Dzehenem U Srednjoj Bosni PDF

Ratna 1993.
godina - DŽEHENEM U SREDNJOJ BOSNI
Zbornik radova sa okruglog stola održanog pod ovim nazivom

11. aprila 2011. godine u Travniku
Izdavač: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu,

Nedima Filipovića 19, 71000 Sarajevo
e-mail: zatebebih@bih.net.ba
www.zatebebih.ba
Za izdavača: Mustafa Polutak
Urednik: Senid Gerin
Redaktor: Remzija Šiljak
Lektor i korektor: Nazif Osmanović
DTP: Abdulah Vrselj
Štampa: Štamparija Fojnica
Za štampariju: Šehzija Buljina
Tiraž: 600 primjeraka
Izdanje: 2011.
----------------------------------------------------------------
Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu
Ratna 1993. godina

DŽEHENEM U SREDNJOJ BOSNI
Zbornik radova sa okruglog stola održanog
11. aprila 2011. godine u Travniku
Travnik, 2011. godine

SADRŽAJ
RIJEČ UREDNIKA....................................................................................................................... 7
KONCEPCIJA OKRUGLOG STOLA....................................................................................... 9
ZNAČENJE KORIŠTENIH SKRAĆENICA...........................................................................15
ZBORNIK RADOVA............................................................................................... 21
Dr. Kenan Dautović

PRESJEK VOJNO-POLITIČKE SITUACIJE NA GLOBALNOM PLANU I U SREDNJ-
OJ BOSNI KRAJEM 1992. I POČETKOM 1993. GODINE.............................................23
Dr. Selmo Cikotić
KRUCIJALNI ZNAČAJ ODBRANE SREDNJE BOSNETOKOM ‘93. ZA UKUPNU
ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE.................................................................................45
General Enver Hadžihasanović
NAJZNAČAJNIJA BORBENA DEJSTVA U ZONI ODGOVORNOSTI 3.KORPUSA U
1993. GODINI............................................................................................................................50
General Fikret Ćuskić
OPERATIVNA GRUPA BOSANSKA KRAJINA I 17. SKBBR. U 1993. GODINI........62
General Džemal Merdan
REZULTATI DJELOVANJA ZAJEDNIČKE KOMANDE-KOMISIJE ARMIJE R BiH I
HVO..............................................................................................................................................68
Abdulah Jeleč i Besim Ždralović
NAJZNAČAJNIJA B/D NA PODRUČJU OPĆINE BUGOJNO U 1993......................78
Begović Nijaz, Mekić Hrustan i Buljina Senad
RATNA DEŠAVANJA NA PODRUČJU OPĆINE BUSOVAČA U 1993.GODINI....100
Šahbaz Zekotić
GORNJI VAKUF 1993.GODINE..........................................................................................115
Hasib Belegić
NOVI TRAVNIK 1993. godina.........................................................................................136
Brigadiri Remzija Šiljak i Zijad Čaber
BORBE ZA TRAVNIK U 1993.GODINI..............................................................................145
Jasmin Ganić
NAJZNAČAJNIJA BORBENA DEJSTVA NA PODRUČJU OPĆINE VITEZ U 1993.
GODINI......................................................................................................................................182
PRILOZI............................................................................................................... 205
POPIS PRILOGA.....................................................................................................................206
RIJEČ UREDNIKA
RATNA 1993. GODINA-
Argumenti i dokumenti
Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu Srednjobo-

sanskog kantona u prioritet svoje djelatnosti je stavilo dokumentovanje
novije historije na području Srednje Bosne. Pojedine općinske organizacije
su već izdale knjige u kojima oslikavaju neke pojedinačne događaje.
Kantonalna organizacija je postavila cilj da se kvalitetno i kompetentno,
prije svega istinito, oslika period od 1991. do 1995. godine koji se odnose
na društveni, privredni, vojni i svaki drugi segment života i rada na pros-
toru Srednje Bosne. Težnja je da se po svim pravilima profesionalne his-
toriografske struke dostavi sadašnjoj i budućim generacijama istina o tim
događanjima. Ostvarenje ovog cilja će ići kroz više projekata općinskih or-
ganizacija. Granice projekata obuhvataju faktore: geografsko područje, vre-
menski period i oblasti rada i života.
Geografsko područje obuhvata područje Srednje Bosne sa cjelinama
političkog i vojnog organizovanja u pojedinim periodima. Prema današnjem
administrativnom uređenju u Bosni i Hercegovini ove granice obuhvataju
uglavnom područje Srednjobosanskog kantona.
Vremenski period će obuvatati vrijeme neposredno prije rata 1991. godine
i ratni period 1992-1995.
Oblasti rada i života koje će projekti obrađivati su: političke prilike, vo-
jna organizacija, vojne aktivnosti, policijska organizacija, policijska zaštita,
komisija za razmjenu, civilna zaštita, pravosudni sistem, privrdene ak-
tivnosti, zdravstvena zaštita, obrazovanje, kultura, humanitarno djelovanje,
djelovanje vjerskih institucija i komunalno osiguranje.
Projekati će se organizovati prema standardu, koji definiše metodologiju
i organizacije rada, uključujući potrebne učesnike na projektima, njihove
uloge, odgovornosti i zadatke.
Pošto projekti obuhvataju široko i obimno područje djelovanja i rada u rat-
nom periodu, odlučeno je da se primjeni segmentirani metod realizacije, a
segmenti će biti vezani za geografsko područje, vremenski period i oblasti
rada i života. Za ovako segmentirani pristup usvojeno je da se putem Ok-
ruglih tematskih stolova obrađuju pojedine oblasti sa kvalifikovanim i kom-
pententnim učesnicima i da se svi radovi autoriziraju i objave.
Edicija „Argumenti i dokumenti“ će pratiti projekte u svim izdavačkim seg-

mentima.
U sklopu planskih aktivnosti i primjenom usvojene metodologije, Udruženje
za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu SBK je organiziralo okrugli
sto sa temom „Ratna 1993.godina-Džehenem u Srednjoj Bosni“. Okrugli sto
je održan 11.04.2011. godine u Travniku. 1993. godine je izabrana kao pre-
lomna godina u ratu za odbranu Bosne i Hercegovine 1992-1995. godine
od agresora VJ i VRS, HV i HVO i snaga Fikreta Abdića. Na okruglom stolu su
obrađena najznačajnija borbena dejstva u 1993. godini i obuhvatila su geo-
grafsko područje Srednje Bosne. U cilju postizanja što veće autentičnosti
izlagaći su svoje radove dokumentovali sa verifikovanim prilozima u vidu
kopija originalnih dokumenata i borbenih karata, a najznačajniji dokumenti
ili dijelovi pojedinih značajnih dokumenata, dati su na kraju knjige, sortirani
po vremenu nastajanja.
Urednik
UDRUŽENJE ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I HERCEGOVINU
SREDNJOBOSANSKOG KANTONA
Broj: 06-41-1/10
Travnik, 27.10.2010.g
KONCEPCIJA OKRUGLOG STOLA
RATNA 1993.GODINA –

Argumentima i dokumentima do istine
Travnik, 27.oktobra 2010.godine

Povod održavanja:
Okrugli sto sa naslovljenom temom se održava povodom učestalih, ne-

argumentovanih kvalifikacija raznih sredstava informisanja karaktera
Odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.- 95.godina, a posebno uzroka i
toka rata u Srednjoj Bosni1.
Tema Okruglog stola
Mnogi sudionici rata za odbranu Bosne i Hercegovine 1992.-1995.,

historičari, istraživači, vojni stručnjaci, 1993. godinu smatraju prelomnom
godinom.
Premda su borbena dejstva na ratištu Bosne i Hercegovine vođena s

različitim intenzitetom sve vrijeme rata, ipak se, sa stanovišta snaga koje su
branile Bosnu i Hercegovinu, najintenzivnijim periodom smatra 1993. go-
dina. U njoj su se desile slijedeće značajne vojne operacije i događaji:
• pored intenziviranja agresije VJ i VRS, u agresiju na RBiH se uključuju

snage HV i HVO i snage Fikreta Abdića;
• borba legalnih organa RBiH na međunarodnom planu za zaustavljanje
agresije na RBiH;
• zauzimanje slobodnih teritorija Cerske i Konjević Polja od strane srpsko-
crnogorskog agresora i proglašenje teritorije Srebrenice za zaštićenu
zonu UN, zauzimanje slobodnih teritorija oko Goražda od strane srpsko
– crnogorskog agresora (mart-april 1993.godine);
• stvaranje i realiziranje koncepta zaštićenih zona UN na bh. ratištu;
• agresija snaga HV i HVO na snage ARBiH na području Hercegovine i
Srednje Bosne;
• ofanziva SCA u Sjevernoj Bosni, na Sarajevo, Igman i Bjelašnicu i teri-
toriju Goražda (juni-august 1993.), te političko-vojna akcija na odbrani
Igmana;
• smjena na čelu ARBiH (8. juni 1993.);
• prvi sastanak svih komandanata korpusa ARBiH (osim 5. korpusa) (Ze-
nica, august 1993.) i utvrđivanje strategije ratovanja ARBiH;
• unutarbošnjački sukob - napad snaga Fikreta Abdića i snaga SCA na
teritoriju Bihaćkog okruga (novembar-decembar 1993.);
• napad SCA na teritoriju Olova (krivajski koridor) i Teočaka (novembar-
decembar 1993.).
1
Politički magazin „60 minuta“ FTV: “...Rat u Srednjoj Bosni između Hrvata i Bošnjaka
započeo je napadom Armije RBiH na selo Dusinu...“
Svaki od ovih događaja značio je stepenicu više u konsolidaciji oružanih
snaga Bosne i Hercegovine i njihovom osposobljavanju za uspostavljanje
strategijske ravnoteže na ratištu Bosne i Hercegovine.
Na prostoru Srednje Bosne 1993.godina uistinu donosi pakao. Dolazi do na-

jkrvavijih sukoba između dojučerašnjih saveznika: HVO i Armije R BiH.
Svaka općina u Srednjoj Bosni postaje zasebno ratište za sebe u različitim

vremenskim odrednicama, da bi na kraju 1993.godine, postalo jedinstveno
ratište na kome Armija R BiH, na jednoj strani, nastoji zaštititi mladu, od
UN priznatu državu i legalne organe vlasti, dok dojučerašnji neprijatelji,
HVO i SCA udruženim snagama nastoje ostvariti separatističke ciljeve, ne
prezajući od upotrebe svih raspoloživih snaga i sredstava.
Cilj Okruglog stola
I pored svih do sada objavljenih stručnih, publicističkih i memoarskih ra-

dova, nedostaje kompleksan, generalni odgovor na pitanje periodizacije
odbrambenog rata. Zato, elaboracija zbivanja na bosanskohercegovačkom
ratištu u 1993. godini i osvjetljavanje do sada neobrađenih njegovih kara-
kteristika predstavlja i dug prema generacijama koje dolaze. Jer, kako je
rekao Eli Vizel, “ne prenijeti jedno iskustvo, to znači izdati ga”. Upravo stečena
iskustva onih učesnika u zbivanjima vezanim za BH ratište u raznim peri-
odima tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.-1995., pa i razdoblje
1993. godine, treba iznijeti kao veoma važan doprinos izgradnji provjerene,
realne, na dokumente oslonjene povijesne analize i slike zbivanja na bh.
ratištu.
Želimo da se njihovi pojedini, za odbranu Bosne i Hercegovine najznačajniji

vojno-strategijski aspekti, razmotre i osvijetle sa stanovišta izražavanja su-
protstavljenih ratnih ciljeva: nestanka Bosne i Hercegovine kao države (cilj
agresora), s jedne, i njene odbrane kao izraza političkog opredjeljenja za
očuvanje najviših civilizacijskih vrijednosti (cilj snaga odbrane), s druge
strane.
Za Srednju Bosnu se slobodno može reći da do sada ova tematika nije bila
obrađivana, te je zbog toga na nama obaveza da razjasnimo argumentima
i dokumentima ova događanja zbog budućih generacija.
Obrađivači pojedinih tema Okruglog stola
Autor Naziv teme

Remzija Šiljak Uvodno izlaganje o koncepciji, ciljevi-
ma i značaju održavanja Okruglog
stola
dr.Kenan Dautović Presjek vojno-političke situacije na
globalnom planu i u Srednjoj Bosni
krajem 1992.i početkom 1993.godine
gen. Enver Hadžihasanović 3.korpus u 1993.godini
gen.Džemal Merdan Rezultati djelovanja Zajedničke kom-
ande - Komisije Armije RBiH i HVO
gen. Fikret Ćuskić OG „B.Krajina“ i 17.kbbr u 1993.godini
dr.Selmo Cikotić OG „Zapad“ u 1993.godini
Šahbaz Zekotić Najznačajnija b/d na području općine
G.Vakuf u 1993.
Abdulah Jeleč, Besim Ždralović i Najznačajnija b/d na području općine
Tahir Granić Bugojno u 1993.
Zijad Čaber i Remzija Šiljak Najznačajnija b/d na području općine
Travnik u 1993.
Šefkija Džidić i Jasmin Ganić Najznačajnija b/d na području općine
Vitez u 1993.
Hasib Belegić Najznačajnija b/d na području općine
N.Travnik u 1993.
Senad Buljina, Hrustan Mekić i Najznačajnija b/d na području općine
Nijaz Begović Busovača u 1993.
Od obrađivača tema očekujemo da autorizirana izlaganja (u printanoj i ele-

ktronskoj verziji), sa kopijom dokumenata na koje se pozivaju, dostave or-
ganizatoru najkasnije do 20. marta 2011. godine.
Obrađivači tema po općinama bi trebali u kratkom uvodnom dijelu elabori-
rati zatečeno stanje na području općine krajem 1992.godine, a zatim obra-
diti najznačajnija b/d svih jedinica koje su učestvovale u b/d na toj općini,
bez obzira da li se radi o jedinicama lokalnog karaktera ili jedinicama koje
su došle iz drugih dijelova BiH.
Politička djelovanja obraditi samo u mjeri u kojoj su uticala na tok borbenih

dejstava.
Partneri u organizaciji Okruglog stola: Udruženje za zaštitu tekovina borbe
za Bosnu i Hercegovinu Srednjobosanskog kantona i Uprava za pitanje bo-
raca i invalida Odbrambeno-oslobodilačkog rata SBK.
Izvršni organizator je Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Herce-

govinu Srednjobosanskog kantona.
PREDSJEDNIK
Remzija Šiljak
ZNAČENJE KORIŠTENIH SKRAĆENICA
A R BiH Armija Republike Bosne i Hercegovine

ATG Antiteroristička grupa
bbr Brdska brigada

brč Brdska četa
b/d Borbena dejstva
b/e Borbeni ešelon
b/i Borbeni izvještaj
BNT “Bratstvo“ Novi Travnik
b/p Borbeni poredak
BRITBAT Britanski bataljon
bVP Bataljon VP
b/z Borbeni zadatak
CIR Civilni invalidi rata

CSB Centar službi bezbjednosti
CŽR Civilne žrtve rata
č Četa
DVpbr Donjovakufska pješadijska brigada
ECMM Evropska posmatračka misija

EZ Evropska zajednica
FTV Federalna televizija

Gbr Gardijska brigada
GO Glavni odbor
GŠ Glavni štab i Generalštab
HDZ Hrvatska demokratska zajednica

HOS Hrvatske odbrambene snage
HRD Hrvatski dinar
HR HB Hrvatska Republika Herceg-Bosna
HV Hrvatska vojska
HVO Hrvatsko vijeće odbrane
HZ HB Hrvatska zajednica Herceg-Bosna
ICRC Međunarodni komitet crvenog krsta

Međunarodni sud za ratne zločine za bivšu
ICTY
Jugoslaviju
Idč Izviđačko-diverzantska četa
Idbr Izviđačko-diverzantska brigada
IDG Izviđačko-diverzantska grupa
Idv Izviđačko-diverzantski vod
IKM Istureno komandno mjesto
IO Izvršni odbor
InSl Intendantska služba
IZM Istureno zapovjedno mjesto
JNA Jugoslovenska narodna armija

JPN Jedinice posebne namjene
k Kota
Kbbr Krajiška brdska brigada
K-da Komanda
K-dant Komandant
KK VRS Krajiški korpus VRS
K3K Komanda 3 Korpusa
KM Komandno mjesto
KOS Kontraobavještajna služba
KPS Kontrolno-propusna služba
Krd Krajiška divizija
l/o Linija odbrane

LoB Logistička baza
lpbr Laka pješadijska brogada
lpd Laka pješadijska divizija
LRL Laki raketni lanser
MB Minobacač
Mbbr Muslimanska brdska brigada
MBč Minobacačka četa
MES Minsko-eksplozivna sredstva
MOS Muslimanske snage
mtb Motorizovani bataljon
mtbr Motorizovana brigada
MTS Materijalno-tehnička sredstva
MUP Ministarstvo unutrašnjih poslova
m/v Motorno vozilo
MZ Mjesna zajednica
NATO Sjevernoatlanski savez

NC Nastavni centar
NGŠ Načelnik Glavnog štaba
NIP Naučno-istraživački projekat
NNG Naoružanje sa nastavom gađanja
NS Načelnik stožera
NŠ Načelnik štaba
n/v Nadmorska visina
OC Operativni centar
Odred PSN CSB Odred za posebne namjene CSB
OFS Organizacijsko formacijska struktura
OG Operativna grupa
OG BK Operativna grupa „Bosanska Krajina“
OkŠTO Okružni štab teritorijalne odbrane
OMJ Oklopno-mehanizovane jedinice
OOR Odbrambeno-oslobodilački rat
OpSNO Općinski sekretarijat za narodnu odbranu
OpŠO Opštinski štab odbrane
OpŠOS Općinski štab oružanih snaga
OpŠTO Opštinski štab teritorijalne odbrane
OS R BiH Oružane snage Republike Bosne i Hercegovine
OZ Operativna zona
OZ SB Operativna zona Srednja Bosna
Operativna zona „Sjeverozapadna
OZ S/Z H
Hercegovina“
PA Protivavionski
PAM Protivavionski mitraljez
pbr Pješadijska brigada
PDO Protiv-diverzantski odred
PEB Protiv elektronska borba
PK Pomoćnik komandanta
PL Patriotska liga
PMEZ Posmatračka misija Evropske zajednice
POB Protivoklopna borba
POČ Protivoklopna četa
PS Policijska stanica
PT Protivtenkovske
PU Policijska uprava
PVO Protivvazdušna odbrana
RAP Rezervni alat i pribor

RB Ručni bacač
RBiH Republika Bosna i Hercegovina
RC Regionalni centar
RH Republika Hrvatska
RP Ratno predsjedništvo
RS Republika Srpska
Ratne stanice policije stanice javne
RSP SJB
bezbjednosti
RVI Ratni vojni invalidi
s (ime sela) selo

SAD Sjedinjene Američke Države
SAO Srpska autonomna oblast
Sbbr Slavna brdska brigada
SBK Srednjobosanski kanton
SCA Srpsko-crnogorski agresor
SCG Srpsko-crnogorskog
SDA Stranka demokratske akcije
Sdb Samostalni diverzantski bataljon
SDS Srpska demokratska stranka
SFRJ Socijalistička Federativna Republika Jugosalvija
SJB Stanica javne bezbjednosti
Skbbr Slavna krajiška brdska brigada
Slbr Slavna laka brigada
SnSL Sanitetska služba
SPS Slobodan Princip Seljo
SR Savezna Republika
SR BiH Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina
SVLR Samohodni višecjevni lanser raketa
ŠVK Štab vrhovne komande
TG Taktička grupa
TO Teritorijalna odbrana
tt Trigonometrijska tačka
UN Ujedinjene nacije
UNHCR Međunarodni komitet za izbjeglice
UNPROFOR Zaštitne snage Ujedinjenih naroda
VBR Višecjevni bacač raketa

VES Vojno-evidenciona specijalnost
VJ Vojna jedinica
VJ Vojska Jugoslavije
VK Vrhovna komanda
VO Vojna oblast
VP Vojna policija
v/r Vojni rok
VRS Vojska Republike Srpske
ZK Armije R BiH
Zajednička komanda Armije R BiH i HVO
i HVO
ZM Zapovjedno mjesto
z/o Zona odgovornosti
ZP Zborno područje
ž/s Živa sila

ZBORNIK RADOVA
Ratna 1993. DŽEHENEM U SREDNJOJ BOSNI 23
Dr. Kenan Dautović
PRESJEK VOJNO-POLITIČKE SITUACIJE

NA GLOBALNOM PLANU I U SREDNJOJ BOSNI
KRAJEM 1992. I POČETKOM 1993. GODINE
Raspad/disolucija SFRJ – širi kontekst
Pad Berlinskog zida koji je 1989. godine simbolički označio kraj „Hlad-
nog rata“ i pad komunizma, stvorio je ogromne tektonske pokrete,
stvarajući nezamisliv debalans i geopolitički vakuum unutar dotadašnjeg
međunarodnog poretka, te, konsekventno, historijske uvjete za kreiranje
„novog svjetskog poretka“. U teorijskom smislu, ova značajna strukturalna
promjena stvorila je novu strukturu očekivanja koja je neminovno vodila
novom balansu snaga. Ove nekongruentne strukture očekivanja oživjele
su mnoge pritajene političke projekte, za čiju se realizaciju, u strateškom
smislu, nastojalo osigurati dovoljno ljudskih i materijalnih resursa. Kako je
većina tih pritajenih programa počivala na različitim etnonacionalnim pro-
jektima, ubrzo su uslijedile nacionalne homogenizacije, koje, u skladu sa
teorijom o konfliktima, veoma često i veoma brzo završavaju u sigurnosnoj
dilemi2.
Najveće turbulencije su se dešavale na prostorima gdje nacionalno pitanje
nije bilo adekvatno riješeno: prostor Sovjetskog saveza i Jugoslavije.
Proces stvaranja novih (nacionalnih) država bio je nezaustavljiv, a na putu
svoje realizacije angažirao je sva raspoloživa sredstva – politička, ekonom-
ska, diplomatska, socijalna, psihološka, vjerska, kulturna, i naravno, vojna.
Neuspjeli proces usaglašavanja političkih vizija budućnosti jugosloven-

2
Sigurnosna dilema je, prema Mingstu, situacija u kojoj jedna država unapređuje svoje vo-
jne potencijale, posebno one odbrambene, dok se ta unapređenja doživljavaju kao prijet-
nja od drugih država. Dakle, svaka država u anarhičnom međunarodnom sistemu pokušava
povećati svoj nivo sigurnosti, što vodi povećanju nesigurnosti drugih i, u konačnom, trci u
naoružanju (Dautović, 2007: 61-2).
24 Zbornik radova sa okruglog stola, Travnik 2011.
ske zajednice doveo je do jasne polarizacije na dva suprotstavljena bloka:

unitarnog i decentraliziranog. Ovaj prvi, čiji su proponenti bili Srbija i Crna
Gora, zagovarali su mogućnost opstanka jugoslovenske zajednice, u kojoj
bi živjeli svi oni koji imaju takvo opredjeljenje, a svako formiranje nacio-
nalnih država koje bi razdvojilo srpsko nacionalno biće smatrali su proti-
vustavnim i nelegalnim.
Drugi blok, predvođen Slovenijom i Hrvatskom, tražio je vrlo decentralizira-
nu konfederalnu ili unijsku zajednicu, insistirajući na osnaživanju jugoslov-
enskih republika na svakom planu.
Bosna i Hercegovina i Makedonija su u početku procesa nastojale biti dio
kompromisnog rješenja. No, kako je vrijeme odmicalo i one su sve više arti-
kulirale zahtjeve prema samostalnosti, uključujući i nezavisnost.
Na ovaj način došlo je do kreiranja socio-kulturne distance koja se, u teorijs-
kom smislu, može označiti kao početak spirale konflikta, potpuno prelazeći
u dinamične faze životnog ciklusa konflikta.
Naravno, proces političkog balansiranja do ove tačke bio je praćen različitim
pripremnim aktivnostima, kojom prilikom je svaka od strana nastojala koris-
titi svoje komparativne prednosti. Nije potrebno biti sigurnosni ekspert, da
bi se došlo do zaključka u kakvoj prednosti se nalazio „unitarni“ blok kada
je u pitanju dostupnost državnim, vojnim, diplomatskim i ekonomskim
resursima. Sve što je poslije uslijedilo, spada u domen strategije – načina
upotrebe raspoloživih sredstava da bi se došlo do političkog cilja.
U tom kontekstu treba posmatrati razoružavanje formacija Teritorijalne
odbrane, uređenje teritorije, zaposjedanje ključnih operativno-strateških
objekata, pod plaštom izvođenja vojnih vježbi, jednostrano nasilje nad fis-
kalnim sistemom države, zloupotrebu diplomatskog sistema u cilju osigu-
ranja međunarodne podrške za pojedina politička rješenja, mobilizaciju i
naoružavanje odabranih naroda i sl. (Čekić, 2004.; Jurčević, 2008.)
Rat u Hrvatskoj i implikacije na situaciju u BiH
Zahvaćeni internom dinamikom konflikta, događaji su se redali jedan za

drugim, a njihova frekvencija je bivala sve veća. No, za ovu priliku važno
je izdvojiti samoorganiziranje „srpskih područja“ u Republici Hrvatskoj, u
junu 1990. godine, čime je faktički ¼ hrvatske teritorije bila izvan kontrole
republičkih organa vlasti. Proglašenje nezavisnosti republika Slovenije i
Hrvatske, 25.06.1991. godine, može se smatrati inicijalnim događajem za
početak otvorenih sukoba, nakon čega je nepovratno pređen prag nasilja i
nakon čega je konfliktom bilo gotovo nemoguće upravljati.
Pokušaj državnog udara u Sloveniji okončan je odlukom o povlačenju Ju-
goslovenske narodne armije (JNA) i slovenačkim konačnim napuštanjem
jugoslovenske državne zajednice, a potpisivanje Sarajevskog sporazuma,
početkom 1992. godine, označilo je početak dugotrajnog primirja, koje

nije ozbiljnije narušavano sve do završnih operacija Hrvatske vojske tokom
1995. godine.
Ovaj „prekid neprijateljstava“ na području Hrvatske stvorio je prostor pro-

tagonistima jugoslovenske tragedije da fokus djelovanja premjeste na
Bosnu i Hercegovinu, koja je po mnogo čemu bila specifična, ali i izuzetno
važna. No, nakon burnih i relativno nenadanih dešavanja u Sloveniji i Hrvats-
koj, bilo je vremena za temeljnu konsolidaciju i ispravljanje svih „pogrešaka“
na temelju „naučenih lekcija“ iz prethodna dva rata. Istovremeno, „ratna psi-
hoza“ već je uveliko bila prisutna, kako kod srpskog, tako i kod hrvatskog
stanovništva u BiH, jer su i jedni i drugi rat u Hrvatskoj doživljavali, u dobroj
mjeri, kao svoj sopstveni, posebno imajući u vidu da su pojedinci i jednog i
drugog naroda već uzimali učešća u pojedinim hrvatskim bitkama.
Naravno, bilo je vrlo ozbiljnih borbenih djelovanja i u toku 1992. godine, ali
su ona, uglavnom, vođena na prostoru Bosne i Hercegovine, što je nemi-
novno imalo implikacije na kasniji razvoj odnosa između Bošnjaka i Hrvata
u ovoj republici.
Naime, kako za „srbijanske agresore“, tako i za hrvatsko državno i vojno
rukovodstvo, prostor Hrvatske i Bosne i Hercegovine je smatran „jednim,
cjelovitim bojištem“ (Jurčević, 2008.: 60, Bobetko, 1996.).
PRESJEK VOJNO-POLITIČKE SITUACIJE U BiH
Paradržava Srpska Republika BiH
Politička situacija
Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, kao stranka, formirana je

12.07.1990. godine, dok je 13.10. iste godine na Svesrpskom saboru Bosne
i Hercegovine formirano Srpsko nacionalno vijeće Bosne i Hercegovine.
Ova vijeća, koja su kasnije formirana i u pojedinim regijama BiH, zapravo su
predstavljala alternativnu, paradržavnu vlast legalnim organima vlasti BiH.
Ova vijeća su bila odgovorna „samo srpskom narodu u BiH“, te ih je mogao
raspustiti samo taj isti narod, dok se državni položaj srpskog naroda, koji
podrazumijeva nastavak života „u istoj državi u kojoj je i njihova matica Sr-
bija“, ne može promijeniti „nikakvim skupštinskim odlukama, već isključivo
nacionalnim referendumom“ (Čekić, 2004: 485).
Srpsko nacionalno vijeće je, nadalje, 08.11. 1990. godine, donijelo Deklara-
ciju o položaju srpskog naroda u SR Bosni i Hercegovini i njome je jasno
stavljeno do znanja „da za srpski narod nije prihvatljiva BiH kao samostalna
država, koja bi egzistirala sama ili u konfederativnoj zajednici sa drugim

državama, niti bilo koja druga forma državnog organizovanja kojom bi on
bio odvojen od cjeline srpskog naroda ili bio sveden na status nacionalne
manjine“, dok je za sva suštinska pitanja samobitnosti srpskog naroda bio
predviđen referendumski način odlučivanja.
Projektom regionalizacije, koji je trebao biti praćen od strane Štaba za re-
gionalizaciju, trebala se zaokružiti „srpska BiH“ na način da osnovni prin-
cip formiranja regija koje će dovesti do realizacije konačnog cilja bude
„nacionalno i teritorijalno bogatstvo“. Zajednice opština koje su kasnije
preimenovane u Srpske autonomne oblasti (SAO) su „već u januaru 1992.
godine obuhvatale 62,94% državne teritorije“, a SDS je 13. marta, na os-
novu takvoga stanja, „podnijela i zvaničnu ponudu o podjeli BiH (61,06%
naspram 38,4%)“ (Čekić, 2004: 497-503). Formiranje srpskih oblasti označilo
je proces teritorijalnog zaokruživanja i homogenizacije srpskog naroda i
teritorije koju nastanjuje. Naravno, „ponuđeni“ teritorijalni procenat nikako
nije odgovarao procentu učešća srpskog naroda u ukupnom stanovništvu
BiH (31,19%), niti je srpski narod na svim „kontrolisanim“ teritorijama imao
apsolutnu ili relativnu većinu. Naravno, ovakav pristup je u potpunosti
zanemario višestoljetni obrazac zajedničkog življenja, prekidavši ga na je-
dan vrlo grub i surov način.
Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u
vanrednim okolnostima, koje je donio Glavni odbor (GO) SDS-a, 19.12.1991.
godine, označilo je prelazak na djelovanje, do tada pripremanih paralelnih
organa vlasti, na režim „punog kapaciteta“. Naime, Uputstvom je reguli-
sano formiranje „kriznih štabova srpskog naroda, sazivanje skupština srp-
skog naroda u opštinama, sprovođenje pripremnih radnji za formiranje
opštinskih državnih organa, pripremanje preuzimanja kadrova, objekata i
opreme centara službi bezbjednosti, mobilizacija svih snaga milicije iz ‘reda
pripadnika srpskog naroda’ uz saradnju i prepotčinjavanje komandama
i štabovima JNA, obezbjeđivanje sprovođenja naređenja za mobilizaciju
rezervnih sastava JNA i jedinica TO,...“Svi planirani krizni štabovi bili su formi-
rani u periodu mart-maj 1992. godine, realizujući sve planirane aktivnosti
Uputstva na „najbolji mogući način“. Ove aktivnosti su, između ostalog,
obuhvatale i „proglašenje vanrednog stanja u opštinama, uvođenje polici-
jskog sata, izdavanje ultimatuma nesrpskom stanovništvu o predaji oružja
i imovine, odvođenje nesrpskog stanovništva na prisilni rad, učešće u svim
vojnim aktivnostima usmjerenim protiv nesrpskih naselja i stanovništva,
formiranje i kontrolisanje koncentracionih logora,...“Organizovano iselja-
vanje nesrpskog stanovništva, uz plansko sahranjivanje masovno ubijenih
civila, s ciljem prikrivanja obima zločina, bila je jedna od najtamnijih ak-
tivnosti ovih kriznih štabova, zbog kojih se danas vode mnogobrojni sudski
procesi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. (Čekić, 2004: 526-539).
Sve ove aktivnosti bile su, zapravo, operacionalizacija političke vizije koja se
najbolje može razumjeti iz pisma D. Ćosića Kongresu srpskih intelektualaca,
od 28.02.1992. godine, u kojem se kaže da se „mi Srbi, Muslimani i Hrvati,
uvažavanjem istorijskih iskustava i sadašnjeg stanja među nama, moramo
što pre razdeliti i razgraničiti, da bismo otklonili da se mrzimo i ubijamo, da
sutra možemo sa što manje prepreka da se ujedinimo u svemu što nam je
obostrano razumno i korisno“. Srpski narod je, po Ćosiću, raspadom Jugo-
slavije primoran da rješava svoje nacionalno pitanje, i to ne samo po formuli
„svi Srbi „ u „federaciji srpskih zemalja“, već i „sve etničke teritorije“. Za one
Srbe koji, ipak, ostanu van ovako zamišljenog okvira, D. Ćosić je predvidio
„humano preseljenje“, jer je i ono bolje od „života u međusobnoj mržnji i
međusobnom ubijanju“. Ovako zamišljena politička vizija oživotvorena je
u Odluci o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, koju je 06.05.1992.
godine donijela Skupština srpskog naroda i prema kojoj je potrebno ost-
variti: „državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice, koridor
između Semberije i Krajine, eliminisanje Drine kao granice između srpskih
država, uspostavljanje granice na rekama Uni i Neretvi, podela granica Sara-
jeva, te izlazak Republike Srpske3 na more“ (Čekić, 2004: 564-7). Bilo je više
nego jasno da se ovako postavljeni ciljevi ne mogu realizirati bez ogromne
količine nasilja i razaranja.
Realizacija ovako postavljenih ciljeva nije se ni prema generalu Mladiću mo-
gla ostvariti bez zločina genocida, pa ipak je ovaj zadatak dodijeljen upravo
vojnim formacijama kojima je on lično komandovao.
Vojna situacija
Povlačenje JNA iz Slovenije i Hrvatske se, u dobroj mjeri, odvijalo preko

teritorije BiH, bilo da se radilo o tranzitu ili mjestu destinacije. Kako su „ju-
goslovenske“ snage kontrolirale ¼ hrvatske teritorije, koja je u nejvećoj
mjeri graničila sa BiH, bilo je sasvim razumljivo da će se značajne snage JNA
zadržati, kako u područjima uz samu granicu, u cilju zadržavanja kontrolira-
nih teritorija u Republici Hrvatskoj, tako i po dubini teritorije BiH u cilju „paci-
fikacije“ unutarnje situacije i vršenja pritiska na moguća politička dešavanja
u ovoj jugoslovenskoj republici. Tako je 10.01.1992. godine od rasformirane
5. vojne oblasti, sa sjedištem u Zagrebu, te jedinica sa područja BiH, formi-
rana 2. vojna oblast jačine 5 korpusa sa oko 76 000 ljudi, od čega oko 16 000
stalnog sastava. Nadalje, JNA je pod krinkom transformacije Teritorijalne
odbrane BiH (TO) praktički izvršila njeno razoružavanje i dramatično sman-
jenje, pa je tako dodatno raspolagala sa „78 400 cijevi naoružanja i 1 500
tona municije“ namijenjenog TO, te „30 000 komada lahkog pješadijskog
naoružanja, 40 tona municije i minskoeksplozivnih sredstava i oko 25 tona
3
Srpska Republika BiH je 09.01.1992. promijenila ime u Republika Srpska
pogonskog goriva“ za potrebe JNA. Nakon toga je već potpuno „posrblje-

na“ JNA (komandnu strukturu oficirskog kadra reorganizirane JNA činili su
„92,6% Srbi, 7% Crnogorci i 0,4% ostali“), do 20.03.1992. godine „srpskim
dobrovoljačkim jedinicama na prostoru BiH, u zoni odgovornosti 2. VO, po-
dijelila 51 900 komada naoružanja (75%), a SDS 17 298 komada (ili 25%)“
(Čekić, 2004: 622-78).
Istovremeno, JNA je, „pod izgovorom izvođenje vojnih vježbi, zauzela sve
strateške položaje, zaposjela vitalne objekte oko gradova i naselja, potpuno
kontrolišući sve značajnije komunikacije“ (Čekić, 2004: 775). Ova priprema
obuhvatala je i uređenje artiljerijskih položaja, mobilizaciju ljudi, formiranje
i obuku „dobrovaljačkih“ jedinica, inžinjerijsko uređenje teritorije, logističko
snabdijevanje, a sve u cilju potpune vojne kontrole politički definiranog
prostora. A taj prostor je činio 64% bosanskohercegovačke teritorije. Taj
prostor je sada samo trebalo etnički „očistiti“, pa je realizacija istovremeno
otpočela na prostoru Bosanske Krajine, Posavine, Istočne Bosne, Istočne
Hercegovine, Sarajeva.
Na ovaj način je, „do zuba“ naoružano srpsko stanovništvo, dovoljno isfrus-
trirano gubicima u Sloveniji i Hrvatskoj, unaprijed „moralno abolirano“ za
sve buduće poteze na osnovu „slavne ratničke historije“ i „pravednog razlo-
ga“ koji sa sobom nosi „isključivo odbrambeni rat“, historijski pripremljeno
za konačni obračun sa „turcima“ i „ustašama“, dobro raspoređeno i organi-
zovano od profesionalne vojske, bilo spremno za izvršenje svih postavljenih
zadataka u funkciji ispunjenja „svetog cilja, ujedinjenja svih Srba u jednu
državu“.
Paradržava Hrvatska zajednica Herceg - Bosna
Ovakav teorijski uvid nas nedvojbeno dovodi do analize političkih ciljeva

hrvatskoga naroda u BiH.
Vać smo napomenuli da je HDZ BiH „pri osnivanju i u cjelokupnom kasnijem
djelovanju bila u, više ili manje, bliskim odnosima s istoimenom strankom
u Republici Hrvatskoj“, a osnovni „cilj i koncept“ njenog angažmana bila je
„zaštita interesa hrvatskog naroda unutar SRBiH“ (Jurčević, 2008: 83-4). S
ovakvim stavom se slaže i Rotim (1996: 265) navodeći da je u „pripremanju
stvaranja HDZ, dr. Franjo Tuđman napravio i mrežu ogranaka HDZ, kako u
Hrvatskoj, tako i u iseljeništvu i BiH“.
Ovakav jednostrani pristup zaštiti interesa isključivo hrvatskog naroda re-
zultirao je formiranjem Hrvatskih zajednica u periodu od novembra 1991.
do januara 1992. godine. Ove „zajednice“ bile su odgovor i pratile su istu
ili vrlo sličnu organizacijsku logiku ranije formiranih srpskih autonomnih
oblasti. Ove nacionalne oblasti bile su, prije svega, izazov teritorijalnoj
cjelovitosti i političkoj legitimnosti legalno izabranih organa vlasti na prvim
višestranačkim izborima, održanim u novembru 1990. godine.
No, ovakav parcijalni pristup zapravo je bio uvod u dodatna ukrupnjavanja,
pa je tako 18.11. 1991. godine proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna
(HZ HB). Iako su ciljevi kreiranja HZ HB bili formiranje „političke, kulturne,
gospodarstvene i područne cjeline“ (Rotim, 1997: 517), ipak je zajednička
karakteristika oba projekta bila nastojanje zaokruživanja projektovanog
teritorija na kojem bi bio dominantan „odabrani“ narod, dok bi ostali narodi
trebali, ili prihvatiti takvo rješenje ili ga napustiti.
S druge strane, pak, Predsjedništvo formirane HZ HB bilo je „zakonodavno

tijelo“, koje imenuje „tijela izvršne i upravne vlasti“, dok je Odlukom o formi-
ranju Hrvatskog vijeća obrane ova vojna formacija bila zadužena za „obranu
suvereniteta prostora HZ HB“ (Rotim, 1997: 519-21). No, ovo preuzimanje
ingerencija Republike BiH na prostoru HZ HB nije ostalo samo na riječima,
već su nastupile raznovrsne mjere implementacije koje su neminovno
dovodile do sukoba organa Republike i organa Zajednice na terenu. Ovo
je posebno bilo specifično za područja koja su zajednički bila naseljena
bošnjačko-hrvatskim stanovništvom. Isto tako, Statutarna odluka o privre-
menom ustrojstvu izvršne vlasti i uprave na području HZ HB koja HZ HB
inaugurira kao „najviše tijelo izvršne vlasti i uprave“, kao „pravnu osobu“
koja donosi „uredbe, odluke, rješenja i zaključke“ čime se, putem odjela
upravlja područjima „obrane, unutarnjih poslova, gospodarstva, financija,
društvenih djelatnosti, te pravosuđa i uprave“ (Rotim, 1997: 525-7), jasno
pokazuju obim i sadržaj izazova funkcioniranju legalnih organa vlasti Re-
publike BiH. Nadalje, Uredba o ustroju odjela i komisija HVO HZ H-B od
15.05.1992. godine ova tijela naziva inokosnim i prema Članku 7. regulira da
odjeli i komisije HVO „surađuju s republičkim tijelima u pripremanju akata
kojima se utvrđuje politika Republike Bosne i Hercegovine“, te u pripremi
zakona i drugih akata, „kada se ti akti odnose na pitanja ravnopravnosti
konstitutivnih naroda u RBiH“. Ova tijela surađuju i s tijelima „drugih država
u pitanjima od zajedničkog interesa“, što jasno ukazuje da se legalnim or-
ganima vlasti isključivo surađuje dok se ta suradnja podrazumijeva i na
međunarodnom planu, oduzimajući na taj način i međunarodnu dimenziju
suvereniteta Republici BiH. (Rotim, 1997: 529). Ovi „inokosni organi“ reguli-
rali su područja: „rada i socijalne skrbi; zdravstva; prosvjete i kulture; znanos-
ti; tehnologije; informatike; iseljeništva; informiranja; energetike; industrije;
prometa i veza; poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede; trgovine; turizma;
zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva; proračun; sustav finan-
ciranja javnih potreba; sustav poreza doprinosa i taksi; monetarno-kreditni
i bankarski sustav; financijsko poslovanje i računovodstveni sustav;“ itd (Ro-
tim, 1997: 528-34)..... ; iz čega se jasno vidi da je namjera ovog procesa bila
potpuno preuzimanje ingerencija Republike BiH na zadatom prostoru.
Vojna situacija
Kada je u pitanju hrvatska strana, kako to navodi Jurčević (2008: 101-10),

„strukture HDZBiH, HZ HB i potom HRHB su – zbog niza razloga – bile u
određenoj mjeri materijalno, vojno i politički ovisne o Republici Hrvats-
koj, kao što je sigurnost i stabilnost (naročito južnih dijelova) Republike
Hrvatske ovisila o razvoju situacije u BiH“. Tako se „korijeni nastanka HVO
nalaze najprije u činjenici da je veliki dio Hrvata (procjene govore o 10 do 20
000) iz BiH sudjelovao 1990. i 1991. g. u obrani Republike Hrvatske od srbi-
janske oružane agresije“. Već ova dva podatka jasno ukazuju da su nerealne
tvrdnje da je hrvatski narod u BiH mogao biti iznenađen i slabo organiziran,
pogotovo u dijelovima BiH koji su tradicionalno bili gotovo jednonaciona-
lni.
Sporazum o prijateljstvu i suradnji RH i RBiH potpisan u Zagrebu 21.07.1992.

godine često se navodi kao „krunski dokaz“ opravdanosti miješanja Repub-
like Hrvatske u unutarnja pitanja BiH, posebno u dijelu angažiranja dijelova
Hrvatske vojske (HV) na teritoriji BiH. Međutim, pažljivija analiza ovog do-
kumenta ne ostavlja prostora sumnji da ovaj dokument ni u kom slučaju
nije omogućavao djelovanja HV na prostoru BiH, jer su se dvije države za-
pravo samo dogovorile da će „nastaviti dosadašnju uspješnu suradnju i stal-
nu koordinaciju svojih obrambenih aktivnosti u graničnim zonama između
njih“, a da je „oružani dio HVO sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga
RBiH“ i da će se „civilna vlast, nastala u ratnim uvjetima u okviru HVO, uskla-
diti što prije s ustavnopravnim poretkom RBiH“ (Tuđman i Bilić, 2005: 123).
Svakako se ne smije gubiti iz vida da su postrojbe HV, još od aprila 1992.
godine, vršile odbrambeno-napadne operacije na području BiH, kao dio
„južnog bojišta“ i pod komandom generala zbora Janka Bobetka (Bobetko,
1996: 202) i da tada nije bilo nikakvog Sporazuma, a posebno ne onog iz
jula mjeseca.
Tek je Dodatak Sporazumu o prijateljstvu i suradnji, potpisan u New Yorku
21.09.1992. godine, „u skladu s pravom na samoobranu i zajedničku obranu“
predvidio osnivanje zajedničkog Odbora „radi usklađivanja obrambenih
napora, sve dok agresija u potpunosti ne prestane“ (Tuđman i Bilić, 2005:
147), što također ne podrazumijeva mogućnost samostalnog i neovisnog
djelovanja HV na prostoru BiH bez znanja legalnih organa vlasti RBiH.
Istovremeno, analizom djelovanja „južnog vojišta HV“, lahko se može doći do
zaključka da je, zapravo, zapovjednik snaga južnog vojišta bio i zapovjednik
HVO; da je 15.04.1992. godine uspostavio u Grudama svoje Izmješteno za-
povjedno mjesto (IZM), a 19.05.1992. godine IZM Srednja Bosna u Gornjem

Vakufu; da je neposredno naređivao postavljenje vojnog i civilnog osoblja,
kako iz sastava HV, tako i HVO; da je neposredno rukovodio odbrambenim i
napadnim djelovanjima svih „hrvatskih postrojbi“ na području Hercegovine
i Srednje Bosne; da je neposredno naređivao formiranje postrojbi i opću
mobilizaciju na prostoru Hercegovine; da je vršio preraspoređivanje sred-
stava i tehnike, te specijalističku obuku postrojbi HVO, i sl. (Bobetko, 1996:
200-73), i da je, zapravo, teritorij BiH viđen kao sastavni dio jedinstvene
vojišne cjeline.
Iako je tek 03.07.1992. godine donešena „opsežna Uredba o oružanim

snagama HZHB“, koje su, suštinski, bile vojno sredstvo za realizaciju političkih
ciljeva HZHB, jasno je da je HVO nastajao u toku jednog procesa koji se ne
može posmatrati izdvojeno od nastanka i razvoja HV. Na ovaj način je HVO,
uz pomoć Republike Hrvatske i HV konsolidiran, i krajem 1992. godine imao
je između 30 000 i 50 000 (njemački obavještajni izvori, Monitoring misija
Evropske zajednice i HVO izvori prema Shrader, 2003: 34), organiziranih u
„40 do 45 postrojbi veličine bataljuna i 20 postrojbi veličine voda (Jurčević,
2008: 112).
Nezavisna i međunarodno priznata Republika BiH
I pripreme muslimanskog naroda, koje su, zbog različitog spleta okolnosti,

po obimu i kvalitetu bile daleko iza srpskih i hrvatskih, imale su za cilj, prije
svega, odbranu muslimanskog naroda, ali u političkom smislu, taj cilj je pot-
puno korespondirao sa ciljem očuvanja Bosne i Hercegovine.
Na političkoj ravni, iako su bila česta spočitavanja Izetbegoviću da je njegov
politički cilj stvaranje islamske države, ovakav cilj, barem u vremenskom
periodu 1990-1992. bio je naprosto nerealan. U tom kontekstu i Kasapović
(2005: 123) govori o nepostojanju bošnjačkog „konzistentnog nacionalnog
programa“ i „totalnoj neorganiziranosti“ vlasti. Muslimansko glasačko tijelo,
koje je trebalo biti glavni oslonac za realizaciju takve političke vizije apsolut-
no nije bilo homogenizirano niti vjerski prosvjećeno za bilo kakve ozbiljnije
projekte političke naravi. Istovremeno, iako se neprekidno nastoji napraviti
balans odgovornosti kroz prizmu unitarističkih ili radikalno-islamističkih
nastojanja tadašnjeg muslimanskog, a kasnije bošnjačkog rukovodstva,
navodeći kao dokaze Islamsku deklaraciju, formiranje Vijeća nacionalne
odbrane muslimanskog naroda i slično, ipak je činjenica da je bošnjačko
rukovodstvo svoju sudbinu vezalo za multietničku i cjelovitu Bosnu i Herce-
govinu i nije imalo nikakvih „nacionalno-teritorijalnih“ programa kakve su
imale hrvatske i srpske političke snage. Uostalom, i Jurčević4 citira Hoarea

(2008: 86-7) navodeći da je vodstvo SDA „stajalo na vrhu državnog aparata
koji je jedva nadziralo“, a da je istovremeno otkrilo da su „njeni najopasniji
progonitelji sigurnosne službe baš te republike“ oličene u agentima jugo-
slovenske kontraobavještajne službe (KOS) involviranim „na svim razinama
bosanske države“. Zbog toga je čelništvo SDA izabralo „pragmatičnu poli-
tiku“ pokušajem preuzimanja institucija vlasti „prihvaćanjem pojedinaca
i skupina postojećeg državnog ustroja, koji žele biti lojalni novoj vlasti“ i
nastojeći „pregovorima ishoditi mirno rješenje s Beogradom, JNA i SDS-
om“ (Jurčević, 2008: 87). Potvrda „pragmatične“ politike SDA reflektuje se
i u Memorandumu SDA koji je pripremljen za zasjedanje Skupštine SR BiH,
održanoj 12-15.11.1992. godine, u kojoj i Rotim (1997: 300) potvrđuje da se
„bit Memoranduma“ ogledala u faktu da „BiH neće prihvatiti nikakvo ustav-
no rješenje buduće jugoslovenske zajednice u kojoj, istodobno, ne bi bile
Hrvatska i Srbija“.
Nadalje, „muslimansko“ rukovodstvo i muslimanski narod su u ovom peri-
odu bili dio jednog širokog fronta borbe za cjelovitu BiH, u kojem su bile
sve građanske opcije, dobar dio hrvatskog naroda koji nije prepoznao sve
„koristi“ homogenizacije na etničkom principu, te značajan dio Srba koji se,
također, nisu identifikovali sa ciljevima SDS-a.
Jasan dokaz ovakvog opredjeljanja nalazi se u Platformi o djelovanju
Predsjedništva RBiH u ratnim uslovima iz juna 1992.5 koju su, pored SDA i
HDZ, prihvatile i opozicione stranke (Socijaldemokratska partija, Stranka re-
formista, Muslimansko-bošnjačka organizacija, Demokratska stranka soci-
jalista i Liberalna stranka) i koja, prema Pejanoviću (2005: 67-9), promoviše
„ideje i principe koji afirmišu istorijsku specifičnost BiH kao multietničkog
društva i države“, da se njena temeljna ideja zasniva na „reafirmaciji odluka
Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a iz 1943.g“, tj. da BiH treba biti „država u svom
dvostrukom određenju“, istovremeno kao država svojih građana i svojih
ravnopravnih naroda. Pejanović, također, naglašava da je „državna dele-
gacija na ženevskim pregovorima, i pored pritisaka, unutrašnjih i vanjskih,
čvrsto stajala na stanovištu Platforme sve dok nije uslijedio bošnjačko-
hrvatski sukob...“
No, kako je vrijeme prolazilo, sve veći dio ovog „nemuslimanskog“ dijela,
prestajao je, iz različitih razloga, biti dijelom ovog svebosanskog pokreta,
tako da su institucije Republike BiH, kao i ARBiH, u 1993. godinu ušli mul-
tinacionalni, gotovo u istoj mjeri kao i njeni oponenti. Armija RBiH je, za-
pravo, postala uglavnom bošnjačka na isti način kako su Bošnjaci postali
4
Jurčević je svoju ekspertizu pisao za potrebe odbrane tzv. hrvatske šestorke kojima se
sudi za udruženi zločinački poduhvat i zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim
krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
5
Objavljena u Službenom listu RBiH, broj 8, od 2. jula 1992. godine
nacijom - negativnom identifikacijom Srba i Hrvata.
Dodatno svjetlo na poziciju bh. Muslimana u tom periodu baca i Cvitković

(2006: 120-1), koji tvrdi da je „dio bošnjačkih političara i intelektualaca po-
lazio od stava da su Bošnjaci, tradicionalno, patrioti, a Srbi i Hrvati (pravo-
slavci i rimokatolici), opet tradicionalno, od srednjovjekovne Bosne, peta
kolona“, dio je „bošnjačkog političkog vodstva vlastite nacionalne interese
identificiralo s interesima države“, dok, u suštini, „bošnjačko nacionalno
vodstvo nije znalo (ili nije htjelo) pridobiti Srbe i Hrvate u borbi za cjelovitu
Bosnu i Hercegovinu, pa čak ni Srbe i Hrvate koji nisu prihvaćali program i
politiku SDS-a i HDZ-a“, jer, „osim na riječima, ono nije pružalo takvu Bos-
nu“, posebno kada se u vidu imaju podaci o „nacionalnoj strukturi vodstva
policije, vojske, zdravstva, školstva, diplomacije i drugih državnih službi“.
Izrečenoj sumnji se pridružuje i Koljević, (2008: 361), koji sve vrijeme, od
kako su on i Biljana Plavšić napustili Predsjedništvo R BiH, odriče njegovu
„multietničnost“, navodeći jedan od primjera kada su „...umesto Lasića i Bo-
rasa postavljeni Kljujić i Komšić, a umesto Fikreta Abdića, Nijaz Duraković“,
i to „opet na nelegalan način, bez izbora, bez Skupštine“. Ovome Cvitković
(2006: 242) dodaje i utjecaj „radikalnije proislamske struje“ u Armiji R BiH,
koja je trebala služiti kao „širi front otpora“, na način operacionalizacije po-
jma „džihad, prihvaćanjem uzvika Allahu ekber, nošenjem tespiha, itd.“
Vojna situacija
Ključni dokumenti za formiranje AR BiH vezani su isključivo za odluke

Predsjedništva R BiH, u koje spadaju: „Odluka o objedinjavanju svih
naoružanih snaga na teritoriji R BiH, od 09.04.; Uredba sa zakonskom sna-
gom o Oružanim snagama, od 02.05.; Odluka o proglašenju ratnog stanja i
Naredba o proglašenju opće-javne mobilizacije na teritoriji R BiH, od 20.06.
1992. godine (Halilović, 1997: 122), koje su suštinski omogućile legalizaciju
različitih oružanih sastava, koji su na različite načine nastajali kao odgov-
or na događaje vezane za disoluciju Jugoslavije. Ove formacije su, pored
HVO i Hrvatskih oružanih snaga (HOS), kao formacija hrvatskog naroda6,
obuhvatale i multietničku TO RBiH7, te muslimanske sastave Patriotske
lige, Zelenih beretki, Muslimanskih oružanih snaga (MOS) i drugih manjih
dobrovoljačkih jedinica. Od 27.06.1992.godine su i sve jedinice rezervnog
sastava Ministarstva unutarnjih poslova R BiH „prepotčinjene Glavnom
6
Jedinice HVO i HOS su u prvoj polovini 1992. godine imale značajan broj Bošnjaka-
Muslimana u svom sastavu.
7
Početkom 1992. godine, u sastavima TO na cjelokupnom prostoru BiH bilo je „83 000
pripadnika svih nacionalnosti, od čega svega 44 posto Muslimana-Bošnjaka“, da bi krajem
1992. godine etnički sastav AR BiH bio sa 89,10 Bošnjaka, 6,03% Hrvata, 3,22% Srba i 1,65%
ostalih (Karavelić i Rujanac, 2009: 86-95).
štabu Oružanih snaga R BiH“ (Halilović, 1997: 169). Na ovaj način su sve na-
redne vojne aktivnosti trebale biti koordinirane i vođene od legalnih insti-
tucija i organa države BiH.
Formiranje konkretnih jedinica, pak, otpočelo je Odlukom Predsjedništva,
od 27.05., i tada je formirano 13 brigada, 32 odreda i dva rodovska batal-
jona, da bi već početkom augusta bilo formirano 28 brigada, 138 odreda, 16
samostalnih bataljona i dva diviziona, sa ukupno 170 000 boraca, bez snaga
HVO i MUP-a. (Halilović, 1997: 123).
Naravno, ovo brojno stanje može voditi pogrešnom zaključku ako se nema
u vidu da je naoružanost iznosila 10-30%, a da je logisticiranje bilo izuzetno
otežano zbog embarga na naoružavanje i striktne kontrole kanala snabdi-
jevanja koji su dolazili iz Republike Hrvatske.
Kako se ARBiH tokom 1992. godine nalazila u procesu svoga jačanja, or-
ganizovanja i naoružavanja, ona nije imala mogućnosti za bilo kakvo oz-
biljnije sukobljavanje sa Vojskom Srpske Republike BiH. Zbog toga teško
da se može smatrati ozbiljnom argumentacijom tvrdnja Tuđmana „da se u
proljeće 1993.godine Hrvatska vojska sukobila sa Armijom R BiH, navodno,
radi toga jer je A R BiH tada željela izbiti na more i zauzeti Ploče i južni dio
Hrvatske do Neuma“, što je general Špegelj prokomentarisao na način da
„običan kaplar zna da je tada Armija RBiH bila u užasnoj vojnoj situaciji i
da joj ni na kraj pameti nije padala ni mogućnost da poduzme nešto tak-
vo“. Tuđman je na ovaj način, zapravo, nastojao „opravdati sudjelovanje
Hrvatske vojske i HVO-a u borbi protiv Armije RBiH kao države“ (Čekić, 2004:
1021). Zapravo, krajem 1992. godine, tada već Armija R BiH, je još uvijek
bila u strategijskoj defanzivi, nastojeći da konsolidira sopstveni sastav koji
je od oktobra mjeseca u poziciji da se u okviru potpune blokade bori na dva
fronta.
PRESJEK VOJNO-POLITIČKE SITUACIJE U SREDNJOJ BOSNI
Srednja Bosna kao zasebna geopolitička cjelina
Prije rata sadašnja teritorija Srednje Bosne8 uglavnom je pripadala Zeničkoj

regiji,kao višem nivou društveno-političkog organiziranja u SR BiH i nije
bila posmatrana kao zasebna geopolitička cjelina u bilo kom smislu. Tek
su dešavanja vezana za disoluciju SFRJ dovela do drugačijeg društveno-
političkog organiziranja.
Tako je, na primjer, Član 2. Odluke o uspostavi HZ HB regulirao njen prostor-
8
Ova analiza se oslanja na prostor koji danas obuhvata teritorija Srednjobosanskog
kantona (SBK) i koja obuhvata područja općina Travnik, Novi Travnik, Kiseljak,
Busovača, Jajce, Donji Vakuf, Gornji Vakuf, Bugojno, Kreševo, Fojnica, Dobretići i
Vitez.
ni obuhvat na način da ju čine „područja općina: Jajce, Kreševo, Busovača,

Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobretići), Ka-
kanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf,
Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški,
Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno)“ (Rotim, 1997: 518).
No, kada se pogleda nacionalni sastav općina, posebno prostora koji se na-
ziva Središnja Bosna, onda se može vidjeti da je u samo 2 od 11 općina ove
geopolitičke cjeline hrvatsko stanovništvo predstavljalo apsolutnu većinu
(Kreševo, 70,7% i Kiseljak 51,7%), da je hrvatska relativna većina bila u
općinama Busovača, 48,1%; Vitez, 45,7% i Novi Travnik, 39,6%; dok su Mus-
limani imali apsolutnu većinu u Gornjem Vakufu, 56,1% i Donjem Vakufu,
55,3%; a relativnu većinu u općinama Fojnica, 49,4%; Travnik, 45,3%; Bugo-
jno, 42,1%; te Jajce, s 38,8% stanovništva.
Daljnja analiza, također, pokazuje da hrvatsko stanovništvo nije imalo rela-
tivnu većinu ni u općinama Mostar (Muslimani 34,8%), Kupres (Srbi, 51,2%),
Skender Vakuf (Srbi, 68,4%), Kotor Varoš (Srbi, 38,1%), Konjic (Muslimani,
54,5), te Jablanica (Muslimani, 72,1%). Teritorija HZ HB je, zapravo, nastala
kao zbir općina sa hrvatskom apsolutnom i relativnom većinom, te onim
općinama u kojima su Hrvati bili drugi po brojnosti. Već ovakav nekonzis-
tentan pristup u sebi je nosio samogenerirajući konfliktni potencijal.
Brza okupacija željenih prostora, koju su srpske snage izvele još u toku 1991.
godine na način razmještanja jedinica JNA na ključne objekte, komunikaci-
je, čvorišta i topografske objekte operativno-taktičkog značaja, dovela je do
toga da su dijelovi općina Gornji Vakuf, Bugojno, Jajce, Travnik, te gotovo
cjelokupna općina Donji Vakuf, već početkom 1992. godine bili pod kon-
trolom srpskih snaga. U društveno-političkom smislu, pak, ovo područje
nije imalo zasebnu sub-regionalnu organizaciju, već su nosioci vlasti bili na
općinskom nivou.
Nepovoljna vojno-politička situacija, te rascjepkanosti ionako malog dijela

teritorije koju su kontrolirali legalni organi vlasti RBiH dovela je do toga da
je prostor Srednje Bosne organiziran u okviru Okruga Travnik, dok je na
istom prostoru egzistirao i eksteritorijalni Okrug Banja Luka, koji je vodio
brigu o mnogobrojnim prognanicima sa prostora Bosanske Krajine.
Kako god, u toku 1992. godine, prostor Srednje Bosne su težišno nastan-
jivali Bošnjaci i Hrvati i njihov međusobni odnos opredjeljivao je i razvoj
situacije na ovom prostoru u svakom smislu. Isto tako, dok je prema sjeve-
ru prostor Srednje Bosne bio vezan sa Okrugom Zenica i bez daljnje veze
prema vanjskom svijetu, dotle je na jugu postojala veza sa Hercegovinom i
dalje sa Republikom Hrvatskom, kao jedinim izlazom prema ostatku Svijeta.
Internacionalizacija bosanskohercegovačkog sukoba
Iako je reakcija međunarodne zajednice prema situaciji u bivšoj Jugoslaviji

suštinski bila zakašnjela, ipak je formirana Mirovna konferencija o Jugoslavi-
ji vođena od Evropske zajednice (EZ), nastojeći da dođe do prihvatljivog
rješenja i zaustavi krvave sukobe na tom području. Iako su se početni na-
pori međunarodnih faktora nastojali fokusirati na očuvanje jugosloven-
ske državne zajednice, ovaj fokus je u kasnijim fazama imao tendenciju da
uvažava realno stanje na terenu. A realno stanje na terenu bilo je uglavnom
praćeno kombinacijom teritorijalnih osvajanja u cilju homogenizacije naro-
da i teritorije i političkih pregovora koji su nastojali ishoditi sankcioniranje
trenutnih teritorijalnih pozicija, što je, u konačnom, vodilo samo jednom
mogućem rješenju - dezintegraciji Bosne i Hercegovine kao države.
Tako je već Cutillerov plan ili Lisabonski sporazum iz februara 1992. godine
najavio otklon politike međunarodne zajednice u smjeru „prihvatanja real-
nosti na terenu“ i nastojao najaviti političko rješenje koje bi rekonstruiralo
BiH na način da ona „ostane u postojećim granicama, ali da se izvrši temelji-
ta decentralizacija tako što će se osnovati (tri, op. J.J.) nacionalne jedinice,
koje će imati određenu samoupravu“ (Jurčević, 2008: 118-21). Rotim (1997:
310) još naglašava da je „Lisabonska konferencija o BiH prihvatila, kao osn-
ovu za rješenje bh. krize, prijedlog hrvatske delegacije o suverenoj i cjelo-
vitoj BiH, koju bi činila tri konstitutivna naroda u svojim kantonima, kao ra-
zuman i kompromisan“. Na taj je način, prema Jurčeviću, „u međunarodni
mirovni proces uvedena koncepcija teritorijalne podjele po nacionalnim
kriterijima“, a što je poslije „utjecalo na sve mirovne planove, uključujući i
Dejtonski sporazum“. Već je na ovom mjestu jasno da hrvatska politika u
BiH nije tražila nikakvo drugo rješenje, već isključivo ono koje bi zaokružilo
teritorij koji se smatrao hrvatskim povijesnim prostorom,a koji je artikuliran
u programu HZ HB.
Na ovom mjestu smatramo primjerenim osvrnuti se na HDZ-ov prijedlog
referendumskog pitanja, od 09.02.1992. godine, o nezavisnosti BiH, koje
tada nije prihvaćeno, ali se, zapravo, njegova logika može prepoznati u svim
kasnijim potezima hrvatske politike u BiH. Prijedlog pitanja glasi: „Jeste li
za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitu-
tivnih suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim na-
cionalnim područjima (kantonima)?“ (Tuđman i Bilić, 2005:64)
Da je ovakva politika bila osnovna odrednica hrvatskog rukovodstva i da
se u osnovi nije razlikovala od one koju je provodilo srpsko rukovodstvo
dokazuje i Sporazum Boban-Karadžić, od 06.05.1992. godine, potpisan u
Gracu, u kojem su potpisnici u ime svojih naroda „odlučni da sva sporna
pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica – hrvatske i
srpske u BiH riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom“ i da su utvrdili
da „u odnosu na radnu mapu o razgraničenju postoje nesuglasnosti“ u ne-

kim slučajevima, pri čemu hrvatska strana smatra da je „cijeli grad Mostar
u hrvatskoj nacionalnoj jedinici“, a da „južno od Mostara...u hrvatsku nacio-
nalnu jedinicu spada područje određeno 1939. godine, tj. granica Hrvatske
Banovine“ (Tuđman i Bilić, 2005: 93). Nije potrebno naglašavati kakva je
sudbina bila namijenjena Bošnjacima ukoliko je referentna tačka bio spora-
zum Cvetković-Maček, iz 1939. godine.
Odnos hrvatskih političkih lidera u BiH prema svojim saveznicima (TO RBiH)
najjasnije se može vidjeti iz zapovjedi Glavnog stožera HVO, od 08.05.1992.
godine, donesene u skladu sa odlukama predsjednika HZ HB Mate Bobana,
od 08.04.1992. godine, prema kojoj su „postrojbe HVO jedino legalne vojne
postrojbe“ i da se njom stavljaju „van snage sve zapovjedi zapovjedništva
TO i ista se na ovim prostorima smatra nelegalnom“. Ova naredba je, nad-
alje, operacionalizirana na način da su npr. na prostoru općine Busovača
dana 10.05.1992. godine jedinice TO „proglašene paravojnim“ i da im je dat
„ultimatum da predaju svo naoružanje koje posjeduju ili da se sve snage
stave pod zapovjedništvo HVO-a, uključujući stavljanje obilježja HVO-a“
(Čekić, 2004: 959-61).
Odgovor legalnih organa vlasti na ovakav koncept sadržan je u Platformi
za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim us-
lovima, od 26.06.1992.godine, prema kojoj, između ostalog, „u zajedničkom
višenacionalnom frontu učestvuju patriotske snage koje su za suverenu i
nezavisnu BiH, za zajednički život i nacionalnu ravnopravnost Muslimana,
Srba i Hrvata i pripadnika ostalih naroda i narodnosti (manjina)“ (Tuđman i
Bilić, 2005: 101).
Početkom septembra 1992. godine kreirana je nova Međunarodna konfer-
encija o (sada već o.a.) bivšoj Jugoslaviji u stalnom zasjedanju i iz Londona
je premještena u Ženevu, ali se stanje na terenu nije značajnije mijenjalo.
Prvi ozbiljniji pokušaj traženja rješenja za Bosnu i Hercegovinu predstav-
ljen je u oktobru 1992. Godine, pod nazivom Nacrt ustavnog ustrojstva za
BiH radne skupine Konferencije, što će poslužiti kao osnova za poznatiji Na-
crt dogovora o BiH ili Vance-Owenov plan iz januara 1993. godine. Prema
ovom planu, Bosna i Hercegovina je trebala biti decentralizirana država sas-
tavljena od 10 pokrajina (provincija), pri čemu su pokrajine s brojem 3, 8 i 10
trebale biti sa hrvatskom nacionalnom većinom. Ovaj plan je predviđao da
u provinciji broj 3 hrvatsko stanovništvo čini 56%, u provinciji broj 8, 54%;
a u provinciji broj 10, 45,8% ukupne populacije (Rotim, 1997: 326). Praved-
nost ovog plana može se sagledati u činjenici da su, prema popisu iz 1991.
godine, Bošnjaci učestvovali sa 43,74%, a da ih je, prema Planu, pripadalo
26,36% teritorije; Srbi sa 31,33% stanovništva i 42,23% teritorije; a Hrvati sa
17,27% stanovništva i 25,87% teritorije. Nadalje, „dok su Bošnjaci imali ap-
solutnu većinu u ‘bošnjačkim provincijama’ sa 61,95 % učešća u ukupnom
stanovništvu, kao i Srbi u ‘srpskim provincijama’ sa 59,90 %, dotle Hrvati

imaju sa 45,84 % učešća u ukupnom stanovništvu u ‘hrvatskim provnici-
jama’ samo relativnu većinu“. Kada je, pak, nacionalna objedinjenost u pi-
tanju, podaci govore da „Bošnjaci učestvuju u ‘hrvatskim provincijama’ sa
30,32 % stanovništva, a u ‘srpskim provincijama sa 24,75 o% stanovništva,
dok je učešće Hrvata u ‘bošnjačkim provincijama’ svega 8,30 %, a u ‘srpskim
provincijama’ 7,90 % u ukupnom stanovništvu tih provincija“ (Begić, 1997:
117-8).
Dijalektička veza između kreiranja stanja na terenu i međunarodnog
političkog pregovaranja može se iščitati i u Političkoj povelji HDZ BiH iz no-
vembra 1992. godine, kada se predstavnici muslimanskog naroda pozivaju
na hitne razgovore „radi zaustavljanja sukoba, dogovora o privremenom
razgraničenju i poštivanju autoriteta vojne i civilne vlasti stvorene na teri-
toriju Hrvatske zajednice Herceg - Bosne, do definitivnog političkog i ustav-
no-pravnog uređenje BiH“ (Rotim, 1997: 274).
Ipak, ono što je bio najproblematičniji aspekt ovog sporazuma jeste pokušaj
njegove implementacije od HZ HB i HVO bez pristanka i prihvatanja plana
od druge dvije strane.
Tako je tadašnji ministar obrane RBiH, Božo Rajić, u Sarajevu potpisao
16.01.1992. godine Zapovijed kojom se, između ostalog, „sve postrojbe
Armije RBiH, koje se trenutno nalaze na prostorima provincija broj 3, 8 i
10, koje su Ženevskim dogovorima proglašene hrvatskima, potčinjavaju
Glavnom stožeru HVO-a“. Istu ovakvu odluku donio je i HVO Herceg-Bosne,
na svojoj „izvanrednoj sjednici“ (Tuđman i Bilić, 2005: 204).
Vojna moć na putu realizacije političkih ciljeva
Vojna moć, u suštini,predstavlja samo jednu od državnih moći koje se, u

zavisnosti od situacije, aktiviraju u cilju postizanja političkih ciljeva. Kako
to naglašava Klauzevic, rat je samo produženje politike vojnim sredstvima,
i zbog toga je nužno da se u ovoj kratkoj analizi osvrnemo na vojni okvir
dešavanja u istraživanom periodu.
Način djelovanja HVO u potpunosti je bio usklađen sa političkim ciljevima

HZ HB, posebno u dijelu odbrane i stavljanja pod kontrolu onih prostora
koji su se nalazili u njenom projiciranom sastavu.
Kada su u pitanju linije odbrane prema srpskim snagama, HVO se nalazio
isključivo ispred „hrvatskih naseljenih prostora“ tik do linije odbrane, da bi
nakon pada Jajca svoju l/o u rejonu Travnika (uži rejon Turbeta) uspostavili
neposredno iza linija ARBiH.
Tako su jedinice HVO do oktobra 1992. godine držale dio l/o na planini
Raduši (općina G. Vakuf ), dio l/o oko grada Jajca i dio l/o u rejonu Turbeta,
na travničkoj općini. Ostatak slobodnih snaga (velika većina) nastojao je da
ostvari kontrolu po dubini teritorije i uspostavi funkcionirajuću vlast HZ HB.
Ova kontrola teritorije svodila se na kontrolu kretanja ljudi i roba, uz neri-
jetko maltretiranje i pljačkanje; zauzimanje vitalnih objekata u gradovima;
ometanje kretanja jedinica ARBiH prilikom vršenja smjena i drugih pokreta;
ometanje i prekidanje lanca logističkog snabdijevanja jedinica ARBiH; te
nerijetko, zarobljavanje i razoružavanje tih jedinica ili pojedinaca. Sve to
neprekidno je doprinosilo atmosferi nepovjerenja i podizanju tenzija, neri-
jetko i do razine oružanih incidenata.
Jedino u čemu je HVO bio inferioran u odnosu na TO i ARBiH bila je živa sila
i broj stanovništva koji je, iako slabo opremljen i naoružan, ipak predstavl-
jao potencijalnu snagu koja je mogla u kasnijim fazama osujetiti političke
namjere hrvatskog rukovodstva. Ovaj segment je posebno istican u vrijeme
pristizanja velikog broja bošnjačkih izbjeglica sa prostora Bosanske Krajine.
Isto tako, planirana hrvatska teritorija nije bila kompaktna na prostoru Sred-
nje Bosne, niti je imala direktnu vezu sa snagama u Hercegovini koje su bile
dobro opremljene, brojne i u direktnoj vezi sa Republikom Hrvatskom.
Imajući u vidu kvantitativni i kvalitativni odnos snaga, te druge relevantne
specifičnosti, situacija na terenu iziskivala je aktivno djelovanje HVO-
a, a najlogičnija strategija se odnosila na izražavanje težišta, postizanje
ograničenog uspjeha, njegovu stabilizaciju, uz jednovremeno izbjegavanje
sukoba na širem prostoru kada bi nadmoć u ljudstvu mogla biti od presud-
nog značaja.
Zbog toga je u cilju osiguranja neprekidne komunikacije prema Hercegovi-
ni trebalo osigurati siguran ulaz u Srednju Bosnu, što je vodilo preko općina
Prozor, Gornji Vakuf i Novi Travnik. Najpovoljniji momenat koincidirao je (da
li slučajno?) sa padom Jajca,kada je došlo do značajnog rasterećenja ionako
slabo opterećenih snaga HVO, velike pometnje u redovima ARBiH, te priliva
velikog broja izbjeglica sa prostora grada Jajca.
I zaista, prvi ozbiljniji sukobi javljaju se u junu 1992. godine u Gornjem
Vakufu i Novom Travniku (18-20.06.) kada dolazi do zauzimanja što boljih
taktičkih pozicija za ono što treba uslijediti. No, tek u oktobru mjesecu, sva
tri pomenuta grada su napadnuta gotovo istovremeno (19-21.10.), kada se
grad Prozor stavlja pod potpunu kontrolu, dok se u G.Vakufu i N. Travniku
postižu ograničeni uspjesi, ali se ne uspijeva otvoriti planirana komuni-
kacija (Zločini u Vrbanji, 2001: 92-8). Iako ima podataka da su pojedine je-
dinice HV učestvovale i u borbenim dejstvima na prostoru Novog Travnika,
mnoštvo je dokaza o njihovom učešću na prostoru općina Prozor i Gornji
Vakuf (Čekić, 2004: 1014-114).
Određeni zaključci mogu se izvesti i iz analize načina organizacije lanca
komandovanja i kontrole, načina ukrupnjavanja sastava sposobnih za
izvođenje viših nivoa borbenih djelovanja, te njihovih osnovnih misija.

