Nedžad Ibrahimović

KONTEKST U TEKSTU
(O IVI ANDRIĆU, PONOVO, ISTO?)

“Šta se čoveku ne može uzeti?”

I. Andrić: Ex Ponto

Dijalog s/o Andriću

Dijalog, shvaćen kao potraga za Istinom, podrazumijeva institucionaliziranu posredujuću

svijest o nesavršenosti govornika i slušatelja a time i uvjerenje da je trenutna istina jača ako
se iz viš(ih)e različitih (razina) perspektiva propita njezina održivost, uvjerljivost i
pertinentnost. Ta se različitost razina u biti uvijek zamjenjivala njihovom snažnošću, zapravo
njihovom moći. Ovakva se koncepcija dijaloga i dalje podrazumijeva u svijetu koji misli
istinu kao kulu koja se zajednički gradi. Veličina posredovane istine srazmjerna je tada
dostignutoj visini dotične kule. Na vrhu je, naravno, samo jedna Istina. Njen kamen-temeljac
je ugrađen u prosvjetiteljsko uvjerenje da je naša istina nesavršena jer je subjektna i
ograničena singularnošću perspektive, dok se prava istina (zajednička kula) nalazi u zbroju
svih singularnih istina i svih povijesnih perspektiva. Sadašnja, zajednička istina je tako
vrijednija od prošle istine. Povijest nam je stoga uvijek učiteljica a mi smo učitelji budućim
generacijama, dok je istina naprednijih društava jača od istine nerazvijenih i prošlih društava.
U pozadini ovako tražene istine je modernistički nazor da su svi ljudi učesnici i graditelji
Povijesti, Društva, Ideologije, Države, Euroatlantide, Kule babilonske, odnosno meta-priča
koje svakom mišljenju istine namiču društveno-pragmatičnu argumentaciju.

Budući da je postmoderna epistema potkopala velike i sveobjedinjujuće priče, ne postoji više

meta-ovjeritelj subjektnih i partikularnih, povijesnih mišljenja istine. Ovaj je conditio
izmakao tle subordinirajućem posredovanju istine koja sada ostaje u domeni private project
toliko koliko je njen nositelj private, tj. koliko je spreman to biti, ili od toga odvojiti.
Izdušivanje pomenutih meta-balona u našem, klasično-modernističkom okružju, doživljuje se
kao brisano polje na kojem će otpočeti bitka za «napuštene duše». Namjesto prosvjetiteljsko-
humanističke meta-razine (kršćanstvo, marksizam, socijalizam, jugoslavenstvo...) počinje da
se egzercira nacionalna meta-razina. Raniji dijaloški skelet univerzalne «ugroženosti»
entropijom i nesmislom dobija novo meso – ugroženost tuđim smislom, smislom Drugoga,
odnosno smislom jake nacije. Nacionalitet je došao na mjesto humaniteta.

Današnji bosanski dijalozi ponovo počinju da računaju na objedinjujuću meta-razinu, veliku

priču i univerzalne ciljeve, samo se sada namjesto velike (humanističke) iluzije pojavljuje i
artikulira velika (nacionalna) obmana. Nad našom sadašnjošću, kao i nad našom prošlošću,
upravo traje bitka za prve hermeneutičke pobjede. (A nemogućnost uspostavljanja
hermeneutičke pobjede je njen, hermeneutički, raison d`étre, isto kao i nemogućnost
uspostavljanja hermeneutičkog poraza. Za slobodnu jedinku hermeneutika je bezvremena –
virtual reality.) Cyber-svijet oksidenta na jednoj strani i rigidni svijet naših orijentalnih
nacionalnih kolektiviteta na drugoj, bitno određuju metode, zahvate i ciljeve dijaloga-sukoba
koji je posrijedi.
 2

Današnji (raz)govor(i) o Andriću i dalje se pokušavaju baviti Ivom Andrićem, rođenim u

