
podzemnoj. Nije to bilo zbog prednosti da bude u civilu, iako je to bila dobrodošla promjena
nakon četiri godine u uniformi, nego zbog toga što je imala osjećaj da radi nešto bitno, da
smanjuje stopu kriminala koji se tako razbuktao u gradu. Otkako je Kelly počela raditi, oformilo
se dosta specijalnih jedinica kojima su pripala sva ozbiljna kaznena djela, tako da je tim za
nadzor četvrti ostao tek sa slučajevima antisocijalnog ponašanja i kršenja javnog reda i mira.
Kelly je tjedan dana bila u uniformi, i osim što je uhitila Carla Baylissa, jedino što je radila je to
da je upozoravala klince da ne stavljaju noge na sjedala i petkom navečer uobičajeno
upozoravala pijance koji su naguravali barijere i psovali. Je li bila spremna vratiti se u specijalnu
jedinicu? Kelly je smatrala da je spremna, ali kad je to spomenula svojem inspektoru, njegov
odgovor bio je kratak i jasan.
- Ljudi na ovom poslu imaju dobro pamćenje, Kelly. Tebe smatraju prevelikim rizikom. -
Za utjehu joj je dao dodatni angažman u Jedinici za krađe, što je bio pomak sa smjenskog rada,
ali uz mali rizik da se emocionalno uplete u neki slučaj. Namjera mu je bila time zadovoljiti
Kelly, ali zapravo ju je samo podsjetio na to što propušta.
Lexi je bila u pravu; vrijeme je da krene dalje.

~ 24 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

5.

N eobično je vidjeti Katie prije podneva; u restoranu su napojnice bolje navečer

nego za ručak, a kada je slobodna, nikada ne odlazi ranije u krevet. No jučer je
otišla gore prije deset, a kad sam prije spavanja pogledala u njezinu sobu (teško
se riješiti te dugogodišnje navike), ona je črvsto spavala. A sada, dok ležim u krevetu i
pokušavam skupiti entuzijazam za kišni ponedjeljak ujutro, čujem zavijanje električnog tuša,
uz kuckanje za koje sam se nadala da mi se preko vikenda samo čini.
- Pokidao se.
Simon ispušta zvuk koji bi mogao značiti da se slaže i stavlja ruku preko pokrivača da me
privuče k sebi. Ja se izmigoljim.
- Zakasnit ćemo na posao. Morat ću pozvati nekoga da pogleda taj tuš, sigurno je nekakav
kvar.
- To će nas koštati čitavo bogatstvo, znaš kakvi su vodoinstalateri. Zaračunat će nam sto
funti prije nego što uopće uđu u kuću.
- Pa, ja ga ne znam popraviti, a ti... - ne izgovaram rečenicu do kraja i znakovito pogledam
Simona.
- Hej, pa nisam baš tako loš! - Bocne me u rebra, a ja zacičim. Simonove grozne majstorske
vještine mogu se usporediti jedino s mojima. Kuća koju smo Matt i ja kupili ovršena je
prethodnim vlasnicima, inače si ju ne bismo mogli priuštiti i plan je bio daju oboje sredimo.
Nakon što sam drugi put probušila vodovodnu cijev, pristala sam na to da se klonim alata, a
poslovi uradi sam postali su nepoželjni, kao što je servisiranje taksija ili iznošenje smeća. Dok
sam živjela sama s djecom, naviknula sam se raditi većinu stvari sama, ali polica u kupaonici
pala je tri puta, a ormar u Katieinoj sobi koji sam sama sastavljala je prilično klimav. Kad
sam saznala da je Simon nevješt u poslovima uradi sam jednako kao i ja, potajno sam se
prilično razočarala.
- Ima li uopće smisla popravljati tuš? - pita Simon. - Trebamo renovirati cijelu kupaonicu.
- Ali to se neće dogoditi tako skoro - govorim, misleći na sve božićne poklone koje ću
uskoro kupiti na kreditnu karticu. - Morat ćemo popraviti tuš, a ovo ostalo trpjeti. - Ušuškam
se ispod pokrivača i osjetim Simonovo toplo tijelo kako se privija uz moje, jednim okom
gledajući na sat.
- To je traćenje novaca. - Simon naglo otkriva pokrivač, odguruje ga te nas oboje
zapuhuje hladan zrak. Sjedam i pogledavam ga.
- Kad si se ti počeo brinuti zbog novca? - Ja sam ta koja vodi računa o tome koliko
trošimo. To mi je u krvi. S druge strane, Simon opušteno troši novac, kako to rade ljudi koji
nikada nisu bili bez novca.
- Oprosti - rekao je i posramljeno slegnuo ramenima. - Danas sam ustao na lijevu nogu.
Samo mislim da je šteta zakrpati nešto čemu je potreban veći zahvat. Kako bi bilo da
napravimo izračun koliko bi koštala potpuna renovacija?

~ 25 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Zamišljam si kupaonicu iz snova, svu u kromu i bijelim pločicama, kao u hotelu u koji me
Simon odveo u Parizu za prvu godišnjicu. - Ne možemo si to priuštiti, Simone, pogotovo ne
sada kada dolazi Božić.
- Ja ću platiti - kaže. U očima mu vidim nešto zbog čega mislim da je požalio zbog svoje
ishitrenosti, ali ne povlači izjavu. - Ne dopuštaš mi da sudjelujem u plaćanju stambenog
kredita, pa mi onda barem dopusti da ti kupim novu kupaonicu. - Pitam se je li to zbog
Justinovih komentara; otvaram usta da se pobunim, no on diže ruku. - Inzistiram. Potražit ću
pristojnu građevinsku firmu. Ako takva uopće postoji! Dobro, idemo, zakasnit ću, a i ti
ćeš zakasniti! - On se diže iz kreveta, a ja spuštam noge na pod i obuvam vunene papuče. Kućna
haljina hladi mi golu kožu te zadrhtim dok silazim dolje da zakuham vodu. Keksić mi se provlači
kroz noge i spotičem se o njega dok mu ne stavim hranu u zdjelicu.
Čujem kako zavijanje tuša završava i vrata kupaonice se otvaraju. Na odmorištu čujem
korake, kao i mrmljanje dok se Katie i Simon mimoilaze. Zavijanje ponovno počinje. Katie se
danas žuri. Kada se sprema za večernji izlazak, u kupaonici kao da bude satima, iako se Simon
nikada ne žali. On će radije propustiti tuširanje, nego što će nju požurivati.
- Tinejdžeri - slegnuo je ramenima kad sam ju prekorila zbog toga što toliko dugo
zauzima kupaonicu. - Nije baš da mi je potrebno puno vremena da operem kosu. - Rukom je
prešao preko glave, opipavajući sve rjeđu sijedu kosu uz snužden osmijeh.
- Imaš puno razumijevanja - rekla sam mu. Nakon Mattove impulzivnosti, pravo je
olakšanje živjeti s nekim tko je tako tolerantan; nikada nisam vidjela da Simon gubi živce, čak
ni kada su se susjedi po tko zna koji put došli žaliti na glazbu koju Justin nije puštao ništa
glasnije nego što je bilo vrištanje njihove djece. Simon se jednostavno ne može razbjesniti.
Melissa je sumnjičavo skupila oči kad sam joj rekla da je Simon deset godina živio sam
prije nego što smo se upoznali.
- Što ne valja s njim?
- Sve valja! Samo nije pronašao onu pravu. Ali jako dobro obavlja kućanske poslove.
Kuha, čisti, čak i pegla.
- Možda bi ga mogla poslati k meni kad ti dojadi? Neil može napraviti računalo, da je ne
zna kako se uključuje usisavač.
Nasmijala sam se. Čak sam i tada, na početku naše veze, imala osjećaj da Simona nikamo
neću poslati. Sjećam se uzbuđenja koje sam osjetila kad me prvi put poljubio, kao i ushićenja
zbog brzog, nespretnog seksa na kraju tog prvog spoja, koji je bio još uzbudljiviji jer je bio tako
netipičan za mene. To mi se najviše svidjelo kod Simona: zbog njega sam se osjećala kao da
sam neka druga osoba. Ni mama, ni Mattova djevojka ni žena. Nego ja. Zoe Walker. Iz kuće
roditelja odmah sam se uselila u kuću s Mattom, a kad sam s trideset godina ponovno bila
sama, bila sam toliko opterećena time da djeci bude dobro, da nije bilo bitno istražiti tko sam
zapravo ja. To se promijenilo kada sam upoznala Simona.
Pravim čaj i odnosim gore pladanj s četiri šalice; kucam na vrata Justinove sobe i pažljivo
hodam kroz krš na podu, kako bih mu šalicu s vrućim čajem stavila pokraj kreveta.
- Justine, čaj za tebe.
Ne pomiče se, a ja uzimam šalicu od jučer, koju nije ni taknuo. Pogledavam svojega sina,
kojemu je trodnevna brada sakrila nježno lice s jamicom na bradi. Kosa mu skriva lice, a jedna
ruka ispružena je prema uzglavlju. - Ljubavi, skoro je sedam sati. - Gunđa. Justinov laptop stoji

~ 26 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
upaljen na noćnom ormariću, s otvorenom stranicom nekakvog glazbenog foruma. Pozadina
je crna, a slova su bijela; glava bi me boljela da dugo gledam u to. S lijeve strane
vidim fotografiju koju Justin koristi na internetu: njegovo lice, ali gotovo posve zaklonjeno
rukom ispruženom prema kameri. Na dlanu mu je crnim slovima napisano korisničko ime:
Game8oy_94.
Ima dvadeset dvije godine, a kao da ima dvanaest. Katie je uvijek silno željela odrasti: nije
mogla dočekati da se prestane igrati barbikama i konjićima My Little Pony, da je muškarci kao
da mnogo duže ostaju dječaci.
Razmišljam o onome što je Simon neku večer rekao i pitam se hoće li Justin uistinu još
živjeti ovdje s trideset godina. Prije sam mislila da nikada neću htjeti da djeca odu od kuće.
Voljela sam taj život nas troje ovdje, kada smo zajedno večerali, iako je ostatak vremena to
samo bio suživot. Katie i ja povremeno bismo išle van, a Justin bi vrebao u kuhinji dok sam
kuhala čaj i krao krumpiriće prije nego što sam ih stavila na tanjur te pričao detalje iz
igrice Grand Theft Auto, koje nisam shvaćala. Kao cimeri, uvjeravala sam se. Tek kad se Simon
doselio, shvatila sam koliko mi je nedostajalo s nekime dijeliti taj dio života.
Justin navlači pokrivač preko glave.
- Zakasnit ćeš na posao - govorim mu. I ja ću, pomislim, ako se ne požurim.
- Ne osjećam se dobro - čujem prigušen odgovor. Naglo povučem pokrivač.
- Melissa je riskirala kad te zaposlila, Justine. Nećeš javljati da si bolestan, je li to jasno?
- Do njega napokon dopire moj ozbiljan ton. Zna da ne bi imao posao da nema Melisse,
odnosno da ju ja nisam zamolila.
- Dobro. Ne moraš više ništa reći.
Izlazim iz sobe kad u boksericama sjedne na rub kreveta, mrseći kosu kako bi napravio
stršeću frizuru.

Kroz otvorena vrata kupaonice izlazi para. Kucam na vrata Katieine sobe, a ona viče da
uđem. Sjedi za stolom koji koristi kao toaletni stol i crta si tamne obrve na besprijekorno
našminkano lice. Kosa joj je zamotana u ručnik.
- Zakon si. Popit ću ga dok sušim kosu. Krećemo u pola osam?
- Želiš li tost?
- Napuhat će me. Pojest ću nešto poslije. - Šalje mi poljubac i uzima šalicu, onu na kojoj
piše Smiri se i gledaj TOWIE. Prekrasna je čak i u kućnom ogrtaču. Ima lijepe dugačke noge.
Bog zna od koga je to naslijedila: od mene sigurno nije, a iako je Matt viši od mene, ima
zdepasto tijelo.
- Moj ponos - govorio je, smiješeći se i trljajući pivski trbuščić. On i Simon su kao nebo i
zemlja; Simon je visok i nezgrapan, i ima dugačke noge koje izgledaju olikčno u odijelu, ali su
dražesno smiješne u kratkim hlačicama.
- Kladim se da nikad u životu nije zaprljao ruke - prezrivo je rekao Matt nakon što su se
upoznali na malo nespretan način na kućnom pragu, kad je Matt dovezao Katie kući.

~ 27 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Možda to nije nikada ni bilo potrebno - uzvratila sam, požalivši čim sam to izgovorila.
Matt je bistar. Možda nije akademski obrazovan, kao Simon, ali nije glup. Nastavio bi studirati
da nije bilo mene.
Odnosim čaj Simonu. Već je odjeven; ima svjetloplavu košulju i tamnije plave hlače od
odijela, dok je sako još u ormaru. Neće staviti kravatu, u skladu s opuštenim načinom
odijevanja u Telegraphu, ali nije tip koji će nositi traperice. Pogledam na sat i zaključam se u
kupaonicu, nadajući se da su mi ostavili malo tople vode, a onda se na brzinu otuširam kad
sam shvatila da ipak nisu.
Brišem se kad mi netko pokuca na vrata.
- Skoro sam gotova!
- Ja sam. Idem.
- Aha. - Otvaram vrata s ručnikom zamotanim oko mokrog tijela. - Mislila sam da ćemo
ići zajedno.
Simon me ljubi. - Rekao sam da ću danas doći malo ranije.
- Bit ćemo gotove za deset minuta.
- Žao mi je, ali stvarno moram ići. Nazvat ću te poslije.
Silazi, a ja se obrišem do kraja, ljuta na sebe jer sam razočarana što Simon ne želi hodati
sa mnom do postaje, poput tinejdžerice koja nije dobila dres od nogometaša u kojeg je
zaljubljena.
Simon je prije radio u smjenama; bio je u redakciji i ujutro i navečer, a imao je dežurstva
i vikendom. Prije nekoliko mjeseci, početkom kolovoza, na poslu su se promijenile neke stvari,
pa je njegovo radno vrijeme sada od ponedjeljka do petka u dnevnoj smjeni. Mislila sam da će
biti zadovoljan, ali umjesto da uživa u tome što sada češće možemo biti zajedno navečer, on
kući dolazi mrzovoljan i potišten.
- Ne volim promjene - pojasnio je.
- Pa traži onda da ti vrate prijašnje radno vrijeme.
- Ne ide to tako - otresito je rekao zbog frustriranosti. - Ti to ne razumiješ. - Imao je
pravo, nisam to razumjela. A ni sada ne razumijem zašto neće pričekati deset minuta da se
Katie i ja spremimo.
- Sretno! - viče Katie dok silazi. - Rasturi!

- Jesi li nervozna? - pitam ju, dok hodamo prema postaji. Ništa ne govori, što je odgovor
sam po sebi. Pod rukom nosi mapu s desetak fotografija dimenzija 13 x 18 cm, koje su koštale
cijelo bogatstvo. Na svakoj fotografiji Katie nosi nešto drugo i ima drugi izraz lica. Na svima je
prekrasna. Simon joj je platio te fotografije da ju iznenadi za osamnaesti rođendan i mislim da
ju nikada nisam vidjela tako sretnu.
- Mislim da ne bih mogla podnijeti još jedno ne - tiho govori.
Uzdišem. - To je težak posao, Katie. Bojim se da ćeš ne čuti još mnogo puta.
- Hvala. Lijepo je znati da majka tako vjeruje u mene. - Zabacuje kosu kao da bi otišla na
drugu stranu, da ne mora ići u mojemu smjeru.

~ 28 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ne budi takva, Katie. Znaš što mislim. - Pozdravljam uličnu sviračicu s dreadlocksima
koja stoji pokraj ulaza na postaju Crystal Palace i stavljam ruku u džep da izvadim jednu od
kovanica koje ondje držim. Zove se Megan i tek je malo starija od Katie. To znam jer sam ju
jedan dan to pitala, a ona mi je objasnila da su ju roditelji izbacili iz kuće i da dane provodi
spavajući kod raznih prijatelja, svirajući na ulici i hraneći se u javnoj kuhinji Norwood & Brixton.
- Danas je hladno, zar ne? - Bacim joj deset penija u kovčeg od gitare, a kovanica pada
na hrpu drugih. Megan prestaje pjevati da mi zahvali, a onda besprijekorno nastavlja sa
stihovima sljedećeg takta.
- Deset penija joj neće baš puno pomoći, mama.
Meganina pjesma iščezava kad stignemo na postaju.
- Deset penija ujutro, deset na povratku. To je funta tjedno. - Sliježem ramenima. -
Pedeset i nešto funti godišnje.
- Pa, kad to tako kažeš, onda ispada vrlo velikodušno. - Katie na trenutak ušuti. - Zašto
joj onda ne ubaciš jednu funtu svaki petak? Ili joj ne daš svežanj novčanica za Božić?
Prislanjamo kartice Oyster i guramo barijere prema nadzemnoj.
- Na ovaj način imam osjećaj da ne dajem mnogo - govorim Katie, iako to nije razlog.
Nije bit u novcu, nego u dobroti. Na ovaj način svaki dan dajem malo dobrote.

Na postaji Waterloo probijamo se van i pridružujemo dugačkoj povorci koja ide na

Sjevernu liniju podzemne.
- Stvarno, mama, ne znam kako možeš ovako svaki dan.
- Navikneš se - kažem, iako zapravo nije toliko stvar navikavanja, koliko podnošenja.
Stajanje u krcatom, smrdljivom vlaku sastavni je dio rada u Londonu.
- Mrzim to. Dovoljno mi je grozno što to moram trpjeti srijedom i subotom navečer, ali
da to moram svaki dan u udarnom terminu? Pobogu, to bi me ubilo.
Katie radi kao konobarica u jednom restoranu u blizini Leicester Squarea. Mogla bi naći
nešto bliže kući, ali kako ona kaže, voli biti u srcu grada. No zapravo misli da je tako izglednije
da će upoznati nekog filmskog producenta ili agenta koji zalazi u Covent Garden i Soho, nego
ako ostane u Forest Hillu. Vjerojatno ima pravo, ali to se još nije dogodilo u ovih osamnaest
mjeseci koliko već radi ondje.
No Katie danas ne ide u restroan. Danas ide na audiciju, gdje će ju gledati sljedeća u nizu
glumačkih agencija i, kako se ona nada, pristati na to da ju uzmu. Da barem mogu vjerovati u
nju onoliko koliko ona želi, ali ja sam realna. Ona je prekrasna i talentirana i odlična glumica,
ali riječ je o devetnaestogodišnjakinji iz srednje škole iz Peckhama, i izgledi da joj se posreći
jednaki su mogućnosti da ja dobijem na lotu. A ni ne igram ga.
- Ako ti ovaj put ne upali, obećaj mi da ćeš barem razmisliti o onom tečaju za tajnice koji
sam ti spominjala.
Katie me ljutito pogleda.
- Samo kao alternativu.
- Hvala što me ohrabruješ, mama.

~ 29 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Postaja Leicester Square je krcata. Kratko se odvojimo kad se približimo barijeri za karte,
a kad ju ponovno pronađem, stisnem joj ruku.
- Samo sam praktična.
Ljuta je na mene i ne zamjeram joj. Zašto sam baš u tom trenutku morala spomenuti tečaj
za tajnice? Pogledavam na sat. - Tamo moraš biti tek za četrdeset pet minuta. Daj da te
počastim kavom.
- Radije bih bila sama.
Pomislim kako to i zaslužujem, ali ona mi u očima vidi da sam povrijeđena.
- Da još jednom prođem ono što ću imati na audiciji.
- Naravno. Dobro, sretno onda. Stvarno, Katie. Nadam se da ćeš briljirati. - Gledam kako
odlazi, žaleći što ne mogu biti sretna zbog nje, što ju nisam ohrabrila kao Simon prije nego što
je krenuo na posao.

- Ne bi ti škodilo da si bila malo entuzijastičnija. - Melissa kriške kruha bogato maže

margarinom i pravi sendviče, pripremajući se za gužvu za ručak. U staklenoj vitrini nalaze se
tunjevina s majonezom, dimljeni losos, naribani sir. Kafić u Covent Gardenu zove se Melissa’s
Too. Veći je nego onaj na Anerley Roadu, ima visoke stolice uz prozor i pet ili šest stolova s
metalnim stolicama koji se svake večeri stavljaju u kut kako bi čistačica mogla obrisati pod.
- Hoćeš reći da sam joj trebala lagati? - Sada je deset do devet i u kafiću nema nikoga
osim Nigela, čiji je dugački sivi kaput prljav, a kad se pomakne, osjeti se jako neugodan miris.
Pijucka čaj sjedeći na jednoj od visokih stolica uz prozor, dok ga Melissa ne istjera van svako
jutro u deset, govoreći mu da loše utječe na njezinu prodaju za ručak. Nigel je prije sjedio na
pločniku ispred kafiića s kapom na podu ispred sebe, dok se Melissa nije sažalila nad njim.
Naplaćuje mu pedeset penija, dvije funte manje nego što piše u cjeniku, a to mu se sigurno
isplati.
- Samo joj budi podrška.
- Pa i jesam joj podrška! Uzela sam si par sati slobodno kako bih mogla ići s njom.
- Zna li ona to?
Ušutim. Namjeravala sam se naći s njom poslije da vidim kako je prošla audicija, ali Katie
mi je prilično jasno dala do znanja da ne želi moje društvo.
- Trebaš ju ohrabrivati. Kad postane holivudska zvijezda, neće ti biti drago ako za časopis
Hello! bude rekla da joj je mama govorila da ništa ne valja.
Nasmijem se. - Zar i ti? I Simon je uvjeren da će uspjeti.
- Eto vidiš - kaže Melissa, kao da se time sve riješilo. Plava kapica za kosu joj počinje
padati, pa ju joj povučem gore, kako ne bi ponovno morala prati ruke. Melissa ima dugačku,
gustu, sjajnu tamnu kosu, koju nosi u naizgled kompliciranoj punđi, koju može napraviti u
nekoliko sekundi, kako sam svojim očima vidjela. Dok radi, zatakne olovku u nju, što odaje
zavaravajući boemski dojam o njoj. Kao i inače, i danas nosi traperice i gležnjače te bijelu
košulju, čiji rukavi su zasukani do lakta i otkrivaju kožu toliko svijetlu koliko je koža njezinog
muža tamna.
- Hvala.

~ 30 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ali on je uvjeren i da će mu roman biti bestseler. - Nasmiješim se, i iako se šalim, istog
trena imam osjećaj da ga izdaj em.
- Ne bi li onda trebao nešto napisati?
- Pa piše - kažem, pokušavajući uspostaviti ravnotežu tako što ga branim. - Prvo je morao
puno istraživati, a to je teško kad ima posao s punim radnim vremenom.
- O čemu se radi?
- Mislim da je neki špijunski triler. Znaš mene, to baš nije moj žanr. Ja više volim Maeve
Binchy. - Nisam čitala Simonov roman. Želi da pričekam dok ne završi i ja nemam ništa protiv
toga jer sam, iskreno rečeno, nervozna. Brinem se da neću znati što reći, da nisam dovoljno
kvalificirana da bih uopće znala je li dobar ili nije. Sigurna sam da će biti dobar. Simon
prekrasno piše. On je jedan od najstarijih novinara u Telegraphu i radi na knjizi otkako sam ga
upoznala.
Otvaraju se vrata i u kafić ulazi neki muškarac u odijelu. Melissu pozdravlja imenom i
ćaskaju o vremenu dok mu ona pravi kavu i doda je mlijeko i šećer bez pitanja.
Na polici na zidu nalazi se primjerak Metroa od petka i ja ga izvlačim dok Melissa
naplaćuje. Tko god da je čitao, ostavio je novine otvorene na stranici s naslovom Kriminal u
podzemnoj vrtoglavo raste, a iako u mojoj blizini nema nikoga, instinktivno hvatam torbu, čiji
remen uvijek stavljam preko prsa; to mi je navika stara mnogo godina. Na jednoj slici je jedan
jako pretučeni mladić otprilike Justinove dobi, a na drugoj je jedna žena koja na krilu
drži otvoreni ruksak i izgleda kao da će se rasplakati. Preletim članak, ali ne piše ništa novo, tu
su samo savjeti o tome da svoje stvari držite uza sebe i da kasno navečer putujete u paru. Ništa
što već nisam rekla Katie, i to mnogo puta.
- Justin kaže da ti se voditeljica kafića jučer razboljela - kažem kad smo opet same.
- I danas je nema, zbog toga... - Pokazuje na plavu kapicu. - Kladim se da Richard Branson
nije imao tih problema kad je gradio svoje carstvo.
- Kladim se da je. Iako nisam sigurna da dva kafića - vidim da me Melissa poprijeko
pogledala - da dva iznimna kafića možeš nazivati carstvom.
Melissa me lukavo pogleda. - Tri.
Podignem obrvu i čekam što će još reći.
- Clerkenwell. Nemoj me tako gledati. Tko ne riskira, ne profitira.
- Ali... - Zaustavljam se prije nego što pretjeram. Bilo bi mi zastrašujuće otvarati treći
kafić dok mi drugi tone, ali valjda se zato Melissa bavi tim poslom, a ne ja. Kad sam se uselila
u kuću do Melissine i Neilove, pohađala sam tečaj za knjigovođe u sklopu programa
obrazovanja odraslih. U školi sam bila jako loša u matematici, ali djeca su bila kod Matta samo
srijedom navečer, što je značilo da ću ići ili na to ili na tečaj tapeciranja, no nisam baš mislila
da ću moći zarađivati za život od presvlačenja stolica. Melissa je bila moja prva klijentica.
- Do sada sam si sama vodila poslovne knjige - rekla je, kad sam joj ja priopćila da sam
se upisala na taj tečaj - ali unajmila sam prostor u Covent Garden u za drugi kafić pa bi mi
dobro došlo malo slobodnog vremena. Riječ je o plaćama i računima, ništa komplicirano. -
Spremno sam prihvatila tu priliku. A iako je to bilo samo godinu dana prije nego što mi je jedan
drugi klijent, Graham Hollow, ponudio stalan posao, nastavila sam voditi knjige za kafiće
Melissa i Melissa’s Too.
- Melissina trojka? - pitam sada. Ona se nasmije.
~ 31 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- I četvorka, i petica... Samo je nebo granica!

Na poslu se trebam pojaviti tek za ručak, ali kad stignem u jedanaest, Graham znakovito
pogleda na sat.
- Dobro da si došla danas, Zoe. - Kao i uvijek, i danas nosi trodijelno odijelo, s pravim
džepnim satom zataknutim u džep od prsluka. - Profesionalnost gradi povjerenje - jednom mi
je objasnio, možda kako bi me ohrabrio da obučem nešto jednako staromodno kao i on, a ne
hlače iz Marks & Spencera.
Ne obazirem se na to. Graham mi je odobrio i potpisao dvosatni dopust prije nego što
sam otišla u petak. - Želiš li da ti napravim kavu? - pitam ga, budući da sam davno naučila da
se Graham najbolje gasi neumoljivom pristojnošću.
- To bi bilo divno, hvala. Jesi li se dobro provela za vikend?
- Nije bilo loše. - Ne idem u detalje, a on ništa ne pita. Sada svoj osobni život držim za
sebe. Kad smo Simon i ja prohodali, Graham se usudio komentirati da nije primjereno to što
izlazim s nekim koga sam upoznala preko posla, iako je prošlo nekoliko mjeseci otkako je
došao u ured raspitati se za cijene najma, budući da mu je to trebalo za knjigu koju je pisao.
- Ali ne bi bilo neprimjereno da izlazim sa šefom? - uzvratila sam mu, sklopivši ruke i
pogledavši ga ravno u oči. Jer šest tjedana nakon što sam saznala da me Matt prevario, dok
sam još bila na dnu i nisam znala kako se izvući, Graham Hallow me pozvao van, a ja sam ga
odbila.
- Bilo mi te žao - rekao je kad sam mu se suprotstavila nakon toliko godina. - Htio sam
te malo razveseliti.
- Aha. Baš ti hvala.
- Možda to želi i taj novi lik.
Ali nisam se obazirala na to. Znala sam da me Simon ne sažalijeva. Obožavao me. Kupovao
mi je cvijeće, vodio u fine restorane i ljubio me tako da su mi koljena klecala. Viđali smo se tek
nekoliko tjedana, ali sam znala. Jednostavno sam znala. Možda me Graham stvarno žalio, ali
nikada mi zapravo nije oprostio što sam ga odbila. Više mi nije dopuštao da odem ranije s posla
ako su djeca bila bolesna, niti je imao obzira ako su vlakovi kasnili. Od tog trena igrao je po
pravilima, a meni je taj posao bio previše potreban da bih riskirala kršenjem pravila.

Graham pije kavu, oblači kaput i nestaje. U rasporedu nema ništa, ali promrmlja nešto da
se mora vidjeti s nekim muškarcem zbog nekog psa, a iskreno rečeno, men ije drago što ću
ostati sama. U uredu je neobično mirno za ponedjeljak, pa s velikim zakašnjenjem započinjem
proljetno čišćenje, stavljajući papire u rezač i pomičući prastare zelene ljiljane da obrišem
prašinu iza njih.
Oglasi mi se mobitel; Matt mi šalje poruku.

Je li KT OK?

~ 32 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Svačije ime tako skraćuje. Katie je KT, Justin je Jus, a ja sam Zoe samo kad se svađamo.
Pretpostavljam da bi Simon bio Si, kada bi njih dvojica imali takav odnos.
Nije mi se javila, odgovaram. Nisam sigurna je li to dobar znak ili ne!

Je li bila samouvjerena?

Malo razmislim. Optimistična, odgovorim.

A ti? X

Vidim pusu i ignoriram je. Ništa ne odgovaram i nastavljam s brisanjem prašine, a nakon
nekoliko minuta Matt me nazove.
- Opet si to napravila, zar ne?
- Što to? - pitam, jako dobro znajući što misli.
- Ubila ju u pojam. - Suglasnici su mu prigušeni i znam da je to zbog toga što je stavio
cigaretu u usta. Naravno, čujem otvaranje metalnog upaljača i dugo uvlačenje zraka. Prošlo je
gotovo dvadeset godina otkako sam prestala pušiti, ali osjetim silnu želju dok on udiše dim.
- Nisam - započnem, ali Matt me predobro poznaje. - Nisam htjela.
- Što si joj rekla?
- Samo sam joj spomenula onaj tečaj za tajnice o kojem sam ti pričala.
- Zo...
- Što? I sam si rekao da bi bio savršen za nju. - U pozadini čujem buku od prometa, i
znam da se Matt parkirao na stajalištu taksista i naslonio na taksi.
- Moraš biti nježna s njom. Gurni ju jako u jednu stranu, a ona će samo potrčati brže na
drugu.
- Gluma nije pravi posao - kažem, jer je neslaganje s Mattom navika koje se teško riješiti.
- Potrebna joj je alternativa.
- To će uskoro sama saznati. A kad se to dogodi, bit ćemo uz nju.

Obrišem prašinu u glavnoj prostoriji i prelazim na Grahamov ured. Njegov stol je dvaput
veći od mojega, ali je gotovo jednako uredan. To je jedna od rijetkih osobina koje su nam
zajedničke. Kalendar je postavljen paralelno s rubom stola, a današnji motivacijski citat tjera
me da danas učinim nešto na čemu ću si u budućnosti biti zahvalna. Na drugoj strani stola
nalaze se tri ladice, jedna na drugoj s natpisima: pristiglo, tekuće, pošta. Ispred njih nalazi se
hrpa novina. Na vrhu je današnji primjerak London Gazettea.
To nije ništa neobično. Bilo bi teško pronaći ured u Londonu u kojemu nema nijedan
primjerak Gazettea. Uzimam ga, govoreći si da je to zbog pospremanja i vidim da se i ispod
njega nalazi primjerak London Gazettea. A ispod toga još jedan i još jedan. Ima desetak uredno
složenih primjeraka. Pogledavam na vrata i sjednem na Grahamovu kožnu stolicu te uzimam
~ 33 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
gornji primjerak. Preletim nekoliko prvih stranica, ali ne mogu se spriječiti da ne okrenem na
dio s oglasima.
A onda osjetim stezanje u prsima, a dlanovi mi postanu vlažni. Jer se na posljednjoj
stranici novina koje držim u ruci, novina starih nekoliko dana, nalazi žena koju sam već vidjela.

~ 34 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Svi smo mi robovi navika.

Čak i ti.
Svaki dan oblačiš isti kaput, svako jutro odlaziš od kuće u isto vrijeme. Imaš omiljeno
mjesto u autobusu ili u vlaku; točno znaš koje su pokretne stube najbrže, kroz koju barijeru ćeš
proći, na kojem kiosku je najkraći red.
Ti to znaš, ali i ja to znam.
Znam da kupuješ iste novine u istoj trgovini, da mlijeko svaki tjedan kupuješ u isto vrijeme.
Znam kako s djecom hodaš kad ih vodiš iz škole, kojom prečicom se vraćaš kući kad ideš s tečaja
zumbe. Znam ulicu gdje se rastaješ od prijatelja, nakon izlaska petkom navečer i znam da
ostatak puta hodaš sama kući. Znam rutu od 5 km kojom trčiš nedjeljom ujutro i točno mjesto
na kojemu staneš da se istegneš.
Sve to znam jer ti nikada nije palo napamet da te netko gleda.
Rutina ti godi. Poznata je, utješna.
Zbog nje se osjećaš sigurno.
Ali ona će te ubiti.

~ 35 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

6.

K elly je izlazila iz sobe za sastanke kad joj je zazvonio službeni mobitel. Skriveni broj
je gotovo sigurno značilo da zove netko iz kontrolne sobe te je mobitel držala
između uha i desnog ramena dok je zakapčala zaštitni prsluk.
- Kelly Swift.
- Možeš li primiti poziv od gospođe Zoe Walker? - začuo se glas. Kelly je čula žamor glasova
u pozadini: desetak drugih operatera primali su pozive i raspoređivali zadatke. - Želi
razgovarati s tobom u vezi s krađom na Kružnoj liniji, nešto je ukradeno iz torbe?
- Morat ćeš ju spojiti s Odjelom za krađe u podzemnoj. Ja sam završila sa svojim
privremenim radom ondje prije nekoliko dana i sada sam opet u timu za nazdor četvrti.
- Pokušao sam, ali nitko mi se ne javlja. Tvoje ime još uvijek stoji na popisu, pa... - operater
je ušutio, a Kelly je uzdahnula. Ime Zoe Walker nije joj bilo poznato, ali u tri mjeseca koliko
je bila u Odjelu za krađe, imala je posla s toliko slučajeva ukradenih novčanika da se nije mogla
svakoga sjećati.
- Spoji ju.
- Hvala ti. - Operateru kao da je laknulo, a Kelly nije bilo prvi puta da joj je drago što se
bavi riskantnijim policijskim poslovima, umjesto da sjedi u sobi bez prozora i odgovara na
pozive bijesnih građana. Čula je tihi klik.
- Halo? Halo? - Sada se začuo drugi glas, ovaj put ženski i nestrpljiv.
- Dobar dan, ovdje policajka Swift. Mogu li vam pomoći?
- Napokon! Kao da zovem MI5.
- Bojim se da nije ni izbliza tako uzbudljivo. Koliko sam shvatila, htjeli ste sa mnom
razgovarati o krađi u podzemnoj. Što su vam ukrali?
- Nisu meni - rekla je žena, kao da Kelly ne razumije o čemu je riječ. - Nego Cathy
Tanning.
Ovakvi pozivi bili su uobičajeni kad god se neki policajac citira u novinama. Javljali su im
se građani koji često nisu imali nikakve veze sa slučajem, ali kao da zbog imena i
identifikacijskog broja na ramenu postajete laka lovina.
- Ukrali su joj ključeve iz torbe kad je zaspala na putu kući - nastavila je gospođa Walker.
- Ništa drugo, samo ključeve.
To je zapravo bio tip krađe koji nije bio uobičajen. Kad je pisala prvi izvještaj, Kelly se
premišljala da li da taj slučaj uopće prijavi kao krađu, ali Cathy je uporno tvrdila da nije izgubila
ključeve.
- Držim ih u posebnom odjeljku u torbi - rekla je Cathy. - Nisu mogli ispasti. - Džep se
nalazio s vanjske strane ruksaka, i imao je rasporak i kožni remen. Oboje su otvoreni prilikom
krađe.
Na snimci nadzornih kamera vidi se kako Cathy ulazi u podzemnu na postaji Shepherd’s
Bush, a remen na ruksaku bio je zakopčan. Kad je izašla van na postaji Epping, remenje visio,
a džep je bio lagano otvoren.
~ 36 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Ovo je bio jasan slučaj; Cathy je bila savršen svjedok. Uvijek je istim putem išla na posao,
čak je uvijek ulazila u isti vagon Kružne linije i sjedala, ako je bilo moguće, na isto mjesto. Kelly
se prisjetila kako je pomislila da su barem svi tako predvidivi, onda bi joj posao bio mnogo
lakši. Brzo je uočila Cathy na snimci, ali na nju se nije namjerio jedan od uobičajenih
prijestupnika. Najčešći prijestupnici u podzemnoj trenutačno su tinejdžeri, ali njih zanimaju
novčanici i iPhonei, a ne ključevi.
Naravno, Kelly je zaplijenila snimku iz vlaka kojim je Cathy putovala u vrijeme krađe, ali
počinitelj joj je gotovo promaknuo.
Cathyje spavala, naslonivši se na stijenku vagona. Noge je prekrižila, a rukama je
zaštitnički uhvatila torbu. Kelly je toliko bila zaokupljena promatranjem mladića u kapuljačama
i ženama s maramama i bebama u ruci, da gotovo nije ni primijetila muškarca koji je stajao
blizu Cathynih nogu. Nikako se nije uklapao u profil uobičajenih džeparoša. Bio je visok i
elegantno odjeven, a sivi šal dvaput mu je bio omotan oko vrata i prevučen preko ušiju i donjeg
dijela lica, kao da je još vani i bori se s vremenskim nepogodama. Leđima je bio okrenut prema
kameri, a lice mu je odlučno bilo usmjereno prema podu. Jednim brzim pokretom se sagnuo
i nagnuo prema Cathy Tanning, potom je ustao, a desnu ruku prebrzo je stavio u džep, pa Kelly
nije mogla vidjeti što drži u njoj.
Je li mislio da se u tom vanjskom džepu nalazi novčanik? Ili mobitel? Mislio je da će mu se
posrećiti, ali zapravo se razočarao kad je shvatio da je unutra samo hrpa ključeva? No svejedno
ih je uzeo jer bi se bezrazložno izložio riziku da ih pokuša vratiti, a onda ih je bacio u koš za
smeće kada se vraćao kući.
Kelly je posljednje dane u Odjelu za krađe provela pokušavajući pronaći Cathynog lopova
u podzemnoj, te je izradila sliku i ako loše rezolucije da nije imalo smisla da ju šalje dalje. Bila
je sigurna jedino u to da je muškarac azijskog porijekla i da je visok oko metar osamdeset.
Nadzorne kamere bile su u boji i kvaliteta je bila zadivljujuća: kao da gledate vijesti s putnicima
u podzemnoj, ali to nije značilo da možete utvrditi identitet. Da bi se dobio identitet, kamere
bi morale biti usmjerene u pravom smjeru i smještene tako da uhvatite cijelo lice sprijeda.
Prečesto, kao i u ovom slučaju, prijestup se dogodio na rubu dosega kamere.
Uvećavanje slike uvjetovao je sve veće zamućenje sve dok se najvažniji detalji ne bi stopili
u homogeni prikaz koji više nikako ne možete identificirati.
- Jeste li svjedočili krađi? - pitala je Kelly, ponovno obrativši pozornost na Zoe Walker.
Sigurno bi prije javila da je vidjela sam prijestup. Palo joj je na pamet da je gospođa Walker
možda pronašla ukradene ključeve pa ih mogu poslati na forenzičku obradu.
- Imam neke informacije za vas. - Govorila je službeno, odsječenim tonom koji je graničio
s nepristojnim, ali Kelly joj je u glasu osjetila i nesigurnost, koja je govorila da je riječ o nervozi.
Kelly je nježno rekla: - Recite.
Pojavio se narednik i pokazao na sat. Kelly je pokazala na mobitel i šapnula mu da joj da
još minutu vremena.
- Žrtva. Cathy Tanning. Netom prije nego što su joj ključevi ukradeni, njezina fotografija
pojavila se u oglasu u London Gazetteu.
Kelly sigurno nije očekivala da će joj Zoe Walker reći ovakvo što. Sjela je. - U kakvom
oglasu?

~ 37 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Nisam sigurna. Nalazi se na stranici s drugim oglasima, nešto za telefonski seks i
intimno druženje. A u petak sam vidjela isti takav oglas, samo što mislim da sam na slici ja.
- Mislite? - Kelly nije mogla zaustaviti sumnjičavost koja joj se uvukla u glas. Čula je kako
Zoe Walker oklijeva.
- Pa, izgleda kao ja. Samo bez naočala. Iako ponekad nosim leće, one dnevne, znate? -
Uzdahnula je. - Ne vjerujete mi, zar ne? Mislite da sam neka čudakinja.
To je bilo toliko blizu onoga što je Kelly mislila, da ju je preplavio osjećaj krivnje. - Ma ne
mislim. Samo pokušavam utvrditi činjenice. Možete li mi dati datume novina u kojima se
pojavljuju oglasi? - Pričekala je da Zoe Walker provjeri u kalendaru, a onda je zapisala dva
datuma koja joj je rekla: utorak, 3. studenog za fotografiju Cathy Tanning i petak, 13. studenog
za Zoeinu fotografiju. - Pogledat ću o čemu je riječ - obećala je, iako nije bila sigurna kad će
pronaći vremena za to. - Prepustite to meni.

Ne može. - Paul Powell nije popuštao. - Tri si mjeseca šetala u civilu, dok smo mi ovdje
radili pravi posao; sada je vrijeme da budeš prava policajka.
Kelly se ugrizla za jezik, znajući da ne bi bilo dobro da joj narednik Powell postane
neprijatelj. - Samo želim razgovarati s Cathy Tanning - rekla je, mrzeći se zbog molećivog glasa
- i obećavam da se onda odmah vraćam ovamo. - Najviše od svega su ju živcirali nedovršeni
poslovi, a iako je Zoe Walker u najboljem slučaju zvučala nepouzdano, Kelly je nešto mučilo.
Je li moguće da se Cathyna fotografija pojavila među oglasima? Je li moguće da ona nije bila
slučajna žrtva kaznenog djela, nego pomno odabrana? Čak i oglašena? Teško je bilo tomu
povjerovati.
- To više nije tvoj posao. Ako je potrebno obaviti ispitivanje, pošalji to Odjelu za krađe. A
ako nemaš dovoljno posla, samo reci... - Kelly je podigla ruke. Znala je kada treba stati.

Cathy Tanning živjela je u Eppingu, nedaleko od postaje podzemne željeznice. Zvučala je

kao da joj je drago što joj se Kelly javila, te joj je predložila da se nađu u jednom vinskom baru
u Ulici Sefton kad Kelly bude gotova s poslom. Kelly je odmah pristala, znajući da se može
osloniti samo na sebe ako želi istraživati slučaj koji joj više nije službeno dodijeljen.
- Znači, nisi ih našla? - Cathy je imala trideset sedam godina i radila je kao liječnica
obiteljske prakse kod Shepherd’s Busha. Bila je izravna, a Kelly se činilo da se nekim njezinim
pacijentima to vjerojatno ne bi svidjelo. No Kelly se svidjelo.
- Žao mi je.
- U redu je. Nisam ni mislila da ćeš ih naći. No zanima me što je s tim oglasom?
Recepcionarka u Gazetteu bila je iznenađujuće uslužna te joj je e-poštom poslala presliku
u boji svake stranice s oglasima, iz dva primjerka koja je spomenula Zoe Walker. Kelly ih je
proučavala u podzemnoj i brzo pronašla fotografiju za koju je Zoe smatrala da je Cathyna.
Samo nekoliko dana prije Kelly je gledala kako fotograf Metroa slika Cathy iz različitih uglova
te je primijetila kako Cathyne šiške padaju u desnu stranu, kao i laganu boru između obrva.
Žena na fotografiji u Gazetteu bila joj je strašno slična.

~ 38 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Kelly je izrezani oglas stavila pred Cathy na stol i pažljivo promatrala njezinu reakciju.
Ispod fotografije nije bilo mnogo informacija, ali oglas je bio okružen drugim oglasima za
telefonski seks i intimna druženja, sugerirajući da se i ovim oglasom nude slične usluge. Jesu li
liječnici obiteljske prakse noću radili kao operateri na seks-linijama? Kao kolgerle?
Kad je dobila primjerke tih oglasa, Kelly je prvo u računalo ukucala internetsku adresu
findtheone.com. No pojavila se samo prazna stranica s bijelim prozorčićem na sredini
sugerirajući da je potrebna neka lozinka, ali nije bilo drugih naznaka što bi trebalo upisati ih
kako da se dođe do lozinke.
Iznenađenje na Cathynom licu bilo je istinsko. Trenutak tišine, a onda kratak nalet
nelagodnog smijeha. Uzela je oglas i malo ga bolje pogledala. - Mogli su izabrati malo bolji kut,
zar ne?
- Znači, to si ti?
- To je moj zimski kaput.
Fotografija je bila izrezana blizu lica, a pozadina je bila tamna i nisu se mogli razaznati
nikakvi detalji. To je negdje unutra, pomislila je Kelly, iako nije znala zašto je tako sigurna.
Cathy je gledala prema kameri, ali ne ravno u nju. Zurila je negdje u daljinu, kao da misli na
nešto sasvim drugo. Vidjela su se ramena tamnosmeđeg kaputa i kapuljača s krznenim rubom
kako joj visi iza glave.
Jesi li već vidjela ovu fotografiju?
Cathy je odmahnula glavom. Unatoč tome što je bila samouvjerena, Kelly je vidjela da je
Cathy uzrujana.
- I pretpostavljam da nisi sama stavila ovaj oglas.
- Gledaj, uvjeti u zdravstvu možda su teški, ali nisam još spremna promijeniti posao.
- Jesi li registrirana na nekoj stranici za pronalaženje partnera? - Cathy ju je nasmiješeno
pogledala. - Oprosti što to pitam, ali zanimalo me jesu li fotografije preuzete s neke legitimne
stranice.
- Nisam registrirana na stranicama takve vrste - rekla je Cathy.
Nedavno sam prekinula ozbiljnu vezu i, iskreno rečeno, započinjanje nove veze mi nije ni
na kraj pameti. - Odložila je presliku, popila velik gutljaj vina i pogledala Kelly. - Budi iskrena
prema meni: trebam li se brinuti?
- Ne znam - iskreno je rekla Kelly. - Ovaj oglas izašao je dva dana prije nego što su ti
ukradeni ključevi, a ja sam za to saznala tek prije nekoliko sati. Žena koja ga je pronašla, Zoe
Walker, misli da je njezina fotografija izašla u London Gazetteu u petak.
- Jesu li i njoj nešto ukrali?
- Nisu. Ali, naravno, zabrinuta je jer se njezina slika pojavila u novinama.
- Kao što sam i ja. - Cathy je zastala, kao da razmišlja da li da nastavi. - Znaš, Kelly,
razmišljala sam o tome da li da te nazovem zadnjih par dana.
- Zašto me nisi nazvala?
Cathy je pogledala Kelly u oči. - Ja sam liječnica. Bavim se činjenicama, ne maštom, a
pretpostavljam da i ti tako radiš. Htjela sam te nazvati, ali... Nisam bila sigurna.
- U što?
Ponovno stanka.
~ 39 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Mislim da mi je netko bio u kući dok sam bila na poslu.
Kelly nije ništa rekla, čekala je da Cathy nastavi.
- Ne mogu biti sigurna. To je više... Samo osjećaj. - Cathy je zakolutala očima. - Znam...
To ne bi vrijedilo na sudu, zar ne? Zato to nisam ni prijavila. Ali kad sam neki dan došla s posla,
bila sam sigurna da sam u hodniku osjetila losion poslije brijanja, a kad sam otišla gore da se
presvučem, poklopac od košare s rubljem bio je podignut.
- Možda si ga ti ostavila podignutog?
- Moguće je, ali malo vjerojatno. Uvijek ga zatvorim, to je jedna od onih automatskih
radnji, znaš? - Zastala je. - Mislim da mi je netko uzeo donje rublje.
- Ali promijenila si brave, zar ne? - pitala je Kelly. - Čekala si bravara kad si prijavljivala
krađu.
Cathy ju je posramljeno pogledala. - Promijenila sam bravu na ulaznim vratima s prednje
strane. Ali nisam zamijenila onu na stražnjim vratima. To bi bilo dodatnih sto funti, a da budem
iskrena, nije mi to imalo smisla. Na ključevima mi nije pisala adresa i u tom trenutku to mi je
djelovalo kao nepotreban trošak.
- A sada...? - Kelly je pustila da pitanje iščezne u tišinu koja je nastupila.
- Sada mi je žao što nisam promijenila obje brave.

~ 40 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

7.

V
eć je skoro 15 sati kad se Graham vrati u ured.
- Radni ručak - pojašnjava mi, a prema njegovom opuštenom držanju zaključujem
da je uz ručak popio barem dva piva. Mogu li skoknuti do pošte sada kada si se
vratio?
- Brzo se vrati, za sat vremena imam razgledavanje.
Sve je već frankirano i u hrpe povezane gumicom uredno posloženo na mojem radnom
stolu. Stavljam ih u platnenu torbu i oblačim kaput, a Graham nestaje u svoj ured.
Vani je toliko hladno da si vidim dah kad izdišem, pa zabijem ruke u džepove i trljam prste
o dlanove. Lagano vibriranje govori mi da imam poruku, ali mobitel mi se nalazi u unutarnjem
džepu. Može čekati.
Dok stojim u redu u poštanskom uredu, otkopčam kaput i uzmem mobitel. Poruka je od
policajke Kelly Swift.

Možete li mi, molim vas, što prije poslati svoju fotografiju?

Znači li to da je razgovarala s Cathy Tanning? Znači li to da mi vjeruje? Čim sam pročitala

poruku, na zaslonu mi se pojavljuje još jedna.

Bez naočala.

Ispred mene u redu čeka šest ljudi, a iza mene barem još toliko. Što prije, napisala je
policajka Swift. Skidam naočale i uključujem kameru na mobitelu. Potrebno mi je malo
vremena da se prisjetim što trebam napraviti da uslikam samu sebe, a onda ispružim
ruku koliko god mogu, a kako ne bi bilo preočito da pravim selfie. Iz ovog kuta izgleda kao da
imam ogroman podbradak i podočnjake, ali svejedno se uslikam, silno posramljena kad me
kamera odaje glasnim klikom. Koja sramota. Tko još pravi selfie u poštanskom uredu? Šaljem
sliku policajki Swift i odmah vidim obavijest da ju je vidjela. Zamišljam ju kako uspoređuje ovu
fotografiju s onom iz London Gazettea i čekam da mi javi kako sam si umislila da sam u
novinama ja, ali mobitel se ne oglašava.
Onda šaljem poruku Katie, da vidim kako je prošla audicija. Bila je gotova prije nekoliko
sati i znam da mi se nije javila zbog onoga što sam joj jutros rekla. Guram mobitel u džep.

Kad se vratim u ured, ugledam Grahama kako se sagnuo nad moj radni stol i kopa mi po
gornjoj ladici. Naglo se uspravi kad otvorim vrata, a ružna crvena mrlja na njegovom vratu nije
nastala zbog sramote, nego zbog uzrujanosti jer je uhvaćen.

~ 41 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Tražiš nešto? - U gornjoj ladici nalaze se samo omotnice, olovke i gumice. Zapitam se
je li kopao i po drugim ladicama. U srednjoj se nalaze stari podsjetnici, uredno složeni po
datumima u slučaju da budem trebala nešto potražiti. U donjoj ladici nalazi se sve i svašta:
tenisice koje sam stavila kad sam mislila da ću možda hodati do rijeke prije nego što odem na
vlak; tajice; šminka; tamponi. Želim mu reći da se makne od mojih osobnih stvari, ali znam što
će reći: to je njegova firma, njegov stol, njegove ladice. da je Graham Hollow stanodavac, ušao
bi u stan bez kucanja na dan kada ga treba pregledati.
- Ključeve od Tenement Housea. Nisu u ormariću.
Odlazim do ormarića s ključevima, metalne kutije postavljene na zidu u hodniku, pokraj
ormarića za arhiviranje. Tenement House je uredski blok unutar većeg kompleksa po imenu
City Exchange; potražim na kukicu sa slovom C i odmah pronalazim ključeve.
- Mislila sam da je Ronan zadužen za Exchange? - Ronan je najnoviji u dugačkom nizu
mlađih pregovarača. Pregovarači su uvijek muškarci - Graham ne vjeruje da žene znaju
pregovarati i svi su toliko slični da imam osjećaj kao da samo oblače i skidaju isto odijelo; novi
se pojavi nekoliko dana nakon što posljednji ode. Nikada se ne zadržavaju dugo; ovi dobri
odlaze jednako brzo kao i ovi loši.
Graham ili ne čuje moje pitanje ili ga odlučuje ignorirati. Uzima mi ključeve i podsjeća me
da novi stanari za Churchill Place poslije dolaze potpisati ugovor. Zvono na vratima zazvoni kad
on i ide. Problem je u tome što ne vjeruje Ronanu. Ne vjeruje nikome od nas, što znači da
umjesto da bude u uredu, gdje bi trebao biti, on odlazi van na ulicu, provjerava druge i smeta
im.

Postaja podzemne Cannon Street puna je muškaraca u odijelima. Probijam se kroz krcati
peron dok gotovo ne stignem do tunela; u prvom vagonu uvijek je najmanje ljudi, a kad
stignemo do Whitechapela, vrata će se otvoriti točno ispred izlaza.
U vlaku uzimam današnji primjerak Gazettea, ostavljenog na prljavom rubu iza mojega
sjedala. Odmah okrećem na zadnje stranice, gdje se nalaze oglasi i pronalazim oglas s
nevaljanim telefonskim brojem: 0809 4 733 968. Današnja žena je tamnokosa, a na dnu slike
naziru se velike grudi. Širok osmijeh otkriva ravne, bijele zube. Oko vrata nosi tanki lančić s
malim srebrnim križem. Zna li da joj je fotografija u oglasima?
Policajka Swift mi se nije javila i govorim si da je to dobar znak, a ne loš. Sigurno bi me
odmah nazvala da imam razloga za brigu.
Kao i liječnik kada zove zbog zabrinjavajućih nalaza. Kad nema nikakvih vijesti, znači da je
sve u redu, zar se ne kaže tako? Simon je bio u pravu; u novinama nije bila moja fotografija.

Na postaji Whitechapel presjedam na nadzemnu do postaje Crystal Palace. Dok hodam,

iza sebe čujem korake. To nije ništa neobično; u podzemnoj se posvuda čuju koraci, zvuk se
odbija o zidove, pojačava i poglašnjava dok ne ispadne kao da deseci ljudi hodaju, trče, udaraju
nogama.
Ali ne mogu odagnati osjećaj da je kod ovih koraka nešto drukčije.
Da me žele uhvatiti.
~ 42 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Kad sam imala osamnaest godina, na putu kući pratili su me od trgovine, nedugo nakon
što sam zatrudnjela s Justinom. Zbog dolazećeg majčinstva postala sam preosjetljiva na
podražaje i smatrala sam da opasnost vreba na svakom koraku. Napuknuti pločnik na koji sam
se mogla spotaknuti; biciklist koji će me sigurno srušiti. Toliko sam se osjećala odgovornom za
život koji sam nosila da mi se činilo nemogućim i prijeći preko ceste da ga ne ugrozim.
Izašla sam po mlijeko, uvjeravajući Mattovu mamu da se moram gibati i želeći joj nekako
zahvaliti što me primila u kuću. Bio je mrak i dok sam išla kući, postala sam svjesna da me
netko prati. Nije bilo zvuka, nikakvog osjeta; samo uvjerenost da je netko iza mene, i što je još
gore, da taj netko ne želi da ga se čuje.
Istu tu uvjerenost osjećam i sada.
Tada nisam bila sigurna što je najbolje učiniti. Prešla sam cestu; prešla ju je i osoba koja
me pratila. Čula sam kako me sustižu koraci, a toj osobi više nije bilo bitno hoću li ju čuti ili ne.
Okrenula sam se i ugledala muškarca, zapravo dječaka, koji nije bio mnogo stariji od Matta.
Imao je majicu s kapuljačom; a ruke je stavio duboko u prednji džep. Šal mu je prekrivao donji
dio lica.
Do Mattove kuće vodila je jedna prečica; bila je to uska uličica, iza kućica u nizu. Nešto
kao prolaz. Tako ce biti brže, zaključila sam, ne razmišljajući razborito; samo sam sigurno htjela
stići kući.
Kad sam zašla za ugao, počela sam trčati, a dečko iza mene je također potrčao. Bacila sam
vrećicu iz trgovine; plastični čep s mlijeka je puknuo, a veliki bijeli mlaz poprskao je pločnik.
Nakon nekohko sekundi sam pala na koljena i odmah zaštitnički stavila ruku na trbuh.
Brzo je bilo gotovo. Sagnuo se, a ja sam mu vidjela samo oči, ispružio je ruku i grubo mi
pretražio džepove. Izvadio mi je novčanik i otrčao, ostavivši me da sjedim na podu.
Koraci su mi se sada približavali.
Ubrzavam. Suzdržavam se da ne potrčim, ali hodam najbrže što mogu. Gubim ravnotežu
zbog tog neprirodnog tempa, a torba mi se njiše s jedne strane na drugu.
Ispred mene je skupina djevojaka i pokušavam ih stići. Bit ću sigurna u grupi, pomislim.
One se zafrkavaju; trče, skaču, smiju se, ali nisu opasne. Ne poput koraka iza mene, koji su
glasni i teški i sve bliži.
- Hej! - čujem.
Muški glas. Grub i promukao. Stavljam torbu na trbuh i držim i liku na njoj tako da ju ne
može otvoriti, a onda me hvata panika da će netko uzeti i mene i torbu. Sjetim se savjeta koji
uvijek dajem djeci: bolje je biti opljačkan nego ozlijeđen. Odustanite bez borbe, uvijek im
kažem. Ništa nije vrijedno toga da vas netko ozlijedi.
Koraci su sve brži. On trči.
I ja počnem trčati, ali od panike sam nespretna pa izvrnem gležanj i skoro padnem. Čujem
isti glas kako opet viče, a krv mi sada tako glasno udara u ušima da ne čujem što govori. Samo
čujem zvukove njegovog trka i zvukove svojega disanja koje izlazi u glasnim, bolnim naletima.
Gležanj me boli. Ne mogu trčati, pa se prestajem truditi.
Odustajem. Okrećem se.
Mlad je; ima devetnaest ili dvadeset godina. Bijelac, ima široke traperice i tenisice koje
udaraju po betonskom podu.

~ 43 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Dat ću mu mobitel, sigurno to želi. I gotovinu. Imam li uopće gotovine?
Želim prebaciti remen od torbe preko glave, ali zapne mi za kapuljaču. Sada me gotovo
sustigao i ceri se kao da uživa u mojemu strahu, kao da uživa u činjenici što se toliko tresem
da se ne mogu otpetljati iz kožnog remena svoje torbe. Čvrsto zatvorim oči. Samo učini to.
Štogod namjeravaš, samo to učini.
Njegove tenisice udaraju o pod. Brže, glasnije, bliže.
Pokraj mene.
Otvaram oči.
- Hej! - ponovno viče dok trči. - Kuje! - Tunel skreće ulijevo i on nestaje, a zbog jeke
njegovih tenisica i dalje mislim da trči prema meni. I dalje se tresem, a tijelo mi ne može
provariti činjenicu da se ono što sam smatrala sigurnim uopće nije dogodilo.
Čujem vikanje. Počinjem hodati, dok mi gležanj pulsira. Kad zađem za ugao, ponovno ga
vidim. Sada je s grupom onih djevojaka; jednu je zagrlio, a ostale se smiju. Svi govore uglas, a
uzbuđeno čavrljanje prelazi u glasan smijeh poput hijena.
Hodam polako. Zbog gležnja i zbog toga što, iako sada vidim da nema nikakve opasnosti,
ne želim proći pokraj skupine tih klinaca zbog kojih se sada osjećam tako blesavo.
Ne prati te svaki korak, govorim si. Ne hvata te svatko tko trči.

Kad siđem s vlaka na postaji Crystal Palace, Megan mi se obrati, ali ja ne reagiram. Sretna
sam što sam ponovno na otvorenom i ljuta na sebe što sam se uzrujala ni zbog čega. - Oprosti
- kažem - što si rekla?
- Samo sam rekla da se nadam da ste ugodno proveli dan. - U njezinom otvorenom
kovčegu za gitaru ima manje od desetak kovanica; jednom mi je rekla da tijekom dana pokupi
kovanice od funtu i pedeset penija.
- Ljudi prestanu davati ako misle da ti dobro ide - pojasnila mi je.
- Dan je bio dobar, hvala ti - sada joj govorim. - Vidimo se ujutro.
- Bit ću ovdje! - govori, a meni je njezina predvidivost utješna.

Na kraju Anerley Roada prolazim pokraj naše otvorene kapije i prolazim kroz Melissinu
oličenu ogradu. Vrata se otvaraju, što je odgovor na poruku koju sam joj poslala dok sam
hodala od postaje.
Može čaj?
- Voda se već kuha - govori čim me ugleda.
Kuća Melisse i Neila na prvi je pogled ista kao i moja; mali hodnik s vratima od dnevne
sobe sjedne strane, a s druge strane početak stuba. Ali tu prestaje sva sličnost. Stražnji dio
Melissine kuće, gdje se u susjednoj kući nalazi moja skučena kuhinja, proširenje i vodi u vrt.
Dva ogromna prozora u krovu propuštaju obilje svjetlosti, a cijelom širinom kuće prostiru se
staklena vrata.

~ 44 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Idem za njom u kuhinju, gdje Neil sjedi za šankom, a laptop stoji ispred njega. Melissin
stol nalazi se pokraj prozora, a iako Neil ima ured na katu, kad ne radi negdje vani, često je
ovdje s njom.
- Bok, Neil.
- Bok, Zoe? Kako si?
- Nisam loše. - Oklijevam, ne znajući da li da podijelim s njima događaje s fotografija u
Gazetteu; ne znajući mogu li uopće definirati što se događa. Možda će mi razgovor o tome
pomoći. - Ali nešto se čudno događa. U London Gazetteu sam vidjela fotografiju žene koja je
ista ja. - Malo se nasmijem, ali Melissa prestane praviti čaj i naglo me pogleda. Previše vremena
provodimo zajedno da bih joj nešto mogla sakriti.
- Jesi li dobro?
- Jesam. To je samo fotografija. Oglas za stranicu za pronalaženje partnera ih tako nešto.
Ali moja slika je na njemu. Barem sam tako mislila. - Sada Neil izgleda zbunjeno, a nije ni čudo
jer su moje izjave besmislene. Sjetim se klinca iz podzemne koji je trčao da stigne prijateljice i
drago mi je što nitko koga poznajem nije bio ondje i vidio kako sam pretjerano reagirala. Pitam
se jesam li možda u kakvoj krizi srednjih godina pa me hvataju napadaji panike zbog nevidljivih
opasnosti.
- Kad je to bilo? - pita Neil.
- U petak navečer. - Pogledam po kuhinji, ali, naravno, ovdje nema nikakvog Gazetted.
U mojoj kući kanta za recikliranje stalno je krcata novinama i kartonskom ambalažom, ali
Melissina kanta uredno je spremljena i redovno se prazni. - To je bilo u dijelu s oglasima. Samo
telefonski broj, internetska adresa i fotografija.
- Tvoja fotografija - kaže Melissa.
Oklijevam. - Pa, netko tko mi nalikuje. Simon je rekao da sigurno imam dvojnicu.
Neil se smije. - Ma sigurno bi se prepoznala?
Sjedam za šank pokraj njega, a on zatvara laptop i sklanja ga tako da nam ne smeta. -
Čovjek bi to očekivao, zar ne? Kad sam ju ugledala u podzemnoj, bila sam uvjerena da sam ja
na slici. Ali kad sam stigla kući i pokazala je drugima, više nisam bila tako sigurna. Mislim, zašto
bi se ona tamo nalazila?
- Jesi li nazvala broj? - pita Melissa. Naslanja se na otok preko puta nas, zaboraviviši na
kavu.
- Ne radi. Kao ni internetska stranica; adresa je nešto u smislu findtheone.com, ali odvede
te na prazan zaslon s bijelim prozorčićem na sredini.
- Želiš h da ja pogledam o čemu se radi?
Neil radi nešto u IT sektoru. Nikada nisam bila sigurna što točno, ali jednom mi je to tako
detaljno objasnio, da se osjećam loše što nisam zapamtila.
Ma stvarno nema potrebe. Imaš ti svog posla.
- I to jako puno - snuždeno kaže Melissa. - Sutra je u Cardiffu, a ostatak tjedna u
parlamentu. Trenutno se mogu smatrati sretnom ako ga vidim jednom tjedno.
U parlamentu? Ajme! Kako je tamo?
Dosadno. - Neil se smije. - Barem onaj dio u kojemu sam ja. Instaliram novi vatrozid, pa
se neću baš susretati s premijerom.

~ 45 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Jesu li ti spremni papiri za listopad? - pitam Melissu, iznenada se sjetivši zašto sam
morala navratiti k njoj. Ona kima.
- Na radnom stolu su, stoje na onom narančastom registratoru.
Melissin radni stol je bijel i sjajan, kao i sve drugo u kuhinji. Površinom dominira ogroman
iMac, a iznad stola je polica na kojoj stoje dokumenti s mapama za kafiće. Na stolu se nalazi i
držač za olovke koji je Katie u školi izradila u drvu.
- Ne mogu vjerovati da ga još uvijek imaš.
- Naravno da ga imam! Bilo je tako slatko što ga je izradila za mene.
- Dobila je četvorku za taj rad - prisjetim se. Kad smo se tek doselili pokraj Melisse i Neila,
bili smo u strašnom, prestrašnom škripcu s novcem. U Tescu sam mogla raditi i dodatne
smjene, ali s obzirom na to da sam morala po djecu u školu ići u 15 sati, to nije bilo moguće.
Dok Melissa nije uskočila. Tada je imala samo jedan kafić, koji je zatvarala nakon ručka. Ona je
umjesto mene išla po djecu i odvela ih svojoj kući, gdje su gledali televiziju, dok je ona
pripremala hranu za drugi dan. Melissa je kuhala s Katie, Neil je pokazivao Justinu kako da
ugradi RAM u matičnu ploču, a ja sam onda mogla plaćati stambeni kredit.
Na narančastom registratoru pronalazim hrpu računa, a ispod njega sklopljenu kartu od
podzemne i notes s papirićima, samoljepljivim listićima i Melissinim urednim rukopisom.
- Još planova za osvajanje svijeta? - šalim se, pokazujući na notes. Vidim kako se Neil i
Melissa brzo pogledaju. - Ups. Pardon. Nije smiješno?
- To je za novi kafić. Neil nije baš tako oduševljen tom idejom kao ja.
- Nemam ja ništa protiv kafića - kaže Neil. - Ali nisam baš tako oduševljen s mogućnošću
bankrotiranja.
Melissa zakoluta očima. - Uopće nisi sklon riziku.
- Čuj, možda ću ipak preskočiti taj čaj - kažem i uzimam Melissine papire.
- Ma ostani! - kaže Melissa. - Nećemo se svađati, obećajem.
Smijem se. - Nije u tome stvar - iako malo i je. - Simon me večeras izvodi van.
- Preko tjedna? Kojom prigodom?
- Nema nikakve prigode - nasmiješim se. - Samo malo romantike ponedjeljkom navečer.
- Vas dvoje ste poput tinejdžera.
- Još uvijek su zaljubljeni - kaže Neil. - I mi smo nekad bili - Namiguje Melissi.
- Jesmo li?
- Samo čekaj kad ih sustigne sedma godina, Mel, onda će gledati televiziju u krevetu i
svađati se zbog toga tko je pastu za zube ostavio otvorenu.
- I to često radimo - nasmijem se. - Vidimo se uskoro!

Kad dođem kući, ulazna vrata su otključana, a Simonov sako prebačen je preko ograde od
stuba. Penjem se u potkrovlje i kucam na vrata. - Kako to da si tako rano došao kući?
- Bok, ljepotice, nisam čuo da si ušla. Kako je bilo na poslu? Ja se nisam mogao
koncentrirati u uredu, pa sam donio posao kući.

~ 46 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ustaje da me poljubi, pazeći da se ne udari u nisku gredu. Prethodni vlasnici su dali
preurediti potkrovlje, ali za ne baš mnogo novca. Nisu uklanjali postojeće grede, pa iako je
prostorija velika, može se stati samo u sredini.
Pogledam hrpu papira koji su mi najbliži i vidim ispisani popis imena, ispod kojih se nalazi
nešto kao kratka biografija.
- Razgovori za članak koji moram napisati - pojašnjava, kad vidli da gledam. Uzima papire
i stavlja ih na drugu stranu, tako da mogu sjesti na rub njegovog radnog stola. - Prava je noćna
mora doći do njih.
- Ne znam kako možeš doći do bilo čega. - Moje ladice na poslu možda su u neredu, ali
površina radnog stola je gotovo prazna. Na njemu se nalazi fotografija djece i biljka i prije nego
što idem kući, pobrinem se da je sve pospremljeno. Na kraju svakog dana napišem popis
onoga što moram obaviti drugi dan, iako nešto od toga radim automatski čim stignem na
posao. Na primjer otvaranje pošte, preslušavanje poruka na sekretarici, pravljenje čaja.
- Organizirani kaos. - Sjeda na uredsku stolicu za radnim stolom i tapše se po koljenu
kako bih mu sjela u krilo. Smijem se i sjedam, jednom ga rukom držeći oko vrata da ne izgubim
ravnotežu. Ljubim ga i opušteno se naslanjam na njegovo tijelo, no onda se nevoljko odmičem.
- Rezervirao sam nam stol u Bella Donni.
- Savršeno.
Ja nisam zahtjevna žena. Ne bacam novac na odjeću i kozmetičke proizvode, a ako se
djeca uopće sjete da mi je rođendan, to mi je dovoljno. Matt baš nije bio romantičan, čak ni
dok smo bili mladi, a nisam ni ja bila takva. Simon se smije mojoj ciničnoj prirodi; kaže da iz
mene polako izvlači moju nježnu stranu. Ugađa mi, a ja to volim. Nakon što sam se godinama
mučila da stavim kruh na stol, večera u restoranu i dalje je luksuz, ali prava draž je u
zajedničkom vremenu. Samo nas dvoje.
Tuširam se i perem kosu, stavljam parfem na zapešća i trljam ih jedno o drugo, puštajući
da miris ispuni zrak oko mene. Oblačim haljinu koju nisam nosila već neko vrijeme i odahnem
kad vidim da mi još uvijek pristaje. S dna ormara iz niza cipela vadim crne štikle. Kad se Simon
uselio, nagurala sam svoju odjeću u ormar da napravim mjesta za njegovu, no svejedno on
neke svoje stvari drži u potkrovlju. U kući imamo tri spavaće sobe, ali sve su male: u Justinovoj
sobi je jedan krevet, a Katieinoj se nalazi bračni, iako oko njega ima malo prostora za kretanje.
Simon me čeka u dnevnoj sobi. Obukao je sako i stavio kravatu i izgleda kao onda kada
sam ga prvi put ugledala u Hallow & Reedu. Sjećam se da je na moj pristojan osmijeh reagirao
nečim mnogo toplijim.
- Ja radim za Telegraph - rekao mi je. - Pišemo prilog o poskupljenju uredskih prostora:
kako je malim privatnicima preskup najam u središtu grada i slično. Bilo bi odlično kada biste
me uputili kakva je trenutačno situacija kod vas.
Pogledao me u oči, a ja sam sakrila crvenilo tako što sam u ormariću desetak spisa tražila
dulje nego što je bilo potrebno.
- Ovo bi vam moglo biti zanimljivo. - Sjela sam za radni stol, a među nama je bio jedan
papir. - Ovdje se prije nalazila suvenirnica, ali najamnima je porasla pa je već šest mjeseci
prostor prazan. Od sljedećeg mjeseca u tom će prostoru biti Britanska zaklada za srce.
- Mogu li razgovarati s vlasnikom?

~ 47 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ne mogu vam dati njegov konktakt, ali mogu njemu proslijediti vaš broj telefona. -
Ponovno sam se zacrvenjela, iako u tom prijedlogu ništa nije bilo sporno. Osjetile su se neke
vibracije između nas koje si sigurno nisam umišljala.
Simon je zapisao svoj broj telefona, a između očiju pojavila mu se bora. Sjećam se da sam
se zapitala nosi li naočale i možda ih je namjerno skinuo ili pak zaboravio; tada nisam znala da
je mrštenje tek nuspojava koncentriranja. Kosa mu je bila sijeda, iako nije bila tako rijetka kao
sada, četiri godine poslije. Bio je visok i vitak te je lako stao u usku stolicu za mojim stolom,
gdje je ležerno prekrižio noge. Srebrne manšete nazirale su se ispod rukava njegovog
tamnoplavog sakoa.
- Hvala na pomoći.
Izgledao je kao da mu se nije žurilo, a ja već nisam htjela da ode.
- Nema na čemu. Drago mi je da smo se upoznali.
- Dakle - rekao je, pozorno me gledajući. - Vi imate moj broj telefona... Mogu li ja dobiti
vaš?

Na Anerley Roadu zovemo taksi, iako ne idemo daleko, a na Simonovom licu vidim
kratkotrajno olakšanje kad taksi staje i on vidi vozača. Jednom smo, kad smo Simon i ja tek
počeli izlaziti, uskočili u crni taksi, a kapute smo navukli preko glave da se zaštitimo od kiše.
Tek kad smo podigli pogled, u retrovizoru smo ugledali Mattovo lice. Na trenutak sam
pomislila da će Simon inzistirati da izađemo, ali umjesto toga je samo zurio kroz prozor. Sjedili
smo u tišini. Čak ni Matt, koji može pričati sto na sat, nije pokušavao započeti razgovor.
U ovom restoranu već smo bih nekoliko puta, a vlasnik nas pozdravlja po imenu kad
stignemo. Dovodi nas do stola pokraj prozora i daje nam jelovnike koje oboje već znamo
napamet. Okviri za slike i lusteri ukrašeni su srmom.
Naručujemo isto što i inače: za Simona pizzu, za mene tjesteninu s plodovima mora, a jelo
stiže prebrzo, što znači da je već bilo unaprijed pripremljeno.
- Jutros sam gledala oglase u Gazetteu. Graham ima hrpu novina u uredu.
- Nisu te valjda promaknuli na treću stranicu? - Reže pizzu, a na tanjur mu iscuri tanki trag
ulja.
Smijem se. - Nisam sigurna da imam atribute potrebne za to. Stvar je u tome da sam
prepoznala ženu na oglasu.
- Prepoznala si ju? Znači, riječ je o nekome koga poznaješ? Odmahujem glavom. - Vidjela
sam njezinu sliku u drugim novinama, bila je u članku o kriminalu u podzemnoj. Javila sam
to policiji. - Pokušavam zvučati opušteno, ali glas mi puca. - Bojim se, Simone. Što ako sam na
onoj slici od petka stvarno bila ja?
- Nisi, Zoe. - Na Simonovom licu vidi se zabrinutost, ali ne zbog toga što je netko stavio
moju fotografiju u novine, nego zbog toga što ja mislim da se to dogodilo.
- Ne umišljam si to.
- Jesi li pod stresom zbog posla? Muči li te Graham?
Mislim da ludim. A ja počinjem misliti da je u pravu.
- Stvarno mi je nalikovala - tiho kažem.