Tako je HVO, prema Shraderu (2003: 27), u julu 1992. godine izvršio re-
struktuiranje svojih snaga i tada su formirane četiri operativne zone (OZ)9:
Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina, Središnja Bosna
i Posavina. Operativna zona, Sjeverozapadna Hercegovina ,sa sjedištem u
Tomislavgradu, obuhvatala je još općine Posušje, Livno, Duvno, Kupres, te
Prozor, Gornji Vakuf i Bugojno.
Operativna zona Središnja Bosna, jačine 13 brigada, sa komandnim mjestom
(KM) u Vitezu, je potom, zbog nekompaktnosti teritorije i lakšeg komando-
vanja i kontrole, podijeljena na tri operativne grupe10. Operativna grupa 1,
jačine 6 brigada, sa komandnim mjestom u Vitezu, pokrivala je još teritorije
općina Travnik, Novi Travnik, Jajce i Zenica; OG 2, jačine 5 brigada, sa KM u
Kiseljaku, obuhvatala je još općine Busovača, Kreševo, Fojnica, Vareš, Kakanj
i Sarajevo, a OG 3, jačine 2 brigade i sjedištem u Žepču, bila je odgovorna još
za općine Zavidovići, Tešanj, Teslić i Maglaj.
Raspored i zone odgovornosti ovih formacija upotpunosti su podržavale
koncept „pokrivanja“ teritorije HZ HB i ničim nisu pratile uvriježene
vojničke procedure označavanja zona interesa, zona djelovanja, faznih lini-
ja i sl., upotrebom topografskih objekata, već su se isključivo fokusirali na
postojeće (ili projicirane) granice općina.
Ovakav koncept ukrupnjenih sastava trebao je omogućiti spajanje
manjih dijelova teritorije u veće, kompaktnije cjeline, sve do konačnog
zaokruživanja politički artikulirane teritorije HZ HB.
Za razliku od HVO, ARBiH je z/o svojih korpusa, od samog početka, jasno
usmjerila prema srpskim snagama i sa jasnom namjerom oslobađanja oku-
pirane teritorije. Kada su u pitanju preklapanja z/o operativnih formacija
HVO i ARBiH, iako je bilo dodira sa nekim dijelovima z/o Prvog i Četvrtog
korpusa, velika većina općina OZ Središnja Bosna i dvije općine OZ Sjevero-
zapadna Hercegovina (Gornji Vakuf i Bugojno) nalazile su se u z/o Trećeg
korpusa ARBiH, jačine 16 brigada. U martu 1993. godine su u okviru Trećeg
korpusa formirane operativne grupe, od čega su, prema Shraderu (2003:
35-6), OG Bosanska Krajina, OG Zapad i OG Bosna težišno bile orijentirane
prema srpskim snagama, dotle je OG Lašva bila primarno fokusirana prema
snagama HVO u dolinama Lašve i Lepenice (Vitez, Busovača i Kiseljak). Ovom
prilikom se ne smije gubiti iz vida i potreba autonomnog djelovanja u uv-
jetima izolacije, što je već ranije bilo uzrokovano neprijateljskim potezima
HVO. Kako god, operativne grupe AR BiH su bile „privremene organizacije
dizajnirane za omogućavanje izvođenja operacija, te komandovanje i kon-
trolu u borbi“, za razliku od operativnih grupa HVO koje su bile „polustalne
organizacije sa fiksnom geografskom bazom“ (Shrader, 2003: 35).
9
Operativna zona bila je ekvivalent formacije ranga korpusa.
10
Operativna grupa bila je ekvivalent formacije ranga divizije.
Imajući, dakle, u vidu cjelokupan koncept operacija HVO, spajanje OZ

Sjeverozapadna Hercegovina i Središnja Bosna, bilo je od vitalne strategi-
jske važnosti i trebalo je da se realizira u dvije faze: u prvoj fazi bilo je neo-
phodno ovladati općinama Prozor, Gornji Vakuf i Novi Travnik, te ostvariti
direktnu komunikaciju između ove dvije operativne zone; a u drugoj fazi
sa takve osnovice, uz snažnu logističku i podršku u ljudstvu iz Hercegovine,
ostvariti kontrolu nad ostatkom Srednje Bosne, u cilju zaokruživanja cjelok-
upnog prostora HZ HB. Ovakav razvoj situacije na terenu omogućio bi vrlo
jaku pregovaračku poziciju, na koju bi bošnjačka strana morala pristati, dok
je sa Srbima, već od ranije, postojao načelni dogovor o podjeli BiH.
Kako je to već naglašeno, srpska strana je do kraja 1992. godine već kontro-
lirala oko 65% teritorije BiH, završila njeno „etničko čišćenje“ uz počinjenje
masovnih zločina, te je svoje snage fokusirala na „odbranu svoje teritorije“,
uz povremeno izražavanje težišta, s ciljem izvršenja parcijalnih zadataka i
dovršenja sopstvenog političkog projekta – jedinstvene srpske države. Na
području Srednje Bosne, pak, ti „parcijalni zadaci“ su se svodili na ovlada-
vanje gradom Jajce, što je i urađeno u oktobru mjesecu, te ovladavanje Tur-
betom, kako bi se skratila komunikacija Donji Vakuf – Skender Vakuf, preko
Komara i Vlašića. No, nekoliko ozbiljnih pokušaja realizacije ovog zadatka je
ostalo neuspješno.
Sva dešavanja u toku 1993. godine vjerovatno će potvrditi ovakvu operativ-
no-strategijsku postavku.
ZAKLJUČAK
Ova kratka analiza političko-vojne situacije na prostoru cjelokupne Bosne

i Hercegovine, posebice na prostoru Srednje Bosne, ipak je jasno pokazala
da su srpski i hrvatski narod u BiH imali potpunu pomoć SR Jugoslavije i
Hrvatske i da su oba naroda imali alternativne političke programe koji nisu
nužno podrazumijevali očuvanje multietničke i cjelovite Bosne i Hercegov-
ine. Bošnjački narod, pak, podržan građanski orijentiranim patriotama u uv-
jetima potpune blokade, nije imao nikakvu alternativnu političku opciju do
one koja je podrazumijevala cjelovitu BiH. Tačno je da su postojali i dijelovi
bošnjačkih snaga koji su bili za BiH kao državu muslimanskog naroda, ali je,
isto tako, tačno da veličina ovih snaga nije bila respektabilna i kapacitirana
za realizaciju ovakvog cilja i tačno je da je radikalizacija bošnjačkog naroda
bila upravo proporcionalna količini negativne identifikacije koju su prema
njemu isijavali srpski i hrvatski politički projekti.
Istovremeno, serioznija analiza ciljeva i djelatnosti hrvatskog političkog

rukovodstva u vezi sa BiH ozbiljno stavlja na kušnju uvriježeni stav da je

hrvatski narod na referendumu glasao za suverenu i nezavisnu BiH, na način
da se strategija Zagreba sastojala u namjeri da se prevashodno onemogući
ostanak BiH u krnjoj Jugoslaviji, nakon čega bi bilo gotovo nemoguće išta
uraditi za hrvatski puk, čak i u političkom smislu, a onda pristupiti konačnom
zaokruživanju hrvatskog povijesnog prostora, uz svesrdnu podršku Re-
publike Hrvatske. U prilog ovakvom diskursu ide i činjenica da je Hrvatska
priznala BiH kao samostalnu državu istovremeno kada i EU i SAD.
Ovakva strategija je, s jedne strane, bila i logična i razumljiva, imajući u vidu
neprekidnu tendenciju smanjenja hrvatske populacije u BiH, čime se uman-
jivao i njen „životni prostor“, a čije bi zaokruživanje relativiziralo bojazan od
bilo čije majorizacije, te bi u potpunosti garantiralo suštinsku i stvarnu kon-
stitutivnost Hrvata u (ili izvan) BiH.
S druge strane, pak, implementacija ovakve politike implicirala je niz ak-
tivnosti koje bošnjačka strana, a koja je u najvećoj mjeri opet bila objektom
te politike, nikako nije mogla smatrati dobronamjernim. Dapače.
Srpska strana u BiH je već ranije uspostavila svoj politički program koji ni u
kom slučaju nije podrazumijevao BiH van okvira ostalih srpskih zemalja, a
za takav projekat je imala i snage i sredstva i način kako ga realizirati. Ako se
ciljevi političkog programa percipiraju kao pravedni i visokomoralni, onda
ne treba čuditi nivo posvećenosti njihovoj realizaciji.
Jedan od paradoksa rata protiv BiH predstavlja i percepcija „broja neprijatel-

ja“ u relaciji sa stvarnim odnosom snaga. Naime, srpska strana od samog
početka smatra da se bori protiv muslimansko-hrvatske koalicije, i samo je
ponekad pomagala jednu ili drugu stranu kada su vodile borbena dejstva
jedni protiv drugih.
Hrvatske snage, koje su bile inferiorne u pogledu brojnog stanja, žive sile,
ali dobro naoružane i opremljene, zvanično su pripadale legalnim oružanim
snagama RBiH, ali su TO i kasnije AR BiH, zapravo, sve vrijeme posmatrale
kao rivala, a nerijetko i kao neprijatelja. Za vrijeme sukoba HVO i AR BiH, i
HVO je percipirao da mora voditi borbu na dva fronta u isto vrijeme i, rela-
tivno gledano, ovakav stav je odgovarao istini.
Niz je dokaza koji govore o zakašnjelom i teškom procesu kreiranja

oružanih snaga lojalnih legalnim organima vlasti u BiH, a kada se njihov
nacionalni sastav postavi u korelaciju sa političkim programima Srba i Hr-
vata u BiH, onda se prevalentnost bošnjačke populacije u ARBiH, također,
može uglavnom pripisati negativnoj identifikaciji. Naravno, ne smije se gu-
biti iz vida da su se Bošnjaci, uglavnom, identificirali sa projektom cjelovite
i multinacionalne Bosne i Hercegovine, čije su oružane snage formirane
pod okriljem TO, i kasnije ARBiH. Ipak, vjerovatno se ne može poreći da je
na početku 1993. godine ARBiH bila multinacionalna u gotovo istoj mjeri

kao i HVO i Vojska Republike Srpske (VRS). Kada se, pak, posmatra njena
spremnost za izvođenje složenijih operacija, posebno jednovremenih pro-
tiv oba rivala, u situaciji kada bi došlo do potpune blokade i rascjepkanosti
sopstvenih sastava dok su istovremeno HVO i VRS imali nesmetan pristup
Republici Hrvatskoj i SR Jugoslaviji, onda se takva strategija može jedino
nazvati - samoubilačkom.
LITERATURA
Begić, Kasim. Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog

sporazuma (1991. – 1996.). Sarajevo: Bosanska knjiga, 1997.
Beridan, Izet et al. Leksikon sigurnosti. Sarajevo: DES, 2001.
Bobetko, Janko. Sve moje bitke. Zagreb: Vlastita naklada, 1996.
Cvitković, Ivan. Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini: Hrvati između

nacionalnog i građanskog. Zagreb-Srajevo: Synopsis, 2006.
Čekić, Smail. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – Knjiga 1 i 2. Sa-

rajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava, 2004.
Dautović, Kenan. Prevencija konflikata u međunarodnim odnosima. Travnik:

Preporod, 2007.
Halilović, Sefer. Lukava strategija. Sarajevo: Maršal d.o.o. PJ „Matica

Sandžaka“, 1997.
Jurčević, Josip. Ekspertiza za potrebe MKSJ: Bosna i Hercegovina 1990. –

1995. godine. Zagreb: 2008.
Karavelić, Vahid i Rujanac, Zijad. Sarajevo: opsada i odbrana 1992.-1995. Sa-

rajevo: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, 2009.
Pejanović, Mirko. Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom

periodu. Sarajevo: TKD Šahinpašić, 2005.
Prpić, Ivan et.al. Leksikon temeljnih pojmova politike: abeceda demokratije.

Sarajevo: Fond „Otvoreno društvo“, 1994.
Rotim, Karlo. Odbrana Herceg-Bosne. Široki Brijeg: Vlastita naklada, 1997.
Shrader, Charles R. The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military

History, 1992-1994. Texas: University Press, 2003.
Tuđman, Miroslav i Bilić, Ivan. Planovi, sporazumi, izjave o ustavnom ustro-

jstvu Bosne i Hercegovine 1991. – 1995. Zagreb: 2005.
Zločini u Vrbanji. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti

i međunarodnog prava, 2001.
Dr. Selmo Cikotić
KRUCIJALNI ZNAČAJ ODBRANE SREDNJE BOSNE

TOKOM ‘93. ZA UKUPNU ODBRANU
BOSNE I HERCEGOVINE
Dragi saborci, dame i gospodo,

Izuzetno mi je drago da smo u ovom sastavu danas tu. Ovo je najbolji ambi-
jent u kome se može govoriti o tom presudnom vremenu za Bosnu i Herce-
govinu. Svi se mi otprilike znamo, malo nam je boja kose poprimila srebrnu
nijansu, po pravilu, svi smo malo ojačali, ne vidim da je ko ofalio, ali sastav
je i dalje vrlo snažan.
Ja se jako zahvaljujem organizatorima ovog skupa zato što mislim da je on
na svoj način iznimno bitan u kontekstu mudrosti da se život živi unaprijed,
a da se razumije gledajući unazad, ili što mi znamo kazati, da onaj ko dobro
ne poznaje svoju historiju, prinuđen je da je ponavlja.
Mislim da je ovo što se danas događa ovdje u Travniku jedan segment
borbe koji je danas bitan jednako kao što je bila bitna borba za odbranu
Domovine u periodu 1992-95. Naime, za budućnost Bosne i Hercegov-
ine, pravilno definiranje karaktera minulog rata, pravilno historiziranje tog
značajnog perioda nakon obnavljanja njene nezavisnosti, je iznimno važno,
i stoga čestitam organizatorima ovog skupa na takvoj ideji i takvom pris-
tupu i želim u tom kontekstu dati nekoliko opaski za koje smatram da su za
ono što se danas događa vrlo relevantne.
Naime, Klauzović je rekao da je rat nastavak politike drugim sredstvima, a
mi imamo razloga da tvrdimo da je kod nas sve okrenuto naglavačke. Na
političkoj sceni Bosne i Hercegovine imamo prisutne politike koje nastoje
da politikom ostvare ono što nisu uspjele završiti ratom i to je jako bitno
prepoznati.
Dalje, iako je Bosna i Hercegovina, pored Švicarske, jedna od zemalja sa na-
jstabilnijom tradicijom i kontinuitetom granica u Evropi, ponajviše je prisut-
na manipulacija upravo sa kontinuitetom i granicama Bosne i Hercegovine.
Ni jednom drugom naukom se ne manipulira koliko se manipulira histo-

rijom, i mislim da će materijali koji će se objediniti i sortirati nakon ovog
skupa, dati jedan odgovor na te manipulacije na štetu Bosne i Hercegovine,
ali ne na štetu istine, niti na štetu drugih naroda i država na ovom prostoru.
Bosna i Hercegovina je situirana u srcu Balkana i ima vrlo zanimljiv
geopolitički, geoekonomski, geokulturološki značaj. Činjenica da je toliko
često i toliko prisutno napadanje na taj njen kontinuitet, govori o značaju
Bosne i Hercegovine. Vrlo često su drugi svjesniji tog značaja više nego mi
sami koji živimo u Bosni i Hercegovini. Mislim da će ovaj skup pomoći ko-
rigovanju te činjenice na određen način.
Ja ću ovdje u nekoliko minuta iznijeti bitne odrednice scenarija koji sam
1995. godine dobio od predstavnika obavještajne zajednice Ministarstva
odbrane Sjedinjenih Američkih Država.
Naime, u raspadu bivše Jugoslavije bilo je rečeno da republikama koje
traže nezavisnost treba dati nezavisnost. Bosna i Hercegovina je tada bila
sporna, pa su uslovi referenduma za nezavisnost bili nešto složeniji nego
kod drugih država. Ali, kao što vam je poznato, Bosna i Hercegovina je na
referendumu koji je održan 29. februara i 01.marta 1992. godine ispunila te
kriterije. Preko 64 % građana je izišlo na referendum, od čega se njih preko
98 % izjasnilo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, na temelju
čega je Bosna i Hercegovina dobila nezavisnost, po mehanizmu po kome
su je dobivale i druge zemlje – republike, koje su je tražile.
Međutim, scenario koji je bio napravljen u nekim političkim centrima u Ev-
ropi je predviđao slijedeći razvoj situacije:
Milošević će silom zauzeti prostore koji se smatraju srpskim, Tuđman će
mirnom okupacijom pokriti ono što su hrvatski povijesni prostori u Bosni i
Hercegovini i ostaće 11-12 muslimanskih enklava koje će egzistirati u toku
te godine, a UNHCR će pod zaštitom UNPROFOR-a dostavljati hranu i lijek-
ove za te enklave.
Početkom 1993. godine trebao je da se pojavi novi predstavnik međunarodne
zajednice koji je trebao doći kod predsjednika Bosne i Hercegovine i kazati:
„Predsjedniče, priznali smo vas, međutim, niste opstali, države nema“ i po
Makijavelijevom pravilu „sve što u historiji propadne, propadne iz dobrih
razloga“, pa moramo priznati činjenicu da Bosna i Hercegovina ne postoji,
moraćemo raditi na planu izrade novog rješenja. Ali, prije nego što kren-
emo u proces crtanja novih mapa, osiguraćemo sva nacionalna, vjerska,
kulturna, jezička i druga prava za Bošnjake, (za Muslimane u to vrijeme), u
jednom i drugom dijelu Bosne i Hercegovine, jer je scenario trebao da se
završi na način da u 1994. godini Bosne i Hercegovine nema na političkoj
mapi Evrope.
Međutim, desilo se da je Bosna i Hercegovina, već u ljeto 1992. godine,
počela da kompromituje taj scenario. Odbrambene snage, dakle, državne
strukture, sve patriotske i odbrambene snage pokazuju spremnost i spo-

sobnost organiziranja, formiranja jedinica i sa početkom jeseni postižu se
prvi taktički uspjesi, tako da kreatori ovog scenarija uviđaju da realizacija
ovog scenarija neće ići tako jednostavno.
Onda se pristupilo formiranju jednog novog pristupa koji je, u suštini, ka-
zao: Ove odbrambene snage vezane su sa protivnikom na jednom frontu,
međutim, da bi se onemogućio napredak, uvođenjem Hrvatske u rat otvorit
ćemo drugi front, gdje neće imati nikakve šanse, pogotovo zbog činjenice
da će linije snabdijevanja i dotura biti potpuno odsječene. I drugi front je
potpuno otvoren. Takvim scenarijem se mogao lahko kreirati dojam da je
ovo divlja država u kojoj sva plemena mrze i ubijaju ona druga, čime se
lahko mogla pravdati politika neinterveniranja.
Bosna i Hercegovina je iznenadila svijet već tokom prve godine rata, da bi
nakon što je Hrvatska rado ušla u rat, Bosna i Hercegovina pokazala kapa-
citet da u jako kratkom vremenu pobjeđuje na tom drugom frontu, i to je
bilo najveće iznenađenje, tako da je 1993. godina po definiciji ovog sce-
narija odigrala jednu iznimno značajnu ulogu u ukupnom raspletu situacije
u ratnom periodu od 1992-1995. godine.
Nakon što Bosna i Hercegovina i njene odbrambene snage pokazuju ka-
pacitet da su sposobne da se odbrane na frontu, onda se u rasplet ovog
scenarija uključuju Sjedinjene Američke Države. Evropa se novom scenariju
i uključivanju Sjedinjenih Američkih Država protivi, međutim, obzirom na
ukupnu snagu koju na globalnom planu Sjedinjene Američke Države imaju,
Klinton se na to nije obazirao. Naime, njemu je bilo bitno da i Evropi i Sov-
jetskom savezu...Islamskom svijetu, a i čitavom svijetu pokaže ko apsolutno
vlada i dominira procesima na globalnom nivou, pa i na Balkanu, koji je za
globalne prostore i globalnu analizu daleko značajniji nego što mi to per-
cipiramo iz naše pozicije. Naime, balkanizacija svijeta, ili globalni Balkan da-
nas simbolizira ključna previranja. To je nešto što je inovirano i inventirano
prije nešto više od jedne decenije.
Tako je došlo do angažovanja Sjedinjenih Američkih Država, tako je došlo
do zaustavljanja rata između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Herce-
govine.
Oni koji su bili na prostoru Operativne grupe (OG) „Zapad“ znaju da smo
i imali određene nagovještaje. Naravno, mi koji smo bili na terenu, bili
smo veoma skeptični prema svim nagovještajima zaustavljanja borbi, ali,
zahvaljujući nekim jakim vezama iz vrha hrvatske države, američka diplo-
macija je dozvolila još jedan mjesec za završetak borbenih operacija kojima
se na terenu trebaju definirati linije podjela. Mi smo to preživljavali na širem
prostoru GornjegVakufa kao operaciju ili ofanzivu „sve ili ništa“, jer su snage
Hrvatske vojske i HVO napadale na prostor i na linije odbrane OG „Zapad“.
Međutim, s obzirom da nisu uspjeli pomjeriti linije, rat je završen na način
na koji je ovdje elaboriran.

Imam potpuno povjerenje da će moje kolege koje su došle sa prostora i
jedinica OG „Zapad“ u potpunosti iznijeti relevantne podatke.
Međutim, smatram da je ono što se događalo na prostoru Srednje Bosne,
u tom ukupnom scenariju, bilo iznimno bitno. Smatram bitnim detalje koje
je moj kolega Ćuskić iznio vezano za OG „Bosanska krajina“, i želim kazati
da su efekti dejstava i doprinosa OG „Zapad“ bili veoma značajni u procesu
promjene odnosa snaga agresije i odbrane unutar Srednje Bosne i Bosne i
Hercegovine u cjelini.
Prije nego što pređem na te detalje, koji neće dugo trajati, želim kazati
da Srednja Bosna vrlo zorno oslikava svu težinu, kompleksnost i teško sh-
vativ smisao, ali i surovu realnost Bosne i Hercegovine i,na svu sreću, ne i
beznadežnost tog rata kojeg su osjetili državljani Bosne i Hercegovine na
dijelovima Bosanske krajine, Podrinja, Posavine, a posebno na prostoru Sre-
brenice.
Šta se pod specifičnošću treba prepoznati kada je riječ o OG „Zapad“? Ono
što želim ovdje naglasiti je činjenica da je ona relativno samostalno egzisti-
rala između ove dvije agresije tokom ove godine. Odmah nakon formiranja
preuzela je odgovornost za odbranu linija napadnutih od strane srbijansko-
crnogorskog agresora, ali je paralelno s tim radila na organizaciji jedinica,
na izvođenju obuke, nabavci naoružanja i vojne opreme i na jednoj uku-
pnoj pripremi za jedan dugotrajan i iscrpljujući rat. Osjetila je svu težinu
rata i praktično počela suštinski svoj angažman u jednoj borbenoj operaciji
oslobađanja prostora Mravinjca i Kamenjaša, gdje su snage HVO prepustile
prostore srpsko-crnogorskom agresoru. Naravno, nisu tu operaciju izvodile
same. I dijelovi jedinica OG „B. Krajina“ i dijelovi jedinice Sedme musliman-
ske brigade koja je djelovala u to vrijeme u sastavu i van sastava OG „B. Kra-
jina“. Ta je operacija vrlo uspješno izvedena.
Nakon toga je slijedilo odbrana i oslobađanje prostora u N.Travniku, Bu-
gojnu i G.Vakufu. Mislim da na čitavom prostoru, ono što sam čuo od pri-
padnika HVO koji su sa svoje strane pratili taj rat, smatraju da nigdje nisu
doživjeli iznenađenje i snagu poraza u odnosu na Armiju R BiH u intenzivni-
joj mjeri, ali i praktično i emotivno, kao što je to bio slučaj na prostorima
Bugojna i nigdje nisu izgubili više ljudi u borbama, nego što je to bio slučaj
na prostorima G.Vakufa u operacijama koje su dugo trajale. Sama činjenica
da su snagama Hrvatske vojske i HVO komandovali i Šiljeg i Praljak, i Roso
i Škender, govori o tome kakav značaj i koliko pažnje su Hrvatska vojska i
HVO pridavali tom dijelu ratišta.
Mislim da se u svim tim pobjedama jedinice OG „Zapad“ u koherentnom
odnosu sa onim što je uradila OG „B.Krajina“ kao susjed na ovom prostoru
kojeg danas posmatramo kao jedinstven prostor, stvorile uslove za formi-
ranje 7. korpusa Armije R BiH.
Sedmi korpus je značio jednu strategijsku promjenu u ratu u Bosni i Her-

cegovini. Značio je momenat preuzimanja strategijske inicijative na ratištu
u Bosni i Hercegovini od strane snaga i jedinica Armije R BiH i kako god su
OG „Zapad“ i OG „B.Krajina“ u znatnoj mjeri stvorili pretpostavku za zaustav-
ljanje jedne agresije, tako je ono što je Sedmi korpus kasnije u saradnji i
jednom orkestriranom nastupu sa ostalim jedinicama Armije R BiH, značio
za ukupno zaustavljanje oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu.
U tom smislu, ja ću organizatorima ovog skupa dostaviti svoje pisano izla-
ganje nešto kasnije. Raspoložen sam na ove teme, sa onima koji se ovim
temama bave, razgovarati do u detalje, a svima vama se zahvaljujem što
učestvujete na ovom skupu, želim vam dobro zdravlje i drago mi je što
imate razloga biti ponosni na ono što ste uradili u ratu.
Hvala.
General Enver Hadžihasanović
NAJZNAČAJNIJA BORBENA DEJSTVA U ZONI

ODGOVORNOSTI 3.KORPUSA U 1993. GODINI
Poštovana gospodo, dragi saborci i prijatelji, pozdravljam vas i selamim.

Kao i uvijek, drago mi je da sam i danas sa vama. Zahvaljujem organizatoru
što me pozvao i omogućio mi da danas govorim.
Projektom za održavanje ovog Okruglog stola predviđeno je da govorim o
NAJZNAČAJNIJIM BORBENIM DEJSTVIMA U ZONI ODGOVORNOSTI 3.KOR-
PUSA U 1993. GODINI.
Ako bih govorio samo o borbenim dejstvima, mučio bih vas sa suhoparnim
podacima o pravcima djelovanja, kotama, nazivima sela i objekata na
terenu o nazivima naših i neprijateljskih jedinica, itd... Naravno, ja to
neću skroz zaobići, jer ću govoriti i o drugim specifičnim pitanjima koja
su karakteristična za prostor Centralne Bosne i šire, a u funkciji su tvrdnje
da je 1993. godina-prelomna godina u odbrani Bosne i Hercegovine. Svi
događaji u Centralnoj Bosni bili su neminovno i neizbježno vezani za 3. ko-
rpus i njegovu komandu. Centralna Bosna je bila veoma specifičan prostor
Bosne i Hercegovine. Preko nje se trebala obezbijediti i zaokružiti takozvana
Herceg - Bosna. Zbog stanja na teritoriji i loše organizacije otpora agresoru,
nisu se mogla pokrenuti značajna borbena dejstva. Glavna kočnica je bilo
Hrvatsko vijeće obrane koje je verbalno zagovaralo zajedničku borbu, a u
praksi ih ni linije odbrane nisu interesovale. Naprotiv, blokirali su sve puteve
i sve raskrsnice unutar zone odgovornosti 3. korpusa.
Ja u Centralnu Bosnu, odnosno u Zenicu, nisam otišao sa naredbom da bu-
dem komandant 3. korpusa. U izlaganju na Okruglom stolu o Igmanu de-
taljno sam govorio o tome. Danas moram ponoviti kratko neke stvari radi
ukupnog razumijevanja događaja u 1993. godini.
U momentu mog izlaska iz Sarajeva bio sam načelnik štaba 1. korpusa. Moj
izlazak, kao i još pet ljudi, vezan je za realizaciju Operacije za deblokadu
Sarajeva, pod kodnim nazivom „Sloboda 92“. Po planu te operacije trebao
sam koordinirati napadom prema Sarajevu sa 3-4 brigade iz 3. korpusa i
jedinicama sa prostora Visokog pravcem: Buci-Paljevo-Rajlovac-Doglodi.

Dolaskom u Zenicu nisam našao očekivano stanje. Nije postojala komanda
3. korpusa niti 3. korpus, a samim tim, ni brigade kojima sam trebao koor-
dinirati. Okružni štab TO Zenica još uvijek je bio u funkciji kao i teritorijalni
način funkcionisanja OSRBiH-a.
Okružni štab je bio zadeveran slanjem pomoći ka Jajcu. U tom momentu
vođene su žestoke borbe na tim prostorima.
1. OPŠTE STANJE NA TERITORIJI CENTRALNE BOSNE
O ovome sam poslao izvještaj u Sarajevo i konstatovao da na ovome prav-

cu po predviđenoj operaciji neće moći biti realizovan zadatak. Čuo sam se
telefonom i sa načelnikom štaba. Naređeno mi je da zajedno sa k-dantom
OkŠTO Džemom Merdanom odem u Travnik i da učinimo sve i organizu-
jemo ljude da četnici sa pravca Jajca preko prevoja Komar i planine Vlašić ne
uđu u Travnik. Dali smo svoj doprinos i organizovali ljude i četnici nisu ušli u
Travnik. Jajce je palo 02. novembra 1992. godine.
Angažujući se na ovome poslu, shvatio sam u čemu su svi problemi i takav
izvještaj poslao u Sarajevo, sa gomilom prijedloga šta se mora uraditi da se
prevaziđu.
Suština problema na teritoriji je bila: Nije formiran 3. korpus. Nije realizovana
odluka Predsjedništva R BiH, donešena 04. jula 1992. godine o Organizaciji
oružanih snaga R BiH i Naređenja koja su proistekla iz te odluke, a to su
Naređenja o formiranju Korpusa i naredbe o formiranju samostalnih briga-
da. Suština problema je bila u ostvarivanju sistema Rukovođenja i Koman-
dovanja oružanim sastavima na prostoru Centralne Bosne. Na tom prostoru
funkcionisala su dva okruga i to Okrug Zenica i Okrug Travnik. Okrug Zenica
je imao svoj Okružni štab, a Okrug Travnik nije imao. Okrug Travnik je direkt-
no komunicirao sa OpŠTO na svojoj teritoriji, a Okrug Zenica preko OkŠTO.
Dodatni problem bio je što su po naslijeđenim i preuzetim zakonima kom-
andanti opštinskih štabova bili u isto vrijeme članovi Ratnog predsjedništva
općine i uvažavali su odluke Predsjedništva i naredbe predsjednika općine.
Iz toga su proizilazili i zaključci – na našoj općini nema problema, a što dru-
ga općina ima, neka rješava sama probleme. To je za oružanu borbu bila
opasna filozofija.
2. NASTANAK I STRUKTURA 3. KORPUSA
Povratkom u Zenicu iz Travnika, zatekao sam Naređenje u kome stoji da

sam ja komandant 3. korpusa i da se razrješavam dužnosti NŠ 1. korpusa.
U vezi s tom naredbom, ponovo sam razgovarao sa načelnikom GŠ u Sara-
jevu. Rekao mi je da se primim posla, da se uvažavaju svi moji prijedlozi i da
stiže naređenje u vezi s tim. Naravno, uhvatio sam se posla i sa mojim sarad-
nicima krenuo stvarati Korpus. Glavno pitanje je bilo objasniti opštinskim
i okružnim organima vlasti šta to treba uraditi i u čemu je njihova uloga u
realizaciji tog zadatka. Održan je zajednički sastanak u sali Općine Zenica na
kome su bili svi predsjednici općina iz Centralne Bosne, kao i tzv. izbjegličke
općine, ugledni ljudi iz privrede, zdravstva i obrazovanja. Prisutni su bili
predstavnici 23 općine, kao i dobar dio uglednih ljudi. Na početku sastanka
bilo je sumnji i nevjerice, ali su na kraju prihvatili svoje obaveze u realizaciji
stvaranja 3. korpusa. Nekoliko dana nakon toga, putem Radija i TV obra-
tio sam se javnosti. Sadržaj u mom obraćanju je u osnovi imao stavove iz
Platforme Predsjedništva BiH i Direktive za oružanu borbu. Nije mi jasno da
nakon rata niko nije objavljivao i koristio to obraćanje javnosti, jer u tome je
bila cijela istina i nije se imalo šta kriti.
Krajem decembra Korpus je formiran 90%. U januaru 1993. godine još jedna
ili dvije brigade su završile svoje formiranje. Suština promjena u organizaciji
je bila u tome da smo na svakoj teritoriji općine formirali jednu brigadu A
R BiH, a negdje dvije i više (Zenica). Od postojećih naoružanih sastava i u
isto vrijeme ostavili da funkcionišu OpŠTO sa 2-3 odreda za obezbjeđenje
teritorije. Korpus je imao od 16-19 brigada, zavisi koliko je vremenski bila
pretpočinjena OG-Istok ili Visoko, kao i prištapske jedinice organizovane u
prištapskim bataljonima i četama.
Odmah na početku se shvatilo da je teško i komplikovano komandovati i
rukovoditi preko tolikog broja veza direktno na Komandu i komandanta
Korpusa.
Korpus je preformiran u četiri operativne grupe i tri brigade direktno na vezi
K-di Korpusa.
Operativnim grupama su komandovali sposobni i danas veoma ugledni
ljudi:
Brigadir Selmo Cikotić
Rahmetli general Mehmed Alagić
General Nehru Ganić
General Refik Lendo
3. RJEŠAVANJE DRUGIH PROBLEMA NASTALIH NA PROSTORU

CENTRALNE BOSNE OD UTICAJA NA 3. KORPUS
Kao i u drugim dijelovima BiH, bio je problem sa izbjeglicama. Centralna

Bosna, u vezi s tim, imala je velike probleme. Npr. samo na prostoru Ze-
nice bilo je preko 100 000 izbjeglica. Iz porodica tih izbjeglica u 1993. go-
dini bili su i pripadnici boračkog i starješinskog sastava 3. korpusa. Prob-
lem smo riješili formiranjem brigada sa tih prostora, kao što su 305. Jajačka
brigada, 17. Krajiška, 325. brigada Vitez, itd. i uključivanjem boraca u do-
micilne brigade sa prostora Prozora, D. Vakufa, Goražda, Višegrada, Foče,

itd. Uključivanjem boraca sa drugih prostora BiH rješavali smo i njihove
porodice kroz dodjelu paketa preko logistike. Organi vlasti su shvatili sve
probleme i dobro su sarađivali sa Logistikom 3.korpusa. Ostalo je prisutno
goruće pitanje snabdijevanja municijom, oružjem, gorivom i uniformama.
4. LAŠVANSKA PETLJA
Poznato je da je to važna raskrsnica na putu Sarajevo - Zenica i dalje kroz

Maglaj i Tešanj, preko Doboja do Save. Sa te petlje se odvajao važan put
dolinom rijeke Lašve prema Travniku i N. Travniku i dalje prema Bugojnu i G.
Vakufu, a preko prevoja Komar prema D. Vakufu i Jajcu.
Već u januaru 1993. godine HVO je postavio punkt neposredno uz Lašvansku
petlju sa bestrzajnim topom i PT minama na cesti i u isto vrijeme u Vitezu
vršio je neposredne pripreme za napad i zauzimanje prevoja Vjetrenice
iznad Zenice.
HVO je počeo napad na selo Merdani, zapadno od Lašvanske petlje. U selu
Dusina imali su jednu jedinicu, kao i u selu Lašva. Također, u selu Raspotočje
imali su jedinicu HVO. Fizičkim spajanjem tih jedinica Lašvanska petlja bi
bila pod punom kontrolom HVO i mi kroz nju ne bi mogli komunicirati. Na-
rednog dana u ranim jutarnjim satima 3. korpus je reagovao na napade na
selo Merdani, pravcem: s. Lašva – s. Dusina – s. Podjele – s. Merdani. U selu
Dusina organizovana je zasjeda od strane HVO-a. Uspješno je razbijena i
pomoć je stigla u selo Merdani. Istovremeno, iz pravca Zenice angažovane
su snage OpŠTO i zaposjeli su rejon Kuber. Punkt HVO-a se pomjerio – po-
bjegao sa Lašvanske petlje, a novi je postavio na krivini puta između sela
Katići i Strane. Ovaj punkt više nije imao direktnog uticaja na Lašvansku
petlju. Mi smo uspostavili potpunu kontrolu nad petljom, kontrolišući okol-
na brda i rejone.
5. DIREKTNI NAPADI HVO I HV
U januaru (krajem januara 1993. godine) HVO, uz pomoć HV, je direktno iz

pravca Prozora, preko prevoja Makljen, uz prethodno žestoko granatiranje
napao G. Vakuf. Bile su to žestoke borbe. Braniocima G. Vakufa je ponestalo
svih vrsta municije, a trebala im je pomoć u ljudstvu. Bilo kojim putem da se
uputi pomoć značilo je novi sukob zbog niza uspostavljenih punktova HVO
na putevima dolinom rijeke Lašve, preko G. Gore i dolinom Vrbasa. Upu-
tio sam bataljon dobro naoružanih i pripremljenih ljudi sa pomoći u MTS-u
iz 305. bbr. Jajce. Taj bataljon je, uz velike napore, gazeći snijeg do pojasa
preko planine Vranice, stigao u G. Vakuf i neposredno se uključio iz pokreta
u borbu. Sa braniocima G. Vakufa zaustavljena je ofanziva na G. Vakuf i za-
uzimanje samoga grada.

Iza toga je HVO još više pojačao punktove i blokade puteva i ograničio,
odnosno, zabranio prolaske kroz navodno svoju teritoriju. Zaustavljali su
i pokušavali pretresati na punktovima i jedinice AR BiH. Desilo se da su sa
punkta prema Vlašiću vratili jedan kompletan bataljon snaga Korpusa da
ne ide na smjenu na Vlašić. Napetost i sukob u unutrašnjosti zone odgovor-
nosti 3. korpusa visio je u zraku.
Naređenjem za vođenje oružane borbe u 1993. godini Komanda Korpusa
je definisala zone odgovornosti za svaku brigadu u odbrani i odredila gran-
ice linija fronta prema četnicima. Uz ovo naređenje bilo je i naređenje da
se planira angažovanje svake brigade u slučaju direktnog napada HVO-a
sa ugroženih pravaca. Zbog toga smo mi imali uvijek pravovremen i valjan
odgovor na napade HVO-a.
Kritično je i neoprostivo bilo postavljanje punktova u samom gradu Zenica
i početak podjele grada. Postavljanje punkta u Čajdrašu i kod hotela ¨Ru-
dar¨ prevršilo je svaku mjeru. Pokrenuli smo jedinice iz Zenice. Za nekoliko
sati smo raščistili punktove u Zenici i razbili Zeničku brigadu HVO-a. Više od
pola brigade se predalo i imali smo dosta ratnog plijena. Ostatak brigade,
sa komandom brigade, se izvukao i otišao u rejon Grahovčića, na travničkoj
općini.
Prije ovih sukoba održano je na desetine sastanaka sa HVO OZ SB, uz posre-
dovanje evropskih promatrača i komandanata UN snaga,a potpisano je i
napisano mnogo naređenja o prekidima sukoba, ukidanju punktova, slo-
bodi kretanja, oslobađanju zarobljenih osoba, o zatrpavanju rovova i us-
postavi raznih komisija za sprečavanje i istragu incidenata. U tim razgovo-
rima, pored komandanta korpusa i njegovog zamjenika, učestvovali su i
visokopozicionirani politički i vojni lideri, počevši sa strane R BiH, prof. dr.
Ejup Ganić i NGŠ Sefer Halilović, a sa strane HZ HB g-din Boras i NS HVO
Milivoje Petković. Formirane su i razne zajedničke komande koje nisu
imale nikakvog efekta, jer HVO nikad nije dao niti imenovao svoje ljude
u te zajedničke komande. Ništa nije funkcionisalo, jer sa strane HVO nije
bilo ni volje, ni želje da se dogovorene stvari ispoštuju. Jednostavno, nije se
odustajalo od zaokruživanja Hrvatske zajednice Herceg- Bosne.
Nastala je, od strane HVO, potpuna blokada i zabrana prolaza pripadnicima
AR BiH i drugim licima iz reda bošnjačkog naroda kroz Busovaču, Kiseljak,
Fojnicu i Kreševo.
6. BORBE ZA KORIDOR KROZ BILALOVAC
Nakon ovih blokada moralo se naći rješenje za prolazak ka Sarajevu. Rješenje

je bilo naći najracionalniji put prema slobodnoj teritoriji Busovače. HVO je
stalnim napadima iz Kiseljaka, Busovače i Viteza nastojao održati siguran
put Vitez – Busovača – Kiseljak za sopstvene potrebe komuniciranja. Iako je

u Bilalovcu bilo jako uporište HVO sa specifičnim punktom kod tzv. Plinare,
u Bilalovcu, zajedno sa snagama OG – Istok – Visoko, 3. korpus je, uz žestoke
borbe, napravio koridor i presjekao put Busovača – Kiseljak. Napravljen je
dovoljno širok koridor da se bez ugrožavanja moglo proći do slobodne teri-
torije Busovača. Detaljisanje o ovoj borbi bilo bi oduzimanje puno vremena
od sadržaja za glavnu temu.
Nekako u to vrijeme ili neposredno iza toga, uslijedio je napad na jedinice

AR BiH smještene u zapadnom dijelu Fojnice. Reagovano je na napad i vo-
dila se žestoka borba. Uvođenje rezerve ili pomoći iz drugih jedinica 6. kor-
pusa bilo je upitno, pa čak neizvodljivo, kao i odbrana Fojnice. Iz ŠVK došlo
je naređenje da 6. korpusu za Fojnicu pomognem sa jednom brigadom. U
rezervi mi je bila 7. Mbbr. i ona je upućena za vrlo kratko vrijeme. Fojnica je
odbranjena i HVO je u napadu osujećen, a Fojnica je ostala pod kontrolom
AR BiH. Slobodan prostor Fojnice obezbijedio je ključnu dionicu koridora
za Sarajevo.
Prostor preko Bilalovca i Fojnice bio je ujedno i vazdušni koridor za prelet
naših helikoptera iz Zenice do Tarčina bez ugrožavanja direktnom vatrom
po helikopterima. Od tada se moglo direktno komunicirati iz Tuzle preko
Zenice do Tarčina, a odatle kopnom preko Igmana do Sarajeva.
7. GRANATIRANJE ZENICE
Nakon postavljanja punktova od strane HVO-a u Zenici i raščišćavanja sa

njima, uslijedilo je i granatiranje Zenice. U tim danima sve me podsjećalo na
metodologiju događaja u Sarajevu. Granatiranjem Zenice stradali su civili,
građani Zenice. Svjedok tih događaja je spomen - obilježje kod Robne kuće
Zenica.
8. OTVARANJE PUTA PREKO GUČE GORE
Vitalan problem u k-di korpusa bio je kako riješiti komuniciranje prema za-
padu do Travnika, a onda na jug preko Bugojna do G. Vakufa. Česta opcija
u razmatranju bila je vođenje operacije iz Lašve i sa Kubera, dolinom rijeke
Lašve. Taj pravac je neizbježno podrazumijevao i veliki broj neizbježnih civil-
nih žrtava, računajući i bošnjačko stanovništvo u okruženju u starom Vitezu.
Napad tim pravcem bio je od velikog interesa i za evropske promatrače i
komandante UN snaga na prostoru zone odgovornosti 3. Korpusa, kao i za
Međunarodni crveni križ. Toliko je interesovanje bilo kao da su očekivali da
se na tom pravcu nešto dogodi.
U tom regionu se i desio strašan zločin. HVO je napao selo Ahmiće i bez
ikakvog vojnog razloga pobio preko stotinu civila (djece, žena i staraca).
Desilo se to u aprilu mjesecu. Intervencijom naših snaga sa Kubera i iz Ze-
nice HVO je vraćen na početnu poziciju. Napad je izvršila VP k-de OZ SB,
čiji je komandant bio major Paško Ljubičić. Zahvaljujući k-dantu UN batal-
jona iz Viteza g-dinu Bobu Stjuartu u svijet su, putem linka na TV-u, poslate
zastrašujuće slike događaja i time pokazane stvarne namjere HVO-a prema
bošnjačkom stanovništvu.
U junu 1993. godine, HVO je počeo napad na k-du 306. bbr, koja je bila
smještena u zgradi rudnika Han Bila i bataljon te brigade koji se u tom
rejonu nalazio na odmoru. Izvjesno vrijeme prije toga, HVO je iselio svo
stanovništvo hrvatske nacionalnosti sjeverno i sjeverozapadno od Travni-
ka. U isto vrijeme je na tom dijelu napustio linije fronta prema četnicima
na Vlašiću. Taj dio fronta je OG B.Krajina zatvorila. Pored toga, HVO je imao
još samo jedan dio fronta prema četnicima sjeverno od Žepča, prema
Tesliću. Sve druge snage OZ SB HVO je imao unutar 3. korpusa i bavio se
zaokruživanjem HR HB.
Kao k-dant korpusa, imao sam dovoljno razloga da pokrenem rezerve kor-
pusa i pomognem 306. brigadi. Iz pravca Travnika jedinica prvog bataljona
7. Mbbr. dobila je zadatak da preko Strana i M. Bukovice krene prema G.
Gori do Han Bile i pomogne 306.bbr. Tim prije, što je ta brigada bila orijenti-
sana na frontu prema Vlašiću prema četnicima.
Iz pravca Zenice u isto vrijeme angažovan je drugi bataljon 7. Mbbr. i dijelo-
vi 314. Mtbr. pravcem Čajdraš – Stranjani – Grahovčići –Brajković – Han Bila.
Iz pravca Travnika je dio 17. Krajiške brigade imao zadatak da štiti desni bok
prvog bataljona 7. Mbbr. i što prije izbije u rejon G. Gore i zaštite samostan
u G. Gori. Tu je nastao problem. Sa prostora s. Maline i s. Poljanice pojavile
su se grupe ,,mudžahedina” i došle do samostana G. Gora prije 17.Kbbr i
nanijele su štetu samostanu. Velike probleme je imala k-da korpusa i 17.
Kbbr, a svjedok je general Merdan, koji je bio na licu mjesta da raščisti te
probleme i odatle udalji ,,mudžahedine“. ¨Mudžahedini“ nisu bili sastavni
dio 3. korpusa. Bili su organizovani po grupama u selima tog regiona i sve
što su radili, radili su po svom nahođenju.
Rješavajući problem napada na 306.bbr, komanda 3. korpusa riješila je
i problem putne komunikacije od Zenice prema Travniku, a odatle preko
Vilenice do N. Travnika, pod kontrolom AR BiH, i dalje preko Ravnog Rostova
do Bugojna.
U julu mjesecu ponovo počinje napad na G. Vakuf, uz učešće jedinica OZ

Sjeverozapadna Hercegovina, čiji je k-dant bio Željko Šiljeg i dvije brigade
HV, koje su došle sa teritorije Hrvatske. Žestoke su to bile borbe za G. Vakuf.
Braniocima G. Vakufa je upućena sva u tom momentu moguća pomoć.
U isto vrijeme na izlazu iz Bugojna prema G. Vakufu pored ustaljenih bloka-

da na tom putu, HVO je napravio zločin u s. Vrbanja. Ubijeno je 45 ljudi,
civila, bez ikakvog razloga i blokiran je put iz pravca Bugojna ka G. Vaku-
fu. Sjeverozapadno od s. Vrbanja, a neposredno na izlazu iz Bugojna, u vili
¨Gorica¨, bilo je smješteno zapovjedništvo 104. HVO brigade Ëugen Kvater-
nik¨ i VP. U vikend naselju bila je smještena specijalna antiteroristička jedi-
nica HVO. Odmah nakon toga, započeo je i opšti napad na grad Bugojno, uz
upotrebu artiljerije iz rejona Crnički podovi. Bugojanska 307.mtbr i jedinice
ŠTO općine Bugojno uspješno su prihvatile napad, razbile i razoružale 104.
HVO brigadu i domobransku pukovniju u Bugojnu.
Napadi na G. Vakuf počeli su jenjavati i uskoro prestali.
9. IZDAJA HVO KOD ŽEPČA I OBEZBJEĐENJE PUTA PREMA

OG ¨7- JUG¨
U isto vrijeme ili neposredno iza ovih događaja, HVO pravi novu namještaljku
i izdaju. Naime, visokopozicionirani politički lider HR HB je, noć uoči izdaje,
u hotelu u Tesliću, sa četnicima potpisao dokument u kome pristaje da HVO
jedinica napusti položaje prema četnicima sjeverno od Žepča i da četnici
tu mogu slobodno proći preko s. Ozimice, a da će 111. XP brigada napasti
brigadu AR BiH u Žepču. Tako se i desilo s tim što je HVO napao k-du bri-
gade u Žepču i bataljon koji je bio u kasarni na odmoru. K-da korpusa je
intervenisala sa slobodnom 303. bbr i dijelovima 314. mtbr. Sa osnovice
Želeće – Žepačko raskršće intervenisala je prema Žepču u rejonim s. Ora-
hovica i s. Bistrica. Sukobi u Žepču su prestali, ali je HVO blokirao komuni-
kaciju prema Zavidovićima i Maglaju i dalje prema OG ¨7-JUG¨. To pitanje
smo riješili angažovanjem inžinjerijskog bataljona na izgradnji dionice puta
kod s. Pepelari i spajanjem sa putem koji dolinom rijeke Otežna, preko s.
Priluka, prelazi Ravnu Goru. Preko brda, sjeverno od visa Tvrtkovac - tt 1303,
spojili smo ta dva puta i izašli na put koji iz Kaknja, preko prevoja Ponijeri, s.
Kamenica i Kleka vodi u Zavidoviće.
U to vrijeme u komandi Korpusa boravio je brigadir Adem Crnovršanin,

tražeći moduse i rješenja za kopanje tunela ispod aerodroma Sarajevo. De-
taljno smo to razmotrili. Predlagao je da to radi Inžinjerijski bataljon 3. ko-
rpusa. Objasnio sam mu da Inžinjerijski bataljon nije osposobljen da radi
takve poslove, ali da to mogu uraditi profesionalni rudari i da to predloži k-
dantu. Nakon toga, dobio sam naređenje da određen broj vojnika, po profe-
siji rudara, prekomandujem u 1. Korpus, što sam i uradio. Nikad nisam dobio
naređenje da uputim Inženjerijski bataljon. Da sam dobio takvo naređenje,
ja bih to uradio i prekinuo bih radove na ovom putu. Crnovršanin je u jednoj
tv emisiji ¨60 minuta¨ izjavio da ja nisam dao Inžinjerijski bataljon za ko-
panje tunela. Nikad nisam dobio naređenje da uputim Inžinjerijski bataljon.
U isto vrijeme, nastaje problem na Ïgmanu¨. K-dant Generalštaba mi je na-

redio da izdvojim brigadu za Igman. Ja u rezervi nemam nijedne brigade i to
mu objašnjavam. Naredio mi je da uradim sve što je u mojoj moći i moguće
i pošaljem pomoć na Igman. Na Okruglom stolu o Ïgmanu¨ o ovome sam
govorio šire, ali još malo da kažem - kratko. Upućene su dvije ojačane čete
– dobro naoružane i borbeno spremne iz sastava 7. Mbbr. i OG ¨BK¨, čija je
glavnina bila iz sastava 17. Kbbr. i 312.mtbr., a njima se priključila i jedinica
iz 306.bbr. Šta su oni uradili na Igmanu sublimirano je u zahvalnici i pohvali
K-de 1. Korpusa, koja je upućena i stigla u K-du 3. korpusa.
10. BORBE U KAKNJU, DALJE ZA VAREŠ I OTVARANJE

KOMUNIKACIJE KA TUZLI I 2. KORPUSU
Već je bilo jasno da će HVO i u Kaknju primijeniti istu metodologiju. Pot-

vrdilo se to u praksi. Počelo je postavljanje blokada, odnosno, punktova u
gradu, posebno u istočnom dijelu kroz s. Bjelavići, s. Haljinići i u Kraljevoj
Sutjesci. U Kaknju je bio smješten 3. bataljon 7. Mbbr., pored 309. bbr. Ka-
kanj i jedinica OpŠO. 309. bbr. je držala liniju fronta prema četnicima u prav-
cu Kamenica – Vozuća. Bez obzira na to, nakon provokacija HVO po Kaknju
i granatiranja grada iz Kiseljaka brzo je raščišćeno sa HVO brigadom Ka-
kanj. Dobar dio brigade HVO je napustio prostor Kaknja i pobjegao u Vareš.
Ključnu ulogu, a na osnovu naređenja K-de 3. korpusa, u zaštiti samostana
Kraljeva Sutjeska imala je 7. Mbbr. Samostan je ostao sačuvan i zaštićen.
Odmah iza događaja u Kaknju, rahmetli general Alagić i ja helikopterom

smo otišli u Tuzlu. U tom momentu znao sam da će general Alagić primiti
dužnost od mene. U Tuzli smo dogovorili kako riješiti Vareš, jer je on pripad-
ao 2. korpusu, ali je u isto vrijeme bio na tromeđi zone odgovornosti 2. 3. i
1. korpusa. U vezi rješavanja ovog problema ima i specifična anegdota koju
neću sada iznositi, ali nalazi se u arhivi. HVO je u agoniji i propasti napravio
i veliki zločin u s. Stupni Do. Zbog sopstvenog poraza, svetili su se običnim
ljudima, civilima. Brigada HVO iz Vareša, pored gubitaka, razbijena je i pob-
jegla na prostore Kiseljaka.
11. OSTALA PITANJA, PORED BORBENIH DEJSTAVA, KOJA

SU BILA BITNA U 1993. GODINI, KAO BITNI DOGAĐAJI
KOJI DEFINIŠU DA JE 1993. GODINA PRELOMNA GODINA U
ODBRANI BiH, A VEZANA SU ZA 3. KORPUS AR BiH
11-1. Sastanak komandanata korpusa
Godine 1993.- polovinom te godine prvi put je održan sastanak i referisanje

k-danata korpusa. To je održano na moju inicijativu, a k-dant Generalštaba
je to i prihvatio. Na tom sastanku, iz bezbjednosnih razloga, nije bio k-dant
5. korpusa. Tada su se prvi put sreli k-danti korpusa u Zenici. Jedni druge su
saslušali i sagledali probleme drugih prostora. Bio je to jako koristan sas-
tanak. Na tom sastanku je sa moje strane potekao i prijedlog da se 3. korpus
podijeli na dva, jer je zaista bilo teško organizovano komandovati sa tolikim
brojem ljudi od 45 000 do 60 000, zavisi kad je koja OG bila data 3. korpusu.
11-2. Osnivanje Ratne oficirske škole
Bio sam inicijator osnivanja ove škole. K-da 3. korpusa je obezbijedila infra-
strukturu i počeli smo obuku, a kasnije školu predali u nadležnost GŠ-u AR
BiH.
11-3. Formiranje i predislokacija Helikopterske eskadrile i aviona i

formiranje Helikopterske baze
K-da 3. korpusa je prihvatila i obezbijedila smještaj Helikopterske eskadrile

u Zenici i omogućila formiranje helikopterske baze.
Prihvatila je i avione ütva¨ i smjestila ih u rejonu Bilješeva, gdje su sa dion-
ice puta između Zenice i Kaknja mogli polijetati i slijetati. Pod prijetnjom
NATO-a, nismo ih mogli nikada upotrijebiti.
11- 4. Formiranje IKM Generalštaba
U Zenici je u 1993. godini bio formiran IKM Generalštaba AR BiH. Takav or-
gan se privremeno formira u funkciji borbenih dejstava na prostoru gdje
se ona izvode. Znam da je u tom momentu IKM Generalštaba bio formiran
iz nužde da organizuje pripadnike GŠ-a koji su bili na tom prostoru. Nije
bio formiran u funkciji borbenih dejstava. Ovako formiran IKM, na čelu sa
generalom Šiber Stjepanom, nije bio u funkciji pomoći K-di 3. korpusa niti
je vodio i koordinirao bilo kakva borbena dejstva. Opterećivao je K-du 3.
korpusa zahtjevima za izvještavanjima o istim pitanjima koja su u formi
izvještaja slata u GŠ Sarajevo. Samovoljno su organizovali razne kontrole u
jedinicama 3. Korpusa, pa i u onim koje su već bile u borbenim dejstvima.

Ovako angažovano IKM bilo je smetnja K-di i jedinicama 3. korpusa.
11- 5. Boravak i prolazak raznih delegacija kroz Zenicu
K-da Korpusa je prihvatila i obezbijedila boravak i prolazak svih državnih,

političkih, sportskih, umjetničkih i drugih delegacija.
11- 6. Posjeta predsjednika Turske, gospodina Demirela
Predsjednik Turske, gospodin Demirel, i pored više pokušaja, nije mogao

doći u Sarajevo. Niko nije mogao, pa ni UN, da mu garantuje, u ovom vre-
menu, bezbjednosno slijetanje na aerodrom Sarajevo. Preletio je helikop-
terom iz Splita do Zenice. Sačekao sam ga, po naređenju rahmetli vrhovnog
komandanta, gospodina Alije Izetbegovića. U prostorijama opštine Ze-
nica smo razgovarali. Savjeti predsjednika Demirela, kada je bila u pitanju
oružana borba, nisu ni sekunde odstupali od onoga što je bilo u Platformi
Predsjedništva BiH i Direktivi za borbu Generalštaba AR BiH.
11-7. Odnos K-de 3. korpusa prema UN jedinicama i Evropskoj

promatračkoj misiji, kao i misiji Međunarodnog Crvenog krsta
K-da 3. korpusa je uvažavala i poštovala sve Međunarodne institucije.

Omogućila im je, u granicama svojih mogućnosti, da funkcionišu i obave
svoj dio posla. Ovo bi se nekad u budućnosti moglo postaviti kao posebno
pitanje za elaboraciju. U isto vrijeme, koliko su bili potrebni, toliko još više
su oduzimali vremena komandantu Korpusa i organima K-de 3. Korpusa,
kao i komandantima OG i brigada. Sve smo zahtjeve ispoštovali i dali svoj
doprinos u rješavanju problema.
11-8. Uspostavljanje linije za proizvodnju municije u Zenici
Komanda Korpusa je, po odobrenju Generalštaba, a kasnije i po mom

naređenju, prebacila teškim putem, preko Kozovgrada, u Zenicu rezervnu
liniju za proizvodnju municije iz Konjica. Ta linija mašina je proizvodila mu-
niciju 7,62 mm, 7,9 mm za puške i pištolje, a bila je osposobljena i za mu-
niciju 5,56 mm.
11-9. Stavljanje pod kontrolu fabrike ¨BNT¨
Komanda 3. korpusa je stavila ovu fabriku u Novom Travniku pod svoju kon-
trolu početkom 1993. godine. To je bila fabrika koja je proizvodila i remon-
tovala proizvode:
• Sve vrste minobacača

• Sve vrste topova i haubica
• Sve vrste raketnih lansera
• Sve vrste PA topova
• Cijevi tenkova T-55 i M-84
• Mitraljeze za avione G-4
11-10. Ratni plijen u sukobima sa HVO i rezultati borbe
U sukobima sa HVO imali smo značajan ratni plijen u naoružanju i municiji.

U tim sukobima smo potpuno razbili 5 (pet) brigada HVO i jednu pukovniju.
11-11. Infrastruktura privrede i ostalih značajnih objekata
Sačuvali smo kompletnu infrastrukturu privrede, kulturne, vjerske i sportske

objekte. Dobar dio fabrika radio je u to vrijeme. Posebno ističem da smo
sačuvali Termoelektranu Kakanj, odakle je, između ostalih, struja išla i za Sa-
rajevo.
11-12. Linije fronta
Treći korpus je u 1993. godini držao oko 450 km fronta. Sve napade četnika,
a bilo ih je, smo odbili i nismo izgubili nijedan dio slobodne teritorije.
12. ZAKLJUČCI:
Godina 1993. je bila prekretnica ili prelomna godina u odbrani BiH.

Stvorene su oružane formacije, koje su mogle bez pogovora voditi oružanu
borbu i na drugim prostorima BiH, što se u narednom periodu i pokazalo.
Izgled i sposobnost 3. korpusa pokazana je na smotri 3. i 7. korpusa 1995.
godine, čije su jedinice bile i stvorene u 3. korpusu.
Struktura i organizacija, kao i borbena spremnost jedinica, bile su osnovica
i snaga za daljnje vođenje oružane borbe u 1994. i 1995. godini.
Ishod sukoba u Srednjoj Bosni obezbijedio je da se potpiše Vašingtonski
sporazum, nakon čega su potpuno prestali sukobi HVO i AR BiH.
General Fikret Ćuskić
OPERATIVNA GRUPA BOSANSKA KRAJINA I

17. SKBBR. U 1993. GODINI
Sedamnaesta Krajiška brdska brigada formirana je u Travniku 25. novem-

bra 1992. godine,u vrijeme formiranja ostalih brigada 3. korpusa ARBiH.
Nastala je spajanjem dvije dobrovoljačke krajiške brigade, 1. Krajiške i 7.
brigade. Padom Jajca došlo je do značajnog pada borbenog morala, jer se
gubila nada u skori povratak iz vrbaske doline u Bosansku Krajinu, što se
najdirektnije odrazilo na veći odliv krajiških boraca ka inostranstvu. Prema
mojoj slobodnoj procjeni, oko 30 % ih je napustilo Bosnu i Hercegovinu.
Odlučeno je da se 1. Krajiška i 7. brigada spoje u jednu brigadu, kako bi
se sačuvao preostali krajiški borbeni element u Srednjoj Bosni od daljeg
osipanja i zadržala, ali i realizirala nada u povratak u Bosansku Krajinu. Za
komandanta brigade postavljen sam ja. Angažovanjem svih mogućih po-
tencijala i resursa, do kraja 1992.godine, u potpunosti je ustrojena kom-
anda, prištapske jedinice, te prvi i drugi bataljon. Prvi bataljon je krajem
decembra, s dijelom komande brigade i prištapskih jedinica, izvršio marš
na visočko bojište, gdje se naša odbrana u tom momentu nalazila u veo-
ma kritičnoj situaciji. Bataljon je angažiran na kralupskom pravcu. Istovre-
meno je u kasarni brigade u Travniku nastavljeno s procesom ustrojavanja
i uvojničavanja ostalih jedinica brigade. Početkom januara ustrojen je i 2.
bataljon. Od preostalog ljudstva ustrojavan je 3. bataljon. Krajem januara
počelo se s formiranjem 4. bataljona od ljudstva iz 84. brigade TO Kotor
Varoš i Bošnjaka iz kotorvaroške bojne HVO. Tokom prve polovine janu-
ara 1993.godine, brigada je angažovana s 1. i 2. bataljonom na visočkom
bojištu, gdje je vodila teške borbe s VRS. Na tom bojištu izvodila je uspješna
napadna borbena dejstva, ali je razvojem situacije bila primorana i da bude
upotrijebljena na čuvanju linija odbrane. Nakon napada jedinica HVO na
Gornji Vakuf, 2. bataljon je s Visokog 19. januara upućen preko slobodnih
dijelova općine Busovača u ispomoć snagama odbrane. Međutim, sukob
s HVO se proširio i na busovačkom području, tako da je bataljon upotri-
jebljen za njegovu odbranu. U rejonu Kaćuna i prema Bilalovcu postigao

je zavidne rezultate. Zbog mogućnosti širenja sukoba i na teritorije općina
Travnik, Vitez i Novi Travnik, 1. bataljon je s visočkog bojišta prebačen u
Han Bilu, kod Travnika. S obzirom da se sukob nije proširio, nije borbeno
angažovan. Nakon okončavanja januarsko-februarskih sukoba s HVO,
brigada je vraćena na visočko bojište. U međuvremenu su formirani 3. i 4.
bataljon, tako da je krajem februara i 3. bataljon uveden u borbe na tom
bojištu. Nažalost, pretrpio je značajne gubitke u ovladavanju i odbrani kote
715, što je negativno uticalo na njegovo dalje ustrojavanje i razvoj. Razvoj
situacije na terenu zahtijevao je uključivanje i 4. bataljona u borbu, tako da
je od početka marta cijela brigada, sa svim svojim jedinicama,angažovana u
odbrani Visokog. Jedan od većih problema u to vrijeme bilo je naoružanje.
Nismo imali dovoljno oružja za sve jedinice. Vršili smo pregrupisavanja i
prenaoružavanja jedinica i boraca. I u tim najtežim uslovima tražili smo na-
jbolja moguća rješenja kako bismo jednovremeno izvodili borbena dejstva
i ,paralelno s tim, formirali, opremali i obučavali jedinice. U tome smo, u
dobroj mjeri, i uspijevali, o čemu govori podatak da smo do početka marta
imali formirana četiri brdska bataljona. U cilju potpune obučenosti i od-
govornosti komande bataljona, iste smo upotrebljavali kao cjeline i nismo
dozvoljavali upotrebu po dijelovima.
Intenzivna borbena dejstva u prvom tromjesečju 1993.godine (s VRS i HVO)
dovela su do velikih gubitaka, zbog čega je brigada 8. aprila povučena u
Travnik na odmor. Međutim, kompletno naoružanje, ranga jednog bataljo-
na, ostavili smo 305. bbr, Jajačkoj, koja nas je smijenila na visočkim linijama
odbrane. Situacija koju je brigada zatekla po svom dolasku u Travnik, a koju
je izazvao HVO tokom uskršnjih praznika, provokativnim postavljanjem za-
stava po gradu, bila je izuzetno teška. Ostavljanje naoružanja 305. bbr po-
kazalo se otežavajućim faktorom za brigadu koja, čak i s tim oružjem, nije
bila upotpunosti naoružana.
Na svim dominantnim objektima oko Travnika bile su ukopane jedinice
HVO s okrenutim cijevima na grad, a posebno na kasarnu. Sedamnaesta
je bila nepoznanica za HVO, a iz raspoloživih dokumenata je vidljivo da su
neke jedinice naše brigade tretirali kao specijalne i da je njena borbena
spremnost preuveličavana. Svakog trena se očekivao napad HVO. Događaji
u Vitezu 16. Aprila, dodatno su usložli ionako teško stanje.
I pored ovakvog ambijenta i ugroženosti kasarne, 15. aprila smo dostojanst-
veno obilježili Dan ARBiH i dobijanje zasluženog priznanja brigadi za njen
dotadašnji doprinos odbrani Republike Bosne i Hercegovine, počasnog na-
ziva Slavna. U kasarni je upriličen prikladan program na kojem je, na osnovu
naredbi ŠVK, brigada proglašena Slavnom, te dodijeljeni prvi zlatni ljiljani
borcima, ali i brigadi. Tim činom 17. Slavna Krajiška brdska brigada postala
je jedna od rijetkih jedinica odlikovana Zlatnim ljiljanom, kao kolektiv, jer se
to priznanje, inače, dodjeljivalo samo pojedincima, što govori o njenim do

tada postignutim rezultatima.
Napad HVO na Travnik, 3. juna 1993.godine, brigada je dočekala sa četiri
bataljona, potpuno osposobljenom komandom, prištapskim jedinicama,
vojnom policijom, vodom veze, razvijenom logistikom i rezervama hrane
ekvivalenta dva mjeseca, a MTS-a za jedan dan borbe. Drugi bataljon je bio
nenaoružan, jer je njegova oprema ostavljena Jajčanima.
Period od povratka brigade s visočkog bojišta do napada HVO na Travnik,
početkom juna 1993.godine, iskorišten je za povoljan taktički razvoj i
ojačavanje odbrane nekih bošnjačkih sela koja su bila okružena snagama
HVO i time najugroženija od njegovog mogućeg napada. IDV Gavranovi su,
nakon izviđanja prema Jajcu, ostali u Mehuriću, s naredbom da se angažuju
u odbrani okolnih sela ako se za to ukaže potreba. Jedinice 1. bataljona
upućene su u Slimena, na Skok i Ilovaču, te u Travničku medresu. Četvrti
bataljon u Vakuf, a 3. u Bijelo Bučje. Drugi bataljon zadržan je u kasarni
kao rezerva, s planom njegovog angažovanja u odbrani kasarne, Kalibu-
nara, Pirote, Bašbunara, ali i ovladavanja objektima HVO na pravcu prema
Vlašiću i Vilenici. U rezervi smo držali i dio 1. bataljona. Obje jedinice su bile
spremne da budu angažovane po naredbi komandanta OG Bosanska Kra-
jina i komandanta brigade na bilo kojem pravcu, odnosno, tamo gdje se
ukaže najveća potreba.
Prvih dana izbijanja sukoba s HVO, 17. SKbbr. je izvršila potpuno naoružavanje
svih jedinica od zarobljenog ratnog plijena. Sadejstvo s ostalim jedinicama
OS R BiH bilo je na potrebnom nivou za uspješno ostvarenje svih postav-
ljenih zadataka brigade, koja je činila glavnu snagu odbrane, ali i napad-
nih borbenih dejstava, u smislu proširenja slobodne teritorije i deblokade
bošnjačkih sela i naselja. Ostvaren je spoj s 306. bbr na pravcu prema Ze-
nici, čime je Travnik deblokiran. Slimena, Skok, Ilovača i Vakuf su odbran-
jeni, deblokirani i povezani s gradom. Odbranjeni su i položaji prema VRS na
liniji kod Bijelog Bučja, koje je također deblokirano prodorom 3. bataljona
preko HVO položaja na Mešćemi prema Kraljevicama i Turbetu. Jedinice 2.
bataljona su uspješno upotrijebljene u borbenim djelovanjima na pravcu
preko Bašbunara, Kalibunara, Jankovića i Ovčareva prema položajima HVO
na vlašićkom platou, koje je on prepustio VRS. Nakon uspješne odbrane
Travnika, 1. i 3. bataljon su angažovani na povratku izgubljenih položaja
prema VRS, u rejonu Bijelog Bučja. Potom je uslijedio uspješan napadni boj,
zajedno s jedinicama OG Zapad, na Mravinjcu i Kamenjašu, da bi potom
3. bataljon, ponovo u sadejstvu s jedinicama te operativne grupe, tačnije
308. bbr, odbranio BNT i očistio plato Rostova i izvršio zadatak ovladavanja
rejonom planine Sebešić i raskrsnicom planinskih puteva Fojnica – Gornji
Vakuf – Novi Travnik. Zaposjedanjem Sebešića, snage HVO u lašvanskoj do-
lini došle su u potpuno okruženje, što je, s druge strane, ARBiH dalo bolje
operativno-taktičke pozicije. Ovim borbenim dejstvima uvezana je slobod-

na teritorija općina Gornji Vakuf i Bugojno,preko Travnika ka Zenici, i ostvar-
en fizički spoj s okruženim selom Krušćica, kod Viteza, čime je u narednoj fazi
olakšana odbrana tih teritorija. Početkom jula, dijelovi brigade uvučeni su
na viteško bojište. Treći bataljon je sa Sebešića produžio u Krušćicu. Četvrti
je prebačen na pravac od Zenice. Drugi je branio nekadašnje linije HVO pre-
ma VRS na vlašićkom platou, a prvi u rejonu Putićeva. Brigada je bila maksi-
malno angažovana. Krajem jula, njene jedinice bile su od Fojnice, preko
Igmana i različitih dijelova viteškog bojišta do linija na vlašićkom platou.
Svakodnevna borbena djelovanja s HVO crpila su brigadu koja se nosila i s
problemom nedostatka MTS zbog blokade Srednje Bosne. Najveće gubitke
tokom sukoba brigada je pretrpila 19. septembra u napadnim dejstvima
prema Starom Vitezu. Od uspješnih borbenih dejstava na viteškom bojištu
mogu se izdovojiti oslobađanje Zabrđa, učešće u borbama u Ciganluku, te
u Klinu i Križančevom Selu, od pravca Zenice prema Vitezu. Konstantnim
pritiskom i nametanjem stalnih aktivnih borbenih dejstava, naših oblika
borbe, izbora mjesta i vremena, doveli smo HVO u poziciju da prihvaćanjem
Vašingtonskog sporazuma i Federacije Bosne i Hercegovine odustane od
ideje HR HB.
Sedamnaesta brigada je kraj 1993.godine dočekala s ogromnim borbenim
iskustvom i izuzetnim doprinosom odbrani Srednje Bosne od agresije HVO,
ali iscrpljena i s velikim gubicima. Izgubila je svoje najbolje borce u tim
teškim i iscrpljujućim borbama.
Jedinice 17. SKbbr. u sukobu s HVO angažovane su, težišno, u odbrani Travni-
ka, a uporedo s tim, razvoj borbenih djelovanja zahtijevao je angažovanje
brigade na području općina: Novi Travnik, Vitez, Fojnica, uz jednovremeno
držanje linija odbrane prema VRS. Pored toga, i dalje je bila napadna oštrica
OG Bosanska Krajina, čime je bila i jezičak na vagi koji je omogućio odbranu
ovog dijela Srednje Bosne i nametanje protivniku prihvatanja političkog
rješenja kroz Vašingtonski sporazum.
OG BOSANSKA KRAJINA
Dana 08.marta 1993. godine, formirana je OG Bosanska Krajina, čiji je cilj bio
da se izdvoje manevarske jedinice dijela 3. korpusa i objedine u borbenim
djelovanjima, s ciljem oslobađanja okupiranih dijelova Republike Bosne i
Hercegovine na pravcu prema Bosanskoj Krajini. Po naređenju komandanta
3. korpusa, Envera Hadžihasanovića, u OG Bosanska Krajina ušle su: 17. SK-
bbr, 7. mbbr i 305. bbr. Planirano je formiranje i dvije nove brigade: 27. mtbr.
i 37. mtbr. od ljudstva s područja Bosanske Krajine. Međutim, operativna
grupa s ovakvim sastavom jedinica nije nikada zaživjela, a razlog tome je
agresija od strane HVO. Tako da 305. bbr. nikada nije ušla u organski sas-
tav svoje operativne grupe. Prvi bataljon 7. Mbbr, u početnoj fazi sukoba
s HVO, borbeno je djelovao na području općina Travnik i Novi Travnik, u
sastavu OG Bosanska Krajina, da bi se sredinom jula uključio u organski sas-
tav 7. Mbbr. Formiranje 27. mtbr. bilo je sporo i otežano, a 37. mtbr. nije ni
formirana. Da bi se realizirao postavljeni cilj Operativne grupe, njen kom-
andant, rahmetli general Mehmed Alagić, pristupio je određenim planskim
aktivnostima, u smislu izviđanja zona borbenog djelovanja, prikupljanja
podataka o neprijatelju, izviđanja rejona prikupljanja i očekujućih rejona,
izrade planova i obuke jedinica za napadna djelovanja. Komandant Alagić
obavljao je dužnost oslanjajući se na komandu 17. SKbbr. Povratkom iste
s visočkog bojišta, došlo je do jedne specifične situacije kada je u pitanju
OG Bosanska Krajina. Naime, ona je ušla u zonu odgovornosti OG Zapad, u
garnizon Travnik. Kao najstariji starješina u travničkom garnizonu, cijeneći
realnu prijetnju od predstojeće agresije HVO, oslanjajući se na komandu 17.
SKbbr, koju je jedinu imao na raspolaganju iz sastava OG Bosanska Krajina,
komandant OG je pristupio planskom uvezivanju svih odbrambenih resur-
sa na području općine Travnik (306. bbr, 312. mtbr, 17. SKbbr, OpŠO Travnik,
SJB Travnik i CSB Banja Luka). U početku realizacije ove misije nailazio je
na velike probleme i otpore, međutim, njegov vojnički autoritet i pokazano
znanje lomili su te otpore. Paralelno s koordinacijom priprema odbrane od
agresije HVO, postepeno se vršila popuna komande OG, od početnih ad-
ministrativnih funkcija, garnizonih, bezbjednosno-obavještajnih, štabnih
do logističkih. Logističku funkciju OG je ostvarivala preko odjeljka LoB-a 3.
korpusa u Travniku. Komandant OG Bosanska Krajina je de facto, a sukladno
razvoju situacije i naređenjima komande 3. korpusa, i de jure preuzimao
komandu nad pojedinim jedinicama OG Zapad. Ostvarena je veza i sade-
jstvo sa susjednim komandama (OG Zapad). S njom su razmjenjivane infor-
macije, a kasnije ostvareno i sadejstvo u rejonu Mravinjca i Kamenjaša. Do
sredine augusta formirana je 27. bbr. Veliku podršku Operativnoj grupi dala
je i jedinica PEB-a, smještena u kasarni 17. SKbbr, opremljena najkvalitetni-
jom opremom od strane Tehničko-remontnog zavoda iz Travnika i vođena
njegovim najstručnijim kadrovima. Preko nje dobijani su blagovremeni i
kvalitetni podaci o namjerama HVO u našoj zoni odgovornosti.
Iz ovoga je vidljivo da je do početka sukoba s HVO, na području općine
Travnik, komanda OG Bosanska Krajina od svojih formacijskih jedinica ra-
spolagala sa 17. SKbbr, 1/7. Mbbr, a kao najstariji komandant, na osnovu
ovlašćenja proisteklih iz Pravila službe ARBiH i naređenja komande 3. ko-
rpusa, komandant Alagić je koordinirao odbrambene pripreme na općini
Travnik i to s 312. mbr, 306. bbr, OpŠO Travnik, SJB Travnik i CSB Banja Luka.
Početkom borbenih djelovanja s HVO, a sukladno razvoju na terenu, spa-
janjem jedinica i ostvarenja mogućnosti manevra u zoni operacija OG BK,
pojedine jedinice iz OG Zapad su i formalno pretpotčinjene OG BK. Tako
da su do 19. jula u sastav OG BK ušle, pored travničkih brigada, 308. bbr

iz Novog Travnika i 325. bbr iz Viteza. Na taj način OG BK dostigla je da u
svom sastavu ima šest jedinica ranga brigada, čVP, vod veze i komandu
stana, čime je završen organizacijsko-formacijski razvoj njene komande. Iz
svega navedenog je vidljivo da se razvoj i jačanje komande OG BK, kao i
prištapskih jedinica, odvijao postupno i sukladno narastanju zone odgovo-
rnosti i borbenih jedinica u njenom sastavu.
OG BK uspješno je prihvatila borbu na području općine Travnik i odgovorila
na agresiju HVO 3. juna 1993.godine, jednovremeno čvrsto držeći pozicije
prema VRS. Pravilna procjena i izvršene pripreme za rezultat su imale da
je za tri dana HVO na području općine Travnik poražen i da je ostvarena
komunikacija s jedinicama 3. korpusa preko Guče Gore i Ovnaka. U nared-
nim danima uspješno je odbijen napad HVO i VRS na Bijelom Bučju i Vilen-
ici, izvršeno spajanje s 308. Bbr, preko Đakovića, a u sadejstvu OG Zapad,
oslobođeni su objekti Mravinjac i Kamenjaš, čime se osigurao bok naših
snaga i ostvarila sigurna komunikacija s OG Zapad u Bugojnu. U daljim de-
jstvima snage OG BK, u sadejstvu s 308. bbr, izbile su i razbile snage HVO na
pravcu Rostovo – Peluka – Sebešić. Ovim su snage HVO u lašvanskoj dolini
stavljene u okruženje. U daljem toku sukoba vođene su teške i iscrpljujuće
borbe, a od značajnijih bojeva i borbi navest ću 18. Septembar, kada se us-
pjelo ovladati selima Čerkezi i Bobaši; zauzimanje vikend naselja, Zabrđe,
početkom novembra; teške i krvave borbe u Klinu. Sve ove borbe i bojevi
vođeni su bez minimalnih pretpostavki, koja borbena pravila predviđaju za
napad (odnos snaga, vatrena priprema napada, popunjenost jedinica ljud-
stvom, MTS-om i sl.). To je dovodilo do ogromnog zamora i velikih gubitaka.
I pored ovako teških uslova izvođenja b/d, krajnjim naporima i maksimal-
nim korištenjem svih resursa, OG BK je uspjela zadržati operativno-taktičku
inicijativu. Uspješnim napadnim djelovanjima, krajem decembra 1993. i
početkom januara 1994.godine (Ciganluk, Buhine Kuće i Križančevo Selo)
neprijatelj je doveden pred mogući potpuni poraz i uništenje u Lašvanskoj
dolini, čime su stvorene političke pretpostavke da hrvatska politika prihvati
inicijativu međunarodne zajednice predvođene SAD i potpiše Vašingtonski
sporazum.
Iz gore iznesenog da se zaključiti da su 17. SKbbr i OG BK u najtežim

mogućim uslovima (borba u okruženju s dva agresora, nedostatak MTS,
hrane, nemogućnost popune ljudstvom) odgovorile istorijskom izazovu
i dale presudan doprinos odbrani Srednje Bosne, čime je spriječena real-
izacija projekta HZ HB, kojim bi se dijelovi Bosne i Hercegovine pripojili Re-
publici Hrvatskoj.
General Džemal Merdan
REZULTATI DJELOVANJA ZAJEDNIČKE KOMANDE-

KOMISIJE ARMIJE R BiH I HVO
Osnovna misija Zajedničke komande-zapovjedništva Armije R BiH i HVO,

čije su formiranje naredili načelnik GŠ Armije R BiH, general Sefer Halilović i
načelnik GS HVO, general- bojnik Milivoje Petković, Naredbom-Zapovješću
broj: 1-2/93 od 30.04.1993. godine, bila je planiranje i kontrola borbi, bojeva
i operacija protiv srpsko-crnogorskog agresora i vojske Republike Srpske.
Sjedište Zajedničke komande-zapovjedništva je u Travniku.
Pored toga, Zajednička komanda-zapovjedništvo, na osnovu ranijeg iskust-

va, trebala je spriječiti međusobne incidente i oružane sukobe između
postrojbi HVO-a i jedinica Armije R BiH i ne dozvoliti da ti međusobni
oružani sukobi prerastu u oružanu borbu dviju zaraćenih strana, odnosno,
totalni rat.
U 1993. godini formirana su tri zajednička tijela-organa i to Zajednička

komisija, Zajednički operativni centar i Zajednička komanda.
Da bi se cijenili rezultati tih zajedničkih tijela-organa potrebno je ukratko

sagledati uzroke za formiranje zajedničkih tijela-organa i njihove osnovne
misije.
Ratna 1993. godina u Srednjoj Bosni je bila veoma teška i složena za sve
građane, narode i narodnosti koji su živjeli tada na tom prostoru, a poseb-
no za one građane, narode i narodnosti bosanske orijentacije gdje su
prednjačili Bošnjaci.
Sa ove vremenske distance, može se sa sigurnošću tvrditi da je to najteža

ratna godina svih ratova koji su do sada vođeni na ovim prostorima. Veoma
teško je vjerovati da će se takva godina više ikada ponoviti.
Prostor Srednje Bosne je bio u potpunom okruženju i totalnoj izolaciji u

dužem vremenskom periodu i prije 1993. godine. U 1993. godini pripadnici
Armije R BiH, nedovoljno naoružani i opremljeni, vodili su u isto vrijeme
borbe, bojeve i operacije, dakle rat sa dva neprijatelja koji je višestruko bio
bolje naoružan i opremljen, u početku rata i bolje organizovan, a i pripreme
za rat je prije otpočeo.
Na sastanku predsjednika kriznih štabova Hercegovačke i Travničke re-

gionalne zajednice, održan 11.12.1991. godine u Grudama, kojeg je vodio
Mate Boban, a suvoditelj bio Dario Kordić, doneseni su zaključci. U prvom
zaključku sa ovog sastanka stoji da poslije usvojenih zaključaka na dogovo-
rima sa Predsjednikom Republike Hrvatske, dr. Franjom Tuđmanom, od 13.
i 20.06.1991. godine u Zagrebu, zaključaka od 15.10.1991. godine iz Gruda i
22.10.1991. godine iz Busovače, jednoglasno je odlučeno da Hrvatski narod
u BiH mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do
realizacije vjekovnog sna-zajedničke hrvatske države.
Spominjući zaključke usvojene na dogovorima sa predsjednikom Republike