Travniku 9.10.1892, prisutnošću pisca u djelu, Andrićem kao islamomrziteljem, Andrićem –
fašistom i kreatorom genocidne politike (nad Albancima), Andrićem kao nehumanom osobom
koja ni po čemu ne zaslužuje da se po njoj zove neka ulica (u Tuzli, ili u Travniku, npr) itd.
BZK «Preporod» je prije dvanaest godina (13. i 14. 11. 1999. u Tuzli) bio suurganizator
dvodnevnog znanstvenog skupa pod nazivom «Djelo Ive Andrića u historijskom i društvenom
kontekstu». Suurganizatori su bili još i Islamska zajednica, Ured Muftije tuzlanskog i
Filozofski fakultet (?!) u Tuzli. Subesjednici na skupu su bili uglavnom Bošnjaci, dok je
krajnji rezultat svega ostao prilično nejasan. Tim zamagljenim krajem gradio se (tada?) tržišni
(demokratski) privid kako se krajnji kupac i dobitnik ove hermeneutičke borbe ne zna. Bude li
to samo Andrićevo djelo, oko čije je vrijednosti tada, ipak, vladao (sve)opći (i bošnjački)
konsenzus, onda se rasprava uzaludno vodila, bude li to bošnjački narod (kao jedan od
Preporodovih subesjednika), onda se, tada, postavio neophodan okvir jednoj nacionalnoj
interpretativnoj zajednici (S. Fish), pa ćemo, posljedično, dobiti bošnjačko čitanje Ive Andrića
(ali i bošnjačko čitanje Marcela Prousta !), a bude li dobitnik druga (ili treća) nacionalna
zajednica u Bosni, tek tada će Andrićevom djelu biti upućena „fetva“.

Alternativom se takvim (raz)govorima ukazuje, naravno, mala priča, mali čitač, privatni
svijet, onaj partikularni, povijesni subjekat koji u mrklom mraku bosanske kasabe, uveče, uz
svijeću (jer mu je struja isključena), uz staru i musavu knjigu (jer novih nema) bdije nad
mrakom Andrićevih junaka kao nad mrakom svojim. Budući da nema struje nema niti
posredovanja direktive kako bi valjalo tumačiti mrakove, literarne ili stvarne, svejedno. A bez
direktiva, oni se uvijek tumače na identičan način.

Priče-tražilice

Postoje dvije vrste priča-tražilica. Jedne su nastale na tragu Freudove primitivne priče «Fort –
da» dok su druge inspirirane Borgesovom pričom o «pješčanoj knjizi».

«Fort - da» priča

U jednom je svom djelu Freud opisao igru svoga unuka: dječačić je iz kolica bacao igračku
vezanu uzicom izgovarajući glasno «Fort!» (Ode!) da bi je potom ponovno privlačio sebi
izgovarajući «Da!» (Ovdje!). Igru «Fort – da» Freud je tumačio kao dječakovo simboličko
ovladavanje majčinom odsutnošću. Neki teoretičari književnosti (T.Eagleton) ovdje vide
narativni konstrukt «najkraće moguće priče» - priče o predmetu koji se izgubio i bio ponovno
pronađen. No, i najsloženije priče mogu se čitati kao inačice ovoga modela: «shema klasične
pripovijetke je narušavanje izvornoga sklada i povratak na prvotno stanje. Stoga je pripovijest
izvor utjehe: gubitak predmeta dovodi nas u stanje tjeskobe jer simbolizira dublji nesvjesni
gubitak (života, majke, izmeta) pa uvijek osjećamo užitak kad ih možemo vratiti onamo gdje
pripadaju» (T. Eagleton, književna teorija).

Ova vrsta klasičnih priča-tražilica modernistička je priča monološko-meditativnog karaktera.

Po tipu bi spadala u tzv. ispovijednu prozu koja se temelji na uvjerenju o pripovjedljivosti
života a okončava onda kada se rijeka ispovijesti do kraja iscrpe. Život je do kraja
is(pri)povjedljiv a ono što je izgubljeno uvijek može biti pronađeno u stanju u kojem je bilo.
 3

Njihovo generirajuće središte, njihov narativni agens, jeste želja za ponovnim vraćanjem
poljuljane i/ili izgubljene ravnoteže. Svoj kraj ovakve priče već imaju ukalkuliran na svome
početku. One nam, stoga, uvijek grade iluziju o ugodnoj konačnosti, o gubitku i utješnom
pronalasku izgubljene stvari.

