v|b|z biblioteka

AMBROZIJA

knjiga 488.

glavni urednik:
Drago Glamuzina

izvršna urednica:
Sandra Ukalović

Sebastian Fitzek
Paket

izdavač:
VBZ. d.o.o.
100100 Zagreb, Dračevička 12
tel.: 01/6235-419, faks: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr

za izdavača:
Mladen Zatezalo

urednik knjige:
Stjepan Ravić

lektura:
Franko Lotić

kolektura:
Julijana Jurković

grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Znanje d.o.o. Zagreb
studeni 2018.

1
Sebastian Fitzek
Paket

S njemačkoga preveo
Boris Perić

v|b|z ZAGREB
2018.

2
 Za moj tim iz snova:
Manu, Romana, Sabrinu, Christiana, Karla, Barbaru
i Petru

Za neizostavne:
Carolin i Reginu

I, naravno, za one koji mi nedostaju čak i kada ih grlim:

Sandru, Charlotte, Davida i Felixa

3
 U znak sjećanja na moga oca
Freimuta Fitzeka

... sve priče, kada se ispričaju do kraja, završavaju smrću.

Tko im to uskrati, nije dobar pripovjedač.
E. HEMINGWAY

4
 Nije moguće promatrati nešto
a da se to ne izmijeni.
Heisenbergovo načelo neodređenosti

5
Prolog

KAD JE EMMA otvorila vrata spavaće sobe svojih roditelja, nije ni slutila da
to čini posljednji put u životu. Nikad se više neće, oboružana svojim
plišanim slonićem, u pola jedan u noći priviti uz majku, pazeći da svojim
plaženjem po krevetu ne probudi oca, koji je u snu mlatarao nogama,
mrmljao neke nesuvisle riječi ili glasno škrgutao zubima.
Taj dan nije ni mlatarao nogama, ni mrmljao, ni škrgutao zubima. Taj
dan je samo tiho jecao.
– Tata?
Iz mraka hodnika Emma se dogega u spavaću sobu. Svjetlost punog
mjeseca, koji je tih proljetnih noći stolovao na berlinskom nebu poput
ponoćna sunca, probijala se svojim srebrnastim sjajem kroz navučene
zastore.
Stisnutih očiju, nad kojima su joj šiške visjele poput kestenjastih
zavjesa, mogla je naslutiti predmete iz svoje blizine: kutiju od ratana u
podnožju kreveta, staklene noćne ormariće s lijeve i desne strane, veliki
ormar s pomičnim vratima u kojem se nekoć znala skrivati.
Dok se u njezinu životu nije pojavio Arthur i ogadio joj tu igru skrivača.
– Tata? – šapnu Emma i opipa očevu golu nogu, koja je stršala ispod
pokrivača.
Ona je imala na nogama samo jednu čarapu, a i ta jedva da joj se još
držala prstića. Drugu je izgubila u snu, negdje na putu između svjetlucava
dvorca jednoroga i doline srebrnosivog letećeg pauka, koji joj je u snu
katkada itekako znao natjerati strah u kosti.
Ali ne toliko straha koliko ga osjećam pred Arthurom.
Iako ju je taj sve vrijeme uvjeravao da zapravo nije zao. Ali, je li mu se
moglo samo tako vjerovati?