Hrvatske, dr. Franjom Tuđmanom, od 13. i 20.06.1991. godine, u Zagrebu,
dokazuje da je ubrzo nakon Karađorđeva (dogovor Miloševića i Tuđmana,
od 26.03.1991. godine, o podjeli BiH), došlo do prvih poticaja za posebno
organizovanje Hrvata u Herceg-Bosni i da početne odluke o oblikovanju
hrvatske zajednice nisu bile posve autonomne.
Odluka o formiranju Hrvatske zajednice Herceg-Bosna donešena je

18.11.1991. godine, a objavljena u Narodnom listu HZ H-B, Br. 1/92. Hrvats-
ka zajednica Herceg-Bosna je proglašena kao zasebna politička, kulturna,
gospodarska i teritorijalna cjelina na području Bosne i Hercegovine u jedin-
stvu sa Republikom
Hrvatskom, uz upotrebu hrvatske valute i hrvatskog jezika, te davanju
hrvatskog državljanstva bosanskim Hrvatima.
Predsjedništvo Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna, na svojoj drugoj radnoj

sjednici, jedva mjesec dana nakon stvaranja, 23.12.1991. godine, u Tomis-
lavgradu, prihvatilo je sljedeću odluku:
“Hrvatska zajednica Herceg-Bosna još jednom potvrđuje volju cjelokupnog
hrvatskog naroda Herceg-Bosne, izraženu 18.11.1991. godine u Grudama,
donoseći povijesnu odluku o uspostavi Hrvatske Zajednice Herceg-Bos-
na, koja predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija u Republiku
Hrvatsku”.
Ovdje samo još želim podsjetiti na sastanak čelnika HDZ-a Republike

Hrvatske i čelnika HDZ-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, koji je održan

u Zagrebu 27.12.1991. godine, na kome Mate Boban, tadašnji predsjed-
nik Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosna naglašava da je
prostor Hrvatske zajednice Herceg-Bosna proglašen neovisnim hrvats-
kim prostorom zato da se priključi Republici Hrvatskoj, kada tako zaključi
hrvatsko “Vrhovništvo”. Na istom sastanku Darijo Kordić, dopredsjednik
Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg - Bosna je Predsjedniku Repub-
like Hrvatske, dr. Franji Tuđmanu, rekao: “Šest mjeseci smo krvavo razrađivali
vašu ideju od 13. i 20.06.1991. godine, koju ste nam ovdje iznijeli”.
Svakako da je važna Zapovjed Glavnog stožera HVO-a Hrvatske zajednice

Herceg-Bosne, br: Z-01-11, od 10.04.1992. godine o formiranju HRVATSKOG
VIJEĆA OBRANE, a potpisao ju je Mate Boban u kojoj se kaže da su sve druge
vojne formacije na području HZ Herceg-Bosna nelegalne ili neprijateljske.
Kao rezultat odluka “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna” imamo i prvi in-

cident u Srednjoj Bosni između pripadnika TO R BiH i pripadnika HVO u
Busovači, dana 26.04.1992. godine, kada je bilo preuzimanje kasarne JNA
“Draga” od strane HVO-a ,jer se nije ispoštovala odluka Općinskog kriznog
štaba (Ratnog predsjedništva općine) Busovača.
Prvi oružani incident se desio u Busovači 09.05.1992. godine, koji je za po-

sljedicu imao teško ranjavanje pripadnika TO R BiH Busovača (Ekmeščić
Seid) i ranjavanje pripadnika HVO-a (Vuleta Darko) sa smrtnim posljedica-
ma na punktu HVO-a “Šenduline kuće” prilikom preuzimanja kasarne JNA
“Kaonik” od strane HVO-a. Oba ova ranjavanja su izvršili pripadnici HVO-a.
Posebno ističem Zapovjed Općinskog stožera HVO-a Busovača, br. 62/92,

od 10.05.1992. godine, u 01,20 sati sa potpisom dopredsjednika HVO-a Dar-
ia Kordića i zapovjednika Općinskog stožera HVO Busovača Ive Brnada , ko-
jom se zavodi totalna blokada Busovače, razoružava se TO R BiH Busovača,
poništavaju se sve odluke Kriznog štaba, zauzima se Stanica policije i
razoružavaju policajci, raspuštaju se legalni organi vlasti općine Busovača,
svu vlast preuzima HVO i vojna policija, dakle radi se o klasičnom primjeru
“vojnog udara”. Od tada su tenzije HVO i TO na prostoru općine Busovača,
stalno rasle uz stalne provokacije HVO-a prema Bošnjacima i pripadnicima
TO. Vremenom su tenzije dostizale kulminaciju, gdje je u zadnji momenat
izbjegnut oružani sukob širih razmjera, ali se ipak, uz velike napore, situacija
uspjela kontrolisati sve do januara 1993. godine, kada je na tim prostorima
buknuo otvoreni oružani rat. Tenzije su bile posebno visoke kada su pripad-
nici TO R BiH općine Busovača odlazili na linije odbrane od srpsko-crnogo-
rskog agresora i vojske RS, kada bi HVO uzimao jedan oklopni kamion sa
protivavionskim topom, specijalno pripremljenim za tu priliku, kružio gra-

dom i pucao u zrak.
U istom danu, 19.06.1992. godine, dolazi do oružanog napada postrojbi

HVO na pripadnike TO R BiH u Gornjem Vakufu i Novom Travniku gdje dol-
azi do večih materijalnih šteta, zarobljavanja na obje strane ali na žalost bilo
je i poginulih na obje strane.
U Novom Travniku u napadu na pripadnike TO R BiH Novi Travnik, pored

postrojbi HVO-a, učestvovali su dijelovi 113. Splitske i 123. Varaždinske bri-
gade Hrvatske vojske.
Prvi oružani napad u Vitezu, postrojbe HVO-a izvode 19.10.1992. godine,

napodom na komandu Općinskog štaba TO R BiH općine Vitez (zgrada
škole u Vitezu).
Drugi oružani napad postrojbi HVO-a u Novom Travniku, 20.10.1992. go-

dine, na pripadnike TO bio je veoma žestok, sa velikim materijalnim raz-
aranjem i većim brojem poginulih na obje strane. Cilj napada postrojbi
HVO-a je bio ovladavanje cjelokupnim prostorom Općine Novi Travnik i za-
uzimanje tvornice “Bratstvo”. Postrojbe HVO su ovaj napad izvršile u vrijeme
kada je glavnina jedinica TO R BiH općine Novi Travnik bila na odbramben-
im položajima protiv srpsko-crnogorskog agresora i vojske RS na prostoru
Turbeta i širem prostoru prevoja Komar. Nakon ovog oružanog sukoba ten-
zije između postrojbi HVO i jedinica TO R BiH općine Novi Travnik su stalno
rasle do juna 1993. godine, kada su oružani sukobi prerasli u oružanu borbu
zaraćenih strana.
Želim istaći da su u ovom napadu na pripadnike TO R BiH Općine Novi

Travnik, pored postrojbi HVO-a, učestvovali i dijelovi 141. Šibenske i 123.
Varaždinske brigade Hrvatske vojske.
Drugi veći oružani napad postrojbi HVO-a u Gornjem Vakufu, 24.10.1992.

godine, na pripadnike TO R BiH Gornji Vakuf bio je obimniji i žešći od već
spomenutog prvog oružanog napada. Poslije ovog oružanog sukoba, ten-
zije između postrojbi HVO-a i jedinica TO R BiH općine Gornji Vakuf su stal-
no rasle do početka januara 1993. godine, kada su oružani sukobi prerasli u
oružanu borbu dvaju zaraćenih strana.
Na komunikaciji Busovača-Kiseljak, na punktu u mjestu Kačuni, općina

Busovača, oko 12,00 sati, dana 20.01.1993. godine, zaustavljen je automobil
u kome su bili Dario Kordić i Ignjac Koštroman. To je bio povod da postrojbe
HVO-a otpočnu sa ubistvima Bošnjaka u Busovači, miniranje svih poslovnih

prostora u vlasništvu Bošnjaka u Busovači, noću 20./21.01.1993. godine, i
da otpočne opšti oružani napad 25.01.1993. godine na cijelom prostoru
općine Busovača.
Svi navedeni oružani napadi postrojbi HVO-a na pripadnike TO R BiH u 1992.

godini, kao i svi incidenti u 1992. godini, su rješavani na lokalnim nivoima uz
pomoć pripadnika UNPROFOR-a, pripadnika Evropske promatračke misije
(ECMM), pripadnika Međunarodnog crvenog križa (ICRC), a ponekada i od
pripadnika Međunarodnog komiteta za izbjeglice (UNHCR).
U popodnevnim časovima, oko 15,00, dana 11.01.1993. godine, postro-

jbe HVO, potpomognute dijelovima 114. Šibenske i 113. Splitske brigade
Hrvatske vojske, specijalnim jedinicama “ŠKORPIJE” iz Trogira, “ALKARI” iz
Sinja, bojna (bataljon) “FRANKOPAN” (Zapovjednik Ivan Zorić – Zulu, koji je
Naredbom zapovjednika Južnog vojišta, generala zbora, Janka Bobetka,
Klasa 8/92-01/90, UR br. 6030-02/92-1, od 19.05.1992. godine, prebačen u
Bugojno još u maju 1992. godine, kao i uspostava IZM “Srednja Bosna” u
Gornjem Vakufu, maja 1992. godine, Naredba zapovjednika Južnog vojišta,
generala zbora Janka Bobetka, Klasa 8/92-01/91, UR. Broj:6030-02/92-1,
od 19.05.1992. godine, “DIVOVI”, “TIGROVI” i “VUKOVI” iz Splita, žestoko su
i snažno napale na jedinice TO R BiH Gornji Vakuf, podržane tenkovima i
teškom artiljerijom, sa ciljem uništenja istih i ovladavanjem cjelokupnom
teritorijom Općine Gornji Vakuf.
Na inicijativu komandanta engleskog bataljona UNPROFOR-a, koji je bio

stacioniran u Biloj-Vitez, potpukovnika Bob Stjuarta (BOB STEWART), dana
13.01.1993. godine, u 15,00 časova u prostorijama UNPROFOR-a Gornji
Vakuf, otpočeli su pregovori između predstavnika civilnih i vojnih organa
Bošnjaka iz Gornjeg Vakufa i Zeničke regije sa jedne strane i predstavnika
civilnih i vojnih organa Hrvata iz Gornjeg Vakufa i Hercegovačke regije sa
druge strane (Merdan Džemal, zamjenik komandanta 3. korpusa; Selmo
Cikotić, referent u Obavještajnom odjeljenju komande 3. korpusa; Begić
Redžib, načelnik regionalnog MUP-a regije Zenica ; Salčinović Bedrudin,
predstavnik civilnih organa vlasti regije Zenica; Agić Fahrudin, komandant
Općinskog štaba TO Gornji Vakuf; Topčić Abdulah, predsjednik SDA Gornji
Vakuf; puk. Andrić Miro, zamjenik načelnika Glavnog stožera HVO; pukovnik
Šiljeg Željko, zapovjednik HVO-a OZ „Sjeverozapadna Hercegovina“; dr. Ivan
Šandrk, glavni inspektor saniteta HVO-a; dr. Ante Bagarić, predsjednik HVO-
a Bugojno).
Pregovore je vodio potpukovnik Bob Stjuart (BOB STEWART), a bili su još

prisutni gospođa Iris Vitver (IRISS WITTWER), šefica ureda Međunarodnog

crvenog križa Zenica (ICRC) i delegat ICRC Denis Cretnet.
Na pregovorima je dogovoreno: 1. Bezuslovan prekid vatre na obje strane;

2. Obezbjeđenje prohodnosti puteva; 3. Formiranje zajedničkih mješovitih
patrola; 4. Da se izvrši puštanje svih uhapšenih i zarobljenih; 5.Da se izvrši
povratak oduzetih materijalno - tehničkih sredstava; 6. Da se uvede polici-
jski sat od 17,00 do 06,00 časova narednog dana i 7. Ispitati ubojstvo pri-
padnika UNPROFOR-a.
Kako borbena aktivnost nije prestajala, ponovo je 15.01.1993. godine, u

kasnim popodnevnim časovima, održan novi sastanak predstavnika su-
kobljenih strana. Oko 22,00 časova sastanak se prekida i pukovnici Andrić
Miro i Šiljeg Željko odlaze u Prozor na dalje konsultacije. U međuvremenu,
voditelj pregovora p.puk.Bob Stjuart, odlazi na radiovezu i od brigadira An-
dreva Kiminga (ANDREW CUMMING), štapskog oficira komande BRITFOR-a,
iz Splita, dobija informaciju da je lično Mate Boban naredio postrojbama
HVO-a prestanak neprijateljstava.
Naredni dan, 16.01.1993. godine, oko 17,30 časova, nastavljaju se pregovo-

ri, a na pregovore dolaze Radić Mirko, pripadnik HVO-a zadužen za inform-
isanje i Lucić Ivica iz organa bezbjednosti HVO-a, ali bez većih rezultata u
obustavi borbenih djelovanja.
Postoji još jedna Zapovjed Glavnog stožera HVO-a i Štaba A R BiH, br. 01-
111/93, od 20.01.1993. godine, u potpisu načelnik GS HVO-a, brigadir Mili-
voj Petković i za Štab A R BiH, po ovlašćenju NŠ A R BiH komandant 4. kor-
pusa A R BiH Arif Pašalić o bezuslovnom prekidu svih borbenih djelovanja,
formiranju komisije o nadgledanju prekida borbenih djelovanja i da ispita
uzroke, povode, posljedice i definiše krivce međusobnog sukoba.
Sve ove aktivnosti nisu dale željene rezultate i borbena djelovanja u Gorn-
jem Vakufu su nastavljena.
Nakon opšteg napada postrojbi HVO-a na pripadnike Armije R BiH i

Bošnjake u Općini Busovača, 25.01.1993. godine, na prijedlog komandanta
engleskih snaga UNPROFOR-a, p.puk. Boba Stjuarta (BOB STEWART), u bazi
UNPROFOR-a u Kiseljaku održan je sastanak dana 26. i 27.01.1993. godine,
između predstavnika Armije R BiH, Merdan Džemala, zamjenika komandan-
ta 3. korpusa A R BiH i predstavnika HVO-a, Blaškić Tihomira, zapovjednika
HVO-a OZ “Srednja Bosna”. Sastankom je predsjedavao brigadir Rodi Kordi
Simpson (RODDY CORDY-SIMPSON), načelnik štaba Komande UNPROFOR-
a u Kiseljaku. Cilj sastanka je bio da se bezuslovno zaustave sva borbena

dejstva, obezbijede prolazi vozilima UNPROFOR-a, ECMM, ICRC, UNHCR;
Međunarodnim humanitarnim organizacijama i da se izvrši puštanje svih
uhapšenih i zarobljenih.
Kako se situacija u Busovači nije smirivala, predstavnici UNPROFOR-a su

organizovali novi sastanak i željeli su da sastanak vodi prestavnik Evropske
promatračke misije (ECMM). Sastanak je održan 30.01.1993. godine u bazi
UNPROFOR-a Bila, kod Viteza. Sastanak je otvorio Bob Stjuart (BOB STEW-
ART), a vođenje sastanka je preuzeo predstavnik Evropske promatračke
misije (ECMM) Đeremi Fleming (JEREMY FLEMING). Na sastanku su bili
šef i član visokog komesarijata za izbjeglice Zenica (UNHACR-a) Horhe de
la Mota (JORGE de la MOTA) i Andres Livensen (ANDRES LIVENCEN), šef
Međunarodnog crvenog križa iz Zenice (ICRC) Iris Vitver (IRIS WITTWER),
predstavnici HVO-a Nakić Franjo, dozapovjednik HVO-a OZ “Srednja Bosna”,
Marko Prskalo i Zeko Ivica iz štaba HVO-a, predstavnici Armije R BiH, Mer-
dan Džemal, zamjenik komandanta 3. korpusa Armije R BiH, Kadrić Šerif, iz
komande 3. korpusa Armije R BiH i predstavnici štampe.
Cilj sastanka je bio realizacija zaključaka sa zajedničkog sastanka iz Kiseljaka

i naredni zadaci. Na sastanku je dogovoreno da se izvrši prekid svih bor-
benih dejstava i da primirje nastupa u 08,00, 31.01.1993. godine, da sve je-
dinice ostanu na svojim položajima dok ne dobiju naređenja o povlačenju,
da se sve jedinice postrojbe iz drugih općina povuku iz Busovače do 16,00
31.01.1993. godine, da svi putevi moraju biti otvoreni za slobodan prolaz,
oslobađanje svih zarobljenih i uhapšenih.
Bez obzira na sve poduzimane mjere, situacija u Busovači je bila i dalje vrlo
složena i prijetila je opasnost da se tenzije prošire i na šire područje, pa je
na inicijativu predstavnika Evropske promatračke misije održan novi sas-
tanak u bazi UNPROFOR-a Bila, kod Viteza, dana 05.02.1993. godine. Na
sastanku su bili predstavnik Evropske promatračke misije (ECMM) Đeremi
Fleming (JEREMY FLEMING), predstavnik UNPROFOR-a Bob Stjuart (BOB
STEWART), predstavnik Međunarodnog crvenog križa (ICRC) Iris Vitver (IRIS
WITTWER), predstavnik UNHCR-a Horhe de la Mota (JORGE de la MOTA),
predstavnik HVO-a, Blaškić Tihomir, zapovjednik HVO-a OZ “Srednja Bosna”
i predstavnik Armije R BiH, Merdan Džemal, zamjenik komandanta 3. korpu-
sa Armije R BiH. Cilj sastanka je analiza realizacije zadataka sa sastanka od
30.01.1993. godine i trenutna obustava svih borbenih dejstava, povlačenje
jedinica na početne položaje i zatrpavanje rovova, razmjena svih zarobljen-
ih i uhapšenih i otvorenost puteva za nesmetan prolaz.
Zajedničkim naredbama načelnika štaba vrhovne komande OS R BiH, Se-

fera Halilovića i načelnika GS HVO-a, brigadira Milivoja Petkovića, pov. br.
01-131, od 11.02.1993. godine i komandanta 3. korpusa A R BiH, Envera
Hadžihasanovića i zapovjednika HVO-a OZ “Srednja Bosna”, puk. Blaškić Ti-
homira, pov. br. 03-33436, od 13.02.1993. godine, formiraju se zajedničke
komisije radi rješavanja incidentnih situacija.
Na zajedničkom sastanku 13.02.1993. godine, komandant 3. korpusa

A R BiH, Enver Hadžihasanović i zapovjednik HVO-a OZ “Srednja Bosna”, puk.
Tihomir Blaškić, izdaju osam zajedničkih naredbi, kojima se hitno obustavl-
jaju sva borbena dejstva, povlačenje jedinica-postrojbi, povratak izbjeglog
stanovništva, puštanje zarobljenih i privedenih, kontrola na punktovima,
uklanjanje svih barikada, formiranje komisija na nivou općina, obilazak
mjesta sukoba i omogućavanje odlazaka svih transporta.
Sjedište zajedničke komisije bilo je u jednoj privatnoj kući, zakupljenoj od

strane Evropske promatračke misije (ECMM), neposredno pored hotela
“Tisa” u Busovači. Zajednička komisija je imala po tri predstavnika Armije R
BiH i HVO-a i predstavnika Evropske promatračke misije (ECMM). U komisiji
su ispred Armije R BiH bili Merdan Džemal, Kadrić Šerif i Jusufspahić Vezir, a
ispred HVO-a Nakić Franjo, Marko Prskalo i Mario Raić.
Zajedničku komisiju su sačinjavali predstavnici Evropske promatračke misi-

je (ECMM), a povremeno i predstavnici drugih organizacija UNPROFOR-a,
UNHCR-a, ICRC i druge međunarodne organizacije.
Zajednička komisija se svaki dan sastajala na jutarnjem brifingu, gdje je ana-

lizirana aktivnost iz prethodnog dana, postavljani dnevni zadaci, odlazilo se
na teren i na kraju dana se pravila analiza realiziranih zadataka. Zajednička
komisija je sprovodila zajedničke naredbe pretpostavljenih komandi. U
praksi su se formirale i zajedničke potkomisije za rješavanje konkretnog
problema koji bi se javljao na terenu.
Zajednička komisija i zajedničke potkomisije su obilazile skoro sve općine

gdje je dolazilo do incidenata Kiseljak, Busovača, Kakanj, Vitez, Travnik, Novi
Travnik i Zenica.
Zajednička komisija je imala velike rezultate u radu, ali su tenzije u Busovači

i dalje bile na visokom nivou i postojala je mogućnost da se tenzije prošire
na teritorije drugih općina.
Nakon eskalacije sukoba, sredinom aprila 1993. godine, u Vitezu, održan je

važan sastanak 20.04.1993. godine, u Zenici, pod potkroviteljstvom kom-

andanta UN BiH komande, generala Filipa Moriona (PHILIPPE MORILLON)
na kome su, između ostalih, bili načelnik štaba VK OS R BiH Sefer Halilović,
načelnik GS HVO Milivoje Petković i šef regionalnog centra Zenica Evropske
promatračke misije (ECMM/RC ZENICA), ambasador Žan Pijer Tibo (JEAN
PIERRE THEBAULT). Na sastanku je usvojeno niz zaključaka, od kojih ističem
formiranje operativnog centra na nivou Komande 3. korpusa A R BiH i
Zapovjedništva HVO-a OZ “Srednja Bosna”.
Zajedničkom naredbom komandanta 3. korpusa A R BiH, Envera

Hadžihasanovića i zapovjednika HVO-a OZ “Srednja Bosna”, puk. Blaškić
Tihomira, broj 02/33-952, od 22.04.1993. godine formira se zajednički op-
erativni centar.
U zajednički operativni centar bili su postavljeni Merdan Džemal,

Jusufspahić Vezir i Halilagić Jusuf, ispred Armije R BiH, a ispred HVO-a bili su
Franjo Nakić, Zoran Piličić i Zvonko Vuković.
Zajednički operativni centar je bio smješten u jednoj privatnoj kući, izna-

jmljenoj od pripadnika Evropske promatračke misije (ECMM), u Biloj, kod
Viteza, neposredno pored baze UNPROFOR-a.
Bilo je uvedeno dežurstvo 24 sahata dnevno, bile su direktne veze sa Ko-

mandom 3. korpusa Armije R BiH i Zapovjedništvom HVO-a OZ “Srednja
Bosna” i pisane su zajedničke naredbe.
Osnovna misija Zajedničkog operativnog centra bila je trenutna obustava

svih borbenih djelovanja, sprečavanje incidenata, razdvajanje sukobljenih
strana, zatrpavanje rovova, vraćanje vojske u kasarne, obezbjeđenje prohod-
nosti puteva, oslobađanje zarobljenih i uhapšenih i planiranje zajedničkih
borbi, bojeva i operacija prema srpsko-crnogorskom agresoru i vojsci RS.
Zajednički operativni centar je u svom radu imao velikih problema i dosta

uspjeha, ali nije ostvario svoju osnovnu misiju, jer su tenzije između pripad-
nika Armije R BiH i HVO-a stalno rasle, nekad manje, a nekad više.
Nakon povećanih tenzija između pripadnika Armije R BiH i pripadnika HVO-

a, krajem aprila 1993. godine, na prostoru Srednje Bosne načelnik GŠ A R
BiH, general Sefer Halilović i načelnik GS HVO-a, general- bojnik Milivoje
Petković izdaju zajedničku naredbu-zapovjed br. 1-2/93, od 30.04.1993.
godine o formiranju Zajedničke komande-zapovjedništva Armije R BiH i
HVO-a sa sjedištem u Travniku radi planiranja i kontrolisanja borbi, bojeva i
operacija. Komanda Zajedničke komande-zapovjedništva se smješta u pro-

storijama pošte u Travniku i odmah otpočinju sa radom. Ovom naredbom je
regulisano da se i na nivou općina formiraju operativne grupe, a rok je bio
do 05.05.1993. godine. Tako se u Travniku već 03.05.1993. godine, održava
zajednički sastanak gdje se donose zaključci za djelovanje u narednom
periodu.
Zajednička komanda-zapovjedništvo počinju operativno djelovati i već

07.05.1993. godine izdaju pismenu naredbu-zapovjed br. 01-6/93 za
održavanje sastanka i u Staroj Biloj, a aktom br. 01-11/93, od 08.05.1993.
godine obavještava Komandu 3. korpusa A R BiH i Zapovjedništvo HVO-a
OZ “Srednja Bosna” da je Zajednička komanda-zapovjedništvo otpočela sa
radom u sastavu Merdan Džemal, Franjo Nakić, Ahmed Kulenović, Vlado
Jurić, Vezir Jusufspahić, Zvonko Vuković, Mesud Hadžialić i Josip Stojak.
Članovi Zajedničke komande-zapovjedništva su svakodnevno izlazili

na teren da rješavaju incidentne događaje, kako ne bi eskalirali u oružanu
borbu.
Zajednička komanda-zapovjedništvo je u svom radu formiralo veliki broj

komisija i potkomisija, a sve u cilju da bude što efikasnija na terenu.
U Zajedničku komandu-zapovjedništvo sa terena, od jedinica Armije R

BiH i postrojbi HVO-a stizale su mnogobrojne informacije, obavještenja i
zahtjevi, na koje je odmah reagirano.
Situacija na terenu je bila veoma teška i složena i svaki dan se

pogoršavala i usložnjavala, o čemu svjedoče brojni dokumenti koji su
stizali u Zajedničku komandu-zapovjedništvo, svakodnevno, a Zajednička
komanda-zapovjedništvo je reagirala izlascima na teren i pisanjem mnogo-
brojnih akata
Bez obzira na sve aktivnosti, mjere i radnje, Zajednička komanda-

zapovjedništvo nije izvršila svoju osnovnu misiju, planiranje i kontrola bor-
bi, bojeva i operacija prema srpsko-crnogorskom agresoru i vojsci RS i nije
spriječila da mnogobrojni incidenti i međusobni oružani sukobi ne prerastu
u oružanu borbu dvaju zaraćenih strana, odnosno, totalni rat.
Abdulah Jeleč i Besim Ždralović
NAJZNAČAJNIJA B/D NA PODRUČJU

OPĆINE BUGOJNO U 1993.
UVOD
Rat u Hrvatskoj, u kome su kao dobrovoljci učestvovali Hrvati Bugojna i

mobilisani Srbi, kao pripadnici rezervnog sastava JNA, na suprotstavljenim
stranama ostavio je traga i na kasnije događaje u Bugojnu. Povratnici iz
rata u Hrvatskoj su organizovali pripreme za obuku srpskog i hrvatskog
stanovništva na području opštine Bugojno.
U skladu sa uputama Srpske demokratske stranke (SDS) BiH, 08. februara
1992.godine, SDS Bugojno formira “srpsku opštinu” Bugojno, kao dio srp-
ske regije Bosanska krajina, sa sjedištem u Čipuljiću. Od tog momenta SDS
Bugojno intenzivira naoružavanje srpskog stanovništva, tako da je vrlo brzo
oko 800 vojno sposobnih građana srpske nacionalnosti bilo naoružano.
Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Bugojno, 08.aprila 1992.godine don-

osi odluku o formiranju Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Bugojno i formira
Općinski stožer HVO Bugojno. HDZ Bugojno je već do tada iz različitih izvo-
ra nabavio naoružanje za oko 700 pripadnika HVO, kao i značajnu količinu
oruđa i municije.
Prateći situaciju i shvatajući da je agresija na Bosnu i Hercegovinu, ne samo
moguća, nego i izvjesna, Stranka demokratske akcije (SDA) Bugojno, u okvi-
ru Patriotske lige Bugojno, u martu 1992. godine vrši organizovano nabavku
naoružanja i municije. Na ovaj način nabavljeno je oko 500 cijevi, a kako su
pojedinci i sami kupovali naoružanje od raznih preprodavača “švercera”, ci-
jenimo da su Bošnjaci Bugojna početkom agresije imali oko 700 komada
vojničkog naoružanja.
Stanje u bližem okruženju Bugojna tokom

1992.godine
Na situaciju u Bugojnu, početkom agresije, kao i tokom 1992.godine, veliki

uticaj imali su događaji u susjednim općinama, a prije svega, u Kupresu i
Donjem Vakufu, koji su bili dio okupacionih planova srpskog agresora.

U vremenu od 03.-10.aprila 1992.godine vodile su se borbe za Kupres
između srpske i hrvatske strane. Nakon višednevnih borbi, srpske snage,
potpomognute značajnim oklopnim snagama JNA, pobijedile su i ovladale
Kupresom i Kupreškom visoravni. Dio stanovništva hrvatske i bošnjačke na-
cionalnosti, njih oko 150, izbjegao je u Bugojno.
I SDS Donji Vakuf intenzivira aktivnosti i pripreme za okupaciju Donjeg
Vakufa. Nakon formiranja “srpske opštine” Donji Vakuf i izdvajanja “srpske
milicije” iz Stanice javne bezbjednosti (SJB) Donji Vakuf, vrši se i mobilizacija
19. partizanske brigade (na koju se odazivaju stanovnici srpske nacional-
nosti) i naoružava oružjem iz magacina JNA. Tokom aprila 1992.godine,
SDS Donji Vakuf uspostavlja punktove na Komaru i kod benzinske pumpe
na putu Donji Vakuf – Bugojno. Bošnjačko stanovništvo pretresaju, hapse i
odvode na ispitivanje. Vrhunac usijanja situacije je rušenje mosta na rijeci
Vrbas u Donjem Vakufu, 30.aprila 1992.godine, poslije čega je oko 12.000
Bošnjaka Donjeg Vakufa izbjeglo u Bugojno. Tokom 1992.godine oko 3.000
Bošnjaka Donjeg Vakufa, nakon egzodusa, otišlo je prema zapadnoj Evropi,
a oko 9.000 je ostalo u Bugojnu.
S druge strane, i odnosi sa Hrvatskim vijećem obrane, kako u Bugojnu tako

i u susjednim općinama Novi Travnik, Prozor i Gornji Vakuf se usložnjavaju
tokom 1992.godine i sve češće rezultiraju incidentnim situacijama između
pripadnika Armije RBiH i bojovnika HVO.
Tako se već 18. juna 1992.godine dogodio i prvi oružani incident u Novom
Travniku, a 19.juna komandant štaba teritorijalne odbrane Novi Travnik je
pozvan od strane predsjednika Kriznog štaba općine Novi Travnik, Zvonka
Grabovca, gdje su mu postavljeni uslovi da do 19,00 sati jedinice TO stavi
pod komandu Hrvatskog vijeća obrane.
Do većeg oružanog sukoba došlo je 19.oktobra 1992.godine, kada je HVO
izvršio napad na jedinice Armije RBiH i kada su borbe nastavljene na cije-
lom prostoru opštine Novi Travnik.
Epilog borbi je podjela grada na istočni i zapadni, a sukobi između HVO i
Armije RBiH su nastavljeni i tokom 1993.godine.
U skladu sa proklamovanom politikom Hrvatske zajednice „Herceg Bosne“
i naređenjima zapovjednika HVO, generala Ante Rose o pretpočinjavanju
jedinica Armije RBiH Hrvatskom vijeću obrane, krajem septembra 1992.go-
dine, Hrvatsko vijeće obrane u Prozoru hapsi Bošnjake, zlostavlja ih i zatvara

u logor u Srednjoškolskom centru.
U noći 21./22.oktobra 1992. Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane zauz-
imaju zgradu općine Prozor, Osnovnu školu i zgradu PTT. Bojovnici Hrvatsk-
og vijeća obrane bili su u crnim uniformama, sa oznakama “U” na kapama i
prsima.
Dana, 24.oktobra 1992.godine HVO i Hrvatska vojska (HV) ovladali su Pro-
zorom, nakon čega dolazi do egzodusa bošnjačkog stanovništva. Oko 2.000
Bošnjaka Prozora izbjeglo je u Bugojno.
Također, i u Gornjem Vakufu je 19./20.juna 1992.godine došlo do prvog

oružanog sukoba Teritorijalne odbrane (TO) RBiH i HVO, kada Hrvatsko
vijeće obrane zauzima kontrolni punkt u Karamustafića kućama i zarobljava
pripadnike TO RBiH. Istovremeno, dolazi do hapšenja Bošnjaka u selima sa
većinskim hrvatskim stanovništvom i zatvaranja u logor u Srednjoškolskom
centru i Osnovnoj školi na Trnovači, gdje su mučeni.
Krajem decembra 1992.g. i početkom januara 1993.g. dolazi do grupisanja
specijalnih jedinica iz Republike Hrvatske i Hercegovine na području općine
Gornji Vakuf, što predstavlja uvod u napad HVO i HV na teritorij te općine,
koji je otpočeo 11. januara 1993.godine napadom na naselja: Dušu, Uzričje,
Bistricu, Hrasnicu i na sami grad.
U cilju zaustavljanja borbenih dejstava između HVO i HV sa jedne i ARBiH sa
druge strane, na prostoru općine Gornji Vakuf održani su pregovari u pros-
torijama UNPROFOR-a u Gornjem Vakufu između predstavnika Armije RBiH,
sa jedne strane, i HV i HVO, sa druge strane. Na čelu komisije HV i HVO bio je
pukovnik Hrvatske vojske Željko Šiljeg, koji je doslovno izjavio: “U hrvatskim
provincijama ne može biti nikakvih drugih vojnih formacija osim HVO”.
Pregovori nisu zaustavili borbena dejstva, nego su nastavljana nesmanjen-
om žestinom.
Dana, 22.01.1993.godine održan je drugi sastanak u UNPROFOR-u, na kome
je Željko Šiljeg zahtijevao da se snage ARBiH povuku i napuste Gornji Vakuf
sa naoružanjem. Narednog dana, pukovnik Željko Šiljeg je ponovio ulti-
matum, s tim da zahtijeva predaju naoružanja prije povlačenja. Pošto do
povlačenja ARBiH nije došlo, a HV i HVO nisu ostvarili planirane ciljeve na
terenu, 24.01.1993.godine postignut je dogovor o prekidu dejstava.
Kao posljedica navedenih napada HV i HVO, došlo je do velikih razaranja,
hapšenja, pogibija i progona bošnjačkog stanovništva, naročito u s.Hrasnica
i s.Bistrica.
Situacija u Bugojnu tokom 1992.godine
Srpski agresor je, počevši od 23.maja, svakodnevno artiljerijom iz uporišta u

Donjem Vakufu i Kupresu djelovao po linijama odbrane branilaca grada, ali
i po samom centru grada i prigradskim naseljima. Posljedice su bile strašne,
veliki broj ubijenih pripadnika Armije RBiH i HVO, ali i civila, veliki broj ran-
jenih, te ogromna materijalna šteta na stambenim i privrednim objektima.
Također, tokom godine u više navrata agresor je djelovao i avijacijom po
privrednim objektima i naseljima oko njih, a naročito po kompleksu objeka-
ta vojne industrije „UNIS-a“ .
Tokom 1992.godine srpski agresor u više navrata napada po položajima
jedinica Armije RBiH i HVO Bugojno. Četvrtog jula 1992. godine, srpski
agresor je izveo diverzantsku akciju na položaje jedinica HVO Bugojno, na
kupreškom pravcu, u rejonu sela Jazvenik. Tom prilikom poginulo je 5 pri-
padnika HVO Bugojno, a 2 civila iz sela Jazvenik su zarobljena i odvedena
(jedan je tokom zatočeništva umro u zatvoru u Drvaru, a drugi je razmijen-
jen), ali uz pomoć stanovništva okolnih sela (Ivica, Planinica), srpski agresor
je prisiljen na povlačenje. Dana
14. augusta 1992., srpski agresor je izveo snažan kombinovani, oklopno-
pješadijski napad na položaje HVO Bugojno u rejonu Kunine kose i prisi-
lio jedinice HVO na djelimično povlačenje. I naredni dan, 15. augusta, s
osnovnim ciljem ovladavanja komunikacijom Kupres – Bugojno, odnosno
Kupres – Prusac – Donji Vakuf, izveli su snažan napad u rejonu Ajvatovica –
Mala Šuljaga. Odlučnom akcijom jedinica Štaba odbrane općine Bugojno,
predvođenih izviđačkim vodom, u sadejstvu sa izviđačkim vodom Štaba
odbrane Novi Travnik, u borbi koja je trajala gotovo 27 sati, i taj je napad
odbijen.
I 16. augusta su nastavljeni agresorski napadi na kupreškom pravcu. Toga
dana je izveden silovit napad na Đolinu kosu. Usljed siline napada,jedinice
HVO Bugojno su napustile položaje. Kao ispomoć, na taj lokalitet je upućena
jedinica Armije RBiH iz Štaba odbrane općine Bugojno, koja je uspjela stabi-
lizovati linije odbrane na tom lokalitetu.
Najžešći napad srpskog agresora desio se 17. augusta 1992.godine, kada
su jedinice iz sastava 2. bataljona 19. brigade (Donji Vakuf ) tzv.” VRS” izvele
silovit oklopno-pješadijski napad, podržan artiljerijom i minobacačima svih
kalibara, na slobodarski Prusac. Zauzimanjem Prusca, neprijatelj bi ovladao
putnom komunikacijom Donji Vakuf – Pusac - Kupres. Napad je započeo
u 15,30 sati. Po otpočinjanju napada, neprijatelj je postigao značajne us-
pjehe, uspio je izbiti u rejon Starog grada i prisiliti branitelje na povlačenje.
Komanda Štaba odbrane općine Bugojno je odmah reagovala i u taj rejon
su upućene dodatne snage: združene snage Štaba (dijelovi iz 1. bataljona,
3. bataljona, izviđačke i diverzantske jedinice Štaba), izviđačka jedinica
i jedinica iz Štaba odbrane općine Gornji Vakuf i izviđačka jedinica Štaba

odbrane općine Novi Travnik. Zajedničkim akcijama Prusačkog bataljona
i novopridošlih jedinica neprijateljske snage su zaustavljene, a potom i
prisiljene na povlačenje. Neprijatelj se povukao na polazne položaje nešto
iza ponoći, odnosno, u svitanje narednog dana. Agresor je u Pruscu pretrpio
velike gubitke, 9 poginulih i 37 teže i lakše ranjenih, od kojih su 2 naknadno
podlegla od zadobijenih rana, s tim da su 4 pripadnika ostavljena na terito-
riji pod kontrolom Armije RBiH i naknadno predata srpskoj strani. Uništen
je jedan tenk T-55 i zarobljeno nekoliko automatskih pušaka. Snage Armije
RBiH, u odbrani Prusca imale su jednog poginulog borca i jednog zaro-
bljenog, koji je naknadno razmijenjen mrtav. Do kraja 1992.godine nije bilo
značajnijih napada srpskog agresora na položaje branilaca Bugojna, izuzev
što je svakodnevno djelovao artiljerijom po gradu, prigradskim naseljima i
linijama odbrane.
Situacija u Bugojnu 1993.godine
Borbena situacija na i oko teritorije općine Bugojno, početkom 1993., je bila

takva da je sa sjevera, zapada i jugozapada općina bila u okruženju srpskog
agresora, dok su sjeveroistočna putna komunikacija prema Novom Travni-
ku i jugoistočna putna komunikacija prema Gornjem Vakufu bile pod kon-
trolom snaga HVO Bugojno. U tom periodu linije odbrane su već stabilne.
Na donjevakufskom pravcu, od objekta Sabljari (spoj sa jedinicama Armije
RBiH iz Novog Travnika) preko rijeke Vrbas, Prusca do objekta Mala Šuljaga,
odbranu su izvodile jedinice Armije RBiH, a na kupreškom pravcu, od ob-
jekta Mala Šuljaga do objekta Humac jedinice HVO. Na donjevakufskom
pravcu to je bila linijska odbrana, sa dobro uređenim objektima za dejstvo
i zaštitu ljudstva, dok je HVO na kupreškom pravcu odbranu organizovao,
uglavnom, sistemom otpornih tačaka. Ukupna dužina linije odbrane prema
srpskom agresoru iznosila je oko 35 km, od toga su jedinice Armije RBiH
pokrivale oko 20 km, a HVO oko 15 km.
Na prostoru općine Bugojno i slobodnih dijelova općine Donji Vakuf
(s.Prusac i s.Guvna), Armija RBiH je kraj 1992.godine dočekala organizovana
u:
307. motorizovanu brigadu, sa ukupnim brojnim stanjem od oko 2 800 vo-
jnih obveznika, te znatnim količinama naoružanja i vojne opreme i
Općinski štab odbrane Bugojno, sa ukupnim brojnim stanjem oko 900 vo-
jnih obveznika.
HVO je u Bugojnu imao jednu od najbolje naoružanih brigada, 104.brigadu

„Eugen Kvaternik“ sa oko 2 400 vojnika i oko 1 300 pripadnika u pričuvno
domobranskom sastavu. 104.brigada HVO “Eugen Kvaternik” je bila jedna
od najbolje opremljenih jedinica HVO. Raspolagala je sa: haubicama 105 i

122 mm, topovima ZIS 60 mm, VBR-ovima, tenkom T-55, MB 120 mm,
PAT-ovima 40 i 20 mm, PAM-ovima 14,5 mm, sa velikom količinom municije
za navedena oružja.
Početak 1993.godine Armija RBiH sa prostora Bugojna, pored čuvanja za-

posjednutih linija odbrane prema srpskom agresoru, dijelom snaga, kao
što je već navedeno, bila je angažovana i na odbrani Gornjeg Vakufa od
nasrtaja HVO/HV. I nastavak 1993. će proteći, uglavnom, u borbi sa hrvats-
kim agresorom.
Učešće jedinica ARBiH iz Bugojna u odbrani Gornjeg

Vakufa, januara 1993.

Jedno od značajnijih b/d, gdje se steklo izuzetno iskustvo i gdje su se de-
finitivno razotkrile namjere HVO, desio se u januaru 1993.godine, kada je
napadnut grad Gornji Vakuf i cijela općina.
U Zapovijedi11 pukovnika Željka Šiljega, zapovjednika Operativne zone
Sjeverozapadna Hercegovina (OZ S/Z H), koja pokriva i Bugojno i Gornji
Vakuf, se kaže: “Snagama za napadna djelovanja OZ S/Z H sa ostalim snaga-
ma br.Ä.Starčević¨, Ë.Kvaternik¨ i ¨Rama¨ razbiti neprijateljske snage (A
BiH) u Bugojnu i G.Vakufu, s ciljem: ovladati gradovima i komunikacijama
i ne dozvoliti neprijatelju ugrožavanje hrvatskog pučanstva u Bugojnu i
Gornjem Vakufu.” Dalje u zapovijedi se preciziraju zadaci brigadama, s tim
da se već pobrojanim brigadama pridodaju snage brigade ¨K.Tomislav¨ i
¨P.Krešimir IV¨, te snage za napadna djelovanja iz Posušja, kao i najveći dio
topništva iz svih pomenutih jedinica.
Zadatak brigadi HVO Ëugen Kvaternik¨ iz Bugojna je bio da “glavnim snaga-
ma razbija snage A BiH u Bugojnu, a pomoćnim snagama osigurava komu-
nikaciju Bugojno – G.Vakuf i blokira pravac Ravno Rostovo-Bugojno, te ne
dozvoljava intervenciju snagama A BiH na tom pravcu. Za izvršenje zadaće
pretpočinjavaju se snage za napadna djelovanja HVO Posušje.”
O kontinuitetu politike i odluka HVO HZ H-B, a koje idu u pravcu realizacije
nekih odredaba ženevskih dogovora, govori i Zapovijed12 načelnika stožera
HVO, brigadira Milivoja Petkovića, u kojoj se kaže: “1. Sve postrojbe OS HVO
i Armije BiH na prostorima provincija 3,8,10 (hrvatske provincije) stavljaju se
pod zapovjedništva OZ Srednje Bosne, SZ i JI Hercegovine; 2. Sve postrojbe
HVO na prostorima provincija 1,5 i 9 (muslimanske provincije) stavljaju se
pod zapovjedništvo Štaba Armije BiH (dio brigada OZ SB).”
Treba dodati da prema ovim dogovorima i mapama, koji nikad nisu ni pot-
11
Zapovijed OZ S/Z Hercegovina,broj: 01/35-1, od 12.01.1993.godine
12
Zapovijed GS HVO,broj: 01-70/93; Mostar, 15.01.1993.godine
pisani od svih strana, Bugojno i Gornji Vakuf su trebali pripadati provinciji

10.
Dalje se u zapovijedi kaže: “Pripadnici i postrojbe OS HVO i A BiH koji se
ne potčine zapovjedništvima iz tačke 1. i 2.ove Zapovijedi moraju napustiti
prostore provincije kojoj ne pripadaju, u protivnom smatrat će se paravo-
jnim i razoružati.”
Nakon ovih naredbi, sukobi se nisu mogli izbjeći, jer i sami pregovori koji
su se vodili na lokalnom nivou služili su hrvatskoj strani samo za stvaranje
boljih taktičkih pozicija.
O uzrocima sukoba u Gornjem Vakufu i o tome ko ga je započeo, te ponašanju
UNPROFOR-a, govori i Izvještaj 13 pukovnika Mire Andrića predstojniku od-
brane HZ H-B, Bruni Stojiću, u kome, pored ostalog, stoji: “18.01.1993.go-
dine, po višoj zapovijedi, odlučeno je da se silom izvrši pritisak na OS BiH, te
da ih se prisili da poštuju dogovoreno, a istovremeno zauzimanjem Uzričja
otvorila bi se komunikacija prema G.Vakufu. Dva sata prije početka akcije iz-
vijestili smo zaštitne snage UN-a da se sklone na sigurno, jer ćemo topnički
djelovati po položajima OS BiH.”
I u toj bici jedinice Armije RBiH Bugojno dale su značajan doprinos.
HVO je napao najnezaštićenija naselja, zauzeo, popalio i nakon toga, pristao
na pregovore. Značajan broj starješina iz Bugojna je učestvovao u pregovo-
rima na više lokacija, s ciljem zaustavljanja b/d između HVO i HV, sa jedne, i
ARBiH, sa druge strane.
U toku svih ovih dešavanja, komande Armije RBiH iz Gornjeg Vakufa i Bugoj-
na su razmjenjivale informacije i kada se vidjelo da pregovori ne uspijevaju i
šta je krajnja namjera hrvatske strane, izvršena je procjena gdje i koje snage
uputiti kao pomoć u odbrani Gornjeg Vakufa.
Kada je HVO sa svim svojim snagama (tenkovima, artiljerijom i pješadijom)
doveo u potpuno okruženje gradsko jezgro Gornjeg Vakufa, pregrupisao je
snage, s ciljem da se ovladavanjem s.Bistrica stavi pod kontrolu putna ko-
munikacija Gornji Vakuf-Novi Travnik, te da se zauzimanjem s.Duradbegov
Dolac otvori put prema Bugojnu. U veoma nepovoljnim uslovima i ispres-
jecanim komunikacijama, uspjelo se iz Bugojna prema Gornjem Vakufu
uputiti značajne snage Armije RBiH i to u dva pravca. Na prvom pravcu pre-
ma s.Grnica i s.Bistrica u nekoliko navrata prebačene su jedinice sa oko 300
pripadnika, za to vrijeme dobro opremljene i spremne da se bore zajedno
sa drugim pripadnicima ARBiH iz Gornjeg Vakufa, što će se vrlo brzo i po-
kazati kao odlučujući trenutak u odbrani s.Bistrica. Na drugi pravac, prema
s.Duradbegov Dolac, upućeno je oko 70 dobro naoružanih pripadnika AR-
BiH Bugojno. Na svim dijelovima teritorije Gornjeg Vakufa zaustavljeno je
napredovanje snaga HVO i HV, a vrhunac poraza hrvatskih snaga dogodio
se u s.Duradbegov Dolac, kada je u napadu na to naselje poginuo bojnik
13
Izvještaj puk.Mire Andrića, Rumboci, 27.01.1993.godine
Jirgen (Jure) Šmit. Tog dana prestaju dejstva hrvatskih snaga, nakon čega je
i uslijedilo primirje. Kao posljedica navedenih napada HVO (glavninu snaga
činili su sastavi iz Hercegovine) i HV došlo je do velikih razaranja, hapšenja,
pogibija i progona bošnjačkog stanovništva, za taj period i za tako kratko
vrijeme, nezapamćeno.
Svi ovi događaji u susjednim općinama su se reflektovali na vojno – političku

situaciju u Bugojnu, gdje dolazi do raznih incidentnih situacija: postavljanja
punktova, hapšenja i nestajanja pripadnika Armije RBiH.
Srpski agresor se u prva tri mjeseca 1993.godine ograničio na provoka-

cije po linijama odbrane, kao i po urbanim sredinama. Pokušao je i jedan
pješadijski napad u rejonu Crveni glibovi (28. 02.1993.).
Međutim, napetosti sa HVO-om su u neprekidnom narastanju. Poslije na-
pada HV i HVO-a na Prozor i pada grada Prozora, te napada na Gornji Vakuf,
tenzije su podignute i u Bugojnu.
U Bugojnu su tenzije dodatno podignute dolaskom (10. 01. 1993.)„ispomoći“
snagama HVO Bugojna iz Hercegovine : Posušja, Duvna i Livna.
Istovremeno sa dešavanjima na prostoru općine Gornji Vakuf, HVO

započinje sa pokušajima uvođenja i općine Bugojno u sistem vlasti
Hrvatske zajednice „Herceg-Bosne.“ Ne odlučuje se odmah na oružanu
borbu nego djeluje perfidnijim metodama, provođenjem politike domi-
nacije koju je ranije uspostavio. Na djelu su sporadični, naizgled nepovezani
slučajevi nestanka i ubistva pripadnika Armije RBiH.

Borbe na Kamenjašu
Sredinom juna 1993.godine, snage HVO napuštaju dijelove općina Travnik

i Novi Travnik i prelaze na teritoriju pod kontrolom srpskog agresora, što
predstavlja još jednu u nizu potvrda o zajedničkim planovima i aktivnos-
tima na podjeli RBiH između srpske i hrvatske strane. HVO Novog Travnika,
povlačeći se i usput iseljavajući hrvatski narod sa jugozapadnih prostora
općine Novi Travnik, prepušta srpskom agresoru izuzetno značajne taktičke
objekte i time znatno ugrožava sistem odbrane općina Travnik, Novi Travnik
i Bugojno od srpskog agresora. O ovome svjedoči i Naređenje14 za prihvat
hrvatskog stanovništva i pripadnika HVO od strane Komandanta 30.lpd Vo-
jske RS, pukovnika Jove Blažanovića.
U cilju povratka položaja predanih od strane HVO srpskom agresoru, u re-
Naređenje Komande 30.lpd VRS za prihvat hrvatskog stanovništva i pripadnika
14
HVO, str.pov.br.2/1-28, od 15.06.1993.godine

jonu Kamenjaš – Mravinjac, Komanda Operativne grupe “Zapad”, u saradnji

sa Operativnom grupom “Bosanska Krajina”, u drugoj polovici juna 1993.
planira, organizuje i izvodi napadna borbena dejstva u tom rejonu.
Snage Armije RBiH, nakon nekoliko dana snažnih i upornih napada, 24.
juna 1993. godine, uspijevaju u potpunosti ovladati rejonom Kamenjaš –
Mravinjac, i agresoru nanijeti značajne gubitke u živoj sili i tehnici. Ovom
uspješnom akcijom sigurnost općina Travnik, Novi Travnik i Bugojno je
vraćena na nivo prije sramne predaje tog teritorija srpskom agresoru od
strane HVO, ali su stvorene i kvalitetne pretpostavke za dalja oslobodilačka
dejstva prema prevoju Komar i Donjem Vakufu. U toku oslobodilačke akcije
u rejonu Kamenjaša, dva pripadnika 307. motorizovane brigade su pogi-
nula.
Izazivanje incidenata radi ubrzavanja sukoba u

Bugojnu
Otkako je, početkom 1993. godine, dat nalog za (preuranjenu) implement-

aciju Vens-Ovenovog plana (formiranje provincija sa hrvatskom većinom),
HVO Bugojna je intenzivirao izazivanje incidentnih situacije ne bi li izazvao
opći sukob i pobjedom konačno zaokružio zamišljenu teritoriju sa Bugo-
jnom u „HZ HB“. Do polovine jula 1993. godine, izazvao je čak 22 teška in-
cidenta, koji su bili dovoljni da upale plamen općeg sukoba HVO i Armije
RBiH u Bugojnu. U izazvanim incidentima HVO Bugojno je uhapsio preko 80
pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH, ubio je 11, a ranio 3 pripadnika ARBiH
i MUP-a Bugojno. Svi su bili bošnjačke nacionalnosti. Toliki broj incidenata
bio je neophodan jer je vođstvo bošnjačkog naroda i Armije RBiH u Bugo-
jnu bilo opredijeljeno za mir, suživot i strpljivost, zbog čega je izbjegavalo
adekvatan odgovor. Samo na 2 incidenta masovnog hapšenja pripadnika
Armije RBiH uslijedio je (i to veoma blag) odgovor u kojem nije poginuo niti
jedan Hrvat. Radi izvršavanja specijalnih zadataka, hapšenja, pljačkanja, kid-
napovanja Bošnjaka, a u cilju radikalizacije situacije i izazivanja bilo kakvog
‘odgovora’, pri Stožeru domobranstva, HVO Bugojna je formirao Jedinicu
za posebne namjene, namjene teroriziranja bošnjačkog stanovništva. Naz-
vao ju je ATG - antiteroristička grupa, a uglavnom pripadnici ATG-a su bili
zaduženi za postavljanje punktova. Tek kad je formirao ovu jedinicu, 07. 07.
1993. godine, uspio je iznuditi odgovore. ATG je za 10 dana stvorio povod
za opći napad HVO na OS Bugojna.
Izdvajamo incidente koje su pravili pripadnici HVO Bugojno:
• Dana, 08.februara 1993., oko 16,00 sati, na punktu u naselju Vrbanja

uhapšen Edin Gurbeta, koji se i do danas vodi kao nestali.
• Dana19.aprila 1993. nestao je Samir Muratspahić, iz s.Planinice, koji se

još uvijek vodi kao nestali.
• Masovnija zarobljavanja su započela 09.maja 1993., kada postrojbe
Hrvatskog vijeća obrane Bugojno na punktu u naselju Humac zaroblja-
vaju 38 pripadnika ARBiH koji su se vraćali sa odbrambenih linija prema
srpskom agresoru.
• Istog dana, kod zgrade “Ljubljanske banke” u Bugojnu, pripadnici
Hrvatskog vijeća obrane su otvarali vatru iz pješadijskog naoružanja, a
iz hotela “Kalin” snajperom ubili Jasmina Lipovca.
• Na punktu, u naselju Pajić Polje, Hrvatsko vijeće obrane 09.maja zaro-
bljava 7 pripadnika ARBiH. Od njih sedmorice, petoricu su pustili, a
dvojicu (Emina Jusufiju i Zakira Mukića) zadržavaju. Kasnije su, 31.maja,
odnosno 01.juna 1993., pronađeni u rijeci Vrbas. Obdukcijom je
utvrđeno da su mučeni i masakrirani.
• U toku noći 09./10.maja 1993. godine, Hrvatsko vijeće obrane zaroblja-
va još jednu grupu pripadnika ARBiH. Odmah poslije toga, kao odgovor,
pripadnici ARBiH zarobljavaju dvadesetak pripadnika Hrvatskog vijeća
obrane. Zatim, po dogovoru komandi obaju formacija, svi zarobljeni su
oslobođeni.
• Pripadnici HVO Bugojno, 10.maja 1993., nasilno su ušli u upravnu zgra-
du preduzeća “Špedicija” u Bugojnu i naredili prisutnim radnicima da
idu kući.
• Već 12.maja 1993.pripadnici HVO Bugojno otvaraju jaku vatru iz pravca
naselja Gaj po objektu bivše škole “Vojin Paleksić” i iz s. Udurlije na s.
Milanovići. Posebno jaka vatra otvorena je iz objekta preduzeća “Stolari-
ja” u pravcu naselja Gromile. Istog dana u naselju Bristovi napadnuta je
patrola Ministarstva unutrašnjih poslova R BiH, opljačkana i razoružana,
a u kafani ,prekoputa Osnovne škole “9. septembar”, razoružana su još
dva pripadnika ARBiH, a na punktu u s.Klepićima spaljuju zastavu, pod
kojom se ARBiH borila za odbranu nezavisnosti i suvereniteta Repub-
like Bosne i Hercegovine, međunarodno priznate države.
• Osamnaestog maja 1993. godine četvorica pripadnika HVO Bugojno,
vozilom su kružili kroz grad i provocirali prolaznike, a posebno pripad-
nike Armije i MUP-a RBiH. Oko 17,00 sati otvorili su vatru na pripadnike
MUP-a RBiH ispred zgrade bivšeg “Poljoprodukta” u Bugojnu i pri tome
ranili jednog pripadnika MUP-a. Pri pokušaju zaustavljanja vozila od
strane ostalih pripadnika MUP-a RBiH,dolazi do ranjavanja pripadnika
HVO u navedenom vozilu.
• HVO Bugojno od 24.juna 1993.godine pojačava kontrolu putnog prav-
ca Bugojno-Gornji Vakuf, pored kojeg se nalazi i naselje Vrbanja.
• U selu Bristovi, mjesto naseljeno većinskim hrvatskim stanovništvom,
10.jula 1993. ubijen je Selver Duvnjak, a ranjena su još dva pripadni-

ka ARBiH: Amir Alispahić i Muhamed Ćeso. Istog dana, u tom naselju,
Hrvatsko vijeće obrane je opljačkalo sanitetsko vozilo Ratne bolnice
Bugojno, a vozača i pacijente zarobilo. Toga su dana u naselju Vrbanja
pripadnici Hrvatskog vijeća obrane uspostavili punkt, na kojem su zat-
vorili jednog pripadnika ARBiH i osam civila.
• Tri dana kasnije, 13.jula 1993., Hrvatsko vijeće obrane je u blizini Rud-
nika Gračanica zatvorilo jednog pripadnika ARBiH i jednu ženu, koji su
nakon intervencije pušteni.

Povod za sukob
Kulminacija svih navedenih događaja zbila se 17. jula 1993. godine, kada
su na punktu u naselju Gornja Vrbanja, pripadnici ATG na prevaru zarobili,
a zatim mučili i ubili pripadnike MUP-a PU Bugojno - Esada Mušića, Muju
Hozića i Elvedina Šehu.
Nakon navedenog zločina svi pokušaji Komande 307.mtbr, Štaba odbrane
Bugojno i MUP-a da sa čelnim ljudima HVO sjednu za sto i utvrde ko
su vinovnici navedenog zločina ostali su bez uspjeha.Čak i pokušaji da se
preko UNPROFOR-a dogovori sastanak sa čelnim ljudima HVO Bugojno os-
tao je bez rezultata.Umjesto toga uslijedio je napad HVO Bugojno na ob-
jekte i jedinice Armije RBiH Bugojno.
Pored punkta u Gornjoj Vrbanji, HVO je uspostavio i punkt kod kuće Anđelka
Tolimira, također u mjestu Vrbanja, koja je služila i kao privremeni pritvor za
uhapšene Bošnjake. I na tom punktu je uhapšen veći broj Bošnjaka, da bi za-
tim bili prebačeni u motel „Akvarijum” gdje su mučeni, zlostavljani, silovani,
a zarobljeni Šehić Selmir je premlaćen i odveden, a kasnije nađen mrtav.
Paralelno sa pomenutim punktovima HVO je uspostavio punktove i u svim
naseljima sa većinskim hrvatskim stanovništvom i na njima započeo sa
hapšenjem Bošnjaka i zarobljavanjem pripadnika Armije RBiH (s.Bristovi,
s.Kula, s.Čaušlije, kod Hotela “Kalin”...).
Hronologija borbenih djelovanja u bici za Bugojno
U noći, 17./18. jula 1993. godine, snage HVO Bugojno otpočinju i sa

pješadijskim napadima, podržanim izuzetno jakim artiljerijskim djejstvima,
na jedinice Armije RBiH i naselja sa bošnjačkom većinom. Može se reći da
od tog momenta počinje odsudna bitka za odbranu prostora općine Bugo-
jno od napada HVO Bugojna, ali i odsudna bitka za opstanak Bošnjaka na
ovim prostorima. Tok borbenih dejstava je prikazan hronološki po danima.
18. 07. 1993. godine
Tokom dana, HVO Bugojno je borbeno djelovao iz podnožja s.Humac (Glave)

po s.Gračanici, koju su prethodno napustili bojovnici HVO i stanovništvo
hrvatske nacionalnosti.
Prvi dan borbenih djelovanja HVO je zaposjeo borbene položaje po gradu
u objektima, koje je prethodno držao, a oko naselja sa većinskim hrvatskim
stanovništvom zaposjeo već pripremljene rovove naspram jedinica Armije
RBiH i bošnjačkih naselja.
Najznačajnija dejstva su ispoljili po rejonima Gaj i s.Kula, te u užem grads-
kom području sa hotela “Kalin”, gdje je smještena policija HVO. Od vatre sa
hotela “Kalin” poginuo je jedan dječak, a jedan borac je ranjen.
Nakon svih ovih dešavanja, forsiranih incidenata, napada na pojedine rejone
od strane snaga HVO Bugojno, komandant 307.mtbr ARBiH, oko 20,00 sati,
18.jula 1993.godine poziva Zapovjedništvo HVO brigade “Eugen Kvater-
nik”, da se nađu na dogovorenom i prihvatljivom mjestu za obje strane, s
ciljem da se pokuša smiriti situacija, što je do tada nekoliko puta i urađeno.
Javlja se dozapovjednik HVO brigade Babić Zdravko, koji saopštava da se
zapovjednik ne može trenutno javiti, ali u svakom slučaju ne prihvataju sas-
tanak.
U 22.00 sata počeo je opći napad postrojbi HVO Bugojno. Borbe su se vodile
cijelu noć.
Jedinice Armije RBiH i MUP-a R BiH su odgovorili.
Iz navedenog se da zaključiti:
a) da je početak napada odredio HVO;
b) da je u svoje zapovjedništvo HVO pozvao predstavnike UNPROFOR-a iz

baze u Gornjem Vakufu, i da ih je, najvjerovatnije, obavijestio o svojim nam-
jerama i dao im instrukcije kako da se ponašaju u trenutnoj situaciji.
Očigledno je da se HVO nadao brzom uspjehu u Bugojnu i nije tražio od UN-
PROFOR-a posredovanje. „Neutralni“ UNPROFOR to prihvata i poslije prim-
ljenih “instrukcija” od HVO-a na Vili “Gorica”, ne svraća u Komandu OpŠO Bu-
gojno, kako je to radio inače, radi upoznavanja sa situacijom od obje strane.
Komanda OpŠO Bugojno, dosljedna svom opredjeljenju - ‘izbjeći sukob’-
traži posjetu UNPROFOR-a preko OpŠO Gornji Vakuf, radi posredovanja,
dok sukob nije eskalirao, što je ostalo bez reakcije; isto to traži u direktnim
kontaktima sa Zapovjedništvom 104. HVO brigade, ali i to je odbijeno.
Srpski agresor, očigledno je, o svemu obaviješten, animiran, i, u odnosu na
dotadašnje ponašanje, postao je veoma aktivan, uglavnom dalekometnom
artiljerijom iz pravca Donjeg Vakufa i Kupresa.
HVO je borbena dejstva počeo veoma snažno, s ciljem da se vojnopolitička

situacija ne vrati na početno stanje, stanje ni rata ni mira, i bez pobjednika.
Da bi ostavio utisak tukao je iz svih raspoloživih sredstava, a municiju nije
trebao štedjeti, jer se na vrijeme snabdio iz baza Hrvatske vojske koje su
bile razmještene po Bosni i Hercegovini. Kao i SCA, i HVO je primjenjivao
pravilo- „kad tuča započne - batina se bira!“. Pošto nije bilo reakcije ni od
strane Komande 3. korpusa ARBiH, OS Bugojna opredijelile su se za jedinu
preostalu opciju - osloncem na vlastite jedinice, prihvatiti nametnutu op-
ciju – oružanu borbu i ići do kraja, do pobjede.
19. 07. 1993. godine
U jutarnjim satima postrojbe HVO započele su granatiranje grada i položaja

OS Bugojna iz svih raspoloživih artiljerijskih sredstava. U područjima gdje je
hrvatsko stanovništvo u izrazitoj većini, HVO zarobljava civile, pljačka imov-
inu i pali kuće.
Jedinice ARBiH i MUP-a BiH prelaze u aktivna b/d, što je rezultiralo kontro-
lom većeg dijela grada, a u daljem toku b/d i borbama za preuzimanje i
preostalog dijela grada (otpornih tačaka).
Ovladano je većinom uporišta HVO-a u gradu: objekti bivše “Ljubljanske
banke”, Robne kuće „INPO“, Muzičke škole, Doma kulture, GP „Gorica“. Pored
toga što su ovladale većim dijelom gradskog područja, jedinice Armije i
MUP-a su ovladale gotovo cjelokupnim sjeveroistočnim dijelom općine.
Zarobljenih civila i vojnika ima više sa obje strane, kao i poginulih.
Pripadnici HVO su gotovo cijelog dana sa stotinama granata iz cjelokupnog
arsenala artiljerijskih oruđa granatirali grad i prigradska naselja. Prilikom
granatiranja, više objekata je razoreno, a nekoliko je i zapaljeno.
20. 07. 1993. godine
Jedinice Armije i MUP-a nastavljaju sa oslobađanjem teritorije. Drugi mo-

torizovani bataljon 307.mtbr, i dio snaga PDO-1, ovladali su prigradskim
naseljem Gaj, gdje su bile stacionirane vrlo jake snage HVO. Blokirale su
dio snaga 1. bojne HVO. Oslobođen je centar grada. Ovladano je objektima
MUP-a i PTT.
Borbena djelovanja su žestoka i uz velike gubitke, tako da je na strani Armi-
je i MUP-a, do tog dana (20.jula 1992.), već bilo 23 poginulih boraca i 40
ranjenih (podaci se odnose na područja sa kojima je u to vrijeme postojala
veza, jer su oni značajno veći kada bi se dodali podaci iz područja koja su
kontrolisale postrojbe HVO-a).
U toku dana HVO je žestoko granatirao dijelove grada sa većinskim
bošnjačko - muslimanskim stanovništvom. Zapaljivom municijom je za-
palio zgradu Pošte i pokušao zapaliti Ratnu bolnicu i

Dom zdravlja. Iz pravca Gornjeg Vakufa postrojbe HVO-a su atakovale na
s.Dražev Dolac, s.Gračanicu, s.Zanesoviće i s.Odžak.
Srpski agresor je artiljerijski djelovao po gradu i po prvim linijama odbrane.
Pješadijskih napada nije bilo.
21. 07. 1993. godine
HVO je iz svih artiljerijskih oruđa granatirao oslobođene dijelove grada, a

najaktivniji je bio višecijevni bacač raketa (VBR). Zapaljivim projektilima je
u samom centru grada zapalio zgradu nekadašnjeg hotela „Jadran“, svim
vrstama projektila granatirana je Nova bolnica (u izgradnji). Sa brda Gorica
HVO je tenkom razorio Samostan časnih sestara. Uništavao je i sve vrednije
objekte u gradu. Tog dana na područje susjednog Gornjeg Vakufa pristigle
su nove snage Hrvatske vojske sa 4 tenka T-55 i 1 tenk tipa „LEOPARD“.
U toku dana nastavljene su pješadijske borbe sa HVO-om. Jedinice Armije
RBiH skršile su posljednji otpor u uporištima HVO-a u gradu: kasarne dijelo-
va Prve, Druge i Treće bojne su pale, uz znatan ratni plijen, više zarobljenih
i poginulih pripadnika HVO.
22. 07. 1993. godine
Komandant OpŠO Bugojno šalje zahtjev Komandi 3.korpusa ARBiH za

pomoć nivoa ojačanog bataljona. Također, upućuje i zahtjev za pomoć u
municiji Predsjedništvu Travnika i 312. mtbr Travnik.
Nastavljena su b/d na likvidaciji otpornih tačaka 1., 2. i 3. bojne i hotela
“Kalin”. HVO postrojbe su pokušale da diverzantskom akcijom zauzmu
s.Gračanicu, a pokušaj je osujećen, pri čemu je HVO izgubio 6 bojovnika.
Poslije ovoga, HVO je na s.Gračanica bacao tzv. livanjske bombe, a PAT-om
20/3 mm djelovao zapaljivom municijom paleći kuće.
Otkad su počeli sukobi sa HVO, tamo gdje su snage Armije i MUP-a BiH
ispoljile težište, srpski agresor je vršio granatiranje, pa su tako i tokom dana
sa Kupresa granatirali topovima 205 i 152 mm.
23. 07. 1993. godine
Nastavljena su b/d sa postrojbama HVO.

Dijelovi snaga PDO-1 i 2, te 4. (Prusačkog) bataljona 307.mtbr izvršile su
ojačanje snaga na koti Kik, iznad sela Vesela, i time spriječile da HVO u
cijelosti ovlada Crničkim podovima. Druga bojna HVO-a je i dalje u blokadi
u nastojanju da se preda ili eliminira. Koordiniranim snagama MUP-a, Vo-
jne policije i 307. mtbr. izvršen je pritisak na okruženi dio 1. bojne i ista je
položila oružje i predala se. U gradu je ostala samo jedna otporna tačka
HVO, a to je hotel „Kalin“, u kojem je bila smještena jedinica vojne policije
HVO .
Također, jedinice Armije RBiH su ovladale i preduzećem “Špedicija” koje su
bile zaposjele postrojbe HVO Bugojno, tako da je gradsko područje bilo
95% pod kontrolom Armije RBiH.
HVO je i tokom ovog dana razarao grad zapaljivim granatama i tom pri-
likom je pričinjena velika materijalna šteta, između ostalih objekata, meta
topnika HVO je bila i Sultan Ahmedova džamija u Bugojnu, koja je u velikoj
mjeri oštećena .
Tokom dana srpski agresor je granatirao prve linije jedinica ARBiH, kao i
gradsko područje.
24. 07. 1993. godine
Nastavljena granatiranja grada (Bugojno) i prigradskih naselja od strane

HVO. Tokom dana, na Gornji Vakuf pojačani su napadi dolaskom novih sna-
ga i tehnike Hrvatske vojske i HVO-a .
Jedinice Armije i MUP-a BiH zauzimaju otpornu tačku u gradu, hotel „Kalin“,
pri čemu je zarobljeno 100 bojovnika i 150 civila. U toku dana ovladano je
kompletnim područjem s. Goruša.
25. 07. 1993. godine
Dana 25. 07. 1993. godine, u 08.30 sati, HVO je izvršio napad na 3.mtb u
rejonu s.Bristovi, s ciljem zbacivanja jedinica Armije RBiH sa desne strane Vr-
basa i onemogućavanja uspostavljanja komunikacije Bugojno-Novi Travnik.
U 09.00 sati HVO je iz pravca Crničkih i Garačićkih podova izvršio napad na
s. Crniče, s.Garačiće, s. Bevrnjiće i s. Alibegoviće, s ciljem odbijanja snaga
Armije RBiH sa ovih prostora i stvaranje uvjeta za napad na grad.Također,
tokom dana HVO je iz pravca s.Vučipolja napadao na položaje 1. bataljona
307. mtbr. Nakon što su se uspješno odbranile, jedinice Armije RBiH su u
kontraudaru oslobodile naselje Pejakove kuće, a oko 21.00 sat predala se i
2. bojna HVO i 108 bojovnika .
U toku noći ( 25./26. 07. 93., ) primijećen je pokret civila iz sela Čaušlije u
pravcu s.Bristovi i s.Kandija, mjesta naseljena hrvatskim stanovništvom.
Ono što se moglo uočiti u užem dijelu grada je da je artiljerija HVO Bugojno
za samo dva dana gradu nanijela više štete nego što je pretrpio za prethod-
nih četrnaest mjeseci rata.
26. 07. 1993. godine
Bojovnici HVO napustili položaje prema SCA, prethodno zapalili svoje

položaje i digli zemunice u zrak da ih ne bi jedinice Armije RBiH mogle ko-
ristiti.
Također, HVO pod pritiskom jedinica Armije RBiH napušta sela i prigradska
naselja, kao što su Udurlije, Lug, Čaušlije i Bristovi i odlazi u pravcu s.Kandija.
Loša strana ovih događaja je što su sa sobom poveli i civilno stanovništvo,
bez ikakve potrebe, obzirom da su se svakodnevno, putem sredstava ja-
vnog informisanja od strane Armije RBiH, upućivali proglasi u kojima se
stanovništvo obavještava da se svim građanima ovoga grada garantira
lična i imovinska sigurnost i da ne napuštaju svoje domove.
27. 07. 1993. godine
Jedinice Armije i MUP-a RBiH su stavile pod svoju kontrolu s. Kula Ćelepirova,
s. Lokva i s. Bristovi, čime je omogućena kontrola putne komunikacije Bu-
gojno-Novi Travnik.
Izvršeno je prebacivanje Protivoklopne čete ARBiH 307.mtbr iz s.Kula, preko
s.Odžak, u s.Gornji Kordići, sa zadatkom da spriječi spajanje snaga HVO u
povlačenju sa Vrpećkih podova sa očekujućim snagama HV i HVO u s.Humac
i rejonu Okolišće, kao i osiguranje komunikacije s.Gračanica – s.Planinica.
U 14.30 sati jedinice HVO sa rejona Gorice (tt 646, Komandno mjesto HVO-a)
pokušale su izvršiti pješadijski napad prema gradskom naselju Sultanovići,
što je osujećeno.
Unutar omeđenog prostora koji je držao HVO Bugojno (s.Kandija-s.Crniče)
nalazio se veliki broj civila hrvatske nacionalnosti i oko 1000 bojovnika HVO.
Posredstvom UNPROFOR-a ponuđeno im je da se predaju, ali su odbili.
Srpski agresor je granatirao uže dijelove centra grada.
28. 07. 1993. godine
Srpski agresor i HVO su artiljerijom djelovali po užem gradskom području.

Postrojbe HVO, sa većinom hrvatskog civilnog stanovništva, napuštaju
s.Kandiju, Vilu Gorica i s.Crniče i organizirano se povlače prema Crničkim
podovima. U skladu sa već sklopljenim dogovorom sa srpskim agresorom
,civilno stanovništvo (oko 3 000) se izvlači u pravcu Kupresa, preko Dubočke
rijeke - s.Mračaj, a bojovnici HVO prema Raduši.
Treći bataljon 307.mtbr ARBiH izvršio je marševanje pravcem s.Ljubnić –
s.Glavice – s.Gračanica – s.Planinica, sa zadatkom da u sadejstvu sa dijelom
snaga 317.bbr (Gornjevakufske brigade) i dijelom PDO-1 OpŠO Bugojno,
zaustavi prodor oklopnomehanizovanih snaga Hrvatske vojske iz pravca
Raduškog kamena u rejonu Lihe – Oglavak tt 1510 .

Popodnevne sate toga dana Bugojno je preživjelo sa dosta neprijatnih po-
sljedica. Sve je počelo nakon gotovo cjelodnevnog izvlačenja preostalih
bojovnika i velikog broja civila iz sela koja su bila pod kontrolom postro-
jbi Hrvatskog vijeća obrane. Nakon povremenog granatiranja grada, koje
je počelo nešto iza 16 sati, uslijedila je prava kanonada iz svih oruđa sa
uporišta na Crničkim podovima. Stotine projektila su razarali i palili grad.
Jedno od najžešćih, a zbog blizine položaja artiljerije i ciljeva i najprecizni-
je granatiranje ostavilo je duboke tragove na stanovnike Bugojna. Izvjes-
tan broj građana je ranjen, a među prvima žrtva zločinaca bilo je jedno
trogodišnje dijete. Topnicima postrojbi HVO Bugojno pridružili su se i bo-
jovnici drugih specijalnosti. Slika užasa kompletirana je dizanjem u zrak i
paljenjem objekata koje su napuštale hrvatske snage. U plamenu je nestalo
desetine kuća, te reprezentativni objekti: hotel “Akvarijum” i vila “Gorica”.
Sve ovo prethodilo je nastojanju nekoliko hiljada civila, među koje su se
ubacili i bojovnici, da se preko teritorija, pod srpskom kontrolom, prebace
dalje ka Hercegovini. Ne znamo koliko je bio dirljiv susret saveznika i kako
su bili, od strane srpskih snaga, primljeni oni koji su zapalili Čipuljić, nekada
najveće srpsko naselje u Bugojnu, oni koji su do temelja razorili i pravo-
slavnu crkvu u istom naselju i ubili oko 10 građana srpske nacionalnosti koji
su ostali da žive u ovome gradu.
U toku dana ispaljeno je oko deset haubičkih projektila po centru grada
Bugojna iz pravca Kupresa, tek toliko da se zna ko je kome saveznik.
Rezime borbi za Bugojno
U periodu od 17. do 28. jula 1993. godine trajala je bitka snaga Armije
RBiH, legalnih oružanih formacija međunarodno priznate države RBiH, sa
snagama HVO Bugojno i Hrvatske vojske. Tih dvanaest dana borbe svakako
spadaju u najteže dane agresije na prostoru općine Bugojno, kako za je-
dinice Armije RBiH, tako i za civilno stanovništvo.
Odbrana Bugojna, ili bolje rečeno, bitka za Bugojno, za živote njegovih
stanovnika i zaštitu materijalnih dobara trajala je 12 dana. Slobodno je
možemo nazvati krvavom bitkom. Snage HVO Bugojno i Hrvatske vojske, u
tih 12 dana, pokazale su svoju krajnju namjeru, uništenje Bošnjaka i svega
onoga što ima veze s njima. Snage HVO su koristile svoj bogati arsenal ar-
tiljerijskih oruđa, tenkova, PAM-ova i PAT-ova za djelovanje po jedinicama
Armije RBiH, bošnjačkim naseljima, svim onim privrednim i društvenim ob-
jektima koje su kontrolisale Armijske jedinice.
Vjerovatno, kao najizrazitiji primjer fašističkog karaktera vojne i političke
vlasti, možemo istaći zločin počinjen u naselju Vrbanja, gdje je ubijeno 45
Bošnjaka, uglavnom civila. Masakriranje zatočenika, ali i leševa već ubijenih
Bošnjaka, takođe spadaju u repertoar ratnika HVO Bugojno.

