Professional Documents
Culture Documents
Sociologija Detinjstva 2011
Sociologija Detinjstva 2011
SOCIOLOGIJA DETINJSTVA
- HRESTOMATIJA –
SOMBOR, 2011.
1
SADRŽAJ
2
Poglavlje 1
Dete i detinjstvo
Anđelka Milić,
Sociologija porodice, Čigoja štampa, Beograd, 2001., str. 153-170
3
odnosa morao je da konstatuje da „svaka dok- osećanja ali i svih drugih resursa u decu, sve
trina koja na detinje potrebe gleda kao vrhovne, dok ne budu sigurni da će se ta ulaganja isplatiti
a one organizovanog društva kao sekundarne u smislu preživljavanja dece. Tako je ostavljano
jeste sociološka anomalija" (Kingslev Daviš, dobrim delom prirodnoj selekciji da izvrši
1940:217). svoje, pa tek kada bi ona završila sa svojim,
Druga novina koju donosi proučavanje roditelji su se prihvatali svoga dela posla u
deteta i detinjstva izvan konceptualnog polja dovršavanju budućeg člana zajednice.
socijalizacije jeste odustajanje da se o detetu Većina istoričara koji su se bavili
govori samo sa stanovišta budućnosti, tj. „otkrićem detinjstva" slažu se da novi pogled na
Roditeljskih projekcija, očekivanja, ciljeva i dete počinje da prodire u saznanje i svest ljudi
vrednosti koje nastoje da usade u detetovu od kraja.XV veka. Jedan domaći autor ističe
ličnost. Koncept detinjstva upućuje, međutim, tezu da prve jasne promene mogu da se prate
na proučavanje življene stvarnosti deteta u već u XIV veku u ranore-nesansnim italijan-
svakodnevici savremenih društava. Detetu i skim gradovima u okviru porodica istaknutih
njegovoj praksi pristupa se, dakle, iz subjekt- zanatlija ili bogatih trgovaca gde roditelji
ivne perspektive deteta kao glavnog aktera ispoljavaju gotovo moderan brižan i nežan
detinjstva. odnos prema svojoj deci. (Karei Turza, 1996).
Revoluciju u društvenim naukama po Ali tek od XVI veka se pojavljuju prvi
pitanju deteta i detinjstva izvršio je francuski znaci prepoznavanja i brige za ono što bi se
istoričar Filip Arije (Philippe Aries) sa svojom moglo nazvati „posebna dečja priroda", da bi
sada već klasičnom studijom ,,Vekovi detinj- tokom XVIII veka takva orijentacija sasvim
stva" (1962,1990) koji je na neobično imagina- prevagnula, te tako dete postalo centar pažnje u
tivan način pristupio proučavanju socijalnih pre- svetu odraslih. To je vek poznat kao ,,vek
dstava o detetu.od ranog srednjeg veka pa do pedagogije" koja pokušava normativno ali i u
modernog doba. Ustanovio je da se tokom čita- praksi da uspostavi principe odnošenja odraslih
vog srednjeg veka detetu ne pristupa u smislu prema posebnosti deteta i detinjstva.
njegove posebne organske i socio-kulturne or- Zanimljivo je, međutim, u ovom kretanju
ganizacije, već se dete tretira kao „čovek u ma- to da kako dete dospeva u centar pažnje rodite-
lom". U skladu sa takvim poimanjem, deca nisu lja, porodice i društva, tako postupak i odnos
izdvajana iz sveta odraslih, već su tretirana kao prema deci postaje sve više uskogrud, gubi na
njegov integralni, ali nedorasli i inferiorni deo, prirodnoj spontanosti, i svodi se na podvrga-
pa je tako prema njima postupano. Jedan psiho- vanje dece raznim procedurama poučavanja i
log prati od početka ljudske istorije stupnjeve disciplinovanja i lišavanja njihovog autentičnog
evolutivnog razvoja odnosa između roditelja i slobodnog iskaza u ponašanju i govoru. Tako
dece koji su dobrim delom uslovljeni i saznanji- jedan od savremenih istraživača istorije detinj-
ma o specifičnostima deteta i njegovog razvoja. stva i porodice primećuje daje: „naša moderna
On razlikuje sledeće stupnjeve tih odnosa: na porodica izrasla na konceptima autonomije
početku infanticid, pa zatim odbacivanje, ambi- domaćinstva i disciplinovanja dece..." (James
valentnost, dominacija, socijalizacijski uticaji i Casey, 1989: 147). Ovu tezu potkrepljuju i istra-
današnja permisivnost (Lloyd de Mause, 1974). živanja nastanka i delovanja prvih školskih
Čime se objašnjava ovo dugo zanemari- institucija u kojima je često osnovni cilj bio
vanje i prećutkivanje deteta i posebnosti detinj- „slomiti" dečji otpor (J. Donzelo, 1980, Ph.
stva u ljudskom životu i društvu? Svi autori koji Aries, 1962). Ideološko obrazloženje za ovakav
su se bavili ovim problemom slažu se da je u pristup pružalo je protestantsko učenje o radnoj
pitanju bila, bar što se premodernih epoha tiče, askezi koje se suprotstavlja porocima lenjosti,
visoka smrtnost dece i mladih i sa druge strane neurednosti, uživanja i razmetljivosti u ime
veoma visok fertilitet koji je trebalo da nado- božanske predestinacije. (Ibid, str. 164).
knadi ovu ranu smrtnost. U situaciji visokog Smenu opuštenog pristupa detetu srednje-
rizika za odrastanje deteta, ni roditelji a ni druš- vekovne zajednice disciplinovanim obučava-
tvena zajednica nisu nalazili za potrebno niti njem dece za uloge odraslih građanske zajedni-
racionalno da troše mnogo energije, vremena i ce u nastajanju veoma slikovito sumira Kurt
4
Dancinger (K. Danzinger) u jednom opsežnijem i njima odgovarajuće tumačenje deteta: ideolo-
pasusu koji ćemo citirati: „Dok je pre sredine ško saznanje koje se uglavnom zasnivalo na
18. veka preporučavajući tretman za odojčad hrišćansko-crkvenom tumačenju vrednosti živo-
nalagao permisivnost, pretežna orijentacija ka ta i rođenja, potom dolazi era medicinskih saz-
strogosti i kontroli razvija se u potonjem peri- nanja koja se obrazuju oko nekoliko oblasti
odu i traje sve do u naš vek. Ranije su bebe hra- (ginekologija, pedijatrija), pri čemu naročito
njene kada su to one tražile, dojenje je trajalo do veliki značaj imaju saznanja u domenu ishrane
dve godine, odbijanje od dojenja je išlo poste- deteta i odojčadi. Zatim, nastupa etapa saznanja
peno, dok treniranje za stolicu nije preduzimano o sposobnostima i vrstama učenja kod dece pri
u prvim godinama života i nije se tražilo da dete čemu se, sa jedne strane, forsira učenje kroz
noću bude suvo sve do pete godine; nisu se praksu, tj. kroz rad i „šegrtovanje", a sa druge,
iskazivale niti spominjale ikakve zabrane u pog- sistematsko sticanje znanja putem škole. Ovaj
ledu dečije golotinje ili infantilnog iskazivanja niz završava se saznanjima o ličnosti i njenom
seksualne želje; deteje ostajalo uz majku u razvitku čime se konačno sredinom 20. veka
krevetu sve dokje dojeno a uspavljivano je okončava ali i utemeljuje saznanje o detetu kao
ljuljuškanjem; ono je držano slobodno, maženo ličnosti in nuce. Ukupnost ovih znanja grade
od strane odraslih a njegovo plakanje nailazilo okvir za evoluciono shvatanje razvoja kompe-
je na brz odgojiteljski odgovor. Početkom 19. tencija ljudskog roda, što naravno ne znači da će
veka slika je potpuno promenjena: vreme doje- ova znanja uvek biti i adekvatno iskorišćena u
nja je skraćeno, uvedeni su striktni vremenski praktičnom procesu odgajanja i socijalizovanja
razmaci u ishrani, treniranje za stolicu počinje dece. Ali o tome odlučuju drugi faktori a ne
ranije i ranije se završava; infantilna seksualnost samo znanje.
se kažnjava (ovo postaje opšte mesto odgoja tek Sličnu zamisao o smenama pojedinih
pri kraju 19. veka), ljuljuškanje, cuclanje i saznajnih orijentacija u razumevanju deteta ali
trenutni odgovor na bebino plakanje se ne sa jasnim kritičkim naglaskom iznosi jedna
odobravaju. Sa druge strane, sada se ohrabruje savremenija autorka. Ona kritički ukazuje kako
detetova sloboda u motornim aktivnostima, svaki od saznajnih talasa razumevanja deteta
stoje ranije bilo sprečavano. Nužno grubo, vodi zapravo ka njegovom postvarenju kao
poređenje podataka na osnovu posmatranja 75 objekta. Dete postaje sukcesivno „pacijent"
različitih društava u svetu tokom 19. veka različlitih stručno-institucionalnih službi organi-
pokazuje daje svirepost toga veka bila neobična zovanih na novim saznajnim standardima. Ona
u odnosu na humanističku normu, dokje ranije razlikuje prema redu nastanka obrazovni, medi-
postupanje bilo mnogo više u skladu sa opštom cinski, psihološki i ekološki saznajni talas. Pri
praksom čovečanstva" (1971: 140-141). tom ukazuje da što znanje više napreduje, to
Jačanje strogosti i rigidnosti u odnosu dete biva njime sve dublje unazad obuhvaćeno;
prema detetu što se više pimičemo savremeno- tako danas kontrola počinje već od samog
sti, tj. što se moderno društveno uređenje sve fetusa. (E. Beck-Gernsheim, 1988). Ista autorka
više utemeljuje, moglo bi naći svoje adekvatno primećuje da kako raste lista ovih saznanja koja
objašnjenje u Fukoovim analizama nastupanja dete treba da zaštite od sve većeg broja opasno-
modernog saznajnog diskursa nauka o čoveku sti i da razviju njegove dispozicione potencijale
koje preuzimaju sve snažniji nadzor nad u istoj srazmeri raste i lista nemoći da se dete
čovekom i njegovim nagonima. odbarni u svojim elmentarnim potrebama od
U skladu sa ovim Fukoovski utemeljenim narušavajućih i uništavajućih elementa moderne
pogledom otkriva se kako napredovanje u civilizacije i društvenog poretka.
određenim saznajnim praksama modelira pristu-
pe i odnos prema detetu i detinjstvu u modernoj 2. Dete i detinjstvo kao društveno
eri. Osnovna teza poznatog nemačkog sociologa konstruisana praksa
jeste da se specifičnost uloge deteta oblikuje u
zavisnosti od znanja o procesu socijalizacije Detinjstvo je ranije posmatrano kao
(Kurt Luscher, 1975: 360). U tom smislu on „prirodna" stvar i uparvo stoga je ostajalo izvan
razlikuje sledeće stupnjeve razvoja tih spoznaja naučne pažnje. Naprosto, detinjstvo je smatrano
5
za posledicu univerzalnih bioloških zakonitosti, naročito nezavisno od bilo kakvih prekoncepcija
pa otuda neizbežno, ali privremeno i prolazno i ideologija budućnosti.
stanje u ljudskom životu. Otuda i margina- 2. Detinjstvo posmatra kao aktuelnu prez-
lizacija deteta i detinjstva, jer zapravo ono stoji entnu stvarnost koju dete živi i kroz koju for-
na ivici između prirode i društva. mira sopstveni identitet.
„Nova paradigma detinjstva" nastoji da 3. Osmatra dete kao aktivnog subjekta i
ove zdravorazumske postavke preispita, odbaci objekta vlastite prakse odrastanja kojom konsti-
i konstruiše nov pogled na dete i detinjstvo. tuiše svoju subjektivnost i transformiše objekti-
Dominantno viđenje dece i mladih u društvenim vni svet relacija i značenja koje zatiče.
naukama definisalo ih je kao „bića u nastajanju Nova paradigma sociologije detinjstva
(becomings) a ne kao ljudska bića" (J. Qvrort- ujedinjuje u sebi dve paradigme koje su do sada
rup, 1992:132). Sociologija detinjstva kao nova opstajale nezavisno jedna od druge: stanovište
institucio-nalizovana disciplina razvija pristup Žana Pijažea da „društvo ima odgojni karakter"
detetu i detinjstvu kao tvorevini određenog (1966:245) ali istovremeno nastoji da pokaže da
društveno-kulturnog i istorijskog konteksta, je dete „roditelj čoveka" (M. Mead), pa u tom
odnosno kao socijalnoj strukturi koja je u inter- smislu dovoljno kompetentan akter koga bi
akciji sa drugim strukturalnim segmentima. Pro- valjalo ozbiljno proučavati.
ces odrastanja deteta nije isključivo automatski U novom ključu koncept detinjstva se
proizvod internih bioloških i fizioloških procesa problematizuje u tri aspekta (Igor Kon, 1991):
već zavisi od specifičnih društveno-kulturnih 1. Ideja detinjstva - simboličke predstave
uslova, od saznanja i ideologija koje vladaju u o detetu, normativni modeli deteta i odrastanja i
datoj društvenoj sredini. „Način artikulisanja stavovi o detetu i njegovim potrebama koje ga
detinjstva u pojedinim društvima definiše dete- razlikuju od odraslih.
tov društveni položaj čime je određen njegov 2. Praksa detinjstva - stvarni položaj dete-
identitet" (Smiljka Tomanović-Mihajlović, ta u porodici i društvu, odnosi dete-odrasli, pos-
1997:10). tupci prema detetu u same aktivnosti deteta.
Detinjstvo može biti posmatrano u 3. Kultura detinjstva - dete u dečjem
statičnoj perspektivi struktuiranih odnosa unutar svetu, unutrašnji svet detetovog doživljaja i sli-
kojih se odvija život deteta i konstituiše njegova ka sveta samog detinjstva, kao i interaktivne
socijalna pozicija. Ovde je naglasak na ukazi- aktivnosti među samom decom.
vanju na promenljive socio-kulturne aranžmane Zahvaljujući pionirskom doprinosu Ph.
i normiranje očekivanja od deteta, postavljanje Ariesa, istraživanja koja pripadaju ovom novom
granica njegovom ponašanju i defmisanje nje- diskursu najviše su se koncentrisala na prvu
govih potreba a sve iz perspektive odraslih. Od- oblast - rasprave na idejnosimboličkom i ideo-
govor deteta na ova očekivanja, koja su manje loškom planu u vezi sa „otkrićem detinjstva"
ili više sputavajuća ili otvorena proizvodi dete kao društvenog i kulturnog fenomena. Valja
kao aktera sui generis. upozoriti da u ovim studijama postoji realna
Drugi dinamičniji pristup prilazi detetu opasnost od ideologizacije deteta i detinjstva.
kroz svakodnevicu doživljaja i iskustava koja Umesto da služe otkrivanju istine o prošlosti, tj.
ono stiče u svetu koji ga okružuje. Ovaj pristup zabluda prošlosti, dešava se da ova istraživanja
želi da detinjstvo definiše iz detetovog vido- služe davanju legitimiteta savremenim vladaju-
kruga, iz autentičnog vidokruga njegove prakse. ćim ideološkim predstavama nudeći nam „navo-
Ali se taj pristup suočava sa preetabliranim dno proverene iskustvene istorijske činjenice"
predstavama o detetu koje treba da razobliči (A. Milić, 1988:31). U tom smislu ideja o
kako bi došao do autentičnog detetovog doživ- modernoj društvenosti koja je detecentrična, a
ljaja sebe i svog sveta. To stvara ozbiljne episte- koja mora biti ozbiljno proveravana, često se
mološke teškoće za koje sociologija detinjstva legitimiše idejom o prošlosti koja je prema
nije uspelajoš uvek da nađe adekvatmja rešenja. detetu bila ravnodušna ili čak neprijateljska.
Moglo bi se utvrditi da sociologija detinjstva u Na nivou prakse, sociolozi ukazuju na
novom ključu polazi od sledećih postvaki: prelaz od prakse „integrisanog" detinjstva u
1. Detinjstvo posmatra samo za sebe i difuznom i šarolikom svetu srednjevekovnih
6
domaćih zajednica u kome je dete stalno živačima koji polaze od gotovo „opsesivne"
prisutan ali istovremeni i nezapažen i sporedan potrebe za iskazivanjem ljubavi kod savremenih
deo tog sveta u potpuno novu situaciju „segre- roditelja, nekadašnji uzdržaniji stav roditelja iz-
gacije" deteta i njegovog sveta od sveta odraslih gleda kao hladna bezosećajnost ili čak i surovo-
i života zajednice. Ovaj proces izdvajanja deteta st prema deci? Drugo, postavlja se pitanje na
koji istovremeno vodi ka „detecentričnom" dis- temelju kakvih saznanja, kakvih znakova se
kursu i organizaciji svakodnevnog života odvija može uopštavati o nastupanju „nove osećaj-
se uporedo ili je sastavni deo procesa formiranja nosti", odnosno o postojanju „bezosećajnosti" u
moderne porodice, koja se i sama, sa jedne odnosima prema deci i mladima u prošlosti.
strane povlači u svoju intimnu osobenost, a sa Dokazivanje „osećajne klime" je veoma težak i
druge odvaja od sveta javnih, privrednih i složen, a u nekim slučajevima i nemoguć zada-
političkih zbivanja i odnosa. Centar nove poro- tak i za savremena društva, a nekmoli za istraži-
dičnosti koja je svedena na najuži reproduktivni vača prošlosti koji raspolaže sa veoma suženom
srodnički krug postaje dete kome se posvećuje i fragmentarnom emprijskom evidencijom,
celokupna porodica: ukupnost porodičnog ži- pogotovu u ovoj sferi društvenih odnosa.
vota - ekonomske aktivnosti privređivanja vrše Osim toga, istorijska istraživanja pate od
se u ime zasnivanja nove buržoaske loze jednog ozbiljnog sociološkog nedostatka. Ona
nalsednika, koja se mora dokazati svojim radom se u prvom redu bave detetom i porodicama
umesto aristokratske tradicije prenošenja privi- viših i najviših društvenih slojeva u prošlosti iza
legija; na drugoj strani, ukupan unutrašnji život kojih je ostala bogata istoriografska građa. Po-
porodice organizuje se oko brige, rasta i razvoja stoji opasnost da se na osnovu ove delimične
budućih naslednika. Pri tom žena dobija „pov- slike generalizuje za društvo u celini, da se na-
lašćeni" zadatak da orgamzuje iznutra ovaj novi javljuje „novi", „moderni", „generalni" obrazac
porodični pogon orijentisan ka detetu. prakse detinjstva i ponašanja prema detetu. Op-
Od kraja XVIII veka i početkom XIX štost tog novog obrasca upravo mora biti dove-
veka delom i kao posledica slabljenja religiozne dena u pitanje iz jednog specifičnog ugla. Nai-
moralnosti dolazi do glorifikacije deteta u me, većina dosadašnjih studija detinjstva ne ba-
okviru romantičarske vizije porodičnog doma, vi se očiglednim raskorakom u pristupu i shva-
žene posvećene materinstvu i deteta kao simbo- tanju detinjstva i deteta koje postoji između
la dobrote, nevinosti, neiskvarenosti i prirodno- „osećajne" porodice i „brutalne" škole u eri
sti. Pri tom, naročito Arije insistira na prodoru nastupanja modernosti. To se može pripisati
„nove osećajnosti", kao potpuno nove perspek- nedovoljnoj sociološkoj diferenciranosti pristu-
tive kroz koju se odvijaju i doživljavaju odnosi pa novom fenomenu detinjstva koji je očito
između deteta i njegove porodične okoline u oblikovan od samog početka od različitih društ-
građanskoj klasi. Tu novu praksu odlikuju sve venih nosioca i sa različitim interesima i name-
snažniji izlivi nežnosti prema detetu, iskaziva- rama u vidu.
nje topline i ljubavi prema njemu, u specifičnoj Postavlja se pitanje koje su društvene
vrsti govora koji odrasli neguju u odnosu prema snage nosioci ovog društvenog prevrata u odno-
detetu (tepanje), ljubljenje i milovanje deteta, su prema deci i prema porodici u celini? U ime
zabavljanje sa detetom te dozvoljavanje detetu kakvih i čijih interesa one nastupaju, kakva su
da se uključi u svakom momentu u komuni- njihova shvatanja društva, čemu teže i nadaju se
kaciju odraslih. u budućnosti? Dok Arijes ili Stoun (L. Stone,
Međutim, dokazivanje promene u emo- 1960) prve začetke promena lociraju u arist-
cionalnom odnosu i postupanju roditelja prema okratske krugove kasnog feudalizma, dotle dru-
deci u ovim istorijskim studijama predstavlja gi autori isključivo ukazuju na buržoaziju kao
izuzetno težak i ozbiljan metodološki problem. nosioca tih kretanja (Demos, 1970, Donzelo,
Postavlja se pitanje da li su zaista roditelji u 1979 i dr.) Podjednako ostaje nejasno koji se
srednjem veku bili neosećajni i ravnodušni pre- procesi nalaze u osnovi ovih kretanja: da li su to
ma svojoj deci, kakvim ih opisuju neki istraži- urbanizacija i industrijalizacija, migracije, nuk-
vači (Lloyd de Mause), za razliku od novo- learizacija porodice, skolarizacija života dece,
vekovnih roditelja? Ili, pak, savremenim istra- religijske reformacije i transformacije?
7
Najmanje je, ipak do sada, postignuto na obnavljanje i učvršćivanje svakog savremenog
planu razumevanja „dečjeg sveta" ili „kulture društvenog sistema. Porodica i dete tako postaju
deteta" i zakonitosti na kojima se oni u savremenom teorijskom diskursu osnovne ose
konstituišu. Ovde u najvećoj meri nedostaju na kojima se gradi integracija i kohezija
saradnja sociologa, psiholga, pedagoga i antro- društvenih zajednica.
ploga. Veoma malo su proučavane dečije pred- Moderna porodica od početka 20. veka
stave o svetu, stavovi prema okolini koja ih biva postepeno rasterećivana od nekadašnjih
okružuje: porodici, vršnjacima, školi, nastavni- brojnih funkcija koje su članovima uzmale naj-
cima. Ovde, takođe, spadaju proučavanja deči- više energije i vremena (proizvodnja, odbrana,
jeg vremenskog budžeta, kao i dečijeg prostora, zaštita, staranje) pa može objektivno da se
načina odmaranja, zabave, druženja, komunika- daleko više posveti svom najslabijem članu -
cije, te naročito u savremenim društvima detetu. Ali ovaj preokret nije istovremeno nužan
ogromne mas-medijske produkcije namenjene i dovoljan uslov za prevrat u odnosu prema
isključivo ili prvenstveno deci; ispitivanje deči- detetu i njegovoj ukupnoj društvenoj poziciji.
jih „moda" i stilova života i načina kako ove Naprotiv, ima dovoljno suprotnih dokaza na
prakse bivaju proizvedene i prihvaćene od same osnovu kojih se može tvrditi da bez obzira na
dece. (J. Zinnecker und R. Silberreisen, 1996). savremenu „detecentričnost" porodice i društve-
Studije detinjstva bez obzira na teorijske ne zajednice, moderno društvo i porodica pred-
razlike dokazuju, međutim, značaj povezanosti stavljaju „neprijateljsku sredinu" za dete, više
novog koncepta deteta i moderne nuklearne nego što su to bila društva u prošlosti (L. Wilk,
porodice. Pokazuje se da već od proto industri- 1990). U stvari, kao što se moderna porodica i
jskih oblika porodične modernizacije, nuklearna roditelji u njoj nalaze razapeti između neuskla-
porodica predstavlja jedinstvenog idejno-ideolo- đenosti i protivurečnosti modernog društva,
škog i vrednosno-kulturnog posrednika u uspo- tako isto se dešava i sa decom. Neke od tih
stavljanju, prihvatanju i širenju nove organi- glavnih protivurečnosti ćemo ovde analizirati.
zacije i načina života koji sobom nosi procvat
kapitalizma na evropskom tlu a u okviru koga
dolazi i do širenja prostora i razumevanja za 3.1. Dete kao vrednost: od „uspešnog
potrebe deteta i detinjstva. Upravo tu tezu projekta" do „nostalgije"
nastojaćemo da preispitamo sa raznih strana u
narednom odeljku. Detecentričnost kao praksa porodica i
ponašanje i stav roditelj a u dobroj meri se
zasnivala, kao što smo već konstatovali, na
3. Porodica usredištena ka detetu. novoj proceni deteta kao vrednosti. Ali u čemu
Stvarnost i mit se nalazila ta novootkrivena vrednost deteta u
građanskoj civilizaciji? Bilo bi brzopleto da se
Od početka 20 veka dete dospeva u centar ona isključivo traži i pronalazi iz ugla ekonom-
svih porodičnih zapleta. To se pre svega duguje ske cene i isplativosti investicija u dete, kako se
Frojdovom otkriću ranog seksualnog razvoja u svetu preduzetništva posmatraju sve stvari i
dece i problema koji taj razvoj stvara za odnosi. Ali sigurno daje taj aspekt bio snažno
stabilizaciju odrasle ličnosti. Sa druge strane, prisutan ali u nešto modifikovanijoj i proširenoj
sociološka teorija u svojim glavnim teorijskim formi u odnosu na čisto ekonomističko proce-
razmišljanjima stavlja proces socijalizacije u njivanje. Dete je u modernoj porodici imalo
središte društvene reprodukcije. Parsons će tako značenje „životnog projekta" roditelja: deca su
u svom stanovištu koje sintetizuje uvide Frojda, postala „naš ljudski kapital, naša budućnost"
interakcionizma i funkcionalizma u jedinstven (Chris Jenks, 1996:14), odnosno ekonomskim
poged, postaviti porodicu kao centralni agens jezikom rečeno naša „investicija u budućnost".
procesa socijalizacije dece u društvu. Pri tom je Ovakav koncept deteta na strani roditelja podra-
taj proces osnovni za internalizaciju i afirmaciju zumeva bezgranično podređivanje roditelja inte-
socio-kulturnih vrednosti društvenog sistema u resima deteta, odnosno žrtvovanje za dete. Ali
sistemu ličnosti pojedinaca, pa prema tome za isto tako na strani deteta ovakav koncept deteta
8
pretpostavlja zavisnost deteta od roditelja, več- odnos prema detetu postmodernom društvu
nu zahvalnost roditeljima, detetovu pasivnost i tumači kao „nostalgično" prizivanje prošlosti od
prezaštićenost. strane odraslih u kom stavu dete zapravo repre-
Takav stav i odnos prema deci proizvodio zentuje taj izgubljeni svet sigurnosti, ugodnosti i
je čitav niz protivurečnih posledica u društvu, topline.
porodici i u položaju same dece u fazi zrelog U odnosu na moderno društvo, postmo-
kapitalizma kao što su: demo društvo se predstavlja kao društvo „rizi-
1. Suprotnost između visokih ekonomskih ka" (Beck, 1992) koje traži stalnu refleksivnu
troškova izdržavanja dece i njihove neodgo- reprezentaciju sopstva koja nema više za svoje
varajuće društvene cene, a stoje roditelje dovo- utočište niti fiksirane prostore niti fiksirane
dilo u situaciju raskoraka između mogućnosti i identitete. Otuda se dete u toj „nostalgičnoj"
očekivanja. potrazi fiksira „kao ljubavnik, supružnik, prijtelj
2. Suprotnost između detecentričnog sveta i drugar sa posla i najednom drugačijem nivou
porodice i segregacije deteta u društvenom sve- kao simbolička reprezentacija samog društva"
tu odraslih, počevši od školskog sistema pa (Ibid, 1996:20). Odrasli pokušavaju koz identi-
nadalje. fikaciju sa detetom u sebi da prevaziđu strahove
3. Ambivalentan odnos između emociona- i napetosti nesigurne današnjice.
lne zaštićenosti deteta i socijalne pasivnosti koja Ali u tom „nostalgičnom" ključu, prema
je imala za posledicu ne tako retke situacije ovom autoru leži i dvosekli mač odnosa prema
radikalizacije mladih i omladine kao socijalnog detetu u današnjici: sa jedne strane nastojanje da
segmenta detinjstva i odrastanja deteta u mode- se detetu omogući autentični i samostalni raz-
rnim zapadnim društvima. Najspektakularnija i voj, ali sa druge strane i povećano iskorišća-
višestruko posledična od tih pobuna jeste 1968. vanje, zloupotrebe i zlostavljanje deteta u situa-
godina sa kojom dolazi i do završnice u ovoj ciji bespomoćnosti odraslih. Na ove aspekte
etapi društvene konstrukcije deteta i detinjstva. vratićemo se pri kraju ovog odeljka.
Od kraja 60-ih nastupa nova faza u
razvoju koncepta i vrednosti deteta koja umesto
roditeljskog i društvenog delovanja ,,u ime 3.2. Deca kao društveno bogatstvo
deteta" nastoji da uspostavi dete kao subjekat i redukcija nataliteta
vlastitog činjenja. Naravno da je ovo lakše reći
nego učiniti, pa otuda teorije deteta i detinjstva Dok u savremenim društvima preovlađuje
koje nastoje da se izgrade na takvoj paradigmi ideološka orijentacija usmerenosti ka deci,
pate od apstraktnosti i neodređenosti budući da istovremeno dolazi do stalnog i sve većeg
im nedostaje adekvatna konceptualizacija „sub- opadanja nataliteta i fertiliteta u razvijenim
jekta" koga promovišu. Naime, nauka još uvek zemljama. Demografi, ekonomisti, sociolozi i
nije u stanju da dovoljno razumljivo protumači svi ostali stručnjaci slažu se da je prvenstveni
Jezik" detinjstva uzrok smanjivanja stopa nataliteta i fertiliteta
Uprkos ne malim preprekama na uspo- koje čak idu ispod nivoa potrebnog za obnav-
stavljanju takvog gledišta, može se ipak utvrditi ljanje stanovništva u pojedinim zemljama, re-
da je osnovna konceptualna i stvarna promena zultat ogromno uvećanih troškova u podizanje
sadržana u „figurativnom ključu" (M. Mead, dece, tj. ulaganja koja su neophodna da bi se
1979) tj. kao partnerstvo dece i roditelja u dete izvelo na put samostalnosti. Često izrican
porodci, dece i odraslih uopšte. Ali dok izgleda stav da su deca „najveće bogatstvo" nije samo
da se na partnerski odnos deca lako usmeravaju metafora, kojom se iskazuje promenjeni vredno-
jer to leži u „prirodi" njihovog statusa i potreba, sni sistem u savremenoj porodici i društvu koji
u slučaju roditelja ova nova orijentacija zahteva dete tretira kao vrhunsko dobro, već je reč o
mnogo više napora i samokontrole nego što su stvarno visokoj ceni koštanja deteta. Troškovi
oni na to navikli. odgajanja deteta su u poslednjoj polovini veka
U ovom kontekstu svakako treba pome- izuzetno porasli te sa ekonomskog stanovišta
nuti zanimljivo gledište poznatog istraživača dete zaista nosi u sebi veliku vrednost.
detinjstva Krisa Dženksa (Chris Jenks) koji nov Kada je reč o individualnim porodicama
9
one ne očekuju, niti računaju sa fman-sijskim Nema sumnje da u ekonomskom pogledu
povraćajem uloženih sredstava u podizanje i i bar što se tiče razvijenih zemalja, deca danas
odgajanje dece. Dobrim delom i zato što deca uživaju prave blagodeti. Ne samo da se roditelji
više ne predstavljaju u porodici radni resurs. trude individualno da obzbede optimalne (ako
Empririjska istraživanja pokazuju konstantno ne i maksimlane) materijalne uslove za njihovo
opadanje učešća dece u obavaljanju kućnih odrastanje (ishrana, stanovanje, oblačenje, ško-
poslova unazad od II svetskog rata, sa tenden- lovanje, zabava) već tome u susret ide i moder-
cijom da to opadanje postane još jače u meri u na „država blagostanja" koja na različite načine,
kojoj dolazi do opadanja ruralnih porodica i direktno i indirektno nastoji da participira u tro-
porasta obrazovanih žena. (F. Goldscheider and škovima porodica oko izdržavanja dece. U sus-
L. J. Waita, 1991:169-170). ret dečjem „blagostanju" ne sumnjivo ide i
Ipak, optimizam u pogledu redukcije moderna potrošačka civilizacija koja u deci
radnog iskorišćavanja dece mora da splasne ako nalazi i preko njih stvara obrasce masovne pot-
se imaju u vidu činjenice iz celog sveta, a ne rošnje naročito u sferi dokolice i zabave. Deca i
samo iz njegovog najrazvijenijeg dela. Istraži- omladina su danas postali najatraktivniji konzu-
vači danas upozoravaju na širinu problema eks- menti masovne industrije potrošnih artikala oko
ploatacije dečijeg rada naročito u polurazvi- čije naklonosti se takmiče najmoćnije industrije
jenim periferijskim zemljama, mada ne samo u sveta. Kao masovni potrošači deca i mladi su
njima. Tako se raspolaže sa podatkom o 60 danas u stanju ne samo da zadovolje obogaćen i
miliona dece do 14 godina starosti koja su proširen repertoar svojih osnovnih potreba već
registrovana kao radna snaga. Ali to je samo vrh im obilje omogućava da veoma rano počnu da
ledenog brega! Koliko ih još ima neregistro- samostalno izgrađuju vlastiti ukus i identitet.
vanih? (J. Qvortrup, 1985:129). Ali to su samo prividno blagostanje i
No, uz pretpostvaku da se finansijski dug sloboda izbora. Iza potrošačkog obilja za decu
dece prema roditeljima ili mlađih prema stari- stoji njihova potpuna finansijska i ekonomska
jima može bar delimično namiriti, postavlja se zavisnost koja se sve više produ-žava u meri u
pitanje jednog duga koji ostaje trajno neizmiren. kojoj se širi fenomen „produžene mladosti".
Reč je o afektivnom dugu deteta prema rodite- Tako se može reći da dečji i omladinski konzu-
ljima koji ostaje nepodmiren (F. Bimbi, 1992: merizam počiva na staklenim nogama dečije i
149). Na sličan način stvar argumentuje nešto omladinske finan-sijske nesamostalnosti i finan-
ranije jedna drugi istraživač koji ukazuje da se sijske (ne) moći roditelja čije zarade i standarda
deca na Zapadu doživljavaju kao emocionalno sve teže mogu da prate visoka potrošačka
neprocenjivo dobro što od roditelja traži veoma očekivanja koje razvija podkultura mladih. U toj
visoka ulaganja i intenzivno emocionalno situaciji jedan deo mladih čije finansijske mo-
uključivanje (V. A. Zelitzer, 1985). gućnosti ne dozvoljavaju praćenje tog standarda
Raskorak između ulaganja i troškova, bilo dolaze u sukob sa društvom pokušavajući da
daje reč o ekonomskom ili emocionalnom bu- nelegitimnim i nelegalnim sredstvima ostvare
džetu roditelja vodi ka značajnom smanjenju ove potrošačke standarde. Otuda sve veći deo
fertiliteta i nataliteta. No, to nisu i jedini uzroci. mladih koji kreće stazama maloletničke delin-
Često se ističu i drugi kao zapošljavanje žena i kvencije, narkomanije, alkoholizma i drugih
afektivno zasićenje roditelja sa jednim detetom. devijatnih ponašanja.
