AKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI

UNVERZITET U SARAJEVU

NASTAVNIČKI ODSJEK

SEMINARSKI RAD IZ METODIKE LIKOVNOG ODGOJA V

METODIKA I KULTURA LIKOVNOG ODGOJA

Studentica: Profesor: Doc. Dr. Sandra Bjelan- Guska

Dolores Mrnjavac Saradnik: Nela Hasanbegović, v. ass.

Sarajevo, 2020.

1. Uvod
 Likovna umjetnost i likovna kultura određene su specifičnostima koje su uvjetovale
posebnosti nastave likovne kulture. Kompleksnosti individualnog umjetničkog stvaralaštva,
koje su produkt dugotrajnih previranja u duši i umu samog umjetnika, uslovljenih društvenim
okolnostima, vremenom i individualnim osobenostima umjetnika, svoje mjesto pronalaze i u
nastavi likovne kulture. Kompleksnosti individualnog stvaralaštva svakog učenika, koje je
uvjetovano njegovim znanjima, sposobnostima, interesovanjima učenika, zavise i od
kompleksnosti ličnosti samog nastavnika, koji vodi nastavni proces. Učinak nastave likovne
kulture, koji se može pratiti nivoom razvijenosti kreativnosti, dječijih sposobnosti i znanja u
direktnoj je zavisnosti od sposobnosti nastavnika da usmjeri učenikova interesovanja,
podstakne razvoj kreativnosti i kreaira bogat odgojno-obrazovni proces.
U kreiranju bogatog, kreativnog i učinkovitog nastavnog procesa, nastavnicima
likovne kulture “pomaže” metodika likovnog odgoja, koja na specifičan način sublimira
znanja didaktike, pedagogije, psihologije, sociologije i likovne umjetnosti. Ona je spona
između likovnih umjetnosti i nastavnog procesa i cilj joj je pronaći optimalan put za usvajanje
znanja, razvijanje sposobnosti, ali i ono što je specifičan zadatak nastave likovne kulture, za
kultivisanje ličnosti.
Cilj ovog seminarskog rada je istaknuti specifičnosti metodike likovne kulture, koje su
uslovljene samim specifičnostima likovne kulture i umjetnosti i na taj način pozicionirati je u
kontekstu sveobuhvatnog odgojno-obrazovnog procesa.
 2. NASTAVA, METODIKA I LIKOVNA KULTURA

Nastava je odgojno-obrazovni proces, odnosno sistematičan, organiziran i intencijalni oblik

pedagoškog djelovanja. Iz didaktike su proizašle posebne didaktike, tj. metodike, a time i
metodika likovne kulture.

Metodika i kultura likovnog odgoja je naučna disciplina koja se bavi zakonitostima i

pravilima odgoja koji se temelje na sadržajima likovne umjetnosti i likovna kultura. To je
zapravo sređeno iskustvo u vidu teorije koje služi mladim generacijama nastavnika da
rukovode praktičnim radom, racionališu energiju, održe kreativan i kvalitetan nastavni sat.1

Poštujući razvojne faze dječijeg likovnog izražavanja predškolskog i školskog uzrasta

formiraju se programi i planovi, sadržaji – njihova složenost, metodički postupci i očekivani
rezultati. Dakle, osnove nastave likovne kulture moraju biti u skladu sa mogućnostima i
sposobnostima djece specifičnog uzrasta i stadija sveukupnog razvoja. Vrlo je zahtijevan
zadatak odgajatelja i nastavnika da na osnovu znanja i neposrednog iskustva u radu sa djecom
različite starosne dobi ostvare zdravu ravnotežu između težine zadataka koje im postavlja i
mogućnosti da se oni shvate i uspješno riješe.
Metodika likovne kulture se može raščlaniti na metodiku likovne kulture predškolskog
uzrasta, osnovnoškolskog uzrasta, srednjoškolskog uzrasta i na metodiku likovnog
obrazovanja odraslih. Program likovne kulture za osnovne devetogodišnje škole strukturiran i
predviđen je za: razvoj likovne pismenosti i likovnog stvaralaštva (likovni jezik, likovni
kompozicijski elementi, vježbe i kreativan rad, sredstva i mediji). Za srednju skolu je pak
predviđeno usvajanje znanja o povijesti umjetnosti, kultivisanje individualnog ukusa,
senzibilitet i vrednovanje preko likovne sintakse.2 Obrazovanjem i vaspitanjem odraslih se
bavi andragogija.