~ 48 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Znam.
Odlaže nož i vihcu. - Znaš što? Recimo da je to stvarno bila tvoja fotografija.
Tako Simon rješava probleme: svodi ih na njihovu bit. Prije nekoliko godina u našoj ulici
dogodila se jedna provala. Katie je bila uvjerena da će provaliti i u našu kuću, pa nije mogla
spavati. Kad je napokon uspjela zaspati, imala je noćne more te bi se probudila i vikala da je
netko u njezinoj sobi. Bila sam očajna. Sve sam pokušala: čak sam i sjedila pokraj nje dok nije
zaspala, kao da je opet beba. Simon je pokušao s praktičnijim pristupom. Odveo je Katie u
trgovinu B&Q, gdje su kupili brave za prozor, protuprovalni alarm i dodatni zasun za kapiju.
Zajedno su nove sigurnosne mjere postavili po cijeloj kući, a čak su i žljebove obojali bojom
koja sprečava penjanje. Noćne more prestale su istog trena.
- Dobro - kažem, a ta igra neuobičajeno me veseli. - Recimo da je to stvarno bila moja
fotografija.
- Odakle se ondje pojavila?
- Ne znam. To sam se i sama pitala.
- Sigurno bi primijetila da te netko slika?
- Možda je netko koristio dugački objektiv - kažem, istodobno shvaćajući koliko smiješno
to zvuči. Što je sljedeće? Paparazzi ispred kuće? Mopedi koji jure pokraj mene dok se fotograf
naginje u stranu kako bi dobio savršenu fotografiju za tabloid? Simon se ne smije, ali kad
posramljenim osmijehom priznam apsurdnost te izjave, on se nasmiješi.
- Netko ju je mogao ukrasti - kaže, malo ozbiljnije.
- Da! - To se čini vjerojatnijim.
- Dobro, zamislimo da je netko uzeo tvoju fotografiju da oglasi svoju firmu. - Rasprava o
oglasu na ovakav racionalan, ravnodušan način, postepeno me smiruje, a znam da je to
zapravo Simonova namjera od samog početka. - To bi bila krađa identiteta, zar ne?
Kimam. Definiranje odmah cijeli slučaj čini mnogo manje osobnim. Svakog dana se
događaju stotine, možda i tisuće krađa identiteta. U Hallow & Reedu moramo biti jako oprezni
i dvaput provjeriti osobne iskaznice te prihvaćati samo originalne dokumente ili ovjerene
preslike. Zastrašujuće je lako uzeti nečiju fotografiju i reći da je vaša.
Simon i dalje racionalizira cijeli događaj.
- Moraš razmisliti o ovome: može k ti to uistinu naškoditi? Više nego, na primjer, da
netko otvori račun u banci na tvoje ime ili ti ukradu podatke s kreditne kartice?
- Još je jezivije.
Simon pruža ruke preko stola i njima prekrije moje ruke. - Sjećaš li se kada je Katie imala
onaj problem u školi, s onom skupinom djevojaka? - kimam, a od samog spomena na to
pobjesnim. Kad je imala petnaest godina, Katie su maltretirale tri djevojke iz razreda. Otvorile
su profil na Instagramu u njezino ime, i pomoću Photoshopa postavile fotografije Katieine
glave na različite slike. Na slike golih žena, golih muškaraca, likova iz crtića. Djetinjasto i
nezrelo; završilo je prije kraja semestra, ali Katie je bila shrvana.
- Što si joj rekla?
Zanemari, rekla sam Katie. Ne diraju te.

~ 49 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ja smatram da postoje dvije mogućnosti - kaže Simon. - Ili je to fotografija neke žene
koja ti samo nalikuje, iako nije ni izbliza toliko lijepa kao ti - nasmiješim se, unatoč otrcanosti
komplimenta - ili je riječ o krađi identitea, što ti, iako je iritantno, ne može naškoditi.
Ne mogu proturječiti njegovom zaključku. A onda se sjetim Cathy Tanning. Izvlačim ju
poput džokera. - Žena koju sam vidjela u onom novinskom članku... Njoj su u podzemnoj
ukrali ključeve.
Simon čeka pojašnjenje, a na licu mu se vidi zbunjenost.
- To se dogodilo nakon što se njezina fotografija pojavila u oglasu. Kao moja fotografija.
- Ispravljam se. - Kao fotografija žene koja nalikuje meni.
- Slučajnost! Koliko ljudi znamo kojima je netko nešto ukrao u podzemnoj? I meni se to
dogodilo. To se događa svaki dan, Zoe.
- Valjda. - Znam što Simon misli. Želi dokaze. On je novinar i zanimaju ga činjenice, a ne
nagađanje i paranoja.
- Misliš li da bi novine htjele istraživati taj slučaj?
- Koje novine? - Vidi moj izraz lica. - Moje novine? Telegraph? Ma daj, Zoe, mislim da ne
bi.
- Zašto ne?
- To i nije prava priča, Zoe. Mislim, znam da si zabrinuta zbog toga i to je neobičan slučaj,
ali nije vrijedno da se o tome objavi članak, ako me razumiješ. Da budem iskren, krađa
identiteta je već stara stvar.
No, ti bi to mogao pokrenuti, zar ne? I saznati tko stoji iza toga?
- Ne bih. - Njegova kratka izjava označava kraj razgovora, a ja požalim što sam to uopće
spomenula. Napuhala sam cijelu priču i usput se dovela do ludila. Pojedem komad kruha s
češnjakom i natočim si još vina u čašu koju sam ispraznila, a da nisam to ni primijetila. Pitam
se trebam li što učiniti po pitanju svoje nervoze. Meditirati. Baviti se jogom. Postajem
neurotična, a zadnje što želim je da to utječe na odnos između Simona i mene.
- Je li ti Katie rekla kako je prošla audicija? - pita Simon, a ja sam zahvalna zbog promjene
teme i zbog nježnosti u njegovom glasu, koja mi govori da mi ne zamjera zbog moje
paranoičnosti.
- Ignorira moje poruke. Jutros sam rekla nešto glupo.
Simon podiže obrvu, ali ne idem u detalje.
- Kada si ti razgovarao s njom? - pitam, pokušavajući ne zvučati ogorčeno. Sama sam si
kriva zbog toga što mi se Katie ne javlja.
- Poslala mi je poruku. - Sada mu je neugodno zbog mene, pa ga brzo pokušavam utješiti.
- Super što je htjela to podijeliti s tobom. Stvarno, mislim da je to odhčno. - I zaista to
mislim. Prije nego što se Simon uselio i kad je naša veza već bila ozbiljna, pokušavala sam
urediti da on i ostane sam s djecom. Sjetila bih se nečega što sam ostavila na katu ili bih otišla
na zahod kad nisam morala, u nadi da će oni veselo ćaskati kad se vratim. Boli me što Katie
nije meni poslala poruku, ili drago mi je što je htjela podijeliti vijesti sa Simonom.
- O čemu se radi?
- Ne znam mnogo. Agencija se nije ponudila da ju zastupa, ali ostvarila je korisne
kontakte i izgleda da će uskoro dobiti neku ulogu.

~ 50 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- To je odlično! - Želim izvaditi mobitel i poslati poruku Katie, reći joj koliko sam ponosna,
ali natjeram se da pričekam. Radije ću joj osobno čestitati. Umjesto toga, govorim Simonu za
Melissin novi kafić i za Neilov ugovor s parlamentom. Kad stigne puding, već smo naručili novu
bocu vina, a ja hihoćem dok mi Simon priča o razdoblju kad je radio kao mlađi novinar.
Simon plaća račun i ostavlja izdašnu napojnicu. Želi pozvati taksi, ali ja ga zaustavljam.
- Prošetajmo.
- Bit će manje od cenera.
- Šeta mi se.
Počinjemo hodati, a ja sam zataknula ruku pod Simonov lakat. Nije me briga koliko košta
taksi do kuće, samo želim da ova večer još malo potraje. Na semaforu me ljubi, a taj poljubac
pretvara se u malo dulji, zbog čega se ne obaziremo na zvučni signal zelenog čovječuljka i zbog
kojega opet moramo pritisnuti gumb.

Od mamurluka se budim u šest. Silazim dolje kako bih popila vodu i aspirin i uključujem
Sky News te si punim vodu iz slavine i pohlepno ju pijem. Kad sam iskapila čašu, ponovno ju
punim i pijem i pridržavam se za sudoper jer imam osjećaj da se ljuljam. Rijetko pijem preko
tjedna i podsjećam se da je ovo razlog zašto je tomu tako.
Katieina torbica nalazi se na stolu. Ona je već legla kad smo Simon i ja sinoć došli kući,
hihoćući zbog ironije što se trudimo da ne probudimo djecu dok smo se šuljali gore. Pokraj
kuhala nalazi se sklopljeni papirić na kojemu piše mama. Otvaram ga, a od glavobolje moram
škiljiti.

Moja prva glumačka gaža! Jedva čekam da ti sve ispričam.

Volim te, pusa

Nasmiješim se, unatoč mamurluku. Oprostila mi je, a ja čvrsto odlučim da ću biti dodatno
entuzijastična kad mi bude pričala o poslu. Neću spominjati tečaj za tajnice koji joj može biti
alternativa. Pitam se o kakvoj je gaži riječ, je li samo nešto honorarno ili prava uloga. Kazalište,
pretpostavljam, iako si dopuštam maštati da je Katie dobila posao na televiziji, u nekoj
dugotrajnoj sapunici koja će ju učiniti poznatom.
Novinarka Sky Newsa, Rachel Lovelock, izvještava o ubojstvu: ženska žrtva iz Muswell
Hilla. Možda bi Katie mogla biti voditeljica, pomislim. Svakako dobro izgleda. Neće htjeti
čitati vijesti, ali možda bi htjela voditi neki glazbeni kanal ili jednu od onih mozaičnih emisija
kao što je Loose Women ili The One Show.
Točim si još jednu čašu vode i naslanjam se na radnu plohu dok gledam televiziju.
Slika se mijenja i sada se s terena javlja žena u debelom kaputu, koja ozbiljno govori u
mikrofon. Dok ona govori, na ekranu se pojavljuje slika ubijene žene. Zvala se Tania Beckett i
ne izgleda mnogo starije od Katie, iako kažu da je imala dvadeset pet godina. Njezin dečko
digao je uzbunu kad se poslije posla nije vratila kući i kasno sinoć su ju pronašli u parku,
stotinjak metara dalje od mjesta gdje su živjeli.

~ 51 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Možda je to zbog mamurluka, a možda zbog činjenice da još napola spavam, ali gledam
fotografiju na ekranu punu minutu, a onda ju prepoznajem. Razaznajem tamnu kosu,
nasmiješeno lice, popunjenu figuru. Vidim lančić i sjajni srebrni križić.
I onda shvatim.
To je žena iz jučerašnjeg oglasa.

~ 52 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Koliko brzo možeš trčati?

Kad je to uistinu potrebno?
U potpeticama i u uskoj poslovnoj suknji, dok ti torba udara o bok: koliko brzo?
Kad kasniš na vlak, a moraš stići kući i trčiš po peronu, a imaš još samo nekoliko sekundi:
koliko brzo možeš trčati?
Što ako ne trčiš na vlak, nego trčiš da si spasiš život?
Ako kući kasnije dolaziš s posla, a na vidiku nema nikoga. Ako nisi napunila mobitel i nitko
ne zna gdje si. Ako ti se koraci iza tebe približavaju, a ti znaš, jer to radiš svaki dan, da nisi
sama; da između perona i izlaza nećeš vidjeti nikog živog.
Ako na vratu osjetiš nečiji dah i obuzima te sve veća panika, a vani je mračno, hladno i
mokro.
Ako ste tu samo vas dvoje.
Samo ti i osoba iza tebe.
Ona koja te hvata.
Koliko bi brzo onda mogla trčati?
Nije bitno koliko bi to brzo bilo.
Jer uvijek postoji netko tko može trčati brže.

~ 53 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

8.

P reko Kellynih usta bila je ruka. Osjetila je kako joj pritišće lice; mogla je okusiti znoj
s prstiju koji su joj stajali između usana. Teško tijelo leglo je na nju i koljenom joj na
silu odvojilo noge. Pokušala je vrištati, ali vrisak joj je zastao u grlu, ispunivši joj
prsa PANikom. Pokušavala se sjetiti policijske obuke, pokreta iz samoobrane koje su učili, ali
tijelo joj je bilo nepomično, a um prazan.
Kuka se maknula, ali olakšanje je bilo samo trenutačno. Zamijenila su ju usta; jezik koji se
probijao u nju.
Čula je njegovo disanje, teško, uzbuđeno disanje i ritmično kucanje.
- Kelly.
Kucanje je postajalo sve jače.
- Kelly. Jesi li dobro?
Vrata njezine sobe su se otvorila, a težina s njezinih prsa je nestala. Kelly je hvatala zrak.
- Opet si imala noćnu moru.
Kelly je pokušavala smiriti disanje. U sobi je bio mrak, a sjenu na otvorenim vratima
osvjetljavalo je svjetlo s hodnika. - Koliko je sati?
- Pola tri.
- Ajme, žao mi je. Jesam li te probudila?
- Upravo sam došla iz noćne smjene. Je li sada sve u redu?
- Da, hvala.
Vrata su se zatvorila, a Kelly je ležala u mraku, dok joj se znoj slijevao među grudima.
Prošlo je deset godina otkako je sjedila i držala Lexi za ruku, slušajući ju kako policajcu govori
što se dogodilo, a onda je gledala svoju sestru na ekranu, dok su joj snimali izjavu. Gledala je
svoju sestru blizanku kako prepričava svaki najsitniji detalj; svaku ponižavajuću, bolnu
pojedinost.
- Ne želim da mama i tata ovo čuju - rekla je Lexi tada.
Kelly ju je jednom, godinama poslije, pitala ima li kada noćne more. Pitala ju je to usput,
kao da joj je to tek tada palo na pamet. Kao da se Kelly nije budila osjećajući težinu muškarčeva
tijela na prsima, njegove prste u njoj.
- Jednom sam imala - odgovorila joj je Lexi. - Nekoliko dana nakon što se to dogodilo. Ali
poslije više ne.
Kellyn jastuk bio je natopljen znojem. Bacila ga je na pod i stavila glavu na plahtu koja se
nalazila ispod njega. Danas je bila slobodna. Otići će u posjet Lexi; možda će večerati s dečkima.
Ali prvo je morala nešto obaviti.

Prostorije London Gazettea nalazile su se u Shepherd’s Bushu, u ogromnoj, ali neuglednoj

zgradi u kojoj je bilo smješteno još nekoliko drugih novina. Kelly je na recepciji pokazala
~ 54 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
policijsku iskaznicu, a onda je čekala u naslonjaču koji je bio mnogo manje udoban nego što je
izgledao. Ignorirala je tjeskoban grč u želucu: pa što ako je u slobodno vrijeme radila na
jednom slučaju. Nije bio prijestup neplaćeno raditi prekovremeno.
No čak ni njoj to nije zvučalo uvjerljivo. Krađa ključeva Cathy Tanning više nije bio njezin
slučaj, a Kelly je ova nova saznanja trebala prijaviti naredniku iz Odjela za krađe čim je došla
do njih.
A to će i učiniti, čim bude imala nešto konkretno što može prijaviti. Ali i u Odjelu za krađe
vladao je nedostatak sredstava, kao i u svakom drugom odjelu. Bez konkretnih činjenica,
Cathyn slučaj mogao bi stajati danima da nitko na njega ne obraća pozornost. Nekome je ona
morala biti prioritet.
Tri mjeseca prije nego što je Lexi napadnuta, otišla je na policiju za savjet. Netko joj je na
hodniku ispred sobe u studentskom domu ostavljao cvijeće, a u pretinac za poštu dobivala je
poruke u kojima se spominjalo što je nosila na sebi večer prije.
- Zvuči kao da imate obožavatelja - rekao je policijski službenik Lexi mu je rekla da se
osjeća nelagodno zbog toga. Bojala se otvoriti zastore u sobi, u strahu da ju netko gleda.
Kad su joj iz sobe uzete neke stvari, poslali su policajca na teren. Prijavila je provalu. Je li
Lexi sigurna da je zaključala vrata? Nije bilo znakova nasilnog ulaska. Zašto je Lexi mislila da je
to ista osoba koja joj je ostavljala poruke, cvijeće? Nije bilo dokaza koji su upućivali na to da
su te osobe povezane.
Tjedan dana poslije, kad se vraćala kući s večernjeg predavanja i kad je čula korake koji su
bih previše odmjereni i previše blizu da bi to bila slučajnost, nije to prijavila. U čemu bi bila
svrha?
Kad se to ponovno dogodilo sljedeći tjedan, znala je da će otići na policiju. Kad se naježila
i kad je ostala bez daha zbog straha koji joj je bujao u prsima, znala je da si ništa ne umišlja.
Netko ju je pratio.
Ali bilo je prekasno. Već ju je sustigao.
Kelly se sjetila svih inicijativa za sprečavanje zločina koje je vidjela tijekom devet godina
rada u ovom poslu. Posteri, letci, alarm za napad, edukacije... No bilo je mnogo jednostavnije
od toga: samo su morali slušati žrtve. Vjerovati im.

- Detektivka Swift? - Prema njoj je hodala jedna žena, s glavom nagnutom u stranu. Kelly
ju nije ispravila. Bila je u civilu, tako da je bilo lako pretpostaviti da je detektivka. - Ja sam Tamir
Barron, voditeljica tima za oglašavanje ovdje. Idemo gore?
Zidovi na šestom katu bili su prekriveni oglasima od proteklih stotinu godina, uokvireni u
debelu hrastovinu. Dok ju je Tamir hodnikom vodila prema svojemu uredu, Kelly je uočila
oglase za sapun Pears, pomadu Brylcreem i napitak Sunny Delight.
- Imam rezultate upita koji ste poslali - rekla je čim su sjele - iako i dalje ne vidim vezu
između toga i... Što ste ono rekli da istražujete? Razbojstvo?
Nije bilo nasilja, što je značilo da je krađa Cathynih ključeva bila samo krađa, a ne
razbojstvo, ali Kelly je odlučila ne ići u detalje, u slučaju da je težina zločina proporcionalna sa
stupnjem Tamirine suradnje. Osim toga, ako je Cathy bila u pravu i ako ju je počinitelj pratio
kući i koristio njezin ključ da uđe unutra, onda se odvijalo nešto mnogo ozbiljnije. Kelly je
~ 55 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
zadrhtala pri pomisli da se netko šulja po Cathynoj kući. Što je radio? Dirao joj šminku?
Uzimao donje rublje? Cathy je rekla da misli kako joj je netko bio u kući dok je ona bila na
poslu, no što ako to nije bio jedini put? Kelly je zamislila kako se provalnik tiho kreće Cathynom
kuhinjom u gluho doba noći, kako se šulja gore i stoji joj pokraj kreveta, gledajući ju kako
spava.
- Žrtva se vozila Centralnom linijom - Kelly je rekla Tamir. - Počinitelj joj je uzeo ključeve
od kuće, a vjerujemo da ih je otada upotrebljavao da uđe u njezinu kuću. Fotografija žrtve
pojavila se u dijelu s oglasima vaših novina dva dana prije tog događaja. - Nadala se da je Cathy
do sada promijenila bravu na stražnjim vratima. Hoće li to biti dovoljno da se osjeća sigurnom?
Kelly baš i nije bila sigurna u to.
- Shvaćam. Samo, postoji jedan problemčić. - Tamir se i dalje smješkala, ali pogled joj je
pao na stol te se promeškoljila na stolici. - U slučaju seks-linija, postoji protokol koji mora biti
zadovoljen: firme moraju biti registrirane, a kad se oglašavaju, moraju oglašivaču, a to smo u
ovome slučaju mi, dati svoj registracijski broj.
- Da budem iskrena, nismo baš ludi za oglašivačima seks-linija. Vidjeli ste da je taj dio u
novinama prilično malen. Oni su, kako ja to kažem, nužno zlo.
- Zašto nužno?
Tamir ju je pogledala kao da je odgovor očit. - Dobro plaćaju. Većina takvog oglašavanja,
za seks-linije, druženja, pronalaženje partnera, danas je na internetu, ali broj naših čitatelja je
i dalje visok, a oglašavanjem se pokrivaju troškovi. Kao što sigurno znate, seks industrija
podložna je svakakvim vrstama zloupotrebljavanja, I u našim mjerama pokušavamo osigurati
da su firme koje se bave seks-linijama pravilno registrirane i zakonski uređene. - Ponovnno je
pogledala u stol.
- Ali taj protokol u ovom slučaju nije proveden?
- Bojim se da nije. Klijent nam se prvi put obratio krajem rujna, sa svakodnevnim oglasima
za listopad. Krajem mjeseca poslali su drugi niz oglasa i učinili isto za studeni. Time se bavio
jedan novi član osoblja, muškarac po imenu Ben Clarke te je prihvatio narudžbu bez
registracijskog broja.
- A to nije dopušteno?
- Nipošto.
- Mogu li razgovarati s Benom?
- Uzet ću njegove podatke iz službe za ljudske potencijale. Otišao je prije nekoliko tjedana.
Nažalost, fluktuacija radne snage ovdje je prilično velika.
. Kako je klijent platio? - pitala je Kelly.
Tamir je pogledala u bilješke u notesu. - Kreditnom karticom. Možemo vam dati te
podatke i adresu klijenta, naravno, ali morat ćete mi dati potvrdu za pristup zaštićenim
podacima.
- Naravno. - Kvragu. Tamir Barron je tako spremno pristala ustati se s Kelly, da se Kelly
nadala da će joj ta žena odmah predati sve podatke. Potvrdu za pristup zaštićenim podacima
mora potpisati inspektor, a Kelly neće moći dobiti njegov potpis ako mu ne prizna svoju istragu
koju radi izvan posla. - U međuvremenu biste mi možda mogli dati kopije oglasa; i onih koje
ste već objavili i onih koje još trebate objaviti? - Gledala je Tamir u oči što je samopouzdanije
mogla.

~ 56 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Potvrda o pristupu... - započela je.
- Potrebna je za osobne podatke kao što su adrese i kreditne kartice. To mi je jasno. Ali
na tim oglasima nema osobnih podataka, zar ne? A riječ je o mogućem nizu kaznenih djela. -
Kellyno srce toliko je snažno udaralo, da se čudila što Tamir to ne čuje. Je li joj bila potrebna i
potvrda o pristupu zaštićenim podacima i za oglase? Nije se mogla sjetiti, a nadala se da ni
Tamir to ne zna.
- O nizu? Zar se dogodilo još razbojstava?
- Bojim se da vam ne mogu reći ništa više o tome. - Zaštićeni podaci, Kelly je htjela
dodati.
Uslijedila je stanka.
- Napravit ću kopije oglasa i poslat ću vam ih na recepciju. Možete ih ondje pričekati.
- Hvala.
- Naravno, ne moram ni spominjati da smo sa svim zaposlenicima razgovarali o važnosti
poštivanja procedure.
- Hvala vam. Pretpostavljam da ćete otkazati preostale oglase?
- Otkazati?
- Oglase koje još niste objavili. Ne možete ih staviti u novine. Mogu poticati zločine nad
tim ženama.
- Žao mi je, detektivko Swift, ali uz svo dužno poštovanje, vaš je posao da štitite građane,
a ne moj. Naš posao je da tiskamo novine.
- Ali možete li prestati objavljivati oglase barem nekoliko dana? Ne morate ih posve
otkazati, ali... - Kelly je zastala, znajući da zvuči neprofesionalno. Trebao joj je konkretan dokaz
da su oglasi povezani s kriminalnim radnjama. Veza između ključeva Clathy Tanning i njezinog
oglasa bila je jasna, ali Zoe Walker nije bila žrtva zločina. To nije bilo dovoljno.
- Bojim se da ne možemo. Klijent je platio unaprijed; bit će mi potrebno dopuštenje šefa
da otkažem ugovor. Osim ako nemate sudski nalog?
Izraz Tamirinog lica bio je neutralan, ali prodorno je gledala Kelly, pa je Kelly odlučila da
neće navaljivati. Uzvratila joj je jednako pristojnim osmijehom.
- Nemam sudski nalog. Još.

Čim je pritisnula zvono, Kellyje čula uzbuđene povike svojih nećaka, koji su trčali daju
pozdrave. Petogodišnji Alfie nosio je kostim Spidermana i plastičnu vikinšku kacigu, a njegov
trogodišnji brat Fergus trčao je prema njoj na punašnim bosim nogama, u majici kratkih rukava
s likovima Minionsa koje je obožavao.
- Što je ovo? - pitala je Kelly, glumeći čuđenje dok je gledala Fergusov donji dio tijela. -
Gaćice za velike dečke? - Dječak se nasmiješio i podigao majicu da bolje pokaže svoje gaćice.
- Tek smo počeli s tim - rekla je Lexi kad se pojavila iza dječaka. Jednim spretnim
pokretom je uzela Fergusa i poljubila Kelly.
Pazi gdje hodaš.

~ 57 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Lexi i njezin muž Stuart živjeli su u St Albansu, u četvrti krcatoj zgodnim mamama i
njihovim kolicima. Nakon što je diplomirala, Lexi se zaposlila kao profesorica povijesti u jednoj
mjesnoj srednjoj školi. Ondje je upoznala Stuarta, zamjenika ravnatelja, i otada su zajedno.
- Gdje je Stu?
- Na roditeljskom sastanku. Ja sam svoj odradila jučer, srećom.
Dobro, vas dvojica: pidžama! Hajde!
- Ali želimo se igrati s tetom Kelly! - zavapio je Alfie. Kelly je k leknula i zagrlila ga.
- Ovako ćemo: brzo obucite piždame i operite zube pa ćemo se škakljati. Može?
- Može! - Dečki su otrčali gore, a Kelly se nasmiješila.
- Kako je lako odgajati djecu!
- Ne bi to rekla da si bila ovdje prije nekih pola sata. Totalni kaos. Dakle, dečki su jeli, pa
sam mislila da ih stavimo na spavanje, a onda da jedemo u miru kad zaspe. Napravila sam nam
rižoto od gljiva.
- Zvuči savršeno. - Začuo se Kellyn mobitel, a ona se namrštila kad je pogledala zaslon.
- Nešto nije u redu?
- Oprosti, posao. Samo moram odgovoriti na ovo. - Napisala je poruku, a onda je podigla
pogled i ugledala Lexino nezadovoljno lice.
- Prikovana si za to. To je problem s pametnim telefonima. Kao da u džepu nosiš cijeli
ured. Nikada se ne možeš isključiti. - Lexi nije htjela kupiti iPhone, nego umjesto toga stalno
hvali svoju Nokiju veliku kao cigla koja se ne mora puniti tri dana.
- Nije to posao od devet do pet. Kao tvoj, koji završava u tri sata popodne i još imaš
slobodno cijelo ljeto. - Lexi se nije dala isprovocirati. Kelly je pročitala novu poruku i poslala
još jedan odgovor. Prva je došla na mjesto gadne tučnjave koja je izbila u Liverpool Streetu i
imala je zadatak prikupiti izjave svjedoka nakon što su izgrednici uhićeni. U sukobu je
zahvaćena i jedna starija žena, a Kelly je nakon toga bila u kontaktu s njezinom kćeri, koja je
htjela obavijestiti mamu kako napreduje taj slučaj.
- Zapravo samo želi da joj kažem da su u zatvoru - rekla je Kelly, kad je objasnila situaciju
Lexi. - Kći kaže da joj se mama boji izaći van, kako ih ne bi opet srela.
- Jesu li u zatvoru?
Kelly je odmahnula glavom. - To su klinci koji još nisu bili kažnjavani. U najboljem slučaju
će dobiti društveno koristan rad ili packe. Ne ugrožavaju ju, ali ona to vidi drukčije.
- Ali ne može biti tvoj posao da daješ savjete njoj i njezinoj kćeri? Zar ne postoje grupe
za davanje podrške žrtvama u takvim slučajevima?
Kelly se natjerala da duboko udahne. - Ja tebi ne govorim kako da radiš svoj posao, Lex...
- započela je, a njezina sestra podigla je ruke.
- Dobro, dobro. Neću se miješati. Ali molim te, možeš li barem jednom isključiti mobitel
i biti moja sestra, a ne policajka? - Molećivim je pogledom pogledala Kelly, a Kelly je probo
osjećaj krivnje.
- Mogu. - Baš je htjela spremiti mobitel, kad se na zaslonu pojavio broj Cathy Tanning.
Pogledala je Lexi. - Oprosti...
- Posao. Shvaćam.

~ 58 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Ali nije shvaćala, pomislila je Kelly dok je ulazila u dnevni boravak da se javi Cathy. Nikada
to nije shvaćala.

~ 59 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

9.

P olicijska postaja u Ulici Cannon nalazi se vrlo blizu mojega ureda; sigurno sam
pokraj nje prošla tisuću ili više puta i nikad ju nisam primijetila. Nikada mi nije bila
potrebna. Glava me i dalje boli, unatoč tabletama protiv bolova koje sam jutros
popila, a u udovima osjetim bol koja nema nikakve veze s mamurlukom. Nešto me hvata i
odmah se počinjem osjećati još gore, a ne bolje, kao da ta spoznaja daje virusu dopuštenje da
me napadne.
Dlanovi su mi ljepljivi kad uhvatim kvaku i osjetim iracionalni napadaj panike koji građani
koji poštuju zakon osjete kad vide policijski auto kako prolazi pokraj njih. Justin već godinama
nije napravio ništa loše, ali s bolnom točnošću se sjećam onog prvog telefonskog poziva
policije.
Ne znam kad je Justin počeo krasti, ali znam da mu onaj dan kad su ga uhitili to nije bio
prvi put. Prvi put ukradeš nešto malo, zar ne? Vrećicu bombona, CD. Ne ukradeš dvadeset pet
paketa žileta ako si premlad da bi se uopće brijao. Ne nosiš jaknu s podstavom pažljivo
odrezanom na vrhu, tako da roba lijepo može upasti unutra. Justin nije htio reći ni riječ o
drugima. Priznao je krađu, ali nije htio reći za koga to radi i što je mislio učiniti sa žiletima.
Izvukao se s opomenom, koju je doživio kao da je riječ o prijekoru u školi.
Matt je bio bijesan. - To će ti zauvijek pisati u dosjeu!
- Pet godina - rekla sam, pokušavajući se sjetiti što su mi rekli u pritvoru. - Onda će se
izbrisati i morat će to priznati samo ako ga neki poslodavac izravno pita. - Naravno, Melissa je
to već znala, kao što je znala i za tučnjave u kojima je nekoć sudjelovao i za brigu koju mi je
priuštio kad sam mu u sobi pronašla vrećicu s travom.
- On je dijete - sjećam se da mi je rekla, nakon što mi je natočila toliko potrebnu čašu
vina. - Prerast će to. - To se i dogodilo. li je samo oprezniji pa ga još nisu uhvatili. Bilo kako bilo,
policija nam nije dolazila na vrata otkako je napunio devetnaest godina. Prisjetim ga se
onakvog kakav je sada, u Melissinoj elegantnoj pregači, kako pravi sendviče i čavrlja s gostima
lokala i nasmiješim se.

Dežurni policajac sjedi iza stakla, istog onakvog kakvo još možete vidjeti u poštanskim
uredima. Govori kroz prorez koji je dovoljno velik da kroz njega prođu papiri ili sitni izgubljeni
predmeti.
- Mogu li vam pomoći? - pita na takav način da imam dojam da je zadnje što želi učiniti
pomoći mi. Muti mi se od glavobolje pa jedva pronalazim prave riječi.
- Imam neke informacije o jednom ubojstvu.
Policajac sada djeluje blago zainteresiran. - Recite.
Ispod stakla guram članak iz novina. U kutu gdje se pult spaja sa zidom nalazi se komad
stvrdnute žvakaće gume, koji je netko obojio plavom kemijskom olovkom. - Ovo je članak o
ubojstvu u Muswell Hillu, izašao u današnjem London Gazetteu.

~ 60 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Preleti preko prvog odlomka, a usne mu se lagano pomiču dok čita. Na stolu pokraj njega
čuje se pucketanje radija. Informacije u Gazetteu su oskudne. Tania Beckett radila je kao
asistent u nastavi u jednoj osnovnoj školi na Holloway Roadu. Sjevernom linijom išla je od
Archwaya do Highgatea oko 15.30, a onda je sjela na autobus 43 za Cranley Gardens. Trebao
sam ju dočekati na autobusnoj postaji, rekao je njezin dečko, ali padala je kiša pa mi je rekla
da ostanem kod kuće. Dao bih sve na svijetu da mogu vratiti vrijeme. U novinama je slika na
kojoj on grli Taniju, a ja se moram zapitati gledamo li u oči ubojice. Tako kažu, zar ne? Većina
ubijenih poznavala je ubojicu.
Guram drugi isječak ispod stakla. - A ovo je oglas iz jučerašnjeg Gazettea. - Pred očima mi
zaplešu bijele točkice i brzo trepnem da ih odagnam. Prislanjam prste na čelo i osjetim kako
gore i kad ih maknem.
Policajac pogleda jedan komad papira, pa drugi. Lice mu je ravnodušno, kao kod osobe
koja je to sve već prije vidjela i pitam se hoće li mi reći da umišljam tu sličnost, da tamnokosa
djevojka s križićem na vratu nije dvadesetpetogodišnja Tania Beckett.
Ali ne govori mi to. Umjesto toga, uzima telefon i pritišće nulu; šuti i gleda me u oči dok
čeka da se javi operater. A onda, ne skidajući pogled s mene, kaže: - Možete li me, molim vas,
spojiti s inspektorom Rampellom?

Pošaljem Grahamu poruku da me nešto hvata i da se neću vratiti na posao. Naslonivši

glavu na hladan zid, pijuckam mlaku vodu i čekam da netko dođe razgovarati sa mnom.
- Žao mi je - kaže policajac za pultom nakon sat vremena. Predstavlja se kao Derek, ali
meni je previše prisno obratiti mu se imenom. - Ne znam što ga je zadržalo.
Misli na inspektora Nicka Rampella, koji u Ulicu Cannon treba doći iz MIT-a, kako je rekao
Derek, a onda se ispričao što je upotrijebio žargon. - Odjel za istraživanje ubojstava. To je
jedinica koja se bavi ubojstvom ove mlade dame.
Ne mogu se prestati tresti. Zurim u Tanijine dvije fotografije i pitam se što se dogodilo
između pojavljivanja u Gazetteu i trenutka kad su ju zadavili u parku u Muswell Hillu.
Pitam se jesam li ja sljedeća.
Ono je sigurno bila moja fotografija u Gazetteu od prošlog petka. Znala sam to čim sam
ju ugledala i nisam si smjela dopustiti da me razuvjere. Da sam odmah otišla na policiju, možda
bi to imalo nekog utjecaja.
Mora postojati neka povezanost. Tania Beckett ubijena je dvadeset četiri sata nakon
objavljivanja njezinog oglasa; Cathy Tanning ukrali su ključeve četrdeset osam sati nakon što
je objavljen njezin oglas. Prošlo je pet dana otkako sam ugledala svoju fotografiju; koliko će
vremena proći prije nego što se meni nešto dogodi?
Ulazi jedan muškarac i pokazuje vozačku dozvolu.
- Kakav gubitak vremena - glasno govori dok policajac polako ispunjava formular. - I
vašeg i mojeg. - Pogledava mene, kao da se nada da ću ga podržati, ali ja ne reagiram, a ne
reagira ni Derek. Gleda muškarčevu vozačku dozvolu i zapisuje podatke tako sporo da
posumnjam kako to radi namjerno. Zaključujem da mi se Derek baš sviđa. Kad završi, muškarac
sprema dozvolu u novčanik.

~ 61 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Puno vam hvala - govori glasom punim sarkazma. - Baš volim ovako provesti pauzu za
ručak.
Nakon njega dolazi žena s malim djetetom koje vrišti i koja traži upute kako negdje doći,
a onda dolazi jedan stariji muškarac koji je izgubio novčanik. - Imao sam ga na postaji Bank -
kaže - kad sam izašao iz podzemne. Ali negdje između postaje i rijeke samo je... - pogledava
oko sebe kao da bi se novčanik mogao pojaviti u policijskoj postaji - nestao. - Zatvaram oči i
poželim da sam došla zbog nekog običnog problema, da mogu izaći odavde s tek blagom
uzrujanošću.
Derek uzima muškarčeve podatke i zapisuje opis novčanika, a ja se natjeram da duboko
dišem. Da barem inspektor Rampello malo požuri.
Muškarac bez novčanika odlazi i prolazi još sat vremena, a Derek napokon uzima telefon.
- Stižete li? Žena čeka od podneva.
- Pogledava me, a izraz lica mu je neproničan. - Dobro. U redu. Reći ću joj.
- Neće doći, zar ne? - Osjećam se previše loše da bih bila ljuta zbog protraćenog
vremena. Što bih radila da nisam bila ovdje? Sigurno ne bih obavila nikakav posao.
- Izgleda da ga je zadržalo neko hitno ispitivanje. Kao što možete zamisliti, imaju jako
puno posla. Zamolio me da vam prenesem njegove isprike i rekao je da će vam se javiti. Dat
ću mu vaš broj mobitela. - Pozorno me pogleda. - Ne izgledaš dobro, dušo.
- Bit ću dobro - kažem, ali to je daleko od istine. Govorim si da nisam uplašena, samo
bolesna, ali ruke mi se tresu dok vadim mobitel i pretražujem imenik.
- Jesi li možda u blizini Ulice Cannon? Nije mi dobro. Mislim da moram ići kući.
- Ostani gdje jesi, Zo - bez oklijevanja kaže Matt - dolazim po tebe.
Kaže mi da je tu iza ugla, ali prođe pola sata pa je očito da nije bio u blizini; s osjećajem
krivnje pomislim na vožnje koje propušta zbog toga što mora doći po mene. Otvaraju se vrata
policijske postaje i osjećam se posramljeno kad osjetim na mi niz obraze cure suze kad vidim
njegovo poznato lice.
- Došli ste po svoju ženu? - pita Derek. Nemam ga snage ispraviti, a ni Matt se ne obazire
na pogrešku. - Dajte joj dvije Maxflu tablete i malo viskija. Nadam se da će ti ubrzo biti bolje,
dušo.
Matt me stavlja u taksi, kao da sam klijent koji plaća i uključuje grijanje na najjače.
Usredotočujem se na disanje i pokušavam zaustaviti silovito drhtanje koje mi je obuzelo cijelo
tijelo.
- Kad si se počela ovako osjećati?
- Jutros. Bilo mi je čudno da sam mamurna jer sinoć nisam baš toliko puno popila, a onda
me glava počela još jače boljeti i počela sam drhtati.
- Gripa. - Bez oklijevanja mi postavlja dijagnozu. Kao i većina taksista, i Matt je stručnjak
za sve. Gleda me u retrovizoru, malo pogledavajući cestu, a malo mene. - Što si radila na
policiji?
- Sinoć se dogodilo jedno ubojstvo. U parku u blizini Cranley Gardensa.
- Crouch End?
- Da. Zadavljena je. - Ispričam mu o oglasima iz London Gazettea, kažem mu za svoju
fotografiju i za to da sam ondje vidjela Taniju Beckett.

~ 62 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Jesi li sigurna da je to ista žena?
Kimam, iako on gleda u cestu. Zacokće, a onda odlučno okreće volan ulijevo i vozi kroz
jednosmjerne uličice koje su toliko uske da bih kroz prozor mogla dodirnuti njihove ciglene
zidove.
- Kuda idemo?
- Gužva je u prometu. Što su ti rekli na policiji?
Gledam ulicu i pokušavam se orijentirati, ali nisam sigurna gdje smo. Djeca idu kući iz
škole; neka su sama, a neka se još čvrsto drže za majčinu ruku.
- Zvali su inspektora zaduženog za taj slučaj, ali on nije došao.
- Naravno.
- Bojim se, Matt.
Ništa ne govori. Nikada nije znao izaći na kraj s emocijama.
- Ako je u novinama zaista izašla moja fotografija, onda će mi se nešto dogoditi. Nešto
loše. - Grlo me grebe i ne mogu gutati.
- Misli li policija da su oglasi i ubojstvo povezani?
Napokon izlazimo iz labirinta uličica i ugledam South Circular. Skoro smo došli kući. Oči
me toliko peku da me boli kada ih otvorim. Brzo trepćem kako bih ih navlažila.
- Mislim da me dežurni policajac ozbiljno shvatio - kažem. Teško mi je pratiti što govori.
- Ali ne znam hoće li me i inspektor ozbiljno shvatiti. Još mu nisam rekla za svoju sliku, nisam
imala priliku.
- To su čudne stvari, Zo.
- Ne moraš meni to govoriti. Mislila sam da ludim kada sam ugledala sliku. I mislim da
Simon još uvijek misli da ludim.
Matt me oštro pogleda. - Ne vjeruje ti?
Najradije bih se tresnula. Kao da je Mattu potrebno još materijala protiv Simona.
- On misli da postoji racionalno objašnjenje.
- Što ti misliš?
Ne odgovaram.
Mislim da će me netko ubiti.

Stajemo ispred moje kuće i ja otvaram torbicu.

- Daj da ti platim.
- U redu je.
- Ne bi smio biti na gubitku, Matt, nije pošteno...
- Ne želim tvoj novac, Zo - odbrusi mi. - Makni to. - Ton mu sada postaje blaži. - Dođi,
pomoći ću ti da uđeš.
- Mogu i sama. - Ali kad stanem, koljena mi popuste i on me uhvati da ne padnem.
- Naravno.
Uzima mi ključ i otvara ulazna vrata, a onda zastane.
~ 63 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- U redu je - kažem. - Simon je na poslu. - Previše sam bolesna da se osjećam neodano.
Objesim torbu i kaput preko stubišne ograde i pustim Mattu da mi pomogne da se popnem.
Zastaje kad dođemo gore, ne znajući gdje mi je spavaća soba, a ja mu pokažem na vrata pokraj
Katieinih. - Sad ću sama - kažem mu, ali on se ne obazire, nego otvara vrata i drži me za ruku
dok zajedno ulazimo u spavaću sobu.
Otkriva pokrivač s lijeve strane kreveta. Na toj sam strani spavala dok smo bili u braku.
Sada su na noćnom ormariću s lijeve strane Simonove stvari; njegova knjiga, rezervne naočale
za čitanje, kožni podmetač za njegov sat i sitniš. Ako Matt to i primjećuje, ništa ne govori.
Uvlačim se u krevet, potpuno odjevena.

Simon me budi. Vani je mrak i on pali noćnu lampu. - Spavaš otkako sam došao. Jesi li
bolesna? - Šapće, a jednom rukom je prekrio moj mobitel. - Zove te neki policajac. Što je bilo?
Je li se što dogodilo? - Vruća sam i ljepljiva, a kad podignem glavu s jastuka, ona me zaboli.
Pružam ruku prema mobitelu, ali Simon ga odmiče. - Zašto te zove policija?
- Poslije ću ti objasniti. - Glas mi iščezava na pola zadnje riječi i nakašljem se da ga
obnovim. Simon mi daje mobitel i sjeda na krevet. I dalje sam grozničava, ali osjećam se bolje
jer sam malo odspavala.
- Halo - kažem. - Ovdje Zoe Walker.
- Gospođo Walker, ovdje inspektor Rampello iz Odjela za istraživanje ubojstava North
West. Koliko sam shvatio, željeli ste razgovarati sa mnom.
Zvuči dekoncentrirano. Kao da mu je dosadno ili da je umoran. Ili oboje.
- Jesam - kažem. - Sada sam kod kuće, ako želite doći.
Simon širi ruke i šapće: - Što se dogodilo?
Odmahujem glavom, uzrujana jer me ometa. Signal je ovdje loš i ne želim propustiti bilo
što što kaže inspektor Rampello.
- ... vjerojatno biti dovoljno.
- Pardon, što ste rekli?
- Dakle, niste poznavali Taniju Beckett, koliko sam shvatio?
- Nisam, ali...
- Znači, ne znate je li radila kao eskort dama ili na seks-liniji?
- Ne znam.
- Dobro. - Brzo priča, kao da sam ja samo jedna stavka na dugačkom popisu poziva koje
još mora obaviti večeras. - Dakle,
Tanijina fotografija pojavila se u oglasu za telefonski seks u jučerašnjem Gazetteu, u
ponedjeljak 16. studenog. Je li to točno?
- Da.
- A vi ste stupili u kontakt s nama kad ste jutros na vijestima prepoznali njezinu
fotografiju?
- Da.
- To je zaista lijepo od vas, hvala vam na vašem vremenu.

~ 64 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ali ne želite razgovarati sa mnom? Uzeti izjavu?
- Ako budemo još što trebali, javit ćemo vam se. - Poklopi slušalicu dok ja pričam. Simon
sada djeluje više ljutito nego zbunjeno.
- Hoćeš li mi, molim te, reći što se dogodilo?
- Ta djevojka - kažem. - Ona koja je ubijena. Fotografija koju sam ti jutros pokazala.
Čim je jutros završio prilog na vijestima, otrčala sam gore i probudila Simona te brzo
počela govoriti.
- Što ako je to sve povezano s oglasima, Si? - pitala sam, a glas mi je pucao. - Što ako
netko stavlja fotografije žena koje će ubiti, a ja sam sljedeća?
Simon me nespretno zagrlio. - Dušo, zar ne misliš da možda malo pretjeruješ? Negdje sam
pročitao da je u Londonu svake godine stotinjak žrtava ubojstava. Svake godine! To je koliko?
Oko osam ubojstava mjesečno. Znam da je to strašno, ali to nema nikakve veze s besplatnim
oglasnikom.
- Na pauzi za ručak ću otići na pokriju - rekla sam mu. Vidjela sam da i dalje misli da
pretjerujem.
- Je li te policija ozbiljno shvatila? - sada me pita, sjedeći na rubu kreveta. Pritišće mi
nožne prste i ja ih mičem.
Sliježem ramenima. - Policajac za pultom je bio ljubazan. Ali nazvao je inspektora koji radi
na tom slučaju i on se nije pojavio, a sada je rekao da je dobio od mene sve što mu je potrebno
i da će me nazvati ako opet budu htjeli razgovarati sa mnom. - Suze mi se probijaju kroz kutove
očiju. - Ali ne znaju za druge fotografije; za fotografiju Cathy Tanning, za moju fotografiju! -
Rasplačem se, nesposobna normalno razmišljati dok me glava toliko boli.
- Pssst. - Simon mi miluje kosu i okreće mi jastuk kako bih ponovno mogla leći na jedan
hladan dio. - Želiš li da ih nazovem?
- Nisu mi dali ni broj. Rekao je da radi za Odjel za istraživanje ubojstava North West.
- Pronaći ću broj. Idem ti po tablete protiv bolova i čašu vode, a onda ću ih nazvati. -
Odlazi prema vratima, a onda se okreće, kao da je upravo nešto primijetio. - Zašto ležiš na
mojoj strani kreveta?
Licem pritišćem jastuk da ga ne moram pogledati u oči. - Sigurno sam se pomaknula u snu
- promrmljam.

To je jedino zbog čega se pošteno svađamo.

- Matt je Katiein i Justinov tata - prije sam govorila. - Ne možeš očekivati da ga nikada
ne viđam.
Simon se nevoljko pomirio s tim. - Ali nema razloga da nam on dolazi u kuću, zar ne? Da
nam sjedi u dnevnom boravku i pije kavu iz naših šalica?
To je bilo djetinjasto i nerazumno, ali nisam htjela izgubiti Simona i tada sam to doživjela
kao kompromis.
- Dobro - pristala sam. - Neće dolaziti u kuću.

~ 65 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

***
Kad ponovno otvorim oči, na noćnom ormariću ugledam čašu vode i paketić tableta.
Popijem dvije tablete i ustajem. Majica mi je pogužvana, a hlače su mi se okrenule: skidam se
i pronalazim debelu pamučnu pidžamu te se zamotam u veliku vestu.
Devet sati je i dolje ugledam ostatke nečega što nalikuje na goveđi gulaš. Noge su mi i
dalje nesigurne, a od puno spavanja osjećam se omamljeno. Ulazim u dnevnu sobu i ondje
ugledam kako Simon, Justin i Katie gledaju televiziju. Nitko ništa ne govori, ali tišina je ugodna
i na trenutak stojim i gledam svoju obitelj. Katie me prva primjećuje.
- Mama! Osjećaš li se bolje? - Pomiče se da napravi mjesta na kauču između sebe i Simona
i ja sjedam, iscrpljena od silaska niza stube.
- Ne baš. Totalno sam strgana. - Ovako loše se godinama nisam osjećala. Bole me kosti,
a kožu ne smijem ni dodirnuti. Oči me peku i to prođe samo kad ih zatvorim, a grlo me toliko
boli da jedva govorim. - Mislim da imam gripu. Pravu gripu.
- Jadnica. - Simon me grli i Katie ovaj put ne komentira ono što naziva javnim
pokazivanjem emocija. Čak i Justin djeluje zabrinuto.
- Hoćeš li nešto popiti? - pita. Sigurno izgledam jako bolesno, pomislim.
- Može malo vode. Hvala ti.
- Nema problema. - Ustaje, a onda stavlja ruku u džep i vadi omotnicu.
- Što je to? - Otvaram je i ugledam debeli svežanj novčanica od dvadeset funti.
- Stanarina.
- Molim? Već smo razgovarali o tome. Ne želim novac za stanarinu od tebe, ljubavi.
- Pa onda neka bude za hranu, režije... Što god. Tvoj je.
Okrećem se prema Simonu, prisjećajući se koliko je u posljed - nje vrijeme inzistirao na
tome da Justin ne bi smio ovdje živjeti besplatno. On odmahuje glavom, kao da želi reći da to
nema nikakve veze s njim.
- Ali to je stvarno lijepo od tebe, Justine. Svaka čast, stari. - Ovaj kolokvijalni izraz zvuči
usiljeno kad ga Simon izgovara i Justin ga prezrivo pogleda.
- Mislila sam da si švorc? - kaže Katie, zavirujući u omotnicu da vidi koliko ima novaca.
Stavljam omotnicu u džep od veste, pokušavajući ignorirati glas u svojoj glavi koji ga želi pitati
odakle mu novac.
- Melissa me zadužila da vodim kafić tako da se ona može posvetiti onom novom lokalu
- kaže Justin, kao da mi čita misli. - To je samo privremeno, ali povisila mi je plaću zbog toga.
- To je divno! - Zbog olakšanja što moj sin ni ne krade ni ne preproda je drogu, moj
komentar zazvuči nesrazmjerno entuzijastično. Justin sliježe ramenima kao da te novosti
uopće nisu bitne i odlazi u kuhinju da mi donese vodu. - Oduvijek sam znala da mu samo treba
pružiti priliku - šapćem Simonu. - Kod nekoga tko će vidjeti kako je on jedan vrijedan mladić.
Iznenada se sjetim da nema samo Justin poslovne vijesti. Okrećem se Katie. - Jako mi je
žao što ti prije audicije nisam dala podršku, dušo. Strašno se osjećam zbog toga.
- Ma joj, ne brini sada zbog toga, mama. Ne osjećaš se dobro.
- Simon mi je rekao da je prošlo odlično.
~ 66 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Katie se ozari. - Bilo je nevjerojatno. Znači, agentica me nije uzela jer već ima dovoljno
takvih s mojim izgledom i dometom, što god da to značilo, ali dok sam čekala, malo sam
razgovarala s jednim tipom. On je redatelj u jednoj glumačkoj družini koja priprema predstavu
Na Tri kralja ili kako hoćete i njihova Viola upravo se ozlijedila na skijanju. Mislim, nije li to
savršeno?
Zurim u nju, ne shvaćajući je. Justin se vraća s čašom vode. Nije pustio da voda prvo malo
curi iz slavine, tako da je mutna i mlaka, ali zahvalno ju pijuckam. Samo da nekako ublažim
grlobolju.
- Mama, za maturu iz engleskog smo pripremali Na Tri kralja. Znam cijeli tekst napamet!
I rekao je da sam stvorena za Violu. Doslovno sam na licu mjesta imala audiciju, to je bilo nešto
preludo, i dobila sam ulogu! Ostali su vježbali tjednima, a ja moram sve uvježbati za dva tjedna.
Vrti mi se u glavi. - Ali tko je taj tip? Znaš li išta o njemu?
- Zove se Isaac. Ispostavilo se da mu je sestra išla u školu sa Sophijom, tako da nije
potpuni neznanac. Radio je nešto i u Edinburghu, a pazi ovo: predstava Na Tri kralja ići će na
turneju! Strašno je ambiciozan i jako talentiran.
Uočavam još nešto na Katieinom licu. Još nešto osim uzbuđenja zbog glumačke gaže. -
Zgodan?
Zacrveni se. - Jako.
- Jao, Katie!
- Što? Sve je u redu, mama, kunem se! Mislim da bi ti se svidio.
- Dobro. Možeš ga pozvati da dođe.
Katie se podsmjehne. - Tek sam ga jučer upoznala, mama. Ne mislim ga odmah upoznavati
s roditeljima.
- Pa, nećeš ići na turneju dok nas ne upoznaš, tako da... - Ljutito se gledamo, sve dok se
ne umiješa Simon.
- Hoćemo li razgovarati o tome kad se budeš osjećala malo bolje?
- Sada se osjećam malo bolje - kažem, ali moju tvrdoglavost nadjača nalet vrtoglavice
zbog koje moram zatvoriti oči.
- Naravno. Hajde u krevet.
Prisjetim se onoga što je obećao učiniti. - Jesi li zvao policiju?
- Jesam. Razgovarao sam s nekim na visokoj poziciji iz istražiteljskog tima.
- S Rampellom?
- Mislim da je bio on. Rekao sam mu koliko si zabrinuta zbog slike u oglasu, one koja je
nalikovala tebi...
- To jesam bila ja.
- I lik s kojim sam razgovarao mi je rekao da u potpunosti razumije zašto si nervozna, ali
trenutačno misle da ubojstvo Tanije Beckett nema veze s drugim kaznenim djelima.
- Sigurno ima veze - ustrajem. - To ne može biti slučajnost.
- Ni ne poznaješ ju - kaže Justin. - Zašto se toliko uzrujavaš?
- Zato što je ubijena, Justine! - On ne reagira, a ja očajno pogledam Katie. - I zbog toga
što je moja fotografija...

~ 67 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- To nije bila tvoja fotografija, dušo - prekida me Simon.
- Zbog toga što je moja fotografija bila u istom oglasu kao i njezina. Tako da mislim da
se s pravom smijem uzrujavati, zar ne?
- Takvi oglasi obično se ne objavljuju sa skupim telefonskim brojevima osim ako nisu
sumnjivi - kaže Simon.
- Kakve to ima veze s bilo čime?
- Je li radila kao eskort dama? - pita Katie.
- Profesionalni rizik - kaže Justin. Sliježe ramenima i zauzima položaj na kauču kao i prije,
držeći mobitel u ruci.
- Na vijestima su rekli da je bila asistent u nastavi, a ne eskort dama. - Prisjetim se
fotografije iz novina, na kojima je Tania s dečkom. Zamislim naslov iznad članka o mojemu
ubojstvu i pitam se koju fotografiju bi stavili uz njega i bi li tražili izjavu od Grahama Hallowa.
- U oglasu nije pisalo ništa o eskort uslugama, zar ne, mama? - pita Katie.
- Bila je navedena jedna internetska adresa. - Stavljam dlan na čelo, pokušavajući se
sjetiti. - Findtheone.com. Pronađi pravu.
- Zvuči kao stranica za pronalazak partnera. Možda ju je ubio netko koga je upoznala na
internetu.
- Ne želim da više izlaziš sama - govorim Katie. Ona me zgroženo pogleda.
- Zbog jednog ubojstva na drugoj strani Londona? Mama, ne budi smiješna. Pa ljude
stalno ubijaju.
- Da, muškarce. Mladiće iz bandi. Narkiće i glupane koji se izlažu riziku. Ali ne mlade žene
koje se vraćaju kući s posla. Ili ćeš izlaziti s prijateljicama ili uopće nećeš ići van.
Katie pogleda Simona, ali on me ovaj put podrži.
- Samo želimo da budeš sigurna.

- To mi nije praktično. Što ću s poslom? Subotom sam u restoranu gotova tek u pola
jedanaest navečer, a sada ću većinu večeri vježbati za predstavu. Jednostavno se moram
vraćati sama. - Želim joj nešto reći, ali Katie me prekida. Nježno, ali odlučno. - Ja sam odrasla
cura, mama. Oprezna sam. Ne moraš se brinuti zbog mene.
Ali brinem se. Brinem se zbog Katie jer svake večeri slijepo putuje kući, s glavom u
oblacima dok razmišlja o slavi i crvenom tepihu. Brinem se zbog svake Cathy Tanning i Tanije
Beckett, koje nisu imale pojma što će im se dogoditi. I brinem se zbog sebe. Ne znam što ti
oglasi znače ni zašto se moja fotografija pojavila u jednom od njih, ali opasnost je itekako
prava. Ne vidim ju, ali ju osjećam. I približava se.

~ 68 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Nikada ne znaš gdje možeš upoznati onu Pravu. Možda ona uvijek sjeda uz prozor u
vagonu u koji ti ulaziš. Možda ju vidiš ispred sebe u redu dok kupuješ kavu. Možda svaki dan
iza nje prelaziš cestu. Ako si siguran u sebe, možda započneš razgovor. Za početak o vremenu
i o stanju vlakova, ali onda, kako vrijeme prolazi, izmijenit ćete osobnije detalje. O
tvom groznom vikendu, o njezinom šefu koji ju goni kao roba, o dečku koji ju ne razumije.
Upoznat ćete se, ijedno od vas dvoje krenut ce na sljedeći korak. Kava? Večera? Dogovoreno.
Ali što ako ona Prava sjedi u drugom vagonu ? Što ako kavu donosi od kuće; ako na posao
ide biciklom; ako ide običnim stubama umjesto pokretnim? Zamisli samo što propuštaš ako ne
naletiš na nju.
Prvi spoj; drugi spoj; više njih.
Možda nije stvar u onoj Pravoj, možda želiš nešto kraće. Slađe. Nešto od čega će ti srce
početi brže kucati.
Avanturu.
Seks za jednu noć.
Lovinu.
Tako je to počelo. Findtheone.com. Način za upoznavanje putnika u Londonu. Pomoć da
se spoje ljudi. Možete me zvati posrednikom, sparivateljem.
A najbolje od svega je što ni ne znate da ćete biti spareni.

~ 69 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

10.

L ežim u krevetu dvadeset četiri sata i češće spavam nego što sam budna. U srijedu
poslijepodne skupim snage da odem doktoru, no on mi samo govori ono što već
znam: imam gripu i tu se ništa ne može, samo moram piti vodu, kupiti si lijekove
u ljekarni i čekati da prođe. Simon je nevjerojatan. Kuha za djecu i donosi mi hranu koju ne
jedem; ide van po sladoled kad zaključim da je to jedino što bih mogla progutati. Pomislim
kako bi bio dobar partner da sam trudna, a onda se prisjetim kako je bilo kad sam nosila Justina
i mrzovoljnog Matthewa po snijegu slala van da mi kupi nachose i gumene bombone.
Uspijem nazvati na posao i reći Grabamu da sam bolesna. On je iznenađujuće suosjećajan,
dok mu ne kažem da me neće biti cijeli tjedan.
- Možeš li barem doći sutra? Jo nema pa nema nikoga za telefonom.
- Doći ću ako budem mogla - kažem. Ujutro mu pošaljem poruku: ˝Žao mije, još sam
bolesna˝, a onda isključim mobitel. Do ručka ne mogu ništa okusiti; Melissa mi iz kafića donosi
pileću juhu, a kad počnem jesti, shvatim da sam jako gladna.
- Ovo je prefino. - Sjedimo u mojoj kuhinji, za malim stolom za koji stane samo dvoje ljudi.
- Ispričavam se zbog nereda. - Treba isprazniti perilicu za posuđe, što znači da su svi to ignorirali
i posuđe od doručka nakrcali u sudoper. Prazna pakiranja oko kante za smeće daju naslutiti da
je i kanta puna. Hladnjak je prekriven obiteljskim fotografijama pritisnutim kičastim
magnetima koje tradicionalno kupujemo na odmoru, kao dio stalnog natjecanja tko će naći
najotrcaniji suvenir. Na prvom mjestu trenutačno je Katiein magarac iz Benidorma, koji kima
glavom i čiji se sombrero njiše svaki put kad netko otvori hladnjak.
- Obiteljski je - kaže Melissa i nasmije se kad vidi moj sumnjičav pogled. - Stvarno. Dom
ti je topao i pun ljubavi i uspomena, baš kako bi trebala izgledati jedna obiteljska kuća. - Na
licu joj tražim naznake žaljenja, ali ih ne pronalazim.
Melissa je imala četrdeset godina kada smo se upoznale: još uvijek je bila dovoljno mlada
da zasnuje obitelj i jednom sam ju pitala namjeravaju li ona i Neil imati djecu.
- On ne može. - No odmah se ispravila. - To nije pošteno. Htjela sam reći da mi ne
možemo.
- To je sigurno teško. - Ja sam tada već bila majka toliko dugo da nisam mogla zamisliti
život bez djece.
- Pa i nije. Znaš, oduvijek sam to znala. Neil je imao leukemiju dok je bio dijete i zbog
kemoterapije je ostao neplodan, tako da sam znala da djeca neće biti dio našeg zajedničkog
života. Radimo druge stvari; imamo druge mogućnosti. - Valjda posao, pomislila sam. Kafić,
godišnji odmor, prekrasna kuća.
- Neilu je to teže palo nego meni - rekla je. - Prije bi se jako ljutio. U stilu zašto baš ja?,
ali sada se toga gotovo ni ne sjetimo.
- A ja bih voljela da je u mojoj kući kao u tvojoj - sada govorim. - Čiste površine bez ijedne
prljave čarape na vidiku!

~ 70 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Smiješi se. - Tuđe je uvijek slađe, tako kažu, zar ne? Prije nego što se okreneš, Katie i Justin
će ti se iseliti iz kuće, a ti ćeš se vrzmati po praznoj kući i željeti da su ovdje.
- Možda. E, sad si me podsjetila: što si, pobogu, učinila mojemu sinu?
Melissa odmah djeluje zabrinuto, a ja se osjećam loše što sam se pokušala našaliti.
Pojasnim joj: - U utorak mi je dao novac za stanarinu. A da to nisam ni tražila. Koliko sam
shvatila, promaknula si ga.
- Aha, sada mi je jasno! Zaslužuje to; odlično radi svoj posao i potreban mi je voditelj.
To je ispalo savršeno.
No nešto ju i dalje muči. Gledam ju u oči dok ona ne skloni pogled i ne usmjeri ga na naš
zakržljali vrt. Napokon progovori.
- Povišica. - Pogledava me. - U gotovini je. - Podižem obrvu. Ja sam joj prijateljica, ali i
knjigovođa. Mislim da mi ne bi ništa rekla da nisam ja spomenula Justinovu povišicu.
- Kad gosti plate gotovinom, to se ne vidi uvijek u knjigama. Imam fond za crne dane.
Time pokrivam poneki račun za režije, a da ne moram uzimati novac od prometa.
- Shvaćam. - Sada bih vjerojatno trebala imati grižnju savjesti, ali po mojemu mišljenju,
nikome ne radi ništa loše. Nije neki veliki trgovac koji izbjegava porez otvarajući offshore
račune. Ona je samo lokalna poslovna žena koja pokušava zaraditi za život kao i svi mi.
- Ali to nije posve iz sebičnih razloga, znaš. - Po Melissinom izrazu lica vidim da mi to
nerado govori, da se brine da čuju osuđivati. - To znači da ni Justin ne gubi na plaćanju poreza,
pa može početi štedjeti.
Dirnuta sam što je uopće razmišljala o tome. - Znači, bih li onda tebi trebala zahvaliti što
je odlučio dio povišice davati za stanarinu?
- Možda smo malo porazgovarali... - Napravi nevinu facu koja me nasmije.
- Pa, hvala ti. Dobro je vidjeti da on napokon malo odrasta. Nisi zabrinuta da će te netko
prijaviti poreznoj? - Dodam, sada u ulozi knjigovođe. Ne bi samo Melissa trebala biti zabrinuta.
Ako ju uhvate, i mene će privesti.
- Jedino ti to znaš.
- Što to? - Nasmiješim se. - Bolje da se presvučem, sigurno smrdim. - Još uvijek sam u
trenirci i majici, u čemu sam sinoć spavala i iznenada postanem svjesna ustajalog smrada
bolesti. - Kasnije ću upoznati Katieinog novog dečka/redatelja. Dolazi po nju da ju odvede na
probu.
- Dečka?
- Dobro, nije ga tako nazvala, ali poznajem ja svoju kćer. Upoznali su se ovaj ponedjeljak,
ali kažem ti da odonda nismo vodile razgovor u kojemu nije spomenula njegovo ime. Isaac ovo,
Isaac ono. U oblacima je. - Čujem škripanje stuba i naglo prestanem pričati, netom prije nego
što se Katie pojavi u kuhinji.
- Ajme, vidi te! - kaže Melissa i skoči da ju zagrli. Katie nosi sive uske traperice koje
izgledaju kao da su joj prilijepljene za noge i zlatnu sportsku majicu sa šljokicama koja se
podigne dok grli Melissu.
- Je li to tvoja slavna pileća juha? Je li što ostalo?
- Jako puno. Znači, čula sam nešto o Isaacu... - Naglašava samoglasnike u njegovom
imenu, a Katie me sumnjičavo pogleda. Ništa ne govorim.

~ 71 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- On je izvrstan redatelj - službeno kaže Katie. Čekamo, ali ne da se navući.
- Smijem li pitati za novac? - pita Melissa, kao prava poslovna žena. - Znam da gluma
nije najunosnija profesija, ali hoćeš li barem pokriti troškove?
Katieina stanka govori mi sve što trebam znati.
- Jao, Katie, mislila sam da je ovo pravi posao!
- I jest posao. Bit će nam plaćeno nakon što dobijemo prihod od ulaznica i nakon što se
plate računi.
- Znači, radi se o dijeljenju dobiti? - pita Melissa.
- Točno.
- A što ako ne bude dobiti? - pitam.
Katie se obrušava na mene. - Opet ti! Zašto mi jednostavno ne kažeš da ništa ne valjam,
mama? Da nitko neće doći pogledati predstavu i da ćemo izgubiti sav novac... - Zastaje, ali
prekasno.
- Koji novac? Donekle mogu razumjeti dijeljenje dobiti, ali molim te, nemoj mi reći da si
dala novac nekom liku kojeg si tek upoznala!
Melissa ustaje. - Mislim da je vrijeme da odem. Svaka čast na tome što si dobila ulogu,
Katie. - Uputi mi strogi pogled koji znači nemoj biti preoštra i odlazi.
- Koji novac, Katie? - ustrajna sam.
Zdjelicu s juhom stavlja u mikrovalnu i pritišće gumb za grijanje. - Dijelimo troškove
prostora u kojemu vježbamo, to je sve. To je kooperacija.
- To je pljačka.
- Ti nemaš pojma kako funkcionira kazalište, mama!
Sada obje vičemo, toliko usredotočene na to da dokažemo da smo u pravu, da ni ne
čujemo kako se ulazna vrata otključavaju, što znači da je Simon ranije došao s posla, kao i svaki
dan ovaj tjedan, otkako sam bolesna.
- Znači, bolje si? - pita, kad primijetim kako se naslonio na dovratak, s razigranim izrazom
lica.
- Malo - bedasto kažem. Katie stavlja juhu na poslužavnik, kako bi jela u svojoj sobi. -
Kad će Isaac doći po tebe?
- U pet. Neću ga pozvati unutra, da ga ne napadneš zbog dijeljenja dobiti.
- Neću, obećajem. Samo ga želim upoznati.
- Nešto sam ti kupio - kaže Simon. Daje joj plastičnu vrećicu, u kojoj je nešto malo i tvrdo.
Katie odlaže poslužavnik da otvori to što je dobila. Alarm u slučaju napada, s onom sirenom
kao u slučaju zračnog napada, koja počne svirati kad se izvuče igla.
- Prodaju ih na kiosku. Ne znam jesu li dobri, ali mislio sam da ga možeš nositi kad ideš
kući s podzemne.
- Hvala ti - kažem. Znam da je to zapravo kupio zato da ja budem mirna, a ne Katie. Da
se ja osjećam bolje kad se ona kasno vraća kući. Pokušavam se iskupiti za svoj istup od
maloprije.
Kad će se karte za Na Tri kralja pustiti u prodaju, dušo? Jer mi ćemo biti u prvom redu, zar
ne, Simone?

~ 72 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Naravno.
On to stvarno misli, i ne samo zbog Katie. Simon voli klasičnu glazbu, kazalište i opskurne
koncerte džeza u nekim skrivenim prostorima. Nije mogao vjerovati da nikada nisam gledala
Mišolovku; odveo me daju pogledam i stalno se okretao da vidi uživam li. Bilo je dobro, valjda,
ali draža mi je Mamma Mia.
- Nisam sigurna. Raspitat ću se. Hvala. - Zahvalila se Simonu, u kojemu, čimi mi se, vidi
nešto poput srodne duše. Sinoć su zajedno vježbali tekst i zastajali da rasprave o simbolici
komada.
- Vidiš kako ona preoblaku naziva opasnom, a sama se preoblači? - rekao je Simon.
- Da! A čak ni na kraju identiteti nisu posve jasni.
Pogledavam se s Justinom: bio je to rijedak zavjerenički trenutak između nas dvoje.

Simon mi je na prvom spoju rekao da želi biti pisac.

- Ali već pišeš, zar ne? - Bila sam zbunjena. Kad smo se upoznali, rekao mi je da je
novinar.
Odmahnuo je glavom negirajući to. - To nije pravo pisanje; to je samo sadržaj. Želim pisati
knjige.
- Piši onda.
- Hoću jednog dana - rekao mi je - kad budem imao vremena.
Za Božić te godine sam mu kupila Moleskineovu bilježnicu, s debelim stranicama bež boje
i mekim smeđim kožnim uvezom.
- Za tvoju knjigu - sramežljivo sam rekla. Bili smo zajedno tek nekoliko tjedana i danima
sam se mučila razmišljajući o tome što da mu poklonim. Gledao me kao da sam mu skinula
zvijezde s neba.
- Nije bila stvar u bilježnici - rekao mi je više od godinu dana poslije, kad se uselio i kad
je napisao više od pola prve verzije knjige. - Nego u tome što si vjerovala u mene.

Katie je nervozna. Još uvijek nosi uske traperice i sportsku majicu sa šljokicama te
istodobno uspijeva izgledati i ležerno i glamurozno, ali nanijela je i tamnocrveni ruž i debelu
crnu liniju s olovkom za oči, koju je zaokružila prema kraju obrva kao krila.
- Petnaest minuta - sikće na mene kad zazvoni zvono - a onda idemo. - Justin je još u
kafiću, a Simon i ja smo u dnevnom boravku, koji sam na brzinu pospremila.
U hodniku čujem tihe glasove i pitam se što Katie govori svom novom dečku/redatelju.
Ispričavam se zbog mame, vjerojatno. Ulaze u dnevni boravak, a Simon ustaje. Odmah mi je
jasno što Katie smatra privlačnim. Isaac je visok, ima glatku maslinastu kožu i tamnu, crnu
kosu, koja mu je gore malo dulja. Oči su mu tamno-smeđe, a V izrez majice ispod kožne jakne
ukazuje na lijepo oblikovana prsa. Ukratko, Isaac je prekrasan.
A osim toga, ima barem trideset godina.
Shvatila sam da sam razjapila usta, pa to brzo pretvaram u bok.

~ 73 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Drago mi je, gospođo Walker. Vaša kći je vrlo talentirana.
- Mama misli da bih trebala biti tajnica.
Ljutito pogledam Katie. - Predložila sam da ideš na tečaj za tajnice. Tako da imaš neku
alternativu.
- Mudar savjet - kaže Isaac.
- Misliš? - u nevjerici pita Katie.
- U našoj branši je teško, a rezanje sredstava za kulturu i umjetnost znači da će samo biti
teže.
- Pa, možda još malo razmislim o tome.
Svoje iznenađeno podsmjehivanje pretvorim u kašalj. Katie me oštro pogleda.
Isaac se rukuje sa Simonom, koji ga nudi pivom. Isaac odbija, zbog toga što vozi, a ja
pomislim kako mu barem to ide u prilog. On i Katie sjedaju na kauč i to na pristojnoj udaljenosti
jedno od drugoga, a ja tražim znakove koji će mi pokazati da su u ovom kratkom vremenu
otkako su se upoznali postali nešto više od redatelja i glumice. Ali nema slučajno-namjernih
dodira i pitam se je li Katieino obožavanje samo jednostrano. Nadam se da ju neće povrijediti.
- Znao sam da je Katie savršena za ulogu Viole čim sam ju ugledao u agenciji - govorio je
Isaac. - Brzo sam poslao tvoju sliku tipu koji glumi Sebastiana, da vidim što on misli.
- Slikao si me? Nisi mi ni rekao! To je bilo lukavo.
- Mobitelom. Uglavnom, on mi je odmah poslao poruku da izgledaš savršeno. Već sam
te bio čuo kako govoriš; razgovarala si s djevojkom pokraj sebe, sjećaš se? I imao sam osjećaj
da si baš ti glavna glumica za Shakespeareovu predstavu kakvu sam tražio.
- Sve je dobro što se dobro svrši - kaže Simon uz smiješak.
- Jako dobro! - kaže Isaac. Svi se smiju. Katie pogleda na sat.
- Trebali bismo krenuti.
- Dovest ću ju nakon probe, gospođo Walker. Koliko sam shvatio, malo se brinete zbog
toga što bi se Katie kasno noću trebala vraćati podzemnom.
- To je jako lijepo od tebe.
- Ma nema problema. London nije baš najsigurniji za ženu koja se kreće sama.
Ne sviđa mi se.
Matt se znao smijati mojim brzim zaključcima koje sam donosila o ljudima, ali prvi dojam
je jako bitan. Kroz prozor dnevne sobe gledam Isaaca i Katie kako hodaju stotinjak metara niz
ulicu, gdje je Isaac uspio pronaći parking. Kad dođu do auta, stavlja joj ruku na križa, a onda se
naginje da joj otvori vrata. Ne mogu reći što mi se točno ne sviđa, ali sva mi osjetila to govore.
Prije nekoliko dana sam odlučila pružati malo veću podršku Katie u vezi s glumom; ako
kažem išta o Isaacu, ona će to doživjeti kao još jedan napad na svoj odabir karijere. Ne mogu
pobijediti. No barem se večeras neće sama vraćati kući. Jutros sam na radiju čula izvještaj o
seksualnom napadu i morala sam se zapitati je li se fotografija žrtve prvo pojavila u oglasima.
Simon obično s posla kući donosi Gazette, ali ovaj tjedan dolazi praznih ruku; znam da je to
zbog toga što želi da zaboravim te oglase. Ali neću ih zaboraviti. Ne mogu.

~ 74 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
U petak Simon ide sa mnom do posla. - Da budem uz tebe ako si još slaba - kaže kad se
probudimo. Cijelim putem me drži za ruku. Na liniji District vidim ostavljeni primjerak
Gazettea, ali odlučno ga ignoriram i naslanjam lice na Simonovu košulju. Puštam remen koji
sam držala i zagrlim ga oko struka, prepuštajući njemu da drži ravnotežu za oboje kad vlak
stane na svakoj postaji. Ne razgovaramo, ali na licu čujem njegove otkucaje srca. Snažne i
postojane. Ljubi me ispred Hallow & Reeda.
- Zbog mene ćeš zakasniti na posao - kažem.
- Nije me briga.
- Nećeš imati problema zbog toga?
- Tu brigu prepusti meni. Je li u redu da sada odem? Mogu ostati, ako želiš. - Pokazuje
na kafić preko puta, a ja se nasmiješim pri pomisli da će me Simon čekati cijeli dan, kao tjelesni
čuvar neke zvijezde.
- Bit ću dobro. Čujemo se poslije.
Ponovno se poljubimo i on čeka da sigurno sjednem za radni stol, a onda mi maše i odlazi
prema podzemnoj.

Čim Graham ode pokazivati jednu nekretninu, zatvaram popis na Rightmoveu koji sam
ažurirala i otvaram Google. Upisujem kriminal u Londonu i otvaram prvu poveznicu koju vidim:
internetsku stranicu po imenu London 24, na kojemu bi se stalno trebale obnavljati informacije
o zločinima u glavnom gradu.
Tinejdžer ustrijeljen u West Dulwichu.
Muškarac skoro umro od zagonetnih opeklina u Finsbury Parku.
Eto zašto ne čitam novine. Inače. Znam da se to sve događa, ali ne želim razmišljati o
tome. Ne želim razmišljati o tome kako Justin i Katie žive negdje gdje je napad nožem nešto
gotovo prihvatljivo.
Bivši igrač Premier lige priznaje da je vozio pijan u Islingtonu.
Odvratan napad na umirovljenicu iz Enfielda, 84.
Trgnem se kad ugledam fotografiju osamdesetčetverogodišnje Margaret Price, koja je
otišla po mirovinu i nikad se nije vratila kući. Tražim Taniju Beckett. U jednom novinskom
članku spominje se da joj je na Facebooku otvorena stranica u spomen te kliknem na nju. Na
njoj piše Tania Beckett RIP i puna je emotivnih poruka od prijatelja i obitelji. U nekim porukama
Tanijino ime je podvučeno i shvatim da je to poveznica s njezinom stranicom na Facebooku.
Bez razmišljanja, kliknem na njezino ime i nesvjesno uzdahnem kad se pojavi njezina stranica,
puna obavijesti o statusu.
Još 135 dana! posljednji je status, stavljen onog jutra kad je umrla.
Još 135 dana do čega?
Odgovor se nalazi malo niže, u poruci koja kaže: kako vam se sviđa ova, cure? Fotografija
je slika sa zaslona mobitela, vidim gore oznaku za bateriju, a prikazuje haljinu za djeveruše, na
brzinu preuzetu s interneta. Tagirana su tri ženska imena.
Tania Beckett umrla je 135 dana prije svog vjenčanja.