Priča o «pješčanoj knjizi»

«Lijevu sam ruku položio na naslovnu stranicu i otvarao knjigu s palcem gotovo slijepljenim
uz kažiprst. Sve je bilo uzalud: uvijek bi se između naslovne strane i ruke ispriječilo nekoliko
listova. Kao da su navirali iz knjige.
- Sada potražite kraj.
I u tome sam doživio neuspjeh; glasom koji kao da nije bio moj jedva sam uspio promucati:
- To nije moguće.
Još uvijek tihim glasom, prodavač biblija mi kaza:
- Nije moguće, ali ipak jest. Broj stranica ove knjige je upravo beskonačan. Nijedna nije prva;
nijedna nije posljednja.» (J. L. Borges: Knjiga od pijeska)
Suvremena priča «tražilica» veli da su gubici stalni, da su i pronalasci stalni i da se, pronađe li
se, ono što se stalno gubi, nikada ne poklapa s onim što je izgubljeno.

O identitetu

Kroz cijeli se razgovor o Andriću provlači dublja priča o potrazi za identitetom. Identitetom
Bosne i Bošnjaka (u njoj), identitetom književnog djela i Andrića (u njemu).

Pročitan iz diskurzivnog ugla «Fort-da» priče, identitet se ukazuje kao univerzalna i

koherentna cjelina, statično označeno čvrstog i nedvojbenog označitelja, on je stalno
samopotvrđujući i samoidentični pojam, on je jasan i referencijalan okvir za jasnu i
samorazumljivu sadržinu, on je neupitni i transcedentni označitelj, pronađen i umiren u svojoj
imaginarnoj, predsimboličkoj i predzrcalnoj fazi (Lacan), on je Otac Ne-razlike. On je, po
svemu, imaginarni, odnosno (u društvenim konzekvencijama), ideološki identitet. Naime,
samo takav, ideološki, on sebi može prispodobiti sve gornje oznake. Ako se (i) počne
propitivati, on to ne čini da bi (samo)saznao svoje biće, već da bi (pred sobom i pred drugima)
potvrdio stabilnost svoje «čvrstine», da bi se (i) tako utemeljio u (kvazi)raspravi te da bi
skeptičnima i sumnjičavima pokazao snagu svoje utemeljenosti i energiju svoje
«otvorenosti».

Mišljen iz pozicije priče o pješčanoj knjizi, identitet se ugleda sasvim drugačijim. On je, prije
svega, povijesni pojam – uvijek dinamičan; on nije Leibnitzova monada bez prozora koja
odražava vječni bitak u malom i u cijelom a niti kartezijanski samoidentitet sa mislećim
subjektom; on je autoreferirajući pojam pa time i stalno samoupitan iz perspektive iz koje i
kroz koju se pita; on je složen i slojevit, još od Marxa i od Freuda, preko Lacana i Kristeve, do
Baudrillarda i Sloterdijka; on, identitet, ne predmnijeva (više) logičku identičnost pojma sa
samim sobom – postmoderni «obrat k jeziku» uvjetovao je njegovu stalnu posredovanost
diskurzivnom (komunikacijskom) praksom; on je lacanovska želja i sklizanje duž lanaca
 4

označitelja; takav, on je tek razotkrivač «povijesnosti svake povijesti», on je posljedica

Derridaovog pogona umnogostručavanja okvira.

Pitanje izgubljenog, nejasnog ili ranijim diskurzivnim obradama zamrljanog identiteta, kod
nas se uglavnom razumijeva iz strukturalnog rakursa «Fort-da» priče. Da bi on (rakurs)
mogao biti postavljen, osnovni siže Freudove priče pulsira u pozadini naših dijaloga kao
upozorenje o dopuštenim i nedopuštenim procedeima. Svaki elemenat koji se u takvu
strukturu potrage ne uklapa (da je, dakle, izrijekom pronađljivo ono što se želi) neće biti
razumljen, smetat će i biće hirurški amputiran s tijela priče. I kada se govori o Bošnjacima, i
kada se govori o Andriću-piscu, i kada se govori o njegovu djelu, i kada se govori o čitanju i
njegovu interpretacijskom kontekstu.

Sasvim se drugačijom razumijeva priča o identitetu iz perspektive pješčane knjige. Definitivni

(posljednji, ili prvi) smisao (identiteta) je izgubljen, ili pronađen, onog momenta kada smo
«došavši na svijet dospjeli u jezik» (u knjigu) (Sloterdijk). I kada pomislimo da ga
posjedujemo i da ga imamo u rukama, on nas opet iznova uputi na novu stranicu. Ta
beskonačna dubina čitanja u biti je jednaka beskonačnoj dubini naših razumijevanja. Naspram
beskonačne pješčane knjige stoji i beskonačni pješčani čitač, a to je, veli pripovjedač
Borgesove priče, «sramno i truje i bruka stvarnost». Ona, stvarnost, najčešće hoće da je
čvrsta, izidana i konačna.