Moglo bi se zaključiti da pad nataliteta ima za Potrošačko obilje razvijenih društava pri-
posledicu veću brigu i bolji standard dece u kriva ozbiljnu egzistencijalnu ugroženost dece
savremenom društvu. No, to je tačno samo do koja se ogleda u sve rasprostranjenijem siroma-
izvesne mere i za isvestan deo porodica, ali štvu koje pogađa ne samo decu u većem delu
nikako za sve. nerazvijenog sveta već i sve veće segmente dece
u najrazvijenijim društvima. Prema uporednoj
studiji životnog standarda dece u deset OECD
3.3. Ekonomsko blagostanje deteta naspram zemlaja došlo se do otkrića „novih i suptilnijih
ekonomske zavisnosti i siromaštva formi deprivacije dece" (Kennnedv et ali.,
1996:145). Među tim zemljama Amerika poka-
10
zuje „zapanjujući" obim siromaštva dece (Ibid, emocije, nežnost, majčinska toplina, bliskost
152)s tj. ona je zemlja koja prema svim poka- često i nesvesno instrumentalizuju od strane
zateljima ima nadprosečan broj dece ugrožene roditelja da bi se ostvarili određeni pozitivni
siromaštvom u odnosu na ostale posmatrane odgovori dece, tj. postignuća koja se od njih
zemlje. Švedska prema istom posmatranju stoji očekuju. (Arnold. W. Green, 1960). Instrumen-
daleko ispred svih ostalih po visini standarda talizacija ljubavi kod dece proizvodi povratni
koji uživaju najmlađi, dok se ostale zemlje efekat otpora prema roditeljima, nepoverenje,
grupišu u sredini. agresivnost ili povlačenje kao ponašajne simp-
Veličina dečijeg standarda odnosno tome nezadovoljstva. Neki savremeni istraživači
siromaštva u značajnoj je korelaciji sa nenov- su skloni da govore o „familizaciji" deteta, u
čanim doprinosima koji dolaze od države blago- smislu neke vrste porodične posesivnosti i eks-
stanja i njenih agencija u vidu različitih pro- kluzivizma kada su u pitanju deca i njihovo
motivnih zaštitinih mera prema deci i porodi- osamostaljivanje.
cama. Pa ipak, uprkos rastu državnih davanja i Porodice su sklone da preuzimaju na sebe
ukupnom porastu životnog standarada, istraži- sve više obaveza odgovornosti i troškova oko
vanje beleži kontinuirani porast dece ugrožne dece, a deca sve više postaju zatvorena i vezana
siromaštvom. To se dovodi u vezu sa porastom za porodicu, te postaju nevidljiva za društvo, tj.
jednoroditeljskih porodica, sa jedne strane i vidiljiva samo iz perspektive porodice i za
porastom nezaposlenosti, što najviše pogađa porodicu. Familističku praksu danas podstiču i
majke upravo iz jednoroditelsjkih porodica. određene političke snage u savremenim razvi-
Tako možemo da konstatujemo još jednom jenim društvima. Prema mišljenju britanske
kako se reprodukcioni krug siromaštva, bede i naučnice, takva ideologija i politika, poznata
eksploatacije zatvara u ženskoj podčinjenosti i kao tačerizam, nastojala je da decu što više izo-
eksploataciji. luje i zatvori u porodicu umesto da ih otvori
Napokon, ovde treba ukazati na još jedan prema svetu i pripremi za njegovu složenost i
kontrast koji pogađa blagostanje dece u savre- kontradiktornost. (J. Brannen, 1992).
menom svetu. To je Činjenica koju su već 80-ih
godina uočili demografi (a koju sada ističu sve
više sociolozi i ekonomisti. Reč je o tome da 3.5. Produžena nezrelost i pravna
dolazi do kompeticije između najstarije i individuacija
najmlađe populacije u razvijenim društvima oko
podele značajnih budžetskih sredstava namenje- U modernim društvima pravna, formalna
nih socijalnoj sigurnosti i standardu stanov- zrelost i samostalnost mladih ljudi je skraćena u
ništva. Kako, sa jedne strane, najstariji deo odnosu na 19. vek, ali i premoderna društva,
popualcije ne samo da postaje brojčano sve veći ukoliko se ima u vidu da u tim društvima mladi
u odnosu na najmlađi i sa druge kako on još do smrti svojih roditelja nisu bili samostalni ili
uvek raspolaže većim uticajem i moći, to se nisu mogli da upražnjavaju neka pravna svoj-
raspodela odvija tako da udeo potrošnje ovog stva (pravo raspolaganja imovinom i si.). U tom
dela stanovništav postaje sve veći u odnosu na pogledu mladi danas sa 18 godina stiču sva
udeo potrošnje namenjene deci i mladima. prava pravnog subjekta, a neka prava im se
(Kennedy et ali 1996). priznaju i pre napunjenih 18 godina. No, sa
druge strane, ovoj ranijoj pravnoj zrelosti mla-
dih objektivno se suprotstavlja situacija „produ-
3.4. Deca između porodične ljubavi i učene žene mladosti", odnosno produžena ekonomska
i fmansijska zavisnost mladih ljudi zbog sve
U savremenoj porodici „okrenutoj deci" dužeg školovanja koje mlade u pojedinim
roditelji žele da kroz decu ostvare svoje emo- profesijama onemogućava da do svojih srednjih
cionalno i ljudsko ispunjenje, dok sa druge godina steknu nezavistan profesionalni status u
strane od dece očekuju da upravo zato što u njih društvu (lekari, pravnici, inžinjeri itd.). Osim
toliko ulažu zadovolje svoja unapred postav- toga, i kada završe školovanje sve je veći broj
ljena očekivanja i ciljeve. Pri tom se ljubav, mladih ljudi koji ne mogu da dobiju zaposlenje,
11
pa stoga njihova pravna sloboda i jednakost ovakva shvatanja nisu naišla na veće društveno
ostaju nerealizovani. razumevanje i odobravanje.
Sa druge strane, savremeno društvo insi- U poslednjem veku škola je učinjena
stira na pravnoj individuaciji pojedinaca od niji- manje represivnom u odnosu na njenu 19-
hovog najranijeg doba, tako da se danas uveliko vekovnu prethodnicu, ali njeni osnovni nedo-
uvodi korpus normi dečjih prava u normativne staci nisu uklonjeni (izolacija mladih, rutinira-
sisteme kako pojedinih društava, tako i među- nost, komformizam i si.). Otuda se medu mladi-
narodne zajednice. Pravna samooblikovanost ma iz društvenih slojeva sa margina društva sve
dece ne znači da su ona samo korisnici prava češće ispoljava agresivnost prema školi, zato što
koja idu u njihovu korist; deca sve češće postaju im ona ne nudi mogućnosti za integraciju u
predmet specifičnog normativnog uobličavanja društvo, a niti pruža mogućnosti da zadovolje
koje ide protiv njihove autonomnosti i autentične mladalačke potrebe i interesovanja.
kreativnosti. Ako pogledamo vek unazad, onda Sličan dvostruki efekat i uticaj imaju i
možemo da konstatujemo da moderno društvo druge sve brojnije i raznovrsnije ustanove kultu-
nije poznavalo toliko oblika krivično pravne rne potrošnje dece kao što su dečji film, knjiga,
odgovornosti dece i maloletnika, kao stoje to pozorište, novine, mas mediji, televizija, video i
slučaj sa savremenim pravom. Ali još više od kompjuterski programi i igre. Sa jedne strane,
pravnih normi decu danas ograničavaju, usme- svi oni pomažu komercijalizaciju sveta mladih,
ravaju, disciplinuju i standardizuju razne vrste ali sa druge strane, otvaraju prostore dečje i
nepravnih normi kao što su zdravstveni, omladinske kreativnosti i autonomije. U
psihološko-psihijatriski, pedagoški i škoski pro- sličnom dvostrukom odnosu prema svetu mla-
pisi. Pod izgovorom brige za dečji razvoj, savre- dih nalazi se i svet sporta i sportskih aktivnosti,
meno pravo i druge regulativne institucije fak- pri čemu profesionalizacija i komercijalizacija
tički sužavaju i osiromašuju razvojni pluralitet sporta ipak sve manje pomaže omasovljenju
dece i mladih uprkos povećanju materijalnog sporta kod mladih.
standarda.
12
ali nauka za sada ne raspolaže nekim koja omogućavaju ukljanjanje organskih, pa čak
neutralnijim izrazom. S obzirom na potencijalne i psihosomatskih uzroka steriliteta partnera.
mogućnosti promena u individualnim biogra- Za nas je svakako najinteresantnija
fijama (razvodi, ponovno stupanje u brak, koha- kategorija brakova koji svesno i planirano ili na
bitacija i si.) „brak bez dece" predstavlja u neodređeni rok odlažu roditeljstvo ili žele da ga
dobrom delu životne istorije pojedinca samo se potpuno liše. Prema istraživanju nemačke
aktuelno stanje koje je podložno izmenama. autorke, osnovni razlog ili motiv za takvo
Otuda se u istraživanjima ovog fenomena post- ponašanje leži u ambivalentnoj situaciji žena
avlja značajno pitanje razgraničenja odnosno koje se odlučuju na ovaj korak a koje žele da
definisanja pojave. Nemačka autorka predlaže ostvare karijeru i visoke zarade sa jedne strane, i
da se pod „brakom bez dece" tretiraju situacije sa druge, koje smatraju da roditeljstvo odnosno
kada venčani partneri nemaju bračno priznatu materinstvo podrazumeva potpuno posvećivanje
decu i ne žive zajedno sa decom u istom doma- deci, tj. prestanak rada i zarađivanja. Odustaja-
ćinstvu. Ova definicija ima u vidu socijalno nje od dece u situaciji ovih suprotnih vrednos-
roditeljstvo, a ne i biološko (R. Nave-Herz und nih orijentacija, prema ovoj autorki, znači u
Markefka, 1989:378). stvari određenu vrstu strategije rešavanja inter-
Međutim, teškoće u definisanju ove poja- nog konflikta (R. Nave-Herz und Markefka,
ve proizilaze iz još jednog značajnog momenta: 1989:383). Ista autorka, međutim, ukazuje da
utvrđivanje uzroka nastanka i opstanka ovih postoji i obrnuta vrsta ustručavanja žena od
brakova tek omogućava uspostavljanje stvarne rađanja, a to je u situaciji nezaposlenosti i čeka-
predstave i stanja u pogledu učešća i rasta ove nja na posao, što u svojoj ukupnosti ukazuje da
pojave u savremenim društvima. Već citirana u slučaju žena još uvek nije prevaziđena ideo-
nemačka istraživačica ukazuje na pet tipova loška i stvarna suprotnost između rada i poro-
„brakova bez dece" sobirom na način i uzroke dice. Jedna američka autorka koja se takođe
njihovog nastanka. To su: dugotrajno bavila dobrovoljnim lišavanjem od
roditeljstva u braku konstatovala je na osnovu
više američkih istraživanja da je primarni motiv
(u 79% ispitivanih slučajeva) sloboda od
A. Medicinski 1. organski uzroci odgovornosti za brigu i staranje o detetu i odatle
razlozi: (biološk više prilika za samoispunje-nje i spontanu mo-
i sterilitet) bilnost pojedinca odnosno partnera. Sa mnogo
2. psihosomatski nižom učestanošću pojavljuju se motivi ostvari-
uzroci vanja većeg zadovoljstva i razumevanja u brač-
B. Svesno i planirano noj zajednici, ženina karijera, novčane predno-
3. doživotno bez sti, pa i do takvih motiva kao stoje mišljenje
odbacivanje dece daje savremeni svet uopšte nepovoljan za decu i
roditeljstva: 4. odricanje na njihovo odrastanje. (Sh. Houseknecht, 1987).
određeni rok Istraživanja i u Nemačkoj i u Americi
C. Još neispunjena ukazuju, međutim, da „brakovi bez dece" u
želja za 5. prolazni, svom bližem i daljem društvenom okruženju
decom privremeni brak nailaze i danas na dosta predrasuda, negativnog
bez dece. etiketiranja, pa čak i diksriminacije. Tako, na
primer, u nekim nemačkim federalnim država-
ma supružnici bez dece plaćaju mnogo veće
poreze na svoje prihode, što predstavlja svakako
U ovom momentu zanemarićemo razloge jedan vid društvenog i državnog sankcionisanja
medicinski uzrokovanog steriliteta i njegove takvog ponašanja. Ali ovakvom predrasudnom
savremene rasprostranjenosti. Samo ćemo stavu podležu i sami praktičari ove forme braka,
ukazati da prilikom ocene o udelu tih uzroka budući da pristaju da svoju situaciju sameravaju
treba imati u vidu izuzetno snažan porast „normalnom obrascu" braka sa decom, zbog
medicinskih saznanja i tehnoloških dostignuća čega na svoj brak gledaju kao Još uvek nedo-
13
vršen" odnos, odnosno „ometenu porodicu", a Uzorci ispitivanih porodica najčešće
ne kao na alternativnu životnu formu i legitimni potiču sa klinika ili iz sudske prakse, te prema
individualni izbor. (Nave-Herz und Markefka, tome nisu reprezentativni za populaciju. Pošto
1989:385). pre 1970. ne postoje nikakva pouzdanija sazna-
nja o pojavi, to je veoma teško njeno
5. Zlostavljanje dece u porodici hronološko praćenje i upoređivanje. Sve ovo
upozorava da postojeća saznanja o rasprorstra-
U ovoj raspravi oganičićemo se na pos- njenosti pojave u razvijenim društvima treba
matranje zlostavljanja dece u porodici, mada u uzeti sa krajnjom rezervom. Procene se kreću
savremenom društvu izvan porodice postoji od optimističkih 6000 slučajeva godišnje za
čitav niz drugih oblika zloupotrebe dece, počev- Ameriku (Gil, 1971), do realističnije ali i zapa-
ši od eksploatacije u radu, preko dečje prosti- njujuće cifre od 100. 000 slučajeva godišnje
tucije, prošnje, narkomanije, trgovine dečjim (Lights, 1974) na bazi ponovljene ankete. Empi-
organima itd. Za najveći deo dece na svetu rijska ispitivanja roditelja da li i koliko upotre-
siromaštvo je osnovni problem koji determiniše bljavaju batine u disciplinovanju dece donelo je
sve ostale oblike zapostvaljanja i zloupotrebe najpreciznije podatke za procenu, s tim što su iz
dece izvan ali i u porodici. uzorka izostavljenje jednoroditeljske porodice.
Problem zlostavljanja dece u porodici je Prema podacima iz jedne američke studije,
delikatan problem sa kojim se teško hvata u približno troje od 100 dece godišnje je tučeno,
koštac jer je uglavnom nevidljiv. Otuda se udarano i šamarano od strane svojih roditelja
nauka sa njim suoučava sa velikim zakašnje- dok je osam od sto imalo bar jednom takvo
njem. Prema pregledu koji je obavljen za vodeći iskustvo u svom detinjstvu. Napokon, troje od
stručni časopis u sociologiji porodice u periodu 100 dece je odrastalo pod stalnim roditeljskim
od 1939. do 1970. godine nije mogao da se pretnjama nožem ili pištoljem, a isti procenat je
pronađe naslov koji je sadržavao reč nasilje u imalo i prilike da oseti upotrebu ovih sredstava
porodici. (O 'Brien, 1971). Slobodno se može na sebi. (S. K. Steinmetz: 1987:736). U Nemač-
tvrditi daje neosetljivosti nauke za ovaj problem koj, prema empirijskim istraživanjima u anke-
doprinela njena temeljna ideologiziranost koja tama oko 8% nemačkih roditelja priznaje daje
je proizvodila samo glorifikaciju pozitivnih tuklo svoju decu (L. de Mause, 1974: 42).
porodičnih vrednosti a odbacivala da sagleda Nema mnogo teorijskih pokušaja da se
neprijatne strane života u savremenoj porodici. ova pojava objasni. Oni uglavnom počivaju na
U Americi je 1962 medicinski potvrđen teorijama koje naglasak stavljaju na indivi-
simptom „pretučenog deteta" (Kempe, C. H. et dualne činoce, sociopsihološke činioce i socio-
ali), a tek 1970. godine se pojavljuje prva socio- kulturne činioce. Prema jednom psihoanali-
loška studija koja na nacionalnom uzorku ras- tičkom uvidu u ovu pojavu konstatuje se daje
pravlja o pojavi, nastoji da utvrdi uzroke, obim i visoka brutalnost postupanja prema deci gotovo
moguće poristupe sanaciji i terapiji pogođenih civilizacijska odlika čoveka jer samo je druga
porodica i dece (David E. Gil). Ovaj autor daje i polovina ovog stoleća lišena izrazitijih oblika
prvu definiciju zlostavljane dece u porodici koja ove vrste nasilja nad decom (Llozd de Mause,
je široko prihvaćena a glasi: „fizičko zlostav- 1974). Ovaj autor smatra da se objašnjenje po-
ljanje dece je namerna upotreba fizičke snage ili jave nalazi i stalnom stavu neprijateljstva odras-
namerno propuštanje da se učine neke radnje od lih prema deci pošto im deca služe za projekciju
strane roditelja ili drugog staratelja u toku inter- vlastitim strahova i neizvesnosti. To neprija-
akcije sa detetom u toku njegovog odgajanja teljstvo se ublažava ili počinje da nestaje kada
koji imaju za svrhu da se dete povredi, ozledi ili odrasli počinju da razumevaju vlastitete straho-
uništi". (1973:115). Razlog što se toliko odugo- ve iz detinjstva i prestaju da ih projektuju na
vlačilo sa „otkrivanjem" pojave i raspravama o svoju decu. U tom smislu psihoanaliza može da
njoj u akademskim krugovima i široj javnosti, posluži kao značajno preventivno sredstvo u
leži u postojanju još uvek snažne kontradikcije smanjivanju intenziteta i raširenosti ove pojave.
u sameravanju odnosa privatnosti i javnosti u Ovo objašnjenje, bar što se tiče evropskog civi-
modernoj porodici. lizacijskog kruga, poziva se na ustanovljene
14
regularne prakse ritualnog žrtvovanja dece.
Takav slučaj je poslednji put zabeležen u voditi računa o empirijskim istraživanjima koja
Evropi u Nemačkoj u 16. veku (Steinmetz, upozoravaju daje zlostavljanje dece u porodici
1987:728). I u našoj kulturi zabeleženi su „endemska pojava" (Gil, 1971: 127) jer se
primeri žrtvovanja dece, ali i rasprostranjeno upotreba sile u vaspitavanju tretira kao gotovo
neprijateljsko držanje odraslih prema deci normalno pedagoško sredstvo. Jedna druga
(Žarko Trebješanin, 1991). američka autorka podržava tezu da na poro-
Najnovije objašnjenje porasta fizičkog dično nasilje utiče „socijalni okvir učenja agre-
zlostavljanja dece nudi i teorija „nostalgičnog" sivnog ponašanja" (S. Steinmetz, 1987:. 750) te
pristupa detetu od strane odraslih prema kojoj smatra da za objašnjenje činjenice daje Amerika
dete simbolizuje prošlost koja nepovratno išče- jedna od zemalja sa najvećom zastupljenošću
zava (Ch. Jenks, 1996). Ali ova teorija ipak više zlostavljane dece u porodicama treba povezati
objašnjava povećanu okrenutost društva i odras- sa činjenicom daje to i zemlja sa najvećim
lih prema populaciji dece nego što objašnjava stopama kriminaliteta. Uopšte treba smatrati da
pobude za njihovo masovno zlostavljanje. svi oblici društvene agresije koji su prisutni u
Pretežnija su nastojanja da se ove pojave društvu utiču na povećavanje agresije u
objasne isključivo individualnom nepri-lagođe- porodici. O tome ubedljivo svedoče podaci iz
nošću ili nastranošću roditelja sa čim ne bi nesistematskih istraživanja u našoj zemlji koji
smelo da se preteruje. Bez obzira koliko ovi sasvim pouzdano ukazuju na povećavanje
činioci bili stvarno prisutni u konkretnim poro- intenziteta agresivnosti u porodicama u toku
dičnim situacijama, ne bi smeli da budu isk- ratova koji su se odvijali na bivšim jugoslo-
ljučeni širi društveni činioci koji omogućavaju venskim teritorijama. (A. Milić, 1995, M.
roditeljima takve zloupotrebe dece. Trebalo bi Blagojević, 2000).
15
Poglavlje 2
Pojmovne i istorijske dimenzije detinjstva
Nenadić Mile
Sociologija najčešće polazi od stvarî koje na odnos između uzroka i posledice i čine da
prvi pogled izgledaju kao da su toliko jednostavne naturalizovana društvena konstrukcija („rodovi“
da ne zavređuju da se pominju, da bi na kraju, kao polni habitus, /a mi bismo dodali i „doba“ kao
nasuprot svakom očekivanju, otkrila nešto što se starosni habitus/) izgleda kao prirodna osnova
pokazalo veoma važnim i značajnim. Bolje reći, proizvoljne podele koja je u osnovi i stvarnosti i
za stvari koje na početku izgledaju kao da su predstave o stvarnosti“ (Burdje, 2001:8). Dobnost
jednostavne, sociologija na kraju utvrdi da su kao starosni habitus je nešto što je najprirodnije u
veoma složene ali da se naprosto radilo o strukturi društva, prirodnije čak i od podele
njihovom pojednostavljivanju. Gaston Bašelar između polova, a da i ne govorimo o podeli na
(Bachelard, Gaston) lepo kaže: „Ono što je osnovu boje kože. Ukoliko podrazumeva borbu
jednostavno uvek i isključivo je ono što je protiv svih oblika vladavine, demokratija mora
pojedonostavljeno“. uključiti i borbu protiv vladavine koja se
Uključivanjem dobnih društvenih odnosa u uspostavlja na osnovu dobnih društvenih odnosa.
svoje analize sociologija postaje posebno moćan Dobna perspektiva sociologije detinjstva je
oblik analize društva u celini. Ona je to pokazala i uspela raskrinkati mehanizme i institucije koje su
u slučaju analiza rodnih odnosa. Epistemološku odgovorne za pojednostavljivanje i vulgarizovanje
distinkciju, koju je feministička teorija rodnih detinjstva kao biološke očiglednosti. Dobna
odnosa uvela u sociološku analizu: da je pol perspektiva kao novi pristup proučavanju
biološka, a rod društvena kategorija, možemo detinjstva polazi od epistemoloških pretpostavki
primeniti i na dobnu perspektivu uzrasne nove paradigme za sociologiju detinjstva, a koja
strukture, s tom razlikom da je uzrast biološka, a detinjstvo tumači kao kulturni proizvod određenih
dobnost društvena kategorija. društvenih uslova i odnosa (Prout and James,
Između bioloških i društvenih činjenica 2005:56-80). Ovom teorijskom pristupu je uspelo
života ne može nužno stajati znak jednakosti, a da demontira procese koji su odgovorni za
ipak se događa da se ove dve činjenice ujedinjuju. pretvaranje istorije detinjstva u prirodu. Značenje
Poput polnih društvenih odnosa i uzrasni odnosi izraza „priroda“ ovde je izmenjeno. U ovom
su veoma uobičajena stvarnost, i stoga se i oni slučaju izraz „priroda“ označava stav koji se ne
doživljavaju i predstavljaju kao da su prirodni. dovodi u pitanje, nešto o čemu se ne raspravlja,
„Biološke očiglednosti i vrlo realne posledice koje što se uzima zdravo za gotovo. Sociologija je
je proizveo u telima i mozgovima dugi kolektivni uspela da se konstituiše kao naučna disciplina
rad socijalizacije biološkog i biologizacije upravo zahvaljujući svojoj sposobnosti da svaki
društvenog ujedinjuju se u zaveri da preokrenu stav o tome da su neki odnosi ili strukture
„prirodni“ dovede u pitanje. Paradigma o specifične za nju samu, karakteristike koje ni u
detinjstvu kao društvenoj pojavi, instituciji kao kom slučaju nisu pozajmljene iz osnovne pojave“
društvenom konstruktu ne znači da se njegovim (Horkhajmer, 2009:349-350). Naime, detinjstvo
istorizovanjem treba obespriroditi dečji život. ne postoji izvan društvenog konteksta i zato je
Naprosto se radi o promeni pristupa, novoj važno otkriti društveni i kulturni značaj bioloških
paradigmi koja polazi od pretpostavke da je faktora.
detinjstvo socijalni i kulturni konstrukt, a ne Detinjstvo počinje u tački u kojoj se otkriva
biološka činjenica života. društveni kontekst bioloških faktora, ili, kako stoji
Uvek postoji rizik da se određeni istorijski kod antropologa Džejna La Fontena (Jean S. La
mehanizmi i institucije – koji nisu prestajali u Fontaine): „Nezrelost dece je biološka činjenica
toku istorije da biološke činjenice izvlače iz života, ali način na koji se ta nezrelost shvata i
istorije – uzimaju kao privilegovani predmeti i dobija na značaju jeste činjenica kulture“ (La
tumače kao da su „prirodni“. Dečji vrtići, škole, Fontaine, 1979). Ontički gledano, opstanak
mediji, internet i druge hiper-organizovane i ljudskog roda se zasniva na biološkim faktorima,
kurikularne totalne ustanove su privilegovane ali ne zavisi pre svega od njih. Opstanak i razvoj
kulturne institucije koje kao dečje okruženje mogu ljudi zavisi od kulturnih i istorijskih faktora: ako
osnaživati faktore novog isčezavanja detinjstva. ne uspemo da se snađemo u kulturnom okruženju
Deca ne mogu poput odraslih definisati svoje nije kriva kultura. Uzroke svemu što se događa u
okruženje kao carstvo kojim oni gospodare. Ono ljudskom životu moramo tražiti u delatnosti samih
im se uvek spolja nameće kao diferencirana ljudi i njihovim promenama. Probabilističke
stvarnost, i to uz aroganciju odraslih. kataklizmičke mogućnosti se ne računaju.
Diferencirano i artificijelno okruženje, koga uz Detinjstvo spada u ontičku dimenziju ljudskog
stalni rizik kontrolišu odrasli, neprijateljski se života. Dobna se perspektiva usmerava na
postavlja prema deci. Artificijelno okruženje istraživanja načina na koja se uzrasnost shvata, a
ograničava i zakida decu za njihov integralni svet to znači da se interesuje za dete kao „kulturno
i celovito iskustvo. Ekskomunicirana iz svog otkriće“, a i kada se interesuje za biološke
integralnog sveta, deca i mladi sebe doživljavaju činjenice života, ona ih istražuje sa stanovišta
na dezintegrisan način. U fragmentiranom načina na koji se one shvataju i dobijaju na
okruženju deca „uče“ da je svet nejedinstven, značaju (Manhajm, 2009:350; Praut i Džejms,
nepovezan i nezavisan. Potreba za environmenta- 2004:51-52; Burdje, 2001:4-10).
lističkim pristupom svetu primarno pripada deci, Sve do 70-tih godina prošlog veka
jer je jedinstvena prirodna sredina osnovna sociologija nije otkrila značenje dobnih odnosa i
pretpostavka za njihov razvoj. načina života dece. U ranom periodu moderna
S druge strane, dobna perspektiva otkriva da društva nisu pridavala veću važnost staranju o
se uspostavljeni dobni poredak doživljava kao da deci, a još manje njihovom delovanju.
je naturalizovana društvena konstukcija, i da Socijalizovanje putem obrazovanja je bio jedini
upravo takva njegova predstava pomaže ideal za koga su vezivali decu i njihovo delovanje.
njegovom održavanju. Nova dobna perspektiva ne I ovaj se ideal raspršio poput ideologije, najpre
poriče da se dobni odnosi – koji su izuzetno usled katastrofa XX veka, a kasnije kao posledica
uobičajeni društveni odnosi – zasnivaju na procesa karakterističkih za „rizičko društvo“
telesnim svojstvima mladosti i odraslosti, ali ističe kasne modernosti. Nove sociološke perspektive su
da to ne znači da se oni mogu izvesti iz ponovo usredsređene na odraslost, a ne na
naturalističke činjenice života. Ovom važnom detinjstvo, tako da su deca i mladi od koleteralne
saznanju Karl Manhajm daje veliki značaj u štete u vreme ekonomskih kriza i velikih ratova
definisanju generacije. Zaključak koji izvodi za XX veka „napredovala“ do koleteralne štete
generaciju važi i za detinjstvo: u krajnjem slučaju procesa vlastite tranzicije u odraslost u liberalnoj
ne zasnivaju se na biološkom ritmu rođenja i demokratiji XXI veka. Stoga i ne treba da se
uzrasnim promenama. „Ako se nešto zasniva na čudimo da među uglednijim sociolozima nema
nekom faktoru ne znači da se ono obavezno može poznatijeg imena koje se posvetilo proučavanju
izvesti iz tog faktora ili da se podrazumeva u detinjstva i dobne strukture čiji je ono suštinski
njemu. Ako se neka pojava zasniva na drugoj, deo (Ambert, Anne-Marie).
ona ne može postojati bez te druge pojave; Nakon konstitusanja sociologije detinjstva,
međutim, ona poseduje određene karakteristike život dece je postao značajna dimenzija njenih
17
istraživanja. Dobna perspektiva je doprinela da u svih drugih istorijskih mehanizama i institucija
sociološkom diskursu o detinjstvu deca ne oko sebe. Detinjstvo se ne doživljava kao aktivni
figuriraju kao epifenomen odraslosti, a niti se istorijski činilac, zato se i događa da se o dečjim
dobni društveni odnosi podvode pod istorijske žrtvama (stradalim u ratu, umrlim od gladi u
mehanizme koji su inherentni odraslosti. Društvo ekonomskim i političkim krizama) moralizuje ili
je dobilo još jednu važnu dimenziju – detinjstvo, i ideologizuje, ali da se one ne računaju. U tom se
naprosto prestalo da funkcioniše kao pogledu nije ništa promenilo do dana današnjeg.
adultocentrična realnost. Dobna perspektiva je U tradicionalno usmerenim društvima relativna
takođe pomogla da univerzalne antropološke indiferentnost prema deci i dalje postoji: u njima
kategorije – sloboda, jednakost, bogatstvo, ljudska dečja prava ili potreba za priznanjem detinjstva
prava i slično – stvarno postanu univerzalne: nisu na prvom mestu. Dobnim perspektivama se
postale su potreba ili zahtev i dece i odraslih. prigovara da se zalaganjem za priznanje detinjstva
«Bez bavljenja detinjstvom ne može se adekvatno atakuje na prirodnu hijerarhiju porodičnih uloga,
objasniti društveno», kategorični su Dženks i pa čak i na svetu ulogu porodice, a ide se čak i
Praut (James, Jenks and Prout, 1998). Detinjstvu dotle da se optužuju za potkopavanje samih
je priznato da je homologno odraslosti. temelja društva.
Dete je ljudsko biće koje možemo Ironija dobne sociološke perspektive je u
pretpostaviti svakom drugom ljudskom biću, a tome što ona način ponašanja dece stavlja u
detinjstvo društvena institucija koju možemo kontekst kritike načina na koji odrasli vide način
pretpostaviti svakoj drugoj instituciji. Detinjstvo na koji se deca ponašaju. Postojanje
je društvena kategorija koju nije moguće objasniti Konvencionalnog shvatanja «deteta na svom
ukoliko se držimo činjenice da se ono zasniva na mestu» (engl. proper children) ne znači da postoji
biološkom faktoru, a niti se može izvesti iz njega. jedan način na koji se deca trebaju ponašati, nego
Uostalo, ni jedna se društvena pojava ne može ukazuje na činjenicu da postoji način ponašanja
neposredno izvesti iz prirodnih činilaca, ma dece. Sociologija kritikuje svako konvencionalno
koliko se na njima zasnivala. Uzmimo primer shvatanje (navika i običaj), pa samim tim i
prisnosti odraslih prema deci ili privrženost dece konvencionalno shvatanje detinjstva, zato što nas
roditeljima. Ovaj emotivni odnos se ne može ona sputavaju u priznavanju da je dečji život
podvesti pod prirodnu reakciju odraslih odnosno jednako delatan i valjan kao i odraslost. Priznanje
dece. Privrženost dece nije instinktivan proces, detinjstva spada u «boemski ideal» sociologije, jer
iako se zbog njega pojavljaju razni oblici predstavlja jedan od oblika lečenja sopstva.
frustriranosti (strah od nepoznate osobe, strah od Dobna sociološka perspektiva aktivno
razdvajanja ili da će biti napuštena, strah od doprinosi saznanju da detinjstvo nije izvor
nestajanja ili smrti) (Zlotovic, 1989). Ako se samo ograničenja i uvreda, nego da je najvredniji deo
letimično osvrnemo na probleme zapostavljanja, onoga što čovek u bitnom smislu jeste. Deca
zlostavljanja i iskorištavanja dece, teza o prisnosti zaslužuju da budu priznata kao deca, zaslužuju
ili instinktivnoj privrženosti pada u vodu (Saton- „da se čuje njihov glas“. Budući da nema ni
Smit, 1989:38-39). jednog dobrog razloga da ne dođe do priznanja
Dobna sociološka perspektiva dodatno detinjstva – uprkos činjenici da se o njemu i dalje
radikalizuje odnose prema biološkoj očiglednosti širi degradirajuća slika – dobna perspektiva ne
– boji kože, polu, životnoj sredini – posebno kada otkriva detinjstvo nego ga konstruiše. Nasuprot
uključuje probleme detinjstva. Detinjstvo se još civilizacijskom napretku, detinjstvo i predstave o
uvek u određenim slojevima društva doživljava detinjstvu su i dalje u senci odraslosti. Proaktivna
prevashodno kao biološka očiglednost, a tek uloga dece i mladih – aktivno se suočavaju sa
potom o njemu sude kao o društvenoj činjenici. trajnim strukturalnim (stratifikacijskim i
Istorijski gledano, detinjstvo je dugovečan i sistemskim) ograničenjima kao i sa novim
inertan fenomen koji sporo i jednolično napreduje izazovima i rizicima postindustrijskog društva –
kroz vreme, stoga ga i doživljavamo kao da se dobni je kapital od velikog značaja. Priznanjem
radi o evolutivnoj promeni, a ne o društvenom i detinjstva ovaj se kapital potpuno oslobađa. Da bi
kulturnom konstruktu. došlo do toga, mladi moraju prvo sebe kulturno
Zbog takve svoje vremenske inertnosti ono pročistiti od potcenjivačkog samopredstavljanja.
je, iako smešteno u samo središte društvenog Poslednjih decenija XX veka nominovano je
života, jedva primetno u odnosu na brze promena i priznanje detinjstva (Nenadić, 2010:265-283).