~ 75 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Gledam popis Tanijinih prijatelja; minijaturne slike profila mladih djevojaka, koje sve
imaju plavu kosu i bijele zube. Pozornost mi privuče starija žena s istim prezimenom.
Stranica Alison Beckett javna je kao i Tanijina i odmah shvatim da gledam u fotografiju
Tanijine majke. Njezina zadnja objava stara je dva dana.
Raj je dobio još jednog anđela. Počivaj u miru, moja ljepotice. Lijepo spavaj.
Isključujem Facebook, osjećajući se kao uljez. Razmišljam o Alison i Taniji Beckett.
Zamišljam kako zajedno planiraju vjenčanje, kupuju haljine, izrađuju pozivnice. Vidim Alison
kod kuće, na onom tamnocrvenom kauču na kojemu sjedi na profilnoj slici, kako uzima telefon
i sluša policajca kako govori, ali ga ne shvaća. Ma to nije njezina kći, to nije Tania. Prsa mi se
stežu sada i plačem, iako ne znam plačem li zbog djevojke koju nisam ni upoznala ili zbog toga
što se njezino ime previše lako može zamijeniti imenom moje kćeri.
Pogled mi padne na posjetnicu pričvršćenu na rub moje ploče s porukama.
Policijska službenica Kelly Swift, Britanska transportna policija.
Ona je barem slušala.
Pušem nos. Duboko udišem. Uzimam telefon.
- Policajka Swift.
Čujem buku prometa u pozadini; iščezavajući zvuk sirene hitne pomoći. - Ovdje Zoe
Walker. Oglasi iz London Gazettea?
- Da, sjećam se. Nažalost, nisam otkrila ništa više, ali...
- Ja jesam - prekinem ju. - Ubijena je žena iz oglasa. A nikoga nije briga tko bi mogao biti
sljedeći.
Slijedi stanka, a onda: - Mene je - odlučno kaže policajka Swift. - Mene je briga. Recite mi
sve što znate.

~ 76 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

11.

V
Beckett.
eć je bilo podne kad se Kelly vratila u postaju i pronašla broj inspektora Nicka
Rampella, koji je naveden kao viši istražiteljj. Prvo su ju spojili s telefonskom
službom namijenjenom građanima koji imaju neke informacije o ubojstvu Tanije

- Ako mi kažete pojedinosti, prenijet ću ih istražiteljskom timu - rekla je neka žena, čiji je
nezainteresirani ton Kelly dao do znanja tla je njezin poziv jedan u nizu koji je ta žena primila
toga dana.
- Zaista bih željela razgovarati s inspektorom Rampellom, ako je moguće. Ja sam policajka
iz Britanske transportne policije i mislim da bi jedan moj slučaj mogao biti povezan s njegovom
istragom. - Kelly je prekrižila prste. - To nije bila potpuna laž. Zoe Walker joj se obratila, a
Kellyno ime još uvijek je stajalo na slučaju Cathy Tanning. Njezino ime, njezin slučaj.
- Spojit ću vas sa sobom za sastanke.
Telefon je zvonio i zvonio. Kelly je skoro odustala, no onda se javila neka žena, koja je bila
malo zadihana, kao da je trčala stubama.
- Odjel za istraživanje ubojstava North West.
- Mogu li razgovarati s inspektorom Rampellom, molim vas?
- Vidjet ču je li ovdje. Što da kažem, tko zove? - Žena je govorila kao voditeljica s BBC-ja i
Kelly je pokušala pogoditi na kakvom je ona položaju. Nije imala mnogo iskustva s timovima
za istraživanje ubojstava: iako je i BTP imala svoj takav tim, oni su Imali mnogo manje posla
nego tim policije Metropolitan, a osim toga, Kelly nikada nije ni radila ondje. Rekla je svoje ime
i identifikacijski broj i ponovno čekala.
- Ovdje Rampello.
Tu nije bilo BBC-jevog naglaska. Glas Nicka Rampella tipičan je londonski i govorio je brzo,
službeno i gotovo nepristojno. Kelly je počela zamuckivati trudeći se govoriti brzo kao i on,
svjesna da u najboljem slučaju zvuči neprofesionalno, a u najgorem nesposobno.
- Što ste rekli, gdje radite? - pitao je inspektor Rampello, prekidajući Kellyno objašnjenje.
- U BTP-u, gospodine. Trenutačno sam smještena na Centralnoj Uniji. Pretprošli tjedan
imala sam slučaj krađe iz torbice za koji mislim da je povezan s ubojstvom Tanije Beckett i
voljela bih doći razgovarati s vama o tome.
- Uz svo dužno poštovanje, policajko... - uzlazni naglasak njezin je čin pretvorio u upitnik.
- Swift. Kelly Swift.
- Uz svo dužno poštovanje, policajko Swift, ovo je istraga o ubojstvu, a ne o krađi iz
torbice. Tania Beckett nije bila nigdje blizu Centralne linije te noći kad je ubijena i sve ukazuje
na to da je ovo izolirani slučaj.
- Ja vjerujem da su slučajevi povezani, gospodine - rekla je Kelly, mnogo samouvjerenije
nego što se osjećala. Pripremila se za Rampellov odgovor te joj je laknulo što ju nije prekorio
jer mu je proturječila.
- Imate li kopiju slučaja uza sebe?
~ 77 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Da, ja...
- Pošaljite ju u sobu za sastanke pa ćemo pogledati. - Pokušavao ju je smiriti.
- Gospodine, koliko znam, vaša žrtva se pojavila u jednom oglasu u London Gazetteu. Je
li to točno?
Uslijedila je stanka.
- Ta informacija nije puštena u javnost. Gdje ste to čuli?
- Od svjedokinje koja je stupila u kontakt sa mnom. Od iste svjedokinje koja je vidjela
fotografiju moje žrtve krađe u drugom broju Gazettea. Od iste svjedokinje koja misli i da se
njezina fotografija pojavila u novinama.
Ovaj put stanka je trajala još dulje.
- Bolje dođite ovamo.

Odjel za istraživanje ubojstava North West nalazio se u Ulici Balfour i bio je diskretno
smješten između jedne agencije za zagrijavanje i bloka stanova s natpisom Za prodaju na
trećem katu. Kelly je pritisnula zvono, na kojemu je pisalo samo MIT i lagano se okrenula
ulijevo kako bi pogledala izravno u kameru. Malo je podigla bradu, nadajući se da ne izgleda
tako nervozno kako se osjećala. Inspektor Rampello rekao je da će primiti Kelly u šest, pa je
stigla otići kući i presvući se. Kako se ono kaže? Primjereno se odjenite za posao koji želite.
Kelly je željela da ju inspektor Kampello doživi kao ozbiljnu policajku, nekoga s važnim
informacijama za njegovu istragu ubojstva, a ne kao praznoglavku u uniformi. Ponovno je
pritisnula zvono, požalivši kad je odmah začula glas čiji joj je nestrpljiv ton dao do znanja da
nije morala zvoniti i drugi put.
- Da?
- Ja sam policajka Kelly Swift, iz Britanske transportne policije.
Došla sam na sastanak s inspektorom Rampellom.
Glasnim klikom otvorila su se teška vrata ispred nje i Kelly je ušla unutra, brzo se
nasmiješivši prema kameri da se zahvali, u slučaju da ju još gledaju. Vrata dizala bila su odmah
ispred nje, i to ona je išla stubama jer nije bila sigurna na kojem katu se nalazi MIT. Dvostruka
vrata na vrhu prvog niza stuba nisu odavala što se nalazi iza njih, pa je Kelly na trenutak zastala,
razmišljajući da li da pokuca ili jednostavno uđe.
- Tražite sobu za sastanke?
Kelly je prepoznala BBC-jev naglasak osobe s kojom je ranije toga dana razgovarala
telefonski te se okrenula i ugledala ženu s dugačkom, ravnom plavom kosom koju je s očiju
sklonila pomoću crne baršunaste trake. Nosila je uske hlače i balerinke te je ispružila ruku
prema Kelly. - Lucinda. Ja sam jedna od analitičara. Ti si Kelly, zar ne?
Kelly je zahvalno kimnula. - Došla sam na sastanak s inspektorom.
Lucinda je otvorila vrata. - Zajednički sastanak se održava ovdje. Dođi, pokazat ću ti.
- Zajednički sastanak? - Kelly je slijedila Lucindu kroz dvostruka vrata, koja su vodila u
ured otvorenog tipa s desetak stolova. Na jednoj strani prostora nalazio se odijeljen ured.

~ 78 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- To je ured glavnog inspektora. Iako ga nikada ne rabi. Ima još šest mjeseci do mirovine
i toliko slobodnih dana koje mora iskoristiti da sada kao da radi na pola radnog vremena. Ali u
redu je Diggers kada je ovdje.
Kellyne uši su se naćulile kad je čula taj poznati nadimak. - Nije li to možda Alan Digby?
Lucinda se iznenadila. - Baš on! Odakle ga poznaješ?
- Bio mi jenadređen u BTP-u. No ubrzo je otišao u Met i čula sam da je promaknut. Bio
je dobar šef.
Lucinda ju je vodila kroz ured otvorenog tipa, a Kelly je gledala oko sebe, upijajući sve.
Čak i dok je ured bio prazan, vladalo je uzbudljivo ozračje koje joj je bilo jako dobro poznato iz
razdoblja kada je radila na ozbiljnim kaznenim djelima. Na svakom stolu nalazila su se dva
računala i najmanje tri telefona su zvonila; zvuk se samo pomicao po sobi kad su se pozivi
automatski prespajali kako bi se netko javio. Čak su i telefoni ovdje nekako upornije zvonik,
kao da imaju ključ za otključavanje tajne na kojoj je MIT radio taj tjedan. To je Kelly zapravo
htjela raditi i preplavio ju je poznati nalet energije.
- Pozivi se snimaju na telefonsku sekretaricu - rekla je Lucinda, vidjevši kako Kelly gleda
telefon koji je svijetlio blizu njih - i netko će ih onda nazvati.
- Gdje su svi?
- Na sastanku. Inspektor voli da su svi prisutni. Zove to NASA teorijom.
Kelly ju je blijedo pogledala, a Lucinda se nasmiješila.
- Dakle, predsjednik Kennedy dolazi u NASA-u i počne razgovarati s jednim čistačem.
Pita ga koji mu je posao, a čistač spremno odgovara: ˝Pomažem da pošaljemo prvog čovjeka
na Mjesec, gospodine predsjedniče.˝ Nickova teorija je da ne možemo ništa propustiti ako na
sastanke dolaze svi članovi Odjela za istraživanje ubojstava, uključujući i čistače.
- To je odličan pristup, je li ugodno raditi s njim? - Slijedila je Lucindu po prostoriji, prema
otvorenim vratima.
- On je dobar detektiv - rekla je Lucinda. Kelly je imala jasan dojam da je analitičarka
pažljivo odabrala riječi, ali nije bilo vremena izvlačiti više informacija. Došle su do sobe za
sastanke i Lucinda ju je uvela kroz otvorena vrata. - Šefe, ovo je Kelly Swift iz BTP-a.
- Uđite, upravo počinjemo.
Kellyj e osjetila kako joj krulji u želucu i nije bila sigurna je li to zbog nervoze ili gladi. Stajala
je na kraju prostorije zajedno s Lucindom te je pogledavala oko sebe, trudeći se da to ne radi
uočljivo. Inspektor Rampello nije rekao ništa o zajedničkom sastanku; nadala se da će
razgovarati s njim u njegovu uredu, možda s još nekim iz istražiteljskog tima.
- Dobro došli. Ovo je sastanak za operaciju FURNISS. Znam da cijeli ran radite i da neki
od vas nisu još ni izbliza gotovi, pa ću pokušati skratiti što je više moguće. - Inspektor je govorio
jednako brzo kao preko telefona. Prostorija je bila velika i nije se trudio da bude glasniji; Kelly
je morala jako pozorno slušati da čuje svaku riječ. Pitala se zašto ne govori glasnije, a onda je
pogledala ostale članove tima, koji su se morali jako koncentrirati da ništa ne propuste te je
shvatila da je to namjerna i pametna strategija.
- Za one koji su novi u timu, tijelo Tanije Beckett je prije četiri dana u jedanaest sati
navečer, u ponedjeljak 16. studenog u Cranley Gardensu, u četvrti Muswell Hill, pronašao
Geoffrey Skinner koji je šetao psa. - Kelly se pitala koliko inspektor Rampello ima godina.
Izgledao je kao da je u ranim tridesetima; premlad da bi bio inspektor. Bio je stasit, s
~ 79 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
mediteranskim tenom koji je odgovarao njegovom prezimenu, ako već ne londonskom
naglasku. Jednodnevna brada prekrivala mu je donji dio lica, a Kelly je uspjela razaznati i
tetovažu na njegovoj podlaktici, zasjenjenu tkaninom rukava košulje.
Dok je inspektor govorio, koračao je s jedne strane prostorije na drugu, mašući bilješkama
u koje još nije morao pogledati. - Tania je bila asistent u nastavi u osnovnoj školi St
Christopher’s u Hollowayu. Kući je trebala stići u 16.30, a kad nije stigla ni do 22 sata, njezin
zaručnik David Parker prijavio je da je nestala. Policajac je ispunio formular o nestaloj osobi i
ocijenio da je riječ o malom riziku. - Kelly nije bila sigurna umišlja li si tračak prijekora u njegovu
glasu i nadala se da policajci kojima je slučaj prijavljen ne krive sebe zbog toga što se dogodilo
Taniji. Iz onog malo što je Kelly znala o ovom slučaju, malo je vjerojatno da se to ubojstvo
moglo spriječiti.
- Tanijino truplo pronađeno je u pošumljenom dijelu parka, u području gdje ljudi odlaze
zbog usputnog seksa. Istražitelji su na mjestu zločina pronašli nekoliko iskorištenih kondoma,
ali njihovo stanje pokazuje da su upotrijebljeni nekoliko tjedana prije ubojstva. Tania je bila
potpuno obučena, osim što nije imala gaće, koje nisu pronađene na mjestu zločina i još uvijek
se ne zna gdje su. Zadavljena je remenom torbice, a obdukcija je potvrdila da je uzrok smrti
gušenje.
Pogledao je po sobi i zaustavio se najednom starijem muškarcu koji se naslonio na stolicu,
prekriživši ruke iza glave. - Bob, možeš li ostalima dati informacije o zaručniku?
Bob je spustio ruke i uspravno sjeo. - Tania Beckett bila je zaručena za
dvadesetsedmogodišnjeg vulkanizera Davida Parkera, kojeg smo, naravno, prvo posjetili.
Gospodin Parker ima črvst alibi: večer je proveo u Mason’s Armsu na uglu svoje ulice, a to je
potvrđeno i snimkom nadzornih kamera tog lokala i izjavama harem desetak drugih gostiju.
- Njegova djevojka nestane, a on ide u gostionicu? - netko je komentirao.
- Parker tvrdi da se zabrinuo tek kasnije te večeri, kad je prijavio njezin nestanak.
Pretpostavio je da je otišla k prijateljici i da mu je zaboravila to reći.
- U procesu smo rekonstruiranja žrtvinog puta kući s posla - rekao je inspektor Rampello.
- Britanska transportna policija iznenađujuće je uslužna s davanjem snimki nadzornih kamera
- pogledao je Kelly, a ona je osjetila kako crveni. Pomislila je kako je možda zaboravio da je ona
ondje. - Tako da možemo vidjeti da je Sjevernom linijom išla do Highgatea. Postoji rupa u
snimci, ali onda ju opet vidimo kako čeka autobus. Nažalost, vozač autobusa ne može nam
potvrditi je li sišla na postaji Cranley Gardens niti je li bila sama. U tijeku je pronalaženje drugih
putnika iz autobusa.
Nick Rampello ponovno je kratko pogledao Kelly. - U utorak 17. studenog primili smo
poziv određene gospođe Zoe Walker koja je prijavila vrlo veliku sličnost između Tanije Beckett
i fotografije koja se pojavila u dijelu s oglasima u London Gazetteu. - Uzeo je papir formata A3
koji je ležao na stolu ispred njega te ga je podigao. Kelly je vidjela poznati oglas, a slika je bila
mutna zbog uvećanja. - Uokvireni oglas pojavio se među nekoliko drugih oglasa za razne -
inspektor je zastao - osobne usluge - čekao je da smijeh iščezne, a onda je nastavio - uključujući
telefonski seks i eskort usluge. Ovaj oglas naizgled je za slične usluge, iako ništa nije točno
navedeno; telefonski broj je nevaljan, a internetska stranica prazna. - Papir formata A3 stavio
je na bijelu ploču iza sebe, pričvrstivši ga plastičnim magnetima na svakom kutu. - Istražiteljski
tim počeo je istraživati je li Tania Beckett ikada bila dio seks industrije, iako njezini roditelji i
zaručnik odlučno tvrde da bi to bilo posve netipično za nju. Također pretražujemo i njezino

~ 80 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
računalo ne bismo li pronašli neke tragove da je bila registrirana na stranicama za pronalaženje
partnera te je li komunicirala s muškarcima koje je upoznala preko interneta. Do sada nisu
pronašli ništa. Danas poslijepodne uslijedio je novi razvoj događaja. - Ponovno je pogledao
Kelly. - Možda se možete predstaviti?
Kelly je kimnula, nadajući se da izgleda samouvjerenije nego što se osjećala. - Dobar dan
svima. Hvala vam što ste mi dopustili da budem prisutna na vašem sastanku. Ja sam Kelly Swift
iz Britanske transportne policije, trenutačno u Timu za nadzor četvrti u sklopu koje patroliram
Centralnom linijom. - Prekasno se sjetila da je Nicku Rampellu dala naslutiti da je detektivka u
Odjelu za krađe u podzemnoj. Vidjela je iznenađenje na njegovu licu te je odvratila pogled,
usredotočivši se na bijelu ploču na drugoj strani prostorije. - Jutros sam razgovarala sa Zoe
Walker, svjedokinjom koju je inspektor Rampello upravo spomenuo i koja mi se prvi put javila
u ponedjeljak. Tada je vidjela jedan od ovih oglasa i prepoznala jednu drugu ženu, koja je žrtva
jedne od istraga u BTP-u.
- Još jedno ubojstvo? - Pitanje je postavio jedan sitan, sjedokosi muškarac koji je sjedio
pokraj prozora. Kelly je odmahnula glavom.
- Krađa. Cathy Tanning zaspala je u vlaku Centralne linije i netko joj je ukrao ključeve iz
torbe, koja joj je stajala na krilu.
- Samo ključeve?
- Tada smo mislili da je počinitelj možda tražio nešto drugo; mobitel ili novčanik. Žrtva
je morala zvati bravara da provali u svoju kuću, što je značilo da je morala promijeniti bravu
na prednjim ulaznim vratima, ali nije promijenila bravu na stražnjim vratima. Na ključevima joj
nije bila adresa i nije bilo razloga pretpostaviti da počinitelj zna gdje živi. - Kelly je zastala, a
srce joj je brzo kucalo. Čak ni inspektor Rampello nije znao ovu posljednju informaciju. - U
ponedjeljak sam razgovarala s Cathy Tanning i i ona je uvjerena da joj je netko bio u kući.
- Provala? - pitao je sjedokosi muškarac.
- Nije ukradeno ništa vrijedno, ali Cathy je uvjerena da su ključevi upotrijebljeni i da joj
je netko kopao po prljavom rublju. Promijenila je brave, a ja sam slučaj proslijedila
forenzičarima ne bi li što pronašli. Zoe Walker također misli da se njezina fotografija pojavila
u sličnom oglasu, prije točno tjedan dana.
- A je li Zoe Walker žrtva nekog kaznenog djela? - pitala je Lucinda.
- Još nije.
- Hvala. - Inspektor nije pokazivao nikakve znakove da su Kellyne dodatne vijesti važne
te je brzo krenuo dalje i ponovno došao u središte pozornosti. Kelly se iznenada
oneraspoložila.
- Sastat ćemo se ponovno sutra u osam ujutro, ah da vidimo ima li kakvih pitanja ili
komentara? - Pogledao je ulijevo i brzo se počeo kretati prostorijom da čuje komentare i
pitanja. Kao što je Lucinda rekla, nijedna osoba nije bila izostavljena. Kad je svatko dobio
priliku da nešto kaže, kratko je kimnuo i uzeo bilješke. Sastanak je bio gotov.
- Nadam se da nemaš planove za večeras, Lucinda - rekao je dok je prolazio pokraj
analitičarke. Ona se nasmijala i zavjernički pogledala Kelly.
- Dobro da sam udana za posao, zar ne? - Krenula je za inspektorom.
Ne znajući očekuje li se od nje da ostane ili da ode, Kelly je pošla za Lucindom.
Pretpostavila je da inspektor ima svoj ured, ali stol Nicka Rampella nalazio se također u

~ 81 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
prostoriji otvorenog tipa, kao i svi drugi stolovi. Izgleda da je samo glavni inspektor imao svoj
ured, čija vrata su bila zatvorena i kroz čije venecijanere se nije vidjelo svjetlo.
Nick je pokazao Kelly da sjedne. - Trebam vezu između ta dva slučaja - rekao je Lucindi,
koja je već pisala bilješke u bilježnicu.
- Poznaju li se one? Rade li obje na seks-liniji? Ili kao eskort dame? Čime se bavi
Walkerica? Provjeri gdje radi Tanning, je li učiteljica kao i Beckettica? Idu li njezina djeca u
Beckettinu školu?
- Kelly je slušala, imajući osjećaj da, iako ima odgovore na neka od pitanja koja je
ispaljivao inspektor, njezino prekidanje neće biti dobro primljeno.
Poslije će razgovarati s Lucindom i reći joj sve informacije koje zna.
Nick je nastavio. - Provjeri jesu li koristile stranice za pronalazak partnera. Nazvao me
partner Zoe Walker; moguće je da je saznao kako je ona koristila tu stranicu i sada tvrdi da ne
zna ništa o tome.
- Gospodine, ona nije koristila stranicu za pronalazak partnera - rekla je Kelly. - Zoe
Walker bila je jako uznemirena kad me nazvala.
- Da, što je moguće ako, recimo, agresivan partner sazna da se ona viđa s nekim drugim
- uzvratio je Nick. Okrenuo se prema Lucindi. - Neka Bob uzme originalne spise iz BTP-a i prouči
ih; pogledaj je li sve napravljeno kako treba, a ako nije, napravi sve ponovo.
Kelly je stisnula oči. Nije bilo iznenađujuće što službenik Meta omalovažava posao koji je
odradila neka druga služba, ali mogao je biti barem toliko pristojan da to ne radi pred njom. -
Snimke nadzornih kamera odmah su uzete - rekla je, namjerno gledajući Lucindu, a ne
inspektora. - Sutra ti mogu proslijediti kopije, kao i slike počinitelja. S obzirom na tip prijestupa,
tada nisam smatrala potrebnim zatražiti DNK analizu, ali pretpostavljam da sredstva sada neće
biti problem: BTP je propisno rukovao s torbom i zadržao ju i mogu dogovoriti pristup vašem
timu. Cathy Tanning nema djece, nije učiteljica i nikada nije radila kao eskort dama. Nije ni Zoe
Walker, čija se fotografija također pojavila u London Gazetteu, i koja je, razumljivo, prilično
zabrinuta za svoju sigurnost. - Kelly je udahnula.
- Jeste li završili? - pitao je Nick Rampello. Nije čekao odgovor, nego se obratio Lucindi. -
Vrati se za sat vremena da mi kažeš kako napreduješ.
Lucinda je kimnula, ustala i nasmiješila se Kelly. - Drago mi je da smo se upoznale.
Inspektor je čekao da se Lucinda vrati za svoj stol, a onda je prekrižio ruke i pogledao
Kelly. - Vi i inače potkopavate autoritet nadređenih službenika?
- Ne, gospodine. - Vi i inače blatite rad drugih službenika?, htjela ga je pitati.
Inspektor je izgledao kao da ima namjeru nastaviti, ali rasklopio je ruke i ustao, možda
zbog toga što se sjetio da ipak nije nadređen Kelly. - Hvala što ste nam javili poveznicu između
slučajeva. Kasnije ću javiti kolegi da preuzme slučaj krađe iz torbe. Možemo to sve staviti pod
isti krov, iako zapravo nije riječ o serijskom zločinu.
- Gospodine? - Kelly se pripremila, znajući odgovor i prije nego što je postavila pitanje,
ali nije mogla otići iz MIT-a da ne pokuša.
- Da? - Rampello je bio nestrpljiv i već je razmišljao o sljedećoj stavci na popisu.
- Ja bih voljela nastaviti raditi na slučaju Cathy Tanning.

~ 82 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Žao mi je, ali to nema smisla. - Uzdahnuo je vidjevši razočaranje na Kellynom licu. -
Slušajte, utvrdili ste vezu između dva slučaja. S pravom ste se javili i zaista cijenim što ste došli
na sastanak. Niste na dužnosti, je li tako? - Kelly je kimnula. - Ali taj slučaj mora doći k nama.
Serijske zločine uvijek rješava tim koji radi na glavnom zločinu, a u ovom slučaju to je ubojstvo
Tanije Beckett, a time sva kaznena djela dolaze pod nadležnost Metropolitan policije, a ne
Britanske transportne policije. Kao što sam već jasno rekao, ne mogu tvrditi da je ovo serijski
zločin, ali ako jest, vaša žrtva krađe možda je za dlaku izbjegla da postane žrtva ubojstva. To je
posao za MIT, a ne za vaš Odjel krađa u podzemnoj.
To je bilo neupitno.
- Mogu li raditi za vas? - Te riječi izrekla je prije nego što ih je uspjela proanalizirati. -
Privremeno, mislim. Ja sam otpočetka istraživala slučaj Cathy Tanning i mogu pomoći s
istragom u podzemnoj u vašem slučaju ubojstva; poznajem svaki milimetar podzemne, a vama
će trebati sati i sati snimki nazdornih kamera, zar ne?
Nick Rampello bio je pristojan, ali jasan. - Imamo dovoljno radne snage. - Osmijehom je
ublažio ono što je sljedeće rekao. - Osim toga, imam osjećaj da bi rad s vama mogao biti
zamoran.
- Nisam bez iskustva, gospodine. Radila sam četiri godine u Odjelu za seksualne delikte
BTP-a. Dobar sam istražitelj.
- Kao detektiv? - Kelly je kimnula. - Kako to da ste onda opet u uniformi?
Kelly je na trenutak pomislila da zaobiđe istinu. Da mu kaže da je htjela više operativnog
iskustva ili da želi položiti ispit za narednika. Ali nešto joj je govorilo da bi ju Nick Rampello
odmah pročitao.
- Komplicirano je.
Nick ju je malo promatrao, a ona je držala dah, pitajući se hoće li se on predomisliti. Ali
on je spustio pogled i otvorio rokovnik, time je odbijajući i prije nego što je išta rekao.
- Ne bavim se kompliciranim.

~ 83 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

12.

O grćem se sivom dekom. Vunena je i lijepo izgleda na kauču, ali sada mi grebe vrat
i to me svrbi. Svjetlo inače zuji i to se čuje na katu (još jedna stvar koju treba
popraviti), a iako znam da Simon i djeca čvrsto spavaju, svejedno ga ne palim, pa
se zbog svjetla koje dolazi s mojeg iPada čini da je u dnevnoj sobi još mračnije nego što zapravo
jest. Vjetar zavija i neka kapija negdje lupa. Pokušala sam spavati, ali trgnula sam se pri svakom
zvuku, pa sam na kraju odustala i došla dolje.
Netko me uslikao i stavio moju fotografiju u oglas.
To je jedina prava činjenica koju imam i ona mi se stalno vrti u mislima.
Netko me uslikao.
I policajka Swift misli da je to moja fotografija. Rekla je da se bavi time i da zna da to zvuči
kao da me se želi riješiti, ali da uistinu radi na tome. Da joj barem mogu vjerovati, ali za razliku
od Simona, ja ne vjerujem u uljepšanu priču o dečkima i djevojkama u plavom. Dok sam ja
odrastala, život je bio okrutan i u našoj četvrti svi smo uvijek bježali od policijskog auta, čak i
ako nitko od nas zapravo nije znao zašto bježimo.
Lupkam po zaslonu iPada. Na Facebook stranici Tanije Beckett nalazi se poveznica za blog,
dnevnik koji su ususret vjenčanju vodile i Tania i njezina majka. Tanijine objave su česte i
praktične: Trebamo li za dar uzvanicima imati bočice džina ili bombone s osobnom rukom?
Bijele ili žute ruže? Od Alison ima tek nekoliko objava i su napisane kao pismo.

Moja draga kćeri,

Još deset mjeseci do velikog dana! Gotovo da ne mogu vjerovati. Danas sam išla na tavan
potražiti svoj veo. Ne očekujem da ćeš ga ti nositi, jer se moda stalno mijenja, ali mislila sam
da bismo mogli ušiti komadić u porub tvoje haljine. Tako da imaš nešto posuđeno. Pronašla
sam kutiju sa svim tvojim školskim knjigama, rođendanskim čestitkama, likovnim radovima.
Nekoć si mi se smijala što sam sve čuvala, ali shvatit ćeš to kad budeš imala svoju djecu. I ti ćeš
spremiti njihov prvi par cipelica, pa kad se jednog dana popneš na tavan u potrazi za svojim
velom, čudit ćeš se kako to da je tvoja odrasla kći nekad imala tako mala stopala.

Vid mi se zamagljuje i trepćem da odagnam suze. Osjećam da je krivo čitati dalje. Ne mogu
iz misli izbaciti Taniju i njezinu mamu. Kad sam silazila, ušuljala sam se u Katieinu sobu da se
uvjerim da je još tu, da je još živa. Sinoć nije imala probu, odradila je svoju večernju subotnju
smjenu u restoranu kao i inače, no Isaac ju je svejedno dovezao kući. Prošli su pokraj prozora
dnevne sobe, zatim stajali onoliko dugo koliko traje poljubac, a onda sam čula kako se vrata
otključavaju.
- On ti se stvarno sviđa, zar ne? - pitala sam ju. Očekivala sam neku drskost, ali ona me
pogledala sjajnih očiju.
- Stvarno mi se sviđa.

~ 84 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Zastala sam, ne želeći pokvariti taj trenutak, no svejedno nisam mogla šutjeti. - On je
dosta stariji od tebe. - Lice joj se odmah uozbiljilo. Zbog brzine njezinog odgovora shvatila sam
da predvidjela da ću biti zabrinuta zbog toga.
- Ima trideset jednu godinu; to je razlika od dvanaest godina. Simon ima pedeset četiri
godine, što znači da je četrnaest godina stariji od tebe.
- To je drukčije.
- Zašto? Zato što si ti odrasla? - Nakratko mi je laknulo jer me shvaća, no onda sam
vidjela ljutnju u njezinim očima, a slatki ton sada je zamijenila oštrim. - I ja sam, mama.
I prije je imala dečke, ali ovo je nekako drukčije. Već osjećam kako mi izmiče. Jednog dana
će Isaac, ili neki drugi muškarac, biti prva osoba kojoj će se obratiti; prva osoba na koju će se
osloniti kad joj bude teško. Je li se i Alison Beckett tako osjećala?
Ljudi me stalno podsjećaju da neću izgubiti svoju kćer, napisala je u posljednjem
komentaru u dnevniku.
Ali izgubila ju je.
Duboko udišem. Ja neću izgubiti svoju kćer i neću dopustiti da ona izgubi mene. Ne mogu
samo sjediti prekriženih ruku i nadati se da policija ovo ozbiljno shvaća; moram nešto
poduzeti.

Na kauču pokraj mene nalaze se oglasi. Izrezak sam ih iz zadnjih stranica London Gazettea,
i pažljivo napisala datum na svaki. Imam ih dvadeset osam, a na kauču su rašireni kao neka
umjetnička instalacija.
Pokrivač od fotografija, autorica Zoe Walker. Simon bi takvo što išao pogledati u Tate
Modern.
Ova posljednja izdanja sama sam skupila kupujući novine svaki dan, ali prošla izdanja sam
dobila u uredima London Gazettea u petak. Čovjek bi mislio da možeš doći tamo i zatražiti
stare primjerke, ali, naravno, nije baš tako jednostavno. Naplate ti šest funti i devedeset devet
penija za svaki primjerak. Trebala sam fotokopirati primjerke koje sam pronašla u
Grahamovom uredu na poslu, ali već je bilo prekasno kad mi je to palo na pamet, više ih nije
bilo. Graham ih je već sigurno bio stavio u recikliranje.
Čujem škripanje na katu i ukočim se, ali više se ništa ne čuje lako da nastavljam svoju
potragu. Žene ubijene u Londonu donosi mi malo rezultata, koji se ne poklapaju s fotografijama
na mojem kauču. Ubrzo shvatim da mi naslovi nisu od velike pomoći; slike na Googleu su
mnogo korisnije i to je mnogo brža metoda. Sat vremena pregledavam slike policijskih
službenika, mjesta zločina, uplakanih roditelja, kao i slike žena koje nisu ni sumnjale da će
im netko skratiti život. Nijedna od njih nije moja.
Moja.
Sve su one postale moje, ove žene pokraj mene. Pitam se je li koja od njih vidjela svoju
fotografiju; je li koja preplašena poput mene misleći kako ju netko gleda, slijedi.
Za oko mi zapne jedna plavuša. Nosi diplomsku kapu i togu, smiješi se u fotoaparat, a ja
shvatim da mi je malo poznata. Pogledavam oglase. Sada su mi svi poznati i točno znam koju
tražim.

~ 85 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Evo je.
Je li to ista osoba? Lupkam po zaslonu, a slika postane stranica iz vijesti, i da stvar bude
ironična, iz vijesti London Gazettea.
POLICIJA ISTRAŽUJE UBOJSTVO ŽENE KOJA JE PRONAĐENA MRTVA U TURNHAM GREENU
Zapadni London. Linija District, pomislim, pokušavajući zamisliti postaje. Druga strana
Londona od one gdje je ubijena Tania Beckett. Jesu li ubojstva povezana? Ime žene je Laura
Keen i na dnu članka nalaze se njezine tri fotografije. Još jedna u togi, kako stoji između jednog
para koji su joj sigurno roditelji. Druga nije tako namještena: smije se i diže čašu prema
fotoaparatu. Studentski stan, pomislim, kad primijetim prazne boce vina u pozadini i pokrivač
s uzorkom iskorišten kao improvizirani zastor. Na kraju je fotografija koja nalikuje poslovnoj;
nosi košulju i sako, a kosa joj je uredno povezana. Uvećavam fotografiju, a onda uzimam oglas
i stavljam ga pokraj zaslona.
To je ona.
Ne dopuštam si razmišljati što to znači. Označavam stranicu i e-poštom si šaljem
poveznicu na poslovnu e-adresu tako da mogu ispisati članak. Sada tražim pod seksualni
napadi na žene u Londonu, a onda shvatim da je to uzaludno. Slike koje mi se pojavljuju
na zaslonu su slike muškaraca, a ne žena, a kad kucnem za pristup člancima, žrtve su bez imena
i bez lica. Frustrirana sam tom anonimnošču koja bi ih trebala zaštititi.
Pozornost mi privuče naslov iznad slike s nadzorne kamere:
POLICIJA TRAŽI PERVERZNJAKA KOJI JE SEKSUALNO NAPAO ŽENU U RANOJUTRANJEM
VLAKU LONDONSKE PODZEMNE ŽELJEZNICE
Informacije su oskudne.
Dvadesetšestogodišnjakinja je putovala linijom District od Fulham Broadwaya kad ju je
jedan muškarac počeo neprimjereno dirati. Britanska transportna policija objavila je sliku
muškarca s nadzornih kamera, kojega traže zbog ovog incidenta.
Pogledavam oglase. - Je li se ovo dogodilo nekoj od vas? - naglas pitam. Slika s nadzorne
kamere smiješno je loša: toliko je mutna i zamagljena da se čak ne može razaznati ni boja
muškarčeve kose. Ne bi ga ni vlastita majka prepoznala.
No za svaki slučaj označavam taj članak, a onda zurim u zaslon. Ovo nema smisla. Kao da
kartate šnaps bez polovice karata. Gasim iPad kad nedvojbeno čujem zvuk stopala na stubama.
Počinjem skupljati fotografije, ali tijekom te radnje nekoliko ih padne na pod, a kad Simon uđe
u dnevnu sobu trljajući oči, ja ih još uvijek kupim.
- Probudio sam se, a tebe nije bilo. Što radiš?
- Nisam mogla spavati.
Simon gleda oglase u mojoj ruci.
- Iz London Gazettea. - Ponovno ih počinjem slagati na kauč pokraj sebe. - Svaki dan
izađe jedna.
- Ali što radiš s njima?
- Pokušavam saznati što se dogodilo ženama iz oglasa. - Ne kažem mu pravi razlog zbog
kojih sam kupila toliko prijašnjih izdanja Gazettea, jer kada bih to naglas rekla, priznala bih da
bi se to stvarno moglo dogoditi. A to je da ću jednog dana otvoriti Gazette i ugledati Katieino
lice u njemu.

~ 86 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ali bila si na policiji; mislio sam da oni to istražuju? Imaju vlastite odjele za istraživanje
i mogu doći do svih izvješća o određenim slučajevima. Ako je riječ o serijskom zločinu, naći će
poveznicu.
- Mi znamo koja je poveznica - kažem. - To su ovi oglasi. - govorim to tvrdoglavim tonom,
ali duboko u duši znam da je Simon u pravu. Moj detektivski pristup je jadan i uzaludan i
košta me neprospavane noći i nikakvih rezultata.
Osim Laure Keen, sjetim se.
Pronalazim njezin oglas. - Ova djevojka - kažem i dajem oglas Simonu. - Ubijena je. -
Otvaram označenu stranicu i dajem mu iPad. - To je ona, zar ne?
Malo ušuti, a lice mu se izobličuje u čudne oblike dok razmišlja što će reći. - Misliš? Pa
valjda bi mogla biti ona. Ali ima onaj pogled, zar ne? Onaj kao i sve u tom trenutku.
Znam što želi reći. Laurina kosa je duga i plava, natapirana u razbarušenu grivu. Obrve su
joj tamne i pažljivo oblikovane, a put joj je besprijekorna. Mogla bi biti bilo koja od tisuću
djevojaka iz Londona. Mogla bi biti Tania Beckett. Mogla bi biti Katie. Ali sigurna sam da je
moja. Sigurna sam da je ona na oglasu. Simon mi vraća iPad.
- Ako si zabrinuta, idi opet na policiju - kaže. - Ali sada dođi u krevet. Tri sata su u noći i
moraš se odmoriti. Još uvijek nisi preboljela gripu. - Nevoljko stavljam iPad u futrolu i ponovno
skupim oglase, koje također onda spremim u futrolu. Umorna sam, ali misli mi rade sto na sat.
Zaspim kad je već počelo svitati, a kad se probudim oko deset, glava mi je teška, a misli
usporene. U ušima mi zvoni kao da sam bila negdje gdje je bučno, a od nedostatka sna
spotaknem se pod tušem.

Nedjeljni ručak jednom mjesečno s Melissom i Neilom tradicija je otkako smo se Katie,
Justin i ja doselili ovamo, kad nas je Melissa pozvala na ručak u nedjelju. Naša kuća bila je
ispunjena kutijama; neke su bile iz kuće koju sam unajmila kad sam ostavila Matta, a neke su
bile iz spremišta, a Melissina čista, bijela kuća djelovala je ogromno u usporedbi s našom.
Otada naizmjence ručamo na Melissinom i Neilovom dugačkom sjajnom stolu i na mojem
stolu od mahagonija, kupljenog na sajmu antikviteta Bermondsey i to za jako malo novaca jer
je jedna noga bila klimava. Prije sam tjerala djecu da ondje pišu zadaću, a na jednom kraju još
se mogu vidjeti tragovi koje je Justin u znak pobune urezao kemijskom olovkom.
Danas je moj red za pripremanje nedjeljnog ručka pa Simona šaljem po vino dok ja
počnem s rezanjem povrća. Katie krade komad sirove mrkve, a ja ju udarim po ruci. - Hoćeš li
raščistiti stol?
- Danas je Justinov red.
- Joj, vas dvoje, isti ste. Možete ga oboje pospremiti. - Zovem Justina, pa iz njegove sobe
čujem prigušeni odgovor koji ne razumijem. - Postavi stol - dovikujem. On silazi, još uvijek u
donjem dijelu pidžame i bez majice. - Justine, prošlo je podne. Nemoj mi reći da si cijelo jutro
spavao?
- Pusti me na miru, mama, cijeli tjedan sam radio.
Smekšam se. Sada radi do kasno u kafiću, no izgleda da mu to koristi. Eto kako na čovjeka
dobro utječe malo odgovornosti; iako mislim da je na to više utjecalo davanje gotovine.

~ 87 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Moja blagovaonica zapravo nije posebna prostorija, nego prostor lukom odijeljen od
dnevne sobe. Puno je naših susjeda probilo kuhinju ili ju proširilo kao Melissa i Neil, ali mi još
uvijek moramo nositi hranu iz kuhinje kroz hodnik i dnevnu sobu, a to se vidi i na tepihu. To je
vrijedno jedino povodom velikog nedjeljnog ručka svakog drugog mjeseca, a sada je to i jedino
vrijeme kada se stol posprema.
- Pažljivo s tim spisima - kažem Justinu kad dođem s hrpom pribora za jelo i vidim ga
kako baca dokumente na komodu. Iako je na blagovaonskom stolu nered, pazim da sve držim
u odvojenim hrpama. Tu su dvije skupine Melissinih papira, s računima i potvrdama, i knjige
za Hallow & Reed, s beskrajnim nizom Grahamovih računa za ručkove i vožnje taksijem. -
Trebaš donijeti onu stolicu iz Simonove sobe - podsjećam ga. Justin zastane i pogleda me.
- Aha, znači to je sada Simonova soba?
Prije nego što se Simon uselio, razgovarala sam s Justinom o tome da soba na tavanu bude
njegova dnevna soba. Mjesto na kojemu će mu stajati PlayStation, možda kauč na razvlačenje.
Već je bio prestar za to da mu prijatelji sjede na malom krevetu kad bi došli; trebao mu je
prostor za odrasle.
- Onda s tavana. Znaš na što mislim.
Nisam namjeravala dati Simonu tavan. Justin nije ništa rekao kad sam rekla djeci da želim
da Simon živi s nama i njegovu sam šutnju naivno shvatila kao prihvaćanje. Svađanje je počelo
tek nakon što se Simon uselio. Nije uzeo mnogo namještaja sa sobom, ali ono što je donio bilo
je kvalitetno, pa mi je djelovalo nepošteno da mu kažem kako nemamo mjesta za to. Spremili
smo ga na tavan dok ne smislimo što ćemo s njim. Palo mi je na pamet da bi bilo dobro dati
Simonu njegov prostor; na taj način bi se malo odmaknuo od Justina i dao djeci i meni priliku
da s vremena na vrijeme sami gledamo televiziju.
- Samo donesi još jednu stolicu - kažem mu.
Nakon što sam se sinoć dovukla kući noseći iz trgovine dovoljno hrane za cijelu vojsku,
Katie me obavijestila da neće danas biti na ručku.
- Ali to je naš nedjeljni ručak!
Nikada ga nije propustila. Nije ni Justin, čak ni kad su mu PlayStation i prijatelji bili draži
od obitelji.
- Imam dogovor s Isaacom.
To se počelo događati, pomislim. Napušta nas. - Onda ga pozovi ovamo.
- Na obiteljski ručak? - Katie se podsmjehnula. - Ne hvala, mama.
- Neće biti tako uz Melissu i Neila. Bit će ugodno. - Nije djelovala uvjereno u to. - Neću
ga ispitivati, obećajem.
- Dobro - rekla je i uzela mobitel. - Iako on neće htjeti doći.

- Govedina je jako ukusna, gospođo Walker.

- Molim te, zovi me Zoe - govorim mu već treći put. Bliži si po godinama meni nego mojoj
kćeri, želim istaknuti. Isaac sjedi između Katie i Melisse.

~ 88 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Trn između dvije ruže - rekao je kad su sjeli, a ja sam si htjela gurnuti prst u usta i
povraćati, kao neka četrnaestogodišnjakinja. Pa nije valjda Katie nasjela na fore ovog laskavca?
Ali ona ga gleda kao da je upravo sišao s modne piste.
- Kako napreduju probe? - pita Melissa. Zahvalno ju pogledam. Zbog prisutnosti nove
osobe atmosfera je neprirodna i službena, a ne mogu stalno ispitivati sviđa li im se umak.
- Jako dobro. Zadivljen sam time kako se Katie uklopila i kako je brzo sve pohvatala, s
obzirom na to da nam se kasno priključila. U subotu imamo generalnu probu, trebali biste svi
doći. - Maše vilicom oko stola. - Jako je korisno imati pravu publiku.
- Rado ćemo doći - kaže Simon.
- Može li i tata? - Katie pita Isaaca. Ne vidim, ali osjetim kako se Simon ukočio pokraj
mene.
- Što više, to bolje. Iako morate obećati da nas nećete prekidati. - Nasmiješi se, a mi se
svi uljudno nasmijemo. Jedva čekani da ručak završi i da Katie i Isaac odu, tako da mogu pitati
Melissu što misli o njemu. Gleda ga s tračkom razigranosti u očima, ali izraz lica joj je
neproničan.
- Kako ide posao detektiva, Zoe? - Neil je fasciniran fotografijama iz Gazettea. Svaki put
kad ga vidim pita me ima li kakvih novosti, je li policija otkrila nešto o oglasima.
- Posao detektiva?
Ne želim ništa pričati pred Isaacom, ali prije nego što uspijem promijeniti temu, Katie mu
sve govori. Za oglase, za moju fotografiju i za ubojstvo Tanije Beckett. Uznemiruje me to koliko
ga to zabavlja, kao da je riječ o novom filmu ili knjizi, a ne o pravom životu. O mojemu životu.
- Pronašla je još jednu. Kako se zove ova nova, mama?
- Laura Keen - tiho kažem. Zamišljam Laurinu fotografiju s promocije i pitam se gdje stoji
original. Nalazi li se on na radnom stolu novinara koji je napisao članak ili pak na kaminu
njezinih roditelja. Možda su ju za sada spustili sa staklenom stranom prema dolje, jer ne mogu
podnijeti da ju vide svaki put kad prolaze onuda.
- Što mislite, odakle im vaša slika? - pita Isaac, ne obazirući se na moj nedostatak
entuzijazma za raspravom na tu temu. Iznenađena sam što ga Katie potiče na to, a to
pripisujem njezinoj želji da ga zadivi. Neil i Simon jedu u tišini, a Melissa me s vremena na
vrijeme postrance pogleda, kako bi provjerila jesam li dobro.
- Tko bi to znao? - Pokušavam to prikazati nebitnim, ali prsti mi mi nespretni i nož mi udari
o tanjur. Simon odguruje svoj prazan tanjur i naslanja se te stavlja ruku na moju stolicu. Svi
drugi misle da se on opušta, sit nakon obilnog ručka, ali ja osjećam kako palcem utješno kruži
po mojem ramenu.
- S Facebooka - kaže Neil i to tako samouvjereno da se iznenadim. - Uvijek je s
Facebooka. U većini krađa identiteta u današnje vrijeme koriste se imena i fotografije s
društvenih medija.
- Pošast modernog društva - kaže Simon. - Za koju si ono firmu radio prije nekoliko
mjeseci? Za neke brokere?
Neil ga blijedo pogleda, a onda se kratko nasmije. - Heatherton Alliance. - Pogleda Isaaca,
koji jedini još nije čuo priču. - Doveli su me da prikupim dokaze o trgovanju na temelju
povlaštenih informacija, ali dok sam bio tamo, imah su obred inicijacije za novu zaposlenicu.

~ 89 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Baš ono što se može vidjeti u Vuku s Wall Streeta. Imali su grupu na Facebooku, privatni forum
gdje su odlučivali što će joj sljedeće učiniti.
- Grozno - kaže Isaac, iako mu pogled nije u skladu s izgovorenom riječi. Oči su mu
vesele, zainteresirane. Vidi da ga gledam i čita mi misli. - Mislite da se nasluđujem time.
Oprostite. Bojim se da je to prokletstvo redatelja. Oni uvijek zamišljaju kako bi se neki prizor
mogao prikazati, a ovaj... Pa, on bi bio stvarno izniman.
Od ovog razgovora izgubila sam apetit. Odlažem nož i vilicu. - Rijetko koristim Facebook.
Otvorila sam profil samo kako bili ostala u kontaktu s obitelji. - Moja sestra Sarah živi na
Novom Zelandu, s preplanulim, sportski građenim mužem i dvoje savršene djece koju sam
vidjela samo jedanput. Jedno dijete je odvjetnik, a drugo radi s djecom s poteškoćama. Ne čudi
me da su Sarina djeca tako uspješna; ona je uvijek bila zlatna djevojka dok smo odrastale. Moji
roditelji nikada to nisu rekli, ali uvijek im je to bilo u pogledu: zašto ne možeš biti kao tvoja
sestra?
Sarah je bila marljiva, pomagala je u kućanskim poslovima. Nije glasno slušala glazbu ili
vikendom spavala do podneva. Sarah je nastavila školovanje, maturirala s dobrim ocjenama i
upisala višu školu za tajnice. Nije odustala zbog trudnoće. Ponekad se pitam što bi se dogodilo
da jest, bi li roditelji prema njoj bili tako strogi kao što su bih prema meni.
Pakiraj stvari, rekao je tata kad je saznao. Mama se rasplakala, iako nisam znala je li to
zbog bebe ili zbog toga što sam morala otići.
- Začudili biste se da znate što se sve može naći na Facebooku kaže Isaac. Iz džepa vadi
mobitel, elegantni iPhone 6S i vješto prstima klizi po zaslonu. Svi ga gledaju, kao da će izvesti
neki trik. Okreće zaslon prema meni, a ja vidim plavo-bijele boje Facebooka. Upisao je moje
ime u tražilicu, a ispod se nalazi niz osoba pod imenom Zoe Walker, s malom sličicom. - Koji je
vaš? - pita, klizeći po profilima. Otvara drugu stranicu.
- Ovaj - pokazujem mu. - Treći odozdo. Ovaj s mačkom. - To je slika Keksića kako se sunča
na šljunku ispred kuće. - Eto vidiš - pobjedonosno kažem - čak nisam stavila ni svoju fotografiju
za profilnu. Ja volim držati privatni život za sebe. - Za razliku od moje djece, pomislim, koji svoj
cijeli život objavljuju na Instagramu ili na Snapchatu ili na bilo čemu što je hit mjeseca. Katie
stalno prvi selfieje, pući usnice ovako ili onako, a onda, koristeći brojne filtere, objavljuje onaj
najljepši.
Isaac otvara moju stranicu. Ne znam što očekujem da ću vidjeti, ali svakako ne svoj cijeli
profil na Facebooku.

50 000 funti godišnje i misle da imaju pravo na štrajk? Odmah bih

mijenjala posao s vozačem vlaka!

OPET sam zapela u vlaku. Hvala Bogu na WI-FI-ju!

Šestica? Ma, daj, Len, to je zavrijedilo barem osmicu!!

- Uglavnom - dodam, posramljena kada vidim kako se moj život sveo na jednostavne izjave
o televizijskim emisijama i neugodnim putovanjima. Uznemiri me lakoća kojom je pristupio
mojem računu. - Kako si se uspio prijaviti kao ja?

~ 90 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Isaac se smije. - Nisam. To svi mogu vidjeti kada kliknu na vaš profil. - Ugleda moje
prestravljeno lice. - Vaše postavke su javne. - Kako bi to dokazao, klika na dio o meni, gdje svi
mogu vidjeti moju e-adresu. Pohađala srednju školu u Peckhamu, piše, kao da je to neko
postignuće. Radila u Tescu. Sve si mislim da će se pojaviti i ˝napumpana sa sedamnaest
godina˝.
- Ajme! Nisam imala pojma. - Kao kroz maglu se sjećam da sam upisala te informacije:
poslove na kojima sam radila, filmove koji mi se sviđaju i knjige koje sam pročitala, ali mislila
sam da je to dostupno samo meni, kao neka vrsta dnevnika na internetu.
- Ono što želim pokazati - kaže Isaac još jednom kliknuvši na dio gdje piše Zoeine
fotografije - to je da, ako je netko htio uzeti vašu sliku, ima niz među kojima može birati. - Klizi
po desecima slika, većinu kojih nikada nisam ni vidjela.
- Ali ja ih nisam tu stavila! - kažem. Vidim svoju sliku s leđa, fotografiranu na roštilju
prošlog ljeta kod Melisse i Neila i razmišljam o tome je li mi dupe stvarno tako veliko ili je samo
slikano iz krivog kuta.
- Stavili su ih vaši prijatelji. Sve ove fotografije - a ima ih nekoliko desetaka - stavili su ih
drugi ljudi i tagirali vaše ime. Vi ih možete odtagirati ako želite, ali zapravo biste morah podesiti
postavke o privatnosti. Mogu vam pomoći ako želite?
- U redu je. Sama ću to riješiti. - Zbog posramljenosti sam otresita i natjeram se da mu
ipak zahvalim. - Jesu svi gotovi? Katie, dušo, možeš li mi pomoći da pospremim stol? - Svi
počinju slagati tanjure i nositi posuđe u kuhinju, a Simon mi stišće ruku prije nego što vrlo
očigledno promijeni temu.
Kad su svi otišli, sjedim u kuhinji sa šalicom čaja. Simon i Katie gledaju neki crno-bijeli film,
a Justin je otišao k prijatelju. U kući je tiho i ja na mobitelu otvaram Facebook, osjećajući se
kao da radim nešto loše. Gledam slike, prepoznavajući album koji mi je Isaac pokazao na svom
mobitelu. Polako klizim slikama. Na nekima ni nisam ja te nakon nekog vremena shvatim da
sam tagirana na Katieinim slikama, ili na fotografijama iz dobrih starih školskih dana. Melissa
je tagirala mene i hrpu drugih ljudi na fotografiji svojih nogu, koju je uslikala pokraj bazena kad
je prošle godine bila na odmoru.
Ljubomorne, cure?, kaže natpis.
Potraje neko vrijeme, ali na kraju ju pronalazim. Fotografiju iz oglasa. Izdahnem. Znala
sam da ne ludim, znala sam da sam to ja. Facebook mi kaže da je fotografiju objavio Matt, a
kad pogledam datum, vidim da je slikana prije tri godine. Kliknem na poveznicu i pronalazim
dvadeset ili trideset slika, sve stavljene nakon vjenčanja jedne rođakinje. Zato nisam nosila
naočale.
Ovo je zapravo Katieina fotografija. Sjedi pokraj mene za stolom i smiješi se u kameru
nagnuvši glavu u stranu. Ja gledam u nju, a ne u kameru. Slika na oglasu pažljivo je izrezana,
izostavljajući veći dio haljine koju bih odmah prepoznala jer nemam mnogo odjeće za zabave.
Zamišljam nekoga, nekog neznanca, kako gleda moje fotografije, mene u elegantnoj
haljini, moju kćer, moju obitelj. Zadrhtim. Nije lako pronaći postavke o privatnosti koje je Isaac
spomenuo, ali na kraju ih ipak pronalazim. Zaključavam sve dijelove svojega računa;
fotografije, objave, ključne riječi. Kad završim, crvena obavijest pojavi mi se na vrhu zaslona.
Kliknem na nju.

~ 91 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Isaac Gunn ti želi biti prijatelj. Imate jednog zajedničkog prijatelja.

Zurim na trenutak u obavijest, a onda ju obrišem.

~ 92 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Znam što misliš.

Pitaš se kako mogu živjeti sa sobom. Kako se mogu pogledati u ogledalo, znajući što se
događa s tim ženama.
No kriviš li Iskricu kad spoj ispadne loš? Odlaziš li u vinski bar gdje si upoznala nekog tipa
i istreseš se na vlasnika jer nije ispalo onako kako si mislila? Vičeš li na najbolju prijateljicu jer
se ispostavilo da muškarac s kojim te upoznala voli malo grublje?
Naravno da ne.
Kako onda možeš mene kriviti? Ja sam samo sparivatelj.
Moj posao je omogućiti da se dogode slučajnosti.
Misliš da ste se slučajno upoznali. Misliš da ti je slučajno otvorio vrata, da je greškom uzeo
tvoj šal, da nije imao pojma da ideš onuda...
Možda je slučajno, a možda i nije.
Sada kada znaš da postoje ovakvi ljudi kao što sam ja, nikada nećeš biti sigurna što je
slučajnost, a što nije.

~ 93 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

13.

O glasi me opsjedaju, stalno mi se vrte po mislima i čine me paranoičnom. Sinoć

sam sanjala da se u oglasima pojavilo Katieino lice. A nakon nekoliko dana i u The
Timesu: napadnuta silovana i ostavljena da umre. Probudila sam se mokra od
znoja, ne mogavši podnijeti ni Simonov zagrljaj dok se nisam vlastitim očima uvjerila da je
dobro i da čvrsto spava.
U Meganin kovčeg za gitaru ubacujem uobičajenih deset penija. - Uživajte u ovom
ponedjeljku! - viče. Natjeram se da joj uzvratim osmijeh. Vjetar šiba na uglu i čudim se što
može svirati prsi ima koji su plavi od hladnoće. Pitam se što bi Simon rekao daju jedan dan
dovedem kući na čaj; bi li joj možda Melissa s vremenu na vrijeme mogla sačuvati porciju juhe.
U mislima mi se odvija taj razgovor dok prolazim barijeru za karte i vježbam kako ću joj
ponuditi topli obrok, a da ne zvuči kao milostinja, kako ju ne bih uvrijedila.
Toliko sam zadubljena u svoje misli da ne primijetim odmah muškarca u kaputu: nisam
sigurna ni je li me gledao prije nego što sam ga spazila. Ali sada me gleda. Hodam peronom
dok stiže vlak, ali kad uđem u vlak i sjednem, ponovno ga ugledam. Visok je i razvijen, ima
gustu sijedu kosu i istu takvu bradu. Brada mu je uredno obrijana, ali na vratu ima krvavu
točkicu, gdje se porezno dok se brijao.
I dalje me gleda, a ja se pretvaram da proučavam kartu podzemne iznad njegove glave i
osjećam kako mi pogledom odmjerava tijelo. Nelagodno mi je zbog toga i spuštam pogled na
krilo, ne znajući što da radim s rukama. Procjenjujem da je u pedesetima; nosi lijepo skrojeno
odijelo i kaput da se odupre vremenu, koje prijeti prvim snježnim pahuljama. Osmijeh mu je
previše prisan, posesivan.
Škole danas očito ne rade: u vlakovima je mnogo manja gužva nego inače. Na postaji
Canada Water izlazi dovoljno ljudi da se oslobode tri mjesta preko puta mene. Muškarac u
odijelu sjeda na jedno od njih. Ljudi u podzemnoj uistinu se gledaju, i ja gledam druge ljude,
ali kad te netko uhvati da ih gledaš, onda posramljeno spustiš pogled. Ovaj muškarac ne spušta
pogled. Kad ga pogledam u lice, a ne mislim to ponoviti, on me izazovno gleda u oči, kao da
bih trebala biti polaskana njegovom pažnjom. Nakratko se pitam jesam li polaskana, ali
želudac mi se steže od tjeskobe, a ne od uzbuđenja.
Transportfor London vodi video kampanju koja se zove Prijavite da to zaustavite, a riječ
je o seksualnom zlostavljanju u podzemnoj. Možete prijaviti sve zbog čega se osjećate
neugodno, kaže. Zamišljam si da sada zovem policajca. Što bih rekla? Stalno me gleda...
Nije zločin nekoga gledati. Sjetim se skupine klinaca s postaje Whitechapel, momka u
tenisicama za kojega sam bila sto posto sigurna da trči za mnom. Zamislite da sam tada zvala
policiju, da sam vikala upomoć. No unatoč tom argumentu, ne mogu odagnati taj osjećaj
uznemirenosti.
Nije samo zbog njega; zbog tog bahatog muškarca koji me zasposjeda svojim pogledom.
Potrebno je više od pogleda muškarca da postanem nervozna. Stvar je u svemu. U pomisli na
Cathy Tanning, kako spava u podzemnoj dok joj netko kopa po torbi. U Taniji Beckett, kako leži
zadavljena u parku. U Isaacu Gunnu i njegovom samouvjerenom načinu na koji se probio u

~ 94 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Katiein život, u moju kuću. Sinoć sam gledala njegov profil na Facebooku, nakon što su svi otišli
i razočarala sam se kad sam vidjela da je tako sigurno zaključan da sam mu mogla vidjeti jedino
profilnu sliku. Zurila sam u nju, u taj samouvjeren osmijeh kojim otkriva svoje ravne bijele zube
i u tu valovitu crnu kosu koja mu nonšalantno pada preko jednog oka. Nesumnjivo izgleda kao
filmska zvijezda, ali od koje se tresem, a ne padam u nesvijest od ushićenja, kao da je već dobio
ulogu negativca.
Muškarac u odijelu ustaje da prepusti mjesto jednoj trudnici. Visok je i ruka mu lako
prolazi kroz remen koji visi na stropu, a omča mu obujmi zglob kad ju uhvati malo više, na
mjestu gdje se spaja sa stropom vagona. Više me ne gleda, ah sada je udaljen edva petnaestak
centimetara od mene i ja uzmem torbu koja mi je stajala između nogu te ju obgrlim, ponovno
se sjetivši Cathy Tanning i njezine krađe. Muškarac pogledava na sat, a onda sklanja pogled i
nezainteresirano gleda nekoga malo dalje u vagonu. Netko drugi se miče, pa se i muškarac
lagano pomakne. Nogom odlučno dodiruje moju, aja se trgnem kao da me opekao. Odmičem
se, nespretno se migoljeći na sjedalu.
- Pardon - kaže i gleda me ravno u oči.
- U redu je - čujem se kako kažem. Ali srce mi brzo kuca; krv mi udara u ušima kao da
sam sprintala.
Ustajem na postaji Whitechapel. Očito je da silazim, ali muškarac se ne miče i moram se
progurati pokraj njega. Na trenutak sam stisnuta uz njega i na bedru osjetim tako lagan dodir
da ne mogu biti sigurna je li uopće stvaran. Posvuda oko mene su ljudi, govorim si. Ništa se ne
može dogoditi. Ali gotovo se spotaknem u žurbi da izađem iz vlaka. Osvrnem se kad se vrata
zatvore, s više samopouzdanja sada kada postoji neka udaljenost između mene i muškarca koji
me gledao.
Nije u vlaku.
Možda je sjeo, pomislim, na sjedalo osobe koja je sišla. Ali u vagonu nema nikoga s
bradom. Nikoga u tamnosivom kaputu.
Peron se prazni; putnici žure da stignu na sljedeći vlak, turisti traže izlaz, sudarajući se
jedni s drugima jer gledaju u kartu, a ne oko sebe. Stojim, ukopana na mjestu, dok se oni guraju
pokraj mene.
I onda ga ugledam.
Desetak metara dalje stoji mirno kao i ja, između mene i izlaza. Ne gleda me, gleda u
mobitel. Trudim se kontrolirati disanje. Moram donijeti odluku. Ako prođem pokraj njega i
nastavim s putovanjem, mogao bi me slijediti. Ali ako se zadržim i pustim da on ode prvi,
mogao bi ostati. Peron je gotovo prazan, uskoro ćemo ovdje biti samo nas dvoje. Moram
odmah odlučiti.
Hodam. Gledam preda se. Hodam brzo, ali ne trčim. Nemoj trčati. Nemoj da vidi da ga se
bojiš. Stoji nasred perona; iza njega je klupa, što znači da moram proći ispred njega. Kako mu
se približavam, osjetim da me gleda.
Jedan metar udaljenosti.
Pola metra.
Tu sam.
Ne mogu si pomoći; počnem trčati. Jurim prema izlazu, torba mi udara u bok, ali nije me
briga kako izgledam. Jedan dio mene očekuje da će me on slijediti, ali kad dođem do dijela

~ 95 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
tunela koji vodi prema Uniji District, okrenem se i vidim kako on i dalje stoji na peronu i gleda
me.

Pokušavam se usredotočiti na posao, ali to mi ne polazi za rukom. Tupo zurim u zaslon,

pokušavajući se sjetiti administratorske lozinke za naše račune. Jedan muškarac ulazi i traži
informacije za najam uredskih prostora, a ja mu dajem papire s informacijama o nekretninama
za prodaju. Kad se vrati da se požali, ja briznem u plač. No on je uljudan i suosjećajan.
- Nije kraj svijeta - kaže, kad napokon dobije ono što želi. Neodređeno gleda oko sebe
ne bi li pronašao maramice, a odahne kad mu kažem da sam sasvim dobro i da bih radije bila
sama.

Trgnem se kad se otvore vrata i kad zazvoni zvono iznad dovratka. Graham me čudno
pogleda.
- Jesi li dobro?
- Jesam. Gdje si bio? U planeru nema ničega.
- Nema ničega u uredskom planeru - ispravi me dok skida kaput i stavlja ga na vješalicu
u kutu. - U mom dnevniku uvijek ima nečega. - Poravnava sako na trbuhu. Današnji prsluk i
sako su od zelenog tvida, upareni s crvenim hlačama, a u toj kombinaciji izgleda kao ofucani
model za časopis Country Living. - Bilo bi lijepo da mi napraviš kavu, Zoe. Jesi li vidjela novine?
Stisnem zube i krenem u kuhinju. Kad se vratim, pronalazim ga u njegovom uredu s
nogama na stolu kako čita Telegraph. Ne znam je li to zbog jutrašnjeg adrenalina ih zbog toga
što sam uzrujana jer jedino ja u Hallow & Reedu nešto radim, ali počnem pričati prije nego što
promislim.
- London Gazette. Imao si hrpu primjeraka u svom uredu, barem dvadeset. Zašto?
Graham se ne obazire na pitanje, a jedini znak da me čuo je podignuta obrva.
- Gdje su sada? - odlučno pitam.
Skida noge sa stola i sjedne uspravno te uzdahne kao da time želi reći da je moj ispad
naporan, a ne uvredljiv. - U kašastoj smjesi, pretpostavljam. Nije li to sudbina novina prije nego
što se od njih napravi WC-papir za neki jeftini supermarket?
- Ali što si radio s njima? - To me mučilo cijelo vrijeme; taj glas u mojim mislima koji me
stalno podsjećao na to što sam vidjela; te novine naslagane na njegovu stolu. Sjećam se
trenutka kada sam ugledala fotografiju Cathy Tanning; trenutka spoznaje kad sam spojila
njezino ime sa slikom.
Graham uzdiše. - Mi se bavimo nekretninama, Zoe. Prodajemo i iznajmljujemo
nekretnine. Urede, trgovačke centre, tvorničke hale. Što misliš, kako ljudi saznaju za naše
nekretnine?
Pretpostavljam da je to retoričko pitanje, ali on čeka moj odgovor. Nije zadovoljan samo
time što mi se obraća svisoka, nego će još i napraviti budalu od mene.
- U novinama - kažem, naglašavajući svaki slog.
- U kojim novinama?
~ 96 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Stišćem šake uz bokove. - U Gazetteu.
- A što misliš, gdje se oglašava naša konkurencija?
- U redu, dokazao si što si htio.
- Jesam li, Zoe? Malo sam zabrinut jer ti očito nije jasno kako funkcionira ovaj posao. Jer
ako ti je teško to razumjeti, sigurno mogu naći neku drugu tajnicu koja zna voditi knjige.
Šah-mat.
- Razumijem, Grabame.
Usne mu se razvlače u osmijeh. Ne mogu si priuštiti da ostanem bez posla, a on to zna.

Na putu kući kupujem jedan časopis, odlučna da ni ne pogledam Gazette. Postaja je

krcata, a u zimskim kaputima svi djeluju dvaput veće. Proguram se do svog uobičajenog mjesta
na peronu, a dodatan trud koji ulažem isplati se zbog vremena na kojemu ću dobiti kad budem
presjedala na nadzemnu. Ispod stopala osjećam neravnu površinu postavljenu za slijepe;
cipele mi prelaze žutu liniju pa se pomaknem natrag koliko mi to gomila putnika dopušta.
Pogledavam naslovnicu časopisa, punu nevjerojatnih naslova.
UPOZNAJTE BAKU KOJA JE PREVARILA SMRT I TO TRI PUTA!
OŽENIO SAM SE ŽENOM SVOJEGA SINA!
MOJA DESETOMJESEČNA BEBA POKUŠALA ME UBITI!
Na licu osjetim nalet toplog zraka koji mi govori da će vlak stići za nekoliko sekundi. Iz
tunela se sve glasnije čuje tutnjava, a kola mi leti preko lica. Podignem ruku da ju sklonim i
ispričavam se kad dotaknem ženu pokraj sebe. Nova gomila putnika progurava se na peron, a
tijela oko mene još se više približavaju jedna drugima. Napravim korak naprijed, više zbog
potrebe nego svojom voljom.
Prednji dio vlaka izlazi iz tunela i ja smotam časopis u ruci. Pokušavam ga staviti u torbicu
kad izgubim ravnotežu i počnem padati prema rubu perona. Osjetim čvrst predmet među
lopaticama; lakat, aktovku, dlan. Osjetim neravnine ispod stopala kako se spotičem prema
naprijed; pomicanje prašine ispod tračnica koje uzrokuje nalet dolazećeg vlaka. Osjetim
bestežinsko stanje kad mi se težište pomakne prema naprijed, a noge mi više ne stoje čvrsto
na zemlji. Sada jasno vidim vozača vlaka i primijetim užas na njegovu licu. Sigurno oboje
mislimo isto.
Nema šanse da se može zaustaviti na vrijeme.
Netko vrišti. Neki muškarac nešto viče. Čvrsto zatvaram oči. Čuje se škripanje metala na
metalu i tutnjava u mojim ušima. Osjetim oštru bol kad mi netko povuče rame, a tijelo mi se
naglo okrene.
- Jeste li dobro?
Otvorim oči. Svi su oko mene zabrinuti, ali vrata vlaka su otvorena, a putnici se žure.
Iščezavaju, a vlak dovršava zamjenu putnika i počne se kretati.
Ovaj put još zabrinutije: - Jeste li dobro?
Muškarac ispred mene ima gustu sijedu kosu i uredno obrijanu bradu. Dovoljno je visok
da vidim točkicu zgrušane krvi s lijeve strane Adamove jabučice. Nesvjesno zakoračim unatrag,
a on me uhvati za ruku.
~ 97 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Polako, nisam siguran da mogu izvesti dva spašavanja u jednom danu.
- Spašavanje? - Pokušavam shvatiti što se upravo dogodilo.
- U pravu ste, vjerojatno je pretjerano reći da je to bilo spašavanje. - Skromno se
nasmiješi.
- To ste vi - blesavo kažem. On me blijedo pogleda. - Iz jutrašnje linije District.
- Aha - pristojno se smiješi - da. Pardon, ali ne sj...
Zatečena sam. Bila sam tako sigurna da me jutros slijedio. Ali zapravo me nije gledao. Čak
me se ni ne sjeća.
- Da, naravno, zašto biste se sjećah? - Sada se osjećam glupo. Zbog mene ste propustili
vlak. Ispričavam se.
- Uskoro će doći drugi. - Tijekom našeg razgovora peron sr opet počeo puniti ljudima
koji se proguravaju da budu naprijed, a redovi se formiraju u pravilnim razmacima iza putnika
koji znaju gdje će se otvoriti vrata.
- Bitno da ste dobro. - Oklijeva. - Ako vam je potrebna pomoć, postoje ljudi koji će vas
poslušati... Možda udruga Samarićani.
Zbunjena sam, no onda shvatim što on želi reći. - Nisam se pokušala ubiti.
Nije baš uvjeren u to. - Dobro. Svejedno, oni vam mogu pomoći. Znate, ako ih budete
zatrebali.
Još jedan nalet toplog zraka; tutnjava dolazećeg vlaka.
- Trebao bih... - Neodređeno pokazuje prema tračnicama.
- Naravno. Žao mi ješto sam vas zadržala. I još jednom hvala. Mislim da ću ići pješke. Da
udahnem malo svježeg zraka.
- Drago mi je da smo se upoznali... - podiže ton na kraju da me pita za ime.
- Zoe. Zoe Walker.
- Luke Friedland. - Pruža ruku. Oklijevam, no onda se rukujem s njim. Ulazi u vlak i
pristojno se smiješi kad se vrata zatvore, a vlak krene. Vidim tračak smiješka prije nego što
vagon nestane u tunelu.
Ne idem pješke. Čekam sljedeći vlak, pazeći da se dobro odmaknem od kraja perona.
Misao koja me podsvjesno mučila sada ispliva na površinu.
Jesam li se spotaknula?
Ili me netko gurnuo?

~ 98 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

14.

G lavni inspektor Digby nije se mnogo promijenio u četiri godine kada ga je Kelly
vidjela posljednji put. Možda mu je kosa kod sljepoočnica malo posijedjela, ali i
dalje je izgledao mlado za svoje godine i imao je oštar, pronicljiv pogled kojeg
se Kelly jako dobro sjećala. Nosio je odijelo sa svjetlosivim prugama koje mu je lijepo pristajalo
i cipele koje su se sjajile kao prema vojničkim kriterijima, koji su bili previše usađeni u njega i
koje nije mogao zaboraviti.
- Golf - rekao je kao odgovor na Kellyn kompliment. - Uvijek sam se zaklinjao da kad odem
u mirovinu neću igrati golf, ali Barbara je rekla ili to ili neki posao na pola radnog vremena:
nije htjela da joj cijeli dan visim za vratom. Na kraju je ispalo da baš uživam u njemu.
- Koliko još imate do mirovine?
- Idem u mirovinu u travnju. Mislio sam ostati, ali s obzirom na to koliko nas stišću u
posljednje vrijeme, drago mi je što idem, da budem iskren. - Skinuo je naočale i stavio
podlaktice na stol između njih. - Ali nisi me nazvala kao grom iz vedra neba da se raspitaš za
to kad idem u mirovinu. Sto se događa?
- Voljela bih dobiti premještaj na operaciju FURNISS - rekla je Kelly.
Glavni inspektor nije ništa rekao. Pronicljivo je promatrao Kelly, koja se nije ni pomaknula.
Diggers je bio Kellyn mentor kad je počela raditi te ju je uzeo za detektivku u Odjelu za
seksualne delikte, gdje je on radio kao inspektor.
Iznimna kandidatkinja, pisalo je u preporuci. Uporna i pronicljiva istražiteljica, s visokom
razinom brige za žrtvu i jasnim potencijalom za sljedećim činom.
- Gospodine, znam da sam zabrljala - počela je.
- Napala si zatvorenika, Kelly. To je više od zabrljavanja. To je šest mjeseci zatvora, u D
krilu s ovisnicima i pedofilima.
Želudac joj se stegnuo od srama i tjeskobe koji ju prate protekle tri godine.
- Promijenila sam se, gospodine. - Išla je na savjetovanje; šest mjeseci je pohađala tečaj
za kontrolu bijesa koji ju je učinio još bjesnijom. Naravno, završila ga je s odličnim uspjehom;
bilo je lako dati prave odgovore kad znaš kako se igra ta igra. Iskreni odgovori bili bi manje
prihvatljiviji terapeutu kojeg je plaćala policija i koji je tvrdio da ju ne osuđuje, ali koji je vidno
problijedio kad je na pitanje kakav je bio osjećaj udariti ga Kelly odgovorila dobar.
Od tog trenutka istinu je zadržala za sebe. Žalite li zbog toga što ste učinili? Ni najmanje.
Jeste li mogli drukčije postupiti? Ništa mi ne bi pružilo takvo zadovoljstvo. Biste li to ponovno
učinili?
Bi li?
Još nije bila sigurna u to.
- Već dvije godine opet radim, šefe - rekla je Diggersu. - Pokušala se malo nasmiješiti. -
Odslužila sam svoje. - Diggers šalu ili nije shvatio ili nije htio reagirati na nju. - Nedavno sam
završila tromjesečni angažman u Odjelu za krađe u podzemnoj i voljela bih skupiti iskustvo u
Odjelu za istraživanje ubojstava.

~ 99 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Zašto to ne želiš u okviru BTP-a?
- Mislim da bih naučila mnogo radeći u Metu - rekla je Kelly, unaprijed pripremivši
razloge za svoj zahtjev koje je izgovorila s lakoćom - i znam da imate jedan od najjačih timova.
Diggers je pomaknuo kutove usana i Kelly je znala da ga ne može zavarati. Podigla je ruke.
- Već sam pitala Odjel za istraživanje ubojstava pri Britanskoj transportnoj policiji - tiho
je rekla. - Ne žele imati posla sa mnom. - Natjerala se na to da ga gleda u oči, da mu ne pokaže
koliko ju je sram zbog toga i koliko joj je teško jer joj kolege ne vjeruju.
- Shvaćam. - Uslijedila je stanka. - To nije ništa osobno, znaš.
Kelly je kimnula. Ali ona je imala osjećaj da je osobno. Ostali policajci bih su premješteni
u Odjel za kaznene istrage ili u Odjel za istraživanje ubojstava kad je bila potrebna dodatna
radna snaga, ah nju nikada nisu onamo poslali.
- Brinu se da gdje ima dima, ima i vatre. Brinu se za svoj posao, za svoj ugled. - Zastao
je, kao da razmišlja o tome da li da kaže nešto ili ne. - I možda se osjećaju krivima samim tim
što su u tvojoj blizini. - Nagnuo se naprijed i jedva čujnim glasom rekao: - Jer ne postoji nijedan
muškarac i nijedna žena u ovom poslu koji barem jednom nisu htjeli učiniti to što si ti učinila.
Prošlo je nekoliko sekundi, a Diggers je onda ponovno uspravno sjeo i normalnim glasom
rekao: - Zašto ovaj slučaj? Zašto Tania Beckett?
Ovdje je Kelly bila više na svojem terenu. - Slučaj je povezan s krađom u podzemnoj na
kojoj sam ja radila dok sam bila u Odjelu za krađe. Već sam uspostavila dobar odnos sa žrtvom
i voljela bih završiti taj slučaj. Da nije bilo mojih informacija, ti slučajevi još se ne bi povezali.
- Kako to misliš?
Kelly je oklijevala. Nije znala u kakvom su odnosu glavni inspektor i Nick Rampello. Nick
joj se baš i nije svidio, ali nije mislila blatiti kolegu.
Diggers je uzeo kavu, otpio velik i bučan gutljaj i odložio šalicu na stol. - Kelly, ako imaš
što reći, onda reci. Da u ovom sastanku nema ničeg spornog, razgovarali bismo u mojemu
uredu i ti me ne bi nazvala na mobitel prvi put nakon četiri godine i predložila da se nađemo
na ovom... - pogledao je oko sebe, primjećujući pohaban šank i postere koji su padali sa zidova
- glamuroznom mjestu. - Blagim podizanjem kutka usana ublažio je oštrinu svojih riječi, a Kelly
je duboko udahnula.
- Žena po imenu Zoe Walker me nazvala da mi kaže kako se fotografija Cathy Tanning
pojavila u oglasima u Gazetteu, i da se i njezina fotografija pojavila nekoliko dana ranije.
- To znam. Što želiš reći, Kelly?
- To nije prvi put da je rekla policiji za te dvije fotografije. Zoe Walker nazvala je MIT
onog dana kad je prijavljeno ubojstvo Tanije Beckett. - Kelly je pazila da ne navede ime
inspektora Kampella. - Tim je na tu informaciju reagirao tako što su istraživali Tanijinu
povezanost sa seks industrijom, no nisu zaključili ništa iz činjenice da je fotografija gospođe
Walker korištena u sličnom oglasu bez njezinog dopuštenja i bez ikakve povezanosti sa seks-
linijama i agencijama za pronalazak partnera. Nisu prihvatili mogućnost da je riječ o serijskom
zločinu, dok ja nisam inzistirala na tome.
Diggers nije ništa rekao, a Kelly se nadala da nije prešla granicu.
- Oni? - rekao je nakon nekog vremena.