O fiktivnoj bigrafiji

«Andrić je začetnik velikosrpskog projekta u svom književnom djelu. U istom, on je

mrzio Bošnjake (muslimane), nazivao ih pogrdnim imenom «Turci», građanski je bio prisutan
u svome djelu, mrzio je Bosnu i tsl.»
Ovo je digesta jedne grupe tekstova o Andriću u bosanskim medijima. Mnogi se u Bošnjaka
danas interesiraju povijesnom istinitošću Andrićeva privatnog (i velikosrpskog) političkog (a
vele i literarnog) angažmana. Tom se istinom bave biografi i povjesničari, sociolozi i
književni kritičari, publicisti. Baveći se njome, oni će, polahko i temeljito, godinama, sklapati
jednu moguću virtualnu personu homolognu onom stvarnom Ivi Andriću (rođenom 9.oktobra
1892, Travnik). Za nju će napose reći – to je (bio) Ivo Andrić!

A je li?

Primjer 1.

“Jezik nije namijenjen proizvođenju istine. Jezik je instrument (koji služi) da bi se

nešto doseglo: bolje jelo, bolji seks, krov nad glavom, interesantniji život. I ta vrsta zemnih
stvari ima vrlo malo veze s pitanjem šta je pravo (bitno) značenje stvari.« (R. Rorty)

Primjer 2.

«Ricardo Reis je rođen god. 1887. (...) u Portu, liječnik je… Alberto Caeiro je rođen
 5

1889, umro 1915; rođen je u Lisabonu, ali je gotovo cijeli vijek proživio na selu. Álvaro de
Campos je rođen u Taviri 15. listopada 1890. (...) Caeiro je bio srednjeg stasa, makar je
uistinu bio krhak (umro od sušice), nije toliko izgledao koliko je bio. (...) Stavio sam u Caeira
svu moć dramatične depersonalizacije, u Ricarda Reisa mentalnu disciplinu, zaodjevenu u
glazbu što je njemu svojstvena, u Álvara de Campos svu osjećajnost koju ne pridajem ni sebi
ni životu.» (F. Pessoa)
Alberto Caeiro, Ricardo Reis, Álvaro de Campos, Coelho Pacheco, Alexander Search,
Antonio Mora (objavljuje od 1966), Raphael Baldaya (nazočan od 1915), Charles Rober
Anon (iz 1904), Jean Seul De Meluret (rođ. 1885), – su heteronimi Fernanda Pessoe.
Fernando Pessoa je ortonim poznatog portugalskog pjesnika. Svi heteronimi (i ortonim
Pessoa) imaju kompletne biografije, s datumima rođenja, bibliografijama izdanja,
karakteristikama svojih poetika. Sumnja se u postojanje još heteronima koji čekaju na otkriće,
na popunjenje svojih bio-bibliografija. Ne zna se pod kojim se sve imenima «krio» Pessoa
(port. «osoba»). Šta je on mislio o sebi, šta o utjecaju svoje ličnosti («pessoae») na svoju
poeziju, na sebe? Šta je, pak mislio Ricardo Reis o svojoj poeziji, a šta o svijetu u kojem je
stvarao i koliko je to faktički provjerljivo kroz njegove postupke i njegovu poeziju?

Čime i kako se ovaj biografski (bibliografski) relativizam dade umanjiti? To je pravo pitanje
koje bi nas, slijedimo li istu logiku, moglo dovesti i do identiteta pravog Ive Andrića!
Odgovorimo li na nj, proniknemo li u nj, u taj stalno skrivajući identitet, dobit ćemo odgovor
na temeljitije pitanje – naime, čemu će Bošnjacima (služiti) Andrićevo djelo.

Rortyjev pak pragmatizam (primjer 1.) doživljavamo prilično osvježujućim naspram svih
rigidno-ideoloških okvira u koje nas pokušavaju smjestiti (društveni, familijarni, kulturološki
i ini) koncepti «cjelovite» i integralne ličnosti, jedinke, funkcionalnog pripadnika zajednice,
identičnog sa sobom i sa njom – jednom zajednicom.