6
 Emma je svoga plišanog slonića sve snažnije privijala uz prsa. Jezik joj
je bio poput osušene gume za žvakanje koja se zalijepila za nepce. Svoj
tanak, uplašen glasić jedva da je i sama čula, zato pokuša još jedanput
dozvati oca:
– Tata, probudi se. – Emma ga snažno povuče za nožni palac.
Dok je otac izmicao nogu, zajecao je i okrenuo se ustranu.
Pritom se nakratko raskrio, a njegov jedinstven miris dok spava zavuče
se Emmi u nos. Bila je sigurna da bi zatvorenih očiju, već po samome
mirisu, mogla prepoznati svoga oca među desecima odraslih. Po toj
zemljastoj mješavini duhana i kolonjske vode koja joj je bila toliko poznata.
Koju je toliko voljela mirisati.
Emma se nakratko zamisli bi li trebala okušati sreću kod majke. Ona bi
je uvijek prihvaćala. Tata bi je znao i izgrditi. Emma obično ne bi ni znala
što je točno zgriješila kada bi se u sobi počelo lupati vratima tako glasno da
bi se od toga zatresla cijela kuća. Mama bi potom govorila da to ni otac ne
zna baš sasvim točno. Bio je „korilik“ ili tako nekako, i poslije vikanja i
psovanja obično bi mu bilo žao. A katkada, veoma rijetko, on bi joj to čak i
sam priznao. Došao bi k njoj u sobu, dodirnuo joj obraščić mokar od suza,
prešao rukom preko kose i objasnio da nije baš tako jednostavno biti
odrasla osoba, zbog odgovornosti koju nosiš, problema koje imaš i tako to.
Za Emmu su ti trenuci, koji su se, nažalost, mogli prebrojiti na prste jedne
ruke, bili nešto najsretnije što je uopće mogla zamisliti i upravo je sada
čeznula za takvim trenutkom.
Upravo bi joj sada to toliko značilo.
Kada me je tako strah.
– Tata, tata, molim te, ja...
Htjela je stati pokraj njegova uzglavlja i dodirnuti mu čelo, no pritom
se spotakla o staklenu bocu.
O, ne...
Od silna uzbuđenja bila je sasvim zaboravila da mama i tata pokraj
kreveta uvijek drže bocu s vodom, za slučaj da jedno od njih noću ožedni.
Kada se boca srušila i otkotrljala preko poda, Emmi je zazvučalo kao da
kroz spavaću sobu njezinih roditelja prolazi cijela teretna željeznička

7
kompozicija. Buka se činila zaglušujućom, kao da tama zaista može pojačati
zvukove.
Tu se iznenada uključi noćna svjetiljka.
Na noćnom ormariću, na strani njezine majke.
Našavši se iznenada obasjana tim svjetlom, Emma zavrišti resko i
prodorno.
– Mišiću? Što ti je? – čula je majčino pitanje, koja je u jarkom sjaju svoje
svjetiljke za čitanje izgledala poput svetice. Poput svetice raščupane kose i
lica izbrazdana od jastuka.
Prenuvši se napokon iz sna, i Emmin otac širom otvori oči.
– Zaboga, što je... – govorio je glasno, kružio pogledom unezvijereno
oko sebe i tražio nešto po čemu bi se mogao orijentirati. Bilo je očito da se
prenuo iz ružna sna, da se možda dijelom još uvijek i nalazio u njemu.
Uspravio se u krevetu.
– Što ti je, slatkišu? – upita majka. Prije nego što je Emma uspjela išta
odgovoriti, otac se već izderao:
– Jebeno sranje!
– Thomas! – majka prekori nervoznog supruga.
On stade vikati još glasnije i mlatarati rukama u Emminu smjeru.
– Sranje, koliko puta sam ti već rekao...
– Thomas!
– ... da nas noću ostavljaš na miru!
– Ali moj... moj... moj ormar... – stade zamuckivati Emma i oči joj se
ponovno orose suzama.
– Ne valjda opet – nastavi negodovati njezin otac. Majčini pokušaji da
ga umiri kao da su ga samo još više razjarivali.
– Arthur – objasni mu Emma svejedno. – Duh. Ponovno je tu. Sjedi mi
u ormaru. Morate brzo doći u moju sobu, molim vas. Inače će mi možda
učiniti nešto nažao.
Očev dah bio je težak i hroptav, pogled mu postade mračan, usnice mu
zadrhtaše i na trenutak joj se učini upravo onakvim kakvim je inače
zamišljala Arthura: mali, znojni vražićak debela trbuha i ćelave glave.

