OD MUHAMEDA DO KARLA VELIKOG: VIZIGOTSKA
UMJETNOST / MEROVINŠKI SVIJET
° P revela: Martina Mitak (povijest umjetnosti / francuski jezik i književnost, IV. godina)
n M entori: Iva Marić, asistent pri MIC-u za kasnu antiku i srednji vijek; prof. dr. sc. Miljenko
Jurković________________________________________________________________________
V IZ IG O T S K A U M JE T N O S T *
VIZIGOTI NA IBERSKOM
POLUOTOKU I NJIHOVI ODNOSI NA
MEDITERANU
akon bitke kod Vouilléa 507. godine,
N Vizigoti su se konačno smjestili u
provincijama Iberskoga poluotoka (Kar-
tageni, Luzitaniji, Betici i Tarakonskoj
Hispaniji), ali su i dalje u odnosu na hispano-
rimsko stanovništvo predstavljali manjinu. Iz
različitih razloga, uglavnom vjerskih, nije
odmah došlo do miješanja stanovništva.
Urbani su centri kršćanski, ruralni su dijelovi
poganski, dok Vizigoti prakticiraju arijanizam.
Liuvigild** će 576. g. ujediniti kraljevstvo i
premjestiti glavni grad iz Seville u Toledo.
Godine 587. Rekared uspostavlja vjersko
jedinstvo, koje će biti ratificirano na trećem
koncilu u Toledu 589. g. preobraćenjem vizi-
gotskog plemstva i crkve na katoličku vjeru.
Stapanje germanskog i hispano-rimskog
stanovništva okončano je četvrtim koncilom
u Toledu 633. g. Hindesvint i Rekcesvint
* Prema: Eduard Carbonell, L 'art wisigothique, u:
De Mahomet à Charlemagne (eds. E. Carbonell, R.
Cassanelli), Paris: Citadelles & Mazenod, 2001.,
str. 57-66 (serija La Méditerranée et l'Art).
** Urednička napomena: osobna imena vizigotskih
i franačkih vladara donesena su ovdje u oblicima
koje koristi M. Brandt, Srednjovjekovno doba
povijesnog razvitka, Zagreb, 1995.
svojim su zakonima postigli zakonodavno
ujedinjenje koje je obznanjeno u L iber
Judiciorum 654. godine. U VII. stoljeću
kršćanska Crkva širi se izvan urbanih cen­
tara: i dok biskupi i svećenstvo ostaju u
gradovima, redovnici odlaze na selo. Stari
eremitoriji, poput onoga u Valedecanalesu
(Jaén), postoje i dalje, te će se iz njih razviti
samostanske zajednice. Slična se pojava
očituje i u ostalim dijelovima Europe nakon
dolaska irskih redovnika na kontinent. Ovo
će razdoblje vizigotske prevlasti trajati sve
do muslimanskog osvajanja Iberskog
poluotoka 711. godine.
Prije nego što su došli u Hispaniju,
Vizigoti su bili najromaniziranijji germanski
narod. Često su preuzimali rimske modele
posredstvom Bizanta. Rekared je uzeo ime
Flavije, a u dvorskome odijevanju se javlja
bizantska moda.
Veze koje tijekom IV. i V. stoljeća
postoje u umjetnosti ranoga kršćanstva na
Iberskome poluotoku i u Sjevernoj Africi,
nastavljaju se i u vizigotskome razdoblju.
Brojni crkveni velikodostojnici Tarakonske
Hispanije i Betike su podrijetlom s južnih
mediteranskih obala (npr. Pavao, biskup u
Méridi 530.-560. g.).
Trgovci iz Sirije i iz Sjeverne Afrike,
negotiatores transmarini, trguju na Iberskome
poluotoku te dolaze u Méridu i u Lisabon.
U tome će razdoblju drugi čim­
benici utjecati na umjetnost. Tako će
primjerice, političke i kulturne veze s
Bizantincima nastanjenima u Betici od 554.
g. istodobno formirati važno žarište ka-
toličanstva, kao i jako privredno središte. Na
to podsjeća borba za vlast između kralja
Liuvigilda i njegovog sina Hermenegilda koji
je imao potporu onih Bizantinaca koje je kralj
Svintila protjerao 621. godine.
Još jedan čimbenik koji je potrebno
uzeti u obzir jest prenošenje relikvija s Istoka
na Zapad. Nakon arapskog osvajanja
Jeruzalema 638. g., dio relikvija iz tamošnjih
se crkava prenosi u Toledo. Prema natpisima,
pad Aleksandrije i drugih gradova 642. godi­
ne, razlogom su dolaska crkvenih dosto­
janstvenika u vizigotsko kraljevstvo, u Tar­
ragonu ili u Méridu. Dakle, bizantski Istok još
uvijek zauzima važno mjesto.
OD KASNOANTIČKE TRADICIJE DO
VIZIGOTSKE RENESANSE
Tijekom prvog stoljeća prisutnosti
Vizigota u Hispaniji (VI. st.), kasnoantička je
tradicija u kršćanskoj umjetnosti i dalje jaka, a
vizigotski je doprinos prvenstveno vidljiv u
zlatarstvu. Ta je germanska tradicija, ori­
jentalne provenijencije, snažno prisutna u
vizigotskoj umjetnosti. Kada je riječ o tom
ranom razdoblju, trebalo bi govoriti o
hispanskoj umjetnosti vizigotskoga doba1.
Kasnoantička je tradicija i dalje prisutna u
arhitekturi: San Pedro de Alcántara (Málaga),
Aljezares (Murcia), Cabeza de Griego
(Cuenca). Kada je riječ o skulpturi, valja
napomenuti da su i dalje aktivne lokalne
radionice sarkofaga (npr. Ecija i Alcaudete2).
Svoj vrhunac vizigotska umjetnost
doseže u VII. stoljeću. Može se govoriti o
renovatio, o renesansi u kojoj sveti Izidor ima
ključnu ulogu. Njegove Etimologiae iz 620. g.
čine enciklopedijsku kompilaciju onodobnih
znanja i kompendij antičke kulture3.
1 P. de Palol, Arte hispánico de la época visigoda,
Barcelona, 1968.
2 P. de Palol, Arqueología cristiana de la España
romana (siglos IV-VI), Madrid-Valladolid, 1967.
3 J. Fontaine, Isidore de Séville et la culture classique
dans l’Espagne wisigothique, Paris, 1959. M. C. Diaz
y Diaz, De Isidoro al siglo XI, Barcelona, 1976. J.
Pisani izvori i sačuvani spomenici
upućuju na važnost urbanih središta: rimski
gradovi poput Méride oživjeli su s dolaskom
Vizigota. Postoji opsežna dokumentacija o
crkvama i samostanima u Toledu gdje je
djelomično očuvana crkva Sv. Spasitelja. Tu
se mogu spomenuti i drugi važni gradovi,
kao što su Lisabon, Tarragona, Córdoba,
Sevilla, Zaragoza.
Brojni elementi, koji su bili ili dio
građevina ili dio monumentalnog dekora
spomenika ovih transformiranih gradova, su
sačuvani jer su naknadno bili reupotrebljeni
u muslimanskim građevinama. Tako se npr.
pluteji i pilastri ukrašeni zoomorfnim i
vegetativnim motivima nalaze ugrađeni u
cisterni u Mćridi, dok su kapiteli upo­
trijebljeni u gradnji mošeje u Cordobi.