Zbog svega toga, zauzimamo se da se o Andriću (uostalom, kao i o bilo kome drugome)
govori tek kao o “predmetu i proizvodu” konkretne i vrlo uvjetne diskurzivne preradbe, dakle,
kao o fiktivnoj biografiji. Temeljni problem je, naravno, aposterioran - šta da uradimo s tim
znanjem? Kako ga primijeniti? Ako se zaboravi njegova diskurzivna, konkretna preradbena
uvjetovanost (znanstvena, filozofska, biografska, historijska, poetička i/ili ina) tautološki
ćemo zaključiti da, bio je takav o kakvom sve vrijeme pričamo, ili, da ga zabranimo pominjati
kao bosanskog pisca, ili da, možda, zabranimo njegovo ksenofobično i islamomrziteljsko
djelo, ili da pošaljemo dopis Nobelovom komitetu da traži povrat Plakete (nagrade), pa da se
vrate (kome?) sve knjige koje su u Bosnu došle kao Andrićev poklon, ili da, jednostavno
potvrdimo: doista jeste, mrzio nas je kao što nas mrzi evropocentrična (?) Evropa? Šta čovjek
da radi s tim znanjem? Jedinim se logičkim rješenjem čini zabrana Andrićevog djela! Tek
tada cijela ova izokrenuta priča (o jednom piscu, jednom narodu i jednoj-dvije ulice) ima
smisla jer se dotiče onog skrivenog razloga svoga postojanja.

Da bi se Andrićevo djelo zabranilo, valja Autora deducirati (denuncirati) iz djela. U duhu svih
pozitivističkih teorija (od Scherera do Tainea) On u njemu stanuje, on je njegov Tvorac,
Demijurg, Uzrok, Početak! Na ovom se mjestu, i na ovaj način, u sociološko (ko je bio I. A.?)
- ideološko (kakav je bio I. A. kao Bosanac?) – hermeneutički (subtilitas applicandi – zašto je
bio?) diskurs umeće i književnoznanstveni. Kako se cijela priča-tražilica u cjelini zbiva na
 6

apsolutno neznanstvenoj razini (u sklopu modernizirane ždanovljevske teorije odraza),

praktično nemate mjesta ni načina da suvremenu književnoznanstvenu paradigmu uključite u
takvu raspravu pa vam preostaje da i sami manipulirate istim ideološko-mimetičkim
instrumentarijem. A ako progovorite, ipak, (sa svim dostupnim ogradama naspram
konceptualne čvrstoće suvremene znanstvene paradigme), nećete biti ni čuveni, ni razumljeni.

O književnom djelu

Naslovna tema prije 12 godina održanog naučnog skupa je glasila: «Djelo Ive Andrića u
historijskom i društvenom kontekstu». Treba znati da suvremena književnost obuhvata širok
dijapazon označiteljskih praksi a sam pojam djelo je isključiv naspram razumijevanja
književnosti kao kontinuiranog djelanja, kao pulsirajućeg, polidimenzionalnog i
polirecepcijskog spisateljskog (u)rad(k)a; ostim toga, pojam „djelo“ isključuje „tekst“ kao
predmet bavljenja znanosti o književnosti. Međutim, iz perspektive suvremene književno-
znanstvene paradigme sasvim je irelevantno „književno umjetničko djelo“ raz/pro/s/matrati u
društveno-historijskom kontekstu jer bi to podrazumijevalo da je: a) „kontekst“ uobličen,
transparentan i nepromjenljiv a/ili, da je „djelo“ slično narodnoj zagonetki koju tek različiti
mudraci umiju odgonetnuti, potrude li se dovoljno. Ovako postavljen naslov nekadašnjeg
znanstvenog skupa prejudicirao je virtualni verbalni prostor unutar kojega se razgovor ima
(mora) odvijati.