Zlostavljanje zatočenika u logoru u motelu “Akvarijum”, iživljavanje, pa čak
i silovanje su samo segmenti počinjenih zločina. Sva bošnjačka imovina u
naseljima Vrbanja-Vrpeć-Crniče je opljačkana, a kuće su potom spaljene.
Slična dešavanja, tokom dvanaestodnevnih borbi, u nešto manjem obimu
(ako je uopšte moguće izvršiti gradaciju zločina) dešavala se i u drugim
naseljima Bugojna: u blizini Komande 1. bojne 104. HVO brigade “Eugen
Kvaternik” ,gdje je ubijeno 6 lica (od kojih 2 civila, a 2 prethodno zarobljena
lica), u naselju Čaušlije gdje HVO zarobljava 3 civila čija tijela u augustu 1993.
godine bivaju pronađena u rijeci Vrbas sa vidnim tragovima zlostavljanja za
vrijeme života. Brojna su svjedočanstva o počinjenim zločinima snaga HVO
nad civilima Bošnjacima i pripadnicima Armije RBiH.
U tehničkom, a posebno artiljerijskim oruđima, snage HVO su bile superi-
ornije od jedinica Armije RBiH i cijeni se da je to bila najopremljenija briga-
da HVO u Srednjoj Bosni.
Jedinice Armije RBiH sa područja općine Bugojno u borbu su uvele slijedeće
sastave: 307.motorizovana brigada, sa napomenom da je cijeli tok bitke
držala položaj prema srpskom agresoru prema Donjem Vakufu, a kasnije
i Kupresu, Opštinski štab odbrane Bugojno, i sadejstvujući na položaju
s.Voljice- pl.Raduša i sastav MUP-a SJB Bugojno.
Pored ovih angažovanih snaga sa strane HVO Bugojno, iz pravca Herce-

govine krenule su značajne snage HVO i HV, s ciljem prodora i spajanja sa
snagama HVO Bugojno i potpunim uništenjem Armije RBiH na ovim prosto-
rima. Te oklopno – mehanizovane snage su zaustavljene na tek uređenom
prohodnom putu na planini Raduša – Raduški kamen, gdje je zarobljen je-
dan tenk i jedan oklopni transporter.
Međutim, volja za opstankom, vjera u budućnost bošnjačkog naroda na
ovim prostorima i u budućnost države BiH, ali i onaj poznati bosanski inat,
uz kvalitetnu vojničku organizaciju i vođstvo jedinica Armije RBiH, odnijele
su pobjedu nad zločinačkom politikom koju je predvodio HVO Bugojno.
Armija RBiH je iz ove bitke izašla kao pobjednik. Agresor je vojnički poražen,
pobijedila je ideja bosanske države.
Cijena za slobodu grada, pa možemo reći i države u cjelini, je bila ogrom-
na. U tih 12 dana borbi vođenih sa HVO Bugojno, jedinice Armije RBiH,
Opštinskog štaba općine Bugojno i 307. motorizovane brigade imale su
92 poginula i 211 ranjenih boraca, što samo po sebi govori o žestini bitke.
Juli 1993. godine je vrlo teško rezimirati, ali sama činjenica da su u ovom
mjesecu snage OŠO Bugojno i 307. mtbr imale 30% gubitaka u odnosu na
cjelokupan period agresije na RBiH, dovoljno govori samo po sebi. Samo
jednog dana, 20. jula, u borbama sa HVO Bugojno, poginulo je 29 pripad-
nika ARBiH.
Jedinice Armije i MUP-a RBiH tokom borbi za Bugojno zarobili su sljedeća

sredstva: 1 tenk T-55, 1 fagot, 2 haubice H-105 mm, 3 haubice H-122 mm, 4
topa 76 mm „ZiS“, 2 topa B-1 76 mm, 3 LRL -107 mm, 2 LRL-128 mm, 15 MB-
120 mm, 5 PAM-ova i dosta drugog oružja i municije.
Ipak, i pored izuzetno visoke cijene, činjenica je da je općina Bugojno od-
branjena od velikohrvatskog projekta i snaga koje su ga provodile na ovim
prostorima, ali i da je ostvaren uticaj na poboljšanje borbene situacije na
širem prostoru Srednje Bosne.
Snage HVO Bugojno, kada su već bile sigurne u vojnički poraz, pribjega-
vaju starom receptu-saradnji sa srpskim agresorom (saradnja sa srpskim
agresorom je dogovarana i prije napada HVO na Bugojno, a tokom dejstava
u više navrata je traženo artiljerijsko djelovanje po jedinicama Armije RBiH,
prvi put 19.07.1993. od strane Komande 104. HVO brigade, te dogovorana
saradnja vezano za izlazak pripadnika HVO i Hrvata Bugojna preko srpskih
linija na kupreškom pravcu) i “humanom preseljenju” vlastitog naroda.
Dana 27. i 28. jula HVO intenzivira ionako silovito artiljerijsko djelovanje po
gradu, ne birajući ciljeve, ili ih, ipak, birajući (Dom zdravlja, džamija, objekat
PTT i sl.). Pogođen je Dom zdravlja, zgrada PTT je pogođena i onesposo-
bljena za rad, gradska džamija je pogođena sa oko 50 granata i potpuno
razorena, kao i sve zgrade oko džamije. Prije odlaska HVO, dana 28.07.1993.
godine posredstvom majora Binsa, komandanta UNPROFOR-a , izvršena
je razmjena 45 Bošnjaka, civila, koji su bili zatočeni u podrumu motela
“Akvarijum”, za 18 ranjenih pripadnika HVO, koji su bili na liječenju u Ratnoj
bolnici Bugojno. Nakon toga, HVO započinje sa izvlačenjem svojih snaga i
hrvatskog stanovništva u pravcu položaja srpskog agresora prema Kupresu
(prema pouzdanim podacima civilno stanovništvo je napustilo općinu Bu-
gojno preko srpskih položaja na kupreškom pravcu, a pripadnici HVO preko
položaja HVO na Raduškom kamenu).
Pravcem kojim se izvlačio HVO Bugojno i civili Hrvati, ostao je trag u vidu
porušenih i spaljenih objekata ili na bilo koji način oštećene bošnjačke
imovine. HVO je, vjerovatno, da bi prikrio tragove zločina, neposredno
pred povlačenje spalio i motel “Akvarijum”, mjesto gdje je formirao logor
za zatočene Bošnjake, kao i Titovu vilu na brdu Gorica, gdje se nalazila Ko-
manda 104. HVO brigade “Eugen Kvaternik”. Pored svega navedenog, od
prvog dana napada na snage Armije RBiH, HVO napušta sve položaje prema
srpskom agresoru (već u maju 1993. godine HVO je imao pripremljen plan
za izvlačenje snaga sa položaja prema srpskom agresoru), tako da su armi-
jske snage bile prisiljene iste u što kraćem vremenu zaposjesti i spriječiti
eventualne prodore srpskog agresora.
Armija RBiH, 307. mtbr i OŠO Bugojno i, nakon pobjede nad snagama HVO
i HV, sa znatno povećanim kontingentom naoružanja i municije, naročito
u dijelu artiljerijskog oruđa, ali zato oslabljene velikim gubitkom u ljudst-
vu, zaposjeda kompletnu liniju odbrane na donjevakufskom i kupreškom

pravcu, prema srpskom agresoru. Istovremeno, snage 307.mtbr i OpŠO
Bugojno se upućuju na ispomoć snagama Armije RBiH u Gornji Vakuf, koji
je bio izložen do tad najžešćem napadu Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća
obrane.
Učešće jedinica Armije RBiH iz Bugojna u odbrani

Gornjeg Vakufa, august 1993. - mart 1994.godine
Nakon potpune pobjede Armije RBiH Bugojno nad snagama HVO, učvršćena
je linija odbrane (l/o) prema srpskom agresoru u pravcu Donjeg Vakufa i
preuzeta u potpunosti l/o prema Kupresu.
Nove linije odbrane su bile - desno s.Sabljari, spoj sa 308.brigadom iz Novog
Travnika – lijevo planina Raduša, spoj sa 317.brigadom iz Gornjeg Vakufa,
ukupne dužine preko 35 km, što je dodatno opteretilo jedinice ARBiH, koje
su iz bitke za Bugojno izašle izuzetno iscrpljene.
U to vrijeme se smatralo lakšim zadatkom držati liniju odbrane prema srp-
skom agresoru, jer glavni zadatak je bio ponovo, ali u većem obimu uključiti
se u odbranu Gornjeg Vakufa, koji se smatrao vratima Srednje Bosne. Od-
mah po okončanju borbi za Bugojno, jedan bataljon (3.mtb/307.mtbr) i dio
PDO-1 Štaba odbrane Bugojno je upućen ka Gornjem Vakufu. Komanda
307.mtbr je uspostavila komandno mjesto (KM) na teritoriji Gornjeg Vakufa
(s.Dražev Dolac). Pored izuzetno teških uslova za vojsku i stanovništvo, situ-
acija je dodatno pogoršana kada je u septembru 1993. godine HVO prekin-
uo glavni vodovod za snabdijevanje vodom zapadnog dijela općine Gornji
Vakuf i cijele općine Bugojno. Od tog trenutka neprestano snage ranga dva
bataljona iz Bugojna sadejstvuju 3.bataljon 317.brigade ARBiH iz Gornjeg
Vakufa i povremeno učestvuju sa promjenjivim sastavima u odbrani zone
odgovornosti (z/o) 1. i 2. bataljona Gornjevakufske brigade. U ovoj bici,
koja je neprestano trajala osam mjeseci (samo promjenjivog intenziteta),
jedinice HVO su bile brojnije u ljudstvu, a sa artiljerijskom podrškom omjer
je bio čak 50:1 u korist HVO i HV. Sva raspoloživa sredstva koja je posjedo-
vao HVO i HV su koristili za napade na Gornji Vakuf, od MB-82 i 120 mm,
svih vrsta artiljerijskih oruđa, VBR-ova, tenkova, a snajperska vatra je trajala
neprestano. To je trajalo dononoćno. Ubacivane su Izviđačko - diverzantske
grupe (IDG) HVO u dubinu teritorije koju je kontrolisala ARBiH. Jedinice AR-
BiH iz Bugojna (čiji su sastavi popunjeni i stanovnicima iz Donjeg Vakufa)
imale su veliki broj poginulih i ranjenih boraca, što predstavlja najbolju pot-
vrdu o silini vođenih borbi. Cilj HVO i HV da se zauzme Gornji Vakuf i povrati
Bugojno je u potpunosti spriječen.
Poraz u Bugojnu i na Gornjem Vakufu, srušio je mit kod bojovnika HVO o vri-
jednosti Hrvatske vojske, izbacio na površinu sve njene slabosti i pokopao

iluzije o opstanku paradržavne tvorevine Herceg-Bosne.
Svoja zapažanja o ispoljenim slabostima u redovima hrvatskih snaga (HVO
i HV) iznosili su hrvatski generali na “raportu” kod predsjednika Hrvatske
Franje Tuđmana, prvo general Janko Bobetko, pa general Josip Lucić, glavni
inspektor Hrvatske vojske, a sve u cilju da se ublaže vojni neuspjesi HVO i
HV.
Na kraju tih analiza, kojima obavezno prisustvuje i ministar odbrane Šušak,
predsjednik Tuđman ponovo naređuje načelniku stožera HV generalu Bo-
betku da pokrene ofanzivu kako bi se zauzeli Gornji Vakuf i Bugojno (Boj
Ödbrana Bugojna 1993.¨ ,Hasib Mušinbegović).
Dana, 22. oktobra 1993. godine, za neizvršenje zadaće u BiH, Tuđman je
pozvao na odgovornost svoje Ministarstvo odbrane. Također, 05. novembra
1993. godine, Franjo Tuđman je u Split, u „Vilu Dalmacija“, pozvao na „od-
govornost“ vojne i civilne predstavnike „herceg-bosne“, kako bi razmotrili
političku i vojnu situaciju, ali da bi im dao i nove instrukcije u vezi sa obra-
tom svoje politike. Bila je to nova velika ‘analiza’ minornog učinka vojnog
angažiranja Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini (Boj Ödbrana Bugojna
1993.¨, Hasib Mušinbegović).
Kada je, poslije oktobarske kritike, Ministarstvo odbrane i stožer Hrvatske
vojske dobio novi termin za ‘popravni ispit’ na Gornjem Vakufu i Bugojnu,
nastale su ubrzane pripreme. Nesebično su se angažirali najodgovorniji lju-
di, praćeni budnim okom i dnevno usmjeravani od vrhovnika Tuđmana. Za
operativno vođenje operacijom imenovan je general-pukovnik Ante Roso,
uz dozvolu da može upotrijebiti sve što je moguće, osim bojnih otrova.
Novoimenovani zapovjednik GS HVO general-pukovnik Roso ne gubi vri-
jeme, i već 09.11.1993.godine izdaje Zapovijed15 za operaciju na zauzimanju
Gornjeg Vakufa i daljeg napredovanja ka Novom Travniku i Bugojnu. Snage
okupljene za operaciju formirane su u OG ¨Buna¨, a za sveukupnu pripremu
i izvođenje operacije imenovan je general-bojnik Žarko Tole. Pored na-
jbolje osposobljenih i opremljenih jedinica HVO i HV, uz veliku artiljerijsku
podršku, prvi put su planirane i jedinice za helikopterski desant u dubinu
teritorije pod kontrolom jedinica Armije RBiH.
U Zapovijedi za operaciju16 od strane generala Tole, od 13.11.1993.godine,
vidi se koliki ljudski i vatreni potencijal su imali tokom realizacije ovog na-
pada. Dovoljno je izdvojiti podršku:
• tenkovska satnija (9 tenkova T-55) sa 5 b/k
• vod top-haubica 152 mm sa 5 b/k
• vod VBR 128 mm RAK-12 sa 5 b/k
15
Zapovijed za operaciju Op.br.1, ur.broj:02-2/1-01-3377/93, od 09.11.1993.godine, IZM
Čitluk
16
Zapovijed za napad, Bez broja, 13.11.1993.godine u 03,00 sati, IZM Prozor
• vod haubica 122 D-30

• vod topova 130 mm M-48
• vod SVLR 122 mm i dva SVLR 122 mm iz GS HVO
U toku trajanja borbenih dejstava, Tuđman je organizirao referisanje 23. 11.
1993. godine sa ministrom odbrane, Gojkom Šuškom, i generalom Zbora,
Jankom Bobetkom, u Predsjedničkim dvorima. Bobetko je izvijestio “da su
njihove jedinice zauzele na Vranici Ždrilac, ali ključne kote nisu; jedinice
HVO su usitnjene, ...i ne izvršavaju zadatke; Rosina specijalna jedinica „Mati-
ja Vlačić“ nije došla na svoj cilj, Oštri vrat; cijela brigada HVO „Bruno Bušić,“
kojom je zapovijedao Luburić, nije htjela ići uopće na operativni zadatak....
Helikopteri su izvršili sve zadaće.” (Boj Ödbrana Bugojna 1993.¨, Hasib
Mušinbegović).
Sagledavši da je i u ovom pokušaju Hrvatska vojska sa svojim najboljim
generalima ‘polomila zube’ na Gornjem Vakufu, vrhovni zapovjednik
oružanih snaga, Franjo Tuđman, je očajnički izjavio:” „Gospodine ministre
i gospodine generale,mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i
vojnički neuspjeh” (Boj Ödbrana Bugojna 1993.¨, Hasib Mušinbegović).
Time su i definitivno pali planovi o zauzimanju Gornjeg Vakufa i Bugojna, a
intenzivirani su politički pregovori o primirju, što je rezultiralo potpisivan-
jem Vašingtonskog sporazuma i ponovnog uspostavljanja vojne saradnje
i zajedničkog djelovanja Armije RBiH, s jedne strane, i HVO i HV, s druge
strane.
U borbenim dejstvima, tokom 1993.godine, jedinice Armije RBiH sa pros-

tora Bugojna imale su 173 poginula pripadnika, od čega u borbama sa srps-
kima agresorom 13, a sa hrvatskim (HVO i HV) 142 pripadnika. Samo u bor-
bama za odbranu Gornjeg Vakufa poginulo je 39 pripadnika jedinica Armije
RBiH sa područja Bugojna.
Kroz ovaj prikaz b/d tokom 1993.godine, može se zaključiti da su na pros-

toru Bugojna i neposrednog okruženja borbe najvećeg intenziteta vođene
sa hrvatskim snagama, HVO i HV, te da je realizacija dugoročnog zadatka
– formiranja “zajedničke hrvatske države”, uključujući i dijelove Bosne i Her-
cegovine, na ovom prostoru zaustavljen.
Begović Nijaz, Mekić Hrustan i Buljina Senad
RATNA DEŠAVANJA NA PODRUČJU

OPĆINE BUSOVAČA U 1993.GODINI
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području općine Busovača je

živjelo ukupno 18.847 stanovnika, od čega 48% Hrvata, 45% Bošnjaka, 3,5%
Srba i 3,5% ostalih.
Organizovanje jedinica HVO počinje neposredno poslije izbora, o čemu
govore podaci prikupljeni od samih organizatora tih jedinica, a na osnovu
njihovih izjava i nastupa.
Već krajem ljeta 1991. godine, HVO formira jedinice koje vrše obuku u re-
jonu Tisovca, što kod pripadnika drugih naroda izaziva revolt i sumnju u
dobrosusjedske namjere.
Imajući u vidu naprijed navedeno na području Općine i Bošnjaci formiraju
Patriotsku ligu u septembru 1991. godine, prave spiskove i organizuju man-
je jedinice po selima u cilju zaštite vjerskih objekata i naseljenih mjesta gdje
su Bošnjaci u većini. Jedinice nemaju oružja i uglavnom se koristi lovačko i
drugo lično naoružanje.
Početkom 1992. godine dolazi do većeg zaoštravanja, kako na političkom
planu, tako i u drugim odnosima koji život znače za stanovništvo Općine.
Dogovori oko iseljavanja kasarni Draga, Kaćuni, u aprilu 1992. godine, i
kasarne Kaonik, u maju 1992. godine, a koji nisu ispoštovani od strane HVO,
do te su mjere zaoštrili situaciju da je HVO 9./10. maja uveo vojnu diktaturu
u Busovači, čime prestaju sa radom legalni organi vlasti. Dolazi do hapšenja
uglednih građana Bošnjaka Busovače, koji su maltretirani od strane postro-
jbi HVO, a policajci Bošnjaci iz rezervnog sastava Policije, koji su se zatekli u
PS, su razoružani.
Ovakva situacija onemogućava normalno funkcionisanje općinskih službi,
posebno imajući u vidu da pripadnici HDZ, koji su u vlasti, ne poštuju le-
galne državne organe, nego sve rade po instrukcijama koje dobivaju od
Vlade paradržavne tvorevine Herceg - Bosna.
U skladu sa dobijenim uputama od strane državnih organa, Štab TO formira
jedinice teritorijalnog karaktera na području Općine jačine četiri odreda

i jedne čete i to na području Kaonika, Busovače, Kaćuna, Lugova i Gornje
Rovne. Sjedište jedinica TO je formirano u Lugovima, a po sticanju uslova
prebačeno u kasarnu Kaćuni. Funkcionisanje je bilo izuzetno teško zbog
punktova na glavnim komunikacijama koje su postavile jedinice HVO.
Po zahtjevu Štaba TO BiH, prva organizovana jedinica se šalje na ratište, u
junu 1992. godine, sastavljena od dobrovoljaca. Obuka jedinice je obavlje-
na u Lugovima, a njeno djelimično naoružavanje u Visokom, po dolasku na
ratište.
U toku ove godine nije bilo odlaska jedinica na ratišta, kao kolektiva, već
su isključivo išli dobrovoljci i to sve do formiranja 333. brdske brigade -
01.12.1992. godine.
Također je važno napomenuti da na području Općine od snaga ARBiH nije
bilo drugih jedinica osim onih koje su formirane od sastava stanovništva sa
područja općine Busovača.
Iz pregleda koji slijedi o ratnim dejstvima 333. bbr. i drugih jedinica na
području općine Busovača, može se vidjeti da je glavni teret svih borbenih
dejstava na ovom području iznijela ova brigada koja je u 1993. godini imala
i najviše gubitaka. Od 186 poginulih sa područja općine Busovača, oko 120
njih je poginulo u 1993. godini. Jedan broj tijela poginulih – ubijenih bo-
raca i stanovnika još uvijek nije pronađen.
O načinu vođenja borbenih dejstava i poštivanju Ženevske i drugih kon-
vencija o ljudskim pravima govore podaci da nijedan Bošnjak sa područja
Općine Busovača nije optužen za ratne zločine, a sami smo za kaznena
djela koja su počinjena po bilo kom osnovu i prema bilo kojem stanovni-
ku općine Busovača, bez obzira koje nacionalnosti bili, provodili krivične
postupke protiv počinilaca.
RATNA 1993.godina
Petnaestak dana nakon zvaničnog formiranja, brigada dobija i prvi ratni

zadatak.
Naime, dana 16.12.1992. godine jedinica iz sastava 1. brdskog bataljona,
333. brdske brigade, jačine 143 borca, odlazi na ratište u Visoko, gdje ostaje
do 30.12.1992. godine.17
U navedenom periodu jedinica uspješno sadejstvuje sa jedinicom Zeničkog
odreda i jedinicom Patriotske lige, posebno se ističući u samostalnom za-
uzimanju objekta Ciganija. 18
17
Izvještaj o boravku na ratištu Visoko, 16.12. - 30.12.1992.godine od 02.01.1993.
godine, potpisan od strane komandanta 1/333.b.br.Heleg Ernesa.
Navodi istog potvrđeni na Okruglom stolu od 25.08.1998.godine.
18
Pored vrlo uspješno izvedene akcije oko zauzimanja navedenog objekta (tt
672) izvršene dana 18.12.1992. godine, već sutradan naši borci uspješno
odbijaju žestok napad neprijatelja, uz istovremeno iskazanu upornost i
hrabrost, kao i odlučnost svih pripadnika da očuvaju dostignute linije. 19
Uz navedeno, dana 27.12.1992. godine, grupa od 34 pripadnika naše je-

dinice uspješno izvodi diverzantsku akciju na objektu Bandera (tt 831), u
kojoj uništavaju PAM-ovo gnijezdo sa posadom. 20
Za sve urađeno u toku boravka na navednom ratištu, jedinica je dobila poh-

valu od Komande 3. korpusa, Komande OG Visoko, kao i komandanata svih
jedinica koje su sudejstvovale prilikom izvršavanja postavljenih zadataka. 21
Početkom 1993. godine brigada dobija zonu odgovornosti u Maglaju, gdje

već 03.01.1993. godine odlazi prva naša jedinica, jačine 120 boraca iz sas-
tava 2. brdskog bataljona, na čijem je čelu IDRIZ BRKIĆ, komandant batal-
jona.22 Jedinica dobija zonu odgovornosti u rejonu Ulišnjak, gdje u dvije
smjene, sa uspjehom, izvršava sve postavljene zadatke.
Dana 24.01.1993. godine, zbog početka sukoba u Busovači, jedinica se

vraća u bazu i dobija zonu odgovornosti matične brigade - Busovača. 23
Dana 24. 01. 1993. Godine, u 14,40 sati, na kontrolnom punktu u Kaćunima,
na putnoj komunikaciji Busovača - Kiseljak, dolazi do težeg incidenta
između pripadnika 333. brdske brigade i bojovnika HVO. Naime, na nave-
denom punktu koji je postavljen radi kontrole prolaza pripadnika UNPRO-
FOR-a, a koji se nalazio kod džamije u naseljenom mjestu Kaćuni, u nave-
deno vrijeme nailazi transporter HVO-a iz kojeg se bacaju ručne bombe na
pripadnike naše jedinice koji su u to vrijeme izvršavali postavljene zadatke
kontrole prolaza vozila kroz punkt, nakon čega dolazi do obostranog pu-
canja iz pješadijskog naoružanja. Tom prilikom poginula su dva pripadnika

19
20
Izvještaj o boravku na ratištu Visoko, 16.12. - 30.12.1992.godine, od 02.01.1993.
21
Izvještaj o boravku na ratištu Visoko, 16.12. - 30.12.1992.godine, od 02.01.1993.
godine, potpisan od strane komandanta 1/333.b.br. Heleg Ernesa.
22
Okrugli sto, od 25.08.1998.godine
23
HVO-a Busovača. 24
Navedeni incident će biti povod za opšti artiljerijsko-pješadijski napad

postrojbi HVO Busovača na naseljena mjesta sa većinskim bošnjačkim
stanovništvom. Krajnje podmuklo, bez najave, baš kao što su to činili u noći
20/21. januara 1993. godine, kada su u Busovači ubili na kućnom pragu
našeg pripadnika Delija Mirsada, tako su i to jutro, 25. januara 1993. godine,
u jutarnjim satima, bojovnici HVO krenuli u prvi veliki vojni pohod.
Prvo je 25.01.1993. godine, u 06,00 sati, krenuo napad na naseljeno mjes-

to Kaćuni, a odmah potom detonacije minobacačkih i drugih granata
pomiješane sa pucnjavom iz svih vrsta naoružanja paraju jutarnju tišinu i
bude iz sna mještane Lugova, Merdana, Bukovaca…25
Prva dva dana napada postrojbi HVO, Brigada prelazi u odbranu, bez tačno
utvrđene linije i zone odgovornosti i sa uspjehom odbija većinu nepri-
jateljskih napada. Odbranjeni su: Kaćuni, Milavice, Solakovići, Merdani,
Putiš, Grablje, Gornja Rovna, Bukovci i Pridola. 26
U odbrani navedenih mjesta veliku pomoć našoj jedinici pružili su pri-
padnici jedinice 17. Krajiške brigade, na čijem je čelu bio gospodin ILFAD
ILČANOVIĆ, kojima posebnu zahvalnost za herojsku borbu i date žrtve du-
guju mještani odbranjenog bošnjačkog sela Bukovci. 27
…..
Nakon uspješno izvedenih odbrambenih zadataka, naše jedinice prelaze u
ofanzivu.
Tako je dana 27. januara izveden napad pravcem Kaćuni - Bešići - Nezirovići,
sa ciljem spajanja jedinica 1. brdskog bataljona i 2. brdskog bataljona 333.
brdske brigade.U navedenom napadu učestvuje 155 boraca iz sastava 1.i 2.
brdskog bataljona 333. brdske brigade, pripadnici Vojne policije 333. brdske
brigade i jedan vod Odreda “Šehid Resul” iz sastava 7. muslimanske brigade.
Zadatak je uspješno izveden, što će omogućiti koordinirano napredovanje
naših snaga u narednim danima i oslobađanje veće teritorije naše općine.U
navedenim akcijama naši gubici su bili dva poginula i jedan teže ranjeni
borac. 28
24
25
Podaci iz NIP-a (naučno-istraživački projekat) iz arhiva 333.bbr. Potvrđeni u cijelos-
ti na Okruglom stolu od 25.08.1998.godine
26
27
28
…..
Istovremeno sa izvođenjem odbrambenih zadataka na području Kaćuna
i Lugova, vode se žestoke borbe u bošnjačkom selu Gornja Rovna. Četiri
dana, od 27. do 30. januara, borci samostalne čete Gornja Rovna, vod iz
Odreda “Šehid Resul” iz sastava 7. muslimanske brigade i dio jedinica
1. brdskog bataljona 325. brdske brigade, njih oko 210, grčevito se bore
za očuvanje ovog sela. Upornošću, hrabrošću i požrtvovanjem koji su se
graničili sa fanatizmom, naši borci su odbranili navedeno selo, zarobivši pri
tom od neprijatelja 15 automatskih pušaka i 1 nitroglicerinku. Naši gubici
su bili: 1 poginuli, 10 teže ranjenih i 7 zarobljenih pripadnika.29
Ništa lakše nije ni braniocima sela Merdani, Putiš i Solakovići, gdje se krajn-
jim naporima naših boraca uspijevaju odbiti napadi neprijatelja.30 Istovre-
meno, napadima neprijatelja nisu se uspjeli odbraniti mještani sela Skrad-
no, Strane, Lončari, Jelinak i Kovačevac, tako da ista padaju pod kontrolu
HVO. 31
Sve naprijed navedeno govori u prilog činjenici i tvrdnji da su napadi
postrojbi HVO na bošnjačka sela na području općine Busovača dobro plani-
rani i pripremani, i da se samo čekao najmanji incident kao povod da do
istih dođe.
…..
Spajanjem jedinica 1. i 2. brdskog bataljona, nastavljaju se borbena dejstva
naše brigade, od kojih izdvajamo ona od 29. januara 1993. godine na prav-
cu Kaćuni - Gusti Grab - Oselište - Klokoti - Bilalovac, sa ciljem spajanja naših
jedinica sa jedinicama Armije R BiH u Bilalovcu i oslobađanje putne komu-
nikacije Kaćuni - Bilalovac. U navedenim ofanzivnim borbenim dejstvima
učestvuje 360 pripadnika iz sastava 1. i 2. brdskog bataljona 333. brdske
brigade, jedan vod iz sastava Odreda “Šehid Resul” 7. muslimanske brigade,
kao i jedinica iz sastava 17. krajiške brigade. Rezultat navedenih aktivnosti
naših jedinica je veća slobodna teritorija općine Busovača, spajanjem naših
jedinica sa jedinicama Armije R BiH u Bilalovcu, kao i potpuno slobodna
putna komunikacija Kaćuni - Bilalovac. Uz to, zaplijenjene su veće količine
naoružanja i municije, među kojima i oklopni transporter.
Naši gubici: 1 poginuli.
U navedenim akcijama zarobljeno je 7 pripadnika HVO, koji su početkom

29
30
31
februara zamijenjeni za naše zarobljene pripadnike. 32

…..
Jak otpor, koji je 25. januara 1993. godine oko 30 naših pripadnika pružilo
snagama HVO u naselju Kadića Strana u samom gradu Busovača, te
uspješno zaustavljanje većine napada postrojbi HVO na bošnjačka sela na
području općine Busovača, uz uspješno izvođenje borbenih dejstava naših
jedinica, bili su dovoljan razlog da bojovnici HVO počnu svoj krvavi pir po
samom gradu Busovača. Dolazi do ubijanja pripadnika naše jedinice koji
su se u vrijeme sukoba zatekli u Busovači na odmoru, a mjesta egzekucije
se ne biraju: na kućnom pragu ili u kući, na ulici ili u Policijskoj stanici. Ni
metod nije važan: metkom ili krampom, bombom ili nožem. Bitno je iskaliti
bijes i pokazati junaštvo na golorukom i nedužnom narodu, koji se odvodi
u logore, a odatle u živi štit ili na kopanje rovova i tranšeja za potrebe bojo-
vnika HVO. Mnogi od tih nevinih stanovnika i dobrih komšija Bošnjaka ostat
će zauvijek na linijama HVO - mučki ubijeni od pripadnika HVO ili svjesno
poslani između linija odbrane, u sigurnu smrt. 33
…..
Dana 03. februara 1993.godine uspješno je izvedena akcija oslobađanja
sela Katići. Navedeno selo je prije rata bilo nastanjeno isključivo stanovnic-
ima srpske nacionalnosti, koji su sa ovih prostora odselili u drugoj polovini
1992. godine, da bi u njihove kuće, prema volji rukovodstva HDZ i HVO
Busovača, bili nastanjeni, prognani Hrvati iz Kotor Varoši.
Dobro isplanirana akcija, u kojoj je navedenog dana učestvovalo cca 100
pripadnika jedinice 1. brdskog bataljona 333. brdske brigade i četa iz sas-
tava 3. brdskog bataljona 303. brdske brigade, kao krajnji rezultat je imala
zauzimanje navedenog sela bez ispaljenog metka, uz istovremeno zaroblja-
vanje 12 pripadnika HVO, koji će kasnije biti razmijenjeni.34
…..
Kako u navedenom periodu dolazi do jenjavanja borbenih dejstava na
području cijele općine Busovača, dolazi do pregovora o obustavi vatre
na lokalnom nivou, uz posredovanje UNPROFOR-a. Rezultati navedenih
pregovora su obustava vatre duž cijele zone odgovornosti 333. brdske bri-
gade, da bi dana 08.02.1993. godine došlo do razmjene ratnih zarobljenika
između jedinica Armije R BiH i postrojbi HVO na području općine Busovača,
po sistemu: svi za sve. Istovremeno, dolazi do sporazuma o zatrpavanju
rovova, koji nije do kraja ispoštovan..
……
Kako nikada nije došlo do ulaska 3. brdskog bataljona (Kakanj) u sastav 333.
32
33
NIP 333.bbr. Podaci u cijelosti potvrđeni na Okruglom stolu 25.08.1998.godine.
34
NIP 333.bbr. Podaci u cijelosti potvrđeni na Okruglom stolu 25.08.1998.godine.
brdske brigade, radi lakšeg komandovanja, dolazi do formiranja 3. brdsk-

og bataljona od pripadnika iz sastava 1.i 2. brdskog bataljona. Naredbu o
formiranju, istog dana, 18.03.1993. godine,donosi komandant 333. brdske
brigade, po odobrenju Komande 3. korpusa ARBiH, a za komandanta istog
imenuje se gospodin MIRSAD SMAKA.35
Do novog otvorenog sukoba na prostorima općine Busovača dolazi 15.

aprila 1993. godine.
Dok su se jedinice iz sastava 333. brdske brigade pripremale za obilježavanje
Dana Armije, uslijedio je žestoki napad postrojbi HVO na strateški važan ob-
jekat Kićin i selo Putiš.
Žestoki napadi postrojbi HVO nisu jenjavali cijeli dan, a samo je neizmjerna
hrabrost branilaca sela Putiš i objekta Kićin uspjela spriječiti neprijatelja u
ostvarenju svog cilja - ovladavanje objektom Kićin, uzimanjem sela Putiš,
čime bi bili stvoreni svi preduslovi za zauzimanje i preostala dva sela na
ovom dijelu općine Busovača - Merdani i Grablje. U odbrani sela Putiš i ob-
jekta Kićin učestvovalo je 95 boraca iz sastava 2. i 3. čete 3. brdskog batal-
jona naše brigade, kao i iz sastava voda PDO Janjići.
Naši gubici su bili 3 poginula i 2 teže ranjena pripadnika. 36
…..
Druga meta napada postrojbi HVO je Gornja Rovna.
Nakon pet dana neprekidnih borbi, borci samostalne čete Rovne, iz sastava
333. brdske brigade, pripadnici 1.brdskog bataljona iz sastava 325. brdske
brigade i dio jedinice Odreda “Šehid Resul” iz sastava 7. muslimanske bri-
gade, uspjeli su odbraniti ove prostore pred stalnim nasrtajima postrojbi
HVO.
Cijena kojom je plaćena sloboda mještana ovog sela bila je velika: 4 poginu-
la i 1 zarobljeni pripadnik naših jedinica. Ofanziva na Gornju Rovnu prekinu-
ta je 20. aprila 1993.godine, nakon što je neprijatelj pretrpio velike gubitke
u živoj sili.37
Nakon uspješno izvedenih odbrambenih zadataka, naše jedinice ponovo
prelaze u kontraofanzivu. Tako se u periodu od 19.04. do 24.04.1993. godine
izvode ofanzivna borbena dejstva u rejonu: Dobra voda - Polom - Kapak.
35
Okrugli sto od 25.08.1998.godine
NAPOMENA: Radi se o lakšem komandovanju po teritorijalnom principu, ako se
uzme u obzir činjenica da su preostala dva bataljona imala sjedište u Kaćunima i Lu-
govim, bilo je logično da se po istom teritorijalnom principu formira i 3.brdski bataljon,
sa sjedištem u Grablju, u čiji sastav su ušle jedinice iz naseljenih mjesta koje graviti-
raju navedenom području, a što je i učinjeno navedenog dana.
36
NIP 333.bbr. Okrugli sto od 25.08.1998.godine
37
U istima učestvuje 180 pripadnika čete Pridola, jedinica iz sastava 1. brd-

skog bataljona 333. brdske brigade, vod Vojne policije i vod Stanice javne
bezbjednosti Kaćuni. Uspješno izvedena borbena dejstva za rezultat ima
oslobođenu značajnu teritoriju i zauzimanje dominantnih taktičkih ob-
jekata koji će u kasnijem periodu omogućiti nastavak izvođenja ofanzivnih
borbenih dejstava.
U našim redovima imali smo jednog poginulog i sedam teže ranjenih pri-
padnika.38
…..
Gotovo u isto vrijeme, počev od 21.aprila 1993.godine, združene jedinice iz
sastava 7. muslimanske brigade, 2. brdskog bataljona 333. brdske brigade,
1. brdskog bataljona 309. brdske brigade i 2. PDO OpŠTO Zenica, ukupno
oko 900 boraca, vrše pripreme i napad na izuzetno važan objekat - Kula.
U borbenim dejstvima naše jedinice uspijevaju ovladati jednim dijelom
navedenog objekta, ali su daljnje napredovanje istih prema samom gradu
Busovači zaustavili dogovor tadašnjih komandanata Armije R BiH (Sefer
Halilović) i HVO (Milivoj Petković). Zauzimanjem dijela navedenog objekta
naše jedinice dolaze u povoljniji taktički položaj u odnosu na neprijatelja,
što im u tom trenutku omogućava eventualne daljnje aktivnosti. U nave-
denim operacijama naše snage su imale 6 poginulih i 9 teže ranjenih pri-
padnika.39
…..
Sa druge strane, nakon uspješno izvedenih odbrambenih zadataka, branio-
cima Putiša i Kićina stižu u pomoć jedinice iz sastava 303. brdske brigade,
koje preuzimaju vođenje daljnjih aktivnosti na oslobađanju dominantnih
objekata oko naseljenog mjesta Putiš.
Tako započinje velika akcija pripadnika 2. brdskog bataljona 303. brdske
brigade, na čijem je čelu gospodin MIRSAD ŠESTIĆ, koji će počev od 17.
Aprila, pa do 28. aprila 1993. godine ovladati dominantnim objektima: Ku-
ber, Obla glava, Vrane stijene, selo Jelinak i izuzetno važna kota Gradina.
U navedenim aktivnostima 2/303. bbr. učestvuje i dio 2. čete 3. brdskog
bataljona iz sastava 333. brdske brigade. Bježeći ispred naših pripadnika,
bojovnici HVO u potpunosti spaljuju sela Jelinak i Lončari, odvodeći sa so-
bom u logor u Kaonik sve radno sposobne muškarce, koje će u kasnijim
svojim aktivnostima koristiti kao radnu snagu za kopanje rovova ili živi štit,
dok se za sudbinu većeg broja istih nikada neće saznati. 40
38
39
40
…..
Upravo u to vrijeme dolazi i do kadrovskih promjena u 333. brdskoj brigadi.
Naime, Naredbom Vrhovne komande oružanih snaga R BiH od 04. maja
1993. godine, za komandanta 333. brdske brigade imenuje se major EKREM
ALIHODŽIĆ, a dotadašnji komandant gospodin DŽEVAD MEKIĆ dobija
prekomandu na novu dužnost u OG “Lašva”. 41
…..
Nakon izuzetno uspješno izvedenih borbenih zadataka, vrši se intenzivno
utvrđivanje dostignutih linija odbrane duž cijele zone odgovornosti, koja
se proteže:
desno: Vrane stijene - tt 646
lijevo: Šimšir - Čelakuša (kt 1202) - Rog (tt 1248)
Zona odgovornosti bataljona iz sastava 333. brdske brigade izgleda:
brdski bataljon
desno: Vrane stijene - tt 646

lijevo: Žlibine - tt 585
brdski bataljon
desno: Žlibine - tt 585

lijevo: tt 641 - Nezirovići - Donje polje
brdski bataljon
desno: tt 641 - Nezirovići - Donje polje

lijevo: Modri kamen -Kapak
3/305. brdske brigade
desno: Modri kamen - Kapak

lijevo: Šimšir - Čelakuša (kt 1202) - Rog (tt 1248)
Od 01. februara 1994. godine zonu odgovornosti 3. bataljona 305. brdske

brigade preuzima jedinica 3. brdskog bataljona 333. brdske brigade formi-
ran od vojnih obveznika sa područja općine Kakanj. 42
41
Naredba načelnika Štaba Vrhovne komande oružanih snaga RBiH, broj: 13/37-71, od
04.05.1993.godine
42
…..
Kako su sa objekta Komari pripadnici HVO držali pod kontrolom (uglavnom
snajperskom vatrom) naseljena mjesta Putiš, Merdani i Grablje, sama od
sebe se nametala potreba što skorijeg zauzimanja istog, što će sa uspje-
hom uraditi pripadnici 3. brdskog bataljona 303. Slavne brdske brigade,
uz učešće manjeg broja pripadnika 2. čete 3/333.brdske brigade u ranim
jutarnjim satima 09. juna 1993. godine.
Međutim, pravi izazovi slijede naredna tri dana kada snage HVO, predvođene
specijalnim postrojbama, vrše stalne artiljerijsko-pješadijske napade na
naše jedinice, s ciljem vraćanje navedenog objekta u svoj posjed.
Jačina napada postrojbi HVO primorava naše snage na pregrupisavan-
je, tako da u odbrani navedenog objekta, pored već navedenih jedinica,
učestvuje i 2. brdski bataljon 303. Slavne brdske brigade. Nadčovječanskim
naporima naših boraca, Komari su odbranjeni, a komandant 3/303. Sbbr. će
u jednom kasnijem intervjuu kazati da su Komari jedno od tri najveća ratna
iskušenja kroz koja je prošao. 43
…..
Istovremeno, postrojbe HVO dana 10.06.1993. godine vrše napad na naše
linije odbrane u zoni odgovornosti 2/333. bbr. u rejonu Milavica.
Iznenadni i žestoki napad je za posljedicu imao zauzimanje dijela navedene
linije odbrane od strane postrojbi HVO, a naše snage su imale 1 poginulog,
1 teže ranjenog i 2 zarobljena pripadnika koji su kasnije ubijeni od strane
pripadnika HVO.44
Sutradan, 11.06.1993.godine jedinice iz sastava 2/333. bbr. i vod Vone
policije 333. bbr.izvodi uspješnu akciju i vraća izgubljene linije odbrane koje
ponovo zaposjedaju naše jedinice. U akciji vraćanja izgubljenih linija naše
jedinice nisu imale gubitaka. 45
…..
Intenzivnim izviđanjem i razotkrivanjem aktivnosti neprijatelja, naše je-
dinice su došle do saznanja da jedinice HVO vrše snabdijevanje materijalno-
tehničkim sredstvima komunikacijom koja od Busovače preko Busovačkih
staja vodi do njihovog odredišta Sebešića.
Kako su pripadnici HVO duži vremenski period nesmetano nabavljali

potrebna materijalno-tehnička sredstva i naoružanje, već sasvim sigurni
u bezbjednost navedene komunikacije, iz dana u dan su povećavali kon-
voje kojima se vršio transport istih. Stoga se našim jedinicama sama od
sebe nametala obaveza što skorijeg prekida navedene komunikacije, čime
bi jedinice HVO-a bile dovedene u teži položaj kada je u pitanju opskrba
43
44
NIP 333.bbr. Okrugli sto, od 25.08.1998.godine
45
potrebnim količinama naoružanja, municije i ostalih materijalno-tehničkih

sredstava.
Ponovnim izviđanjem došlo se do tačnih saznanja o vremenu prolaska kon-
voja kroz određena područja na navedenoj komunikaciji, kao i mjesto i vri-
jeme odmora konvoja. Naime, kako se u konvoju nalazio uvijek i određeni
broj konja kojima se vršio transport, zbog dužine komunikacije, uvijek je na
istom mjestu konvoj stajao i odmarao određeno vrijeme.
Odmah po dolasku do saznanja o svim potrebnim podacima, pada odluka.
Zasjeda - 15. juni 1993. godine - Busovačke staje.46
Navedenog dana, na utvrđenom mjestu, koordiniranom akcijom združenih

jedinica iz sastava 333. brdske brigade i 307. brdske brigade, nakon kraćeg
okršaja, neprijatelju su nanešeni veliki gubici u živoj sili i materijalno-
tehničkim sredstvima, dok su naši borci došli do određenih količina
naoružanja i municije. Na našoj strani gubici su bili 2 poginula pripadnika,
a odgovornim u HVO Busovača je, pored velikog broja poginulih bojovnika,
nametnut na glavu još jedan veliki problem - iznalaženje drugog puta za
snabdijevanje naoružanjem i drugim materijalno-tehničkim sredstvima.47
…..
Dana 01.07.1993. godine dolazi do organizacijsko-formacijskih promjena u
333. brdskoj brigadi.
Promjene se ogledaju u uvođenju novog odgovornog mjesta u Komandi
brigade - zamjenik komandanta. Naredbom komandanta ŠVK OS R BiH, od
01.07.1993. godine, na navedeno mjesto se postavlja gospodin FAIK LUŠIJA,
čovjek dobro poznat svakom građaninu Busovače.48
…..
Još jedan pokušaj ostvarenja snova čelnika HVO Busovača o spajanju
Busovače i Kiseljaka uslijedit će 05. jula 1993. godine.49
Tog dana, u ranim jutarnjim satima, jedinice HVO velike jačine, vrše žestok
napad na naše linije odbrane, vršeći pri tom poseban udar u rejonu: Pridol-
ci, Kaćuni, Ferhatska kosa i Polom. Cilj ovih napada je jasan: riješiti se kosti
u grlu zvane Armija R BiH na potezu između Busovače i Kiseljaka i imati
paradržavu Herceg Bosnu, kao zaokruženu teritorijalnu cjelinu. U odbrani
učestvuju jedinice 1. brdskog bataljona 333. brdske brigade, 3. brdskog
bataljona 305. brdske brigade, četa Pridola i prištapske jedinice 333. brdske
brigade - sveukupno 290 boraca. 50
46
47
48
49
50
Jačina neprijateljskih snaga i njihova upornost za rezultat su imali probijan-

je dijela naše linije odbrane u rejonu Prosja, ali je neprijatelj na istim zadržan
bez mogućnosti daljnjeg napredovanja. Ostali dijelovi linije odbrane ostali
su nepomjereni. U toku izvođenja navedenih borbenih aktivnosti nepri-
jatelja, naše snage su imale 7 poginulih i 5 teže ranjenih boraca. 51
…..
Naredni dani, po završetku velike ofanzive postrojbi HVO, sprovode se u in-
tenzivnim pripremama jedinica 333. brdske brigade za vraćanje izgubljene
linije odbrane u rejonu sela Prosje. Nakon izvršenih priprema, dana 13.
jula 1993. godine, 80 naših pripadnika iz sastava IDV 333. bbr. voda Vojne
policije 333. bbr. voda Stanice javne bezbjednosti i jednog voda iz sastava
1.brdskog bataljona 333. bbr. uz izuzetnu artiljerijsku podršku, sa uspje-
hom vraća ranije izgubljene linije odbrane i iste pomjera u dubinu nepri-
jatelja. Tom prilikom neprijatelju su nanešeni gubici u živoj sili i materijalno-
tehničkim sredstvima, a naše jedinice su došle do značajnog ratnog plijena
koji se ogleda u zarobljenom PAM-u i većim količinama municije. Tokom
izvođenja navedenih borbenih dejstava naše jedinice su imale samo jed-
nog ranjenog pripadnika.52
…..
U toku priprema za vraćanje izgubljene linije u rejonu sela Prosje, iz Fo-
jnice stiže poziv za pomoć u deblokadi ovog grada. Iako i sami u izuzetno
složenoj situaciji, u Komandi 333. brdske brigade odlučuju da pošalju je-
dinicu Interventnog voda 2. brdskog bataljona, jačine 40 boraca, u pomoć
jedinicama Armije RBiH u izvođenju akcija na deblokadi ovog grada, kojeg
su u okruženju držale jedinice HVO-a. Hrabrošću koja je zadivila građane
Fojnice, jedinica na čijem je čelu bio gospodin MENSUDIN LUŠIJA, za krat-
ko vrijeme ovladava značajnim objektom Malkoč, nakon čega se operacija
deblokade Fojnice odvija rutinski, bez posebnih poteškoća. Zbog toga će
pripadnicima naše jedinice biti odana priznanja od vojnog i političkog vrha
ovog grada i samih njegovih građana.53
…..
I pored vraćene linije odbrane u rejonu sela Prosje, ista je i dalje imala nepo-
voljan položaj u odnosu na neprijateljsku. Dužina linije odbrane je iziskivala
angažovanje većeg broja ljudstva, a ista je bila i sa bezbjednosnog aspekta
u nepovoljnom položaju u odnosu na linije HVO.
Stoga se u septembru mjesecu vrše intenzivna izviđanja linije odbrane ne-
51
52
53
prijatelja u navedenom rejonu, s ciljem utvrđivanja mogućnosti izvođenja

ofanzivnih borbenih dejstava i ovladavanje navedenim rejonom. Nakon
analiziranja prikupljenih podataka, Komanda brigade donosi odluku da
naše jedinice izvedu napadna borbena dejstva na glavnom pravcu napada:
Lovačka kuća - selo Prosje - Babjak, s ciljem razbijanja neprijateljskih snaga
i ovladavanje rejonima sela Prosje i Lučićki brijeg.54
Zbog nedostatka municije i drugih materijalno - tehničkih sredstava, a u
cilju iznenađenja neprijatelja, donosi se odluka da se akcija izvede 21. sep-
tembra 1993. godine u poslijepodnevnim satima, kada neprijatelju opadne
budnost.
Za izvođenje akcije pripremljene su snage jačine dvije čete, i to: dva voda iz
sastava 1. bataljona 333. bbr. vod Vojne policije 333. bbr., IDV 333. bbr., vod
pripadnika SJB Busovača i vod Specijalne jedinice CSB Zenica, uz vatrenu i
artiljerijsku podršku od strane voda MB 82 mm i pokretnog PAM-a 14,5 mm
iz sastava 1. bataljona 333. bbr.55
Akcija počinje navedenog dana tačno u 15,05 sati, kada prva ispaljena
granata iz RPG pogađa tačno odabranu zemunicu. Žestok i iznenadan na-
pad naših snaga kod neprijatelja unosi strah i paniku, koje pojačavaju pre-
cizna dejstva naših minobacača 82 mm, te PAM-a 14,5 mm sa Bešića i PAM-a
12,7 mm sa Poloma. Isti dan u 15,40 sati vođe udarnih grupa izvještavaju
IKM 333. bbr. da je zadatak izvršen. Zauzete su 32 neprijateljske zemunice,
oslobođeno selo Prosje sa širom okolinom, ovladano je rejonom Lučićki bri-
jeg. 56
Dostignute položaje preuzimaju borci 1. čete 1. bataljona 333. bbr., koji sa
uspjehom u toku noći uspijevaju organizovati odbranu istih. Istovremeno,
pripadnici pionirskog voda 333. bbr. pristupaju uklanjanju neprijateljskih
minskih polja.
Sutradan, 22. septembra, neprijatelj pokušava da vrati izgubljene položaje,
ali naši borci u žestokoj borbi uspijevaju da odbrane oslobođene pros-
tore. Nakon uspješno izvedene odbrane, naši borci utvrđuju dostignute
položaje, koji će do kraja sukoba ostati pod našom kontrolom. 57
U toku izvođenja borbenih zadataka, naše snage su imale 4 poginula i 10

teže ranjenih pripadnika, a među posljednjim je bio i komandant 333. brd-
ske brigade, gospodin Ekrem Alihodžić. 58
Odmah po završetku borbenih dejstava, Komandi brigade i borcima koji su
izvodili dejstva stigle su čestitke od Komande 3. korpusa, a novodostignute
54
NIP 333.bbr. “Bitka na Prosju” - arhiv 353.lbr. Okrugli sto od 25.08.1998.godine
55
56
57
58
položaje već 22. septembra obišla je ekipa iz Komande 3. korpusa, koja se

na licu mjesta mogla uvjeriti u blistavu pobjedu naših boraca.59
…..
Naredbom pretpostavljene komande, dana 30.11.1993. godine dolazi do
rasformiranja Općinskog štaba odbrane Busovača, a svo ljudstvo iz istog
prelazi u sastav 333. brdske brigade i raspoređuje po jedinicama iz sastava
iste. 60
…..
U periodu od 22.12.1993. godine, od 14.01.1994. godine, duž cijele linije
odbrane u zoni odgovornosti 333. brdske brigade izvode se intenzivna bor-
bena dejstva. Cilj izvođenja istih je vezivanje snaga HVO radi olakšavanja
deblokade Starog Viteza.U tom cilju formirana je taktička grupa “ALFA”, iz
čijeg su sastava jedinice koje izvode navedena borbena dejstva.
Nosilac borbenih dejstava je 7. muslimanska brdska brigada. Izvođenjem
navedenih borbenih dejstava i vezivanjem snaga HVO iz Srednje Bosne
za prostore oko Busovače, umnogome je olakšan položaj naših jedinica u
Starom Vitezu, pa se može konstatovati da je cilj izvođenja navedenih bor-
benih dejstava postignut.61
…..
Sa istim ciljem, a po ukazanoj mogućnosti i zauzimanje dominantnih ob-
jekata (Vis, Glavica, Bobovišće, Vrata), jedinice 3. bataljona 333. brdske bri-
gade i dijelovi jedinica iz sastava 314. bbr. potpomognute IDV 333. bbr. vo-
dom Vojne policije 333. bbr. i vodom Stanice javne bezbjednosti Busovača,
izvode ofanzivna borbena dejstva u rejonu sela Podjele, u periodu od 20.01.
do 31.01.1994. godine.
Glavni pravac napada je rejon: Žlibine - Podjele - Katići. I pored činjenice da
nije došlo do zauzimanja dominantnih objekata, cilj izvođenja navedenih
borbenih dejstava je postignut. U toku izvođenja istih naše jedinice su
imale jednog poginulog i jednog teže ranjenog pripadnika.62
…..
Dana 02. februara 1994. godine dolazi do realizacije naredbe o formiranju
333. brdske brigade u cijelosti. Naime, tog dana u sastav 333. brdske bri-
gade ulazi jedinica jačine bataljona, sastavljena od vojnih obveznika sa
područja općine Kakanj, a kako je to i bilo predviđeno prvobitnom nared-
59
60
61
62
bom o formiranju 333. brdske brigade. Navedena jedinica, na čijem je čelu

gospodin FARUK SMAILAGIĆ, postaje 3. bataljon 333. brdske brigade, koji će
dobiti svoju zonu odgovornosti u rejonu Pridolaca, a dotadašnji 3. bataljon
333. brdske brigade sa sjedištem u s.Grablje se rasformira dana 15.04.1994.
godine, a svo ljudstvo iz istog ulazi u sastav 1. i 2. bataljona 333. brdske
brigade.63
….
Smanjenje intenziteta borbenih dejstava i potpisivanje Vašingtonskog
sporazuma, neminovno dovodi do mirovnih pregovora i na području
općine Busovača između predstavnika zaraćenih strana.
Rezultati tih pregovora uskoro će biti evidentni.
Prvo se broj angažovanih boraca na linijama odbrane smanjuje za 50% i to
postepeno, da bi nedugo potom, nakon uspješne realizacije ove faze razd-
vajanja jedinica, došlo do uspostavljanja samo osmatračnica na ranijim lini-
jama odbrane. Kako je i navedena faza mirovnog sporazuma uspješno real-
izovana, dolazi do uspostave zajedničkih osmatračnica za pripadnike HVO
i Armije RBiH, uz posredstvo UNPROFOR-a, a formiraju se i zajednički punk-
tovi na glavnoj saobraćajnici koja prolazi kroz teritoriju općine Busovača,
u naseljenim mjestima Kaćuni i Gavrine kuće. Svi oni koji su bili učesnici
ili svjedoci događaja na području općine Busovača u skorijoj prošlosti,
konačno su mogli bar malo odahnuti. Dašak vjetra, što sa sobom nosi mir,
konačno je zapuhao i ovim nemirnim prostorima.64
63
64
Šahbaz Zekotić
GORNJI VAKUF 1993.GODINE
Karakteristike općine
Površina općine Gornji Vakuf iznosi 402 km kvadratna i spada u brdskopla-

ninsko područje, sa najmanjom nadmorskom visinom 670 m i najvišim
vrhom Nadkrstac tt 2112 m na planini Vranica.
Graniči na sjeveru sa općinom Bugojno, na sjeveroistoku sa općinom Novi
Travnik, na istoku općinom Fojnica, na jugoistoku sa općinom Konjic, na
jugu sa općinom Prozor i na zapadu sa općinom Kupres.
Prije rata na općini je živjelo 25.130 stanovnika, od toga 14.086 (56,1%)
Bošnjaka, 10.709 (42,6%) Hrvata, 106 (0,4%) Srba i 229 (0,9%) ostalih naroda
i narodnosti, od kojih Jugoslovena 158.
Po evidenciji OpSNO G.Vakuf ukupan broj vojnosposobnih 1992. godine bio
je 3350, od kojih se blzu 500 nalazilo na privremenom radu u inostranstvu.
Kod OpSNO G.Vakuf za samo 7 dana početkom mjeseca aprila 1992. godine
za učešće u odbrani RBiH dobrovoljno se prijavilo preko 4000 lica, od kojih
je 99.5% bošnjačke nacionalnosti.
U privredi i vanprivredi bilo je uposleno 3.800 stanovnika, a oko 1.300 u
inostranstvu.
Općina je spadala u red srednje razvijenih.

Pripreme za odbranu
Poučeni negativnim iskustvima iz Slovenije i Hrvatske 1991. Godine, u RBiH

se moralo razmišljati o organizaciji pokreta otpora, kako na nivou državnih
organa vlasti, tako i na općinskom nivou.
Donošenjem odluke o organizovanju priprema za odbranu RBiH u Sarajevu
10.06.1991.godine, općinsko rukovodstvo SDA Gornji Vakuf ,ne čekajući di-
rektive iz Centrale SDA ,krenulo je u sveobuhvatne pripreme za odbranu.
Od strane IO SDA Gornji Vakuf donesena je Odluku o pokretanju i organi-
zovanju otpora na općini Gornji Vakuf za odbranu od JNA i Velike Srbije.

Napravljen je Plan aktivnosti za pripremu i provođenje pokreta otpora koji
je odmah realiziran na terenu. Radilo se na pridobijanju rukovodilaca iz
bivšeg komunističkog sistema za saradnike koji bi zbog iskustva bili glavni
nosioci aktivnosti u pripremama za organizaciju otpora. To se i desilo. Stavili
su sve resurse svojih firmi na raspolaganje i sami se aktivno uključili u sve
aktivnosti na organizaciji pokreta otpora, od kojih su neki ušli u najuže ru-
kovodstvo Štab PL (Štaba Patriotske lige) Gornji Vakuf.
Uporedo se radilo na političkom i vojnom planu. I pored postojanja vojne
linije organizovanja pokreta otpora, nastavila je sa radom i dalje da djeluje
politička linija kroz krizne štabove, po šemi organizacije MZ (mjesnih za-
jednica) po kojoj je bila ustrojena i stranačka šema. Navedene šeme su se u
određenim MZ poklapale.
Neovisno od postojanja vojne strukture PL, Štaba PL Gornji Vakuf, nastojalo
se da SJB, OpŠTO i OpSNO Gornjeg Vakufa normalno funkcionišu i da svi
resursi kojima ti organi raspolažu budu stavljeni u funkciju priprema za or-
ganizaciju pokreta i provođenja samog otpora i u tom nastojanju se uveliko
uspjelo. Treba istaći da je RSP SJB Gornji Vakuf mobilisan već 15.08.1991.
godine i isti je bio embrion nastanka jedinica PL Gornji Vakuf. Sve to je
omogućilo da općina Gornji Vakuf spremno dočeka Agresiju na RBiH i da se
nešto kasnije prva suprotstavi i velikohrvatskim namjerama, kao i da među
prvima bude u prilici da odmah na samom početku rata šalje svoje jedinice
u susjedne općine Bugojno i Donji Vakuf (Prusac), a početkom ljeta i na sa-
rajevsko ratište (Igman, Trnovo, Hadžići).
Osnovno pravilo koje je tada važilo na općini Gornji Vakuf bilo je, ili jesi
ili nisi za odbranu i na to se stavljala tačka. Neki su prihvatali zadatke, pa
odustajali, plašili se odgovornosti, a neki su odustajali zbog pritisaka od
strane HDZ i HVO-a. To je bilo razumljivo, nisu svi istih psihičkih i mentalnih
sposobnosti. Bitno je da se nisu stavljali u funkciju saradnje sa neprijatelji-
ma, i da nisu bili smetnja na putu organizovanja pokreta otpora i formiranja
jedinica PL općine Gornji Vakuf.
Pored vojnog organizovanja, ustrojavanja i obuke jedinica PL, uporedo se
radilo na naoružavanju lahkim naoružanjem i nabavkom drugih MTS-a. Ku-
povana je vojna oprema i hrana, sa ciljem stvaranja zaliha, ne samo za vo-
jsku, nego za cijelo stanovništvo, što se kasnije ispostavilo kao vrlo mudar
potez i rješenje koji su bili sudbonosni za zimu 1993/94. godinu.
Naprosto, napravljen je pravi front na svim poljima ogranizovanja otpora
i toliko se daleko otišlo u pripremama da je prije proglašenja ratnog stan-
ja formiran NC (nastavni centar ) za specijalističku doobuku jedinica PL u
Borovoj Ravni. Ono što je važno istaći za ovu priliku je da su jedinice PL
Gornji Vakuf svakim danom jačale i narastale. Krajem mjeseca maja 1992.
godine Štab PL Gornji Vakuf je predao OpŠTO Gornji Vakuf spisak jedinica
PL Gornji Vakuf, na kojem se nalazilo 1.714 boraca. Pored ličnih podataka,

spisak je sadržavao podatke o pripadnosti jedinici PL; datum uključivanja u
PL; obučenost i osposobljenost za VES-ti; posjedovanjem naoružanja; vojne
opreme, uniforme i RAP-a; municije; bombi; oruđa za POB-u, RB i RPG, OSA,
ZOLJA i dr. Predajom tako uređenog spiska sa 31.05.1992. godine, Štab PL
sa svim jedinicama je stavljen pod komandu OpŠTO/OpŠO i zvanično je
prestao da postoji i djeluje.
Neovisno od postojanja Štaba PL i njegovih jedinica, OpŠTO i OpSNO,

početkom mjeseca aprila 1992. godine, provodili su aktivnosti na formi-
ranju jedinica prema RR-u (ratnom rasporedu). Naravno, da je to išlo veo-
ma otežano jer je naoružanje iz magacina TO još 1991. godine izuzeto i
premješteno na drugu općinu. Neposredno pred proglašenje ratnog stanja,
OpSNO je vršio upis dobrovoljaca za odbranu RBiH od agresije i za nepunih
sedam dana preko 4.000 ljudi se stavilo na raspolaganje za odbranu. Mobil-
isan je Ratni štab sa prištapskim jedinicama i prostornom brigadom, koja se
sastojala od četiri rejonska štaba, kasnije odreda, te jednim diverzantskim
odredom. Od strane starješina OpŠTO vršena je obuka i doobuka iz NNG-
a, radi osposobljavanja ljudstva za rukovanje sa ličnim naoružanjem, kao i
obuka za rukovanje MES. Tako su u većini MZ, u tom periodu, egzistirale up-
oredo dvije različite vojne formacije, jedna pod komandom Štaba PL, a dru-
ga pod komandom OpŠTO. To nije predstavljalo nikakve smetnje, naprotiv,
samo je stvaran i razvijan patriotizam i moral za odbranu RBiH, te podstrek
za boljom, bržom i kvalitetnijom obukom i osposobljenošću jedinica za sve
oblike borbenih dejstava.
Na samom početku odbrambeno-oslobodilačkog rata bilo je niz pokušaja

na stvaranju zajedničke vojske TO/Armije RBiH, HOS-a i HVO-a, ali sve je os-
talo mrtvo slovo na papiru. To je stvaralo određene poteškoće na terenu, ali
činjenica se morala na samom početku prihvatiti kao realnost i moralo se
krenuti ka samostalnom stvaranju jedinica Armije RBiH, ali uz veliku dozu
opreznosti.
Organizacijsko-formacijska struktura jedinica
OpŠTO je vrlo brzo transformisan u OpŠOS Gornjeg Vakufa, a jedinice su

ukrupnjavane i osposobljavane za ratovanje na kriznim područjima susjed-
nih općina. Lahko pokretljivi odredi su preformirani u bataljone sa pratećim
jedinicama, a za izvođenje specijalnih borbenih dejstava, započeto je us-
trojavanje posebne jedinice – PDO. Krajem novembra 1992. godine, po
naređenju ŠVK OS RBiH, započet je ustroj manevarske jedinice, tačnije 317.
bbr, koja je u izvođenju b/d bila pod direktom komandom 3.korpusa. Briga-
da je po OFS trebala da ima: komandu sa prištapskim jedinicama: koman-

dom stana, veze, pionirsko-inžinjerijskim, izviđačko-diverzantskim, vojne
policije; tri brdska bataljona, te samostalne jedinice za POB i PVO, MBČ, POČ,
kao i prateće jedinice za logističku podršku. Pored brdske brigade, uporedo
je egzistirao OpŠOS Gornjeg Vakufa sa svojom komandom, jedinicom KZV
i PDO, pod čijom komandom je bila i jedinica RSP SJB Gornji Vakuf. Upor-
edo postojanje OpŠOS G.Vakuf i 317.bbr bilo je sve do 05.10.1993. godine,
kada se gasi štab, a ljudstvo i jedinice se raspoređuju u brigadu, koja je po
novom OFS bila nešto brojnija, dok se jedinica RSP stavlja pod komandu
brigade. Ovakva OFS – postojanje samo jedne jedinice ARBiH na općini
Gornji Vakuf sa jednom komandom je umnogome doprinijela uspješnijem
izvođenju b/d i sprečavanja pada grada u ruke HVO-a. Važno je pomenuti
da je brigada tokom svog postojanja mijenjala OFS i naziv, kao i to da je u
različitim periodima bila u OFS drugih korpusa. Brigada je formirana kao
317.bbr u sastavu 3.korpusa, čija je formacija kasnije proširena, zatim je
formiranjem 7. korpusa, aprila 1994. godine, postala 717.bbr, koja je krajem
februara 1995. godine preustrojena u 717.lhbr, a januara 1996. godine, sa
gašenjem 7.korpusa, ista je preimenovana u 317.bbr. Tokom svog posto-
janja i egzistiranja, brigada je bila u OFS više korpusa. Prvo 3.korpusa, a u
ljeto 1993. godine 6.korpusa, zatim ponovo 3.korpusa, pa 7.korpusa i, na
kraju, ponovo 3.korpusa.
Inače, 317.bbr, po formaciji je, pored ostalog, imala tri brdska bataljona sa
po 3.brč. Na terenu je bilo sasvim drugačije. Čete su u odnosu na formaciju
bile popunjene sa 10 – 30 % više ljudstva, odnosno, sa jednim ili dva voda
više i isti se vodili kao rezerva. Tako je bilo i sa bataljonima, isti su imali dvije
do tri čete više nego je bilo propisano formacijom. Bataljoni su, čak, jedno
vrijeme brojali preko 800 pripadnika, koji su isključivo bili raspoređeni po
četama, kao borci sa puškom u ruci. Zbog takve popunjenosti, na terenu su,
za vrijeme sukoba sa HVO, na pojedinim područjima egzistirala dva, umjes-
to jednog bataljona. Žene su bile raspoređene skoro na svim poslovima lo-
gistike i ključ uspješne odbrane je upravo bio u tome.
Kroz brigadu u toku njenog postojanja prošlo je oko 3 765 pripadnika, od

kojih 3 500 sa područja općine Gornji Vakuf i 265 sa drugih općina RBiH,
od kojih 62 pripadnika sa područja općine Donji Vakuf, 55 sa područja
općine Prozor, 52 sa područja općine Jajce; 44 sa područja općine Bugo-
jno; 12 sa područja općine Foča; 4 sa područja općina Mostar, Zenica i Sa-
rajevo; 3 sa općina Bihać i Kupres; 2 sa općina Breza, Gacko, Ključ, Odžak,
Srebrenica, Šipovo i Modriča, i po 1 sa općina Hadžići, Jablanica, Konjic,
Goražde, Orašje, Tešanj, Zavidovići i Zvornik. Naravno, da je više pripadnika
iz susjednih općina prošlo kroz brigadu, ali ovi podaci se odnose samo na
one pripadnike koji su upisani u jedan od Vob-8 brigade. Ostali, sa kraćim
vremenom provedenim u brigadi, su na osnovu potvrda evidentirali staž u

svojim matičnim jedinicama – brigadama, kao pripadnici istih. Moglo bi se
reći da im je boravak u 317. bbr bio kao otkomanda.
Interesantno je istaći da se u formaciji brigade stalno vodilo 95 žena: 8 na

starješinskim dužnostima, 23 SnSl, 38 InSl, 20 AdSl i 6 vojnici, a povreme-
no 243 žene koje su za vrijeme intenzivnih b/d sa HVO bile angažirane na
poslovima uređenja i održavanja ratnih bolnica, bataljonskih i četnih sani-
tetskih ambulanti, kao i na poslovima u vojnim pekarama i vojnim kuhin-
jama, zbog povećanja boraca na ratištu koji su dolazili sa strane.
Također je važno istaći da je 230 boraca sa područja općine Gornji Vakuf
bilo angažirano u drugim VJ sa cijelog prostora RBiH: Specijalnim jedinica-
ma MUP RBiH, CSB Zenica, PU Travnik; Direkciji za namjensku proizvodnju
“Slavko Rodić” Bugojno, “Rose-Comerc” i “Opružnica” G.Vakuf; VJ 2001, VJ
5023, VJ 5029, VJ 5040, VJ 5077, VJ 5081, VJ 5083, VJ 5084, VJ 5088, VJ 5199,
VJ 5247, VJ 5280, VJ 5357, VJ 5442, VJ 5443, VJ 5444, VJ 5445, VJ 5603, VJ
5668, VJ 5683, VJ 5689, VJ 5880, VJ 5881, VJ 6046, VJ 6096, VJ 6301, VJ 7005,
VJ 7006. I ovi podaci imaju određenu rezervu, jer jedinice koje su radile OS-1
nisu navodile podatke kroz koje je sve jedinice borac prolazio.
Učešće u odbrani grada Gornjeg Vakufa i općine Gornji Vakuf uzele su i je-
dinice susjednih općina: 307.Mtbr Bugojno, 370.bbr Donji Vakuf, 305.bbr Ja-
jce, 308.bbr Novi Travnik, 7.Mbbr Zenica, SB Sutjeska Foča, SB Ščipe Prozor,
45.bbr- Kliška brigada iz Buturović Polja, Neretvica – Konjic, DIČ 3.korpus
– Zenica.
Iako su sve pripreme za odbranu vršene s ciljem odbrane od JNA i velike

Srbije, nažalost, prve žrtve su pale u sukobima sa komšijama - jedinicama
HVO. Sukobi sa HVO oko preuzimanja vlasti, koji su bili povremeni, na kraju
su prerasli u pravi rat najžešćeg intenziteta, koji je za posljedicu imao ve-
liki broj ljudskih žrtava (civila i boraca), te materijalnih i kulturnih razaranja.
Naprosto, grad i općina, po završetku rata, su izgledali sablasno i pusto.
Kompletna infrastruktura, privredni i stambeni objekti bili su uništeni. Kako
i ne bi kada se na Gornjem Vakufu vodila odlučujuća bitka za opstojnost
cjelovite Bosne i Hercegovine.
Mnoge su se krupne historijske i civilizacijske promjene događale upravo

na prostoru BiH, ili je ona sama predstavljala granice između carstva, re-
ligija, sfera uticaja i sl.
Sudbina je sličnu poziciju namijenila i nekim krajevima i gradovima u BiH.
Tokom više historijskih perioda i ratova, a posebno posljednjeg rata u BiH,
narod i prostor Gornjeg Vakufa su odigrali iznimno važnu ulogu u odbrani i
očuvanju Bosne, a sasvim izvjesno, i Hercegovine.
Zemljišne i dogovorene mape podjele i konačnog prekrajanja, s ciljem

nestanka BiH, su prepoznavale prostor Gornjeg Vakufa kao sastavnicu ko-
jom su trebale biti povezane zamišljene hercegovačke i bosanske teritorije
paradržavne tvorevine Herceg Bosne.
U više navrata je spremnost boraca ARBiH da brane svoju domovinu na pro-
storima Gornjeg Vakufa bila testirana,da bi konačno, u januaru 1993. godine,
snage HV i HVO izvršile snažnu ofanzivu iz pravca Hercegovine, preko “vrata
Bosne” u namjeri da povežu prostore Hercegovine i srednje Bosne, koji su se
nalazili pod punom političkom i vojnom kontrolom HVO-a. Branioci Gonjeg
Vakufa i Bosne i Hercegovine su, unatoč višestruko nepovoljnom odnosu
snaga, uspjele da se odbrane. Nakon nekoliko mjeseci primirja, uslijedila je
snažnija i dugotrajnija ofanziva HV i HVO-a na prostoru Gornjeg Vakufa, a
historičari su zabilježili da je agresija na BiH, sa zapada, praktično zaustav-
ljena i pobijeđena upravo na prostoru Gornjeg Vakufa, a borci 317. Slavne
brdske brigade i gornjevakufska čaršija postali simbolom ponosa i odbrane
Bosne i Hercegovine.
Borci 317. SBBR nisu bili sami u odbrani svojih prostora. No, oni su i prije i
poslije odbrane svojih domova bivali spremni i priskakali su upomoć sab-
orcima u odbrani drugih, ugroženih, prostora domovine i pritom krvarili na
prostorima Igmana, Hercegovine, mnogim bojištima Srednje Bosne, kao i
Bosanske krajine.
Cijena odbrane prostora Gornjeg Vakufa i “vrata Bosne” je bila jako visoka.
Mnogobrojni ljudski životi, razoreni međunacionalni i međuljudski odnosi,
uništena čaršija i mnoga sela, uništena infrastruktura i ekonomija prosto-
ra.*1 (Selmo Cikotić)
Sa gorčinom se ratovalo – branilo od HVO-a, ali časno je to bilo, jer se bra-

nilo vlastito ognjište.
U ovom članku će biti obrađena kraća hronologija sukoba i ratovanja sa

HVO.
Sporadičnih incidenata (pojedinačnih hapšenja, privođenja, i sl.) bilo je od
samog početka mjeseca aprila.
Prvi sukob desio se 20.06.1992. godine, kada je općinski stožer HVO-a, na

vrlo mudar način, nagovorio k-du OpŠO Gornji Vakuf da na Radušu (b/p
prema SCA) pošalje preko 120 boraca sa najkvalitetnijim naoružanjem,
kako bi jedinice HVO-a što lakše izvršile napad na samo jezgro grada, radi
zauzimanja zgrada institucija vlasti i ključnih raskrsnica, s ciljem preuziman-
ja vlasti, uvođenjem platnog sistema RH (Republike Hrvatske) i stavljanjem
jedinica Armije pod svoju komandu. Jedinice HVO-a Gornji Vakuf, iako pot-
pomognute specijalcima iz Hrvatske “FRANKOPANIMA” – Zuluovim jedini-

cama, nisu uspjeli u toj namjeri.
Drugi sukob je bio 24.10.1992. godine, kada su jedinice HVO-a, u isto vri-
jeme, izvršile napad na institucije sistema vlasti i odbrane (SJB i OpSNO)
u Novom Travniku i Gornjem Vakufu radi stvaranja nesigurnosti i panike
među borcima i stanovništvom, a s ciljem stvaranja uslova da OMJ HV i
HVO-a HZ HB, poslije okupiranja Prozora, bez velikih borbi, izvrše prodor
preko Gornjeg Vakufa i spoje se sa jedinicama HVO-a u lašvanskoj dolini i
srednjoj Bosni. U veoma žestokim borbama na Crnom vrhu zaustavljen je
prodor OMJ HV i HVO-a i osujećena namjera uvezivanja jedinica HVO-a Her-
cegovine sa jedinicama HVO-a Srednje Bosne. Selo Pridvorci je, doslovce,
bilo porušeno od granatiranja i cjelokupno stanovništvo je bilo iseljeno u
druga sela Privora. Interesantno je napomenuti da se i ovaj sukob desio u
vrijeme kada su jedinice Armije iz Gornjeg Vakuf, jačine jednog bataljona,
bile na igmansko-trnovskom ratištu.
Nakon sukoba, 1992. godine, stvorena je opća nesigurnost i nepovjerenje.