Vizigotske su građevine građene
tehnikom zvanom more gothico\ klesani
blokovi kamena slažu se u redove bez
upotrebe vezivnog materijala kao kod nekih
rimskih građevina. Ta se tehnika gradnje
znatno razlikuje od tehnike opus incertum,
koja prevladava u ranokršćanskoj arhitekturi
Hispanije, te je kvalitetnija od one korištene
u prekopirinejskom dijelu Europe — more
gallicano. Kako u tlocrtu, tako i u elevaciji
standardizira se upotreba potkovastog luka,
koji se javlja još u rimskoj arhitekturi, te ga
ne treba miješati s ibero-arapskim lukovima.
Tlocrt sačuvanih crkava je ili bazilikalan, kao
u San Juanu de Baños (Palencia), ili
centralan (Santa Comba de Bande, Orense)
ili pak u obliku latinskoga križa kao u San
Pedru de la Nave (Zamora). U nekim su
primjerima prisutni raniji modeli, poput
kripte San Antolin u Palenciji, ili pak
martyriuma Säo Frutuoso de Montelios.
Apsida je pravokutnoga oblika i katkad se
grade bočne prostorije tipa prothesis ili
diakonikon, kojima su u tekstovima pri­
pisivane različite funkcije4: mogle su služiti
Fontaine, Culture et spiritualité en Espagne du VIe
au VIIe siècle, London, 1968.
4 Puertas Tricas, Iglesias Hispanicas (siglos IV al
VIII), Testimonios literarios, Madrid, 1975.
kao preparatorium u kojemu su se čuvale svete
knjige, kao sacrarium, ili kao thesaurum...
Ponekad se ispod svetišta gradi prostorija,
kao u crkvama Santa Comba de Bande i San
Pedro de la Nave, koja se smatra pretečom
cámaras asturijskih crkava, ali njezina se točna
funkcija ne može odrediti. Oslanjajući se na
hispanske minijature nastale nakon X.
stoljeća, možemo pretpostaviti da je kao
inspiracija poslužila prostorija posvećena
anđelima nad oltarom u Salomonovom
hramu. Ove su crkve često presvođene
bačvastim svodom pojačanim potkovastim
lukovima ili pak ojačanim križnim svodom
kao u crkvi Santa Comba de Bande.
Otvoreno krovište je često, a samim crkvama
u većini slučajeva prethodi trijem. Cesto se
javlja podjela na prostorne odjeljke, naglašena
oltarnom pregradom te razlikama u nivoima
apside, glavnoga broda i križišta. Ta je podjela
vidljiva i u vanjskoj artikulaciji. Prostorni je
raspored uvjetovan hispanskom liturgijom,
koja će se sve do X. stoljeća održati na
prostoru današnje Katalonije, a sve do
sredine XI. stoljeća u pokrajini Castilla y
Léon. Način na koji su ove crkve5
funkcionirale je temeljito proučen.
Sačuvana skulpturalna dekoracija
ukazuje na važnost koju je imala u vizigotskoj
umjetnosti, kako u unutrašnjem tako i u
vanjskom izgledu građevine. Kapiteli, vijenci,
frizovi i pluteji su iznimno bogati, a katkad su
upotpunjeni spolijama, kao što su trupovi
stupa ili rimski kapiteli. Nisu sačuvani niti
zidni oslik niti mozaici, a kad je riječ o
skulpturi nemoguće je govoriti o nefigu­
rativnosti. Duboko ukorijenjena u kasno-
5 H. Schlunk, Die Kirche von Gioao bei Nazaré
(Portugal), Ein Beitrag zur Bedeutung der Liturgie fü r die
Gestaltung des Kirchengebaüdes, u: Madrider Mitteilungen
XII/1971, str. 25-240; također u: Metas do II
Congresso Nacional de Arqueología, II, Coimbra, 1971.
C. Godoy, Arqueologi a y liturgia. Iglesias hispanicas
(siglos IV a VIII), Barcelona, 1995.
rimskoj umjetnosti Hispanije6, umjetnost
Vizigota je umjetnost sinteze koja se razvija
od vladavine Liuvigilda (568.-586.) i Re­
kareda (586.-601.).
CRKVE
Zbog transformacije gradova i
spomenika tijekom vremena, uspjele su se
očuvati samo crkve ruralnih područja u
dvjema glavnim regijama: na sjeverozapadu
poluotoka crkve Sao Frutuoso de Mon­
telios, Sào Pedro de Balsemào ili Santa
Comba de Bande, a u centralnoj regiji, u
onome što nazivamo Campi Gothorum crkve
Quintanilla de las Viñas, San Antolín de
Palencia, San Juan de Baños, San Pedro de
la Mata kraj Toleda te San Pedro de la Nave.
Ostaci crkava nalaze se pak po cijelom
Iberskom poluotoku.
San Juan de Baños je Rekcesvintova
kraljevska zadužbina iz 661. godine kojoj je
možda kao uzor poslužila crkva iz glavnoga
grada Toleda. Sastoji se od ulaznoga trijema,
tri broda i tri pravokutne apside. Stupovi i
kapiteli na kojima počiva drveno krovište su
spolije. Trijumfalni je luk ukrašen sunčanim
diskovima i zoomorfnim elementima izve­
denim u niskome reljefu.
Od crkve u Quintanilli de las Viñas
(Burgos) ostali su sačuvani samo pra­
vokutna apsida i transept. Vanjskim plaštem
zida transepta teku dva, a zidom svetišta tri
friza, stilski vrlo različita: jedan je klasičan, a
drugi je ukrašen shematiziranim zo­
omorfnim likovima, koji kao da su
inspirirani orijentalnim tkaninama. U
unutrašnjosti, pod trijumfalnim lukom, na
dva niska reljefa prikazani su anđeli koji
nose sunce i mjesec, koje patristi i sveti
Izidor poistovjećuju s Crkvom i Kristom.
Druga dva plošna reljefa prikazuju Krista
kako blagoslivlja evanđeliste. Prema jed­
nome natpisu, crkva je vjerojatno bila
6 P. De Palol, Esenci a del arte hispanico de época
visigoda: romanismoy germanismo, u: I goti in
Occidente, Settimane Spoleto, 3, 1956., str. 65-126.
obnovljena u posljednjoj četvrtini IX. sto­
ljeća.
Sao Frutuoso de Montelios (Por­
tugal) odgovara arhitekturi martyria čestoj u
ranijim razdobljima, kao što je mauzolej Galle
Placidije u Ravenni iz V. st. Tlocrt crkve je u
obliku grčkoga križa s kupolama nad
križištem i nad tri kraka križa. Ulazni je krak
presvođen bačvastim svodom. Nad sre­
dišnjim kvadratom je kupola na pan­
dantivima. Vanjski zidni plašt je ukrašen
slijepom arkadom u kojoj se izmjenjuju
polukružni lukovi i trokutasti segmenti.
Santa Comba de Bande pripada
istome tipu, s tlocrtom u obliku križa, koji je
gotovo grčki, pravokutnom apsidom flan­
kiranom s dvije lateralne prostorije te ulaznim
trijemom. Obnovljena je 872. godine.