8
 – Ništa mi ne moramo. Emma, nosi se smjesta ili ću ti ja učiniti nešto
nažao. I to ne možda, nego sigurno!
– Thomas! – začu Emma majku kako ponovno viče na oca i otetura
potom natrag.
Te riječi jako su pogodile Emmu. Jače i teže čak i od reketa za stolni
tenis, što ga je prije mjesec dana slučajno dobila u glavu. Oči joj se napuniše
suzama. Osjećala se kao da je od oca dobila zaušnicu. Obrazi joj se zažariše,
iako čak ni ruku nije bio digao na nju.
– Pa ne možeš tako razgovarati sa svojom rođenom kćeri – začu Emma
majku kako govori. Govorila je bojažljivo, tihim, prigušenim glasom,
gotovo molećivo.
– Razgovarat ću s njom onako kako to meni odgovara. Dijete mora
napokon naučiti da nam ne smije svake noći upadati ovako u spavaću
sobu...
– Ali ona je još mala djevojčica. Pa tek joj je šest godina.
– A ja sam odrastao muškarac kojem su četrdeset i četiri, ali moje
potrebe u ovoj kući očito ne vrijede baš ništa, ili možda vrijede?
Emma pusti plišanog slonića da joj ispadne iz ruku a da to onako jadna
zapravo i nije primijetila. Okrene se na vratima i žurno napusti sobu, kao
da je vuče neki nevidljiv konac, na kakvom obično vise marionete.
– Thomas...
– Nemoj ti meni Thomas – urlao joj je za leđima otac. – Legao sam u
krevet, pa nema tome ni pola sata. Ako sutra ujutro na sudu ne budem
odmoran i svjež, ako izgubim sutrašnju parnicu, onda se mogu oprostiti od
odvjetničkog ureda, a ti od svega ostalog: od naše kuće, od svoga
automobila, pa i od bebe.
– Znam...
– Ništa ti jebeno ne znaš, kako bi znala? Kao da nas Emma svojim
ludorijama već dovoljno ne izluđuje, ali ti si pod svaku cijenu htjela još
jedno derište, koje mi, kada se rodi, uopće više neće davati da zaspim kao
čovjek. Sranje, jebeno sranje! Ja sam ovdje jedini koji zarađuje novac,
vjerujem da ti to nije promaklo. I MENI KAO TAKVOM TREBA SNA!