Čitavu je stvar međutim valjalo obrnuti pa govoriti o društveno-historijskom kontekstu u

djelu Ive Andrića. Time bi se implicirao stanoviti i nužni relativizam u razgovoru i mogli
bismo, sa svim ograničenjima koja se paradigmatski podrazumijevaju, pokušati deskribirati,
pa ako hoćete i vrednovati, deducirane kontekste iz/u Andrića. Konteksti se, naime, mijenjaju,
i to im je conditio sine qua non. Tek interpretirajući književna djela mi (najbolje, najiskrenije,
najnevinije) interpretiramo i naš kontekst (kontekste). Ljudskom su znanju i konteksti i
njihova djela (i djela i njihovi konteksti), podjednako udaljeni/bliski, usprkos svima onima
koji bi da omeđe ili jedno ili drugo, ili oboje. Sasvim bi lahko bilo, jednom vrstom
gnoseološke varke, iz čvrstog i određenog konteksta saznavati književno djelo i, obrnuto,
lahko bi bilo iz transparentnog djela saznavati mutnoće i netransparentnosti jednog konteksta.
No, danas nam se oni takvima ne ukazuju! Djelo i kontekst jesu u stanovitu odnosu, ali
kakvom – to je pitanje najuže znanstvene (semiološke) ili filozofske (epistemološke) analize.
Naime, priroda toga odnosa, mehanizmi njihovih međuutjecaja, označiteljske prakse i
strukture, metode kojima proizvode značenja – to su prava pitanja znanstvenog propitivanja
ali nipošto pitanja tipa kako jedan drugoga odražavaju i koliko, te za koga, kako nam to način
i, nažalost, današnjeg bavljenja Andrićevim „djelom“ hoće nametnuti.

Danas dominirajući ideološki rakurs unutar naše književne (i ine) znanosti želi svu
kompleksnost Andrićeve proze opisati čvrstim terminima (S. Petrović) socrealističke teorije
odraza. Time se Andrić uklapa u najširi plan jednog željenog svjetonazora a njegovi čitaoci
dobijaju rešetku kroz koju će ga čitati. Na ovaj način se trenutni samoidentificirajući
bošnjački odraz uspijeva probiti i do svijeta literarnog smisla što, u konzekvencijama,
konačno ugrađuje jedan stalan recepcijski okvir u svakog bošnjačkog nastavnika književnosti
o društveno prihvatljivim metodama tumačenja književnih djela.
 7

O interpretacijskom kontekstu

Pod interpretacijskim kontekstom, u najužem sociološkom smislu, podrazumijeva se onaj

društveni, kulturni, ideologijski i literarni okvir u koji smo uronjeni i koji nam posreduje
stanovite upute, signale i metode kojima ćemo upravljati svoje razumijevanje umjetničkih (i
društvenih) fenomena (artefakata, predmeta, tekstova). On se istodobno dotiče smisaono –
značenjskih i semiotičko – gramatičkih razina i mehanizama teksta. Njega izgrađuju
publicirana literatura (propisana školska lektira), javno mnijenje i mediji (državni i privatni),
institucije kulture i obrazovanja (sveučilišta, knjižnice, muzeji), znanost i instituti za
proučavanje umjetnosti, tržište (knjižare, sajmovi), uspostavljaju ga javne priredbe (književne
večeri, promocije, «okrugli stolovi»), čitalačka javnost, književni konkursi i nagrade, časopisi
i književna kritika u njima itd. Izgrađuje se de facto kroz političku strategiju razvoja jednog
društva (države). Sve mi to danas u Bosni i Hercegovini nemamo, ili imamo tek rudimentarno
i u naznakama. Kakav-takav, naš je interpretacijski kontekst još, u najmanju ruku, dvodjelan
(Republika Srpska i Federacija BiH), a onda i trodjelan (bošnjački, hrvatski, srpski), potom i
dirigirano multilingualan („hrvatski jezik“ u hrvatskim medijima, „srpski“ u srpskim a
„bosanski“ u bošnjačkim medijima i obrazovnim institucijama). Nećemo uvdje ulaziti u
pitanje koliko su ovi nacionalni konteksti u sebi nejasni, apodiktični i aporetični.

Za popunjavanje praznina u interpretacijskom kontekstu te za dobijanje tapije nad pravom