~ 100 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ne znam s kime je razgovarala Zoe Walker - rekla je, pijuckajući svoju kavu kako ga ne
bi morala pogledati u oči.
Diggers je malo razmišljao. - Na koliko dugo želiš doći?
Kelly se trudila da ne pokaže uzbuđenje. - Koliko god traje.
- Moglo bi potrajati mjesecima, Kelly. Možda čak i godinama, budi realna.
- Onda tri mjeseca. Bila bih od koristi, šefe, a ne na teret. Mogu biti veza s BTP-om,
riješiti sve vezano uz podzemnu...
- Hoće li te BTP pustiti na toliko dugo?
Kelly je mogla zamisliti kako bi narednik Powell reagirao na takav zahtjev. - Ne znam,
nisam pitala. Nadala sam se da će uz pravi pristup, na razini nadređenih... - zastala je, ugledavši
Diggersov pogled.
- Ne samo da očekuješ da odobrim mjesto za tebe u Metu, nego i da izgladim to s tvojim
nadređenim? Pobogu, Kelly, ti ništa ne radiš polovično, zar ne?
- Stvarno želim ovo, šefe.
Glavni inspektor tako ju je prodorno gledao da je morala odvratiti pogled. - Hoćeš li moći
to podnijeti?
- Znam da hoću.
-
U Ulici Balfour imam dobar tim. Dobro se poznaju i iskusni su detektivi; svi mogu raditi
sami, svi mogu podnijeti pritisak zahtjevne istrage.
- Ja sam dobra policajka, šefe.
- Svi mogu podnijeti emocionalno teške slučajeve - nastavio je, a ovaj put nije mogla
ignorirati ono što je htio reći.
- Neće se ponoviti. Obećajem.
Diggers je popio kavu. - Čuj, ne mogu ti ništa obećati, ali nazvat ću neke ljude i ako te BTP
bude pustio, uzet ću te na tromjesečni angažman.
- Hvala. Neću vas iznevjeriti, šefe, ja ću...
- Pod dva uvjeta.
- Bilo koja.
- Kao prvo: da ne radiš sama. - Kelly je otvorila usta da kaže da joj ne treba dadilja, ali
Diggers ju je prekinuo. - Nema pregovaranja, Kelly. Da, ti si iskusna policajka i dobra detektivka,
ali ako se pridružiš mojemu timu, bit ćeš na probnom radu. Razumiješ? - Kimnula je.
- Koji je drugi uvjet?
- Čim osjetiš da gubiš kontrolu, čim se to dogodi, želim da odeš. Jednom sam ti spasio
glavu, Kelly. Ne mislim to raditi opet.

~ 101 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

15.

to misliš o Isaacu?

Š Utorak je, vrijeme ručka i nalazim se s Melissom na sendviču, na pola puta između
Ulice Cannon i njezinog novog kafića u Clerkenwellu, koji se trenutačno dotjeruje za
otvaranje. Nosi uske crne samtane hlače i pripijenu crnu košulju te čak i s
tankim slojem prašine na ramenima izgleda elegantno. Kosa joj je pokupljena velikom
kopčom.
- Svidio mi se. Pretpostavljam da tebi baš i nije?
Napravim facu. - Nešto me na njemu činim nervoznom. - Bezvoljno jedem svoj sendvič od
slanine.
- To bi rekla i da je riječ o nekom drugom dečku. - Otvara svoj sendvič i gleda njegov
sadržaj. - Ne znam kako ovo mogu naplatiti tri i pol funte. Ovdje nema više od dvanaest kozica.
- Ne bih. - Ili bih? Možda. Pokušavam se prisjetiti posljednjeg dečka kojeg je Katie dovela
kući, ali još nikada nije bila u ozbiljnoj vezi; to je bilo tek nekoliko sramežljivih tinejdžera s
ljepljivim rukama. - Nije stvar samo u njemu, nego u cijeloj situaciji. To da Katie i ostatak ekipe
besplatno rade tjednima uz neko nejasno obećanje da će dobiti novac od zarade na
ulaznicama... Meni je to izrabljivanje.
- Ili genijalna poslovna strategija.
- Na čijoj si ti strani?
- Ni na čijoj. Samo govorim da je to iz njegove perspektive, odnosno iz Isaacove, dobra
strategija. Ograničeni izdaci, minimalan rizik... Kada bih ja otišla svom osobnom bankaru s
takvom strategijom, bio bi oduševljen. - Smije se, ali na način da gotovo napravi grimasu, a
mislim da znam i zašto.
- Pretpostavljam da tvoj osobni bankar nije baš oduševljen tvojim planovima
proširivanja?
- Nemam pojma.
- Kako to misliš? Nisi uzela kredit?
Odmahuje glavom i ponovno zagrize svoj sendvič. Kad progovori, riječi teškom mukom
izlaze iz nje. - Založila sam kuću.
- Neil je to sigurno jako dobro primio. - Melissin muž toliko se protivi ideji duga da svako
piče u kafiću plati odmah, ne želeći to napraviti na kraju večeri. Melissa ništa ne govori.
- Rekla si mu, zar ne?
Nastane stanka, a Melissin izraz lica se mijenja. Nestaje onaj samouvjereni, razigrani
izgled i na trenutak je nervozna i ranjiva. Začudo, taj prizor mi godi, kao da imam pristup u
neko tajno društvo. Otkako se poznajemo, rijetko se dogodilo da je situacija obrnuta, da sam
ja ta koja tješi nju. Pitam se kako to da je mogla založiti kuću bez Neilovog znanja, jer
pretpostavljam da imaju zajednički kredit, no onda zaključujem da je bolje da što manje znam.
Melissa je jako mudra i ako posuđuje novac za financiranje novog kafića, radi to zato što zna
da će uspjeti.

~ 102 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Naš odnos trenutačno i nije baš sjajan - kaže. - Neil je ranije ove godine izgubio jako
važan ugovor i brine se zbog novca. Novim kafićem to će se nadoknaditi, ali trebat će nekih
šest mjeseci prije nego što se počne isplaćivati.
- To bi sigurno shvatio, zar ne?
- Trenutačno je teško razgovarati s njim. Distanciranje. Mrzovoljan.
- U nedjelju je na ručku bio u dobroj formi.
Melissa se ironično nasmijala. - Možda je onda takav samo sa mnom.
- Ne budi smiješna, pa Neil te obožava!
Diže obrve. - Ne tako kao što Simon tebe obožava. - Zacrvenim se. - To je istina. Masira ti
stopala, kuha ti večeru, prati te na posao... Taj muškarac je lud za tobom.
Nasmiješim se. Ne mogu si pomoći.
- Imaš sreće.
- Oboje ju imamo - kažem, a onda shvatim koliko to umišljeno zvuči. - Mislim, što smo
dobili drugu priliku da budemo sretni. Matt i ja smo toliko dugo bili zajedno da smo se jedva
primjećivali. - Razmišljam naglas; kao da izgovarajući te riječi napokon shvaćam nešto što mi
je uvijek bilo nejasno. - Spavao je s tom curom zbog toga što se toliko bio naviknuo na mene
da mu je bilo nezamislivo da bi se to ičime moglo promijeniti.
- Bila si hrabra što si ga ostavila. Mislim, dok su djeca bila tako mala.
Odmahujem glavom. - Bila sam glupa. Bila je to spontana akcija, uzrokovana bijesom.
Matt nije volio djevojku s kojom je spavao; mislim da mu se čak nije ni previše sviđala. To je
bila greška. Posljedica braka koji smo oboje uzimali zdravo za gotovo.
- Misliš da si trebala ostati s njim? - Melissa traži račun, a onda odmahuje rukom kada
pokušam izvaditi novčanik. - Ja častim.
Pažljivo odgovaram, ne želeći ostaviti pogrešan dojam. - Sada to ne mislim: volim Simona
i on voli mene. Svaki dan sam zahvalna zbog toga što mi se sreća nasmiješila. Ah onog dana
kad sam ostavila Matta, odbacila sam nešto dobro i znam da i djeca to misle.
- Ali Katie i Simon se dobro slažu. Bili su kao prst i nokat na nedjeljnom ručku, dok su
razgovarah o predstavi Na Tri kralja.
- Da, Katie, ali Justin... - Zaustavljam se, shvaćajući da razgovaramo samo o meni. -
Oprosti, sve se vrti oko mene. Jesi li pokušala s Neilom razgovarati o tome kako se osjećaš? -
No ranjivost koju sam maloprije vidjela na Melissinu licu sada je nestala.
- Ma, nije to ništa. Proći će ga. Vjerojatno je to samo kriza sred njih godina. - Nasmiješi
se. - Ne brini zbog Justina. To je posve prirodno; ja sam mrzila svog očuha samo zbog toga što
mi nije bio tata.
- A valjda je tako.
- Ne brini se ni za Katie, zbog tog Isaaca. Tvoja kći zna što radi. Ta mala je i pametna i
lijepa.
- Da, pametna je. Zašto onda ne shvaća da bi bilo pametno naći pravi posao? Ne govorim
joj da treba odustati od svojeg sna, samo želim da ima neku sigurnost.
- Zato što ima devetnaest godina, Zoe.

~ 103 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Ironičnim osmijehom joj priznam da ima pravo. - Predložila sam Simonu da ju progura u
svoje novine kako bi stekla neko iskustvo pisanjem recenzija za predstave, ali on nije htio ni
razmisliti o tome. Izgleda da samo primaju ljude s diplomom. - To je bilo bolno: spoznaja da
Katieina teško stečena svjedodžba iz srednje škole nije bila dovoljna čak ni za besplatan rad. -
Možeš li povući neku vezu? - pitala sam Simona, ali nije htio popustiti.
- Ona je odrasla, Zoe - kaže Melissa. - Pusti ju da donese svoje odluke, brzo će naučiti
koje su ispravne. - Drži mi vrata i zajedno hodamo prema podzemnoj. - Možda nisam odgajala
tinejdžere, ali zaposlila sam ih dovoljno da znam kako moraš prikazati da je nešto njihova
zamisao ako želiš da to naprave. Zapravo, po tom su pitanju slični muškarcima.
Nasmijem se. - Kad smo već kod toga, kako ide Justinu?
- Najbolji voditelj kojeg sam ikad imala. - Vidi sumnjičavost na mojemu licu te me hvata
pod lakat. - I ne govorim to samo zato što si mi prijateljica. Dolazi na vrijeme, ne krade iz
blagajne i gosti ga vole. Meni je to dovoljno.
Grb me i odlazi na liniju Metropolitan kako bi se vratila u kafić, a mene je naš ručak toliko
oraspoložio da mi poslijepodne prođe za čas, a pozitivne osjećaje ne pokvari mi ni taština
Grahama Hallowa.

- Dobar dan, još jedanput!

Sada je dvadeset do šest i podzemna je puna ljudi koji bi bili bilo gdje, samo ne ovdje.
Osjetim miris znoja, češnjaka, kiše.
I prepoznajem taj glas.
Prepoznajem njegovu samouvjerenost, snažne tonove nekoga tko se naviknuo biti u
središtu pozornosti.
Luke Friedland.
Muškarac koji me spasio da ne padnem na tračnice.
Da ne padnem.
Je li bila riječ o padu?
U nekom nejasnom, prolaznom sjećanju, kao da sam osjetila pritisak među lopaticama.
Sve je to jako maglovito i čini se kao da se dogodilo mnogo, mnogo prije, a ne prije dvadeset
četiri sata.
Luke Friedland.
Jučer sam ga gotovo optužila da me prati, a danas sam ja ušla u vagon u kojemu je on već
stajao. Vidiš?, govorim si. Nemoguće da te pratio.
Unatoč tome što me sram, stražnji dio vrata tako me svrbi da imam osjećaj da svi vide
kako sam se naježila. Rukom prelazim po zatiljku.
- Loš dan? - pita, možda pogrešno shvaćajući moju gestu za stres.
- Ne, zapravo je bio dobar dan.
- To je odlično! Drago mi je da se osjećate bolje. - Ima onaj pretjerano veseo ton osobe
koja radi s djecom ili u bolnici i sjetim se njegovog jučerašnjeg prijedloga da porazgovaram sa

~ 104 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Samarićanima. Misli da se želim ubiti. Misli da sam se namjerno spotaknula prema tom vlaku,
možda kao vapaj upomoć, ili kao pravi pokušaj da si okončam život.
- Nisam skočila - kažem. Govorim tiho, jer ne želim da svi u vagonu čuju, pa on zaobilazi
jednu ženu kako bi stao pokraj mene. Puls mi se ubrzava. Podiže ruku da se uhvati za prečku
iznad naših glava i osjetim kako nam se dlake lagano okrznu, kao da je riječ o nekakvom
električnom naboju između nas.
- Nema veze - kaže, a zbog nevjerice u njegovu glasu posumnjam u svoju priču. Što ako
jesam skočila? Što ako me podsvijest pogurala prema tim tračnicama, čak i ako je mozak slao
oprečne poruke tijelu? Zadrhtim.
- Znači, ovo je moja postaja.
- Aha. - Stigli smo do Crystal Palacea. - I moja. - Danas nema porezotinu od brijanja, a
plavu prugastu kravatu zamijenio je svjetloružičastom, koja se ističe na sivoj košulji i odijelu.
- Ne pratite me, zar ne? - pita, a onda se ispriča kad vidi moje užasnuto lice. - Samo sam
se šalio. - Zajedno hodamo prema pokretnim stubama. Teško je odmaknuti se od nekoga tko
ide u istom smjeru. Na barijeri za karte staje u stranu kako bih ja prva prislonila svoju karticu.
Zahvaljujem mu, a onda ga pozdravljam, no oboje krećemo u istom smjeru kad izađemo s
postaje. On se smije.
- To je kao u supermarketu - kaže - kad pozdravite nekog na odjeljku s povrćem, a onda
ga na kraju sretnete na svakom drugom odjeljku.
- Znači, živite ovdje? - Nisam ga nikada vidjela, iako je to smiješno; samo u mojoj ulici
ima nekoliko desetaka ljudi koje nisam nikada vidjela. Bacam deset penija u Meganin kovčeg
od gitare i nasmiješim joj se dok prolazimo.
- U posjetu sam kod prijatelja. - Prestaje hodati, pa i ja to učinim automatski. - Neugodno
vam je u mojemu društvu, zar ne? Idite vi ispred mene.
- Ne, ne, nije mi neugodno - kažem, iako imam osjećaj kao da mi se stežu prsa.
- Prijeći ću cestu pa onda nećete osjećati obvezu da morate razgovarati sa mnom. -
Smiješi se. Ima ljubazno lice; toplo i srdačno. Ne znam zašto osjećam takvu nelagodu.
- Zaista nema potrebe.
- Ionako moram kupiti cigarete. - Stojimo na mjestu dok nas drugi obilaze.
- Dobro onda, doviđenja.
- Doviđenja. - Otvara usta kao da želi nešto reći, no onda se predomisli. Okrenem se da
odem. - Ovaj... Bih li bio previše nametljiv kada bih vas pozvao na večeru? - To pitanje izgovara
u jednom dahu, na brzinu, kao da mu je neugodno pitati, iako mu je izraz lica i dalje
samouvjeren. Pada mi na pamet da je pitanje promišljeno. Zapravo, uvježbano.
- Žao mi je, ali ne mogu. - Ne znam zašto se ispričavam.
- Ili na piće? Mislim, ne želim se pozvati na to da sam vam spasio život, ali... - Podiže
ruke kao da se predaje, a onda ih spušta s ozbiljnijim izrazom lica. - Znam da je to neobičan
način upoznavanja, ali stvarno bih vas volio ponovno vidjeti.
- Viđam se s nekim - izlanem poput neke šesnaestogodišnjakinje. - Živimo zajedno.
- Oh! - Na licu mu se vidi zbunjenost, no onda se pribere. - Naravno da imate nekoga.
Baš sam blesav, trebao sam to pretpostaviti. - Odmiče se od mene.
- Žao mi je - ponovno kažem.

~ 105 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Pozdravljamo se, a kad se osvrnem, on prelazi cestu prema kiosku. Valjda da kupi cigarete.

Zovem Simona na mobitel, jer ne želim hodati Anerley Roadom bez društva, pa makar
ono samo bilo preko mobitela. Zvoni, ali poziv odlazi u govornu poštu. Jutros me podsjetio da
večeras ide k sestri na večeru. Namjeravala sam gledati film; možda nagovoriti Justina i Katie
da mi se pridruže. Samo nas troje, kao u dobra, stara vremena. Ali uznemirena sam zbog
susreta s Lukeom Friedlandom i pitam se hoće li Simon odgoditi posjet sestri i umjesto toga
doći kući.
Ako ga sada nazovem, možda ga uhvatim prije nego što ode s posla. Prije sam ga mogla
dobiti izravno, ali prije nekoliko mjeseci novine su uvele sustav dijeljenja stolova pa nikada ne
zna gdje će biti smješten.
Na Googleu nađem broj centrale. - Možete li me spojiti sa Simonom Thorntonom, molim
vas?
- Stavit ću vas na čekanje.
Slušam klasičnu glazbu dok me prespajaju. Gledam božićne lampice na uličnim
svjetiljkama niz Anerley Road, i vidim da ih već prekriva prljavština. Glazba prestaje. Očekujem
da ću čuti Simonov glas, ali opet se javlja djevojka s centrale.
- Možete li ponoviti ime, molim vas?
- Simon Thornton. On je urednik. Uglavnom piše priloge, ali ponekad je i na odjelu za
vijesti. - Ponavljam riječi koje sam čula od Simona, ne znajući jesu li te dvije uloge povezane ili
ne. Ne znajući čak ni jesu li u istoj zgradi.
- Žao mi je, ali nemam ovdje nikoga pod tim imenom. Je li on možda samostalni
djelatnik? U tom slučaju ga ne bih imala na popisu.
- Ne, on je u stalnom radnom odnosu. Godinama radi ondje. Možete li ponovno
provjeriti? Simon Thornton.
- Nije mi u sustavu - ponavlja. - Ovdje ne radi nikakav Simon Thornton.

~ 106 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

16.

K
elly je izvadila žvakaću gumu i bacila je u kantu za smeće.
S obzirom na to da je rano otišla od kuće, tumarala je bez veze ulicama i sada bi
mogla zakasniti, a time baš neće steći naklonost Nicka Rampella. Duboko je
udahnula, podignula bradu i brzo došetala do vrata ispred kojih je stajala u petak.
Kišobran ju nije baš štitio od kiše koja kao da je padala vodoravno.
Želeći ostaviti dobar dojam prvi dan, Kelly je toga jutra instinktivno posegnula za
kostimom, no onda je osjetila hladnoću zbog nepozvanih sjećanja. Nosila ga je na saslušanju u
disciplinskom postupku; još je mogla osjetiti kako joj vuneni rukavi grebu zapešća dok je stajala
ispred načelnikova ureda i čekala da ju pozovu.
Bilo joj je mučno od tih sjećanja. Skinula je kostim s vješalice i bacila ga u kantu za trgovinu
rabljenom robom te je umjesto njega obukla prugastu košulju i široke sive hlače koja su sada
kod cipela bile tamnije zbog kiše. Čak i bez podsjetnika u obliku kostima, Kelly su sada napala
sjećanja i to obrnutim redom, kao da gleda film unatraške. Njezin povratak u policijsku
uniformu; ušuljavanje na onaj prvi sastanak crvenih obraza, odjekivanje tračeva koji su ispunili
zrak. Mjeseci koje je provela bez posla, danima boraveći u sobi neoprana i zapuštena, čekajući
saslušanje koje joj je moglo okončati karijeru. Zvuk alarma, koji je označavao kriznu situaciju u
zatvoru; hitna potreba za podrškom. Tračanje osoba koje ju neće podržati, nego odvući.
U glavi nije imala slike samog napada. Nije ih imala ni prije. Na terapiji za kontrolu bijesa
Kelly su ohrabrivali da govori o incidentu, da opiše terapeutu što se dogodilo, što je to
potaknulo.
- Ne sjećam se - objasnila je. U jednom trenutku je ispitivala zatvorenika, a u drugom...
Zatvorski alarm. Nije znala zbog čega je tako strašno izgubila kontrolu, nije se ničega sjećala.
- To je dobro, zar ne? - rekla joj je Lexi, kada je došla posjetiti Kelly nakon jedne iznimno
teške terapije za kontrolu bijesa. - Tako ćeš se lakše udaljiti od toga. Zaboraviti da se uopće
dogodilo.
Kelly je tada zabila glavu u jastuk. Nije bilo lakše udaljiti se. Bilo je teže. Jer ako ne zna
zbog čega je izgubila kontrolu, kako može biti sigurna da se to neće ponoviti?

Pritisnula je zvono MIT-a i čekala, skrivena od kiše ispod uskih vrata. Glas je odjeknuo
ulicom.
- Da?
- Ovdje Kelly Swift. Došla sam na privremeni angažman na operaciju FURNISS.
- Dođi gore, Kelly!
Kelly je prepoznala Lucindin glas pa se malo smirila. Ovo je prilika da počne ispočetka,
podsjetila se, da se dokaže, a da ju nitko ne osuđuje zbog prošlosti. Išla je dizalom i ušla u MIT
bez imalo nesigurnosti koju je osjećala tijekom prethodnog posjeta. Jedan član tima kimnuo

~ 107 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
joj je i to ju je oraspoložilo; bio je to Bob, sjetila se malo prekasno da ga pozdravi po imenu, a
kad se Lucinda pojavila iza svojega stola, Kelly je bila još dodatno umirena.
- Dobro došla u ludnicu.
- Hvala, valjda. Je li inspektor ovdje?
- Otišao je trčati.
- Po ovakvom vremenu?
- Takav ti je inspektor. No očekuje te; Diggers nam je jučer poslao e-poruku da nas
obavijesti.
Kelly je pokušala protumačiti Lucindin izraz lica. - Kako je to primio?
| - Tko, Nick? - Nasmijala se. - Ma, znaš Nicka. Ili, zapravo ga ne znaš. Gledaj, inspektor je
super, ali ne podnosi dobro autoritet. da je bila njegova zamisao da privremeno dovede
nekoga iz BTP-a, bio bi sav sretan zbog toga. No, Diggers i on baš se ne slažu najbolje... -
Lucinda se zaustavila. - Bit će sve u redu. A sada dođi da ti pokažem gdje ćeš raditi.
U tom su se trenutku otvorila vrata i unutra je ušao inspektor Kampello. Nosio je kratke
hlačice i majicu Gore-Tex; tanka fluorescentna jakna bila mu je zakopčana do prsa. Izvadio je
slušalice, smotao ih i stavio u rukavice od Lycre. Voda je kapala na pod.
- Kako je vani? - usput je pitala Lucinda.
- Prekrasno - odgovorio je Nick. - Gotovo tropska klima. - Krenuo je prema svlačionici ne
pozdravivši Kelly, koja je zavidjela Lucindi zbog opuštenog odnosa s inspektorom.
Uključila je računalo i potražila komadić papira s privremenom lozinkom koji joj je dala
Lucinda, kad se Nick vratio u bijeloj košulji koja se zalijepila za njegova leđa koja su još uvijek
bila vlažna. U ruci je držao smotanu kravatu. Sako je objesio na stolicu pokraj Kellyne.
- Nisam siguran trebam li biti bijesan zbog toga što si se obratila glavnom inspektoru
nakon što sam ja odbio prihvatiti tvoj angažman ili se trebam diviti tvojim vještinama
pregovaranja. Za dobrobit radne atmosfere, učinit ću ovo drugo. - Nasmiješio se i ispružio joj
slobodnu ruku. - Dobro došla u naš tim.
- Hvala. - Kelly je osjetila kako se opušta.
- Znači, čujem da si ti stara prijateljica glavnog inspektora?
- Ne, ne, nismo prijatelji. Bio mi je nadređen u Odjelu za seksualne delikte.
- Ima jako visoko mišljenje o tebi. Koliko čujem, dobila si priznanje.
Nick Rampello je napravio domaću zadaću. Priznanje načelnika uslijedilo je nakon
višemjesečnog mukotrpnog rada u otkrivanju muškarca koji se pokazivao školarcima. Kelly je
prikupila hrpu izjava svjedoka, usko je surađivala s timom za analizu i prevenciju kaznenih djela
kako bi isključila poznate seksualne prijestupnike i druge nepoželjne osobe koje prati policija.
Na kraju je Kelly upotrijebila mamce, tim tajnih policajaca koji su bili razmješteni na
područjima visokog rizika kao potencijalne žrtve te je uhvatila počinitelja na djelu. Bila je
polaskana time što se Diggers sjetio toga i dirnuta njegovom gestom što je izgladio stvari s
Nickom hvaleći ju. No taj je osjećaj bio kratkotrajan.
- Glavni inspektor želi da cijelo vrijeme radiš s nekim - U njegovoj izjavi nije se dalo
naslutiti da Nick zna koji je razlog tog Diggersovog uvjeta, ali Kelly nije bila toliko naivna da
misli kako njih dvojica nisu razgovarali o tome. Osjetila je kako joj se obrazi žare i nadala se da

~ 108 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Nick to ne primjećuje, kao ni Lucinda, koja je sa zanimanjem sve slušala. - Tako da možeš raditi
sa mnom.
- S vama? - Kelly je pretpostavila da će raditi s nekim detektivom. Je li Diggers odlučio
da ju mora motriti inspektor, ili je to bila Nickova odluka? Zar je uistinu bila tako velika
prijetnja?
- Tako da možeš učiti od najboljeg. - Nick joj je namignuo.
- Umišljeni gad - rekla je Lucinda. Nick je slegnuo ramenima, kao da govori što da radim
kad sam genijalan, a Kelly se morala nasmiješiti. Lucinda je bila u pravu, on je bio umišljen, ali
barem se znao smijati na svoj račun.
- Jesi h me sponzorirala, Luce? - pitao je Nick, a Kelly je laknulo kad je shvatila da je njihov
razgovor završen.
- Dala sam ti novac prije nekoliko tjedana!
- To je bilo za Great North Run. Ovo je za Great South Run. - Pogledao je Lucindu, koja
je čvrsto prekrižila ruke preko prsa.
- Misli na tu djecu, Lucinda. Na tu malu siročad...
- Joj, dobro! Zapiši pet funti u moje ime.
- Po kilometru? - Nick se nasmiješio. Lucinda ga je strogo pogledala. - Hvala! Dobro,
trebam nove informacije. Na prvi pogled ne postoji nikakava veza između Tanije Beckett i
Cathy Tanning osim oglasa, ali zanima me propuštamo li nešto.
- Stavi vodu da se kuha i otvori onu tajnu zalihu keksa, a ja ću te izvijestiti na sastanku.
- Koju tajnu zalihu? - počeo je Nick, ali Lucinda ga je mrko pogledala.
- Ja sam analitičarka, inspektore - podigla je obrvu dok je naglašavala njegov čin - i od
mene ne možete ništa sakriti. - Vratila se za svoj stol, a Kelly se usudila nasmiješiti se.
- Ako mi pokažete gdje je kuhinja, ja ću napraviti čaj.
Nick Rampello odmjerio ju je pogledom. - Daleko ćeš dogurati. Izađi u hodnik, druga vrata
desno.

Na kraju prvog dana, Kelly se jako dobro upoznala s kuhalom za vodu. Između kuhanja
čaja i kave pročitala je sve spise o slučaju, a u 17 sati krenula je u sobu za sastanke, zajedno s
Nickom i Lucindom i s još nekoliko ljudi s kojima se upoznala, no odmah im je zaboravila imena.
U sobi za sastanke nalazilo se nekoliko slobodnih stolica, no većina ljudi je stajala, a njihov
nemir davao je ne baš suptilnu poruku da imaju važnije stvari koje trebaju raditi. No Nicka
Rampella to nije zanimalo.
- Smjestite se - naredio im je. - Neću vas dugo zadržavati, ah istraga je složena i želim da
smo na istoj valnoj duljini. - Pogledao je po prostoriji i čekao da ga svi pogledaju, a onda je
nastavio.
- Danas je utorak, 24. studenog, i ovo je sastanak o operaciji FURNISS, o istrazi ubojstva
Tanije Beckett i povezanih kaznenih djela počinjenih nad ženama, a to su krađa ključeva
Cathy Tanning i sumnja na provalu u njezinu kuću. Veza između tih kaznenih djela su oglasi
objavljeni u London Gazetteu, gdje se pojavljuju fotografije tih dviju žena. - Nick je pogledao
Lucindu.

~ 109 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Ti nastavljaš.
Lucinda je došla naprijed. - Dobila sam zadatak istražiti ubojstva iz protekla četiri tjedna,
ali također sam istražila i seksualne napade, zlostavljanje i provale kod žena koje žive same. U
svrhu ove istrage isključila sam obiteljsko nasilje, ali svejedno ima dosta slučajeva. - Dok je
govorila, priključila je USB u laptop, a projektor je već bio spojen i čekao je. Na prvoj stranici
nalazile su se male slike žena koje je Kelly prepoznala iz oglasa London Gazettea, preuzetih iz
mape koju je Tamir Barron nevoljko dala Kelly kad je otišla u London Gazette. Lucinda je
pokazala sljedeće četiri stranice, opet sastavljene od malih sličica. - Sve ove žene bile su
žrtve nekog zločina u proteklih mjesec dana. Vidjet ćete da sam ih razvrstala prema fizičkim
obilježjima. Po boji kože, pa po boji kose, a onda prema približnoj dobi. Naravno, to nije
nikakva znanost, ali time mi je olakšan sljedeći korak.
- Spajanje s oglasima? - Pitanje je došlo od nekoga tko je sjedio iza Kelly.
- Tako je. Našla sam četiri slučaja, kopajući po spisima predmeta kako bih usporedila
slike iz oglasa sa slikama žrtve. - Lucinda je krenula dalje s prezentacijom u PowerPointu, vješto
sažimajući svaku stranicu. - Charlotte Harris. Dvadesetšestogodišnja pravnica iz Lutona koja
radi u Moorgateu. Pokušaj seksualnog napastovanja od strane neidentificiranog muškarca
azijskog porijekla. - Na lijevoj strani prikaza nalazila se fotografija s imenom žrtve, a na desnoj
odgovarajući oglas iz London Gazettea.
- Pogodak - mrzovoljno je rekao Nick.
- Emma Davies. Tridesetčetverogodišnjakinja, seksualno napadnuta u West
Kensingtonu.
Kelly je polako izdahnula.
- Laura Keen. Dvadeset jednu godinu. Ubijena prošli tjedan u Turnham Greenu.
- To već istražujemo - prekinuo ju je Nick. - MIT West naznačio je da je taj slučaj možda
povezan s Tanijom Beckett zbog dobi.
- Nije možda povezan - Lucinda je rekla. - Ja bih naznačila da je to sto posto povezano. I
posljednji slučaj. - Prebacila je na sljedeću stranicu, na kojoj je bila slika tamnokose žene u
četrdesetim godinama. Kao i slike drugih žena, i njezina je slika bila postavljena pokraj kopije
oglasa iz Gazettea. - Ovo je čudan slučaj. Gospođa Alexandra Chatham koja živi u blizini
Hampstead Heatha neprestano se žali na to da joj netko provaljuje u kuću dok spava i da joj
miče stvari. To je trenutačno pod nadležnosti Odjela za sigurniju četvrt, ali otpočetka je taj
slučaj pod upitnikom. Izgleda da policajac kojemu je slučaj prijavljen nije bio uvjeren u to da
se išta dogodilo, iako gospođa Chatham uporno tvrdi da joj netko ulazi u kuću.
Lucinda je pogledala na ploču. - Naravno, tu je još i Cathy Tanning, još jedna žrtva
mogućeg noćnog provalnika i Tania Beckett, naša žrtva ubojstva. Šest. Za sada. Još radim na
tome.
U sobi za sastanke nastupila je tišina; Nick je dopustio da svi shvate značaj Lucindinih
informacija, a onda je pokazao na Lucindinu završnu stranicu, na kojoj se nalazilo šest
potvrđenih slučajeva i njihovi pripadajući oglasi. - Do sada je objavljeno osamdeset četiri
oglasa, što znači da moramo identificirati još sedamdeset osam žena koje jesu ih nisu bile žrtve
zločina. Ovdje su kopije oglasa - Nick je pokazao na drugu bijelu ploču - a imate ih i u
materijalima sa sastanka. - Začulo se šuškanje papira kad su svi odmah počeli pregledavati
zaklamani dokument koji su dobili kad su došli, a Lucinda je i dalje govorila.

~ 110 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Još uvijek radim na uspoređivanju objavljenih oglasa sa zločinima počinjenim u području
naše nadležnosti, ah u kontaktu sam i s timovima iz Surreyja, Thames Valleyja, Heartsa, Essexa
i Kenta, u slučaju da ima nešto granično što bi se moglo uklapati. Našla sam nekoliko mogućih
slučajeva, ali željela bih pričekati dok ne budem sigurna, pa da onda zamutim vodu s tim, ako
je to u redu, šefe?
- U redu je.
- Tražio si da istražim koja je sličnosti među žrtvama i počinjenim kaznenim djelima.
Nažalost, nisam pronašla mnogo toga. Na prvi pogled zločini su jako različiti, ali kad se izuzme
ono očito, sam zločin, svima je zajedničko korištenje javnog prijevoza: sve ove žene bile su na
putu na posao ili na putu kući s posla.
Nick je kimnuo. - Želim njihovo putovanje prikazano na karti. Da vidimo postoji li
preklapanje.
- Već radim na tome, šefe.
- Što znamo o počinitelju?
- O počiniteljima - rekla je Lucinda, naglašavajući množinu. - Charlotte Harris opisala je
visokog muškarca azijskog porijekla s izraženim mirisom losiona poslije brijanja. Nije mu
vidjela lice, ali bio je elegantno odjeven, u prugasto odijelo i sivi kaput. Emma Davies, koja je
seksualno napadnuta u West Kenu, svog napadača opisala je kao bijelca, i to pretilog. O slučaju
u Turnham Greenu znamo vrlo malo, ali jedna od slika nadzornih kamera pokazuje visokog
bijelca u blizini neposredno prije ubojstva Laure Keen.
- Ključeve Cathy Tanning uzeo je muškarac azijskog porijekla - rekla je Kelly. - Na kameri
mu se ne vidi lice, ali ruke su mu jasno vidljive.
- Šest zločina - rekao je Nick - i šest mogućih počinitelja. Ne moraš biti genij da bi
zaključio kako su oglasi ključni dio istrage, zato ćemo se usredotočiti na to tko ih objavljuje. -
Pomaknuo se da stane ispred svih, a Lucinda je kliknula na sljedeći prikaz, na kojemu se
nalazila uvećana verzija oglasa Zoe Walker.
- Oglasi se objavljuju od početka listopada na predzadnjoj stranici u desnom donjem
uglu. Nijedna fotografija nije profesionalna.
- Zoe Walker me jučer nazvala - rekla je Kelly. - Ispostavilo se da je njezina fotografija
preuzeta s Facebooka. Poslala mi je neizrezanu sliku. To je fotografija nje i njezine kćeri Katie,
s jednog vjenčanja prije nekoliko godina.
- Ponovno ću provjeriti Facebook stranice Tanningice i Beckettice - rekla je Lucinda,
preduhitrivši Nicka. - Postoji sličnost na svim fotografijama, a to je da nijedna žena ne gleda
izravno u kameru. - Kao da nisu znale da ih se fotografira, pomislila je Kelly.
Nick je nastavio: - Na svakom oglasu nalazi se ova adresa. - Pokazao je na vrh platna, gdje
je stajalo: www.findtheone.com.
- Agencija za pronalazak partnera? - Žena pokraj Kelly marljivo je pisala bilješke u
bilježnicu sa spiralnim uvezom. Pogledala je Nicka, držeći olovku spremnom za pisanje. Jedan
detektiv na drugom kraju prostorije gledao je u mobitel i pogledavao u platno kako bi provjerio
URL.
- Možda. Nijedna žrtva ne prepoznaje taj naziv. Cathy Tanning neko je vrijeme bila na
stranici za samce Elite i stupili smo u kontakt s njima da vidimo je li im sustav hakiran. Zaručnik
Tanije Beckett, naravno, ustraje u tome da ona nikada nije ni primirisala stranici za pronalazak

~ 111 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
partnera, a isto to tvrdi i Zoe Walker. Kao što su neki od vas nesumnjivo već saznali, internetska
adresa vodi vas na praznu crnu stranicu, gdje je samo prozor u koji se treba upisati lozinka.
Odjel za cyber kriminal preuzeo je ovaj dio istrage i izvještavat ću vas o njihovim saznanjima.
Dobro, znam koliko je sati. Idemo dalje.
- Telefonski broj - rekla je Lucinda. Okrenula se prema bijeloj ploči koja se nalazila iza
nje i podvukla velike brojeve napisane crvenim markerom: 0809 4 733 968. - Nema tragova u
našem sustavu, a broj je nevaljan, što znači da je njegovo uključivanje u oglas besmisleno, osim
ako nije riječ o pogrešci.
Ništa nije besmisleno. Taj broj ondje se nalazio s razlogom. Kelly je zurila u uvećani oglas
iz London Gazettea koji se nalazio na platnu iza Lucinde. Ispod fotografije nalazio se kratak
tekst.

Posjetite stranicu za više informacija. Ovisno o raspoloživosti.

Primjenjuju se zakonske odredbe.

Da, stranica, ali što onda? Koja je bila lozinka?

Nick je stao pokraj Lucinde, izdavao naredbe i naglašavao timu koliko je bitno da ga
obavještavaju o razvoju događaja. Kelly je zurila u oglase, pitajući se što nisu primijetili.
- U ovoj fazi istrage dobivamo mnogo informacija bez jasnog značenja kako su povezane
- govorio je Nick. - Onaj tko je stavio oglase u Gazette ili objavljuje svoju namjeru da počini
zločin ili drugim počiniteljima olakšava počinjenje zločina.
Kelly je samo napola slušala, razbijajući glavu. Koji je bio smisao oglasa ako ne poziv na
akciju? Zašto bi netko potencijalne klijente slao na internetsku stranicu bez načina da joj
pristupe?

0809 4 733 968

Uspravila se, potaknuta iznenadnom mišlju. Što ako telefonski broj uopće nije telefonski
broj, nego lozinka?
Stišala je mobitel, otvorila Safari i upisala ime domene.

www.findtheone.com

Kursor je treptao. U bijeli prozor upisala je 0809 4 733 968 i pritisnula enter.

Vaša lozinka nije prepoznata.

Kelly je tiho uzdahnula. Bila je tako sigurna da je telefonski broj rješenje. Dok je zatvarala
Safari, na zaslonu joj se pojavila poruka.
~ 112 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Veselim se što ćemo se vidjeti včrs. Nazovi i javi ako ćeš o5 kasniti.
CU. xx

Skraćene riječi i kombinacija slova i brojeva govorili su joj da je poruka od Lexi, iako nije
vidjela njezino ime. Kelly nije znala nikoga drugoga tko je još pisao poruke kao da su u
devedesetima. Zamislila je sestru kako se mršti nad malim zaslonom i strpljivo drži svaku tipku
na svojoj prastaroj Nokiji da dođe do pravog slova.
0809 4 733 968
Nešto joj je sinulo te je otvorila tipkovnicu na mobitelu. Pogledala je broj četiri i slova
ispod njega.
G. H. I.
Jednom rukom uzela je bilježnicu, nasumce ju otvorila, skinula poklopac s olovke i zapisala
slova ne skidajući pogled s mobitela.
Ispod broja sedam bila su četiri slova: P, Q, R, S. Kelly ih je sve zapisala.
Dalje, dvaput broj tri: slova D, E, i F.
Kelly je mahnito pisala, zaboraviviši na sastanak dok je zapisivala sve do posljednjeg broja.
Podigla je bilježnicu i promatrala brojeve, tražeći neki uzorak, riječ.
I.
Razmak.
S. E. E.
I SEE YOU. Vidim te.
Kelly je oštro udahnula. Podigla je pogled i vidjela kako ju inspektor Rampello gleda
prekriženih ruku.
- Imaš li novu informaciju u vezi s istragom, koju bi htjela podijeliti s nama?
- Imam, gospodine - rekla je Kelly. - Mislim da imam.

~ 113 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Prvo sparivanje koje vidjeh teško da je bio slušaj za policiju

Bila je jedna djevojka na liniji Bakerloo. Svakog petka sišla bi na Piccadilly Circusu da kupi
srećku za loto.
- Ovo su dobitni brojevi - rekla je muškarcu za pultom dok mu je davala novac.
On se nasmijao. - To ste rekli i prošli tjedan.
- Ovaj put sam sigurna u to.
- I to ste rekli.
Tada su se oboje nasmijali, a ja shvatih da taj razgovor vode svakog petka u isto vrijeme.

Sljedećeg petka gledah ju kako silazi na Piccadilly Circusu i ide prema kiosku.
On ju je čekao.
Stajao je oko pet metara dalje od kioska i stiskao šake kao da se psihićki priprema za
razgovor za posao. Skupo odijelo, lijepe cipele. Muškarac s više novaca nego vremena. Zastao
je kad ju je ugledao i obrisao svoje vlažne dlanove o nogavice. Očekivah da će joj se obratiti,
no on je krenuo za njom prema kiosku, do kojega je stigao tek maloprije nje. Izgubio je
hrabrost, pomislih.
- Molim vas srećku za večerašnji EuroMillions - rekao je. Platio je i uzeo srećku. - To su
dobitni brojevi, znate. - Djevojka iza njega se nasmiješila.
Odugovlačio je sa spremanjem novčanika, stojeći sa strane kako bi mogao prekinuti
djevojku dok kupuje svoju srećku. - Mislim da sam se ubacio u red ispred vas. Jako mi je žao.
- Nema veze.
- Ali što ako je ova srećka bila namijenjena vama?- Pružio ju joj je. - Uzmite ju. Inzistiram.
Oklijevala je, ali ne dugo. Nasmiješili su se jedno drugome.
- Možete me počastiti večerom ako dobijete - našalio se.
- A što ako ne dobijem?
- Onda ću ja vas počastiti večerom.

Ne možeš poreći da bi uživala u takvom susretu. Možda bi se zacrvenjela zbog njegovog

pristupa, možda ga čak doživjela i preizravnim. Ali bila bi polaskana, zahvalna na pažnji koju si
dobila od privlačnog muškarca. Nekog bogatog. Uspješnog. Nekog koga inače možda ne bi
srela.
Sada kada znaš što radim, zaintrigirana si, zar ne? Pitaš se koje sve informacije skupih o
tebi, što se sve nalazi na mojoj internetskoj stranici koja je sve veća i veća. Pitaš li hoće li te,
kao i ovu djevojku, zaustaviti neki privlačni neznanac. Pitaš se hoće li te pozvati na večeru.
Možda hoće, a možda neće. Možda te već pronašao, možda te već gleda. Možda te već
tjednima slijedi.
Život je lutrija.
A možda je tebi namijenio nešto posve drukčije.

~ 114 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

17.

Objavljeno: 13. studenog

Bjelkinja.

Kasne tridesete.

Plava kosa, obično povezana.

Naočale (može nositi i leće).

Ravne cipele, crne hlače i uska majica. Crvena nepropusna jakna do iznad koljena.

Veličina: 40-42

8:10 - Dolazi na postaju Crystal Palace. Kratko razgovara s uličnom sviračicom i baca
kovanicu u kovčeg od gitare. Nadzemnom ide do postaje Whitechapel, u smjeru sjevera. Ondje
presjeda na liniju District (prema zapadu) i ulazi u vagon 5 kako bi stigla točno nasuprot izlazu
za Ulicu Cannon. Kad izađe s postaje, skreće desno i hoda po cesti da izbjegne gužvu na
pločniku. Nosi mobitel u desnoj reci, a torbicu drži preko prsa. Radi u agenciji za nekretnine
Hallow & Reed, Ulica Walbrook.

Dostupnost: od ponedjeljka do petka

Trajanje: 50 minuta

Težina: srednja

- Moramo joj reći. - Kelly je užasnuto gledala u zaslon, na kojemu je do zadnjih detalja
bio naveden opis putovanja na posao koji se mogao odnositi jedino na Zoe Walker.
- Je li to sigurno ona? - pitala je Lucinda. Kelly i Nick nagnuli su se nad inspektorov stol, na
kojemu je bio otvoren njegov laptop. Na ostalim mjestima u velikoj prostoriji otvorenog tipa
svjetla su bila ugašena, a žuto svjetlo iznad Nickovog stola je treperilo, kao da će se žarulja
ugasiti. Lucinda je radila za susjednim stolom i detaljno provjeravala svaki prikaz na
internetskoj stranici s oglasima iz London Gazettea.
- Opis odgovara, datum objave se poklapa, a radi u Hallow & Reedu - rekla je Kelly. - To
je sigurno ona. Da joj kažemo preko telefona ili osobno?

~ 115 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Čekaj. - Nick nije rekao ništa posebno kad je Kelly objasnila kako je došla do lozinke.
Bacio je pogled na njezin mobitel, na kojemu se sada promijenio tekst iznad bijelog prozora.
Prijavite se ili napravite račun.
Ostatak tima poslao je kući, uz strogu naredbu da se vrate sutradan u osam ujutro na novi
sastanak. - Sutra će biti dugačak dan - mrzovoljno je rekao.
Bilo im je potrebno samo nekoliko sekundi da upale Nickovo računalo i pristupe
internetskoj stranici. Mnogo dulje su pokušavali doći do računovodstva, s obzirom na to da su
zvali izvan radnog vremena. To je bilo toliko frustrirajuće da je Nick na kraju zalupio slušalicom
i iz novčanika izvadio svoju kreditnu karticu.
- Ne smijemo dopustiti da mediji dođu do ovoga - sada je rekao - jer bi nastao cirkus. A
to znači da Zoe Walker još neko vrijeme nećemo ništa reći.
Kelly je malo pričekala kako bi sklopila prikladniji odgovor od onog koji joj je skoro izletio
iz usta. - Gospodine, ona je u opasnosti. Sigurno smo dužni upozoriti ju?
- Situacija je trenutačno pod kontrolom. Osoba ili osobe koje su odgovorne za ovu
stranicu ne znaju da je policija umiješana, što znači da imamo mogućnost saznati o kome se
radi. Ako ovo pokažemo Zoe Walker, ona će reći svojoj obitelji, svojim prijateljima.
- Zamolit ćemo ju da ništa ne govori.
- To je u ljudskoj prirodi, Kelly. Htjet će se uvjeriti da su sigurne i druge žene koje poznaje.
Prije nego što se okrenemo, novine će se dokopati toga i nastat će velika panika. Naš počinitelj
će se prikriti i nikada ga nećemo pronaći.
Kelly je smatrala da je bolje da sada ništa ne kaže. Zoe Walker nije bila topovsko meso.
- Sutra ćemo se sastati s njom i predložiti joj da promijeni rutu do posla - rekao je Nick.
- Možemo joj dati uobičajene savjete za osobe koje se boje za vlastitu sigurnost: malo
raznovrsnosti, ne budite predvidivi. Ne mora znati ništa više od toga. - Zatvorio je laptop i Kelly
jasno dao do znanja da je razgovor gotov. - Vas dvije možete sada ići ako želite. Vidimo se sutra
rano ujutro, svježi i odmorni. - Baš kad je završio, oglasilo se vanjsko zvono. Kelly se otišla javiti.
- To je sigurno tip iz odjela za suzbijanje cyber kriminala - rekao je Nick. - Pusti ga unutra.

Andrew Robinson imao je naočale s crnim okvirima i kratko podšišanu kozju bradicu.
Nosio je sivu majicu kratkih rukava i traperice, ispod jakne bež boje koju je skinuo i bacio na
pod pokraj svoje stolice.
- Cijenim to što si došao - rekao je Nick.
- Nije problem. Trenutačno smo ionako pretrpani, pa nisam još skoro namjeravao ići
kući. Pogledao sam vašu stranicu. Tko god je vlasnik domene, platio je da ne bude naveden u
WHOIS direktoriju, to je kao telefonski imenik za internetske stranice, pa sam zatražio pristup
podacima kako bih dobio ime i adresu. U međuvremenu radim na identificiranju
administratora stranice preko IP adrese, iako pretpostavljam da koriste proxy poslužitelj, pa
to neće biti tako jednostavno.
Iako nije razumjela mnogo od onoga što je Andrew govorio, Kelly je rado htjela ostati da
čuje malo više, no Lucinda je već oblačila kaput. Kelly je nevoljko obukla svoj kaput. Pitala se
do kada će Nick ostati raditi na ovom slučaju i čeka li ga itko kod kuće.

~ 116 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Stubama su došle do prizemlja. Lucindina kosa bila je glatka i sjajna, kao što je bila i jutros,
a Kelly je iznenada postala svjesna svoje raščupane kratke kose koja je stršala na sve strane
svaki put kad je prstima prošla kroz nju. Možda bi se trebala malo našminkati. Lucinda nije
nosila mnogo šminke, ali malo sjajila za usne i definirane obrve davale su joj uredan,
profesionalan izgled koji je Kelly svakako nedostajao.
- Kamo ideš? - pitala je Lucinda dok su hodale prema podzemnoj. Bila je viša od Kelly za
nekoliko dobrih centimetara i hodala je dugačkim koracima, zbog čega se Kelly morala kretati
brže nego inače.
- U Elephant and Castle. Živim u stanu s još dvije policajke iz BTP-a i jednom
medicinskom sestrom s hitne. A ti?
- U Kilburn.
- To je jako lijepo.
- Živim kod roditelja. Znam, grozno, s dvadeset osam godina, ali to je jedini način da
uštedim dovoljno novca za polog za stan. Nick me uvijek zeza na taj račun. - Stala je iza Kelly
kad im se približila žena koja je trčala u tajicama žarke boje, s kapom s bombicom koju je
navukla preko ušiju. Malo je glasnije pitala: - Kako ti je bilo prvi dan na poslu?
- Vrti mi se u glavi. Ali bilo mi je odlično. Već dugo nisam radila u istražnom odjelu; već
sam zaboravila kakav je to osjećaj.
- Što se zapravo dogodilo? Bila si na Odjelu za seksualne delikte, zar ne?
Iako je očekivala to pitanje, Kelly je svejedno ostala bez daha.
Je li Lucindu to istinski zanimalo, ili je već jako dobro znala što se dogodilo? Je li tražila
nešto o čemu će moći tračati? Kelly je pogledala postrance, ali na licu druge žene nije ništa
mogla iščitati.
- Bila sam suspendirana - rekla je, iznenadivši se što je izgovorila istinu. Obično bi rekla
otišla sam, prije nego što bi ispričala neku izmišljotinu o tome kako je htjela više iskustva na
prvoj liniji fronte. Ili bila sam bolesna, što nije bilo daleko od istine. Gledala je u pločnik ispred
sebe. - Napala sam nekoga.
- Kolegu? - Lucinda je zvučala znatiželjno, a ne kao da ju osuđuje. Kelly je duboko
udahnula.
- Zatvorenika.
Zovi ga imenom, podsjetio ju je terapeut više nego jedanput. Bitno je da ga doživiš kao
osobu, Kelly, kao čovjeka kao što smo ti i ja. Kelly ga je poslušala, ali ti slogovi svaki put su joj
okaljlih jezik.
- Silovao je jednu školarku.
- A joj.
- Ali to ne opravdava moj postupak - brzo je rekla Kelly. Nije joj bila potrebna terapija
da to shvati.
- Ne - rekla je Lucinda. Zastala je, pažljivo birajući riječi. - Ali možda ga objašnjava. - Neko
vrijeme su hodale u tišini, a Kelly se pitala razmišlja li Lucinda o ovome što je upravo rekla,
osuđuje li ju zbog toga. Pripremila se na dodatna pitanja, ali Lucinda ih nije postavljala. -
Napravila si odličan posao s onom lozinkom - rekla je kad su se približile postaji. - Nick je bio
uistinu zadivljen.

~ 117 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Stvarno? Nije to pokazao. - Kelly se trudila da ju ne bude briga zbog inspektorove
skromne reakcije na njezino otkriće. Nije očekivala pljesak, ali bilo bi lijepo da je dobila nešto
više od promrmljanog dobro obavljeno.
- Naviknut ćeš se na njega. Meni osobno se sviđa njegov pri stup. Ne razbacuje se
pohvalama, pa kad te pohvali, onda znaš da si napravila dobar posao.
Kelly je pomislila kako će dugo čekati na to.
Na ulazu u podzemnu jedan bradati muškarac svirao je gitaru, a u šeširu koji je stajao
ispred njega na tlu nalazilo se tek nekoli ko kovanica. Njegov pas spavao je na pažljivo
sklopljenoj vreći za spavanje, ispred nekih osobnih stvari. Kelly se sjetila Zoe Walker i njezine
ulične sviračice na postaji Crystal Palace.
- Da si ti Zoe Walker - pitala je Lucindu - ne bi li ti htjela znati?
Prošle su pokraj svirača i ušle na postaju, obje automatski posegnuvši za karticom Oyster.
- Bih.
- Znači...
- Ali mnogo je stvari koje bih htjela znati - odlučno je rekla Lucinda. - Državne tajne, PIN
Billa Gatesa, broj mobitela Georgea Clooneyja... No to ne znači da ih imam pravo znati.
- Čak ni ako se radi o tome da će netko ostati živ ili biti ubijen? Ili silovan?
Lexi je njezin napadač slijedio tjednima, zaključila je policija. Vjerojatno od početka
semestra. On je gotovo sigurno bio odgovoran za ostavljanje cvijeća ispred njezine sobe i za
poruke u pretincu. Njezine prijateljice nisu se obazirale na to, smijale su se jer ima tajnog
obožavatelja. Kad ju je policija pitala je li primijetila da ju je netko slijedio, rekla im je za one
večeri četvrtkom, kada je išla kući s predavanja koje je počinjalo u 16 sati. Rekla im je za tog
dečka koji je bio naslonjen na zid knjižnice slušajući glazbu, za osjećaj da ju gleda dok je
odlazila, za pucketanje grančice iza nje kad je prečicom išla kroz šumu. Policija je priznala da
nije samo ona imala taj osjećaj. Imali su nekoliko prijava za sumnjivo ponašanje. Ništa
konkretno, rekli su.
Lucinda je prestala hodati te je pogledala Kelly. - Čula si što je rekao Nick; neširenjem
informacija omogućava nam da pronađemo osobu koja je pokrenula tu stranicu. Kad ju
uhvatimo, sve ostalo će biti lako.
Kelly je bila razočarana. Nadala se da će Lucinda možda stati na njezinu stranu, da će svoj
utjecaj koji je očito imala u odnosu s Nickom iskoristiti da ga uvjeri kako bi se predomislio.
Lucinda je vidjela izraz njezinog lica.
- Možda se ne slažeš s njegovom odlukom, ali on je šef. Ako želiš ostati u njegovoj milosti,
moraš igrati po pravilima. - Išle su zajedno Sjevernom linijom i razgovor se premjestio na
sigurniji teren, ali kad su se razdvojile na postaji Euston, Kelly je već donijela odluku.
Pravila su tu da se prekrše.

~ 118 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

18.

J oš uvijek se vraćam s postaje kad me Simon nazove od svoje sestre. Kaže mi da je

sigurno bio u vlaku kad sam ga nazvala na mobitel. Sad je tek preslušao govornu
poštu.
- Neću se vratiti kasno. Ange se rano diže, tako da ću krenuti odmah nakon večere.
- Kako je bilo na poslu? - To ga pitam svake večeri, ali ovaj put u tim se riječima čuje
nervoza zbog koje on zastane te se pitam je li to dovoljno da mi kaže istinu koju krije od mene.
Nije dovoljno.
- Nije bilo loše.
Slušam kako mi Simon laže; kako govori detalje o tipu koji sjedi za stolom do njegovog i
koji jede otvorenih usta i pola dana provede na telefonu razgovarajući s djevojkom. Želim mu
se suprotstaviti, ali ne mogu pronaći prave riječi; zapravo, još uvijek ne mogu vjerovati da je
to istina.
Naravno da Simon radi u Telegraphu. Vidjela sam njegov radni stol. Odnosno, vidjela sam
slike tog stola. Ubrzo nakon što smo počeli izlaziti, poslao mi je poruku:

Nedostaješ mi. Što sada radiš? Želim to vidjeti.

U Sainsbury’su sam, odgovorila sam. Poslala sam mu fotografiju polica sa smrznutom

hranom i naglas se smijala u supermarketu.
To se pretvorilo u igru, skraćenu kao ŠSR?, uz odgovor fotografijom onoga što se točno u
tom trenutku nalazilo ispred nas. Krcat vlak u podzemnoj, sendvič za ručkom, donja strana
mojega kišobrana dok sam po kiši hodala na posao. Bio je to prozor u naše živote, u dane i noći
između naših zajedničkih večeri.
Vidjela sam njegov radni stol, ponovim si. Vidjela sam ogroman prostor otvorenog tipa s
računalima i uvijek prisutnim vijestima sa Sky Newsa. Vidjela sam hrpu novina.
Vidjela si neki radni stol, govori mi glas u glavi, koji je mogao bili bilo čiji.
Odagnam tu misao. Što želim reći; da mi je Simon poslao slike mjesta na kojemu uopće
nije radio? Da je slike neke redakcije skinuo s interneta? To je suludo. Postoji sigurno neko
bezazleno objašnjenje. Da su njegov broj zaboravih unijeti u imenik na centrali, da je
recepcionarka nesposobna, da je riječ o šah. Simon mi ne bi lagao.
Zar ne?

Prelazim cestu tako da mogu svratiti u Melissin kafić. Znam da Justinova smjena uskoro
završava i vidim ih kako sjede za stolom i gledaju neke papire. Melissa se nagnula naprijed dok
joj glava gotovo nije dodirnula Justinovu. Razdvoje se kad uđem, a Melissa skoči da me poljubi.

~ 119 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Baš smo tebe trebali! Upravo smo raspravljali o božićnom jelovniku. Sendviči s
puretinom i brusnicom ih s kaduljom i lukom? Makni te jelovnike, Justine, sutra ćemo završiti.
- I s brusnicom i s kaduljom i lukom. Bok, ljubavi.
Justin uzima papire i gura ih na hrpu. - I ja sam rekao s jednim i drugim.
- To je zbog toga što ne ide iz vašeg džepa - kaže Melissa. - Kadulja i luk ili umak od
brusnice. Ne može oboje.
- Mislila sam da odemo zajedno kući - govorim Justinu - ali imaš posla.
- Idite vi - kaže Melissa. - Ja ću zaključati. - Gledam svojega sina kako skida pregaču i
vješaju iza šanka, gdje će ga sutra čekati.
Hvatam ga ispod lakta dok hodamo kući. Želudac mi se stegne kad se sjetim s kakvom mi
je sigurnošću operaterka na centrali Telegrapha priopćila svoje vijesti.
Ovdje ne radi nikakav Simon Thornton.
- Je li Simon ikada s tobom razgovarao o svojemu poslu? - pokušavam zvučati opušteno,
ali Justin me pogledao kao da sam ga pitala je li razgovarao s Keksićem. Očito je da se Simon i
Justin ne podnose, a ja to ignoriram u nadi da će jednog dana to proći samo od sebe.
- Samo kada je htio naglasiti da bez kvalifikacija nikada neću dobiti takav posao kao što
je njegov. A to je baš bilo lijepo od njega.
- Sigurna sam da te samo htio motivirati.
- E pa, neka si svoju motivaciju zabije u...
- Justine!
- Nema pravo držati mi prodike. On mi nije tata.
- I ne pokušava ti biti. - Stavljam ključ u bravu. - Možeš li barem pokušati slagati se s njim?
Zbog mene?
On zuri u mene, a iza sve te gorčine, na licu mu prepoznali i tračak žaljenja. - Ne mogu.
Misliš da ga poznaješ, mama, ali zapravo ga ne poznaješ. Stvarno ga ne poznaješ.

Gulim krumpire kad mi zazvoni mobitel. Ne mislim se javiti, ali onda ugledam ime na
zaslonu. Policajka Kelly Swift. Obrišem ruke o krpu i zgrabim mobitel prije nego što se javi
govorna pošta. - Halo?
- Imate li malo vremena? - Policajka Swift zvuči nesigurno.
Moram vam nešto reći. Neslužbeno.

Još uvijek stojim nasred kuhinje i držim mobitel, dugo nakon što razgovor završio. Katie
ulazi u kuhinju, otvara hladnjak i ponovno ga zatvara, cijelo vrijeme gledajući u mobitel i
desnim palcem prelazeći preko njega. Oduvijek je bila ovima o mobitelu, ah otkako je upoznala
Isaaca, gotovo da ga ne ispušta iz ruke, a oči joj zaiskre kad dobije poruku.
Čujem škripanje stuba kad Justin krene dolje i donesem odluku. To je nešto što moram
sama vidjeti, bez obitelji koja će mi zavirivati preko ramena. Bez Katieinog paničarenja i
Justinovih prijetnji da će izlupati onoga tko stoji iza toga.

~ 120 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Nemamo više mlijeka - iznenada kažem, uzmem torbu i obučem jaknu. - Idem ga kupiti.
- Ima još u hladnjaku - viče Katie, ali ja već zatvaram ulazna vrata.
Brzo hodam, držeći jaknu na prsima. Ovdje ima jedan kafić koji nije Melissin; jedan mali,
pomalo neuredan lokal koji nikada nisam imala potrebu posjetiti. Ali znam da je otvoren i
kasno i da moram biti negdje gdje me nitko ne pozna, na nekom anonimnom mjestu.
Naručujem kavu. Gorka je pa dodam kocku šećera, puštajući ju da se otopi u žličici dok ne
nestane. Stavljam svoj iPad na stol ispred sebe i duboko udahnem, pripremajući se za... Za što?
Zadrhtim od lozinke I SEE YOU. Vidim te. Skrivena baš kao i oglasi, a opet vidljiva između
oglasa za posao i stvari za kupnju. Stranici kao da je potrebna cijela vječnost da se otvori, a kad
se to dogodi, ne promijeni se puno. Pozadina je i dalje crna, ali zamijenjen je bijeli prozor u
koji se upisuje lozinka.

Prijavite se ili napravite račun.

- Nemojte otvarati račun - rekla je policajka Swift nakon što mi je rekla što su otkrili. -
Ovo vam govorim samo zato što mislim da imate pravo to znati. - Zastala je. - Jer da se to
događa meni ili nekome u mojoj obitelji, ja bih željela znati. Molim vas, vjerujte nam.
Pritisnem na napravite račun i utipkam svoje ime, no onda se opametim i obrišem ga.
Podignem pogled i opazim vlasnika kafića, kojemu se veliki trbuh napinje ispod prljave bijele
pregače i kojemu je na lijevoj strani prsa izvezeno Lenny.
Utipkam Lenny Smith. Napravim lozinku.

Izaberite vrstu članarine.

Brončana članarina, 250 funti: Pristup slikovnim datotekama.

Preuzimanje profila od 100 funti.

Srebrna članarina, 500 funti: Pristup slikovnim datotekama.

Jedno besplatno preuzimanje mjesečno.

Zlatna članarina, 1000 funti: Pristup slikovnim datotekama.

Neograničeni broj besplatnih preuzimanja.

Smuči mi se. Popijem gutljaj mlake kave. Zar je to moja vrijednost? Zar je to bila vrijednost
Tanije Beckett? Laure Keen? Cathy Tanning? Zurim u zaslon. Moja kreditna kartica je već
preopterećena, a na kraju mjeseca ne mogu prikupiti dovoljno ni za brončanu članarinu. Prije
nekoliko dana možda bih Simona pitala za pomoć, ali trenutačno je on zadnja osoba kojoj
mogu vjerovati. Kako da mu vjerujem kad mi laže o tome gdje radi?
Sjetim se samo jedne osobe kojoj se mogu obratiti. Uzimam mobitel.
- Možeš h mi posuditi nešto novca? - pitam čim se Matt javi.

~ 121 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Gradski dečko te napokon iscijedio, zar ne? Novine baš i ne plaćaju dobro u današnje
vrijeme?
Da samo zna. Zatvaram oči. - Matt, molim te. Ne bih tražila da nije važno.
- Koliko?
- Tisuću.
Zazviždi. - Zo, nemam toliko gotovine kod sebe. Za što ti treba?
- Mogu li posuditi tvoju kreditnu karticu? Vratit ću ti svaki peni, Matt. S kamatama.
- Jesi li u nevolji?
- Molim te, Matt.
- Poslat ću ti podatke u poruci.
- Hvala ti. - Tako mi je laknulo da sam gotovo zajecala.
- Nema problema. - Zastane. - Znaš da bih za tebe sve učinio, Zo. - Želim mu ponovno
zahvaliti, no onda shvatim da je prekinuo. Njegova poruka dolazi minutu poslije. Upisujem
podatke s njegove kreditne kartice u lažni profil koji sam napravila za Lennyja Smitha.
I to je to. Mattova kreditna kartica sada je tisuću funti u minusu, a ja sam član posebne
stranice za pronalazak partnera findtheone.com.
Iako me policajka pripremila na to, teško je podnijeti to što gledam. Nizovi fotografija, i
to samo žena i ispod svake stoji jedna ili dvije riječi.

Linija Central

Piccadilly

Jubilee/Bakerloo

Prolaze me trnci.
Pregledavam fotografije tražeći svoju. Pritisnem na još fotografjija da se otvori druga
stranica, pa onda i treća. I tamo sam. Ista ona fotografija iz Gazette, fotografija s moje
Facebook stranice, s vjenčanja rođakinje.

Kliknite za preuzimanje

Ne oklijevam.

Objavljeno: 13. studenog

Bjelkinja.

Kasne tridesete.

~ 122 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Plava kosa, obično povezana.

Dvaput čitam: točan opis svakog vlaka na koji sjedam, jakne koju sad nosim, ležeran opis
mojeg izgleda. Primijetim smiješnu uzrujanost zbog toga što piše da nosim veličinu 40-42 jer
su mi samo hlače veličine 42.
Lenny oko mene briše stolove i glasno sprema stolice kako bi mi dao do znanja da je
vrijeme da odem. Pokušavam ustati, ali noge me ne slušaju. Shvaćam da jutrašnji susret s
Lukeom Friedlandom nije bio slučajan, kao što nije bilo slučajno ni to što je stajao pokraj mene
dok sam padala prema tračnicama.
Luke Friedland preuzeo je moj raspored putovanja kako bi me slijedio.
Tko još je to učinio?

Simon dolazi kući baš kad se spremam u krevet. Toliko mu je drago što me vidi da osjetim
nalet zbunjenosti. Kako mi može lagati muškarac koji me toliko voli?
- Kako je Ange? - Odjednom mi padne na pamet da možda uopće nije išao u posjet sestri.
Ako mi laže o tome gdje radi, što mi je još lagao? U ušima mi odzvanjaju Justinove riječi i
pogledam Simona s novim oprezom.
- Super. Pozdravlja te.
- Na poslu je bilo dobro? - pitam. Skida hlače i ostavlja ih na podu zajedno s košuljom, a
onda dođe u krevet. Reci mi, pomislim. Sada mi reci i sve će biti u redu. Reci mi da nikada nisi
radio u Telegraphu, da si nevažan novinar u nekim lokalnim novinama ili da uopće nisi novinar,
da si to izmislio kako bi me zadivit, a zapravo radiš na fritezi u McDonald’su. Samo mi reci
istinu.
Ali ne govori ju. Miluje me po trbuhu i palčevima kruži po mojim kukovima. - Prilično. Ona
priča o troškovima zastupnika izašla je odmah ujutro pa smo imali dosta posla.
Uhvatio me na krivoj nozi. Tu priču sam vidjela za ručkom, kad sam na brzinu izašla da
odem Grahamu po sendvič. Glava mi počinje pulsirati. Moram znati istinu.
- Zvala sam Telegraph.
Simon problijedi.
- Nisi se javljao na mobitel. Nešto mi se dogodilo kad sam išla s posla, bila sam uzrujana
i htjela sam razgovarati s tobom.
- Što se dogodilo? Jesi li dobro?
Ne obazirem se na njegovu zabrinutost. - Recepcionarka nije nikada čula za tebe. - Mičem
mu ruke sa svojega struka. Uslijedi stanka i čujem škljocanje koje znači da se centralno grijanje
gasi.
- Namjeravao sam ti reći.
- Što to? Da si mi lagao? Da si izmislio posao kojim si me mislio zadiviti?
- Ne! Nisam ga izmislio. Pobogu, Zoe, kakvom me to osobom smatraš?

~ 123 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Zar zaista želiš da odgovorim na to? - Nije ni čudo da je tako žustro odbijao zaposliti
Katie, pomislim; ni da mi je odbrusio kad sam ga pitala da objavi priču o oglasima.
Radio sam za Telegraph. A onda su... - zastane, odmakne se od mene i pogleda u strop. -
Otpustili su me. - Ne mogu zaključiti je li mu sram u glasu zato što je ostao bez posla ili zato
što nam je lagao.
- Zašto? Radio si tamo... Koliko? Više od dvadeset godina.
Simon se cinično nasmije. - Točno. Zbogom stari, dobro došli novi. Mlađa radna snaga.
Jeftinija. Klinci koji ne znaju što je konjunktiv, ali koji znaju pisati blog i tvitati i u sekundi staviti
materijal na stranicu. - Glas mu je ogorčen, ali u riječima mu nema prave borbenosti, kao da
je ta bitka odavno izgubljena.
- Kad se to dogodilo?
- Početkom kolovoza.
Na trenutak ne znam što bih rekla. - Otpustili su te prije četi 11 mjeseca i nisi mi ništa
rekao? Što si, pobogu, radio svo to vrijeme? - Izlazim iz kreveta i odlazim prema vratima, ne
želeći ostati, no ipak moram čuti više od ovoga.
- Šetao, sjedio po kafićima, pisao, čitao. - U glas mu se ponovno uvlači ogorčenost. -
Tražio posao, išao na razgovore, slušao da sam prestar, brinuo se kako ću ti reci. - Ne želi me
pogledati; oči su mu odlučno usmjerene prema stropu. Na čelu mu se stvaraju duboke brazde.
Shrvan je.
Stojim i gledam ga, a moj bijes polako iščezava.
- Odakle ti novac?
- Dobio sam otpremninu. Nadao sam se da ću relativno brzo naći nešto novo i mislio
sam ti reći kad se sve posloži. Ali to je trajalo i trajalo, a kad sam potrošio sav novac, morao
sam koristit i kreditne kartice. - Kad me napokon pogleda, zaprepaštena sam kad vidim da mu
se oči sjaje od suza. - Strašno mi je žao, Zoe, nikada ti nisam namjeravao lagati. Nadao sam se
da ću to srediti jako brzo i da ću te iznenaditi s novim poslom; brinuti se o tebi na način na koji
to zaslužuješ.
Sjednem pokraj njega. - Pssst, dobro je - kažem, kao da mi je dijete. - Sve će biti u redu.

Simon me natjera da mu obećam da neću reći djeci.

- Justin ionako misli da ne plaćam što bih trebao. Ne treba mu još jedan razlog da me mrzi.
- Već smo razgovarali o tome - kažem. - Ljut je na mene, a ne na tebe. Mene krivi za
razvod i za to što se morao odseliti iz Peckhama i ostaviti prijatelje.
- Onda mu reci istinu. Zašto bi ti trebala preuzeti krivicu za nešto za što uopće nisi kriva?
Prošlo je deset godina, Zoe. Zašto još uvijek štitiš Matta?
- Ne štitim Matta, štitim djecu. Vole svojega oca i ne moraju znati da me Matt prevario.
- To nije pošteno prema tebi.
- Tako smo se dogovorili. - Tim dogovorom oboje smo postali lažovi. Ja sam pristala na
to da nikada neću reći da me Matt provario, a on je pristao pretvarati se da me više ne voli i
da je odluka da se razvedemo zajednička. Ponekad se pitam kome je teže održati taj dogovor.

~ 124 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Simon pušta to. To je bitka koju zna da ne može dobiti. - Želim stati na noge prije nego
što im kažemo. Molim te.
Dogovaramo se da ćemo Justinu i Katie reći da Simon ima dogovor raditi od kuće puno
radno vrijeme, tako da ne mora svaki dan odlaziti od kuće i ostajati vani do poslije pet, ispijati
kavu koju ne želi piti i to u kafićima koje si više ne može priuštiti. Kad mi kaže da živi na
kreditnim karticama, smuči mi se.
- Zašto si mi nastavio kupovati darove? Voditi me van na večeru? Nikada ti to ne bih
dopustila da sam znala da si to ne možeš priuštiti.
- Da sam prestao, pitala bi se što se dogodilo; pretpostavila bi. Pao bih ti u očima.

- Mogla sam ja plaćati, ako bismo uopće išli van.

- Što mislis kako bih se ja onda osjećao? Kakav to muškarac dopusta ženi da plati večeru?
-
Daj, ne budi smiješan! Nismo u pedesetima. - Smijem se, a onda shvatim koliko je on
ozbiljan.
- Sve će biti u redu, obećajem.
Samo se nadam da sam u pravu.

~ 125 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

19.

J esi sigurna da si ispravno postupila? - pitala je Lexi. - Podigla je Fergusa iz kade i

zamotala ga u ručnik, a onda ga je dala Kelly (˝pazi da ga obrišeš između nožnih
prstiju˝), te je isto to učinila s Alfiejem.
- Jesam - odlučno je rekla Kelly. - Zoe Walker imala je pravo to znati. - Posjela je nećaka
na krilo i ručnikom mu snažno obrisala kosu, zbog čega se on počeo smijati.
- Nećeš li imati problema zbog toga?
Kelly nije ništa odgovorila. Razmišljala je o tome cijelo vrijeme otkako je nazvala Zoe
Walker. Kako nije mogla prestati misliti na to, došla je k Lexi kako bi si odvukla pozornost, no
na kraju joj je ispričala cijelu priču. - Evo, suh si i čist. - Spustila je glavu i stavila je pokraj
Fergusove te je udahnula sladak miris tople kože i pudera. Zoe je bila zahvalna Kelly što ju je
obavijestila o razvoju događaja, a Kelly si je rekla da to opravdava njezin postupak.
;
- Želiš li prespavati ovdje? Napravit ću ti krevet na kauču.
Kelly je obožavala Lexinu kuću. Bila je to obična dvodomka od crvene cigle na posjedu
punom automobila i kanti za smeće, ali iznutra je bila topla i udobna, što je bilo posve drukčije
od sobe koja ju je čekala u Elephant & Castleu. Kelly je bila u pravom iskušenju da ostane.
- Ne mogu. U osam ujutro se sastajem sa Zoe Walker u Covent Gardenu. Moram ići na
zadnji vlak. - Nadala se da će joj Nick dopustiti da se sama sastane sa Zoe, pa da na taj način
izbjegne rizik da inspektor sazna kako ju je zvala, ali on je inzistirao na tome da ide s njom.
Kelly se nadala da će Zoe biti diskretna.
- Nije li to... Ne znam... Oglušivanje na naredbu ili nešto? - pitala je, ne želeći promijeniti
temu.
- Pa valjda, teoretski.
- Teoretski? Kelly!
Alfie je okrenuo glavu, iznenađen majčinim oštrim tonom, a Lexi ga je utješno poljubila.
Malo se stišala i pogledala Kelly. - Zar je tebi dosta života? Čovjek bi pomislio da se trudiš dobiti
otkaz.
- Postupila sam ispravno.
- Ne, postupila si onako kako si ti mislila da je ispravno. A to nije uvijek isto, Kelly.