18
Politika priznanja detinjstva polazi od necivilizovan. „Veza između detinjstva,
pretpostavke da detinjstvo ima jednaku vrednost primitivizma i iracionalnosti, ili prelogizma,
kao i odraslost. Potrebu za njegovim priznanjem obeležava naš savremeni doživljaj detinjstva. On
treba izjednačiti sa sa zahtevom za priznanjem se rodio kod Rusoa, ali pripada istoriji XX veka.
kultura, rodnom jednakošću ili jednakošću svih On je tek nedavno prešao iz psiholoških,
živih bića (specizmom). Kao što diskurs o rodnoj i pedagoških, psihijatrijskih i psihoanalitičkih
rasnoj nejednakosti, odnosno specizmu („propust teorija u opšte mnjenje...“ (Arijes, 1989:166).
da se, s obzirom na pripadnost vrsti ili Zapadnocentrična antropologija počiva na
karakteristike tipične za neku vrstu, bilo kojem ideološkom gledištu po kome su narodi izvan
svjesnom biću prida jednak obzir i poštovanje'“ /J. zapadnog kulturnog kruga primitivni i
Dunayer/) nije odmah primljen s oduševljenjem, necivilizovani, a upravo takva slika «divljaka»
tako se i diskurs o priznanju detinjstva prihvata s preneta je i na decu: dete je «divljak» u našem
nevericom i čuđenjem. Priznavanje detinjstva dvorištu ili našem domu.
dovodi u sumnju sva naturalistička i Stvari su se vremenom promenile, ali ne do
esencijalistička gledišta koja su isčupala kraja. Nažalost, lakše je prihvaćena činjenica da
detinjstvo iz društvenog i kulturnog konteksta. se razlike mogu izjednačiti nego da ne postoje
Nasuprot svima koji misle da se sa idejom potpuno drugačiji kada je reč o kulturi, rasi, polu
jednakog priznanja ne postiže mnogo, ova ideja je ili uzrastu. Deci je priznata jednakost, što
sve prisutnija u naučnoj zajednici (Gatman, 2003). dokazuju i dečja prava, ali se i dalje s njima
Potreba za priznanjem detinjstva nema ništa postupa kao da su potpuno drugačija. Ni škola nije
zajedničko sa „sentimentalizacijom detinjstva“, učinila mnogo na tom planu iako se to od nje
praksom populariziranja porodice kao očekivalo. Pedagozi (nastavnici) o deci i danas
sentimentalne institucije. Sociologija na detinjstvo sude iz pozicije da su deca „drugačija“, ne daju
ne gleda kao na životni put dece kojim upravljaju „glasa deci“, ne puštaju ih da ona govore.
sentimentalnost, uvažavanje, uljudnost i Istorijski gledano, školstvo je prožeto obrascem
humanost, nego kao na realnu poziciju koju deca detinjstva kao tabulae rasae: dečji život pre
zauzimaju u konkretnom društvu. Njen predmet ulaska u školu se „briše“ Društveni život i kultura
čini splet socijalnih i kulturnih činjenica za koje dece za školu počinje od dana kada deca dođu u
se može reći da detinjstvo čine društvenom dodir sa školskim životom i školskom kulturom.
institucijom Isterivanje ranog detinjstva iz škole ima svoj
Sociologija detinjstva je preokupirana potmuli zadatak da prikrije jedan paradoks –
potrebom, odnosno zahtevom za jednakim paradoks da su deca pre nego su došla u školu
priznanjem dece. Slični zahtevi su se pojavili u naučila više nego što se u školi može naučiti.
drugoj polovini XX veka, a odnosnili su se na Naučila su govoriti, razlikovati dobro i zlo,
priznanje rasne, kulturne i rodne jednakost, ali i prihvatati svet kao jedinstvenu celinu i slično.
na environmentalističke probleme. Dete je uvek Brisanje svega toga, pa čak i sećanja na to, da bi
nešto više od „pasivnog objekata nesavršene se „urezala“ školska kultura jeste paradoks
društvenosti“, a detinjstvo nešto više od obrazovanja. U svojoj psihoanalizi Sigmund Frojd
subalterne uzrasne grupe. Diskurs o detinjstvu kao je otkrio da je potiskivanje proživljenog
društvenom i kulturnom konstruktu kategorija detinjstva, zapravo, traumatična stvar na čije se
«pomak je od funkcije ka značenju» (Crick). razrešenje kad-tad mora vratiti. Institucionalno
Nakon otkrivanja ideje i davanja značenja nasilje nad detinjstvom dovelo je do krize
detinjstvu o njemu se više ne razmišlja kao o savremenog obrazovanja, koja se manifesuje pre
prirodnoj činjenici, a to znači iz pozicije svega kroz sukob školske kulture i kulture mladih.
nezrelosti i zavisnosti. Sociologija detinjstva se Po ko zna koji put se potvrđuje da su i najveći
suprostavlja logici odrasle osobe koja decu kulturni i civilizacijski koraci odraslih tek mali
doživljava pre svega kao «mlade» ljude koji su koraci za decu i mlade!
različiti, tj. kao nezrela, nesavršena, bespomoćna, Školska ideologija, a na tragu tradicionalne
ranjiva i zavisna bića. Gledano iz perspektive pedagogije i psihologije, i dalje gleda na
zapadnocentrične antropološke tradicije detinjstvo kao na nešto što je „unutrašnje
„različitost“ je eufemizam za „drugost“, kulturno- drugačije“. „Neophodno je uočiti razliku između
antropološki koncept po kome biti „drugačiji“ neposredno drugačijeg, odnosno drugačijeg u
zapravo znači biti primitivan, divlji ili našoj blizini, i drugačijeg koji je udaljen od nas,
19
tj. unutrašnje i spoljašnje drugačije...“ (Fabijati, model deteta kao „odraslog s manjkavošću“
Maligati i Matera, 2002:15). „Drugačije koje je učitelja stavlja u poziciju „da sve što se uči, deci
udaljeno“, „spoljašnje drugačije“ često je bliže od daje u onom obliku u kojem se odrasli njime
„naposrednog drugačijeg“, „drugačijeg u našoj služe“. Najveća tajna modernog obrazovanja i
blizini“. Nisu samo kultura, religija, rasa i pol jeste u tome da se sve ono što se deci daje ne daje
„drugačije u našoj blizini“ (Mark Ože). I uzrast u obliku u kome se odrasli njime služe, nego u
(deca) su „drugačje“ koje počinje u našoj obliku u kome ga deca mogu prihvatiti i razumeti.
neposrednoj blizini. Ovo blisko, unutrašnje Stvari su se pomakle s mesta, ali još uvek ne
drugačiji ostalo je nevidljivo za pedagogiju. Veo toliko da se nastavnici osećaju komotno da „uđu u
ćutanja o detinjstvu kao unutrašnjem drugačijem iskustvo deteta i uvaže ga s većim poštovanjem“
naneo je ogromnu štetu i deci i pedagozima (Mead, 2003:302).
(učiteljima). Dečji život trpi veliku štetu od strane Fridrih Niče je živeo u uverenju da ideal
nepriznavanja detinjstva. autentičnosti „mlade duše“ može postati imperativ
Biološka distanca između nejake i nezrele novovekovnog pojma obrazovanja. U isticanju
osobe i odraslih uvek će postojati, ali zato ovog ideala Niče se poziva na Pindarovu formulu:
kulturna dinstanca između njih mora izgubiti „Postani onaj koji jesi!“. Diskurs o
značenje nejednakosti. Bez te jednakosti novovekovnom pojmu obrazovanja polazi od toga
demokratija nema smisla. Staviti se u socijalnu ili da „norma koja se priznaje kao sveta, uzor (Bild)
kulturnu poziciju deteta, posebno ako se radi o prema kome se obrazovanje (Bildung) orijentiše,
sasvim malom detetu, čini se nemogućom upravo nije neka večita ideja, već pre klica,
misijom čak i za učitelje. Sve do XIX veka mnogi dispozicija, određenje koje tek treba ispuniti,
se učitelji nisu mogli staviti u poziciju deteta, iako ostvariti“ (Asman, 2002:80). Ni pre ni posle Ničea
je pedagogija ranije pokazala da to nije nemoguća nije niko toliko insistirao na obrazovanju kao
misija. Nivo profesionalnosti učitelja i danas treba produktivnom nemiru traganja. On upozorava
meriti načinom pedagoškog pozicioniranja „mladu dušu“ da ne treba da živi sa svojim vreme-
nastavnika u odnosu na detinjstvo. Pedagoško nom i njegovim „ljudima s javnim mišljenjem“:
pozicioniranje učitelja stoji nasuprot infantilnoj „Nekom dalekom pokolenju naša epoha može
fiksaciji male dece na roditelje, a pre svega na izgledati najmračnija i najneizvesnija, zato što je
majku. Hipotetički gledano, fiksacija učenika na najnečovečniji deo istorije“. Niče upućuje «mladu
učitelje samu nastavnu delatnost čini izlišnom, dušu» na to da «sledi glas svoje savesti, koja
naročito u nižim razredima. Infantilna fiksacija govori: 'Budi ono što jesi! Sve ono što sada činiš,
ugrožava poziciju i delatnost učitelja, zato se on i misliš i čemu stremiš – to sve nisi ti'... Niko ne
trudi da vaspitnim i didaktičkim merama može da sagradi most kojim ćeš upravo ti moći da
pomogne učeniku da se oslobodi takve fiksacije. pređeš preko reke života, niko osim tebe samog“
Ideal obrazovanja ne sme biti ni permisivna (Niče, 1987:8-9).
fiksacija učitelja na svet deteta, ni fiksacija dece Detinjstvo je „otkriveno“ kao društvena
na svet odraslog. Ono što školu čini mogućom reakcija detetovog procesa postajanja u svetu
jeste otvoreni dijalog između učitelja i učenika: odraslih. Detinjstvo treba izučavati – predlaže
deca svoj identitet formiraju dijalogu, a ne na Igor Sejmonovič Kon – ne samo kao produkt
osnovu već definisanih socijalih uloga, stavova ili socijalizacije, društvene akcije odraslih, već i kao
mišljanja. „autonomnu sociokulturnu realnost, svojevrsnu
Stavljanje nastavnika u poziciju deteta za supkulturu koja ima svoj vlastiti jezik, strukturu,
pedagoge odavno nije nerešiv problem. Uzlazna funkciju, pa i tradiciju. Ako su do sada naučnici
linija veze između obrazovanja i detinjstva, gledali na detinjstvo očima odraslih, onda sada
ispoljena kroz uvažavanja iskustva deteta, uverila oni žele da promene ugao gledanja i pogledaju na
je Džordža Mida da odrasli mogu da se postave u svet odraslih kroz prizmu dečjeg doživljavanja“
poziciju deteta. Podsećajući na literaturu iz XVI, (Kon, 1989, 100).
XVII, pa i XVIII veka on kaže da u njoj možete
naići na decu s kojom se postupa kao s „malim *
odraslima“. Pogrešno je na decu gledati – kako
objašnjava Dž. Mid – kao na „odrasle s Istorijski gledano, nepriznanje detinjstva kao
manjkavošću“ koje treba „disciplinirati“ kako bi i njegovo naopako priznanje obeležilo je skoro
bila dovedena do uzornog držanja. Tradicionalni celokupnu istoriju detinjstva. „Zahtev za
20
priznanjem dobija na značaju posredstvom što njihov ukupni život u osnovi ne zavisi od
pretpostavljenih veza između priznanja i njihove indivudualne biografije iz doba detinjstva.
identiteta. Identitet označava nešto kao Detinjstvo je ostalo nevidljivo zato što je naizgled
(samo)razumevanje osobe – naime, to ko je ona – previše obično, jednostavno, svakidašnje i
njene fundamentalno definišuće karakteristike kao neproblematično. Područje javnog života – a to je
ljudskih bića“ (Tejlor, 2003:33). I identitet deteta samo život odraslih – mnogo je složenije,
je kao i naš identitet delimično oblikovan neobičnije, nesvakidašnje, tj. problematičnije od
priznanjem ili njegovim odsustvom, a često i sfere privatnosti, a posebno od depriviranog
naopakim priznanjem od strane drugih. Deca trpe detinjstva u njegovom središtu. Javni istup je
stvarnu štetu, stvarno izobličenje, ukoliko im ljudi prikladan ako u njemu nastupa odrasla muška
ili zajednica oko njih uzvraćaju slikom koja je osoba, ali ne i dete ili žena. Zabrana pristupa deci
ograničavajuća, ponižavajuća ili prezriva. i ženi na javnom mestu jedna je od najstarijih
„Nepriznavanje ili naopako priznavanje odista kulturnih institucija. „Privatnost je spoljna strana
može da nanese štetu, budući da predstavlja oblik odnosa i odluka, okrenuta unutra i učinjena
tlačenja tim što nekoga zatvara u lažan, iskrivljen privatnom“ (Bek, 2001:). Javni sud, a to uvek
i redukovan način bivstvovanja“ (Ibid.). Burdije znači moralni sud, o deci se donosi samo u slučaju
ovaj oblik tlačenja naziva „simboličko nasilje“ kršenja ili nepoštovanja javnih principa. Područje
(Burdije, 1998: 143-158; 2001). Nepriznavanje ili privatnosti unutar građanske porodice – život
naopako priznanje dece ostavlja iste posledice ograničen na svakodnevnicu, prisno ugnjetavanje
koje nepriznanje ili naopako priznanje ostavlja, na i tiranija intimnosti – pripada ženi i deci. Upravo
primer, na žene. zato što dele isti ograničeni i deprivirani društveni
Istorijski gledano, „vekovi detinjstva“ su prostor žene su etiketirane kao nepouzdane,
vekovi u kojima su deca ponižavana, kažnjavna, nepoverljive i nesigurne. Decu (zajedno sa
tučena, silovana i seksualno zlostavljana (De ženama) kao nemarkiranu društvenu grupu –
Mause, 1931). Ideja o detinjstvu „priznata“ je tek grupa koja ne usmerava pažnju na sebe – odlikuje
krajem XVIII veka. Koliko je dug put do njenog receptivnost (sposobnost primanja ili osetljivosti
priznanja svedoči i izraz childhood koga u engle- na nešto), izražena empatija i nesebičnost. Od
skom jeziku nema pre XII vek (Merriam- dece (i žena) se očekuje „da ime se ne čuje glas“,
Webster). Filip Arijes insistira na činjenici da je „da nisu na oku“. Postoje mnoga javna mesta (trg,
slikarima lik deteta bio nepoznat sve do XII veka: posebne odaje u kućama, kafana, klubovi) na
„u tom svetu nema mesta za detinjstvo“. „U svetu kojima poželjna. Nakon što je moderna porodica
romanskih oblika, sve do kraja XIII veka nema poprimila značenje privatnosti povučena je jasna
dece obeležene posebnim izrazom, već odraslih granica između javnog i privatnog. Smeštanjem
ljudi, samo ʼsmanjenihʼ. To slepilo umetnosti za javne sfere u kafane i klubove stvoreni su uslovi
dečju morfologiju uočljivo je, uostalom, u većini za nastajanje javnog mnjenja. Zabrana pristupa
starih civilizacija (Arijes, 1989:58-59). Detinjstvo javnim mestima posledica a ne uzrok njihove
je umetnicima ostalo nevidljivo sve do XVIII apstinencije u javnom životu. Rizik, shvaćen kao
veka. Na svoje „Budi onaj koji jesi!“ deca su određena praksa ili iskustvo, deca najčešće vezuju
morala čekati do druge polovine XX veka. za fizički prostor izvan kuće. Zaštita dece velikim
Kroz čitavu istoriju modernih društava, pose- delom podrazumeva regulisanje njihovog učešća u
bno onih koja se nazivaju „zatvorena društva“, a javnom prostoru – gde idu, s kim, na koje vreme,
to su ona koja inkliniraju premodernosti, ljudi su iz kojih razloga i slično – a ne u kući. Kuća,
bili peokupirani pre svega javnom sferom, shvaćena u prostornom i vremenskom smislu kao
društvenim prostorom odraslih; dok je privatnost, privatna sfera, jedini je društveni prostor u kome
zapravo jedini društveni prostor dece, ostala se deca osećaju sigurno (Harden, 2004:244). S
nevidljiva. Smeštena u takvo okruženje i takve jedne strane, na pojavu distinkcije javno/privatno
situacijske dimenzije, deca su postala nevidljiva. reaguje se tako da se roditelj „stidi vlastite dece“
Društvena teorija je dugo bila slepa i gluva za zato što ih je zatekao u kafani (Sennett,
probleme dečje deprivacije u situacijama kakve 1989:122), a s druge strane, sredinom XVIII veka
nameću uslovi „intimne tiranije“ i „prisnog u Parizu i Londonu decu iz srednje i više klase
ugnjetavanja“ (Ch. Sennett) u porodici. Nevid- često prebacuju direktno od dadilja u „college“,
ljivost detinjstva nije posledica stanja u kome su instituciju zaduženu za brigu o deci između sedam
odrasli zakinuti za iskustvo detinjstva, ali ne i zato i jedanaest ili dvanaest godina, pri čemu se
21
„briga“ uobičajno tumačila kao neprestano fizičko moći, kao što su: bogatstvo, politička moć,
kažnjavanje. Zapuštanje dojenčadi i dece ima društveni ugled ili kulturni kapital. Ekonomski
dugu tradiciju u zapadnoj Evropi. Danas sa kapital je osnovni instrument svake moći pa
nevericom čitamo Ispovesti Žan-Žaka Rusoa samim tim i simboličkog principa vladavine nad
(Rousseau, Jean-Jacques, 1712-1778), francuskog decom. Društveno blagostanje dece u krajnjoj
filozofa i književnika, koji je, iako «osnivač» instanci zavisi od ekonomskog kapitala.
ideje roditeljske ljubavi i psihologije deteta, svojih Dramatično smanjenje bogatstva (ekonomske
petero dece dao u sirotište i dadiljama, ne moći) dramatično smanjuje i simboličku moć.
osećajući pri tome naročitu grižu savesti. Detinjstvo je deprivirana oblast društvenog
Detinjstvo se prvobitno konstruiše kao doba života: deca su u stanju permanentne
bezazlenosti, ranjivosti i zavisnosti. „Zavisnost“, prikraćenosti, lišenosti ili zakinutosti. Kreću se u
„zahvalnost“, „ljubav“ su društvene konstrukcije, ograničenom, često skučenom društvenom
a ne „prirodno“ stanje. Od kvaliteta odnosa prostoru, „ostrvima“ unutar javnog života,
privatnog i javnog (porodice i društva) zavisiće i izolovana u porodično-građanskoj privatnosti,
kvalitet subalternog položaja dece. „Zavisnost“, začaranom krugu intimne tiranije. Porodica je
„zahvalnost“ i „ljubav“ dece prema roditeljima ne jedini društveni prostor u kojem značajni drugi
mogu se objasniti biološkim faktorima, ne mogu mogu praktično delovati. Način povijanja,
se izvesti iz nezavisnih prirodnih činjenica kao što dojenja, negovanja, hranjenja, odevanja,
su nezrelost ili uzrast. Od načina na koji se oni obrazovanja i vaspitanja (posebno polna
konstruišu zavisiće i način na koji se konstruiše socijalizacija) u celosti su podređeni javnim
život dece. Da bi se on promenio, mora se zahtevima, interesima i potrebama. Javna sfera
promeniti i način na koji se oblikuje detinjstvo, a kontroliše svaki oblik interakcije između osoba
on se ne može promeniti ukoliko se ne promene koja se razvijaju i onih koji tome aktivno
predstave o detinjstvu, ali i praktični postupci doprinose. Juri Bronfenbrener (Urie Bronfenbre-
kojima se ono stvara i održava. nner) ovu interakciju naziva «ekologija ljudskog
Odrasli koji su „značajni drugi“ (significant razvoja». «Ekološko okruženje smatramo setom
other) – roditelji, rodbina, prijatelji, značajni ljudi ugnježdenih struktura od kojih se svaka nalazi u
iz društvenog okruženja – zbog simboličkog narednoj – poput seta ruskih babuški». Bronfen-
kapitala (simboličke moći) kojim privilegovano brener svim nivoima ekološkog okruženja pridaje
raspolažu nevoljno pristaju na promene isti značaj. On ih deli na: (1) «neposredno
društvenog odnosa vladavine nad decom. Ovom okruženje» na krajnjem unutašnjem nivou (dom,
izuzetno uobičajenom društvenom odnosu je stalo učionica); (2) njihove «međusobne veze» (veza
da opstane uz primenu simboličkog, a ne fizičkog između škole i kuće); (3) događaje koji se
nasilja. Simboličko nasilje je, za razliku od dešavaju u okruženjima u kojima se osoba koja se
fizičkog nasilja, blago, neosetno, nevidljivo, a razvija čak i ne nalazi (na primer: uslovi
svojstveno mu je da se vrši samo simboličkim zaposlenja roditelja) i (4) fenomen koji se tiče sva
putevima komunikacije i znanja, ili tačnije, tri gore pomenuta nivoa ekološkog okruženja: u
neznanja, zahvalnosti, ili na kraju, ljubavi. Ono okviru svake kulture ili supkulture, okruženja
daje legitimitet roditeljima i drugim značajnim određene vrste – kao što su domovi, ulice ili
osobama iz dečjeg okruženja (učitelji, sveštenici i kancelarije – teže da liče jedno na drugo, dok se
važniji uglednici) da vladaju nad decom. Treba veoma razlikuju u različitim kulturama. Od
istaći da simbolički princip vladavine „znaju i izuzetne važnosti za sociologiju detinjstva je
priznaju i onaj koji vlada i onaj kojim se vlada“ Bronfenbrenerova formulacija «da je za ponašanje
(Burdije, 2001:5-6). Logiku vladavine u ime i razvoj bitna sredina onako kako je opažena pre
simboličkog principa deca odobravaju roditeljima nego ona koja možda postoji u 'objektivnoj'
uz znak „zahvalnosti“ i „ljubavi“, tako da se i stvarnosti» (Bronfenbrener, 1997:14-15). Za
onima koji vladaju i onima koji su potčinjeni ona detinjstvo je važnije kako je ono doživljeno nego
čini kao da je „prirodna“. („Priroda“ je stav koji kakvo ono «objektivno» izgleda. Ovo ističemo
se ne dovodi u pitanje). Simboličkom nasilju je zato što osobe u razvoju, putem interakcije sa
svojstveno da se vrši putem „zahvalnosti“ i onima koji su im od značaja, postaju ljudski
„ljubavi“ prema roditelju per se, a ne, na primer, delatnici (agenti) u pravom smislu. Tek kao agenti
prema biološkom roditelju. Simbolička moć ne oni su sposobni da razumeju sami sebe i da
isključuje značaj uticaja drugih instrumenata definišu sopstveni identitet. Deca sa drugima
22
komuniciraju na različite načine, uključujući predstavu odrasli imaju o deci, kako ih
pored govora i «jezik» pokreta, mimiku, ljubav i vaspitavaju, uče disciplini, uvode u kulturu i sl.
tome slično. Svoje «jezike» za samodefinisanje, Sami pojmovi vaspitanja, socijalizacije itd....,
osobe u razvoju ne stiču same; obrnuto, one se prećutno polaze od neravnopravnosti i
upoznaju sa njima putem interakcije sa drugima asimetričnosti odnosa „odrasli/dete“, gde se prvi
koji su im važni, a to su one osobe u njihovom shvata kao subjekt, učitelj, rukovodilac, a drugi –
životu koje Dž. H. Mid naziva „značajni drugi“ kao objekt (u najboljem slučaju agent), produkt i
(Mead, 2003). rezultat te delatnosti... Da bi se došlo do novog
„Svoj identitet deca definišu uvek u dijalogu, kruga problema, potrebno je izučiti svet detinjstva
ponekad u sukobu, sa onim što naši značajni drugi ne samo kao produkt socijalizacije i učenja od
žele da vide u nama. Čak i kada vremenom strane odraslih već i kao autonomnu sociokulturnu
izgubimo neke od ovih drugih, svoje roditelje, na realnost, svojevrsnu subkulturu koja ima svoj
primer, i oni nestanu iz našeg života, razgovor s vlastiti jezik, strukturu, funkcije, pa i tradicije.
njima se nastavlja kao interiorizovan dok god Ako su do sada naučnici gledali na detinjstvo
živimo“ (Tejlor, 2003:39). Svi koji danas očima odraslih, onda sada oni žele da promene
proučavaju svet deteta shvataju činjenicu da se ne ugao gledanja i pogledaju na svet odraslih kroz
radi prosto o objektu vaspitanja, socijalizacije i prizmu dečjeg doživljavanja“ (Kon, 1990:100).
drugih spoljašnjih uticaja, već o samosvesnom Zadatak učitelja profesionalca je da iznutra oseti
aktivnom subjektu životne aktivnosti. svet deteta, jer deca žive u svetu odraslih ali po
„Tradicionalna etnografija i istorija su proučavale svojim vlastitim zakonima, kao azilanti ili kao u
decu i detinjstvo pre svega, i skoro isključivo, kao rezervatu.
objekat i produkt delatnosti odraslih: kakvu
Filip Arijes (Ariés, Philippe) je autor knjige dece po nalogu modernih, demokratskih,
Lʼenfant et la vie familiale sous LʼAncien Régime pregovaračkih strategija, ponovo briše pojam
(Dete i porodični život u Starom režimu) koja se deteta kao deteta“ (Vederli, 2005:192; Postman,
bavi istorijom detinjstva. Objavljena je 1960. g., a 1994). Ako ga izbrišemo, preti li nam pošast, pita
prvi put prevedena na engleski 1962. (Centurius Rob Vederli. U knjizi Nestanak detinjstva (The
of Childhood). Vremenom je postala referentna Disappearance of Childhood) Nil Postman iznosi
tačka brojnih istraživanja u mnogim studijama o tezu da je istoriografija detinjsva jedan od
detinjstvu. Arijesova teza je da detinjstvo u simptoma „smrti“ detinjstva, indikator njegovog
srednjem veku nije postojalo, ni na koji način nije ponovnog nestanka: „Istorija detinjstva se javlja
bilo predstavljeno. Deca su prikazivana kao tek kada je određeni događaj završen, kada je
„odrasli u minijaturi“. „U srednjem veku i razdoblje iscrpljeno, kada više nije verovatno da
početkom modernog vremena, a još dugo u sledi neka nova i još snažnija faza... Istoričari
narodnim slojevima, deca su poistovećivana sa obično stižu tek na sahranu“ (Postman, 1994:5).
odraslim“ (Arijes 1989:306). Detinjstvo je Nepostojanje ideje detinjstva u srednjem
„otkriveno“ u XVIII veku. veku ne znači da su ljudi tada decu zapostaviljali,
Helenistička paideia (obrazovanje), a pre nje odbacivali ili zlostavljali: oni su bili naklonjeni
i kultura neolita, podrazumevale su različitost deci ali nisu imali svest o posebnosti dece, nisu
sveta dece i odraslih. Razlika se u srednjem veku primećivali po čemu se dete razlikuje od odraslog.
izgubila: “Deca su pripadala društvu odraslih, i u U feudalnoj i ranoj modernoj građanskoj porodici,
njemu se nisu izdvajala“ (Arijes, 1989:176). nisu se razvijala suštinska, duboka osećanja
Moderno društvo je ponovo vratilo pojam deteta između roditelja i dece. To ne znači da roditelji
ili ideju detinjstva, ali je ironično da se nisu voleli svoju decu; oni su se njima bavili
„ukidanjem generacijske razlike između roditelja i manje radi njih samih, a više zbog učešća dece u
23
zajedničkom delu, u stvaranju porodice i „odrasli u minijaturi“. Arijes je poseban po tome
reprodukcije zajednice. Feudalna porodica je pre što je otkrio smisao i značenje detinjstva. Dokaze
bila moralna i društvena stvarnost nego plod za svoje „otkriće detinjstva“ nalazio je u istoriji
osećanja“ (Arijes, 1989:258-259). Građanska umetnosti, posebno vizuelne umetnosti, u istoriji
porodica i škola su ozdvojile decu od društva, igara i igrački, odevanja, zlostavljanja dece i
isključili ih iz zajedničkog života i stvorili sličnim detaljima svakodnevnog života.
pretpostavke da mogu pripadati sebi. Moralni Srednjovekovni slikari nisu raspolagali likom
uticaj građanske porodice i briga škole za deteta, tako da se deca na njihovim slikama nisu
obrazovanje i vaspitanje stvorili su pretpostavke razlikovala od odraslih. Bili su to „odrasli u
za nastanak detinjstva. Doživljaj detinjstva je minijaturi“, „smanjeni odrasli“, „ljudi u malom“.
postao osnova novog duha porodice. Prvo dete koje je imalo lik deteta bio je „mali
Arijes je detinjstvo uveo u društvenu teoriju Isus“. Realistički lik deteta nastao je tek u XVII
kao njeno novo područje. Na rezultate njegove veku. Slepilo slikara za dečju morfologiju ne
istorije detinjstva poziva se veliki broj autora. zadire toliko u postojanje deteta, u njegovu
Spomenućemo samo najpoznatije: Mišel Fuko fizičku konstituciju, već se odnosi na prirodu
(Foucoult, Michel), Ivan Ilič (Illich, Ivan) i Ričard doživljaja detinjstva. „Dete se, znači, razlikovalo
Senet (Sennett, Richard) Igor S. Kon, Lorens od odraslog čoveka, ali samo stasom i snagom, a
Stone (Lawrence Stone), Lojd Demoz (Lloyd de ostale karakteristike su bile slične“ (Arijes,
Mause), Neil Postman (Nail Postman). I. S. Kon 1989:17). Dokaza o slepilu srednjovekovnih
ovako vrednuje Arijesov teorijski doprinos: slikara za dečju morfologiju ima na pretek. Dete
«Otkrivanje 'tajanstvenog plemena' dece, koje živi Isus je prikazivan poput mišićavog odraslog
u svetu odraslih po svojim vlastitim zakonima kao muškarca. „Ljudi se u X, XI veku nisu zadržavali
u rezervatu, imalo je važne teorijske posledice“ na licu deteta, jer detinjstvo za njih nije imalo
(Kon, 1989, 102). Teze Filipa Arijesa nikakvog značaja, pa čak ni realnosti“. Na
entuzijastički prihvataju mnogi istraživači i dan- ilustracijama u zbirci psalama svetog Luja iz
danas, a studenti rado čitaju Vekove detinjstva kao Lejdsa, s kraja XII i početka XIII veka, Ismail,
obaveznu literaturu. ubrzo po rođenju, ima trbušne i grudne mišiće
Arijes je pionir među istoričarima mentalité odraslog čoveka (Arijes, 1989:59-60).
pristupa društvenom životu u prošlosti. O Filip Arijes navodi primere iz
prošlosti se sudi polazeći od drugačijeg načina srednjovekovnog slikarstva iz kojih se vidi da
mišljenja, razlika u shvatanjima ili sklonostima, slikari sve do XII veka naprosto nisu umeli
ali i na osnovu dubljeg duhovnog ustrojstva likovno predstaviti lik deteta. Na freskama i mini-
zajednice. Tezu o nepostojanju ideje detinjstva u jaturama pre tog perioda vidi se kako su umetnici
srednjem veku Arijes nudi kao potvrdu telo deteta izobličavali u telo odraslog čoveka.
ispravnosti mentalité istorije. Arijes polazi od Tako se na jednoj francuskoj minijaturi vidi kako
pretpostavke da je detinjstvo dugovečan i inertan se oko Isusa okupilo osmoro zbilja odraslih ljudi
fenomen. Fenomene ove vrste Entoni Gidens koji treba da predstavljaju decu koja prilaze Isusu.
svrstava u „okoštale institucije“. To su institucije Svi likovi su bez ijedne dečje crte. Na drugoj
koje vremenom postaju neadekvatne onome što minijaturi je nešto slično: lik Isusa bebe pred-
treba da predstavljaju; isto se zovu ali im se stavljen je sa trbušnim i grudnim mišićima odras-
priroda iznutra promenila (Gidens, 2005:44 i 83). log čoveka atlete. Isus beba u krilu Bogorodice
I detinjstvo je takva institucija. Sve do XVII veka pre liči na čoveka koji bi Mariji mogao biti stric, a
odrasli su sebe smatrali, predstavljali i ne sin. Na drugoj francuskoj minijaturi s kraja XI
doživljavali kao bića koja u osnovi nisu različita veka troje dece, koje sveti Nikola diže iz mrtvih,
od dece. Ljudi tog doba nisu imali ideju da su takođe su predstavljeni kao odrasli ljudi u
deca različita, nisu ih doživljavali kao „posebnu minijaturni, bez drugih razlika u izrazu ili crtama
klasu bića“. (Arijes, 1989, 58-77).
Filip Arijes sebi nije postavio zadatak da Oskudnost dečjih likova u umetnosti
ospori prethodno iznešene teze o detinjstvu. Ideja posledica je toga što se svet deteta poistovećivao
detinjstva naprosto nije postojala. Arijes je pažnju sa svetom odraslih, a takvo stanje se zadržalo sve
usmerio na detinjstvo, društveni život za koji se do kraja XVIII veka. U svesti ljudi nižih
mislilo da nije vredan pomena. U tome je njegov društvenih slojeva, posebno ljudi u tradicionalnim
genije. U srednjem veku deca su etiketirana kao zajednicama, sve do početka XX veka jedva da
24
ljudi iz svih društvenih slojeva imaju ideju o tome obeležja društvene hijerarhije. „Ništa na toj odeći
šta je detinjstvo. Književnost – takoreći ni jednim nije pokazivalo da se dete razlikuje od odraslog“
stihom, dramskim dijalogom, a kamoli komplet- (Arijes, 1989:78). A kada se, krajem XVIII veka
nim delom – o svetu deteta ništa ne kazuje sve do prvi put pojavila odeća dece, pojavila se s
devetnaestog veka. Književnost za decu je nedav- namerom da „da se deca obeleže, odvoje kroz
ni izum književnika, i njena starost se može meriti ʼuniformuʼ“. Odrasli su uživali da svoje dečake
decenijama, a ne vekovima. Slično je i sa oblače u odela slična mornarskim ili vojničkim
muzikom. Umetnost je tek nedavno otkrila puni uniformama. „Tako je stvoren tip malog mornara,
sjaj sveta detinjstva, što svedoči o posebnom i koji se održao od kraja XVIII veka do današnjih
novom doživljaju detinjstva (Arijes, 1989, 58-59). dana“. Balkanska etno-folkloristika i danas čuva
S druge strane, sve do kasnog XVII veka nije takvu idiličnu sliku etno-deteta. U folklorističkim
vršeno razgraničavanje igara na one koje predstavama deca su predstavljena kao odrasli u
zabavljaju decu i na one kojim se igraju odrasli: minijaturi, obučena kao odrasli. Ova slika deteta
odrasli su igrali igre koje mi danas svrstavamo u posebno je negovana u vreme komunističkog
dečje. „Na jednoj tapiseriji s početka XVI veka, etno-nacionalizma: radilo se o instrumentalizaciji
seljaci i plemići... igraju trule kobile. Nema dece“ lika deteta u ideološke svrhe.
(Arijes, 1989:105-106). Veliki broj igrački je Arijes ukazuje i na razlike u rodnom
namenjen svima jednako. Navodeći primer odevanju dece. Promena u odevanju dece odnosila
guranja obruča, igračka koja je u početku bila se najpre na dečake: „Doživljaj detinjstva najpre
namenjena samo za odrasle, a kasnije prešla u se razvijao u korist dečaka, dok su devojčice
„vlasništvo“ dece, Arijes primećuje: „Izgleda, ostale duže u svetu tradicionalnog života u kojem
naime, da igračka, da bi zadržala interesovanje su ih poistovećivali sa odraslima: bićemo
dece, mora ʼpodsećatiʼ na svet odraslih“ (135). I primorani da više no jednom primetimo da žene
Norbert Elijas iznosi pisana dokumenta u kojima sa zakašnjenjem prihvataju izražene oblike
se vidi da su detinjasta zadovoljstva zanimala moderne civilizacije, koja je prevashodno muška“
odrasle kao i decu, čak njih i više. Elijas je (Arijes, 1989:78-91).
zaslužan za uvođenje izraza „dobna uravnilovka“
kojim se iskazuje jednoobraznost a ne različitost *
odraslih i dece (Elijas, 2001). U to doba nije Za razliku, na primer, od Lorensa Stonea i
postojalo oštro razgraničenje između odraslih i Lojda Demoza, Filipa Arijesa nisu zanimali životi
dece: deca su se najčešće prikazivala zajedno sa dece, nego ideja detinjstva unutar porodične
odraslima, a kada bi ih pak samostalno i zajednice i društva u celini. Arijes naglasak
prikazivali, pazili su da se njihov portret uklopi u stavlja na istorijske mene ideje detinjstva.
zbirku portreta odraslih (Arijes, 1989; Senet, Njegova istorija detinjstva ima pravolinijsko
1989; Elijas, 2001). Tek je krajem XVII i kretanje, kakvo je likovno predstavljeno u putanji
početkom XVIII veka povučena oštrija linija od „umanjenih odraslih“ u srednjevekovnom
između detinjstva i zrelosti. Iznenađuje s kolikom slikarstvu, preko „malog Isusa“ i kupidonalnih
prirodnošću su odrasli i deca u srednjem veku anđelčića pa do realističnih likova dece u XVII
delili krevete. „Spavanje u istom krevetu bilo je veku. Lojd Demoz se u svojoj istoriji detinjstva
tada veoma rasprostranjena praksa, u svim fokusira na odnose dece i roditelja: „istorija
slojevima“ U XVII veku otpočinje prava detinjstva otkriva spor i jednoličan napredak kroz
kampanja za iskorenjivanje takve navike (Arijes, vreme“. Istorija detinjstva – relativno dugotrajnog
1989: 151, 162). Figurativno govoreći, zid između i inertnog fenomena („okoštala institucija“) –
odraslih i dece bio je veoma nizak, tako da su „evolucijski je proces uslovljen pre svega
deca stvarno živela sa odraslima. psihodinamikom odnosa roditelja i deteta, a ne
I druge umetnosti, a ne samo slikarstvo, nisu ekonomskim faktorima“ (de Mause, 1974:3).
poznavale lik i svet deteta. Uostalom, da su deca Demozova „psihogena“ interpretacija istorije
bila nezapažena nije karakteristično samo za svet detinjstva predstavlja zanimljivo poglavlje u
vizuelnog prikazivanja: i odeća dokazuje do koje interpretaciji detinjstva u prošlosti. Demozova
je mere dete bilo nezapaženo. U svojoj koncepcija detinjstva nije prihvaćena s
neizdiferenciranoj društvenosti, srednji vek je oduševljenjem. Stone se, na primer, zapitao kako
odevao sve starosne kategorije na isti način, se „postaviti prema tako smionom, izazovnom,
brinući da jedino kroz odeću mogu biti sačuvana dogmatičnom, entuzijastičkom, bolesnom, ali ipak
25
izvorima jako dobro potkrepljenom modelu“ u hladne mokre peškire. Ubijanje novorođenčadi
(Stone, 1979:124). „Istorija detinjstva — to je je bilo veoma rasprostranjeno sve do devetnaestog
košmarni san iz koga smo tek nedavno počeli da veka. Škole su običajile da vode đake da
se budimo. Što dublje ideš u istoriju sve je niži posmatraju vešanje, a deca su šibana kako bi bolje
nivo brige o deci, sve češće decu ubijaju, bacaju, zapamtila ono što su videla. Postojala su posebna
terorišu, tuku i siluju» (Lloyd deMause, 1931). sela za 'dadilje-ubice' kojima su roditelji plaćali da
Demoz je ovo napisao u uvodnom članku bi glâđu ili otrovom umorili njihove bebe“.
zbornika The History of Childhood (1974), gde Demozova koncepcija istorije detinjstva
još stoji i ovo: „Pre savremenog doba većina dece predstavlja model jednoličnog kretanja istorije
je bila mučena: dadilje, sluge, pa čak i roditelji, prema sve savršenijim oblicima. Istoriju detinjstva
polno su zlostavljali malu decu; odrasli Demoz vidi kao napredak u odnosu na glavne
preobučeni u ogromne (čudovišne) figure urlajući psihogene stilove, koje on deli na infanticidni,
i praveći se da će ih progutati prestravljivali su odbacujući, ambivalentni, dominirajući,
odojčad. Većina odojčadi je svakodnevno socijalizirajući i permisivni. Njegov psihogeni
zaranjana u ledenu vodu kako bi ʼočvrslaʼ. Lenji- pristup prošlosti detinjstva shematski se može
nova majka je kao dete u krevet odlazila umotana prikazati na sledeći način:
26
postigla ciljeve u životu koje oni žele, pre nego da ih sloboda školovanja, prirodni porođaj, uzimanje dece
“socijaliziraju” kako bi ispunjavali želje roditelja. ozbiljno.