HVO je postavio punktove na prilazima gradu iz svih glavnih pravaca, kao
i na putevima koji su vodili prema selima. Općina se nije mogla napustiti
bez dozvola o kretanju HVO koje su izdavane od strane lokalne vlasti HZ
HB. Kretanje civilnog stanovništva svedeno je na najmanju moguću mjeru,
a pripadnici ARBiH G.Vakuf su samo organizovano mogli da vrše pokrete, i
to uz prethodno postignute dogovore. Skoro da više niko nije razmišljao
o ratu sa SCA (srpsko- crnogorskim agresorom). Sve je bilo podređeno pri-
premama za odbranu od napada jedinica HVO-a i vrlo teško je bilo organizi-
rati i pripremiti odlazak smjene na b/p prema SCA: Raduša, Skrte – Jazvenik
i Sabljari.
Da bi se shvatila namjera HVO-a o napadu, u januaru 1993. godine, na je-
dinice ARBiH G.Vakufa neophodno je poznavati i političku situaciju iz tog
perioda. Moramo se vratiti malo unazad, na sami početak 1992. godine. Ni
pripreme za odbranu u G.Vakufu nisu bile zajedničke. Stavovi Bošnjaka i
Hrvata, odnosno, SDA i HDZ po tim pitanjima su se razlikovali. Bošnjaci su
svoje pripreme za odbranu temeljili na odbrani od velikosrpske agresije i
JNA, a Hrvati na pomoći RH u ratu protiv JNA i to direktnim učestvovanjem
– slanjem dobrovoljaca na ratišta Hrvatske. Dok su zvanične institucije
općine tražile načina kako vratiti naoružanje TO i ojačati pripreme za rat
protiv SCA, Hrvati u institucijama vlasti se na to nisu obazirali i tom prob-
lemu nisu poklanjali pažnju. Sticao se dojam kao da oni već imaju nabav-
ljeno naoružanje i opremu, u najmanju ruku, osiguranu nabavku. (I imali
su). Započet je paralelni sistem vlasti u svim institucijama, pa čak i u svim
državnim preduzećima. Početkom mjeseca aprila 1992. godine, povukli su
se iz općinskih organa: Op ŠTO; OpSNO; a u SJB su uveli paralelni sistem

upravljanja. U drugim općinskim organima vlasti dolazili su na posao kada
im se to prohtije, a u preduzećima, gdje je Hrvat bio direktor, nisu poštovali
i provodili zakone RBiH, nego su radili kako je to od njih zahtijevalo ruko-
vodstvo HDZ-a, a kasnije HVO-a. Još u oktobru 1992. godine, niko od Hrvata
nije dolazio na posao u općinske službe, izuzev predsjednika Izvršnog od-
bora Općine, koji je samo dolazio na jutarnje referisanje, s ciljem dobijanja
što više informacija. O stvaranju zajedničke vojske nije bilo ni riječi, o tome
nisu htjeli uopće razgovarati. Još početkom 1992. godine su uspostavili
svoj samostalni KPS, koji nije išao putem legalnih organa i marta mjeseca
sproveli jednostranu mobilizaciju hrvatskog stanovništva, a u uredu HDZ
organizirali službu koja je izdavala dozvole za kretanje i napuštanje opštine
i države BiH. Jednostranim postavljanjem punktova HVO-a ukinuti su punk-
tovi koje je držao RSP SJB G.Vakuf. Kada bi se dogovorili zajednički punktovi
ARBiH i HVO-a, na sve načine su pravili incidente, kako bi pokazali da su isti
neodrživi i u neposrednoj blizini nanovo postavljali punk HVO-a. Jedinice
HOS-a, koje, navodno, nisu pod kontrolom lokalnog HVO-a, su presretale,
oduzimale automobile i drugu pokretnu imovinu i opremu od Bošnjaka,
hapsili, privodili i ispitivali pripadnike ARBiH koji su prolazili kroz teritoriju
općine G.Vakuf, a nerijetko i od lokalnog stanovništva i pripadnika ARBiH.
Ovakvi postupci HVO-a su onemogućavali i otežavali nesmetano kretanje,
te unosili strah i paniku među Bošnjacima, s jedne strane, a s druge strane
stvorili su masovnu dozu opreza i nepovjerenja i nagnali na što brže i
kvalitetnije pripreme za odbranu u slučaju napada od strane HVO-a. Kra-
jem decembra 1992.godine sve je mirisalo da će u G.Vakufu biti pravi rat.
Iz raspoloživih obavještajnih podataka, svakog momenta se očekivalo da
postrojbe za PN HVO-a, pridošle sa strane, uz pomoć postrojbi lokalnog
HVO-a, izvrše napad na grad, a kasnije i na ostala sela u prigradskoj zoni.
To se i desilo u prvoj trećini januara 1993. godine, kada je došlo do trećeg
sukoba.
Treći sukob, po razmjerama i žestini borbe, je bio više od sukoba. Radi se o

opsežnoj ofanzivi jedinica HVO-a iz cijele Hercegovine, potpomognute sa
jedinicama HV, koja je trajala od 11.01.1993. godine do 25.02.1993. godine.
Napadnut je grad i cijela općina. Paljena su sela, a stanovništvo zarobljava-
no i zatvarano u neuslovne objekte na općini Gornji Vakuf, te slano u logor
na općini Prozor. Iako daleko slabije naoružani i opremljeni, borci 317.bbr,
uz pomoć jedinica susjednih općina Bugojno, Novi Travnik i jedinica jajačke
brigade u formiranju uspijevaju zaustaviti jedinice HVO-a na samom ulasku
u grad i onemogućiti im dalji prodor prema Srednjoj Bosni. Cijela općina je
ostala bez struje, telefona, TV signala i sa skromnim zalihama hrane. Grad
i sela Hrasnica, Bistrica, Vrse i Batuša su, doslovce, popaljeni i izgledali su
sablasno i pusto. Iz sela Ždrimci, Uzričje, Duša, Paloč Hrasnica i Krupa svo
bošnjačko stanovništvo je bilo zarobljeno i prognano. Materijalna razaranja
su bila velika, a gubici u ž/s (živoj sili) za tako kratko vrijeme nezapamćeni.
Za ovaj rat zapovjedništvo HVO se planski i sistematski pripremalo. Dan
prije sukoba, na širi prostor općine G.Vakuf i donji dio grada autobusima su
dovezene specijalne jedinice za PN HVO-a iz OZ S/Z Hercegovine ( jedinice
HVO-a iz br.”K. Tomislava”; br.”P. Krešimir IV” i br.”Posušja”) sa zadatkom
izvođenja napadnih b/d na svim pravcima, kao udarne jedinice, brigada
HVO-a: br.”Rama”; br.”A. Starčević” i br.”E. Kvaternik”, te razbijanja snaga AR-
BiH Gornjeg Vakufa i Bugojna, s ciljem ovladavanja gradovima Gornji Vakuf
i Bugojno i komunikacijama koje vode ka Srednjoj Bosni. Jedinice HVO-a
su bile potpomognute topništvom sa 2. voda MB - 120 mm; H – 105 mm
i H – 122 mm; 2. VBR – 107 mm i 1. VBR – 122 mm; Baterija MB - 120 mm;
2. PAT 14,5/2 i 4; T – 130 mm; 2. tenka 55, gdje je jedan vod MB – 120 mm
imao zadatak djelovanja po bošnjačkom dijelu grada G.Vakuf. (Zapovjed
pukovnika Željka Šiljega OZ S/Z Hercegovina broj: 01/35-1, od 12.01.1993.
godine).
Iako su snage HVO-a bile brojne i elitne, te potpomognute zavid-
nim topništvom, u prvi mah nisu dale očekivane rezultate, kako zbog
nesnalaženja na terenu, tako i zbog drskosti i žilavosti u pružanju otpora
jedinica ARBiH na svakom mjestu. Iznenađeni otporom jedinica ARBiH i
pretrpljenih gubitaka u ž/s (desetine mrtvih i veliki broj ranjenih pripad-
nika HVO-a), GS HVO-a se odlučuje na opću mobilizaciju ljudstva i MTS-a i
združeni pothvat snaga HVO-a OZ Srednja Bosna sa OZ SZ Hercegovine, te
dovođenje novih snaga iz OZ SZ Hercegovine (500 – 600 ljudi, dio pokretnog
topništva i 3. tenka) za intervenciju ka Gornjem Vakufu, te pregrupisavan-
jem i izmještanjem snaga HVO-a u naselja sa većinskim hrvatskim življem,
s ciljem sprečavanja bilo kakvog pokreta jedinica ARBiH, oduzimanja svih
transporta opreme i naoružanja i stavljanja na raspolaganje HVO-u, a sve
Bošnjake u postrojbama HVO-a razoružati i izolirati. (Zapovjed načelnika HS
HVO HZ H-B Dj.broj: 01-66/93, od 15.01.1993. godine).
Zbog izoliranosti - odvojenosti snaga HVO-a i nemogućnosti manevra na
prostoru općine Gornji Vakuf, Zapovjed brigadira Milivoja Petkovića, od
15.01.2011. godine, na terenu je uveliko počela da se ostvaruje u najgorem
smislu. Od 16-18. januara napadnuta su sva muslimanska sela koja su bila
na putu nesmetanog manevra postrojbama HVO-a. Skoro u svim selima isti
dan su pale prve žrtve: Duša, ubijen Behlo Mevludin 16.01.93.g; Hrasnica,
ubijen Gurić Sead 18.01.1993.g; Ždrimci, ubijen Trkić Ihdija 18.01.1993. go-
dine; Vrse, ubijen Gafić Muriz 18.01.93.g; Duša, ubijeno šest civila u zemuni-
ci 18.01.1993.godine, gađani direktno tenkom iz neposredne blizine: Behlo
Sabaheta, Mirsada, Mirsad i Rasiha, Zulum Muamer i Čeho Salih, od kojih je
troje bilo djece, te duplo više ranjenih i unakaženih.
Stanovništvo je ubijano, zarobljavano i opljačkano (novac, zlato i drugi

vrijedni predmeti), a stambeni i drugi prateći objekti uz okućnicu paljeni
i uništavani. Sva pokretna imovina: m/v i priključne mašine, alati i druge
mašine i postrojenja za samostalni obrt ,kao i s/g u selima Uzričje, Duša,
Trnovača i Ždrimci su otuđeni. (Izvod iz Zapisnika državne komisije o
utvrđivanju činjeničnog stanja o otuđivanju MTS-a, pokretne imovine od
28.01.1993. godine u selima Uzričje, Duša, Trnovača, Krupa, Vrse i Ždrimci;
Zapisnik državne komisije od 29.01.1993. godine na terenu Ždrimci o ubist-
vima, ranjavanju, zarobljavanju, pljačkanju, otuđivanju m/v i s/g uništavanju
i paljenju kuća i pratećih objekata – članovi komisije: Daniel Palinić, Himzo
Bečirović, Vinko Lučić i Šemsudin Fejzić; Spisak 317.bbr, broj: 01-129, od
02.02.1993. godine naknadno zarobljenih u Trnovači). Na prilazu gradu vo-
dile su se bespoštedne borbe 21/22.01.1993. godine u rejonu Krča, Cigan-
skih njiva i Releja, gdje je ubijeno desetine boraca ARBiH. Iako su izgubljeni
navedeni b/p, snage HVO-a nisu ušle u grad i nisu se smjele upustiti u ulične
borbe, svjesne činjenice da su svaka kuća i zgrada, same za sebe, predstav-
ljale bunker. Žestoke borbe za selo Bistricu su se vodile od 23.01.93., pa sve
do 25.02.93. godine, dana postizanja primirja.
Četvrti sukob desio se u vrijeme kada su jedinice HVO-a na skoro cijelom

prostoru BiH ušle u otvoren rat sa jedinicama Armije RBiH. To je bio pravi rat
sveobuhvatnih razmjera koji se vodio na cijeloj općini i gotovo da nije bilo
sela i zaseoka do kojeg nije dospjela neka od granata HVO-a. Započet je
krajem juna 1993. godine napadom na selo Kute, u MZ Voljicu 24.06.1993.
godine, koje je, doslovce, spaljeno sve što je bilo bošnjačko. Deset dana kas-
nije, grad je blokiran sa svih strana i borba se rasplamsala na cijeloj općini.
Zbog teške situacije u gradu nametnute blokadom grada od strane jedi-
nica HVO-a, jedinice Armije RBiH općine Gornji Vakuf bile su prinuđene na
neprekidna b/d, kako bi pomogle stanovništvu u blokiranom gradu. Grad
sa prigradskim naseljima je kontinuirano granatiran, a sve ulice su bile
pod snajperskom vatrom. Zbog tako teške situacije, jedinice ARBiH općine
Gornji Vakuf ,u sklopu ofanzive za deblokadu komunikacija na području
Srednje Bosne radi nesmetanog manevra jedinica prema SCA, dana 31.07
na 01.08.1993. godine izveli protuudar i izvršili deblokadu grada u pravcu
Novog Travnika, preko sela Krupe i Bistrice. Zauzeta je komanda HVO-a u
tvornici YASSA. Rat je trajao sve do potpisivanja Vošingtonskog sporazuma,
25.02.1994. godine. Stambeni objekti u gradu i selima su svakodnevno
granatirani, a grad je jedno vrijeme, pored snajperske opsade, bio izložen
kombiniranoj tenkovskoj vatri iz 14 tenkova. Više baterija MB 82 i 110 mm
potpomognute sa vatrom topova, haubica i VBR - ova. Nezapamćeno je da
su grad i sela u bilo kojem ratu bili gađani iz VBR-a, i to noću. Sablasno je
bilo gledati kada kuće naprosto nestaju od raketa ispaljenih iz VBR. Znalo
se desiti da je komplet paket VBR raketa bio ispaljen na samo jedno selo ili
dio grada.
U ovom osmomjesečnom ratu jedinice HVO-a su bile brojnije u ljudstvu u

omjeru 4:1, a u MTS 10:1, a sa artiljerijskom podrškom čak 50:1, ako ne i više.
Bilo je više pokušaja proboja jedinica HVO-a na različitim pravcima:
Proboj OMJ na Raduši preko Oglavka 24.07.1993. godine. To je bila sud-
bonosna bitka za odbranu srednje Bosne i zasigurno će biti predmet izlag-
anja nekih učesnika iz Bugojna ili OG “ZAPAD”, a ako ne, reći ću u najkraćim
crtama nešto usmeno, a pismeni prilog ću uraditi kasnije;
Proboj preko Batuše 22.10.1993. godine i pokušaj ponovnog dovođenje
grada u blokadu, te proboj preko Crnog vrha ka Voljevcu. U probuju, bolje
reći, upadu u s.Batuša neprijatelj je napravio paniku u našim redovima. Svo
stanovništvo sela Batuša je evakuirano u dolinu Bistričke rike, koju su do-
slovce organizovali pripadnici mirovnih snaga smještenih u tvornici UTL,
što je dovelo pod sumnju da su znali za napad snaga HVO-a i isti pomagali.
I jedni i drugi su previdjeli činjenicu – nisu imali podatak da je u s.Batuši bio
smješten Interventni DIV iz sastava IDČ-a, upravo sa zadatkom sprečavanja
upada snaga HVO-a na tom pravcu. Isti je za samo deset minuta intervenirao
i uveden je u borbu, te sa leđa napao bojovnike HVO-a koji su se već preko
Stare Batuše uklinili u naše b/p i napredovali pravcem: Igralište-Kruščica-
Krupa i primorao ih na povlačenje – bježanje preko rijeke Vrbas, nanijevši
im pri tome znatne gubitke u ž/s. Naše jedinice su isti dan povratile prvobi-
tne b/p i zarobile dosta MTS, koje su specijalci HVO-a ostavili za sobom pri-
likom povlačenja. U napadnim b/d za proboj preko s.Batuše, HVO je koristio
specijalne jedinice za PN iz RH sa područja Varaždina i Osijeka.
Kada je u pitanju proboj preko Crnog Vrha, jedinice 2.bataljona neše bri-
gade su 22.10.1993. godine u iznenadnom i neočekivanom jutarnjem na-
padu HVO-a razbijene i odbačene sa b/p gotovo bez ispaljenog metka.
Kompletno lično naoružanje, kao i prateća oruđa (RB, RPG, PM 84 mm, MB
82 mm, PAT i drugo) su ostali na b/p. HVO je ovladao kompletnim objek-
tom Brenovac, na Crnom Vrhu, tt 1198, čime su na lijevom boku b/p naših
jedinica bitno ugroženi ,kao i putna komunikacija od Boljkovca uz Ravni
Dolac, kojom su se jedinice kretale do b/p na drugom kraju Crnog Vrha, te
onemogućeno dnevno kretanje i manevar naših jedinica na desnoj strani
r.Vrbasa, na pravcu: Seferovići-Berač-Škarina Glava-Vedrine. B/p Breno-
vac, koji je vrlo bitan za odbranu s.Boljkovca i s.Voljevca, trebala je po za-
povjesti za odbranu k-danta brigade da drži jedinica jačine jedne borbene
čete, ojačane sa vodom MB 82 mm i rezervom – interventnim vodom IDV,
smještenim u rejonu Ramičke. U momentu napada jedinica HVO-a, na b/p
se nalazio na silu skrpljen jedva jedan vod, koji je morao brinuti i o artiljerijs-
kim oruđima, a interventni vod se nalazio smješten u školi s. Voljevac. Kada
se tome doda da se k-dant 2.bataljona sa k-dirom 1.br. čete i starješinama

k-de bataljona (pk za bezbjednost, pk za logistiku) nalazio u G.Vakufu i Bu-
gojnu, bez znanja k-danta brigade, onda nije nikakvo čudo što se na tako
jeftin način izgubio navedeni b/p. Jedina utjeha u svemu može biti što nije
bilo gubitaka u ž/s.
Po mom sudu, najznačajnija bitka za Gornji Vakuf se vodila od sredine no-

vembra 1993. godine do kraja decembra 1993. godine, kada su sve postro-
jbe HVO-a Zapadne Hercegovine, potpomognute specijalnim snagama iz
RH, pod komandom GS HVO-a HZ HB iz Posušja, kontinuirano vršile napad-
na b/d. O tome govori:Ofanziva snaga HVO-a, od 13 – 18.11.1993. godine,
kada je pokušan proboj iz Saraj Vilića preko Babe – h 992 (Glavni pravac na-
pada) i proboj iz Ždrimaca preko Vrsa –Alibegova gruda tt 1003 (pomoćni
pravac napada) sa zadatkom: “Izvršiti napad sa ciljem oslobađanja šireg
područja G.Vakufa, poboljšanja strateško-operativnog položaja snaga HVO-
a i stvaranja uslova za produženje bojevih djelovanja ka Travniku i Vitezu, a
u daljem i Bugojnu.” Gotovost za napad 13.11/93 u 15,00 sati.
Na glavnom pravcu napada bojevi raspored je bio u dva ešalona sa rezer-
vom (I ešalon pukovnija “Bruno Bušić” ojačana sa vodom “Garavi” (30 bo-
raca) iz 2. bojne lako-jurišne VP i pukovnija “Ludvig Pavlović”, ojačana sa dva
voda iz sastava brigade “Petar Krešimir IV” Livno; II ešalon 2/5. br “Posušje” i
1. vod tenkovske satnije, Rezerva 1. vod tenkovske satnije i “Kupreška bojna”
- zapovjednik brigadir Ivan Kapular).
Na pomoćnom pravcu, jedan ešalon sa rezervom (Druga bojna lako-jurišne
vojne policije, 1/7 br. HVO ojačana sa vodom (37 boraca) postrojbe za speci-
jalne namjene i satnijom postrojbe “Matija Vlačić” (90 boraca), snage he-
likopterskog desanta jačine 67 boraca (iz postrojbe za specijalne namjene
- 37 boraca i postrojbe “Matija Vlačić” - 30 boraca ustrojeni u helikoptersko-
desantnu grupu) i 1. vod tenkovske satnije; interventne snage - dva voda
(60 boraca) iz druge lako-jurišne brigade VP – zapovjednik pukovnik Željko
Šiljeg).
Vatrenu podršku, pored tenkovske satnije, pružat će Topničko-raketna sku-
pina (TRS-1) ustrojena od: vod top-haubica 152mm, voda VBR 128 mm RAK-
12; vod haubica 122 mm D-30; vod topova 130 mm M-48, tri voda SVLR
122 mm. (Zapovjedništvo ZP Tomislavgrad IZM Prozor od 13.11.1993. go-
dine, u 03,00 sati, zapovjednik geleral-bojnik Žarko Tole. Zapovjed sadrži
11 stranica).
Ovo je bila najopsežnija ofanziva koju su izvele snage HVO-a na Gornji Vakuf.
Istovremeno su napadnute sve linije odbrane, počev sa zapada, od Rajaca,
preko Bistrice, Batuše, centra grada, Ciganskih njiva, Strmice, Alipašića bri-
ga, Vrsa do Oštrog Vrata, na istoku. Korištene su OMJ sa vatrenom podrškom
ARJ, od koje je formirana TRS-1. U napadima su korištene jedinice specijalne
namjene RH, a prvi put je korišten helikopterski desant (legionari ,kojima

je zapovjedao Ante Roso). Za odbranu su bile angažovane snage mjesne
brigade “Ante Starčević” i brigade “Rama” i “E. Kvaternik” iz susjednih općina
Prozora i Bugojna, koje su stavile na raspolaganje sve svoje prištapske i
logističke jedinice za inžinjerijsko, obavještano-bezbjednosno, logističko
obezbjeđenje i vezu. I pored ovako sveobuhvatne ofanzive, snage HVO-a
nisu postigle značajno napredovanje. Zaustavljen je njihov proboj na svim
pravcima napada, uz nanošenje znatnih gubitaka u ž/s, a 15.11.1993. go-
dine razbijen je helikopterski desant i u cijelosti je likvidirana najelitnija
desetina legionara, čime je unesen metež i nesigurnost u redovima ostalih
jedinica. Posebne rezultate je dala artiljerijska podrška naših jedinica, koja
je, uz veoma mali broj ispaljenih granata, zabilježila izvanredne rezultate,
jer je prilikom pokreta i uvođenja jedinica HVO-a sa samo dvije MB grante
znala izbaciti cijelu satniju iz stroja i napraviti sveopći haos i metež. Svaki
proboj pješadije je osujećen i zaustavljen, kao i OMJ, koje su zaustavljene u
centru grada i Vrsima, kojom prilikom je trajno onesposobljeno dva tenka, a
tri izbačena iz borbene upotrebe.
U međuvremenu, Zapovjedništvo ZP Tomislavgrad je formiralo OG “BUNA”,
sa ZM na Pidrišu, koja zbog nepovoljne situacije izdaje Nadopunu bojeve
zapovjedi za napad, od 13.11.1993. godine, broj. 04-13, od 15.11.1993. go-
dine, kojom vrši pregrupisavanje snaga i preusmjeravanje na druge pravce.
Uvodi nove jedinice za napad i vrši pretpočinjavanje dosadašnjih jedinica
novim jedinicama ili međusobno. Uvedena je kompletna brigada “Petar
Krešimir IV”, koja je ojačana sa pukovnijom “Bruno Bušić”, koja dobiva sas-
vim novi zadatak koji nije bio predviđen u osnovnoj zamisli u Zapovjedi
za napad od 13.11.1993. godine, a to je napad pravcem: Šarići-Površje-
Šugine Bare-Šarića Staje-Oglavak, s ciljem presjecanja komunikacije Dur.
Dolac-Laze-Šarića Staje-Oglavak. Uveden je DIO GS HVO-a i istom potčinjen
vod VP “GARAVI”. Vod Lašvanske bojne, koji je bio u rezervi brigade “Rama”,
premješta se i pretpočinjava postrojbi SN “Matija Vlašić”, sa zadatkom
očuvanje dostignutih položaja na Oštrom Vratu i sudjeluje sa DIO u ovla-
davanju područja Vranjače. U borbu se uvodi bojna “Zrinski” HVO i vod VP
“Alfa-force”, sa zadatkom izvođenja napadnih dejstava na području: Cigan-
ske livade-Bakin dolac-Strmica. Nadopunu zapovjedi napisao bojnik Živko
Budimir.
Navedena zapovjed nije donijela očekivane rezultate, a nije ni mogla, jer
snage HVO-a nisu zabilježile nikakvo zaposjedanje –osvajanje objekata.
Napredovanje snaga HVO-a nije bilo ni po Zapovjesti od 13.11/93.godine
(Ista je govorila o lažnim osvajanjima, ona je bila, uistinu, samo pravdan-
je za neuspjelu ofanzivu). Slijedi nova Zapovjed OG „BUNA“, broj. 01-1od
16.11/93, u kojoj se navodi da slijedom nepovoljnih događaja u kojima su
danas snage HVO-a izgubile prethodno osvojene pozicije na Oštrom vratu
(k. 1200), te zbog poginulih i ranjenih pripadnika Lašvanske bojne HVO-a,

ukazuje na slabu organizaciju zamjene snaga i nepotpunog izvršenja ranije
Zapovjedi zapovjednika OG „BUNA“. Između ostalog, se navodi da nema
suradnje među postrojbama, kako u sudjelovanju u borbenim akcijama,
tako i u zoni razmještaja. Pretpočinjavanje u zapovjednom i rukovodnom
smislu ostalo je mrtvo slovo na papiru. Zbog dešavanja u rejonu s.Ždrimci i
nemogućnosti zapovjedništva 2. pravca sa ZM Mačkovac da kontroliše za-
povjednike u svom pojasu odgovornosti, navedenom Zapovjedi OG „Buna“,
zapovjednik general-bojnik Živko Tole, naređuje zapovjedniku 2. prav-
ca, pukovniku Željku Šiljegu, da izvrši premještanje svog ZM iz područja
Mačkovac u područje s.Ždrimci 16.11/93 do 20,00 sati, sa zadatkom „Osigu-
rati da se izvrši potpuno uvezivanje pretpodređenih i nadređenih postrojbi
2. pravca, kao i njihovo učinkovito bojevo djelovanje, te ponovno ovlada-
vanje Oštrim vratom“ i čini ga lično odgovornim.
Navedena ofanziva je imala materijalnu potporu od Ministarstva odbrane
RH, što se vidi iz zapovjedi MO RH Gojka Šuška, Ur. broj. 12-01-93-4061, od
15.11.1993.g., kojom se Upravi financija naređuje da “ODMAH” izvrši posud-
bu HVO HZ HB – Odjelu obrane Mostar u iznosu od 11,713.616.450.-HRD iz
sredstava MO RH.
OG “Buna“ odmah donosi zapovjed broj:01/4, od 16.11/93.g. o bojevoj
zapovjedi za napad 17.11/93., gdje se odlučuje na aktivnu provocirajuću
odbranu sa dijelom snaga u s.Trnovača i gradu, te napadnim dejstvima na
pravcu: Šugine Bare – Šarića staje i pravcem na objekat „Relej“, te time vez-
ati što više snaga neprijatelja i stvoriti uslove da glavnim snagama ponovo
ovlada Rimčevim gajem i Alipašića brijegom i pripremi uslove za nastavak
djelovanja pravcem: s.Vrse-Stipanovići-Zeke, a specijalnim snagama izvrši
napad i ovlada vrhuncem Oštri vrat, a snagama DIO da ovlada objektima
Rastič, Kosa i Vranjača., gdje, zajedno u redovima pješadije, angažuje 2
tenka t-55 na pravcu: Rimčev gaj – Alipašića Brijeg. Zbog neuspjeha na
bojišnici u G.Vakufu, aktom broj: 01/12, od 17.11.1993. godine, zapovjednik
OG „Buna“ Žarko Tole traži od ZP Mostar-brigadira Miljenka Lasića, a aktom
broj: 01/13, od 17.11.1993. godine, od GS HVO Posušje, general-pukovnika
Ante Rose, da se pređe na realiziranje plana „JUG“. Zapovjedim broj: 01/14,
od 17.11.1993. godine, brigadi „Rama“ zapovjeda otvaranje SnSt na Mak-
ljenu i sve vojnike koji se nalaze na poštedi zbrinuti u stacionar, dok je Za-
povjedim broj: 01/7-93, istog dana tražio MB-222 mm sa minama punjenim
napalmom, te da vidi da li je Ante Jelavić napunio mine za MB -120 mm
napalmom, ako jeste da iste pošalje zajedno sa MB-222 mm.
Proboj preko Crnog vrha – Privora 21.11.1993. godine planiran je bojevom

Zapovjedi za napad OG „Buna“ broj: 01-62, od 19. studenog, kojom se
težište dejstva snaga HVO-a prenosi u rejon Privora, čime počinje realizacija
plana „JUG“. Odluka. „S ciljem dovođenja OG „Buna“ u povoljniji operativno-

taktički položaj, te razvlačenjem snaga neprijatelja na pomoćnom pravcu
djelovanja, napasti uz pomoć topničke paljbe i tenkova razbiti neprijatelja
u dolini r.Vrbas i ovladati dominantnim vrhuncima sa desne strane (Škarina
glava, Berač, Krsca) i lijeve strane: k-1167, i tt 1055 Rat. Gotovost za napad
21.11.1993. godine. Učestvuju snage pukovnije „Bruno Bušić“, 4.br. Ljubuški,
brigada „Rama“, dio snaga brigade „A.Starčević“. Dopunom Zapovjedi za
napad OG „Buna“, broj: 01-62/1, od 20. studenog 1993. godine, brigadama
„Rama“ i „Ljubuški“ naređuje se izvršenje napada, bez obzira da li će pu-
kovnija „Bruno Bušić“ biti u mogućnosti izvođenja b/d na pravcu: s.Mračaj-
Boljkovac-Voljevac. Napadna dejstva u rejonu Privora su izvedena, bez
obzira što je 19.11.1993.godine postignut Sporazum o prekidu vatre, obust-
avi neprijateljstava i jačanju povjerenja između hrvatskog i muslimanskog
naroda u BiH.
Iako je preneseno težište dejstva na rejon Privora, OG „Buna“, HVO ne

odustaje od napada na pravcu: Ždrimci-Rimčev gaj-Vranjača- Oštri vrat i
napada na pravcu: Stublić-Ciganske njive- Krč i donosi bojevu Zapovjed
za napad broj. 01/86, od 20.11/93.g. – gotovost za napad 21.11/93.g u
11,00 sati i Zapovjed za napad broj. 01/100, od 21.11/93.g. – gotovost za
napad 22.11/93.g u 11,00 sati sa zadatkom izvršiti napad pravcem: Rimčev
gaj-Vranjača, snagama raspoređenim u dva vala kojima direktno koman-
duje zapovjednik 2, pravca, puk. Željko Šiljeg. Zapovješću broj: 01-121, od
22.11/93.g. naređeno je referisanje svakog dana u 18 i 19 sati, a zapovjedima
broj: 01-126, od 22.11/93.g. i broj: 01-128, od 23.11/93.g. naređuje se svim
postrojbama ramsko-uskopaljske bojišnice prelazak na aktivnu odbranu.
Ovom zapovjesti definitivno je priznat neuspjeh ofanzive i odustanak od
iste, priznat je poraz i rasformirana je OG “Buna” sa IZM u Pidrišu.
Ovom bitkom je poražena paradržavna tvorevina Herceg- Bosna i sačuvana
je opstojnost i cjelovitos države BiH.
U redovima HVO-a vladao je sveopći haos, samovoljno napuštanje položaja,
odbijanje naređenja, odbijanje dolaska jedinica iz Zapadne Hercegovine na
ratište u G.Vakuf. Nepostojanje nikakvog rješenja za motivaciju i nastvak na-
padnih b/d primorali su GS HVO u Posušju na kapitulaciju i trajno odusta-
janje od zacrtanih ciljeva – podjele BiH po dogovoru Tuđman-Milošević.
Narednih mjesec dana ništa se bitno nije dešavalo. Svakodnevno na svim
linijama odbrane bilo je pojedinačnih izvođenja b/d, s ciljem provociranja,
ali i redovnog granatiranja iz svih oruđa po svim linijama odbrane, gradu i
prigradskim naseljima.
Od kraja decembra do Vašingtonskog sporazuma, kroz redovite i povreme-

no vanredne borbene izvještaje mogu se vidjeti aktivnosti i namjere jedi-
nica HVO-a na uskopaljskoj bojišnici.

Iz redovnih dnevnih i jutarnjih bojevih izvješća ZP Tomislavgrad IZM Prozor
broj:01/5949, od 28.12/93 i broj:01/5951, od 29.12/93, iako su snage HVO-a
zaposjele objekat Vedrine (tt 1070), zbog gubitaka u ž/s, gdje su imali jed-
nog poginulog pripadnika 1/7 GBr (Samir Kahriman) i više ranjenih (satnik
Alan Klopetak-zamjenik zapovjednika bojne, natporučnik Rudolf Jurinjak-
načelnik topništva, Ivan Biccak-zapovjednik voda, Arlov Tihomir-zapovjed-
nik desetine i trojica djelatnika satnije Ždrimci), te u večernjim satima, gu-
bitka osvojenih pozicija i vraćanja na početni položaj, u redovima HVO-a
vladao je haos. Nisu stigle sve jedinice koje su trebale izvrširi smjenu – dvije
skupine od po 100 vojnika 1/1 Gbr HVO (prva polovično- skupna “Ludvig
Pavlović”, a druga nije nikako stigla), pa je zabilježeno i napuštanje položaja.
Iz izvanrednog izvještaja ZP Tomislavgrad IZM Prozor, broj:01/5976, od
29.12/93 da su na uskopaljskoj bojišnici prisutni ozbiljni problemi. Planirane
jedinice nisu nikako pristigle ili jedva polovično, jedinice iz 2.bojne “Bruno
Bušić” - Livno nisu došle na smjenu, a smjenu je napustila bez odobrenja
grupa koja je ranije držala položaj. Jajačka bojna nije imala smjenu, te je,
također ,napustila crtu. Ljudstvo 7.brigade je sada na crti, nemaju smjenu
za sutra, a moraju otići prije 31.12/93. godine. O povratku Ljubuške brigade
nema nikakvih novosti, brigada “Rama” ne može da sakupi 20-tak ljudi za
smjenu na Kućanima.
Iz redovnog izvještaja ZP Tomislavgrad IZM Prozor, od 20,00 sati, broj:6001,
od 30.12/93, stanje na uskopaljskoj i ramskoj bojišnici se stabiliziralo.
Iz redovnih bojevih izvještaja ZP Tomislavgrad IZM Prozor broj:01/31 i
broj:01/47, od od 03.01/94 i 04.01/94, stanje na uskopaljskoj bojišnici je
mirno, uz zahtjev za nedostaka ljudstva poslije napuštanja pukovnije “Bru-
no Bušić”, te potrebe za odmorom i smjenom ljudstva u gradskoj zoni zbog
premorenosti držanja položaja. U izvješću stoji da je pristigla u 10,00 sati
skupina od 21 časnika iz 5. i 106. Brigade, koja će 05.01. ići na izviđanje ter-
ena.
Ponovo problemi sa ljudstvom na uskopljsko-ramskoj bojišnici 05.01.94.
godine, broj:05-55/94 (Napuštanje položaja, nedolazak jedinica na smjenu
(od stotinu planiranih pristigne samo 25 bojovnika), odbijanje preuziman-
ja položaja. Uz vapaj se konstatuje da je za popunu sadašnje rupe na crti
bojišnice potrebno 400-500 vojnika, a ne smjene b/p, i to bez 5. i106 domo-
branske brigade. (Satnija Ždrimci potpuno razbijena, od jedne satnije ostala
su samo 32 živa i zdrava vojnika). Novina je što se na bojišnicu u posljednje
vrijeme dovode jedinice vojnika koji se nalaze na redovnom služenju v/r u
Čapljini.
Na uskopaljskoj bojišnici se uglavnom mirovalo, sve do 24.01.2011. godine,
kada su snage HVO-a, da bi pomogle satnijama Ždrimci i Dobrošin, ovla-
dale objektima Vedrine (tt 1070) i Škarina glava (tt 1128) na desnoj strani
r.Vrbas i objektom Brizje (tt 1167) na lijevoj strani r.Vrbas, gdje su sa tenkom
formirali vatrenu tačku koja je dominantna na širem području. Od tog peri-
oda, pa sve do potpisivanja Vašingtonskog sprazuma nije bilo ozbiljnijih
b/d niti sa jedne niti sa druge strane. Bilo je izoliranih pojedinačnih akcija
od strane naših jedinica radi dovođenja u bolju poziciju, s ciljem lakšeg i
jednostavnijeg čuvanja b/p i izvođenja odbrane na dostignutim linijama.
Naravno, da je neprijatelj sve vrijeme redovno, svaki dan djelovao vatrom
po svim položajima i objektima na kojima su se nalazile i po kojima su se
kretale snage ARBiH – 317.bbr.
Neposredno pred samo primirje, proboj preko Ciganskih njiva i ulazak u grad
radi postizanja boljih pozicija u pregovorima, što nije dalo značajnije rezul-
tate, jer je neprijatelj pokušao uvesti OMJ, ispred kojih su bile angažirane
inžinjerijske mašine za raščišćavanje terena.
U svim ofanzivama jedinicama HVO-a i HV zapovjedali su visoki časnici HV
-Žarko Tole, Željko Šiljeg, a jednom i legionar Ante Roso.
Iako je na različitim pravcima bilo više pokušaja proboja, odnosno izvođenja
unaprijed planski pripremljenih sveobuhvatnih ofanziva jedinica HVO-a,
potpomognute jedinicama HV, koje su izvođene pod komandom glavnog
stožera HVO-a HZ HB, “vrata Bosne” nisu popustila, nisu pukla i na Gornjem
Vakufu je sačuvana opstojnost i cjelovitost države BiH.
Sačuvana su jer su borci naše brigade stekli ratna iskustva još 1992. godine
krvareći po cijeloj Bosni i Hercegovini.
Sačuvana je jer naši borci nisu imali kuda otići, nisu htjeli napustiti svoja
ognjišta, a i komande jedinica uključujući i samu komandu 317.bbr bile su
neposredno na prvoj liniji odbrane.
Sačuvana je jer Komanda brigade, iako je u više navrata od pretpostav-

ljene komande dobijala naređenje o izmještanju u s.Grnicu i s.Bojsku isto
odbija izvršiti, svjesni, činjenice da bi po izlasku k-de brigade iz grada, svi
borci napustili b/p i grad, pod izgovorom da su prodani. Sve vrijeme rata
je korištena floskula “Gornji Vakuf je prodan” i to je bio imperativ više za
ostanak u gradu.
Sačuvana je jer su svi b/p u z/o grada i prigradskim naseljima: Vrse, Batuša
i Bistrica bili direktno uvezani sa CV 317.bbr, iz kojeg su direktno dobijali
naređenja, ne zaobilazeći k-du 1.bataljona koja je prva bila upoznata sa
svim planiranim b/z. Iz k-de brigade direktno se komandovalo svim VP i
koordinate za svako oruđe su dobijane od starješine k-de brigade putem
CV.
Sačuvana je, jer kada su se izvodila b/d, k-dant brigade je direktno, putem
žične veze, komandovao svim k-dirima četa i k-dirima b/p na kojima je bila
uspostavljena žičana veza, kao i svim otpornim tačkama i VP za podršku.
Doprinos u odbrani RBiH na ratištima sa SCA
Pored maksimalnog doprinosa u nesretnim sukobima i ratu sa jedinica-

ma HVO-e, borci Armije RBiH općine Gornji Vakuf su dali nemali doprinos
u odbrani RBiH u ratu sa jedinicama SCA. Na samom početku rata, maja
mjeseca 1992. godine, zaposjednuta je linija odbrane na Raduši,lokalitet
Liha i Oglavka, koja je držana sve do oslobađanja Kupresa. U istom perio-
du manje diverzantske jedinice su odlazile na ratiše u Bugojno i Prusac. U
ljeto 1992. godine, sredina augusta mjeseca, slijedi odlazak naših jedinica
na igmansko-trnovsko ratište, koje redovno vrše smjene u ciklusima sve do
24.10.1992. godine, kada se vraćaju zbog poznatih razloga. Jedno vrijeme
na sarajevskom ratištu, u borbama za ovladavanje prevojem Orepak je bila
angažirana jedinica jačine jednog bataljona. Krajem 1992. godine naše je-
dinice su bile angažirane na b/p Sabljari i b/p Skrte-Jazvenik, koje su bile
zatečene na tom položaju sa izbijanjem januarskog sukoba 1993. godine.
Od marta do jula 1993. godine naše jedinice su također bile angažirane
prema SCA na b/p Sabljari. Od marta 1994. godine slijedi kontinuirano
angažovanje cijele brigade na dva b/p. Prvi u širem rejonu Raduše, na liniji
odbrane: lijevo Oglavak – Livadice, desno gdje se ostaje sve do oktobra
1994.godine, kada sa 1100 boraca učestvuju u oslobađanju Kupresa. Drugi
na liniji odbrane: lijevo rijeka Vrbas (s.Jusići) – Kik, Vis desno, gdje se os-
taje sve do septembra 1995. godine, kada sa cijelom brigadom učestvuju u
oslobađanju Donjeg Vakufa i preuzimanju z/o (zone odgovornosti) Vitovlje,
u rejonu Karaule, općina Travnik.
Krajem zime i početkom proljeća 1995. godine, sa dvije diverzantske čete
borci 317.bbr su učestvovali na vlašićkom ratištu, te u drugoj polovini
mjeseca marta u borbama za oslobađanje Paljenika na Vlašiću.
Mjeseca juna – jula 1995. godine, sa preko 100 dobrovoljaca, najiskusnijih
boraca i starješina, pripadnici 317.bbr su učestvovali na visočkom ratištu, u
bitkama za deblokadu Sarajeva.
Svoj pohod u oslobađanju Bosne i Hercegovine borci 317.bbr su završili po-
hodom u Bosanskoj krajini, početkom oktobra 1995. Godine, gdje učestvuju
u nizu značajnih bitaka za grad Ključ, gdje su dočekali potpisivanje Dejton-
skog mirovnog ugovora i gdje su još izvjesno vrijeme čuvali linije odbrane
u širem rejonu općine Ključ.
ZLOČINI U GORNJEM VAKUFU
U Gornjem Vakufu je počinjen zločin sveobuhvatnih razmjera od strane je-

dinica HVO i HV. Počinjen je kulturocid, urbicid, zločin protiv čovječnosti
i nehumanog postupanja sa ratnim zarobljenicima. Vakufljanima je bilo
oduzeto pravo na život.
Vršeno je sistematsko granatiranje grada i skoro svih sela nepunu godinu

dana. Mislim da je na Gornji Vakuf u prosjeku deset puta palo više granata
na km kvadratni nego u bilo kojem drugom gradu BiH. Granatiran je grad,
sela: Vrse, Bistrica, Voljice, Boljkovac, Voljevac, Duradbegović Dolac, Dražev
Dolac, Hrasnica i nije bilo mjesta za civile u tim naseljima. Sve džamije u
navedenim mjestima su pogođene na desetine puta iz VBR, MB i TG i iste su
služile kao orijentiri. Svaka stambena zgrada je na desetine puta pogođena
granatama (VBR, MB, Ten.GR) koje su naprosto prolijetale kroz stanove. Nije
bilo kuće da nije više puta pogođena. Granatirano je sa zapaljivim grana-
tama napunjenih napalm smješom, pancirno probojnim i dr. Moglo bi se
reći da je grad Gornji Vakuf sa navedenim selima ličio na sprženu zemlju.
Potpuno su spaljene bošnjačke kuće i imovina u selima: Uzričje, Duša, Paloč,
Kute, Hrasnica, Krupa, Ždrimci i Bistrica, odnosno, tamo gdje su stigle je-
dinice HVO-a i HV.
Napadana su, paljena i uništavana sela koja su bila na putu manevra je-
dinica HVO i HV, a stanovništvo je odvođeno u logore. Sela Uzričje, Duša,
Paloć, Ždrimci pretvorena su u logor, a stanovništvo je bilo zatvoreno u više
neuslovnih podruma i magaza, te štala i garaža. Hrasničani sa zarobljen-
icima iz ostalih naselja, smješteni su u logor: Tvornica namještaja u Trnovači
i Tvornica YASA, gdje se nalazila i komanda HVO-a. Kroz logore od januara
do aprila 1993. godine, prošlo je oko 450 stanovnika iz navedenih naselja
(među zarobljenima je bilo i maloljetnika, žena, staraca, i sl.). Zarobljenici su
na svirep način zlostavljani, premlaćivani i nad istima je svakodnevno vršena
psihička tortura. Bili su smješteni u vrlo nehumanim uslovima. Hladnoća,
na betonu bez kreveta i pokrova, nedovoljno hrane, (jedna konzerva od
100 gr na 4. osobe dnevno), kupanje je bilo misaona radnja. Neposredno
pred februarsko primirje probrani zarobljenici su prebačeni u logor Prozor
- zgrada UNISA, njih oko 75, koji su pušteni mjeseca aprila, tačnije zadnja
grupa zarobljenika iz tog logora puštena je 10.04.1993.godine. Svi su bili
registrovani kao ratni zarobljenici od strane MKCK, sa sjedištem u Zagrebu,
što je jedan od dokaza o umiješanosti RH u rat u BiH. Svi zarobljenici su
dobili uredne certifikate o vremenu provedenom u logoru - zgrada Unisa u
Prozoru. U tom logoru svaki zarobljenik je svakodnevno bio premlaćivan i
bio je bezvredniji od bilo koje životinje lutalice, bez prava na bilo kakav vid
medicinske zaštite. Zašto to ističem? Zbog toga što niko od njih nije dobio
niti jedan komad papira na osnovu kojega bi barem mogao izići na komisiju
za procjenu invaliditeta. Nažalost, a zakon je prestao da važi.
U toku proteklog odbrambeno – oslobodilačkog rata, na području općine

Gornji Vakuf poginuo je 331 pripadnik, a ranjeno 815 pripadnika OS
G.Vakufa, od kojih je 274 poginulo i 755 ranjeno u ratu sa HVO i HV.
I dan danas se određen broj pripadnika OS Gornjeg Vakufa vodi kao nestali:
1. Čišić Zlatan - živ zarobljen na Trnovaći;

2. Šišić Džemal - živ zarobljen na Pajić Polju;
3. Ljubunčić Nihad - nestao u toku ratnih dejstava u gradu;
4. Karamustafić Bajro - nestao u toku ratnih dejstava na Škarinoj glavi;
Zločin počinjen nad ranjenicima ARBiH, koji su zarobljeni zajedno sa vozi-

lom saniteta u Trnovaći 28.01.1993.godine, svi izmasakrirani i zvjerski ubi-
jeni (Prolazak saniteta bio dogovoren prethodno sa k-dom HVO-a).
1. Čaušević Fahrija - vozač saniteta;

2. Hajdarević Kemal - pratilac ranjenih u ulozi bolničara;
3. Muratspahić Samir - ranjeni pripadnik ARBiH, bez opasnosti za život;
4. Ljubunčić Bahir - ranjeni pripadnik ARBiH, bez opasnosti za život.
Pored zločina nad pripadnicima ARBiH, vršeni su zločini i nad civilnim

stanovništvom, u još većem obimu i mjeri i na najsvirepiji način.
Za nepunu godinu dana rata sa HVO i HV ubijeno je 115 civila ( 108 sa općine
Gornji Vakuf i 7 izbjeglica) među kojima je bilo i 15 djece od 2 - 15 godina
starosti. Ubijeni su samo što su Bošnjaci i što nisu imali kuda i gdje otići, što
su bili na putu nesmetanog manevra jedinica HVO i HV.
Nastradali su na slijedeći način:
• Četrdesetčetvoro poginulo od gelera granate ispred civilnog skloništa
ili u dvorištu vlastite kuće;
• Devetoro poginulo od direktnog pogotka granate u kuću;
• Četrnaestoro poginulo od vatre iz automatskog oružja;
• Osamnaestoro poginulo od snajperskog metka;
• Dvoje poginulo na spavanju u kući od tzv. “bombe livanjke”;
• Petoro poginulo na drugi način (PAT; PAM; MINE i sl.); te svirepi zločini i
ubistva:
• Tri žene strijeljane i zapaljene u vlastitoj kući, Bistrica: Abazović Rabija i
Safija i Smajić Nura;
• Devetoro zarobljeno i strijeljano ili strijeljano bez zarobljavanja (4 M
i 5 Ž), Marčeta Blažo i Vajzović Jasmin, Karamustafić Omer, Avdibašić
Mahmut, Behlo Iza, Abazović Ramiza, Gajip Rafija i Karamustafić Fatima

i Sabaheta (kći i majka);
• Troje zaklano: Grižić Salih - grad 1992.godine, Strukar Halima - Paloč
januar - februar 1993. godine i Musa Ziba, iz Vrsa - Poljana na Vranici
16.11.1993.godine;
• Dvoje staraca zlostavljano i izmasakrirano, te zakopano, dok su još živi
bili (radi se o prijatelju i priji Gurić Muharemu i Ljubunčić Fatimi, koje su
izmasakrirane i nage bacili u jamu jedno preko drugog i žive zakopali);
• Šestoro ubijeno u skloništu (zemunica u Duši) 18.01.1993.godine,
gađani direktno tenkom iz neposredne blizine: Behlo Sabaheta, Mirsa-
da, Mirsad i Rasiha, Zulum Muamer i Čeho Salih,od kojih je troje bilo
djece, te duplo više ranjenih i unakaženih.
Pored ubijenih CŽR-a bilo je i ranjenih CŽR, odnosno CIR-a oko 130:
35. su CIR od 60 - 100 % invaliditeta, sa novčanom naknadom;
55. su CIR od 20 - 50 % invaliditeta, bez prava na novčanu nadoknadu;
40. su CIR – ranjeni, bez utvrđenog procenta invaliditeta, ispod 20 %.
Vrste zločina i cifre zločina počinjenih nad pripadnicima AR BiH i civilima -

CŽR-a nas obavezuju da se još više angažujemo i zahtijevamo procesuiranje
odgovornih. Ako se ne zna ko su egzekutori, zna se ko su bili glavni lokalni
zapovjednici brigade HVO-a “Ante Starčević”. Njihova odgovornost ne može
biti umanjena time što je rat na području općine Gornji Vakuf vođen od
strane GS HVO Posušje.

Hasib Belegić
NOVI TRAVNIK 1993. godina
Političke i vojne prilike u Novom Travniku

u 1992.godini
Cijela 1992.godina obilježena je stalnom političkom borbom, a od maja

i vojnim sukobom sa ekstremnim dijelom HVO-a.Poseban problem je sa
velikim brojem izbjeglica, kao i sa političkim neiskustvom organa vlasti u
organizaciji života u ratnim uslovima na području cijele općine.“Kontrolni
punktovi“ ,kako su nazvani od organizatora HVO-a su, ustvari, kontrolisali
kretanje Bošnjaka.Ovakvo kontrolisano kretanje otežavalo je rad i komuni-
kaciju, kako A R BiH, tako i organima vlasti. Sukobi sa ekstremnim dijelom
HVO-a u julu i oktobru 1992.godine doveli su do otežanog snabdijevanja
stanovništva općine, a posebno gradskih i prigradskih naselja. Ovo će se
posebno odraziti na 1993.godinu.
Ovdje ću spomenuti da je na području općine živjelo oko 14.000 Bošnjaka
koji su, uglavnom, bili zaposleni u kombinatu „Bratstvo“ i nešto manje u dru-
gim privrednim subjektima. Poznata vam je djelatnost i važnost preduzeća
„Bratstva“ u proizvodnji naoružanja u ratnim uslovima i sigurno da je to bio
uzrok prvih sukoba u Novom Travniku, odnosno želja HVO-a da kontroliše
rad i izlazak naoružanja.U takvim okolnostima bilo je potrebno obezbi-
jediti formiranje jedinica, organizacija policije, organizacija škola i zdravst-
venih ustanova i organizovanje proizvodnje naoružanja u „Bratstvu“. Iz
toga proizilazi kako je bilo i organizovati funkcionisanje vlasti na području
općine Novi Travnik, jer nedostaje iskustva i kvalitet kadrova. Mobilizacija
na našoj općini prelazila je 20%.
Drugi sukob na području naše općine je rezultat Vens-Ovenovog plana

za mir u Bosni i Hercegovini, koji je podrazumijevao da naša općina uđe
u sastav područja koja kontroliše HVO, te traženja da se jedinice A R BiH
pretpočine HVO-u. Prije toga uslijedilo je više vojnih i političkih dogovora
na izgrađivanju međusobnog povjerenja, kako bi se zajedničkim snagama

suprotstavili srpsko - crnogorskom agresoru. Nažalost, poslije takvih sas-
tanaka usljedila bi maltretiranja Bošnjaka, oduzimanje imovine, izgon iz
stanova, itd. Sukob je visio u zraku i on će početi 19.10.1992.godine i trajaće
oko 20 dana.Uslijedio je prekid vatre i dolazak zajedničke komisije A R BiH
i HVO-a. Rezultat tog primirja je dogovor da se pripremi zajednička op-
eracija sa HVO protiv SCG agresora na pravcu Kamenjaša, a dalje Komar i
kumunikacija Travnik –Donji Vakuf, u cilju stvaranja povjerenja između pri-
padnika A R BiH i HVO. Koliko je bilo povjerenja, napad nije ni pokušan,
navodno, zbog magle.To područje ili pretpostavljeni polazni položaj kon-
trolisalo je HVO.
Novotravnička jedinica, sastava jedne čete, je po završetku drugog sukoba

sa ekstremnim dijelom HVO-a, a po naredbi k-danta OpŠO, upućena, kao
pomoć, travničkim borcima na Karaulskoj gori, da spriječi prodor SCG agre-
sora prema Travniku, koji je ugrožen poslije pada Jajca, dok je u pripremi
1. bataljon koji će imati isti zadatak i pretpočinjen je k-dantu OpŠO Travnik.
Nažalost, gubitkom Jajca pristigao je novi val izbjeglica u područje Srednje
Bosne, odnosno, u Novi Travnik i Travnik.Da HVO nije napao jedinice A R
BiH, te da smo prema Jajcu uputili zajedničke jedinice, Jajce bi ostalo pod
kontrolom legalnih organa vlasti R BiH,pa tako ni Travnik ne bi bio ugrožen.
U odbrani i uspostavljanju linija odbrane u Turbetu, te sprečavanja daljeg
prodora SCG agresora značajnu ulogu imao je 2.bataljon OpŠO iz Novog
Travnika.
Zajedno sa svim nabrojanim aktivnostima počinje i transformacija jedinica
u Novom Travniku i formiranje brigade.
Ratna 1993.godina
Formiranjem brigade ništa se značajnije nije promijenilo, i dalje se prolazak

naših jedinica na takozvanim kontrolnim punktovima mora najaviti, i dalje
se vrši kontrola i maltretiranje stanovništva. Ponovo se održavaju sastanci
na kojima se raspravlja o tim problemima i uvijek su krive “neke grupe” koje,
navodno, nisu pod kontrolom zapovjedništva HVO-a.
Poslije jednog takvog sastanka, i to prvog za komandanta brigade koji nije
imao iskustva sa HVO, a koji je održan u prostorijama „Bratstva“(na teritoriji
koju kontroliše A R BiH) te ručka pomirenja u restoranu „Oskar“ (nalazi se na
teritoriji koju kontroliše HVO), upada vojna policija HVO-a i zarobljava ko-
mandanta brigade i njegovog vozača, te ih odvode u nepoznatom pravcu.
Uslijedila je naša oštra reakcija. Podignuta je b/g naših jedinica koje su na
odmoru, te je komandant sa vozačem vraćen.
Eto, tako se Bisljim Zurapi upoznao sa HVO.
Na cijelom području općine, zbog postojanja kontrolnih punktova od

strane HVO, a oni se nalaze na prilazima gradu, na teritoriji koju kontroliše
HVO, svakodnevna su maltretitanja Bošnjaka, bez obzira da li idu u grad ili iz
grada. Zbog takvih maltretiranja, Bošnjaci koji stanuju na teritoriji pod kon-
trolom HVO-a prisiljeni su da napuštaju svoje stanove i prelaze na teritoriju
pod kontrolom A R BiH. Uglavnom se smještaju kod rodbine i prijatelja.
Poseban problem je bio prolaz kroz rejon Sebešića, odnosno, putna ko-
munikacija Gornji Vakuf-Novi Travnik, gdje je svakodnevno maltretiranje
vozača Bošnjaka, te oduzimanje robe i vozila bez obzira za koga je i kakva
je roba.
Takva situacija dovodi uvijek do stalne napetosti i iščekivanja šta će se sutra
desiti.Svako zaoštravanje odnosa u okolnim općinama neminovno dovodi
do problema u Novom Travniku.Kada dođe do takvih problema, obavezan
je poziv HVO na sastanak, na kome traže da se mi ne miješamo, jer je to lo-
kalni problem u toj općini.Jedan od primjera je januarski napad u Gornjem
Vakufu na jedinice A R BiH.Nama je to bio još jedan dokaz namjere HVO
da se ovlada putnom komunikacijom Gornji Vakuf-Vitez, te zauzimanja
preduzeća „Bratstva“.Ipak smo pronašli načina da pomognemo i našim sub-
orcima u Gornjem Vakufu i na taj način spriječimo proboj HVO prema No-
vom Travniku, što je sigurno bio cilj.
Bez obzira na takvu situaciju, naše jedinice se nalaze na odbrambenim
položajima prema SCG agresoru u Turbetu, Bijelom Bučju (općina Travnik)
i Bugojnu (linija s.Grgići - s.Medine) jedinice su uglavnom jačine jedne pč.
Ovo samo napominjem da bi mogli shvatiti angažovanje pripadnika A R
BiH, te napor kojim smo izloženi u tom periodu.
Očito je bilo da je propao pokušaj HVO da ovlada Srednjom Bosnom,
rješavajući općinu po općinu.Sve je ukazivalo da je pitanje samo trenut-
ka, a ne dana kada će početi opšti napad na jedinice A R BiH i bošnjačko
stanovništvo.Najava je bilo i mučko ubistvo na sred ulice Haseljić Edina-
Medeksa planinara i čovjeka koji je bio pripadnik mješovite jedinice ( sas-
tavljena od planinara Hrvata i Bošnjaka) i angažovana na obezbjeđenju TV-
repetitora. Ovo ubistvo je pravdano “incidentom neodgovornog pojedin-
ca” . „Incident neodgovornog pojedinca“ je nova taktika za zastrašivanje
Bošnjaka, koji će uslijediti vrlo brzo.Nažalost, taj trenutak bošnjački narod
će platiti i pamtiti po napadu na nedužno civilno stanovništvo i masakru u
Ahmićima.Vjerovatno je cilj bio da se Bošnjaci još jednom zaplaše i spriječe
na svaki dalji otpor.Ponovo je to za pripadnike HVO iz Novog Travnika bio
lokalni sukob ili incident “neodgovornih pojedinaca” u Vitezu. Ovo selo koje
se nalazi na putu Kaonik (Busovača)-Vitez-Travnik, je 1992. godine, u vri-
jeme napada HVO na jedinice A R BiH u Novom Travniku, spriječilo prolazak
jedinica HVO iz Busovače i Kiseljaka, vjerovatno, prema Novom Travniku.
Nije trebalo dugo čekati, pa da jedinice HVO iz Margetića pokušaju ov-

ladati preduzećem„Bratstvo“, koje je obezbjeđivala mješovita jedinica,
sastavljena od (Srba, Hrvata i Bošnjaka), sa namjerom da Bošnjake, pri-
padnike mješovite jedinice likvidira, te iz njega izvuku MTS (naoružanje i
opremu, inače proizvodni program) iako je po sporazumu predviđeno da
se “zabranjuje svaki ulazak” osim pripadnicima mješovite jedinice,koja je
to i spriječila.Ovaj pokušaj HVO iz Novog Travnika se ponovo sveo na „in-
cident neodgovornog pojedinca“ i usput informacija da se HVO iz Novog
Travnika neće miješati u sukob u Vitezu.Cilj informacije je bio da se A R BiH
ne miješa, jer i kad su sukobi u Novom Travniku niko se sa strane ne miješa
(osim pripadnika HVO iz Busovače, Kiseljaka i ponešto iz Hercegovine). Naši
obavještajni podaci su govorili da su oni dobro umiješani, i da je dio je-
dinica iz Rankovića i Bučića otišao prema Vitezu, vjerovatno, veličine jedne
pješadijske čete.
Poslije incidenta u preduzeću „Bratstvo“ i pokušaja izvlačenja MTS, jedinica
vojne policije HVO-a je otjerala mješovitu jedinicu (ustvari sa naše strane
planinari) koja je obezbjeđivala TV-repetitor, što je ponovo još jedan “inci-
dent”, a to je, ustvari, priprema za kontrolu dijela grada pod kontrolom A R
BiH u nastupajućim događajima.
Novi incident je nastupio vrlo brzo, kada su pripadnici HVO zaustavili au-
tobus u kojem su se nalazili radnici na radnoj obavezi u preduzeću „Brat-
stvo“, koji su maltretirani i kojima nije dozvoljeno da nastave put prema
preduzeću.Nakon našeg saznanja i intervencije, pušteni su, a preduzeće
„Bratstvo“ prestaje sa radom.
Poslije masakra u Ahmićima intenzivirana je posjeta predstavnika
međunarodne zajednice sa vjerovatnim ciljem da se vidi kako,kada i hoće li
A R BiH poduzimati bilo kakve korake u vezi događaja u Srednjoj Bosni. Za
vrijeme tih posjeta pokušavali su da organizuju sastanak predstavnika A
R BiH i HVO, te je 08.05.1993.godine isti i održan, sa usaglašenim dnevnim
redom:
1. Postavljeni kontrolni punktovi (prolazak civilnih lica i organizovan pro-
lazak jedinica);
2. Paljenje vikendica na Medeniku (“izleti” bojovnika iz Sebešića HVO, koji
to organizuju);
3. Izlazak jedinica HVO na Kuk, iznad sela Lazine (ako nismo u sukobu, zašto
će te jedinice na Kuku);
4. Etničko čišćenje (stalna maltretiranja Bošnjaka i njihov prelazak na terito-
riju pod kontrolom A R BiH.
Cilj ovog sastanka je, ustvari, bio kako obezbijediti da jedinice HVO dođu
u sela Pećine, Ruda, itd., i na taj način okruže i ono malo grada što je pod
kontrolom A R BiH i tako stvore još jedan Stari Vitez. Sve je ostalo bila samo
farsa. Sličan sastanak je održan i 26.05.1993.godine sa još jednim našim pri-
jedlogom da se formira komisija civilnih organa vlasti da obiđe mješovita

naselja, kako bi se sagledali problemi i pomogli u rješavanju istih, pojedini
stanovnici, naročito mlađe životne dobi, već su napustili ta mjesta. Nažalost,
ova komisija nikada nije zaživjela, jer HVO nije odredilo lica koja bi to radila,
jedini razlog što bi se uvjerili ko, ustvari, pravi incidente i zašto stanovnici
napuštaju ta sela.
Moram napomenuti da je dio grada sa selima Kaspovići i Isakovići u
okruženju i da nema prolaza za vozila niti prema Bugojnu niti prema Travni-
ku, što je stvaralo problem za prolazak ranjenih i bolesnih.
Borci koji su na “odmoru” nalaze se u stanju pripravnosti u rejonima
razmještaja, a na osnovu ponašanja HVO, novi sukob u Novom Travniku visi
u zraku, posebno zbog onoga što se desilo u Ahmićima.
U noći 12/13.06.1993.godine, a i tokom dana, pripadnici HVO pokušavali

su da uđu u preduzeće „Bratstvo“, te je jedinica za zaštitu preduzeća, koja je
bila mješovitog sastava, tražila našu pomoć. Sutradan je jedinica voj-
ne policije, jačine voda, upućena kao pomoć jedinici za obezbjeđenje
preduzeća „Bratstvo“.
Pripadnici jedinice za zaštitu preduzeća, koji su bili hrvatske nacionalnosti,
su tražili da izađu iz preduzeća i da idu kući. Nažalost, nisu mogli proći liniju
odbrane HVO, te smo zatražili pomoć Međunarodnog crvenog križa i UN-
PROFORA da se istim omogući prolaz prema dijelu grada pod kontrolom
HVO. Tek uz njihovu pomoć i pratnju 25.06.1993.godine omogućen je nji-
hov prelazak preko linije HVO.
Stanovništvo hrvatske nacionalnosti se u toku noći 13/14.06.1993.godine,
bez ikakvog povoda, povuklo iz sela Margetići, Hadžići, Brkani i Pobrđani
u sela Pećine i Ruda, što je bio znak da će vjerovatno početi opšti napad na
bošnjačka sela i jedinice A R BiH.
Sada se tačno znalo da su sastanci u maju mjesecu bili kupovina vremena
u cilju pregrupisavanja snaga i dogovora sa SCG agresorom o međusobnoj
saradnji.
Položaji HVO nalaze se od Kika (vis na padinama Vilenice) –grad-tv-
repetitor(relej)-Kuk(iznad sela Lazine)-Bučička ravan-Krajkovače-Zabrđe,
zatim sa druge strane selo Pećine-Ruda-Đakovići, i u rejonu sela Sebešić.
HVO dejstvuje monobacačkim projektilima po selima Has,Rat, itd. A u sarad-
nji sa SCG agresorom sa položaja iz pravca Kamenjaša i artiljerijom po nas-
eljima Vodovod i Sinokos. Zatim počinju napad iz sela Sebešić prema selima
Has i Rat (pripadnici hrvatske nacionalnosti su prije toga otišli iz tog sela)
u Sebešić.Jedna jedinica jačine oko 30 pripadnika HVO, dobro naoružana i
opremljena, ide iz pravca Viteza prema selu Brljci u Rostovu (selo sa oko 20
domaćinstava i koje je udaljeno od sela Rat za oko sat hoda). Bilo nam je
potpuno jasno da je počeo opšti napad na bošnjačka sela i jedinice A R BiH.
Naše jedinice su na položajima u Turbetu, Bijelom Bučju i Bugojnu,a ostali

borci su u rejonima razmještaja i upućene su na položaje prema jedinicama
HVO, s ciljem sprečavanja napada i zaštite stanovništva.
Plan za eventualni sukob sa HVO podrazumijevao je, kako zaštitu
stanovništva i materijalna dobra, tako i hitnu deblokadu dijela grada sa
selima Kaspovići i Isakovići, koji su u okruženju. Povlačenjem stanovništva i
pripadnika HVO iz sela Margetići, izvršena je ova blokada.
Zbog ponašanja HVO u selima Pećina i Ruda i saradnje sa SCG agresorom,
aktivno su praćena dešavanja na Kamenjašu i Mravinjcu. Kamenjaš sa n/v
1510 m je strateški važan, jer se sa njega uspješno može dejstvovati prema
Novom Travniku, Bugojnu i Travniku, a ujedno kontrolisati putne komuni-
kacije prema Bugojnu i Travniku.
Što je za nas značilo i dalje blokadu, te otežano zbrinjavanje naših ranjenika.
Novi Travnik je imao samo dva ljekara u ratnom periodu, koji su ispoljili ve-
liku stručnost i požrtvovanost u pružanju pomoći, kako ranjenicima tako i
ostalom stanovništvu. Moram još jednom da im izrazim veliku zahvalnost
što je samo jedan naš ranjenik podlegao (nakon 60 dana) tokom ratnih
događanja,a uvijek su bili tamo gdje su i borci 308/708. Sbb/Slb.
Zbog nedostatka boraca bilo je neophodno vratiti naše jedinice sa drugih

položaja, kako bi mogli zaštititi naše stanovništvo i preduzeti mjere za dalja
borbena dejstva.
Naše jedinice su u sadejstvu sa dijelom jedinica iz OG “Bosanska krajina”
izvršile proboj preko Mešćeme, sela Đakovići, i na taj način deblokirali put
prema Travniku.
Naša bojazan da će HVO predati položaje drugom neprijatelju, se obisti-
nila. U toku noći 16/17.06.1993.godine SCG agresor je preuzeo položaje na
Kamenjašu i Mravinjcu, vjerovatno u zamjenu za prolaz preko teritorije pod
svojom kontrolom.
Počele su danonoćne pripreme i izviđanje položaja na Mravinjcu i
Kamenjašu (kota 1510), te planiranje operacija za zauzimanje položaja SCG
agresora. Naši borci sa pridodatim drugim jedinicama A R BiH su, nakon
teške i iscrpljujuće borbe, uspjeli da 24.06.1993.godine zauzmu Kamenjaš i
Mravinjac. Uz veliki uspjeh, neprijatelju su naneseni veliki gubici u ljudstvu,
a zaplijenjena je i velika količina MTS. Sada je SCG agresor pomjeren prema
prevoju Komar, te stvoreni uslovi za daljnja borbena dejstva i oslobađanje
sela Goleš, te smanjena mogućnost artiljerijskog dejstva po naseljenim
mjestima općine Novi Travnik.
Krajem mjeseca juna učestala su dejstva HVO prema položajima naših bora-
ca u selu Lazine( sa oko 25 domaćinstava), koje je, inače, bilo u vrlo teškom
položaju, jer su imali samo jedan prolaz šumskom stazom prema slobodnoj
teritoriji, a istovremeno mogla se organizovati samo polukružna odbrana.

Naše jedinice su već bile prilično razvučene i stalno angažovane u borben-
im dejstvima. Dana 29.06.1993.godine, u ranim jutarnjim satima, HVO je
napao naše položaje u Lazinama, te smo poslije cjelodnevne borbe izgubili
položaje na Lazinama, poginulo je 10 naših boraca, a dva su zarobljena, a
zatim ubijena u zatvoru HVO. Ovo selo je bilo naša velika opomena i više
nikada naši borci nisu izgubili ni jedan položaj. Cijena je bila vrlo visoka.
Iz rejona sela Sebešić, koje se nalazi u zahvatu komunikacije Novi Travnik-

Gornji Vakuf, učestale su provokacije minobacačkim projektilima prema
selima Has i Rat. Taj dio puta dobro je poznat mnogim vozačima, jer su tu
zaustavljani, kontrolisani, zarobljavani i pljačkani.Također su odatle vršili
obezbjeđenje planinskog puta preko Vranice prema Busovači i Vitezu.
U mjesecu julu 1993. godine planirano je oslobađanje tog dijela teritorije i
prekid puta preko planine Vranice, a istovremeno da se ostvari komunikaci-
ja prema Gornjem Vakufu. Sa pridodatim jedinicama OG Bosanska krajina,
to je i ostvareno i tom prilikom zaplijenjena je velika količina MTS.
U isto vrijeme učestale su posjete evropskih posmatrača i UNPROFOR-a, ko-
jih je jedino interesovalo hrvatsko stanovništvo u selima Šenkovići,Torine i
Vodovod, koje se nije izmjestilo prije početka borbenih dejstava. Ova sela
su mješovitog sastava.
Na njihovo insistiranje i traženje, dogovoreno je da Međunarodni crveni križ
i pripadnici UNPROFORA-a posjete pomenuta sela sa našim predstavnikom,
te da se vidi stanje stanovništva, što je i učinjeno, ali je sa crvenim križom,
bez našeg znanja, pošao i dr. Zdenko Kranjc.Po izvršenoj posjeti izrazili su
zadovoljstvo, ali sa primjedbom da nedostaje hrane, koje nedostaje za oba
naroda.
Kada smo to isto tražili za naše stanovništvo u soliteru,koji se nalazio na
samoj liniji odbrane, prema informacijama Međunarodnog crvenog križa,
pripadnici HVO nisu dozvolili takvu posjetu. Predstavnici Međunarodnog
križa su tada saopćili da nije u njihovoj nadležnosti ostvarivanje prekida va-
tre.
U soliteru je, inače, bilo oko 56 stanovnika, među kojima je i 18 djece i nisu
ga mogli napustiti, jer su ulazna vrata bila okrenuta prema linijama HVO.
Pokušavali smo da pognemo na bilo koji način, međutim nismo uspjeli, jer
su snage HVO baš na tom mjestu koncentrisale dobar dio svih snaga, te
držeći pod vatrom iz Hotela i Radničkog doma, onemogućavali su svaki
prilaz.
U noći 09.09.1993.godine pripadnici HVO su i ono malo Bošnjaka, koji su
ostali u dijelu grada pod njihovom kontrolom, uzeli kao živi štit, ušli u soliter
i sve odveli u Sportsku dvoranu u Novom Travniku.
Prilikom svake posjete Međunarodnog crvenog križa i predstavnika UN-
PROFOR-a 11.09.1993.godine kazali su “došli smo na molbu HVO sa prijed-

logom da se izvrši razmjena ratnih zarobljenika”.Prema našim saznanjima,
naš jedan pripadnik je bio zarobljen prilikom upada u soliter, kojom pri-
likom je i ranjen. Od njih sam saznao da je u bolnici u Biloj, jer su dosadašnje
zarobljenike mučili i ubijali (primjer za to je Dedić Hadžo, Šahinović Ćazim
i Mujić Hajder). Isto tako, saznao sam da mi nemamo zarobljenih pripad-
nika HVO. Međutim, HVO je tražio razmjenu civila iz sela Šenkovići,Torine
i Vodovod. Na našu intervenciju da to nisu ratni zarobljenici i da mi nismo
sigurni da li će ti mještani napustiti svoje domove, dobio sam odgovor da
HVO na tome insistira.Razmjena je trebala da se održi 13.09.na linijama
razgraničenja posredstvom Međunarodnog crvenog križa i predstavnika
UNPROFOR-a.Uz pomoć predstavnika UNPROFOR-a koji su nam pomogli
oko organizacije transporta, te je 210 civila iz pomenutih sela dopremljeno
u Novi Travnik, gdje je trebala biti tzv.razmjena oko 12 sati. Ova razmjena je,
na traženje HVO odgođena,što je nama pričinilo veliki problem, jer nismo
imali gdje da smjestimo 210 lica. Međunarodni crveni križ i predstavnici
UNPROFOR-a su nam pomogli oko organizacije i smještaja u prostorije
srednje škole, iz koje su izlazili prema svom nahođenju, osim što smo skren-
uli pažnju da se ne izlažu vatri svojih sunarodnjaka.Nažalost, tu su ostali do
17.09., kada je tzv.razmjena i izvršena. Naši civili su smješteni u Osnovnu
školu u Opari, dok se nisu razišli rodbini i prijateljima.
U septembru 1993.godine naši borci ostvaruju zapažene uspjehe na
jugoistočnom dijelu naše općine, te oslobađaju i pomjeraju liniju odbrane
prema HVO i općini Vitez. Naročito je značajno oslobađanje brda Zabrđe,
kota 1105, koja se nalazi iznad grada Viteza.
Svireposti pripadnika HVO nikad kraja. Prilikom napada HVO, 03.10., na
naše položaje Begino brdo-Pribilovička kosa-selo Isakovići, u rejonu sela
Isakovići zarobljena su tri naša pripadnika. Zbog bijesa i njihovog neuspje-
ha, dana 05.10. tu trojicu zarobljenika su sa usmjeravajućim minama na
leđima i vezanih ruku natjerali prema našim linijama. S ciljem zastrašivanja
i slabljenja morala naših boraca, te ponovnog pokušaja napada, nadomak
linije naše odbrane aktivirali su postavljene mine. Dana 08.10., uz pomoć
UNPROFOR-a, tijala naših boraca su izvučena iz međuprostora.
Djeca u Novom Travniku, nažalost,nisu imala gdje da se igraju, jer djetin-
jstvo prođe slušajući granate i fijuk snajperskih hitaca. Jedini prostor je bio
između blokova zgrada gdje su se igrala pod prismotrom majki. Nažalost,
08.10. je koban za tu igru, kada je jedna granata ispaljena sa položaja HVO
ubila 7 i ranila 24 civila, više nije bilo potrebe opominjati predstavnike
međunarodne zajednice da se, svakodnevno, vrši minobacačko i snajper-
sko djelovanje po civilnom stanovništvu.
Zbog onih koji su nam omogućili da danas provodimo Okrugli sto, moram
napomenuti da je u vrijeme sukoba sa HVO poginulo 140 (od ukupno 236)
naših pripadnika, imali smo 762, što teže što lakše ranjenih (od ukupno
1230), od kojih je 276 RVI. Istovremeno, od snajperskog djelovanja pogi-
nulo je 13 naših sugrađana, a 50 je ranjeno.
Brigadiri Remzija Šiljak i Zijad Čaber
BORBE ZA TRAVNIK U 1993.GODINI
Općina Travnik u srcu Bosne i Hercegovine
Smještena na jugoistočnim obroncima planinskog ljepotana Vlašića,

oivičena općinama: Zenica, Teslić, Kotor Varoš, Skender Vakuf, Jajce,
Donji Vakuf, Bugojno, Novi Travnik i Vitez, općina Travnik je predstavlja-
la teritoriju na kojoj su se prelamali interesi velikosrpske i velikohrvatske
hegemonističke politike.
Iz njedara Vlašića rađaju se i obrušavaju riječice,Ugar na sjeveru,odvodeći

mnogobrojne izvore sa Vlašića ka Vrbasu, Lašva i Bila koje se u svojim don-
jim tokovima šire u Lašvansku i Biljansku dolinu, uz koje krivudaju putne
komunikacije koje povezuju Travnik sa Vitezom i Zenicom na istoku, Turbe
i D.Vakufom na zapadu, a oko kojih su još u davna vremena nikla naselja
u kojima su nekada dobrosusjedski živjeli Bošnjaci, Hrvati, Srbi i svi drugi
narodi kojih nije bilo malo65.
Na platou Vlašića, na dijelu općine Travnik ,prema Skender Vakufu, bila su

naselja sa većinskim srpskim stanovništvom66. Hrvati iz Gornjih Koričana i
Bošnjaci Vitovlja, Mudrika i Melića biće protjerani sa svojih ognjišta odmah
početkom agresije, a teritorija priključena samoproglašenoj Srpskoj Repu-
blici Bosni i Hercegovini, kasnije Republici Srpskoj. Teritorija općine Travnik
sa većinskim srpskim stanovništvom bila je i jugozapadno od Turbeta, duž
komunikacije Turbe-Komar-D.Vakuf67.
Biljanska dolina u gornjem toku Bile nastanjena je isključivo Bošnjacima68. U

srednjem toku ove riječice, koja ponekad zna i podivljati obrušavajući se sa
65
Karta: Nacionalna struktura stanovništva općine Travnik po popisu iz 1991.godine
66
Šišava, Vitovlje, Mudruke, Donji Korićani
67
Voćnjak, Spahići, Donja i Gornja Trebeuša, Komar
68
Gluha Bukovica, Višnjevo, Dub, Orahovo, Mehirići, Zagrađe
Vlašića i noseći sve pred sobom, poredana su naselja kao na šahovskoj ploči,
naizmjenično bošnjačka i hrvatska69 , dok su u donjem toku sela nastanjena
isključivo Hrvatima70. Na Lageru, (Pušelje) iz doline Bile odvaja se lokalni put
preko Guče Gore ka Travniku, put koji će u 1993.godini biti od ogromnog
značaja i za kojeg će se voditi ogorčena borba Armije R BiH i HVO. Ovaj put
povezuje naselja, bošnjačka i hrvatska, smještena jedna uz drugo, tako da
su ova sela u momentima izbijanja ekscesnih situacija između Armije R BiH
i HVO predstavljala front za sebe i kretanje ovom komunikacijom nije bilo
moguće71.
U gornjem toku rijeke Lašve smještena je Karaula sa velikim brojem za-

seoka i sa većinskim bošnjačkim stanovništvom. Između Karaule i Turbeta
razmještena su sela nastanjena isključivo Hrvatima72. Od Turbeta do ulaza
u Travnik na zapadu73 i istočno od Travnika, duž komunikacije Travnik-Vitez,
sva sela su nastanjena Hrvatima74.
Sam grad Travnik bio je okružen naseljima nastanjenim Hrvatima75, tako da

je od odnosa sa HVO zavisilo i to da li jedinice Armije R BiH mogu izvršiti
smjenu jedinica na položaju prema VRS, a kamo li bilo šta drugo.
Sa vojno-geografskog aspekta posmatrano, može se konstatovati da su

naseljena mjesta sa hrvatskim stanovništvom bila smještena na dominant-
nim objektima koji pružaju taktičku prednost onim snagama koje se na
njima nalaze. Bukovica sa sjeverne i Vilenica sa južne strane Travnika bili su
idealni objekti za blokadu Travnika, a Gostunj (Putićevo) sa istočne strane,
te greben Brajkovica – Hum – Kraban - Radina glavica - Pokrajčići odvajali su
Biljansku dolinu od Travnika. Ista situacija je i prema zeničkoj općini, jer su
sela Grahovčići, Brajkovići, Novo Selo, nastanjena Hrvatima, bila na grebenu
Gorčevica – Liskovača – Ušice – Ovnak – Strmac, koji je razdvajao zeničku od
travničke općine.
Demografska slika travničke općine mijenja se tokom 1992.godine. Kolone

prognanika iz Bosanske Krajine, praćene artiljerijskim kanonadama VRS, sli-
69
Nizvodno od Mehurića, Postinje i Podove naseljavaju Hrvati, Pode i Han Bilu Bošnjaci,
Šariće i Baje Hrvati, Zolote, Alihodže, Karahodže, Kljake Bošnjaci.
70
Zabilje, Pokrajčići, Stara Bila
71
Donje Maline nastanjene Bošnjacima, a Gornje Maline Hrvatima nisu bile fizički po-
dijeljene, jer je bilo kuća Bošnjaka i Hrvata izmiješanih u dodirnom dijelu sela. Ovo se
odnosi i na Guču Goru, Krpeljiće, Bandol…
72
Didaci, Đelilovac, Potkraj
73
Paklarevo, Kraljevice, Ovčarevo, Miškića Brdo
74
Dolac, Putićevo, Nova Bila
75
Bilići, Jankovići, Bukovica sa sjevera, Kokošari, Vidoševići, Šipovik sa jugozapada, Vilenica,
Gornji Dolac sa jugoistoka,...
jevale su se sa Vlašića ka Travniku, da bi im se, krajem 1992.godine, pridružile

i kolone prognanika i izbjeglica sa općine Jajce i sa prostora Karaule.
U Travniku je bilo kao u grotlu. Općinski štab civilne zaštite, humanitarne

organizacije, pa čak i jedinice i komande Armije R BiH daju sve od sebe da
se prognanici i izbjeglice zbrinu.
STANJE NA TRAVNIČKOJ OPĆINI KRAJEM 1992.GODINE
VRS krajem 1992.godine
Na vojnom planu, VRS podržana od strane SR Jugoslavije, krajem 1992.go-

dine kreće u ofanzivna dejstva i na travničkoj općini u cilju zaokruživanja
zacrtanih teritorija RS. Nakon što su potisnute snage iz Jajca i Pougarja, u
novembru 1992.godine VRS u silovitom naletu zauzima Karaulu i snage
Armije R BiH potiskuje sve do ulaza u Turbe. Iako je Turbe u svim planovi-
ma RS bilo zacrtano kao sastavni dio RS, Turbe ostaje nedosanjani san ve-
likosrpskih hegemonista, tako da srpske snage nikada nisu uspjele izbiti na
zacrtanu istočnu granicu RS u ovom dijelu BiH.
HVO krajem 1992.godine
Na drugoj strani, odnosi sa dojučerašnjim saveznicima, HVO, opterećeni

su sukobima na drugim općinama76. Kontrola teritorije po dubini, naročito
kontrola putnih komunikacija, bio je osnovni zadatak koga izvršavaju
postrojbe HVO, dok prema dojučerašnjem ljutom neprijatelju, VRS ostavlja
samo manji dio snaga, posjedajući položaje iza prvih linija Armije R BiH.
Treba napomenuti da je općina Travnik trebala biti dijelom paradržavne
tvorevine Hrvatske zajednice Herceg Bosna (HZ HB)77, a u vojnom pogledu
u z/o Operativne zone „Srednja Bosna“ (OZ SB)78
Negdje u isto vrijeme kad se formiraju brigade Armije R BiH, Zapovjedništvo

OZ SB 25.11.1992.godine izdaje Zapovijed o formiranju brigada HVO u svo-
joj z/o79. Po ovoj zapovijedi u Travniku se formira „Travnička“ brigada, a u
76
Otvoreni napadi HVO na pripadnike Armije R BiH u Novom Travniku desili su se već u
junu i oktobru 1992.godine, a napadima rukovodili Dario Kordić i Blaškić
77
Odluka o uspostavi HZ HB, od 18.11.1991.godine, izmijenjena i dopunjena 03.07.1992.
godine i objavljena u Narodnom listu HZ HB broj 1, od rujna 1992.godine, članak 2.: “...HZ
HB čine područja općina: Jajce...Travnik...“
78
Zapovijed Glavnog stožera HVO HZ HB za formiranje operativnih zona, broj: 01-2054/92,
od 21.08.1992.godine: „OZ „Srednja Bosna“... općine Jajce, D.Vakuf, Travnik, N.Travnik, Vitez,
Busovača, Kiseljak i Žepče...“
79
Zapovijed OZ SB za ustrojavanje brigada, broj: 1224/92, od 25.11.1992.godine
vojarni u Travniku bilo je predviđeno da je formira brigada HVO „Jajce“. (Bilo

predviđeno, ali se ta brigada HVO nije ni formirala u Travniku).
U cilju pokrivanja cjelokupne teritorije naoružanim postrojbama, HVO

općine Travnik, na osnovu Zapovijedi Uprave za odbranu Travnik o formi-
ranju postrojbi domobranstva80 i Uputstva OZ SB o domobranstvu općine
i zapovjedništvu domobranstva81, donosi Odluku o formiranju domo-
branske postrojbe općine Travnik82. Iz Izvješća Zapovjedništva OZ SB, IZM
Vitez, po Zapovijedi broj: 01-254/93, od 08.03.1993.godine, može se vidjeti
da je „...Odlukom Vlade HVO općine Travnik 02.03.1993.godine formirana
domobranska bojna promjenljivog sastava, a u privremeno zapovjedništvo
imenovani: Ljupko Rajić, Franjo Lujanović i Ivica Pavlić...“
Uporedo sa formiranjem domobranske bojne, HVO Travnik donosi odluku

o formiranju druge brigade HVO na prostoru travničke općine83, a iz akta
Zapovjedništva OZ SB od 20.03.1993.godine84 jasno je da je 06.03.1993.go-
dine Zapovjedništvo donijelo odluku o formiranju još jedne travničke bri-
gade HVO, te da je za aktivnosti na formiranju brigade određen Ilija Nakić,
koji će biti zapovjednik ove brigade.
Ova brigada će dobiti ime „Frankopan“ brigada HVO, a zapovjedno mjesto
će joj biti u Gučoj Gori. U tekstu „Borbeni put „Frankopan“85, Zapovjedništvo
„Frankopan“ brigade potvrđuje da je brigada formirana i da je u funkciji od
01.04.1993.godine.
Na političkom planu HVO je završio aktivnosti na formiranju organa vlasti.