Zoe se s Kelly i Nickom dogovorila da se nađu u kafiću po imenu Melissa’s Too u sporednoj
ulici u blizini Covent Gardena. Iako je bilo rano, u kafiću je već bila gužva, a od mirisa sendviča
sa slaninom, Kelly je počelo kruljiti u želucu. Mlada djevojka za šankom pravila je kavu za van
s dojmljivom učinkovitošću, a Zoe je sjedila za stolom pokraj prozora. Izgledala je umorno;
neopranu kosu na brzinu je skupila u visoki rep koji je bio u oštrom kontrastu s urednom
ribljom kosti na glavi žene koja je sjedila pokraj nje.
- Sigurno će naći nešto - govorila je ta žena kad su Kelly i Nick stigli. Ustala je da oslobodi
stolicu. - Pokušaj se ne brinuti zbog toga.
~ 126 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Razgovarale smo o mom partneru - rekla je Zoe, iako ju ni Kelly ni Nick nisu ništa pitali.
- Dobio je otkaz.
- Žao mi je - rekla je Kelly. Možda je zbog toga bila umorna.
- Ovo je moja prijateljica Melissa. Vlasnica kafića.
Kelly je ispružila ruku. - Policajka Kelly Swift.
- Inspektor Nick Rampello.
Melissi se nešto učinilo poznatim. - Rampello? Gdje sam nedavno vidjela to prezime?
Nick se pristojno nasmiješio. - Ne znam. Moji roditelji imaju talijanski restoran u
Clerkemwellu, možda ste ga tamo vidjeli.
- Tamo je tvoj novi kafić, zar ne? - pitala je Zoe,
- To je sigurno to. Dakle, što ćete popiti? - Melissa je izvukla mali notes iz džepa na
prsima svog taimnoplavog sakoa i zapisala narudžbu, inzistirajući na tome da ih osobno
posluži, iako se red protezao od šanka do vrata.
- Nešto se dogodilo - rekla je Zoe kad im je Melissa donijela kave.
- Kako to mislite? - Nick je počeo pijuckati svoj espresso, no trgnuo se kad je opekao
jezik.
- Netko me slijedio. U ponedjeljak ujutro kad sam išla na posao. Mislila sam da sam
paranoična, no onda sam ga ponovno vidjela iste večeri: spotaknula sam se, a on me uhvatio
prije nego što sam pala pod vlak. - Kelly i Nick su se pogledali. - Mislila sam da je to slučajnost,
ali onda sam ga srela i sutradan.
- Je li vam se obratio? - pitala je Kelly.
Zoe je kimnula. - Pozvao me na piće. Ja sam odbila, naravno. I dalje sam mislila da bi to
mogla biti slučajnost, ali nije bila, zar ne? Točno je znao kamo idem; čekao me. Sigurno je moje
podatke skinuo s internetske stranice. - Pogledala je Kelly i zacrvenjela se, a Kelly se nadala da
više neće ništa reći o tome. Krišom je pogledala Nicka, ali na njemu se nije vidjelo da išta
sumnja.
- Je li vam se taj muškarac predstavio? - pitala je Kelly.
- Rekao je da se zove Luke Friedland. Mogu vam ga opisati, ako će vam to pomoći.
Kelly je uzela svoju aktovku i pronašla formulare koji su joj trebali. - Htjela bih uzeti izjavu,
ako je to u redu? Recite mi sve čega se sjećate o tom muškarcu, kao i rutu kojom ste putovali
i točno vrijeme.
- Nabavit ću vam osobni alarm u slučaju napada - rekao je Nick. - Nosit ćete ga cijelo
vrijeme, a ako vam se što dogodi, pritisnite ga. Neprestano će biti pod nadzorom naše
kontrolne sobe i znat će gdje se nalazite.
- Mislite li da sam u opasnosti?
Kelly je pogledala Nicka, koji nije oklijevao.
- Mislim da biste mogli biti.
- Rekla si joj.
To nije bilo pitanje.
Išli su prema Old Gloucester Roadu, na adresu koju su dobili iz London Gazettea; na
adresu osobe koja je stavila oglase u novine. Nick je vozio i vrtio volan da se prebaci iz jedne

~ 127 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
trake u drugu sa spretnošću koja je bila rezultat godina i godina iskustva. Kelly ga je zamislila
u uniformi, kako juri Ulicom Oxford upalivši rotirku i sirenu.
- Da.
Trgnula se kad je donjim dijelom dlana udario po trubi jer je pred njega izletio jedan
biciklist prolazeći preko crvenog na semaforu.
- Izričito sam ti rekao da ne obavještavaš Zoe Walker o razvoju događaja u ovom slučaju.
Koji dio nisi shvatila?
- Nije mi sjela ta odluka.
- Mene ne zanima je li ti nešto sjelo ih nije, Kelly, jer nije na tebi da odlučuješ o tome! -
Skrenuli su desno na Aveniju Shaftesbury, a u suprotnom smjeru vozila je hitna uz glasnu
sirenu. - Ovo je složena i sveobuhvatna istraga, uz višestruke počinitelje, višestruke žrtve i bog
zna koliko svjedoka. Postoje važnije stvari od toga kako se osjeća Zoe Walker.
- Njoj ne postoje - tiho je rekla Kelly.
Vozili su se u tišini. Nick je postupno popuštao stisak na volan koji je držao kao da će
odletjeti, a sljepoočnica mu je sve manje pulsirala. Pitala se je li zbog načina na koji je branila
svoj stav Nick razmišljao da je ipak bio u krivu kada je rekao da se Zoe ništa ne treba reći ili je
razmišljao o tome kako da ju skine s istrage i vrati natrag u BTP.
No umjesto toga, on je samo promijenio temu.
- Kako to da si se zaposlila u BTP-u, a ne u Metu? - pitao ju je kad su stigli na cestu A40.
- U Metu nisu zapošljavali, a htjeli sam ostati u Londonu. Imam obitelj u blizini.
- Sestru, zar ne?
- Da. Blizanku.
- Dvije vas je? Bože pomozi. - Nick ju je pogledao, a Kelly se nasmiješila, manje zbog šale
nego zbog primirja koje je ona predstavljala.
- A vi? Vi ste iz Londona?
- Rođen sam i odrastao ovdje. Iako sam zapravo druga generacija Talijana. Mama i tata
su sa Sicilije; došli su ovamo dok je mama bila trudna sa starijim bratom i otvorili su restoran
u Clerkenwellu.
- Rampello’s - rekla je Kelly, prisjetivši se razgovora s Melissom.
- Di preciso.
- Govorite li tečno talijanski?
- Ne bih baš rekao tečno, na vječnu sramotu moje mame. - Dok je na zelenom čekao da
vozač ispred njega odluči kamo će skrenuti, Nick je dvaput kratko zatrubio. - Moj brat i ja smo
vikendom i poslije škole morali raditi u restoranu, a ona nam je davala naredbe na talijanskom.
Ja sam odlučno odbijao odgovoriti.
- Zašto?
- Zbog tvrdoglavosti, valjda. A osim toga, i tada sam znao da će jedan od nas dvojice
morati preuzeti restoran kad mama i tata odu u mirovinu i nisam ih htio ohrabrivati da to
budem ja. Oduvijek sam htio raditi u policiji.
- Roditelji vam nisu bili oduševljeni time?
- Plakali su na mojoj promociji. I to ne od sreće.

~ 128 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Skrenuli su na Old Gloucester Road, a Kelly je na mobitelu otvorila Google Maps da vidi
na kojem kraju ceste će pronaći broj 27. - Ovdje baš nema rezidencijalnih objekata, sigurno je
riječ o nekoj kući pretvorenoj u manje stanove.
- Ili o uzaludnoj potrazi - mrzovoljno je rekao Nick i stao na dvije žute linije ispred
kineskog restorana. Broj 27 bio je uguran između praonice i kladionice preko koje su pribijene
daske. - Mislim da ćemo ovdje teško pronaći gospodina Jamesa Stanforda.
Nick je iz pretinca izvadio knjižicu vozila i stavio ju pod vjetrobransko staklo, a policijski
grb obično je bio dovoljan da prometni redari ništa ne poduzimaju.
Vrata na broju 27 bila su prljava od ispušnih plinova. Vodila su u prazno predvorje, a
pločice na podu bile su napukle i prljave. Nije bilo recepcije, kao ni dizala ni unutarnjih vrata,
samo nizovi zaključanih poštanskih sandučića preko tri zida.
- Jeste li sigurni da smo na pravom mjestu? - pitala je Kelly.
- Na pravom smo mjestu - mrzovoljno je rekao Nick. - Ali ovdje nećemo pronaći Jamesa
Stanforda. - Pokazao je na plakat na vratima, čiji rubovi su se odlijepili zbog ispucalog laka.

Dosta vam je dolaziti po poštu? Iskoristite našu ponudu i primajte

ju kod kuće!

- To je centar za preuzimanje pošte. Samo broj poštanskog sandučića, ništa više. -

Izvadio je mobitel i uslikao plakat, a onda pregledao niz poštanskih sandučića, koji nisu
izgledah posloženi po nekom redu.
- Evo ga. - Kelly je počela tražiti na drugoj strani predvorja. James Stanford. -
Optimistično je povukla ručku. - Zaključano.
- I kreditna kartica kojom su plaćeni oglasi registrirana je na ovoj adresi - rekao je Nick. -
Zatraži potvrdu o pristupu zaštićenim podacima čim se vratimo i saznaj tko stoji iza ovoga.
Vuku nas za nos, a meni se to ne sviđa.

Kompanija registrirana na adresi na Old Gloucester Roadu bila je začuđujuće uslužna.

Kako bi izbjegli optužbe za nezakonito postupanje i, smatrala je Kelly, svjesni toga da su u
svojim provjeravama bili aljkavi, predali su sve što su imali o Jamesu Stanfordu i bez potvrde
o pristupu zaštićenom podacima.
Stanford je ostavio kopiju računa kreditne kartice i računa za režije, kao i vozačke dozvole,
na kojoj se vidjelo da je riječ o bijelcu rođenom 1959. Na sva tri dokumenta navedena je adresa
u Amershamu, gradiću u Buckinghamshireu, na kraju linije Metropolitan.
- Cijene kuća su ovdje sigurno paprene - komentirao je Nick, dok su prolazili pokraj niza
ogromnih samostojećih kuća, smještenih iza impozantnih metalnih kapija.
- Želite li da javim lokalnom odjelu za istraživanje kaznenih djela? - pitala je Kelly, uzevši
mobitel da pronađe broj.
Nick je odmahnuo glavom. - Obavit ćemo to prije nego što se oni snađu. Idemo vidjeti
gdje je kuća i diskretno se raspitati kod susjeda ako nema nikoga doma.

~ 129 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Kuća Tudor u Ulici Candlin uopće nije bila građena u tudorskom stilu, unatoč crnim
gredama na vanjštini. Ogromno moderno zdanje je po Kellynoj procjeni bilo smješteno na
posjedu od približno jednog jutra. Nick je stao ispred kapije i potražio zvono, ali kapija se
automatski otvorila.
- Koja je onda njezina svrha? - pitala je Kelly.
- Služi samo za pokazivanje, zar ne? - rekao je Nick. - Više novca nego pameti.
Pošljunčani prilaz krčkao je ispod kotača njihovog auta, a Nick je gledao kuću da vidi ima
li koga doma. Parkirali su paralelno sa sjajnim sivim Range Roverom, a Nick je zazviždao. - Jako
lijepo.
Zvono je radilo na staromodni mehanizam na povlačenje, što se kosilo s modernom
kućom, ali vjerojatno je imalo svrhu pozvati dašak starine, kao i lažna tudorska fasada. Ima
susjed pa moraš i ti, pomislila je. Dugo nakon što je zvuk zvona počeo iščezavati, čuli su korake
iza velikih ulaznih vrata. Nick i Kelly su se odmaknuli, udaljujući se od osobe koju će ugledati.
Nikada ne znate kako će netko reagirati, čak ni u ovakvoj kući.
Vrata su se otvorila, a njima se znatiželjno nasmiješila privlačnu žena u ranim pedesetima.
Nosila je crnu baršunastu trenirku i papuče. Kelly je pokazala policijsku značku, a ženi je s lica
nestao osmijeh.
- Je li netko ozlijeđen? - Žena se zabrinuto uhvatila za vrat, a to je bila instinktivna reakcija
koju je Kelly vidjela mnogo puta Neki ljudi bi se pri samom pogledu na policajce počeli bojati
da će ih razotkriti ih uhititi. Ova žena nije bila među njima. Ona je policiju poistovjećivala s
nekom nesrećom ih nečim još gorim.
- Ne morate se brinuti - rekla je Kelly. - Samo se raspitujemo. Tražimo gospodina Jamesa
Stanforda.
- To je moj suprug. Na poslu je. Ima li kakvih problema?
- Možemo li ući? - pitala je Kelly. Žena je oklijevala, no onda je stala u stranu da ih pusti
u svijetao, prostran hodnik. Na uskom stoliću nalazila se uredna hrpa pošte, a Kelly je
pogledala u gornju omotnicu dok ih je gospođa Stanford vodila u kuhinju.
Gospodin J. T. Stanford.
Nickov izraz lica bio je ravnodušan i na njemu se nije vidio ni tračak uzbuđenja koje se na
Kellynom licu sigurno moralo vidjeti. Vodi li Stanford stranicu iz ove kuće?
- James je poslovni savjetnik u Kettering Klineu - rekla je gospođa Stanford. - Danas se u
Londonu sastaje s novim klijentom.
Nažalost, kući će se vratiti kasno. Mogu li ja uopće ikako pomoći? O čemu je riječ?
- Istražujemo jedan serijski zločin - rekao je Nick. Kelly je pažljivo gledala ženinu reakciju.
Ako traže Jamesa Stanforda, je li njegova žena znala išta o tome? Je li znala išta o oglasima ili
o stranici? Kelly je na komodi primijetila slike, na kojima se nalazio isti mladić u različitoj dobi.
- Naš sin - rekla je gospođa Stanford, vidjevši da Kelly gleda. - Kakav zločin? Ne mislite
valjda da je James upleten u to?
- Moramo ga isključiti iz istrage. Puno biste nam pomogli odgovorom na neka pitanja.
Gospođa Stanford je zastala, ne znajući što da radi. Na kraju su ipak prevladah stari dobri
maniri. - Sjednite. Jeste li za čaj?
- Ne, hvala. Ovo neće dugo trajati.

~ 130 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Sjeli su za veliki stol od hrastovine. - Gospođo Stanford - počeo je Nick - rekli ste da je vaš
suprug poslovni savjetnik. Ima li još neku firmu?
- Ravnatelj je nekoliko dobrotvornih udruga, ali nema drugih firmi.
- Je li ikada vodio agenciju za pronalazak partnera?
Gospođa Stanford izgledala je zbunjeno. - Kako to mislite?
- Brojevi za usluge s posebnom tarifom - objasnila joj je Kelly. Ovako nešto. - Gurnula je
komadić papira preko stola i gospođi Stanford pokazala jedan oglas iz London Gazettea.
Opet ruka na vratu. - Ne! Mislim... Pobogu, ne. Zašto bi to radio? Mislim, zašto vi mislite
da bi on... - Mahnito je pogledavala Nicka i Kelly. Ili je bila odlična glumica ih nije imala
pojma što njezin suprug radi. Je li zato Stanford koristio drugu adresu za poštu? Ne zbog
skrivanja od pokrije, nego od supruge?
Kelly je gospođi Stanford dala mapu koju je držala. - Pomoću ovih dokumenata otvoren
je poštanski sandučić na Old Gloucester

Roadu prije tri mjeseca i to je plaćeno kreditnom karticom vašeg supruga. Istim
dokumentima, odnosno istom kreditnom karticom, plaćeno je stavljanje niza oglasa u jedne
londonske novine.
- Smatramo da su oglasi - rekao je Nick i pozorno gledao gospođu Stanford - ključ niza
zločina počinjenih nad ženama.
Gospođa Stanford zabrinuto je pogledala dokumente, povlačeći ogrlicu. Nick je gledao
kako joj se oči miču lijevo-desno, a zbunjenost i strah na licu je polako zamijenilo olakšanje.
- Ovo nema nikakve veze s mojim suprugom - rekla je, a zbog popuštanja napetosti se
nasmijala.
- Ali James Stanford je vaš suprug, zar ne? - pitala je Kelly.
- Da, da - rekla je gospođa Stanford. - Ali ovo na fotografiji pokazala je na fotokopiranu
vozačku dozvolu - nije moj suprug.

~ 131 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

20.

K ad je policija otišla, Melissa mi tiho donosi još čaja. Uzima novčanicu od deset funti
koju je ostavio inspektor Rampello. - Jesi li dobro?
- Jesam. Nisam. - Prstima prolazim kroz kosu i otpuštam gumicu koja me iznenada
počinje previše stezati. - Misle da sam u opasnosti. - To mi ne bi trebalo biti ništa novo. Osjetila
sam da sam u opasnosti kad sam jučer preuzela opis svojega putovanja; osjetila sam to kad
me Luke Friedland zgrabio za ruku da me spasi kako ne bih pala; osjećam da sam u opasnosti
otkako sam ugledala svoju fotografiju u Gazetteu, dopustivši obitelji da me uvjeri da na njoj
nisam ja. Bilo mi je potrebno razuvjeravanje. Htjela sam da mi kažu kako sam pretjerano
reagirala, da sam paranoična, da sam u zabludi. Htjela sam lažna obećanja i optimizam. Prije
nekoliko dana brinula sam se što me policija ne uzima za ozbiljno, a sada se brinem zato što
me uzima za ozbiljno.
Melissa sjeda na stolicu na kojoj je maloprije sjedio inspektor Rampello i ne obazire se na
prljave šalice na drugom stolu, kao ni na red koji se nikako ne smanjuje. - Što će poduzeti u
vezi s tim?
- Nabavit će mi alarm. Bit će povezan izravno s njihovom kontrolnom sobom, u slučaju da
me netko napadne.
- Možeš misliti kako će to koristiti. - Vidi mi paniku na licu i pravi facu, naginjući se prema
meni da me zagrli. - Oprosti. Ali kad su ovamo provalili, murija se pojavila nakon petnaest
minuta, kad su provalnici već odavno otišli. Od njih nikakve koristi.
- Pa što da onda radim? - U glasu mi se čuje histeričnost pa duboko udahnem. Ponovno
pokušam. - Što da radim, Melissa?
- Jesu li rekli što rade da uhvate ljude koji drže stranicu? Tako ćeš biti sigurna, a ne s
nekim usranim alarmom.
- Samo su rekli da rade na tome.
- Rade na tome? Pobogu. A to bi te kao trebalo utješiti? Jedna je žena ubijena...
- Dvije žene. Najmanje.
- ... A ti bi trebala mirno sjediti i čekati dok oni rade na tome? Moraš saznati što točno
rade. S kim razgovaraju, kako pokušavaju ući u trag toj internetskoj stranici.
- Neće mi reći, Melissa. Nisam trebala znati ni kako otvorili stranicu. Policajka Swift mi
je dala do znanja da će imati problema ako itko sazna da mi je rekla.
- Imaš pravo znati koliko su blizu da to riješe. Ne zaboravi da ih ti plaćaš.
- Valjda. - Zamišljam se kako odlučno ulazim u policijsku postaju i tražim na uvid spise o
istrazi.
- Mogu ići s tobom da razgovaraš s njima, ako želiš.
Stavljam laktove na stol i na trenutak se hvatam za glavu. - Gubim tlo pod nogama - kažem
kad maknem ruke. Osjećam kako me preplavljuje tjeskoba i ubrzava mi puls. - Ne znam što da
radim, Melissa.
- Moraš saznati što policija radi. Svaki trag koji imaju. Svako otkriće.
~ 132 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Ne znam bi li me to utješilo ili još više preplašilo.
- Imam osjećaj kao da je sve izvan moje kontrole. Oglasi, Katie, čak i naše financije. Prije
sam sve imala pod kontrolom, ali sada...
- Koliko je Simon dužan?
- Neće mi reći. Ali koristi kreditne kartice od kolovoza. Svaki put kad je kupovao hranu ili
plaćao režije... Večere vani, poklone... Sigurno je riječ o tisućama funti, Melissa. Kaže da nas je
on uvalio u to i da će nas on i izvaditi iz toga.
- Pa, ako ti ne želi dopustiti da mu pomogneš, onda izgleda da češ mu morati vjerovati. -
Uzima praznu šalicu od espressa koji je pio inspektor Rampello. Ne govorim joj da mi je
trenutačno teško ikome vjerovati.

Kad izađem iz kafića već je devet sati, ali na posao odlučim šetati uz obalu. Od pomisli da
idem podzemnom, čak i linijom koja nema nikakve veze s opisom mojega putovanja na
internetskoj stranici, srce mi počne tako brzo kucati da mi se zavrti u glavi. Prijeđem Ulicu
Strand i idem prema palači Savoy, a onda nastavljam hodati uz rijeku. Gledam svakoga.
Muškarca koji hoda prema meni, držeći ruke u džepovima. Zna li on za stranicu? Je li i on
član? Poslovnjaka koji razgovara na mobitel, sa šalom oko vrata da mu ne bude hladno. Prati
li on žene? Siluje li ih? Ubija?
Disanje mi je brzo i plitko i na trenutak stanem i zurim u rijeku, kako bih se pribrala.
Desetak ljudi u nepromočivim odijelima uče veslati na dasci od jedne gipke plavuše u žarko
ružičastom jednodijelnom odijelu. Smiju se, iako je hladno. Iza njih, nasred rijeke, izletnički
brod za sobom ostavlja pjenasti trag na sivoj Temzi; šačica ranih turista drhti na palubi.
Netko mi dira ruku.
- Jeste li dobro?
Trgnem se kao da me netko opekao. Muškarac je mlad, otprilike Justinove dobi, ali nosi
odijelo i kravatu. Zrači samouvjerenošću koja proizlazi iz visokog obrazovanja ili dobrog posla.
Ili i jednog i drugog.
- Izgledalo je kao da ćete pasti.
Srce mi toliko snažno udara da me boli prsni koš i ne uspijevam mu reći da sam dobro. Da
me ne dira. Umjesto toga, odmičem se od njega. Odmahujem glavom. On podiže obje ruke i
zaobilazi me u širokom luku prije nego što ode.
- Jebena luđakinja.
Kad se odmakne desetak koraka od mene, okreće se i kažiprstom dvaput udari u
sljepoočnicu. Luđakinja, prošapće, a ja imam osjećaj da upravo to i jesam.

Skoro je deset kad dođem u ured. Šetnja mi je koristila, a iako me bole noge, osjećam se
snažnije, svježije. Graham razgovara s nekom ženom u crvenim štiklama i crnom odijelu. Ona
drži papire s informacijama o nekretnini, a Graham joj govori o uredskom prostoru na lokaciji
Eastern Avenue, sa zahodom za klijente i renoviranom kuhinjom, savršenom za pauzu

~ 133 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
zaposlenika. Dok sjedam za svoj stol, ne slušam to dobro uvježbano reklamiranje, a s
obzirom na to kako se Graham nakostriješio, znam da je bijesan na mene.
Počinje čim žena ode, a još se više razbjesnio jer ona nije odmah htjela dogovoriti
razgledavanje. - Baš dobro da si svratila, Zoe.
- Ispričavam se. Neće se ponoviti.
- Ali ponavlja se! U posljednje vrijeme svako jutro kasniš na posao.
- Morala sam promijeniti put kojim dolazim do posla i teško mi je predvidjeti koliko će
mi trebati.
Graham ne pita zašto. Ne zanima ga. - Onda kreni ranije od kuće. Ne možeš samo tako
ušetati u malo prije deset i to bez isprike...
Ispričala sam se, ali neću mu to ponoviti. - Imala sam razgovor s policijom. - Jednim
dijelom očekujem da će Graham nastavili kao da nisam ništa rekla, ali zastane.
- Zašto? Što se dogodilo?
Oklijevam, ne znajući koliko toga želim otkriti ovom muškarcu. Pomislim na stranicu s
nizom žena i pada mi na pamet da je Graham Hollow tipičan primjer muškarca kojega bi
privukla ideja o stranici s ekskluzivnim članstvom. Ako mu kažem, sigurno neće moći odoljeti
da ne pogleda, a želim zaštititi te žene. Ne želim da drugi gledaju njihove fotografije, kupuju
njihovo putovanje kao da je riječ o nekim stvarima. I onda... Što? Teško mi je pomiriti se s onim
što znam da se događa: da te žene napadaju, ubijaju, jer su njihova putovanja prodana. To je
groteska; znanstvena fantastika.
- Netko me slijedi - kažem umjesto toga. To nije tako daleko od istine. Učini mi se da vidim
zabrinutost na licu svojega šefa, ali to mi je toliko strano da nisam sigurna. - Policija će mi
nabaviti osobni alarm.
- Znaju h tko to radi? - Pitanje je optužujuće, izgovoreno oštrim tonom osobe koja ne zna
drukčije govoriti.
- Ne. - A onda, s obzirom na to da sam se danima suzdržavala, počnem plakati. Od svih
ljudi pred kojima se mogu rasplakati, ja se rasplačem pred Grahamom koji stoji kao ukopan na
mjestu. Po džepovima tražim maramicu i na kraju ju pronađem zataknutu u rukav i glasno
ispušem nos, ali ne mogu prestati plakati.
Hvatam zrak koji izlazi u drhtavim vapajima. - Ovaj... Žao mi je - uspijem reći nakon
nekoliko neuspjelih pokušaja. - To mi je sve... Malo previše.
Graham i dalje stoji pokraj mojega stola i zuri u mene. Odjednom krene prema vratima i
ja na trenutak pomislim da će izaći i ostaviti me da plačem za svojim stolom. Ali on zaključava
vrata i stavlja znak na kojemu piše zatvoreno, a onda odlazi do mjesta gdje stoje stvari za čaj i
pali kuhalo. Toliko sam iznenađena ovim pokazivanjem suosjećanja da prestanem plakati, a
moji jecaji se pretvore u povremeno štucanje. Ponovno pušem nos.
- Stvarno mi ježao.
- Očito si pod velikim stresom. Koliko dugo to traje?
Govorim mu koliko god je moguće, a da ne spomenem naziv stranice ili kako ona radi.
Govorim mu da me netko slijedi već neko vrijeme i da je policija moj slučaj sada povezala s
ubojstvima dviju žena i napadima na još nekoliko njih.
- Što policija poduzima?

~ 134 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Nabavit će mi alarm. Jutros sam morala dati izjavu, zato sam zakasnila.
Graham odmahuje glavom, a meki nabori kože ispod njegove brade zadrhte. - U redu je,
ne zamaraj se time. Znaju li tko stoji iza napada?
Dirnuta sam i iznenađena Grahamovim zanimanjem za ovo.
- Mislim da ne znaju. Za ubojstvo Tanije Beckett nisu još ni koga uhitili, a stranici se ne
može ući u trag.
Graham razmišlja. - Cijeli dan sam vani na sastancima. Planirao sam ići kući ravno sa onog
sastanka koji počinje u 17 sati, ali ako možeš ostati malo duže nego inače, navratit ću ovamo i
odvesti te kući. - Graham svaki dan putuje iz Essexa. Uglavnom ide vlakom, ali povremeno i
autom, koji onda ostavlja na suludo skupom parkiralištu ovdje iza ugla.
- To ti uopće nije usput! Dobro sam, stvarno. Ići ću kući drugim putem, a Justinu ću reći
da me čeka na postaji Crystal Palace..
- Vozim te kući - odlučno kaže Graham. - Odande mogu otići u Sevenoaks, posjetiti brata
i njegovu ženu. Da budem iskren, čudi me što onaj tvoj tip ne dolazi po tebe.
- Ne želim da se brine.
Graham me znatiželjno pogleda. - Nisi mu rekla?
- Zna za stranicu, ali ne i za... Nisam mu rekla da sam u opasnosti. Stvari su trenutačno
malo komplicirane. - Vidim Grahamov izraz lica i objašnjavam mu prije nego što krivo shvati. -
Simon je ostao bez posla. Tehnološki višak. Tako da i nije neko dobro razdoblje. Ne želim mu
davati dodatne razloge za brigu.
- Aha. Dobro, pa je te večeras vozim kući i to je kraj priče. - Graham djeluje zadovoljno. da
je spiljski čovjek, udarao bi se po prsima.
- Dobro - kažem. - Hvala ti.

Pola sata poslije Graham odlazi na sastanak. - Neka vrata budu zaključana - govori mi -
dok ne vidiš tko je.
Uredska vrata su staklena, kao i cijeli prednji dio ureda, ali ne znam kako bih trebala
procijeniti je li muškarac koji stoji vani došao da me siluje i ubije ih da se raspita o trgovini
mobitela koja se zatvara u Ulici Lombard. - Ionako je sve pokriveno nadzornim kamerama -
kaže. Toliko sam iznenađena ovom posljednjom dobačenom izjavom da mu ne ističem da me,
kada budem mrtva, neće baš utješiti to što je napad na mene zabilježen kamerom.
- Otkada mi imamo nadzorne kamere? - Gledam po uredu. Graham izgleda kao da mu
je malo neugodno. Gleda na sat.
- Od prije nekoliko godina. Nalaze se u automatskim raspršivačima. Mjera osiguranja.
Uglavnom, bit je u tome da se ne moraš brinuti dok si ovdje. Vidimo se malo prije šest. - Kad
otvori vrata, zvono iznad njih zazvoni, kao i kad ih zatvori. Zaključam vrata, ali ostavljam natpis
otvoreno, a potom sjedam za stol. Nisam imala pojma da je Graham instalirao kamere. Zar
poslodavci nisu obvezni obavijestiti svoje zaposlenike, pa i klijente, da su pod nadzorom?
Pogledavam u strop.
Od prije nekoliko godina.

~ 135 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Nekoliko godina kad sam mislila da sam sama u uredu, a Grahamova vrata bila su
zatvorena. Jela sam sendvič, razgovarala na telefon, namještala neudoban treger od
grudnjaka. Gleda li me on? Ta misao je uznemirujuća, a kad zazvoni telefon u uredu, trgnem
se.
U pola šest okrenem na natpis zatvoreno. Nije bila gužva: novi stanar koji je došao
potpisati ugovor o najmu i nekoliko upita o novom uredskom bloku. Nitko sumnjiv, nitko
opasan te me počeo obuzimati osjećaj da pretjerujem. Ali sada kada je vani mrak i kada su u
uredu upaljena svjetla te me tako vidi svatko tko ovuda prolazi, ponovno postajem nervozna.
Zahvalna sam kad se Graham vrati i maše ključevima od auta te me pita za poštanski broj
tako da ga može unijeti u navigaciju. Laknulo mi je jer večeras ne moram ići podzemnom; ne
moram se brinuti o tome tko je iza mene ili da ću završiti mrtva u parku, poput jadne Tanije
Beckett.
Barem ću večeras biti sigurna.

~ 136 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Uvijek ću osjećati zahvalnost zbog te prve ubijene cure.

Ona je sve promijenila.
Ona mi je pomogla da shvatim da stranica findtheone.com može biti mnogo više od nove
stranice za pronalazak partnera; otvorila mi je cijeli niz mogućnosti.
Naravno, uvijek će postojati klijenti koji ne žele igrati prljavo, koji će htjeti iskoristiti
stranicu za ono čemu je isprva bila namijenjena; da započnu razgovor s tobom i pozovu te na
večeru.
Ali Tania Beckett mi je pokazala da postoje i drukčiji muškarci; muškarci koji će platiti da
se igraju mačke i miša u podzemnoj, da se motaju pokraj parka baš onda kad ti prolaziš i da
pritom na umu imaju nešto značajnije od večere.
Takav potencijal.
Više cijene. Specijalizirano tržište.
Tako mogu biti više od sparivatelja. Osoba koja omogućava da na površinu izađu želje
skrivene toliko duboko da ih se jedva usuđuješ priznati. Tko od nas može istinski reći da nije
zamišljao kakav bi bio osjećaj da nekoga ozlijediš? Da odeš malo dalje od onoga što društvo
smatra prihvatljivim, da osjetiš ono uzbuđenje kad pritišćeš nekoga?
Tko od nas ne bi prihvatio tu priliku kad bi je dobio?
Priliku da nekoga ubije.

~ 137 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

21.

efe, imamo problem.

Š Nick je sjedio za stolom i podigao pogled kad mu je prišla Kelly. Tek je završio jutarnji
sastanak, a Nick je već otpustio kravatu i otkopčao gornje dugme na košulji. Kelly je
znala da će do ručka skinuti kravatu i staviti ju u džep na prsima sakoa, u slučaju da
navrate velike face.
- Račun koji ste otvorili na stranici je ugašen. Upravo sam se pokušala prijaviti da vidim
koji su novi profili dodani pa me izbacilo. - Kelly je otvarala stranicu otprilike svakih sat
vremena; čak je odmah uzela mobitel kad se probudila rano toga jutra. Učinila je to sa sve
većim strahom u želucu, znajući da natpis dodani novi profili! koji se pojavio na zaslonu znači
da je još žena u opasnosti, da ima još potencijalnih žrtava. Stranica se osvježavala mnogo brže
nego što je mogla teći istraga, a jučerašnja potraga u Amershamu nije pomogla. Kreditna
kartica Jamesa Stanforda klonirana je prije godinu dana; izgubio je novčanik ili mu ga je netko
ukrao i zbog toga je pretrpio razne slučajeve krađe identiteta. Centar za prosljeđivanje pošte
na Old Gloucester Roadu samo je posljedinji u nizu kaznenih djela koja uključuju podatke s
kreditne kartu e koji su nesumnjivo prodani već bezbroj puta, a MIT nije bio ništa bliže
otkrivanju osobe odgovorne za napade na putnice londonske podzemne željeznice.
Zidovi središnje sobe bili su prekriveni njihovim fotografijama. Neke su bile identificirane,
no većina ih je bila bezimena, a još ih je stavljeno na stranicu otkako su joj oni prvi put
pristupili. Kelly se jutros nakon sastanka automatski htjela spojiti, a prsti su joj već sami
pronalazili potrebna slova.

Prijava nije prepoznata.

Kellyje zbunjeno gledala u zaslon. Pokušala je ponovno, pretpostavivši da je riječ o

pogrešci operatera.

Prijava nije prepoznata.

Dvaput je provjerila podatke za račun koji je napravio Nick koristeći svoju kreditnu karticu
i neku adresu na gmailu, ali pogreška nije bila njezina. Račun je nestao.
- Mislite li da su nas otkrili?
Nick je olovkom kuckao po laptopu. - Možda. Koliko smo profila preuzeli?
- Sve. Možda je to izgledalo sumnjivo.
- Ili je to sve prevara da se izvuku novci. Tko će nazvati muriju i požaliti se da im je bila
obećana neograničena mogućnost uhođenja?
- Iz računovodstva su nam poslali prepaid kreditnu karticu - rekla je Kelly. Vidjela je e-
poruku dok se pokušavala spojiti na stranicu pomoću Nickovog računa.

~ 138 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Odlično. Napravi novi korisnički račun pa ćemo vidjeti koliko će im trebati da i njega
ukinu. Želim da potražiš sve profile iz Kenta.
- Do sada su svi bili iz Londona, šefe.
- Jučer se u Maidstoneu dogodila otmica. Jedan svjedok je rekao da je vidio muškarca
kako odvlači ženu u crni Lexus i odlazi.
Sat vremena poslije policija u Kentu zaprimila je poziv od uzrujane ženske osobe koja je
bila oteta i seksualno zlostavljana, a onda gurnuta van iz auta u industrijskoj zoni na rubu
grada. - Dao je Kelly nekoliko isprintanih papira, a ona je pogledala podatke navedene na vrhu
izjave.

Kathryn Whitworth, 36.

- Koristi podzemnu?
- Svaki dan putuje iz Pimlica u jednu agenciju za zapošljavanje u Maidstoneu.
- Je li zapamtila registraciju Lexusa?
- Nije, ali auto je snimljen kamerom nekoliko kilometara od mjesta zločina jer je prebrzo
vozio. Lokalni policajci upravo privode vozača.

Kelly nije dugo trebalo da otvori novi račun i da pronađe Kathryn Whitworth, navedenu
kao novi profil na prvoj stranici. Provjerila je podatke iz Kathrynine izjave s podacima na profilu
koji su se nalazili na zaslonu ispred nje.

Bjelkinja.

Plavuša.

Srednje tridesete.

Ravne cipele, haljine s uskim jaknama. Vuneni šal s kockicama. Crni kišobran sa sedefnom
ručkom. Siva torba za laptop Mulberry.

Veličina: 36-38.

07.15 - Ulazi na postaju Pimlico. Koristi pokretne stube i skreće lijevo na sjeverni peron.
Stoji pokraj velikog oglasa s lijeve strane karte podzemne. Ide jednu stanicu do Victorije. Izlazi
s perona, skreće desno i ide pokretnim stubama. Skreće lijevo prema peronima 1-8. Odlazi u
Starbucks kod perona 2, gdje joj konobar bez ikakvih uputa priprema veliku kavu s mlijekom
bez kofeina. Na peronu 3 sjeda u međunarodni vlak Ashford. Otvara laptop i radi tijekom
cijelog puta. Silazi na postaji Maidstone East. Hoda ulicom Week, skreće lijevo u Ulicu Union.
Radi u firmi Maidstone Recruitment.

~ 139 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Dostupnost: Od ponedjeljka do petka

Trajanje: 80 minuta

Težina: srednja

Nije bilo sumnje da je riječ o istoj ženi. Kelly je odmah potražila firmu Maidstone
Recruitment. Profesionalna fotografija nalazila uz kratku biografiju ispod Kathryninog imena i
funkcije. Viša savjetnica za zapošljavanje. Na fotografiji na internetskoj stranici Kathryn je
imala kosu zataknutu iza ušiju, izgledala je kao da je odsutna mislima, ako ne i pod stresom.
Na poslovnoj fotografiji sjedila je ispred bijele pozadine s lijevim ramenom prema naprijed, a
sjajna plava kosa do ramena bila joj je uredno počešljana. U fotoaparat je gledala s blistavim
osmijehom; profesionalno, vjerodostojno, samouvjereno.
Kelly se pitala kako Kathryn Whitworth izgleda sada? Kako je izgledala dok je davala ovu
izjavu na deset stranica detektivu u Maidstoneu; dok je u posuđenom ogrtaču sjedila u
prostoriji za žrtve silovanja, čekajući daju ponovno oskvrne policijski liječnik?
Te slike u glavi su joj se prelako pojavljivale.
Uzela je profil s pisača i nagnula se preko stola kako bi ga dala Lucindi.
- Podudaraju se.
Kellyn mobitel je zazvonio, a na zaslonu se pojavilo skriven broj. Javila se.
- Dobar dan, je li to detektivka Thompson?
Kelly je skoro odgovorila da je dobio pogrešan broj, no onda se sjetila. - Da, ja sam. -
Pogledala je Lucindu, no ona je okrenula leđa prema računalu.
- Ovdje detektiv Angus Green, iz Odjela za istraživanje kaznenih djela u Durhamu.
Iskopao sam slučaj o silovanju koji ste tražili.
- Samo malo, moram izaći van.
Kelly se nadala da nitko u uredu ne vidi koliko joj brzo tuče srce. Natjerala se da opušteno
ode od stola, kao da poziv nije nimalo važan.
- Hvala što ste mi se javili - rekla je kad je izašla na hodnik. Stajala je na vrhu stubišta,
odakle je istodobno mogla vidjeti tko se penje i držati na oku vrata MIT-a.
- Nema problema. Jeste li nekoga priveli?
- Nismo, nego radimo na sličnim slučajevima pa je i ovaj iskrsnuo. Zvala sam da vidim je
li bilo kakvih pomaka u proteklih nekoliko godina? - Kellyno srce sada je tako brzo udaralo da
su ju boljela prsa. Dlanom je čvrsto pritisnula prsnu kost. Ako netko sazna za ovo, sigurno će
ostati bez posla; ovaj put neće dobili drugu priliku.
- Nažalost, nije. Imamo DNA, pa ako bude uhićen za nešto drugo, moći ćemo ga otkriti,
iako bi šanse i tada za kazneni progon bile male.
- Zašto? - Otkako je počela raditi ovaj posao, Kelly se nadala uhićenju, jer je shvatila
koliko se važnih slučajeva riješilo pukom srećom, a ne marljivim istražnim radom. Nevin bris s
obraza kose osoba treba isključiti nakon provale na poslu; uzorak za evidenciju uzet nakon
pozitivnog nalaza za vožnju pod utjecajem alkohola. Trenutak u kojem ne možeš doći do daha

~ 140 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
zato što jednostavan slučaj pretvorio u nešto mnogo više, pa se kazneno djelo počinjeno
dvadeset godina prije napokon riješi. To se Kelly dogodilo nekoliko puta i sada je to htjela više
nego išta drugo. Kelly nikada nije vidjela muškarca koji je silovao Lexi, ali gotovo je mogla
vizualizirati bahatost na njegovu licu koja se pretvara u strah; relativno bezopasnu optužbu
kako odlazi u zaborav pokraj pozitivnog DNA nalaza koji bi jasno dokazao da je pratio
njezinu sestru, gledao ju, napao ju.
- U dosjeu se nalazi pismo žrtve - govorio je detektiv Green.
- Određene gospođice Alexis Swift. U pismu piše da iako i dalje stoji njezin iskaz iz pismene
izjave, ne želi kazneni progon kao ni daljnje informacije o razvoju ovoga slučaja.
- Ali to je nemoguće! - To je izašlo prije nego što se Kelly uspjela zaustaviti, a glas joj je
odjekivao praznim hodnikom. U tišini koja je uslijedila, čula je zbunjenost detektiva Greena. -
Mislim, zašto žrtva ne bi željela kazneni progon? To nema smisla.
- Nema objašnjenja, samo potpisana izjava. Možda nije sve bilo tako crno-bijelo kako je
navela u prvoj izjavi? Možda je to ipak bio netko koga je poznavala; možda je prvo pristala, a
onda se predomislila.
Kelly se borila da ne izgubi kontrolu. U mislima joj se pojavila Lexi, kako sklupčano sjedi u
prostoriji za žrtve silovanja na policiji, previše shrvana da ustane čak i kad je stigla Kelly, koja
je prekoračila svako ograničenje brzine od Brightona do Durhama. Lexi, odjevena u posuđenu
odjeću koja joj je bila prevelika, dok je njezina odjeća bila u papirnatim vrećicama, uredno
označenim za forenzičku analizu. Lexi na liječničkom krevetu, dok joj suze bježe iza zatvorenih
kapaka, a rukom tako čvrsto stišće Kellynu ruku da joj je ostala modrica. U tome što se dogodilo
Lexi nije bilo nikakvog pristanka.
- Da, možda - opušteno je rekla. - Uglavnom, hvala što ste nazvali. Mislim da to nije dio
našeg serijskog zločina, ali nikad ne znate. - Završila je poziv i okrenula se, a čelo je naslonila
na hladan zid.
- Ako želiš meditirati, Kelly, možda bi to mogla raditi u slubodno vrijeme.
Brzo se okrenula i ugledala Nicka u njegovoj opremi za trčanje, u tenisicama koje su tiho
stajale na stubama iza nje. Ispod pazuha imao je tamne mrlje koje su prošarale i prednju stranu
njegove majice.
- Oprostite, šefe, uzela sam si kratku stanku. - Kellyne misli radile su sto na sat. Što je
Lexi učinila? I zašto?
- Ona je sada gotova. Idem se istuširati. Vidimo se u sobi za sa stanke za deset minuta.
Kelly se prisilila da se usredotoči na tekući posao. - Bili ste u pravu u vezi sa silovanjem u
Maidstoneu; dala sam podatke Lucindi
- Dobro. Javi policiji u Kentu da to više nije njihov slučaj. Mi preuzimamo. No idemo
redom. Tražio sam ove iz odjela za suzbijanje cyber kriminala da dođu i objasne nam što
pobogu rade već dva dana. Danas se ne možeš pomaknuti da ne ostaviš digitalni trag, pa koliko
je onda teško identificirati osobu koja je odgovorna za ovu stranicu?

- Vrlo teško - rekao je Andrew Robinson. - Ta osoba je jako dobro prikrila svoj trag. Podaci
o stranici registirani su na Kajmanskom otočju.

~ 141 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Na Kajmanskom otočju? Odatle vodi stranicu? - pitala je Kelly.
Nick ju je pogledao. - Nemoj se veseliti, nećeš ići na izlet na Karibe.
- To ne znači da se počinitelj nalazi ondje - rekao je Andrew nego samo kontaktni podaci.
Neće vas iznenaditi da se britanska policija i Kajmansko otočje baš ne vole; šanse da od njih
dospijemo informacije koje su nam potrebne su nikakve. No, dobili smo IP adresu s koje
stranica odgovara. - Andrew je vidio da ga Kelly i Nick blijedo gledaju, te je ponovno počeo. -
Dakle, kad potražim neku domenu, ona šalje signal toj stranici. Ako stranica ne postoji, ne
dobivamo odgovor, ali ako postoji, kao što je ovdje slučaj, odgovor nam govori ne samo gdje
se nalaze podaci o domeni, nego i koji uređaj se koristi za pristupanje određenoj mreže. Dakle
- pokazao je na Nickov mobitel, koji se nalazio na stolu ispred njih - da se sada spojiš, recimo,
na internet bankarstvo, ta stranica bi zabilježila IP adresu tvojega telefona i tako nam
omogućila da ti uđemo u trag.
- Kužim - rekao je Nick. - Dakle, odakle se spaja administrator?
Andrew je isprepleo svoje tanke prste i pucnuo člancima; prvo na jednoj ruci, a onda na
drugoj. - Nažalost, nije tako jednostavno. - Otvorio je svoj laptop i Nicku i Kelly pokazao jedan
broj: 5.43.159.255. - To je IP adresa, nešto kao poštanski broj za računala. Adresa je statična,
ali nalazi se na ruskom serveru, no Rusi nažalost...
- Da pogodim - prekinuo ga je Nick. - Rusi ne surađuju s britanskom policijom. Pobogu!
Andrew je podigao ruke. - Nemojte ubiti glasnika.
- Postoji li uopće neki način da se uđe u trag toj stranici? - pitala je Kelly.
- Iskreno? Ne. Odnosno, barem ne u vremenskom roku koji je vama potreban, s obzirom
na razinu opasnosti. To je stranica kojoj je nemoguće ući u trag.
- Znači li to da tražimo nekog stručnjaka? - pitala je Kelly. Nekog informatičara?
- Ne nužno. Sve to dostupno je na internetu. To bi mogao napraviti čak i inspektor.
Kelly je suspregnula smiješak. Nick se nije obazirao. - Što onda predlažeš?
- Bit je u onoj staroj izreci: morate slijediti novac.
- Što to znači? - pitala je Kelly.
- Nikada niste gledali film Svi predsjednikovi ljudi? - pitao je Andrew. - Puno ste
propustili. Znači, počinitelj uzima novac od ljudi koji se registriraju na njegovoj stranici za
pronalazak partnera, je li tako? Taj novac moramo slijediti. Svakoj transakciji može se uči u
trag preko kreditne ili debitne kartice i PayPal računa povezanog sa stranicom, da bi se na kraju
ušlo u trag bankovnom računu počinitelja. Kad znate kako se novac povlači i tko to radi, onda
već imate nešto.
Kelly je osjetila tračak nade.
- Koje podatke trebaš?
- Vi ste upotrijebili svoju kreditnu karticu, zar ne?
Nick je kimnuo.
- Datum transakcije, iznos i kreditnu karticu kojom ste platili. Nabavite mi to, a ja ću doći
do čovjeka kojeg tražite.

~ 142 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

22.

N alazimo se u gotovo nepomičnoj prometnoj gužvi na Norwood Roadu već pola

sata i pomičemo se centimetar po centimetar u Grahamovom autu. On je
nestrpljiv vozač; naglo skreće na neko slobodno mjesto koje vidi i stišće trubu ako
auto ispred njega čeka duže od djelića sekunde prije nego što krene na zelenom. Ovo je drugi
dan zaredom da me Graham vozi kući i ponestalo nam je tema za razgovor. Već smo iscrpili
uobičajene teme poput one hoće li se nekadašnja videoteka prodati po traženoj cijeni i kako
nema dovoljno dvoetažnih ureda da bi se zadovoljila potražnja, pa tako sjedimo u tišini.
Svako malo se ispričavam Grabamu jer mora ići nekamo što mu uopće nije usput, no on
se ne obazire na moju ispriku.
- Ne mogu dopustiti da hodaš po Londonu dok te ganja neki perverznjak - kaže.
Padne mi na pamet da nikada nisam točno rekla o kakvim je napadima na druge žene
riječ, no onda shvatim da je to normalna pretpostavka o muškarcu koji prati žene.
Znam da bih mogla pitati Matta da dođe po mene i da bi on inzistirao na tome da me vozi
kući s posla koliko god je potrebno. No neću ga pitati jer znam da bi Simon poludio, a Mattu
bi se to previše svidjelo.
Činjenica da me Matt još uvijek voli neizrečena je istina koja kruži oko svih nas. Oko Matta
i mene, kad se vidimo kako bismo razgovarali o djeci, a on me gleda u oči malo dulje nego što
je potrebno. Oko Simona i mene, kad spomenem Mattovo ime i vidi se mučan odbljesak
ljubomore u Simonovim očima.
Simon me ne može voziti. On je prodao auto prije nekoliko tjedana. Tada sam mislila da
je lud; možda ga nije mnogo koristio preko tjedna, ali vikendom smo stalno išli u kupovinu i u
Ikeu, ili pak na put izvan grada kako bismo posjetili prijatelje i obitelj.
- Možemo ići vlakom - rekao mi je kad sam mu rekla da nam je auto potreban. Uopće mi
nije palo na pamet da si ga ne može priuštiti.
Da barem imam vozačku dozvolu. S obzirom na to da živini u Londonu, nikada nisam
smatrala potrebnim polagati vozački, ali sada bih voljela da se mogu sama voziti na posao.
Otkako sam saznala za te oglase, stalno sam napeta, stalno sam u stanju pripravnosti i čekam
trenutak kad ću morati početi bježati. Ili boriti se. Gledam svuda i svakoga oko sebe.
Ovdje, u Grahamovom autu, osjećam se sigurno, jer znam da me nitko ne slijedi te se
mogu nasloniti na meku kožu i zatvoriti oči ne brinući se da me netko gleda.
Kad prijeđemo rijeku, gužva se smanjuje. Grijanje je upaljeno, a meni je toplo i opuštena
sam prvi put nakon nekoliko dana. Graham pali radio i ja slušam Grega Burnsa s Capital FM-a
kako razgovara s Artom Garfunkelom. Na kraju razgovora čuju se taktovi pjesme Mrs
Robinson, a ja pomislim kako je čudno da se još uvijek sjećam svih riječi, ali zaspim prije nego
što ih uspijem oblikovati u mislima.
Buka u prometu stalno se mijenja, tako da se budim, no onda nakon nekoliko trenutaka
ponovno zaspim. Čujem kako na radiju počinje nova pjesma; učini mi se da zatvorim oči na
djelić sekunde, no kad se probudim, završava neka posve druga pjesma.

~ 143 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Moja podsvijest miješa zvukove koji mi ulaze u san: zvukove autobusa, glazbe, reklama
na radiju. Motor auta postaje tupa tutnjava vlaka iz podzemne; glas voditelja govori mi da
pazim na rupu. Stojim u podzemnoj, dok me okružuju drugi putnici. U zraku se osjeti miris
balzama poslije brijanja i znoja. Balzam mi je poznat i pokušavam ga nekamo smjestiti, ali ne
uspijevam.

Objavljeno: petak, 13. studenog

Bjelkinja.

Kasne tridesete.

Oči, posvuda oči. Gledaju me. Slijede me. Znaju svaki korak mojega putovanja. Vlak staje
i pokušavam izaći, no netko me pritišće na zid vagona.

Težina: srednja.

To je Luke Friedland. Jako mi pritišće prsa .Ja sam te spasio, govori, a ja pokušavam
odmahnuti glavom, pokušavam se pomaknuti. Miris balzama je jak, ispunjava mi nosnice i guši
me.
Oči su mi zatvorene.
Zašto su mi oči zatvorene?
Otvaram ih, ali muškarac koji me pritisnuo nije Luke Friedland. Nisam u vlaku; nisam
okružena putnicima.
Nalazim se u autu Grahama Hallowa.
Grahamovo lice nalazi se pokraj mojega, njegove ruke me pritišću na sjedalu. Osjetim
Grahamov miris, onaj drvenasti miris cimeta pomiješan s mirisom tijela i onim ustajalim
mirisom njegovog sakoa od tvida.
- Gdje smo? Miči se s mene!
Nestaje pritisak s mojih prsa, ali i dalje jedva dišem; vrat mi ispunjava panika kao da ga
stišću dvije ruke. Tama obavija auto i uvlači se u njega kroz prozore, a ja tražim ručku od vrata.
Trepćem zbog svjetla.
- Odvezivao sam ti pojas - kaže Graham. Zvuči ljutito, kao da se brani.
Zato što sam ga optužila?
Ili zato što sam ga zaustavila?
- Zaspala si.
Pogledam dolje i vidim da mi je pojas otkopčan i slobodno mi visi preko lijevog ramena.
Shvatim da smo parkirani u mojoj ulici: vidim ulazna vrata naše kuće.
Zacrvenim se. - Ovaj... Oprosti. - Zbunjena sam zbog spavanja. - Mislila sam... - Pokušavam
oblikovati riječi. - Mislila sam da si htio... - Ne mogu to izgovoriti, ali i ne moram. Graham

~ 144 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
pali auto, a buka motora prekida naš razgovor. Izlazim iz auta i drhtim; temperatura je
petnaest stupnjeva niža nego u autu. - Hvala ti na prijevozu. I oprosti što sam mislila...
On odlazi, ostavljajući me da stojim na pločniku.

~ 145 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Uz stranicu findtheone. com nema nervoze koja prati spojeve na slijepo, nema neprirodnih
razgovora za večerom. Tvrdim da je ona iskrenija od većine internetskih stranica za pronalazak
partnera, na kojima se nalaze dotjerane fotografije i profili puni laži. Plaća, hobiji, omiljena
hrana... Sve je to nevažno. Tko gradi vezu na uzajamnoj ljubavi prema tapasu? Veza bi možda
mogla biti savršena na papiru, no bez iskre potrebne da ju zapali.
Findtheone.com preskače sve te gluposti; pretvaranje da je nekoga briga voliš li operu ili
šetnju parkom. Ona omogućava muškarcima da si uzmu vremena koliko im treba. Mogu te
pratiti neko vrijeme; navesti te na razgovor; vidjeti jesi li dovoljno zainteresirana da te odvedu
na večeru umjesto da troše vrijeme na brbljave tupavice. Ona omogućava muškarcima da
te intimnije upoznaju. Da pomirišu tvoj parfem, tvoj dah, tvoju kožu. Osjete iskru. Krenu u
akciju.
Pitaš li se tko su moji klijenti? Tko bi se koristio takvom stranicom? Misliš li da tržište ne
može biti dovoljno veliko?
Uvjeravam te da može.
Moji klijenti dolaze iz raznih društvenih krugova. To su muškarci koji nemaju vremena za
započinjanje veze. Muškarci s dovoljno novca da ih nije briga. Muškarci koji nisu pronašli ˝onu
pravu˝; muškarci koji vole sve imati pod kontrolom. Svatko ima svoj razlog za učlanjenje na
findtheone.com; mene nije briga koji je to razlog.
Dakle, tko su ti muškarci?
To su tvoji prijatelji. Tvoj otac, tvoj brat, najbolji prijatelj, susjed, šef. To su ljudi koje viđaš
svaki dan, ljudi s kojima putuješ na posao i kući s posla. Zaprepaštena si. Misliš da ih bolje
poznaješ.
U krivu si.

~ 146 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

23.

J e li ovo vaše vozilo? - Kelly je fotografiju crnog Lexusa gurnula preko stola. Gordon
Tillman je kimnuo. - Da bude zabilježeno na audio snimci, osumnjičenik kima. - Kelly
je pogledala Tillmana, koji je bio manje samouvjeren sada kad je svoje otmjeno odijelo
zamijenio sivom zatvorskom trenirkom, no i dalje je bahato gledao ljude koji su ga ispitivali.
Sudeći po njegovu datumu rođenja, imao je četrdeset sedam godina, ali izgledao je
deset godina starije; koža mu je bila crvena od godina pretjerivanja. U drogi? Ili piću? U piću i
ženama. U kasnim noćima kad je trošio novac na djevojke koje ga inače ne bi ni pogledale.
Kelly se trudila da joj se na licu ne vidi gađenje.
- Jeste li ga vozili jučer ujutro oko petnaest do devet?
| - Znaš da jesam. - Tillman je bio opušten; ruke je prekrižio na prsima dok je odgovarao
na Kellyna pitanja. Nije tražio odvjetnika, a Kelly još nije znala u kojem će smjeru ići
ispitivanje. Priznanje? Činilo se da će tako biti, ali ipak... Nešto u Tillmanovim očima joj je
govorilo da neće biti baš tako lako. Iznenada se sjetila jedne druge sobe za ispitivanje... Drugi
osumnjičenik, isti zločin; čvrsto je stisnula šake ispod stola. To se neće ponoviti. Isprovocirao
ju je, ali onda je bila mlađa, neiskusnija. Neće si to opet dopustiti.
Ali znoj joj je svejedno curio niz kralježnicu i morala se truditi da se usredotoči. Nikada joj
se nisu vratile one riječi koje joj je šapnuo na uho. Riječi zbog kojih joj je tako pao mrak na oči
i zbog kojih je potpuno izgubila kontrolu.
- Možete li mi svojim riječima reći što se dogodilo jučer između pola devet i deset
ujutro?
- Vraćao sam se s konferencije na kojoj sam bio večer prije. Poslije konferencije bila je
večera pa sam prenoćio u Maidstoneu kako bih se ujutro vratio u Oxfordshire. Ostatak dana
mislio sam raditi od kuće.
- Gdje radite?
Tillman ju je pogledao, a pogled mu je kratko, ali promišljeno, pao na njezine grudi prije
nego što je odgovorio. Kelly je osjetili kako se Nick naginje na stolici, iako ga nije vidjela. Nije
htjela da on nešto kaže. Nije htjela pružiti Tillmanu to zadovoljstvo da zna kako je ona uopće
primijetila kamo mu je pao pogled.
- U Cityju. Savjetnik za upravljanje imovinom u kompaniji NCJ Investors.
Kelly se nije iznenadila kad joj je inspektor rekao da će biti prisutan na ispitivanju. Molila
ga je da joj dopusti da ispituje Tillma na, podsjetivši ga koliko je predano radila na ovom slučaju
i koliko je silno htjela biti prisutna na njegovom okončavanju. Trebala mu je cijela vječnost da
joj odgovori.
- Dobro. Ali i ja ću biti prisutan.
Kelly je kimnula.
- Previše si neiskusna da bi sama ovo vodila, a bit će i obješenih noseva u uredu s
obzirom na okolnosti.

~ 147 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Razlog je ostao neizrečen. Nije vjerovao Kelly da neće izgubiti kontrolu. Kako ga je mogla
kriviti zbog toga kad si ni sama nije vjerovala?

Bila je smjesta suspendirana, pod prijetnjom kaznenog postupka.

- Što ti je bilo na pameti? - pitao ju je Diggers kad su Kelly Izvukli iz zatvora u poderaroj
bluzi i s modricom na licu kad joj je osumnjičenik vratio udarac. Silovito se tresla; adrenalin joj
je iščeznuo iz tijela istom brzinom kojom se pojavio.
- Baš ništa. - To nije bila istina. Na pameti joj je bila Lexi. To je bilo neizbježno i znala je
to čim je dobila taj slučaj. Djevojka koju je silovao neki neznanac na putu kući iz škole. - Ja ću
to preuzeti - odmah je rekla svojem nadređenom. Prema žrtvi se odnosila sa suosjećanjem
koje je željela svojoj sestri, osjećajući se kao da je to bitno.
Nekoliko dana poslije počinitelj je priveden; DNA se podudarao s poznatim seksualnim
prijestupnikom. Nije htio odvjetnika; u sobi za ispitivanje se smijuljio u papirnatom odijelu. Bez
komentara. Bez komentara. Bez komentara. Onda je zijevnuo, kao da mu je to strašno
dosadno, a Kelly je osjetila kako počinje kipjeti od bijesa.

Dakle, vozili ste kući... - Podsjetio ga je Nick kad Kelly nije ništa rekla. Prisilila se da se
ponovno usredotoči na Tillmana.
- Prolazio sam pokraj stanice kad sam shvatio da u krvi vjerojatno imam još alkohola od
večeri prije. - Kutovi Tillmanovih usana razvukli su se u osmijeh, a Kelly je shvatila da on jako
dobro zna da ovo priznanje neće za sobom povući nikakav sudski postupak. Kladila bi se da je
Gordon Tillman vozač koji redovito vozi pijan: bio je tip bahatog kretena koji je sigurno tvrdio
da bolje vozi nakon par čašica. - Pomislio sam kako bi bilo bolje da popijem kavu, pa sam stao
i pitao jednu ženu ima li kakav kafić u blizini.
- Možete li opisati tu ženu?
- Srednje tridesete, plava kosa. Lijepa figura. - Tillman se ponovno nasmiješio. -
Preporučila je jedan kafić u blizini i pitao sam ju hoće li mi se pridružiti.
- Jednu potpunu neznanku ste pozvali na kavu? - pitala je Kelly, ne trudeći se prikriti
nevjericu.
- Znaš kako kažu - rekao je Tillman, a na usnama mu je i dalje poigravao podrugljivi
osmijeh - neznanac je tek prijatelj kojega još nisi upoznao. Odmjeravala me čim sam stao.
- I inače na kavu zovete žene koje ne poznate? - ustrajala je Kelly.
Tillman si je uzeo vremena; ponovno je odmjerio Kelly i lagano odmahnuo glavom prije
nego što je odgovorio. - Bez brige, dušo, zovem samo one lijepe - rekao je.
- Možete li nastaviti - prekinuo ga je Nick - sa svojom verzijom priče? - Tillman je
primijetio što je inspektor naglasio, no ipak je nastavio.
- Ušla je u auto i krenuli smo prema kafiću, no onda mi je dala ponudu koju nisam mogao
odbiti. - Kelly se smučilo od osmijeha na Tillmanovu licu. - Rekla je da nikad u životu nije
napravila tako nešto, ali da je oduvijek maštala o tome da se seksa s nekim neznancem i pitala
me što ja mislim o tome. Pa - nasmijao se - što bih mislio? Rekla mi je da mi neće reći kako se
zove i da ne želi znati moje ime, a onda me uputila u industrijsku zonu na rubu Maidstonea.
~ 148 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- I što se ondje dogodilo?
- Želiš li čuti sve detalje? - Tillman se nagnuo naprijed i izazovno pogledao Kelly. - Postoji
naziv za takve kao ti, znaš.
Kelly mu je spremno odgovorila. - A postoji naziv i za takve kao što si ti. - U želucu je
osjetila grč bijesa te je pazila da on ondje i ostane.
Uslijedila je stanka. Tillman se podsmjehnuo. - Popušila mi je, a onda sam ju pojebao.
Ponudio sam joj prijevoz natrag, ali rekla je da želi da ju ostavim ondje. To je valjda isto dio
njezine fantazije. - Gledao je Kelly u oči, kao da može osjetiti da se u njoj odvija bitka, da ova
cijela situacija oslobađa nešto što je tako uspješno potiskivala. - Svidjelo joj se na grubo, ali
mnogim ženama se sviđa iako, zar ne? - Ponovno se podsmjehnuo. - A sudeći po zvukovima
koje je ova ispuštala, uživala je.
Uživala je.
Tijekom cijelog ispitivanja osumnjičenik nije skidao pogled s Kelly. Bila je s muškim
kolegom, a počinitelj nije rekao ništa provokativno; nije napravio ništa čime bi ju zastrašio. No
kad se razgovor prestao snimati i Kelly ga je sama vodila u ćeliju, nagnuo se prema njoj. Na
vratu je osjetila toplinu njegovog daha i ustajali miris tijela i cigareta.
- Uživala je - prošaputao je.
Bilo je to kao neko izvantjelesno iskustvo, poslije je mislila Kelly. Kao da se netko drugi
okrenuo s podignutom šakom i i udario ga ravno u nos, te ga počeo grepsti po licu. Kao da je
netko drugi izgubio kontrolu. Jedan kolega povukao je Kelly k sebi, ali bilo je prekasno.
Kelly se pitala kada je Lexi napisala ono pismo policiji u Durhamu; je li čak tada Lexi manje
marila za ishod nego Kelly; je li Kelly gotovo izgubila posao bez razloga.

- Znači, to je to? - pitala je Kelly, odgurnuvši sliku. - To je tvoja priča?

- To se dogodilo. - Tillman je ponovno prekrižio ruke i naslonio se na stolicu, od čega je
plastika zaškripala. - Ali da pogodim: imala je napadaj krivnje ili je saznao njezin dečko i sada
priča da je bila silovana. Je li tako?
Kelly je mnogo naučila u zadnjih nekoliko godina. Postoji bolji način suočavanja sa
zločincima od bijesa. I ona se naslonila kao Tillman te je podigla oba dlana kao da prihvaća
poraz. Čekala je samodopadni osmijeh za koji je znala da će doći.
A onda: - Reci mi nešto o findtheone.com.
Promjena se dogodila odmah.
U Tillmanovim očima vidjela se panika, a cijelo tijelo postalo mu je napeto.
- Kako to misliš?
- Koliko dugo si član?
- Nemam pojma o čemu pričaš.
Sada je Kelly bila na redu da se smije. - Stvarno? Znači kad ti budemo pretraživali kuću, a
to ćemo raditi dok si u pritvoru, i pogledamo ti računalo, nećemo otkriti da si posjećivao tu
stranicu?
Na Tillmanovu čelu pojavile su se kapljice znoja.

~ 149 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Nećemo pronaći opis putovanja žrtve? Koji si platio? I preuzeo?
Tillman je dlanom obrisao lice, a onda ga je protrljao po donjem dijelu odijela, ostavljajući
tamnu mrlju znoja na desnom bedru.
- Koje članstvo si uzeo? Sigurno platinasto, zar ne? Muškarac poput tebe zadovoljio bi se
samo najboljim,
- Prekinite ispitivanje - rekao je Tillman. Predomislio sam se. Želim odvjetnika.

Kelly se nije iznenadila što Gordon Tillman želi svojega odvjetnika, a ne dodijeljenoga po
dužnosti i nije joj smetalo što su zbog toga morali čekati tri sata. U međuvremenu, policija u
Oxfordshireu je zaplijenila Tillmanov laptop, zajedno s gaćama koje je nosio za vrijeme
navodnog napada i koje su visjele napola van iz njegove košare za rublje u kupaonici. Policajci
Meta bili su u Tillmanovu uredu i ondje zaplijenili njegovo radno računalo i stvari iz ladica, a
Kelly se tješila time što će Tillmanova karijera sigurno biti gotova, bez obzira na to osudili ga ili
ne.
- Koliko brzo možeš pregledati laptop? - Nick je pitao Andrewa. On i Kelly vratili su se u
MIT, dok se Tillman savjetovao s odvjetnikom.
- Za tri do pet dana, ako je hitno. Za dvadeset četiri sata, ako možeš pronaći sredstva.
- Pronaći ću ih. Želim povijest pretraživanja od zadnjih šest mjeseci, te svaki posjet
stranici. Želim znati koje je profile gledao, što je preuzeo i je li zabilježio lokacije na Google
Earthu. I pretraži tvrdi disk da vidiš ima li pornografiju. Sigurno je ima, a ako je išta imalo
nezakonito, osudit ćemo ga zbog toga. Bahati gad.
- Znači, nije vam se svidio Tillman? - pitala je Kelly, nakon što je Andrew nestao u svoj
boks. - Ali bio je tako šarmantan. - Napravila je grimasu. - Što mislite, koliko toga zna?
- Teško je reći. Svakako dovoljno da ušuti kad je shvatio da znamo za stranicu, ali nisam
siguran zna li tko ju vodi. Ako njegov odvjetnik ima imalo razuma, savjetovat će mu da na sve
odgovori bez komentara, znači odlučivat će forenzičari. Imamo li izvještaj od liječnika?
- Razgovarala sam s Odjelom za seksualne delikte u Kentu prije ispitivanja i poslali su cijeli
izvještaj. Postoje jasni dokazi o spolnom činu, no to nije upitno, naravno.
Dala je faks Nicku, koji ga je na brzinu pregledao.
- Nema ozljeda, kao ni očitih tragova upotrebe sile?
- To ništa ne znači.
Lexi nije bila ozlijeđena. Smrznula se, rekla je Kelly i zbog toga se najviše krivila. Što se nije
odupirala.
- Ne, ali to nam poprilično otežava da dokažemo da nije bilo pristanka. Najvažnije je da
dokažemo povezanost između Gordona Tillmana i žrtvinog profila na internetu. Ako budemo
mogli to učiniti, njegova priča o tome da ju je slučajno sreo na ulici pada u vodu.
- A ako ne budemo mogli? - pitala je Kelly.
- Hoćemo. Gdje je Lucinda?
- Na sastanku.

~ 150 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Želim da identificira preostale žrtve na stranici. Nemamo njihova imena, ali imamo
fotografije i točno znamo gdje se kreću između kuće i posla. Želim da ih se identificira, dovede
i upozori.
- Smatrajte to učinjenim.
Nick je zastao. - Ovo je bilo teško ispitivanje. Napravila si dobar posao. Zadivljen sam.
- Hvala.
- Idemo opet po njega. Mislim da neće dugo trajati.

Inspektor je točno predvidio. Na savjet odvjetnika, mršavog, nervoznog muškarca s

naočalama sa žičanim okvirima, Gordon Tillman na svako je pitanje odgovorio s bez
komentara.
- Pretpostavljam da će moj klijent biti pušten uz jamčevinu rekao je odvjetnik kad su
Tillmana odveli u ćeliju.
- Bojim se da nismo to namjeravali - rekla je Kelly. - Ovo je ozbiljna istraga i moramo
provesti opsežno forenzičko ispitivanje. Vaš klijent morat će se udomaćiti ovdje na neko
vrijeme. - Nitkova pozitivna povratna informacija ulila joj je samopouzdanje i tijekom druge
polovine razgovora imala je osjećaj kao da je ona stara. Detektivka koja je nekoć bila, prije
nego što je sve uprskala.
Tillmana su mogli držati u pritvoru dvadeset četiri sata, ali Nick je od višeg inspektora
zatražio produljenje. No s obzirom na vrijeme koje je Andrewu bilo potrebno, čak ni dodatnih
dvanaest sati koje bi viši inspektor mogao odobriti vjerojatno neće biti dovoljno; bit će im
potrebno odobrenje suca da Tillmana zadrže iza rešetaka duže od toga.
Kelly je pregledavala papire od slučaja dok je čekala zatvorskog policajca da ga obavijesti
o razvoju događaja. Izjava žrtve bila je neugodno štivo. Crni Lexus stao je pokraj nje; vozač je
pitao za smjer i otvorio suvozačeva vrata jer se prozor nije htio otvoriti.
- To mi je bilo čudno - pisalo je u izjavi - s obzirom na to da je auto izgledao novo, ali nije
mi bilo sumnjivo. - Kathryn se nagnula prema autu da mu da upute; vozač je rekao da traži
autocestu M20 te je opisala muškarca koji je djelovao ljubazno i bezopasno.
- Ispričao se što mi oduzima vrijeme - rekla je - i zahvalio mi što mu tako pomažem.
Kathryn mu je po drugi put davala upute (˝rekao je da ima jako loše pamćenje”) kad joj
je postala jasna prava namjera Gordona Tillmana.
- Iznenada e ispružio ruku i zgrabio me. Uhvatio me za sivi šal koji sam nosila, zgrabivši ga
negdje iza mojega desnoga ramena i uvukao u auto. Sve se od vilo tako brzo da mislim da
nisam stigla ni vrištati. Krenuo je, dok su mi noge i dalje virile iz auta, a lice mi je gurnuo u svoje
krilo. Na zatiljku sam osjetila volan, a slobodnom rukom gurao je moju glavu u svoje
međunožje.
U jednom trenutku auto je stao dovoljno dugo da Tillman zatvori suvozačeva vrata, ali
glavu joj je stalno držao pritisnutu na svojemu međunožju; autoje bio u niskoj brzini koju
nijednom nije promijenio.

~ 151 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Htjela sam okrenuti glavu, ali nije mi dopustio - rekla je kentskom detektivu koji je
uzimao izjavu. - Lice mi je bilo pritisnuto na njegov penis i osjetila sam kako se ukrućuje. Tada
sam shvatila da će me silovati.
Bilješka policajca rekla je Kelly da žrtva ima dvoje djece, od koje mlađe ima samo
osamnaest mjeseci. Radila je puno radno vrijeme kao savjetnik u agenciji za zapošljavanje i
bila je u braku jedanaest godina.
Potpuno podržavam kazneni postupak i spremna sam doći na sud ako bude bilo potrebno.
Naravno. Zašto ne bi?
Zašto Lexi to nije htjela?
- Trebam malo izađi na zrak - rekla je Nicku, koji nije ni podigao pogled s radnog stola.
Kelly je iz MIT-a otišla trčeći niz stube te je izišla u dvorište. Shvatila je da su joj šake bile čvrsto
stisnute, te se natjerala da ih opusti i duboko udahne.
Lexi se javila baš kad je Kelly mislila da će poziv otići u govornu poštu.
- Zašto si durhamskoj policiji rekla da ne želiš suđenje?
Kelly je čula oštro udisanje.
- Samo malo.
Čuo se prigušen razgovor; Kelly je prepoznala glas Lexinog muža i jednog djeteta. To je
Fergus, pomislila je. Vrata su se zatvorila. Kad se Lexi ponovno javila, bila je tiha, ali odlučna.
- Kako to znaš?
- Zašto si im rekla da ne želiš suđenje, Lexi?
- Zato što ne želim.
- Ne razumijem. Kako možeš odustati od najznačajnijeg događaja u svojemu životu?
- Zato što to uopće nije najznačajniji događaj u mojem životu! Najznačajniji događaj u
mojem životu su moj muž, Fergus i Alfie. Ti, mama i tata... Svi ste važniji od onoga što se prije
sto godina dogodilo u Durhamu.
- A što je s drugima? Kako bi se osjećala da siluje još nekoga jer nije okrivljen za napad na
tebe?
Lexi je uzdahnula. - Osjećam se krivom zbog toga, stvarno. Ah to je stvar samoodržanja,
Kelly. U protivnom bih puknula i od kakve bih onda koristi bila dečkima?
- Ne znam kako to možeš prikazivati tako crno-bijelo. Mogu proći godine i godine prije
nego što ga se uhvati, ako ga se uopće uhvati, i onda bi se osjećala posve drukčije.
- Ali zar ne shvaćaš da mi je upravo zbog toga toliko teško? Kelly je čula kako sestrin glas
puca te je osjetila knedlu u grlu.
Nisam mogla znati kada će se to dogoditi. Nisam mogla znati hoće li me iznenada netko
nazvati i reći mi da su nekoga uhvatili ili da su dobili neku informaciju od nekoga. Sto da se to
dogodi prije razgovora za posao? Ili na dječji rođendan? Sretna sam, Kelly. Vodim dobar život,
s obitelji koju volim, a to u Durhamu dogodilo se prije milijun godina. Ne želim to ponovno
izvlačiti na vidjelo.
Kelly nje ništa rekla.
- To moraš razumjeti. Mora ti biti jasno zašto sam to učinila?

~ 152 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Nije mi jasno. Uopće to ne razumijem. A ne razumijem ni zašto mi nikada nisi rekla da si
to učinila.
- Upravo zbog ovoga, Kelly! Jer mi nikada nisi dopustila da krenem dalje, čak ni kad sam
htjela. Ti si policajka, baviš se kopanjem po prošlosti, traženjem odgovora. Ah ponekad nema
odgovora. Ponekad se neko sranje jednostavno dogodi i moraš se nositi s tim najbolje što znaš.
- Poricanje nije najbolji način...
- Ti živiš svoj život, Kelly, i pusti mene da živim svoj.
Poziv je prekinut, a Kelly je ostala stajati u hladnom dvorištu, napola skrivena u sjeni

~ 153 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

24

J
esi li nervozna, dušo?
- Malo.
Jedan sat je u subotu i nalazimo se u kuhinji, gdje pospremamo ostatke juhe koju sam
skuhala. Htjela sam da Katie pojede nešto toplo prije probe, ali ona je samo probirala
po pecivu, a juhu jedva da je dotaknula.
- I ja sam nervozna - kažem joj. Nasmiješim se, namjeravajući biti solidarna, ali Katie se
snuždi.
- Misliš da nisam sposobna za to?
- Ma dušo, nisam tako mislila. - Grizem se što sam opet rekla krivu stvar. - Nisam nervozna
zbog tebe; uzbuđena sam. Leptirići, znaš. - Grlim ju, ali začuje se zvono i ona se odmiče.
- To je Isaac.
Idem za njom u hodnik i brišem ruke o krpu. Prvo imaju tehničku probu, a mi ćemo im se
pridružiti na generalnoj probi. Jako bih htjela da mi se svidi. Zbog Katie. Usiljeno se nasmiješim
kad se Katie oslobodi od Isaacovih ruku i on me pozdravlja.
- Hvala što si došao po nju. - To stvarno mislim. Isaac Gumi nije muškarac kojeg bih
odabrala za svoju kćer; previše je slatkorječiv, prestar je za nju, ali ne mogu poreći da se brine
o njoj. Ni jednom nije sama išla kući podzemnom nakon probe, a on ju čak vozi kući i nakon
rada u restoranu.
Policajka Swift obećala je da će me nazvati kad pronađu Lukea Friedlanda, a s obzirom na
to da me još nije nazvala, nervozna sam. Danas sam dvaput otvorila stranicu i pogledala na
nove žene koje su objavljene te sam preuzela one koje su dostupne vikendom, pitajući se prati
li ih netko sada.
Justin silazi. Kima Isaacu. - Sve u redu, stari? Mama, idem van. Možda ostanem dulje nego
inače.
- Ne ideš van. Idemo zajedno na Katieinu predstavu.
- Ja ne idem. - Obraća se Katie i Isaacu. - Bez uvrede, ljudi, ali to me baš ne zanima.
Katie se smije. - U redu.
- Nije u redu - odlučno govorim. - Idemo zajedno, kao obitelj, gledati Katie kako glumi u
prvoj profesionalnoj predstavi. Kraj priče.
- Gledajte, stvarno se ne morate svađati zbog ovoga - kaže Isaac. - Nemamo ništa protiv
toga da Justin ne dođe, zar ne, Kate? - Dok govori, grli ju oko struka, a ona ga pogleda i kimne.
Kate?
Stojim tek malo dalje od svoje kćeri, no imam osjećaj da je između nas veliki ponor. Prije
nekoliko tjedana ja i Katie bismo bile protiv cijelog svijeta; a sada su to Katie i Isaac. Kate i
Isaac.
- To je samo generalna proba - kaže Katie.
- I baš zato vas moramo bodriti, tako da budete spremni za premijeru.