SKULPTURALNA PLASTIKA I NJENI
PREDLOŠCI
U crkvi San Pedro de la Nave nalaze
se najizvanrednija kiparska ostvarenja
vizigotske umjetnosti. Arhitektonska sinteza
koja sjedinjuje centralni plan i bazilikalnu
strukturu, sadrži tri kratka broda odijeljena
stupcima i smještena oko središnjeg kvadrata
čiji stupovi imaju ukrašene kapitele i baze, te
pravokutnu apsidu. Ikonografski je program
proučio H. Schlunk7. Na bazama stupova
prikazani su evanđelisti ljudskih tijela sa
simboličnim životinjskim glavama, što pred­
stavlja jedan od najstarijih ikonografskih
primjera tog tipa. Na »bizantinizirajućim«
kapitelima prikazano je žrtvovanje Izaka,
simbol Kristove i euharistijske žrtve prema
tradicionalnoj simbolici, te Danijel u lavljoj
jami kao simbol mučeništva prema tekstu
svetog Ciprijana iz Antiohije. Scene uokviruju
na bočnim stranama kapitela prikazani Filip,
Toma, Petar i Pavao, apostoli i sveci koji
najavljuju Evanđelje. Prikazani su s križem i
aureolom, atributima koje nalazimo u rano-
7 Estudios iconograficos en la iglesia de San Pedro de la
Nave, u: Archivo Español de XLIII/1970, str.
245-267.
kršćanskoj umjetnosti. Apostoli nose
tonzuru propisanu u Hispaniji koncilom u
Toledu. Na preostala dva kapitela prikazana
je euharistijska tema ptica s grozdovima, kao
i neidentificirani likovi. U prezbiteriju je
simbol Sunca kojeg možemo poistovjetiti s
Kristom. Takav bi ikonografski program,
prema J. Fontaineu, trebao omogućiti vjer­
niku da se od figurativnog uzdigne ka
simboličkom.
Skulpturalna dekoracija San Pedro
de la Nave potakla je H. Schlunka na
mišljenje da je skulptura svoju inspiraciju
crpila iz iluminacija. Ta je skulptura, stilski
udaljena od sarkofaga ranokršćanske tra­
dicije nastalih u hispanskim radionicama te
od bizantske umjetnosti, u kontinuitetu s
iluminacijama Beatusa i Biblije iz Lćona
nastale 906. g. Odredbe četvrtog koncila u
Toledu (633. g.) uvrštavaju čitanje Ot­
krivenja u liturgijsku godinu i čine
vjerojatnim iluminaciju ilustriranih kodeksa
te knjige. Osim toga, tema Apokalipse je
strana u Istočnoj Crkvi. H. Schlunk smatra
da su zapadni modeli poslužili kao
inspiracija za skulpturu i iluminaciju8.
U vizigotskim su kodeksima
ilustracije rijetke. Kao primjer navedimo
Fuero J uzg o (Reg. Lat. 1024, Vatikanska
biblioteka), oko 700. g., ukrašen kružnicama
i geometrijskim likovima, Oracional (Cod. 89,
Biblioteka kaptola Verone) koji potječe iz
vizigotske katedrale u Tarragoni, kodeks s
polikromijom i jednim crtežom koji upućuje
na postojanje skriptorija katedrale, te
naposljetku tekstove svetog Izidora lišene
ilustracija.
ZLATARSTVO
Budući da su u to doba hispano-
rimske i vizigotske nekropole bile za­
jedničke, teško je, na području zlatarstva,
razlučiti grobnu opremu lokalnog i bar­
8 H. Schlunk, Observadores en torno alproblema de
la miniatura visigoda, u: Archivo Español de Arte
XVn/1945, str. 241-265.
barskog stanovništva. Dosta se rano javljaju
germanske zlatne fibule i broševi usporedivi s
komadima iz Srednje Europe i Sjeverne
Italije. Fibule su obično izvedene u bronci ili
željezu, a neke imaju srebrne pločice. Neke su
zoomorfnog oblika, a ima i zlatnih s
inkrustacijama od stakla i dragoga kamenja u
prevladavajućoj crvenoj boji. Neki su
predmeti izvanredni, poput polikromnih
pojasnih kopči. Ti su komadi uvezeni, ili pak
izrađeni u hispanskim radionicama koje
kopiraju vizigotske modele. Inspiraciju su
također mogli crpiti iz bizantskih predložaka
ili pak, za neke figurativne motive, iz rimske
provincijalne umjetnosti.
Najreprezentativnije su riznice
Guarrazar, Toledo (Museo Arqueológico
Nacional u Madridu) i Torredonjimeno, Jaén
(muzeji u Cordobi, Madridu i Barceloni).
Prva cjelina djelo je službene dvorske
radionice, podložnije bizantskome utjecaju.
Zavjetne krune iz te radionice predstavljaju
njezin glavni proizvod, a ta je praksa bila
prisutna već na Justinijanovu dvoru (527.-
565. g.) kad su krune bile darovane crkvi Sv.
Sofije u Konstantinopolu. Dakle, prema
Grguru iz Toursa, Rekared je jednu zlatnu
krunu podario crkvi Sv. Feliksa u Gironi, dok
riznica Guazzar čuva Svintiline i Rek­
cesvintove zavjetne krune. U iluminaciji
Beatusa, krune su prikazane na oltaru, kao što
se pojavljuju u prikazima sedam azijskih
crkava. Blago riznice Guarrazar je bogatije i
istančanije izrade od onog u Torredejimenu,
koje je vjerojatno djelo neke provincijalne
radionice.
U umjetnosti obrade metala, bronca
je posebno zanimljiva. Kadionice, poput one
iz Lléda (Museo Episcopal de Vich), te
liturgijske posude, vrčevi i patene rad su
jedne od hispanskih radionica. Neki predmeti
su pak uvezeni, katkad iz koptskog svijeta.
Cjelina liturgijskog posuđa iz Bobale (Lleida)
također pobuđuje pozornost.
M E R O V IN Š K I SVIJET***
SPOMENICI I NJIHOVA DEKORACIJA
o uzom na Klodviga i na nekolicinu
P njegovih nasljednika, merovinška se
aristokracija u VI. i nadasve u VII. stoljeću
potvrdila osnivanjem brojnih samostana i
crkava, posebice cemeterijalnih. Bilo da su
urbani ili ruralni, spomenici koji su često tek
djelomično sačuvani u elevaciji predstavljaju
iznimke (Saint-Pierre u Vienne, baptisterij
Saint-Jean i hipogej des Dunes u Poitiersu,
kripta Saint-Paul u Jouarreu). Ipak, zah­
valjujući sve brojnijim arheološkim istra­
živanjima (Francuska pomalo nadoknađuje
svoje zaostajanje na tom području u odnosu
na područja susjednih zemlja koja su
također bila u sastavu Regnum Francorum),
temelji prvotnih građevina otkriveni su
ispod postojećih ili uništenih urbanih (Saint-
Pierre i La Madeleine u Ženevi, Saint-Just i
Saint-Laurent u Lyonu, Saint-Laurent u
Grenobleu) i ruralnih crkava (Viuz-Faverges
u pokrajini Haute-Savoie). Pogotovo u
ruralnim sredinama sve su brojnija otkrića
ranosrednjovjekovnih svetišta koja su još do
nedavno bila nepoznata, budući da se nisu
razvila u trajna mjesta kršćanskog kulta
(Hordain na Sjeveru, Saleux u pokrajini
Somme, Chassey-les-Montbozon u pokrajini
Haute-Saône, Saint-Julien-en-Genevois u
Haute-Savoie, Montferrand u pokrajini
Aude itd.).