Tako je Mate Boban još početkom jula 1992.godine za predsjednika HVO
općine Travnik imenovao Nenada Zeca, a za dopredsjednika Peru Križanca86,
a zaključci Predsjedništva HDZ, HVO i Stožera HVO Travnik sa sastanka od
05.09.1992.godine nedvojbeno poručuju “...da od danas na području općine
Travnik egzistira za hrvatski narod samo Vlada HVO i nikoja druga..., a općina
Travnik je nesumnjivo u HZ HB i grad Travnik je središte Travničke regije...”
80
Zapovijedi Uprave za odbranu Travnik o formiranju postrojbi domobranstva, broj: 399/93,
od 16.02.1993.godine
81
Uputstvo OZ SB o domobranstvu općine i zapovjedništvu domobranstva, broj: 20-3-
590/93, iz marta 1993.godine
82
Odluku HVO Travnik o formiranju domobranske postrojbe općine Travnik, broj: 01-49-
46/93, od 02.03.1993.godine.
83
Zaključak sa sjednice HVO Travnik
84
Akt Zapovjedništva OZ SB upućen Predsjedništvu HVO Travnik u vezi stava o formiranju
brigade HVO, broj:01-3-715/93, od 20.03.1993.godine
85
Akt Zapovjedništva „Frankopan“ brigade HVO: Borbeni put „Frankopan“, broj: 13-01-299-
III/94, od 20.01.1994.g
86
Zapovijed Mate Bobana broj: 413, od 03.07.92.godine
Transformacija jedinica Armije R BIH
Političke i armijske strukture R BiH moraju voditi borbu na dva fronta, protiv
otvorene agresije sa istoka i prikrivene sa zapada.
Nakon stabilizacije linija odbrane oko Turbeta i na širem prostoru travničke

općine, po naređenju ŠVK OS R BiH počinje proces ukrupnjavanja usitnjenih
armijskih jedinica.
Na prostore Srednje Bosne, po planu „Sloboda 92“87 dolazi tim, predvođen

generalom Hadžihasanovićem, kako bi već formirane brigade Srednje
Bosne usmjerio na operaciju deblokade Sarajeva. Nemalo je bio iznenađen
kada je saznao da brigada koje su bile predviđene da se formiraju po Odluci
ŠVK OS R BiH88 nema ni na papiru. Ovom Odlukom je bilo predviđeno da
se u Srednjoj Bosni formira 6 pješadijskih brigada, 4 pješadijska i 1 oklopni
puk. Travnik je po ovoj Odluci trebao formirati Treću pješadijsku brigadu.
Generalu Hadžihasanoviću ništa drugo ne preostaje nego da izvjesti ŠVK o
zatečenom stanju, te po Naređenju ŠVK nastavi raditi na formiranju brigada
i 3.korpusa Armije R BiH.
Nakon sagledavanja stanja na području Srednje Bosne, 05.11.92.godine,
general Hadžihasanović u ime Radne grupe potpisuje prijedlog za pre-
formiranje jedinica89, u kome,između ostalog stoji: “…na teritoriji općine
Travnik formirati Opštinski štab sa prištapskim jedinicama, jedan do dva
protivdiverzantska odreda, jednu brdsku i jednu motorizovanu brigadu…”
Na osnovu ovog prijedloga, ŠVK 09.11.1992.godine naređuje90 : “…na teri-

toriji općine Travnik formirati: jednu motorizovanu brigadu…jednu brdsku
brigadu…jedan do dva protivdiverzantska odreda...
…Opštinske štabove TO sa prištapskim jedinicama…preformirati u
Opštinske štabove odbrane…
…Popunu ratnih sastava…vršiti preraspodjelom ljudstva i MS iz svih do
sada formiranih oružanih sastava na teritoriji općine…
…Popunu jedinica sa v/o kritičnih VES-ti vršiti na eksteritorijalnom prin-
cipu…
Rok za realizaciju ovog naređenja je 21.12.92.godine…”
Istovremeno, na prijedlog OkŠO Zenica, ŠVK OS R BiH je 19.11.1992.godine
87
„Sloboda 92“ je bio kodni naziv plana deblokade Sarajeva
88
Odluka ŠVK OS R BiH o formiranju jedinica OS R BiH, broj: 02/585-1, od 17.07.1992.godine
89
Prijedlog za preformiranje jedinica, broj: 01/1549-1, od 05.11.1992.godine, potpisao En-
ver Hadžihasanović
90
Naređenje ŠVK OS R BiH za preformiranje i formiranje jedinica, broj: 02/1010-390
09.11.92.godine
izdao Naređenje za formiranje 17.kbbr i 7.Mbbr91.
Komandant OpŠO Travnik je na osnovu Naređenja ŠVK o formiranju brigada,

svojim Naređenjem92 regulisao da se odredi Lašvanske doline preformiraju
u 312.mtbr, a da se odredi Biljanske doline, Šipraški bataljon i Bataljon PL
preformiraju u 306.bbr. U početnoj fazi formiranja komande ovih brigada su
se u potpunosti oslanjale na infrastrukturu OpŠO Travnik.
Prvi komandant OpŠTO Travnik, Zijad Čaber, imenovan je na dužnost ko-

mandanta 312.mtbr, koji odmah sa svojim, već provjerenim saradnicima,
pristupa realizaciji naređenja o formiranju brigade.
Od Prvog i Drugog travničkog i Vlašićkog odreda formira se 1.motorizovani

bataljon, od Karaulskog odreda 2.mtb, a od Turbetskog i Odreda „Gradina“
3.mtb. Ostale prištapske i prateće jedinice formiraju se na eksteritorijalnom
principu. Komanda 312.mtbr donosi odluku da se Dan državnosti R BiH,
25.novembar, obilježi i kao Dan formiranja 312.mtbr.
Esed Sipić sa užim dijelom komande preuzima na sebe odgovornost da u

vrijeme kada jedinice koje trebaju ući u sastav 306.bbr drže položaje na
Vlašiću, istovremeno vrši preformiranje istih u formaciju brdske brigade. Iz
Naređenja OpŠO Travnik bilo je jasno da u sastav 306.bbr ulaze odredi Bil-
janske doline: Mehurić, Han Bila, Ljuta greda, Hum, Bataljon PL i Šipraški
bataljon.
Ovo Naređenje neće biti do kraja ispoštovano, jer se na intervenciju koman-

danta Bataljona PL isti priključuje 314.mtbr.
Rad na ustrojavanju jedinice po eksteritorijalnom principu je završen.

22.12.92.godine izvršena je smotra 1.bataljona u Mehuriću i isti je preuzeo
dodijeljenu liniju odbrane, i taj datum je uzet kao Dan formiranja 306.bbr.
Na travničkoj općini, jula 1992.godine, formiran je 1.krajiški bataljon, a u

istom mjesecu je na travničku općinu stigla 7. brigada, jedinice popunjene
dobrovoljcima i prognanicima iz Bosanske Krajine. U vrijeme rada na uk-
rupnjavanju jedinica Armije R BiH dolazi se do zaključka da bi najcjelishod-
nije bilo od ove dvije jedinice formirati jednu manevarsku brigadu.
Nađeno je kompromisno rješenje o nazivu brigade kako bi se nastavila

91
Naređenje ŠVK OS RBiH za formiranje 17.kbbr i 7.Mbbr, broj: 02/1010-435, od 19.11.1992.
godine
92
Naređenje OpŠO Travnik broj: 05793-5, od 04.12.1992.godine
tradicija 7.Kbbr i 1.kbbr. Prijedlog upućen ŠVK OS R BiH bio je da se od 1.i

7.brigade formira 17.kbbr.
19.11.1992.godine ŠVK OS R BiH donosi Naređenje93 kojim se Fikret Ćuskić
određuje za komandanta ove brigade. Ubrzan rad na formiranju brigade
rezultira da je već 25.11.1992. godine prvi put postrojena i zvanično pro-
funkcionisala, a 25.11. je određen kao Dan 17.kbbr.
Na prijedlog OkŠO Zenica94, ŠVK OS RBiH 19.11.1992.godine Naređenjem

reguliše “…od oružanih sastava ARBiH angažovanih na platou Vlašića,
formirati brdsku brigadu, pod nazivom 7.Muslimanska brdska brigada…
”95. U sastav brigade ušle su jedinice iz Vareša, Kaknja, Zenice, Travnika,
N.Travnika, Žepča, Viteza, Bugojna i Gornjeg Vakufa.
Komanda 1/7.Mbbr bila je smještena u Travniku, a ovaj bataljon objedinja-

vao je borce muslimanskih snaga (MS) Travnika, Viteza, Bugojna i G.Vakufa,
koji su izrazili želju pristupiti ovoj jedinici.
Tokom 1993.godine biće formirane još tri jedinice Armije R BiH na travničkoj
općini: 27.i 37.mtbr i Odred „El-mudžahidin“.
Prvo pominjanje 27.i 37. brigade vezano je za sastanak predstavnika ok-

ruga Banja Luka sa predstavnicima Komande 3.korpusa i ŠVK, te koman-
dantima 7.Mbbr i 17.kbbr na „Plavoj vodi“ u Travniku 14.02.1993.godine.
Razmatrajući stanje povećanog priliva prognanika iz B.Krajine i njihovog
uključivanja u odbranu Republike, sa ovog sastanka upućen je prijedlog da
se formiraju 27.i 37.mtbr, a da se popuna ovih brigada vrši vojnosposobnim
stanovništvom sa prostora Bosanske Krajine koji kao izbjeglice i prognanici
dolaze u Travnik96. Čak je i Komanda 3.korpusa svojim Naređenjem regu-
lisala „...da se sa realizacijom ovog Naređenja otpočne odmah, a brigadu
formirati najkasnije do 31.03.1993.god...“97
Ipak,ni jedna od ove dvije motorizovane brigade nisu nikada profunkcioni-

sale po formaciji motorizovane brigade.
Uvidjevši zabludu u vezi popune motorizovane brigade ljudstvom iz B. Kra-

93
Naređenjem ŠVK OS R BiH za formiranje 7.Mbbr i 17.kbbr, broj: 02/1010-435, od
19.11.1992.godine
94
Prijedlog OkŠO Zenica za formiranje 7.Mbbr, broj:05/1623-1, od 18.11.1992.g
95
Naređenjem ŠVK OS R BiH za formiranje 7.Mbbr i 17.kbbr, broj: 02/1010-435, od
19.11.1992.godine
96
Prijedlog Komande 3. Korpusa, strogo pov. broj: 02/31-239, od 16.02.93.godine, za formi-
ranje Operativne grupe „Bosanska krajina“, 27.i 37.mtbr
97
Naređenje K 3.K broj: 05/761-2, od 12.03.1993.godine
jine, na prijedlog komandanta OG „B.Krajina“ generala Mehmeda Alagića,

ŠVK OS R BiH 26.08.1993.godine donosi Naređenje o preformiranju 27.mtbr
u 327.bbr98, a u sastav ove brigade ulazi 1.brdski bataljon 306.bbr, te batal-
jon iz 314.mtbr, koji je bio popunjavan sa travničke općine99 i dijelovi 314.
mtbr koji su bili popunjeni izbjeglicama iz Kotor Varoši, Skender Vakufa,
Mrkonjić Grada i drugih općina koje gravitiraju Srednjoj Bosni.
Armijska 37.mtbr je ostala mrtvo slovo na papiru sve do početka 1994.go-

dine, kada ŠVK OS RBiH, na prijedlog Komande 3.korpusa, donosi Naređenje
o preformiranju 37.mtbr u 37.Muslimansku lahku brigadu100.
Na prostoru Srednje Bosne pojavio se veći broj stranaca afroazijskog pori-

jekla, koji se na razne načine uključuju u borbu protiv neprijatelja. Njihovo
povremeno samoinicijativno uključivanje u borbena dejstva i drugačije
poimanje načina izvođenja borbenih dejstava, te tumačenja pravila po ko-
jima se treba ponašati, vrlo često je izazivalo probleme na terenu, te je Ko-
manda 3.korpusa, u cilju prevazilaženja tih problema i stavljanja u sistem
rukovođenja i komandovanja Oružanim snagama, 12.08.1993.godine
predložila da se od tih stranaca formira Odred „El-mudžahidin“101. Po ovom
prijedlogu „...mobilizacijsko zborište ovog odreda bilo bi u s.Mehurić, SO
Travnik...“
ŠVK OS R BiH je prihvatio prijedlog Komande 3.korpusa i već sutradan iz-
dao Naređenje za formiranje Odreda „El-mudžahidin“102. Iako je pome-
nutim Naređenjem ŠVK OS R BiH bilo regulisano: „...Popunu Odreda „El-
mudžahidin“ izvršiti od ljudstva, tj.stranih državljana-dobrovoljaca, koji se
nalaze na teritoriji z/o 3.korpusa...“, određen broj lokalnog stanovništva se
priključio Odredu „El-mudžahedin“, posebno sa prostora Biljanske doline,
općine Travnik.
Komanda Odreda je odmah na početku premještena u „Vatrostalnu“ Zenica,

a na teritoriji općine Travnik koristili su objekte u Poljanicama kod Mehurića
i u s.Orašac, nakon što su Hrvati napustili ovo selo.
Specifičnost ove jedinice, između ostalog, je i to što su imali poseban sistem
rukovođenja i komandovanja. Pored vojnog komandanta, imali su svog
98
Naređenje ŠVK OS R BiH o preformiranju 27.mtbr u 327.bbr, broj: 14/75-95, od 26.08.1993.
godine
99
Bataljon PL kojim je komandovao Midhat Purić-Hadžija
100
Naređenje ŠVK OS RBiH za preformiranje 37.mtbr u 37.Mlbr, broj: 05/155-11-1, od
07.02.1994.godine
101
Prijedlog Komande 3.korpusa za formiranje Odreda „El-mudžahidin“, broj: 05/900-90, od
12.08.1993.godine
102
Naređenje ŠVK OS R BiH za formiranje Odreda „El-mudžahidin“, broj: 14/75-86, od
13.08.1993.godine
Emira i Šuru koji su bili neprikosnoveni autoriteti u jedinici.
U smislu rukovođenja i komandovanja, jedinice ARBiH formirane na

travničkoj općini bile su u sastavu 3.korpusa sve do formiranja 7.korpusa103,
a radi lakšeg rukovođenja, Komanda 3.korpusa je, na osnovu odluke ŠVK,
izdala naređenje o formiranju operativnih grupa104 po kojem su jedinice sa
prostora travničke općine bile u sastavu OG „Zapad“. Tokom 1993.godine,
zbog razvoja situacije na terenu, Komanda OG „B.Krajina“ će postati prvo-
pretpostavljena komanda jedinicama ARBiH sa travničke općine.
Angažovanje travničkih jedinica Armije R BiH
17.kbbr je bila angažovana na visočkom ratištu, a zonu odgovornosti koju

je dobila na travničkoj općini posjedala je i branila 306.bbr, tako da je 306.
bbr imala stvarnu z/o od Lednice (k.1764), lijevo, do rijeke Bile (Kik, tt 1200),
desno, a po naređenju K 3.K, od 10.12.1992.godine105 i 16.12.1992.godine106
ta z/o trebala je je biti upola manja.
312.mtbr je dobila da brani preostali dio linije odbrane prema VRS, od

Ledenice na Vlašiću, desno, do razgraničenja sa novotravničkom općinom,
odnosno, do desne granice 308.bbr. U dijelu Bijelog Bučja jedan dio z/o
posjedao je bataljon 7.Mbbr (jačine jedne čete).
Bataljon 314.mtbr posjedao je z/o od rijeke Bile, lijevo, do granice sa

zeničkom općinom na Vučijoj planini.
Kraj 1992.godine bio je u svjetlu formiranja brigada i preuzimanja i posje-

danja novododijeljenih z/o, a Karta rasporeda snaga krajem 1992.godine
predstavlja raspored snaga sve tri strane na travničkoj općini107.
103
7.korpus ARBiH počeo funkcionisati 07.04.1994.godine, Ratni dnevnik 7.korpusa
104
Naređenje K 3.K str.pov.broj: 02/33-628 08.03.93.godine o formiranju operativnih grupa
u 3.K.
105
Naređenjem K 3.K za upotrebu jedinica 3.korpusa broj: 02/133-1 od 10.12.92.godine,
306.bbr je dobila z/o “…desno: lijeva granica 314.mtbr (granica 314.mtbr: s.Gluha Bukovica
uklj. - tt 1526 isklj. – tt 1407 isklj. - tt 1301 isklj. –Durevine (tt1213) isklj. - tt 1224 uklj. - tt
1124 uklj.), lijevo: Veliki Ljuljevac (tt 1727) uklj. – Police (tt 1650) uklj. – Blatnica (tt 14 66)
uklj. – tt 1069 uklj…”
106
Naređenje K 3.K broj: 02/33-38-1 od 16.12.1992.g, kojim se mijenjaju z/o, a po kome 306.
bbr dobiva z/o “…desno: lijeva granica 314.mtbr ( s.Gluha Bukovica uklj. – Srebreno brdo (tt
1064) isklj. – Kik (tt 1200) isklj. – Jankovići (tt 1018) uklj. – Prisočka (tt 895) isklj. – s. Letići (tt
780) isklj.), lijevo: s. Dub uklj. – Ljuta greda (tt 1739) uklj. – tt 1597 uklj. – tt 1492 uklj. – Lisina
(tt 1494) uklj. – Osredak (tt 1210) uklj. – Crkveni brijeg ( tt 1148) uklj…”
107
Karta napravljena na osnovu navedene izvorne dokumentacije
VRS I SCA U 1993.GODINI
Početak 1993.godine na globalnom planu obilježavaju pregovori zaraćenih

strana pod okriljem međunarodne zajednice u Ženevi. Raspravlja se o Vens-
Ovenovom planu o podjeli BiH na nacionalne provincije. Travnik i druge
općine Srednje Bosne trebale bi biti dijelom provincije broj 10 sa hrvatskim
nacionalnim predznakom.
VRS na travničkoj općini 1993.godine
Dok se vode pregovori u Ženevi, VRS utvrđuje dostignute linije i sprema se

za ofanzivna dejstva na prostoru Travnika i drugih dijelova Srednje Bosne.
Komandant 30.krd, pukovnik Jovo Blažanović , je na referisanju 07.12.1992.

godine, kao prioritete djelovanja divizije predložio komandantu 1.KK VRS „...
na lijevom krilu da se radi povoljnijih položaja ide 2-3 kilometra, odnosno
uzme Turbe, i na desnom krilu radi popravljanja granice i rešenja vodovoda
za Donji Vakuf da se uzme Prusac...“108, a zatim slijede zapovijesti za ofan-
zivna dejstva.
Komandant OG „Vlašić“, potpukovnik Janko Trivić, 08.03.1993.godine izdaje

zapovijest u kojoj, između ostalog, naređuje: „...Intenzivno u zimskom peri-
odu vršiti pripreme za izvođenje ofanzivnih dejstava na pravcima: Turbe-
Travnik-Busovača i plato Vlašića-Gluha Bukovica-Han Bila, s ciljem presi-
jecanja komunikacija koje izvode na magistralni put Zenica-Sarajevo...“109.
Ovaj zadatak Janko Trivić, kao komandant OG, povjerava brigadi kojom
lično komanduje110 i u funkciji komandanta 22.pbr konkretizuje zadatke
potčinjenim jedinicama111. Iz ove zapovijesti se može vidjeti da 19/30.krd
izvodi borbena dejstva na travničkoj općini, jer ima zadatak „...preduzimati
intenzivne pripreme za izvođenje ofanzivnih dejstava na opštem pravcu:
Turbe-Travnik-Vitez-Busovača...“112.
Do ofanzivnih dejstava VRS ne dolazi sve do eskalacije sukoba Armije R

BiH i HVO, kada VRS nastoji iskoristiti pogodnu situaciju i proširiti granice
108
Referisanje Komandanta 30.krd Komandantu 1.KK VRS 07.12.1992.godine, na početku
referisanja, uz Referat o b/g 30.lpd broj 174-736, od 07.12.1992.godine
109
Zapovijest za odbranu Komandanta OG „Vlašić“ str.pov broj:821-1/93, druga strana, tačka
2.stav 2
110
Zapovijest za odbranu Komandanta OG „Vlašić“ str.pov broj:821-1/93, treća strana, tačka
5.1.
111
Zapovijest za odbranu Komandanta 22.pbr str.pov broj:821-2/93,od 08.03.1993.godine
112
Zapovijest za odbranu Komandanta 22.pbr str.pov broj:821-2/93,od 08.03.1993.godine,
str.3.tačka 3.
Republike Srpske. Pomažući HVO artiljerijski i transportom civila hrvatske

nacionalnosti i bojovnika preko teritorije pod kontrolom VRS, VRS posebno
izdvojenim snagama napada oslabljene linije odbrane Armije R BiH u Turb-
etu i B.Bučju.
Zadatak da se zauzme Turbe i izbije na granice RS izdaje komandant 1.lpbr,

major Slavko Čulić, svojim potčinjenima Zapoviješću str.pov.broj 833/7, od
10.06.1993.godine, a u zadatku brigadi se, između ostalog, kaže: „....stvoriti
povoljne uslove za prelazak u napad pravcem s.Voćnjak-s.Ciganluk-Gradina
i po stvorenim uslovima preći u napad navedenim pravcem, sa zadatkom
razbiti snage neprijatelja na pravcu napada, osloboditi Turbe i što pre izbiti
na liniju Gradina-Oštra glava-Mešćema, gde biti u gotovosti za odbijanje
protivnapada. Liniju Gradina-Oštra glava-Mešćema utvrditi i urediti kao
granicu RS...“
Iz iste zapovijesti se vidi da 19.DVpbr (Donjevakufska pešadijska brigada) „...

izvodi napad na pravcu Vučija glava-Kamenjaš-Mravinjac, sa zadatkom raz-
biti snage neprijatelja u rejonu Kamenjaš i što pre izbiti na objekat Mravin-
jac i stvoriti povoljne uslove našoj brigadi za izvođenje napada na pravcu
Goleš-Osoje-Mešćema...“, a da snage OG „Vlašić“ imaju zadatak „...delom sna-
ga zauzeti s.Paklarevo, s.Runjiće i kontrolisati komunikaciju Travnik-Turbe...“
Komandant 1.lpbr odlučio je da „Gotovost za napad bude u 03,00 časova

dana 11.06.1993.godine...“
Dana 11.06., u prijepodnevnim satima (oko 08,00 sati), napad je otpočeo, a

agresorska jedinica jačine ojačane čete izvršila je prodor na pravcu: s. Pot-
kraj – s. Sećevo – s. Djaci. Napad je izvršen na 1/312. mtbr na desno krilo od-
brane, gdje je donedavno bio spoj sa HVO. Iako podržani žestokom artiljeri-
jskom i minobacačkom vatrom sa Komara, Sinokosa, Smeta, Galice i Srnskih
stijena, napadači postižu ograničen uspjeh, ovladavši sa dva rova branitelja.
Upotrebom sredstava podrške i protunapadom jedinica 1. mtb neprijatelj
je poražen, prinuđen na povlačenje i ponovo je uspostavljena ranija l/o. U
ovom napadu poginuo je jedan borac i jedan civil, a 8 boraca 1/312. mtbr
je ranjeno. Gubici naprijatelja su bili veliki, jer im je spriječeno uvođenje
rezerve iz pravca Smeta. Uništen je i tenk od strane naših protuoklopnih
oruđa.
Na drugom pravcu napada 1.DVpbr uspijeva ovladati objektima Kamenjaš

i Mravinjac, a na travničkoj općini 1.lpbr vrši energičan napad na položaje
ARBiH između s. Bijelo Bučje i Mešćeme. Linije odbrane na Bijelom Bučju u
rejonu Osoja pale su 16. juna ‘93., pa su se jedinice A R BiH koje su držale
istu (3/17. kbbr i 2/312. mtbr) povukle na rezervne položaje. Agresorima se

otvorila mogućnost napredovanja prema putnoj komunikaciji N. Travnik –
Mešćema, s. Kraljevice – Travnik. U veoma nepovoljnom taktičkom položaju
su se našle i jedinice ARBiH i civilno stanovništvo s. Bijelo Bučje i Pulac -
razmišljalo se o povlačenju iz ugroženog rejona.
Obzirom da je sve vrijeme komanda OG Bosanska Krajina pratila situaciju

kroz izvještavanje i kontakte putem sredstava veze, a u vezi trenutne krizne
situacije, naređuje i upućuje ispomoć na kritičnom pravcu svo slobodno
ljudstvo (jedinica SJB Travnik, četa 1/17 kbbr, 70 boraca 1/7 Mbbr i borce iz
II b/e 312 mtbr). U veoma kratkom roku (oko 2 sata) jedinice sa p/k, zajed-
no s pridošlim snagama, razbijaju agresora koji su se već bili uklinili prema
Mešćemi. L/o na Bijelom Bučju su u potpunosti vraćene.
U koordiniranoj akciji, združene snage operativnih grupa „Zapad“ i „Bosan-

ska Krajina“ ( 3/17. kbbr, četa 1/7. Mbbr, jedinice 312. mtbr, 308. bbr i 307.
mtbr), dana 24.06.1993. godine napadaju neprijatelja na objektima Mravin-
jac i Kamenjaš iz tri pravca (Bugojno – N.Travnik – Bijelo Bučje). Agresor je
razbijen, a položaji preuzeti. Agresori su imali ogromne gubitke u ž/s i MTS.
Tom prilikom je, između ostalog oruđa i TMS, zarobljen tenk T-55.
U drugoj polovini 1993. godine, VRS je vršila intenzivna izviđanja i pripreme

za napad prema braniocima općine Travnik, ali poučeni dotadašnjim nega-
tivnim iskustvom, sve je ostajalo na pokušaju.
Više je dokumenata-zapovijesti jedinica VRS koje svjedoče o tome da je VRS

i dalje nastojala izbiti na granice RS113, a krajem 1993.godine komandant
1.KK je decidan u svojim naređenjima da se zaposjedne Turbe i Meokrnje na
travničkoj općini i Prusac kao slobodni dio donjovakufske općine114. Kom-
andant OG „Vlašić“ svojim potčinjenim daje u zadatak da, pored Meokrnja,
ovladaju i objektom Ljuta Greda115, ali svi ovi objekti ostaju neostvareni san
komandanata VRS, jer su borci A R BiH bili odlučni da odbrane slobodnu
teritoriju.
113
Zapovijest Komande 11.lpbr broj:01/502-1, od 04.07.1993.godine: „...u bližem zadatku
ovladati linijom Kamenjaš-Ćelebića ravan, a u sledećem ovladati linijom Mravinjac-
Mešćema...“
114
Naređenje za dalja dejstva 1.KK VRS, broj:560-10/93 , od 21.11.1993.g „...30.pd u sade-
jstvu sa OG Vlašić i 2.KK ...pripremiti i izvesti napad na Prusac i Turbe, naneti neprijatelju
što veće gubitke, osloboditi pomenuta mesta...OG Vlašić u sadejstvu sa 30.pd i OG Doboj...
pripremiti i izvesti napad na Meokrnje, osloboditi ga i organizovati odbranu na dostignutoj
liniji...“
115
Naređenje za dalja dejstva Komande OG „Vlašić“ str.pov.br.1495-1/93, od 25.11.1993.g: „...
razbiti i uništiti snage na objektima Meokrnje i Ljuta Greda...“
GENEZA SUKOBA HVO I ARBIH U 1993.GODINI
Vance-Owenov plan i ofanziva HVO u provinciji broj 10
Tokom 1992.godine na travničkoj općini nije bilo otvorenih sukoba između

Armije R BiH i HVO, ali su bili rijetki primjeri zajedničkog djelovanja ove dvi-
je oružane komponente.
Stožer HVO je od samog formiranja TO R BiH djelovao paralelno sa OpŠTO
Travnik, a jedini svijetli primjer zajedničkog djelovanja bio je u Turbetu, gdje
su pripadnici TO R BiH i HVO, mještani Turbeta, zajednički branili Turbe od
agresora.
Pored vojne organizacije, predsjednik HVO općine Travnik Željko Pervan

05.01.1993.godine svojim potpisom objelodanjuje Odluku o unutarn-
joj organizaciji HVO općine Travnik koju je donijelo HVO općine Travnik
04.12.1992.godine116 prelazeći u ofanzivu i na političkom planu.
Dešavanja na globalnom planu u odnosima Armije i HVO, odnosno Bošnjaka

i Hrvata, determinišu djelovanja na lokalnom planu. Zapovijedi GS HVO i
odluke HVO u vezi vojne organizacije dolaze na izvršenje i do potčinjenih
postrojbi i stožera HVO i na općini Travnik. Prejudicirajući rezultate pregov-
ora u Ženevi, Vlada HVO HZ HB donosi Odluku o pretpočinjavanju jedinica
A R BiH na prostorima provincija 3,8 i 10 Zapovjedništvu Glavnog stožera
OS HVO117. HVO HZ HB ovu Odluku direktno dostavlja zapovjedništvu HVO
u Travniku na izvršenje, a GS HVO naređuje istog dana punu bojnu gotovost
precizirajući: „...sve Muslimane u postrojbama HVO koji ne poštuju naše Za-
povijedi razoružati i izolirati...sva hrvatska naselja osigurati upućivanjem
potrebnog broja ljudi, prema vašoj procjeni...snagama OZ SB zatvoriti sve
pravce iz rejona Zenice u prostore pod kontrolom OZ...na svim prostori-
ma OS Srednje i SZ Hercegovine izmjestiti snage u hrvatska sela čime bi
spriječili bilo kakve pokrete muslimanskih snaga...“118
Reakcije komandi i jedinica Armije R BiH
S obzirom na činjenicu da pregovori u Ženevi nisu bili okončani, da

sve strane nisu potpisale dokumente, Komanda 3.K daje upute svojim
116
Odluka HVO općine Travnik o unutarnjoj organizaciji HVO, broj: HVO-30-17/93, do
05.01.1993.g
117
Odluka HVO HZ HB o pretpočinjavanju postrojbi A R BiH u provincijama 3, 8 i 10 GS HVO,
broj:01-1-32/93, od 15.01.1993.g
118
Zapovijed za punu bojnu gotovost svih postrojbi HVO, broj:01-66/93, od 15.01.1993.
godine
potčinjenim119 da komande i jedinice Armije ne smiju postupiti po Zapo-

vijedi GS HVO, nego isključivo izvršavati naređenja ŠVK, nastaviti surađivati
sa postrojbama HVO i sprečavati eventualne ekscese. Takođe je naređeno
potčinjenim jedinicama da izvrše procjenu mogućih sukoba i izrade plan za
sprečavanje sukoba.
Naredne dane na travničkoj i drugim susjednim općinama koje su ušle u
sastav provincije 10 po Vance-Owenovom planu, karakteriše nastojanje
hrvatske strane da se jedinice Armije u ovim općinama potčine Glavnom
stožeru HVO, dok komande jedinica Armije vrše procjene i daju do znanja
da će izvršavati naređenja samo ŠVK OS R BiH. Ovo se može vidjeti iz akta
306.bbr, broj: 02/98-5, od 17.01.93.godine (Odnosi sa HVO HZ HB), u kome
se kaže da je 16.01.93.g održan sastanak sa HVO Travnik, na kome su pred-
stavnici HVO upoznali prisutne o odluci o pretpočinjavanju Armije GS HVO,
ali su predstavnici Armije dali do znanja da će 306.bbr izvršavati samo za-
datke dobivene od Komanda 3.K.
I 312.mtbr vrši procjenu stanja na teritoriji u kontekstu objavljivanja odluke
o pretpočinjavanju snaga Armije GS HVO, te se u tekstu procjene 17.01.93.
godine navodi da je vidljivo pregrupisavanje snaga HVO, zauzimanje ob-
jekata po gradu, a da na linijama odbrane prema SCA skoro i ne učestvuje,
dok u Procjeni broj: 123-1/93, 18.01.93.godine konstatuje da je HVO izvršio
razmještaj snaga na teritoriji općine120, da je posjeo dominantne kote oko
Travnika121, da kontroliše put Travnik– Vitez i ima mogućnost dovođenja
svježih snaga iz Viteza, Busovače, Kiseljaka, te da ima premoć u artiljeri-
jskom oruđu. U istoj procjeni se navodi da je na strani Armije brojčana
premoć i odlučnost boraca da se bore za cjelovitu BiH. Da je Armija imala
ozbiljne namjere na smirivanju tenzija i mirnom rješenju problema govori
i Plan sprečavanja sukoba, kojim je predviđeno da se predstavnici HVO i
Armije svakodnevno sastaju i rješavaju iskrsle probleme122.
HVO kontorliše putne komunikacije i teritoriju po dubini
Zapovjednik OZ SB, pukovnik Tihomir Blaškić, konkretizuje zadatke postroj-

bama Srednje Bosne, među kojima je i „Travnička“ brigada HVO, zahtijevajući
da se „...odmah izvrši zapovjedničko izviđanje svih mogućih pravaca prolas-
ka postrojbi A RBiH iz Zenice prema Travniku, N.Travniku, Vitezu i Busovači...
sagledati mogućnost zaprečavanja, angažiranja postrojbi za sprečavanje
prolaska ljudstva i MTS... preduzmite sve mjere za upotrebu postrojbi, nji-
hovo uvezivanje, zaprečavanje mogućih pravaca prolaska i organizacija
119
Naređenje K 3.K broj: 02/33-150 od 16.01.93.godine
120
…satnija u G.Gori, 100 bojovnika u Turbetu, 150 na liniji Paklarevo – Mešćema – Mravin-
jac...
121
…Mešćema, Vilenica, Kajabaša, Bukovica...
122
Plan je sastavni dio ovog akta
stalnog motrenja i međusobnog izvješćivanja...“123, a posebno „Travničkoj“

brigadi izdaje konkretan zadatak: „...Odmah uputite organe Zapovjedništva
da utvrde crtu obrane i mjesta za ukopavanje položaja u širem rejonu crkve
Dolac...Pripremiti postrojbu jačine jedne satnije za posjedanje pomenutih
položaja...“124. Blaškić, u borbenom smislu, uvezuje Travničku brigadu HVO i
brigadu „Jure Francetić“ iz Zenice u rejonu Ovnaka „...vezom, vojnim snaga-
ma i logistikom...“125, mjestu gdje će sve do juna 1993.godine biti kontrolni
punkt HVO na kome su maltretirani pripadnici A R BiH, pa čak i kompletne
jedinice koje su išle na smjenu prema VRS na Vlašiću.
Kontrolni punktovi na komunikacijama
Osnovni način borbe HVO protiv Armije i bošnjačkog stanovništva bio je

blokada teritorije, sprečavanje kretanja jedinica ka ugroženim teritorijama,
iznurivanje i pljačkanje stanovništva126.
U kriznim situacijama i Armija R BiH je uspostavljala punktove za kontrolu

teritorije127.
Ako se ima u vidu opšte stanje na teritoriji i cilj borbe Armije, lahko je
zaključiti da Armiji nije bio cilj blokiranje kretanja na teritoriji, niti joj je to
išlo u prilog, nego su ovi punktovi bili postavljani samo iz nužde i kao od-
govor HVO.
Do uspostavljanja vanrednih punktova na komunikacijama dolazilo je i u

123
Zapovijed OZ SB broj 01-1-251/93, od 20.01.1993.godine
124
Zapovijed OZ SB za „Travničku“ brigadu HVO, broj: 01-1-255/93, od 20.01.1993.g
125
Zapovijed OZ SB za Travničku brigadu i Brigadu „J.Francetić“, broj: 01-1-283/93, od
22.01.1993.g
126
Stalni punktovi HVO na travničkoj općini su bili na raskrsnici puteva Travnik - Vitez i
Travnik -N.Travnik u Putićevu, te na Ovnaku, na putu Travnik - G.Gora – Ovnak - Zenica. Ni
jednog trenutka ovi punktovi nisu ukidani, čak ni onda kada je dolazilo do dogovora da se
svi punktovi uklone sa komunikacija. Povremeni punktovi su bili na ulazu u Travnik, kod
Kanara (raskrsnica puta Travnik -Vitez i Travnik - G.Gora), na Kalibunaru na putu za Turbe
(Kalibunar je naselje na zapadnom ulazu u Travnik sa većinskim hrvatskim stanovništvom),
te na istom putu u mjestu Kraljevice i na Vrelu (s.Paklarevo). Na lokalnom putu Travnik –
Malta – Ciglana - N.Travnik punktovi HVO bili su na Bunaru (s.Grahovik) i Ciglani, a u Biljans-
koj dolini, na putu Travnik - G.Gora - Ovnak, na Gostunju (prevoj između Putićeva i s.Mosor),
na ulazu i izlazu iz G.Gore. dok je na putu S.Bila - Mehurići punkt bio u Zabilju, na Rudniku
(s.Baje) i Lageru (s.Postinje i Pušelje).
127
U kriznim situacijama i Armija R BiH je uspostavljala punktove za kontrolu teritorije. U
Travniku i oko Travnika ovi punktovi su bili na samom ulazu sa istočne strane na mostu kod
Medrese i na jugoistočnom izlazu iz Travnika na lokalnom putu prema Ciglani, na mjestu
zvanom Malta, te u samom gradu, a na drugim putevima pojavljivali su se punktovi na
ulazima i izlazima iz sela sa muslimanskim stanovništvom: Zukića most, Han Bila, Mehurići
na putu S.Bila - Mehurići, Mosor i Maline na putu Travnik - G.Gora - Ovnak
slučaju sitnijih nesporazuma na lokalnom nivou, te je u cilju odbrane linija

od četnika bila uspostavljena praksa da Armija traži odobrenje za prolazak
kroz teritoriju koju kontroliše HVO, i obratno, da HVO traži odobrenje za
prolazak postrojbi kroz teritoriju koju kontroliše Armija.128
Na travničkoj općini u februaru i martu 1993.godine bilo je pojedinačnih

ekscesnih događaja, uglavnom na divljim punktovima koje su postavljali
pripadnici HVO, ali i Armije kao protuodgovor.129
Cijeneći odnos snaga, posebno u odnosu na A R BiH, HVO općine Travnik

donosi Zaključak kojim daje punu podršku OZ HVO SB za formiranje druge
brigade HVO “Frankopan”, sa sjedištem zapovjedništva u G.Gori, te da se za
zapovjednika postavi Ilija Nakić.
Incidenti u Travniku - sjedištu provincije broj 10
April je mjesec u kome je došlo do većih ekscesnih situacija i u kome je mo-

glo doći do otvorenih sukoba širih razmjera na travničkoj općini. Punktovi
su i dalje mjesta gdje se vrši maltretiranje i pljačka, a posebno mjesto u
ovome ima punkt “Okuka”, na raskrsnici puta Travnik - Vitez i N.Travnik-Vitez,
a o čemu izvještava 312.mtbr130.
Na globalnom planu, početak aprila karakteriše poziv Mate Bobana Aliji

Izetbegoviću da potpišu Zajedničku izjavu o suradnji131. Mate Boban je ovu
izjavu potpisao 02.04.93.godine u Mostaru i ona je dostavljena na realizaciju
organima u HZ HB i objavljena u sredstvima informisanja, a Alija Izetbegović
je u vezi ove izjave 22.07.1997.godine ustvrdio da ovu Izjavu nikada nije
potpisao, da tog dana nije ni bio u Mostaru132. Ova Izjava predviđala je
potčinjavanje jedinica i postrojbi GS HVO, odnosno GŠ A RBiH svih jedinica
u zavisnosti od nacionalnog predznaka provincije, te mogućnost da one
jedinice koje to ne žele mogu napustiti provinciju. Dat je rok za formiranje
zajedničkog zapovjedništva. Pošto je ova Izjava bila data u realizaciju pred-
stavnicima HVO, a druga strana je nije ni potpisala, normalno je bilo da je
128
Karta stalnih i povremenih punktova HVO i ARBiH na travničkoj općini
129
16.03.93. na punktu HVO na raskrsnici puta za G.Goru “mudžahedini” iz vozila pu-
cali na bojovnike HVO i dvojicu ubili, a istog dana poslije ovog događja, borce 1/312.
mtbr koji su se vraćali sa položaja kućama, pripadnici HVO na punktu razoružali,
maltretirali, a neki su zadobili i teže tjelesne povrede.
130
312.mtbr aktima 02-650/1-93, od 01.04.93.g i 02/33-674/93, od 03.04.93.godine
izvještava da su na punktu Okuka zaustavljeni i maltretirani pripadnici 2/312.mtbr
ABiH od strane HVO.
131
Zajednička izjava o suradnji Mate Bobana i Alije Izetbegovića
132
Na zahtjev Haškog tribunala, u predmetu IT-95-14-T Izetbegović u pisanoj formi
porekao da je ovu Izjavu potpisao
izazvala mnogo problema, tako je, umjesto da dovodi do smirivanja sukoba

na ovim prostorima, tenzije produbila i dovela do eskalacije sukoba.
Isticanje hrvatskih zastava na objektima u Travniku
U Travniku, 08.04.93.godine, od 12,00 do 15,00, u zgradi “Sebešić” održava

se sastanak predsjednika i dopredsjednika općinskih HVO, predsjednika
i tajnika općinskih odbora HDZ i vojnih zapovjednika III operativne zone
HVO, a na dnevnom redu su sadržaji koji tretiraju pregovore u Ženevi i Nju-
jorku, te uspostava vlasti po Izjavi Bobana o suradnji (civilna vlast, policija,
vojska). Što se tiče pregovora, data je bezrezervna podrška hrvatskoj del-
egaciji na pregovorima, a za pregovore na lokalnom nivou rečeno je da se
trebaju tražiti naputci nadležnih organa u Travniku. U Zapisniku sa sastan-
ka133 konstatovano je da je potrebno ubrzati uspostavu vlasti HVO, a da svi
organi vlasti moraju poštovati zakone koji su objavljeni u “Narodnom listu”
HZ HB. Što se tiče civilne policije, na hrvatskim prostorima se MUP R BiH
proglašava nelegitimnim, a civilna policija HVO mora, čim prije, zaživjeti.
Kadrovsku politiku u svoje ruke preuzima HDZ. Po završetku sastanka pri-
padnici HVO na ključnim mjestima u gradu ističu zastave hrvatskog naroda
i Republike Hrvatske, što dovodi do incidentnih situacija i međusobnog ot-
varanja vatre sa ljudskim žrtvama. Poginula su dva pripadnika 312.mtbr.
Ovaj događaj izazvao je mnoge reakcije i postupke i vojnih i civilnih organa,

i legalnih organa vlasti države Bosne i Hercegovine i Armije R BiH s jedne,
i HZ HB i HVO sa druge strane. Komanda 312.mtbr, preko Komande OG
“Zapad”, u čijem je sastavu tada bila, o ovome izvještava Komandu 3.K134,
a kao uzrok sukoba navodi isticanje zastava Republike Hrvatske na objekte
u neposrednoj blizini komande 7.Mbbr. Sukobili su se pripadnici ove je-
dinice135 sa HVO, a poginula su dva pripadnika 312.mtbr. U izvještaju 312.
mtbr broj: 2/33-001, od 09.04.93. godine, kaže se da su poginuli pripadnici
312.mtbr dok su se kretali ulicom do kuće, da su na njih vatru otvorili pri-
padnici HVO sa Hotela, ne pominjući zastave, dok se u izvješću HVO kon-
statuje da su „...mudžahedini pokušali skinuti i zapaliti zastavu...“
Kako bi predupredio iznenađenje, na osnovu ovih izvještaja, Komandant

3.K naređuje dovođenje jedinica u stanje pune b/g136, a o događanjima u
Travniku izvještava ŠVK OS R BiH137.
133
Zapisnik sa sastanka broj: 04-03/93,
134
Vanredni operativni izvještaj Komande 312.mtbr broj: 309-97/93, od 08.04.93.g i
Zbirni borbeni izvještaj, od 02-09.04.93.
135
Komanda 1/7.Mbbr bila je smještena u blizini mjesta gdje su postavljene zastave
136
Naređenje K 3.K broj: 02/33-813, od 08.04.93.g
137
Izvještaj K 3.K za ŠVK OS R BiH, broj: 02/31-386, od 09.04.93.g
Plan evakuacije hrvatskog stanovništva iz Travnika
HVO općine Travnik održava hitnu 55. Sjednicu, 09.04.93.godine, u 13,00,

i donosi zaključke i ultimativno zahtijeva od rukovodstva muslimanskog
naroda: javno izvinjenje povodom ovih događaja; da rukovodstvo musli-
manskog naroda postavi zastave u svojoj režiji; izmještanje vojnih postro-
jbi koju čine strani državljani-mudžahedini, kao i razoružavanje postrojbe
poznate po nazivu “Mečići”, a ukoliko se ovo ne ispuni, prekidaju se svi
daljnji razgovori sa muslimanskim narodom.
Na istom sastanku je dat zadatak zapovjedništvima brigada HVO da sačine

procjenu sa aspekta vojne zaštite hrvatskog pučanstva u eventualnim
oružanim sukobima HVO sa muslimanskim snagama, a posebno se nalaže
da sačine plan evakuacije hrvatskog pučanstva iz Travnika.
Na 56. Sjednici, HVO općine Travnik između ostalog,odlučuje da se o pre-

thodnim događajima izvijeste Franjo Tuđman, Mate Boban i Jadranko Prlić,
da se do daljnjeg zamrznu svi odnosi sa muslimanskom stranom, te da del-
egacija HVO Travnik (Blaškić, Filipović, Valenta i Pero Križanac), uz prethod-
nu najavu kod Brune Stojića, predstojnika odjela odbrane HZ HB u Mostaru,
posjeti ministra odbrane Republike Hrvatske Gojka Šuška138.
U prilogu ovog Zapisnika je i Plan evakuacije hrvatskog pučanstva iz Travni-
ka u slučaju sukoba sa muslimanskim snagama. Evakuacijom je obuhvaćeno
1.600 lica, a evakuacija je bila predviđena u 4 pravca: prema Vilenici, prema
Kalibunaru, prema Gornjem Docu, u Jankoviće. Planom su navedene ulice
iz kojih bi se vršilo izmještanje, a Vinko Piliškić je bio odgovorno lice koje će
dati signal za početak, preko osoba koje su navedene u ovom Planu.
I SJB Travnik izvještava o problemima sa HVO, a u jednom od izvještaja kon-

statuje se da je HVO razoružao i načelnika odjeljenja policije Isaković Ni-
jaza139. U Izvještaju SJB o stanju u Travniku140 kaže se da “…probleme u gra-
du prave pripadnici i jednih i drugih jedinica (misli se na ARBiH i HVO), ali da
postoje i samoorganizovane grupe koje ne pripadaju ni jednoj formaciji…”
Propaganda HVO
HVO je posebnu pažnju posvećivao korištenju incidentnih situacija u pro-

pagandne svrhe, zastrašujući stanovništvo postupcima, kako oni kažu,
138
Skraćeni zapisnik sa 56.sjednice HVO općine Travnik, broj: HVO-01-56/93, od
10.04.93.g
139
Izvještaj SJB Travnik broj: 19-8/01-1-15/93, od 09.04.93.g
140
Izvještaj SJB o stanju u Travniku, broj: 19-8/01-16,od 10.04.93.godine
muslimanskih snaga ili MOS, a vrlo često i mudžahedina. Incident, kada

je na kontrolnom punktu Armije R BiH u Biljanskoj dolini zaustavljena
postrojba HVO koja nije bila redovnim putem najavljena, koristi situaciju
da pred očima javnosti pokaže drugačijom nego što se incident desio. Neću
navoditi dokumenta Armije R BiH, kako bi to pokazao, nego dokumenta iste
komande, Zapovjedništva OZ SB, koja u dva različita dokumenta o istom
događaju drugačije govori. Dok svoju pretpostavljenu komandu izvještava
da je „...u Travniku zaustavljena i razoružana naša smjena koja se vraćala sa
crte i oduzeto 20 pušaka, 1 RB, kao i motorno vozilo, koje je poslije izvjes-
nog vremena vraćeno i ljudstvo pušteno...“141, javnost, u vezi istog događaja
informiše da je „...posredovanjem UNPROFOR-a postrojba puštena, ali im
nije vraćeno naoružanje...“142
Bitka za Stužerak
Dana16.aprila 1993.godine HVO je izvršio napad na Ahmiće i druga mjes-

ta na viteškoj općini, a artiljerijsku podršku je imao sa objekta Stužerak (tt
797). Ovaj objekat se nalazi na granici viteške i travničke općine, odakle bo-
jovnici HVO minobacačima djeluju po mjestima naseljenim muslimanskim
stanovništvom lašvanske i biljanske doline.
Na osnovu Naređenja Komande 3.korpusa, izdvojene snage 306.bbr i 314.
mtbr, uspješno planiraju i izvode munjevitu akciju zbacivanja neprijatelja sa
Stužerka, i time se posredno pomoglo snagama 3.korpusa koje su zaustavl-
jale ofanzivu HVO na viteškoj općini nakon zločina u Ahmićima143.
Sukobi Armije R BiH i HVO u Zenici
Tih dana, sredinom aprila, Zenica postaje mjesto otvorenih sukoba Armije i
HVO, gdje Armija prelazi u odlučnu akciju raščišćavanja stanja u odnosima
sa HVO. Iako ovo nije predmetom ove analize, mora se pomenuti da je za
travničku općinu bitno da je došlo do razoružavanja dviju brigada HVO
(1.zeničke i brigade “Jure Francetić”), a da je dobar dio ljudstva ove dvije
brigade izbjegao zajedno sa stanovništvom u Grahovčiće144 i uključio se u
travničku “Frankopan” brigadu HVO. Na ovaj način stanje na teritoriji sa koje
se popunjava 306.bbr se dodatno komplikuje, a “Frankopan” brigada HVO,
čija se z/o podudara sa teritorijom 306.bbr, izvještava svoju pretpostav-
ljenu komandu “…da su izbjeglice iz Zenice u Brajkovićima i Grahovčićima,
141
Redovito borbeno izvješće OZ SB na dan 13.04.1993.g, sa stanjem u 20,00 sati,
broj: 03-4-174-1/93, od 13.04.1993.g
142
Informacija za javnost OZ SB, broj: 08-4-184/93, od 13.04.1993.g
143
Izvještaj 306.bbr od 18.04.93.godine.
144
Grahovčići su selo nastanjeno isključivo Hrvatima na granici općine Travnik i Ze-
nica
a sa njima su i bojovnici brigade “JF”,…da put prema Staroj Biloj drži pod
vatrom, a da nema pogodno mjesto za njegovo zarušavanje,… da su pri-
preme za odbranu pri kraju, a uključene su sve strukture i procjena je da će
izdržati…”145
Iako je “Frankopan” brigada izvijestila OZ SB da nema pogodnog mjesta za

zarušavanje puta ka Staroj Biloj, Viteška brigada HVO izvještava da je izvršila
zarušavanje ovog puta u rejonu Zabilja, tako da je Biljanska dolina preko
Stare Bile bila odsječena od Travnika i Viteza.
Pokušaji da se sukobi zaustave
Dana 20.04.93.godine potpisan je Sporazum u Zenici o prekidu vatre i

daljem tretmanu obje vojne komponente.146 Po ovom Sporazumu, ARBiH
i HVO su legalne vojne snage RBiH sa istim tretmanom, trebalo je odmah
uspostaviti prekid vatre na cijeloj teritoriji RBiH, formirati Zajednički opera-
tivni centar koji će biti ovlašten da izdaje zajedničke naredbe koje se odmah
moraju primijeniti na terenu, a na nivou brigada će se formirati zajedničke
komisije.
Komanda 3.korpusa Naređenjem o pridržavanju mjera o prekidu vatre147

spušta zadatke na sprovođenju Sporazuma na potčinjene komande i je-
dinice na terenu,a zajedničkim Naređenjem148 22.04.93.godine Komanda
3.korpusa i OZ SB formiraju Zajedničku komisiju.149 Istog dana naređuju
potčinjenim jedinicama formiranje lokalnih komisija.
Izvještaji sa travničke općine za taj i naredni dan ne govore o smirivanju

stanja, naprotiv, iz izvještaja jedinica i komandi Armije može se vidjeti
da HVO vrši pregrupisavanje snaga i posjedanje objekata150, na što se ne
145
Izvješće „Frankopan“ brigade HVO, od 19.04.1993.g
146
Akt zaveden u djelovodniku ŠVK OS RBiH, broj: 02/1594-321, 26.02.94.godine.
Sporazum su potpisali načelnici štabova Halilović i Petković, a u ime međunarodne
zajednice komandant snaga UN za BiH general Philipe Morillon i šef Regionalnog
centra ECMM Jean-Pierre Thebault.
147
Naređenjem Komande 3.korpusa o pridržavanju mjera o prekidu vatre, broj: 02/33-
946,od 21.04.93.godine
148
Naređenje Komande 3.korpusa i Zapovjedništva OZ SB broj: 02/33-952, od
22.04.93.godine o formiranju Zajedničke komisije
149
U Zajedničkoj komisiji su Merdan Džemal, Jusufspahić Vezir i Halilagić Jusuf is-
pred 3.K, a Nakić Franjo, Piličić Zoran i Vuković Zvonko ispred OZ SB
150
Izvještaj OpŠO Travnik o pregrupisavanju snaga HVO, broj: 03/272-29, od
20.04.93.g; Redovni borbeni izvještaj OG Zapad, broj: 09/26-3, od 21.04.93.g;
Redovni borbeni izvještaj K 3.K, broj: 02/31-418, od 21.04.93.g; Dnevni operativni
izvještaj OpŠO Travnik, broj: 02/25-40, od 21.04.93.g
oglušuju ni jedinice Armije, nastojeći preduprediti eventualne napade HVO

i zaštititi civilno stanovništvo i komande i jedinice Armije.
Haški Tribunal o Miletićima
24.april 1993.godine posebno izdvajam, jer su se tog dana desili događaji

koji će baciti ljagu na Biljansku dolinu. Naime, izvještaji iz Travnika govore
o incidentnim situacijama na Kalibunaru151, a izvještaji iz Biljanske doline
govore o samovolji grupe stranaca – mudžahedina prema mještanima sela
Miletići.
Miletići su malo seoce, koje je po popisu 1991.godine imalo ukupno 83

stanovnika, od čega 55 Hrvata i 25 Muslimana, a nalazi se u blizini Mehurića,
okruženo skoro sa svih strana selima sa muslimanskim stanovništvom. Selo
nije nikada bilo blizu linija dodira sa neprijateljem, niti je bilo nekih nesug-
lasica između mještana muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Zbog toga je
i iznenađujuće to što će se kasnije desiti.
Za događaj u Miletićima, pred Haškim tribunalom bili su optuženi generali

Armije R BiH Enver Hadžihasanović i Mehmed Alagić, i brigadir Amir Kubu-
ra. General Alagić za života nije dočekao konačnu presudu152, a Sud u Hagu
je za generala Hadžihasanovića i brigadira Kubura rekao DA NISU KRIVI.
U vezi događaja u Miletićima, u Presudi Haškog tribunala se, između os-

talog, kaže: „...Dana 24. aprila 1993. ranjen je jedan arapski mudžahedin
u blizini Miletića, malog sela u dolini Bile, u opštini Travnik. Nakon toga je
dvanaestak stranih mudžahedina i 20 do 30 lokalnih mudžahedina napa-
lo selo Miletići. Upozoreni od strane svojih susjeda Muslimana, da dolaze
mudžahedini, seljani Hrvati, uplašeni za svoje živote, sklonili su se u kuću
Stipe Pavlovića. Dok su mudžahedini pokušavali silom ući u kuću, Stipo
151
PS Kalibunar u Izvještaju dnevnih događaja od 19-24.04.93.godine registruje da je
19.04.93.godine od strane HVO zaustavljen kombi koji je prevozio pripadnike ARBiH
sa smjene iz Turbeta ka Travniku, te da je iste razoružao, a pripadnici MOS (?) kao
odgovor na ovo, zaustavljaju “ladu” i razoružavaju dva pripadnika VP HVO. 20.04.93.
godine, po ovom Izvještaju, HVO je izvršio i napad na Policijsku stanicu na Kalibu-
naru
152
Ukoliko se primijeni analogija iz presude HaškogTribunala Hadžihasanoviću i Kuburi, sa
sigurnošću bi se moglo ustvrditi da bi general Alagić po ovoj tačci optužbe bio oslobođen,
jer, kako je to rečeno u presudi „...Vijeće je uvjereno da su četvoricu Hrvata ubili strani
i lokalni mudžahedini iz logora u Poljanicama. Vijeće nije vidjelo nijedan dokaz koji bi
upućivao na to da su pripadnici 306. ili 7. brigade učestvovali u tom zločinu. Budući da
mudžahedini s bazom u logoru u Poljanicama u aprilu 1993. nisu bili pod efektivnom kon-
trolom optuženog Hadžihasanovića i optuženog Kubure, optuženi se ne mogu smatrati
krivično odgovornima za ubistvo četvorice Hrvata u Miletićima...“
Pavlović je ubio jednog od njih. Mudžahedini su uzvratili tako što su ispalili

granatu na kuću i ubili Stipu Pavlovića, a sve seljane Hrvate, kao i troje Mus-
limana iz Miletića, zarobili i odveli u pravcu logora Poljanice.
Međutim, četvorica vojno sposobnih hrvatskih civila (Franjo Pavlović, Ti-
homir Pavlović, Vlado Pavlović i Anto Petrović) bili su primorani ostati u selu.
Viđeni su kako kleče s rukama vezanim na leđima.
Nakon pregovora, koje je komanda 1. bataljona 306. brigade, stacionirane
u Mehurićima, vodila s mudžahedinima, zarobljenici su iste večeri pušteni
na slobodu.
Idućeg dana, 25. aprila 1993., pronađeni su unakaženi i krvlju prekrive-
ni leševi četvorice Hrvata. Ruke su im još uvijek bile zavezane na leđima.
Četvorici Hrvata bili su prerezani vratovi, a krv im je bila sakupljena u jednoj
posudi.
S obzirom na tok događaja, Vijeće je uvjereno da su četvoricu Hrvata ubili
strani i lokalni mudžahedini iz logora u Poljanicama.
Vijeće nije vidjelo nijedan dokaz koji bi upućivao na to da su pripadnici 306.
ili 7. brigade učestvovali u tom zločinu.
Budući da mudžahedini s bazom u logoru u Poljanicama u aprilu 1993. nisu
bili pod efektivnom kontrolom optuženog Hadžihasanovića i optuženog
Kubure, optuženi se ne mogu smatrati krivično odgovornima za ubistvo
četvorice Hrvata u Miletićima...“153
Pokušaji da se incidenti riješe mirnim putem
O stanju na travničkoj općini raspravljalo se i na sjednici HZ HB 29.04.93.

godine. Predstojnik odjela obrane, Bruno Stojić, i dopredsjednik HVO
Travnik, Pero Križanac, nisu bili zabrinuti stanjem HVO u Travniku, tvrdeći
kako Travnik drže u okruženju, pa bi se moglo zaključiti da je izvlačenje HVO
na dominantne objekte i prilaze Travniku bio taktički potez zauzimanja po-
voljnijih položaja radi kontrole teritorije, a ne rezultat djelovanja Armije
RBiH154.
153
Sažetak presude u predmetu Tužilac protiv Envera Hadžihasanovića i Amira Ku-
bure, ICTY
154
U Zapisniku sa te sjednice se govori o tome da se okupilo cjelokupno ruko-
vodstvo HZ HB (Predsjedništvo i Vlada HZ HB, članovi Predsjedništva i Vlade RBiH
iz reda hrvatskog naroda, predsjednici HVO i vlada općina HZ HB) i raspravljalo
o trenutnoj situaciji i mjerama koje treba preduzeti. Ukazujem na konstatacije
predstojnika Odjela odbrane Brune Stojića i Pere Križanca o stanju u Travniku, koji
govore o držanju Travnika u okruženju, a u slučaju potrebe, za dva sata se na ovim
prostorima mogu angažovati i druge jedinice, tako da se može zaključiti da je
izvlačenje HVO na dominantne objekte i prilaze Travniku bio taktički potez zauzi-
manja povoljnijih položaja radi kontrole teritorije, a ne rezultat djelovanja Armije
RBiH.
Na globalnom planu nastoji se riješiti konflikt mirnim putem. Formira se

Zapovjedništvo Armije RBiH i HVO, a za sjedište je određen Travnik155. Za-
datak Zajedničkog zapovjedništva je planiranje borbenih dejstava prema
SCA.156
Legalni organi vlasti u Travniku nastoje mirnim putem riješiti iskrsle prob-
leme. Na sjednici Ratnog predsjedništva općine Travnik, 30.04.1993.
goodine157 , donose se odluke koje imaju za cilj normalizaciju odnosa
između hrvatskog i bošnjačkog stanovništva (prihvata se prijedlog Foruma
građana za formiranje Travničke vlade na paritetnoj osnovi), a već 03.05.93.
godine RP donosi odluku o prenosu ingerencija sa RP na Predsjedništvo
općine Travnik158, koje je po ovoj Odluci sastavljeno od 4 Muslimana i 4 Hr-
vata. Na zajedničkom sastanku predstavnika legalnih organa vlasti i HVO, te
stranačkih prvaka HDZ i SDA, 05.05.93.g, Predsjedništvo općine Travnik je
konstituisano, za predsjednika je izabran Muhamed Čurić, dok je dopred-
sjednik Pero Križanac. Pored navedenih, članovi Predsjedništva su Halid
Genjac, Halilović Besim i Sead Zolota sa muslimanske strane i Željko Pervan,
Ivica Pavlić i Anto Spaić sa hrvatske strane. Za mandatara Vlade imenovan
je Drago Bilandžija.159
Izvještaji iz jedinica Armije RBiH sa terena travničke općine govore o

pojačanoj kontroli HVO na punktovima na kojima se pljačka i maltretira
bošnjački narod, otvaranju vatre na pripadnika A R BiH i civile bošnjačke
nacionalnosti.160
155
Zapovjedništvo OZ SB aktom broj: 01-5-11/93 u Zajedničko zapovjedništvo
određuje Franju Nakića, Vladu Jurića, Zvonku Vukovića i Stojaka, dok K 3.K to isto
čini Naređenjem broj: 02/33-1033, od 02.05.93.godine, a članovi su Džemo Merdan,
Vezir Jusufspahić, Mesud Hadžialić i Ahmed Kulenović
Akt GS HVO “Ustrojstvo Zapovjedništva Armije i HVO”, broj: 1-01-685, od
156
25.04.93.godine
157
Zapisnik sa sjednice Ratnog predsjedništva općine Travnik, broj: 01-181-1/93, od
30.04.93.g
158
Zapisnik sa sjednice Ratnog Predsjedništva općine Travnik, broj: 01-188/93, od
03.05.93.g
159
Zapisnik sa konstituirajuće sjednice Predsjedništva općine Travnik: 01-181-3/93,
od 05.05.93.g
160
Izvještaj OG BK broj:09/74-2, od 07.05.93.godine, po kome HVO na punktovima Guča
Gora i Ovnak pretresa putnike muslimanske nacionalnosti; Izvještaj 306.bbr, broj: 02/348-
38, od 07.05.93.godine koji govori o zabrani prolaska starješinama Komande 306.bbr preko
punkta Ovnak ka Zenici; Službena zabilješka 312.mtbr, broj: 03-178-113/93, od 08.05.93.
godine, po kojoj na punktu Kraljevice HVO nije dozvolio prolazak patroli VP ARBiH prema
Kundićima, radi privođenja lica koja se nisu odazvala na poziv; Dnevni operativni izvještaj
306.bbr, broj: 02/348-39, od 08.05.93.godine, po kome HVO ne dozvoljava prolazak kroz
punktove, usljed čega je totalna blokada kretanja u Biljanskoj dolini; Dnevni operativni
izvještaj 306.bbr, broj: 02/348-40, od 09.05.93.g, po kome HVO oduzima vozila na punktovi-
ma,…), kao i povremenom otvaranju vatre od strane HVO (Dnevni operativni izvještaj 306.
U ovakvim okolnostima, Zajednička komanda Armije i HVO, umjesto da

planira b/d ka zajedničkom neprijatelju, kakva joj je bila namjena, prinuđena
je posredovati između strana na incidentnim područjima.
Incidenti koji će prerasti u otvorene sukobe
Otvaranje vatre od strane HVO sa smrtnim posljedicama161 dodatno

pogoršava odnose između ARBiH i HVO. Pošto je najrovitije stanje u zoni
306.bbr i “Frankopan” brigade, u Travniku se održava sastanak Zajedničke
komande sa zapovjednicima brigada i članovima lokalnih komisija, na
kome se svi izjašnjavaju za mirno rješavanje incidentnih situacija, a jedini
način da se to realizuje je neposrednim komandovanjem zapovjednika na
terenu.162
Da ne prežu ni od napada na predstavnike snaga UNPROFOR-a bojo-

vnici HVO su pokazali 18.05.93.godine u rejonu Rudnika Bila, gdje je bila
smještena Komanda 306.bbr, a gdje je bilo planirano da se održi sastanak
predstavnika ZK SB sa komandantima jedinica Armije i HVO. Predstavnici
UNPROFOR-a su svojim transporterima dovezli članove ZK SB i koman-
dante jedinica, a bojovnici HVO koji su imali izrađene rovove u selu Baje,
u neposrednoj blizini Komande 306.bbr, su otvorili vatru, smrtno pogodili
jednog pripadnika jedinice veze 306.bbr, koji je iz znatiželje izašao da po-
gleda transportere, a potom su bojovnici HVO otvorili vatru i na transport-
ere UN. Predstavnici UNPROFOR-a su uzvratili vatru, nakon čega je prestalo
borbeno djelovanje bojovnika HVO163.
Nakon 20.05.93.godine, HVO težište svog djelovanja na travničkoj općini

prebacuje na Kalibunar, nastojeći zaplašiti preostale Bošnjake - stanare
zgrada na Kalibunaru i etnički očistiti ovo prigradsko područje, tako da bi
dobio čisto hrvatsko područje od Travnika do Turbeta. Nakon napada na
Bošnjake, stanare solitera na Kalibunaru, bojovnici HVO 24.05.93.godine
blokiraju i napadaju Policijsku stanicu Kalibunar i zbog brojčane i materi-
jalne premoći razoružavaju i prisiljavaju pripadnike PS Kalibunar da na-
puste prostorije iste164.
bbr broj: 02/348-37, od 06.05.93.g, po kome HVO sa Simulja (iznad s.Maline) i Grahovčića
otvara vatru; Redovni b/i OG BK broj: 09/75-2, od 07.05.93.godine, koji govori o otvaranju
vatre sa Mešćeme po položajima 312.mtbr u Bijelom Bučju i iz Baja prema Han Biloj.
161
Izvještaj 306.bbr, broj: 02/348-43, od 11.05.93.g, po kome je u Alihodžama pogin-
uo Alihodža Samir; Telegram 306.bbr bb od 11.05.93.godine kojim 306.bbr izvještava
o pogibiji jednog civila na Vraniću
162
Zapisnik sa sastanka ZK SB, komandanata brigada i zajedničkih komisija, broj:
01-67/93, od 12.05.93.godine
163
Dnevni operativni izvještaj 306.bbr, broj: 02/348-51, od 18.05.93.godine
164
Službena zabilješka PS Kalibunar, broj: 241/93, od 24.05.93.g
Jedan od incidenata u Biljanskoj dolini doveo je do otvorenog napada HVO

na selo Radojčiće. Naime, 28.05.93.godine, pri švercu cigaretama između
Bošnjaka i Hrvata dolazi do otvaranja vatre u kojoj je poginuo vozač za-
povjednika “Frankopan” brigade, jedan od švercera cigaretama. Za odmaz-
du, po izgovoru da je Armija RBiH pokušala izvršiti atentat na zapovjednika
“Frankopan” brigade, Iliju Nakića, HVO je izvršio artiljerijsko-pješadijski
napad na selo Radojčići165. Istog dana u Alihodžama gine jedan borac
306.bbr166, a po Travniku i okolnim mjestima intenziviraju se snajperska
djelovanja: snajper sa Bukovice povremeno djeluje po Medresi i Starom
Gradu,na Kalibunaru došlo do puškaranja zbog skidanja državne zastave, iz
Jankovića se otvara vatra prema položajima Armije167.
Zajednička komanda Armije i HVO nastoji smiriti situaciju i dok se dešava

ovo snajpersko djelovanje i puškaranje po Kalibunaru, oni održavaju sas-
tanak u travničkoj kasarni, ali će vrijeme pokazati, bez posebnih rezultata.
Kao da su predstavnici ZK SB dobili zadatak da pregovaraju, a neko drugi
izdaje zadatak šta treba činiti, kako bi se sukob proširio.
Kurban Bajram 1993.godine u Travniku
Dan pred Kurban – bajram, 1993.godine, bio je prepun incidenata, tako da

se moglo zaključiti da ekstremisti HVO žele izazvati sukobe baš na taj dan.
HVO je tog dana provocirao, posebno na Kalibunaru168, maltretirao civile
Velike Bukovice koji su pošli na posao, a Muslimanima u Docu dao ultima-
tum da se isele iz svojih domova169. U rejonu Kraljevica pripadnici HVO ot-
vorili vatru na auto – ranjena 2 borca Armije. Iz izvještaja armijskih jedinica
se vidi da se puca po gradu170, i dalje dejstvuje po Radojčićima, HVO iz Hel-
dova iseljava Muslimane, dok na Vilenici kopaju rovove, a na Avionu iznad
kasarne se grupišu171. Na Kalibunaru HVO napada na Soliter, sa zahtjevom
da Muslimani predaju oružje, inače će ga zapaliti, a ima pucnjave i po os-
talim dijelovima Kalibunara172.
Ako se pažljivije analizira nacionalna struktura mjesta u kojima HVO provo-
cira i otvara vatru, može se zaključiti da su to dijelovi prigradskih naselja koji
Više je izvještaja koji govore o ovom incidentu, a navodim izvještaj 306.bbr,

165
broj: 02/348-63 i OG BK, broj: 09/110-2 i 3

166
Službena zabilješka 306.bbr u vezi pogibije Alihodža Derviša, broj: 03/383-5, od
28.05.1993.g
167
Izvještaji OG BK broj: 09/110-1,2 i 3
168
Redovni b/i OG BK, broj: 09/114-3, od 31.05.1993.
169
Redovni b/i OG BK broj: 09/115-1, od 31.05.1993.
170
171
172
Izvještaj stalne službe dežurstva PS Kalibunar za dan 30/31.05.93.
su nastanjeni većinski hrvatskim stanovništvom, te je potrebno zastrašiti

preostali dio Bošnjaka i primorati ih da se isele.
Na karti Obostrani raspored, 31.05.1993.godine, prikazan je raspored snaga

A R BiH, HVO i VRS na travničkoj općini.
Prvi dan Bajrama, 01.06.93.godine, pored otvaranja vatre u zoni 306.bbr173,

karakteriše i maltretiranje i razoružavanje komandanata OG BK, Mehmeda
Alagića, i 17.kbbr, Fikreta Ćuskića, na putu ka Slimenima174, te saznanje
o sastanku predstavnika HVO i VRS, negdje oko planinarskog doma na
Devećanima.175
Prvog dana Bajrama, Komanda 306.bbr izvještava o djelovanju HVO, ali i o

vlastitoj procjeni po kojoj nema dovoljno interventnih snaga za slučaj da
HVO izvrši napad na okružena sela V.Bukovicu i Ričice, te predlaže da se
slobodne snage upute na ove pravce176. Na ovaj izvještaj reaguje Komanda
314.mtbr177 (vjerovatno na osnovu naređenja K 3.K) i 50 boraca upućuje u
rejon Alihodža, naredivši svojim borcima da se u izvršavanju zadatka uvežu
sa prostornom jedinicom.178
Na incidente u samom gradu i okolini reaguje 17.kbbr i dio brigade

raspoređuje po gradu.179
173
Dnevni izvještaj 306.bbr, od 01.06.93.godine – HVO djelovao po Kljacima,
Alihodžama, Zolotama i Radojčićima...
174
Izvještaj SVB 17.kbbr , broj: 04/425-1, Protest OG BK povodom nemilog događaja,
broj: 09/117-1
175
176
Telegram 306.bbr , bb, od 01.06.93.godine
177
Naređenje za upućivanje jedinica na izvršenje b/z 314.mtbr, broj: 02/816-213, od
01.06.93.g
178
Ratno predsjedništvo SO Travnik je na sjednici 30.04.1993.godine donijelo Od-
luku o formiranju prostornih jedinica u užim gradskim zonama grada Travnika (u
mjesnim zajednicama: “Centar”, Kalibunar, Stari Grad, Bojna, Ilovača i “Polje Slavko
Gavrančić”) sa osnovnim zadatkom „...zaštite objekata i stanovništva od agresorskih
dejstava svake vrste na području gdje su locirane prostorne jedinice...“ Popuna
ovih jedinica vršila bi se “…regrutiranjem građana raspoređenih na radnu obavezu,
građana naraspoređenih u jedinice Armije R BiH, te građana koji su ograničeno spo-
sobni za službu u Armiju R BiH…” Po ovoj Odluci “…organizacijom rada prostornih
jedinica rukovodit će Opštinski štab odbrane Travnik” (Odluka broj: 01-181-2/93, od
30.04.1993.godine). Komandanti 306.bbr i 312.mtbr su svojim naređenjima regu-
lisali da se ljudstvo ovih jedinica koje se nađe na odmoru u vrijeme izbijanja even-
tualnih sukoba uključi u prostorne jedinice i pomognu lokalnom stanovništvu zaštiti
stanovništva i naselja. Na prostornom principu će i funkcionisati 306.bbr na početku
otvorenih sukoba Armije R BiH i HVO, jer je teritorija bila ispresjecana na više cjelina,
tako da su te lokalne cjeline bile prinuđene organizirati se na lokalnom nivou, a svo
raspoloživo ljudstvo uključiti se u odbranu naseljenih mjesta.
179 Izvještaja SVB 17.kbbr, broj: 04/251-1, od 01.06.93.godine.
Dana 02.06.1993.godine nastavlja se djelovanje HVO po naseljima Biljan-

ske doline, a napadnuto je i KM 306.bbr180. Na Kalibunaru, pored povre-
menog djelovanja, primijećeno i pregrupisavanje snaga iz Šipovika ka
Jankovićima181, a Zajednička komanda, uz prisustvo i posredovanje pred-
stavnika međunarodnih posmatrača, pokušava riješiti nastale probleme
mirnim putem, održavaju sastanak sa predstavnicima civilnih i vojnih struk-
tura obje strane i zaključuju da se obiđe Kalibunar, formira zajednička civil-
na policija, da se obezbijedi Dom HVO, te da VP ARBiH dodatno obezbijedi
grad,a posebno građane hrvatske nacionalnosti. O tome je Radio Travnik
obavijestio javnost emitujući saopštenje za javnost.182
O realizaciji ovih aktivnosti govori Izvještaj stalne službe dežurstva PS Kali-
bunar183, bb, po kome je počela sa radom zajednička patrola vojne i civilne
policije Armije i HVO, ali su predstavnici HVO tražili da se ne ide na teritoriju
specijalne jedinice pod komandom Matić Vilima, uz obrazloženje da se oni
trebaju riješiti na višem nivou, tako da je zajednička patrola izvršila samo
jedno patroliranje i rad Zajedničke policije neslavno završio.
Komandant OG „B.Krajina“ je za zajedničko

djelovanje sa HVO prema SCA
Dana 03.06.1993.godine, u zoni 306.bbr, počinje intenzivnije djelovanje

HVO po KM 306.bbr, pri čemu je jedan civil poginuo, a ranjena 2 vojna
policajca184, te artiljerijskim napadom na Radojčiće, dok je na Kalibunaru
nastavljeno sa djelovanjem uz upotrebu tromblona185 i zarobljavanje 4
180
Dnevni izvještaj organa bezbjednosti 306.bbr od 02.06.93.
181
182
Radio Travnik je emitovao slijedeće saopćenje za javnost: “Dana 02.06.93.godi-
ne sa početkom u 13,00 sati, u prostorijama PS Kalibunar, održan je sastanak pred-
stavnika MUP Travnik i Policije HZ HB, uz prisustvo posmatrača EZ, komandanata
Armije RBiH i zapovjednika HVO . Učesnici dogovora učinili su prvi korak ka stvara-
nju i organizovanju jedinstvene travničke policije.
U cilju prevazilaženja naraslih tenzija na općini Travnik, a posebno naselja Kalibu-
nar, dogovoreno je sljedeće:
Shodno odluci travničke vlade na području općine Travnik od sutra, tj.03.06.93.godine
egzistirat će jedinstvena travnička policija.
Policija će u toku večeri patrolirati u naselju Kalibunar i iz svih objekata iselit će sve pripad-
nike ARBiH i HVO koji su organizovano useljeni.
Svim građanima Kalibunara i grada koji su se iselili iz svojih stanova, zbog straha, ili maltre-
tiranja, učesnici dogovora garantuju punu sigurnost i mole ih da se vrate u svoje stanove.
Posebno se upozoravaju pojedinci, pripadnici ARBiH i HVO da, ukoliko budu svojevoljno
otvarali vatru i činili druge nečasne radnje, da će se protiv njih preduzeti najenergičnije
mjere, pa čak i ubijati na licu mjesta”
183
Izvještaj stalne službe dežurstva PS Kalibunar, bb, od 02.06.93.godine
184
Dnevni operativni izvještaj 306.bbr, broj: 02/348-68, od 03.06.1993.
185
pripadnika MUP186. U sjedištu Zajedničkog zapovjedništva Armije i HVO u