Preko likovne umjetnosti učenici istraživački pristupaju likovnom stvaralaštvu različitih

kultura i društava u širokom vremenskom periodu, od pretpovijesti do suvremenog doba.
Učenici istražuju kako se društveno – povijesna situacija odražava na likovnu umjetnost, kako
se ona ispoljava, na koji način i zašto. Također, istražuju i utjecaj likovnog stvaralaštva na
društveno-političko-povijesne situacije u prošlosti i sadašnjosti. Učenici ovim razmišljanjem i
istraživanjem potiču svjesno i aktivno doživljavanje, kritičko promišljanje i analiziranje

1 Irfan Handukić- Metodika i kultura likovnog odgoja (Sarajevo), str. 71

2 Ibid 139, 146.
likovnih djela, te stječu kompetenciju ne samo za procjenjivanje umjetničkih djela već i
znanje o njima, te argumentirane stavove o vizualnom stvaralaštvu i okolini.

Likovna kultura je predstavljena kao izraz i refleksija interakcija u životu pojedinca i društva,
ona mora da razvija ljudske sposobnosti i potrebe, da podstiče pojedince na nova rješenja, da
im dozvoli da razvijaju svoju imaginaciju.3Nastava likovne kulture za razliku od ostalih
predmeta je veoma specifična zbog toga što zahtjeva određenu vještinu i osviještenost
određenih pojmova. Trebamo poznavati likovni jezik i likovne tehnike da bi uspješno
djelovali u nastavi likovne kulture, ali imati i svijest o njihovoj praktičnoj primjenjivosti.
Najprostije rečeno nastava likovne kulture je balansiranje između učenja, to jest davanja i
primanja informacija u obliku znanja, i odgoja. Likovne-školske prakse u kojoj učestvuju;
stvaralaštvo, recepcija, praktičan i teorijski rad zahtijeva duže vremensko trajanje, kao i
distribuciju ovih nastavnih sati. Takav rad se realizira kroz razvoj senzibiliteta i kultiviranja
učenikove ličnosti. Preko nastave likovne kulture učenik se unosi u umjetnost, te učestvuje u
njoj tako što izražava vlastite emocije, osjećanja. Oni unose u likovnu kulturu odnose
uzvišenosti i prijatnosti umnog i osjećajnog, idealnog i realnog, sadržaja i forme. Likovna
kultura participirala je i vlastita osjećanja koje posjeduje individua, čiji se rezultati
manifestiraju u procesima nastave; ti odnosi govore nam da je ona značajan prenositelj
shvaćanja, kao što je i sama umjetnost. U nastavnim procesima trebala bi se ispoljavati
originalnost i individualnost, te upravo kod djece nalazimo neposrednost, spontanost, prirodnu
naivnost koja se ispoljava kao unutrašnja tenzija. Nastava likovne kulture formulira ciljeve uz
povezivanje socioloških i likovno-estetskih zahtjeva zajednice, naroda i države. Ona nas
odgaja i uči putem umjetnosti. Ciljevi likovne kulture su razvoj likovnih posebnosti –
recepcije, aprecijacije i kreativnosti, oni su obuhvaćeni likovno – odgojnim ciljevima sa
vrijednostima kognitivnog, emocionalnog i psiho-motoričkog aspekta djelovanja, a preko
likovne strukture i pojava.4 Naglašavamo da likovno obrazovni ciljevi su ciljevi kojima se
učenici usmjeravaju postupnom i kvalitetno-kvantativnom usvajanju znanja, pretežno na
osnovu likovnog mišljenja, ostvarujući i prihvaćajući određene spoznaje i pojmove. Struktura
likovne kulture bazira se na zahvaćanju sadržaja nastavnih cjelina koje se vežu sa drugim
disciplinama i oblastima nauke i umjetnosti; povijest umjetnosti, teorija likovnih umjetnosti,
filozofija, psihologija, sociologija, itd. Izgradnjom i kultiviranjem opća kreativnost
razvijasvijest o prirodnosti, vremenu, prostoru, društvu i njegovoj povijesti. Također, nastava
3 Irfan Handukić, Metodika i kultura likovnog odgoja,( Sarajevo), str. 130.