Manje psiholoških manipulacija, više bezuslovne
ljubavi. Deca odgajana na ovaj način imaju daleko
više empatije prema drugima nego što je to bio slučaj
sa ranijim generacijama.
Istorija antičkog doba prepuna je svedočenja tuku, more glađu, prodaju. Vizantijski imperatori
o probirljivosti antičkog čoveka u njegovoj brizi o izdaju specijalne zakone kojima zabranjuju
deci. Nalazimo ih u raspravama Hipokrata, oca prodaju dece i njihovo kastriranje — mali evnusi
medicine, i Sorana Efeskog, oca ginekologije koji su bili tri puta skuplji” (Kon, 1989, 273). «Ko se
piše o tome kakva treba da budu novorođenčad ne bi užasnuo pri pomisli da ponovo mora da
koja zaslužuju da budu negovana. Drugačije nisu prođe kroz svoje detinjstvo i ko ne bi tome
mislili ni Aristotel, Ciceron i Seneka, koji su pretpostavio smrt», reči su svetog Avgustina
smatrali da je potpuno pravičan i razuman zakon (Augustinus, Aurelius, 354-430), hrišćanskog teo-
koji traži da se nijedno nakazno dete ne hrani. loga i filozofa. Većina srednjovekovnih pisaca
Sve do modernog društva dete je tretirano svoje detinjstvo pominju sa užasom. „Razmenjuju
kao niže biće; i bukvalno je pripadalo roditeljima ga, prodaju, napuštaju, ubijaju i tako dete srednjeg
kao svojina. Dete je svrstavano u vernakularna veka nema vlastitog života sve do desete godine,
dobra domaćinstva, poput ždrebadi, jagnjadi ili kada počinje raditi na polju ili u domaćinstvu. Pre
teladi. Pravo da punovlasno odlučuje o životu i tog doba ono je tek opasnost, corpus delicti; dečja
smrti deteta bilo je oduzeto očevima tek oko 390. se smrtnost toleriše, prihvata, a izaziva se
godine. Imperator Konstantin je infanticid pobačajem i infanticidom – način na koji se
proglasio za zločin 318. godine, ali je trebalo upravlja novim zlom: telo ubija telo“ (Attali,
čekati skoro pola veka da se ubistvo deteta 1984, 62). Igor S. Kon navodi da su u starom
izjednači sa ubistvom odraslog. Kodeksima iz tog Japanu novorođenčad priznavali za punovredne
vremena prvi put su ograničavana prava pater ljude tek pošto prođu kroz specijalne obrede.
familias-a da odlučuje o životu i smrti Ubistvo novorođenčeta nije smatrano teškim
novorođenčeta, tzv. ius vitae ac necis. Kasnije i zločinom, i nije, čak, označavano rečju korosu —
Kuran zabranjuje ubijanja dece: «Ne ubijajte “ubiti”, već rečima kaesu ili modosu — “poslati
svoju decu iz straha da ćete osiromaširi. Mi ćemo natrag”, “vratiti”, što je značilo vratiti
nahraniti i njih i vas» (sura 17.) (Kon, 1989, 273). novorođenče natrag u svet duhova, umesto da
Ni nakon Konstantinovog kodeksa koji bude primljeno u svet ljudi (Kon, 1989, 274).
osuđuje čedomorstvo sa ovom praksom se nije Zbog indiferentnog odnosa prema deci
prestalo. „Položaj dece u antičkom dobu i srednji vek je definisan kao «period demografske
srednjem veku bio je strašan. Njih nemilosrdno pustoši”. Tako je srednjovekovne depopulacije
27
definisao Filip Arijes. Razloge nezapamćene bave, a posebno se grozio svakog zabavljanja s
depopulacije ne treba tražiti samo strukturalnim decom «kao da su majmunčići».
momentima kao što su materijalni činioci i kuga. Žan-Batist Molijer (Moliere, Jean-Baptiste,
Indiferentnost prema detinjstvu važan je faktor 1622-1673), koji se smarta najvećim francuskim
depopulacije srednjovekovnog društva. dramskim piscem svih vremena znao je reći:
Prekid sa praksom čedomorstva ne označava «Premala deca, koja još nisu uključena u život
i praksu u kojoj se deci priznaju pravo na autono- odraslih, ne računaju se» (Arijes, 1989, 177.).
mno postojanje i ponašanje. Ekologija detinjstva, Najviše bi nas ipak iznenadila i zbunila stu-
a posebno ekologija odojčadi vrvi od primera dija slučaja «negacije doživljaja detinjstva» Žan-
kako se deca ubijaju, muče, siluju i plaše. Plašenje Žak Rusoa (Rousseau, Jean-Jacques, 1712-1778),
dece od strane odraslih spada u najčešće francuskog filozofa i književnika, koji je i sam
praktikovano ponašanje odraslih. Počelo se od proživeo nesretno detinjstvo. Iako je bio «osni-
bogova, pa preko titana i heroja, divova, vampira i vač» ideje roditeljske ljubavi i psihologije deteta –
veštica, a dospelo do bajki i zlih maćeha. Analiza pedagozi ga poznaju kao pisac Emila – on je
mitova, religioznih objava, legendi, bajki i basni svojih petero dece, koje je izrodio sa prijateljicom
dali bi iste rezultate kao i horor filmovi Terezom, dao u sirotište, ne osećajući pri tome
holivudske produkcije. Brajan Saton-Smit nas naročitu grižu savesti. O tome je i sam u svojim
obaveštava da su u zastrašivanju dece učestvovala Ispovewstima zapisao:
sva istorijska društva. Igor S. Kon (1991) navodi „Iz naše veze je bilo rođeno petero dece, i
da se u Bibliji na oko 2000 mesta pominju deca. sva su bila smeštena u bolnicu za nahodčad uz
Među njima su mnogobrojne scene prinošenja tako malo razmišljanja o njihovoj identifikaciji da
dece na žrtvu, kamenovanja, prebijanja; na nisam zabeležio čak ni datume njihovog rođenja
mnogim mestima se od dece traži ljubav i (niti pol). Poslednjih nekoliko godina
poslušnost, ali nigde nema nagoveštaja o saose- samooptuživanje što ga je u meni pobudilo to
ćanju sa decom i razumevanju dečjeg doživljaja zapostavljanje unelo je nemir u moj um i uskoro
sveta (Kon, 1989, 273). ću umreti a na majčinu i svoju veliku žalost nisam
Indiferentnost prema detinjstvu, piše Filip u stanju tome da pronađem lek... Znam da nije
Arijes, bliska je neosetljivosti društva prema deci. postojao čovek koji je više od mene voleo i
U rimskom i kineskom društvu, ali ne samo u posmatrao dečicu šaleći se i igrajući se s njima...
njima, novorođenčad su izlagana vetru i kiši kako Sigurno bi za Elojzu i Emila bilo najčudnije da
bi se utvrdila njihova otpornost. “U toj neoset- budu delo čoveka koji nije voleo vlastitu decu.
ljivosti nema ničega što bi trebalo da nas iznenadi: Mnogo lagodnije bi se osećao pred nekim
to je bio jedini prirodan stav u uslovima tog vre- azijatskim vlastodršcem no pred detetom kome
mena” (Arijes, 1989, 176). U srednjem veku treba tepati“ (navedeno prema: William Kessen,
doživljaj detinjstva nije postojao. Ljudi su bili do Rouseau’s Children, Deadalus, 107, 3 (1978), 13-
te mere ravnodušni prema detinjstvu da svet dete- 26; Saton-Smit, 1989, 39; Kon, 1989, 279)
ta nisu ni primećivali, samatrali su ga nečim što je Ove «negacije doživljaja detinjstva» predsta-
uobičajno toliko da nije zasluživalo pridavanje i vljaju specifično stanje duha kojim se izražavalo
najmanje pažnje. Verovatno bi bilo interesantno protivljenje prvom artikulisanom doživljaju deti-
istražiti studije slučaja (sace studys) «negacije njstva nastalom sa nastankom moderne porodice.
doživljaja detinjstva». On je neka vrsta pripreme za drugi artikulisani
Mišel de Montenja (de Montaigne, Michel, doživljaj detinjstva koji dolazi izvan porodice.
1533–1592), francuski filozof, sin bogatog i Pripadnici crkve i sudstva 16. veka te brojni mora-
uglednog plemića i gradonačelnik Bordoa, u listi 17. veka nastoje da «kanališu», «disciplinuju i
Esejima piše: “Izgubio sam dvoje troje dece, ne kažnjavaju», odnosno «dresiraju» decu (Fuko,
bez žaljenja, ali bez velikog bola”. Po njemu, deca 1997, 196-201). U 17. veku obučavanje i vas-
nemaju “ni umne delatnosti, a ni telo im još nije pitanje dece stalno je upoređivano sa dresiranjem
dobilo nikakve karakteristike”. Njegov odnos pre- konja, lovačkih ptica i pasa, pri čemu je sve to
ma deci treba shvatiti kao izrazitu negaciju do- bilo zasnovano na principu podređivanja volje.
življaja detinjstva. On je smatrao da je nedopust- Telesne kazne, surovo šibanje, široko su prime-
ivo posvećivati veliku pažnju deci, kao što je ne- njivani, kako u porodici, tako i u školi, uključujući
dopustvo prema njima biti nežan i maziti ih. Ne i univerzitet. Nastavnik se, prosto, nije mogao
slaže se s tim ni da se deca vole, da se njima ljudi zamisliti bez pruta. Decu su fizički kažnjavali u
28
svim civilizacijama i svim vremenima, svuda u podacima F. Lebrena, prosečan godišnji broj na-
svetu, ali je ova praksa bila naročito čuvena u puštene dece u periodu 177–1790. godine u Parizu
Engleskoj. «Engelski pedagozi i roditelji iz 16. i je iznosio oko 5800 dece (na 20-25 hiljada poro-
17. veka bili su čuveni po svojoj surovosti prema đaja!).
deci u celoj Evropi. Šibanje je doprinelo pojavi Tek kada je krajem 18. i počekom 19. veka
mazohizma kod nekih dečaka, koji su u 18. veku pobedeo «detocentrizam buržoaske porodice”, od-
Evropljani nazivali ’engleskim porokom’» (Kon, nos prema deci se radikalno promenio. Od tada se,
1998, 193, 208). naime, na decu se gleda kao na svojinu roditelja;
Možemo reći da se indiferentnost prema deci od tada su deca potrebna roditeljima, samoj poro-
zadržala i do doba klasicizma. Igor Sejmonovič dici. Deca su predstavljala jedan od glavnih oslo-
Kon navodi proračune Francuza F. Lebrena naca buržoaskog individualizma; boreći se protiv
sačinjene na osnovu statistike 18. veka. Od 1000 svih, mlada i herojska liberalna buržoaska poro-
novorođenčadi prvu godinu doživi 720, petu — dica branila je svoje “prirodno”, «svetsko» pravo
574, a desetu godinu — 525 dece. U najtežem — kako se tada govorilo — da se stara o svojoj
položaju su bila dece koja su davana ili prosto deci. Međutim, treba primetiti da je odnos prema
ostavljana «na vaspitavanje” u utočište kakva su detetu i dalje ostao kao prema objektu, a ne kao
bila sirotišta, bolnice, lokalne dadilje. Broj ostav- prema ličnosti. Još uvek se ne priznaje posebnost
ljene dece posebno se uvećao u 18. veku. Prema sveta i kulture deteta.
Zaključak
Literatra:
Allport, G., Personality. A Psychological Interretation, Elijas, N., Proces civilizacije – Sociogenetička i
Henry Holt&Co.,New York, 1957. psihogenetička istraživanja, Izdavačka knjižnica
Arijes, F. Vekovi detinjstva, Zavod za izdavanje udžbenika i Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, Novi Sad, 2001.
nastavna sredstva, Beograd 1989. Foucault, M., Madness and Civilization, Blackwell, Oxford,
Asman, A., Rad na nacionalnom pamćenju, Biblioteka XX 1967.
vek, Beograd, 2002 Frønes, I., «Dimensions of Childhood», u Quortrup, J. et al.
Beck, U. and Besk-Gernsheim, E., Individualisation, Sage, Eds., Chaildhood Matters: Social Theory, Practices
London, 2000. and Politics, Aldershot: Avebury, 1994:145-165. (vidi i
Beck, U., Moć protiv moći u doba globalizacije – Nova u: Tomanović, S., Sociologija detinjstva – Sociološka
svjetskopolitička ekonomija, Školska knjiga, Zagreb, hrestomatija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,
2004, Beograd, 2004:96-110.
Beck, U., Pronalaženje političkog – Prilog teoriji refleksivne Fuko, M., Nadzirati i kažnjavati – Rođenje zatvora, Prosveta,
modernizacije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001a. Beograd, 1997.
Bek, U., Rizično društvo – U susret novoj moderni, «Filip Gatman, E. (ed.), Ispitivanje politike priznanja, Centar za
Višnjić», Beograd, 2001 multikulturalnost, Novi Sad
Bellingham, Bruce (1988): «The Hislory of Childhood Since Giddens, A., The Constitution od Society: Outline of the
the 'Invention of Childhood': Some Issues in the Theory of Structuration, University of California Press,
Eightics". Journal oj' Famih History. Vol. 13. No. 3 Berkley, 1984.
Berger, P. L., Invitation to Sociology, New York, 1963. Gidens, E., Odbegli svet, Stubovi kulture, Beograd, 2005.
B1um, A., Sumrak američkog uma, Prosveta, Beograd, 1990. Gidens, E., Posledice modernosti, “Filip Višnjić”, Beograd,
Bourdieu, P. & Passeron, Reproduction in Education, Society 1998.
and Culture, London, 1977. Golubović, Z., Anrtropologija u personalističkom ključu,
Bourdieu, P., “Structures, Habitus and Practics” u Giddens, Gutenbergova galaksija, Beorad-Valjevo, 1997.
E. et al. (ed.), The Polity Reader in Socijal Theory, Gouldner, W., A., The Coming Crisis of Western Sociology,
Polity Pres, Cambridge, 1994. Basic Books, New York, 1970.
Bronfenbrener, J., Ekologija ljudskog razvoja – Prirodni i Gouldner, W., A., Za sociologiju, Globus, Zagreb, 1980.
dizajnirani eksperimenti, Zavod za udžbenike i Hameršak, M., «Desetljeće Arijèsove povijesti djetinjstva»,
nastavna sredstva, Beograd, 1997. Časopis za suvremenu povijest, N0 3. Zagreb, 2004.
Bronowski, J., Porijeklo znanja i imaginacije, Stvarnost, Haralambos, M. i M. Holborn, Sociologija – Teme i
Zagreb, 1979. perspekitve, Golden marketing, Zagreb, 2002.
Burdije, P., Vladavina muškaraca, CID&Univerzitet Crne Harden, Dž. (2004): „Kod kuće je najbolje: Distinkcija
gore, Podgorica, 2001. javno/privatno u dečjem teoretisanju o riziku i
Burdije, P., „Društveni prostor i simbolička moć“ u Spasić, bezbednosti, u Tomanović, S., Sociologija detinjstva –
Ivana (ed.), Interpretativna sociologija, Zavod za Sociološka hrestomatija, Zavod za udžbenike i
udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1998. nastavna sredstva, Beograd
Burdije, P., Nacrt za jednu teoriju prakse – Tri studije o Horkhajmer, M., Esej o sociologiji znanja, Mediterran
kabilskoj etnologiji, Zavod za udžbenike i nastavna publishing, Novi Sad, 2009.
sredstva, Beograd, 1999. James, A., Jenks, Ch. and Prout, A. (eds), «Theorizing
De Mause, L. (ed.), „The Evolugion of Childhood“ u The Childhood» u: Theorizing Childhood, Polity Press,
History of Childhood, Psychohistory Press, New York, Oxford, 1998.
1979. Janjić Komar, M., Prava deteta u porodičnim odnosima,
Dirkem, E., “Solidarnost grupa zanimanja”, u Parsons, T. Centar za udžbenike i publikacije Pravnog fakulteta u
(ed.), Teorije o društvu I, Vuk Karadžić, Beograd, Beogradu, 1987.
1969. Janjić, Komar, M. i Obreković, M., Prava deteta – prava
Dirkem, E., Vaspitanje i sociologija, Zavod za udžbenike i čoveka, Udruženje pravnika Srbije za socijalno pravo,
nastavna sredstva, Beograd, 1981. Beograd, 1996.
Durkheim, E., «Childhood». U Jenks, C. ed. (2005) Jeneks, Ch., Inequality: A Reassessnzent of the Effeet of
Childhood Concept in Sociology, Routledge, New Family and Schooling in America, Penguin Books,
York. 2005. Harmondsworth, 1996.
31
Jenks, C. ed. (2005) Childhood Concept in Sociology, Postman, N. (1994): The Disappearance of Childhood, New
Routledge, New York, 2005 York
Kon, I.S., Dete i kultura, Zavod za udžbenike i nastavna Praut, A. and Džejms, A., «Nova paradigma za sociologiju
sredstva, Beograd, 1991. detinjstva – Poreklo, obećanje i problemi» u:
Kun, T., Struktura naučnih revolucija, Nolit, Beograd, 1974. Tomanović, S. (ed.), Sociologija detinjstva –
La Fontaine, J.S. ed. (1979): Sex and Age as Prindiples od sociološka hrestomatija, Zavod za udžbenike i nastavna
Social Differentiation, Academic Press, London sredstva, Beograd, 2004.
Lasch, Ch., Narcistička kultura, Naprijed, Zagreb, 1986. Prout, A. and James, A. (eds.), «A New Paradigm for the
Liotar, Ž-F., Postmoderno stanje, Bratstvo-jedinstvo, Novi Sociology of Childhood - Promise and Problems», u:
Sad, 1988. Constructing and Reconstructing Childhood:
Lipovecki, Ž., Doba praznine – Ogledi o savremenom Contemporary Issues in the Sociology of Childhood, the
individualizmu, Književna zajednica, Novi Sad, 1987. Falmer Press, London, 1990.
Mause, Loyd de (1976): «The Evolution of Childhood», u: L Prout, A. and James, A., “A New Paradigm for the Sociology
de Mauseed. The Histori of Childhood. New York: of Childhood? Provenance, Promise and Problems” in
Souvcnir Press Jenks, C. (ed.), Childhood: Critical Concepts in
Mead, H. M., Um, osoba i društvo, Naklada Jesenski i Turk, Socilogy, Routledge, New York, 2005.
Zagreb, 2003. Saton-Smith, B., Igračke i kultura, Zavod za udžbenike i
Merton, R. K., O teorijskoj sociologiji, Plato, Beograd, 1998. nastavna sredstva, Beograd, 1989.
Milić, A. (ed.) Rađanje moderne porodice, Zavod za Senet, R., Nestanak javnog čoveka, Naprijed, Zagreb, 1989.
udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988. Senet, R., „Ulica i kancelarija: Dva izvora identiteta“, u
Milić, A., Sociologija porodice, Čigoja štampa, Beograd, Hatin, V. i Gidens, E., Na ivici – Živeti sa globalnim
2001. kapitalizmom, Plato, Beograd, 2003.
Nenadić, M., „Detinjstvo u diskursu politike jednakog Tejlor, Č. «Politika priznanja». U Gatman, E. (ed.),
priznanja“, Sociologija, Vol. LII, No 3, Beograd Multikulturalizam – Ispitivanje Politike priznanja,
Nenadić, M., “Obrazovanje, tiranija trenutka i promene Centar za multikulturalnost, Novi Sad, 2003.
besnom brzinom”, Pedagogija, No 1, Beograd. Tomanović-Mihajlović, S., Detinjstvo u Rakovici.
Nenadić, M., Novi duh obrazovanja, Prosveta, Beograd, Svakodnevni život dece u radničkoj porodici, ISI FF,
1997. Beograd, 1997.
Nenadić, M., Sociološki itinerer, Prosveta, Beograd, 1999. Tomanović, S. (ed), Sociologija detinjstva, Zavod za
Nikadinov, N. D., (1996), “Obrazovanje u Rusiji posle udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2004.
prestrojke – potraga za novim vrednostima”, Norma, Tomanović, S., “Detinjstvo u istoriji, između ideje i prakse”,
No 3, Sombor Sociologija, vol. XXXVIII, No. 3. 1996.
Olweus, D., Nasilje među decom u školi: Šta znamo i šta Zlotovoc, M. (1989): Strahovi kod dece, Zavod za udžbenike
možemo učiniti, Školska knjiga, Zagreb, 1998. i nastavna sredstva, Beograd
32
Poglavlje 3.
Staranje o deci i razvoj apatije
Rob Vederli,
Kolaps kulture, Clio, Beograd, 2005, str. 162-185.
(Rob Weatherill, Cultural Collaps, London, 1994)
Državino dete
Tek u XX veku postajemo svedoci aodgajanje dece, bračni savtinici, lideri javnog
velikog popularizovanja psiholoških teorija o mnjenja i ostali koji su se bavili onim što
odgajanju dece i žarke želje da se detetu pruži bismo danas mogli nazvati profeesijama
ono što je najbolje. Početkom veka pružanja pomoći smatrali su da su roditelji
posredničke institucije izvan porodice počele previše uskogrudi, previše sebični i previše
su da preuzimaju funkcije koje su ranije klasno ograničeni da bi mogli da olakšaju
ostvarivane u okviru porodice. Pre Prvog optimalan razvoj svojih potomaka u građane
svetskog rata već je postojala obimna literatura spremne na saradnju i naporan rad.
o staranju o deci, uglavnom medicinske Nauka, a naročito psihološke i društvene
prirode. Ova literatura bavila se pre svega nauke, sticala je značajan autoritet. Stručno
fizičkim preživljavanjem, ali se već mišljenje o odgajanju dece razvijalo se tokom
raspravljalo i o društvenim i emotivnim mnogih konfliktnih etapa u kojima je ono
potrebama dece. Časopisi za žene počeli su da upućivano roditeljima kao stroga opomena, pri
objavljuju članke i korespondenciju o staranju čemu je svaka nova moda zahtevala visoku
o deci. Sve veći broj proizvoda namenjen je naučnu pozadinu.
deci. S manjim brojem dece u jednoj porodici,
u porodičnom domu bilo je manje gužve, a Strogo kontrolisano dete
više vremena za nežnost i poklone. U Britaniji Tokom dvadesetih i tridesetih godina XX
deca su zaštićena Zakonom o deci iz 1890. veka vladao je bihejviorizam. Godine 1928.
godine, a kazna zatvora za decu je ukinuta. Džon B. Votson objavio je značajnu knjigu
Država se sve više uključivala u Psihološko staranje o odojčetu i detetu, u ko-
socijalizaciju mladih. Rastao je broj joj je energično tvrdio da roditelji treba
organiznvanih omladinskih pokreta uz podršku direktno i manipulativno da nadziru okružnje
vlasti, dobrovoljnih društava i crkve. svoje dece. Suprotno progresivnim teorijama
Početkom XX veka čvrsto je ustanovljen Džona Djuija koji je smatrao da treba dopustiti
pojam adolescencije i uspostavljena je podela da se u detetu razviju sve skrivene mogućnosti
između delinkventne i disciplinovane i sposobnosti, Votson, je smatrao da u detetu
omladine. Zbog potrebe da se slobodno vreme ne postoji ništa što bi trebalo da se razvije. U
deteta ispuni na konstruktivan način, sve svom pristupu on se radikalno pozivao na
popularniji bili su Izviđački pokret i Ženski okruženje u kojem dete raste: neophodno je
izviđač, naročito u porodicama srednje klase. jedino da se nadzire okruženje u kojem se ono
U periodu između dva rata, loša disciplina i nalazi da bi njegovi uslovni refleksi mogli
izgredništvo bili su problem među velikim ispravno da se razviju. Neprikladne emotivne
brojem mladih ljudi koji su imali novac, ali ne reakcije trebalo bi da se svedu na najmanju
i porodične obaveze. Trebalo je kanalisati moguću meru: izbegavati glasne zvuke koji bi
njihovu energiju: pripadnici desnice brinuli su prekomerno stimulisali reakcije straha,
o „nacionalnoj efikasnosti" i propadanju vlasti; dopustiti deci da nose komotnu odeću da bi se
među levičarima, humanitarna i socijalna na najmanju meru svele reakcije gneva i, što je
brižnost dovela je do obrazovanja čitave mreže najznačajnije, ne treba stimulisati reakcije
klubova i organizacija za mlade. ljubavi ako dete neprestano pokušava da bude
Deca su sve više smatrana državnom samostalno. Votson je zahtevao da se s decom
imovinom, a sve manje svojinom roditelja. postupa kao da su ona mlade odrasle osobe.
Vladalo je mišljenje da je socijalizacija deteta Kontakti između roditelja i deteta treba da
previše značajna da bi se prešustila rodite- budu propisani strogim pravilima. Možda je u
ljima. Lekari, psihijatri, stručnjaci z redu da se dete poljubi pred spavanje, ali
Votson se gnušao maženja dece kad se postale nervozne i razdražljive.
spotaknu i povrede. Izražavanje roditeljske Moglo bi se reći da nikada nije vođeno
nežnosti treba da se svede na „rukovanje s toliko računa o čistoći. Podsticana je i
njima ujutru", ili možda na „maženje po glavi upotreba laksativnih sredstava i klistira da b se
kad učine nešto izuzetno dobro ili obave neki pospešilo regularno funkcionisanje probavnih
težak zadatak" (Watson, 1928, str. 82). organa dece svih uzrasta. Regularnost
Tadašnji lekari naglašavali su potrebu da probavne funkcije stekla je moralni status u
se deca hrane prema strogo utvrđenom frazama poput: „Čistoća je pola zdravlja", a
vremenskom rasporedu i upozoravali su da je neredovna stolica bila je znak nečistoće koja
prekomerno majčino zaštitništvo štetno. podstiče masturbaciju. Zadržavanje fekalija
Ubeđenje da postoje naučni dokazi da je smatrano je za prkošenje majci i povlačenje u
majčina ljubav sama po sebi opasna iz temelja sebe i trebalo je da bude kažnjeno sapunastim
je uzdrmalo staru izreku da „majka najbolje rastvorom glicerina umesto čepića.
zna". Stručnjaci su ustanovili da čvrsta Regularnost probavne funkcije znači
uverenost mlade majke da prirodno zna šta regularnost i čistoću tokom celog života.
treba da učini za svoju decu proizlazi iz Međutim, moglo se učiniti i više od davanja
neznanja i samodopadljivosti. Osim toga, novo običnog klistira za pražnjenje creva i smatralo
saznanje bilo je da ono što majka zaista učini se da je to dragocen tretman za uklanjanje
za svoju decu ima izuzetno veliki značaj za otrovnih materija. Naime, odojče se postavi na
razvoj njihove ličnosti i njihovo buduće plastičnu mušemu, a cev od dvanaest ili više
psihološko zdravlje. Nije teško zamisliti kako centimetara sa sapunastom vodom ubacuje se
majke tog vremena postaju veoma nesigurne, u debelo crevo da bi se dete ispralo. Detaljna
osećajući strahopoštovanje pred novim uputstva, zajedno sa ilustracijama, navedena
medicinskim i psihijatrijskim stanovištem koje su u knjizi Žozefine Bejker Zdrave bebe
je bilo tek u začetku. (1920).
Tokom prvih godina XX veka, Loše navike takođe su bile podvrgnute
majčinstvo je poprimilo status zanimanja. strogoj kontroli. Najveća pažnja bila je
Rađanje dece više nije predstavljalo samo posvećena kontroli grickanja noktiju,
slepu biološku i društvenu neminovnost. masturbacije i sisanja palca, i izmišljene su
Pojava sredstava za kontracepciju značila je da vrlo dosetljive strategije da bi se takve navike
će se smanjiti broj neželjenih trudnoća, te da iskorenile. Dečaci su obrezivani da bi se
će se stoga više vremena posvetiti manjem sprečila masturbacija, a neki lekari smatrali su
broju dece. Prema tome, rađanje dece sada je da to može da bude lek i za druge lakše
predstavljalo jednu manje automatsku, a više bolesti. Da bi dete prestalo da sisa palac,
samosvesnu i ozbiljnu aktivnost. zašivali su mu rukave, mazali vrhove prstiju
Međutim, kontrola nad decom, koja je nečim gorkim, vezivali ruku uz bok ili mu
postojala u to vreme, pretvorila se u nešto navlačili aluminijumsku rukavicu izrađenu za
ekstremno tokom prvih decenija XX veka. tu namenu. Ipak, smatralo se da je masturbarija
Posleidaca uspeha industrijske revolucije i najlošija od svih, navika i ona je morala da se
nauke i tehnologije bila je pošte uverenje da iskoreni što pre. Za odojčad su preporučivane
progres može da se kreće samo napred i mehaničke naprave za obuzdavanje, ali one ni-
naviše. Činilo se da nauka ima rešenje za sve, su bile prikladne za stariju decu. Masturbacija
pa je stoga i odgajanje dece moralo da se je dovođena u vezu sa nervozom, nedostatkom
zasniva na zdravim tehničkim načelima. samokontrole, narušenim zdravljem,
Industrijska proizvodnja zahtevala je umanjenim osećajem moralnosti, nastranošću,
regularnost, ponavljanje i planiranje; roditelji umobolnošću i sl. Ove tvrdnje nisu počivale na
su morali da podvrgnu svoju decu istoj vrsti naučnoj osnovi, a nije bilo ni nastojanja da se
sistematizacije kakvu su rukovodioci zahtevali takva osnova uspostavi, jer je psihološka
od svojih radnika na proizvodnoj liniji. Dete nauka u narednim decenijama počela da se
mora da bude odgajano planski, jer će, inače, zanima za psihometriju.
biti upropašćeno. Roditeljima je savetovano: Nevolja s takozvanim lošim navikama
„Nikada nemojte dati detetu ono za čim plaće; male dece nije bila samo u tome što su one
pustite ga da se isplače i da se odvikne od primetno škodile samom detetu, već je još više
plakanja“. Sa bebama mlađim od šest meseci zabrinjavalo to što su one majci otkrivale
roditelji nisu smeli da se igraju da one ne bi dokaz o svojevoljnom i prkosnom dečjem
duhu. Stoga je često naglašavano da treba njihov podmladak. Ako je neko imao bilo
zatražiti lekarski savet. Majka više nije kakvu manu, to je značilo da će i njegova deca
uspevala sama da kod svog deteta kontroliše imati problema, da će i čitavo njegovo
seve što je potrebno i morala je da traži pomoć potomstvo imati problema, što nije bilo dobro
stručnjaka. ni za naciju u celini). Ne samo društvo u celini
Ideal deteta kod kojeg sve savršeno već iindividualna jedinica porodice, kao
funkcioniše, poput mašine koja besprekorno funkcionalna jedinica društvenog i
radi i kojom su viktorijanci bili toliko očarani, ekonomskog darvinizma, biće na taj mačin
veličan je još više zahvaljujući Darvinovim ojačani i usavršeni. Svaka porodica morala je
otkrićima koja su početkom ovog veka sricala da se bori kao jedinica u konkurentnom svetu.
sve veću popularnost. Mlada nauka o genetici Prema tome, svako dete moralo je da bude
takođe će imati uticaja. Stvaranje savršenog čisto, neiskvareno, moralnoj zdravo, da bi se
deteta zahtevalo je spajanje savršenih roditelja. prirodno razvilo u savršenu odraslu osobu.
Neki roditelji nikada ne bi treblo da imaju Samo društvo transforrnisaće se zahvaljujući
decu ukoliko u sebi nose neke nasledne mane, vlastitoj deci.
a u Priručniku za materinstvo, uticajnom Ovaj u suštini bihejvioristički
časopisu koji je izlazio u to vreme, bio je eksperiment u društvenom inženjeringu bio je
naveden praktičan spisak „genetskih mana". prvi sistematični pokušaj da se deca tretiraju
Roditelji su podsticani da pohađaju kurseve kao objekti proučavanja i kontrole. Ako se
obuke da bi bili u najbljoj fizičkoj i duhovnoj ozbiljno shvati - a takve metode bile su veoma
kondiciji pre no što dobiju decu. (Lamarkov rasprostranjene - to je značilo da osnovne
pojam naslednosti stečenih osobina, koji je ljudske potrebe dece treba namerno da se
tokom XIX veka podržavao ideje o zanemare. Unutrašnjost i spoljašnjost njihovih
nasleđivanju osobina, još je imao uticaja i tela trebalo je da budu podvrgnute strogoj
ostao je nesporan sve do početka XX veka kontroli. Votsonova dogma, koja je bila van
(Donnelly, 1983). Prema tome, ako su roditelji svake pameti, nalagala je da „ne treba da se
bili u dobroj fizičkoj, psihološkoj i moralnoj igrate sa svojom bebom".
kondiciji u vreme kada se začelo dete, to je
značilo da će te dobre osobine biti prenete i na
Nesputano dete
Uvod
Osnovni postulat na koje se zasniva nastajuća objavljivanje klasičnog Arijesovog dela «Dete i
nova paradigma sociologije detinjstva je da je porodični život pod starim režimom» 1960.
detinjstvo društvena tvorevina, socijalni konstrukt godine, problematika detinjstva u istoriji je ins-
(Tomanović, 1993). Nasuprot gledištu koje prois- pirisala brojna istraživanja, tako da se sa pravom
tiče iz prevelencije moderne ideje “rasta” ili “raz- govori o novom polju proučavanja u okviru isto-
voja”, a koje detinjstvu pripisuje konotacije “pri- rije porodice, o novoj disciplini društvene istorije.
rodnosti” i “univerzalnosti”, sociologija detinjstva Kao i većina problematike koja se tiče različitih
tumači kao specifičnu kulturnu i strukturalnu aspekata društvene istorije, i istorija detinjstva je
karakteristiku različitih društava. Sa stanovišta područje u kojem su prisutne brojne polemike.
pojedinaca kao aktera u svakodnevnom životu Neki autori smatraju da se u okviru istorije
delinjstvo je tvorevina određenog društveno- detinjstva mogu razlikovati dva fokusa prouča-
kulturnog i istorijskog konteksta, a sa stanovišta vanja: deca kao predmet kulturnih definicija i deca
teoretičara – određenog teorijskog gledišta. Po kao predmet formalnih institucija sistema
mišljenju nekih autora, o detetu možemo govorili (Bellingham. 1988: 348). Drugim recima, detinj-
kao o „kulturnom otkriću", s obzirom da su stvo se javlja dvostruko: kao kulturni konstrukt i
različite kulture – gledano uporedno sinhronijski i kao sadržaj različitih društvenih ustanova. Pošto
istorijski – „izmislile" različitu decu, kao što su to se potonje područje više bavi istorijom institucija
učinili i razni društveni teoretičari, pre svega koje su posvećene deci nego samom decom u tim
filozofi i psiholozi (Kessen, 1983). institucijama, odlučili smo da analizu koncen-
Različitost shvatanja i sadržaja detinjstva, kao trišemo na problematiku koja se tiče društveno-
i shvatanja starosne klasifikacije kao principa kulturne konstrukije detinjstva.
društvene diferencijacije i stratifikacije u raznim Koncept detinjstva obuhvata tri osnovna
kulturama, dokumentovali su brojnim istraži- nivoa kojima korespondiraju tri pristupa njegovom
vanjima antropolozi i na taj način demantovali proučavanju. To su:
tezu o međukulturnoj univerzalnosti detinjstva. ideja detinjstva - odnosno simboličke
Istorijskom kontekstualnošću ideje i sadržaja predstave o detetu. normativni model deteta
detinjslva u zapadnoj kulturi bavi se istorija i odrastanja, stavovi i sl.;
detinjstva. Od svojih početaka, koji se vezuju za praksa detinjstva - obuhvata stvarni
položaj deleta u porodici i društvu, odnose, ikonografija, književnost i pisani dokumenti.
postupke, aktivnosti i sl.; Arijes nalazi dokaze za svoju tvrdnju o
kultura detinjstva - odnosi se na unutrašnji nepostojanju lika deteta u srednjovekovnoj
svet detela. njegov doživljaj i sliku sveta, ikoniografiji, u nepostojanju izdiferencirane dečje
aktivnosti i interakcije među decom, i sl. odeće i igara, u odsustvu moralnih stega i
(Uporedi, Kon, 1991:37). seksualnog zazora pred decom. u nepostojanju
Drugim rečima, koncept i pristup detinjstvu termina za dete kao ni posebnog jezika obraćanja
kao društvenoj tvorevini obuhvata tri različita deci i sličnom.
aspekta, odnosno definicije detinjstva: Formiranje koncepta detinjstva i promena
detinjstvo kao skup ideja i stavova; stava prema deci, pojava koju naziva «otkriće
detinjstvo kao skup odnosa i aktivnosti detinjstva», odigravala se, prema Arijesu,
detinjstvo kao dečiji svet. postepeno u periodu od XVI do XVIII veka. Dete
Osnovni polemike vezane za istoriju de- je u XVI veku otkriveno kao «izvor zabave i
tinjstva proističu, po našem mišljenju, iz neraz- opuštanja», «predmet maženja». Tokom XVII
lučivanja, nepovezivanja ili pogrešnog pove- veka postepeno prodire saznanje da su deca
zivanja ovih sadržaja pojma detinjstva i njima različita od odraslih, pre nego njihove umanjene
odgovarajućih nivoa analize. Ovaj rad predstavlja replike. Moralisti decu počinju da posmatraju kao
pokušaj da se u opštim crtama prikažu osnovni nevina i nezaštićena Božija stvorenja kojima je
problemi istorije detinjstva i izvori polemika potrebna posebna briga, zaštita i disciplinovanje.
unutar njih. Ovim se konceptima u XVIII veku pridružuje i
Naša analiza će se koncentrisati na probleme briga za fizičku dobrobit deteta, tako da od tada
ideje i prakse detinjstva i njihovog odnosa. S dete postaje centralna figura u porodici oko koje
obzirom da je problematika kulture detinjstva se razvija nova porodična osećajnost. Arijesovo
malo proučavana u istorijskoj perspeklivi, o njoj osnovno stanovište je, sa određenim varijacijama,
će manje biti reči. podržano od strane mnogih autora koji su
istraživali druga zapadna društva. Tako, Džon
Nastanak i razvoj moderne ideje detinjstva Demos (John Demos), u istraživanju puritanske
kolonije u Plimutu (Masačusets, SAD) iz 1630.