9
 Emma već bijaše prevalila polovicu hodnika, ali očev glas, koji je i dalje
gromko odzvanjao za njezinim leđima, nikako se nije htio umiriti. Samo je
glas njezine majke bivao sve tiši i tiši.
– Ššššš, Thomas, dragi, opusti se.
– KAKO DA SE JEBENO OVDJE OPUSTIM?
– Pusti mene, ja ću. Molim te. Sad ću se ja lijepo pobrinuti za tebe, u
redu?
– POBRINUTI? Pih, ti otkako si ponovno trudna, brineš samo za
sebe...
– Znam, znam. To je moja velika pogreška. Dođi k meni, pusti mene,
sad ću te ja...
Emma zatvori za sobom vrata dječje sobe i isključi se iz roditeljske
situacije.
Barem one u spavaćoj sobi, ali ne i one u svojoj glavi.
Nosi se smjesta ili...
Emma obriše suze i pričeka da joj u ušima prestane brujati, ali to se nije
dogodilo. Baš kao što se iz njezine sobe nije povukla ni mjesečina, koja tamo
kao da je svijetlila jače nego u sobi njezinih roditelja. Njezine rolete bile su
tanke i od napola prozirne tkanine, a uz to su svjetlucale i zvjezdice,
zalijepljene za strop iznad njezina krevetića.
Moj krevet.
Emma se htjela tamo zavući i dobro se isplakati ispod pokrivača, ali to
će moći učiniti tek kad bude sasvim sigurna da duh više ne čuči u svom
skrovištu. Da je tijekom sna neće zaskočiti iz prikrajka, nego da će nestati,
kao što nestane svaki put kad u sobu dođe mama, pa zajedno odu pogledati
gdje je.
Stari seljački ormar bio je čudovište s grubim rezbarijama na vratima
od teške hrastovine, koja pri otvaranju i zatvaranju kao da su oponašala
kreštav smijeh neke stare vještice.
Baš kao što su to činila i sada.
Molim te, molim te, samo da ga više nema.
– Halo? – viknu Ema u crnu rupu koja joj se bila razjapila pred očima.
Ormar je bio tako velik da su njezine stvari u njemu zauzimale samo lijevu
10
stranu. U drugoj polovici bilo je više nego dovoljno mjesta i za majčine
ručnike i stolnjake.
Naravno, i za Arthura.
– Halo! – uzvrati duh svojim dubokim glasom. Kao i svaki put kada bi
se oglasio, zvučao je kao da drži ruku pred ustima. Ili neku krpu, ili što već.
Emma resko zaurla. Začudo, više nije osjećala onaj duboki,
sveobuhvatni strah kao maloprije, kada se u ormaru prvi put začulo lupanje
koje ju je ponukalo da ode pogledati o čemu je riječ.
Možda je strah isto što i vrećica gumenih medvjedića, pomisli ona.
Potrošila sam ga još tamo, u spavaćoj sobi svojih roditelja i sada ga više
nema.
– Zar si još uvijek tu?
– Naravno da jesam. Ne misliš valjda da ću te ostaviti samu.
A upravo sam to bila poželjela.
– Što bi bilo da je moj tata došao u sobu i zavirio u ormar?
Arthur se tiho nasmije u svome skrovištu.
– Pa znao sam da neće doći.
– Kako si to mogao znati?
– Pa, zar se on ikada brinuo za tebe? – uzvrati duh protupitanjem.
– Da, u pravu si – reče Emma nakon kratkotrajna oklijevanja.
Ne. Zapravo, ne znam.
– Ali da je mama došla ovamo...
– Tvoja mama je jako slaba. Zato ja i jesam ovdje.
– Ti si ovdje zbog mene? – Emma nabere nosić.
– Reci mi... – Arthur napravi kratku stanku i glas mu poprimi još
dublju boju. – Nisi valjda plakala?
Emma kimne. Nije znala može li je duh zaista vidjeti, ali izgleda da
njegovim očima nije ni trebalo svjetla. Možda nije imao ni oči, ali u to nije
mogla biti sigurna. Pa ona Arthura nikad nije ni vidjela.
– Što ti se dogodilo? – htjedne znati.
– Tata me izgrdio.
– Što ti je rekao?
11
 – Rekao je... – Emma se zagrcne. Jedna stvar je kada ti riječi odjekuju u
glavi. Druga stvar je kada ih moraš izgovoriti naglas. Ali Arthur je inzistirao
da čuje sve, a nju je brinulo da bi se duh mogao razljutiti baš kao i tata
maloprije, pa je poslušno ponovila sve što joj je otac bio rekao.
– Nosi se smjesta ili ću ti ja učiniti nešto nažao.
– To ti je rekao?
Emma opet kimne. I zaista joj se učini da Arthura može vidjeti u mraku
ormara, jer je reagirao na njezino kimanje. U znak negodovanja ispustio je
neki zvuk kao da grokće, a onda se dogodilo nešto što je zaista začudi.
Arthur je napustio svoje skrovište. Prvi put.
Duh, koji je bio mnogo veći nego što ga je Emma u svom strahu bila
zamišljala, odgurnuo je ustranu nekoliko vješalica za odjeću, a dok se
izvlačio iz ormara, prešao si je rukama preko kose i Emma vidje da nosi
rukavice.
– Mirno legni u svoj krevetić, Emma.
Ona ga pogleda i protrne od jeze. Umjesto njegova lica vidjela je
iskrivljenu sliku sebe same. Kao da je pogledala u iskrivljujuće zrcalo neke
sobe strave i užasa montirano na dugačkome crnom stupu.
Potrajalo je neko vrijeme dok Emma nije postala svjesna činjenice da
je Arthur na glavi nosio motorističku kacigu, u čijem je viziru zaista vidjela
vlastiti odraz, izobličen do nakaznosti.
– Odmah ću se vratiti – obeća joj i okrene se prema vratima sobe.
Nešto u njegovu hodu učini joj se poznatim, ali nije stigla razmisliti što
bi to moglo biti jer joj je pozornost previše odvraćao oštar predmet što ga
je Arthur držao u desnoj ruci.
Proći će silne godine dok joj napokon ne bude postalo jasno da je bila
riječ o šprici.
Šprici s dugačkom iglom, koja je svjetlucala na mjesečini.

12
Tko jedanput slaže, ne vjeruj mu,
makar govorio i istinu.
poslovica

13
1.

NE ČINITE TO. Lagala sam. Molim vas, nemojte...