~ 154 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Čak i Justin zna da se neću predomisliti.
- Dobro.
Isaac se nakašlje. - Trebali bismo...
- Vidimo se tamo, mama. Znate gdje je kazalište?
- Znamo. Sretno! - Obrazi me bole od smiješka. Stojim na otvorenim vratima i gledam ih
kako odlaze te mahnem kad se Katie okrene. Zatvorim vrata, a u hodniku je hladno od vanjskog
zraka.
- Znaš, nju nije briga hoću li ja doći ih ne.
- Mene je briga.
Justin se naslanja na ogradu. Zamišljeno me gleda. - Stvarno? Ili samo želiš da Katie misli
da ozbiljno shvaćaš njezinu glumu?
Zacrvenim se. - Shvaćam ju ozbiljno.
Justin stavlja nogu na donju stubu, dosađujući se ovim razgovorom. - Pa mi onda moramo
trpjeti neko šekspirsko sranje da bi ti to dokazala. Super, mama.
Dogovorila sam da nas Matt pokupi u tri. Pozvoni na vrata, ali kad ih ja otvorim, on je već
na susjednim vratima i zvoni Melissi.
- Čekat ću u taksiju - kaže.
Dok potjeram Justina i Simona i obučem kaput, Melissa i Neil već su u taksiju. Neil sjedi
naprijed, a Melissa straga. Sjedam pokraj nje i ostavljam mjesta za Justina. Simon sjeda na
sklopivo sjedalo iza Matta.
- Nije li ovo lijepo? - pita Melissa. - Ne sjećam se kad sam zadnji put bila u kazalištu.
- Prekrasno. - Zahvalno joj se nasmiješim. Simon zuri kroz prozor. Pomičem stopalo da
dotaknem njegovo, ali on se ne obazire na to; odmiče noge od mojih.
Nije htio da Matt dođe po nas.
- Možemo ići podzemnom - rekao je kad sam mu rekla da se Matt ponudio doći po nas.
- Ne budi smiješan. To je stvarno lijepo od njega. Moraš to prebroditi, Simone.
- Kako bi se ti osjećala da je situacija obrnuta? Da nas moja bivša vozi okolo...
- Uopće mi ne bi smetalo.
- Ti onda idi taksijem. Vidimo se tamo.
- Pa da svi ostali vide kako se smiješno ponašaš? I da znaju da smo se posvađali?
Ako Simon nešto mrzi, onda je to da drugi razgovaraju o njemu.

Matt me pita preko ramena: - Ulica Rupert, zar ne?

- Tako je. Navodno pokraj gostionice.
Simon se meškolji na sjedalu, a zaslon mobitela osvijetlio mu je lice. - Waterloo Bridge,
pokraj Somerset Housea i onda lijevo na Drury Lane - kaže.
Matt se smije. - U subotu? Nema šanse, stari. Vauxhall Bridge, Millbankom sve do
Whitehalla, a onda ćemo vidjeti kako će biti kod Charing Crossa.
- Navigacija kaže da je deset minuta brže preko Waterlooa.

~ 155 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Meni ne treba navigacija, stari. Sve je ovdje. - Lupka se po sljepoočnici. Simonova ramena
se napinju. Kad je Matt polagao ispit za taksista, vozio se biciklom po gradu i tako zapamtio
svaku sporednu i svaku jednosmjernu ulicu. Nema te navigacije koja bi vas pouzdanije mogla
voziti glavnim gradom od mojeg bivšeg muža.
Ali trenutačno nije u tome stvar. Pogledavam Simona, koji gleda kroz prozor, a jedini znak
njegove uzrujanosti su prsti kojima lupka po bedru. - I ja mislim da bi preko Waterlooa moglo
biti brže, Matt - kažem. On me pogleda u retrovizoru, a ja ga gledam u oči dovoljno dugo da
shvati kako ga potiho molim da učini to zbog mene, znajući da bez obzira na to koliko htio
nadmudriti Simona, nikada ne bi učinio nešto da me uzruja.
- Onda idemo preko Waterlooa. A zatim na Drury Lane, kažeš?
Simon ponovno gleda u mobitel. - Tako je. Viči ako trebaš upute. - Na licu mu se ne vidi
pobjeda ih olakšanje, ali prsti mu prestaju raditi i vidim kako se opušta na sjedalu.
Matt me ponovno pogleda, a ja pomičem usne da mu najtiše moguće kažem hvala.
Odmahuje glavom, a ja ne znam znači li to nema na čemu ili očajava što sam to smatrala
potrebnim. Simon se okreće prema stražnjem sjedalu, a ja osjetim nešto pokraj svoje noge;
kad pogledam dolje, vidim Simonovu nogu pritisnutu uz svoju.
Nitko ništa ne kaže kad se petnaest minuta poslije nađemo u prometnoj gužvi u Waterloo.
Pokušavam smisliti što da kažem, ali Melissa me preduhitri.
- Ima li policija kakve novosti za tebe?
- Nema. - Tiho govorim, nadajući se da to više nećemo spominjati, ali Simon se naginje
naprijed.
- Novosti? Misliš o fotografijama iz Gazettea?.
Pogledavam Melissu, koja nespretno sliježe ramenima. - Mislila sam da si mu rekla.
Prozori su se zamaglili s unutrašnje strane. Navlačim rukav preko dlana i brišem prozor.
Auti se voze u koloni, a svjetla im se na kiši pretvaraju u crveno-bijele crte.
- Što mi je rekla?
Matt se malo pomaknuo naprijed. Gleda me u retrovizoru. Čak se i Neil okrenuo i čeka da
nešto kažem.
- O, pobogu. Nije ništa.
- Nije istina, Zoe - kaže Melissa.
Uzdišem. - Dobro, nije istina. Oglasima u Gazetteu oglašava se stranica findtheone.com.
To je kao neka stranica za pronalazak partnera.
- I ti si na njoj? - pita Matt uz užasnuti smijeh.
Pričam, koliko zbog drugih, toliko i zbog sebe. Osjećam se jačom svaki put kad govorim o
tome što se događa. Tajnovitost je zapravo opasna. Da svi znaju da ih netko gleda ih prati,
onda sigurno nitko ne bi bio ozlijeđen, zar ne? - Na stranici se prodaju opisi rute kojom žene
idu na posao, kojom linijom podzemne se voze, u koji vagon sjedaju i slično. Policija je povezala
stranicu s barem dva ubojstva i s nizom drugih kaznenih djela počinjenih nad ženama. - Ne
kažem im za Lukea Friedlanda; ne želim da se Simon brine zbog mene više nego dosad.
- Zašto mi nisi rekla?
- Pobogu, Zoe!
- Mama, jesi li dobro?
~ 156 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Zna li policija tko vodi stranicu?
Držim ruke ispred lica, kako bih se obranila od pitanja. - Dobro sam. Ne zna. - Pogledavam
Simona. - Nisam ti rekla jer sam mislila da imaš već dovoljno briga. - Pred drugima ne
spominjem otkaz, ali on kima da mi pokaže da razumije.
- Trebala si mi reći - tiho kaže.
- Što radi policija? - ponovno pita Melissa.
- Izgleda da se stranici ne može ući u trag. Nekakav proxy ili tako nešto...
- Proxy poslužitelj - kaže Neil. - Ima smisla. Priključuje se preko tuđeg servera da ga ne
otkriju. Iznenadio bih se da policija tu ima uspjeha. Oprosti, vjerojatno ne želiš čuti takav
odgovor.
Ne želim, ali na takav odgovor se počinjem navikavati. Gledam kroz prozor dok prelazimo
preko Waterloo Bridgea i puštam da drugi govore o stranici kao da mene nema. Postavljaju
pitanja koja sam ja već postavila policiji; vrte se u krug kao i ja. Moji strahovi izašli su na vidjelo
i sada ih se pregledava, analizira za zabavu kao radnja East Endersa.
- Što misliš, kako uopće dođu do rute putovanja?
- Pa valjda ih slijede.
- Ne mogu baš sve slijediti, zar ne?
- Možemo li sada promijeniti temu? - pitam, i svi ušute. Simon me pogleda da se uvjeri da
sam dobro, a ja kratko kimnem. Justin zuri ravno preda se, ali šake su mu stisnute na koljenima,
a ja se grizem što sam tako neozbiljno progovorila o stranici. Trebala sam djecu posjesti u kući
kada smo sami i objasniti im što se događa, dati im priliku da mi kažu kako se osjećaju. Pružam
ruku prema Justinu, ali on se ukoči i odmiče rame od mene. Nakon predstave ću morati
pronaći miran trenutak da porazgovaram s njim. Ljudi vani hodaju u parovima ili sami, držeći
kišobrane i povlačeći kapuljaču preko kose nošene vjetrom. Nitko ne gleda iza sebe; nitko ne
provjerava gleda li ih tko, tako da ja to radim umjesto njih.

Koga od vas netko prati?

Jeste li uopće svjesni toga?

Kazalište u Ulici Rupert izvana uopće ne izgleda kao kazalište. U susjednoj gostionici je
bučno i puna je mladih ljudi, a kazalište nema prozora s ulične strane. Cigla je oličena u crno,
a najednom plakatu na vratima nalaze se datumi prikazivanja Na Tri kralja.
- Katherine Walker! - zaciči Melissa, pokazujući na sitna slova pri dnu plakata.
- Naša Katie, prava glumica. - Matt se smiješi. Na trenutak mi se učini da će me zagrliti te
se odmičem u stranu. No umjesto toga, nespretno me udara u rame, kao da pozdravlja nekog
kolegu.
- Dobro je ispalo, zar ne? - kažem. Jer iako nije plaćena i iako je kazalište u Ulici Rupert
zapravo samo jedno staro skladište s pozornicom sklepanom od dasaka i plastičnim stolicama,
Katie radi točno ono o čemu je oduvijek sanjala. Zavidim joj. Ne zbog mladosti ili izgleda, kako
ljudi uvijek pretpostavljaju da majke zavide svojim kćerima, nego zbog strasti. Pokušavam se
prisjetili što sam ja mogla postati; kakvu veliku strast sam mogla ostvariti.

~ 157 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Jesam li imala kakvu strast kad sam bila njezinih godina? pitam Matta, dovoljno tiho da
nitko drugi ne čuje.
- Molim? - Hodamo prema dolje, ali moram znati. Osjećam kako mi moj identitet izmiče,
kako se sveo na opis rute na internetu koji će netko kupiti. Povlačim Matta za ruku, kako bi
zaostao za drugima te stojimo u mračnom zavoju stuba dok mu pokušavam objasniti.
- Nešto poput Katieine glume. Tako strastveno govori o tome, tako zaneseno. Jesam lija
imala takvo što?
Sliježe ramenima, ne shvaćajući što mislim; zašto je odjednom to tako bitno. - Voljela si
ići u kino. Gledali smo jako puno filmova dok si nosila Jusa.
- Ne mislim na to, to čak nije ni hobi. - Uvjerena sam da sam jednostavno zaboravila, da
je negdje duboko u meni zakopana strast koja me određuje. - Sjećaš se kako si ti bio lud za
motokrosom? Cijeli vikend bi proveo na stazi ili popravljajući motore. Jako si to volio. Nisam li
ja imala takvo što? Nešto što sam voljela više nego išta?
Matt mi se približava, a miris cigareta i vrlo jakih bombona od mente utješno je poznat. -
Mene - tiho kaže. - Voljela si mene.
- Idete li vas dvoje? - Melissa trči gore stubama, a potom zastane, držeći se jednom rukom
za ogradu. Znatiželjno nas gleda.
- Pardon - kaže Matt. - Samo smo se prisjećali starih vremena. Neće te iznenaditi kad ti
kažemo da je Katie oduvijek voljela svjetla pozornice. - Spuštaju se stubama, a Matt priča kako
se petogodišnja Katie jednom popela na pozornicu tijekom našeg ljetnog odmora, da otpjeva
Somewhere over the Rainbow. Idem iza njih, da smirim ubrzani puls.
Isaac dolje pravi veliku gužvu oko pokazivanja mjesta na kojima sjedimo. Okružuju nas
sedamnaestogodišnjaci s izlizanim primjercima ovog komada iz kojih vire raznobojni
samoljepljivi papirići.
- Uvijek šaljemo pozivnice lokalnim školama kad nam je potrebna publika za generalnu
probu - kaže Isaac, vidjevši da gledam uokolo. - To pomaže glumcima da dobiju pravu publiku,
a Na Tri kralja je uvijek negdje za lektiru.
- Gdje si se zadržala? - pita me Simon kad sjednem na stolicu pokraj njega.
- Tražila sam zahod.
Simon pokazuje na vrata s bočne strane gledališta, na kojima jasno piše toalet.
- Ići ću poslije. Samo što nisu počeli. - Svjesna sam toga da Matt sjeda pokraj mene i isijava
toplinu koju mogu osjetiti i ne dotičući ga. Naginjem se prema Simonu i hvatam ga za ruku. -
Što ako ne budem shvatila? - šapnem. - U školi nismo radili Shakespearea; nemam pojma ništa
o onome o čemu ste ti i Katie razgovarali.
Stišće mi ruku. - Samo uživaj. Katie te neće ništa pitati o temama; bit će joj dovoljno da
zna kako misliš da je bila sjajna.
To je lako. Znam da će biti sjajna. To baš želim reći Simonu kad se svjetla priguše i publika
ušutka. Zastor se otvara.
Ako je glazba hrana ljubavi, nek svira.
Na pozornici je samo jedan muškarac. Zamišljala sam elizabetanske ovratnike i nabrane
manšete, ali on je odjeven u uske crne traperice i sivu majicu kratkih rukava, dok na nogama
ima crveno-bijele starke. Njegove riječi okružuju me poput glazbe; ne razumijem svaki stih, ali

~ 158 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
uživam u njihovom zvuku. Kad Katie ulazi zajedno s dva mornara, gotovo ju pozovem od
uzbuđenja Izgleda senzacionalno: kosa joj je spletena u pletenicu koja joj visi preko jednog
ramena, a na sebi ima usku srebrnu majicu. Suknja joj je poderana, a to je zbog brodoloma koji
nam je upravo dočaran svjetlosnim i zvučnim efektima.
Moj je brat u Eliziju. Možda srećom nije utopio se - je l' te, mornari? Moram se podsjetiti
da zapravo gledam Katie. Posve je spremna, a njezina prisutnost ispunjava gledalište čak i kad
ne govori. Želim gledati samo nju, ali obuzme me priča, drugi glumci, kao da si dobacuju riječi
kao da se bore, a pobjednik je onaj čija je riječ zadnja. Iznenadim se kad se nasmijem, a onda
skoro zaplačem.
Pred vašim vratima načinio bih sebi kolibicu od vrbe. Njezin glas odjekuje tihim
gledalištem i ja shvatim da držim dah. Gledala sam Katie na školskim predstavama, pa dok je
uvježbavala tekst za audiciju ili pjevala na natjecanju u ljetnom kampu. Ali ovo je drukčije. Ovo
oduzima dah.
Svi elementi bi zemaljski vas i zračni smetali, dok ne biste se smilovali na me 1.
Stišćem Simonovu ruku i pogledam lijevo, gdje se Matt smije od uha do uha. Pitam se vidi
li ju isto kao i ja. Gotovo je odrasla, često kažem kad drugima govorim o Katie, ali sada shvaćam
da nije gotovo. Ona je odrasla žena. Bilo da donese ispravne ili pogrešne životne odluke,
donosi ih ona sama.
Mahnito plješćemo kad Isaac izađe na pozornicu da nam kaže ovdje će biti stanka,
smijemo se na pravim mjestima i suosjećajno šutimo kad tip koji upravlja svjetlima greškom
Oliviju i Sebastijana baci u tamu. Kad se zastor zatvori, ne mogu dočekati da skočim sa stolice
i pronađem Katie. Pitam se hoće li nas Isaac odvesti iza pozornice, ali Katie istrči van i siđe k
nama u publiku. Okupimo se oko nje, a čak joj i Justin kaže da je bilo dobro.
- Bila si čudesna... - Shvaćam da imam suze u očima te ih treptanjem odagnam, smijući se
i plačući istovremeno. Držim ju za obje ruke. - Bila si čudesna! - ponovno govorim. Grli me, a
ja osjetim miris kazališne šminke i pudera.
- Znači, nema tečaja za tajnice? - pita. Zafrkava me, ali ja joj puštam ruke i prislanjam
dlanove na njezinu bradu. Oči joj svjetlucaju i nikada nije izgledala ovako prekrasno. Palcem
joj trljam mrlju od šminke.
- Nema, ako ne želiš.
Na licu joj vidim iznenađenje, ali sada nije vrijeme za razgovor. Zakoračujem u stranu i
dajem drugima priliku da joj kažu koliko je bila odlična, uživajući u plodovima njezine slave.
Krajičkom oka vidim kako ju Isaac gleda. On primijeti da ga gledam i priđe.
- Nije li bila sjajna? - pitam.
Isaac polako kima, a Katie podiže pogled i nasmiješi mu se, kao da osjeti da ju gleda.
- Zvijezda večeri - kaže.

1
prijevod Milana Bogdanovića. "Na Tri kralja ili kako hoćete."
~ 159 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

25.

G lavna prostorija s nadzornim kamerama londonske podzemne željeznice još je

mirisala po novim tepisima i svježoj boji. Dvadeset zidnih monitora gledalo je u niz
stolova, za kojima su tri operatera vješto prebacivala kamere pomoću
upravljačkih ručica i tipkovnica. U jednom uglu vrata su vodila u prostoriju za montažu, gdje
su se snimke pripremale za istražitelje. Kelly se prijavila i krenula prema Craigovom mjestu na
drugoj strani prostorije, jednim okom gledajući događaje s postaje Kings’ Cross, koje je pratio
jedan od operatera.
- Sada prolazi pokraj Bootsa... Baca nešto u kantu za smeće ispod sata. Zelena majica s
kapuljačom, donji dio trenirke Adidas, bijele tenisice.
Policajac u uniformi protrčao je preko ekrana, hvatajući osobu u trenirci, koja je sada bila
u ravnini s trgovinom Claire’s Accessories. Posvuda oko njih stajali su ljudi s kovčezima,
aktovkama, vrećicama iz trgovina. Gledali su u velike ekrane iznad glava, čekajući obavijesti o
dolascima i odlascima vlakova, o zastojima. Nesvjesni zločina koji su se svakodnevno događali
oko njih.
- Bok, Kelly, kako ti paše rad u Metu?
Kelly je Craig bio simpatičan. Bio je u ranim dvadesetima i očajno je htio raditi policijski
posao. Upijaoje sve što su policajci govorili i imao je bolji instinkt nego polovina policajaca s
kojima je Kelly radila, ali malo mu je bio problematičan test fizičke spremnosti.
- Super, uživam u njemu. Kako ide trening?
Craig je izgledao ponosno. Potapšao se po pozamašnom trbuhu. Ovaj tjedan sam skinuo
dvije kile. Sa Slimming Worldom.
- Odlično. Možeš li mi pomoći da nekoga pronađem?

Na snimkama nadzornih kamera bilo je lako pronaći Lukea Friedlanda; vrijeme koje je dala
Zoe Walker bilo je točno. Na peronu postaje Whitechapel bilo je previše ljudi da bi Kelly mogla
jasno vidjeti Zoe, ali nakon što je vlak otišao i sa sobom odnio gomilu ljudi, na snimci se vidjela
ona kako stoji nasuprot jednog visokog muškarca.
Luke Friedland.
Ako mu je to stvarno bilo ime i prezime.
Da nije znala kontekst, Kelly bi mislila da su par. Izgledali su opušteni zajedno, a Friedland
je lagano dodirnuo Zoeinu ruku kad su se pozdravljali.
- Ponovno mi to pusti - zamolila je Craiga.
Komešanje ljudi, poput valova u publici bez zvuka, dalo je naslutiti da se nešto dogodilo
kad se vlak približavao, no to je ubrzo zamijenjeno naletom putnika prema vlaku. Kamera je
bila predaleko, pa Kelly nije mogla vidjeti kako se Zoe spotaknula.

~ 160 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Kellyn mobitel zavibrirao je na stolu. Pogledala je i vidjela da je dobila poruku od Lexi, te
je okrenula mobitel na prednju stranu tako da ga ne mora gledati. Neka Lexi ostavi još jednu
poruku u govornoj pošti, Kelly nije htjela razgovarati s njom.
Ti to ne razumiješ, pisalo je u zadnjoj poruci koju joj je poslala Lexi.
Kellyju nije razumjela. Koja je bila bit posla koji su radili ona i njezini kolege? Koja je bila
bit zakona, sudova, zatvora? Koja je bila bit borbe za pravdu ako žrtve, kao što su Lexi, nisu
htjele pokretanje sudskog postupka?
Dala je Craigu drugi datum i vrijeme. Utorak, 24. studenog, oko 18.30. Zoein drugi susret
s Friedlandom, kad je išao sa Zoe od vlaka na postaji Crystal Palace do izlaza, a potom ju
pozvao na piće. Je li preuzeo i profile drugih žena sa stranice? Pokušao s istim pristupom?
Andrew Robinson djelovao je prilično samouvjereno da će njegov Odjel za suzbijanje cyber
kriminala identificirati osobu koja stoji iza stranice, ali koliko dugo će im biti potrebno? Kelly
će u međuvremenu raditi na slučaju kao da ima posla s lancem trgovine drogom: od dolje
prema gore. Gordon Tillman odbio joj je odgovoriti na pitanja, ali možda će Luke Friedland biti
malo pričljiviji.
- Je li to on? - Craig je pritisnuo pauzu, a Kelly je kimnula.
Hodali su prema barijerama; Kelly je prepoznala Zoeinu nepropusnu crvenu jaknu i malo
službeniji kaput koji je vidjela na Friedmanu u prethodnom isječku. Baš kako je Zoe rekla u
svojoj izjavi, dok su se približavali barijerama za karte, Friedland je čekao, puštajući Zoe da ide
prva.
Kelly se nasmiješila kad je vidjela kako Friedland pritišće svoju karticu Oyster na barijeru.
- Imam te - promrmljala je, bilježeći točno vrijeme na ekranu. Uzela je mobitel i nazvala broj
po pamćenju. - Hej, Briane, što ima novog?
- Isto sranje, drugi dan, znaš kako je - veselo je rekao Brian.
- Kako je na premještaju?
- Uživam.
- Što mogu učiniti za tebe?
- Utorak, 24. studenog, druga barijera s lijeva, 18.37. Ako pomaže, sustav bi trebao
pokazati gospođu Zoe Walker neposredno prije.
- Samo tren.
Kelly je čula kako Brian kucka po tipkovnici. Tiho je pjevao, a Kelly je prepoznala isti,
gotovo nečujan refren koji je pjevušio otkako ga poznaje. Brian je odradio svojih trideset
godina u ovom poslu, otišao u mirovinu, no onda se drugi dan vratio na novi posao za
londonsku podzemnu.
- Bilo bi mi dosadno kod kuće - rekao je Kelly kad ga je pitala zašto ne uživa u mirovini.
Nakon tridesetogodišnjeg rada po Londonu, Brian je znao sve o tome gradu; kad napokon ode
u mirovinu, teško će mu se naći prava zamjena.
- Znaš li koga tražiš, Kelly?
- Sigurno muškarca - rekla je - koji se možda zove Luke Friedland.
Još jedna stanka, a onda je Brian zahihotao. Bioje to grlen, promukao smijeh,
potpomognut kavom i cigaretama. - Tvoj tip nije baš maštovit. Kartica Oyster registrirana je na
Lukea Harrisa. Pogodi u kojoj ulici živi.

~ 161 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- U Ulici Friedland?
- Pun pogodak!

Čekali su ga kad se vraćao kući s posla i izašao iz auta te zastao da unese ulaznu šifru.
- Možemo li malo porazgovarati? - pitala je Kelly, pokazujući policijsku značku i pažljivo
gledajući Flarrisa. Je li si to umišljala ili mu je u očima stvarno vidjela tračak panike?
- O čemu?
- Idemo gore?
- Nije bas udobno ondje; večeras imam puno posla. Možda mi možete ostaviti broj...
- Možemo vas odvesti u policijsku postaju ako vam je to draže? - rekao je Nick, došavši iza
Kelly da stane pokraj nje. Harris je prvo pogledao jedno, pa drugo.
- Onda bolje uđite.

~ 162 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

26.

P olicajka Swift zove me u ponedjeljak navečer.

- Uhitili smo muškarca s kojim ste razgovarali na postaji Whitechapel.
- Lukea Friedlanda?
- Pravo ime mu je Luke Harris. - Zastane toliko koliko mi je dovoljno da se zapitam zašto
mi je lagao. Odgovor dolazi u sljedećem dahu. - Priznao je da vas je gurnuo; uhitili smo ga
zbog pokušaja ubojstva.
Drago mi je da već sjedim, jer mi se zavrti u glavi. Uzimam daljinski i gasim zvuk na
televiziji. Justin se okrene i pogleda me, a prijekor na njegovim usnama ne uspije se oblikovati
do kraja kad mi vidi lice. Pogleda Simona i kima prema meni.
- Pokušaj ubojstva? - uspijem izustiti. Justin razrogači oči. Simon pruža ruku i dodiruje
jedini dio mojega tijela koji može dohvatiti: noge, sklupčane između nas na sofi. Na televiziji,
jednog devetogodišnjaka sa slomljenom bedrenom kosti žurno voze po hodniku bolnice u
seriji 24 sata na hitnoj.
- Ali mislim da to neće proći - kaže policajka Swift. - Da bismo ga optužili, potrebno je
dokazati namjeru da je htio ubiti - dah mi zastane u grlu, a ona brzo dovrši - a on tvrdi da nije
to zato učinio.
- Vjerujete li mu? - Pokušaj ubojstva. Pokušaj ubojstva. Te riječi odzvanjaju mi u glavi. Da
sam pristala otići na piće, bi li me ubio?
- Vjerujem, Zoe. To nije prvi put da je koristio tu tehniku da pristupi ženi. On je... Ovaj...
Mislio da ćete biti skloniji izaći s njim ako budete mislili da vam je spasio život.
Ne mogu pronaći prave riječi kojima bih izrazila svoje gnušanje spram toga što netko
razmišlja na taj način. Povlačim noge ispod sebe, a Simonova ruka sklizne s mojega gležnja.
Trenutačno ne želim da me itko dira. - Što će sada biti s njim?
Policajka Swift je uzdahnula. - Nerado to kažem, ali vjerojatno ništa. Proslijedit ćemo
slučaj tužiteljstvu, a on će biti pušten uz uvjet da ne stupa u kontakt s vama, no mislim da neće
biti podnesena optužnica. - Zastaje. - Ne bih vam trebala to govoriti, ali priveli smo ga kako
bismo ga malo prodrmali. Da vidimo možemo li izvući iz njega neke informacije koje bi nam
pomogle da pronađemo kolovođu.
- I jeste li uspjeli?
Već znam odgovor.
- Nismo. Žao mi je.
Kad razgovor završi, i dalje držim mobitel na uhu, kako bih odgodila trenutak kada svojem
partneru i svojem sinu moram objasniti da je u Sjevernom Londonu jedan muškarac u pritvoru
zbog toga što me gurnuo pred vlak.
Kad to kažem, Justin odmah reagira, dok Simon djeluje zabezeknuto, kao da ne može
shvatiti ono što mu govorim.
- Mislio je da ćeš izaći s njim ako te gurne?

~ 163 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Sindrom princa na bijelom konju. Tako je policajka Swift to nazvala - promrmljam.
Osjećam se obamrlo, kao da se to događa nekom drugom.
- Gnjave klince na ulici jer se druže vani, ali neće optužiti nekoga tko je priznao da je
pokušao ubiti nekoga? Svinje.
- Justine, molim te. Ruke su im svezane.
- I trebale bi biti. I to za cijev na dnu Temze.
Odlazi iz sobe i čujem kako teško korača stubama. Simon i dalje izgleda izgubljeno.
- Ali nisi izašla s njim. Zar ne?
- Nisam! - Hvatam ga za ruku. - Očito je lud.
- Što ako to ponovno pokuša?
- Neće. Policija mu to neće dopustiti. - Kažem to odlučno, ali nisam baš tako sigurna. Jer
kako ga mogu zaustaviti? Čak i ako zaustave Lukea Friedlanda, odnosno Harrisa, podsjetim se,
koliko je drugih muškaraca preuzelo moj profil? Koliko me drugih muškaraca može čekati na
peronu podzemne?
- Sutra te pratim na posao.
- Moraš biti u Olympiji u pola deset. - Simon ide na razgovor za jedan gospodarski časopis.
I više je nego prekvalificiran za posao za koji i ja vidim da je početnički, ali ipak je posao.
- Otkazat ću.
- Ne možeš otkazati! Bit ću dobro. Nazvat ću te na postaji Whitechapel prije nego što
uđem u vlak i ponovno čim izađem. Molim te, nemoj otkazati.
Ne izgleda uvjereno, a iako se mrzim zbog toga što to radini, malo ga bocnem. - Potreban
ti je taj posao. Potreban nam je novac.

Sutradan ujutro zajedno idemo do postaje. Ubacujem kovanicu u Meganin kovčeg od

gitare i potom hvatam Simona za ruku. Inzistira na tome da me doprati na nadzemnu prije
nego što ode za Clapham i gledam ga kako pogledava oko nas po peronu.
- Što tražiš?
- Njih - mrzovoljno kaže. - Muškarce. - Muškarci u tamnim odijelima su svuda oko nas,
poput loše posloženih domina. Ne gleda me nijedan i pitam se je li to zbog toga što je Simon
ovdje. Naravno, čim Simon ode, a ja sjedim sama u vlaku, primjećujem da jedan u odijelu sjeda
nasuprot meni. Gleda me. Pogledam ga u oči, a on skrene pogled, ali nekoliko sekundi poslije
ponovno me gleda.
- Mogu li vam pomoći? - glasno pitam. Žena pokraj mene pomiče se na sjedalu i uzima
suknju tako da me više ne dodiruje. Muškarac se zacrveni i pogleda u noge. Dvije djevojke na
kraju vagona se hihoću. Postala sam jedna od onih luđakinja u vlaku, koje uvijek izbjegavate.
Muškarac siđe na sljedećoj postaji i više me ne gleda.
Jako mi se teško koncentrirati na poslu. Počinjem s ažuriranjem stranice Hallow&Reed, ali
unesem istu nekretninu tri puta. Graham u pola jedanaest izađe iz ureda. Sjeda na stolicu
preko puta mene, gdje klijenti sjede kada čekaju podatke o nekretnini. U tišini mi dodaje
ispisane neke pojedinosti koje sam jutros unijela.

~ 164 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

***

Ovi odlično opremljeni uredski prostori imaju sobe za sastanke, vrlo brzi internet i
profesionalno osoblje na recepciji.
Zurim u to, ali ne vidim u čemu je problem.
- Za 900 funti mjesečno?
- Sranje, ispustila sam jednu nulu. Oprosti. - Počinjem se prijavljivati kako bih ispravila
pogrešku, ali Graham me zaustavlja.
- To nije jedina pogreška koju si danas napravila, Zoe. A jučer je bilo jednako loše.
- Ovaj mjesec mi je jako težak, ja...
- Što se tiče one večeri u autu, sigurno ti je jasno da mi je tvoja reakcija bila izrazito
nerazumna, kao i uvredljiva.
Zacrvenim se. - Krivo sam shvatila, to je sve. Probudila sam se i bio je mrak i...
- Nemojmo o tome. - Graham izgleda gotovo jednako posramljeno kao što se ja osjećam.
- Slušaj, žao mi je, ali ne možeš biti ovdje ako ne razmišljaš o poslu.
Očajno ga pogledam. Ne može mi dati otkaz. Ne sada. Ne sada kada je i Simon bez posla.
Graham me ne gleda u oči. - Mislim da bi si trebala uzeti slobodne dane.
- Dobro sam, stvarno, samo...
- Pripisat ću to stresu - kaže. Pitam se jesam li ga dobro čula.
- Ne daješ mi otkaz?
Graham ustaje. - Zar bih trebao?
- Ne, nego... Hvala ti. Stvarno to cijenim. - Malo se zacrveni, ali to je jedina reakcija na
moju zahvalnost. To je strana Grahama Hallowa koju još nikada nisam vidjela i čini mi se da je
njemu jednako čudna kao i meni. No naravno, nekoliko trenutaka kasnije posao zasjenjuje
suosjećanje te iz ureda donosi hrpu računa i po tvrda i stavlja ih u vrećicu.
- Ovo možeš napraviti od kuće. Porez treba iskazati posebno, nazovi me ako ti nešto nije
jasno.
Ponovno mu zahvalim i uzimam svoje stvari, oblačim kaput i stavim torbu preko prsa, te
potom krenem na postaju. Lakše mi je jer sada imam jednu brigu manje.
Iz Ulice Walbrook skrećem u Ulicu Cannon kad mi se pojavi taj osjećaj.
Kralježnicom mi prođu trnci; osjećam da me netko gleda.
Okrenem se, ali na pločniku je gužva, ljudi su svuda oko mene. Nitko se ne ističe. Čekam
na prijelazu i oduprem se porivu da pogledam iza sebe, iako mi zatiljak gori pod pogledom
zamišljenih očiju. Prelazimo cestu poput ovaca u stadu, a kad prijeđemo na drugu stranu, u
stadu pokušavam pronaći vuka.
Nitko ne obraća pozornost na mene.
Umišljam si taj osjećaj, baš kao i jutros s onim muškarcem u nadzemnoj. Baš kao što sam
mislila da onaj dečko u tenisicama trči za mnom, a zapravo me vjerojatno nije ni primijetio.
Stranica me izluđuje.

~ 165 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Moram se pribrati.
Brzo hodam prvim nizom stuba, lagano dodirujući metalnu ručku i držeći korak s
odijelima. Oko mene ljudi završavaju telefonske razgovore.
Upravu ulazim na postaju.
Možda ću sada izgubiti signal.
Nazvat ću te kad budem udaljen deset minuta.
Vadim mobitel i šaljem Simonu poruku. Na putu sam kući. Dobro sam. Na drugi niz stuba
i u utrobu postaje. Ovdje se zvuk stopala mijenja; čujem pojedinačne cipele dok hodaju iza
mene. Štikle, koje lupaju sve glasnije kako me sustižu. Prigušeno hodanje balerinki.
Staromodno udaranje čelika po betonu; štitnici Blakey’s postavljeni na potplate muških cipela.
Sigurno je stariji od mene, pomislim, zamišljajući kako izgleda. U odijelu krojenom po mjeri, u
ručno izrađenim cipelama, koje podsjećaju na davna vremena. Sijeda kosa. Skupa dugmad za
manšete. Ne slijedi me, nego samo ide kući, svojoj ženi i psu i njihovoj kućici u Costwoldsu.
Ah trnci na vratu su uporni. Vadim karticu Oyster, ali kod barijera stanem u stranu, pokraj
zida s kartom podzemne. Barijere gomilu prisiljavaju da uspori, a ljudi doslovno koračaju na
mjestu, kao da ne mogu podnijeti stajanje. Povremeno protok naruši netko tko ne zna pravila,
tko nema kartu pri ruci pa kopa po džepovima ili po torbi. Oni koji čekaju glasno cokću sve dok
ne pronađu kartu pa se ostali mogu dalje kretati. Nitko se ne obazire na mene. To je sve u
tvojoj glavi, govorim si, ponavljajući to u nadi da će tijelo povjerovati onome što mu govori
mozak.
- Oprostite, mogu li samo...?
Pomaknem se kako bih pustila ženu s malim djetetom da pogleda na kartu podzemne iza
mene. Moram doći kući. Prislonim karticu i prolazim kroz barijeru, automatski hodajući prema
peronu linije District. Krećem prema kraju perona, gdje će se otvoriti vrata prvog vagona, a
onda se sjetim savjeta policajke Swift: Promijenite mjesto gdje sjedite. Ne radite ono što uvijek
radite. Naglo se okrenem i vratim natrag. Dok se vraćam, nešto se brzo pomakne u mom
perifernom vidu. Ne nešto, nego netko. Netko se sakriva? Netko tko ne želi biti viđen? Gledam
lica oko sebe. Ne prepoznajem nikoga, ali nešto mi djeluje poznato. Je li to Luke Friedland?
Luke Harris, podsjetim se. Pušten uvjetno, ali ne obazire se na naredbu da me se kloni.
Počnem brže disati i izdišem kroz zaokružene usne da usporim disanje. Čak i ako to je Luke
Harris, što on može napraviti na peronu punom ljudi? No svejedno se odmičem od ruba perona
kad se vlak počne približavati.
U petom vagonu jedno je mjesto slobodno, ali ne sjedam. Probijam se do kraja, gdje imam
pogled na cijeli vagon. Nekoliko je raštrkanih slobodnih mjesta, ali desetak ljudi stoji, kao i ja.
Jedan muškarac gleda u suprotnom smjeru. Nosi kaput i šešir, no pogled mi je zaklonjen i ne
mogu ga dobro vidjeti. Preplavljuje me isti osjećaj; osjećaj poznatog prožet nelagodom. Iz
torbe vadim ključeve od kuće. Privjesak je drveno slovo Z koje je Justin napravio u školi. Čvrsto
ga držim u šaci i stavljam jedan ključ tako da mi viri među prstima, a onda ruku s
improviziranim bokserom stavljam u džep.
Na zastajem na postaji Whitechapel. Čekam pokraj vrata dok vlak usporava i nestrpljivo
pritišćem dugme za izlazak puno prije nego što je počelo svijetliti. Trčim kao da ću zakasniti na
drugi vlak, probijajući se kroz ljude koje nije briga dok god oni ne zakasne zbog mene.
Osluškujem ne bih li čula zvuk trčećih stopala, ali čujem samo svoja, kako udaraju o tlo zajedno
s isprekidanim disanjem.
~ 166 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Stižem na peron baš kad stane moj nadzemni vlak i uskočim u njega. Disanje mi se
usporava. U ovom vagonu ima tek nekoliko ljudi i na njima nema ništa zbog čega se trebam
osjećati nelagodno. Dvije djevojke s hrpom vrećica; muškarac koji vuče televizor u staroj
vrećici od Ikee; žena u dvadesetima priključena na iPhone. Kad stignemo do postaje Crystal
Palace, puštam ključeve u džepu, a napeti osjećaj u prsima počne iščezavati.
No on se vraća čim nogom stanem na peron, a ovaj put nema zabune. Netko me gleda.
Slijedi. Dok hodam prema izlazu znam, jednostavno znam da je netko izašao iz vagona do
mojega i da hoda iza mene. Ne okrećem se. Ne mogu. U džepu pronalazim ključ i stavljam ga
među prste. Hodam brže, no onda se prestajem pretvarati da sam ravnodušna i počnem trčati
kao da mi je život u opasnosti. Jer trenutačno mislim i da bi mogao biti. Disanje mi je plitko, a
svakim udisajem oštra bol mi probada prsa. Iza sebe čujem korake, i oni trče. Koža na betonu.
Jako i brzo.
Guram se između para koji se rastaje i za sobom čujem ljutite povike. Sada vidim kraj;
oblačno nebo uokvireno četvrtastim izlazom. Trčim brže i pitam se zašto nitko ne viče, zašto
nitko ne radi ništa, a onda shvaćam da nitko ne zna da nešto nije u redu.
Ispred sebe vidim Megan. Ona me pogleda i osmijeh joj se ukoči na licu. I dalje trčim,
pognute glave, mašući rukama. Ona prestaje svirati. Govori mi nešto, ali jaju ne čujem.
Nestajem. Samo nastavljam trčati i dok trčim otvaram torbu, guram ruku unutra u potrazi za
alarmom. Proklinjem se jer ga nisam držala u džepu ih zataknutim za odjeću, kako mi je
predložila Kelly Swift. Pronalazim ga i pritišćem dvije udubine na svakoj strani. Ako radi, alarm
je već preko mojega mobitela nazvao policiju.
Netko iza mene viče; čujem udarac i jauk i neki metež zbog kojeg se okrenem, i dalje u
položaju da potrčim ako je potrebno.
Sigurnija sam sada kada znam, kada se nadam da policajci slušaju, da GPS na uređaju znači
da je policijski auto u ophodnji već na putu.
Ali od onoga što ugledam ostanem na mjestu ukopana.
Megan stoji iznad muškarca u kaputu i šeširu. Njezin kovčeg od gitare, koji se inače nalazi
uz ogradu pokraj nje, nalazi se ispod njega, a kovanice su se rasipale po asfaltu.
- Namjerno si me spotaknula! - govori muškarac, a ja krenem natrag prema postaji.
- Jeste li dobro? - Megan mi viče, ali ja ne mogu skinuti pogled s muškarca na tlu, koji sada
ustaje i briše si koljena.
- Ti - kažem. - Što ti, pobogu, radiš ovdje?

~ 167 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Izgleda da postoji određena potražnja za starijim ženama. Njihove stranice imaju jednako
puno pregleda kao i stranice mlađih žena; njihovi profili preuzimaju se jednako cesto. Kao i u
svakom poslu, i ovdje je bitno pratiti trendove; pobrinuti se da svojim klijentima ponudim prave
proizvode.
Brzo me obuzela opsjednutost analizom; zurenjem u brojke na zaslonu koje pokazuju
koliko je ljudi gledalo stranicu, koliko ih je kliknulo na poveznicu, koliko ih je preuzelo neki profil.
Uzimam u obzir popularnost svake žene na stranici i nemilosrdno brišem one koje ne pobuđuju
nikakvo zanimanje. Ipak svaka nosi određenu cijenu; potrebno je vrijeme za ažuriranje njihovih
profila, za to da opis rute bude točan, da se nešto nije promijenilo. Kažu da je vrijeme novac, a
moje cure moraju zaraditi svoje mjesto na internetu.
Većina ih i zaradi. O ukusima se ne raspravlja, a na kraju krajeva, potražnja određuje
ponudu. Ovakvu vrstu zabave neće pronaći nigdje drugdje, a to znači da si ne mogu priuštiti da
budu izbirljivi.
A to su dobre vijesti za tebe, zar ne? Ne moraš se osjećati izostavljeno. Mlade ili stare,
debele ili mršave, plavuše ili brinete... Netko će htjeti i tebe.
Tko zna? Možda netko baš sada preuzima tvoj profil.

~ 168 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

27.

D
obro, društvo, slušajte. Ovo je sastanak za operaciju FURNISS, u utorak, 1.
prosinca.
Ovo je bilo poput filma Beskrajan dan, pomislila je Kelly. Svako jutro i svaku
večer, ista skupina ljudi okupljena u istoj prostoriji. Velik dio tima izgledao je
umorno, ali Nickova energija bila je nepresušna. Prošlo je točno dva tjedna otkako je
pronađeno tijelo Tanije Beckett i u tom razdoblju on je svaki dan prvi ujutro dolazio u ured i
navečer odlazio zadnji. Dva tjedna tijekom kojega su se u operaciji FURNISS dogodila tri
ubojstva, šest slučajeva seksualnog zlostavljanja i više od deset prijava za uhođenje, pokušaj
napada ili sumnjivih djela, a sve je povezano sa stranicom findtheone.com.
- Vi koji ste radili na silovanju u Maidstoneu, obavili ste dobar posao. Tillnian je opaka
mustra, a vašim trudom maknut je s ulica. - Nick je pogledao Kelly. - Što imamo novo na
njegovom računalu?
- U Odjelu za suzbijanje cyber kriminala kažu da nije pokušao prikriti trag - rekla je Kelly,
gledajući bilješke koje je napravila dok je maloprije razgovarala s Andrewom Robinsonom. -
Preuzeo je opis putovanja žrtve i poslao ga na svoju e-adresu, vjerojatno zato kako bi ga imao
na mobitelu, gdje smo ga i našli.
- Je li kupio još neki profil?
- Nije. Ali pregledavao ih je dosta. Preko priručne memorije vidi se da je gledao profile
petnaestak žena, ali nije kupio nijedan do onoga Kathryn Whitworth.
- Bilo mu je preskupo?
- Mislim da mu to nije predstavljalo problem. Učlanio se u rujnu kupivši srebrno članstvo
koje je platio, pazite ovo, kreditnom karticom firme.
- Lijepo.
- U obrisanim datotekama pronašli smo pismo dobrodošlice, isto onakvo kakvo smo mi
primili kad smo napravili lažni račun, ali s drugom lozinkom. Izgleda da se sigurnosne postavke
te stranice mijenjaju s vremena na vrijeme. Kako nam je Harris rekao, broj telefona na
oglasima šifra je za najnoviju lozinku.
- A ti si bila toliko pametna da ju odgonetneš - rekao je Nick.
- Tillman je lijen - rekla je Kelly, razmišljajući naglas. - On ide autom na posao i većina žena
na stranici nije mu usput. Mislim da se možda pomoću stranice napaljivao, a kad je vidio da je
profil Kathryn Whitworth u Maidstoneu, kupio ga je, znajući da onamo ide na konferenciju.
- Stavi njegovu registracijsku oznaku na automatsko prepoznavanje da vidimo je li se
motao blizu Maidstonea u danima prije silovanja.
Kelly je u notes zapisala APRO i podcrtala ta slova, a Nick je nastavio s izvještavanjem.
- Tijekom pregledavanja Tillmanovog računala, u Odjelu za suzbijanje cyber kriminala
pronašli su kodirani dio na tvrdom disku na kojemu se nalazi sto šezdeset sedam pornografskih
slika, od kojih velika većina spada pod odjeljak 63 Zakona o posjedovanju ekstremnih
pornografskih sadržaja. Nikamo neće tako brzo.

~ 169 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Kelly je sama htjela nazvati Kathryn Whitworth i reći joj da je Tillman optužen za silovanje
i da će biti optužen za posjedovanje pornografskih sadržaja. No Lucinda ju je spriječila.
- Prepusti to Odjelu za istraživanje seksualnih delikata u Kentu; oni su u kontaktu s njom.
- Ali oni ne znaju ništa o tom slučaju - usprotivila se Kelly. Ovako mogu odgovoriti na
njezina pitanja. Utješiti ju.
Lucinda je bila ustrajna. - Kelly, prestani pokušavati raditi sva čiji posao. Odjel za
istraživanje seksualnih delikata u Kentu će obavijestiti žrtvu, a ti imaš posla ovdje.
Iako su se detektivi iz MIT-a često znali našaliti na račun djelatnika u civilu, Lucindu su
zbog njezinih vještina i iskustva detektivi koji su radili s njom iznimno poštovali. Ni Kelly nije
bila iznimka. Morala je vjerovati da će osoba koja bude obavijestila Kathryn o razvoju događaja
učiniti to suosjećajno i s razumijevanjem; čekao ju je dugačak sudski postupak i to neće biti
lako.
Nick je i dalje informirao druge o razvoju događaja. - Možda već znate da smo Kelly i ja
jučer priveli Lukea Harrisa, još jednog korisnika stranice. Harris je prvo tvrdio da je preuzeo
profil samo od Zoe Walker, ali u pritvoru je promijenio ploču.
Užasnut zbog toga što je uhićen zbog pokušaja ubojstva, Luke Harris se potpuno predao;
dao je lozinke za sve svoje račune i priznao da je preuzeo još četiri profila sa stranice
findtheone.com. U svakom slučaju, za probijanje leda upotrijebio je metodu
spasioca, izgurujući svaku ženu iz sigurnosti gomile, a onda uskočivši da ju spasi. Ta metoda
donijela mu je polovičan uspjeh: odlazak na kavu iz zahvalnosti i potom na večeru, ali to je bilo
to.
- Harris je ustrajao u tome da nije učinio ništa loše - rekao je Nick timu. - Tvrdio je da
nikada nije htio naškoditi nijednoj ženi koju je slijedio i da mu je cilj isključivo bilo pokretanje
veze.
- Zašto onda nije koristio stranicu uniform.com, kao svi mi? netko je povikao. Nick je čekao
da smijeh utihne.
- Očito su stranice za pronalazak partnera za očajnike - rekao je Nick, ponavljajući
Harrisove riječi. - Luke Harris više voli uzbuđenje tijekom potrage, kako on to naziva. Mislim da
mu to od sada više neće biti toliko uzbudljivo.
Kelly je zazvonio mobitel. Pogledala je na zaslon, očekujući da će vidjeti Lexino ime, ali
zvala ju je Cathy Tanning. - Svjedokinja - rekla je Nicku i podigla mobitel da mu pokaže. -
Ispričavam se.
- Prihvatila je poziv, hodajući od sobe za sastanke do svojega stola.
- Bok, Cathy, jesi li dobro?
- Jesam, hvala. Zovem da ti kažem da više nisam u Eppingu.
- Preselila si se? Baš neočekivano.
- I nije. Već godinama razmišljam o tome da se odselim iz Londona. Onda se pojavilo ovo
mjesto, u Romfordu, tako da nije jako daleko. Nisam se mogla opustiti u onoj kući, čak ni nakon
što sam promijenila brave.
- Kad se seliš?
- Već sam se preselila. Trebala sam ostati još mjesec dana zbog otkaznog roka, ali gazda
želi preurediti kuću i staviti ju na prodaju pa me pustio ranije. Zapravo je sve ispalo jako dobro.

~ 170 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Drago mi je.
- Ustvari, to nije jedini razlog zbog kojega zovem - rekla je Cathy. Oklijevala je. - Želim
povući svoju izjavu.
- Gnjavi li te tko? Imaš li problema zbog članka u Metrou?. Jer ako ti je netko prijetio...
- Ne, nije riječ o tome. Samo želim to zaboraviti. - Uzdahnula je. - Osjećam se loše, znam
da si se jako trudila da otkriješ tko mi je uzeo ključeve i bila si sjajna kad sam ti rekla da mislim
da mi je netko bio u kući.
- Malo nam nedostaje da pronađemo osobu koja vodi stranicu - prekinula ju je Kelly. - Kad
ju optužimo, bit će nam potrebno tvoje svjedočenje.
- Ali sigurno imate i druge svjedoke, zar ne? Iz drugih kaznenih djela? One jadne djevojke
koje su ubijene... Ti su zločini bitni, a ne ovaj moj.
- Svi zločini su bitni, Cathy. Ne bismo ih istraživali da ne vjerujemo u to.
- Hvala ti. A da ja mislim da je moje svjedočenje presudno, svjedočila bih, zaista. Ali neće
biti presudno, zar ne?
Kelly nije odgovorila.
- Imam prijateljicu koja je prošle godine svjedočila u jednom slučaju - rekla je Cathy. -
Mjesecima ju je maltretirala počiniteljeva obitelj. Meni ne treba takvo uznemiravanje. Imam
priliku krenuti iznova, u novoj kući čije ključeve nema nitko drugi. Bilo je jezivo to što se
dogodilo, ali nisam bila ozlijeđena. Samo to želim zaboraviti.
- Mogu li te barem obavijestiti kad optužimo nekoga? U slučaju da se predomisliš?
Uslijedila je poduža stanka.
- A valjda. Ali neću se predomisliti, Kelly. Znam da je bitno strpati nekoga u zatvor, ali
sigurno je bitno i to kako se ja osjećam?
Žrtve su uvijek bitne, pomislila je Kelly, uzrujana zbog prikrivenog prijekora da nisu. Mislila
je da je Cathy jedna od pouzdanijih svjedokinja u ovom slučaju i razočarala se jer je bila u krivu.
Otvorila je usta kako bi upozorila Cathy da bi ju mogli optužiti zbog nepoštivanja suda.
No onda se zaustavila. Je li se traženjem pravde moglo opravdati optuživanje žrtve? U
mislima joj se nepozvano pojavila Lexi. Duboko je udahnula prije nego što je progovorila.
- Jedino što je bitno je kako se žrtva osjeća. Hvala što si mi javila, Cathy. - Kelly je završila
razgovor, naslonivši se na zid i zatvorivši oči. U sobu za sastanke vratila se tek onda kada je bila
sigurna da su joj emocije pod kontrolom. Sastanak je završio, a n uredu MIT-a svi su opet počeli
raditi. Prišla je Andrewu Robinsonu koji je sjedio pokraj Nicka te je uzela stolicu od
obližnjeg stola da im se pridruži.
- Još uvijek slijediš trag novca? - pitala je Kelly, prisjetivši se fraze koju je detektiv iz Odjela
za suzbijanje cyber kriminala upotrijebio na njihovom zadnjem sastanku.
- Svakako. Ušao sam u trag plaćanju kreditnom karticom inspektora, Gordona Tillmana i
Lukea Harrisa, koje je otišlo na račun PayPala i to ovako. - Andrew je uzeo prazan papir iz pisača
i napisao tri prezimena: RAMPELLO, TILLMAN, HARRIS. - Novac ide iz ova tri izvora - povukao
je strelicu sa svakog prezimena - ovamo - Andrew je uokvirio riječ PayPal - i onda ovamo. -
Strelica i još jedan okvir, ovaj put za riječi bankovni račun.
- A taj račun pripada našem počinitelju. Je li tako? - pitao je Nick.
- Tako je.

~ 171 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Možemo li dobiti njegove podatke?
- Već ih imam. - Andrew je vidio Kellyn optimističan izraz lica. - Riječ je o studentskom
računu na ime Mai Suo Li. Imam preslike identifikacijskih dokumenata pomoću kojih je otvoren
i koji su autentični; u putovnici se vidi da je Mai Suo Li otišao iz Ujedinjenog Kraljevstva u Kinu
10. srpnja ove godine i da se nije vratio.
- Je li moguće da vodi stranicu iz Kine?
- Moguće je, ali već vam mogu reći da od kineskih vlasti nećemo imati puno koristi.
Kelly je zaboljela glava.
- U međuvremenu vam mogu reći da vaš počinitelj koristi Samsungov uređaj za
prebacivanje sredstava s PayPala na bankovni račun. Ne znam je li riječ o mobitelu, tabletu ili
laptopu, ali prilično sam siguran da je nešto prijenosno.
- Kako to znaš? - pitala je Kelly.
- Svaki put kad ti je uključen mobitel, šalje signal dok traži Wi-Fi ili Bluetooth. Da je riječ o
stolnom računalu, lokacija bi trebala biti fiksna, no naši rezultati pokazuju stupanj
promišljenosti kako bi se izbjeglo razotkrivanje. - Andrew je komad papira dao Nicku, koji je
malo pomaknuo stolicu da i Kelly može vidjeti. - Da je Wi-Fi bio stalno uključen, očekivao bih
još stotine i stotine lokacija, ali kao što možete vidjeti, lokacija je nekoliko i daleko su jedne
od drugih. To govori da se uređaj uključuje samo za određenu svrhu, gotovo sigurno kako bi
se prebacio novac s PayPala na račun. Pretpostavljam da je to tajni mobitel, a ne ovaj koji inače
koristi.
Na papiru su bile ispisane razne lokacije. Ona na vrhu bila je podcrtana.
Espress Oh!
- Što je to?
- Jedan kafić u blizini Leicester Squarea, a naš čovjek voli tu lokaciju za aktivnosti na
tajnom mobitelu. Prošli mjesec je u tri navrata koristio njihov Wi-Fi za prebacivanje novca s
PayPala na svoj bankovni račun. Datumi i vrijeme nalaze se ispod.
- Lijepo obavljeno - rekao je Nick.
- Sada sve ovisi o staromodnim policijskim metodama, bojim se. - Andrew je djelovao
zadovoljno samim sobom i to s pravom. Kelly i inspektor sada su se nalazili na sigurnijem
terenu. Kafić na prometnom mjestu kao što je Leicester Square sigurno ima nadzorne kamere,
a možda i savjesne djelatnike koji će se sjetiti određenog gosta na određen dan. Ako dobiju
nekoliko pristojnih snimki, mogli bi zatražiti istragu na nacionalnoj razini, s obzirom na to da je
riječ o ovako ozbiljnom slučaju.
- Inspektore! - čuo se povik s druge strane prostorije. - Jedna ekipa je na putu prema
postaji Crystal Palace. Aktiviranje alarm Zoe Walker.
- Nick je već uzimao jaknu. Pogledao je Kelly. - Idemo.

~ 172 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

28.

P odmetnula si mi nogu! - kaže Isaac, gledajući Megan. Stavlja ruku na cestu da se

pridigne. Mala skupina ljudi koja se okupila da pogleda ovu uzbudljivu scenu
počinje se razilaziti.
- Jesam - kaže. Saginje se i počinje kupiti kovanice razbacane po cesti. Pomažem joj, tek
toliko da ne zurim u Isaaca, koji djeluje i blago uvrijeđeno zbog onoga što se dogodilo i kao da
se zabavlja. - Ganjao si ju - dodaje Megan, sliježući ramenima, što je govorilo da je to jedino
što je mogla napraviti.
- Htio sam je sustići - kaže Isaac. - A to je nešto drugo. - Ustaje. - Megan, ovo je... -
Zastanem, ne znajući kako da ga nazovem. - Poznajemo se - kažem.
- Dobro.
Megan ne izgleda posramljeno. Možda u njezinom svijetu činjenica da se Isaac i ja
poznajemo ne znači ništa. Svejedno me mogao ganjati.
Svejedno me mogao ganjati.
Odagnam tu pomisao prije nego što ju ozbiljnije shvatim. Naravno da me nije ganjao.
Okrećem se prema njemu. - Što ti radiš ovdje?
- Koliko znam - kaže - ovo je slobodna zemlja. - Smiješi se dok to govori, no mene svejedno
obuzima ljutnja. Pretpostavljam da mi se to vidi na licu, jer on odlučuje biti ozbiljan. - Idem do
Katie.
- Zašto si trčao? - Ohrabruje me Meganina prisutnost. Ona se malo odmaknula, ali sa
zanimanjem promatra moje ispitivanje, dok joj gitara visi sa strane.
- Zato što ste vi trčali - kaže. To je tako logično da više nisam sigurna kako se osjećam. U
daljini čujem zvuk policijske sirene. - Znao sam da ste nervozni zbog oglasa u Gazetteu, a onda
mi je Katie rekla za stranicu. Kad sam vidio da trčite, mislio sam da vas je netko uplašio.
- Da, ti! - Srce mi i dalje brzo kuca i osjećam kako mi u glavi zuji zbog naleta adrenalina.
Sirene su sve glasnije. Isaac podiže ruke prema gore kao da govori ne mogu pobijediti a to me
još više razljuti. Tko je ovaj muškarac? Sirene su zaglušujuće; pogledam niz Anerley Road i
vidim kako prema nama ide policijski auto s upaljenim rotirkama. Auto staje deset metara
ispred nas, a sirena je ugašena usred zavijanja.
Hoće li Isaac potrčati? Pitam se to i shvaćam kako se nadam da hoće. Želim da je to to,
kraj oglasima, stranici, strahu. Ah on stavlja ruke u džepove i pogledava me, odmahujući
glavom kao da sam napravila nešto krajnje neshvatljivo. Hoda prema policajcima.
- Gospođa se malo uplašila - objašnjava, a ja sam toliko bijesna da ne mogu govoriti. Kako
se samo usuđuje ponašati kao da je on glavni? Opisati ono što se upravo dogodilo kao da sam
se malo uplašila ?
- Kako se zovete, gospodine? - Policajac vadi notes, dok njegova kolegica hoda prema
meni.
- Ganjao me - kažem joj, a samim izgovaranjem toga počinjem misliti da je to istina.
Govorim joj o oglasima, ali ona to već zna.

~ 173 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Počeo me slijediti u Ulici Cannon, a kad smo stigli do Crystal Palacea, počeo je trčati za
mnom. - Je li on prvi počeo trčati ili ja? Je li to uopće bitno? Policajka piše bilješke, ali djeluje
nezainteresirano za detalje.
Iza policijskog auta staje jedan drugi auto, a ja za volanom prepoznajem inspektora
Rampella. Policajka Swift je s njim, a mene obuzme osjećaj olakšanja znajući da nju neću
morati uvjeravati u ovo što se upravo dogodilo. Inspektor Rampello razgovara s policajkom,
koja sprema notes i pridružuje se svojemu kolegi.
- Jeste li dobro? - pita Kelly.
- Dobro sam. Osim što me Isaac strašno preplašio.
- Poznajete ga?
- Zove se Isaac Gunn, on je dečko moje kćeri. Ona trenutačno glumi u jednoj predstavi, a
on je redatelj. Sigurno je moju rutu preuzeo sa stranice. - Vidim da se njih dvoje pogledavaju i
točno znam što će reći.
- Stranica omogućava korisnicima da prate nepoznate žene - kaže policajka Swift. - Zašto
biju koristio netko tko vas poznaje?
Inspektor Rampello pogledava na sat. - Nije još ni podne. U vašoj ruti piše da s posla
dolazite u pola šest.
- Šef me poslao kući. To nije zločin , zar ne?
On je strpljiviji nego što bi trebao biti zbog mojega tona. - Naravno da nije. Ali da je Isaac
Gunn preuzeo vašu rutu i upotrijebio ju da vas prati, danas ne bi imao uspjeha, zar ne? Niste
se držali onoga što piše.
Šutim. Sjetim se koraka koje sam čula u Ulici Cannon, dio kaputa koji sam vidjela na liniji
District. Jesam li to Isaaca vidjela? Ili nekoga drugoga? Je li moguće da sam si umislila da me
netko prati?
- Trebali biste ga barem ispitati. Saznati zašto me slijedio, zašto nije stupio u kontakt sa
mnom čim me vidio.
- Slušajte - nježno je rekao inspektor Rampello. - Odvest ćemo Gunna na informativni
razgovor. Saznati postoji li kakva povezanost sa stranicom.
- I onda ćete mi javiti?
- Što prije.
Vidim kako Isaac preko puta ceste ulazi u policijski auto.
- Da vas odvezemo kući? - pita policajka Swift.
- Hvala, ali idem pješke.
Megan ponovno staje uz mene kad inspektor Rampello i policajka Swift odu, a tek onda
shvatim da se izgubila čim je stigla policija. - Znači, dobro ste?
- Jesam. Hvala što si danas pazila na mene.
- Hvala što pazite na mene svaki dan - uzvraća uz smiješak.
Kad počne svirati jednu Marleyjevu pjesmu, ubacujem joj kovanicu u kovčeg od gitare.

***

~ 174 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Dan je svjež i hladan. Danima najavljuju snijeg i mislim da će večeras i pasti. Debeli bijeli
oblaci nadvili su se nada mnom, a na cesti se sjaji inje. Razmišljam o putu s posla kući i
pokušavam odrediti točan trenutak kada sam shvatila da me netko slijedi; točan trenutak kada
sam počela trčati. To prisjećanje zapravo je odvraćanje pozornosti od onoga što me stvarno
muči: što ću, pobogu, reći Katie? Da me njezin dečko pratio? Što sam bliže kući, to
više sumnjam u to.
Kad otvorim vrata, čujem kako u kuhinji svira radio i kako Simon povremeno pjeva, ovisno
o tome zna li riječi. Već ga dugo nisam čula da pjeva.
Ulazna vrata zalupe se za mnom; pjevanje prestane.
- Ovdje sam! - nepotrebno viče Simon. Kad mu se pridružim, vidim da je postavio stol za
ručak. - Mislio sam da bi voljela pojesti nešto toplo - kaže. Na štednjaku se nešto krčka; rižoto
od kozica, sa šparogama i limunom. Miriše jako fino.
- Kako si znao da ću ranije doći kući?
- Zvao sam te na posao, a tvoj šef mi je rekao da te poslao kući.
Pomislim kako bih voljela živjeti da nitko ne prati svaki moj pokret, a onda se odmah
osjetim nezahvalno. Policija, Graham, Simon: oni se svi trude da budem sigurna, to je sve.
- Mislila sam da će mi dati otkaz.
- Samo neka pokuša. Poslat ćemo ga na sud zbog nezakonitog otkaza prije nego što kažeš
nekretnina. - Smije se vlastitoj šali.
- Dobro si raspoložen. Pretpostavljam da je razgovor za posao dobro prošao?
- Nazvali su me i prije nego što sam došao do postaje. Pozvali su me sutra na drugi
razgovor.
- To je odlično! Jesu li ti se svidjeli? Zvuči li ti dobro to radno mjesto? - Sjedam, a Simon
na stol stavlja dvije zdjelice s vrućim rižotom. Iznenada me obuzme glad koja uslijedi nakon
povišenog adrenalina, ali nakon nekoliko zalogaja, počinje me stezati želudac. Moram reći
Katie. Čekat će, pitati se gdje je Isaac. Možda će se i brinuti.
- Svi u redakciji su mladi i neiskusni - govori Simon - tiska se samo osam tisuća primjeraka,
a posao bih mogao obaviti povezanih očiju. - Otvaram usta da pitam za Katie, ali on me
krivo shvati i prekida. - Ali, kao što si rekla jučer, ipak je to posao, a radno vrijeme je bolje nego
u Telegraphu. Nema rada vikendom, nema kasnih smjena u redakciji. Tako bih imao priliku
raditi na svojoj knjizi.
- To su odlične vijesti. Znala sam da će se nešto pojaviti. - Neko vrijeme jedemo u tišini. -
Gdje je Katie? - pitam, kao da mi je to tek sada palo na pamet.
- Mislim da je u svojoj sobi. - Pogledava me. - Nešto nije u redu?
I u tom trenutku odlučim da mu neću reći.
Neka se usredotoči na sutrašnji razgovor ne brinući o tome da ostane kod kuće paziti na
mene; ne brinući o tome da je Katie možda u vezi s potencijalnim vrebačem. Ignoriram uporan
glas u svojoj glavi, glas koji mi govori da mu ne želim reći jer zapravo nisam sigurna jesam li u
pravu.
Čujem korake na stubama i nepogrešiv zvuk Katieinih cipela koje idu prema kuhinji. Ulazi
unutra, zureći u mobitel. - Bok, mama. Došla si ranije kući.

~ 175 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Gledam nju pa Simona, kao mačka na cesti ispred dolazećeg auta: ne znam na koju stranu
ceste da otrčim. Katie pali kuhalo i mršti se u mobitel.
- Sve u redu, dušo?
Simon me znatiželjno pogleda, ali ništa ne kaže. Ako je primijetio nervozu u mojemu glasu,
znam da će to pripisati ovome što se događa. Stresu zbog kojega mi je Graham dao slobodno.
- Isaac je trebao doći, ali poslao mi je poruku da mu je nešto iskrsnulo - kaže Katie. Djeluje
iznenađeno više nego uzrujano, a ja znam da je to zbog toga što nije naviknuta na razočaranja.
Mrzim se zato što sam ja kriva zbog toga.
Mislila sam da će policija odmah Isaacu oduzeti mobitel. Zamišljam razgovor u policijskom
autu ih u pritvoru.
Moram poslati poruku djevojci.
Jedna poruka. A onda nam daješ mobitel.
Možda uopće nije bilo tako. Možda su se svi super slagali: Isaac je šarmirao policajku i
sprijateljio se s njezinim kolegom.
Stvarno moram javiti djevojci što se dogodilo, brinut će se. Vidjeli ste joj majku, nije baš
stabilna...
- Je li rekao što mu je iskrsnulo? - pitam Katie.
- Nije. Sigurno je nešto u vezi s predstavom. On stalno radi, .1 valjda tako i mora biti kad
si samozaposlen. Ali nadam se da je sve u redu, zastor se diže za sedam sati! - Nosi gore instant
rezance, a ja stavljam vilicu na rub zdjele. Večeras je premijera. Kako sam to mogla zaboraviti?
Što ako je Isaac još uvijek na policiji?
- Nisi gladna? - pita Simon.
- Oprosti.
Uvalila sam se u zbrku iz koje se ne znam izvući pa ostatak dana tumaram po kući, nudeći
Katie čaj koji ne želi i pripremajući se za trenutak kada će mi reći da zna da je Isaaca zbog mene
odvukla policija.
Informativni razgovor, podsjetim se. Nisu ga uhitili.
Ali znam da ta razlika Isaacu neće biti bitna. A ni Katie. U pet sati Matt dolazi po nju da ju
odveze u kazalište.
- Uzima stvari - kažem. Matt stoji na pragu, a ja osjetim kako hladnoća ulazi kroz otvorena
vrata. - Pozvala bih te unutra, ali... Znaš, nezgodno je.
- Čekat ću u taksiju.
Katie trči niz stube i oblači kaput. Ljubi me.
- Sretno, dušo!
- Hvala, mama.
Kad ona i Matt odu, mobitel mi zazvoni; na zaslonu zasvijetli broj policajke Swift. Nosim
mobitel gore i na stubama se proguram pokraj Justina, na brzinu mu govoreći pardon. Odlazim
u Simonov ured i zatvaram vrata za sobom.
Kelly Swift odmah prelazi na stvar. - Pustili smo ga.
- Što je rekao?

~ 176 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Isto što i vama. Da vas je vidio u podzemnoj i da mu se učinilo da ste nervozni. Rekao je
da ste stalno gledali oko sebe i djelovali uzrujano.
- Je li priznao da me slijedio?
- Rekao je da je išao k vašoj kćeri, pa je zbog toga, naravno, išao istim putom. Zabrinuo se
kad ste počeli trčati, pa je i on potrčao da vas sustigne.
- Zašto mi se nije obratio? - odlučno pitam. - Kad me vidio u podzemnoj? Mogao mi je
tada prići.
Policajka Swift oklijeva. - Pa, misli da ga baš ne volite. - Na Simonovom monitoru odlijepio
se jedan samoljepljivi papirić, pa palcem pritišćem njegove kutove. - Uzeli smo njegov mobitel
i laptop, Zoe, i rado nam ih je predao. Na prvi pogled ništa ga ne povezuje sa stranicom
findtheone.com. Odjel za suzbijanje cyber kriminala podrobnije će ih pretražiti u sljedećih
nekoliko sati, i naravno, javit ću vam ako nešto pronađu. - Ponovno zastane, a kad progovori,
glas joj je nježniji. - Zoe, mislim da on nema nikakve veze s tom stranicom.
- O, Bože, što sam to učinila? - Zatvorim oči, kao da će mi to pomoći da riješim zbrku koju
stalno radim. - Kći mi nikada neće oprostiti.
- Isaac je bio pun razumijevanja zbog ove zabune - kaže policajka Swift. - Zna da ste pod
velikim stresom. Dobila sam dojam da će rado to zadržati za sebe.
- Neće reći Katie? Kako to?
Izdiše, a meni se učini da čujem tračak nervoze u njezinom glasu. - Možda je on
jednostavno dobar, Zoe.

Kad sutradan ustanem, u kući je mirno. U našoj spavaćoj sobi neuobičajeno je svijetlo, a
kad razmaknem zastor, vidim da je pao najavljivani snijeg. Ceste su već čiste: sol i promet
olakšali su čišćenje onoga što je napadalo preko noći, ali pločnici i dvorišta, krovovi i parkirani
auti prekriveni su s pet centimetara mekog bijelog snijega. Svježe pahulje lete pokraj prozora
i prekrivaju tragove stopala vani na stazi.
Ljubim Simona u usta. - Pada snijeg! - šapnem, poput djeteta koje se želi ići igrati van.
Nasmiješi se ne otvorivši oči i povlači me natrag u krevet.

Kad ponovno ustanem, snijeg je već prestao padati. Justin je opet do kasno radio u kafiću,
a Katie spava nakon premijere. Na kuhalo mi je prislonila poruku.

Sve je bilo puno! Najbolja publika ikad, misli Isaac!

Pusa

Nije joj rekao. Polako izdišem.

Morat ću razgovarati s njim. Ispričati mu se. Ali ne danas.
- Kad imaš razgovor? - pitam Simona.

~ 177 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Tek u dva, ali mislio sam otići ranije da uzmem nekoliko starijih izdanja pa da ih proučim
za ručkom. Nemaš ništa protiv, je li tako? Bit ćeš dobro ovdje?
- Bit ću dobro. Katie je kod kuće. Mislim da ću spremati. - Kuća je u neredu ; blagovaonski
stol za kojemu smo sjedili prije samo dva tjedna ponovno se vratio u uobičajeno neuredno
stanje. Sinoć sam izvrnula račune i potvrde koje mi je Graham dao, ali ne mogu početi raditi
dok ne pospremam.
Ljubi me na rastanku, a ja mu poželim sreću. Čujem kako fućka dok otključava ulazna vrata
i nasmiješim se.

Katie se pojavljuje oko jedanaest. Unatoč podočnjacima i kajalu za oči koji nije posve
skinula, blista.
- Bilo je nevjerojatno, mama. - Uzima čaj koji joj dajem i dolazi za mnom u blagovaonicu
te izvlači stolicu i sjeda, primičući koljena prsima. Na nogama ima ogromne krznene čizme. -
Nisu mi nijedanput morali šaptati, a na kraju je netko Čak i ustao! Mislim da je to netko koga
Isaac poznaje, ali nema veze.
- Onda ćete zaraditi i nešto novca?
- Hoćemo. Prvo moramo platiti najam kazališta, kao i namiriti troškove za prodaju ulaznica
i slično. - Ništa ne govorim. Pitam se je li Isaac svoj dio već uzeo. Katie me iznenada pogleda.
- Zašto nisi na poslu?
- Na bolovanju sam.
- Mama, zašto nisi ništa rekla? Ne bi smjela to raditi. Daj meni. - Brzo ustaje i uzima mi
hrpu dokumenata, pogledava oko sebe i na kraju ih stavlja natrag na stol, gdje su i bili. Jedan
račun pada sa stola na pod.
- Ne na takvom bolovanju. Graham mi je dao slobodno. Dok policija ne riješi onu glupost
sa stranicom. - Dobar je osjećaj opisati to kao glupost. Osnažujući, rekla bi Melissa. Saginjem
se da uzmem račun, koji je odletio pod stol.
Dijetna kola £2.95.
Ne znam je li račun pao s hrpe Grahamovih računa ih je riječ o jednom od računa koji
inače zgužvamo i bacimo na stol.
Račun je za mjesto po imenu Espress Oh!. Užasan naziv za kafić, pomislim. Previše truda,
od te usiljene dvosmislenosti samo se naježiš, kao na primjer kod imena frizerskog salona kao
što je Tko te šiša? ili onog restorana sa salatama u E16 koji se zove Bas smo zeleni. Okrećem
račun i na njemu vidim brojeve 0364 napisane nekim nepoznatim rukopisom. Možda neki PIN?
Stavljam račun na stranu. - Ostavi to, dušo - govorim Katie, koja i dalje entuzijastično, ali
ne baš učinkovito, premješta papire. - Bolje da ja to napravim, onda se ništa neće pomiješati.
- Dok spremam, slažem i preslagujem papire na blagovaonskom stolu, slušam kako mi govori
o premijeri, o četiri zvjezdice koje su dobili u recenziji u Time Outu i o uzbuđenju koje je osjetila
kad su po drugi put izlazili van na pljesak publike. Cijeli taj proces me smiruje, kao da pukim
spremanjem kuće mogu uspostaviti neku kontrolu nad svojim životom.

~ 178 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Nikada od Grahama ne bih tražila slobodno i zahvalna sam što me natjerao na to. Sada
barem mogu ostati kod kuće dok policija radi što god da radi kako bi riješila ovaj slučaj. Ja sam
završila s detektivskim poslom. Neka oni riskiraju, a ja ću ostati ovdje, na sigurnom.

~ 179 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

29.