Tezu o nastanku moderne ideje dctinjstva u novo- godine, pokušava da rekonstruiše stvarni život
vekovnoj Zapadnoj Evropi koja dominira deteta, istovremeno krilikujući Anjesa što to nije
socijalnoistorijskim proučavanjima poslednje tri i činio (Demos, 1970). Svoje zaključke, međutim,
po decenije prvi je formulisao Filip Arijes u on zasniva na istraživanju fizičkih činjenica, kao
pomenutom delu (Arijes. 1989). S obzirom da je što su: veličina kuće, nameštaj, tip odevanja. i na
njegovo stanovište dobilo široku podršku u nauč- analizi dokumenata, kao što su testamenti i zva-
nim krugovima i javnosti, postalo je uvreženo o nični izvešlaji o koloniji. Demosovi zaključci se
njemu govoriti kao o „Arijesovoj tezi". slažu sa Arijesovim: detinjstvo se u ovoj koloniji
Osnovni Arijesov stav je da detinjstvo kao jedva opažalo kao poseban period, odnosno nije
društvena činjenica kakvu danas poznajemo nije postojao osećaj da deca mogu bili posebna grupa
oduvek postojalo: ono je proizvod novovekovnog sa vlastitim potrebama i interesima.
građanskog društva. Arijesova analiza francuskog U istraživanju porodičnog života u Engleskoj,
društva pokazuje da u Srednjem veku ne postoji Lorens Stoun iznosi tezu da su tokom Srednjeg
ideja o detinjstvu kao posebnoj fazi u ljudskom veka interesi pojedinca bili podređeni interesima
životu. Nakon prvih godina života, kada je jedva grupe, te su, stoga, deca bila zapostavljena (Stone.
primećivano njihovo prisustvo, deca su automatski 1977). Edvard Šorter ide dalje tvrdeći da su se
prelazila u svet odraslih, što je obeleženo njihovim deca nalazila toliko nisko na društvenoj lestvici,
učešćem u radnom procesu i životu domaćinstva. bila tako malo cenjena, da nisu ni smatrana
U društvu koje se ne diferencira prema uzrasnim ljudskim bićima (Shorter. 1976).
već prema statusnim kategorijama, koncepti deteta Značajna promena u stavu prema detinjstvu
i odraslog ne postoje. Na osnovu analize odigrala se, prema autorima škole «istorije ose-
sekundarnih istorijskih izvora, kao šio su ćajnosti» (Anedersen, 1980), u XVIII i XIX veku.
Arijes ovu prometni povezuje sa prodorom
školstva i moralističke filozofije. Prema njegovom evolucionistički - ontogeneza ponavlja
mišljenju, «otkriće delinjstva». odnosno stvaranje filogenezu;
novovekovne ideje detinjstva i njoj odgovarajućih frojdijanski - o ne-nevinosti detinjstva;
stavova prema detetu, rađa i novi, do tada socijalizujući - o društvu koje dominira
nepoznat vid porodične osećajnosti. Drugim nad detetom;
recima, svojim afektivnim koncentrisanjem oko bihejvioristički - o uslovljenom detetu;
deteta nuklearna porodica postaje ono što se danas razvojni - o stupnjevitom razvoju deteta
naziva «detecentrična porodica» («child-centered- tehnološki - o detetu kao mašini koja
family»). misli (Cleverley J. & D. C. Philips. 1986).
Drugi autori, međutim, smatraju da je otkriće Analizirajući dominantne trendove u vaspita-
detinjstva proizvod obimnijih promena na planu nju dece od XVIII do XX veka – odnosno «široke
osećajnosti. Tako Stoun govori o prodoru sociološke pokrete koji se mogu otkriti u praksi
«afeklivnog individualizma», a Šorter o vaspitanja dece u poslednjih dve stotine godina» –
«domestifikaciji» («sklonosti ka porodici»). Džon i Elizabet Njuson su izdvojili nekoliko
Moderno detinjstvo nastaje dok se buržoaska osnovnih skupova ideja koje su nazivali
porodica okuplja oko novootkrivenih porodičnih «moralnostima» (Newson, J. & E., 1974: 80).
vrednosti unutar nove bračne privatnosti «Religijska moralnost» potekla od evange-
(Anderson, 1980). lista bila je dominantna u XVIII i XIX veku i njeni
Nastanak moderne ideje detinjstva je, prema zagovornici su institirali na tome da detetova volja
većini autora, proizvod modernosti i buržoaskog mora biti slomljena. Tokom dvadesetih godina XX
etosa. Ova promena je kognitivne prirode, a vodi veka «medicinska moralnost» je propovedala da
promeni stavova i ponašanja roditelja i zajednice, dete mora razviti samokontrolu tako što će
odnosno povećanju roditeljske ljubavi i društvene formirati čvrste navike u najranijim godinama.
brige za decu. Tako Somervil govori o Nju je nasledila «moralnost prirodnog razvoja i
„detocentričnosti" kao proizvodu modernizacije, potreba» koja je uticala na razvijanje interesovanja
odnosno orijentacije ka budućnosti kao njenog za prirodni intelektualni i društveni razvoj deta i
sastavnog dela, što je obeležje razvoja modernih na više popustljivosti u vaspitanju.
društava zapadne civilizacije, a uslovilo je da se «Moralnost zabave» je trend koji se razvio
na decu gleda kao na «budućnost društva» četrdesetih godina u Americi, da bi se, šireći se na
(Somerville, 1982). druge prostore, zadržao i do danas. Deca nisu
Nakon spoznaje o specifičnosti detinjstva kao predmet autoritarnog vaspitanja, već zabave i
faze u životnom ciklusu, kao i posebne prirode i uživanja. Zabava i igra nisu, međutim, postale
potreba dece, razvoj naših stavova prema deci je samo dozvoljene, već se postavljaju kao imperativ
bio pod stalnim uticajem trenutno preovlađujućih pred roditelje (Wblfenstein, 1955). Promena u
ideoloških paradigmi, a posebno teorija o praksi vaspitanja se može opisati kao kretanje od
detinjstvu. Modeli detinjstva koji se šire kroz potpune kontrole i obuzdavanja nagona kod beba i
teorije filozofa i psihologa, kroz knjige i male dece do potpune popustljivosti.
priručnike o nezi dece, kroz umetnosl i popularnu Vizije detinjstva o kojima govore Kleverli i
kulturu, kroz biografije, usmena predanja i sl., Filips još su jasnije u književnosti. Za prosvetitelje
oblikuju dominantnu praksu vaspitanja i obra- detinjstvo ima samo instrumentalni značaj. Naime,
zovanja. postoje dete «kandidat za čoveka» za njega postoji
U modernoj zapadnoj civilizaciji Kleverli i interesovanje samo kao za objekat vaspitanja. U
Filips prepoznaju nekoliko takvih modela koje romantizmu se, međutim, javlja «kult detinjstva»
nazivaju «vizijama detinjstva»: u kojem deca nisu deca već simboli idealnog
environmentalistički model - dete kao sveta. Njihova nesposobnost i nevinost «srećnih
„tabula rasa" (eng. environment, okolina, divljaka» se suprotstavlja hladnom i izopačenom
sredina); svetu koji simbolizuju odrasli (Kon, 1991).
puritanski - dete kao nosilac prvobitnog U svojoj istoriji evolucije ideja o detinjstvu,
greha čiju volju treba slomiti; Somervil tvrdi da je ova romantičarska (rusoo-
rusoovski - slobodno dete; vska) lažna glorifikacija nanela mnogo štete deci,
postoje skoro do XX veka sprečavala sagledavanje Ona samo nisu smatrana vrednim posebne
detetovih stvarnih mogućnosti i potreba pažnje i investiranja posebnih osećanja, jer„čim bi
(Somerville, 1982). Tek su naučna saznanja od dete prevalilo period najveće opasnosti od smrti –
Darvina preko Frojda do savremene razvojne kada su izgledi da preživi mali – poistovećivalo se
psihologije «demitologizovala» decu ukazavši na sa odraslima" (Ibid.: 177)
njihovu stvarnu prirodu koja nije nemoćna, Osnove indiferentnosti roditelja prema deci
nevina, aseksualna i intrinistički (suštinski, Arijes nalazi u neizvesnosti ranog detinjstva -
unutrašnji) dobra. Ovo skidanje dece sa pijedestala usled velike smrtnosti beba i male dece – i u
anđeoskih bića je omogućilo da se, bez predrasuda njegovom kratkom trajanju. Iako u gore navede-
koje nameće gledište odraslih, sagleda stvarno nom citatu iznosi stav da deca nisu bila zaposta-
dete. vljana i odbacivana, u predgovoru za izdanje iz
Sumirajući rezultate prethodne rasprave 1973. godine Arijes prihvata rezultate nekih istra-
možemo zaključiti da postoji velika saglasnost živanja koji govore o uobičajenoj praksi „da se
autora da ideja detinjstva ima svoju istorijsku deca koju roditelji ne žele da zadrže jednostavno
kontekstualnost. Ranije neprepoznavano kao puste da umru ili da im se 'pomogne' u tome ...
posebna faza u razvoju čoveka, detinjstvo je Pomoći prirodi da se oslobodi bića koja su tako
postepeno otkrivano sa razvojem građanskog malo sposobna da žive samostalno, nije se
društva, da bi XVIII vek predstavljao prekretnicu odobravalo, ali se isto tako nije smatralo sramnim"
u njegovoj spoznaji. Proizvod modernosti i (isto: 20, 21)
buržoaskog etosa, ideja detinjstva nastavlja svoj Pored navedenih pojava infanticida, odbaci-
razvoj pod uticajem dominantnih ideoloških vanja i ravnodušnosti prema smrti male dece,
paradigmi i trendova. dokaze za nepostojanje posebne osećajnosti prema
deci autori vide u praksama povijanja, ostavljanja
dece same na duži period i slanja dece dojiljama.
Praksa detinjstva u istorijskoj perspektivi U poslednjem Sorter vidi dokaz da «te majke nije
bilo briga» (Shorter, 1976: 204, kurziv u
Sagledavanje razvoja moderne ideje detinj- originalu). U nedostatku majčinske brige neki
stva izgleda manje ili više neproblematično. autori vide primarni uzrok visoke smrtnosti
Problem nastaje prilikom prelaska sa ideje na odojčadi.
praksu detinjstva, odnosno sa analize ideoloških Dokumentovana navodno široko rasprostra-
obrazaca na analizu konkretnih postojećih postu- njena praksa slanja dece na «šegrtovanje»
paka i odnosa koji su činili svakodnevni život (apprenticeship) se tumači i kao izvor nepo-
dece ili sadržaj detinjstva u prošlosti. stojanja bliskosti između roditelja i dece i kao
Prvenstveni fokus Arijesovog dela kao i ra- dokaz za to. Arijes u «šegrtovanju» vidi domi-
dova njegovih sledbenika su stavovi odraslih pre- nantan oblik socijalizacije u Srednjem veku:
ma deci i detinjstvu, pre nego stvarni sadržaj „Celokupno vaspitanje i obrazovanje odvijalo se
detinjstva u prošlosti (Meckel, 1984: 415). To, dakle u vidu šegrtovanja, učenja, a tom pojmu
međutim, ne znači da njihovi radovi ne sadrže tvr- davao se daleko širi značaj od onog koji je
dnje i dokaze koji se tiču odnosa roditelja i dece, poprimio kasnije. Deca se nisu zadržavala u
kao i postupaka koji čine praksu socijalizacije. roditeljskim domovima, nego su odlazila u druge
Osnovno obeležje odnosa roditelja prema porodice, uz ugovor ili bez njega, da tu borave i
deci u Srednjem veku, po ovim autorima, jeste upute se u život, ih da nauče viteške manire, ili
ravnodušnost (indiferentnost). Iako je postojao neko zanimanje, ili čak da idu u školu i nauče
bezlični emotivni odnos, odnosno naklonost, latinska slova. 'Šegrtovanje' treba posmatrati kao
odnos roditelja prema deci je bio distanciran i široko rasprostranjen običaj, i to u svim
formalan. Tako Arijes govori da ne treba mešati slojevima"(Ibid.: 256)
osećanja prema deci sa idejom detinjstva: ,,U
srednjovekovnom društvu, koje smatramo Formiranje ideje o detinjstvu, «otkriće
polaznom osnovom, doživljaj detinjslva nije detinjstva», iniciralo je i promenu odnosa prema
postojao: to ne znači da su decu tada zapostavljali, deci. Arijes tvrdi da je rastuće interesovanje za
odbacivali i zlostavljali" (Arijes, 1989: 176). decu dovelo do rastuće strogosti discipline i
stalnog nadzora:„Svest o jedinstvenosti detinjstva, Većina autora se slaže da se najveća promena
spoznaja da je ono različito od sveta odraslih, u odnosu roditelja prema detetu i u praksi vaspi-
nastaje kroz elementarni doživljaj o njegovoj tanja odigrala tokom XVIII veka. Arijes smatra da
nejakosti, koji ga spušta na nivo najnižih je strogost prethodnog perioda održavala drugačije
društvenih slojeva" (Ibid.: 205). osećanje nego sto je srednjovekovna ravnodušnost
Represivno vaspitanje koje kao glavni metod i da je bila priprema za novi period «opsesivne
ima šibanje bilo je uobičajeno za tadašnji školski ljubavi» koja će zavladali društvom počevši od
sistem: „Porodica i škola, zajedno su odvojili dete XVIII veka (nav. delo: 309). Po njegovom
od društva odraslih... Zajedničko staranje mišljenju, slabljenje školske discipline išlo je
porodice, crkve, moralista i upravitelja lišili su uporedo sa novim stavom prema detinjstvu i sa
dete slobode koju je uživalo među odraslima. To novim osećanjem prema detetu: „koji više nije
staranje upotrebilo je na detetu bič. zatvor, kazne usredsređen na 'slabosti' deteta i više ne priznaje
namenjene zatvorenicima najnižeg staleža" (isto: potrebu da se ono ponižava" (isto: 206). već se
309). dete priprema za život odraslog pažljivim i
Slično mišljenje podržavaju i drugi autori. postupnim formiranjem ličnosti. Ovde je
Tako Stoun piše da su od XV veka deca podre- očigledan prelaz na moderni koncept socijalizacije
đena strogoj disciplini koja krajem XVI i tokom ili model «socijalizovanog deteta» koji je obeležio
XVII veka postaje skoro varvarska. Brutalne XIX vek. Po mišljenju Anđelke Milić, misaoni
metode kažnjavanja su, po njegovom mišljenju, prelaz sa koncepta vaspilanja na koncept
uzgredni proizvod veće brige za moral i obrazo- socijalizacije se odvijao u drugoj polovini XIX i
vanje dece. kao i doktrine „prvobitnog greha" početkom XX veka u delima Dirkema. Djuija, Dž.
(Stone. 1977: 193). Sa druge strane, Džon Demos H. Mida. Kulija i Frojda (Milić, 1982).
piše o represivnom ali ne i zlostavljajućem odnosu Slično kao i u slučaju prethodnih argumenata,
puritanaca prema deci. Iako se nakon najranijeg sledbenici «Arijesove teze" ga i ovde podržavaju.
perioda života, a sa početkom ispoljavanja Tako Plamb piše da se tokom XVIII veka za decu
detetove volje koja je prepoznavana kao jasan otvara ceo «novi svet»: knjige, igre, posebna
znak prvobitnog greha, primenjivana oštra dečija odeća, više zabave i mogućnosti za
disciplina – puritanska zajednica u XVII veku ima obrazovanje (Plumb. 1975). On, takođe,
zakone koji sprečavaju roditelje u zlostavljanju konstatuje da su deca bila na dobitku ali i na
dece (Demos, 1970). I Plamb se slaže daje u XVII gubitku, jer je njihov privatni život (naročito
veku stav prema deci bio autokratski, a odnos polni) bio više pod kontrolom i disciplinom. Pro-
skoro surov (Plumb, 1975). mena se može objasniti kao prelazak sa fizičkih na
Najekstremnije je gledište koje zastupa Lojd više psihološke metode disciplinovanja, saglasno
De Moz u svojoj «psihogenoj teoriji istorije» prelasku sa puritanskog na socijalizatorski model
koja teži da otkrije psihogene promene roditelja vaspitanja. U tome se. između ostalih, slažu i
koje su uticale na promene interakcija između Šorter, Stoun i De Moz.
roditelja i dece. Rekonstrukciju detinjstva De Postoji nekoliko osnovnih determinanti koji-
Moz sprovodi putem analize evolucije roditelj- ma se objašnjava opisana tranzicija u odnosu ro-
stva koja se odvija kroz šest faza obeleženih ditelja prema deci. Linda Polok navodi sledeće:
različitim stilovima vaspitanja: 1. pojavu obrazovnog sistema;
1. infanticidni stil (do IV veka n.c); 2. promene u strukturi porodice;
2. odbacujući stil (od IV do XIII veka); 3. nastanak kapitalizma;
3. ambivalentni stil (od XIV do XVII veka); 4. rastuću zrelost roditelja i
4. dominirajući stil (XVIII vek); 5. pojavu duha dobročinstva (Pollock. 1983:
5. socijalizujući stil (XIX vek i prva polovina 28, 29).
XX veka) i Prema Arijesovom mišljenju, mala grupa
6. permisivni stil (počinje polovinom XX moralnih reformatora svojim insistiranjem na
veka) (Mause, 1976: 51, 52). značaju obrazovanja bila je odgovorna za odva-
Prema ovom autoru, veći deo istorije janje sveta detinjstva od sveta odraslih. Škole su i
detinjstva obeležavalo je nasilje i zapostavljenost odvajale decu od odraslih i produžavale period
dece. delinjstva (Arijes, 1989). Obavezno obrazovanje
sa produženim trajanjem školovanja, po mišljenju drevnosti i očuvanju imena: on izvire iz
Milerauera i Zidera, uticalo je na homogenost neponovljivog zajedništva roditelja i dece» (isto:
sastava porodice a time i na učvršćivanje 251)
emocionalnih odnosa među njenim članovima Napuštanje socijalizacijske prakse «šegrto-
(Miteraucr M. i R. Zidcr, 1988: 203). O uticaju vanja» i »povratak dece u porodicu» uslovio je
prodora obrazovanja može se, po našem mišljenju, narastanje svesti o ravnopravnosti dece kao čla-
više govoriti, ako ne i samo, u smislu promene nova porodice. Po Arijesu, to svedoči o prelasku
ideje klime, nego u smislu raširene prakse. Naime, porodice sa tradicionalne forme na modernu
preterana težina koju Arijes daje obrazovanju kao porodicu zasnovanu na osećanjima: „Ljubavi
determinanti objašnjenja prelaza može se, po između dece i roditelja, staroj koliko i svet, ljudi
našem mišljenju, opravdati samo ukoliko se razvoj nastoje da daju novu vrednost, jer na njoj
školskog sistema tumači kao pokazatelj ali i zasnivaju celokupnu porodičnu realnost" (isto:
promotor promene stava prema detinjstvu koji je 263)
imao uticaj na širu populaciju. Imajući u vidu Komplementarni ovim procesima nastajanja
veoma nizak i društveno segregisan obuhvat dece nove osećajnosti sa novim doživljajem detinjstva i
formalnim obrazovanjem u zapadnoevropskim oko njega, jesu procesi nuklearizacije porodice,
društvima sve do kraja XIX veka, očigledno je da njenog zatvaranja u odnosu na društvenu zajed-
se ne može o njemu govoriti kao o dominantnom nicu i narastanja njene privatnosti: «Od XVII veka
obrascu prakse vaspitanja koji je uticao na porodica počinje da se udaljava od svog
promenu odnosa roditelja prema deci. dotadašnjeg društva, i počinje da ga istiskuje iz,
O promenama u strukturi porodice kao i u sve većeg, prostora namenjenog privatnom životu"
njenoj osećajnosti, nastanku kapilalizma kao i (isto: 295)
stava – koji Polokova naziva «duhom dobro- Privatizacija porodičnog života podrazumeva
činstva» – treba govoriti kao o spletu ulicaja koji i privatizaciju njenog životnog okruženja:
čine matricu za objašnjenje promene u praksi „Organizacija kuće odgovara novoj potrebi zaštite
detinjstva. od sveta. To je moderna kuća, u kojoj su prostorije
Promene u spoznavanju detinjstva Arijes odvojene, i svaka izlazi na hodnik... Rekli smo da
povezuje sa promenama u porodici – njenoj struk- se udobnost rađa u tom razdoblju: ona se javlja u
turi i njenom unutrašnjem životu, osećajnosti. isto vreme kad i intimnost, diskrecija, izolovanost
Srednjovekovna porodična zajednica je prema - ona je njihov izraz" (Isto: 295).
ovom autoru, bila šira grupa uklopljena u Veća intimnost «podrazumeva smanjenu
zajednicu preko svoje «društvenosti». Zajednički porodicu, koju čine roditelji i deca, iz koje su
život više generacija srodnika i nesrodnika, odstranjeni posluga, klijenti, prijatelji» (Isto: 297).
«društvenost» u smislu otvorenosti prema široj Jačanje afektivne povezanosti njenih članova i
zajednici i nepostojanje doživljaja porodice kao unutrašnje kohezivnost porodice nije, po Arijesu,
grupe bila su obeležja porodičnog života u kompatibilno sa «društvenošću» koja je bila
Srednjem veku: ,,U svetu osećanja i vrednosti, obeležje porodičnog život u Srednjem veku:
porodica nije tako značajna kao rod (pol). Moglo «Grupa roditelja i dece, srećna u svojoj samoći,
bi se reći da je pripadnost rodu (polu) jedini odvojena od ostalog dela društva – to više nije
doživljaj porodice u srednjem veku" (Arijes 1989: porodica XVII veka, otvorena preplavljujućem
240). svetu prijatelja, klijenata, posluge – to je moderna
Promenu u doživljaju detinjstva koja je porodica» (isto: 300).
karakteristična za period XVI i XVII veka Arijes Porodica XVIII veka, međutim, još uvek ni
tumači kao poseban izraz jedne opštije promene – moderna jer se «ističe ogromnom društvenošću»
doživljaja porodice (Isto: 237). Istovremeno, (isto: 301). Ona će to postati tek u XIX veku kada
novi doživljaj detinjstva, za koji je – insistira se odvoji od sveta i društvu suprotstavi izolovanu
Arijes – najzaslužnije širenje školstva, pomaže grupu roditelja i dece, koja: «celokupnu energiju
razvoju nove porodične osećajnosti i modernog ulaže u podizanju dece, svakog posebno i bez
doživljaja porodice koji je: «...neposredno vezan ikakve zajedničke ambicije: deca su iznad
za detinjstvo. On se sve više udaljava od brige o porodice" (isto; 302).
očuvanju časti rada ili o nedeljivosti očevine, ili o Ni Arijes, ni njegovi sledbenici ne ulaze u
razmatranje uslova i uticaja pod kojima se odvija ga opisuje kao «talas osećajnosti» čija je jedna od
promena u strukturi porodice. Proces nukleari- odlika «sklonost prema porodici». On čak tvrdi da
zacije porodice Arijes konstatuje kao činjenicu i je «nuklearna porodica stanje svesti, pre nego
sastavni element modernizacije. S druge strane, posebna struktura, ili skup kultnih aranžmana.
mala, nuklearna porodica se proglašava moder- Ono što posebno razlikuje nuklearnu porodicu od
nom i kao takva tumači kao osnov za rađanje drugih obrazaca života u zapadnom društvu jeste
afektivne povezanosti i njene unutrašnje koheziv- poseban osećaj solidarnosti koji razdvaja domaću
nosti. Odnos veličine i strukture porodice i jedinicu od okolne zajednice. To osećanjce se
procesa industrijalizacije i modernizacije nije, naziva sklonošću ka porodici («domestieity»
međutim, jednostavan i neproblematičan, već S.T.M.)" (Shorter, 1976: 205).
predstavlja pitanje oko koga su se razvile izrazite Jedni od retkih autora koji povezuju promenu
polemike unutar proučavanja porodice. Ne ulazeći u porodičnoj osećajnosti sa promenom u obras-
u problematiku širih društveno-ekonomskih cima produkcije su Miterauer i Zider (nav. delo.
uslova i uticaja koji su pratili, ako ne i uslovili 1988). Oni prelazak sa autarkičnog privređivanja u
pojavu moderne porodice, teoretičari škole «isto- okviru i za potrebe domaćinstva na industrijski
rije osećajnosti» su ostali jednostrani u objašnje- način privređivanja povezuju sa promenama u
nju promena u porodici, pa time i odnosa roditelja životnom ciklusu porodice. Dok je premoderna
i dece. Tako Stoun povezuje odnos prema deci sa porodica zbog potreba održanja stalnog nivoa
tipovima porodice («otvorena porodica loze»; radne snage često menjala veličinu i stav, dotle je
«ograničena patrijarhalna nuklearna porodica"; moderna porodica postojanija u svom sastavu. Za
«zatvorena domestikovana nuklearna porodica") razliku od onih autora koji se priklanjaju
ne objašnjavajući načine njihove promene kao ni ideacionom objašnjenju kao što je «otkriće
činioce prelaska sa jednog lipa na drugi (Stone. detinjstva», Miterauer i Zider tvrde da je
1977). Šorter, na sličan način kao Arijes, vidi „verovatnije da bi sve veća rodbinska bliskost
tradicionalnu porodicu kao mehanizam prenošenja unutar porodične grupe trebalo da se objasni
imanja i statusa sa generacije na generaciju, dok postepenim odvajanjem radnog mesta od doma,
moderna porodica postaje manje zainteresovana za što se izgleda dešavalo kod sve većeg dela stan-
finansijsle pozicije, slabi veze sa spoljnim svetom, ovništva. Ovo odvajanje ima iste korene kao i sve
istovremeno ojačavajući unutrašnje (Shorter. postojanije porodično grupisanje, naime, ukidanje
1976). kućne grupe kao osnove za proizvodnju. Činjenica
Ne umanjujući kritiku za neosetljivost nji- da manje jedinice sastavljene od roditelja i dece
hove analize na drušiveno-ekonomske činjenice, sada žive zajedno duži vremenski period mora
možemo ipak utvrdili da su pomenuti teoretičari produbiti emocionalne odnose"(isto: 204).
ukazali na jedno značajno područje društvenosti Materijal koji pomenutim autorima služi kao
čime su poljuljali funkcionalističku tezu da je dokaz za potkrepljivanje tvrdnje o promeni u
moderna porodica pasivna posledica i odraz odnosima roditelja prema deci koja se odigrala u
industrijske revolucije. Ukazujući na promene na XVIII veku prilično je oskudan. Većina autora se
idejnom i afetktivnom planu, ovi su teoretičari služi sekundarnim istorijskim izvorima kao što su
ukazali na aktivnu ulogu porodice u procesu ikonografija, književnost i dokumenti kako da
modernizacije, pokazavši «da je porodica – kako potkrepi tvrdnju o nepostojanju ideje detinjstva u
pre nastupa industrijalizacije, tako i posle njega – Srednjem i ranom Novom veku, tako i da doku-
predstavljala snažnog idejno-ideološkog i vred- mentuje promenu koja se kasnije odigrala.
nosno-kulturnog posrednika u prihvatanju i Prvenstveno na osnovu analize likovnih izvora
uspostavljanju nove organizacije i načina života Arijes, na primer, tvrdi da se promena u stavu i
koji su doneli procvat kapitalizma i njegova odnosu prema detinjstvu i deci može videti u
industrijska tehnološka organizacija» (Milić. pojavi posebne odeće za decu koja je različita od
1988: 39). one koju nose odrasli, u pojavi posebnih igara i
I novi odnos roditelja prema deci je, prema igračaka za decu, u iskazivanju posebne ličnosti
pomenutim autorima, posledica modernog bur- deteta u umetnosti, u razvoju posebnog diskursa
žoaskog etosa koji se gaji u porodici. Sloun ga kada se govori o deci i sa decom i si. Slično
naziva «afektivnim individuailizmom», a Šorter postupa Stoun kada dokaze za povećanu pažnju
koja je poklanjana detinjstvu vidi u pojavi zabav- Prema ovoj autorki, nikada nije postojao kulturni
nih knjiga za decu i prodavnica igračaka, kao i diskontinuitet koji je obeležio «otkriće detinjstva».
porodičnih portreta na kojima su deca prikazana Dokaz da je detinjstvo bilo prepoznavano u svojoj
kako sede u majčinom krilu. Dokaze za mali posebnosti i u ranijim vekovima – tvrdi Polokova
interes za decu i detinjstvo u plimutskoj – nalazi se u činjenici da je normativni model
puritanskoj koloniji Demos nalazi, kao što smo ljubavi prema deci stalno opstojao: roditelji su se
ranije naveli, na osnovu analize veličine kuće, uvek ponašali prema normama da su deca
nameštaja, tipa odevanja, kao i analize dokumen- emocionalno draga. S obzirom daje ustanovila da
ata kao što su dokumenti i zvanični izveštaji o su «mogle postojali promene u postupcima
koloniji. Zastupnici teze da je visoka stopa hranjenja i neke male promene u stavovima, ali se
smrtnosti odojčadi posledica majčinskog nemara, nije dogodila dramatična promena u praksi
u njenom opadanju vide dokaz za promenu odnosa podizanja dece u XVIII veku» – Linda Polok
prema deci (Pollock. 1983: 28). predlaže da istoričari treba svoje napore da usmere
Problem mogućnosti zaključivanja o praksi ka otkrivanju «upravo zašto je roditeljska briga
detinjstva i dokazivanja na osnovu sekundarne (a jedna promenljiva tako čudnovato otporna
često i oskudne) istorijske građe dovodi nas do promeni» (isto: 270). U potonjem stavu se,
jednog značajnog epistemološkog problema. On međutim, upravo vidi ograničenost analize ove
se može izraziti putem pitanja: koliko je opra- autorke. Postavivši u centar analize roditeljsku
vdano na osnovu ideološke stvarnosti koja je brigu, ona razvija u osnovi sociobiološki pristup
predstavljena u analiziranim izvorima zaključivati koji teži da dokaže da je ona univerzalna
o praktičnoj stvarnosti porodičnog života, posebno činjenica, nepromenljiva u svim ljudskim
o takvom njegovom aspektu kao što je osećajnosl. kulturama. Tragajući za izrazima bazične
Sa jedne strane, postoji opasnost na koju ukazuje afektivnosti. ponovnim čitanjem dnevnika i
Anderson (nav. delo. 1980). da se neke pojave autobiografija Linda Polok ispravlja neka
tumače kao nove zato što su prvi put prikazane. Sa preterivanja, ali ne uspeva da porekne da je došlo
druge strane, nepromišljeno prelaženje sa ideja na do značajne promene u odnosu prema deci i
praksu, njihovo nerazlučivanje, odnosno uslovima njihovog života (Bellingham. 1988:
poistovećivanje ideja o porodici sa stvarnošću 349).
porodičnog života i odnosa u njoj sadrži – po Uključivanje, pored analize stavova, društ-
recima A. Milić – ozbiljnu opasnost od veno-ekonomskih činilaca proširuje saznanja o
„ideologizacije stvarnosti pri kojoj istorijsko tome kakvo je detinjstvo u prošlosti stvarno bilo i
istraživanje umesto da služi otkrivanju istine, neminovno ispravlja neke pogrešne (ideologi-
zapravo daje legitimitet savremenim vladajućim zovane) zaključke. Dobar primer za to je jedna od
ideološkim predstavama jer ih snabdeva, navodno, najzasnovanijih analiza raširene i dugotrajne
iskustvenom istorijskom podlogom" (Milić. 1988: prakse slanja dece dojiljama u Francuskoj koju
31). daje Sasman (Sussman. 1977: Sussman. 1982).