Travniku održava se sastanak civilnih organa vlasti i vojnih zapovjednika
travničke općine u prisustvu promatračke misije EZ, UNPROFOR-a i članova
Zajedničkog zapovjedništva, a zaključke sa ovog sastanka Zajedničko
zapovjedništvo dostavlja svim učesnicima, a posebno Komandi 3.korpusa
ARBiH i Zapovjedništvu OZ SB, od kojih traži mišljenje o iznijetim prijed-
lozima187.
Na drugom dijelu sastanka, komandant OG BK, Alagić, je iznio prijedlog za

prevazilaženje zategnute situacije u z/o komandantu 3.korpusa i zapovjed-
niku OZ SB188 iz kojeg je očita namjera pripadnika Armije R BiH da se izb-
jegnu otvoreni sukobi između HVO i A R BiH.
Iako je ovaj Zapisnik Zajednička komanda dostavila Komandi 3.K (barem
186
Akt ZK Armije i HVO broj: 01-237/93, od 03.06.93.godine. Pošto se radi o značaj-
187
nom dokumentu, navešću zaključke:

Održati sjednicu Predsjedništva općine Travnik 03.06.93.godine, sa početkom u 17,00 na
kojoj donijeti jedinstven stav o formiranju jedinstvene policije u općini Travnik.
Nakon toga, održati sastanak Vlade općine Travnik na kome donijeti odluke i prihvatiti pro-
gram rada policije u duhu odredbi koje su prihvaćene na prethodnim sjednicama.
Za 04.06.93.godine, sa početkom u 10,00 sati, zakazan sastanak u Zajedničkom
zapovjedništvu, kome će prisustvovati: Promatračka misija EZ, predsjednik Predsjedništva
i Vlade općine Travnik, predsjednici SDA i HDZ Travnik, zapovjednici brigada sa područja
općine Travnik, zapovjednici civilnih policija i članovi Zajedničkog zapovjedništva.
188
Akt ZK Armije i HVO broj: 01-237/93, od 03.06.93.godine, prijedlog Alagića, komandanta
OG BK za prevazilaženje zategnute situacije:
„...Brigadama odrediti z/o prema četnicima po sljedećem:
306.bbr: Čardakov (isklj.) – Meokrnje (isklj.)
“Travnička” HVO brigada: Čaradkov (uklj.) – s.Škulji
312.mtbr: s.Škulji –tt 1260
“Frankopan” HVO: tt 1260 – Kamenjaš – Vučja glava
Zajednički punktovi sa vojnom policijom na granicama zona i to na ulazu u ratne zone
Ratne zone dubine 3-4 km gdje režim propisuje komandant brigade
Zajednički punkt civilne i vojne policije na Okuki i Ovnaku
Promatračka misija, UNPROFOR, Zajedničko zapovjedništvo i ljekar da obiđu s.Ričice i os-
tala sela koja su u okruženju po prijedlogu HVO
Zajednička naredba o nošenju naoružanja
Obezbijediti nesmetan pristup repetitoru na Vilenici, kojeg treba da obezbjeđuje MUP
Pristupiti zatrpavanju rovova, odnosno, realizaciji zajedničke zapovijedi od 05.05.93.g
Jedinice iz civilnih objekata u gradu izmjestiti u z/o brigada, a KM u z/o brigada po odluci
komandanata
10. Obezbijediti stalno zasjedanje Vlade, dežurstvo u općini i MUP, obezbjeđenje objekata i
stavljanje privrede u funkciju
11. Izvršiti povrat oduzete imovine i dobara na punktovima po spiskovima
12. Zahtijevam civilnu policiju UNPROFOR-a i stručnjake za koordinaciju, što je regulisano u
ugovoru od strane UN
13. Da Zajednička komanda obiđe linije odbrane i utvrdi stanje
14. Da se spriječi otvaranje vatre iz bilo kog oruđa i oružja.
je naslovljen na nju), komandant OG BK Alagić, poštujući liniju komando-

vanja, svojim aktom189 izvještava komandanta 3.korpusa o zaključcima i
iznijetim vlastitim prijedlozima za prevazilaženje incidentnih situacija i traži
upute za pregovore koji se trebaju održati 04.06.93.godine.
Iz Alagićevog prijedloga vidljivo je da se zalaže za mirno rješavanje prob-
lema i za okretanje oštrice prema zajedničkom neprijatelju.
Travnik i okolina „gore“
Dok se na sastancima razgovaralo i dogovaralo, situacija na terenu je izmi-

cala kontroli. Intenzitet djelovanja HVO na Kalibunaru, Slimenima, Vakufu
i V.Bukovici se pojačava, a vjerovatna namjera je zastrašivanje Bošnjaka
ovih naselja, kako bi ih prisilili na iseljavanje. Međutim, prostorne jedinice
ovih mjesta, pojačane dijelovima 17.kbbr i neangažovanim ljudstvom 312.
mtbr, uzvraćaju na artiljerijsko-pješadijske napade i dolazi do otvorenog
oružanog sukoba, prvo u Slimenima, a zatim u Vakufu, Guvnima, dok se na
Kalibunaru opkoljavaju kuće sa muslimanskim stanovništvom i daje im se
ultimatum da se predaju.
I u ovakvoj situaciji dešavaju se stvari koje je teško objasniti. U Travniku,

u restoranu Robne kuće održava se sastanak vodećih bošnjačkih političara
buduće Travničke provincije (Kandidaciono tijelo), na kome raspravljaju o
podjeli fotelja u toj provinciji.190
Postavlja se pitanje da li bi prvaci bošnjačkog naroda Srednje Bosne
održavali ovaj sastanak u Travniku da je ARBiH planirala izvođenje borbenih
dejstava na travničkoj općini?
Ostavljam čitaocima ovog teksta da donesu zaključak.
Dana 04.06.1993.godine borbe se nastavljaju, iako zapovjedništva

Armije i HVO, zajedno sa predstavnicima civilne vlasti i predstavnicima
međunarodne zajednice nastoje smiriti situaciju i konflikt zaustaviti, stvoriti
uvjete za mirno rješenje sukoba191.
189
Prijedlog Komandanta OG BK u vezi dogovora sa HVO, broj: 50/55, od 03.06.93.
godine
190
Sastanku prisustvuju: Mlaćo Dževad iz Bugojna, Selimović Nasir i Hurko Salko
iz Fojnice, Mekić Enijad iz Busovače, Terzić Kemal i Šutković Samir iz D.Vakufa,
Čorbeg Sabit iz N.Travnika, Kaimović Munib iz Viteza, te Čurić Muhamed, Čorhodžić
Mehmed, Genjac Halid, Granov Mirsad, Bečiragić Dževad i Begović Mesud iz Travni-
ka. I u ovakvoj situaciji prisutni su se usaglasili da se u provincijske organe ispred
muslimanskog naroda predlože: Genjac Halid za viceguvernera, Semin Sudžuka iz
Fojnice, Nihad Pašalić iz Busovače, Kemal Terzić iz D.Vakufa i Kemal Poričanin iz
Jajca u Vladu Provincije travničke
191
Zapisnik sa sastanka održanog 04.06.1993.g
Nakon ovog sastanka nije došlo do prekida borbenog djelovanja, nego je

oružani sukob intenziviran.
Borbena djelovanja izvode samo jedinice koje su se zatekle u Travniku, a

fizička, pa i bilo kakva druga veza sa jedinicama van okruženja nije se mogla
ostvariti, izuzev povremene paket - veze prema Komandi 3.korpusa, tako
da se nije moglo govoriti o sinhronizovanoj, planiranoj operaciji jedinica
Armije RBiH. Ovo se može zaključiti iz više dokumenata, a navodim akt OG
BK192, iz koga se vidi da su veze 306.bbr prekinute, a u kome predlaže kom-
andantu 3.korpusa da se intenzivira napad iz pravca Zenice na Ovnak, a da
se, radi rasterećenja Travnika, intenzivira napad i na Busovaču.
Da nije bilo uvezanog djelovanja jedinica 3.korpusa govori i Telegram-

izvještaj 306.bbr, od 08.06.93.godine, u kome 306.bbr, pored navođenja
dostignutih linija, traži od Komande 3.korpusa da jedinice iz Zenice napad-
nu Ovnak i Grahovčiće… Telegram je primljen u 22,10 sati 08.06.93.godine,
a 306.bbr ni u tom momentu ne zna da su od jutarnjih sati jedinice iz Zenice
izvršile napad na širi rajon Ovnaka.
Saradnja HVO i SCA
Karakteristika ovog oružanog sukoba bila je i otvorena saradnja HVO sa

SCA. Ranije nevjerovatne informacije o njihovoj suradnji se obistinjuju, a
za nepovjerovati je da HVO prisiljava svoje bojovnike i civilno stanovništvo
da se iz Travnika i okoline povlači preko Vlašića i teritorije koju drži SCA.
O ovome svjedoči više dokumenata 306.bbr,OG BK i 312.mtbr, ali i doku-
menta VRS i HVO.
Sam vrh RS, u liku Radovana Karadžića, izdaje Naređenje u kome naređuje
svojim jedinicama da prihvate bojovnike HVO i civilno hrvatsko stanovništvo
koje se povlači preko njihove teritorije, da bojovnike prebace do Vareša sa
ličnim naoružanjem, a civilima omoguće odlazak na teritoriju pod kontro-
lom HVO ili u Hrvatsku, po njihovom izboru.193 GŠ VRS i Komanda 1.KK VRS
ovo naređenje spuštaju do potčinjenih komandi na izvršenja, a da je za-
datak realizovan svjedoči Izvještaj Komande 1.KK VRS194
192
Izvještaj i prijedlozi” OG BK, broj: 09/119-5, za Komandanta 3.korpusa, od
05.06.’93.godine
193
Naređenje Radovana Karadžića, predsjednik RS, broj: 01-133/93, od 09.06.93.
godine
194 Izvještaj Komande 1.KK VRS, str.pov.broj: 46-56, od 13.06.1993.godine, Postupak sa
pripadnicima HVO i civilnim hrvatskim stanovništvom sa područja Travnika, u kome se,
između ostalog, navodi: „...Na osnovu naređenja GŠ VRS str.pov.br.03/8-110, od 07.10.1993.
i Komande korpusa str.pov.br.351-1/93, od 07.06.1993.godine, izveštavamo vas da je akcija
u vezi pripadnika HVO i hrvatskog civilnog stanovništva izbeglog sa područja Travnika na
predeo Vlašić u potpunosti izvršena...Vojnosposobni, njih 890, je izdvojeno, preveženo i
O toku pregovora predstavnika Hrvata i VRS za realizaciju ovog zadatka

izjave je davao gospodin Davor Kolenda195 koji je u to vrijeme obavljao
dužnost predstojnika za opće poslove i generalnog tajnika HVO Travnik.
Gospodin Kolenda je bio veza HVO sa VRS sa tajnim nazivom „Osa“, a vezu
je održavao sa Acom Boškovićem- „Leptirom“. Pored kazivanja o povlaćenju
bojovnika HVO i civila preko teritorije pod kontrolom VRS, gospodin Ko-
lenda potvrđuje da je VRS artiljerijski djelovala po Travniku i okolini po
zahtjevu HVO.196
Komanda 1.KK VRS 06.06.1993.godine svojim naređenjima197 reguliše način

ostvarivanja artiljerjske vatre po zahtjevima HVO i prihvata civilnog hrvatsk-
og stanovništva.
Da je ostvarena saradnja „Travničke“ brigade HVO sa SCA, pored izjave
Davora Kolende, svjedoči i Zapovjed „Travničke“ brigade broj:01-5-403/93,
od 18.05.1993.godine u kojoj zapovjednik brigade Jozo Leutar zapovjeda:
„Obustaviti sva neprijateljska djelovanja prema snagama srpske vojske...“198
Stradanje Bošnjaka Velike Bukovice i Bandola
U Biljansku dolinu oružani sukob se prenosi opkoljavanjem dva sela, Velike

Bukovice i Ričica, sela koja su se nalazila u većinskim dijelovima sa hrvats-
kim stanovništvima. I jednim i drugima dali su ultimatum da se predaju i
napuste selo, što su mještani sela Ričice i učinili, dok su mještani Velike Bu-
kovice to odbili, te je HVO nakon isteka roka za predaju oružja izvršio totalni
artiljerijsko-pješadijski napad. Prve vijesti o gubicima u Velikoj Bukovici bile
su alarmantne. 306.bbr, u izvještaju od 05.06.93.godine, obavještava Kom-
andu 3.korpusa “…da u Velikoj Bukovici ima 18 mrtvih i 9 ranjenih…” i traži
pomoć od Komande 3.korpusa.
smešteno u prihvatni centar „Manjača“...Svo naoružanje vraćeno jedinici HVO...“
195
Izjava Davora Kolende o zbivanjima u Travniku od 01.06.1993.godine u svezi
daljnjih dešavanja prilikom povlaćenja naših jedinica i civila iz Travnika, od
02.09.1993.g
196
Izjava Davora Kolende o zbivanjima u Travniku od 01.06.1993.godine u
svezi daljnih dešavanja prilikom povlaćenja naših jedinica i civila iz Travnika, od
02.09.1993.g: „...dobio sam zadatak da prilikom kontakta sa „Leptirom“ tražim da
se tuče taj dio Mešćeme i Bijelo Bučje (škola). U 10,00 sati sam to prenio „Leptiru“
i zaista su bile tučene poslije pola sata...U kontaktu radiostanicom sam zamolio
„Leptira“ da tuku Gradinu, Mešćemu i Skok, a oni su to odbili jer je u gradu i na cesti
krstario UNPROFOR. Tek ujutro oko 05,00 sati 06.06.1993.g kada je UNPROFOR
otišao granatirali su sva ova mjesta...gospodin Ramljak i Pjanić su dali spisak mjesta
koja treba artiljerijski gađati (Gradina, Vilenica, Stari Grad i Vojarnu)...“
197
Naređenje Komande 1.KK VRS, broj:349-1/93 i 350-1/93
198
Zapovjed “Travničke” brigade HVO, broj:01-5-403/93, od 18.05.1993.godine za
obustavu svih neprijateljstava prema snaga srpske vojske
Šta je trebao komandant 306.bbr činiti ako nije mogao direktno pomoći
Velikoj Bukovici neposrednim udarom po snagama koje su okruživale
V.Bukovicu? Pa, jedino što je mogao i što je vojnički opravdano je, izvršiti na-
pad na susjedne položaje HVO radi rasterećenja obruča HVO oko V.Bukovice,
što 306.bbr čini ujutro 08.06.93.godine napadom iz pravca Mehurića ka Ma-
linama i Gučoj Gori, jer su ovo položaji koje je držala “Frankopan” brigada
HVO, brigada koja je i izvršila napad na mještane Velike Bukovice.
Jedinice Armije R BiH iz pravca Zenice objedinjene u TG „Ovnak“ (u nekim

dokumentima se pominje kao naziv ove TG, TG „Sedam“, vjerovatno zbog
toga što je 7.Mbbr bila nosilac borbenih dejstava) napadaju postrojbe HVO
u širem rejonu Ovnaka, na granici općina Travnik i Zenica, a slobodne snage
306.bbr sa dijelom ljudstva drugih jedinica Armije R BiH koji su bili blokirani
u svojim mjestima stanovanja, te Izviđačko-diverzantskim vodom 17.kbbr,
koji se zatekao na prostorima Biljanske doline na zadatku izviđanja nepri-
jateljskog rasporeda VRS i, po naređenju ZK A R BiH i HVO, izvodi napad
pravcima Mehurići-Maline-Guča Gora i Mehurići-Čukle-Ovnak. Pod udarom
armijskih snaga, HVO čiji je moral bio poljuljan saznanjem da se postro-
jbe HVO i civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti povlači iz Travni-
ka, napušta položaje odbrane i povlači se prema Novoj Biloj, dok civilno
stanovništvo i dio bojovnika ostaje u mjestu stanovanje.
Haški Tribunal o događaju u Malinama
Tokom prvog dana borbi (08.06.1993.godine) dešava se incident koji po-

kazuje da stranci-mudžahedini nisu pod komandom Armije R BiH. Ovaj
incident imao je za posljedicu pogibiju zarobljenika hrvatske nacionalnos-
ti, o čemu je svoju riječ dao i Haški tribunal u predmetima Tužilac protiv
Hadžihasanovića i Kubure i Tužilac protiv Rasima Delića.
U Sažetku presude Tužilac protiv Hadžihasanovića i Kubure se kaže:„...Dana

8. juna 1993. selo Maline, smješteno u dolini Bile, napale su snage 1. batal-
jona 306.brigade. Nakon što je selo zauzeto, zarobljeni hrvatski civili i vo-
jnici HVO-a okupljeni su u centru sela. Oko 10 sati ujutro u Maline je stigla
jedna jedinica vojne policije 306. brigade. Prema tezi odbrane, ovi policajci
trebali su evakuisati i zaštititi civile u selima koja je zauzela AR BiH.Dok su
ranjenici ostali gdje su bili, policajci su oko 200 osoba, među kojima su bili
civili i vojnici HVO-a, odveli u pravcu Mehurića. Komandant 306. brigade je
odobrio da se ranjeni smjeste u kamion, kako bi ih se odvezlo do Mehurića.
Iznenada je u selo Maline upalo više mudžahedina. Uprkos zabrani kom-
andanta 306. brigade da se približe, mudžahedini su preuzeli kontrolu nad
kamionom i odvezli se, otevši osmoricu ranjenih i pokazujući gestama da
će ih zaklati.
Što se tiče 200 seljana na putu prema Mehurićima, pod pratnjom vojnih
policajaca 306.brigade, njih su u blizini mudžahedinskog logora u Poljani-
cama presreli zamaskirani i naoružani strani i lokalni mudžahedini. Izdvojili
su 20 vojno sposobnih Hrvata, kao i jednu mladu ženu koja je na rukavu
nosila oznaku Crvenog križa. Mudžahedini su te zarobljenike odveli u prav-
cu Bikoša, koji se nalazi između Malina i Mehurića. Prema riječima svjedo-
ka, ranjenici, koje su oteli mudžahedini, odvezeni su kamionom u pravcu
Bikoša. Nedaleko od tog mjesta bili su prisiljeni izaći iz kamiona i nastaviti
put pješice. Na tom mjestu pridružila im se kolona sa 20 muškaraca i jed-
nom mladom ženom. Kretali su se spuštenih glava, zajedno i pod nadzorom
oko 10 stranih i lokalnih mudžahedina. Iznenada je jednog od zarobljenika
uhvatio napad epilepsije i on je počeo vikati. U tom trenutku mudžahedini
su zapucali u zarobljenike, isprva rafalnom vatrom iz mitraljeza, a potom
pojedinačnim hicima. Jedan od svjedoka koji je preživio masakr izjavio je
da se sakrio pod tijelo jednog od ubijenih zarobljenika, kako bi se zaštitio
od hitaca. Svjedočio je kako je vidio mudžahedine da ubijaju Hrvate
pojedinačnim hicima u glavu.
Vijeće konstatuje da su 8. juna 1993.godine, dvadeset i trojica Hrvata i

jedna mlada žena pogubljeni kod Bikoša nakon što su bili zarobljeni. Što
se tiče počinilaca masakra, Vijeće zaključuje da su to bili strani i lokalni
mudžahedini iz logora u Poljanicama, koji 8. juna 1993. nisu bili pod efek-
tivnom kontrolom 3. korpusa i 7. brigade. Osim toga, Vijeće se nije uvjerilo
da su pripadnici 306. brigade ili 7. brigade učestvovali u masakru. Stoga,
Vijeće ocjenjuje da se optužene ne može smatrati krivično odgovornima za
ubistva počinjena u Malinama... „
Naravno, ovim presudama nije stavljena tačka na slučajeve ubistava

u Miletićima i Malinama, i ne treba ni biti, jer smatramo da svi počinioci
zločina, ma gdje da se on desio i bilo ko ga počinio, moraju stati pred lice
pravde i odgovarati za svoja djela, odnosno nedjela.
Što se tiče Velike Bukovice, preostali vojno sposobni borci Armije RBiH pro-
bijaju se iz obruča, dok HVO zarobljava cjelokupno civilno stanovništvo
i koristi ga kao živi štit pri povlačenju ka Novoj Biloj, a zatim ih odvodi u
zarobljeništvo u s.Skradno, na busovačkoj općini. Po kazivanju očevidaca,
staricu koja se nije mogla kretati zajedno sa kolonom, bojovnik HVO na licu
mjesta ubija, a za Delić Zijada još uvijek se ne zna gdje je ubijen i sahranjen.
Tog dana HVO je izvršio napad na selo Bandol, koje je do temelja spalio,
uključujući i mjesnu džamiju, a zajedno sa svojom kućom izgorio je i stariji
mještanin Bandola, koji je smatrao da nikome nije ništa nažao učinio i da ne

treba bježati iz svog doma od svojih dojučerašnjih komšija.
Velika Bukovica i Bandol su sela koja su se našla na pravcu izvlačenja snaga

HVO i civila hrvatske nacionalnosti iz Travnika prema Novoj Biloj i snage
HVO su dobile zadatak da se ova sela moraju zauzeti.
POKRETI STANOVNIŠTVA HRVATSKE NACIONALNOSTI NA

TERITORIJI OPĆINE TRAVNIK
Kao posljedica borbenih djelovanja pokreti civilnog stanovništva su nemi-

novni, pogotovo ukoliko je to i dio oficijelne politike jedne od strana u su-
kobu.
Kako je došlo do pokreta hrvatskog stanovništva na teritoriji općine Travnik?
U januaru 1993.godine nije bilo otvorenih sukoba na travničkoj općini

između Hrvata i Bošnjaka, odnosno između Armije R BiH i HVO, ali je za-
vladala određena nesigurnost u stanovništvu zbog sukoba na susjednim
općinama.
Da li zbog odbrane Busovače, stolnog grada ratnog zločinca Darija Kordića,

političko rukovodstvo hrvatskog naroda cijeni da je potrebno izvršiti
evakuaciju hrvatskog stanovništva iz Travnika, što ilustruje Zapovijed
dopredsjednika Ureda HVO HZ HB.199
Da li je to Anto Valenta, potpisnik ove Zapovijedi već otpisao Travnik iz HZ

HB ili se radilo o dogovoru da u njega uđu pripadnici VRS, a da se o sudbini
Travnika kasnije rješava?
Valenta u nastavku Zapovijedi naređuje: „...1.Pripremiti plan za evakuaciju
hrvatskog pučanstva iz Travnika prema Vitezu i Novom Travniku. 2.Evakuac-
iju muslimanskog pučanstva, u planu, dozvoliti isključivo preko Guče Gore
u Zenicu. 3.Naredba stupa na snagu ODMAH...“
Valenta će uputiti zapovjedi predsjednicima HVO Novi Travnik i Vitez da
se izvrši priprema za smještaj hrvatskog stanovništva po kolektivnim
smještajima u ovim općinama sa rokom izvršenja ODMAH.200
199
Zapovijed Dopredsjednika Ureda HVO HZ HB, broj 221/93, od 29.01.1993.g, u
kojoj se, između ostalog, kaže: „...prisiljeni smo razmišljati o napuštanju prve linije
fronta prema četnicima, koje drže snage HVO iz Travnika, Viteza, Kiseljaka, Novog
Travnika i Busovače. Snage će biti pomjerene na drugu, već pripremljenu liniju iza
Travnika...“
200
Zapovjed dopredsjednika Ureda HVO HZ HB predsjedniku HVO N.Travnik, broj
229/93, od 01.02.1993.g i Zapovjed dopredsjednika Ureda HVO HZ HB predsjedniku
Do pokreta stanovništva, ipak, nije došlo, ali je plan evakuacije hrvatskog

stanovništva aktueliziran u aprilu 1993.godine, o čemu je već bilo riječi,
a plan evakuacije je sastavni dio Skraćenog zapisnika sa 56.sjednice HVO
Travnik.
Plan će biti dijelom realizovan početkom juna 1993.godine, a većina bojo-

vnika i civilnog stanovništva hrvatske nacionalnosti , iz Travnika se izvuklo
po rezervnoj varijanti, koju je dogovorio gospodin Davor Kolenda sa srp-
skom stranom, odnosno, preko teritorije koju je kontrolisala VRS, a o čemu
svjedoči navedeni Izvještaj 1.KK VRS.
Pokret hrvatskog stanovništva naredilo je Zapovjedništvo OZ SB, vjerovat-

no uz saglasnost političkog rukovodstva, optužujući muslimansku stranu za
zločine nad civilima hrvatske nacionalnosti.
Međunarodni posmatači o pokretu hrvatskog

stanovništva
Komandant OG BK general Alagić i predsjednik RP općine Travnik javno

pozivaju građane općine Travnik hrvatske nacionalnosti da ne napuštaju
svoje domove, garantujući im sigurnost201, a predstavnici međunarodne
zajednice na licu mjesta se uvjeravaju i konstatuju da su pokreti rezultat
politike HDZ i HVO.Međunarodni posmatrači u svom izvještaju POSEBNO
IZVJEŠĆE O TRAVNIKU, od 08.06.1993.godine, konstatuju: „...U PRILOGU
ĆETE NAĆI IZVJEŠĆE ZAMJENIKA Koordinacijskog centra (KC) Travnik, koji je
danas proveo istragu u Travniku sa jednim timom PMEZ, blisko surađujući
sa UNPROFOR-om, kao i sa humanitarnim organizacijama. Zbog emocija sv-
jetskih medija iskazanih o ovoj temi, kao i zbog poziva g.Bobana upućenog
međunarodnoj zajednici, u kojem tvrdi da samo međunarodna intervencija
može spasiti Hrvate, za koje smatra da su u opasnosti od istrebljenja u ovoj
oblasti, značajno je jasno utvrditi činjenično stanje.Iako je napad Armije
RBiH jasan, sada se, takođe, čini jasnim da su navodi bosanskih Hrvata o
zločinima i etničkom čišćenju namjerno preuveličani, ako ne i potpuno
netočni. Isto tako uznemirava činjenica da je ono što je prezentirano, kao
reakcija uspaničenog pučanstva, već tri dana ranije najavljeno od strane
časnika HVO Travnik na sastanku sa šefom OC i zapovjednikom BRITBAT.
Zapravo, ogromna pomjeranja pučanstva o kojima se izvješćuje, vjerovatno
HVO Vitez, broj 228/93, od 01.02.1993.g

201
Poziv Predsjedništva i Vlade SO Travnik i OG “B.Krajina” Hrvatima i ostalim
građanima koji su napustili svoje domove u općini Travnik na povratak u svoje
domove, od 14.06.1993.godine (Poziv emitovan u sredstvima javnog informiranja)
su kombinacija dugotrajne propagande HVO o navodnim muslimanskim

zločinima i jasnih naredbi izdatih u nekim područjima da se sela napuste,
ako ne i priključe srpskim crtama...“
U dijelu ovog Izvještaja, koji govori o stanju u Travniku, a u vezi navodnih
zločina Armije R BiH u G.Gori, se kaže: „...Komandi Armije su postavljena
pitanja o navodnim zločinima u selu G.Gora. Ponudili su da posjete selo i
povedu predstavnike hrvatske zajednice, uključujući svećenika Mirka Ivkića
iz Travnika. Ovo je izvršeno od strane PMEZ, UNPROFOR-a i UNHCR-a. U selu
je otkriveno da ga je HVO napustio, ali Armija nije zauzela. Hrvatski civili su
potražili sklonište u crkvi, sa jednim povrijeđenim kojem je PMEZ pružila
pomoć (rana od metka). Nađeno je tijelo civila (Hrvata) sa ranom od metka
u glavi. Nije bilo zapaljenih kuća i šteta je bila umjerena... Zapovjednicima
Armije su postavljena pitanja o navodnom pokretu HVO i hrvatskih civila ka
srpskoj teritoriji i oni su odgovorili da je to HVO migracija i ponudili priliku
za razgovor sa HVO svjedokom, koji je izbjegao takav prinudni premještaj...“
U Komentaru izvjestitelj konstatuje: „...Pokret hrvatskih civila prema rejonu

Viteza (i, naknadno, prema Busovači i Novom Travniku) je velik i značajan.
Razlozi za pokret su manje jasni, ali čini se da imaju veze sa široko raspros-
tranjenim vjerovanjem da mudžahedinske snage čine zločine. Istraga nije
proizvela dokaze za to (iako je posjećeno samo jedno pomenuto hrvats-
ko selo). Navodi da je HVO primorao svoje vlastito pučanstvo iz Ovčareva
preseliti sjeverno na srpsku teritoriju, u kombinaciji sa upornim pričama o
zločinima u Gučoj Gori, mogu sugerirati koherentnu i koordiniranu hrvatsku
politiku, sa pažljivo upravljanim informacijama/ glasinama...“202
U ime Komisije za ljudska prava Zenica, ambasador Jean-PierreThebault

u predmetu „Ocjena UNPROFOR-a o stanju u Srednjoj Bosni 13.06.1993.
godine“, između ostalog, zaključuje: “... Kao rezultat velike hrvatske propa-
gande, svi su danas zabrinuti zbog slučaja Travnik, gdje HVO namjerno or-
ganizira masovni egzodus hrvatskog stanovništva, koji je popraćen velikim
publicitetom. No, svi izvještaji s terena ukazuju da tamo, ustvari, nije bilo
sukoba i da je broj žrtava bio malen...“
Jean-Pierre Thebault u Specijalnom izvještaju o Travniku, od 19.juna 1993.

godine, koga potpisuje u ime HRC Zenica, izražava potpuno slaganje sa
autorima ovog izvještaja, a sačinile su ga 4 osobe (Holanđanin, Englez,
Šveđanin i Grk). Thebault konstatuje: „...slučaj u Travniku predstavlja iz-
vanrednu propagandnu operaciju sa hrvatske strane, uz pomoć medija...“
U prilogu ovog Izvještaja nalazi se Specijalni izvještaj o Travniku, od

202
Izvješće Okružnog centra (OC) Zenica PMEZ 08.06.1993.g
08.06.1993.godine, u kome se, između ostalog, kaže: „...Tvrdilo se da je

30 sela u opštini uništeno, u ekscesu 200 ubijeno, 20.000 Hrvata izvršeno
etničko čišćenje, i da su zvjerstva počinjena u nekoliko imenovanih sela...“
O pokretu hrvatskog stanovništva se kaže: „...Međutim, ono što se, također,
pojavilo, je da je u većini slučajeva ovo bilo uredno pripremljeno i sponzo-
rirano od strane HVO i hrvatskih političkih lidera. Najbolji primjer toga je
selo Ovčarevo, gdje je stanovništvo od oko 3.000 lica napustilo selo i većina
krenula sjeverno prema srpskim linijama. Konzistentno, odgovor koji su dali
hrvatski civili i armijska komanda na pitanje - zašto su krenuli na sjever?, je
da im je bilo naređeno da tako čine. Razlog zbog kojeg ovaj odgovor nije
osporen je taj da je politika hrvatskog pomjeranja stanovništva, izneseno
javno 03.juna 1993., na sastanku Zajedničke komande u Travniku, predsjed-
nik HDZ je izjavio da zbog nedostatka sigurnosti u gradu - on je želio da
pomogne, a oni će se svakako pomjeriti, vjerovatno preko srpskih linija.
ECMM i UNPROFOR su odbili da to podrže. Kratko nakon toga, Zajednička
komanda je prestala da djeluje, i brigada HVO Travnik je sistematski spaljiv-
ala dosijee, zapalila svoj štab i povukla se...“
Na karti „obostrani raspored, 08.06.1993.godine“, prikazan je raspored sna-

ga prije početka odlučne akcije armijskih snaga.
Linija razgraničenja armijskih snaga i HVO, uspostavljena u junu 1993.go-

dine, na travničkoj općini ostaće, uz manja pomjeranja, sve do potpisivanja
Vašingtonskog sporazuma, iako je na prostoru Lašvanske doline bilo ope-
racija širih razmjera.
U okviru tih operacija treba pomenuti borbe 306.bbr sa pridodatim je-

dinicama za kotu 688 (iznad sela Radojčići i Čifluk, Radinu glavicu, Površ,
Gostunj i Bošnjakov gaj, dok je 312.mtbr sa pridodatim i sadejstvujućim
jedinicama uglavnom borbena dejstva izvodila u širem rejonu Slimena, a
posebno na Kacama.
Na kraju, u znak zahvalnosti, dužni smo navesti imena jedinica Armije R BiH
koje su učestvovale u borbenim dejstvima na travničkoj općini, dajući do-
prinos odbrani od agresora sa istoka i zapada. Pored nabrojanih ,17.kbbr,
306.bbr, 312.mtbr, 27.bbr, 7.Mbbr, izraze zahvalnosti upućujemo borcima
314.mtbr, 308.bbr, 325.bbr, jedinica OpŠO Zenica, Izviđačko-diverzantske
brigade, Samostalnog diverzantskog bataljona, pripadnicima MUP-SJB
Travnik i CSB B.Luka, kao i Jedinici za specijalna dejstva CSB Zenica.
Jasmin Ganić
NAJZNAČAJNIJA BORBENA DEJSTVA NA PODRUČJU

OPĆINE VITEZ U 1993. GODINI
Uvod
Općina Vitez nalazi se u centralnom dijelu sliva rijeke Lašve, koja čini
Lašvansku dolinu dugu oko 17 km i prosječne širine oko 3 km. Nadmorska
visina varira od 390 do 480 metara. Najniže naseljeno mjesto je uže gradsko
područje i nalazi se na nadmorskoj visini od 415 metara, dok je naseljeno
mjesto na najvišoj nadmorskoj visini, na 700 metara, dio sela Zabilje,zaselak
Brdo.
Klima na viteškoj općini je izrazito kontinentalna, sa hladnim zimama i
toplim ljetima. Površina općine Vitez iznosi 159 km2 što je svrstava u red
manjih općina u Bosni i Hercegovini. Popisom stanovništva iz 1991. godine,
na teritoriji općine Vitez ukupno je živjelo 27.859 stanovnika, od toga Mus-
limana 11.514 ili 41,32%, Hrvata 12.675 ili 45,59%, Srba 1.501 ili 5,38%, Ju-
goslovena 1.377 ili 3,49% i Ostalih 792 ili 2,87%. 203
Agresijom na Bosnu i Hercegovinu, na prostoru općine djeluje Općinski
štab Teritorijalne odbrane Vitez, koji izražava lojalnost državnim organ-
ima vlasti. Međutim, formiranjem HVO i Armije Republike Bosne i Herce-
govine, dolazi do prvih nesuglasica između muslimanskog i hrvatskog
naroda na teritoriji općine Vitez, kada OpŠTO Vitez napuštaju pripadnici
bosanskohercegovačkih Hrvata.204
Proširenjem krize u Bosni i Hercegovini za posljedicu ima i odlazak pri-
padnika ARBiH Vitez na ratište, kada krajem aprila i početkom maja 1992.
203
Izvor podataka: internet stranica: www.wikipedia.com, htpp://hr.wikipedia.org/wiki/
Popis_stanovništva_u_Bosni_i_Hercegovini_1991. (posjet 10.mart 2011. godine); “Naciona-
lni sastav stanovništva-Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.“,
Statistički bilten, broj 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Herce-
govine, Sarajevo.
204
Službenici hrvatske nacionalnosti u OpŠTO Vitez koji nisu željeli da nastave rad su:
Žigonja Stipo, Vrebac Željo, Garić Ana i Sajević Željo. Munib Kajmović „48 SATI PEPELA“,
Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 2011.
godine učestvuju u borbama u području Turbeta. Značajniji događaj u or-

ganizovanju vojne strukture ARBiH na općini Vitez desio se 21. maja 1992.
godine, kada je izvršeno postrojavanje i upućivanje 1. dobrovoljačkog
odreda OpŠTO Vitez na linije odbrane u općini Visoko. Ubrzo je formiran
i 2. dobrovoljački odred, koji se smjenjivao sa 1. odredom na linijama od-
brane. Posljedica učešća boraca u ratnim dejstvima se ogleda u stjecanju
borbenog iskustva, nabavci naoružanja i drugog MTS-a, kojim su oskudje-
vali pripadnici ARBiH na viteškoj općini.
Do druge polovine 1992. godine na području općine Vitez međunacionalni
odnosi su bili dobri, uz međusobnu toleranciju, uvažavanje i zadovoljavajuće
međuljudske odnose. U drugoj polovini 1992. godine dolazi do pogoršanja
međunacionalnih odnosa na čitavom prostoru općine Vitez. Posebno su
dva faktora imala veliku ulogu na realizaciji negativnog procese : prvi je bio
raspad zajedničkih općinskih organa vlasti, a drugi razlog bio je sadržan u
namjerama HDZ-a i HVO-a Vitez da se Bošnjacima, ako bude neophodno, i
silom nametne vlast takozvane Hrvatske zajednice Herceg Bosne.
Prvi veći incident i prvi napad HVO-a na mjesnu zajednicu Ahmići dogodio
se oktobra 1992. godine. HVO je 19. oktobra 1992. godine počeo napad na
pripadnike ARBiH u Novom Travniku sa namjerom da se pripadnici ARBiH
stave pod kontrolu HVO-a. Zbog upućivanja pojačanja HVO-a sa prostora
drugih općina205 u pravcu Novog Travnika, Okružni štab Zenica naređuje
Općinskom štabu Teritorijalne odbrane Vitez da postavi kontrolne punktove
i izvrši blokiranje putne komunikacije Lašva-Travnik, sa zadatkom da spriječi
prolaz postrojbi HVO-a u naseljenim mjestima Grbavica i Ahmići. Tokom
noći, između 19. i 20. oktobra 1992. godine, vođeni su pregovori između
pripadnika OpŠTO Vitez, čija se komanda nalazila u zgradi Srednjoškolskog
centra “Vitez” u Vitezu, i predstavnika tzv. Vlade HVO-a Viteza, Ivice Šantića,
i zapovjednika brigade HVO-a Vitez, Marija Čerkeza, koji su zahtijevali od
pripadnika ARBiH da uklone punktove, kako bi postrojbe HVO-a mogle nas-
taviti marševanje prema Novom Travniku. Pošto tokom noći nije postignut
nikakav sporazum sa predstavnicima HVO-a, uslijedila je blokada zgrade u
kojoj je bio razmješten OpŠTO Vitez, a zatim organizovan i izveden oružani
napad206. U ranim jutarnjim časovima, 20. oktobra 1992. godine, došlo je do
napada HVO-a na mjesnu zajednicu Ahmići i kontrolni punkt koji su formi-
205
Općine: Kiseljak, Kreševo, Fojnica, Busovača.
„Do oružanog napada HVO-a na OpŠTO Vitez, sa sjedištem u zgradi Srednjo-školskog
206
centra “Vitez”, u Vitezu, došlo je oko 1 čas poslije pola noći 19./20. oktobra 1992. godine.
U trenutku napada u zgradi su, pored ostalih, bili prisutni: komandant OpŠTO Džidić
Šefkija, predsjednik IO Skupštine općine Vitez, Kaknjo Fuad i predsjednik Općinske orga-
nizacije SDA, Kajmović Munib. U ranim jutarnjim časovima, 20. oktobra 1992. godine, zbog
nemogućnosti adekvatne odbrane, pripadnici OpŠTO su se, zajedno sa prisutnim vojnici-
ma, povukli u Stari Vitez. HVO je 22. X 1992. godine izveo i napad na Logističku bazu A BiH
u Vitezu, i tako, definitivno, okupirao novi dio grada Viteza“.
rali pripadnici Armije RBiH. Napad je bio jakog intenziteta i dobro priprem-
ljen. Nekoliko pripadnika Armije RBiH, koji su držali kontrolni punkt i koji su
bili nastanjeni na području mjesne zajednice Ahmići, u nemogućnosti da se
odbrane od napada postrojbi HVO, povukli su se sa komunikacije Busovača-
Vitez. Na taj način HVO je preuzeo kontrolu komunikacije Busovača-Vitez-
Novi Travnik i mogao je neometano da upućuje svoje pripadnike u napade
na Bošnjake Novog Travnika.207
Od oktobarskih događanja 1992. godine, međunacionalni odnosi su se
svakodnevno zaoštravali na čitavom području općine Vitez. Glavni zadatak
HDZ-a i HVO-a Vitez bio je da što brže i čvršće organiziraju vlast paradržavne
tvorevine Herceg Bosne i stavljanje Bošnjaka i Armiju RBiH pod kontrolu te
vlasti. Za realiziranje tih ciljeva korištena su sva sredstva u vidu političkih
pritisaka, a poslije se prešlo na kombinaciju vojnog i političkog pritiska.
Krajem 1992. godine, od strane Vlade HVO-a Vitez pokrenuta je i inicijati-
va za stvaranjem tzv. “mirovnih vijeća” u nacionalno mješovitim mjesnim
zajednicama. Zadatak ovih vijeća je trebao da bude rad na sprečavanju
narušavanja međukomšijskog i međunacionalnog povjerenja. Zapravo,
ideja o stvaranju mirovnih vijeća i nije pokrenuta da se ova vijeća, praktično,
i formiraju i da rade na očuvanju međunacionalnih odnosa, već sa ciljem
da se Bošnjaci što više pasiviziraju, odnosno, da se kod njih, što je moguće
više, održi povjerenje koje su oni imali prema komšijama Hrvatima. Dakle,
suština “politike mirovnih vijeća” svodila se na to da se “žrtva” što više pasiv-
izira i ne osjeti opasnost, kako bi Vlada HVO Vitez mogla što lakše praktično
da realizira svoje genocidne planove.208
Krajem 1992. godine na teritoriji općine Vitez nalazile su se slijedeće vo-
jne jedinice i organizacije. Hrvatsko vijeće obrane: Zapovjedništvo opera-
tivne zone Srednja Bosna, Zapovjedništvo i postrojbe „Viteške“ brigade
HVO, IV bojna vojne policije, Postrojba za posebne namjene „Vitezovi“ i je-
dinice čije stanje operativne kontrole nije bilo poznato, a to su postrojbe
„Alfe“ i „Žuti“.209 Od jedinica Armije RBiH na području općine Vitez bile su
razmještene: Općinski štab TO Vitez sa prostornim odredima, Komanda i je-
dinice 325.bbr. i jedinice SJB Vitez.
Period od januara do aprila 1993. godine
Početak 1993. godine na teritoriji općine Vitez karakterističan je po pljački

društvene imovine od strane pripadnika HVO i zauzimanje gradskog
područja i objekata u njemu (hoteli, zgrada MUP-a, zgrada SO Vitez, Pošta sa
207
M. Kajmović, navedeno djelo
208
209
Charles R. Shrader „Muslimansko - hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Vojna povijest
1992.-1994., Golden marketing, Zagreb, 2004. str.58.
Centrom za obavještavanje i javljanje, zgrade Radničkog univerziteta) koji

su imali bitnu ulogu za funkcionisanje i rad. Grupisanje jedinica sa područja
Hercegovine i Hrvatske dovelo je do podizanja tenzija, koje su se manifes-
tovale kroz nasilno oduzimanje automobila od Bošnjaka, pljačkanje kuća
kao i maltretiranje istih. Miniranje objekata bošnjačke nacionalnosti posta-
lo je sastavni dio politike HVO, u cilju sprovođenja svojih namjera.210 Postav-
ljena je eksplozivna naprava u prostorijama Osnovne banke “Travnik”, koja
je aktivirana 20. januara u 22:00 sata. Pljačkanje novca, imovine i drugih
dragocjenosti od pripadnika muslimanske nacionalnosti realizovani su od
strane HVO. Pojačane
su kontrole policije na kontrolnim punktovima, gdje su odobrenja za kre-
tanja priznavali samo potvrde izdate od strane HVO vlasti.211
U tako negativnom vojnom okruženju i nepovoljnoj političkoj poziciji za
Bošnjake općine Vitez, djelovanje međunarodnih faktora još više je produb-
ilo postojeću krizu. Prema Vance-Owenovom planu, Bosna i Hercegovina bi
bila uređena kao federalna jedinica i decentralizovana država, sastavljena
od deset provincija, čije bi granice bile unesene u Ustav Bosne i Hercegov-
ine. Međutim, svaka provincija je trebala imati značajnu većinu jednog od
tri konstitutivna naroda, što je ponovo predstavljalo dominaciju nacional-
nog kriterija nad ostalim. „Muslimanske provincije“, numerisane kao 1., 5. i 9.
obuhvatale bi teritoriju od 23,36% površine Bosne i Hercegovine, „hrvatske
provincije“ 3., 8. i 10. obuhvatale bi 25,87% teritorije Bosne i Hercegovine,
dok bi provincije sa većinskim srpskim stanovništvom, označene brojevima
2., 4. i 6. obuhvatale 42,23% teritorije Bosne i Hercegovine. Sarajevo bi bilo
konstituisano kao zasebna provincija numerisana brojem 7, sa 5,54% terito-
rije Bosne i Hercegovine.212
Struktura provincijskih vlasti predviđala je lokalnu vladu sa guvernerom
provincije, njegovim zamjenikom i zakonodavnim tijelom. Prema spora-
zumu iz Međugorja213 provincijske vlade su trebale imati raspored funkcija
po slijedećem: Provincija Mostar, guverner Hrvat, viceguverner Bošnjak,
a u zakonodavnom tijelu nacionalni raspored predviđao je pet mjesta za
Hrvate, tri mjesta za Bošnjake, dok su dva mjesta tretirana kao slobodna.
Provincija Travnik: guverner Hrvat, viceguverner Bošnjak, u zakonodavnom
tijelu pet mjesta bi pripalo Hrvatima, četiri Bošnjacima, dok bi jedno mjes-
to ostalo upražnjeno. Provincija Zenica: guverner Bošnjak, viceguverner
Hrvat, šest mjesta pripalo bi Bošnjacima, dva Hrvatima i dva mjesta bi bila
210
ICTY, SDA Vitez, Izvršni odbor, Saopštenje za javnost, dana 20. januara 1993. godine.
211
Arhiv Armije RBiH (dalje ARBiH), Fond 325. brdska brigada (dalje 325.bbr.), Izvještaj o
stanju i aktivnostima na poslovima bezbjednosti od 15. januara do 21. januara 1993. go-
dine, str. pov. broj:05/96-4/93, od 22. januara 1993. godine.
212
Zijad Šehić,“ Ekspertiza za potrebe Haškog tribunala u slučaju sukoba u Srednjoj Bosni“.
213
18. maja 1993. godine, Miroslav Tuđman, Ivan Bilić, , Planovi, sporazumi, izjave o
ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2005, str. 256-258.
slobodna u zakonodavnom tijelu. Ovakav raspored vlasti nije odgovarao

Bošnjacima, jer nije odražavao nacionalnu strukturu iz posljednjeg popisa.
Plan je načelno prihvaćen od strane bošnjačke i hrvatske strane u Bosni i
Hercegovini, dok su ga srpski predstavnici odbili.214
Vance-Owenov mirovni plan ocijenjen je kao optimalan za HVO HZHB, koji
ga u cijelosti podržavaju. Primjena Vance-Owenovog plana dovela bi do
razgraničenja provincija i stvaranja hrvatskog entiteta, u kojem slučaju ne
bi ni bili potrebni oružani sukobi. Tako je saglasnost A. Izetbegovića i M. Bo-
bana bila u činjenici da se formira Zajednička komanda ARBiH i HVO, prekid
svih sukoba i uspostavljanje slobodnog prolaska ljudi i roba.215Kao jedan
od zaključaka sa XXXIV sjednice HVO HZHB pominje se i zaključivanje leg-
islative na osnovu Vance-Owenovog mirovnog plana. Rok za izvršenje ove
aktivnosti određen je 15. april 1993. godine.216 Dalje je navedeno da se sve
jedinice Armije RBiH u provincijama 3., 8. i 10. potčinjavaju Zapovjedništvu
Glavnog stožera OS HVO, a karakteristično je da se naglašava ukoliko ne
bude sprovedena zajednička izjava „... nadležna vojna i druga tijela HVO
HZ HB sprovest će taj stavak temeljnog dokumenta Mirovnog plana na
području provincija 3.,8. i 10.“217 U onim općinama u kojima HVO-u nisu
odgovarale pojedine odredbe Vance-Owenovog mirovnog plana, hrvats-
ki dužnosnici su tražili prihvatljiva rješenja u svoju korist. Postrojbe HVO
Kiseljak i HVO Kreševo koje potpadaju pod provinciju 7, ostaju i dalje pod
zapovjedništvom GŠ HVO do konačnog rješenja.218
Svjesni činjenice da prihvatanje mirovnog plana neće ići željenim tokom,
vladajuće strukture HVO pokušavaju naći ubrzano rješenje. Ta agresivnost
je očigledna u izvještaju agencije „Rojter“ iz Zagreba, po kojem HVO traži
ultimativno povlačenje „muslimanskih trupa“ iz provincija 3., 8. i 10. Rok
za tu aktivnost je 15. april 1993. godine, a ako se ne ispoštuje, HVO će to
realizovati jednostrano vlastitim sredstvima.219 I „AFP“ prenosi da je Mate
Boban otvoreno zatražio povlačenje bosanskih snaga koje se nalaze u pro-
vincijama koje se smatraju hrvatskim. Ako do toga ne dođe, odgovoriće si-
lom.220 Ostaje nejasno da li je bosanskohercegovačko političko, a i vojno
214
Izetbegović i Boban potpisali su cjelokupni Vance-Owen mirovni plan., Miroslav
Tuđman, Ivan Bilić, navedeno djelo, 220.; Narodna skupština RS na zasjedanju
održanom 25. aprila 1993. godine donijela je odluku o raspisivanju referenduma o
izjašnjenju građana Republike Srpske., Miroslav Tuđman, Ivan Bilić, navedeno djelo,
229.; Referendum koji su proveli Srbi u BiH odbacio je odredbe Vance-Owenovog
mirovnog plana.; Odluka o proglašenju rezultata referenduma 16. i 17. maja 1993.
godine, Miroslav Tuđman, Ivan Bilić , navedeno djelo, 261-262.
215
ICTY, Zapisnik sa XXXIV sjednice HVO HZ HB 03. aprila 1993. godine u Mostaru.
216
Isto
217
Isto
218
HVO HZHB izvanredna sjednica 15.01.1993. god, broj:01-I-32/93.
219
ICTY, (IT-01-47-T), “ Borba“, ponedjeljak 05. april 1993. godine.
220
ICTY, (IT-01-47-T), „Borba“, utorak 06. april 1993. godine.
rukovodstvo ozbiljno shvatilo ove prijetnje ili je procjena bila da će se i dalje

na ravni incidenata rješavati otvorena vojno-politička pitanja. Pojedini au-
tori su to predstavili kao zauzetost “... odbranom od agresije sa Istoka.“221
Nažalost, događaji koji su uslijedili poslije ultimativnog roka ostaće zapisani
kao teška posljedica za oba naroda na prostoru Srednje Bosne.
Period od aprila do decembra 1993. godine
Na području općine Vitez borbena dejstva između HVO-a i Armije R BiH

vođena su u periodu od 16. aprila 1993. do 25. februara 1994. godine. Pri-
preme i mobilizacija pripadnika HVO za realizaciju napada na pripadnike
ARBiH i civilno stanovništvo na općini Vitez izvršene su u izuzetnoj tajnos-
ti.222 U procesu planiranja i priprema za izvršenje borbenih zadataka bio je
upoznat i uključen mali broj starješina u OZSB i potčinjenim joj jedinicama.
Postrojbe HVO koje su direktno učestvovale u izvršenju napada na pripad-
nike ARBiH, zapovjedi za te aktivnosti primile su u ranim jutarnjim satima.
Iz zapovjedništva OZSB 16. aprila 1993. godine, u 01:30 sati, izdate su tri
zapovjedi za borbeno djelovanje.223 U večernjim satima, 15. aprila, HVO je
blokirao sve komunikacije i ulaze u stambene objekte u gradskom području
Viteza, te tako onemogućio bilo kakvo kretanje stanovništva bošnjačke na-
cionalnosti, kako ne bi bilo otkriveno okupljanje nekoliko stotina naoružanih
bojovnika ispred zgrade Radničkog univerziteta i hotela ”Vitez”. Pripadnici
Policijske stanice Vitez za zadaću su dobili posjedanje objekata i institucija
HVO i organizovanje vatrenih sustava u cilju zaštite istih. U sklopu zadatka
trebali su blokirati i zatvoriti sve komunikacije i prilaze zapovjednom mjes-
tu OZSB, Policijskoj stanici, zgradi PTT, zgradi Vlade HVO i drugim njenim
institucijama. Gotovost za realizaciju zadatka data je u 04:00 sata.224
Prije početka napada snaga HVO na pripadnike u Vitezu stanovništvo
hrvatske nacionalnosti je bilo obavješteno da se skloni u skloništa.225 Propa-
ganda koju su vršili pripadnici HVO vezano za događaj oko hapšenja Živka
221
Jovan Divjak, „Bosanskohercegovačko ratište u 1993.-opšti pregled“, Korak, broj 22, janu-
ar-mart 2011., str.15-26. „... komande i štabovi ARBiH u Hercegovini i Središnjoj Bosni bili su
veoma iznenađeni, a i nespremni za sukob sa postrojbama BH Hrvata...nagovještaji ratnih
sukoba bili su uočljivi ŠVKOS...potcjenjivali su aktivnosti HVO u...Centralnoj Bosni 1992. i
početkom 1993. godine.“
222
Izjava Ivice Šantića, gradonačelnika Viteza, za napad pripadnika HVO saznao
osam sati prije njegovog izvršenja, Zapisnik sa sjednice HZHB, od 24. aprila 1993.
godine u Čitluku.
223
Zapovjedi su dobili zapovjednici slijedećih postrojbi: Paško Ljubičić, IV bojna VP,
Darko Kraljević, Postrojba za posebne namjene „Vitezovi“ i Mirko Šamija, načelnik
Policijske stanice Vitez.
224
OZSB, Zapovjest, broj:01-04-235/93, od 16. aprila 1993. godine u 01:30 sati
225
ARBiH, 325.bbr., Službena zabilješka vojne policije 1/325. bbr. uzeta od Bobaš Finke,
broj:05-420-281/93., od 02. oktobra 1993. godine.
Totića, zapovjednika HVO brigade „Jure Francetić“ Zenica ,dana 15.04.1993.

godine, okarakterisano je kao napad ARBiH na HVO, kao i neutemeljene
tvrdnje o terorističkom napadu i genocidu nad hrvatskim pučanstvom u Ze-
nici.226 Ali, suština zarobljavanja Totića je, po njegovoj izjavi, koju je dostavio
pukovniku Blaškiću, samo njegova razmjena za strane državljane koji su se
nalazili u zatvorima HVO u Srednjoj Bosni.227
Napad je prvo izveden na ona naselja koja su eventualno mogla biti pre-
preka u povezivanju dijelova teritorije općine Vitez , koje je HVO kontro-
lisao i prije agresije. U svim općinama u zoni odgovornosti Operativne zone
Srednja Bosna od strane civilnih struktura HVO uveden je policijski sat u
vremenu od 22:00 do 06 :00 sati. Obustavljen je rad škola i preduzeća, osim
firmi namjenske proizvodnje, a čijim je radom direktno rukovodila Vlada
HVO.228 Ovom aktivnošću očigledna je bila namjera HVO da planira dugo-
trajna dejstva i napade na ARBiH, jer i do ovog momenta je bilo sukoba i
incidentnih situacija, ali nije bilo obustavljanja rada škola i preduzeća. Un-
aprijed su određeni objekti koji su imali namjenu za prikupljanje civilnog
stanovništva bošnjačke nacionalnosti, a to su zgrada Radničkog univerz-
iteta, Osnovna škola “Vitez”, prostorije Veterinarske stanice na Rijeci, zgrada
Društvenog knjigovodstva u Vitezu i Osnovna škola “Dubravica” u Donjoj
Dubravici. Namjena ovih objekata je po izbijanju sukoba i realizovana, kada
su korišteni kao logori HVO u kojima su zatvarani Bošnjaci. Kontrola i gru-
pisanje snaga na području općine Vitez vidljivo je iz zapovjesti, koju je dobio
zapovjednik IV bojne vojne policije da pripadnike njegove postrojbe, koji se
nalaze u Travniku, prebaci u Vitez zbog dobijanja konkretnih zadataka. Ta
aktivnost se trebala izvesti u tajnosti do 22:00 sata 16. aprila.229
HVO je u prva četiri dana napada okupirao nekoliko naselja, protjerao ve-
liki broj bošnjačkog stanovništva, spalio mnoge objekte, a u nekim mjes-
tima izvršio i genocid nad Bošnjacima. Hrvatska propaganda je agresivno
djelovanje njenih postrojbi pravdala kao odbranu prostora Herceg Bosne
od napada ARBiH. Jedan od dokaza da pripadnici ARBiH nisu planirali na-
padna dejstva na pripadnike HVO na području općine Vitez je i činjenica da
je neposredno prije početka sukoba upućen prijedlog od strane Komande
3. korpusa prema Štabu vrhovne komande OS BiH za postavljanjem novog
komandanta 325. bbr.230 U vrijeme napada HVO-a, na području Viteza su
226
OZSB ,Vanredni izvještaj, broj:276-8-I/93 od 17. aprila 1993. godine.
227
OZSB, broj:01-4-415/1/93 od 23. aprila 1993. godine, Spisak pripadnika stranih
državljana koje je HVO spreman razmjeniti za hrvatske časnike.
228
OZSB, Obavjest organa civilne vlasti u OZSB, str.pov. broj:01-4-226/93, od 16. aprila 1993.
godine u 18:55 sati.
229
OZSB, Zapovjest, broj:01-04-280/93, od 16. aprila 1993. godine u 19:40 sati.
230
Komanda 3. korpusa, Prijedlog postavljenja, pov broj:05/227-77, od 12. aprila 1993. go-
dine. Umjesto dotadašnjeg komandanta 325.bbr. Esada Džananović predlaže se Mensud
Keleštura, koji je obnašao dužnost načelnika štaba 301. mehanizovane brigade Zenica.
se nalazili samo pripadnici Armije koji su tu i živjeli, dok je pripadnika HVO

bilo sa drugih područja Bosne i Hercegovine. Faktor iznenađenja bio je na
strani HVO-a, jer su predstavnici ARBiH i legalnog dijela civilne policije, dan
prije napada, procijenili da ne očekuju agresiju. Vjerovatno da je takva loša
procjena bila posljedica nastojanja bošnjačke strane da se po svaku cijenu
izbjegne sukob ili da se on bar odgodi.231 HVO je izvršio napad na teritoriju
koja je naseljena pretežno Bošnjacima, a čiji je geografski položaj utjecao na
taktičku poziciju u daljem razvoju situacije. Ta naselja su: područje Mjesne
zajednice Ahmići232, “25. Maj”233, Novaci, Donja Večeriska, Gačice, Stari Vitez
i gradsko područje Viteza.
Mjesne zajednice Ahmići i „25. maj“ nalaze se u istočnom dijelu općine Vitez,
u zahvatu glavne putne komunikacije Travnik-Lašva. Popisom iz 1991.
godine, na području mjesne zajednice Ahmići živjelo je 1.205 stanovnika
ili 4,32%, od ukupnog stanovništva općine Vitez. Nacionalna struktura
stanovništva je bila slijedeća : Hrvata 611 ili 50,70%, Bošnjaka 508 ili 42,15%,
Srba 30 ili 2,48%, Jugoslovena 13 ili 1,07% i Ostalih 43 ili 3,56%. Mjesna za-
jednica „25. maj“ imala je mješovitu nacionalnu strukturu stanovništva. Po
zadnjem popisu, u njoj je živjelo 1.527 stanovnika ili 5,48% u odnosu na
ukupno stanovništvo ove općine. Etnička struktura je bila slijedeća : Hrvata
1.009 ili 66,07%, Bošnjaka 471 ili 30,84%, Srba 7 ili 0,45%, Jugoslovena 16 ili
1,04% i Ostalih 24 ili 1,57%234.
Četvrta bojna vojne policije dobila je zadatak da izvrši blokadu ceste
Ahmići-Nadioci i da nanese gubitke u živoj sili i materijalno-tehničkim
sredstvima neprijatelju. Za realizaciju borbenih dejstava osigurana joj je
topnička podrška. Gotovost za napad data je 16. aprila u 05:30 sati.235 Za
ovu aktivnost, kao nosilac zadatka, određen je antiteroristički vod, poznatiji
kao „Džokeri“ iz sastava IV bojne VP, čiji je rejon razmještaja bio u objektu
„Bungalovu“, pored komunikacije Nadioci-Vitez, u samoj blizini sela Ahmići.
Ovu zapovjest pripadnici HVO su realizovali uz činjenicu da su tom prilikom
počinili zločin nad civilnim stanovništvom kroz realizaciju genocidnih cilje-
va.236
231
Na obilježavanju prve godišnjice ARBiH od strane civilnih i vojnih struktura lokalne vlasti
bošnjačkog dijela općine Vitez i pripadnika HVO, održanom 15. aprila 1993. godine u
Starom Vitezu.
232
Mjesnu zajednicu Ahmići sačinjavaju s. Ahmići, s.Pirići, s.Nadioci, s.Kratine i zaseok Gola
Kosa.
233
Mjesna zajednica 25. maj obuhvata s.Šantići, s.Krtine i Sivrino Selo
234
Statistički bilten, br. 234., Statistički zavod Republike BiH, Sarajevo, decembar/prosinac
1993.
235
236
ICTY „Lašvanska dolina“ (IT-95-17), Miroslav Bralo Cicko, pripadnik „Džokera“,
antiterorističkog voda IV bojne Vojne policije, Hrvatskog vijeća obrane. Osuđen je na 20
godina zatvora zbog ubistva, progona na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, silovanje,
mučenje i nečovječno postupanje. Povezani predmeti: Aleksovski (IT-95-14/1), Blaškić
Tokom 16. i 17. aprila 1993. godine u mjesnoj zajednici Ahmići pripadnici
HVO su ubili ukupno 88 građana bošnjačke nacionalnosti. U strukturi ubi-
jenih 74 su bili mještani, a ostalih 14 žrtava su u vrijeme stradanja boravili
u ovom naselju kao izbjeglice. U ovoj mjesnoj zajednici, u kojoj je živjelo
508 Bošnjaka, proizilazi da su bojovnici HVO-a ubili 14,56 % stanovnika
bošnjačke nacionalnosti. Kada ovom broju dodamo 14 ubijenih Bošnjaka
koji nisu bili mještani, tada procenat ubijenih iznosi 17,32 %. Od ukupnog
broja ubijenih, ženskih osoba je bilo 28 ili 31,81 %, a muških osoba 60 ili
68,18 %. U starosnoj strukturi ubijenih bilo je desetoro djece do 15 godina i
17 lica starih 60 i više godina. Najmlađe dijete bilo je staro svega 2 mjeseca i
3 dana, a najstarija osoba imala je 81 godinu. U naselju Nadioci, koje ulazi u
sastav mjesne zajednice Ahmići, pripadnici HVO-a su ubili 19 članova famili-
ja Ćerimići i Salkići. Praktično, svi članovi ove dvije familije, koji su se za-
tekli 16. aprila 1993. godine kod svojih kuća, bili su ubijeni. Dio bošnjačkog
stanovništva je u toku dana i noći 16. na 17. april 1993. godine uspio da se
izvuče i dislocira u susjedno selo Vrhovine. Po izjavama svjedoka, 9 mještana
nije željelo da napusti svoje kuće sa uvjerenjem da komšijama Hrvatima
nisu ništa loše učinili. To uvjerenje im nije pomoglo da prežive, jer su od
strane pripadnika HVO svi bili ubijeni. Preživjelo stanovništvo je zarobljeno
i prebačeno u logor u Osnovnoj školi “Dubravica” u Dubravici.237
U naseljenom mjestu Šantići, koje je pripadalo mjesnoj zajednici „25. maj“,
pripadnici HVO su za vrijeme napada likvidirali 28 mještana bošnjačke na-
cionalnosti. Ubijena su 26 muškarca i dvije žene. Najmlađa ubijena osoba
imala je 15 godina i bila jedina maloljetna osoba, dok je najstarija osoba
imala 68 godina. Očigledno je da su pripadnici HVO u s.Šantićima, u manjoj
mjeri, ubijali žene i djecu, i da im je prioritet bio ubiti što više vojno sposob-
nih Bošnjaka. U s.Šantićima je živjelo 193 Bošnjaka, od čega je likvidirano
14,50% bošnjačkog stanovništva u tom naseljenom mjestu. Dio bošnjačkog
stanovništva iz s.Šantića je, također, završio u logoru u s. D.Dubravici. Po-
sljedice agresije HVO-a na s.Ahmiće i naseljeno mjesto Šantiće za Bošnjake
su više nego teške. Na tom prostoru poslije okupacije nije ostao ni jedan
Bošnjak. Preživjeli su raseljeni najvećim dijelom na prostor općine Zenica,
dok je jedan broj porodica privremeni smještaj našao u općinama Travnik,
Vitez i Kakanj. Osim ubijenih 116 nevinih ljudi, deset porodica je ugašeno, u
11 nije ostao nijedan muški član, četvero djece ostalo je bez oba roditelja, a
nekoliko žena bošnjačke nacionalnosti je silovano.238
Selo Novaci nalazi se na raskrsnici putne komunikacije Busovača-Vitez-
(IT-95-14), Furundžija (IT-95-17/1), Kordić i Čerkez (IT-95-14-2), Kupreškić i drugi (IT-95-16),
Ljubičić (IT-00-41), Marinić(IT-95-15).
237
238
Spisak ubijenih Bošnjaka u MZ Ahmići i dijelu MZ 25. maj utvrdilo je Udruženje građana
“16. april” . Ovo udruženje okuplja preživjele Bošnjake iz navedene dvije mjesne zajednice.
M. Kajmović, navedeno djelo.
Travnik. Kontrola ovog sela od strane snaga HVO omogućila bi im kompak-

tnost teritorije pod njihovom kontrolom i neometan prolaz komunikacijom
Željeznička stanica-s.Grbavica. Napad pripadnika HVO na stanovništvo sela
Novaka izvršen je iz pravca Križančevog sela. Pripadnici ARBiH iz s.Novaka
su pružali otpor tri dana, ali zbog nepovoljnog taktičkog položaja u odnosu
na postrojbe HVO, slabe snabdjevenosti naoružanjem i municijom izvršili
su izvlačenje snaga i manevar prema Starom Vitezu, gdje su ostali do kraja
sukoba. Civilne osobe koje su ostale u selu Novaci evakuisane su od strane
međunarodnih snaga, dok je prazno i napušteno selo opljačkano i popalje-
no od strane pripadnika HVO.
Donja Večeriska je svojim geografskim položajem bila dominantan objekat
u odnosu na Viteško polje i fabriku eksploziva “Slobodan Princip Seljo “.
Mjesna zajednica Večeriska u svoj sastav obuhvatala je naseljena mjesta :
Donja Večeriska, Gornja Večeriska i Zaselje. Po popisu stanovništva 1991.
godine u njoj je živjelo 871 Hrvat, 388 Bošnjaka, 28 Srba, 8 Jugoslovena i 15
ostalih, što je ukupno iznosilo 1.310 stanovnika ili 4,7% od ukupnog broja
stanovnika općine Vitez.239 U ranim jutarnjim satima 16. aprila, bojovnici
HVO-a su izvršili napad na Donju Večerisku iz više pravaca. Otpor pripad-
nika ARBiH napadu HVO imao je iste poteškoće koje smo naveli za selo No-
vake. Poslije borbenih djelovanja u početnoj fazi napada, pripadnici ARBiH
i civilno bošnjačko stanovništvo se izvuklo iz s.Donje Večeriske dijelom u
s.Kruščicu, dok je drugi dio uspio da se prebaci na teritoriju pod kontrolom
ARBiH u rejonu s.Grbavice.
Zauzimanje mjesne zajednice Gačice240 od strane pripadnika HVO imalo je
drugačiji karakter u odnosu na borbena dejstva, jer početkom sukoba selo
nije zauzeto klasičnim napadom, već je od strane HVO primijenjena taktika
pregovora i ultimativnog traženja predaje naoružanja pripadnika ARBiH.
Razlog ovakvog načina djelovanja je traženje potrebnog vremena za pri-
kupljanje snaga i sredstava koja su bila neophodna HVO, koji je po sticanju
istih 20. aprila izvršio oružani napad na selo Gačice. Dio vojnosposobnih
pripadnika ARBiH izvršio je povlačenje prema Zabrđu i Novom Travniku,
dok je civilno bošnjačko stanovništvo zarobljeno od strane HVO odvedeno
pred Robnu kuću u Vitezu, gdje je izvršeno razdvajanje muškaraca od žena i
djece. Poslije su civili vraćeni u selo Gačice i smješteni u nekoliko kuća zbog
kontrole kretanja istih. Tu su ostali do početka mjeseca maja, kada je svo
stanovništvo bošnjačke nacionalnosti protjerano iz sela, dok je dio kuća
239
Statistički bilten, br. 234., Statistički zavod Republike BiH, Sarajevo, decembar/prosinac
1993.
240
Po broju stanovnika MZ Gačice spada u tri najmanje u općini Vitez. Po popisu
iz 1991. godine, u njoj je živjelo 264 Hrvata, 325 Bošnjaka, 2 Srba, 24 Jugoslovena
i 17 Ostalih, što je ukupno sačinjavalo 632 stanovnika ili 2,26% od ukupnog broja
stanovništva na općini Vitez. Statistički bilten, br. 234., Statistički zavod Republike
BiH, Sarajevo, decembar/prosinac 1993.
popaljen.241
Dešavanja u selu Kruščica su karakteristična po dominaciji pripadnika AR-
BiH u odnosu na postrojbe HVO. Na osnovu svoje površine i broja stanovni-
ka, mjesna zajednica Kruščica je jedna od većih na području općine Vitez.242
Prije početka sukoba, pripadnici HVO su zaposjeli značajne objekte na
ovome dijelu općine Vitez, kao što su Zabrđe, a u samom naseljenom dijelu
sela Kruščica su razmjestili svoje snage243 u motele “Ribnjak” i “Lovac”. Treći
motel koji se nalazio na prostoru s. Kruščice “Plavac” bio je u rukama AR-
BiH, ali su ga u oktobarskim sukobima 1992. godine snage HVO minirale i
uništile. Snage ARBiH na ovome dijelu općine Vitez bile su jačine bataljona,
tj. 1. bataljon 325. brdske brigade, dio Komande 325.bbr. sa centrom veze
i dijelom prištapskih jedinica. Zona odgovornosti 1/325.bbr., pored sela
Kruščica, protezala se i na susjedna naselja s.Vranjsku, s.Gačice i s.Donju
Večerisku, na viteškoj općina, dok je i dio teritorije općine Busovača pot-
padao u navedenu zonu zbog teritorijalne odsječenosti i geografske uveza-
nosti, a to su sela G.Rovna, Kovačevac i Pezići.244
Početkom sukoba sa HVO, jedinice 1/325.bbr. ostvaruju početne uspjehe u
odbrani ovih prostora. Pripadnici HVO koji su se nalazili u navedenim mo-
telima su okruženi i napadnuti od strane pripadnika ARBiH. Poslije borbi u
prvom danu i pružanju otpora, pripadnici HVO se izvlače iz motela “Ribn-
jak” i grupišu se u motelu “Lovac”. Tu se organizuju i pružaju otpor u nadi
da će im stići pojačanje u ljudstvu i MTS-u.245 U daljem nastavku borbenih
djelovanja postrojba HVO je minirala motel “Lovac” i izvršila izvlačenje
snaga pravcem: Pljac-Bistro-Zabrđe-Bobaši-Vitez. Ovim činom pripadnici
ARBiH su izvršili obezbjeđenje snaga i sredstava u pozadini teritorije, dok
su naredne aktivnosti usmjerili na liniju odbrane prema snagama HVO. Na
dijelu sela Kruščice, u rejonu Fatina vodica-Bobaši-Ciganluk formirana je
241
M. Kajmović, navedeno djelo.
242
Po popisu iz 1991. godine u MZ Kruščica živjelo je 590 Hrvata, 1.389 Bošnjaka, 72 Srba,
129 Jugoslovena i 224 Ostalih, što je ukupno sačinjavalo 2.404 stanovnika ili 8,62% od uku-
pnog broja stanovništva na općini Vitez. Statistički bilten, br. 234., Statistički zavod Repub-
like BiH, Sarajevo, decembar/prosinac 1993.
243
U izvještaju koji je Mario Čerkez dostavio pukovniku Tihomiru Blaškiću navodi da jedi-
nica broji oko 50 pripadnika iz PDV i topničke bitnice. Zapovjedništvo „Viteške“ brigade,
broj:02-125-13/93, od 16. aprila 1993. godine.
244
„Bojovnici HVO-a iz Busovače i Viteza su 28. i 29. januara 1993. godine na rubnom dijelu
općine Busovača izveli napad na sela: Kovačevac, Gornju Rovnu i Peziće. Tom prilikom in-
tervenisale su jedinice 325. brdske brigade i jakim kontraofanzivnim djelovanjem uspjele
su osloboditi veći dio okupirane teritorije na području spomenutih sela koja su tokom rata
ostala odvojena od općine Busovača, odnosno, ostala su pod kontrolom jedinica ove bri-
gade. Bila je to prva veća bitka pripadnika 325. brdske brigade protiv bojovnika HVO-a, a
poznata je pod nazivom “Bitka za Rovanjski rog”. M. Kajmović, navedeno djelo.
245
Međutim, Čerkez izvještava Blaškića da on nema mogućnosti pomoći opkoljenoj postro-
jbi i da „...Jedini mogući prilaz je preko Zabrđa pa okolo.“, Zapovjedništvo „Viteške“ brigade,
broj:02-125-13/93, od 16. aprila 1993. godine.
linija odbrane ARBiH prema pripadnicima HVO-a, čime je spriječen prodor

snaga HVO u dio sela u kojem su se nalazili Bošnjaci. Paralelno sa ovim
aktivnostima u selu Vranjska organizovana je odbrana prema položajima
HVO u rejonu Crvenog brdca. Pripadnici HVO su očekivali napad na pravcu
Pezići-Gornja Rovna, čime su podigli stepen pripravnosti busovačke bri-
gade „Nikola Šubić Zrinjski“.246 U početnoj fazi borbenih dejstava formirana
je linija odbrane od strane pripadnika 1/325.bbr. na pravcu: Rovanjski rog –
s.Pezići –s. Rovna – Milače – Bilaje – Tuce – Mlakići – Fatina vodica – Karašini
– Đelilovići – Šanjovci – Hrastovina. Dominantni objekat Zabrđe pripadnici
1.bb. su osvojili 10. jula 1993. godine, čime se poboljšao taktički položaj pri-
padnika 1/325.bbr. za dalja borbena dejstva.
Slučaj Starog Viteza je dosta specifičan, s obzirom da se radi o jednom vrlo
malom prostoru, čija površina iznosi oko 1 km2 , a skoro godinu dana je
bio u potpunom okruženju od strane pripadnika HVO-a. Stari Vitez ili Ma-
hala predstavlja dio grada Viteza koji se nalazi na putnoj komunikaciji Vitez
– Travnik i naseljen je pretežno bošnjačkim življem. Prema gradu Vitezu
odvojen je komunalnim preduzećem, zgradom Elektroprivrede i Autobus-
kom stanicom. Južno se nalazi gradski fudbalski stadion, zapadno je Viteško
polje, u čijem se produžetku nalazi fabrika eksploziva “Slobodan Princip
Seljo” i katolička crkva, dok se sa sjeverne strane granica proteže duž rijeke
Lašva. Spletom okolnosti od jedinica ARBiH koje su bile razmještene na tom
dijelu viteške teritorije nalazili su se Komanda OpŠTO Vitez sa prištapskim
jedinicama, jedinica vojne policije 325.bbr. i pripadnici SJB Vitez. Napad
na Stari Vitez otpočeo je u ranim jutarnjim satima 16. aprila, dok se većina
bošnjačkog stanovništva nalazila na spavanju. Postrojba za posebne nam-
jene „Vitezovi“ u zadatak je dobila da neutrališe neprijatelja na pravcu napa-
da: zapovjedništvo OZSB (hotel Vitez)-Autobuska stanica Vitez-Vatrogasni
dom. Gotovost za realizaciju zapovjesti data je u 05:30 sati.247 Pješadijski na-
pad pripadnika HVO sinhronizovan je sa artiljerijskom podrškom, što je za
posljedicu imalo ubrzanu reakciju pripadnika ARBiH u aktivnostima zauzi-
manja odbrambenih položaja i formiranje linije odbrane, kao i evakuacija
civilnog stanovništva u skloništa. Početni uspjesi HVO, koji su bili podržani
faktorom iznenađenja, pripadnici ARBiH su uspjeli amortizovati i organizo-
vati kružnu odbranu, s ciljem zaštite vlastitih života, civilnog stanovništva i
teritorijalnog prostora Starog Viteza. Poslije početnih napada HVO, posebno
je karakterističan bio 18. April, kada su pripadnici HVO za napad na Mahalu
iskoristili kamion-autocisternu koju su napunili eksplozivom. Autocisterna
je upućena iz pravca katoličke crkve u gusto naseljeni dio Mahale, s namje-
rom njenog aktiviranja u blizini komandnog mjesta OpŠTO Vitez. Međutim,
246
OZSB, Zapovjest, broj:01-04-239/93, od 16. aprila 1993. godine.
247
vozač248 kamiona nije ispoštovao date naredbe o maršruti kretanja, nego

je produžio ka istočnom dijelu Starog Viteza, gdje je i došlo do aktiviranja
eksploziva. Od siline udara eksploziva poginuo je vozač i pet civila, dok je
taj dio Mahale doživio teška materijalna razaranja. Uslijed panike do koje
je dovela eksplozija, stanovnici tog dijela Starog Viteza su tražili evakuaciju
od strane pripadnika engleskih mirovnih snaga što je jednim dijelom i real-
izovano. Ovaj zločinački poduhvat pripadnici HVO su pokušali prikazati kao
djelovanje pripadnika ARBiH, da autocisternu, napunjenu sa 3 tone eksplozi-
va, upute iz Starog Viteza prema zapovjedništvu Operativne zone Srednja
Bosna, sa namjerom njenog uništenja.249 Neuspjeh zauzimanja Starog Vite-
za od strane HVO za posljedicu je imao uspostavljanje linije odbrane oko
cijelog prostora Mahale i organizacije života i rada u izvanrednim prilikama.
Većina aktivnosti HVO svodila se na djelovanje po linijama odbrane ARBiH
iz pješadijskog naoružanja i dejstva “eksplozivnim napravama”.250
Zapovjednik „Viteške“ brigade HVO, Mario Čerkez, izvještava zapovjedništvo
OZSB o stanju u zoni odgovornosti njegove brigade. Procentualno navodi
koliko je zauzeto teritorije pojedinih naselja, Večeriska 70%, Ahmići 70%,
Sivrino Selo nije realizovano, kao ni selo Vrhovine, ali su stalna meta ar-
tiljerijskih djelovanja HVO. U selima Vranjiska i Kruščica stanje je teško,
kao i u selu Počulica.251 U dobijenom odgovoru pukovnik Blaškić traži od
Čerkeza da potpuno ovlada selima Donja Večeriska, Ahmići, Sivrinim Selom
i Vrhovinama.252 Selo Vrhovine su imale taktički značaj za snage HVO, jer
se nalazi u blizini objekta Kuber, koji je svojom dominacijom omogućavao
kontrolu nad teritorijom koju su posjedali pripadnici HVO u općinama Ze-
248
„Vozač kamiona je bio Šahman Mujo, prognanik iz sela Vlasinje, općina Mrkonjić Grad.
Uoči planiranih napada on je zaustavljen na kontrolnom punktu HVO i pritvoren u Sportsku
dvoranu Osnovne škole „Dubravica“ u D. Dubravici. Obzirom da je znao voziti kamion, bio
je primoran od strane pripadnika HVO da odveze kamion napunjen eksplozivom na zadatu
lokaciju“. M. Kajmović, navedeno djelo
249
OZSB, Izvještaj za 19. april 1993. godine
250
„Naprave su izrađivane od bojlera, vatrogasnih aparata i željeznih cijevi različitog profila.
Materijal za izradu naprava imali su u većim količinama u tvornicama “SPS” i “Vitezit”, u koji-
ma se proizvodio eksploziv, barut i štapin. Eksplozivne naprave od bojlera pravljene su tako
što su u kotlove bojlera različite zapremine stavljali plastični eksploziv od 10 do 20 kilo-
grama, zatim su dodavali jedan upaljač i određenu dužinu štapina koji se palio neposredno
pred lansiranje. Ovakve naprave imale su veliko razorno dejstvo kod uništavanja stambenih
objekata, a predstavljale su i veliku opasnost za civilno stanovništvo. Ove, kao i ostale
naprave, lansirane su sa ručno izrađene primitivne lanserne rampe, a krajnji domet im je
bio do hiljadu metara. Na identičan način izrađivali su i naprave od vatrogasnih aparata.
Treća vrsta naprava pravljena je od različitih profila željeznih cijevi promjera do 20 cm i
dužine do 1 m. I ove naprave korištene su, prvenstveno, za ubijanje civila i razaranje stam-
benih objekata. Da bi povećali efikasnost ovih naprava, u smislu povećane mogućnosti
ubijanja civila, njeni tvorci su im dodavali jedan limeni omotač u koji su stavljali određenu
količinu eksera ili nekih drugih malih metalnih komada“. M. Kajmović, navedeno djelo
251
„Viteška“ brigada HVO, Izvještaj, broj: 02-125-12/93, od 16. aprila 1993. godine
252
nica, Busovača i Vitez. Zapovjedništvo OZSB izdaje konkretnu zapovjest

za odbranu Kubera, kojom decidno određuju da „Kuber ne smije pasti.“253
Međutim, razvoj situacije se razvijao u suprotnom pravcu od onoga koji su
željeli pripadnici HVO. Selo Vrhovine nikad nije bilo pod kontrolom snaga
HVO, dok je Kuber osvojen od strane pripadnika ARBiH.
Shodno razvoju situacije, Komanda 3. korpusa je preduzela mjere u cilju
pružanja pomoći snagama 325. bbr. na slijedeći način:
Jedinica iz 303. bbr. upućena je u rejon Kuber-Saračevica, sa zadatkom
pružanja pomoći snagama ARBiH na liniji s.Putiš-s.Jelinak-s-Lončari-s.Na-
dioci-s.Ahmići.
Jedna četa iz sastava 7. Mbbr. upućena je u rejon s.Ahmići sa ciljem pružanja
pomoći snagama ARBiH koje izvode odbranu.
Jedna četa iz sastava OpŠTO Zenica upućena je u rejon Lašva i čini korpusku
rezervu.
Četa iz sastava Samostalnog diverzantskog bataljona (SDB) upućena u re-
jon s.Vrhovine-s.Počulica sa zadatkom organizovanja odbrane.254
Nakon početnih sukoba između pripadnika ARBiH i HVO na cijeloj teri-
toriji općine Vitez intenzitet borbi je opao, jer se pristupilo inžinjerijskom
uređenju dostignutih linija odbrane i vršenju priprema za nastavak bor-
benih dejstava. Zona odgovornosti „Viteške“ brigade HVO je bila slijedeća:
bojna: s.Zabilje-s.Mošunj-s.Jardol-s.Krčevine (isključno).
bojna: s.Krčevine (uključno)-s.Tolovići-s.Donja Dubravica-s.Ahmići.
bojna: s.Hrasno-s.Rijeka-s.Kruščica-s.Gačice-s.Gornja Večeriska.255
Zona odgovornosti 325. bbr. je bila slijedeća:
bataljon: s.Pezići-s.Rovna-s.Vranjska-s.Kruščica-s.Baškaradi-Zabrđe.
bataljon: s.Sadovaće-s.Grbavica-s.Bukve-s.Ljubić-s.Tolovići-s.Donja Du-
bravica-Sivrino Selo-s.Vrhovine.256
Opštinski štab TO Vitez izvodio je kružnu odbranu u rejonu Starog Viteza.
U ovom prekidu borbenih dejstava ciljevi strana u sukobu su bili različiti.
Pripadnicima ARBiH nije odgovarao sukob sa HVO, jer su već imali jednog
neprijatelja protiv kojeg su se borili, dok su pripadnici HVO imali samo je-
dan jasan zadatak koji se ogledao u teritorijalnom osvajanju općina koje su
bile u sastavu Herceg Bosne. Razvoj borbene situacije u Lašvanskoj dolini
zahtijevao je preduzimanje aktivnosti na organizovanju snaga i sredstava 3.
Korpusa, s ciljem unapređenja sistema rukovođenja i komandovanja, sade-
jstva i koordinacije borbenih dejstava. Jedna od spomenutih aktivnosti je i
253
254
ICTY, Komanda 3. korpusa, Angažovanje snaga, str.pov. broj:02/33-890, od 16. aprila
1993. godine.
255
AARBiH, 325.bbr., Zapovjest za napad, broj:01/10-238/93, od 30 juni 1993.
256
AARBiH, 325.bbr., Izvještaj o organizovanju i izvođenju odbrane, str.pov broj:01/93, od
25. aprila 1993. godine.
pretpočinjavanje 325. bbr. iz sastava OG “Lašva” u OG “Bosanska Krajina”.257

U mjesecu junu 1993. godine nastavak borbenih aktivnosti ARBiH odvijao se
u pravcu poboljšanja taktičkog pložaja u odnosu na snage HVO. Odluka ko-
mandanta 325.bbr je bila preći u napad na položaje HVO glavnim snagama
na pravcima : s.Bukve-s.Jardol i Sivrino Selo-s.Donja Dubravica, a pomoćnim
snagama na pravcu: s.Vranjiska- Crveno brdce, a ciljem da u bližem zadatku
zaposjedne liniju odbrane : Stara Bila-s.Jardol-Hrasnice-s.Donja Dubravica-
Sivrino Selo-Gola kosa, a po uvođenju svježih snaga ARBiH izvršiti dalje
nastupanje i deblokirati snage ARBiH koje se nalaze u okruženju u Starom
Vitezu.258 Planirana borbena dejstva ARBiH su preduhitrena od strane pri-
padnika HVO njihovim napadom na objekat Šljibčica (tt. 592), koji su izveli
prvog dana mjeseca jula. Napad HVO počeo je u ranim jutarnjim časovima,
prvo artiljerijskim djelovanjem, a zatim i pješadijskim nastupom. Napad je
izveden iz pravca s.Pirića, Buhinih Kuća, s.Donje Dubravice i Križančevog
Sela. Položaj artiljerijskih oruđa kojima su vršili podršku napadu nalazio se
u rejonu Crvenog brdca i fabrike za preradu drveta “Impregnacija”. Borbe su
nastavljene i slijedeći dan, kada su pripadnici HVO uspjeli zaposjesti dio lini-
je odbrane ARBiH u rejonu s.Donje Dubravice. Organizacijom snaga i sade-
jstvom jedinica 325.bbr. i SDB Zenica u izvršenom protivnapadu izvršen je
povrat izgubljene linije odbrane.259 Rejoni Krtina Mahala i Šafradini, koji su
činili sastavne dijelove linije odbrane u Sivrinom Selu, stalno su bili u opas-
nosti, zbog nedostatka ljudstva, da padnu u ruke pripadnika HVO. Postojala
je realna opasnost i od gubitka linije odbrane u Klinu, kao i objekta Šljibčica
(tt.592), koji je sve vrijeme sukoba bio trn u oku snagama HVO-a.260
Intenzivnije napadačke aktivnosti pripadnici HVO su poduzeli 18. Jula, kada
su iz pravca tvornice “SPS”, preko Viteškog polja izvršili napad na Stari Vitez,
u rejonu Remize. Pješadijsko nastupanje pripadnika HVO bilo je podržano
artiljerijskim djelovanjem. Pripadnici HVO su uspjeli ovladati jednim dije-
lom prednjeg kraja odbrane i tom prilikom dolazi do direktnih sukoba i
borbe za svaku kuću. To je bila jedna od značajnijih izvojevanih pobjeda
pripadnika ARBiH, gdje su uspjeli zadržati postojeće linije odbrane i nanijeti
gubitke neprijatelju u živoj sili i MTS.261 U zoni odgovornosti 2/325.bbr. 23.
jula planirana su i izvedena borbena dejstva pripadnika ARBiH na Lazine u
rejonu sela Tolovići, kao i napad na liniju odbrane HVO u rejonu sela Jardol.
Rezultati ovih borbenih dejstava nisu donijeli prednost pripadnicima AR-
BiH, linije odbrane HVO su ostale nepromijenjene, dok su gubici u živoj sili
257
ICTY, Komanda 3. korpusa, Naređenje, str. pov. broj: 02/33-1734, od 09. jula 1993. godine.
258
AARBiH, 325.bbr.,Zapovjest za napad, broj:01/10-283/93, od 30. juna 1993. godine.
259
AARBiH, 325.bbr., Analiza borbenih dejstava, broj:01/10-__/93, od 03. jula 1993. godine.
260
AARBiH, 325.bbr.,Izvještaj o stanju bezbjednosti u 325.bbr. do 29. jula 1993. godine,
broj:03/10-28/93 od 29. jula 1993. godine.
261
U ovoj borbi na strani HVO poginuo je njen pripadnik Nakić Zlatko, koji je u početnoj
fazi agresije na BiH bio pripadnik TO Vitez.
bili na obje zaraćene strane.