tumačenja i vrednovanja stvarnosti danas se, evidentno, u nas bore tzv. novokomponirane
svijesti i novokomponirani mediji te nacionalno-romantične, odnosno nacionalno-isključive
ideologije. Dovoljno je reći da mi ni na nivou države a niti na nivou društ(a)va ne
posjedujemo konsenzus o pitanju tzv. „političke korektnosti“ koja je onaj najmanji zajednički
sadržalac općeg političko-ideologijskog svjetonazora jedne demokratske zajednice.
Nacionalne kulturne organizacije (Preporod, Napredak, Prosvjeta...) mogle bi odigrati
izvjesnu ulogu u kreiranju epiderma nacionalne, pa i međunacionalne kulture
(interpretacijskog konteksta) ali, naravno, tek onda kada, svjesne važnosti svoje misije,
okrenute dobru i duhu multinacionalne zajednice, ne polažu isključivo pravo niti na jedno
(isključivo) stanovište ili interpretacijsku razinu bilo kojeg društvenog fenomena. Pogotovu bi
se morale čuvati svake hermeneutičke isključivosti u trenutku dok je nivo opće kulture najniži
u povijesti ovih prostora. Samo, naime, njihovo postojanje može biti otvaranje puta ka
dijalogu i ka Drugome – što, u samoj biti, i jeste temelj kulture.

Očito je, da se dokapitalizacija burno i s bolnim lomovima odigrava i u sferi tumačiteljskog

bavljenja našom stvarnošću, našim institucijama i našim životima. Ko zna, možda se sutra,
kad se probudimo, opet, prepoznamo kao neko drugi, kao opći? Naš pogled na svijet je neko
preko noći (dok smo spavali) (do)kapitalizirao i mi smo opet postali numeričko vlasništvo
(naših) nacionalno-ideoloških kartoteka. (Tako je naša certificirana pamet izgubila i onu
mizernu nominalnu vrijednost što ju je naslijedila iz Titove Jugoslavije.)

O interpretaciji

U našem se okružju nad Andrićevim djelom vrši onaj oblik interpretacije koju Tz. Todorov
naziva patrističkom i koju karakterizira uvjerenje da je tekstu «neposredni smisao nedovoljan,
(i) da se (on) mora posmatrati samo kao polazište istraživanja čiji će ishod biti drugi smisao».
 8

«Patristički interpretator je u monološkom odnosu prema tekstu koji tumači: taj drugi glas nije
ravnopravan njegovome zato što stari iskaz dolazi iz za njega potpuno nesmisaonog vremena»
(Tz. Todorov). U ovakvoj interpretaciji rezultat tumačenja je unaprijed poznat – radi se o
potvrđivanju i učvršćivanju stanovite doktrine, nekada religijske (ovaj vid interpretacije
potječe iz biblijske egzegeze), nekada nacionalne, freudističke ili marxističke. Završnica
tumačenja izvedena je iz samog povoda – inkorporiranja (manje jasnog) djela u
interpretacijsku zajednicu. Naravno da postmodernistički diskurs, kao oponent modernističko-
prosvjetiteljskoj vjeri u univerzalnu preporodnu moć književnog diskursa, nema potrebu za
ovakvom hermeneutičkom strategijom. Jacques Derrida upozorava da se tekst, «iako mu
kontekst prijeko treba kao njegovo opunomoćenje, ne miri ni sa jednim kontekstom kao
svojom konačnom istinom, nego sveudilj poseže za kontekstom koji je ostao isključen».

Suprotno, filološka ili integracijska hermeneutika se ovdje čini primjerenijom. Ona bi imala
zadatak da rekonstruira «izblijedjela» značenja dok rezultat takvog hermeneutičkog postupka
nije unaprijed poznat. Kontekst se više ne uzima kao definirajući i subordinirajući pojam
smislovima književnih djela. Štoviše, on se iz njih najbolje dade sagledati jer nas ona
(književna djela) samorazotkrivalački poučavaju mehanizmima proizvođenja značenja a što je
u srži i biti svakog društvenog pa i kontekstualnog funkcioniranja.

Možemo dakle iz Andrića naučiti kako se proizvode značenja, možemo pokušati

rekonstruirati njegove značenjske mehanizme, na osnovu toga možemo se pitati kako se danas
(i ovdje) odvija označiteljski proces, proizvodnja značenja, značenjskih (J. Kristeva) ili
diskurzivnih praksi (Foucault:), ali šta sigurno ne možemo, ne možemo značenja književnih
likova, slike narativnih zbivanja, mimetičke opise povijesnih vremena saobražavati vremenu
Bosne. Naprosto, tako ćemo kod Andrića, umjesto onoga što želimo, pronaći tek pijesak što
poput Borgesove knjige proizvodi sve nove i nove stranice onog momenta kada pomislimo da
smo ga pročitali do kraja.

Andrić nam može ponuditi puno više, znadnemo li to primiti i prihvatiti kako treba.