Gledatelji, gotovo isključivo muškarci, trudili su se namjestiti što
ravnodušniji izraz lica dok su promatrali kako muče tu jadnu, polugolu,
crnokosu ženu.
Bože, to je pogreška. Ja sam sve to samo izmislila. Stravična pogreška...
Upomoć!
Njezino vrištanje odjekivalo je prostorijom sterilnih, bijelo okrečenih
zidova. Riječi koje je izgovarala mogle su se razumjeti bez ikakva problema.
Nitko se poslije neće moći izmotavati da je mogla biti riječ o nesporazumu.
Žena jednostavno nije željela ono što su joj radili.
Svejedno joj je jedan malčice pretio, bradati muškarac ukošenih zuba
zabio injekcijsku iglu u pregib fiksirane podlaktice.
Svejedno joj nisu htjeli skinuti elektrode, pričvršćene za čelo i
sljepoočnice, pa ni prsten zategnut oko njezine glave, zbog čega je
podsjećala na one žaljenja vrijedne, mučene majmune u laboratorijima u
kojima se izvode pokusi na životinjama. U kojima im otvaraju lubanju i
guraju sonde u mozak.
A ono što će uskoro učiniti toj ženi i nije bilo previše daleko od toga.
Kada su narkotik i sredstvo za opuštanje mišića počeli djelovati,
započela je respiracija. Tada su joj muškarci počeli davati električne šokove.
Četiri stotine sedamdeset i pet volti, sedamnaest puta za redom, sve dok toj
jadnici nisu izazvali epileptični napadaj grčenja.
Iz kosog kuta nadzorne kamere nije se moglo razaznati je li se crnokosa
žena uspravila ili su joj se udovi samo spastično trzali. Leđa muškaraca u
bijelim kutama i medicinskim maskama priječila su gledateljima pogled na
14
nju. Ali vrištanje je prestalo. Naposljetku je zaustavljeno i snimanje, a u
dvorani ponovno postade malo svjetlije.
– Ovo što ste upravo imali priliku gledati šokantan je slučaj... – započne
dr. Emma Stein svoje izlaganje i nakratko zastane, ne bi li mikrofon
privukla malo bliže sebi kako bi je pozvani sudionici simpozija mogli bolje
razumjeti. Sad ju je ljutilo što je odbila pomoćni stolčič koji joj je tehničar
bio ponudio za vrijeme tonske probe. U normalnim okolnostima ona bi
sama tražila da joj ga daju, ali tip u plavom kombinezonu cerio se tako
nadmoćno da je jednostavno odbila svaku pomisao na to da joj se položaj
smisleno povisi, pa se sada za govornicom morala propinjati stojeći na
vršcima prstiju.
– ... šokantan slučaj prisilne psihijatrije, za koju smo mislili da je kao
praksa odavno ukinuta i mrtva.
Poput Emme, većina nazočnih bila je iz psihijatrijske struke. Nije,
dakle, morala objašnjavati svojim kolegama da se njezina kritika nije
odnosila na metodu terapije električno izazvanim grčevima. Koliko god
srednjovjekovno zvučalo provoditi električnu energiju kroz ljudski mozak,
toliko su obećavajući bili rezultati koji bi se tom metodom postizali u borbi
protiv psihoza i depresija. Obavljena pod potpunom narkozom, terapija bi
protekla gotovo bez ikakvih nuspojava.
– Ove snimke što ih je nadzorna kamera snimila u operacijskoj
dvorani, uspjeli smo prokrijumčariti iz hamburške Klinike Orphelio.
Pacijentica čiju ste žalosnu sudbinu upravo mogli promatrati u isječcima
primljena je tamo trećega svibnja prošle godine. Odmah po dolasku u
kliniku, dijagnozom je ustanovljeno da žena pati od shizoidne psihoze, ali
ta je dijagnoza bila temeljena jedino i isključivo na iskazima što ih je
tridesetčetverogodišnja pacijentica sama dala liječnicima nakon upućivanja
u kliniku. Zapravo je bila potpuno zdrava. Navodna pacijentica samo je
glumila svoje simptome.
– Zašto? – upita jedno bezlično biće koje je sjedilo polukružno lijevo
od nje, otprilike u sredini dvorane. Muškarac gotovo da je morao urlati
kako bi ga ona u toj golemoj prostoriji nalik na kazališnu dvoranu uopće
mogla razumjeti. Njemačko psihijatrijsko društvo unajmilo je, naime, za
svoju godišnju skupštinu i stručni simpozij glavnu dvoranu
15
Međunarodnoga kongresnog centra u Berlinu. Promatran izvana,
kongresni centar podsjećao je na srebrnu svemirsku stanicu što ju je netko
iz beskrajnih daljina kozmosa izbacio ravno pod Berlinski radiotelevizijski
toranj. Pri ulasku u tu građevinu iz sedamdesetih godina, čija je
unutrašnjost možebitno zagađena azbestom (o toj temi među stručnjacima
do danas ne postoji jedinstveno mišljenje), čovjeku bi ipak prije pao na
pamet neki retro-film negoli uradak iz žanra znanstvene fantastike. Krom,
staklo i gomila crnoga skaja dominirali su unutarnjim uređenjem centra.
Emma prijeđe pogledom preko redova sjedalica, u kojima su se gusto
natiskali sudionici simpozija, ali kako nije uspjela otkriti gdje se točno
nalazio čovjek koji joj je bio postavio pitanje, govorila je u smjeru iz kojega
je pretpostavljala da je bila čula njegov glas.
– Odgovorit ću vam protupitanjem: znače li vam što Rosenhanovi
eksperimenti?
Jedan stariji kolega, koji je uz rub prvoga reda sjedio u invalidskim
kolicima, znalački je kimnuo glavom.
– Provedeni su prvi put krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih
godina prošloga stoljeća, kako bi se provjerila pouzdanost psihijatrijskih
prognoza.
Emma oko lijevog kažiprsta omota pramen svoje guste, drvenasto
smeđe kose. Činila je to uvijek kada bi bila nervozna. Prije predavanja ništa
nije pojela, zbog straha da se ne umori ili da slučajno ne podrigne. Sada joj
je pak želudac stao kruliti tako glasno da se pobojala da bi mikrofon mogao
prenijeti auditoriju i to kruljenje te tako pružiti dodatnu građu za
neumjesne šale koje su se u krugu kolega sasvim sigurno zbijale na račun
njezine debele stražnjice. Činjenica da je inače bila prilično vitka stasa u
njezinim je očima samo pojačavala primjetnost tog tjelesnog nedostatka.
– Gore drška metle, dolje kugla za rušenje – pomislila je toga jutra dok
se u kupaonici kritički promatrala u zrcalu.
U sljedećem trenutku Philipp ju je zagrlio s leđa, ustvrdivši da ima
najljepše tijelo što ga je ikad dotaknuo. A prilikom poljupca za rastanak na
ulaznim vratima privukao ju je k sebi i šapnuo joj na uho da mu hitno treba
terapija s najerotičnijom psihijatricom Charlottenburga, pa neka to
svakako ima na umu kada se poslije simpozija bude vraćala kući. Osjetila je
16
da misli ozbiljno, ali znala je i to da joj je suprug oduvijek bio vješt u
dijeljenju komplimenata. Emma se jednostavno morala naviknuti da je flert
bio dio Philippove prirode i on bi rijetko propuštao priliku da ga dodatno
ne uvježba.
– U sklopu Rosenhanovih eksperimenata, nazvanih prema američkom
psihologu Davidu Rosenhanu, osmero ispitanika uputilo se u psihijatrijske
klinike s izmišljenim dijagnozama. Studenti, domaćice, slikari, psiholozi i
liječnici. Svi su prilikom prijema na liječenje ispričali jednu te istu priču: da
su čuli glasove. Neobične, visoke glasove, koji su izgovarali riječi kao što su
„šuplje“, „muklo“ ili „prazno“. Neće vas iznenaditi kada čujete da su svi ti
tobožnji pacijenti bili primljeni na liječenje, većina njih s dijagnozom
shizofrenije ili manično-depresivne psihoze. Iako su ispitanici bili
dokazano zdravi te su se nakon upućivanja u klinike ponašali sasvim
normalno, oni su u tim ustanovama bili tjednima podvrgavani terapiji, u
sklopu koje su morali uzeti više od dvije tisuće tableta.
Emma navlaži usnice gutljajem vode iz unaprijed pripremljene čaše.
Stavila je bila ruž za usne, iako ju je Philipp više volio „prirodno
našminkanu“. Zaista je imala neobično glatku kožu, koja je međutim po
njezinu mišljenju bila previše blijeda, u potpunom kontrastu sa snažnom
bojom njezine kose. Nije mogla shvatiti što bi u tome trebao biti „dražesni
kontrast“, kako joj je govorio Philipp.
– Ako mislite da su sedamdesete godine odavno prošle, da se sve to
događalo u nekom drugom stoljeću, dakle u svojevrsnom srednjem vijeku
psihijatrijskih znanosti, ovaj će vas video razuvjeriti: jer nastao je prošle
godine. I ova mlada dama bila je pokusna osoba. Ponovili smo, dakle,
Rosenhanov eksperiment.
U dvorani postade živo i začu se žamor. Vjerojatno manje zbog straha
od skandaloznih rezultata, koliko zbog zabrinutosti da bi se ljudi i danas
mogli naći u ulozi ispitanika.
– Ponovno smo u psihijatrijske ustanove poslali lažnu pacijenticu,
ponovno smo testirali što se događa kada se sasvim zdrave ljude upućuje u
zdravstvene ustanove zatvorenog tipa. I to sa zastrašujućim rezultatima.
Emma otpije još jedan gutljaj vode, pa nastavi:

17
 – Samo na temelju jedne jedine rečenice izrečene prilikom prijema toj
ženi, koju ste vidjeli na videu, dijagnosticirana je shizoidna paranoja. Na
temelju toga su je u klinici liječili više od mjesec dana. Ne samo lijekovima
i razgovornim terapijama nego i izravnom primjenom sile. Kao što ste sami
mogli vidjeti i čuti, ona je izričito i nedvosmisleno naglasila da ne želi
elektrokonvulzivnu terapiju. Nije ni čudo, jer je potpuno zdrava osoba.
Svejedno, terapija je bila provedena na silu. Iako je ona to nedvosmisleno
bila odbila. I iako nakon njezina primanja u bolnicu nisu ustanovljeni
nikakvi uočljivi simptomi, a i ona je sama više puta pokušavala uvjeriti
liječnike da joj se stanje normaliziralo. Ali oni nisu slušali ni nju, ni
njegovatelje, ni ostale pacijente. Jer za razliku od liječnika, koji bi u sobe s
pacijentima zavirivali samo povremeno, te su osobe, s kojima je bila
provodila dulje vremensko razdoblje, bile sasvim sigurne da toj ženi nikako
nije mjesto na zatvorenom odjelu.
Emma primijeti kako u prednjoj trećini auditorija netko ustaje i daje
tehničaru dogovoren znak da malo pojača svjetlo. Nakon što je locirala
visokog, suhonjavog muškarca prorijeđene kose, pričekala je da se
dugonoga kongresna asistentica probije kroz redove stolaca do njega i
preda mu bežični mikrofon.
Muškarac znalački puhne u mikrofon, a onda reče:
– Stauder-Mertens, Sveučilišna klinika Köln. Dopustite mi, gospođo
kolegice, da napomenem kako nam vi ovdje prezentirate horor-filmove,
čije podrijetlo i izvor radije ne bismo htjeli znati, a potom nam iznosite
nadobudne i neprovjerene tvrdnje, koje, ako ikad i dopru do javnosti, mogu
našoj profesiji nanijeti samo golemu štetu.
– Imate li možda još kakvo pitanje? – upita Emma.
Liječnik s dvostrukim prezimenom kimne glavom.
– Imate li u ruci još nešto pouzdano, osim iskaza te tobožnje
pacijentice?
– Osobno sam je odabrala za eksperiment.
– Lijepo, ali možete li za nju zaista staviti ruku u vatru? Hoću reći, kako
znate da je ta osoba zaista psihički zdrava? Možete li biti sigurni u to?