Rešenje problema sklada ili nesklada između Suprotstavljajući se Šorterovoj tezi daje pomenuta
dominantnih ideja i prakse ljudi, ova autorka vidi praksa izraz tradicionalne majčinske ravno-
u traganju za evidencijom koja bi pokazivala šta dušnosti prema malom detetu. Sasman pokazuje
se u svakodnevnom životu ljudi u prošlosti stvarno da pripadnici slojeva gradskih zanatlija i trgovaca
dešavalo, kakvi su bili njihovi odnosi i osećanja, a šalju decu dojiljama iz potrebe materijalnog
ne samo ideal i doživljaj tih odnosa. Tu se, održanja porodice. Naime, u dugom periodu
međutim, nanovo postavlja problem oskudnih prelaska sa predindustrijske na industrijsku
izvora evidencije o življenoj stvarnosti ljudi iz ekonomiju, koji je u Francuskoj trajao tokom
prošlosti. celog XVIII i XIX veka, učešće majke u radu
Upravo na osnovu analize preko četiri stotine porodičnog preduzeća je bilo apsolutno neop-
primarnih izvora: dnevnika, pisama. Autobiogra- hodno i zahlevalo je prihvatanje posebnih aranž-
fija, Linda Polok tvrdi da je dominirajuća teza mana brige o bebama, kao stoje njihovo slanje
(tzv. «Arijesova») – stereotip, nastao iz pogrešnog dojiljama. Ovaj institucionalni aranžman, ili
tumačenja istorijskog materijala, sa ciljem da se porodična strategija, opstala je dugo u slojevima
podrži unapred razvijena teza (Pollock. 1983:270). sitne buržoazije uprkos tome što je bio suprotan
dominantnom ideološkom stavu, odnosno uprkos prema vlastitom potomstvu.
stalnoj kritici od strane stručnjaka i društvenih Značajno objašnjenje promena u radničkoj
reformatora. Nestanak ove prakse početkom ovog porodici u periodu od 1870. do 1930. godine koje
veka ne pokazuje, piše Sasman. da su ne «boluje" od ideologizovanih pristrasnosti daje
Francuskinje naglo postale dobre majke, već da je Vivijen Zelicer (Zelizer. I985). Ova autorka
opala potreba za njihovim masovnim uključiva- tumači prelazak sa kulturnog koncepta «ekonom-
njem u radni proces (Sussman. 19X2). ski korisnog» na konstrukt «emocionalno nepro-
Osnovni problem analize u delima autora koji cenjivog» deteta kao ključni za formiranje
se bave istorijom detinjstva, kao što smo savremenog detinjstva, njegove ideje i prakse. U
pomenuli, njena sociološka nesuptilnost, odnosno XIX veku se u slojevima buržoazije, a pod uti-
društvena neizdiferenciranost. Pored toga što u cajem filantropa i reformista, stvara koncept eko-
analizu ne uključuju društveno-ekonomke činioce nomski bezvrednog ali emocionalno neproce-
i uslove kojima bi objasnili pojavu i promenu njivog deteta. Istovremeno, gradska radnička klasa
određenih obrazaca prakse detinjslva, većina prelazi sa privređivanja na gazdinstvu ili
autora rezultate svoje analize, prećutno ili ne, porodične ekonomije, koja je uključivala i pomoć
uopštava na sve društvene slojeve. Iako Arijes dece, tzv. »dobar rad» (good work), na
tvrdi da je novi doživljaj porodice i odnos prema industrijsku proizvodnju i ekonomiju porodičnog
deci (odnosno «buržoaski etos") ono čime je dohotka. S obzirom da još nije uveden sistem plata
porodica građanskog sloja u nastajanju težila da se za glavu porodice, opstanak radničke porodice je
diferencira od aristokratije i širokih narodnih zavisio od dohotka svih članova stečenih na tržištu
slojeva polimorfnog društva (nav. delo, 1989: rada, pa tako i od rada dece. Daleko pre nego što
310) – u njegovoj analizi je često nejasno na koje je bio zakonski zabranjen, rad dece je bio moralno
se društvene grupe ona odnosi, kao što je prisutno prokažen, i otuda prezir moralista prema radničkoj
i nezasnovano pripisivanje nekih obrazaca porodici koja dozvoljava «loš rad" (bad labour)
socijalizacije (kao što je «šegrtovanje" ili dece. Prema tumačenju Zelicerove, moralisti nisu
formalno obrazovanje) širokim slojevima razumeli logiku porodičnog dohotka pa su decu
stanovništva. Stoun, na primer, iako se većina posmatrali kao radnu snagu pod ugovorom, a ne
njegove analize odnosi na višu klasu, svoju studiju kao deo domaće grupe. Poseban doprinos
naziva «Porodica, seks i brak u Engleskoj 1500- istraživanja V. Zelicer je tumačenje procesa
1800» (Stone. 1977). Takvim naslovom, nastanka pojma detinjstva kroz kulturni konflikt
pretpostavljamo, autor pledira na rekonstrukciju dva različita porodična sistema: buržoaskog
porodičnog života u celokupnom engleskom sistema «domestikacije» i radničkog sistema
društvu određenog razdoblja. Osnovana je, porodične ekonomije koji je trajao tokom celog
međutim, kritika koju mu upućuje Anderson da je XIX veka (Bellingham, 1988: 352). Ova autorka
njegov pokušaj «dragocen za analizu viših klasa, je pokazala kako mezonivo grupe posreduje
ali skoro beskoristan za ostatak društva" između individualnih osećanja i makroobeležja
(Anderson. 1980: 85). kulture, oblikujući detinjstvo kao društveno-
Zaključivanje o svakodnevnom porodičnom istorijski proizvod.
životu, pa time i praksi detinjstva tzv. «širokih Sumirajući rezultate pomenutih analiza koje
narodnih masa» skoro je potpuno onemogućeno se odnose na praksu detinjstva u prošlosti možemo
nepostojanjem evidencije. Ta činjenica, ipak, nije zaključiti da je potvrđena teza o njenom isto-
sprečila izvesne autore da donose zaključke rijskom diskontinuitetu koji se izražava kao prelaz
zasnovane većim delom samo na projekciji ideo- sa jednog na drugi obrazac socijalizacije. Nakon
loških obrazaca. Tako je nastao stav da roditelji iz nekoliko prvih godina života kada je jednostavno
radničke klase nisu voleli svoju decu i da su ljubav bilo prisutno, dete je u razdoblju Srednjeg veka
naučili preuzimajući kulturne vrednosti srednje automatski prelazilo u svet društvenosti zajednice.
klase (Belhngham. 1988). Iz činjenice o Njegova socijalizacija se odvijala kroz učešće u
eksploataciji rada dece iz radničkih porodica koji životu zajednice, u radnom procesu kroz
se kosio sa ideologijom «detocentrične» porodice i «šegrtovanje», u svetkovinama, igrama,
društva koja je dominirala u XIX veku, ovi autori razgovorima i drugim aktivnostima koje čine
su zaključivali o ravnodušnosti roditelja radnika svakodnevnu praksu. Socijalizacija deteta u
zapadnim društvima u Srednjem veku je, prema detinjstva iz sveta odraslih neki autori vide pojavu
tome, bila kontinuiran proces, kao što je to slučaj «novog Srednjeg veka» u odnosu prema deci
u većini premodernih društava (i tzv. «primi- (Winn, 1980).'"
tivnih») (Benedict, 1955).
Široki „talas" modernizacije, sa promenama
koje je doneo na drušlveno-ekonomskom, idej- Zaključak
nom, osećajnom i porodičnom planu koje generišu
novu ideju i doživljaj detinjstva, izmenio je i Prethodna analiza problema i polemika u okviru
njegovu praksu. Spoznaja jedinstvenosti i speci- istorije dctinjstva navodi na nekoliko zaključaka.
fičnosti delinjstva kao faze u čovekovom razvoju Kao što smo izneli u pretpostavci, pokazalo se da
usmerila je pažnju roditelja i društva na posebne osnovni izvori polemika proističu iz neraz-
potrebe i interese dece. Posledica «otkrića lučivanja i neopreznog povezivanja idejnog i
detinjstva» u idejnom smislu bio je diskontinuitet praktičnog aspekta detinjstva kao društvene tvo-
u odrastanju, u praksi detinjstva. Deca sada revine. Njihovo analitičko razlikovanje je osnovni
pripadaju «dečijem svetu» i potrebno je obezbediti preduslov da se izbegne ideologizacija stvarnosti
njihov prelaz u «svet odraslih». Oko ovih «obreda od koje, kao što smo videli, trpe pojedina
prelaza» formiraju se, kao šio smo videli. različite tumačenja prakse detinjstva i šire svakodnevnog
teorije i pristupi vaspitanju i/ili socijalizaciji. života porodice. Sledeći preduslov može se izraziti
Oko novog doživljaja i stava prema detetu kroz zahtev da je u tumačenju pojava kakva je na
formira se u XIX i prvoj polovini XX veka čitav primer praksa detinjstva neophodno uključiti splet
«svet detinjstva». Pored stvaranja specijalizovanih (matrix) činilaca i uslova na različitim nivoima
naučnih disciplina čija se saznanja i diskurs putem društvene stvarnosti: društveno-ekonomskom,
masovnih komunikacija na popularan način kulturnom (idejnom i osećajnom), političkom
plasiraju (i nameću) širokoj javnosti, za njegovo (institucionalnom), grupnom (porodičnom).
oblikovanje je zadužena čitava industrija čiji su Pokazalo se kakve opasnosti krije tumačenje
proizvod novi prostori (dečija soba. igralište), prakse detinjstva samo kao refleksije
nova odeća (posebna dečija), novi sadržaji i hipostaziranih kulturnih normi.
aktivnosti (književnost, muzika, filmovi, Za tumačenje prakse detinjslva u prošlosti –
pozorište. televizijske i radio emisije, štampa, igre kako je pokazala Zelicerova – neophodna je ana-
i igračke) - za decu. Mnogi autori u ovoj pojavi liza grupnog (ili mezo) nivoa stvarnosti domaće
vide uzrok kontroverznog položaja dece u grupe ili porodice. Umesto da se govori o
modernom svetu. Neki autori govore o «dome- detinjstvu u jednini, kao prostoj refleksiji
stikaciji" dece, odnosno njihovom povlačenju u dominantne norme i doživljaja delinjstva,
zatvorene i segregisane prostore koji pored bolje plodonosnije je i jedino ispravno govoriti o
zaštite obezbeđuju i kontrolu nad njima (Zelizer. detinjstvima u množini kao proizvodu specifičnih
1985; Donzelot. 1979) – prisutna je istovremeno i uslova života dece u različitim društvenim
kolonizacija dece na tržištu (Anderson, 1980), kao slojevima koji za njih definišu položaj i uloge
i rastuća monetizacija i komercijalizacija dečijih modifikujući aktuelni normativni model deteta.
života (Zelizer. 1985: 15). Neki autori govore o Ako se detinjstvo tumači kao kulturni
«ogoljavanju" detinjslva kroz institucionalizaciju proizvod posebnih društvenih uslova i odnosa,
dece u «industriji brige o deci" sa njenom onda se, kako je pokazala Zelicerova, ne može, na
strukturalnom rigidnošću (Suransky, 1982). Svi se primcr, govoriti o ljubavi prema deci kao o otkriću
ovi autori slažu u mišljenju da se «otkriće buržoaske klase u nastajanju. Pitanje koje je u
delinjstva" sada pretvara u svoju suprotnost: ono centru polemike o istoriji dctinjstva: da li su ljudi
naglašava negativne uslove egzistencije deteta u u prošlosti voleli ili nisu voleli svoju decu (ili
savremenom svetu razotkrivajući ideološki radnici u skorijoj prošlosti), pokazuje se kao
karakter «društva usredištenog na decu». Postoje lažno. Nije, naime, reč o osećanju, kao stoje
autori koji smatraju da detinjstvo «nestaje» pošto bazična afektivnost koja je uvek postojala, već o
mnogostruke odlike savremenog društva brišu manjem ili većem investiranju u decu, što je stav
barijere i približavaju svetove dece i odraslih pa tako i sastavni deo porodičnih vrednosti. Iz
(Postman, 1982). U ponovnoj neizdiferenciranosti
stava prema (ne)značajnosti investiranja u decu tavni deo porodičnih strategija socijalne repro-
generiše se socijalizacijska praksa i ostale aktiv- dukcije, smatramo da je neophodno proučavanja
nosti koje čine svakodnevni život deteta. S obzi- detinjstva redefinisati u tom pravcu.
rom da je investiranje u decu (u budućnost) sas-
LITERATURA:
UVOD
Već nekoliko godina uobičajeno je da se kongresu 1994. postao je problem da se obezbedi
govori o novom istraživanju o detinjstvu, pa čak vreme za sve one koji žele da predstave svoju
o bumu u tom novom istraživanju. Taj ogroman disertaciju. Nacionalne organizacije pojavile su
porast interesovanja može se lako dokumento- se u Velikoj Britaniji, Nemačkoj, nordijskim ze-
vati: još pre nekoliko godina - sredinom osamde- mljama i SAD, gde su za veoma kratko vreme
setih - u jednom članku (Ambert, 1896) pokazano više od 450 ljudi postali članovi.
je kako je iznenađujuće malo do sada napisano o Dakle, bum je tu, ali da li je u pitanju novi
detinjstvu, od strane klasičnih ili severnoamer- problem i zašto sada dolazi do buma? Uspeo sam
ičkih sociologa; deca jedva da su bila zastupljena da pratim trag termina «sociologija detinjstva»
u specijalizovanim časopisima, dok su u časopi- unazad sve do tridesetih godina XX veka, ali je
sima o porodici ili edukativnoj sociologiji, gde bi tokom polovine veka koja je usledila samo
se moglo očekivati da je nađen prostor za decu, nekoliko knjiga imalo te reci u svom naslovu.
ona retko kad bila u središtu pažnje; na univerzi- Međutim, pitanje je da li bi one bile prihvaćene
tetima nije postojao predmet iz sociologije detinj- od strane većine savremenih istraživača; u
stva, a sociolozi detinjstva nisu imali nikakav or- svakom slučaju, veći deo njih ukazuje na
ganizacioni program za promovisanje svojih «socijalizaciju» kao na «glavni problem u
zajedničkih interesa. sociologiji detinjstva» (Furstenam, čak 1973) -
Danas je dosta toga makar počelo da se stanovište koje bi mnogi sociolozi današnjice sa
menja: veliki projekti sprovode se na međunaro- oklevanjem usvojili. Ipak, postojalo je
dnom nivou; počinju da se pojavljuju knjige iz interesovanje za decu tokom nekih perioda pre
sociologije detinjstva i popriličan broj članaka Drugog svet-skog rata. Na primer, zanimljivo je
dospeva u časopise i knjige - čak izlazi nekoliko primetiti da, iako u izdanju međunarodne
časopisa posvećenih sociologiji detinjstva. Što se Enciklopedije društvenih nauka iz 1968
tiče organizacije, mogu se uočiti nove aktivnosti: (Encvciopedia ofthe Social Sciences) nije bilo
sa zakašnjenjem od otprilike jednog veka, u pore- pomena o društvenom životu dece (samo upući-
đenju sa psihologijom, psihijatrijom, pedagogi- vanje na psihologiju i pedagogiju), izdanje iz
jom itd., sociolozi su se po prvi put okupili 1990, 1930. imalo je 58 strana o «detetu» - podeljeno
na svetskom kongresu sociologije i već na na 12 odeljaka. Ipak, suština se nesumnjivo
odnosila na probleme socijalne politike u širem da će se «sociolozi ozbiljno pozabaviti si-
smislu, mnogo više nego na traganje za spozna- stematskim proučavanjem interakcija između
jom prirode dečjeg položaja u društvu. Smatram detinjstva i društva tek kada samo detinjstvo
da je opravdano reći isto to za popriličan broj počne naširoko da se smatra nečim što je
knjiga koje su se prvi put pojavile početkom veka društveni problem ili plodan izvor društvenih
u Velikoj Britaniji, kao i za čuvenu knjigu Elen problema» (parafraza Mertona, vidi Ambert,
Ki (Ellen Key), Vek deteta (The Century ofthe 1986; 13) ili, što je jednom rekao Adorno, «ono
Child), koja je izašla 1990. što se projektuje na svet putem naučne podele ra-
Veći deo interesovanja koje vodi savremene da samo odražava ono što se zaista odigralo u
istraživače ne razlikuje se mnogo od tog pretho- svetu» (Adorno, 1973; 10).
dnog interesovanja - stoga je pitanje otkud taj Ovaj odgovor na pitanje zašto sada dolazi
bum novih istraživačkih interesovanja od, reci- do buma potkrepljen je činjenicom da se nova
mo, sredine osamdesetih? Možda nema jedno- orijentacija u istraživanju detinjstva pojavila
stavnih odgovora na ovo pitanje; ukazuje se na manje-više istovremeno, mada nezavisno, u
«neobičan razvoj podele rada u akademskim različitim industrijskim zemljama koje u
disciplinama» (Furstenberg, 1985); na prethodno globalizovanom svetu pokazuju uglavnom istu
slab renome te teme, koja otuda nije bila isplativa vrstu društvenih odlika, Dakle, koje probleme de-
u akademskom životu (Ambert, 1986; Wakster, tinjstvo predstavlja za društvo ili delove društva?
1986); na publikovanje nekoliko plodonosnih Koje su poteškoće između detinjstva i društva
radova - naročito knjige Filipa Arijesa o istoriji odraslih?
detinjstva (Philippe Aries, 1962), a možda i
zbornika članaka Lojda de Moza o tom istom PARADOKSI
problemu (Lloyd de Mause, 1974). Nijedna od Suočeni smo sa većim brojem paradoksa u
ovih sugestija nije mnogo uverljiva, već se samo odnosu između detinjstva i društva odraslih.
«vrti u krug». Jedini odgovor koji po meni ima Nabrojaću neke od njih koje smatram naročito
smisla - a Ambert ga se na kratko dotiče - jeste relevantnim.
Ovom spisku se može dodati još toga, ali više pitanja, kao i da se predloži da istraživač - sa
dovoljno je dugačak da nagovesti da su društvo izvesnim čuđenjem - počnu da razmišljaju o tome
odraslih i detinjstvo jedno s dugim u neskladu po zašto je došlo do ovakvog razvoja. Njihova
proučavanja podstaknuta si popriličnom količin- društva. Prema tome, opravdana je sugestija da
om javnih debata koje pokreću ili nastavljaju one isto tako imaju presudnu ulogu u formiranju
političari, primorani da pronađu, rešenja svako- onog dela društvene strukture koji nazivamo
dnevnih manifestacija ovih paradoksa. Ništa ma- detinjstvo. Ne želim navesti na pomisao da su
nije značajno je i to što su istraživači usmerili ove globalne sile jedino važne; treba takođe uzeti
pažnju na naizgled sve veći broj zlostavljane u obzir uticaj činilaca na mezo- i mikronivoima;
dece i od njih se traži da bolje razjasne ovakav na primer, uslovi života grupa dece (ili čak dece
razvoj. Osim toga porast stope razvoda i pojedinačno), određeni su i društvenim statusom
neusklađenost između radnog vremena roditelja i roditelja ili naročitim porodičnim okolnostima.
njihove želje da se staraju o svojoj deci, umesni Važno je spomenuti specifične okolnosti da bis-
su problemi o kojima se mnogo raspravlja. Iipak, mo obrazložili razlike između dece koja pripada-
izgleda da je u opštem smislu pravi paradoks ju različitim sektorima ili slojevima društva. U
sledeći: zašt se mnoga deca još uvek muče u ze- ovom projektu razlike između grupa manje su
mljama koje su bogatije i imaju pristup većoj nas zanimale. Glavni fokus naše pažnje zapravo
količini znanja o deci, više nego ikada ranije? su bile opšte odlike detinjstva, zato što nam takav
pristup omogućava pravljenje istorijskih i me-
đugeneracijskih poređenja: istorijski, to nam je
METODOLOŠKE TENDENCIJE omogućilo da uočimo menjanje arhitekture i
Ovi paradoksi, pitanja i problemi povod su parametara detinjstva kako se društvo uopšte me-
pojavljivanja različitih teorija među istraživa- nja; međugeneracijski, možemo da pravimo pore-
čima, kao i različitih metoda za ispitivanje život- đenja između uobičajenih životnih okolnosti dece
nih uslova dece. No, ma koliko velike da su i opštih životnih prilika drugih starosnih grupa.
razlike izeđu njih, te teorije i metode imaju i ne- U principu, ne postoji protivrečnost između
što zajedničko i to treba naglasiti. Po mom miš- razmatranja zajedničkih faktora i specifičnosti ži-
ljenju, zajednička osnova različitih niti onoga što votnih okolnosti dece; u stvari, ta dva pristupa
nazivamo novo društveno-naiučno razmišljanje o moraju se dopunjavati. Zajedno, ta dva pristupa
deci i deinjstvu može se formulisati negativno i nam omogućavaju da bolje uočimo i razumemo
pozitivno: negativno govoreći, to je udaljavanje protivrečnosti i paradokse između ličnog, poro-
od tradicionalne preokupiranosti socijalizacijom; dičnog i strukturalnog nivoa. Paradoksi koje smo
u pozitivnom smislu, to je priznavanje neophod- gore spomenuli u velikoj meri se tiču odnosa iz-
nosti direktnog usredsređivanja na dečju životnu među ličnog ili privatnog i strukturalnog ili
situaciju. Pored toga, po mom mišljenju je ume- društvenog aspekta ljudskog života.
sno reći da je istraživanje koje predstavlja prekid
u poređenju s tradicionalnim istraživanjem o deci OBJAŠNJENJE NEKIH
sve više zainteresovano za tipične, normalne i PARADOKSA
obične okolnosti većine dece, središte pažnje nisu Hajde da pobliže pogledamo neke od para-
više samo deca u naročito kritičnom položaju. doksa, pošto ovde nema dovoljno prostora za raz-
Tako je, na primer, za veliki međunarodni matranje svakog od njih pojedinačno. Arijes i De
projekt «Detnjstvo kao društveni fenomen» Moz, koje smo već spominjali, reprezentuju dva
(Childhood as a Social Phenomenon, 1990-1994) naizgled suprotstavljena gledišta o razvoju detinj-
izabran makroorijentisan pristup, u kome je de- stva. Arijes je kritičan prema našoj savremenoj
tnjstvo shvaćeno kao deo društva (za razliku od civilizaciji dok kritikuje našu kulturu zbog
individualizovanih straživanja u kojima se o deci ograničavanja dečje slobode - i u vremenskom i u
govori kako »postaju» pripadnici društva). Opis i prostornom smislu. De Moz, s druge strane,
objašnjenje detinjstva usled toga je izraženo po- veliča roditelje zbog toga što tokom istorije, na
moću nekoliko strukturalnih promenljivih koje kraju, usvajaju sve pozitivniji stav prema deci.
imaju implikacije na društvo u celini, bilo da su u Uprkos više - svakako presudnih - razlika između
pitanju ekonomske, političke, društvene, kultu- ova dva autora, mislim da se njihova suprotna
rne, tehnološke ili demografske promenljive. Do- stanovišta mogu uskladiti u jednoj krucijalnoj
kazano je da sve ove promenljive imaju odluču- dodirnoj tački: zapravo se može argumentovati
jući uticaj na uslove života svih pripadnika da su strukture neprijateljske, dok su roditelji - i
uopšte odrasli - prijateljski nastrojeni prema deci. relativnog materijalnog položaja dece u društvu.
Lično smatram da je od njih dvojice Arijes Neću ulaziti u pojedinosti u vezi sa metodama
uverljiviji, što je posledica činjenice da su - kako koje su korišćene pri dolaženju do ovog saznanja;
ja to vidim - strukturalni uticaji mnogo snažniji dovoljno je reći da je to jedna važna spoznaja
od ličnih želja. Zaista je paradoks savremenog koja je postignuta usredsređivanjem direktno na
društva da je baš sada, kada je dostignut visok decu umesto na porodicu. To pogoršanje je
nivo saosećanja i empatije prema deci (upor. de demonstrirao Kolmen (SAD) za period od stotinu
Moz), broj dece, relativno uzevši, drastično sma- godina (Coleman, 1990). Što se tiče poslednjih
njen. Od početka veka, proporcija dece ispod 15 decenija, postoji obimno svedočanstvo koje
godina opala je od jedne trećine na jednu petinu i pokazuje da deca u proseku, i u pore-đenju sa
u većini industrijskih društava danas roditelji nisu drugim starosnim grupama, pripadaju nižim
voljni da rađaju i podižu decu u broju koji bi bio ekonomskim ešalonima (npr. O'Higgins, 1988;
dovoljan da se održi populacija. Da bismo uskla- Sgritta, 1994). Naravno, ovo je paradoks u smislu
dili Arijesa i de Moza po ovom pitanju, nema da niko ne želi (niti je ikad planirao) da deca
nam druge do da sugerišemo da su roditelji isto budu relativno uskraćena, ali može se objasniti s
tako žrtve strukturalnih promena kao i deca; nai- obzirom na dva glavna činioca: jedan činilac je
me, da bi roditelji pokazali svoj pozitivan stav kolonizacija dečjeg vremena kroz društvo; drugi
prema deci, oni su prinuđeni da smanje broj dece činilac je insistiranje praktično svih odraslih,
- ne zato što to žele već zato što tako moraju da uključujući i same roditelje na ideologiji porodice
bi živeli u skladu sa svojim sopstvenim idealima. - što je čudno, jer su roditelji zbog toga, istorijski
U stvari, pronalazimo svedočanstvo koje ukazuje gledano, izgubili radnu snagu. Ako je nekada
da bi veliki broj majki - ako ih neko pita - rekle dečja radna snaga bila pod vlašću roditelja, za
da bi želele bar još jedno dete, da su okolnosti za koje su deca, uopšteno uzevši, bila na kraju
to povoljnije. Prema tome, korišćenje kontracep- krajeva ekonomska vrednost, danas se od dece
tivnih sredstava nije uzrok opadanja stope rađa- zahteva da obavljaju obavezni rad za društvo -
nja, već je sredstvo kojim se roditelji služe da bi bez ikakve nadoknade bilo roditeljima ili deci. U
postigli onaj broj dece koji smatraju poželjnim tom smislu porodica je bila prinuđena da preda
pod datim okolnostima. društvu - besplatno - dečju radnu snagu. Drugde
Ali izgleda da su, kada se deca rode, rodi- sam ekstenzivno obrazlagao ovu tezu, tvrdeći da
telji još uvek prinuđeni da prave kompromise u je ona uzročno povezana sa tri važne činjenice:
pogledu svojih ideala. Tokom proteklog veka bili opadanjem stope rađanja, relativnom materijal-
smo svedoci brojnih dramatičnih promena u naš- nom uskraćenošću dece u poređenju sa drugim
em društvu - urbanizacija, tehnološki razvoj, starosnim grupama i gubitkom renomea dece kao
nečuven ekonomski porast, revolucija u obrazo- konstruktivnih aktera, dok se ideološki lišavaju
vanju, sekularizacija, individualizacija i, u naj- njihovih kompetencija (Qvortrup, 1995).
skorije vreme, snažna tendencija ka ravnoprav- Druga posledica vladavine ideologije poro-
nosti polova. Uprkos ovim fundamentalnim pro- dice tiče se vremenskih i prostornih uslova za de-
menama, jedan princip je ostao netaknut, naime cu. Te posledice je verovatno najobuhvatnije re-
princip da su prevashodno roditelji odgovorni za zimirao Zineker (Zinnecker), pomoću koncepta
decu. Radi sažetosti, nazovimo ovaj princip «Verhäuslichung» detinjstva - što je termin koji
«ideologijom porodice». Čini se da se pridrža- se ne može prevesti, nešto više od pukog «od-
vamo nerevidirane ideologije porodice, neprome- omaćivanja» detinjstva; doslovno znači nešto
njenih odnosa između generacija - kao da se u poput «udomljivanja». Po njegovim recima, «Po-
svetu oko nas ništa nije dogodilo. Izgleda da dručje delovanja dece sve se više i kvalitativno
insistiramo na svemogućnosti porodice kao da sužava. Svet dečjeg života sve se više uvodi u
revolucija u društvenom razvoju nema nikakve zaštićene prostorije, zatvorene prema prirodnom
veze s decom i njihovim životom. Ne moramo svetu i ograđene od sfera delovanja drugih staro-
negovati neka politička ili ideološka gledišta da snih grupa» (Zinnecker, 1990; 142). S obzirom
bismo shvatili da takav stav ima brojne posledice na uverenje da je važno da deca budu u kontaktu
po decu i formiranje detinjstva. s prirodom i na retoriku u vezi sa tim, kao i pro-
Jedna posledica je i sistematsko pogoršanje suđivanje da su ona spontana bića, zaista je para-
doksalno - i nešto što suštinski ne želimo - to što deca donekle individualizuju - baš kao što su
se deca sve više sprečavaju da imaju spontan od- individualizovani roditelji i drugi odrasli. Deca
nos sa onim što smatramo prirodnom okolinom. provode sve više vremena predstavljajući sama
Život dece se odvija u zatvorenom prostoru sebe, a ne svoju porodicu; imaju svoje identi-
ne samo u najopštijem smislu, već on takođe po- fikacione kartice, svoje ključeve, svoj vlastiti no-
prima specifični oblik institucionalizacije, na ko- vac, a već su obavljeni i neki eksperimenti s plas-
ju ovde ukazujemo kao na treću posledicu. To tičnim karticama koje bi svakodnevno koristila
podrazumeva novi način života za većinu dece; deca u vrtićima da bi se, iz ekonomskih razloga,
deca su sve više podvrgnuta organizovanim i kontrolisalo kako ona provode vreme.
rukovođenim vidovima postojanja; ona su izlo-
žena ovim režimima koji su podešeni prema vre-
menu i prostoru kao nikada dosad. Ona se sve ZAKLJUČAK
više sprečavaju da samostalno istražuju svet; Veći deo svega što je ovde rečeno može
umesto toga, on im se objašnjava iz druge ruke. zazvučati i žalosno i pesimistično. To nije nužno
To svakako ima prednosti utoliko što su deca slučaj; u pogledu mnogo toga deci je dobro u
zaštićena više nego ikad pre i, ako slobodnije dečjim vrtićima, na primer, i svakako da vrtići i
protumačimo de Moza, društveno roditeljstvo je druge institucije često predstavljaju najbolju, ako
zadobilo nova svojstva i unapređeno profesional- ne i jedinu, opciju u svakodnevnom životu dece.
nim i promišljenim staranjem. S druge strane, Ono što ja zapravo želim da pokažem jeste stepen
Arijes možda dokazuje da svaka zaštita dece ide podudarnosti između uobičajene i moćne retorike
ruku pod ruku sa kontrolom, koja je usmerena ne o deci i stvarnosti. Te podudarnosti često nema,
samo na sprečavanje da im se dogodi nešto loše, ali nije nam potrebno moralističko kritikovanje,
već i na obezbeđivanje boljeg kvaliteta života, što već kritička moralnost. Prinuđeni smo da se
možda na kraju može dovesti do boljeg «kvali- zapitamo - ne samo u vezi s dečjim razvojem - da
teta» odraslih. li se razvoj detinjstva odigrava onako kako zaista
Ovaj razvoj obuhvata sve više dece sve želimo ili smo izgubili kontrolu nad nekim
mlađeg uzrasta. Činjenica da se deca upisuju u činiocima koji imaju presudan uticaj na život
vrtiće i obdaništa u sve većem broju ukazuje da dece.
se o njima staraju ne samo s obzirom na fiziolo- Moj pristup i moja perspektiva mogu se,
ške i afektivne potrebe, već i da su zbrinuta unu- osim toga, optužiti da se ne samo deca, već i
tar nove društvene definicije ranog detinjstva, što roditelji, smatraju nekakvim žrtvama istorijskog i
zahteva neko pedagoško i profesionalno obra- društvenog razvoja. Svakako, ne treba preuve-
zloženje - zašta se u Francuskoj zalažu ličavati moć struktura i nema sumnje da svi
Šambordon i Prevo (Chamboredon & Prevot, roditelji imaju do izvesne mere moć da donose
1975). Tako je čak i rano detinjstvo sve više odluke u pogledu svakodnevnog života svoje
isplanirano - utoliko pre jer su i igra i spontanost dece. Ali, samo u izvesnoj meri; dosta toga se
takođe postali deo nastavnog plana u obdani- odlučuje u ime dece izvan porodice i mnogo toga
štima. Iz ove perspektive detinjstvo postaje sve roditelji teško mogu izbeći: na primer, situacija
kraća faza u ljudskom životu: podvrgava se kada su oba roditelja zaposlena predstavlja impe-
formama i sadržajima koji izgledaju slični onim rativ zbog novca, ukoliko nije posledica priličnih
vanporodičnim strukturama u kojima odrasli materijalnih reperkusija.
provode svoj život. Stoga se slažem sa Kaufmanom (Kaufmann,
Četvrta posledica je da roditelji i deca pro- 1990) kada govori o strukturalnom zanemariva-
vode sve više vremena razdvojeni, iako se ugla- nju i strukturalnoj nezainteresovanosti vis-a-vis
vnom smatra preporučljivim da deca provode dece i njihovih porodica. To je zapravo postala
vreme sa svojim roditeljima - ako ni zbog čega jedna od posledica razvoja koju sam spomenuo,
drugog, onda zato što je to preduslov da bi rodi- da se odluke od dalekosežnog značaja za decu
telji praktikovali odgovorno roditeljstvo. Ovo je donose bez uzimanja u obzir same dece i njihovih
samo logička posledica institucionalizacije de- porodica. Deca nemaju nikakve branioce ni ljude
tinjstva. Sve više odraslih se stara o tuđoj deci koji lobiraju za njih ili, ako pravimo poređenje,
umesto o svojoj vlastitoj. To znači da se i sama veoma slabe; dece je sve manje, a roditelji se
staraju o njima tokom mnogo kraćeg vremenskog se to ne dogodi, oni koji snose tu odgovornost
perioda nego ranije, tako da se postepeno sma- sve će teže izlaziti u susret dečjim zahtevima.
njuje njihova zanimljivost kao predmet intereso- Možda će doći vreme kada roditelji i budući
vanja političara. roditelji neće više prihvatati ono što se može
Nije lako reći kako bi se ova tendencija protumačiti kao iskorišćavanje roditeljstva od
mogla promeniti, mada se može doneti jedan strane društva; zapravo, taj preokret već može
uopšten zaključak; pitanja u vezi s decom moraju biti uočen u našoj kulturi.
se uključiti u sferu političkog odlučivanja i, ako
je moguće, ojačati politički uticaj onih ljudi koji
nose svakodnevnu odgovornost za decu. Ukoliko
Poglavlje 6.
Dimenzije detinjstva
UVOD
U ovom poglavlju bavim se složenim dru-
štvenim konstruktima detinjstva koji su nastali u dete otelotvoruje afektivnu sigurnost koja ne mo-
toku moderne, a koji danas pucaju i reformišu se ra ispunjavati spoljašnje, objektivne kriterijume i
u različitim smerovima na tragu modernosti. koja se, nadalje, izoluje od pomnog ispitivanja
Jedno od obeležja našeg doba jeste porast prijav- Rusoovim prećutnim relativizmom i otuda pri-
ljenih slučajeva zlostavljanja dece u zapadnim vatizacijom uverenja. Ovde smo svedoci pročiš-
društvima tokom poslednjih trideset godina, koji ćavanja načela staranja koje upravlja savreme-
je detaljno dokumentovan; učestalost se nesu- nim odnosom između odraslih i dece; no, i više
mnjivo povećala. Iako ovde ne nastojim da od toga, uočavamo početak izrazitog posveći-
pružim uzročnu analizu ili, pak, morfologiju vanja detinjstvu u zapadnim društvima, što je
ovog fenomena, zaista smatram da su njegovo jedan vid «obećanja». To je «obećanje» neslu-
prepoznavanje i izbor pokazatelji ne samo ćenog delovanja, ali i proširenje naših planova i
promene prirode odnosa koji postoji između ograda oko našeg vlastitog delovanja kao još
odraslih i dece, već i stanja šireg društva. Iz te uvek nedovršenog. Ta posvećenost nam je tokom
polazne tačke istražujem prelazak sa stanja nekoliko generacija omogućila da se prepustimo
modernosti na stanje postmodernosti i razvijam ugodnom sanjarenju u pogledu sutrašnjice.
dva modela ili «vizije» detinjstva koji odgova- Pretpostavlja se da smo nekada bili neo-
raju tim strukturalnim oblicima. To su vizije pisivo surovi prema deci (DeMause, 1976), da
«budućnosti», odnosno «nostalgije». Završavam jedno vreme nismo uopšte vodili računa o nji-
time što se vraćam na problem zlostavljanja dece hovoj posebnosti i različitosti (Aries, 1966) i da
i ukazujem da je naše današnje povećano smo ih tokom čitavih epoha rutinski ostavljali na
uočavanje ovog problema razumljivo s obzirom cedilu (Boswell, 1988). No, vodeći se optimis-
na gubitak ličnog identiteta koji je svojstven tičnim prosvećenjem doba prosvetiteljstva, deca
postmodernom stanju. su postala naša glavna preokupacija, mi smo
postali njihovi zaštitnici i hranitelji, a ona glavni
DETE U MODERNOSTI: „BUDUĆNOST" predmeti naše ljubavi, naš kapital u ljudstvu i
naša budućnost.