Primjer »kripti u Jouarreu«
(pokrajina Seine-et-Marne) je u tom smislu
posebno značajan budući da su to jedini
sačuvani ostaci kolumbanskog samostana
kojeg je oko 630.-640. g. na svom posjedu
osnovao sin velikog franačkog zem­
ljoposjednika Adon: njega je, kao i brata mu
Dadona (budućeg biskupa Rouena, svetog
*** Prema: Patrick Périn, Le monde mérovingien, u:
De Mahomet à Charlemagne (eds. E. Carbonell, R.
Cassanelli), Paris: Citadelles & Mazenod, 2001.,
str. 69-81.
Ouena), oko 610. godine blagoslovio sveti
Kolumban, kojeg je primio njihov otac Otar.
Međutim, dok se sadašnje crkve Notre-Dame
(opatijska) i Saint-Pierre (župna) još uvijek
nalaze na mjestu dviju prvotnih crkava
samostanske grupe, na postojanje treće crkve
koja je, prema onodobnom običaju, imala
funeralnu funkciju, ukazuju tek kripte Saint-
Paul i Saint-Ébrégisile.
Zahvaljujući nedavnim iskapanjima,
danas je nemoguće promatrati kriptu Saint-
Paul kao augmentum koji je krajem VII. st.
sagrađen u nastavku prvobitne crkve, niti
središnju kriptu Saint-Ébrégisile kao djelo
opatice Hermentrude (sredina IX. st.).
Naime, homogenost temelja dviju ukopanih
dvorana koje su nosile povišeno svetište i
brodove koji su mu prethodili, dokazuje da je
riječ o jedinstvenom arhitektonskom pro­
gramu. Za razliku od kripte Saint-Ébrégisile
koja je izgrađena u romaničko doba, kripta
Saint-Paul (veličine 13 x 8 m) čiji se svod
datira u XII. st. ima sačuvane dijelove iz
merovinškog razdoblja. Šest mramornih
stupova s elegantnim kapitelima od bijelog
pirinejskog mramora, prilično slobodnim
merovinškim interpretacijama korintskog
reda, dijeli prostor na tri traveja. Ovu
dvoranu sa zapadne strane zatvara zid
izveden tehnikom opus reticulatum koji služi
kao potpora temeljima glavnog broda, čiji se
pod nalazi na višoj razini. Za razliku od
kamenih kenotafa nad grobovima prvih
opatica (najistaknutiji je onaj opatice
Teodehilde) iz karolinškog doba, jedan
izniman kameni sarkofag, čiji je prvotni
smještaj u kripti nepoznat, pripisuje se
pariškome biskupu Agilbertu, Teodehildinu
bratu. Na jednoj od dužih stranica sanduka u
visokome je reljefu prikazan Posljednji Sud,
dok je na prednjoj stranici u plošnom reljefu
prikaz Krista u slavi, u mandorli okruženoj
simbolima evanđelista. Zbog svojeg ne­
uobičajenog karaktera, ova je hijeratska
skulptura u plošnom reljefu često bila
pripisivana nekom koptskom majstoru, iako
uvjerljivije paralele upućuju na italo-
lombardski krug, čak na područje same
Francuske. Naime, mali broj sačuvanih
spomenika bez sumnje je razlogom pod­
cjenjivanja merovinške skulpture.
Hipogej des Dunes (nazvan prema
četvrti u kojoj se nalazi), kojeg je 1878. u
Poitiersu otkrio otac de la Croix, također je
jedan od slavnih merovinških spomenika.
Prema natpisu, dao ga je sebi za grobnicu
izgraditi opat Mellebaude koji se ne
spominje u pisanim izvorima. Ovaj izvorno
presvođen poluukopani spomenik, dugačak
4.80 m i širok 4.50 m, sastoji se od dvije
prostorije. Do prve vodi silazno stubište, a u
drugu se ulazilo kroz vrata čiji su dovratnici
još uvijek očuvani. U drugoj se prostoriji,
osvijetljenoj visoko postavljenim prozorom,
nalazi baza oltara te arcosolium koji je
nesumnjivo bio namijenjen sarkofagu
naručitelja. Kasnije je ovaj funerarni spo­
menik poslužio i za druge ukope, posebice
dječje, raspoređene oko oltara.
Arhitektura hipogeja des Dunes -
očite antičke tradicije — ne pobuđuje toliki
interes koliko njegova dekoracija. Potpuno
oslikan plavom bojom, s bijelim poljima
uokvirenim oker i žutim linijama, ukrašen
urezanim ili okerom ispisanim natpisima
vjerskog sadržaja, ovaj spomenik obogaćen
je impresivnom serijom skulpturalne de­
koracije. To se posebno odnosi na tri stube
(bez sumnje reupotrebljeni pilastri oltarne
pregrade), gdje su uz klasične ranokršćanske
teme (friz s morskim čudovištima, ve­
getabilna vitica) prikazane prepletene zmije,
u merovinško doba vrlo čest ktonični motiv.
Dovratnici i prednja strana stube koja dijeli
dvije prostorije ukrašeni su rozetama i
viticama naglašenim inkrustacijama od
staklene paste. Uz jednu bazu križa s
plošnim prikazom dvaju razbojnika, te
postolje skulpture, putem natpisa iden­
tificirane kao prikaz svetog Šimuna Starijeg
(poistovjećenog sa sv. Šimunom Stilitom),
jedno od najzanimljivijih sačuvanih skul­
pturalnih djela je reupotrebljena ploča
izrađena u plitkome reljefu i tehnikom
urezivanja s prikazima simbola evanđelista
Matije i Ivana, te arkanđela Rafaela i
Raguela. Ako prikazivanje ovog posljednjeg
lika, zabranjeno godine 745. koncilom u
Rimu, znači terminus ante quem za gradnju ovog
spomenika, natpisi (koje je nedavno iznova
proučio Michel Banniard) i skulpturalna
dekoracija datiraju ga u prvu polovicu VII. st.
Zahvaljujući sačuvanim plutejima iz
crkve Saint-Pierre-aux-Nonnains u Metzu, još
je uvijek moguće govoriti o liturgijskim
instalacijama merovinških crkava. Godine
1897. otkriveni su elementi oltarne pregrade
(12 ploča i 21 pilastar), ugrađeni u nosače iz
otonskog doba kada je pregrađena stara crkva
samostana Saint-Pierre, izgrađena najkasnije
oko 600. godine na mjestu građevine iz IV. st.
koja je bila u sklopu monumentalnih termi.