4Irfan Handukić, Metodika i kultura likovnog odgoja,(Sarajevo), str. 132.

likovne kulture je jedan proces u kome se njeguje i obrazuje opažanje kao i čulno-likovno, te
vizualno mišljenje. Ona utiče na razvoj kreativnosti učenika na polju recepcije i doživljaja
umjetničkih djela, učenik postiže učinak vrednovanja, objašnjavanja i definiranja. Zadaci
nastave likovne kulture, podijeljeni su na likovno-odgojne i likovno-obrazovne zadatke..
Kombiniranjem likovno-odgojnih i likovno-obrazovnih zadataka postižu se uspješni rezultati i
određeni kvalitet kreativnosti, te oni omogućuju vrijednost likovnog procesa i njegov produkt
upravo onda kada su pojedinačno usmjereni, kontrolirani i isticani.
Kultura i umjetnost imaju svoju razvojnu i povijesnu određenost te im je stalni pratilac
kvalitet i novine promjenjivosti i progresije u općem smislu riječi. Likovna kultura se sastoji
od praktičnih i teorijskih likovnih aktivnosti. Praktična područja obično utvrđuju čisto likovnu
umjetnost, crtež, kiparstvo, grafiku, sliku, dizajn, arhitekturu, itd., dok teorijska područja
utvrđuju teoriju, znanost, povijest umjetnosti, likovnu kritiku. Također, svako praktično
područje ima svoju teoriju i povijest koja ga obrađuje i proučava. Zadatak predmeta likovna
kultura je ostvarivanje likovnih sadržaja koji su uokvireni u programe nastave likovne kulture,
to jest; na koji način te sadržaje ostvariti praktično. Cilj je da se ostvari trajno usvajanje
znanja kao i produbljivanje kako likovne kulture tako i umjetnosti, osposobljavanje učenika
za recepciju i lično stvaralaštvo, odnos prema kulturama, te povijesnom umjetničkom nasljeđu
i umjetničkoj baštini svoga naroda. Već smo naveli bitnu komponentu nastave likovne
kulture, to jest njezin odgojni cilj koji uvažava socijalnu dimenziju i takvom upotrebljivošću
učenici, nastavnici i nastava su uvučeni u odnose čovjek – društvo kojima nastoje svladati i
otkriti potrebu i funkciju.
 3. ZAKLJUČAK

Likovna kultura, kao i likovna umjetnost zbog svoje društvene uvjetovanosti, svjedoci
su vremena. Promatrati način likovnog odgoja i obrazovanja znači promatrati sveobuhvatan
nivo razvijenosti nekog društva. Kvalitet nastave likovne kulture, nastavnog kurilukuluma, ali
i realizacije nastavnih jedinica, između ostalog svjedoči i o pažnji koja se posvećuje
umjetnosti i kulturi.

Ulagati u nastavu likovne kulture znači ulagati u kultivirane i kreativne osobe. Iako je važnost
umjetnosti i likovne kulture vrlo često zanemarena, doprinos koji oni imaju u kompletnom
razvoju individue je neosporan, zbog čega kompleksnosti metodike likovne kulture i same
nastave ne treba shvatati kao prepreke, već izazove, koje je svaki nastavnik dužan prigrliti.