Priča o Džemu

Pitanje identiteta je temeljno pitanje u Andrićevoj „Prokletoj avliji“. Valijina «Fort-da» priča
je ideološka priča. Njezin je najveći demon(strator) recentna (turska, osmanska) država i
njezini službenici (Karađoz, među ostalima). Budući da država vidi Povijest kao čitljivu i
vlastitim izmjenama otvorenu priču koju ona suvereno piše, ne vidi je, dakle, u njenom
povijesnom, promjenljivom, izmjenjujućem i relativnom obliku, i njezino viđenje
individualnog ljudskog identiteta je takvo. On je uvijek konkretan, dokazljiv, transparentan i
univerzalan. Nasuprot tomu, Ćamilov doživljaj (vlastitog) identiteta je hermeneutički
(samo)upitan. Svoj identitet on čita kao vlastitu povijest, odnosno, kao svoju (lacanovsku)
želju. Samoidentifikacija sa Džem-sultanom ostala bi u ravni „private project“ da država u
njoj nije «vidjela» opasnost po vladajuću ideologiju. (U)vidjevši to, valija (država) proizvodi
slučaj uzdižući Ćamilovu privatnost u razinu općosti, da bi je, potom, dekriminalizirala i
vratila Ćamilu. Ćamilova je privatnost (život) prežvakana, progutana, svarena i povraćena.
Svim su totalizirajućim državama privatnosti samo sredstva za potvrđivanje općosti.
Ćamilovo ludilo je moglo postati privatno ludilo tek onda kada na njega valija udari svoj
 9

pečat. Dozvoliti ljudima (slobodno) privatno ludilo značilo bi, u konzekvencijama, dozvoliti
im i privatnu slobodu. Tako se borba za vlastititi identitet nužno ukazuje kao borba za vlastitu
slobodu/ludilo.

Interpretiramo li na kraju (modernističku) bošnjačku priču tražilicu, prepoznat ćemo u njoj

ljubav baš kao u svim «Fort-da» pričama što odsutnost hoće da vrate u prisutnost. Agens
bošnjačke priče o Andriću je lik Oca-Zakona-Opisivača. Niko nije muslimane (i Bosnu) tako
iscrpno, tako (literarno) uvjerljivo i tako strasno opis(iv)ao kao Ivo Andrić. Niko ni Bosnu
nije tako koloritno opis(iv)ao kao on. Ničija riječ nije mogla tako zaboljeti kao riječ ovog
pisca. I ničija nam riječ nije uspjela bolje opisati naše (bosanske) nedostatke, kao riječ I.A. On
je strogi Otac koji je često nepravedan ali je i uvijek uz nas. On je Taj koji staje između nas i
Majke, između nas i naše (imaginarne) slike o nama, on je taj koji nam kvari ugodu osjećaja
čvrstoće našeg identiteta u njegovom poistovjećujućem zagrljaju s Bosnom. Zato se protiv
njega bunimo baš kao protiv Oca koga i volimo (jer nam se stalno obraća) i ne volimo (jer
nam se obraća lošim tonom i slikom). Igračku koju smo upravo bacili, izvikujući «Fort», ne
smije da zadržava kod sebe ucjenjujući nas da budemo dobri, jer mi imamo pravo na našu
imaginarnu sreću. Mi hoćemo svoje «Da»!

Tako se naš izbor čini - ili ostati sami sa sobom i vidjeti se kao Ćamil, u njegovoj slobodi-
ludilu izjednačavanja s poviješću (Džem-sultanom) ili - dozvoliti Ocu (Drugome) da nas
valijinski poistovjeti sa sobom? Ali nije tako! Naš je izbor naime, nešto drugačiji: hoćemo li
biti Ćamil ili ćemo biti fra Petar, onaj stalno samozapitani kazivač vlastite priče o vlastitom i
tuđem svijetu. Sjetimo se da i fra Petar, umnažajući ponovno svjetove svojom pričom, skoro
pa da progovora ustima i glasom Ćamilovim dok priča o sebi i svome zatočeništvu. Njegovo
ga iskustvo s putovanja vraća u Bosnu drugačijim od onoga koji je iz nje izašao. A Bosna tim
dinamičnim pulsiranjima, odlascima i povracima, na stalnoj i nemirnoj granici imperija, kao
da najbolje uspijeva. Kao da joj je to i udes i ures.