Ove skulpture u plošnom reljefu
nude izniman ikonografski program s geo­
metrijskim kompozicijama (križevi, ša­
hovnice, arkade), vegetabilnim (vitice, pal­
mete, Stablo života) i zoomorfnim ele­
mentima (isprepletene zmije), kao i zapa­
njujući prikaz Krista koji blagoslivlja i
pokazuje euharistijski kruh. Datacija ove
iznimne cjeline, koja unatoč stilskome
jedinstvu nije homogena ni u mjerilu ni u
izvedbi, još uvijek je predmet rasprave.
Oslanjajući se prvenstveno na povijesne, a ne
na stilske ili arheološke argumente, neki
povjesničari umjetnosti (Carol Heitz, Fran­
çois Heber-Suffrin) rado smještaju ovaj plutej
na početak karolinškog razdoblja: iako je ovaj
tip spomenika bio konstantno u upotrebi još
od kasne antike, oni ga žele vidjeti kao
posljedicu liturgijske reforme biskupa
Krodeganga koji je stolovao u Metzu od 742.
do 766. g. Ipak, istovremeno postojanje još
uvijek klasičnih ranokršćanskih i zoomorfnih
elemenata, koji su potpuno slični onima na
kopčama merovinških pojaseva izvedenim u
bronci ili željezu ukrašenim inkrustacijama,
govore u prilog dataciji ovog plutej a u VII. st.
i povezivanju s osnivanjem prvobitnog
samostana Saint-Pierre.
Kada govorimo o doprinosu arhe­
ologije poznavanju nestalih spomenika, kao
primjer se mogu navesti dva recentna
iskapanja. Od 1991., u Hamageu (pokrajina
Nord) provode se iskapanja merovinškog
samostana u dolini rijeke Scarpe. Pod
utjecajem svetog Amanda, osnovala ga je
lokalna aristokratska obitelj u VII. stoljeću.
Samostan je bio uništen u pljačkaškim
naletima Vikinga u IX. stoljeću, ali nam je
njegov položaj poznat jer je na tom mjestu
1133. g. podignut benediktinski priorat, koji
je postojao sve do Revolucije. Danas još
postoje ruševni ostaci dviju građevina koje
odgovaraju crkvi Sainte-Marie i starim
redovničkim prostorijama. Vrlo zahtjevnim
arheološkim iskapanjima utvrđeno je da je
crkva priorata bila podignuta na mjestu
prvobitne drvene crkve iz VI II. st., te da
dvorište sadašnjeg gospodarstva odgovara
prostoru koji su zauzimale drvene
samostanske građevine podignute između
VII. i IX. st. Riječ je o prostoru okruženom
opkopima i ograđenom drvenom ogradom
unutar kojeg je izgrađeno nekoliko kružnih
građevina na drvenim nosačima (bez sumnje
prvome samostanske ćelije). Paralelno s
podizanjem prve crkve, široke 8 i duge
najmanje 15 metara, gradi se jedna velika
zgrada dimenzija 8 x 15 metara s tri
unutarnja pregradna zida. Na njenom
mjestu kasnije se podiže trobrodna gra­
đevina dimenzija 1 1 x 9 metara s dvije ili tri
središnje zajedničke prostorije okružene
redovničkim ćelijama. Naposljetku, isto­
vremeno s pregradnjom crkve, grade se
velike samostanske zgrade oko dvorišta
klaustra. Dakle, zahvaljujući arheologiji, po
prvi put su na području današnje Francuske
razjašnjeni geneza i razvoj jednog rano­
srednjevjekovnog samostana te mnogi
aspekti redovničkog života.
Jednako tako značajan primjer
predstavlja prostrana crkva (širine 18.5
metara na minimalno tridesetak metara
dužine) Notre-Dame-de Bondeville (po­
krajina Seine-Maritime) kojoj je tek u
arheološkim istraživanjima otkriveno
ranosrednjovjekovno porijeklo. Budući da je
crkva bila u funkciji tek vrlo kratko vrijeme
između kraja VII. i početka IX. st.,
zahvaljujući mjestimično izvanredno oču­
vanim ostacima arhitekture te posebno
osjetljivim metodama iskapanja otkrivena je
građevina bazilikalnog tlocrta s ravno
zaključenim kvadratnim svetištem s dva
pripojena aneksa te tri broda od kojih je
sačuvan tek dio. Osim toga, istraživanja
arhitekture dala su neuobičajene rezultate: za­
hvaljujući urušenom bočnom zidu probijenim
prozorom omogućena je djelomična
rekonstrukcija elevacije. Otkrivene su baze
oltara u svetištu i u aneksima, te bijelo
obojani vanjski i unutarnji zidovi (na
unutrašnjima je i crveni dekorativni oslik).
Pod je prekriven crvenom žbukom, a
djelomično su pronađeni fragmenti mozaika
(od zlatnih tesera) i tragovi inkrustiranih
romboidnih motiva u negativu, te brojni
fragmenti vitraja u boji koji još uvijek imaju
olovne okvire (to su do danas najstariji
poznati vitraji u Francuskoj). Naposljetku,
otkriveni su skulpturalna fragmenti (vitice,
prikaz ljudskog lica sličan onima u hipogeju
des Dunes) koji su bili dio dekora crkve ili
grobnih spomenika koji se tamo nalaze. Ova
dva primjera dokazuju da bi se naše
poznavanje ranosrednjovjekovnih spomenika
i njihove skulpturalne dekoracije moglo
razvijati zahvaljujući novoj generaciji arhe­
oloških iskapanja.
GROBNA SKULPTURA
Zbog očitih arheoloških razloga, do
naših je dana ostalo malo uočljivih tragova
merovinških grobova — stela i epitafa u
cemeterijalnim crkvama. Osim prilično grubo
obrađenih kamenih stela, s urezanim ge­
ometrijskim motivima ili motivima kršćanske
inspiracije, poput onih u nekadašnjoj
francuskoj pokrajini Vexin, postoje i bolje
izrađeni primjeri koje treba razmatrati u
sklopu raširenog umjetničkog izraza: slavna
stela iz Königswinter — Niederdollendorfa
(Bonn, Landsmuseum) predstavlja dobar
primjer onodobnog vjerskog sinkretizma.
Dok je na jednoj strani stele prikazan lik (bez
sumnje pokojnik) koji jednom rukom drži
scramasaxe (masivnu sablju s jednom oš­
tricom), a u drugoj češalj kojim se češlja, do
nogu mu leži čutura, a nad glavom dvoglava
zmija (rašireni motiv koji evocira podzemni
svijet mrtvih i ponovno rođenje), na drugoj
strani možemo vidjeti lik s aureolom kako
drži koplje, koji se prepoznaje kao lik
trijumfirajućeg Krista.
Ipak, najbolje primjere funerarne
skulpture iz druge polovice merovinškog
razdoblja prvenstveno predstavljaju kameni
i sadreni sarkofazi, koji uglavnom potječu s
gradskih groblja ad sanctos, ali i iz nekih
značajnih ruralnih svetišta. Prema više ili
manje naglašenom trapezoidnom obliku
sanduka, profilu poklopca (četverostrani,
katkad s još uvijek antičkim akroterijima,
dvostrani, ispupčeni), materijalu i nadasve
raznolikosti reljefnih dekoracija možemo
razlikovati nekoliko glavnih tipova kamenih
sarkofaga čija rasprostranjenost približno
odgovara određenim mjestima proizvodnje.