18
 Čak i s udaljenosti govornice, Emma je na licu postavljača pitanja
mogla razaznati isti onaj samouvjereni osmijeh kakav ju je prije toga bio
razljutio kod tehničara.
– Što zapravo želite reći, gospodine Stauder-Mertens?
– Želim reći da osoba koja se uz predočavanje lažnih činjenica
dobrovoljno na više tjedana uputi u zdravstvenu ustanovu zatvorenog tipa;
mora imati, dopustite mi da se blago izrazim, izvanredan psihički ustroj.
Tko vam jamči da ta pozornosti vrijedna dama zaista nije patila od onih
simptoma zbog kojih je na kraju i podvrgnuta liječenju, a koji su se možda
pokazali tek tijekom njezina boravka u bolnici?
– Ja to jamčim – odgovori Emma spremno.
– Aha, vi ste cijelo vrijeme bili s njom u bolnici? – upita muškarac ne
krijući zajedljiv ton.
– Da, jesam.
Njegova samouvjerena cereka nestade.
– Vi?
Emma kimne, a raspoloženje u dvorani postane osjetno nervoznije.
– Upravo tako – potvrdi Emma. Njezin glas drhtao je od uzbuđenja, ali
i od bijesa zbog nevjerojatnosti otkrića koje će uslijediti. – Poštovani kolege,
vi ste pokusnu osobu na snimci mogli vidjeli samo s leđa i obojene kose, ali
žena, koja je izričito protiv svoje volje bila najprije narkotizirana, a potom
na silu izlagana strujnim udarima, ta žena bila sam – ja.