E spress Oh! izvana je izgledao neprivlačno, zbog čega natpis na prozoru da imaju
najbolju kavu u Londonu nije djelovao baš uvjerljivo. Vrata su malo zapela, a kad ih
je Kelly gurnula, uletjela je unutra tako silovito da je skoro pala.
- Nadzorne kamere - pobjedonosno je rekla Nicku, pokazujući naljepnicu na zidu na kojoj
je pisalo: ˝Nasmiješi se, snimamo te!” Kafić je iznutra bio mnogo veći nego što se na prvi
pogled činilo. Znakovi su gostima pokazivali da gore ima još mjesta, a spiralno stubište vodilo
je dolje; Kelly je pretpostavila da su ondje WC-i, sudeći po tome da su se ljudi stalno penjali i
silazili. Bilo je jako bučno: razgovori su se natjecali s pištanjem ogromnog srebrnog aparata za
kavu iza šanka.
- Želimo razgovarati s voditeljem, molim vas.
- Imali biste sreće? - Djevojka na blagajni bila je Australka, a zbog njezinog naglaska svaka
rečenica zvučala je kao upitna. - Ako se želite žaliti, dat ćemo vam knjigu žalbe, dobro?
- Tko je danas zadužen za vođenje kafića? - pitala je Kelly, pokazujući policijsku značku.
Djevojka se nije zbunila. Polako je i pažljivo pogledala po kafiću. Tu je bilo još dvoje
konobara: jedna je konobarica brisala stolove, a konobar je slagao šalice od kave u veliku
perilicu za posuđe i to tako brzo i silovito da se Kelly čudila što se ništa nije razbilo.
- Mislim da sam ja. Ja sam Dana. - Obrisala je ruke o pregaču. Jase, možeš li preuzeti
blagajnu malo? Možemo otići gore.
Na prvom katu kafića Espress Oh! nalazile su se kožne sofe koje su izgledale kao da bi
trebale biti udobne, ali zapravo su bile previše tvrde i sjajne za dugo sjedenje. Dana je
znatiželjno pogledala Nicka, pa Kelly. - Kako vam možemo pomoći?
- Imate li ovdje WiFi? - pitao je Nick.
- Naravno. Želite li šifru?
- Sada ne, hvala. Gosti ju slobodno mogu koristiti?
Dana je kimnula. - S vremena na vrijeme bismo trebali mijenjati šifru, ali ona je ista otkako
sam ja ovdje, a naši redovni gosti to vole. Mrsko im je stalno ispitivati koja je šifra, a i osoblju
je to više posla, znate?
- Tražimo nekoga tko se nekoliko puta spojio na vašu mrežu rekla je Kelly. - Ta je osoba
povezana s jako ozbiljnim zločinom.
Danine oči su se razrogačile. - Trebamo li biti zabrinuti?
- Mislim da ovdje niste ni u kakvoj opasnosti, ali ključno je da pronađemo tu osobu što
prije. Primijetila sam da imate kamere, možemo li ih pogledati?
- Naravno. To je u uredu voditeljice, ovuda. - Slijedili su ju do vrata na drugoj strani
prostorije, gdje je brzo pritisnula brojeve na tipkalu pričvršćenom na dovratak. Uvela ih je u
sobu malo veću od ostave za metle, u kojoj se nalazio radni stol s računalom, prašnjavi pisač i
stalak pun računa i dostavnica. Na polici iznad računala nalazio se crno-bijeli ekran na kojemu
je treptala slika s kamere. Kelly je prepoznala šank i sjajni aparat za kavu.
- Koliko kamera imate? - pitala je Kelly. - Možemo li pogledati i druge kutove?
~ 180 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Imamo samo to, znate? - rekla je Dana.
Dok su gledali, Kelly je vidjela Jasea, dečka kojemu je Dana predala svoj posao, kako na
crni poslužavnik stavlja vruću kavu s mlijekom. Mogao se vidjeti dio njegovog gosta iz profila,
prije nego što su se okrenuli. - Jedina kamera okrenuta je prema blagajni? - pitala je Kelly.
Dana je izgledala posramljeno. - Vlasnica misli da mi svi uzimamo novac iz blagajne. Isto
je u cijelom lancu. Prošle godine imali smo problem s antisocijalnim ponašanjem i pomaknuli
smo kameru prema ulaznim vratima. Šefica je pošizila. Sada ju ostavljamo ovako. Ne diraj lava
dok spava, zar ne?
Nick i Kelly mrzovoljno su se pogledali.
- Morat ću uzeti sve snimke koje imate od prošlog mjeseca - rekla je Kelly. Obratila se
inspektoru. - Dodatni nadzor? - Kimnuo je.
- Istražujemo vrlo ozbiljan zločin - Nick je rekao Dani - i možda ćemo morati staviti dodatne
kamere na nekoliko tjedana. Ako se to dogodi, vaši gosti nikako ne smiju saznati za to, a to
znači - ozbiljno je pogledao Danu - što manje zaposlenika zna, to bolje.
Dana je izgledala prestravljeno. - Neću nikome reći.
- Hvala, vrlo ste susretljivi - rekla je Kelly, iako se u sebi snuždila. Svaki put kad je mislila
da imaju pouzdan trag za pronalazak prekršitelja koji vodi stranicu, sve se urušilo. Mogu
pogledati snimke s kamere u vrijeme kad je počinitelj koristio WiFi vezu da prebaci novac
svojih klijenata, ali s obzirom na to da devedeset posto ekrana zauzimaju osoblje i blagajna,
šanse da otkriju njegov identitet bile su vrlo male.
Kad su izašli iz kafića, oglasio se Kellyn mobitel. - Poruka od Zoe Walker - rekla je i pročitala
ju. - Trenutačno radi od kuće i samo mi je htjela javiti daju neću moći dobiti na broj u uredu.
Nick ju je upozorio pogledom. - Ako nešto pita, nema značajnih promjena, dobro?
Kelly je duboko udahnula i pokušala smireno odgovoriti. - Rekla sam Zoe kako može
pristupiti stranici zato što sam mislila da ima pravo vidjeti svoj profil.
Nick je odlučno koračao prema autu i preko ramena joj dobacio: - Previše razmišljate,
policajko Swift.

Natrag u Ulici Balfour, Kelly je odnijela disk sa snimkama kamere iz Espress Oha! detektivu
za prikupljanje dokaza. Tony Broadstairs radio je više od dvadeset pet godina kao detektiv u
CID-u i MIT-u i jako je volio davati Kelly savjete koje nije ni željela ni trebala. Danas je pak
odlučio objasniti joj važnost protokola pri primopredaji dokaza.
- Dakle, moraš potpisati predaju ovog dokaza meni - rekao je, u zraku napravivši krug
olovkom iznad mjesta na kojemu je trebalo potpisati - a ja moram potpisati primanje tog
dokaza od tebe.
- Kužim - kimnula je Kelly, koja je posljednjih devet godina potpisivala primopredaju
dokaza. - Hvala.
- Jer ako jedan od potpisa nedostaje, možeš se pozdraviti sa svojim slučajem na sudu.
Možeš imati najvećeg krivca u državi, ali čim se obrana dokopa proceduralne pogreške, slučaj
će se urušiti poput nabujka prerano izvađenog iz pećnice.
- Kelly.

~ 181 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Kelly se okrenula i ugledala glavnog inspektora Digbyja kako hoda prema njima, još uvijek
u svom kaputu.
- Nisam znao da ste došli, inspektore - rekao je Tony. - Mislio sam da još uvijek
iskorištavate nagomilane slobodne dane. Znači, danas vam se nije išlo na golf?
- Vjeruj mi, Tony, nisam došao svojom voljom. - Pogledao je Kelly, bez smiješka na licu. -
U moj ured. Smjesta! - Pozvao je i inspektora. - Nick, i ti.
Olakšanje koje je Kelly osjetila jer više nije morala slušati Tonyjevu prodiku oko
primopredaje dokaza ubrzo je splasnulo kad je vidjela izraz lica glavnog inspektora. Jurila je za
njim po prostoru otvorenog tipa do njegovog ureda, čija vrata je naglo otvorio i rekao joj da
sjedne. Kelly je to učinila, dok ju je obuzimao strah. Pokušavala se sjetiti nekog drugog razloga
zašto bi ju glavni inspektor tako naglo dovukao u svoj ured i dolazio ovamo na slobodan dan,
ali na pameti joj je bila samo jedna stvar.
Durham.
Ovaj put je stvarno zajebala.
- Izložio sam se riziku zbog tebe, Kelly. - Diggers je ostao stajati, a sada je koračao sjedne
strane sobička na drugu, i Kelly nije bila sigurna treba li gledati njega ili zuriti ravno, kao
optuženik na optuženičkoj klupi. - Pristao sam na ovaj premještaj jer sam vjerovao u tebe i jer
si me uvjerila da ti mogu vjerovati. Zauzeo sam se za tebe, Kelly!
Kelly se od straha i srama stegnuo želudac; kako je mogla biti tako glupa? Prošli put je
jedva zadržala posao: osumnjičenik kojega je napala odlučio je ne dizati optužnicu protiv nje,
nakon što ga je Diggers posjetio i uvjerio da ne treba privlačiti pozornost na sebe više nego što
je potrebno. Čak je i saslušanje u disciplinskom postupku išlo njoj na ruku, zahvaljujući tome
što je Diggers opet potajno razgovarao s načelnikom. Olakotne okolnosti zbog događaja u
obitelji, pisalo je u izvještaju, ali znala je da taj adut nije dvaput mogla izvući iz rukava.
- Sinoć me netko nazvao. - Glavni inspektor napokon je sjeo i nagnuo se nad svoj stol od
tamne hrastovine. - Jedan detektiv iz durhamske policije, u vezi s našim raspitivanjem o
silovanjima iz prošlosti. Zanimalo ga je može li još nekako pomoći.
Kelly ga nije mogla pogledati u oči. Osjetila je kako ju s lijeve strane Nick gleda,
- Naravno, to me prilično iznenadilo. Možda sitno brojim do mirovine, Kelly, ali mislim da
znam kojim slučajevima se ovdje bavimo. A nijedan slučaj - usporio je, praveći stanku između
svake riječi kako bi ih dodatno naglasio - nije povezan sa Sveučilištem u Durhamu. Možeš li mi
objasniti što si, pobogu, napravila?
Kelly je polako podigla pogled. Siloviti bijes koji je bio obuzeo Diggersa sada je malo
splasnuo i izgledao je manje zastrašujuće nego na početku. No bez obzira na to, Kellyn glas je
drhtao te je s teškoćom gutnula slinu ne bi li se pribrala.
- Zanimalo me ima li kakvih promjena u sestrinom slučaju. Diggers je odmahnuo glavom.
- Siguran sam da ti ne moram govoriti da je to što si napravila ozbiljan disciplinski prekršaj.
Osim toga, govorimo i o kršenju Zakona o zaštiti podataka i o zlouporabi položaja policijskog
službenika za vlastitu korist. Sve to je razlog za otkaz.
- Znam to, gospodine.
- Zašto si onda, pobogu...? - Diggers je raširio ruke, a na licu mu se vidjelo da mu ništa nije
jasno. Kad je ponovno progovorio, ton mu je bio blaži. - Ima li kakvih promjena u slučaju tvoje
sestre?

~ 182 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Moglo bi se reći. Ali ne ono što sam očekivala, gospodine. - Kelly je ponovno s teškoćom
gutnula slinu, želeći da nestane ta tvrda nakupina koja joj se nalazila u grlu. - Moja sestra... Ne
želi da dođe do suđenja. Dala je jasne upute kako ne želi da ju se obavještava o razvoju
događaja i ne zanimaju hoće li počinitelj ikada biti uhićen.
- Koliko vidim, to ti je bila novost?
Kelly je kimnula.
Uslijedila je dugačka stanka prije nego što je Diggers ponovno progovorio.
- Mislim da već znam odgovor na ovo pitanje, ali moram te pitati: postoji li ikakav
profesionalni razlog zbog kojega si zahtijevala to od drugih policijskih snaga?
- Ja sam to tražio - rekao je Nick. Kelly se okrenula da ga pogleda, pokušavajući sakriti svoj
šok.
- Ti si tražio Kelly da stupi u kontakt s Durhamom zbog silovanja njezine sestre?
- Da.
Diggers je zurio u Nicka. Kelly se učinilo da vidi vesele u njegovim očima, ali usta su mu
bila tako ozbiljna da je zaključila da bi je to umislila. - Možeš li objasniti zašto?
- Operacija FURNISS pokazala se opsežnijom nego što smo isprva mislili, gospodine.
Silovanje iz Maidstonea pokazalo je da zločini nisu ograničeni samo na London i iako su se
oglasi počeli objavljivati tek u rujnu, pravi raspon zločina još nije jasan. Jedva dolazimo do
traga glavnom počinitelju i mislio sam da bi bilo dobro pogledati ostala silovanja s povijesti
praćenja. Mislio sam da se taj obrazac možda ponavljao u drugim gradovima.
- Od prije više od desetljeća?
- Da, gospodine.
Diggers je skinuo naočale. Pažljivo je pogledao Nicka, a onda Kelly. - Zašto mi to odmah
nisi rekla?
- Ovaj... Ne znam, gospodine.
- Pretpostavljam da nije pronađena veza između operacije FURNISS i Durhama? - Pitanje
je bilo upućeno Kelly, ali Nick je odgovorio.
- Isključio sam tu mogućnost - rekao je, bez Kellynog oklijevanja.
- Tako sam i mislio. - Diggers je pogledao prvo Kelly, pa Nicka, pa opet Kelly. Kelly je
zadržala dah. - Možemo li smatrati zaključenim istraživanje o sličnim zločinima iz prošlosti?
- Možemo, gospodine.
- Vratite se na posao, vas dvoje.
Bili su na vratima kad je Diggers pozvao Kelly. - Još nešto...
- Da, gospodine?
- Počinitelji, policajci, svjedoci, žrtve... Svi imaju nešto zajedničko, Kelly, a to je da nema
dvoje istih ljudi. Svaka žrtva na svoj se način nosi s onime što joj se dogodilo; neke su lude za
osvetom, druge traže pravdu; neke žele da se sve završi, a neke - pogledao ju je ravno u oči -
neke samo žele nastaviti dalje sa životom.
Kelly je pomislila na Lexi i na želju Cathy Tanning da počne iznova, u kući čije ključeve ima
samo ona. - Da, gospodine.

~ 183 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Nemoj trošiti vrijeme na žrtve koje žele drukčiji ishod od nas. To ne znači da su one u
krivu. Usmjeri tu svoju strast i taj nemali talent na slučaj kao cjelinu. Vani na slobodi je serijski
prekršitelj odgovoran za silovanja, ubojstva i uhođenje desetaka žena. Pronađi ga.

~ 184 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Ljude uhvate kad su neoprezni.

Moje ime nećeš pronaći ni u kakvom digitalnom tragu koji vodi prema stranici
jindtheone.com. Uvijek koristim tuđa imena, posuđena iz novčanika i džepova kaputa.
James Stanford, koji nije imao pojma da ima poštanski sandučić na Old Gloucester Roadu,
ili kreditnu karticu kojom je plaćao oglase objavljene u London Gazetteu. Mai Suo Li, kineski
student koji je rado predao svoj britanski bankovni račun u zamjenu za dovoljno gotovine za
let kući.
Tuđa imena. Nikada moje.

Ali račun. To je bilo neoprezno.

Šifra od vrata, nemarno našvrljana na najbližem komadiću papira; nikada ni ne pomislih
da bi to mogao biti kraj svega. Kada sada pomislim na to, na tu neopreznost, obuzme me bijes.
Tako glupo. Bez tog računa sve je bilo savršeno. Prikriveno.

Ali nije gotovo. Kad si stjeran u kut, možeš napraviti samo jedno.
Boriti se.

~ 185 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

30.

B lagovaonski stol do ručka je pospremljen, a kuca sada djeluje relativno uredno.

Sjedim za stolom i radim na Grahamovim računima, a neobično me opušta
razvrstavanje računa za taksi i ručkove. Oglasi mi se mobitel; policajka Swift
odgovara mi na poruku koju sam joj ranije poslala.

Ispričavam se što se nisam javljala. Da vas brzo izvijestim o razvoju slučaja; pokušat ću
vas nazvati poslije. Mislimo da se počinitelj spajao na stranicu iz kafića po imenu Espress Oh!
u blizini Leicester Squarea, traju ispitivanja. Luke Harris pušten je uz jamčevinu, javit ću vam
što kaže tužiteljstvo. Rad od kuće zvuči kao dobar potez. Čuvajte se.

Dvaput pročitam poruku. Onda sa stola uzimam mapu s raznim papirima i ponovno
uzimam račun iz Espress Oha! Pogledam broj našvrljan na pozadini, a onda tražim datum. Tinta
na dnu je razmazana i ne mogu vidjeti. Koliko je dugo ovdje? U kući nije hladno, ali ja drhtim,
a račun mi se trese u ruci. Ulazim u kuhinju. - Katie?
- Hm?
Maže kruh s maslacem na radnoj plohi, ne koristeći tanjur. Pokupi mrvice rukom i baca ih
u sudoper. - Oprosti. - Vidi mi izraz lica. - To je samo nekoliko mrvica, mama.
Dajem joj račun. - Jesi li ikada bila ovdje? - Osjećam se omamljeno, kao da sam naglo
ustala. Osjećam kako mi se puls ubrzava i brojim svaki otkucaj kako bih ga usporila.
Katie se namrštila. - Mislim da nisam. Gdje se nalazi?
- Blizu Leicester Squarea. - Kad si u opasnosti, tijelo bi ti trebalo reagirati na jedan od ova
dva načina: borbom ili bijegom. Ali moje ne reagira ni na jedan od tih načina. Moje tijelo se
ukočilo; želi bježati, ali se ne može pomaknuti.
- Aha, znam ga! Barem mislim da ga znam. Nisam bila ondje, samo sam prošla pored.
Zašto te to zanima?
Ne želim plašiti Katie, Govorim joj za e-poruku policajke Swift, ali smireno, kao da to nije
jako važno. Zujanje u ušima sve je glasnije. To nije slučajnost. Znam to.
- To je samo račun. Ne mora pripadati osobi koja vodi stranicu. Je li tako? - Pogledom mi
prelazi preko lica, pokušavajući me pročitati, procijeniti koliko sam zabrinuta.
Nije.
- Da, naravno.
- Može biti bilo čiji; iz nečijeg džepa od kaputa, stare plastične vrećice, bilo što. - Obje se
pretvaramo kao da je to nešto bezazleno. Izgubljena čarapa. Mačka lutalica. Sve samo ne račun
koji manijaka na neki način povezuje s našom kućom. - Ja stalno ostavljam račune u vrećicama.
Želim da je u pravu. Sjetim se koliko sam puta uzela vrećicu s hrpe od nekoliko desetaka
naguranih u ormariću ispod sudopera i pronašla račune iz prethodnih kupnji.

~ 186 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Želim da je u pravu, ali zbog straha koji me štipa po vratu znam da nije. Da je taj račun u
našoj kući jedino zato što ga je netko donio.
- Ali neobična slučajnost, zar ne? - Pokušavam se nasmiješiti, ali osmijeh mi se raspadne i
pretvori u nešto sasvim drugo.
U strah.
Glas mi u glavi govori nešto što ne želim slušati; jezivi osjećaj užasa govori mi da mi je
odgovor pred nosom.
- Moramo tome racionalno pristupiti - govori Katie. - Tko je nedavno bio u kući?
- Ti, ja, Justin i Simon - kažem. - Očito. I Melissa i Neil. Hrpa papira koju sam sinoć stavila
na stol, računi i potvrde, pripadaju Grahamu Hallowu.
- Je li moguće da je njegov?
- Moguće je. - Sjetim se hrpe primjeraka Gazettea na Grahamovom radnom stolu, kao i
njegovog vrlo uvjerljivog objašnjenja zašto su ondje. - Ali u posljednje vrijeme mi stvarno pruža
podršku, dao mi je i slobodne dane. Ne mogu zamisliti da on radi ovakvo što. - Nešto mi padne
na pamet. Policija možda nije pronašla nikakve dokaze protiv Isaaca, ali to ne znači da ih nema.
- Pospremali smo stol prije nedjeljnog ručka prošli mjesec. Isaac je bio ovdje.
Katie otvara usta. - Što želiš reći?
Sliježem ramenima, ali i menije to neuvjerljivo. - Ništa. Samo nabrajam ljude koji su
nedavno bili u kući.
- Ne misliš valjda da Isaac ima neke veze s ovim? Mama, nisam ga još ni upoznala kad je
sve ovo počelo. Rekla si da se oglasi objavljuju od rujna.
- Slikao te, Katie. Bez tvojega znanja. Zar to nije jezivo?
- Napravio je to da pošalje sliku jednom drugom glumcu! A ne da ju iskoristi na stranici. -
Viče na mene, ljuta i u samoobrani.
- Kako znaš? - Ja njoj vičem.
Uslijedi tišina dok se obje pokušavamo pribrati.
- Može biti bilo čiji - tvrdoglavo kaže Katie.
- Onda trebamo pretražiti kuću - kažem. Ona kima.
- Prvo Justinovu sobu.
- Justinovu sobu? Ne misliš valjda... - Vidim joj izraz lica.
- U redu.
Čak i dok je bio dijete, Justin je više volio računala od knjiga. Prije sam se brinula da sam
negdje pogriješila, da sam mu možda dopustila da previše gleda televiziju, ali kada je stigla
Katie i postala takav knjiški moljac, shvatila sam da je samo riječ o dvoje različite djece. Dok su
bili mlađi, nismo čak ni imali računalo kod kuće, ali informatika je bila jedini predmet u školi
na kojemu se Justin pojavljivao. Preklinjao je Matta i mene da mu kupimo računalo, a s
obzirom na to da si to nismo mogli priuštiti, Justin je štedio svoj džeparac i kupovao dijelove,
koji su kući stizali u podstavljenim omotnicama, te ih je spremao ispod kreveta, gdje su stajali
njegovi setovi Meccano i Lego figurice. To prvo računalo složio je sam, uz upute koje je ispisao
u knjižnici, a s vremenom je dodao više memorije, veći tvrdi disk, bolju grafičku karticu.
S dvanaest godina Justin je o računalima i internetu znao više nego ja s trideset.

~ 187 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Sjećam se kako sam ga jedan dan nakon škole posjela, prije nego što je otrčao gore da se
spoji na već neku igricu koju je igrao, i objašnjavala mu koje su opasnosti odavanja previše
informacija o sebi na internetu; da tinejdžeri s kojima se toliko puno dopisuje možda uopće
nisu tinejdžeri, nego neki pedesetogodišnji perverznjaci koji sline nad svojim tipkovnicama.
- Ja sam previše pametan za pedofile - rekao je uz smijeh. - Nikada me ne bi mogli uhvatiti.
Mislim da sam bila zadivljena time. Ponosna jer je moj sin bio tako vješt, jer je znao puno
više o tehnologiji nego ja.
Dok sam se svih tih godina brinula da bi Justin mogao dopasti u ruke nekog internetskog
napadača, nikada mi nije palo na pamet da bi možda on mogao biti napadač. To je nemoguće,
pomislim u sljedećem trenutku. Ja bih to znala.
Justinova soba smrdi po ustajalom dimu i čarapama. Na krevetu je čisto rublje koje sam
jučer onamo stavila, a uredno složena hrpa sada je pala na stranu gdje je Justin spavao u
krevetu, ne zamarajući se time da skloni rublje. Razmaknem zastore da u sobu uđe malo svjetla
i pronalazim šest šalica, od kojih su tri korištene kao pepeljare. Uredno smotan džoint stoji
pokraj upaljača.
- Provjeri mu ladice - kažem Katie, koja stoji na vratima. Ona se ne miče. - Odmah! Ne
znamo koliko još vremena imamo. - Ja sjedam na krevet i otvaram Justinov laptop.
- Mama, ovo nije u redu.
- A u redu je voditi stranicu na kojoj se muškarcima prodaju rute žena, tako da ih mogu
silovati ili ubiti?
- On to ne bi napravio!
- I ja to mislim. Ali moramo se uvjeriti u to. Pretraži mu sobu.
- Ne znam ni što tražim - kaže Katie, ali otvara mu ormar i počinje kopati po policama.
- Još računa iz Espress Oha! - kažem, pokušavajući se dosjetiti nečeg inkriminirajućeg. -
Fotografije žena, informacije o njihovim rutama... - Za pristup Justinovom laptopu potrebna je
lozinka. Zurim u zaslon, a njegovo korisničko ime, Game8oy_94 zuri u mene, pokraj male slike
Justinovog dlana ispruženog prema kameri,
- Novac? - kaže Katie.
- Svakako. Bilo što neobično. Koja bi mogla biti Justinova lozinka? - Pokušavam s njegovim
datumom rođenja, ali na zaslonu se pojavljuje: POGREŠNA LOZINKA: JOŠ DVA POKUŠAJA.
- Novac - ponavlja Katie, a ja shvatim da to nije pitanje. Podižem pogled. Ona drži
omotnicu, istu onakvu u kakvoj mi je Justin dao novac za stanarinu. Omotnica je toliko puna
novčanica od dvadeset i deset funti da se ne može ni zatvoriti. - Misliš da mu je to plaća iz
kafića?
Katie ne zna za Melissino izbjegavanje plaćanja poreza davanjem gotovine, a iako mislim
da joj to ne bi ni bilo bitno, ne namjeravam joj ništa reći. Što više ljudi sazna, to je veća
vjerojatnost da će saznati i porezna, a to su problemi koji ne trebaju ni Melissi ni meni.
- Valjda - neodređeno kažem. - Vrati to.
Još jednom pokušavam probiti Justinovu lozinku, ovaj put unoseći spoj naše adrese i
imena njegovog prvog kućnog ljubimca, skočimiša po imenu Gerald koji je pobjegao i nekoliko
mjeseci živio ispod dasaka u našoj kupaonici.
POGREŠNA LOZINKA: JOŠ JEDAN POKUŠAJ.

~ 188 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Ne usuđujem se pokušati još jedanput. - Ima li još nešto u ormaru?
- Ne mogu više ništa naći. - Katie sada odlazi do komode, izvlači svaku ladicu i stručno
rukom prelazi preko donje stranice, da vidi je li nešto zalijepljeno ondje. Prepipava mu odjeću,
a ja zatvaram laptop i ostavljam ga na krevetu, nadajući se da je u istom položaju u kojemu
sam ga pronašla. - Što je s laptopom?
- Ne mogu ući u njega.
- Mama... - Katie me ne gleda dok govori. - Znaš da bi račun mogao biti Simonov.
Odmah odgovorim. - Nije Simonov.
- Ne možeš biti sigurna u to.
- Ali jesam. - Nikada ni u što nisam bila tako sigurna. - Simon me voli. Nikada mi ne bi
naudio.
Katie zalupi ladicom, a ja se trgnem. - Upireš prstom u Isaaca, ali ne želiš ni pomisliti na to
da je Simon možda upleten?
- Ti Isaaca poznaješ pet minuta.
- To bi bilo pošteno, mama. Ako pretražujemo Justinove stvari i optužujemo Isaaca, onda
moramo uzeti u obzir i Simona. Moramo pretražiti njegovu sobu.
- Neću pretraživati Simonovu sobu, Katie! Kako bi mi nakon toga više ikad mogao
vjerovati?
- Slušaj, ne kažem da je upleten u ovo niti da je račun iz Espress Oha! njegov. Ali mogao
bi biti. - Odmahujem glavom, a ona zabacuje ruke. - Mama, mogao bi biti! Barem uzmi to u
obzir,
- Čekat ćemo da dođe kući, a onda ćemo svi zajedno otići gore.
Katie ne popušta. - Ne, mama. Sada.

Stubište koje vodi na tavan je usko, a vrata na odmorištu prvoga kata odaju dojam da iza
njih nema ništa osim ormara, možda kupaonice ili manje sobe. Prije nego što se Simon uselio,
taj sam prostor koristila kao neku vrstu utočišta: nije bilo namješteno, ali ja bih donijela
jastuke, zatvorila vrata i ležala pola sata, bježeći od vrtloga samohranog roditeljstva. Voljela
sam tu skrovitost. No sada tu kao da vreba opasnost, a svaki korak prema gore odvlači me od
otvorenosti ostatka kuće, od sigurnosti.
- Što ako Simon dođe kući? - pitam. Simon i ja ništa ne skrivamo jedno od drugoga, ali
oboje smo odrasli i oduvijek smo se slagali u tome da je bitno da svatko ima svoj prostor. Svoj
život. Ne mogu zamisliti što bi rekao da sada vidi Katie i mene kako mu njuškamo po uredu.
- Ne radimo ništa loše. On ne zna da smo pronašle račun. Moramo biti cool.
Trenutačno sam sve samo ne cool.
- Uzimamo božićne ukrase - iznenada kažem.
- Molim?
- Ako dođe kući i pita što radimo. Došle smo ovamo po ukrase.
- Aha, dobro. - Katie to ne zanima, ali ja se osjećam bolje, znajući da već imam izliku.

~ 189 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Vrata na dnu stubištu se zalupe, a ja se trgnem. To su jedina vrata koja se tako zatvaraju,
jedina vrata s protupožarnim zatvaračem. Simon je htio da ga skinemo, rekao je da bi volio da
vrata budu otvorena, tako da može čuti buku života koji se odvija ispod njega. Ja sam bila
ustrajna u tome da ostane, brineći se zbog požara, zbog bilo čega što bi mi moglo ugroziti
obitelj.
No je li moguće da nam je cijelo to vrijeme prava prijetnja bila pred nosom?
Živjela s nama u kući?
Muka mi je i natjeram se da vratim tu gorčinu natrag u želudac, pokušavajući skupiti mrvu
snage koju sada pokazuje moja devetnaestogodišnja kći. Katie stoji nasred sobe i polako,
pažljivo gleda oko sebe. Nema ništa na zidovima, koji se koso spuštaju od stropa do poda pod
kutom koji ostavlja samo uzak prostor normalne visine nasred prostorije. Jedan jedini krovni
prozor pušta unutra zrake oskudnog zimskog sunca, pa upalim svjetlo.
- Tamo. - Katie pokaže na ormarić za spise, na kojemu stoji Simonov Samsung tablet. Daje
mi ga. Odlučna je, gotovo drska. Da barem znam što misli.
- Katie - kažem - zar stvarno misliš da bi Simon mogao... - Ne dovršim.
- Ne znam, mama. Pogledaj mu povijest pretraživanja.
Mičem navlaku, unosim Simonovu lozinku, a potom otvaram preglednik. - Kako mogu
vidjeti što je on pretraživao?
Katie me pogleda preko ramena. - Klikni ovdje. - Pokazuje. -Tu bi trebao biti popis stranica
koje je posjetio i pretraživao.
Odahnem. Nema ničeg očitog. Stranice s vijestima i nekoliko ponuda turističkih agencija.
Vikend-putovanje za Valentinovo. Pitam se kako je Simon uopće mogao i pomisliti na
rezerviranje odmora kad je u takvom dugu. Valjda je samo gledao, pretpostavim, prisjetivši se
večeri i večeri koje sam provela gledajući na Rightmoveu nekretnine za milijun funti koje si
nikada neću moći priuštiti.
Katie ponovno gleda u ladicu ormarića. Vadi jedan papir. - Mama - polako kaže - nije
govorio istinu.
Meni je opet mučno.
- ˝Dragi gospodine Thomton” - čita ˝nastavno na vaš nedavni sastanak s Odjelom za
ljudske potencijale, šaljemo vam ovo pismo kao službenu obavijest o otpuštanju.” - Pogleda
me. - Datum je 1. kolovoza.
Odmah osjetim olakšanje.
- Znam da je dobio otkaz. Žao mi je što ti nisam rekla. I ja sam saznala tek prije nekoliko
tjedana.
- Znala si? Je li zato počeo raditi od kuće? - Kimam. - A prije toga? Mislim, od kolovoza.
Nosio je odijelo, izlazio svaki dan.
Previše sam odana Simonu da bih priznala kako je te tjedne proveo pretvarajući se da radi
i lažući nam svima, ali ne moram joj ništa reći jer prema njezinom izrazu lica vidim da je i sama
shvatila.
- Ali ne možeš biti sigurna, zar ne? - pita. - Ne znaš što je radio, što je stvarno radio. Znaš
samo ono što ti je rekao. Možda je sve to vrijeme proveo prateći žene u podzemnoj. Slikajući
ih. Stavljajući njihove podatke na internet.

~ 190 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Vjerujem Simonu. - Te riječi čak i meni zvuče neuvjerljivo.
Počinje pretraživati ormarić i baca spise na pod. Gornja ladica puna je Simonovih
dokumenata, ugovora o radu, životnog osiguranja... Ne znam što je sve ondje. U srednjoj ladici
držim sve dokumente vezane uz kuću; osiguranje građevinskog dijela kuće i kućanstva,
potvrde o plaćanju kredita, građevinsku dozvolu za preuređivanje tavana, čime se sada
bavimo. U drugoj mapi su rodni listovi djece i presuda o razvodu braka, kao i sve naše
putovnice. U trećoj ladici su bankovni izvadci, koje ondje držim iz čistog razloga što ne znam
što bih s njima.
- Provjeri stol - kaže, kao što sam ja njoj maloprije naredila da pretraži Justinovu sobu.
Isfrustrirana zbog toga koliko joj vremena treba da pogleda svaki dokument, vadi ladicu iz
ormarića i sve iz nje istrese na pod te jednom rukom sve rasporedi tako da je sve otkriveno. -
Bit će nešto, sigurna sam.
Moja kći je jaka. Borbena.
- To je naslijedila od tebe - uvijek je govorio Matt, kad je Katie tvrdoglavo odbijala žlicu s
hranom kojom sam mahala ispred nje ili inzistirala na tome da hoda do trgovine kad su joj
nogice jedva stabilno mogle stajati. Ta sjećanja me bole i pokušavam se pribrati. Ja sam tu
odrasla. Ja sam ona snažna. Ja sam kriva za ovo. Mene je Simon uspio očarati, bila sam
polaskana njegovom pažnjom, njegovom darežljivošću.
Potrebni su mi odgovori i to odmah.
Otvaram prvu ladicu od stola i izvlačim sve što je u njoj. Bacam mape na pod i protresam
ih u slučaju da se ispod dosadnih dokumenata nalazi nešto bitno. Gledam Katie u oči, a ona mi
mrzovoljno potvrdno kimne.
- Ova ladica je zaključana. - Prodrmam ručku. - Ne znam gdje je ključ.
- Možeš li ju na silu otvoriti?
- Pokušavam. - Jednom rukom držim stol, a drugim snažno povlačim ručku ladice. No ništa
se ne događa. Pogledam po neurednom stolu da vidim gdje bi Simon mogao držati ključ,
te istresem stalak za olovke, ali ispadnu samo spajalice i otpadci od šiljenja olovki. Prisjetivši
se kako je Katie pretraživala Justinovu komodu, rukom prelazim ispod stola u slučaju da je ključ
ondje nalijepljen i iz istog razloga pogledam na donju stranicu svake otvorene ladice.
- Ništa.
- Morat ćemo obiti bravu. - Kažem to samouvjerenije nego što se osjećam, s obzirom na
to da nikada u životu nisam obijala bravu. Uzimam oštre škare s poda, kamo su istresene iz
ladice i žabljem ih u bravu. Bez neke logične metode, silovito mičem oštricama lijevo-desno,
gore-dolje i istovremeno povlačim ručku. Čuje se tiho krckanje i začudim se kad se ladica
otvori. Bacam škare na pod.
Htjela sam da ladica bude prazna. Htjela sam da se u njoj nalazi tek prašnjava spajalica i
slomljena olovka. Htjela sam dokazati Katie, ali i sebi, da Simon nema ništa s tom stranicom.
Ali nije prazna.
Komadići papira, istrgnuti iz notesa sa spiralnim uvezom, nevino leže na jednoj strani
ladice. Grace Southeard, piše na prvome, iznad niza natuknica.

36

~ 191 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Udana
London Bridge

Uzimam hrpu papira i pogledavam drugi.

Alex Grant
52
Sijeda kosa, ošišana u bob. Mršava. Dobro joj stoje traperice.

Imam osjećaj da ću povraćati. Sjetim se kako je Simon bio smiren one večeri kad smo izašli
van na večeru, kad sam se jako brinula zbog oglasa.
Krađa identiteta, to je sve.
- Što si pronašla, mama? - Katie mi prilazi. Okrećem papire, ali prekasno je, već ih je
vidjela. - O, Bože...
U ladici je još nešto. Ona Moleskineova bilježnica koju sam poklonila Simonu za naš prvi
zajednički Božić. Uzimam ju, opipavajući meku kožu vršcima prstiju.
Na prvih nekoliko stranica ne može se ništa iščitati. Napola napisane rečenice, podcrtane
riječi, strelice nacrtane od jednog uokvirenog imena do drugog. Prelistavam bilježnicu, a ona
se otvori na jednu shemu. U sredini je riječ kako? uokvirena nacrtanim oblakom. Oko nje nalazi
se još riječi, svaka u svom oblaku.

ubod nožem
silovanje
gušenje

Bilježnica mi ispadne iz ruku i tupo udari u otvorenu ladicu. Čujem Katiein prigušen vrisak
i okrenem se daju utješim, ali prije nego što uspijem nešto reći, čujem zvuk koji odmah
prepoznam. Ukočim se i pogledam Katie, a po njezinom izrazu lica vidim da ga je i ona
prepoznala.
To je udarac vrata na dnu stuba.

~ 192 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

31.

K
ava.
- Ne, hvala. - Kelly cijeli dan nije jela, ali nije mogla ništa probaviti. Diggers je ostao
još pola sata nakon razgovora s njom, a onda je otišao raditi što god rade glavni
inspektori pred mirovinom koji imaju nagomilanih slobodnih dana. Poslije više
nije razgovarao s Kelly, samo je na izlazu zastao kod Nickovog stola te su nešto mrmljali, a Kelly
je bila sigurna da razgovaraju o njoj.
- To nije bilo pitanje - rekao je Nick. - Uzmi kaput, idemo tu preko puta.
Starbucks na cesti Balfour prije je bio kafić za van nego da se u njemu sjedi, ali u izlogu je
imao dvije visoke stolice, koje je Kelly zauzela dok je Nick uzimao piće. Kelly je naručila vruću
čokoladu, iznenada žudeći za njezinom slatkom utjehom. Dobila ju je sa šlagom posipanim
čokoladnim mrvicama, što je izgledalo sramotno raskošno naspram Nickove kave s toplim
mlijekom.
- Hvala - rekla je Kelly, kad je postalo jasno da Nick neće ništa reći.
- Ti možeš častiti drugi put.
- Što ste me izvukli, mislim.
- Znam što si mislila. - Zurio je u nju bez smiješka na licu.
Da znaš za ubuduće: ako zajebeš ili napraviš neku glupost ili iz nekog drugog razloga budeš
trebala izvlačenje, reci mi, pobogu! Nemoj čekati poziv u ured glavnog inspektora.
- Stvarno mi je žao.
- Siguran sam da jest.
- I jako sam zahvalna. Nisam očekivala da ćete to učiniti.
Nick je otpio gutljaj kave. Nasmiješio se. - Da budem iskren, ni ja to nisam očekivao od
sebe. Ali nisam mogao samo sjediti i gledati da jedna od najboljih detektivki s kojom sam radio
- Kelly je pogledala u svoju vruću čokoladu sa sakrije svoje zadovoljstvo - dobije otkaz zbog
nečeg tako kolosalno glupog kao što je iskorištavanje položaja u osobne svrhe. Što si, zapravo,
radila?
Onaj nalet zadovoljstva koji je Kelly osjetila zbog Nickovog komplimenta sada je nestao.
- Mislim da mi duguješ barem objašnjenje.
Kelly je žlicom malo toplog šlaga stavila u usta i osjetila kako joj se topi na jeziku. Prije
nego što je naglas izgovorila te riječi, prvo ih je ponovila u sebi. - Sestra mi je silovana na prvoj
godini studija na Sveučilištu u Durhamu.
- To sam shvatio. A počinitelj nikada nije uhvaćen?
- Nikada. Prije silovanja dogodilo se nekoliko sumnjivih incidenata; Lexi je u sandučić
dobivala poruke na kojima je pisalo što bi trebala obući, odjeću koja joj se nalazila u ormaru,
a jednom joj je netko pred vratima ostavio mrtvog češljugara.
- Je li to prijavila?

~ 193 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Kelly je kimnula. - Policija nije bila zainteresirana. Čak i kad im je rekla da ju netko slijedi,
oni su joj samo odgovorili da će to zabilježiti. Jednog četvrtka navečer imala je kasno
predavanje i nitko se nije vraćao u njezinu smjeru, tako da je bila sama. Te večeri kada se to
dogodilo, razgovarala je sa mnom na mobitel. Nazvala me jer je bila nervozna, rekla je da
ponovno čuje korake iza sebe.
- Što si ti učinila?
Kelly je osjetila kako ju oči žare od nastanka suza u njima. Teško je gutnula slinu. - Rekla
sam joj da si to umišlja. - Čak je i sada mogla čuti Lexin glas, kako joj zadihano govori dok se
vraćala u dom: - Netko je iza mene, Kelly, kunem se. Baš kao i prošli tjedan.
- Lex, u Durhamu studira sedamnaest tisuća studenata, uvijek će netko biti iza tebe.
- Ovo je drukčije. Ta osoba pokušava ne biti viđena. - Lexi joj je uzrujano šaptala, a Kelly
se morala naprezati daju čuje. - Kad sam se maloprije okrenula, nitko nije hodao iza mene, ali
znam da je netko tu.
- Uzrujavaš se bez veze. Nazovi me kad stigneš u dom, može? Kelly se sjetila da se
spremala za izlazak. Pojačala je glazbu dok bi je pravila frizuru i još je jednu haljinu odbacila na
kraj kreveta. Uopće se nije sjetila daju Lexi nije nazvala, sve dok ju na mobitel nije nazvao neki
nepoznati broj.
- Kelly Swift? Ovdje detektiv Barrow-Grint iz durhamske policije. Vaša je sestra sa mnom.
- Nisi ti kriva - nježno je rekao Nick. Kelly je odmahnula glavom.
- Ne biju napao da sam nastavila razgovarati s njom.
- To ne možeš znati.
- Ako biju ipak napao, čula bih i mogla bih odmah nazvati policiju, Prošla su dva sata prije
nego što su pronašli Lexi, toliko ju je jako istukao da je jedva mogla gledati, a počinitelj je tada
već odavno otišao.
Nick joj nije proturječio. Okretao je šalicu na tanjuriću dok ručka nije bila usmjerena
prema njemu, obuhvativši ju cijelim dlanom. - Krivi li te Lexi zbog toga?
- Ne znam. Sigurno.
- Nisi ju pitala?
- Ne želi razgovarati o tome. Mrzi kad ja želim. Mislila sam da će mjesecima biti shrvana
zbog toga, zapravo čak i cijeli život, ali ona kao da je taj događaj jednostavno prekrižila. Kad je
upoznala sadašnjeg muža, posjela ga je i rekla mu: ˝Moram ti nešto reći”, ispričala mu cijelu
priču i natjerala ga da se zakune da to više nikada neće spominjati.
- Ona je snažna žena.
- Mislite? Ja mislim da to nije zdravo. Pretvaranje da se nešto nije dogodilo nije pravi način
za suočavanje s traumatskim događajem.
- Misliš, to nije način na koji se ti suočavaš s traumatskim događajem - rekao je Nick.
Kelly ga je oštro pogledala. - Ovdje nisam ja bitna.
Nick je iskapio kavu i pažljivo stavio šalicu na tanjurić prije nego što je pogledao Kelly u
oči. - Tako je.

***

~ 194 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Dok su se vraćali na posao, Kelly je zazvonio mobitel. Zastala je na vrbu stuba, kako bi
izbjegla buku u užurbanom uredu MIT-a. Bio je to Craig, iz centra za nadzorne kamere.
- Kelly, jesi li vidjela današnju internu obavijest BTP-a?
Nije ju vidjela. Već je bilo teško pratiti sve e-poruke vezane za ovaj posao, a kamoli još
čitati svakodnevne dopise vlastitog odjela.
- Dočepali su se naših nadzornih kamera. S obzirom na ono što si mi neki dan rekla o svom
poslu u Metu, mislio sam da bi bilo dobro da ti javim.
- Netko je provalio?
- Još gore. Hakirali su nam sustav.
- Mislila sam da je to nemoguće?
- Ništa nije nemoguće, Kelly, to bi ti trebala znati. Sustav je već nekoliko tjedana spor, zvali
smo informatičara da dođe pogledati, a on je pronašao zloćudni softver. Imamo vatrozid, zbog
čega je gotovo nemoguće hakirati stranicu putem interneta, ali to ne znači da netko fizički ne
može ubaciti virus u sustav.
- Znači, to je učinio netko iznutra?
- Svi djelatnici jutros su bili na razgovoru kod načelnika, a jedna čistačica se slomila. Rekla
je da ju je netko potplatio da USB stavi u glavno računalo. Naravno, tvrdi da nije imala pojma
što radi.
- Tko ju je potplatio?
- Ne zna kako se zove niti kako izgleda. Rekla je da joj je prišao na putu na posao jedan
dan i ponudio više od jedne mjesečne plaće za nekoliko minuta posla.
- Koji je opseg hakiranja?
- Softver je tako programirao sustav da se on povezao s hakerovim računalom. Ne može
se kontrolirati smjer kamera, ali bit je u tome da haker vidi sve ono što se vidi u našoj
kontrolnoj sobi.
- O, Bože.
- Uklapa li se to u tvoj slučaj?
- Svakako je moguće. - Unatoč dobroj suradnji s Craigom, Kelly je bila svjesna toga da bi
joj Diggers mogao prigovoriti ako otkrije više informacija nego što je potrebno. Zadnje što joj
je trebalo bio je još jedan prijekor, iako uopće nije sumnjala u to da su ta dva slučaja povezana.
- Naš počinitelj koristio je kamere londonske podzemne željeznice za praćenje žena -
priopćila je Kelly, ulazeći u ured i prekidajući razgovor između Nicka i Lucinde. Ispričala im je
što joj je rekao Craig. - Ondje je sada Odjel za suzbijanje cyber kriminala BTP-a, ali iako su otkrili
zloćudni softver, nije ga tako lako izbrisati.
- Ne mogu li isključiti cijeli sustav? - pitala je Lucinda.
- Mogu, ali onda bi cijeli grad mogao biti ugrožen, osim...
- Osim malog broja žena koji je sigurno ugrožen - dovršio je Nick. - Našli smo se između
čekića i nakovnja. - Ustao je, a cijelo tijelo mu je bilo stimulirano. Kelly je shvatila koliko mu
snage daje adrenalin povezan s brzom istragom. - Dobro, treba nam izjava tvojeg kontakta iz
nadzornih kamera i želim da se tu čistačicu privede zbog neovlaštenog pristupa računalnim
sustavima s namjerom da se počini kazneno djelo. - Pogledao je oko sebe tražeći stručnjaka
sustav HOLMES, koji je već unosio potrebne radnje u laptop. - I dovedite ovamo Andrewa
~ 195 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Robinsona. Zanima me kamo se kopiraju informacije s nadzornih kamera i želim to smjesta
saznati!

~ 196 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

32.

N
emamo vremena ni za što, možemo samo stajati i čekati da Simon dođe gore.
Želim Katie uhvatiti za ruku, no ona već hvata moju ruku. Čvrsto ju stišćem, a
ona mi uzvraća. To smo radile kad je bila mala i kad sam ju vodila u školu. Ja bih
ju jednom stisnula, a ona bi to ponovila; ona bi dvaput stisnula, a onda bih ja to
ponovila. Moreova abeceda za majku i dijete.
- Tri znači volim te - jednom mi je rekla.
Radim to sada, ne znajući hoće li se ona toga sjetiti i osluškujem zvuk koraka na drvenim
stubama. Katie mi odmah vraća poruku, a ja osjetim vruć nalet suza.
Od odmorišta do sobe ima trinaest stuba.
Brojim korake kako se približavaju. Jedanaest, deset, devet. Ruka mi je ljepljiva, a srce mi
kuca tako brzo da ne razlikujem kraj jednog i početak drugog otkucaja. Katie mi stišće prste
tako snažno da me bole, ali nije me briga... I ja njezine stišćem jednako snažno. Pet, četiri, tri...
- Upotrijebila sam svoj ključ, nadam se da nemate ništa protiv.
- Melissa!
- O Bože, skoro smo imale infarkt zbog tebe. - Katie i ja se od olakšanja histerično smijemo.
Melissa nas čudno gleda. - Što vas dvije radite? Zvala sam te na posao, a tvoj šef mi je
rekao da si na bolovanju, pa sam samu svratila da vidim jesi li dobro i bila sam zabrinuta kad
mi nisi otvorila vrata.
- Nismo čule zvono. Mi smo... - Katie prekida i pogleda me, ne znajući koliko toga da kaže.
- Tražile smo dokaze - kažem Melissi. Odjednom pribrana, srušim se u stolicu za
Simonovim radnim stolom. - Zvuči suludo, ali izgleda da je Simon na internet stavljao sve one
rute žena, uključujući i moju.
- Simon? - Na Melissinu licu vidim nevjericu i zbunjenost koji se još uvijek vide i na mojemu
licu. - Jesi li sigurna?
Objašnjavam joj za račun iz Espress Oha!, za e-poruku od policajke Kelly Swift. - Simon je
u kolovozu ostao bez posla, neposredno prije nego što su se oglasi počeli objavljivati. Lagao
mi je.
- Što vas dvije, pobogu, još uvijek radite ovdje? Gdje je Simon sada?
- Ima razgovor za posao u Olympiji. Ne znam točno kada, mislim da je rekao rano
poslijepodne.
Melissa pogledava na sat. - Mogao bi doći svaki čas. Dođite k meni, možemo odande
nazvati policiju. Tko bi to pomislio? Pobogu, Simon! - Osjećam kako mi puls ponovno ubrzava;
kako mi lupa u prsnom košu i zuji u ušima. Odjednom sam uvjerena da nećemo uspjeti, da će
Simon doći kući dok smo mi još na tavanu. Što će učiniti kad sazna da smo ga otkrile? Sjetim
se Tanije Beckett i Laure Keen, nesretnih žrtava njegovog bolesnog internetskog carstva. Kao
da bi njemu nešto značile još tri nove žrtve. Ustajem i hvatam Katie za ruku. - Melissa je u
pravu, moramo otići odavde.

~ 197 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Gdje je Justin? - Obuzima me strah i želim da mi je cijela obitelj na okupu; moram znati
da su mi oba djeteta na sigurnom. Kad Simon otkrije da znamo što je učinio, ne možemo znati
što će napraviti.
- Smiri se, u kafiću je - kaže Melissa. - Dolazim odande.
No moj osjećaj olakšanja brzo prođe. - Ne može ostati tamo, Simon će ga pronaći. Neka
netko drugi preuzme kafić.
Melissa se prebacuje u poslovni način rada. Podsjeća me na bolničara u velikoj nesreći,
koji drugima pruža praktičnu pomoć i izgovara utješne riječi. - Nazvat ću ga i reći mu da zatvori
kafić. - Jesi li sigurna? Mogao bi...
Melissa mi rukama obuhvaća lice. Približava lice mojemu, prisiljavajući me da se
usredotočim na ono što govori. - Moramo otići odavde, Zoe, shvaćaš? Ne znamo koliko još
vremena imamo.
Nas tri jurimo niz stube na odmorište s tepihom na prvom katu i nastavljamo do prizemlja
bez stajanja. U hodniku Katie i ja uzimamo jakne s ograde, gdje smo ih ostavile. Tražim torbu,
ali Melissa me zaustavlja.
- Nemamo vremena. Ja ću se vratiti po nju kad ti i Katie budete na sigurnom kod mene.
Zalupimo ulaznim vratima i trčimo stazom ni ne zaključavši vrata za sobom. Ulazimo kroz
Melissinu kapiju. Ona otključava vrata i uvodi nas u kuhinju.
- Trebale bismo se zaključati - kaže Katie. Sa strahom na licu pogledava Melissu, pa mene.
Donja usna joj drhti.
- Simon neće pokušati doći ovamo, dušo. On ni ne zna da smo ovdje.
- Kad vidi da nismo kod kuće, sigurno će nas potražiti ovdje. Zaključaj vrata, molim te! -
Samo što ne brižne u plac.
- Mislim da je u pravu - kaže Melissa. Dvaput zaključa ulazna vrata, a unatoč onome što
sam rekla Katie, i ja sam umirena zvukom zaključavanja.
- Što je sa stražnjim vratima? - pita Katie. Drhti, a mene je obuzeo bijes. Kako je Simon
mogao to učiniti mojoj kćeri?
- Uvijek su zaključana. Neil je paranoičan zbog provalnika, čak ni ključ neće držati na
mjestu koje se vidi iz vrta. - Melissa grli Katie. - Dušo, kunem ti se, sada si na sigurnom. Neil je
ovaj tjedan na poslovnom putu, tako da možete ostati ovdje koliko god želite. Vi možete
uključiti kuhalo, a ja ću nazvati tu policajku Swift da joj kažem za račun koji ste pronašle. Imaš
li njezin broj?
Vadim mobitel iz džepa i otključavam ga te pronalazim broj Kelly Swift. Dajem mobitel
Melissi. Ona gleda u broj.
- Gore imam bolji signal. Brzo se vraćam. Vi mi napravite kavu, može? Kapsule se nalaze
pokraj aparata.
Ja uključujem aparat za kavu, najnoviju stvar od kroma koja pravi pjenicu od mlijeka,
priprema cappuccino i bog zna što sve ne. Katie prelazi kuhinju. Gleda u vrt kroz staklena vrata
i pomiče kvaku.
- Zaključano?
- Zaključano. Bojim se, mama.

~ 198 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Trudim se da mi glas bude smiren, i da ne otkrije nemir koji osjećam. - Neće nas ovdje
naći, dušo. Policajka Swift će doći razgovarati s nama pa će poslati policajce da uhite Simona.
Ne može nas ozlijediti.
Stojim ispred aparata za kavu i stavljam ruke na radnu plohu; pod mojim dlanovima granit
je hladan i gladak. Sada kada smo na sigurnom, moj strah pretvara se u bijes i borim se da ga
sakrijem od Katie, koja je već na rubu histerije. Sjetim se laži koje mi je Simon izgovorio tijekom
mjeseci kad sam mislila da još radi; sjetim se kako je uporno tvrdio da to nisam ja na slici kad
sam prije toliko tjedana kući donijela primjerak Gazettea. Kako sam mogla biti tako glupa?
Sjetim se kako mi je rekao da je nagomilao dug. Stranica mu sigurno donosi mnogo veću
zaradu nego posao u Telegraphu. Nije ni čudo da nije našao drugi posao, zašto bi se zamarao
time? Pitam se postoji li uopće to radno mjesto zbog kojega je danas opet išao na razgovor.
Zamišljam Simona kako sjedi u nekom kafiću i ne priprema se za razgovor nego na mobitelu
gleda fotografije žena te iz bilježnice prepisuje njihove rute i stavlja ih na stranicu.
Katie je nemirna, korača od prozora do Melissinog dugačkog, bijelog stola te uzima
pažljivo poslagane predmete s lebdećih polica. - Budi oprezna s tim - kažem joj - vjerojatno je
koštalo cijelo bogatstvo.
Odozgor čujem Melissin glas dok razgovara s policajkom Swift. Čujem kako pita: - Jesu li
u opasnosti? - i glasno se nakašljem, ne želeći da se Katie zamara time još više nego dosad.
Vazu je vratila na mjesto, a sada je uzela stakleni uteg za papir; palcem prelazi preko njegove
glatke površine.
- Molim te, dušo, nervozna sam zbog toga.
Stavlja ga na mjesto i odlazi na drugu stranu kuhinje, do Melissinog stola.
Zeleno svjetlo na aparatu za kavu zatreperi, da mi kaže da je voda vruća. Pritisnem start i
gledam kako tamna tekućina kapa u šalicu koja stoji i čeka. Miris je jak, gotovo neodoljiv. Inače
ne pijem kavu, ali mislim da mi je danas jedna potrebna. Vadim drugu kapsulu. - Želiš li ti kavu?
- pitam Katie. Ona mi ne odgovara. Okrenem se i vidim da gleda nešto na stolu. - Dušo, molim
te, prestani kopati po Melissinim stvarima. - Pitam se koliko dugo će trebati policiji da stigne i
hoće li ići potražiti Simona ih čekati da se vrati kući.
- Mama, moraš ovo vidjeti.
- Što je to? - Čujem škripu Melissinih koraka na odmorištu i stavljam njezinu kavu na otok
koji se nalazi iza mene. Umiješam šećer u svoju kavu i otpijem gutljaj, koji mi prži jezik.
- Mama! - Katie je uporna. Prilazim stolu da vidim zbog čega se uzrujala. Ondje ugledam
kartu londonske podzemne željeznice, onu istu koju sam vidjela kad sam uzela Melissine
račune. Katie ju je otvorila i raširila po cijeloj površini stola. Poznate boje i rute podzemne
obilježene su čitavim nizom strelica, linija i napisanih bilježaka.
Zurim u to. Katie plače, ali ja ju ne pokušavam utješiti. Tražim rum koju znam napamet:
rutu Tanije Beckett od kuće do posla.
Sjevernom linijom do Highgatea, a onda autobusom 43 do Cranley Gardensa.
Ruta je obilježena žutim flomasterom, a na kraju je rukom napisana bilješka.

~ 199 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Neaktivna.

U kafićima se čuje mnogo toga.

Mislim da je rad u prometnom kafiću vrlo sličan poslu barmena ili frizera. Na licima naših
gostiju vidimo uspone i padove svakodnevnog života; slušamo završetke razgovora između
prijatelja. Zarađujemo od vaših napojnica, kada netko plati ručak novom novčanicom od
dvadeset funti ili nehajno baci kovanicu od funte na stol, a trpimo posljedice lošeg mjeseca,
kad brojite sitniš zbog kave koja je bila manja nego inače ili se pretvarate da ne vidite staklenku
za napojnice na šanku.
Kafić služi kao savršen financijski deterdžent kada morate rukovati s velikim količinama
gotovine. Koga briga kakva je posjećenost? Nevidljivi gosti također mogu plaćati račune.
Novac dolazi prljav, a izlazi čist.
Redovni gosti s vremenom se sve više otvaraju. Znamo vaše tajne, vaše ambicije, podatke
bankovnog računa. Povremeni gosti nam se povjeravaju, a šank zamjenjuje kauč
psihoterapeuta. Vi govorite, mi slušamo.
To je savršeno okruženje za pristup novim djevojkama i povremeno novim klijentima.
Posjetnica ubačena u džep muškarca koji se uklapa u tu sliku. Muškarac koji je vulgarnim
komentarom djevojci na blagajni već pokazao kakav je, čije skupo odijelo i tregeri govore da
ima novaca. Muškarac koji će kasnije pogledati pozivnicu iz džepa i biti dovoljno zaintrigiran da
vidi o čemu se radi.
Ekskluzivan klub članova. Najbolje djevojke.
Pristup usluzi koju neće pronaći nigdje drugdje u gradu.
Pristup tebi.

~ 200 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

33.

M elissa stoji na vratima između hodnika i kuhinje. Primjećuje užasnut izraz

Katieina lica, rasklopljenu kartu podzemne u mojoj ruci, a smiješak joj polako
iščezne s lica. Nadam se da će to poreći, da će mi dati neko uvjerljivo
objašnjenje za dokaz koji držim.
No ni ne pokušava. Umjesto toga duboko uzdahne, kao da su naši postupci strašno
naporni.
- Jako je ružno kopati po tuđim stvarima - kaže, a ja moram progutati automatsku ispriku
koju želim izreći. Prelazi kuhinju, potpeticama lupkajući o pod s pločicama i iz ruke mi uzima
kartu podzemne. Shvaćam da držim dah, ali kad ga ispustim, njega nema; steže me u prsima,
kao da ih netko gura. Gledam ju kako slaže kartu i zatvaraju, coktajući kada se krivo zaklopi, ali
ne radi to užurbano ni imalo uspaničeno. Njezina smirenost me zbunjuje i moram se podsjetiti
da je ovaj dokaz nepobitan. Melissa stoji iza stranice, iza oglasa u London Gazetteu. Melissa
lovi žene po Londonu i prodaje njihove rute tako da ih i muškarci mogu loviti. - Zašto? - pitam
ju. Ne odgovara.
- Bolje da sjednete - kaže umjesto odgovora, pokazujući na dugački bijeli stol,
- Nećemo.
Melissa ljutito uzdahne. - Zoe, nemoj ovo još više otežavati. Sjedni.
- Ne možeš nas držati ovdje.
Nasmije se; to je ironičan smijeh koji govori da može raditi što god želi. Napravi nekoliko
koraka do radne plohe od crnog granita, koja je prekinuta samo aparatom za kavu i stalkom
2a noževe koji se nalazi pokraj štednjaka. Ruka joj na trenutak zastane iznad stalka, a
kažiprstom tiho pokazuje eci, peci, pec i onda izvlači nož s crnom ručkom, dugačkim oko
petnaest centimetara.
- Ne mogu?
Polako sjedam na najbližu stolicu. Povlačim Katie za ruku, a ona ubrzo također sjedne.
- Nećeš se izvuci, Melissa - govorim joj. - Policija samo što nije stigla.
- Iskreno sumnjam u to. S obzirom na informacije koje si mi tako uslužno iznosila tijekom
proteklih tjedana, policija se pokazala iznimno nesposobnom.
- Ali rekla si policajki Swift gdje smo. Ona će... - Prekinem i prije nego što vidim sažaljiv
pogled na Melissinom licu. Kako sam samo glupa. Naravno da Melissa nije zvala Kelly Swift.
Tom spoznajom kao da me netko udario u trbuh te se nagnem prema naprijed, iznenada
izmoždena. Policija neće doći. Moj alarm za napad nalazi se u torbi kod kuće. Nitko ne zna da
smo ovdje.
- Ti si bolesna - kaže Katie - ili luda. Ili oboje. - U glasu joj se čuje više od ljutnje. Prisjetim
se svih onih trenutaka koje je Katie tijekom godina provela u ovoj kuhinji, pekući kolače, pišući
zadaću, razgovarajući s Melissom na način koji ponekad nije moguć između majke i kćeri, bez
obzira na to koliko bile bliske. Pokušavam zamisliti kako se osjeća, a onda shvatim da mi je već
jasno. Osjeća se prevareno. Iskorišteno. Izdano.

~ 201 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Nijedno ni drugo. Vidjela sam poslovnu priliku i iskoristila je. - Melissa hoda prema nama,
opušteno držeći nož u ruci kao da smo ju prekinule usred pripremanja večere.
- Ovo nije posao! - kažem, toliko bijesna da zamuckujem.
- To je svakako posao i to vrlo unosan. Stekla sam pedeset klijenata u dva tjedna otkako
sam pokrenula stranicu i svaki dan ih se učlanjivalo sve više. - Zvuči kao da reklamira moguće
proširenje, kao da se hvali novootvorenim kafićem.
Sjeda nasuprot nas. - Oni su tako glupi. Ti putnici. Gledaš ih svaki dan kako su nesvjesni
svijeta oko sebe. Priključeni na iPod, ili zure u mobitel ili čitaju papire. Svaki dan idu istom
rutom, sjede na istom mjestu, stoje na istom mjestu na peronu.
- Samo idu na posao - kažem.
- Svaki dan viđaš jedne te iste. Jednom sam gledala jednu ženu, kako se šminka na
Centralnoj liniji. Vidjela sam ju nekoliko puta i uvijek je imala istu rutinu. Čekala bi do Holland
Parka, a onda bi izvadila torbicu sa šminkom i počela mazati lice. Prvo puder, onda sjenilo,
maškara i ruž. Kad je vlak usporio kod Marble Archa, ona bi počela spremati torbicu. Jednom
sam ju tako gledala, a kad sam skrenula pogled, vidjela sam kako ju gleda i jedan muškarac i
to s takvim pogledom koji je govorio da ne razmišlja samo o njezinom licu, nego o nečemu
većem od toga. Tada mi je sinula ova ideja.
- Zašto ja? - Dok to izgovaram, ne mogu vjerovati da mi je tek sada palo na pamet da to
pitam. - Zašto si mene stavila na stranicu?
- Trebalo mi je nekoliko starijih žena. - Sliježe ramenima. - O ukusima se ne raspravlja.
- Ali ja sam ti prijateljica! - Čak i dok to izgovaram, mrzim se zbog toga kako patetično to
zvuči, kao svađa djevojčica na školskom dvorištu zbog toga tko se s kime igra.
Melissine usne se stegnu. Naglo ustane i krene prema staklenim vratima te pogleda u vrt.
Progovori tek nakon nekoliko sekundi.
- Ne poznajem nikoga tko se toliko žali na svoj život kao ti. - Očekivala sam nešto drugo,
neku zamjerku od prije mnogo godina. Ali ne ovo. - Prerano sam rodila - oponaša me.
- Nikada to nisam rekla. - Pogledam Katie. - Nikada nisam požalila što sam vas rodila.
Nijedno ni drago.
- Ostaviš savršenog muža, solventnog, duhovitog, angažiranog oko djece i zamijeniš ga
nekim jednako savršenim.
- Nemaš pojma kakav je bio moj brak s Mattom. Ili kakva je moja veza sa Simonom, kad
smo već kod toga. - Pri pomisli na Simona, obuzme me osjećaj krivnje. Kako sam mogla misliti
da je on odgovoran za stranicu? Sjetim se imena i našvrljanih prijetnji koje sam pronašla u
ladici Simonovog stola i na trenutak se zapitam jesam li u pravu, a onda shvatim što je to
zapravo: bilješke od istraživanja. Moju bilježnicu Moleskine iskoristio je upravo za onu svrhu
za koju je bila namijenjena, da u njoj razradi svoj roman. Od olakšanja se nasmiješim, a Melissa
me otrovno pogleda.
- Tebi je sve tako lako, zar ne, Zoe? Ali svejedno se ne prestaješ žaliti.
- Lako? - Nasmijala bih se da u ruci ne drži nož, koji je uhvatio svjetlo i sada baca duge po
prostoriji.
- ... A od onog trenutka kad si se uselila do mene sve se vrti oko jadne tebe. Samohrana
majka, jedva plaća račune, brizne u plač svakih pet minuta.

~ 202 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- To je bilo teško razdoblje - kažem u svoju obranu, govoreći to više Katie nego Melissi.
Katie me hvata za ruku i daje mi tihu potporu koja mi je potrebna.
- Dala sam ti sve što si tražila. Novac, posao, pomoć pri čuvanju djece. - Okreće se; čujem
škripanje potpetica na pločicama, a onda se nagne nad mene tako da joj kosa padne preko
moje i zasikće mi u uho: - Što si ti ikada meni dala?
- Ja... - Ne mogu se ničega sjetiti. Sigurno sam nešto učinila za nju? Ali ne mogu se sjetiti.
Melissa i Neil nemaju djece, nemaju kućne ljubimce koje bi trebalo pričuvati, nemaju sobne
biljke koje bi trebalo zalijevati kad su na odmoru. Ali prijateljstvo je više od toga, zar ne? Mora
li vaga prijateljstva biti tako dobro uravnotežena? - Ljubomorna si - kažem, a ta riječ zvuči tako
beznačajno da bi se njome opravdalo nešto ovakvih razmjera, nešto ovako užasno.
Melissa me pogleda kao da je ugazila u nešto nezgodno. - Ljubomorna? Na tebe?
Ali ta ideja počinje mi se činiti točnom.
- Misliš da bi bila bolja majka od mene.
- Bila bih zahvalnija, to je sigurno - uzvraća.
- Ja volim svoju djecu. - Ne mogu vjerovati da uopće to dovodi u pitanje.
- Jedva da si ih i viđala! Bili su ti smetnja i otpremala si ih meni kad god ti ih je bilo dosta.
Tko je naučio Katie kuhati? Tko je izvukao Justina kad je potkradao djecu u školi? Završio bi u
zatvoru da nije bilo mene!
- Rekla si da se rado brineš za njih.
- Zato što su me trebali! Što su imali osim mene? Majku koja je stalno radila, stalno se
žalila, stalno plakala.
- To nije pošteno, Melissa.
- To je istina, sviđalo se tebi ili ne.
Katie pokraj mene šuti. Pogledam ju i vidim da se trese, a s lica joj je boja posve iščeznula.
Melissa se uspravlja. Sjeda na okretnu stolicu za radnim stolom i pali računalo.
- Pusti nas, Melissa.
Nasmije se. - Ma, daj, Zoe, pa nisi tako glupa. Sada znaš za stranicu, znaš što sam učinila.
Ne mogu vas samo tako pustiti.
- Onda nas ostavi ovdje! - povičem, odjednom svjesna da postoji i druga mogućnost. - Ti
idi. Zaključaj nas. Nećemo znati kamo si otišla i nećemo policiji reći ništa što si nam rekla.
Možeš obrisati sve s računala! - Svjesna sam da zvučim histerično. Ustanem, ne znajući što
uopće namjeravam učiniti.
- Sjedni.
Ne osjećam noge, no one svejedno automatski hodaju prema Melissi.
- Sjedni!
- Mama!
To se dogodi toliko brzo da nemani vremena reagirati. Melissa ustane i zabije se u mene,
čime nas obje sruši na pod na koji me sada pribija. Lijevom rukom drži mi kosu i diže bradu, a
desnom rukom drži mi nož na vratu.
- Ovo mi postaje zamorno, Zoe.

~ 203 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Miči se s nje! - Katie poviče, povuče Melissu za jaknu i udari ju u trbuh i to na pravo
mjesto, Melissa to jedva primjećuje, ali osjetim kako mi oštricu noža pritišće na kožu.
- Katie - jedva šapnem. - Prestani. - Ona oklijeva, a onda se povuče, tako se jako tresući
da čujem kako joj zubi cvokoću. Osjetim bockanje na vratu.
- Mama, krvariš!
Osjetim kako mi nešto mokro kapa po vratu.
- Hoćeš li napraviti ono što sam ti rekla?
Kimnem, a tim laganim pokretom još krvi mi pobjegne s posjekotine na vratu.
- Odlično. - Melissa ustane. Otrese koljena, a onda izvuče maramicu iz džepa i pažljivo
obriše oštricu. - A sada sjedni.
Napravim ono što mi je rekla. Melissa se vraća za svoj stol. Kucka po tipkovnici, a ja vidim
poznatu pozadinu stranice findtheone.com. Melissa unosi korisničko ime i lozinku, ali stranica
izgleda drukčije; shvatim da se prijavila kao administrator. Smanjuje prozor, a onda otvara
drugi, radeći nekoliko brzih poteza po tipkovnici. Vidim peron u podzemnoj. Nije gužva, na
njemu stoji desetak ljudi, a jedna žena s torbom na kotačiće sjedi na klupi. Isprva pomislim da
gledamo fotografiju, a onda žena s torbom ustane i počinje hodati po peronu.
- To je nadzorna kamera?
- Da. Kamere nisu moje, nego mi se samo preusmjeravaju snimke. Razmišljala sam o tome
da postavim svoje kamere, ali to bi značilo da bih se morala ograničiti na tek nekoliko linija
podzemne. Ovako možemo vidjeti cijelu mrežu. Ovo je linija jubilee. - Opet brzi potezi na
tipkovnici, a na zaslonu se sada vidi neki drugi peron, na kojemu nekoliko ljudi čeka vlak. - Ne
mogu dobiti sve, a frustrirajuće je to što ne mogu kontrolirati smjer kamera, nego mogu vidjeti
samo ono što operatori gledaju. Ali svejedno je ovime cijela operacija mnogo lakša, a da ne
spominjem koliko je zanimljivija.
- Kako to misliš? - pita Katie.
- Prije nego što sam imala ovu mrežu, nikada nisam znala što se događalo sa ženama.
Morala sam ih maknuti sa stranice kad bi im se profil prodao i provjeravati jesu li promijenile
posao ili pak rutu. Ponekad bi prošlo nekoliko dana prije nego što bih shvatila da neka žena
nosi novi kaput. To nije dobro za posao. Nadzorne kamere omogućuju mi da ih gledam kad
god to želim. Omogućuju mi da vidim što im se događa.
Nastavlja kuckati po tipkovnici, a onda pritisne enter uz naglašeni pokret ruke. Kako se
okreće prema nama, na licu joj se polako pojavi osmijeh.
- Hajdemo sada odigrati jednu igricu.

~ 204 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

34.

K elly je pogledala u telefon na stolu i pripremila se da nazove. Već je pokušala

nekoliko puta, ali bi poklopila prije nego što je počelo zvoniti, a jednom je spustila
slušalicu čim joj se osoba s druge strane javila. No prije nego što se ponovno
predomisli, uzela je telefon i nazvala. Držeći slušalicu između ramena i uha, slušala je zvonjavu,
jednim dijelom želeći da poziv ode u govornu poštu, a drugim dijelom želeći to napokon riješiti.
Nick je htio da za deset minuta svi budu u prostoriji za sastanke, a priliku za osobni poziv vrlo
vjerojatno će dobiti tek mnogo kasnije. - Halo?
Kad je čula Lexin glas, Kelly je iznenada zanijemila. Oko nje svi su se pripremali za sastanak,
uzimali bilježnice i saginjali se nad stolove da pročitaju e-poruke koje su netom dobili. Kelly se
premišljala da li da poklopi.
- Halo? - Onda opet, sada ljutito. - Halo?
- Ja sam.
- Aha. Zašto nisi ništa rekla?
- Oprosti, mislim da nešto ne valja s ovom linijom. Kako si? - Dobila je e-poruku u pretinac
pristigle pošte te je pomaknula mišem da ju otvori. Poruka je bila od inspektora. Čujem li ja to
da radi kuhalo? Kroz otvorena vrata prostorije za sastanke, Kelly je vidjela kako Nick tipka po
BlackBerryju. Podigao je pogled i nasmiješio se, slobodnu ruku prinoseći ustima kao da pije.
- Dobro. Ti?
- Dobro. - Kimnula je inspektoru i podigla kažiprst, želea mu pokazati da joj treba samo
minuta, ali inspektor je već odvratio pogled.
Neprirodan razgovor se nastavio dok Kelly to više nije mogla podnijeti.
- Zapravo, nazvala sam te da ti poželim dobar provod sutra.
Uslijedila je stanka. - Sutra?
- Nije li sutra okupljanje u Durhamu? - Je li zvučala entuzijastično? Nadala se da je. Koliko
god bila protiv toga da se Lexi vrati onamo, koliko god ona sama to nikada ne bi učinila, morala
je prihvatiti ono što joj je Lexi već godinama govorila. To nije bio njezin život.
- Da. - U Lexinom glasu se čula sumnjičavost, a Kelly ju baš nije mogla kriviti zbog toga.
- Pa, želim ti da se dobro zabaviš. Neki ljudi se sigurno nisu uopće promijenili. Kako se
zvala ona djevojka s kojom si živjela na drugoj godini? Ona koja je samo jela kobasice? -
Govorila je prebrzo, užurbano izgovarajući riječi trudeći se da zvuči veselo i pozitivno, kao što
je trebala zvučati onda kad joj je Lexi prvi put spomenula da ide u Durham.
- Gemma, mislim.
- Tako je. Ima nas svakakvih!
- Seko, što se događa? Zašto si zapravo nazvala?
- Da se ispričam. Zbog toga što sam ti se miješala u život, zbog toga što sam osuđivala
tvoje odluke. - Duboko je udahnula. - Ali većinom zbog toga što one noći nisam nastavila
razgovarati s tobom na mobitel.

~ 205 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Lexi je prigušeno zavapila. - Kelly, nemoj, molim te. Ne želim...
Zvučala je toliko uzrujano da je Kelly gotovo stala, mrzeći se zbog toga što povređuje Lexi.
Ah već je ionako predugo čekala da to izgovori. - Samo me poslušaj, a onda to više neću
spominjati.
Obećajem. - Lexinu šutnju shvatila je kao prihvaćanje. - Žao mi je što sam prekinula poziv.
Bila si prestrašena, a ja nisam bila uz tebe i ne prođe ni dan da se ne osjećam krivom zbog
toga.
S druge strane linije bilo je tako tiho da je Kelly mislila da je Lexi odložila telefon, ali
napokon je progovorila.
- Nisi ti kriva, Kelly.
- Ali da sam samo...
- Nisi ti kriva što si prekinula poziv niti sam ja kriva što sam hodala kroz šumu sama. Ne
krivim tebe, a ne krivim ni policiju.
- Trebali su tvoje ranije prijave ozbiljnije shvatiti.
- Kelly, jedini razlog zbog kojega sam te noći bila silovana je taj što je jedan muškarac
odlučio to učiniti. Ne znam je li do tada ikada to napravio niti je li od tada to ponovio, a da ti
pravo kažem, nije me ni briga. To je bila jedna noć, jedan sat mojega života, a imala sam ih još
tisuće koji su bili ispunjeni vedrinom, srećom i veseljem. - Baš u tom trenutku Kelly je čula kako
se njezini nećaci smiju u pozadini; bio je to zarazan, nekontrolirani hihot od kojeg se
oraspoložila. - Nitko drugi nije kriv, Kelly.
- Dobro. - Kelly nije mogla više ništa reći od straha da ne brižne u plač. Sada je požalila što
nije Lexi nazvala s mobitela, jer onda ne bi morala biti prikovana za stol gdje ju svi vide.
Zažmirila je i stavila ruku na čelo. U pozadini su se Fergus i Alfie i dalje igrali, a hihotanje je
sada bilo prekinuto ljutitim povicima zbog vlasništva nad nekom igračkom. Kelly je u mislima
vidjela kako Lexi stoji u kuhinji, a dečki su još uvijek bili puni energije iako su cijeli dan proveli
u školi i vrtiću i bacali Lego kockice oko njezinih nogu. Ništa u Lexinom životu nije bilo određeno
njezinom prošlošću, živjela je u sadašnjosti. Bilo je vrijeme da i Kelly počne tako živjeti. Pribrala
se te su obje progovorile u isto vrijeme.
- Što misliš da bih trebala obući?
- Što ćeš obući na okupljanje?
Kelly se nasmiješila, prisjetivši se kako su si nekoć u školi dovršavali rečenice. Lexi je tada
tvrdila da imaju posebne blizanačke moći, ali zapravo je bila stvar u tome što su mnogo
vremena provodile zajedno. Bile su najbolje prijateljice.
- Zapravo moram ići - rekla je Kelly, vidjevši kako Nick ponavlja svoj pokret da želi popiti
kavu. - Imam sastanak. Javi mi kako je bilo. I jede li Gemma sada nešto osim kobasica.
Lexi se nasmijala. - Hvala ti što si nazvala. Znaš da te volim.
- I ja tebe volim.