To su: »bordoški«, s visokim dvoslivnim
poklopcem ukrašenim višestrukim kri­
ževima; »poatevenski«,9 s plitkim dvoslivnim
poklopcem ukrašenim križem s tri
horizontalne haste; »burgundski«, s bočnim
stranama sanduka ukrašenim mnogo­
brojnim križevima; »senoneški« (pokrajina
Sens), kod kojeg longitudinalne stranice
sanduka imaju urezane brazde u obliku
ribljih kostiju, s procesijskim križem na
poklopcu te katkad s motivom križne
palmete flankirane s dva monogramna križa
na bočnim stranama sanduka; te naposljetku
»burgundsko-šampanjski«, sa snažno pro­
filiranim sandukom i ispupčenim pok­
lopcem ukrašenim longitudinalnim braz­
dama i geometrijskim motivima.
U okolici Pariza, koja obiluje
nalazištima sadre, također se koristio gips za
izradu lijevanih sarkofaga koji su nakon
sušenja pokazivali mehaničke kvalitete slične
onima od mekog vapnenca. Pomoću kalupa
od dasaka koje su se mogle upotrijebiti i više
puta, sanduci su se lijevali u blizini samih
9 Iz pokrajine Poitou.
groblja. Katkad su te daske bile izrezbarene
kako bi se dobio reljefni ukras na vanjskim, a
ponekad i na unutarnjim stranicama gipsanih
sanduka. Tako se na merovinškim grobljima
u Parizu i Saint-Denisu može nabrojati više
od dvjesto različitih tipova bilo geometrijske
(vitice, kružnice, zvijezde, itd.), bilo kršćanski
inspirirane dekoracije (Danijel s lavovima,
križevi flankirani golubicama, itd.). Ras­
prostranjenost motiva proizašlih iz istih
kalupa dokazuje da je ovaj pogrebni zanat
popularnog karaktera bio putujući - »grobari«
su se bavili svojim zanatom idući od groblja
do groblja.
NOVI DEKORATIVNI STILOVI
Zahvaljujući praksi pokapanja u
odjeći koja se, u okvirima merovinške Galije,
provodila između rijeke Loare i, nadasve,
Sene i Rajne, dobro je poznat razvoj mode,
posebno ženske. Krajem VI. st. dolazi do
odlučujućeg obrata po tom pitanju — sve je
jači utjecaj »mediteranskog« načina odi­
jevanja, koji u Galiju dolazi uslijed brojnih
diplomatskih i trgovačkih kontakata s
Bizantom. Žene napuštaju tradicionalno
nošenje jednog ili dva para fibula (s
asimetričnom, zoomorfnom ili okruglom
glavom) na prsima ili struku, te odsad nose
samo jednu veliku fibulu na vratu (okruglog
ili četvrtastog oblika). Ovi orijentalni utjecaji
su podjednako vidljivi u razvoju »ger­
manskog« životinjskog stila, kao i u sve
češćem unošenju zoomorfnih motiva u pleter
i pletenice mediteranskog tipa (prema
terminologiji H. Rotha, rani, zatim klasični
»stil II«). Također su tu ženske ogrlice od
prošupljenih brončanih kolutova; zatim za
oba spola, umjesto običnih krutih kopči i
malih pojasnih kopči, nose se pojasne
garniture sastavljene od dvodijelnih kopči s
pločicom, pojasnog jezička i jednom ili više
leđnih aplika. Tijekom VII. stoljeća ženska je
moda obilježena pojavom fibula sa
simetričnom glavom, kao i povratkom
tehnike utiskivanja te potom emajliranja, za
ukrašavanje diskoidnih fibula. U tome se
razdoblju, paralelno s tehnikom lijevanog
metala (posebice bakrenih legura) koja
svjedoči o iznimnoj vještini ljevača (direktno
lijevanje i putem voštanog pozitiva), također
se nameću dvije nove dekorativne tehnike —
damasciranje te optočavanje dragog ka­
menja zlatom .
Damasciranje —veoma stara tehnika
inkrustiranja jednog metala u podlogu od
nekog drugog metala, u rimsko se doba tek
rijetko koristila, najčešće kao dodatak
glavnom ukrasu. Početkom VI. st. potpuno
nestaje na području bivše Galije, da bi se
jednako tako neočekivano vratila krajem
stoljeća kada, bez sumnje pod utjecajem
orijentalnih majstora, postaje glavnom
tehnikom ukrašavanja i najraširenija pri­
mijenjena umjetnost u merovinškom svijetu.
Prvenstveno služi za ukrašavanje pojaseva i
metalnih dijelova obuće, ali i za oklope i
dijelove opreme za konje. Ovu su tehniku
tada po svoj prilici primjenjivale i stalne
radionice, kao i putujući majstori koji su
proizvodili nebrojene komade nejednake
kvalitete, što se posebno odnosi na izradu
ukrasa. Nekoliko se dekorativnih stilova
izmjenjuje paralelno s tipološkim razvojem
ukrašavanih predmeta. Od kraja VI. st. do
sredine VII. st. damasciranje je jednobojno,
s inkrustiranjem srebrnih niti (zapravo
tankih traka od uvijenog srebrnog lima,
inkrustiranog u ugravirane brazde na
željeznoj podlozi) koje ocrtavaju geo­
metrijsku mrežu, te potom prepletene
višeprute trake na šrafiranoj podlozi. Druga
je polovica VII. st. obilježena pojavom
dvobojnog damasciranja (srebrnim se
inkrustacijama dodaju mjedene), prevagom
tehnike oblaganja plemenitim metalom
(zapravo polaganjem kovanih niti na mrežu
linearnih ili istočkanih ureza) te pojavom
zoomorfnih motiva »stila II« i filiformne
arabeske. Prestankom prakse pokapanja u
odjeći početkom VIII. st. više nije moguće
pratiti razvoj tehnike damasciranja na
području nekadašnje Galije, za razliku od
prostora istočno od Rajne gdje učestali
grobni prilozi dokazuju da se primjena ove
dekorativne tehnike nastavlja sve do druge
polovice VIII. st.
Najreprezentativnija dekorativna teh­
nika V. i VI. st. — cloisonné — kojom su u
potpunosti ili tek djelomično prekrivane
površine predmeta, a za koju se koristio
granat podrijetlom s juga Indije i Cejlona
(granat bogat željezom ili »almandin«, kako je
utvrđeno laboratorijskim analizama) nestaje
oko godine 600., bez sumnje zbog političko-
ekonomskih razloga. Oko godine 570.
Crveno more, do tada pod vlašću Bizanta,
prelazi u ruke sasanidskih vazala te je
Mediteran tako lišen izravnih trgovačkih veza
s azijskim obalama Indijskog oceana, a
posebice zaliha granata. Granat s područja
današnje Češke (ili »pirop«, bogat mag­
nezijem) ga nije uspio zamijeniti, te iako je
bio poznat, nije se puno koristio jer je bilo
teško izvaditi dovoljno velike pločice. Zato se
kao zamjena javlja nova dekorativna tehnika
koja koristi staklenu pastu (uz još poneki
granat) i raznobojno drago kamenje koje se
umeće u polja kružnih ili kvadratičnih okvira
spojenih na pozlaćene fibule. Upotpunjen
filigranskim motivima i zrnastim nizovima,
ovaj će drugi šareni stil biti dominantan
nekoliko stoljeća.