Odakle je poteklo moderno dete? Upravo Sve neoprosvetiteljske povesti o ranom
je Ruso (Rousseau) u Emilu [Emile, 1762) detinjstvu i sazrevanju svedoče o ovoj ogromnoj
objavio manifest deteta u moderni, sa njegovim taštini i ta proučavanja podstiču naše savremeno
imanentnim, idealističkim, racionalnim osobina- samodopadanje time što se arheologija podizanja
ma. Uglavnom se pretpostavlja da se od tog vre- dece posmatra prezrivim pogledom unazad. Mi
mena zapadno društvo nije osvrtalo unazad. zamišljamo da su kratkotrajnost, neupućenost,
Ruso je iskovao neosporivu sponu između našeg okrutnost i opšta ružnoća drevnog roditeljstva
razumevanja deteta i duševnih emocija. On je bili istisnuti vizijom i stavom koji se iskristalisao
proglasio da je čovečanstvo po prirodi dobro i da u obliku razumne mašine za othranjivanje poro-
ga samo ograničenja koja su implicitna u dice i njenog makroko-zma, države. Savremena
izvesnim društvenim strukturama ili iskvarenost porodica postala je mesto sticanja politike i
nekih formi društvenih institucija čine lošim. individualne psihologije, ali i više od toga, ona
Decu, koju je Ruso smatrao nosiocima ove se pojavila kao osnovna jedinica za državno
«dobrote» u prvobitnom stanju, treba vaspitavati upravljanje, a takođe i njegovo mesto (Donzelot,
i socijalizovati u skladu sa «prirodnim» 1980; Rose, 1989), to jest, ona i apsorbuje i, za
načelima. Rusoov «divljak» (biće koje je u uzvrat, distribuira društvenu vlast.
potpunosti bez antropoloških konotacija primi- Tokom moderne, detinjstvo je postepeno
tivnosti) jeste dete izrazito obdareno dispozi- plenilo iskustvo odraslih, polažući pravo na duže
cijama da voli i da uči, opremljeno sklonošću da trajanje u okviru celokupnog životnog iskustva,
postane dobar supružnik, roditelj i građanin. uzurpirajući i zauzimajući sve više segmenata
Ovakvo idealno biće, slika i prilika deteta mo- rada odraslih: kognitivni, afektivni i manuelni.
derne, ne poznaje pohlepu i nadahnuto je urođe- Osim toga, detinjstvo je progutalo povećano ma-
nim altruizmom i dobrodušnošću. I više od toga, terijalno opskrbljivanje i takav obrazac sticanja
ovo Rusoovo već preopterećeno stvorenje isto- ustanovljen je kao «prirodno» pravo vođeno
vremeno poseduje i svu neophodnu mudrost. To ideologijom staranja i nepokolebljivo utemeljeno
u emocijama. Odrasli, doduše pre svega majke, njice, sa «rastom», «sazrevanjem» i «razvojem»
«žrtvuju sve» za svoju decu i od njih, za uzvrat, koji su ispisani velikim slovima na nivou indi-
očekuju da dožive «najlepše doba u svom vidualne socijalizacije, i «prognoze sposobnosti»
životu». Odrasli su se odrekli tog prostora i te i zabrinutosti zbog «traćenja talenta» na nivou
moći s obzirom na strogo moralnu dimenziju formalne državne socijalizacije. Kao deca i preko
koja je oličena u konceptu «zavisnosti», ali time dece, tokom moderne smo maštali o budućnosti i
se možda prikriva motivacija optimizma, time opravdavali i tražili opravdanje za insis-
ulaganja i čak savremene obrade Veberove «tes- tiranje pristalica ekspanzionizma moderne na
kobe spašavanja». Ovde nisu sporni roditeljska postdarvinovskom stapanju rasta i napretka.
ljubav i blagonakloni paternalizam odraslih u Postojeća vizija detinjstva postala je
opštem smislu, već forme društvenih struktura tokorn XIX i XX veka vizija «budućnosti» i
koje pojačavaju njihov intenzitet i proširuju toliko hvaljeni prirast načina odgajanja putem
njihovo važenje. Nije veliki skok da se uoči «staranja», «pomaganja», «omogućavanja»,
apsolutna neophodnost i središnji položaj savre- «olakšavanja», primer je i eksplicitnog buđenja
mene nuklearne porodice kao stožernog društ- kolektivnog stava veće osetljivosti prema potre-
venog prostora u ovom sistemu socijalizacije. bama dece, ali i implicitnog priznavanja njihove
Naravno, organizacija ovakvog obrasca vrednosti, a otuda i prikladnog postupanja. Oči-
odnosa i pojavljivanje kvazisuperiornosti u gledno postepeno smanjivanje zlostavljanja dece
afektivnom stavu nije se dogodilo izolovano, niti tokom XIX veka i dalje, u XX veku, može se
naprosto usled silne nadahnutosti Rusoovom shvatiti kao promišljen prelazak sa neposrednog
romantičnom vizijom. Rekonstruisanje ljudskih na odloženo zadovoljenje od strane sve prosve-
odnosa u arhitekturi savremene porodice bilo je ćenijeg društva odraslih.
prepoznatljivo upotpunjavanje podele rada pu-
tem industrijalizacije, koje nije cinično isplani-
rano, ali se nije ni «prirodno» razvilo. DETE U POSTMODERNOSTI:
Savremena porodica postala je osnovna jedinica «OSTALGIJA»
društvene kohezije u razvijenom kapitalizmu i
kroz predstavu o sebi kao punoj ljubavi i podrške Baš kao što su obrasci potrošnje moderne
postala je pravo oličenje poduhvata nadmašili ekonomiju XIX veka, podela rada u
racionalnosti. Porodice su ćelijske, mobilne, kasnoj moderni i prateće društvene strukture
njima se može upravljati i pristupačne su promenile su se prekoračivši zajednice i solidar-
nastupajućim sredstvima masovne komunikacije, nosti koje je opisivala klasična sociologija. Tako
za razliku od proširenih porodica koje su im su svakodnevni načini odnošenja kasne moderne
prethodile. One su, osim toga, samoodržive, prevazišli nuklearnu porodicu od sredine XX
samoupravne, odvojene, a ipak potpuno javne po veka. Stvari nisu onakve kakve su bile i to nije
svom usmerenju, a i biološki i kulturno posledica razaranja porodice, mada se to često
reproduktivne (Bourdieu, 1971; Donald, 1992; sugeriše retorikom savremene politike, u nasto-
Jenks, 1993). One su glavna komponenta u janju da se na različite načine prebaci problema-
primeni savremenih načela prilagođavanja i tika sa globalnog i nacionalnog nivoa na lokalni
integrisanja; one pomažu svojom racionalnošću i, svakako, lični. Porodice su se promenile, kao i
time što olakšavaju promene, dok istovremeno priroda odnosa koje su nekad obuhvatale a, spo-
svojim članovima demonstriraju postojanost. menimo i to, i koji su njih nekada obuhvatali
Savremena porodica omogućila je savre- (Wllerstein & Blakeslee, 1989; Giddens, 1991;
menoj državi da investira u «budućnosti». Ideo- Beck, 1992; Stacey, 1990; Lasch, 1980).
logija staranja je istovremeno «podmazala» i Međutim, ta promena nije uzročna već je deo
ozakonila ulaganje ekonomskog i kulturnog skupa nastupajućih okolnosti koje su počele da
kapitala u «obećanje» detinjstva. Detinjstvo je se ocenjuju kao kasna - ili post - moderna
transformisano u jedan vid ljudskog kapitala koji (Lytard, 1986; Bauman, 19.92; Smart 1993).
je u moderni bio posvećen budućnosti! Me- Upravo u tom kontekstu se pojavila nova vizija
taforičnost pomoću koje je izražeji diskurs deti- detinjstva i jedan od putokaza ka toj novoj viziji
njstva izriče se zbog odsutnosti željene sutraš- je naizgled nečuven porast zlostavljanja dece
poslednjih godina XX veka. Ta je vizija mnogo kva osnova osiguravala je da rezultirajući stav
drugačija od «budućnosti» moderne. bude i održiv i udoban. Takav stav je bio duboko
Bel (Bell, 1973) i kasnije Turen (Touraine, ukorenjen u nužnosti, održivosti i moralnoj izve-
1984, 1989) verovatno su prvi pobudili našu paž- snosti «napretka». Napredak čovečanstva obave-
nju prema menjanju tradicionalnog tkiva odnosa zao je društveno delovanje na beskonačnu borbu
koji su sačinjavali modernu. Oba ova liberalna za više oblike života. Kontingentnost, stanje koje
(ili svakako neokonzervativna) teoretičara obelo- je vladalo pre moderne («divljak» pre Rusoa),
danili su da više ne preovlađuju tradicionalna sada je postalo deo strateškog proračuna koji je
sekularna uverenja i kategorije pripadnosti zaje- čekao na homo sapiensa, prema garancijama
dnici koje su uzimane zdravo za gotovo. Disku- koje nam pružaju primenjene nauke.
tabilno je da li je Bel, proglasivši kraj ideologije, Uzbuđenje i svrha društvenog bića, snovi i
podstakao doba «post» svojom tezom koja obećanja usađeni našoj deci - sve se odnosilo na
opisuje promenu i u načinu i u odnosima pro- posezanje za zvezdama, sve veće kontrolisanje
izvodnje. Baza proizvodnje, obaveštavaju nas neobuzdanosti svemira i stvaranje ljudske
Bel i Turen, preobrazila se putem tržišnih sila i kulture kao trijumfa konačnosti nad beskonač-
napretka tehnologije u «postindustrijsku», a nošću. Ono što se ne može ostvariti danas, može
sistem društvene stratifikacije, koji se već se započeti za sutra. Patnje, nemaština i neznanje
odavno ne može razumeti u smislu polarizacije, naših roditelja svakako neće snaći sledeću gene-
«proširio se u struku» kroz niz društvenih raciju, našu budućnost, našu decu. Holokaust se
pokreta da bi obuhvatio srednju uslužnu klasu, neće ponoviti, već će umesto toga doći do
tako da se uobičajeni antagonizam između klasa masovnog obrazovanja i masovne potrošnje.
rasuo i preobrazio u «postkapitalizam». Ova dva To što je sve prirodno u toku modernosti
koncepta, iznosi Bauman: obuzdano obezbeđuje da sve pojave postanu
«Dobro su poslužili svrsi: izoštrili su društvene i istorijske. U tom smislu premoderna
našu pažnju prema onome što je novo i u kontingentnost se preokreće i sve pojave počinju
diskontinuitetu i pružili nam tačku oslonca za da zavise od ljudskog postupanja, uključujući i
pro-tivargumente u prilog kontinuiteta» načine njihove spoznaje i postupke interpre-
(Bauman, 1992, str. 217). tiranja. Uprkos činjenici da priroda s vremena na
Primećuje se da mesta povezanosti vreme uzvraća udarac, a primer je zemljotres u
pojedinca sa kolektivnim životom koja su nekada Los Anđelesu, njen karakter se anticipira i njen
zauzimana, kao što su društvena klasa, radna učinak smanjuje na najmanju moguću meru.
grupa, lokalna zajednica i porodica, danas gube Nova svemogućnost preneta je na ljudski stav,
svoju moć spajanja, u skladu sa zahtevima post- što je možda primer «drugog umiranja» božan-
fordističkog načina proizvodnje, globalne eko- stva: prvo je obeležio Ničeov iracionalizam;
nomije i mreže komunikacija, i eksponencijalnim drugo je urezala Hirošima u pamćenje ljudi.
prodiranjem koje tehnološke nauke i dalje vrše u Međutim, Hejvud (Heywood) je izneo sledeće:
prethodno lociranim središtima znanja i vlasti. «To se ne odnosi samo na probleme koji
Pojedinci su danas mnogo prepoznatljiviji po prate prirodu savreme-nog naoružanja i
njihovom neposrednom mestu boravka i projekt- ratovanja, globalne industrijalizacije,
ima nego po pripadništvu grupi ili prethodno revolucionarnog, 'dekonstruktivnog'
ustanovljenom identitetu. Novi doživljaj istorije i delovanja kapitalističkih tržišnih sistema na
na idividualnom nivou, kao i nivou institucija, sve aspekte ljudskih odnosa... Na jednom
iskustvo je diskontinuiteta, a ne kontinuiteta. dubljem nivou, to je povezano sa okon-
Istrajavanje modernosti, prakse koja potiče čavanjem prirode i tradicije u kasnoj moder-
od čvrstog verovanja u prosvećenost i eman- nosti...»
cipaciju, dovelo je do čvrstog kulturnog uverenja i nastavlja o tome da je to izraženo:
da je sve , »u našoj vlasti». Ta se vlast zasnivala «... u vidu pojavljivanja potpuno
na mogućnosti objektivnog saznanja putem pro- socijalizovane prirode, što označava
cesa rasuđivanja, prvenstvu centralizovanog, nastupanje ljudske vlasti kao globalno
komunicirajućeg «ja» i uverenju da se različitost odlučujuće i neosporene, koja nema premca
može uskladiti pomoću analize i diskursa. Ova- ni granice, ograničavajući oblik ili telos, sada
kada su njeni stari protivnici – priroda i 'civilizacija' u kojoj je svaka brzina nešto
'druga priroda' tradicionalnih kultura – poput 'područja' vremena, (str. 141)...
pobeđene. Mogućnost, zapravo nužnost, Nasilnost brzine postala je i mesto i zakon,
radikalnog samoformiranja nalazi se pred sudbina sveta i njegovo odredište»
pojedincima, institucijama i čitavim (Virilio, 1986, str. 151).
društvima. Prilike za ostvarenje emancipacije To ima neposredni učinak na našu viziju o
kao obećanja prosvetiteljstva uravnotežuju se detetu. Tokom moderne, samo vreme je mereno i
mogućnostima društvenih, ekoloških, obuhvatano, izražavano u minutima, danima,
političkih i kulturnih neprilika u nečuvenim nedeljama, godinama i kategorijama kao što su
razmerama» generacije. Označavali smo svoju vlastitu spo-
(Heywood, 1995, str. 6). sobnost, odgovornost, funkcionalnost, smrtnost i
Ova zapažanja pozivaju se na Bekov kon- opšta očekivanja od sebe i drugih pomoću tih
cept «rizičnog društva» (Beck, 1992) i služe kao podela. Odabrali smo periodni sistem unutar
primer Gidensove (Giddens, 1991) «zategnute kojeg možemo okupiti nepovezane događaje i
žice» između «ontološke izvesnosti i egzisten- pripisati im status postignuća ili «napretka». Na
cijalne teskobe». U okviru ovih tendencija kasne taj način su okupljane generacije i akumulisanje
modernosti, lično delovanje i lične težnje društvenog delovanja koje se s tim poklapalo
preuzimaju različite vidove. Prethodno centra- podvođeno je pod posebni naziv određenog doba
lizovano, trajno «ja» modernosti postaje pre (Chanev, 1994) kao, na primer, «poletne šezde-
jedan refleksivni projekat koji obuhvata dispa- sete», lako su formalni podeoci na satu i u kalen-
ratne ravni interakcije, a one su načinjene kohe- daru ostali isti, naša kolektivna očekivanja
rentnim pomoću naracije o sopstvenom iden- primerenog hronolo-škog napredovanja su se
titetu koja se može revidirati. I na isti način na promenila: ljudi počinju kasnije da se obrazuju;
koji se institucije drže zajedno pomoću dobro brak nije nužno vremenski određen cilj, a osim
smišljene prakse «ovladavanja krizom», tako se i toga, to se iskustvo može ponoviti; porodice se
refleksivni projekt «ja» održava putem strategije zasnivaju na samoj granici plodnosti žene i kad
autobiografskih priča koje se domišljato mogu su muškarci u godinama koje im garantuju da
obnoviti. Kasna moderna poziva na neprestano, neće doživeti adolescenciju svoje dece;
refleksivno, ponovno predstavljanje sebe profesionalne karijere se prekidaju i ljudi se
(Goffman, 1971). Naravno, to je presudno za odlučuju za rano penzionisanje; ogroman broj
doživljaj bivanja detetom, ali, što je još zna- ljudi proživljava nezaposlenost tokom celog
čajnije, presudno je s obzirom na to kako odrasli svog života. Nekada neizbrisivi, normativni
danas razumeju decu i odnose se prema njima. pokazatelji društvenog iskustva (u vidu «posti-
Društveni prostori koje zauzimaju odrasli i gnuća» i «statusa») postaju relativizovani, nekad
deca su se promenili, ne samo kao mesta, već i usled pritiska materijalnih okolnosti, ali isto tako
po svom karakteru, i prostori koji su nekada bili i zbog ispoljavanja proliferacije novih i druga-
namenjeni za fiksne identitete odraslih, dece i čijih značenja «svrhe». Zaista, «svrha» se više ne
porodica su se preobrazili. Ali ova prostorna vezuje za «napredak». Viši oblici života, ka
dimenzija društvenog iskustva nije jedina u nje- čemu je težila moderna od prosvetiteljstva, bile
govoj novootkrivenoj raznovrsnosti, njegov tem- su utopije slobode, jednakosti, dobronamernosti,
po se takođe promenio. Nakon stabilnog perioda mira i prosperiteta, za koje je još odavno pri-
istorijske neminovnosti, danas smo takođe znato da su nedostižne i da imaju ideološki
svedoci uvođenja novina u rečnik o vremenu, sadržaj. Takve utopije danas se smatraju pukim
koje drastično menjaju naš odnos prema čitavom šiframa, maglovitim predstavama koje potiču od
skupu kulturnih konfiguracija, uspostavljenih sanjarenja o «budućnosti», od snova koji su
prema motivu moderne – «napretku». Kao što je sanjani preko dece i preko njihovog obećanja
to formulisao Virilio (Virilio, 1986): detinjstva. Kada se vratimo stvarnim, aktivnim
«Gubitak materijalnog prostora vodi ljudima, ne uočavamo snove niti, pak, ostvarenje
vladanju samo vremena ... U ovoj neizvesnoj noćnih mora, već pragmatično stanje gubitka
fikciji, brzina može iznenada postati sudbina, iluzija. Umesto života provedenog u potrazi za
jedan vid napretka; drugim recima, utopijama, stanje kasne moderne je stanje
izbegavanja ili minimiziranja distopija (dystopia, izvori integrisanja u XIX veku nisu tako lako
suprotno od utopije). Koriste se horizontalne pristupačni. Međutim, postoje dva očigledna
strategije za ukidanje konvencija, odvija se pokazatelja održavanja unutarnjeg hodočašća u
proces detradicionalizacije. Alternativni životni kasnoj moderni. Smatram da je prvi pokazatelj
stilovi su tako uobičajeni i rasprostranjeni da je evidentan razvoj i, u isto vreme, ukidanje
teško pokazati u odnosu na šta su oni stigmatizovanja psihoterapije u zapadnim društ-
alternativni. Na primer, sirov finansijski vima. Psihijatrijski i psihoterapeutski režimi
materijalizam postoji rame uz rame sa uglavnom se sprovode putem regresivnog pripo-
holističkom medicinom, zdravom hranom, vedanja, pri čemu individue «pronalaze svoj put»
kulturom tela, astrologijom, zavisnošću od pronalaženjem uzroka i vezanosti u prošlosti –
narkotika i dilerima, tajanstvenim sistemom «unutrašnje dete». Drugi pokazatelj je stvarno
verovanja New Age, masovnim ubicama i jedno- dete, odnosno naša nova vizija o detetu i naš
roditeljskim porodicama. Ovo nije spisak pato- praktičan odnos s njim.
logija, već samo letimičan pogled na mnoge Društvo kasne modernosti ponovo je pri-
aspekte kasnomodernog iskustva, od kojih su grlilo dete. Dete u okruženju onoga što se danas
neka bizarna i zločinačka, a druga dobroćudna ili konceptualizuje kao postmoderna kulturna konfi-
naprosto zabavna. Svi ovi načini izražavanja, kao guracija postalo je teren preusmeravanja diskursa
i mnogi drugi, sreću se na ulici i svi su danas koji se tiču postojanosti, integrisanja i društvenih
senke mejnstrima. spona. Danas se dete predočava kao jedan vid
U kontekstu ovog opadanja kolektivnih «nostalgije», žudnje za prošlim vremenima, a ne
aspiracija ili «demistifikacije» (Bek, 2001) u za «budućnošću». Deca se danas shvataju ne to-
pogledu osećaja svrhe koji je nekada pred- liko kao «obećanje», koliko kao glavni i nesum-
stavljao koncept «napretka» [na šta Liotar njivi izvori ljubavi, ali i kao partneri u najfun-
(Lyotard, 1986) ukazuje kao na smrt meta- damentalnijem vidu odnosa koji se ne bira niti
naracije], ljudi su domišljati u svojoj potrazi za pregovara. Poverenje koje se nekad očekivalo u
alternativnim razlozima postojanja, kao i za braku, partnerstvu, prijateljstvu, klasnoj solidar-
novim mestima povezanosti s kolektivnim život- nosti i tako dalje, danas se u većini slučajeva
om, lako je, kao što uverava Gidens (Giddens, investira u dete. To se može empirijski posve-
1991), pojedinac kasne moderne možda manje dočiti na više načina: preko afektivnog produ-
zadojen snažnim osećajem postojanosti unutraš- ženja adolescencije; borbe roditelja oko deteta
njosti i kulturnog nasleđa, te je stoga možda raz- tokom razvoda; podizanja položaja deteta na viši
vio snažnu strategiju prilagođivanja putem poga- nivo putem savremenog unapređivanja dečjih
đanja i pregovaranja sa spoljašnjim svetom, prava (kao što je Zakon o detetu iz 1989. u
situacija je ipak takva da pripadnici kasnomode- Velikoj Britaniji, Children's Act); savremene
rnog društva i dalje teže koherentnosti samoiden- ikonografije deteta u politici pomoći u Trećem
titeta i kontinuiteta sa prošlošću. svetskom ratu i u zapadnjačkim kampanjama
Klasični sociološki akteri koji su nasta- protiv bolesti zavisnosti i kriminaliteta; u pove-
njivali Dirkemovu (Durkheim) «organsku soli- ćanom interesovanju za odnos muškaraca prema
darnost», nastalu krajem XIX veka, bili su ne- deci i muškaraca za decu – i taj razvoj obeležava
prestano nesigurni s obzirom na potencijalno porast sociološkog istraživanja o maskulinitetu i
destruktivne «anomične» (gr. anomia, beza- očinstvu sve od osamdesetih godina XX veka.
konje; a – ne i nomos – zakon) sile koje su inhe- Nepostojanost i neophodna fleksibilnost
rentne u načinu podele rada u moderni. Njihov svih vidova odnosa, osim odnosa između odras-
spoljni odgovor bio je razvijanje sekularnog lih i dece, činilo ih je tokom kasne moderne
kreda međusobne zavisnosti, ali njihov unutraš- nepouzdanim skladištima za «unutrašnjost», bilo
nji odgovor predstavljao je ponovno uspostavlja- u obliku osećanja, altruizma ili same društve-
nje mozaika podrške «mehaničkih solidarnosti» nosti. Bek je to izložio ovako:
u vidu radnih grupa, profesionalnih esnafa, crkvi «Dete postaje poslednji, preostali,
i porodica. Ova unutrašnja težnja za koheren- neotkaziv i nezamenljiv primarni odnos.
tnošću i kontinuitetom održala se u kasnoj Partneri dolaze i odlaze. Dete ostaje. Na njega
modernosti, ali, kao što sam obrazlagao, ovi se usmerava sve ono što se priželjkuje, a ne
može da se ostvari u partnerstvu. Dete sve već carstvo odraslih» (Scutter, 1993, str. 12).
većom fragilnošću odnosa između polova stiče Deca su nam potrebna kao održiva, pouz-
monopol na praktičan život udvoje, na dana, dostojna poverenja, danas staromodna riz-
izražavanje osećanja u biološkom davanju i nica društvenih osećanja koja su počela da repre-
uzimanju, što inače postaje sve rede i pro- zentuju. Naša «nostalgija» za njihovom suštinom
blematičnije. U njemu se kultiviše i slavi jedno deo je složenog, kasnomodernog, zaštitničkog
anahrono socijalno iskustvo, koje procesom pokušaja razrešenja protivrečnih zahteva nepre-
individualizacije postaje upravo ne-verovatno stanog prevrednovanja vrednosti sa proglaša-
i koje se priželjkuje. Prekomerna nežnost vanjem društvenog identiteta.
prema deci, 'insceniranje detinjstva' koje se Pošto su nam deca potrebna, mi ih pazimo
pruža - ovim jadnim, nadasve voljenim i razvijamo institucije i programe da bismo ih
bićima - i ljuta borba oko dece tokom i posle pazili i nadgledali očuvanje onoga što ona, i
razvoda jesu neki simptomi ovoga. Dete samo ona, danas čuvaju. Mi smo oduvek pazili
postaje poslednja alternativa usamljenosti koju na decu, ali nekada kao čuvari njihove/naše bu-
ljudi mogu da izgrade protiv ljubavnih dućnosti, a danas zato što se taj odnos na suptilan
mogućnosti, koje im izmiču. To je privatan način preokrenuo i ona su postala čuvari, sta-
oblik 'ponovne mistifikacije', koja dobija svoj ratelji «dobrog» u našem odnosu. Izlišno je reći
značaj demistifikacijom i iz demistifikacije» da je naše povećano nadziranje obelodanilo više
(Bek, 2001, str. 206). ometanja njihovog stanja dobrobiti. Zlostavljanje
Začudo, deca se shvataju kao pouzdana i dece, u svim svojim manifestacijama koje obuh-
postojana, kako nijedna druga osoba ili osobe vataju fizičko (Kempe et al; 1962), seksualno
nipošto ne mogu biti. Vrtlog koji je stvoren (Finkelhor, 1979) i psihološko (Garbarino &
ubrzanjem društvenih promena i menjanjem naše Gilliam, 1980), nesumnjivo se «umnožilo» usled
percepcije tih promena znači da, dok su se povećanja opsega našeg nadgledanja krajem XX
nekada deca držala nas, u toku modernosti, da veka. To se može pokazati na osnovu dva izvora.
bismo ih vodili ka njihovoj/našoj «budućnosti», Pre svega, što se tiče promene u pers-
danas se mi, tokom kasne modernosti, držimo pektivi Kempeovih (Kempe & Kempe, 1978),
njih radi «nostalgičnog» utemeljenja jer su te izgleda da se «izum» zlostavljanja dece u šezde-
promene za nas nepodnošljive i dezorijentišu setim preobražava u «otkriće» zlostavljanja dece
nas. Dete je partner, supružnik, prijatelj, kolega i, u sedamdesetim. Uzimanje maha zlostavljanja
na jednom drugom nivou, simbolička dece kao društvene prakse daleko od toga da se
reprezentacija samog društva. Kao što je izneo ponovo spontano pojavilo u drugoj polovini XX
Skater (Scutter) u svojoj analizi literature za veka. Ono je zapravo bilo relativno postojano,
decu: što se može posvedočiti ponovnim intereso-
«... karakteristično je da se dete dovodi vanjem Kempeovih za istorijsku dimenziju ovog
u vezu sa vrednostima koje izgledaju suprotne fenomena. Međutim, učestalost zlostavljanja de-
onima koje se pripisuju odraslima, baš kao što ce tokom tog perioda, s obzirom na prijavljene i
izgleda da je Petar Pan postavljen kao zabeležene slučajeve, trebalo je tretirati kao novi
antiteza svetu odraslih i odrastanja. Ali fenomen, fenomen koji se širi i koji sam po sebi
savremeno dete i adolescent ... stalno se iznova zaslužuje dalje objašnjenje.
potvrđuju kao superiorniji skup onih Drugo, kod Dingvola et al. (Dingvvall et
vrednosti koje im pripisuje svet odraslih, a al; 1983), koji u suštini stavljaju naglasak na
koje njima nedostaju. Dete je bolji odrastao» etnometodologiju u pogledu rutinskih praksi
(Scutter, 1993, str. 12). službi koje daju procene, ispituju se psihološki i
Iako ovo delo pripada literarno-tekstual- društveni procesi putem kojih socijalni radnici
nom svetu, veoma je poučno. Zemlja Nedođija donose odluku o tome da li je dete bilo zlostav-
Petra Pana nije više jogunasta zemlja u kojoj ljano ili nije. Dingvol et al. razvijaju koncept
decu treba zarobiti da bi nastavila sa svojom profesionalnih strategija i iznose dva modela,
«budućnošću»; ona je ono što je i bila: ljubav i «pesimistički» i «optimistički». Sugeriše se da
briga, uzajamnost i društvenost. Skater nastavlja: prvi model usvajaju socijalni radnici zbog pri-
«... zemlja Nedođija zapravo nije dečje carstvo tiska države, medija, lokalne zajednice i javnosti
(na primer, za vreme moralne panike koja je koherentne grupe. Politika postaje isposredovana
stvorena «aferom» Klivlend (Cleveland) 1987. u brzinom, a vlast rizikom. Dok je klasična socio-
Velikoj Britaniji) i sastoji se od pristupa «što je logija ukazivala da lek za dezintegraciju počiva u
sigurno – sigurno»; to podrazumeva da se svako uspostavljanju etike međusobne zavisnosti, da-
dete posmatra kao da je potencijalno zlostav- nas takav pozitivni altruizam ili pragmatički reci-
ljano, što za uzvrat vodi neverovatnom poveća- procitet nisu mogućnosti na raspolaganju. Aktu-
nju prijavljenih slučajeva. «Optimistička» strate- elni doživljaj subjektivnosti je žestoka tenzija
gija koja potiče od drugačije atmosfere očeki- između zavisnosti i nezavisnosti.
vanja ili, što je ironija, nastaje kao reakcija na «Veza između starosnog doba i
zazor koji je često izazvan prethodnom strategi- zavisnosti uspostavljena je naročito u
jom, podrazumeva da se stvarno zlostavljanje buržoaskom društvu. Oslobođeno od
smatra najmanje verovatnom dijagnozom poro- neophodnosti rada, a ipak isključeno iz
dičnih problema od strane socijalnih radnika. društvenog sveta odraslih, detinjstvo je sve
Ipak, dramatičan porast prijavljenih sluča- više postalo zbunjujući fenomen. Njegovo
jeva zlostavljanja dece tokom kasne moderne ne odvajanje je opravdavano na osnovu dečje
može se svesti isključivo na poboljšanje tehnike 'nezrelosti' i 'bespomoćnosti', na osnovu
našeg ispitivanja, niti samo na našu marljivost, njihove očigledne potrebe da se neko brine o
ma koliko da su se ovi pojačali. Razlog tome je njima» (Ferguson, 1990, str. 11).
intenzitet naše kolektivne reakcije na same kas- Međutim, zavisnost nije više odlika odnosa
nomoderne okolnosti. Ono što se tako ljubo- između odraslih i dece, koja se uzima zdravo za
morno čuva uz pomoć nove, «nostalgične» vizije gotovo. Šta je sa zahtevima povelje o dečjim
o detetu jeste metanaracija samog društva. Priča pravima, šta sa decom koja se „rastavljaju" od
o postmodernom detetu i njegovom zlostavljanju roditelja i sve ciničnijim okolnostima «zlostav-
sačinjavaju jedan palimpsest. ljanja», što je predmet ovog rada, koje upravlja
Zlostavljati dete danas znači zadati udarac primenom sve i svake kontrole između odraslih i
preostalom, otelotvorenom tragu društvene spo- dece. Pri tom je svakako slučaj da zavisnost više
ne, te je razumljivo što je posledica toga kolek- nije cenjena odlika ma kog odnosa između
tivna reakcija koja odzvanja i puna je prekora. odraslih. Čini se da je nezavisnost postala
Glasan povik na «zlostavljanje» je povik našeg dislocirana oznaka ličnosti (u originalu:
vlastitog kolektivnog bola zbog gubitka društve- personhood, «ličnosnost») u postmodernom
nog identiteta. Poreklo krivice za ovo zlostav- životu, kriterijum koji oslobađa «ja» od
ljanje, bilo da se projektuje u vidu psihopata, zastarelih ograničenja starog poretka, ali koji
perverznjaka, obožavatelja đavola, majki u dos- predupređuje analiziranje uspešnih mehanizama
luhu s njima, muškaraca ili čak nekompetentnih kulturnog reprodukovanja koje je inherentno
socijalnih radnika, treba zapravo potražiti u unutar tog strukturalnog poretka, kao što je to
načinu na koji smo, vremenom, počeli da organi- formulisao Kauard (Coward, 1993):
zujemo naše društvene odnose. «Primenjujemo termin 'zlostavljanje'
tako široko da smo u opasnosti da pogrešno
prikažemo savremene odnose društvene
ZAKLJUČAK moći... Preterano usredsređivanje na
zlostavljanje stavlja zavisnost pod znak
Ubrzanjem tempa društvenih promena pri pitanja, ali nam ne omogućava da razumemo
kraju XX veka, ljudi prisustvuju nestajanju ili kritikujemo moć. Umesto toga, kritikuju se
tačaka njihove povezanosti s kolektivnim život- tipovi karaktera – onaj koji zlostavlja i
om ili, u najboljem slučaju, priznavanju sasvim zlostavljani, zločinac i žrtva – i njihov se
prolazne prirode tih tačaka povezivanja. Sa odnos smatra patološkim. Danas se ljudi koji
rasipanjem, fragmentacijom i detradicionaliza- zlostavljaju smatraju najgorim podlacima,
cijom etabliranih izvora rasuđivanja, kao što su podmuklijima i od onih koji se okorišćavaju
kognitivni, etički i estetički, individua doživljava stvarnim nejednakostima u društvu»
sve veći diskontinuitet između nekadašnjih inte- (Coward, 1993).
resovanja, uverenja i obaveza i onih ma koje Zavisnost počiva na potrebi i autoritetu
radi zadovoljavanja te potrebe – zlostavljanje izražava našu današnju ambivalentnost prema - i
zahteva zloupotrebu ili korumpiranost tog autori- nemoć nasuprot - strukturalnim okolnostima koje
teta. Postmoderno rasipanje autoriteta nije dove- neprestano nastaju. Budući da uočavamo manje
lo do demokratije, već do doživljaja nedostatka doslednosti i trajnijeg značenja u doživljaju naše
moći; to nije potencijalni izvor identiteta, već re- vlastite subjektivnosti i u našim odnosima s dru-
cept za viktimizaciju (žrtva, zlostavljanje, strada- gima, svedoci smo sve većeg simboličkog zlosta-
laštvo, proganjanje). Ja ukazujem na to da deca u vljanja dece.
velikoj meri figuriraju kao simboličke reprezen- «Prinuđeni smo da se staramo o
tacije ove zbrke neizvesnosti, i bukvalno i meta- dobrobiti i izgledima tuđe dece jer je to uslov
forično. očuvanja naše nacije. Ako se izgubi vrednost
Politička korektnost, još jedan postmoder- koja se pridaje nacionalnom životu i istisne
ni regulator iskustva, predstavlja opštu strategiju duhom autonomije i razdvojenosti, naši
za opiranje nametanju ma kog vida autoriteta odnosi sa decom i drugim ljudima se iz
(prevashodno u lingvističkom smislu) i aktuelna temelja menjaju. Deca gube svoj kolektivni
«atmosfera zlostavljanja» proizlazi iz kontinuira- status i više ne predstavljaju vezu sa precima i
ne pometnje između moći i njenog ozakonjenja. pradedovima, sponu nacionalnog
Deca su postala probni poligon za neop- kontinuiteta. Umesto toga, ona postaju lična
hodnost nezavisnosti u konstituisanju ljudske prisustva čije je stupanje u svet uzrokovano
subjektivnosti, ali isto tako i simboličko utočište težnjom za vlastitim ispunjenjem. Dete izbora
poželjnosti poverenja, zavisnosti i brige u među- postaje odgovornost odraslih koji biraju.
ljudskim odnosima. U ovoj drugoj ulozi, «detinj- Kvalitet života i životne šanse dece sve više
stvo» održava samu «metanaraciju» društva i odražavaju proizvoljne slučajnosti
zlostavljanje, i stvarno i pretpostavljeno, porodičnog porekla i genetske obdarenosti»
Poglavlje 8.
Nova paradigma za sociologiju detinjstva:
Poreklo, obećanje i problemi
Poglavlje 10.
Kod kuće je najbolje:
Distinkcija javno/privatno u
dečjem teoretisanju o riziku i bezbednosti
Alison Džejms,
„Friends and Acquaintances",
u A. James: Childhood Identities, Edinburgh University Press, 1993.