Kelly je unatraške ulazila u sobu za sastanke, stražnjicom otvarajući vrata i trudeći se da

ne ispusti poslužavnik, koji se udubio i opasno klimao svakim njezinim korakom. - Nemamo
više vrećica za čaj, Lucinda, pa sam napravila onaj tvoj biljni pripravak, je li to u redu? -

~ 206 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Analitičarka nije reagirala, zapravo, nitko nije podigao pogled. - Nešto se dogodilo, zar ne? -
pitala je Kelly.
- U Odjelu za suzbijanje cyber kriminala upravo su dobili obavijest o novom profilu - rekao
je Nick. Pomaknuo je stolicu tako da napravi mjesta za nju, a Andrew Robinson pokazao je na
laptop ispred sebe.
- Nakon što je Nickovo članstvo poništeno, otvorili smo novi račun, prema njegovim
uputama - rekao je Andrew. - Ovo sam dobio prije petnaest minuta.
E-poruka bila je kratka, s nešto teksta na vrhu pokraj sličice jedne plavuše.
Novi profil: besplatan samo danas.
- Jesu li neki do sada bili besplatni? - pitala je Kelly.
- Samo platinastim članovima. Ni jedan profil nikada nije koštao manje od 200 funti, a ovo
je prvi put da smo obaviješteni o novom profilu. Koliko znamo, jedina obavijest bila je
objavljena u oglasima u Gazetteu.
Kelly je pročitala profil.

Bjelkinja.

18 godina. Dugačka plava kosa, plave oči.

Plave traperice, sive gležnjače, crna majica V-izreza s velikom sivom vestom s pojasom.
Bijela pernata jakna do koljena, također s pojasom. Crna torbica sa zlatnim lancem.

Veličina: 36-38.

15.30: Ulazi na postaji Crystal Palace. Nadzemnim vlakom ide do postaje Canada Water.
Ulazi u prvi vagon i sjeda pokraj vrata. Zatim presjeda na liniju Jubilee, hodajući peronom
do karte podzemne, gdje će se otvoriti vrata šestog vagona. Sjeda i čita časopis. Silazi na
postaji Waterloo, gdje skreće desno i spušta se stubama na prvi peron, gdje ide Sjevernom
linijom u smjeru sjevera. Hoda peronom i staje na sredinu, blizu izlizanog dijela žute linije.
Ovdje se otvara središnji vagon. Stoji pokraj vrata do Leicester Squarea. Penje se
pokretnim stubama, a onda na izlazu tri izlazi na Ulicu Charing Cross Road.

Dostupnost: SAMO DANAS.

Trajanje: 45 minuta.

Težina: vrlo izazovno.

- Poslano je svim članovima - rekao je Andrew, kursorom pokazujući na ostale poslane

adrese. Uslijedila je stanka, dok su svi razmišljali o dužini popisa članova stranice
findtheone.com i o tome koliko bi članova moglo preuzeti ovu rutu. Koliko je muškaraca već
sjedilo za svojim računalom ili gledalo na mobitel i čitao ono što je Kelly upravo pročitala? I

~ 207 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
koliko njih bi otišlo korak dalje nakon čitanja, znajući da se ta žena kreće Londonom, ne znajući
da ju netko gleda?
- Možeš li uvećati fotografiju? - pitala je Kelly. Andrew ju je poslušao, a na zaslonu se
pojavila uvećana verzija sličice koju su upravo gledali. To je bio selfie tinejdžerice koja je
napućila usu u kameru, dok joj je plava kosa s pramenovima padala preko očiju. Blaga
zamućenost ukazivala je na to da je slika uzeta s Instagrama ili da je prerađena za upotrebu na
nekoj drugoj stranici društvenih medija.
Tu fotografiju Kelly još nije vidjela, ali djevojku jest. Na drugoj fotografiji, koju je Kelly
dobila da vidi s čega je izrezana jedna manja fotografija. Kelly je pročitala svaki dokument
povezan s operacijom FURNISS. Znala je da je ovu djevojku već vidjela. Ista plava kosa, iste
napućene usnice.
Okrenula se prema Nicku. - Znam tko je to. To je kći Zoe Walker.

~ 208 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

35.

K akvu igricu? - pitam. Melissa se nasmiješi. Još uvijek sjedi za svojini stolom, a sada
se okrenula na stolici tako da gleda u nas. Pogledava u zaslon računala.
- Već više od sto pregleda. - Pogleda Katie. - Ti si popularna djevojka.
Želudac mi se stegne. - Nećeš nju staviti na tu stranicu.
- Već sam ju stavila. - Melissa ponovno klikne, a ja vidim Katieinu fotografiju na zaslonu,
kako je napućila usnice prema nama s bezbrižnim samopouzdanjem, koje se jako razlikuje od
naše trenutačne situacije. Katie zavapi, a ja ju zagrlim i tako snažno povučem prema sebi da
joj stolica zagrebe po podu.
- Ovako ćemo. - Melissa govori poslovnim tonom, koji inače koristi kad preko telefona
razgovara s dobavljačima ili kada nagovara osobnog bankara da joj odobri još jedan kredit. Sa
mnom ga još nikada nije upotrebljavala i zbog toga mi se krv sledi u žilama. - Katiein profil
besplatan je za preuzimanje na ograničeni rok i poslala sam poveznicu svim članovima.
Začuje se još jedan zvuk poruke na računalu, a na zaslonu se pojavljuje jedna obavijest, a
zatim još jedna i još jedna.

Preuzeto.

Preuzeto.

Preuzeto.

- Kao što vidite, ne trate ni tren. A to baš i nije iznenađujuće, ako znate da inače plaćaju i
do petsto funti za nekoga mnogo manje... - uzima si vremena da izabere pravu riječ, na kraju
se odlučivši za onu od koje mi se smuči - zamamnog.
- Ona ne ide nikamo.
- Ma daj. Gdje ti je smisao za pustolovinu? Znaš, nemaju svi moji klijenti loše namjere.
Neki su zapravo baš romantični.
- Ona ne ide nikamo.
- Nažalost, onda će to imati vrlo loše posljedice za obje.
- Kako to misliš?
Ignorira moje pitanje. - Evo pravila. Katie ide svojom uobičajenom rutom, a ako dođe do
restorana bez nekih... Prekida, recimo... Onda vi pobjeđujete i ja ću vas pustiti. Ako ne dođe...
Pa, onda obje gubite.
- To je bolesno - kaže Katie.
Melissa ju pogleda s podsmijehom na licu. - Ma daj, Katie, pa nećeš valjda propustiti
priliku da budeš u središtu pozornosti?

~ 209 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Što bi to trebalo značiti?
- To je tvoja prilika da budeš zvijezda ove predstave. Svi znamo da nisi sretna ako nisi u
središtu pozornosti. Nema veze što je to možda htio Justin ili neka od tvojih prijateljica. Sve se
uvijek mora vrtjeti oko tebe, zar ne? Kakva majka, takva kći.
Zapanjena sam mržnjom u njezinu glasu. Katie plače, zaprepaštena koliko i ja.
- Dakle - kaže Melissa - to je igra. Jeste li spremne da ju odigrate? Ih biste radije odmah
preskočile na onaj dio u kojemu obje gubite? - Testira oštricu noža na noktu od palca. Ona je
preoštra i ne može glatko kliziti po crvenom laku koji Melissa uvijek nosi.
- Nećeš iskoristiti moju kćer kao mamac za hrpu bolesnih muškaraca. Radije bih umrla.
Melissa sliježe ramenima. - Tvoja odluka. - Ustaje i hoda prema meni, držeći nož ispred
sebe.
- Ne! - poviče Katie. Drži se za mene, dok joj suze cure niz obraze. - Učinit ću to, ići ću!
Neću dopustiti da te ona ozlijedi.
- Katie, neću ti dopustiti da to napraviš. Nastradat ćeš.
- Ali ako ne odem, obje ćemo nastradati! Zar ne razumiješ? Luda je!
Pogledam Melissu, ali nju uopće nije dirnula Katieina optužba. Nema znaka uzrujanosti ih
ljutnje, a zbog toga su njezini postupci još više zastrašujući. Shvaćam da bi ona zabola nož u
mene i da pritom ne bi ni trepnula. Pokušavam prihvatiti činjenicu da je žena koju sam
smatrala prijateljicom, odnosno žena za koju sam mislila da ju poznajem, zapravo netko posve
drugi. Netko tko me mrzi. Netko tko me toliko silno prezire zbog toga što sam majka da
je spremna ozlijediti me; spremna je ozlijediti moju kćer.
Katie mi stišće rame. - Ja to mogu, mama. U podzemnoj će biti gužva, posvuda će biti ljudi
i nitko me neće ozlijediti.
- Ali Katie, druge žene su već ozljeđivali! Ubijali. Silovali! Ne možeš ići. - Čak i dok to
izgovaram, razmišljam o alternativi. Ako Katie ostane ovdje, što će joj se dogoditi? Uopće ne
sumnjam u to da će Melissa ubiti mene, ali neću dopustiti da ubije i Katie.
- Druge žene nisu znale da ih netko gleda. Ja znam. Bit ću u prednosti. A znam i tu rutu,
mama. Znat ću slijedi li me netko.
- Ne, Katie.
- Ja to mogu. Želim to učiniti. - Više ne plače; lice joj je toliko odlučno da ostanem bez
daha. Ona misli da me spašava. Ona stvarno misli da može odigrati ovu igru, da može prijeći
pola Londona da ju nitko ne uhvati, a da pobjeda u toj igri znači da će me Melissa poštedjeti.
U krivu je; Melissa me neće pustiti, ali u nastojanju da spasi mene, može spasiti sebe. Vani
ima priliku da se bori. Ovdje smo već obje mrtve.
- Dobro - kažem joj. Imam osjećaj kao daju izdajem.
Ustaje i pogleda Melissu. Prkosno izbacuje bradu i na trenutak me podsjeti na svoj lik u
predstavi, koji svoj identitet krije iza odjeće dječaka i pametnih riječi. Ako je Katie i uplašena,
to se ne vidi.
- Što moram napraviti?
- Samo moraš ići na posao. Vrlo jednostavno. Krećeš - pogledava na zaslon računala - za
pet minuta i ići ćeš do restorana svojom uobičajenom rutom. Dat ćeš mi svoj mobitel, nećeš

~ 210 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
zastajkivati ili mijenjati rutinu i nećeš učiniti ništa glupo kao zvati upomoć ili stupiti u kontakt
s policijom.
Katie predaje svoj mobitel. Melissa prilazi radnom stolu i pritišće niz tipki. Na zaslonu se
sada vidi poznata slika u boji s nadzornih kamera, to je izlaz s postaje Crystal Palace. Vidim
stajalište taksija s lijeve strane, i grafite na zidu koji su ondje već jako dugo. Dok gledamo,
jedna žena se žuri na postaju i gleda na sat.
- Napraviš li nešto nepredvidivo - nastavlja Melissa - ja ću to znati. A ne moraš biti genij
da shvatiš što će se dogoditi tvojoj majci.
Katie se grize za usnicu.
- Ne moraš to raditi - tiho joj kažem.
Zabacuje kosu. - U redu je. Neću dopustiti da mi se išta dogodi, mama. Ili tebi. - U očima
joj se vidi čvrsta odlučnost, ali predobro ju znam da bih povjerovala u to kako se osjeća toliko
samouvjereno kao što izgleda. Ona igra ulogu, ali ovo nije predstava. Nije ni igra, bez obzira
na to kako Melissa to naziva. Što god da se dogodi, netko će nastradati.
- Vrijeme je da kreneš - kaže Melissa.
Toliko čvrsto zagrlim Katie da mi se ispuše zrak iz pluća. - Budi oprezna. - Otkako sam
postala majka, sigurno sam to rekla tisuće i tisuće puta, svaki put kao skraćenicu za nešto
drugo.
- Budi oprezna - kad je imala deset mjeseci i hodala pridržavajući se za namještaj. Zapravo
sam mislila nemoj ništa razbiti. Pazi na tu vazu.
- Budi oprezna - kad je naučila voziti bicikl. A htjela sam reći pazi na aute.
- Budi oprezna - kad je prvi put imala ozbiljnog dečka. A mislila sam pazi da te ne povrijedi.
Pazi da ne ostaneš trudna.
- Budi oprezna - kažem joj sada. Ne daj da te uhvate. Dobro gledaj. Budi brza od njih. Brzo
trci.
- Hoću. Volim te, mama.
Zamišljaj da je normalan dan, govorim si, dok mi suze idu na oči. Zamišljaj da ona samo
ide na posao, da će poslije doći kući i da ćemo na Netflixu gledati Kućanice i jesti pizzu. Zamišljaj
da ovo nije posljednji put daju vidiš. Ipak plačem, kao i Katie, čija je privremena hrabrost bila
prekrhka da podnese takav nalet emocija. Želim joj reći da pazi na Justina kad me ne bude, da
se pobrine da mu Matt ne dopusti da skrene s pravog puta, ali da to napravim, priznala bih
ono što ne želim da joj se mota po mislima: da neću biti ovdje kad se vrati. Ako se vrati.
- I ja tebe volim.
Upijam svaki njezin detalj: miris njezine kose, razmazano sjajilo u kutu njezinih usana.
Urezujem si njezinu sliku toliko čvrsto u misli da, što god da se dogodi u sljedećih sat vremena,
znam da ću vidjeti njezino lice kad budem umirala.
Moja djevojčica.
- Sada je dosta. - Melissa otvara kuhinjska vrata, a Katie uskim hodnikom hoda prema
prednjem dijelu kuće. Ovo mi je prilika, pomislim. Razmišljam o tome da izjurim za Katie kad
se otvore ulazna vrata, obje nas gurnem i počnem trčati, trčati na sigurno. Ali iako nož sada
visi uz Melissin bok, ona ga drži toliko čvrsto da su joj članci prstiju pobijeljeli. Upotrijebila bi
ga u sekundi.

~ 211 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Noževi.
Trebala sam se toga odmah sjetiti. U stalku za noževe, kojemu sada nedostaje jedan
stanovnik, još uvijek se nalaze jedan nož za rezanje mesa i tri noža za rezanje povrća, poslagani
po veličini. Čujem ključ u bravi, a onda se vrata prebrzo zatvaraju. U glavi vidim sliku Katie kako
hoda prema postaji. Prema opasnosti. Pobjesni, molim ju u sebi. Kreni na suprotnu stranu.
Pronađi telefonsku govornicu. Reci policiji.
Znam da neće to napraviti. Ona misli da će me Melissa ubiti ako se ne pojavi na toj
nadzornoj kameri za točno osam minuta.
A ja znam da će me ubiti čak i ako se Katie ondje pojavi.
Kad se Melissa vrati, ja se nalazim na pola puta između stola i radne plohe. Ona nosi nešto
što je morala uzeti u hodniku. Ljepljivu vrpca.
- Kamo ideš? Hajde onamo. - Pokazuje vrškom noža i ne mora me dodatno uvjeravati.
Melissa stavlja moju stolicu pred računalo. Sjedam.
- Stavi ruke iza leđa.
Poslušam ju i čujem jasan zvuk trganja ljepljive vrpce. Melissa mi trakom omata zglobove,
a potom mi ruke lijepi oko drvenih naslona stolice, tako da ih ne mogu micati. Otrgne još dva
komada i zalijepi mi gležnjeve za noge stolice.
Gledam sat u desnom donjem kutu zaslona.
Još šest minuta.
Tješi me pomisao da Katie putuje na posao prometnim ulicama i da jejoš dan. Nema
mračnih uličica gdje bi ju netko mogao presesti, a ako bude pribrana, bit će sve u redu. Žene
koje su postale žrtve: Tania Beckett, Laura Keen, Cathy Tanning, nisu znale da su na meti. Katie
zna. Katie je u prednosti.
- Jesi li spremna za predstavu? - pita Melissa.
- Neću gledati. - Ali ne mogu si pomoći. Iznenada se sjetim kako sam Katie kao bebu vodila
u bolnicu i natjerala se da gledam dok su joj u ručicu stavljali cjevčicu da bi nadoknadili gubitak
tekućine nakon jake crijevne viroze. Toliko sam joj silno htjela pomoći, ali s obzirom na to da
nisam mogla, onda sam barem mogla preuzeti bol njezine patnje, proživjeti to s njom.
Porezotina s prednje strane vrata je već počela zarastati, pa me steže i svrbi. Istežem vrat
kako bih odagnala taj osjećaj, ali tako mi samo svježa krv kapne na krilo.
Četiri minute.
U tišini gledamo zaslon. Toliko toga želim znati, ali ne želim slušati Melissin glas. Zamišljam
si kako policija već juri Anerley Roadom, Svaki trenutak mogu čuti udarac dok policajci
budu provaljivali kroz ulazna vrata. Taj osjećaj je tako stvaran da se naprežem da čujem
policijske sirene. No ne čujem ništa.
Dvije minute.
Kao da je prošla cijela vječnost dok napokon ne ugledamo Katie na nadzornoj kameri. Ne
zastaje, ali pogleda u kameru kako joj se približava i zuri u nas sve dok ne prođe ispod kamere
i izvan našeg pogleda. Vidim te, prošapćem. S tobom sam. Ne mogu zaustaviti suze.
- Nažalost, ne možemo gledati kako prolazi barijere za karte - Melissin ton je druželjubiv,
gotovo ugodan, kao da zajedno radimo na nekom projektu. To me uznemiruje više nego da
viče na mene ili da mi prijeti. - Ali ponovno ćemo ju dobiti kad dođe na peron.

~ 212 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Mišem prelazi preko zaslona, a ja ugledam popis na kojemu su sigurno navedene kamere:
Aldgate East - ulaz; Angel - ulaz; Angel - južni peron; Angel - sjeverni peron; Bakerloo - barijere
za karte... I niz se dalje nastavlja.
- Priličan broj prvih profila nisu u području u kojemu imam pristup kamerama - objašnjava
Melissa - ali moči ćemo pratiti većinu Katieine rute. Gledaj, evo je.
Katie stoji na peronu, a ruke je stavila u džepove. Gleda oko sebe, a ja se nadam da traži
kamere ili pokušava zaključiti koji bi joj suputnik mogao predstavljati prijetnju. Vidim kako joj
se približava jedan muškarac u odijelu i kaputu, Katie se lagano odmiče, a ja zarijem nokte u
zatvorene dlanove sve dok on ne prođe pokraj nje. Srce mi mahnito tuče.
- Prava je glumica, zar ne?
Ne obazirem se na nju. Stiže vlak nadzemne željeznice i Katie ulazi u njega, a vrata se
zatvaraju i prebrzo ju gutaju. Želim da Melissa klikne na sljedeću kameru, ali ona se ne pomiče.
Otrgne komad niti s jakne i mršti se gledajući ju, a onda pušta da joj s prstiju odleprša na pod.
Puštam mašti na volju: zamišljam kako se Simon vraća s razgovora za posao, vidi da u kući
nema nikoga, a vrata su otključana i nekako shvati da sam u susjednoj kući. Spašava me. Moja
razmišljanja su po detaljima i apsurdnosti obrnuto proporcionalna s mojom sve manjom
nadom.
Nitko neće doći.
Umrijet ću ovdje, u Melissinoj kući. Hoće li se riješiti mojega trupla, zapitam se, ili će me
ostaviti ovdje da trunem dok se Neil ne vrati s poslovnog puta i ne pronađe me?
- Kamo ćeš otići? - pitam ju. Ona se okrene i pogleda me. - Kad me ubiješ. Kamo ćeš otići?
- Želi nešto reći, kao da će poreći da ću umrijeti, no onda se zaustavlja. U očima joj vidim bljesak
nečega što nalikuje na poštovanje, ali onda to nestaje. Sliježe ramenima.
- Na Kostariku. U Japan. Na Filipine. Ima još mnogo zemalja bez sporazuma o izručenju.
Pitam se toliko dugo će im trebati da me pronađu. Hoće li Melissa do tada stići udrugu
zemlju. - Zaustavit će te na pregledu putovnice - kažem, samouvjerenije nego što se osjećam.
Prezrivo me pogleda. - Samo ako upotrijebim svoju putovnicu.
- Kako... - Ne znam što da kažem. Zalutala sam u neki paralelni svemir, u kojemu ljudi
mašu noževima i koriste lažne putovnice i ubijaju svoje prijatelje. No onda nešto iznenada
shvatim. Melissa je pametna, ali ipak ne toliko. - Kako si sve to naučila?
- Što to? - Ne obraća pozornost, kucka po tipkovnici. Razgovor joj je dosadan.
- Nadzorne kamere, lažna putovnica. Policajka Swift je rekla da je oglase objavio neki
muškarac i da je imao poštanski sandučić na svoje ime. Stranici se ne može ući u trag. Imala si
pomoć, to je sigurno.
- To je baš uvredljivo, Zoe. Mislim da me podcjenjuješ. - Ne gleda me i znam da laže. Nije
mogla sve ovo napraviti sama. Je li i Neil zaista na poslovnom putu? Ili je gore? Sluša. Čeka dok
ne bude potrebno pojačanje. Nervozno pogledavam u strop. Je li mi se to učinilo da čujem
škripanje podnih dasaka?
- Prošlo je petnaest minuta - iznenada kaže Melissa i gleda na sat. - Ne mogu uči u vlakove
nadzemne, ali na sljedećoj kameri će se vidjeti kako presjeda na postaji Canada Water. - Klika
na drugu kameru, a ja vidim jedan drugi peron na kojemu skupinu školske djece s ruba tjeraju
tri učiteljice u fluorescentnim prslucima. Stiže vlak i ja mahnito gledam po zaslonu da vidim
Katie, ali ne mogu ju naći. Srce mi počne brže kucati: je li joj se nešto već dogodilo? Na tom
~ 213 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
kratkom putu od Crystal Palacea do Canada Watera? Ali onda ugledam tračak bijele pernate
jakne, a onda i nju: ruke još uvijek drži u džepovima, glavu i dalje okreće amo-tamo i gleda
svakoga tko prođe pokraj nje. Ispustim dah koji sam držala.
Sada ju više ne vidimo, a iako Melissa klikne na još dvije kamere, vidimo ju tek kad čeka
na peronu linije Jubilee. Stoji blizu ruba perona i želim joj reći da se odmakne, da bi ju netko
mogao gurnuti pod vlak. Kad ju ovako gledam na nadzornim kamerama, imam osjećaj kao da
gledam film u kojemu znate da će se nešto strašno dogoditi glavnom liku pa vičete na njega
da ne bude glup.
Nemoj ići van, nemoj ignorirati onaj zvuk koji si čuo... Zar nisi pročitao scenarij? Zar ne
znaš što će se sada dogoditi?
Podsjetim se da Katie jest pročitala scenarij. Zna što joj predstavlja opasnost, samo ne zna
točno odakle dolazi.
Iza Katie, s njezine lijeve strane, stoji jedan muškarac. Gledaju. Ne mogu mu vidjeti lice,
kamera je predaleko, ali glavu je okrenuo prema njoj i polako ju pomiče kako ju odmjerava.
Zakoračuje bliže, a ja se pomaknem naprijed u uzaludnom pokušaju da vidim nešto više. Na
peronu ima još ljudi, zašto ne gledaju u pravom smjeru? Neće vidjeti ako on nešto učini. Nekoć
sam se osjećala tako sigurnom u podzemnoj. Ima toliko kamera, toliko ljudi oko tebe. Ali
zapravo, nitko ne gleda. Svatko putuje u svom mjehuriću, nesvjestan onoga što se događa
njegovim suputnicima.
Tiho izgovaram njezino ime, a ona se okrene, kao da me čula. On zakoračuje prema njoj,
a ona se odmah odmakne. Ne mogu joj pročitati govor tijela, je li uplašena? Odlazi na drugi
kraj perona. Melissa se pomiče na stolici, a ja ju pogledam. Pozorno gleda u zaslon, ali nije se
napeto nagnula naprijed, kao ja. Naslonila se, laktove je stavila na naslone za ruke, a vrškove
prstiju je spojila. Na usnama joj poigrava blagi smiješak.
- Fascinantno - kaže. - Oduvijek mi se svidjela zamisao da žene ne znaju da ih netko slijedi,
ali ovo cijelu situaciju čini baš zanimljivom. Igra mačke i miša u podzemnoj. To bi mogao biti
dobar dodatni paket za članove. - Gadi mi se njezina bezobzirnost.
Muškarac na peronu nije slijedio Katie na drugi kraj, ali kad stigne vlak i iskrca se val turista
i putnika, vidim kako kroz gužvu ide prema njoj. Odahnem kad vidim da ne uđe na ista vrata
kao i ona, no onda shvatim da su ipak u istom vagonu.
- Ne možeš li dobiti sliku na kameri u vlaku? Želim vidjeti! Želim vidjeti što se događa u
tom vlaku!
- Ovo stvara ovisnost, zar ne? Ne mogu. Pokušala sam, ali imaju dobru zaštitu. - Imamo
još... - provjerava drugu karticu, otvorenu na računalu - sedam minuta dok ne dođe do
Waterlooa. - Prstima lupka po stolu.
- U vagonu je gužva. Nitko neće pokušati učiniti nešto ako je gužva. - Govorim to sebi, ali
i Melissi.
Ako Katie zavapi, hoće li netko poduzeti nešto? Uvijek sam ju učila da počne vikati ako se
nešto dogodi. - Budi glasna - rekla sam joj. - Ako te neki perverznjak počne dirati, nemoj
govoriti samo njemu, reci svima. Poviči: ˝Smjesta me prestanite dirati!” Neka zna cijeli vagon.
Možda nitko neće ništa učiniti, ali on će odmah prestati, vidjet ćeš.
Od Waterlooa do Leicester Squarea ima samo četiri minute. To znam jer mi je Melissa
rekla, a i zato što se čini da svaka sekunda traje jedan sat. Čim Katie nestane u vlaku Sjeverne

~ 214 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
linije na Waterloou, Melissa na zaslon stavlja novu sliku, kameru koja gleda na dno pokretnih
stuba koje vode na Leicester Square.
Gledamo u tišini dok se ne pojavi.
- Evo je. - Melissa pokazuje na Katie. Odmah tražim muškarca kojega sam vidjela da joj
prilazi na onom peronu, a kad ga ugledam nekoliko metara iza nje, prsa mi se stegnu.
- Onaj muškarac... - kažem, ali prekinem zato što... Što da uopće kažem?
- Uporan je, zar ne?
- Znaš li tko je on? Odakle je? Koliko ima godina? - Ne znam zašto je išta od toga bitno.
- Njezin profil preuzet je gotovo dvjesto puta - kaže Melissa. - Može biti bilo tko od njih.
Muškarac se progurava pokraj jedne žene s dječjim kolicima. Katie zakoračuje na
pokretne stube.
Hodaj, govorim u sebi, ali ona stoji, muškarac hoda s lijeve strane, a onda stane pokraj
nje. Hvataju za ruku i naginje se. Nešto joj govori. Katie odmahuje glavom i onda dolaze do
vrha stuba izvan naših pogleda.
- Sljedeća kamera! Daj mi sljedeću kameru!
Melissa namjerno odugovlači, uživajući u mojoj panici. Na Leicester Squareu je mnogo
ljudi, a kad napokon stavlja sljedeću kameru, ne mogu odmah uočiti Katie. Ali onda ju ugledam:
hoda pokraj muškarca iz vlaka. Srce mi užurbano tuče: nešto nije u redu. Katie hoda pod
čudnim kutom, nagnuta u stranu. Glavu je spustila, a iako ne izgleda kao da mu se opire, njezin
govor tijela mi ukazuje na to da mu ne može pobjeći. Pogledam bolje i shvatim da ju desnom
rukom drži za nadlakticu. Drugom ju rukom drži za ručni zglob: zbog tog pritiska je izgubila
ravnotežu. Sigurno ima oružje. Sigurno joj prijeti. Inače bi vrištala. Pokušala pobjeći. Opirala
mu se.
Gledam kako Katie s ovim muškarcem hoda prema barijerama za karte, a ruka joj je
nespretno povučena preko njegovih prsa. Pokraj karte podzemne stoje dva konduktera i
razgovaraju te se nadam da će oni primijetiti da nešto nije u redu, ali uopće ne obraćaju
pozornost. Kako se ovo može događati usred dana? Zašto nitko ne vidi ono što ja vidim?
Ne mogu prestati gledati zaslon.
Kad Katie i taj muškarac stignu do barijera za karte, sigurno će ju morati pustiti? To joj je
prilika da pobjegne. Znam Katie, već sada to planira, razmišlja kamo da pobjegne, na koji izlaz.
Osjetim nalet adrenalina. Učinit će to, pobjeći će mu.
Ali oni ne stižu do barijera. Umjesto toga, muškarac ju vodi na lijevu stranu, gdje se nalazi
prazan informacijski kiosk i vrata na kojima piše ne ulazi. Pogleda iza sebe, kao da želi vidjeti
gleda li ih tko.
A onda mi se sledi krv u žilama kad vidim kako otvara vrata i uvodi Katie unutra.

~ 215 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Mislite da pretjerali. Mislite kako je već ugrožavanje života žena koje ne poznajem
dovoljno loše, ali ovo? Ovo je previše. Kako mogu ugroziti život osobe do koje bi mi trebalo biti
stalo?
Morate nešto shvatiti.
Katie ovo zaslužuje.
Uvijek se isto ponašala: uvijek je željela biti u središtu pozornosti, uvijek se nju moralo
slušati, primjećivati, voljeti. Nikada nije ni pomislila kako su se pritom drugi osjećali.
Uvijek je govorila, nikada nije slušala.
Sada joj se ispunila želja.
Središte pozornosti.
Njezina najvažnija predstava; najizazovnija uloga. Izvedba nad izvedbama.
Njezin posljednji izlazak na pozornicu.

~ 216 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

36.

K
oje sve telefonske brojeve imamo od Zoe Walker? - pitao je Nick.
Lucinda je pogledala a svojim spisima. - Broj mobitela, broj na poslu i kod kuće.
- Nazovite na sve.
Kelly je već zvala Zoe na mobitel, odmahujući glavom kad je poziv otišao u govornu poštu.
- Zoe, možete li, molim vas, nazvati Odjel za istraživanje ubojstava čim dobijete ovu poruku?
- Što znamo o kćeri? - pitao je Nick.
- Zove se Katie - rekla je Kelly, očajno se pokušavajući prisjetiti bilo čega što joj je Zoe
Walker spomenula. - Želi biti glumica, ali trenutno radi u jednom restoranu u blizini Leicester
Squarea, ne znam u kojemu. - Kelly se pokušala sjetiti je li Zoe ikada rekla nešto drugo o djeci;
Kelly je znala da ima sina i partnera, ali zapravo nikada nisu razgovarale ni o čemu drugomu
osim o slučaju.
- Nick, Zoe Walker danas nije na poslu - rekla je Lucinda, odloživši telefon. - Šef ju je jučer
poslao kući jer se nije mogla usredotočiti ni na što osim na, kako je rekao, ovaj prokleti slučaj.
Zamolila sam ga da kaže Zoe da nam se javi ako se bude čuo s njom. - Nazovite ju kući.
- Nitko se ne javlja.
- U sustavu nema nekih njezinih drugih brojeva? - Nick je počeo koračati, onako kako radi
kad želi brže razmišljati.
- Nema ni Zoeinih ni Katieinih. Imamo stari broj mobitela njezinog sina, Justina: kažnjen
ja za antisocijalno ponašanje 2006. nakon krađe u trgovini i dobio je opomenu 2008. za
posjedovanje lakih droga. Otada ništa, iako smo ga provjeravali desetak puta.
- Što su rekli u telefonskoj službi?
- Na kućnoj adresi nema telefona registriranog na Katie Walker. Ili koristi bonove ili ima
dodatni mobitel preko maminog računa; zamolila sam ih da to istraže.
- Odakle je poslana e-poruka s profilom Katie Walker? - Nick je oštro pitao Andrewa, koji
nije djelovao uznemireno zbog inspektorove žestine.
- Nije iz Espress Oha! ako si to mislio. IP adresa je drukčija. Morat ću tražiti odobrenje.
- Koliko dugo će to trajati? - Nick je pogledao na sat i nije čekao odgovor. - Koliko god
trajalo, bit će predugo. Britanska transportna policija na putuje za Leicester Square, ali ne
znamo hoće li na vrijeme stići do Katie, a u međuvremenu postoji velika mogućnost da je Zoe
u životnoj opasnosti.
- Još uvijek nije kod kuće - rekla je Lucinda i odložila telefon - a mobitel joj je isključen.
- Želim da se sazna gdje joj je mobitel. Saznajte kad joj je mobitel posljednji put korišten i
gdje. Kelly, čim Lucinda dobije lokaciju, želim da policajci smjesta onamo krenu.
- Dobro. - Kelly je sjela pokraj Lucinde, koja je već počela ulaziti u trag lokaciji. Nick je
ponovno koračao i izdavao naredbe ne hvatajući dah. Kelly se počela oblikovati jedna misao,
povezana s nečim što je netko maloprije rekao. Pokušala ju je uhvatiti, ali ona joj je pobjegla
usred sve većeg kaosa u sobi za sastanke.

~ 217 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
- Možemo li dobiti broj mobitela kćeri s ispisa poziva Zoe Walker? - pitao je Nick.
- Moguće je - rekla je Lucinda. - Ali to je dugačak proces i nije baš neka znanost; morat ću
pogledati najčešće nazivane brojeve i pretpostaviti koji bi mogli pripadati članovima obitelji.
- Napravi to. Molim te - naknadno je dodao. Bioje to prvi put da Kelly inspektora vidi
uznemirenog. Kravata mu je već bila otpuštena, ali sada ju je skinuo i bacio na stol, te otkopčao
gornje dugme košulje i istegnuo vrat prvo na jednu stranu, a onda na drugu.
- Andrew, prati stranicu i reci mi čim se nešto promijeni. Napravi što možeš da saznaš
odakle je poslana ta zadnja e-poruka. Ako nije iz Espress Oha!, možda je iz nekog drugog kafića.
Kelly, ako je, smjesta onamo pošalji policajce da na snimkama nadzornih kamera pogledaju
koji su gosti bili ondje u vrijeme kada je poslana.
Espress Oh!
To je bilo to. Misao koja je kružila po Kellynoj glavi napokon se usidrila. Susret sa Zoe u
kafiću u Covent Gardenu. Prijateljica koja ima lanac kafića i koja otvara novi u Clerkenwellu.
Australka u Espress Ohu! i odsutna vlasnica s lancem kafića. - Ne gosti - rekla je, iznenada
sigurna da zna koga traže. Osobu koja vodi stranicu, osobu koja upravo devetnaestogodišnju
Katie izlaže opasnosti i koja možda drži Zoe Walker kao taoca.
Nick ju je znatiželjno pogledao. Kelly je osjetila nalet adrenalina. - Moramo provjeriti u
registru trgovačkih društava - rekla je. - Nije gost koristio WiFi u Espress Ohu! za
administriranje stranice. Koristila ga je vlasnica.

~ 218 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

37.

K atie! - povičem tako glasno da mi glas puca, a usta mi se iznenada osuše. Povlačim
traku i osjećam kako mi se dlačice lijepe za nju. Pronalazim snagu koju nisam znala
da imam i osjetim kako vrpca pomalo popušta. Melissa se smiješi.
- Ja sam pobijedila. - Okrene se prema meni, prekriži ruke i zamišljeno me pogleda. - Ali
opet, to je bilo neizbježno.
- Kujo! Kako si mogla to učiniti?
- Ja nisam ništa učinila. Ti si. Ti si ju pustila da se izloži opasnosti, znajući da ona vreba
vani. Kako si mogla to učiniti vlastitom rodu?
- Ti... - Zastajem. Melissa me nije natjerala na to. U pravu je; ja sam pustila da Katie ode.
Ja sam kriva.
Ne mogu ju pogledati. Osjetim bol u prsima od koje ne mogu disati. Katie. Moja Katie. Tko
je bio taj muškarac? Što joj radi?
Pokušavam održati glas smirenim. Racionalnim. - Mogla si imati djece. Mogla si ih
posvojiti, ići na potpomognutu oplodnju. - Ponovno pogledavam na zaslon, ali vrata onoga za
što mislim da je neka ostava ili spremište i dalje su tvrdoglavo zatvorena. Zašto nitko nije ništa
primijetio? Ljudi su posvuda. Vidim radnicu podzemne u fluorescentnoj jakni i silno želim da
otvori vrata, da čuje kako Katie viče, da učini nešto, bili što, i tako zaustavi ono što se
trenutačno događa mojoj djevojčici.
- Neil nije htio. - Melissa zuri u zaslon i ne vidim joj oči. Ne vidim postoji li u njima kakva
emocija ili su ravnodušne kao i njezin glas. - Rekao je da želi svoje dijete, a ne tuđe. - Ogorčeno
se nasmije. - Ironično, s obzirom na to koliko smo vremena proveli brinući se za tvoju djecu.
Na zaslonu se život normalno nastavlja, ljudi se sudaraju jedni s drugima, traže svoju
karticu Oyster, trče da uhvate vlak. Ali meni je svijet stao.
- Izgubila si - kaže, s takvom lakoćom kao da smo kartale. - Vrijeme je da platiš. - Uzima
nož i zamišljeno prstom prelazi preko oštrice.
Nisam smjela pustiti Katie, bez obzira na to što ona rekla. Mislila sam da joj dajem priliku
da se izvuče, ali ja sam ju izložila opasnosti. Melissa bi nas pokušala ubiti, ali bi li uspjela ako
bismo joj se obje oduprijele?
A sada će me ionako ubiti. U sebi se već osjećam mrtvom, a dio mene želi da me dokrajči,
da požuri dolazak tame koja se počela spuštati nakon što je Katie otišla, tame koja će me sada
progutati.
Hajde, Melissa. Ubij me.
Ugledam stalak za olovke na Melissinom stolu, onaj koji joj je Katie izradila u drvu i osjetim
nalet bijesa. Katie i Justin su obožavali Melissu. Ona im je bila poput surogat-majke, poput
nekoga kome su mogli vjerovati. Kako nas je mogla tako izdati?
Priberem se u sebi. Ako Katie umre, tko će se brinuti za Justina? Ponovno se pokušavam
osloboditi, pomičući ruke u suprotnim smjerovima i pronalazeći perverzno zadovoljstvo u boli

~ 219 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
koju to prouzrokuje. Time si odvraćam pozornost. Moje oči i dalje su uprte u zaslon, kao da
bih samo pomoću misli mogla natjerati vrata tog spremišta da se otvore.
Možda Katie nije mrtva. Možda je silovana, ili pretučena. Što će joj se dogoditi ako mene
ne bude kada sam joj najpotrebnija? Ne smijem dopustiti da me Melissa ubije.
Odjednom osjetim hladan zrak na komadiću oslobođene kože.
Vrpca se otpušta. Mogu se osloboditi.
Razmišljam brzo, dopuštajući da mi glava padne na prsa, kako bi Melissa pomislila da sam
odustala. Misli mi rade sto na sat. Vrata su zaključana, a jedini prozori u kuhinjskoj
nadogradnji su veliki stropni prozori, koji su mi previsoko i ne mogu ih dosegnuti. Samo je
jedan način da me Melissa ne ubije, a to je da ja prva ubijem nju. Ta pomisao je toliko suluda
da se osjećam ošamućeno: kako sam došla do toga? Kako sam postala žena koja može ubiti
nekoga?
Ali mogu ubiti Melissu. I hoću. Noge su mi previše stegnute da bih uopće i pomislila na to
da ih oslobodim, a to znači da se neću moći brzo kretati. Uspjela sam otpustiti ljepljivu traku
oko ručnih zglobova toliko da lagano izvučem jednu ruku, bez pomicanja nadlaktica. Uvjerena
sam da mi se moj plan, takav kakav je, može vidjeti na licu, pa gledam u zaslon, ne nadajući se
da ću vidjeti Katie, ali svejedno očajna da vidim neki znak pomicanja tih zatvorenih vrata.
- Baš čudno - kažem, i to prebrzo da bih razmislila jesam li to uopće trebala reći naglas.
Melissa pogleda u zaslon. - Što to?
Obje ruke sada su mi slobodne. Držim ih spojene na leđima.
- Taj znak - kimam prema gornjem lijevom kutu zaslona - na vrhu pokretnih stuba.
Maloprije nije bio ondje. - Riječ je o plastičnom žutom znaku na rasklapanje, koji upozorava na
to da je površina mokra. Nešto se prolilo. Ah kada? Ne dok sam ja gledala.
Melissa sliježe ramenima. - Znači, netko je stavio znak.
- Nije. Samo se pojavio. - Znam da znak nije bio ondje kad se Katie popela stubama, jer bi
se na tren našao ispred nje. A kada se pojavio? Pa, ne mogu biti sigurna, ali otkako je Katie
nestala, nisam skinula pogled s nadzorne kamere na više od nekoliko sekundi i svaki put kad
sam ugledala fluorescentni prsluk uprla sam pogled u osoba koja ga nosi, očajno se nadajući
da ću vidjeti kako ulazi u onu prostoriju gdje se nalazi Katie.
U Melissinim očima vidi se tračak zabrinutosti. Naginje se prema zaslonu. U desnoj ruci
još uvijek drži nož. Obje ruke su mi sada slobodne ijednu polako pomičem prvo uz stranu
stolice, a onda malo po malo dolje prema nogama. Pogled sam uprla u Melissu. Čim se
pomakne, sjednem uspravno i stavim ruke iza leđa, ali prekasno je, vidjela je taj pokret
krajičkom oka.
Na čelu mi se stvaraju kapljice znoja i padaju mi u oči.
Ne znam zašto Melissa pogledava prema radnoj plohi, ali odmah znam da je shvatila što
sam učinila. Pogled joj bježi na stalak za noževe. Broji noževe i vidi da jedan nedostaje.
- Ne igraš po pravilima - kaže.
- Ni ti.
Sagnem se i šakom uhvatim dršku noža te osjetim oštru bol kad mi oštrica posiječe gležanj
dok ju vadim iz čizme.
To je to, pomislim. To je jedina priliku koju ću dobiti.

~ 220 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

38.

P olicijski auto jurio je Ulicom Marylebone pod rotirkama i sirenom, zamalo se

sudarivši s otvorenim autobusom koji je krenuo ispred njih dok su prolazili pokraj
Madame Tussauds. Kelly je slušala policajce kako sprijeda razgovaraju o utakmici
na. Old Traffordu, nadglasavajući se sa sirenama.
- Ne znam kako je Rooney mogao to promašiti. Da nekome plaćam tristo tisuća tjedno, pa
onda bih ga natjerao da puca ravno. - Podbaci pod pritiskom. U tome je problem.
Na Euston Squareu na semaforu se upalilo crveno. Vozač je pritisnuo trubu i sirene
namjestio na visoko zavijanje, pa su se automobili ispred njih počeli razdvajati, kako bi oni
mogli proći. Skrenuli su desno u Bloomsbury, a Kelly je pojačala radio, čekajući informacije
kojima su se svi očajno nadali. One su došle kad su se približavali West Endu. Kelly je zažmirila
i kratko stavila glavu na sjedalo.
Gotovo je. Barem za Katie Walker.
Kelly se nagnula naprijed između dva sjedala, - Sada možete usporiti.
Vozač je već čuo obavijest i isključio sirene te je počeo primjerenije voziti, s obzirom na
to da ovo više nije bilo hitno. Više nikoga nisu trebali spasiti.
Kad su došli na Leicester Square, ostavili su ju kod Hippodroma, a ona je potrčala prema
postaji podzemne, pokazujući policijsku značku ženi koja je stajala na barijeri za karte i
izgledala kao da se dosađuje. Ušla je na drugi ulaz te je pogledala oko sebe, pokušavajući se
pribrati.
Tamo.
Vrata spremišta bila su izudarana na donjem dijelu, gdje su ih ljudi otvarali nogama. Na
njima je stajao plakat na kojemu se putnici mole da prijave sumnjive pakete ako ih ondje
ugledaju. Natpis je govorio da je nezaposlenima u podzemnoj ulaz zabranjen.
Kelly je dvaput pokucala na vrata, a onda je ušla unutra. Iako je znala što će ondje pronaći,
srce joj je i dalje ubrzano kucalo.
U spremištu je bilo mračno i nije bilo prozora. Na jednoj strani nalazili su se stol i metalna
stolica, a na suprotnom zidu bio je naslagan niz znakova. Žuta kanta na kotačima stajala je u
jednom uglu i bila je puna prljave sive vode. Pokraj nje, mlada djevojka sjedila je na plastičnoj
gajbi, držeći šalicu čaja. Čak i bez samouvjerenog pućenja usnica s fotografije na internetu,
Katie se odmah moglo prepoznati. Plava kosa s pramenovima padala joj je po ramenima, a
podstavljena bijela jakna činila ju je debljom nego što je bila.

Bjelkinja.

18 godina. Dugačka plava kosa, plave oči.

Plave traperice, sive gležnjače, crna majica V-izreza s velikom sivom vestom s pojasom.
Bijela pernata jakna do koljena, također s pojasom. Crna torbica sa zlatnim lancem.
~ 221 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

Veličina: 36-38.

Na zid iza Katie naslonio se muškarac tamne kose i širokih pleća. Zakoračio je naprijed i
ispružio ruku Kelly.
- John Chandler, policajac u civilu Britanske transportne policije.
- Kelly Swift. - Čučnula je. - Bok, Katie. Ja sam Kelly, jedna od detektiva koji rade na ovom
slučaju. Jesi li dobro?
- Mislim da jesam. Brinem se za mamu.
- Policajci su sada na putu onamo. - Ispružila je ruku i stisnula Katieinu. - Bila si jako dobra.
- Nakon poruke detektiva Chandlera da je Katie na sigurnom, uslijedila je potvrda onoga na
što je Kelly već sumnjala: Zoe je zatočila Melissa West, vlasnica nekoliko kafića u Londonu,
uključujući i Espress Oh!.
- Bilo je strašno. - Katie je pogledala Johna. - Nisam znak da li da vam vjerujem ili ne. Kad
ste mi šapnuli na uho, htjela sam pobjeći. Pomislila sam: ˝Što ako on uopće nije policajac u
civilu? Što ako je to laž?” Ali znala sam da vam moram vjerovati. Bojala sam se da će Melissa
shvatiti što se događa i ozlijediti mamu.
- Bila si odlična - rekao je John. - Izvedba vrijedna Oscara.
Katie se pokušala nasmiješiti, ali Kelly je vidjela da se još uvijek trese.
- Nisam morala puno glumiti. Iako ste mi rekli što će se dogoditi, čim ste me odvukli
ovamo, mislila sam da je sve što ste mi rekli laž. Mislila sam da je to to. Kraj.
- Žao mi je što si morala kroz to prolaziti - rekla je Kelly. - Znali smo da su nadzorne kamere
hakirane, ali nismo znali do koje mjere i koliko toga se može vidjeti. Kad smo vidjeli tvoj profil
na stranici, znali smo da te moramo maknuti iz podzemne, daleko od nekoga tko bi te htio
ozlijediti, a morali smo to učiniti tako da Melissa ne sazna da hvatamo nju.
- Koliko još moramo čekati ovdje? Želim vidjeti mamu.
- Žao mi je, ali potrebna nam je potvrda iz kontrolne sobe da su prebacili snimke na
kamerama.
Craig je brzo odgovorio na Kellynu zabrinutost da bi Melissa mogla vidjeti izlazak Katie i
detektiva Chandlera iz spremišta i tako shvatiti što su napravili. Prijenos uživo zamijenio je
snimljenim materijalom iz istog razdoblja prethodnog dana, kada je gužva na Leicester
Squareu bila otprilike ista pa je time i rizik da će Melissa primijetiti promjenu bio mali. Kelly se
nadala da je on bio u pravu. - Sada je sve u redu, možemo izaći, a ona nas neće moći vidjeti.
Dok je otvarala vrata, Kellyna radioveza počela je krčkati.
- Trebamo hitnu na Anerley Roadu - začuo se nečiji glas. - Odmah.
Katieine oči su se razrogačile.
- Recite im da ne upale sirene i da pričekaju kad stignu na adresu.
- To je samo mjera opreza - brzo je rekla Kelly, kad su se oči mlađe djevojke napunile
suzama. Stišala je radiouređaj dok se gotovo više ništa nije mogla čuti. - Tvoja mama je dobro.
- Kako znate?

~ 222 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Kelly je otvorila usta da izgovori još klišeja, a potom ih je ponovno zatvorila. Zapravo, nije
znala nije li Zoe Walker još uopće živa.

~ 223 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

39.

K rvi ima posvuda. Mahnito šiklja iz Melissinog vrata, prekrivajući njezin stol i bojajući
njezinu košulju u grimiznu. Prsti na njezinoj desnoj ruci se rastvaraju, a nož koji je
držala ruši se na pod.
Počinjem se tresti. Pogledam dolje i shvatim da sam i ja sva krvava. Ja svoj nož još uvijek
čvrsto držim u desnoj ruci, ali adrenalin koji sam osjetila kad sam ju ubola sada me prošao pa
sam omamljena i dezorijentirana. Ako me sada napadne, pomislim, neću ju moći zaustaviti.
Ispraznila sam se. Sagnem se i slobodnom rukom skinem ljepljivu vrpcu s gležnjeva, rušeći
stolicu dok se brzo pokušavam odmaknuti od Melisse.
Nisam se morala brinuti. Obje ruke stavila je na vrat, u uzaludnom pokušaju da zaustavi
bujicu krvi koja joj teče između prstiju i prekriva ruke. Otvara usta, ali iz njih ne izlazi nikakav
zvuk, osim hrapavog grgljanja nakon kojeg joj crvena pjena prekrije unutrašnjost usana.
Ustaje, ali noge ju ne žele poslušati te se nestabilno zanjiše kao da je pijana.
Rukama prekrivam lice, prekasno shvaćajući da su prošarane krvlju koja mi se sada
razmazuje po obrazima. Ona mi zamagljuje vid, a nosnice mi ispunjava metalnim mirisom od
kojeg mi se digne želudac.
Ništa ne govorim. Što bih trebala reći?
Je li mi žao?
Nije. Ispunjena sam mržnjom.
S toliko mržnje da sam probola ženu koju sam smatrala prijateljicom. S toliko mržnje da
ju sada gledam kako se bori za život, a meni nije stalo. S toliko mržnje da samo stojim pokraj
nje kad njoj usne poplave, a mahnito kucanje srca sada se usporava u miran, neprimjetan
ritam. Tekućina koja je maloprije šikljala svuda oko nje, sada se smiruje, curi sve sporije. Koža
joj je siva, a u umirućoj olupini žive su još jedino oči. Tražim u njima kajanje ili bijes, ali ne vidim
ništa od toga. Već je umrla.
Kad padne, ne padne na koljena. Ne posrne, ne uhvati se za stol ispred sebe kao na filmu
niti posegne prema meni da me zgrabi kako bih pala zajedno s njom. Padne poput drveta,
rušeći se na pod na leđa s takvim udarcem u glavu da se blesavo zapitam je li se ozlijedila.
I onda se umiri; ruke joj razmaknuto stoje kod bokova, a oči su joj širom otvorene i blago
su izbočene na njezinom blijedom licu.
Ubila sam ju.
Tek sada nastupa žaljenje. Ne zbog zločina koji sam počinila niti zbog onoga što sam
vidjela: kako se žena utapa u vlastitoj krvi, nego zbog toga što za svoje zločine ona nikada neće
odgovarati na sudu. Pobijedila je čak i na kraju.

Srušim se na pod, osjećajući se iscijeđeno kao da je i iz mene iscurila krv. Ključ od vrata
nalazi se u Melissinom džepu, ali ne želim dirati njezino tijelo. Iako ne pokazuje nikakve
znakove života: prsa joj se ne dižu, ne hropće dok joj zrak odlazi iz pluća, ali nisam sigurna da

~ 224 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
neće iznenada ustati i zgrabiti me za zglobove svojim krvavim rukama. Leži između mene i
stola, a ja sjedim i čekam da mi se tijelo prestane tresti. Uskoro ću ju morati pažljivo zaobići
da nazovem policiju i kažem im što sam učinila.
Katie. Moram im reći za Katie. Moraju otići do Leicester Squarea, moram znati je li još
živa, a ona mora znati da sam ja dobro, da nisam odustala od nje... Prebrzo ustanem, a noge
mi se kližu po krvi koja kao da je prekrila cijeli pod. Krvava linija presijeca zaslon računala, na
kojemu se još uvijek vidi slika s nadzorne kamere, a vrata od spremišta i dalje su odlučno
zatvorena.
Došavši k sebi, u daljini čujem zavijanje sirena. Čekam da iščezne, ali zavijanje je sve
glasnije, upornije, dok me od njega ne počnu boljeti uši. Čujem vikanje, a onda udarac koji
odjekne kućom.
- Policija! - čujem. - Ostanite na mjestu!
Ostanem na mjestu. Ne bih se mogla pomaknuti čak ni da želim.
U hodniku se čuje gromoglasna buka i strašan udarac kad se kuhinjska vrata otvore i udare
u zid.
- Ruke uvis! - poviče jedan policajac. Pomislim kako je suludo očekivati od Melisse da to
učini, kad je očito onesposobljena, a onda shvatim da se obraćaju meni. Polako podignem
ruke. Prekrivene su krvlju, a odjeća mi je tamnocrvena.
Policajci nose tamne kombinezone i kacige sa spuštenim vizirom, na kojima sa strane
bijelim slovima piše POLICIJA. Prvo dolaze dvojica, a za njima brzo dođu još dvojica kao
odgovor na jasnu zapovijed ovih prvih.
- Pojačanje!
Prva dvojica mi se približavaju i staju malo dalje od mene. Druga dvojica brzo se kreću
prostorijom i izvikuju upute jedni drugima. Čujem kako se po kući kreće još policajaca. Zvuk
trčećih koraka ispresijecan je povicima ovdje nema nikoga! koji ulaze u prostoriju u kojoj mi
stojimo.
- Bolničar! - netko poviče. Dva nova policajca se probijaju i trče do Melisse. Jedan od njih
rukama pritišće ranu na njezinom vratu. Ne razumijem zašto ju pokušavaju spasiti. Zar ne
znaju? Zar ne znaju što je učinila? To je ionako uzaludan pokušaj; već je odavno ispustila dušu.
- Zoe Walker? - Jedan od dvojice policajaca ispred mene izgovara moje ime, ali od kaciga
ne uspijem razaznati koji govori. Pogledam jednog, pa drugog. Udaljeni su približno dva metra
jedan od drugog i to tako da jedan stoji na deset sati, a drugi na dva. U svakom pogledu su
zrcalna slika jedan drugoga: jedna noga malo je izbačena prema naprijed, dlanove su raširili
iznad struka i to ne na prijeteći način, ali spremni za akciju. Iza njih vidim kako bolničari kleče
pokraj Melisse. Na lice su joj stavili prozirnu plastičnu masku, a jedan od njih pravilno joj
upuhuje zrak u usta.
- Da - kažem nakon nekog vremena.
- Bacite oružje.
Sve su krivo shvatih. Melissa je imala nož; Melissa je držala oštricu na mom vratu dok mi
koža nije popucala. Krenem naprijed.
- Bacite oružje! - ponovi policajac, ovaj put glasnije. Slijedim njegov pogled prema svojoj
desnoj ruci, u kojoj se kroz sloj krvi sjaji srebrna oštrica. Prsti mi se rastvaraju sami od sebe,

~ 225 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
kao da su tek sada postali svjesni toga što drže, a nož se sruši na pod. Policajac ga šume dalje
od mene, a onda podigne vizir na kacigi. Izgleda mlado poput moje djece.
Uspijevam progovoriti: - Kći mi je u opasnosti. Moram otići do Leicester Squarea, hoćete
li me odvesti? - Zubi mi cvokoću i ugrizem se za jezik. Još krvi, ovaj put moje. Policajac
pogleda svog kolegu, koji također podiže vizir. On je mnogo stariji, a siva brada uredno mu je
obrijana ispod ljubaznih očiju čiji se kutovi naboraju dok me tješi.
- Katie je dobro. Presreo ju je naš policajac.
Ostatak tijela počne mi se tresti.
- Stiže hitna, koja će vas odvesti u bolnicu i srediti, dobro? - Pogleda mlađeg kolegu. - Šok
- objašnjava mu, ali ne osjećam šok, nego olakšanje. Pogledam što se događa iza policajaca.
Jedan bolničar kleči pokraj Melisse, ali ju ne dira, nego nešto zapisuje.
- Je li mrtva? - Ne želim otići odavde dok ne budem sigurna. Bolničar me pogleda.
- Da.
- Hvala Bogu.

~ 226 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

40.

I nije neka proslava - rekla je Lucinda, pogledavši vrećicu s kikirikijem koju je Nick
otvorio i stavio nasred stola.
- Žao mi je što nije u skladu s vašim kriterijima, Vaše Gospodstvo - rekao je Nick. -
Nisam siguran da u Dog & Trumpetu nude kavijar i prepeličja jaja, ali mogu pogledati koje
danas specijalitete nude, ako želite?
- Ha ha. Nisam tako mislila. Samo se osjećam malo potišteno, znaš?
- I ja isto - rekla je Kelly. Ritam je bio tako udaran; vožnja pod rotirkama i sirenama da
dođu do Katie Walker, a odmah nakon toga utrka do Zoe, kad su policijski automobili glasno
stali pred Melissinom kućom. Vozilo hitne pomoći stalo je na kraju Anerley Roada; bolničari su
čekali dok ne bude sigurno da mogu ući. Kelly je imala osjećaj da joj puls posljednjih nekoliko
sati nije padao ispod sto otkucaja u minuti, ali sada je bila strgana.
- To je samo antiklimaks - rekao je Nick. - Oporavit ćete se sutra, kad zapravo počinje težak
posao.
Imali su gomilu posla. Kad su dobili pristup Melissinu računalu, iz Odjela za suzbijanje
cyber kriminala uspjeh su brzo zatvoriti stranicu findtheone.com i doći do cijelog popisa
članova. No trebat će im malo duže dok ih ne pronađu i ne utvrde jesu Ii počinili kakva kaznena
djela.
Provjerom registra trgovačkih društava utvrđeno je da je Melissa West upisana kao
vlasnica četiri kafića u Londonu: Melissa, Melissa’s Too, Espress Oh! i još jednog neimenovanog
kafića u srcu Clerkenwella, koji je donosio impresivnu zaradu unatoč tome što nije imao ni
sudoper, ni hladnjak ni kuhinju.
- Pranje novca - pojasnio je Nick. - Kafići su savršeni za to jer mnogo ljudi plaća gotovinom.
- Što misliš, koliko je znao njezin muž?
- To ćemo saznati kad ga privedemo. - Neil West nadgledao je instaliranje IT sustava
vrijednog više milijuna u jednoj odvjetničkoj firmi u Manchesteru. U njegovom planeru, koji je
bio zgodno usklađen sa ženinim, i lako dostupan s njezinog računala, pisalo je da će sljedeći
dan sletjeti u zračnu luku London City, gdje će ga čekati policija kako bi ga uhitila. Gore u uredu
u kući, na računalu su mu se nalazile datoteke povezane sa svakom kompanijom s kojom je
radio, kao i dugačak popis kontakata. Neil je surađivao s firmama u kojima su radili Gordon
Tillman i Luke Harris, a moglo se očekivati da će se povući još paralela između Neilovog
popisa kontakata i popisa klijenata findtheone.com s Melissinog računala.
- Misliš da bi njemu ostavila da počisti nered? - pitala je Lucinda. Zoe im je rekla za
Melissine planove da ode odavde, a iz Odjela za suzbijanje cyber kriminala potvrdili su da je na
internetu tražila letove za Rio de Janeiro.
- Mislim da bi - rekao je Nick. - Mislim da je Melissi West bilo stalo samo do sebe.
Kelly je razmišljala o onome što joj je Katie rekla, o ogorčenosti u Melissinom glasu dok je
govorila o tome kako je čuvala Zoeinu djecu i o tome kako nije imala svoju. - Tako je. Mislim

~ 227 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
da je u tome bio problem. Pokretanje stranice bilo je nešto strogo poslovno, ali uplitanje Zoe
i Katie? To je bilo osobno.
- Ljuta sam što se izvukla - rekla je Lucinda, posežući za kikirikijem.
- Ubodena je u vratnu arteriju i nasmrt iskrvarila - rekao je Nick. - Ne bih baš rekao da se
izvukla.
Kelly se podrugljivo nasmiješila. - Znate što Lucinda misli. Zoe i Katie Walker je napravila
pakao od života, a da ni ne spominjem stotine drugih žena koje nisu ni znale da su ugrožene.
Voljela bih da sam ju mogla vidjeti na optuženičkoj klupi. - Kelly je zasvijetlio mobitel te je
prešla prstom preko zaslona da ga otključa i dokono prešla obavijesti na koje nije imala volje
odgovoriti.
- Što je ovo? Proslava ih karmine? - Za stolom se pojavio Diggers, a Kelly je uspravno sjela,
kao u stavu mirno. Bilo je to prvi put da ga vidi otkako ju je oprao u svojemu uredu te ga je
izbjegavala pogledati u oči.
- Da vam donesem stolicu, gospodine? - pitala je Lucinda.
- Neću se zadržavati. Samo sam navratio da vas počastim pićem. Napravih ste odličan
posao. Već me nazvao načelnik da nam čestita na dobrim rezultatima. Svaka čast.
- Hvala, šefe - rekao je Nick. - I ja sam njima upravo to govorio.
- A što se tebe tiče... - Diggers je pogledao Kelly, koja je osjetila da se crveni. - Čujem da
velikim dijelom tebi moramo zahvaliti.
- Svi su radili na slučaju istodobno - rekla je Kelly i nevoljko podigla pogled, a laknulo joj
je kad je na Diggersovu licu ugledala istinsku srdačnost. - Ja sam se samo našla na pravom
mjestu kad se na kraju sve posložilo, to je sve.
- Da, može se i tako reći. Ali sigurno si dala vrijedan doprinos timu. Znači, što pijete? -
Glavni inspektor otišao je do šanka i vratio se s poslužavnikom s pićem i još jednom vrećicom
kikirikija. Sebi nije ništa uzeo, a Kelly je shvatila da ne smije propustiti priliku.
- Gospodine? Moram li se vratiti u BTP? - Dok je to izgovarala, shvatila je koliko se toga
pribojavala, koliko silno bi htjela ponovno biti dio tima, bez tračeva i sumnjičavosti koji su ju
pratili u njezinom odjelu.
- Rekle smo tri mjeseca, zar ne?
- Da, ali mislila sam... S obzirom na to da je Melissa mrtva i da je stranica ugašena... - Kelly
je znala da još ima posla, da je ubojica Laure Keen još uvijek na slobodi, da nisu uhitili
provalnika u kuću Cathy Tanning, ali u podsvijesti ju je mučio prijekor iz Diggersovog ureda. Je
li ovo prilika koja mu je bila potrebna da okonča njezin premještaj?
- Tri mjeseca - živahno je rekao Diggers. Možeš voditi ispitivanje Neila Westa, a onda ćemo
razgovarati o tvojoj karijeri kako treba. Možda je vrijeme za novi početak u novoj jedinici, zar
ne? - Namignuo je i rukovao se s Nickom, a onda je otišao.
Kelly su od osjećaja olakšanja suze navrle na oči. Trepnula je da ih odagna i uzela mobitel,
gledajući kojom bi si aplikacijom mogla odvući pozornost. Pregledavala je Facebook, pun
fotografija s ukrašenim božićnim drvcima i malim snjegovićima načinjenih od jadnog sloja
snijega koji je pao noć prije. Za oko joj je zapeo novi Lexin status.
Malo više bora, napisala je, ali ista ekipa iz Durhama!

~ 228 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Ponovili su fotografiju iz studentskih dana: Lexi je stavila jednu pokraj druge i time
potaknula niz zabavnih komentara od prijatelja i obitelji označenih ljudi sa slike. Lexi je na obje
slike imala najveći osmijeh, a Kelly se morala nasmiješiti.
Odlične fotke, napisala je. Nisi se nimalo promijenila.

~ 229 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

41.

M att oprezno vozi, polako skreće i ležećim policajcima se približava kao da sam
slomila kost. U bolnici su inzistirali na tome da me temeljito pregledaju, unatoč
tome što sam im uporno govorila da me Melissa nije ozlijedila, osim one
porezotine na vratu, koju nije trebalo šivati.
Stavili su me u krevet pokraj Katie, koja je pretrpjela šok, ali nije bila ozlijeđena.
Medicinska sestra odustala je od toga da nas razdvoji i na kraju je maknula zastor, tako da se
možemo vidjeti. Bile smo ondje samo pola sata prije nego što je stigao Isaac, koji je projurio
kroz vrata bez one uobičajene samouvjerenosti.
- Kate! Pobogu, jesi li dobro? Došao sam što sam prije mogao. - Sjeda na njezin krevet i
hvata joj ruke, gledajući joj lice, tijelo, tražeći ozljede. - Jesi li ozlijeđena?
- Dobro sam. Žao mi je zbog večerašnje predstave.
- Pobogu, nemoj se zbog toga brinuti. Ne mogu vjerovati što si to prošla.
- Ali prodane karte...
- Svima će biti vraćen novac. Zaboravi na predstavu, Kate, Nije važna. Ti si važna. - Ljubi ju
u čelo i prvi put izgleda kao da ne glumi. Shvaćam da mu se stvarno sviđa. A i on se njoj sviđa.
Podigne pogled i pogledamo se u oči, a ja požalim što zastor ipak nije ostao. Ne mogu mu
pročitati izraz lica i ne znam piše li na mojemu ono što želim da piše.
- Nije vam bilo lako - kaže.
- Nije.
- Drago mi je da je sada sve gotovo. - Zastaje, naglašavajući ovo sljedeće. - Nadam se da
ćete sada to moći zaboraviti. Sve što se dogodilo ostaviti u prošlosti. - Ako se Katie i pita zašto
njezin dečko tako pazi kako razgovara s njezinom majkom, ništa ne govori. Isaac me i dalje
gleda u oči, kao da se želi uvjeriti u to da sam shvatila. Kimam.
- I ja se nadam. Hvala ti.

- Skoro smo stigli - kaže Matt. Simon, koji sjedi pokraj mene na zadnjem sjedalu taksija,
sada me grli, a ja naslonim glavu na njega.
U bolnici sam mu rekla da sam mislila kako on vodi stranicu. Morala sam mu to reći,
krivnja me izjedala.
- Jako mi je žao - sada mu kažem.
- Ne mora ti biti žao. Ne mogu ni zamisliti kroz što si prošla. Sigurno si se osjećala kao da
nikome ne možeš vjerovati.
- Ona bilježnica... - Sjetim se našvrljanih bilješki koje sam vidjela, ime žene, njezina odjeća.
Kako sam samo bila uvjerena da držim dokaz o zločinu.
- Natuknice za moj roman - kaže Simon. - Stvarao sam likove.

~ 230 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Zahvalna sam što je Simon to smireno primio, da nije ni najmanje uvrijeđen što sam ga
optužila za nešto tako grozno. Katie sjedi Simonu s druge strane i gleda kroz prozor dok se
približavamo Crystal Palaceu; Justin sjedi ispred nje, na suvozačevu sjedalu pokraj Matta. Isaac
je otišao u grad riješiti problem s razočaranim gledateljima i uvjeriti ih da dođu na predstavu
sutra navečer, kad će Katie, kako ona odlučno tvrdi, biti spremna za izlazak na pozornicu.
Kako sve može izgledati kao da se ništa nije dogodilo?
Na rubu ceste, siva bljuzga prlja pločnik i kapa s krovova zgrada. Jadan snjegović stoji u
ograđenom dvorištu ispred osnovne škole, a mrkvu je odavno izgubio. Ljudi idu u večernji
izlazak, dok se neki još uvijek vraćaju kući s posla, gledajući na mobitel dok hodaju, nesvjesni
što se događa oko njih.
Prolazimo pokraj Melissinog kafića, a ja ne mogu spriječiti iznenadni udisaj, tihi vapaj koji
mi pobjegne. Svo ono vrijeme koje sam provodila ondje poslije posla kad bih svratila na šalicu
čaja, kad sam joj pomagala u pripremama za ručak. U kafiću je upaljeno svjetlo, koje baca
tamne sjene na neposlagane stolove i stolice.
- Hoćeš li otići i zatvoriti kako treba? - pitam Justina. On se okrene i pogleda me.
- Ne želim ići onamo, mama.
To mogu razumjeti. Ni ja ne želim ići onamo. Čak i sam boravak na Anerley Roadu mi
ubrzava puls i osjetim novi nalet mržnje prema Melissi jer je okaljala uspomene na mjesto gdje
sam voljela živjeti. Nikada nisam mislila ponovno se preseliti, ali sada se pitam bismo li trebali
to učiniti. Novi početak za Simona i mene. S dovoljno prostora za Justina i Katie, naravno, ali
novi početak za sve nas.
Prolazimo pokraj postaje podzemne. Obuzme me prizor kako Katie hoda prema ulazu i
pogledava u kamere; prestrašena, ali odlučna da uspije. Odlučna u tome da me spasi.
Pogledam ju, pitajući se o čemu razmišlja, ali njezin profil ništa ne odaje. Toliko je snažnija
nego što sam mislila.

- Što će se sada dogoditi? - pita Matt. Sve je već bilo gotovo kad sam ga nazvala. Ušetao
je u bolnicu i vidio svoju bivšu ženu i kćer u bizarnim odjevnim kombinacijama, koje je Simon
na brzinu pokupio kod kuće. Policija je uzela odjeću koju smo nosile u Melissinoj kući. Bih su
nježni, objašnjavajući nam da moraju staviti točku na i, i da se ne moram brinuti. Sve će biti u
redu.
- Idem na informativni razgovor sljedeći tjedan - odgovorim - a onda će tužiteljstvo
pogledati cijeli slučaj i donijeti odluku u sljedećih nekoliko dana.
- Neće vas optužiti - uvjeravala me policajka Swift, krišom pogledavši preko ramena, što
je značilo da je otišla malo predaleko tom izjavom. - Vrlo je jasno da ste djelovali u samoobrani.
- Naglo je prestala pričati kad se na odjelu pojavio inspektor Rampelio, ali on je potvrdno
kimnuo.
- To će biti samo formalnost - rekao je.

***

~ 231 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina
Kad se približimo kraju Anerley Roada, vidim kako policajac u fluorescentnoj jakni stoji na
cesti. Čunjevi zatvaraju jednu traku, u kojoj su još uvijek parkirana dva policijska auta i bijeli
forenzički kombi, a policajac patrolira da automobili naizmjence prođu. Matt stane što je bliže
moguće kući. Izlazi i otvara stražnja vrata te pomaže Katie da izađe, držeći je oko struka dok
hodaju prema kući. Justin ih slijedi, gledajući plavo-bijelu policijsku vrpcu koja leprša na
povjetarcu ispred Melissine kuće.
- Teško je povjerovati, zar ne, dušo? - kažem. Oslobodim se Simonovog zagrljaja i uhvatim
Justina za ruku. Pogleda me, i dalje pokušavajući shvatiti sve ono što se danas dogodilo.
- Melissa - započne, ali ne može dalje govoriti. Znam kako se osjeća; i ja pokušavam
pronaći prave riječi otkako se to dogodilo.
- Znam, dušo.
Čekam pokraj kapije, dok nas ne sustigne Simon i ne otključa vrata. Ne gledam u Melissinu
kuću, ali čak i bez gledanja u njezinoj prekrasnoj kuhinji mogu zamisliti ljude u bijelim
odijelima.
Hoće li Neil nastaviti živjeti ovdje? Pomislim kako se krv do sada već osušila, kako je
njezina sjajna površina potamnjela i kako su se rubovi svakog mlaza rasprsnuli u kapljice. Netko
će to morati počistiti, a ja ih zamišljam kako ribaju i izbjeljuju pod, iako će na pločicama
zauvijek ostati sjena žene koja je ondje umrla.
Ulazna vrata moje kuće se otvaraju. Unutra je toplo i prisno. Tješi me poznata hrpa jakni
na ogradi i neuredna gomila cipela pokraj otirača. Simon stane u stranu, a ja uđem za Katie i
Simonom.
- Idem ja onda - kaže Matt. Okrene se da ode, ali Simon ga zaustavi.
- Hoćeš li ostati na piću? - pita. - Mislim da bi nam svima dobro došlo jedno.
Matt oklijeva, ali samo na kratko. - Može. Vrlo rado.
Čekam u hodniku i skidam kaput te doprinosim hrpi cipela pokraj vrata. Justin, Katie i Matt
prolaze u dnevni boravak i čujem kako Matt pita kad ćemo okititi drvce i žele li što za Božić.
Simon izlazi iz kuhinje noseći bocu vina i čaše, oprezno umetnuvši njihove noge među prste
jedne ruke.
- Ideš? - nervozno me pogleda, ne znajući kako da mi pomogne. Ja se utješno nasmiješim
i kažem da ću doći.
Vrata su još odškrinuta, a ja ih još malo otvorim te stojim dok mi hladan zrak obavija lice.
Natjeram se da pogledam u susjedna vrata, u Melissino prednje dvorište s lepršavom
policijskom vrpcom.
Ne kako bih se podsjetila što se dogodilo, nego da se podsjetim da je gotovo.
A onda zatvorim vrata i odlazim se pridružiti svojoj obitelji.

~ 232 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

EPILOG

Melissa nikada nije mogla shvatiti da postoji potencijal za proširenjem. Nije mogla to shvatiti
ili nije htjela. Nije bilo jasno. To je bilo jedino oko čega smo se svađali. Bila je tako pametna u
mnogim stvarima, tako spremna raditi sa mnom, tako spremna vjerovati u mene kad nitko
drugi nije htio. No u drugim stvarima je bila tako kratkovidna.
U redu je ovako kako je, rekla je, zarađujemo novac. Zašto zazivati vraga ? Ali ja znadoh
da možemo mnogo više i frustriralo me to što ona to nije htjela prihvatiti. Baš je bila neki
poduzetnik.
Ona se voljela doživljavati kao moja mentorica, ali zapravo sam ja njoj bio potrebniji nego
ona meni. Nikada ne bi tako dobro prikrila tragove da joj ja nisam pomogao.
Melissa bez mene nije bila ništa.

Igra mačke i miša; lov Katie po Londonu, to je bila moja zamisao.

Njih dvije to ne bi pustile, a policija je bila sve bliže i bliže. Još samo nešto, rekao sam
Melissi. Napravi to i možeš otići u Rio s osamdeset posto svega što smo zaradili i nitko te nikada
neće pronaći. Dobro smo surađivali, ali bilo je vrijeme da oboje krenemo dalje.
O, da, osamdeset posto.
Uvijek je bila nepopustljiva poslovna žena. Iako sam ja objavio oglase, iako sam ja hakirao
sustav nadzornih kamera, iako sam ja stupio u kontakt s klijentima, uz malu pomoć Neilovog
adresara. I što sam dobio za sve to? Jebenih dvadeset posto.
Učini to, rekao sam Melissi. Odigraj ovu igri i idi. Učini to za mene. Učini to zato što sam
ti pomogao, a sada si ti na redu da pomogneš meni.
I učinila je to.
Vidio sam da je objavljen Katiein profil i znao sam da je počelo. Osjetio sam kako mi srce
brže kuca i pitao sam se je li i Melissa uzbuđena. Nikada do tada nismo učinili ništa slično, ali
osjećaj je bio dobar. Kao da radimo pravu stvar.
Što se tiče Katie... To sam smatrao osvetom. Ne samo zbog njezine stalne potrebe za
pažnjom, nego i zbog toga što je bila miljenica. Što nikada nije bila u nevolji; nikada nije dovela
policiju na vrata i nikada nije bila izbačena iz škole.
To je bila osveta i njoj.
Zoe.
Od tvog dragog sina.
Osveta zbog toga što je ostavila tatu iako je sve žrtvovao za nju. Osveta zbog toga što me
odvojila od prijatelja. Osveta zbog toga što se jebala s muškarcem kojeg je tek upoznala, prije
nego što se uopće razvela, a onda ga je dovela u našu kuću uopće ne mareći za to što ja mislim
o tome.

~ 233 ~
Knjige.Club
 Dolly & Bjondina

***

Misle da su pobijedili sada kada je Melissa mrtva. Misle da je sve gotovo. U krivu su.
Ovo je tek početak.
Meni ne treba Melissa, ne trebaju mi oglasi u Gazetteu, ne treba mi stranica. Imam
koncept, imam tehnologiju i imam e-adrese klijenata koji su zainteresirani za uslugu koju im ja
nudim.

I naravno, imam vas.

Stotine tisuća vas koji svaki dan radite jedno te isto.
Ja vidim vas, ali vi ne vidite mene.
Dok ja to ne poželim.

SVRŠETAK

~ 234 ~
Knjige.Club