RAĐANJE REGIONALNIH
UMJETNOSTI
Za razliku od VI. st., kada umjetnost
obrade metala na području bivše Galije ne
nudi mnogo značajnih varijanti (osim po
brojnosti grobnih priloga, koji su sve rjeđ i od
Sjevera prema Jugu) te svjedoči o domi­
nantnom franačkom utjecaju, VII. je stoljeće
obilježeno formiranjem regionalnih deko­
rativnih stilova. Dok se u Neustriji i Austraziji
zadržava franačka tradicija, u Akvitaniji i
Burgundiji se javljaju specifični stilovi čije je
podrijetlo sigurno povezano s konačnim
regionalnim osvještavanjem, kao što je
pretpostavio Edouard Salin pedesetih godina
XX. stoljeća.
Akvitanija, čije su jedinstvo Vizigoti
osigurali u V. st., a koju su u VI. st.
rascjepkali franački kraljevi, ponovno stječe
autonomiju u VII. st. zahvaljujući svojoj
udaljenosti od centara merovinške moći.
Tada se rađa originalan regionalni um­
jetnički izraz, čiji su najtipičniji primjer
veličanstvene pojasne kopče. Ovaj »akvi­
tanski stil« karakteriziraju različiti deko­
rativni motivi, koji su izvedeni izmjenom
polja presvučenih kositrom i onih ukrašenih
granulacijom. Uz kompartimentirane geo­
metrijske kompozicije javljaju se i izvan­
redni prikazi životinja. Riječ je o konjima,
lavovima (koji inače okružuju Davida) te
nadasve o grifonima i hipogrifima, koji su
većinom prikazani u trku, dispro­
porcionalnih tijela, naglašeno malenih glava
i gracilnih šapa. Ovaj životinjski akvitanski
stil, bitno različit od sjevernjačkog
»germanskog« životinjskog stila, nema
alano-sarmatske, sirijske, koptske ni
mediteranske izvore, kao što se dugo
vremena smatralo. Naime, isto kao što su
geometrijske kompozicije vidljivo inspi­
rirane kasnoantičkim mozaicima koji su tada
još u velikom broju bili očuvani na području
jugozapadne Galije, tako se i zoomorfni
motivi trebaju promatrati kao interpretacija
antičkog ikonografskog repertoara koji je
početkom ranoga srednjeg vijeka i dalje
prisutan na ovim prostorima još uvijek
obilježenim romanitetom. Vrlo znakovita
rasprostranjenost ovih predmeta jasno po­
kazuje da su se izrađivali u Akvitaniji,
točnije u dolini rijeke Garonne, između
Bordeauxa i Toulousea, iako su neki
pronađeni i sjeverno od rijeke Loare.
Na teritoriju negdašnjeg bur­
gundskog kraljevstva (443.-534.) ponovo su
pojasni ukrasi najprivilegiraniji medij spe­
cifične regionalne umjetnosti, do čijeg
procvata dolazi krajem VI. st., u razdoblju u
kojem franačka Burgundija postaje politički
entitet poput Neustrije i Austrazije.
Ova burgundska umjetnost, u
geografskom, a ne etničkom smislu riječi
(akulturacija burgundske manjine već je
okončana nekoliko desetljeća ranije) pr­
venstveno se očituje na lijevanim brončanim
pojasnim kopčama koje, po svom
kvadratičnom obliku, tehnici izrade ili
određenim stilskim obilježjima (vegetabilnim
motivima, pleterima, kantarosima, fan­
tastičnim životinjama), proizlaze iz kasno­
antičkih predložaka, te su ih vjerojatno
izradili majstori romanskog podrijetla.
Prikazivanje grifona i hipogrifa svjedoči o
prežicima orijentalnih animalističkih tema u
Galiji, inače široko rasprostranjenih na
području cijelog Rimskog Carstva. Ti prikazi
poganskog podrijetla ovdje su kristijaniziram,
poput prikaza životinja koje se napajaju na
kantarosu, dobro poznatom simbolu izvora
života. Neke su pločice ukrašene vrlo
zanimljivim sakralnim scenama te nas
upućuju na česte ikonografske teme koje su
pratile vrlo ranu kristijanizaciju Burgundije.
Više ili manje stilizirane izvedbe, teme koje su
se najviše cijenile preuzimane su iz Starog
(Jonina čuda, Danijel ili Habakuk) ili Novog
Zavjeta (Navještenje, Kristov ulazak u
Jeruzalem, Uznesenje Bogorodice). Inter­
pretacija nekih drugih scena je složenija (Krist
ili Bogorodica u slavi, likovi s pastoralima,
oranti itd.). Latinski natpisi koji identificiraju
likove katkad potvrđuju kršćansko značenje
ovih pojasnih ukrasa: na njima se također
može pročitati ime majstora koji je predmet
izradio ili invokacija u korist osobe koja ga
nosi.
Franačka Burgundija je također do
najvišeg stupnja razvila umjetnost da­
masciranja na željezu, naglašavajući time još
jednom svoju regionalnu osobitost. O tome
svjedoče veličanstveni pojasni ukrasi jedin­
stvene kvalitete izvedbe i dekoracije na
području nekadašnje Galije (uz izuzetak
nekoliko komada proizvedenih u okolici
Pariza). Te se kvadratične i trapezoidne
pločice velikih dimenzija, karakteristične za
žensko odijevanje, obično sastoje od
središnjeg polja u kojem se ponavljaju motivi
s obruba. Najčešće je riječ o vještim
simetričnim kompozicijama životinjskih pre­
pleta ili arabeski, koje se katkad
upotpunjavaju medaljonima s prikazom
fantastičnih životinja ili upisanim malteškim
križevima. Klasična tehnika damasciranja
mogla se, pri izradi iznimnih komada,
obogatiti motivima iskucanim u srebrnom
limu.
Oko godine 700. na sjeveru Galije
te nešto kasnije na rubnim dijelovima
germanskog teritorija, prestaje praksa
pokapanja u odjeći i stavljanja grobnih
priloga, što nas lišava bogate arheološke
dokumentacije koja je omogućila pro­
učavanje umjetnosti ili umjetničkog obrta
merovinškog razdoblja. Međutim, određeni
broj otkrića izvan funerarnog konteksta
svjedoče o kontinuitetu umjetničke
produkcije tijekom cijelog VIII. st. Dina­
stička promjena godine 751. nije na tu
produkciju, kao ni na sakralnu arhitekture ili
grobnu skulpturu, imala direktnog ni
trenutnog utjecaja. Tek će za vladavine
Karla Velikog doći do značajnog razvoja u
umjetnosti, svjesnim okretanjem k antičkom
klasicizmu.
PO PIS SLIK O VN IH PRILO G A
Sl. 1. Fibula u obliku orla. Madrid, Museo
Arqueológico Nacional. Izvor: E d u ard
C arbonell, L 'arte visigota, u: M. Andaloro,
G. M. Borras, E. Carbonell, R. Cassanelli,
G. Curatola, J. D. Dodds, M. Guidetti, P.
Harbison, M. Jurković, P. Périn, J. H.