DEFINISANJE PRIJATELJSTVA dece koja se igraju ili uspinjanje na sprave može
odavati utisak kao da su ona uz drugarske grupe
Kompleksan i često nepostojan obrazac ostale dece, ako ne i da im pripadaju (Putallaz
dečjih međuljudskih odnosa koji je opisan u & Gottman, 1981). To da sama deca spremno
ovoj knjizi razotkriva kaleidoskop subjektivnih priznaju važnost drugarstva kao društvenog
razmišljanja o Ja i Drugom pomoću kojih se odnosa naznačeno je priličnom lakoćom kojom
društveni identiteti stvaraju i unapređuju, počinju da upotrebljavaju terminologiju drugar-
umanjuje im se vrednost ili se uništavaju tokom skih odnosa. U školi Hiltop (Hilltop School),
detinjstva. Svakom pojedinom detetu učestvo- iako su ih četvorogodišnjaci samo povremeno
vanje u toj zamršenoj mreži društvenih odnosa izgovarali, reci „drug/arica", ,,najbolji/a drug/a-
potpomaže u oblikovanju identiteta i doživljaja rica", „sviđati se" i „mrzeti" veoma su brzo
svog Ja koji se usvaja kako on(a) napreduje ka počele da obogaćuju dečje razgovore kada se
odraslom dobu i postaje ličnost u društvu. Ali, polaskom u školu proširilo njihovo društveno
iako u tom smislu socijalizovano dete može kao iskustvo. Takve reci postaju korisne za prav-
odrastao čovek konačno posvedočiti o sferi ljenje razlike između pojedinaca u dijapazonu
delovanja i efektivnosti socijalizacije, sam taj društvenih susreta: ona mi je drugarica, Džoniju
proces može se dokumentovati samo se sviđam, meni se on ne sviđa i tako dalje. Na
nepotpuno. U prethodnim poglavljima izdvojeni taj način, dok postanu deveto- ili desetogodi-
su neki od raznolikih aspekata ovog prelaska na šnjaci, biti drug/arica ili imati drugove/dru-
ličnost (personhood) dece ubritanskom društvu i garice postaće glavno obeležje dečjih društvenih
putem niza kameja koje se jedna za drugom odnosa: strepnje zbog promene škole pogor-
otkrivaju, postepeno se rasvetljavaju dinamika i šavale su se zbog budućeg odsustva drugo-
značaj međusobnih društvenih odnosa dece va/drugarica ili ublažavale saznanjem da su oni
Jedna implicitna tema koja se stalno i dalje prisutni, a pretnja uskraćivanjem drugar-
ponavlja u ovom prikazu dečjeg društvenog stva korišćena je kao moćna društvena sankcija
života i u njihovim komentarima o tome jeste za uticanje na ponašanje druga/rice i njego-
učinak koji različiti načini ponašanja, stilovi vo/njeno obuzdavanje.
interakcije i lična prezentacija mogu imati na Međutim, prividna dečja verbalna i
izbor drugova i obrasce drugarstva. Jedna impli- praktična kompetentnost u međuljudskim odno-
kacija koja se iz toga može izvući je, dakle, da sima koje drugarstvo obuhvata u isto vreme je
dečje iskustvo imanja drugova i bivanja drugom naizgled opovrgnuta krhkošću tih odnosa. Česte
igra presudnu ulogu u njihovom sticanju bučne svađe, prepirke i „posvađanost" - to je
društvenog identiteta i Jastva. Drugi zaključak model mnogih drugarstava mlađe dece, što je
je da iskustvo drugarstva predstavlja stožer u navelo Bigiloua i La Gapa (Bigelow & La
nastajanju osećaja pripadnosti. Ona deca koja Gaipa) da primete da „postojanost baš i nije
imaju poteškoća u sklapanju drugarstva izlažu karakteristika dečjih drugarstava sve do uzrasta
se opasnosti da postanu društveno marginalizo- od otprilike 16 godina" (1980; 38). Te nesu-
vana pri svakodnevnom druženju u učionici i glasice odraslima deluju dosadno jer, ako su ti
školskom druželjubivosti ili za koju se misli da odnosi stvarno prijateljstvo, zar ne bi trebalo da
se na neki način značajno razlikuju, mogu vrlo se prevaziđu razilaženja u uverenjima i promene
lako ostati bez drugova. Iako to naizgled nije raspoloženja? Pozivajući se na kulturni ideal
predstavljalo neki problem za osmogodišnjeg „pravog" prijateljstva (Allan, 1989), odrasli
Kristijana koji je tumarao sam po školskom mogu trivijalizovati ili iritantno uzimati sa re-
dvorištu, druga deca su mnogo teže podnosila zervom prekid odnosa, prelazeći preko suza,
takvo javno obelodanjivanje njihove društvene znajući da će se sledećeg dana taj drugarski
izolova-nosti. Držanje nastavnika za ruku u odnos najverovatnije obnoviti. Istovremeno, što
vreme razonode, muvanje oko drugih grupa je donekle paradoksalno, baš ta nepostoja-nost
dečjih drugarstava izaziva strepnje u pogledu razilaženje između ta dva navoda. Osim toga,
sreće i dobrobiti dece u svetu odraslih. Ta je različiti diskursi u okviru kojih se javlja termin
bojazan, na primer, činila kontekst popriličnom „drug/arica" uobličeni su sasvim različitim
delu psiholoških istraživanja preduzetih radi emocijama i stavovima koji menjaju kontekst-
pronalaženja činilaca koji doprinose ili ometaju ualno značenje naizgled jednostavnog termina
popularnost i marginalnost u dečjim društvenim drug/arica. U prvom razgovoru, tri četvorogo-
odnosima (Putallaz & Gottman, 1981) i to dišnjaka pričaju u učionici:
podupire veći deo savremenog interesovanja za RODŽER: Jesi li mi drug?
istraživanje siledžijstva (Tattum & Lane, 1989). TONI: Jesam.
Mislim da paradoks koji uokvirava RODŽER: Možeš da dođeš na moju
ovakvo rasuđivanje odraslih o obrascu i kva- žurku. (Pauza)
litetu dečjeg prijateljstva potiče od pretpostavke RODŽER: Jesi li mi ti drug?
da dečja prijateljstva karakteriše ista forma SOL: Ne.
prisnosti, poverenja i uzajamnosti, za koje se RODŽER: Udariću te posred lica.
smatra da idejno oblikuju prijateljstva odraslih u Ova konverzacijska razmena je sažeta i
zapadnim kulturama (Allan, 1989). Ali, da li je primerena. Izgleda da za ove četvorogodišnjake
takav koncept „prijateljstva" prirodan, nepro- niz kratkih i direktnih pitanja i odgovora na
menljiv, instinktivan aspekt svih ljudskih od- zadovoljavajući način definiše šta je drugarstvo.
nosa, fundamentalan za ljudsku društvenost? Ili U suštini, to je odnos razmene. Drugarstvo je
je, kao što uverava Pejn (Paine, 1974) kulturno prikazano krajnje ekstremno, kao da obuhvata
specifičan, iz određenih društvenih svetova i otvoreno trgovanje naklonostima, a emocio-
vezan za njih? nalno investiranje je minimalno. Tek Rodžerova
Naspram tih opštijih pitanja o prirodi reakcija na Solovo odbijanje da ga svrsta u
prijateljstva, ovo poglavlje je usredsređeno na druga - njegova pretnja udarcem - nagoveštava
dva naročita pitanja. Prvo, koji oblik imaju da ovi dečaci možda počinju da shvataju drugar-
dečja prijateljstva i koji smisao deca pridaju stvo kao odnos koji je više zajednički i partici-
spektru afektivnih odnosa među sobom? Drugo, pativni nego što je u pitanju puka funkcionalna
posmatrajući prijateljstva određena rodom, u razmena.
ovom poglavlju se postavlja pitanje - kakav Međutim, izgleda da već kod devetogo-
značaj imaju te afektivne veze u svakodnevnim dišnjaka „drugarstvo" postaje mnogo komple-
društvenim odnosima dece? Odnosno, da li je ksniji društveni odnos. Sasvim suprotno od
koncept prijateljstva kao zajedničkog, prisnog i nedvosmislenog razgovora malih dečaka, Emili
dobrovoljnog odnosa odgovarajući okvir unutar mi se poverila da njenu vezanost za jednu
koga se mogu istražiti i razumeti afektivni devojčicu kvari stalna ambivalentnost nabijena
odnosi dece svih uzrasta ili kulturna spe- emocijama. Otuda u navodu koji sledi drugar-
cifičnost tog prijateljskog odnosa znači da deca stvo nije prikazano kao odnos koji se može brzo
tek postepeno i sa oklevanjem uče da učestvuju i nedvosmisleno uspostaviti iskazivanjem
u njegovim suptilnim složenostima, polagano naklonosti ili pretnji, niti je naprosto odnos ra-
razumevajući njegov tačan semantički opseg? zmene. Granice drugarstva su neizvesne, oslo-
Prema tome, ako deca moraju da nauče da bađa se dijapazon emocija koje je teško
započnu i uzmu učešće u kulturno specifičnim uskladiti, a unutrašnja dinamika je takva da se
odnosima prijateljstva, zar to ne bi moglo da ne može obuzdati:
objasni krhku prirodu njihovih prvih pokušaja „Kada se njoj (njenoj drugarici) neko ne
da se sprijatelje? sviđa a tebi se sviđa, ona kaže. Pa, jel' ti se ona
Sledeća dva razgovora između dece sviđa, a ja kažem Da, a ona će na to, E pa, onda
različitih uzrasta nagove-štavaju pre širok nego se ti meni ne sviđaš, a ja kažem, Pa i nisi neka
uzak dijapazon značenja koja deca pripisuju drugarica jer bi drugarici trebalo da se sviđaš
pojmu drugarstva. Oni takođe ukazuju na značaj sve vreme."
kontekstuali-zovanja tih značenja, jer iako deca Vratiću se ovim kratkim odlomcima
u oba razgovora upotrebljavaju reč „drug/arica" razgovora sa određenim razlogom. Trenutno je
gramatički ispravno, postoji prilično semantičko ipak dovoljno da obratimo pažnju na veoma
različita značenja drugarstva. Suptilnost emo- škole procenilo je da jedna šestogodišnja devoj-
cionalnih veza drugarstva koje je opisala čica postaje suviše zavisna od jedne druge, te su
devojcica uopšte ne postoji u razgovoru dečaka. je u godišnjem pregrupisavanju odvojili od nje-
Dok se u ovom slučaju kontrast nesumnjivo ne najbolje drugarice. Sledeće godine devojčice
može pripisati razlikama između dece u pogledu su morale da budu u različitim odeljenjima i taj
godina i roda, u ovom poglavlju istražićemo je korak preduzet radi podsticanja njihovog
druge činioce koji takođe oblikuju obrazac i tok oslanjanja na sopstvene snage. Isto tako, razdor
dečjeg drugarstva. Time ćemo pokazati da su i neprilike izazvani ličnim sukobima i konflik-
afektivni odnosi prevashodno kulturni odnosi tima između određene dece umanjeni su njiho-
koji se stiču društveno i kontekstualno tokom vim fizičkim razdvajanjem. U tom smislu,
vremena, onako kako deca razvijaju svoje efek- dakle, puka blizina i obrasci svakodnevne inter-
tivno učestvovanje u kulturi detinjstva. akcije u učionici mogu, isto kao i bihejvioralni i
društveni faktori identifikovani u prethodnim
poglavljima, doprineti oblikovanju ukupnog
IMATI DRUGOVE/DRUGARICE sastava dečjih drugarskih grupa. Zaista, time se
I BITI DRUG/ARICA može delimično objasniti tesna podudarnost
koja često postoji između rasporeda sedenja u
Za neku decu drugarstvo je stvar čiste učionici i obrasca dečjih drugarstava.
koristi, posledica njihove zajedničke izolova- Međutim, mnogo je teže proceniti kvalitet
nosti ili društvene isključenosti iz glavnog sku- tih iskustava drugarstva. U svojoj analizi razgo-
pa dece. To je nemi izraz solidarnosti koji nas- vora mlađe dece Garvi (Garyev), na primer,
taje iz zajedničkog iskustva da te ostala deca napominje da „zajedničko igranje, izbegavanje
identifikuju kao na neki način „značajno razli- ozbiljnih tuča i deljenje stvari i aktivnosti...
čitog". Kao što su pokazala druga istraživanja, takvu definiciju drugarstva daju deca predškol-
iako se ta deca mogu udružiti da bi se zajedno skog uzrasta ako ih pitate" (1984; 171). Tokom
igrala - te da ne bi sama lutala naokolo u vreme mog istraživanja na terenu takvo eksplicitno i
razonode koja predstavlja javnu demonstraciju apstraktno razmišljanje o prirodi drugarstva bilo
društvenosti - to vidljivo zajedništvo malo je mnogo češće među starijom decom. Mlađa
govori o kvalitetu njihovog odnosa (Gottlieb & deca su retko kad dobrovoljno definisala ovaj ili
Levser, 1981; Putallaz & Gottman, 1981). Da li neki drugi društveni odnos. Umesto toga, mo-
je to odnos koji sadrži poverenje i prisnost ili je rala sam da zaključujem o njihovom shvatanju
samo udruživanje? Na drugom kraju, drugarstvo prirode drugarstva na osnovu načina njihovog
se može karakterisati znatnim emocionalnim upotrebljavanja te terminologije, usputnih
investiranjem i ispoljavanjem posvećenosti. komentara i posmatranjem njihovih susreta.
Razumevanje tih različitih vrsta drugarsta-va Neverbalni znaci mogu odati njihovu naklonost
iziskuje potanko opisivanje pojedinosti kontek- prema drugome: uzvraćen osmeh, uznemiren
sta u kojima se može razlučiti doživljaj bivanja pogled, udarac šakom ili podmuklo štipanje,
drugom/drugaricom od doživljaja imanja držanje za ruke, igranje jedno pored drugog,
druga/rice. približavanje ili udaljavanje od neke grupe dece.
Na primer, poznato je da roditelji često Može se videti kako neki od principa prija-
vrše uticaj na drugarstva mlađe dece, podstičući teljstva - ljubaznost i uzajamnost, na primer-
svog sina ili ćerku da pozove neko dete, pre nastaju u tim susretima, kao što prime-ćuje
nego neko drugo, kući na čaj. Slično tome, pret- Garvi. Ali mislim da za samu decu oni ostaju
hodno uspostavljeno prijateljstvo između majki uglavnom implicitni i da ih ne prepoznaju kao
može vremenom podstaći razvoj drugarstva okvire odnošenja jer izgleda da je mnoge
između dece. Tako, iako su šestogodišnje Eni i četvorogodišnjake više zanimao njihov status
Fibi poricale da im se sviđaju dečaci, Eni mi je nekoga ko ima drugove/drugarice a ne iskustvo
priznala da joj je Juan drag zato što se „(njenoj) bivanja drugom/drugaricom. Zaista, kao što ću
mami sviđa njegova mama". Do promisljenijeg pokazati, ovo prvo logički prethodi drugome.
uređivanja interakcija između određene dece U predškolskom odeljenju, kome sam se
može doći u školi. Na primer, osoblje Hiltop priključila kada su se deca već skoro devet
meseci igrala i učila jedno pored drugog, često ima druga, da je on - Piter društveno prihvatljiv
se mogao čuti termin „drug/arica". Stoga se da bude ili postane drug. Ovakvi primeri
površnom posmatraču moglo učiniti da su potkrepljuju Pejnovu (Paine, 1974) provizornu
drugarstva u grupi već nesumnjivo uspostav- sugestiju da se prijateljstvo u zapadnjačkim
ljena. Međutim, obraćanje pomnije pažnje na kulturama pre sastoji od „čina pronalaženja ruke
strukturu dečjih razgovora otkrilo bi da se koja će stisnuti tvoju" nego, kao što se obično
termin „drug/arica" najčešće koristi u upitnim pretpostavlja, „čina pružanja ruke" (1974: 119).
iskazima. U tom smislu, postavljana su pre pita- To je proces klasifikovanja Ja a ne Drugog,
nja nego što su iznošena čvrsta uverenja o traganje za ličnim identitetom pre nego za
prirodi drugarstva: „Jesi li mi drug/arica" ili „Ti obostranim odnosima.
si mi drug/arica, zar ne?" Nešto rede su izricane Ali kako prepoznati da je ruka tu? Garvi
pozitivne i negativne izjave: „Ja sam tvoj/a ukazuje da se među mlađom decom „termin
drug/arica"; „Nisam ti drug/arica". Još rede su drug/arica obično odnosi na ono što shvataju
deca izjavljivala nešto o trećoj osobi: „Džoze- kao drugarsko ponašanje" (1984; 171). Obrnuto
fina je moja drugarica". Ali koja su značenja je takođe tačno: deca mogu odbaciti kao drugo-
deca pripisivala toj reci? Šta su razumela kada ve one čije je ponašanje protumačeno i klasifi-
je čuju i upotrebe i koje su bile društvene kovano kao nedrugarsko. Još jedanput, potanko
posledice njene upotrebe? opisivanje konteksta u kojima deca upotre-
Prvo tumačenje može biti da četvorogo- bljavaju termin „drug/arica" pokazuje načine na
dišnja deca upotrebljavaju termin „drug/arica" koje deca počinju pojmovno da popunjavaju
samo kao sredstvo klasifikovanja. Ipak, katego- različite nijanse njegovog značenja. Tumačenje
rično svrstavanje nekog deteta u „druga/ricu" susreta kao „prijateljskih" a ne „neprijateljskih"
nekog drugog može biti privremeno, a ne stalno. prvi je korak u tome, što se može videti iz ove
Može trajati samo nekoliko trenutaka, onoliko beleške sa terena:
vremena koliko je potrebno da se pređe neka „Tobi i Džoel sede jedan pored drugog i
prostorija zajedno; može trajati dok traje neka sastavljaju slagalicu na stolu. Oni se obično ne
igra ili jedno jutro, dan, sedmicu. U tom smislu druže jedan s drugim. Nakon nekog vremena
se ne može reći da termin ,,drug/arica" nužno Džoel podigne pogled i kaže Tobiju: 'Haj'mo do
označava neki kontinuitet naklonosti ili pože- dole.' On misli na 'neuredni' deo prostorije gde
ljnost međusobnih drugarskih veza kada ga se slika i obavljaju aktivnosti sa vodom. Tobi
koriste cetvorogodisnja deca. Izgleda da njego- deluje zadovoljno, smeši se i kaže: 'Aha... mi
va upotreba, umesto toga, služi za registrovanje smo drugovi, zar ne?'"
aktuelnog društvenog pozicioniranja Drugih u Tobi tumači Džoelov poziv da se preme-
odnosu na Ja. ste na drugo mesto kao znak njegove sopstvene
„Jesi li mi drug/arica" i „Ti si moj/a prihvatljivosti. On pita Džoela da potvrdi da on
drug/arica, zar ne?" bila su dva tipična početna - Tobi - ima druga, te da se stoga može
pitanja u nekoj sekvenci interakcije između kategorizovati kao nečiji drug. Ali formulisanje
dece (Corsaro, 1979). Ta pitanja su često njegovog pitanja - „zar ne?" - takođe nagove-
postavljali četvoro- i pe-togodišnjaci ubrzo na- štava njegovu svesnost da je obeležje toga „biti
kon započinjanja zajedničkog igranja. Ali, iako drug" obo-stranost. On zna da i taj uslov mora
se pitanje naizgled tiče svrstavanja Drugog - biti zadovoljen pre nego što se može formulisati
tebe, u stvari je usredsređeno na „ja". Da li „ja" samoreferencijalni iskaz - „Tobi je moj drug",
imam drugove/drugarice? Da li je ova osoba lako je kratko trajao - vreme koje je bilo potre-
moj/a drug/arica? U tom smislu može se reći da bno da se prostorija pređe - kroz ovaj susret
„imati druga/ricu" nagoveštava sopstveni status dečaci su počeli da sastavljaju upotrebljiv kon-
deteta i identitet toga „biti drug/arica". Ovo cept drugarstva. Kao što primećuje Fajn (Fine),
drugo iskustvo obuhvata mnogo komplek-sniji „deca uče kroz reakcije drugih da njihovo
proces interakcije i povezanosti sa drugima, o ponašanje ima posledice" (1981; 32).
čemu ću raspravljati kasnije. Stoga, kada je Prema tome, drugarstvo može biti prilično
Piter upitao Robina „Jesi li mi drug?", on je dinamično i fluidno, naročito među mlađom
zapravo pitao Robina da potvrdi da on - Piter - decom, i privrženosti se mogu menjati za vreme
kratkotrajnih interakcija. Implicitnim poređe- Neka četvorogodišnja deca počela su da
njem sa modelom postojanog i dugotrajnog pri- shvataju kvalitativne, a ne klasifikatorske as-
jateljstva odraslih, ovakav obrazac društvenih pekte termina „drug/arica". Tako, iako je ret-ko
odnosa neminovno vodi patološkom tumačenju kad pravljena razlika između „neko ti se sviđa"
dečjih međuljudskih odnosa. Postoji jedno neiz- (afektivni odnos drugarstva) i „nečiji/a si
govoreno ali jasno uverenje da bi „nekako bilo drug/arica" i rede je upotrebljavano, deca su,
'bolje' kada deca ne bi tako često menjala dru- uprkos tome, ponekad izražavala mišljenje o
gove" (Bigelow & La Gaipa, 1980; 39). Među- društvenosti nekog drugog s obzirom na granice
tim, čini se da te strepnje slabo dotiču shvatanje drugarstva.
drugarstva kod četvorogodišnje dece; tek (Konrad prilazi da mi nešto kaže).
kasnije trajnost kao svojstvo počinje da poprima KONRAD: Artur mi više nije drug. Ugrabio je
značaj. trotinet.
(...) Ovaj primer pokazuje da, iako je dotada
Dosad izneti primeri pokazuju da deca pravo sankcionisanja u prijateljstvu, koje je
teže saznanju svoje sopstvene klasifikacije i karakteristično za odnose starije dece, retko ko-
društveno pozicioniranog identiteta u okviru rišćeno, neka deca su ga ipak primenjivala.
grupe. Oni potvrđuju da „biti drug/arica" znači Tako mi je Džimi rekao: „Oliver mi nije drug
pre svega „imati drugove/drugarice". Stoga su jer me prati unaokolo", a Tomi je opisao kako
starija deca, razmišljajući o svom prelasku u se „Pirs potukao sa mnom kad mi nije bio
udaljenu srednju školu, najpre govorila o svojoj drug". U predškolskom odeljenju sam retko kad
bojazni da tamo neće imati drugove/drugarice, čula da četvorogodišnjaci postavljaju pitanje,
pre nego što su žalila zbog gubitka određenog „Da li ti se sviđam?" ili da kažu o nekom
drugarstva. drugom „On mi se ne sviđa". Samo je jednom
Ali u predškolskom odeljenju Hiltop prilikom dete upotrebilo reč „mrzim" za nekog
škole neka deca su delo-vala sigurnije u pogledu drugog. Umesto toga, ono što se može smatrati
svog položaja vis-a-vis drugih. Ona su Počela nedopadanjem - afektivni odnos drugarstva –
da uzimaju učešće u trajnijim odnosima - onima najverovatnije se ispoljavalo prosto kao ravno-
biti drug/arica - koji su svojstveniji starijoj deci dušnost i sprovodilo u skladu sa tim: četvoro-
(Bigelovv & La Gaipa, 1980). Određeno grupi- godišnja deca bi naprosto ignorisala prisustvo
sanje i sparivanje postalo je očigledno dok su se onog drugog. Stoga mi je sledeća razmena
deca između aktivnosti slobodno kretala po između tri četvorogodišnjaka upala u oči kao
učionici za predškolski uzrast i ta su deca prilično neobična zbog diskusije o naklonosti:
davala različite izjave o drugarstvu Sigurnija u KONRAD: Deni, tebi se sviđam, zar ne?
svoju poziciju, ona su sebi dopuštala komentare NIL: Je I' ti se sviđa Adam?
i mišljenja o društvenom položaju druge dece. KONRAD: (Deniju) Meni se sviđate Nil i
Tako je jednog dana Rut, koja se uvek igrala sa ti.
Elspet, upitala Timija: „Je li Džozef još uvek NIL: (Konradu) Video sam te u mom
tvoj drug?" Ubacivanjem priloga „još uvek" ona autobusu.
je potvrdila da je trajnost za nju već važno KONRAD: (smeši se i izgleda
obeležje drugarskog odnosa. Postojanje ovak- zadovoljno): Aha, video si me.
vog suptilnijeg razumevanja prirode drugarstva, Ovde Konrad, koji je često pokušavao da
pored upotrebe termina „drug/arica" kao ele- proceni svoj relativni društveni položaj, još
mentarnog sredstva za klasifikovanje četvo- jednom zabrinuto nastoji da preispita svoj iden-
rogodišnjaka iz istog odeljenja, razlog je zbog titet i svoju ličnost. Deni odbija da odgovori, pa
kojeg su razvojni modeli prijateljstva, povezani Konrad prilično hrabro pruža svoju ruku,
sa hronološkim uzrastom, u krajnjoj liniji izjavljujući da se njemu sviđaju i on i Nil. Ali - i
nezadovoljavajući. Upravo je društveno iskus- Konrad je iznenađen - Nil, a ne Deni, je onaj
tvo, a ne naprosto prolaženje vremena ono što je koji oduševljeno odgovara na njegovu izjavu,
presudno. To omogućava sticanje neophodnih pokazujući spremnost da se sprijatelji time što
društvenih veština da možeš da se sprijateljiš i spominje da je video Konrada u autobusu. Kon-
održiš prijateljstvo. rad je veoma zadovoljan što se on toga seća; to
mu potvrđuje da on ima priznat društveni tva druženja, oni uviđaju da je trajnost važna
identitet, prepoznatljivu ličnost: „Aha, video si odlika:
me", kaže on ponosno. ELISON: Znači vas dvojica ste najbolji
U ovom navodu uvodi se još jedna tema u drugovi. Da li ste to odu-vek bili?
dečja drugarstva: njegov performativni aspekt. SEMJUEL: Počeli smo da se družimo u
Drugarstvo nije samo kognitivni odnos drugom -
naklonosti; ono se mora utvrditi, potvrditi i BOBI: Ne, već u trećem razredu.
ponovo potvrditi društvenim delovanjem. To ELISON: Znači drugovi ste dve godine?
objašnjava kako se isticanjem „isto-vetnosti" i SEMJUEL: On je imao jednog drugog
podudarnosti u dečjim društvenim odnosima - druga, ali on se odselio.
nošenje iste odeće, konzumiranje iste hrane, Stoga, iako uzrast može minimalno
navijanje za iste fudbal-ske timove - postiže oblikovati opštu putanju po kojoj se razvijaju
ublažavanje značaja koji može imati različitost. koncepti prijateljstva, njegova značenja mogu
To predstavlja jednu očiglednu demonstraciju poprilično varirati. Kao što su primetili Bigilou
drugarstva, jer upravo putem tog javnog ispolja- i La Gaipa, „Još uvek se malo zna o tome šta
vanja deca vrednuju i priznaju svoje međusobno deca očekuju od svojih drugova/drugarica, kako
drugarstvo: biti drug ne može se samo doživeti, se ta očekivanja menjaju tokom vremena i koji
već mora biti primećeno da se doživljava. Kroz je učinak te društvene spoznaje na izbor
svoje svakodnevne društvene interakcije sa dru- drugarstva" (1981; 15).
gima, deca uviđaju granice drugarstva i stepen
posvećenosti koji određeni odnos iziskuje. To je DRUGARSTVA ODREĐENA RODOM:
proces finog podešavanja afektivnih odnosa DOŽIVLJAJ DRUGARSTVA
među decom, koji se javno ispoljavaju.
Međutim, stil tog ispoljavanja varira u Moć uključivanja ili odbacivanja, imeno-
zavisnosti od uzrasta. Kako deca rastu, počinju vanja ili neimenovanja, obznanjivanja drugar-
da se menjaju značenja koja ona pripisuju dru- stva ili ignorisanja onog drugog ključna je u
garstvu i očekivanja koja imaju u pogledu nje- dečjim društvenim odnosima. Deca mogu
govog dramatskog ispoljavanja. Već sam nago- upravljati ponašanjem onog drugog izricanjem
vestila neke od načina na koje se to odigrava, pretnje - „Kažem ti" - ili, kao alternativa, privre-
ali, na čemu takođe insistiram, to ne znači da meno prekinuti drugarstvo - „Kazao sam ti". Taj
uzrast ima uvek isti učinak, lako postoji više proces bukvalnog poistovećivanja deluje i na
različitih etapa kroz koje drugarstvo logički diferencijalni pristup moći -pomoću koje deca
napreduje, vrste drugarstva nisu uslovljene uz- sprovode promene ili obnavljanje u svojim
rastom. Tako, iako se dokazuje da deca tek sa društvenim odnosima - i na performativnu
osam godina mogu kognitivno da saosecaju sa demonstraciju drugarstva, koja omogućava deci
drugima (što znači da pre tog uzrasta uzajam- da dodele identitete, da personifikuju jedno
nost u drugarstvu nije moguća), ne može se drugo. Na taj način određeni odnosi postaju
potkrepiti jednostavan hijerarhijski razvojni nabijeni popriličnim emocijama. Ali način
model drugarstva (Bigelovv & La Gaipa, 1980). korišćenja prava poistovećivanja i personifiko-
Kategorije „drug/arica" mogu biti prilično vanja u drugarstvu razlikuje se kod dečaka i
nejasne i svako pojedino dete može biti u razli- devojčica i u sledećem poglavlju se ispituje
čitim etapama drugarstva sa različitom decom. priroda drugarstva određena rodom.
Prema tome, deca uče o prijateljstvu i doživlja- lako sam rod postavlja neznatna ograni-
vaju ga kroz njegova posebna ispoljavanja, što čenja društvenim odnosima male dece, dopuš-
znači da društveni kontekst u kome se deca tajući relativno neproblematično učestvovanje
zatiču, a ne samo njihove godine, ima važniju dečaka i devojčica od četiri i pet godina u
ulogu u oblikovanju dečjeg shvatanja tog zajedničkim igrama, prelazak dece na (i kroz)
pojma. Stoga su devetogodišnjaci Bobi i Semju- kulturu detinjstva svedoči o sve većoj svesnosti
el, razmislivši o tome, mogli da klasifikuju o rodnim razlikama počev od uzrasta od šest ili
svoje poznanstvo iz prethodnih godina kao dru- sedam godina. Model strogog odvajanja rodova
garstvo Iz perspektive njihovog sadašnjeg iskus- koji se u kontekstu škole razvija u dečjim igra-
ma, preslikava se na njihove drugarske veze. U Nekoliko dečaka je imenovalo svog „najboljeg
tom smislu, rod za decu ima dvostruki značaj. druga" u nešto privatnijim razgovorima sa
Njegov potencijal za pravljenje razlike istovre- mnom. Zapravo se time sugeriše da su oni
meno pojačava (i pojačan je) određenim forma- naučili da o tome ne govore ili da ne pokazuju
ma igre i obrascima drugarstva, koje, opet, svoj odnos sa drugima u javnom kontekstu
stvara kulturne modele određenih rodnih identi- učionice ili školskog dvorišta. Oni su shvatali
teta i za određene rodne identitete. Stoga nije da „deca koja suviše spremno priznaju svoju
iznenađujuće to što kruto ograničena i određena naklonost postaju predmet zadirkivanja i ruga-
forma igara devojčica odražava i prelama izra- nja" (Fine, 1981; 35). Možda je to bilo u osnovi
zito dvojni obrazac njihovih drugarskih veza. Metjuove dileme j uzrok njegove društvene
Slično tome, labavija ali takmičarska ekipna izolovanosti. Dakle, klasifikacijski status imanja
struktura igara dečaka obično svedoči o njiho- drugova, čemu su četvoro- i petogodišnji dečaci
vom usvajanju manje prisnih formi drugarstva. I nestrpljj. vo težili otvorenim ispitivanjem jedan
baš kao što učestvovanje devojčica u igrama drugog: ,,Jel' ti se sviđam?", „Jesi li mi drug?",
može biti i zatvorenog tipa i isključujuće, tako osmo- i devetogodišnjaci pretvaraju u predsta-
su i njihova drugarstva obavezujuće duševne vu. Biti drug mora se javno odigrati zajed-
veze koje sadrže priličnu emocionalnu poveza- ničkim učestvovanjem u bučnim i grubim igra-
nost, dok u javnoj sferi kolektivni duh koji se ma. I upravo su takve igre Semjuel i Bobi, mirni
širi u igrama tipičnim za dečake od sedam, i pažljivi u svom drugarstvu, izbegavali. Među-
osam i devet godina skida naglasak sa ličnog. tim, što se tiče devojčica, status „imanja druga-
Stoga, iako to nipošto nije isključivo isku- rica" očigledno je manje kodiran u njihovom
stvo devojčica, bliske veze naklonosti koje se ponašanju na igralištu. Stoga može biti slučaj da
smatraju ključnima za zapadnjački koncept pri- klasifikacijska moć drugarstva za njih počiva u
jateljstva, češće artikulišu devojčice nego privatni-jem i prisnijem iskustvu „biti
dečaci. Ova razlika se može protumačiti napros- drug/arica".
to kao funkcija rastuće socijalizovane svesti de- Ta zatvorenost dijadnih odnosa devojčica
ce o implicitnoj binarnoj klasifikaciji koja pove- dovoljno je doku-mentovana (Lever, 1976;
zuje ispoljavanje emocija sa stereotipima o rodu Steedman, 1982). Manje je bilo reci o tome
i kojom se i dalje proglašava da u zapadnim kako oni nastaju i o odnosima moći koji struk-
kulturama dečaci ne plaču i da su devojčice one turišu njihovo ispoljavanje. To je ključ za razu-
koje se brinu. Međutim, mada se to nesumnjivo mevanje iskustvenog aspekta drugarstva devoj-
dešava, devojčice stiču drugačija iskustva na čica, koja su uobličena i čine kontekst za brigu-
osnovu svog učestvovanja u takvim oblicima kontrolu koju one, kao svoju buduću ulogu
drugarstva: one počinju da spoznaju i upotreb- odrasle žene - briga za druge koji od njih zavise,
ljavaju kompleksnost moći. To je značajno usvajaju putem socijalizacije na nekom drugom
kulturno iskustvo koje im je često uskraćeno u mestu (Hockev & James, 1993). Naime, sposob-
drugim sferama života. nost brige za druge može se istovremeno protu-
(...) mačiti kao vid upravljanja i tu dvostruku odliku
Kao kod devojčica, njihov (dečaka, prim. brige devojčice doživljavaju i postaje im očig-
prev.) dijadni odnos bio je zatvorenog tipa; oni ledna kroz njihova dijadna drugarstva. U drami
su retko kad dopuštali da im se priključi neko nezgode u školskom dvorištu devojčice su te
drugi i imali su vremena da razmišljaju o svom koje preuzimaju kontrolu putem čina brige:
iskustvu bivanja drugom. Ostali dečaci retko su Kad god neka devojčica ili dečak iz prvog
pričali o drugarstvu na ovaj način, radije su u razreda padnu u školskom dvorištu, starije
razgovoru pružali prikaz u kome su naglašavali devojčice ih odmah okruže, dajući savete i
njegove instrumentalne pre nego afektivne objavljujući uzbunu. Danas se dogodila jedna
aspekte. Za njih su drugovi bili ljudi sa kojima takva drama. Rečeno mi je da je Sindi pala i, sa
se igraju ili tuku, članovi svakodnevne fudbal- većom uzrujanošću, da je „neko vreme ležala
ske ekipe koja se okupljala u školskom dvorištu. mirno". Sama Sindi uzdržava se od komentara.
To ne znači da dečaci nisu imali posebna i blis- Kao i u svim takvim slučajevima, povređeno
ka drugarstva. Sigurna sam da mnogi jesu. dete ostaje pasivno, dok stariji, koji ih neguju,
govore u njihovo ime. cionalnih veza, koje su zauzvrat oblikovane
Socijalizovani identiteti devojčica kao suptilnim promenama u odnosima moći. Nasu-
negovateijica dolaze do izražaja u drugarstvima prot tome, pri većem grupisanju „nas" kod de-
(i kroz njih), koja one sklapaju. Vremenom, to čaka - fudbaleri, buldog (Bulldog) igrači ili
pomaže u formiranju same zatvorenosti tih karate poklonici - što se razlikuje od sasvim
drugarstava putem snažnih restrikcija koje drugačijih „njih", drugarstvo manje obavezuje u
brižnost sobom donosi. Stoga se „drugovi/dru- javnosti iako se iskustvo od-bačenosti ništa
garice" za koje su mi mnoge četvorogodišnje slabije ne doživljava.
devojčice rekle da imaju među malom – odnos- (...)
no mlađom - decorri/ mogu shvatiti u tom smi- Utoliko što su odnosi dečaka manje
slu. Sa tačke gledišta šestogodišnje devojčice, zatvoreni, i biti drug se često poklapa s njiho-
sigurne u prestiž koji godine i veličina donose, vim učestvovanjem u većem grupisanju „nas"
na šta sam već ukazala, ta mala (mlađa) deca nasuprot „njih", pa su promene u sastavu grupe
mogu se paziti i maziti istovremeno sa obzna- manje primetne. To odudara od sparivanja de-
njivanjem „veličine" same devojčice. Što se njih vojčica u manja drugarstva, pri čemu svaki ras-
tiče, mala deca pozdravljaju takvu pažnju s kid može neposredno ubrzati ponovno udruživa-
obzirom na njihov interes da najpre imaju nje u druge dijadne odnose. Pošto su manje ve-
drugove/drugarice, da bi kasnije mogli da budu zani jedni za druge, dečaci lakše prelaze iz
drugovi/drugarice. To što su načinjena predme- jedne grupe u drugu i njihovi odlasci i dolasci
tima bavljenja starijih devojčica, njima može smatraju se manje dramatičnima. Nasuprot
dati znak da su njihov društveni identitet, tome, za devojčice je gubitak drugarice uvek
njihova ličnost, javno priznati. događaj.
(...)
Dakle, ukratko, drugarstva devojčica
sačinjavaju promenljivi obrasci bliskih i emo-