Nastavak aktivnosti na izvođenju borbenih dejstava nastavljen je u mjesecu
augustu, kada je dostavljen prijedlog za izradu odluke za izvođenje bor-
benih dejstava u zoni odgovornosti 325.bbr. i to na pravcu Stužerak (tt.797)-
Zabilje-Ograde, s ciljem ovladavanja linijama odbrane HVO u rejonu Đotlinih
kuća. Dok bi drugi pravac bio : Sivrino Selo-Crveno brdce, s ciljem proširenja
i produbljenja linija odbrane ARBiH u rejonu Klina i blokada putne komu-
nikacije Busovača-Vitez.262 Nakon izviđanja predloženih pravaca djelovanja
odlučeno je da se izvrše pripreme za pravac broj jedan. Aktivnosti su re-
alizovane po planu i pripadnici ARBiH su zauzeli položaje HVO u rejonu
Đotlinih kuća. Ovom akcijom poboljšan je taktički položaj jedinica i civilnog
stanovništva koje se nalazilo, prvenstveno, u rejonu sela Sadovače. Reak-
cija HVO je bila odlučna i žestoka kada je 7. i 8. septembra izvršen napad
na selo Grbavica. Napadi HVO i korištenje eksplozivnih naprava stvarali su
paniku kod pripadnika ARBiH i civilnog stanovništva koje se nalazilo na i u
neposrednoj blizini linije odbrane u rejonima s.Grbavice i s.Sadovača, dok
je na drugom dijelu odbrane negativan odraz imala činjenica da je jedinica
SDB Zenica bila povučena iz rejona Sivrinog Sela. Mještani i pripadnici AR-
BiH na ovom dijelu linije odbrane su iskazali nezadovoljstvo jedinicom koja
je zamijenila SDB.263 Snage HVO su otpočele sa artiljerijskim djelovanjem po
linijama odbrane pripadnika 2/325. bbr. u rejonima sela Sadovače i Grbavi-
ca.264 Rezultat dejstava snaga HVO je bio poguban za pripadnike ARBiH, jer
su bili primorani izvršiti napuštanje linija odbrane i gubljenje položaja oko
sela Grbavica. Još uvijek su ostale nerazjašnjene okolnosti koje su dovele
do gubitka s.Grbavice, jer bez obzira na brutalnost napada HVO, postojale
su taktičke pretpostavke za očuvanje linija odbrane. Ohrabreni osvajanjem
sela Grbavice, pripadnici HVO, polovinom mjeseca septembra, po drugi
put pokušavaju zauzeti objekat Šljibčicu (tt.592). Borbe su trajale tri dana
u kojima su osujećene namjere HVO i ponovo su doživjeli neuspjeh. Reak-
cija pripadnika ARBiH na ofanzivna dejstva snaga HVO reflektovala se na
južnom dijelu ratišta u zoni odgovornosti 1/325. bbr. u rejonu sela Kruščica
kojom prilikom su snage ARBiH uspjele ovladati linijom odbrane HVO u re-
jonu Čerkeza, Lupnice, Bobaša, Marića i vikend naselja Brdžani.
Oktobra 1993. godine planiranje borbenih dejstava prelazi u direktnu
nadležnost Komande 3. Korpusa, kada dolazi do grupisanja snaga i sredstava
Komande 3.korpusa u zoni odgovornosti 325.bbr. Izvršeno je dodjeljivanje
zona odgovornosti slijedećim jedinicama:
7.Mbbr. desno: Stožerak-Zabilje, lijevo : Hrasnice-Ljubički potok (isključno)
262
AARBiH, 325.bbr.,Prijedlog b/d, broj:01/10-549/93, od 21. augusta 1993. godine.
263
AARBiH, 325.bbr.,Izvještaj o bezbjednosnoj situaciji u 325.bbr. do 29. augusta 1993.,
broj:03/10-54/93., od 29. augusta 1993. godine.
264
AARBiH, 325.bbr.,Borbeni izvještaj iz zone odgovornosti 2/325.bbr., broj:01-2/25-218/93.,
od 07. septembar 1993. godine.
325.bbr. desno : Hrasnice-Ljubički potok (uključno), lijevo :Šljibčica-Klin

IDbr.(podvukao J.G.): desno Klin, lijevo : Kablari
2.bbr. desno Kablari, lijevo k.572 (isključno)
Odred “Manevar” desno k.572 (uključno), lijevo Bokševac (Ahmićki potok)265
Gotovost za napad data je 07. oktobra u 10:00 časova.266
Planirana borbena dejstva nisu dala uspjeha i pristupilo se čuvanju
dostignutih položaja i pripremama za naredna dejstva. Vremenski period
od oktobra do decembra 1993. godine na teritoriji općine Vitez nije obi-
lovao borbenim dejstvima jačeg intenziteta. Uglavnom su se te aktivnosti
manifestovale kroz sporadična dejstva pješadijskim naoružanjem po lini-
jama odbrane, odbranu dostignutih linija i konsolidaciju snaga i sredstava.
Rješavanje dostignute krize između ARBiH i HVO u ovom periodu traženo
je na političkoj ravni.
Period od decembra 1993. godine do februara 1994.

godine
Pripadnici ARBiH su 22. decembra 1993. godine izveli ofanzivna dejstva na

položaje HVO-a u rejonu Križančeva Sela. Napad je izveden u ranim jutarn-
jim časovima na položaje HVO na pravcu: s.Počulica – s. Gornja Dubravica
– s.Donja Dubravica - Gračićki put. U toku izvođenja napada stradao je,
nažalost, veći broj bojovnika HVO-a i nekoliko pripadnika Armije.267 Upra-
vo, ova borbena dejstva ARBiH na utvrđene linije HVO u rejonu Križančeva
sela su imala presudnu ulogu i primorala su HVO na potpisivanje primirja,
što je, zapravo, i bio krajnji cilj ARBiH. Naime, zbog nemogućnosti kontrole
snaga u pretpostavljenoj odmazdi prema pripadnicima HVO i civilnom
stanovništvu hrvatske nacionalnosti, vjerovatno nikada nije ni donesena od
strane državnih organa vlasti konačna odluka o oslobađanju Viteza, već je
zauzet stav da se on drži u okruženju i povremenim ofanzivnim napadima
vrši pritisak na ekstremni dio HVO-a u cilju uspostave primirja.268
Pripreme za decembarska borbena dejstva počele su prikupljanjem
obavještanih podataka o jedinicama HVO sa težištem na pravcima : Sivrino
265
AARBiH, 3. korpus, Borbena zapovjest za napad, broj:30-24, od 02. oktobra 1993. godine.
266
AARBiH, 325.bbr., Zapovjest za napad op.br. 11/93.
267
„Napadom jedinica ARBiH u Križančevo Selo poginuo je veći broj pripadnika HVO-a.
Hrvatska sredstva informisanja u Republici Hrvatskoj i u BiH su uporno tvrdila da su u
Križančevu Selu pripadnici ARBiH poubijali civile i izvršili njihovo masakriranje, što je ap-
solutno netačno, mada ne treba isključiti ni mogućnost civilnih žrtava, jer je objektivno
nemoguće izbjeći civilne žrtve u fazi borbenih operacija. Tijela većeg broja poginulih pri-
padnika HVO su bila izvučena u rejonu s.Počulica-Crvene zemlje na prostoru pod kontro-
lom ARBiH, gdje su predstavnici UNPROFOR-a utvrdili, a zatim i objavili da se radi o strad-
alim vojno sposobnim pripadnicima HVO, a ne o civilima“. M. Kajmović, navedeno djelo
268
Nedžad Latić i Zehrudin Isaković,“ Rat u Srednjoj Bosni“ - Ratna sjećanja Mehmeda
Alagaća, Zenica 1997. strana 26.i 27.
Selo-Križančevo Selo i s.Tolovići-Lazine. Ovim djelovanjem potrebno je bilo

obezbijediti podatke o sastavu, jačini i rasporedu snaga HVO, moguće pravce
napada, razmještaj sredstava podrške i stepen inžinjerijskog obezbjeđenja
linija odbrane.269 Nastavak priprema za planirana borbena dejstva za
oslobođenje Viteza pratile su određene aktivnosti na poduzimanju mjera
bezbjednosti.270 Preduzete mjere su dovele do procjene snaga HVO u re-
jonu s.Tolovića (Lazine) i Križančevog sela.271 Izvršena je organizacija snaga
po pravcima djelovanja i privremeno su formirane slijedeće taktičke grupe:
TG „Jug“: 1/325.bbr., 1/17.SKbbr., četa 333. bbr., četa 308. bbr.
TG „Osa“: Živiničke ose iz 2. korpusa, CSB Zenica, Mv CSB i vod 325.bbr.
Bukve
TG „Alfa“: 7.Mbbr, 303.bbr, 314.bbr
TG „Delta“: jedinica „Delte“ iz 1. korpusa
TG „Sjever“: 325.bbr., 27.bbr., odred „Manevar“272
TG “ Sjever “ sastava 325.bbr., 27. bbr., Odred “ Manevar “, četa bVP sa prido-
datim pionirskim vodom iz sastava samostalnog inžinjerijskog bataljona 3.
korpusa dobija zadatak da izvrši napad sa linije razvoja, grupišući glavne
snage na pravcu Dubravički potok-Križančevo Selo i sa dva pomoćna pravca
napada, prvi prema Lazinama, dok je drugi bio Gačički put-Šafradini-Sivrino
Selo.273 Prikupljanje jedinica TG “Sjever” u očekujućem rejonu izvršeno je u
03:30, dok su na polazne položaje upućene u 04:20 sati. Borbena napadna
dejstva na pravcu Dubravički potok-Križančevo Selo otpočela su u 06 :20
sati, kojom prilikom su pripadnici ARBiH ovladali linijama odbrane HVO i
zaposjeli položaje na liniji Dubravički potok-Križančevo Selo-Gačički put-
Šafradini-Sivrino Selo, čime je realizovan bliži zadatak na pravcu dejstva
TG “Sjever”. Snage HVO su se našle u rasulu i u njihovim redovima je zavlada-
la panika. Sa ostatkom snaga i dobijenim pojačanjima nastojali su formirati
novu liniju odbrane Crkva-s.Donja Dubravica-Dubravičko polje (Konjave)-
Novaci.274 Na pravcu dejstva TG „Sjever“ ostvareni su uspjesi u zauzimanju
prednjeg kraja odbrane HVO na području s.Dubravice i Križančeva Sela na
komunikaciji Zenica-s.Vjetrenice-Vitez.275
TG “Delta “ imala je zadatak izvršiti napadna borbena dejstva na položaje
269
AARBiH, 325.bbr., Naređenje za obavještajno obezbjeđenje, broj:10/10-991/93, od 11.
decembra 1993. godine.
270
AARBiH, 325.bbr., Naređenje o mjerama bezbjednosti za planirana naredna dejstva za
oslobođenje Viteza, broj:03/10-206/93, od 15. decembra 1993. godine.
271
AARBiH, 325.bbr., Procjena neprijatelja na pravcu Tolovići-Lazine-Križančevo Selo,
broj:10/10-1033/93, od 16. decembra 1993. godine.
272
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“, dana 19. decembra 1993. godine
273
AARBiH, TG”Sjever”., Borbena zapovjest za napad, broj:01/01-04/93., od 17. decembra
1993. godine.
274
AARBiH, TG”Sjever”., Dnevni operativni izvještaj, broj:02/P-47/93, od 22. decembra 1993.
godine.
275
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“, dana 22. decembra 1993. godine.
HVO na pravcu: s.Bukve-s.Jardol-Brezovača, sa zadatkom ovladati prednjim

krajem linije odbrane HVO i zauzeti s. Jardol.276 Dejstva TG „Delta“ kasnila
su zbog potrebe za izvršenjem priprema i problema koji su se ogledali u
napuštanju položaja od strane MUP-a CSB. Bilo je i drugih problema, kao
što je slučaj da ni jedan od tenkova nije mogao da se pokrene i da zauzme
predviđene borbene položaje. Pojedinačni slučajevi izvođenja nastavka
borbenih dejstava, kao što je pokušaj ovladavanja Tomića gajem, nisu us-
pijevali.277 Nastavak borbenih dejstava se ogledao u nekoordinaciji jedinica
za izvođenje napada, što je vidljivo iz izvještaja 325. bbr. komandantu OG
„Bosanska Krajina“, gdje izvještavaju o nepostupanju TG „Delta“ po datom
signalu za uvođenje jedinica u napad. Nastavak eksploatacije početnih us-
pjeha pripadnika ARBiH ogledao se u zauzimanju prednjeg kraja odbrane
HVO u rejonima Lazinama i Šehovog gaja koji su zaposjednuti.278
Jedinice HVO su izvršile konsolidaciju snaga i sredstava i izvele jake napade
na položaje ARBiH u širem rejonu Ciganluk, koje su pripadnici 1/325.bbr.,
samostalne čete Rovna iz sastava 333.bbr. i čete iz sastava 308. bbr. od-
bili i u kontranapadu su ozbiljno ugrozili položaj HVO-a. Dejstvo jedinica
HVO ostvareno je i prema položajima djelovanja TG „Sjever“.279 Problemi u
dijelu jedinica ARBiH su i dalje prisutni (IDČ 319.bbr „Gerila“ i CSB Zenica)
nisu izvršili borbeni zadatak i samovoljno su, bez odobrenja komandanta
OG „Bosanska Krajina“, povukli jedinice sa svojih položaja. Posljedica toga je
zahtjev drugih jedinica (325.bbr., 27.bbr., Odred „Manevar“) za odgađanjem
borbenih dejstava, kojima je to i udovoljeno. Odobreno je prolongiranje
planiranih borbenih dejstava za 24:00 časa.280 Prolongiranje borbenih de-
jstava nije bilo od koristi pripadnicima ARBiH, jer narednog dana nije ni
bilo konkretnih djelovanja osim u zoni odgovornosti TG „Alfa“ , gdje su bila
izražena manja borbena dejstva.281 Na taj način je i dočekan kraj 1993. go-
dine.
Prvog dana Nove 1994. godine desio se sukob između mještana sela Lu-
pac i pripadnika jedinice „Delte“, čiji se rejon razmještaja nalazio u tom
selu. U tom obračunu ranjen je komandir jedinice „Delte“.282 Nastavak
izvođenja borbenih dejstava planiranih u zoni odgovornosti OG „Bosanska
Krajina“283 pored pravaca: Gostunj-Prahulje, Slimena –Stojkovići na općini
276
AARBiH, TG”Delta”., Borbena zapovjest za napad, broj:02/161-82, od 26. decembra 1993.
godine
277
278
279
280
281
282
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“, dana 01. januara 1994. godine.
283
Naređenja komandanta 3. korpusa, broj:02/3-161-99/94, od 03. 01. 1994. godine i
broj:3/161-102/94, od 04.01.1994. godine i naređenja komandanta OG „Bosanska Krajina“,
broj:02/161-101/94 od 04.01.1994. godine i broj:02/161-105/94, od 04.01.1994. godine.
Travnik, planiran je i na općini Vitez pravcem: Sivrino Selo-Križančevo Selo-

Krčevine, kao i izvođenje borbenih dejstava u rejonu s.Kruščice sa snagama
17.“S“Kbbr.(-1), 1/325.bbr četa 7.Mbbr., u rejon Lazina i s.Krčevine snagama
TG „Sjever“, komunikacija Vitez-Busovača u rejonu Buhinih kuća, snagama
27.bbr. Snage u dodiru 325.bbr (-1), bVP 3.K, vod IDČ/329.bbr „Gerila“,
Odred PSN CSB Zenica imale su zadatak da izvrše pritisak na cijelu liniju od-
brane.284 Ni ova aktivnost nije protekla bez poteškoća i problema koji su se
ogledali u nedolasku komandira jedinice na izviđanje pravca djelovanja (ko-
mandir iz 7.Mbbr u Pezićima, izvještaj 17.“S“Kbbr.), odbijanje jedinice da ide
na izvršenje borbenog zadatka iz razloga nedobijanja porodičnih paketa u
hrani (325.bbr, izvještaj TG „Sjever“), kao i samovoljno napuštanje pojedinih
jedinica sa polaznih položaja (SDB, „Gerila“ po izvještaju TG „Sjever“). Svi na-
vedeni problemi su imali značajnog utjecaja da je, kao krajnji rezultat, došlo
do prolongiranja izvršenja borbenih dejstava za 24:00 časa.285 Nastavak
nepredviđenih situacija (pripadnici „Gerile“ samovoljno napustili položaj),
primorao je komandni kadar na novu reorganizaciju snaga i sredstava u ok-
viru 3. korpusa i OG „Bosanska krajina“ po kojem se korpusna rezerva 1/7.
Mbbr. i IDČ 3.korpusa uvode u borbu kao rezerva OG „Bosanska krajina“.286
Značajniji uspjesi postignuti su na južnom dijelu viteškog ratišta u zoni od-
govornosti 1/325.bbr, kada je u rejonu s. Ciganluk ovladano prednjim kra-
jem odbrane HVO i na dijelu položaja HVO u rejonu Sivrinog Sela, kada je
u „Klinu“ izvršeno presjecanje komunikacije Busovača – Vitez.287 Nastavak
planiranih borbenih dejstava realizovan je 11. januara 1994. godine na
slijedećim pravcima:
325.bbr., č/330.lbr., IDČ 3.K i bVP 3.K, sa zadatkom izvođenja aktivne od-
brane na ranije dodijeljenim zonama odgovornosti, a dijelom snaga izvršiti
napad na pravcu Sivrino Selo – Lazine.
27. bbr., Odred „Manevar“, SDB(-1) i tenkovski vod organizovati napad prav-
cem Sivrino Selo – Križančevo selo.
TG „Jug“:1/17.“S“Kbbr., „EL MUDŽAHIDIN“, dobija zadatak izvršiti napad duž
komunikacije Busovača-Vitez.
1/17.“S“Kbbr. napad duž komunikacije s. Šantići, pored kampa UN-a ka rijeci
Lašvi.288
Intenzitet i jačina borbi nosila je sa sobom i pogibiju pripadnika ARBiH, tako
je po dostavljenom pregledu o gubicima u ljudstvu u periodu od 22.12.1993.
do 12.01.1994. godine iz sastava 325.bbr. taj broj iznosio 23 poginula i 52
ranjena borca.289 U ranim jutarnjim satima 13. Januara, oko 05:30 sati, ostva-
284
Borbeno naređenje za napad: broj:02/161-106/94, od 04.01.1994. godine.
285
286
Naređenje komandanta 3.korpusa, broj:02/101-122/94 ,od 09. januara 1994. godine.
287
288
Borbeno naređenje za napad: broj:02/161-134/94, od 11. januara 1994. godine.
289
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“, dana 12. januara 1994. godine
reno je dejstvo helikoptera Hrvatske vojske po rejonu sela Počulica, u kojem

su bile razmještene komande 325.bbr., 27. bbr., 3/325.bbr. kao i logistički
elementi podrške pri tome napravivši tri kratera dubine 105 cm i prečnika
380 cm.290 Taj čin predstavlja krajnje sredstvo na stabilizovanju poraza koji
su bili posljedica ofanzivnih dejstava pripadnika ARBiH.291
U drugoj polovini januara nastavljeno je sa planiranjem novih napadnih de-
jstava po slijedećem:
1/17.“S“Kbbr. napad na s. Šantići.
27.bbr. sa odredom „Manevar“ napad na selo Pirići.
17.“S“Kbbr. sa snagama u „Klinu“ (325.bbr., bVP 3.K., IDČ, 330.lbr.).
IDČ „Gerila“ dobila je zadatak presjeći komunikaciju s. Šantići-s.Vidovići.
dvije čete iz 325.bbr. napadaju prema selu Nadioci.
CSB Zenica napad pravcem tt.527-s.Vidovići.292
Planirana borbena dejstva za 19. januar 1994. godine nisu uspjela iz ra-
zloga neblagovremenog čišćenja minskih polja na pravcima napada, kao
i neodlučnosti jedinica na izvršenju dobijenih zadataka.293 Gotovost za na-
pad pomjerena je u 05:00 sati 20. januara 1994. godine, a početak napada
u 05:45 sati.294 Umjesto planiranih ofanzivnih dejstava jedinice Armije RBiH
bile su primorane preći u odbrambena dejstva, jer su snage HVO 21. janu-
ara otpočele sa napadnim borbenim dejstvima u rejonu s.Donje Dubravice
na pravcu Stinčice-Gačićki put i na pravcu s.Sadovače-s.Đotle. U ovim bor-
benim dejstvima pripadnici HVO su ostvarili određeni uspjeh, jer su zauzeli
dio linije odbrane snaga ARBiH u s. Sadovače i povratili izgubljenu liniju
odbrane u rejonu Šehovog gaja i Gačičkog puta.295
Odgovor snaga ARBiH bio je napad na Krtinu mahalu od strane 27.bbr., ali
bez većih uspjeha296 kao i neuspio pokušaj pripadnika 325.bbr. da povrate
izgubljene linije odbrane u rejonu s.Sadovače.297 Nastavak borbenih de-
jstava nastavljen je 23. januara u rejonu s. Sadovače, kada su u 03:00 sata
počela borbena dejstva od strane jedinica ARBiH kojom prilikom su vraćene
linije odbrane koje su bile izgubljene,298 dok planirana napadna dejstva u
rejonu s. Šantići nisu uspjela.299 Nastavak na planiranju i izvođenju bor-
benih dejstava odvijao se u aktivnostima na izviđanju rejona s. Jardol i s.
290
AARBiH, 325.bbr., Borbeni izvještaj, broj:02/02-18/94, od 13. januara 1994. godine.
291
292
Borbeno naređenje za napad: Broj:02/161-149/94
293
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“, Vanredni izvještaj OG“BK „ Komandi 3.korpusa.
294
Naređenje Komandanta OG“BK“, Broj:02/161-152/94, od 19. januara 1994. godine.
295
AARBiH, 325.bbr., Vanredni obavještajni izvještaj, broj:10/10-79/94, od 23. januara 1994.
godine.
296
Ratni dnevnik OG“Bosanska Krajina“,Izvještaj 27.bbr. K-di OG“Bosanska Krajina“.
297
Ratni dnevnik OG“Bosanska Krajina“,Izvještaj 27.bbr. K-di OG“Bosanska Krajina“.
298
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“ , izvještaj 1/17.“S“Kbbr.
299
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“, izvještaj 325. bbr. ka OG“Bosanska Krajina“.
Krčevine,300 utvrđivanju dostignutih linija odbrane,301 i pripremi za izvođenje

narednih borbenih dejstava.302
Postrojbe HVO su 28. i 29. januara izvršile grupisanje snaga i sredstava oko
Starog Viteza i izvođenje napadnih borbenih dejstava iz pravaca: Mlakića
kuća, fabrike „SPS“-a i gradskog područja.303 Ta dejstva su direktna posljedi-
ca neaktivnosti od strane jedinica ARBiH i dotura sredstava naoružanja i
municije helikopterima od strane Hrvatske vojske. Značaj aktivnosti u bor-
bama oko Viteza ogleda se u činjenici da je taj prostor 01. februara 1994.
godine posjetio komandant ŠVK ARBiH, Rasim Delić, kojom prilikom je kon-
statovano da je stanje u Starom Vitezu i dalje teško. Pripadnici ARBiH koji se
nalaze u okruženju u Starom Vitezu upućuju apel za hranom, lijekovima,
gorivom i cigaretama, kao i aktivnostima pripadnika UNPROFOR-a zbog
izvlačenja leševa koji se uslijed borbenih dejstava nalaze pod ruševinama
objekata.304 I na drugim dijelovima ratišta snage HVO-a su izvršile napadna
dejstva, ali bez većih uspjeha.305 Pripadnici HVO su ostvarili uspjeh na liniji
odbrane ARBiH u rejonu Sivrinog Sela- Klina. Preduzete mjere od strane OG
“Bosanska Krajina“ nisu urodile plodom, jer iz određenih razloga306neke je-
dinice307nisu mogle izvršiti zadatak.
Snage HVO su noći 13. na 14. februar intenzivirali borbena dejstva po lini-
jama odbrane ARBiH u rejonu Klina i dejstvo snajperskim naoružanjem, kao
i eksplozivnim napravama. Nastavak borbenih dejstava od strane pripad-
nika HVO-a aktueliziran je 14. februara 1994. godine, kojom prilikom su i
povratili izgubljene položaje u rejonu Buhinih kuća „Klin“, čime su ponovo
ostvarili kontrolu nad komunikacijom Busovača-Vitez.308 Tom prilikom je
osam pripadnika bVP 3. korpusa ostalo u totalnom okruženju od strane pri-
padnika HVO. Ipak su u ranim jutarnjim satima 15. januara pripadnici bVP 3.
korpusa uspjeli da se izvuku iz okruženja. U toj borbi gubici na strani ARBiH
su bili 9 poginulih i 16 ranjenih pripadnika.309 Ozbiljnost situacije i gubljenje
dijela linije odbrane, kao i veliki gubici u ljudstvu i MTS-u uzrokovali su ins-
300
Pripremno naređenje komandanta OG „Bosanska Krajina“, broj:02/161-170/94
301
302
303
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“, izvještaj 325. bbr. OG“Bosanska Krajina“.
304
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“, izvještaj 325. bbr. OG“Bosanska Krajina“.
305
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“ ,napad na jedinice ARBiH snage HVO su izvele u
rejonu s. Jardol, izvještaj 325. bbr. OG“Bosanska Krajina“.
306
Nesadejstvo između jedinica 325.bbr i SDB Zenica. Ratni dnevnik OG“Bosanska Krajina“,
izvještaj 27. bbr. OG“Bosanska Krajina“
307
27.bbr. i 299.bbr. Ratni dnevnik OG“Bosanska Krajina“, izvještaj 27. bbr. OG“Bosanska
Krajina“.
308
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“ , Izvještaj 325. bbr. i 27.bbr OG“Bosanska Krajina“.
309
Ratni dnevnik OG „Bosanska Krajina“ , Izvještaj 325. bbr. OG „Bosanska Krajina“, Iz sastava
bVP 3. korpusa bilo je 4 poginula i 6 ranjenih pripadnika, dok je iz sastava 325. bbr bilo 5
poginulih i 10 ranjenih.
pekciju od strane Komande 3. korpusa, radi utvrđivanja činjeničnog stanja i

okolnosti pod kojima se to desilo.
Pripadnici HVO su svoj pravi karakter pokazali u periodu od 22. do 25. feb-
ruara 1994. godine, kada je bilo potpuno jasno da je na najvišem nivou
postignut dogovor o primirju, koje je trebalo stupiti na snagu 25. februara
1994. godine u 12 časova, kada su izvodili najžešće napade na Stari Vitez, s
ciljem da ga okupiraju. Prvo su vršili granatiranje naselja, zatim su izvodili
pješadijske napade koji su završavali neuspješno. Poslije svakog napada i
izvođenja borbenih dejstava po linijama odbrane branilaca Starog Viteza,
poduzimali su aktivnosti na psihološkom djelovanju emitovanjem preko
razglasa ustaških pjesama oko 20 minuta, zatim pozivali Bošnjake da se
predaju uz obećanje da će se sa njima postupati u skladu sa Ženevskom
konvencijom. Navedeni scenarij HVO-a se naprestano ponavljao posljed-
nje tri noći pred primirje. Stanovnici Starog Viteza, koji su više od deset
mjeseci uspješno branili svoje kuće i porodice, bili su maksimalno motiv-
isani za odbranu, tako da su i ovi posljednji pokušaji HVO-a da okupiraju
ovo naselje propali. Uspomene na genocid koji su počinili pripadnici HVO
nad Bošnjacima u s. Ahmići i s.Šantići bile su svježe, tako da branioci Starog
Viteza nisu povjerovali u ove naivne igre.
Primirje i završetak sukoba između pripadnika Armije Republike Bosne

i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane stupilo je na snagu 25. februara
1994. godine. Tim činom završena je jedna krvava etapa odbrambenog
rata, koja je za rezultat imala potpisivanje Vašingtonskog mirovnog spora-
zuma i formiranje Federacije Bosne i Hercegovine, čime je projekat stvaran-
ja i djelovanja Herceg- Bosne od strane bosanskohercegovačkih Hrvata
propao. 310
310
Vašingtonski mirovni sporazum potpisan je 18. marta 1994. godine, Miroslav Tuđman,
Ivan Bilić, , Planovi, sporazumi, izjave o ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, Zagreb,
2005, str. 392.
PRILOZI
POPIS PRILOGA
1. Odluka o uspostavi Htvatske zajednice „Herceg-Bosna“, 18.11.1991. g
2. Odluka Predsjedništva HZ HB za formiranje HVO, 08.04.1992. g
3. Zapovjed Glavnog stožera HVO o Oružanim snagama HZ HB, 10.04.1992. g
4. Odluka o imenovanju predsjednika i dopredsjednika općinskog HVO Travnik,

03.07.1992. g
5. Prečišćeni tekst Odluke o uspostavi HZ HB, 03.07.1992. g
6. Odluka Glavnog štaba OS R BiH o formiranju jedinica OS R BiH, 17.07.1992. g
7. Naređenje Komande 3.Korpusa Armije R BiH za upotrebu jedinica,

10.12.1992. g
8. Odluka o unutarnjoj organizaciji HVO općine Travnik, 05.01.1993. g
9. Zapovjed OZ „Sjeverozapadna Hercegovina“ za djelovanje u Bugojnu i Gor-

njem Vakufu, 12.01.1993. g
10. Zapovjed Uprave vojne policije HZ HB za totalnu blokadu graničnih prelaza

prema Republici Hrvatskoj, 14.01.1993. g
11. Zapovjed Glavnog stožeta HVO za stavljanje pod komandu jedinica Armije R
BiH i HVO po provincijama, 15.01.1993. g
12. Naređenje Komande 3.Korpusa u vezi rukovođenja i komandovanja jedinica-

ma OS R BiH, 16.01.1993. g
13. Izvješće pukovnika Mire Andrića Odjelu odbrane HZ HB o Gornjem Vakufu,

27.01.1993. g
14. Prijedlog za formiranje OG „B.Krajina“, 16.02.1993. g
15. Odluka ŠVK OS R BiH o formiranju OG „B.Krajina“, 17.02.1993. g

16. Naređenje ŠVK OS R BiH za formiranje 27.i 37.mtbr, 18.02.1993. g
17. Odluka o formiranju domobranske bojne HVO na travničkoj općini,

02.03.1993. g
18. Naređenje Komande 3.Korpusa za formiranje operativnih grupa u zoni odgov-

ornosti 3.Korpusa, 08.03.1993. g
19. Skraćeni zapisnik sa 55.sjednice HVO općine Travnik, 09.04.1993. g
20. Zaključci sa 57.izvanredne sjednice HVO općine Travnik, 12.04.1993. g
21. Obavještajna procjena SIS brigade HVO „N.Š.Zrinski“ Busovača, 14.04.1993. g
22. Obavijest OZ „S.Bosna“ organima civilne vlasti u OZ SB o uvođenju policijskog

sata, obustavi rada škola i preduzeća i radu ugostiteljskih objekata,
15.04.1993. g
23. Zapovjed OZ „S.Bosna“ za kontrolu teritorije po dubini, 16.04.1993. g
24. Borbena zapovjed-naredba OZ „Srednja Bosna“ IV bojni VP za osiguranje dijela

ceste Kaonik-Dubrave i odbijanje napada neprijatelja, 16.04.1993. g
25. Borbena zapovjed-naredba OZ „Srednja Bosna“ brigadi HVO „N.Š.Zrinski“

Busovača za obranu od napada ekstremnih muslimanskih snaga i izvođenje
aktivnih djelovanja, 16.04.1993. g
26. Borbena zapovjed-naredba OZ „S.Bosna“ načelniku PS Vitez za sprećavanje

napada neprijatelja i osiguranje zapovjedništva i objekata HVO, 16.04.1993. g
27. Zapovjed-naredba OZ „S.Bosna“ zapovjedniku bojne PN „Vitezovi“ za osigu-

ranje i obranu ZM i odbijanje napada neprijatelja i izvršenje protivnapada,
16.04.1993. g
28. Zapovjed OZ „S.Bosna“ „Viteškoj“ brigadi HVO za preduzimanje daljih borbenih

djelovanja, 16.04.1993. g
29. Izvješće „Viteške“ brigade HVO o Krušćici i Vitezu 16.04.1993. godine
30. Zapovjed OZ „Srednja Bosna“ brigadi HVO „N.Š.Zrinski“ Busovača za odbranu

Kubera, 16.04.1993. g
31. Zapovjed OZ „S.Bosna“ za povlaćenje postrojbi čete VP IV bojne VP iz Travnika

u Vitez, 16.04.1993. g
32. Zapovjed OZ „S.Bosna“ za posjedanje Stužerka na spoju travničke i viteške

općine, 21.04.1993. g
33. Zapovjed 3.satnije 1.bojne „Frankopan“ brigade HVO o rejonima obrane u zoni
odgovornosto 2.sektora, 25.04.1993. g
34. Izvješće Zapovjedništva 1.bojne „Frankopan“ brigade HVO o rejonima obrane,

27.04.1993. g
35. Naređenje-Zapovjed za formiranje Zajedničkog zapovjedništva Armije R BiH i

HVO, 30.04.1993. g
36. Zapovjed OZ „S.Bosna“ za potpunu kontrolu kretanja u zoni odgovornosti

„Travničke“ brigade HVO, 30.04.1993. g
37. Obavijest o formiranju Zajedničkog zapovjedništva HVO OZ SB i 3.Korpusa A R

BiH „Srednja Bosna“, 08.05.1993. g
38. Izvješće „Frankopan“ brigade HVO Guča Gora o incidentu na kontrolnom

punktu HVO na Ovnaku, 12.05.1993. g
39. Zapovjed „Frankopan“ brigade HVO za zapovjedničko izviđanje, 14.05.1993. g
40. Vanredni izvještaj 306.bbr A R BiH o napadu na Komandu 306.bbr,

16.05.1993. g
41. Dnevni operativni izvještaj 306.bbr, 18.05.1993. g
42. Zapovjed „Travničke“ brigade HVO o prekidu neprijateljskih djelovanja prema

snagama srpske vojske, 18.05.1993. g
43. Zapovjed „Frankopan“ brigade HVO Guča Gora za kontrolu kota od bitnog
značaja, 24.05.1993. g
44. Zapovjed „Frankopan“ brigade HVO Guča Gora za pojačanu borbenu sprem-
nost, izviđanje i osmatranje, 24.05.1993. g
45. Zbirni izvještaj 312.mtbr, 28.05.1993. g
46. Odgovor Komandanta 3.Korpusa na upit Komandanta OG „Zapad“,

28.05.1993. g
47. Redovni operativni izvještaj OG „B.Krajina“, 31.05.1993. g
48. Protest Komande OG „B.Krajina“ zbog maltretiranja Komandanata OG

„B.Krajina“ i 17.skbbr na divljem punktu, 01.06.1993. g
49. Prijedlog Komandanta OG „B.Krajina“ za razreješavanje nastale situacije sa

HVO, 03.06.1993. g
50. Izvještaj 306.bbr o Velikoj Bukovici, 05.06.1993. g
51. Operativno dnevno izvješće „Frankopan“ brigade HVO Guča Gora,

05.06.1993. g
52. Zapovjed OZ „S.Bosna“ za izvlaćenje snaga i Zapovjedništva „Travničke“ bri-

gade HVO iz Travnika, 05.06.1993. g
53. Upute Komande 1.KK VRS o načinu realizacije artiljerijske podrške snagama
HVO, prihvata hrvatskog civilnog stanovništva i preuzimanja položaja koje je
držao HVO, 06.06.1993. g
54. Upute Komande 1.KK VRS Komandi OG „Vlašić“ u vezi vatrene podrške HVO i
prihvata ranjenih bojovnika HVO, 06.06.1993. g
55. Telegram-izvještaj 306.bbr, 08.06.1993. g
56. Odgovor Komandanta 3.Korpusa Komandantu 306.bbr, 08.06.1993. g
57. Zapovijest Komandanta 1.lpbr VRS za napad na Turbe, 10.06.1993. g
58. Naređenje Komande 3.Korpusa za primjenu međunarodnog ratnog prava,

10.06.1993. g
59. Odobrenje Komandanta OG „B.Krajina“ za odlazak u Ovčarevo i Paklarevo fra

Ivi Ivkiću, 12.06.1993. g
60. Izvještaj Komande 1.KK VRS o postupku sa pripadnicima HVO i civilnim hrvats-
kim stanovništvom sa područja Travnika, 13.06.1993. g
61. Zajednički poziv Komande OG „B.Krajina“ i civilnih vlasti Travnika za povratak

Hrvata svojim kućama, 14.06.1993. g
62. Naređenje Komande 30.lpd VRS za prihvat hrvatskog stanovništva i pripadnika

HVO, 15.06.1993. g
63. Obavijest Komande OG „B.Krajina“ o realizaciji zahtjeva za obezbjeđenje

katoličke crkve u Travniku, 22.06.1993. g
64. Pojašnjenje Komande 3.Korpusa u vezi zona odgovornosti OG „Zapad“ i OG

„B.Krajina“, 25.06.1993. g
65. Zapovijest 11.lpbr VRS za odbranu, 04.07.1993. g
66. Pojašnjenje Komande 3.Korpusa u vezi zona odgovornosti OG „Zapad“ i OG

„B.Krajina“, 19.07.1993. g
67. Zapovjed GS HVO za napadnu operaciju na Gornji Vakuf, 09.11.1993. g
68. Zapovjed ZP „Tomislavgrad“ za oslobađanje Gornjeg Vakufa, 13.11.1993. g
69. Naređenje OG „Vlašić“ VRS za dalja dejstva, 25.11.1993. g
70. Prvostepena presuda Međunarodnog suda u Hagu u predmetu Tužilac protiv

Envera Hadžihasanovića i Amira Kubure, 15.03.2006. g
71. Mapa: Provincije po Vance-Owenovom planu
72. Mapa: Općina Travnik po popisu stanovništva iz 1991. godine
73. Mapa: Raspored snaga na travničkoj općini krajem 1992. godine
74. Mapa: Raspored snaga na travničkoj općini 31.05.1993. godine
75. Mapa: Kontolni punktovi na travničkoj općini 31.05.1993. godine

ODLUKA O USPOSTAVI HRVATSKE ZAJEDNICE „HERCEG-BOSNA“, 18.11.1991.g

(Općine Vrbaske i Lašvanske doline uključene u HZ HB. Da li su o tome konsultovani
Bošnjaci?)
POTPISNICI ODLUKE O USPOSTAVI HZ „HERCEG-BOSNA“, 18.11.1991.g

(Za Travnik potpisao Franjo Petrović. Po čijem ovlaštenju?)
ODLUKA PREDSJEDNIŠTVA HZ HB ZA FORMIRANJE HVO, 08.04.1992.g

(Istog dana kada je Predsjedništvo R BiH donijelo Odluku o formiranju Štaba TO R BiH,
Predsjedništvo HZ HB pokazuje da neće poštivati odluke legalnih organa vlasti)
ZAPOVJED GLAVNOG STOŽERA HVO O ORUŽANIM SNAGAMA HZ HB, 10.04.1992.g

(Mate Boban kao predsjednik HVO najdirektnije osporava odluke Predsjedništva R BiH.
Jedinice koje su legalni organi vlasti R BiH formirali proglašava nelegalnim ili neprijateljs-
kim)
ODLUKA O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I DOPREDSJEDNIKA OPĆINSKOG HVO

TRAVNIK, 03.07.1992.g
(Istog dana kada se donosi i objavljuje dopunjena i izmjenjena odluka o formiranju HZ
HB, na terenu se djeluje na praktičnoj realizaciji te Odluke)
PREČIŠĆENI TEKST ODLUKE O USPOSTAVI HRVATSKE ZAJEDNICE „HERCEG-BOS-

NA“, 03.07.1992.g
(Predsjedništvo HZ HB 03.07.1992.godine pravi korak ka uspostavi Hrvatske republike
„Herceg-Bosna“. Dopunjuje i mijenja Odluku od 18.11.1991.godine)
PREČIŠĆENI TEKST ODLUKE O USPOSTAVI HRVATSKE ZAJEDNICE „HERCEG-BOS-

NA“, 03.07.1992.g, str.2
(Vrhovnu vlast HZ HB čine Predsjednik i Predsjedništvo HZ HB. Predsjedništvo HZ HB je
zakonodavno tijelo HZ HB)
ODLUKA GLAVNOG ŠTABA OS R BIH O FORMIRANJU JEDINICA OS R BIH,

17.07.1992.g
(Ova Odluka svjedoči da je postojala kolizija između izdatih odluka i naređenja sa reali-
zacijom na terenu. Ni jedna jedinica koja se navodi u ovoj Odluci nije formirana na pros-
torima Vrbaske i Lašvanske doline)
NAREĐENJE KOMANDE 3.KORPUSA ARMIJE R BIH ZA UPOTREBU JEDINICA,

10.12.1992.g
(Jedinicama 3.Korpusa određene su zone odgovornost prema SCA, a ne prema HVO)
NAREĐENJE KOMANDE 3.KORPUSA ARMIJE R BIH ZA UPOTREBU JEDINICA,

10.12.1992.g, str.2
(17.kbbr će, zbog angažovanja na visočkom ratištu, dodijeljenu z/o na Vlašiću preuzeti
tek u junu 1993.godine)
ODLUKA O UNUTARNJOJ ORGANIZACIJI HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE OPĆINE

TRAVNIK, 05.01.1993.g
(U vrijeme donošenja ove Odluke u Travniku nije bilo sukoba između A R BiH i HVO.)
ZAPOVJED OZ „SJEVEROZAPADNA HERCEGOVINA ZA DJELOVANJE U BUGOJNU I

GORNJEM VAKUFU, 12.01.1993.g
(Početkom 1993.godine zadatak postrojbama HVO bio je ovladati Bugojnom i G.Vakufom)
ZAPOVJED OZ „SJEVEROZAPADNA HERCEGOVINA” ZA DJELOVANJE U BUGOJNU

I GORNJEM VAKUFU, 12.01.1993.g, str.2
(Brigade HVO „Eugen Kvaternik“ iz Bugojna i „Ante Starčević“ iz G.Vakufa za izvršenje ovog
zadatka ojačane su dijelovima brigade „P.Krešimir IV“, brigade „Kralj Tomislav“, snagama
za napadna djelovanja HVO Posušje)
ZAPOVJED UPRAVE VOJNE POLICIJE HZ HB ZA TOTALNU BLOKADU GRANIČNIH

PRELAZA PREMA REPUBLICI HRVATSKOJ, 14.01.1993.g
(Granični prelazi blokirani samo za pripadnike Armije R BiH. Dokument svjedoči i o načinu
pljačkanja pripadnika A R BiH, ali i drugih lica sa odobrenjem legalnih organa vlasti na
punktovima HVO)
ZAPOVIJED GLAVNOG STOŽERA HVO ZA STAVLJANJE POD KOMANDU JEDINICA

ARMIJE R BIH I HVO PO PROVINCIJAMA, 15.01.1993.g
(Ne čekajući konačan dogovor po Vens-Ovenovom planu, GS HVO na terenu nastoji real-
izirati one dijelove sporazuma koji im idu u prilog)
NAREĐENJE KOMANDE 3.KORPUSA U VEZI RUKOVOĐENJA I KOMANDOVANJA

JEDINICAMA OS R BIH, 16.01.1993.g
(Pregovori u Ženevi još nisu završeni i komande i štabovi, jedinice i ustanove Armije R
BiH se moraju pridržavati odluka ŠVK OS R BiH. ŠVK naređuje da se nastavi sa saradnjom
sa HVO)
IZVJEŠĆE PUKOVNIKA MIRE ANDRIĆA ODJELU OBRANE HZ HB O GORNJEM

VAKUFU, 27.01.1993.g
(Miro Andrić je časnik Hrvatske vojske, a zdatak izvršava u Srednjoj Bosni)

VAKUFU, 27.01.1993.g, str.2
(Pripadnici A R BiH optuživali HVO za sukobe, a HVO je bio za rješavanje sukoba mirnim
putem)

VAKUFU, 27.01.1993.g, str.3
(Optužujući Armiju R BiH za nepoštivanje dogovora, HVO napada i zauzima sela Ždrmci i
Uzričje kod G.Vakufa)

VAKUFU, 27.01.1993.g, str.4
(Dok Šiljeg pregovara sa predstavnicima Armije R BiH, Miro Andrić rukovodi jedinicama
koje zauzimaju Duratbegov Dolac i sve kote oko G.Vakufa)
PRIJEDLOG ZA FORMIRANJE OG „B.KRAJINA“, 16.02.1993.g

(Prvo pominjanje OG „B.Krajina“ , 27.i 37.mtbr A R BiH)
PRIJEDLOG ZA FORMIRANJE OG „B.KRAJINA“, 16.02.1993.g , str.2.

(Prvo pominjanje Mehmeda Alagića kao komandanta jedne vojne formacije u A R BiH)
ODLUKA ŠVK OS R BIH O FORMIRANJU OG „B.KRAJINA“, 17.02.1993.g

(U ovom sastavu OG „B.Krajina“ nikada nije profunkcionisala.)
NAREĐENJE ŠVK OS R BIH ZA FORMIRANJE 27.I 37.MOTORIZOVANE BRIGADE,

18.02.1993.g
(Brigade po formaciji motorizovane nikada nisu formirane. 27.mtbr preformirana je u brd-
sku, a 37.mtbr u Muslimansku lahku brigadu i od preformiranja praktično djeluju)
ODLUKA O FORMIRANJU DOMOBRANSKE BOJNE NA TRAVNIČKOJ OPĆINI,

02.03.1993.g
(Snage HVO za kontrolu teritorije po dubini jačaju)
NAREĐENJE KOMANDE 3.KORPUSA A R BIH ZA FORMIRANJE OPERATIVNIH GRU-

PA, 08.03.1993.g
(Jedinice i štabovi Lašvanske i Vrbaske doline su u sastavu OG „Zapad“. Komandant OG
„Zapad“ je Selmo Cikotić)
NAREĐENJE KOMANDE 3.KORPUSA A R BIH ZA FORMIRANJE OPERATIVNIH GRU-

PA, 08.03.1993.g , str.2
(Komandant OG „B.Krajina“ je Mehmed Alagić, a komanda OG je veoma mala)
SKRAĆENI ZAPISNIK SA 55.SJEDNICE HVO OPĆINE TRAVNIK, 09.04.1993.g

(HVO općine Travnik nalaže općinskim vojnim jedinicama HVO da izrade plan evakuacije
pučanstva iz Travnika)
ZAKLJUČCI SA 57.IZVANREDNE SJEDNICE HVO OPĆINE TRAVNIK, 12.04.1993.g

(Još jedanput se insistira na izradi Plana evakuacije hrvatskog pučanstva iz Travnika)
OBAVJEŠTAJNA PROCJENA SIS BRIGADE HVO „N.Š.ZRINSKI“ BUSOVAČA,

14.04.1993.g
(Jesu li Ahmići napadnuti zbog ove procjene Željka Katave?)
ZAPOVJED OZ „SREDNJA BOSNA“ BRIGADI HVO „N.Š.ZRINSKI“ BUSOVAČA ZA

ODBRANU KUBERA, 16.04.1993.g
(I busovačku brigadu OZ SB usmjerava ka Vitezu i Zenici)
BORBENA ZAPOVJED-NAREDBA OZ „SREDNJA BOSNA“ IV BOJNI VP ZA OSIGU-

RANJE DIJELA CESTE KAONIK-DUBRAVE I ODBIJANJE NAPADA NEPRIJATELJA,
16.04.1993.g
(IV bojna VP HVO u jutarnjim satima 16.04.1993.godine djeluje u zahvatu ceste Ahmići-
Nadioci)
BORBENA ZAPOVJED-NAREDBA OZ „SREDNJA BOSNA“ BRIGADI HVO

„N.Š.ZRINSKI“ BUSOVAČA ZA OBRANU OD NAPADA EKSTREMNIH MUSLIMAN-
SKIH SNAGA I IZVOĐENJE AKTIVNIH DJELOVANJA, 16.04.1993.g
(Busovačka brigada u ranim jutarnjim satima 16.04.1993.godine djeluje na pravcu
Pezići-G.Rovna)
BORBENA ZAPOVJED-NAREDBA OZ „S.BOSNA“ NAČELNIKU PS VITEZ ZA

SPREĆAVANJE NAPADA NEPRIJATELJA I OSIGURANJE ZAPOVJEDNIŠTVA I OB-
JEKATA HVO, 16.04.1993.g
(I policijske snage 16.04.1993.godine dobivaju zadataka od Blaškića)
IZVJEŠĆE „VITEŠKE“ BRIGADE HVO O KRUŠĆICI I VITEZU 16.04.1993.GODINE

(Rečenicom „grad je čist“ i podatkom da ima 50 zarobljenih muslimana, Mario Čerkez
potvrđuje učešće njegove brigade u napadima 16.04.1993.godine)
OBAVIJEST OZ „S.BOSNA“ ORGANIMA CIVILNE VLASTI U OZ SB O UVOĐENJU

POLICIJSKOG SATA, OBUSTAVI RADA ŠKOLA I PREDUZEĆA I RADU
UGOSTITELJSKIH OBJEKATA, 15.04.1993.g
(15.04.1993.godine u popodnevnim satima izdata zapovjed kao priprema za planirane
napadne aktivnosti 16.04.1993.godine. Dok izvode napadna djelovanja na viteškoj
općini, blokiraju Travnik)
ZAPOVJED-NAREDBA OZ „S.BOSNA“ ZAPOVJEDNIKU BOJNE PN „VITEZOVI“ ZA

OSIGURANJE I OBRANU ZM I ODBIJANJE NAPADA NEPRIJATELJA I IZVRŠENJE
PROTIVNAPADA, 16.04.1993.g
(Bojna za posebne namjene „Vitezovi“ u protivudaru u gradu Vitezu. Protiv kojih snaga?)
ZAPOVJED OZ „S.BOSNA“ ZA POVLAĆENJE POSTROJBI ČETE VP IV BOJNE VP IZ

TRAVNIKA U VITEZ, 16.04.1993.g
(Dok u Travniku HVO zagovara nemješanje u događanja na drugim općinama, tajno pre-
bacuju snage HVO iz Travnika za izvršenje zadataka na viteškoj općini)
ZAPOVJED OZ „S.BOSNA“ „VITEŠKOJ“ BRIGADI HVO ZA PREDUZIMANJE DALJIH

BORBENIH DJELOVANJA, 16.04.1993.g
(Blaškić je konkretan: Potpuno zauzeti sela D.Većerska, Ahmiće, Vrhovine i Sivrino Selo)
ZAPOVJED OZ „S.BOSNA“ ZA KONTROLU TERITORIJE PO DUBINI, 16.04.1993.g

(Dok HVO vrši frontalni napad na sela viteške općine, „Frankopan“ brigada dobiva zadatak
da spriječi eventualne pokrete A R BiH iz Han Bile ka Gučoj Gori i Staroj Biloj)
ZAPOVJED OZ „S.BOSNA“ ZA POSJEDANJE STUŽERKA, 21.04.1993.g

(Stužerak je dominantan i značajan objekat za HVO, ali i za A R BiH. Za HVO je zauvijek
izgubljen)
ZAPOVJED 3.SATNIJE 1.BOJNE „FRANKOPAN“ BRIGADE HVO O REJONIMA OBRANE

U ZONI ODGOVORNOST 2.SEKTORA, 25.04.1993.g
(Navedena imena odgovornih starješina za pojedine rejone. Rejoni određeni naspram sela
sa bošnjačkim stanovništvom, a ne prema SCA)
IZVJEŠĆE ZAPOVJEDNIŠTVA 1.BOJNE „FRANKOPAN“ BRIGADE HVO O REJONIMA

OBRANE, 27.04.1993.g
(Na travničkoj općini, u Biljanskoj dolini „Frankopan“ brigada HVO uređuje rejone odbrane
oko Malina, Guče Gore, Velike Bukovice naspram naselja sa muslimanskom većinom, a ne
prema zajedničkom neprijatelju, SCA)
IZVJEŠĆE ZAPOVJEDNIŠTVA 1.BOJNE „FRANKOPAN“ BRIGADE HVO O REJONIMA

OBRANE, 27.04.1993.g , str.2
(Urađeni rejoni odbrane uključuju i dva minska polja između Mehurića i Malina)
NAREĐENJE-ZAPOVJED ZA FORMIRANJE ZAJEDNIČKOG ZAPOVJEDNIŠTVA

ARMIJE R BIH I HVO, 30.04.1993.g
(Zajedničko zapovjedništvo trebalo je planirati i kontrolirati bojeve i operacije protiv SCA,
ali se bavilo rješavanjem incidentnih situacija na terenu)
ZAPOVJED OZ „S.BOSNA“ ZA POTPUNU KONTROLU KRETANJA U ZONI ODGOVO-

RNOSTI „TRAVNIČKE“ BRIGADE HVO, 30.04.1993.g
(Potpunu kontrolu kretanja trebaju realizovati: „Travnička“ brigada HVO, Policijska uprava
i „civilno pučanstvo“)
OBAVIJEST O FORMIRANJU ZAJEDNIČKOG ZAPOVJEDNIŠTVA HVO OZ SB I 3.KO-

RPUSA A BIH „SREDNJA BOSNA“, 08.05.1993.g
(Jedinice i komande A R BiH i HVO obaviještene da je Zajedničko zapovjedništvo „Srednja
Bosna“ otpočelo sa radom 05.05.1993.godine)
IZVJEŠĆE „FRANKOPAN“ BRIGADE HVO GUČA GORA O INCIDENTU NA KONTROL-

NOM PUNKTU HVO NA OVNAKU, 12.05.1993.g
(Po izvješću „Frankopan“ brigade, na punktu HVO Ovnak, pretučen je borac 17.kbbr)
ZAPOVJED „FRANKOPAN“ BRIGADE ZA ZAPOVJEDNIČKO IZVIĐANJE,

14.05.1993.g
(HVO kao neprijatelja opservira armijske snage, koje naziva MOS. Zapovjed dostavlja i
brigadi „J.Francetić“ koja se iz Zenice izvukla na prostore Grahovčića i Ovnaka)
VANREDNI IZVJEŠTAJ 306.BBR A R BIH O NAPADU NA KOMANDU 306.BBR,

16.05.1993.g
(HVO napadom na KM 306.bbr vrši pritisak kako bi proširio koridor između Grahovčića i
Pokrajčića, a ujedno narušio sistem RiK 306.bbr)
DNEVNI OPERATIVNI IZVJEŠTAJ 306.BBR, 18.05.1993.g

(HVO otvara vatru i na predstavnike UNPROFOR-a koji dovoze predstavnike A R BiH i HVO
na sastanak. Ubijen pripadnik jedinice veze 306.bbr. Na vatru uzvraća UNPROFOR)
ZAPOVJED „TRAVNIČKE“ BRIGADE HVO O PREKIDU NEPRIJATELJSKIH DJELOVA-

NJA PREMA SNAGAMA SRPSKE VOJSKE, 18.05.1993.g
(Dokument svjedoči o saradnji HVO i VRS na travničkoj općini)
ZAPOVJED „FRANKOPAN“ BRIGADE HVO GUČA GORA ZA KONTROLU KOTA OD

BITNOG ZNAČAJA, 24.05.1993.g
(Prije otvorenih sukoba HVO kontroliše sve bitne kote u Biljanskoj dolini travničke općine)
ZAPOVJED „FRANKOPAN“ BRIGADE HVO GUČA GORA ZA POJAČANU BORBENU

SPREMNOST, IZVIĐANJE I OSMATRANJE, 24.05.1993.g
(Kao neprijatelj tretira se Armija R BiH. Na zadacima osmatranja i izvještavanja o aktivnos-
tima A BiH uključeno i civilno stanovništvo.)
ZBIRNI BORBENI IZVJEŠTAJ 312.MTBR, 28.05.1993.g

(HVO postavlja punktove na relaciji Travnik - Turbe. Maltretiranje i ranjavanje vojnika i
civila. Primjećena saradnja HVO sa SCA)
ODGOVOR KOMANDANTA 3.KORPUSA NA UPIT KOMANDANTA OG „ZAPAD“,

28.05.1993.g
(U Travniku je najstariji komandant OG „B.Krajina“ i njemu su do daljnjeg potčinjene je-
dinice OG „Zapad“ sa te teritorije)
REDOVNI OPERATIVNI IZVJEŠTAJ OG „B.KRAJINA“, 31.05.1993.g

(HVO maltretira 5 civila iz Velike Bukovice. Dat ultimatum muslimanima Dolca da se isele
iz svojih domova)
PROTEST KOMANDE OG „B.KRAJINA“ ZBOG MALTRETIRANJA KOMANDANATA OG

„B.KRAJINA“ I 17.SKBBR NA DIVLJEM PUNKTU, 01.06.1993.g
(Komandantu OG „B.Krajina“ Alagiću i komandantu 17.skbbr Ćuskiću oduzeto naoružanje,
oprema, motorna vozila. Čak su i fizički maltretirani)
PRIJEDLOG KOMANDANTA OG „B.KRAJINA“ ZA RAZRJEŠAVANJE NASTALE SITU-

ACIJE SA HVO, 03.06.1993.g
(Očito je da Alagić želi prevazići kritičnu situaciju i zajdno sa HVO suprostaviti se SCA)
IZVJEŠTAJ 306.BBR O VELIKOJ BUKOVICI, 05.06.1993.g

(Alarmantne vijesti iz Velike Bukovice: 18 mrtvih i 6 teže ranjenih)
OPERATIVNO DNEVNO IZVJEŠĆE „FRANKOPAN“ BRIGADE HVO GUČA GORA,

05.06.1993.g
(Snage „Frankopan“ brigade krenule u razoružavanje Velike Bukovice i Brankovca)
ZAPOVJED OZ „S.BOSNA“ ZA IZVLAĆENJE SNAGA I ZAPOVJEDNIŠTVA

„TRAVNIČKE“ BRIGADE HVO IZ TRAVNIKA, 05.06.1993.g
(Zapovjed djelomično realizovana. Veći dio bojovnika i stanovništva izvučen preko
položaja i teritorije koju kontroliše VRS na Vlašiću)
UPUTE KOMANDE 1.KK VRS KOMANDI OG „VLAŠIĆ“ U VEZI VATRENE PODRŠKE

HVO I PRIHVATA RANJENIH BOJOVNIKA HVO, 06.06.1993.g
(Saradnja VRS i HVO kroz artiljerijsku podršku i prihvat ranjenika)
UPUTE KOMANDE 1.KK VRS O NAČINU REALIZACIJE ARTILJERIJSKE PODRŠKE

SNAGAMA HVO, PRIHVATA HRVATSKOG CIVILNOG STANOVNIŠTVA I PREUZI-
MANJU POLOŽAJA KOJE JE DRŽAO HVO, 06.06.1993.g
(VRS borbeno podržava HVO, a HVO ustupa položaje koje su postrojbe HVO držale)
TELEGRAM-IZVJEŠTAJ 306.BBR, 08.06.1993.g

(Očito je da Komandant 306.bbr nema informaciju o djelovanju jedinica 3.Korpusa prema
Ovnaku)
ODGOVOR KOMANDANTA 3.KORPUSA KOMANDANTU 306.BBR, 08.06.1993.g

(Očito je da 306.bbr nije bila uvezana u b/d sa zeničke općine)
ZAPOVIJEST KOMANDANTA 1.LPBR VRS ZA NAPAD NA TURBE, 10.06.1993.g

(VRS nastoji iskoristiti sukobe HVO i A R BiH. Cilj je izbiti na granice RS)
ZAPOVIJEST KOMANDANTA 1.LPBR VRS ZA NAPAD NA TURBE,

10.06.1993.g, str.2
(Cilj VRS je zauzeti Turbe, Sečevo i Mešćemu )
NAREĐENJE KOMANDE 3.KORPUSA ZA PRIMJENU MEĐUNARODNOG RATNOG

PRAVA, 10.06.1993.g
(Naređenje potčinjeni komandanti prenijeli na svoje potčinjene)
ODOBRENJE KOMANDANTA OG „B.KRAJINA“ ZA ODLAZAK U OVČAREVO I PAK-

LAREVO FRA IVI IVKIĆU, 12.06.1993.g
(Fra Ivo Ivkić dobiva odobrenje da održi sastanak sa Hrvatima u ovim selima. Pokušava se
zaustaviti iseljavanje Hrvata)
IZVJEŠTAJ KOMANDE 1.KK VRS O POSTUPKU SA PRIPADNICIMA HVO I CIVILNIM

HRVATSKIM STANOVNIŠTVOM SA PODRUČJA TRAVNIKA, 13.06.1993.g
(Izvještaj svjedoči o saradnji HVO i VRS)
IZVJEŠTAJ KOMANDE 1.KK VRS O POSTUPKU SA PRIPADNICIMA HVO I CIVILNIM

HRVATSKIM STANOVNIŠTVOM SA PODRUČJA TRAVNIKA, 13.06.1993.g STR. 2
ZAJEDNIČKI POZIV KOMANDE OG „B.KRAJINA“ I CIVILNIH VLASTI TRAVNIKA ZA

POVRATAK HRVATA SVOJIM KUĆAMA, 14.06.1993.g
(Želja civilnih vlasti i A R BiH Travnika je bila da se sva lica koja su iz svojih domova izbjegla
zbog ratnih dejstava vrate, garantujući im sigurnost)
NAREĐENJE KOMANDE 30.LPD VRS ZA PRIHVAT HRVATSKOG STANOVNIŠTVA I

PRIPADNIKA HVO, 15.06.1993.g
(VRS prihvata i stanovništvo hrvatske nacionalnosti i bojovnike HVO sa novotravničke
općine)
NAREĐENJE KOMANDE 30.LPD VRS ZA PRIHVAT HRVATSKOG STANOVNIŠTVA I

PRIPADNIKA HVO, 15.06.1993.g str. 2
OBAVIJEST KOMANDE OG „B.KRAJINA“ O REALIZACIJI ZAHTJEVA ZA

OBEZBJEĐENJE KATOLIČKE CRKVE U TRAVNIKU, 22.06.1993.g
(Alagić: „Moja želja, želja mojih oficira i boraca kojima komandujem je da se Hrvati što
prije vrate u Travnik na svoja ognjišta...“)
POJAŠNJENJE KOMANDE 3.KORPUSA U VEZI ZONA ODGOVORNOSTI OG „ZA-

PAD“ I OG „B.KRAJINA“, 25.06.1993.g
(306.i 308.bbr, te 312.mtbr iz sastava OG „Zapad“ prelaze u sastav OG „B.Krajina“)
ZAPOVIJEST ZA ODBRANU 11.LPBR VRS, 04.07.1993.g

(VRS ne odustaje od Turbeta na travničkoj i Prusca na donjevakufskoj općini)
ZAPOVIJEST ZA ODBRANU 11.LPBR VRS, 04.07.1993.g, str.2

(Prusac, Turbe i Mešćema ostali su nedosanjani san VRS)
POJAŠNJENJE KOMANDE 3.KORPUSA U VEZI ZONA ODGOVORNOSTI OG „ZA-

PAD“ I OG „B.KRAJINA“, 19.07.1993.g
(306.i 308.bbr, te 312.mtbr iz sastava OG „Zapad“, i 325.bbr iz OG „Lašva“ prelaze u sastav
OG „B.Krajina“)
ZAPOVJED GLAVNOG STOŽERA HVO ZA NAPADNU OPERACIJU NA G.VAKUF,

09.11.1993.g
(Na širem prostoru G.Vakufa snage HVO sastava: brigada „A.Starčević“, Brigada „Rama“,
dijelovi brigade „Kralj Tomislav“. „Stjepan Radić“, „Eugen Kvaternik“, Domobranske pu-
kovnije i postrojbe posebne namjene sa oko 5.500 vojnika i odgovarajuća topnička pot-
pora)

09.11.1993.g, str.3
(Za realizaciju operacije formirana OG „Buna“, a zadatak izdaje general-pukovnik Ante
Roso)

09.11.1993.g, str.2
(Zauzeti G.Vakuf i stvoriti uslove za djelovanje prema Bugojnu, N.Travniku i Vitezu)
ZAPOVJED ZBORNOG PODRUČJA „TOMISLAVGRAD“ ZA OSLOBAĐANJE

G.VAKUFA, 13.11.1993.g
(Snage ZP „Tomislavgrad“ imaju zadatak osloboditi G.Vakuf i stvoriti uslove za produženje
bojevih djelovanja ka Travniku i Vitez, a u daljem i Bugojnu)
ZAPOVJED ZBORNOG PODRUČJA „TOMISLAVGRAD“ ZA OSLOBAĐANJE

G.VAKUFA, 13.11.1993.g, str.2
(Snagama ZP „Tomislavgrad“ na glavnom pravcu komanduje brigadir Ivan Kapular, a na
pomoćnom pukovnik Željko Šiljeg)
NAREĐENJE OG „VLAŠIĆ“ VRS ZA DALJA DEJSTVA, 25.11.1993.g

(VRS ne odustaje od potpunog zaposjedanja Vlašića. Meokrnje i Ljuta greda su objekti
koje treba zauzeti.U sastavu VRS pojavljuju se nove brigade:1.lpbr Kotor Varoš i 1.lpbr
Kneževo)
NAREĐENJE OG „VLAŠIĆ“ VRS ZA DALJA DEJSTVA, 25.11.1993.g, str.2

(Komandant Janko Trivić naruđuje dalekometnom artiljerijom gađati Zenicu, Travnik,
N.Travnik i Vitez)
PROVINCIJE PO VANCE-OWENOVOM PLANU

(Općine lašvansko-vrbaske regije su u provinciji broj 10, provinciji sa hrvatskim predzna-
kom, u kojoj su se snage Armije R BiH trebale pretpočiniti Glavnom stožeru HVO)
OPĆINA TRAVNIK PO POPISU STANOVNIŠTVA IZ 1991.GODINE

(Naselja sa većinskim hrvatskim stanovništvom skoncentrisana oko putnih komunikacija
Lašvanske doline)
RASPORED SNAGA NA TRAVNIČKOJ OPĆINI KRAJEM 1992.GODINE

(HVO drži linije odbrane prema SCA samo ispred sela sa hrvatskim stanovništvom)
RASPORED SNAGA NA TRAVNIČKOJ OPĆINI 31.05.1993.GODINE

(Dok snage A R BiH drže linije prema SCA, HVO kontroliše putne komunikacije i teritoriju
po dubini)
KONTROLNI PUNKTOVI NA TRAVNIČKOJ OPĆINI 31.05.1993.GODINE

(Sve putne komunikacije ka Travniku kontroliše HVO. Iz Travnika se ne može ni do od-
brambenih linija prema SCA bez odobrenja HVO)

(Na zahtjev OG „B.Krajina“, u b/d na spoju travničke i zeničke općine, uključuju se snage
A R BiH iz Zenice)

(Raspored snaga ostao je nepromjenjen sve do potpisivanje Vašingtonskog sporazuma)

Dzehenem U Srednjoj Bosni PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dzehenem U Srednjoj Bosni PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ratna 1993.

godina - DŽEHENEM U SREDNJOJ BOSNI

Zbornik radova sa okruglog stola održanog pod ovim nazivom

Izdavač: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu,

Za izdavača: Mustafa Polutak

Urednik: Senid Gerin

Redaktor: Remzija Šiljak

Lektor i korektor: Nazif Osmanović

DTP: Abdulah Vrselj

Štampa: Štamparija Fojnica

Za štampariju: Šehzija Buljina

Tiraž: 600 primjeraka

Ratna 1993. godina

Travnik, 2011. godine

Dr. Kenan Dautović

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu Srednjobo-

Edicija „Argumenti i dokumenti“ će pratiti projekte u svim izdavačkim seg-

KONCEPCIJA OKRUGLOG STOLA

DŽEHENEM U SREDNJOJ BOSNI

Travnik, 27.oktobra 2010.godine

Okrugli sto sa naslovljenom temom se održava povodom učestalih, ne-

Tema Okruglog stola

Mnogi sudionici rata za odbranu Bosne i Hercegovine 1992.-1995.,

Premda su borbena dejstva na ratištu Bosne i Hercegovine vođena s

• pored intenziviranja agresije VJ i VRS, u agresiju na RBiH se uključuju

Na prostoru Srednje Bosne 1993.godina uistinu donosi pakao. Dolazi do na-

Svaka općina u Srednjoj Bosni postaje zasebno ratište za sebe u različitim

Cilj Okruglog stola

I pored svih do sada objavljenih stručnih, publicističkih i memoarskih ra-

Želimo da se njihovi pojedini, za odbranu Bosne i Hercegovine najznačajniji

Autor Naziv teme

Od obrađivača tema očekujemo da autorizirana izlaganja (u printanoj i ele-

Politička djelovanja obraditi samo u mjeri u kojoj su uticala na tok borbenih

Izvršni organizator je Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Herce-

A R BiH Armija Republike Bosne i Hercegovine

bbr Brdska brigada

CIR Civilni invalidi rata

ECMM Evropska posmatračka misija

FTV Federalna televizija

HDZ Hrvatska demokratska zajednica

ICRC Međunarodni komitet crvenog krsta

JNA Jugoslovenska narodna armija

l/o Linija odbrane

NATO Sjevernoatlanski savez

RAP Rezervni alat i pribor

s (ime sela) selo

ŠVK Štab vrhovne komande

VBR Višecjevni bacač raketa

ž/s Živa sila

Dr. Kenan Dautović

PRESJEK VOJNO-POLITIČKE SITUACIJE

Raspad/disolucija SFRJ – širi kontekst

Neuspjeli proces usaglašavanja političkih vizija budućnosti jugosloven-

ske zajednice doveo je do jasne polarizacije na dva suprotstavljena bloka:

Rat u Hrvatskoj i implikacije na situaciju u BiH

Zahvaćeni internom dinamikom konflikta, događaji su se redali jedan za

početkom 1992. godine, označilo je početak dugotrajnog primirja, koje

Ovaj „prekid neprijateljstava“ na području Hrvatske stvorio je prostor pro-

PRESJEK VOJNO-POLITIČKE SITUACIJE U BiH

Paradržava Srpska Republika BiH

Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, kao stranka, formirana je

država, koja bi egzistirala sama ili u konfederativnoj zajednici sa drugim

Povlačenje JNA iz Slovenije i Hrvatske se, u dobroj mjeri, odvijalo preko