Shaffer, T. Velmans, Da Maometto a
Carlomagno, a cura di E. Carbonell e R.
Cassanelli, Milano, 2001., str. 56.
Sl . 2. San Pedro de la Nave, eksterijer. Izvor: E .
C arbonell, nav. dj., str. 58.
SI. 3. San Pedro de la Nave, kapitel s prik azom
Abrahamove žrtve. Izvor: E . C arbonell, nav.
dj., str. 58.
Sl. 4. San Pedro de la Nave, reljefno dekorirani
impost. Izvor: E . C arbonell, nav. dj., str. 58.
Sl. 5. San Pedro de la Nave, pogled na kvadratni
toranj-lantemu. S ijeva kapitel s prikazom
Danijela u lavljojja m i ili, prem a sačuvanom natpisu,
u »lavljem jezeru«. Izvor: E . C arbonell, nav. dj.,
str. 59.
SI. 6. Q uintanilla de las Viñas, detalj
arhitektonske dekoracije apside: Bogorodica ili
Crkva koju štuju dva anđela. Izvor: E.
C arbonell, nav. dj., str. 60.
Sl . 7. Quintanilla de las Viñas, detalj impostnog
kapitela s prikazom Sunca-Krista u klipeju
podržavanom od dvojice anđela. Izvor: E.
C arbonell, nav. dj., str. 60-61.
Sl. 8. Quintanilla de las Viñas, detalj
arhitektonske dekoracije apside: trijumfirajući Krist;
nad njim prik azi dvaju apostola u gesti blagoslova.
Izvor: E . C arbonell, nav. dj., str. 61.
Sl . 9. Quintanilla de las Viñas, detalj
arhitektonske dekorarije eksterijera: središnjifr iz
Izvor: E . C arbonell, nav. dj., str. 61.
SI. 10. Santa M aria de Quintanilla de las Viñas,
pogled na transept i kvadratnu apsidu. Izvor: E.
C arbonell, nav. dj., str. 62.
Sl. 11. Santa M aria de Quintanilla de las Viñas,
trijumfalni luk. Izvor: E . C arbonell, nav. dj.,
str. 63.
SI. 12. Vizigotsk a umjetnost u metalu:pravokutna
brončana fibula iz Soliusa (Solsonés), Museo
Episcopal de Vich; brončana fibula s prikazom
sučeljenih životinja, Museo Arqueológico;
brončana fibula u obliku lire, možda iz Kastilje,
Museo Episcopal de Vich; pojasna kopča
pronađena p r i istraživanjima u Peña A m ay a,
Burgos, Muzej. Izvor: E . C arbonell, nav. dj.,
str. 64.
SI. 13. Pojasne kopče. Cáceres, Museo
Arqueológico; Torredonjimeno, Barcelona,
Museo Arqueológico di Catalunya. Izvor: E.
C arbonell, nav. dj., str. 65.
SI. 14. Dvije zavjetne krune kralja Rekcesvinta. I z
riznice u Guarrazaru. Madrid, Museo
Arqueológico Nacional. Izvor: E .
C arbonell, nav. dj., str. 67.
Sl. 15. Fragment križa od zlata i staklene paste
(cloisonné), s glavnog oltara crkve Saint-Denis,
druga četvrtina VII. st. Paris, Bibliothèque
Nationale, Cabinet des Médailles. Izvor:
P atrick P érin, I l mondo merovingio, u: M.
Andaloro, G. M. Borras, E. Carbonell, R.
Cassanelli, G. Curatola, J. D. Dodds, M.
Guidetd, P. Harbison, M. Jurković, P. Périn,
J. H. Shaffer, T. Velmans, Da Maometto a
Carlomagno, a cura di E. Carbonell e R.
Cassanelli, Milano, 2001., str. 68.
Sl. 16. Sarkofag pripisan pariškom biskupu
A gilbertu, bratu opatice Teodehilde (gore: uža
strana sarkofaga s prik azom Krista u slavi, dolje:
duža strana sarkofaga s prikazom Posljednjeg suda
—K rist na tronu okru ž en i z ab ranima). Kripta
crkve Saint-Paul, Jouarre. Izvor: P. Périn,
nav. dj., str. 71.
SI. 17. Kripta crkve Saint-Paul, Jouarre, VII. st.
Izvor: P. P érin, nav. dj., str. 72-73.
SI. 18. H ipogej des Dunes, detalji dekoracije (baza
križa s prikazom dvaju razbojnika razapetih s
Kristom; grobna ploča s prik azom evanđelista
Mateja i Ivana te arkanđela Rafaela i Raguela).
Izvor: P. P érin, nav. dj., str. 74.
SI. 19. H ipogej des Dunes, grobni kompleks opata
Mellebaudea, VII. st. Izvor: P. P érin, nav. dj.,
str. 75.
SI. 20. Stela iz Niederdollendorfa kraj Bonna,
VII. st. Bonn, Rheinisches Landesmuseum.
Izvor: P. P érin, nav. dj., str. 76.
Sl. 21. Oltarna pregrada crkve Saint-Pierre-aux-
N onnains, M etz, VII. st. Metz, Musée d'Art et
d'Histoire. Izvor: P. P érin, nav. dj., str. 77.
Sl . 22. Tunika kraljice Batilde, iz opatije u
Chellesu. Chelles, Musée Alfred Bonno.
Izvor: P. P érin, nav. dj., str. 78.
SI. 23. Okrugla fib u la iz ženskog groba u
Iversheimu (grob br. 142). Bonn, Rheinisches
Landesmuseum. Okrugla zlatna aplika
pronađena u Lim o n su (Puy -de-Dome). Paris,
Bibliothèque Nationale, Cabinet des
Médailles. Dvije fibu le pronađene u grobnici
alemanskeplemkinje, Fridingen an der Donau (grob
br. 278). Stuttgart, Württembergisches
Landesmuseum. Izvor: P. P érin , nav. dj., str.
79.
Sl. 24. Dvodijelna p o jasna kopča pločicom.
Bronca, kraj VI.-VII. st., iz Chalon-sur-
Saone. Saint-Germain-en-Laye, Musée des
A n tiquités Nationales. Dvodijelna pojasna
kopča s p ločicom. Damascirano željezo, prva
trećina VII. st., iz merovinškog groblja u
Burgundiji. Muzej u Belfortu. Izvor: P.
Périn, nav. dj., str. 80.
Sl . 25. Kovčežić-relikvijar. Pozlaćena koža na
drvenom okviru, VII. st., iz samostana
Saint-Benoît-sur-Loire. Dala ga je izraditi
utemeljiteljica samostana Mumma, u čast sv.
Petru i Mariji. Saint-Benoît-sur-Loire,
Trésor du monastère de Fleury. Izvor: P.
P érin, nav. dj., str. 81.
SI. 2.

146
SI. 4.
SI. 5.
SI. 7.
SI. 8.

SI. 9.
SI. 10.
SI. 12.

SI. 13.
SI. 14.
SI. 15.
SI. 16.
SI. 17.
SI. 18.
SI. 20.
SI. 21.

SI. 22.

160
SI. 23.

SI. 24.
SI. 25.