19
2.

EMMA DOVUČE SVOJ kovčeg na kotačima, oklijevajući pri ulasku u hotelsku

sobu broj 1904 samo zbog toga što u mraku jedva da je mogla išta vidjeti.
Ono malo svjetla što se probijalo kroz tminu dolazilo je od nebrojenih
svjetala velegrada devetnaest katova ispod nje. Hotel Le Zen na
Tauentzienu bio je najnovija berlinska palača s pet zvjezdica od kroma i
stakla te s više od tri stotine soba. Viši i luksuzniji od ijednoga drugog hotela
u glavnome gradu. I – barem u Emminim očima – opremljen s relativno
malo ukusa.
U svakom slučaju, to je bio njezin prvi dojam nakon što je pronašla
glavni prekidač pokraj ulaznih vrata i uključila stropno svjetlo.
Namještaj je izgledao kao da su praktikanti nekog ureda za unutrašnje
uređenje dobili zadatak da pri izboru opreme uzmu u obzir sve stambene
klišeje kojima se čovjek uopće može poslužiti kada je riječ o
dalekoistočnom načinu života.
U predsoblju, koje je od susjedne spavaće sobe bilo odvojeno samo
tankim pomičnim vratima, obloženima tankim papirom, stajao je kineski
svadbeni ormarić. Sag od bambusa prostirao se od vrata do niskoga
futonskog kreveta. Svjetiljke na niskom namještaju nalikovale su na šarene
lampione iz povorke s lampašima što ju je dječji vrtić u naselju Heerstraße
organizirao svake godine na blagdan sv. Martina za svoje klince. Stilski
iznenađujuća pak bila je jedna golema crno-bijela fotografija između sofe i
ugrađenog ormara, portret Aj Vejveja u natprirodnoj veličini, koji je sezao
od poda pa sve do stropa. Emma je nedavno bila posjetila izložbu tog
iznimnog kineskog umjetnika.

20
 Skinula je pogled s tog muškarca s razbarušenom bradicom, objesila
baloner u ormar i izvukla iz torbice mobilni telefon.
Opet glasovna pošta.
Jedanput je već bila pokušala nazvati, ali Philipp se nije javljao. Kao i
obično kada je bio na terenu.
S uzdahom pristupi prozoru koji je sezao do poda, izuje cipele s
visokim potpeticama, bez kojih se, niska kakva je bila, svela na prosječnu
visinu četrnaestogodišnjakinje, te se zagleda niz Kurfürstendamm. Pritom
si prijeđe rukom preko trbuha, koji još nije pokazivao nikakvo zaobljenje,
jer za to je ipak bilo još malčice prerano. Ali pomisao na to da u njoj raste
nešto – nešto je bilo mnogo važnije od bilo kakva seminara ili profesionalne
afirmacije – neopisivo ju je smirivala.
Potrajalo je neko vrijeme dok se napokon prije pet tjedana nije
pokazala druga crta na testu za trudnoću. A to je ujedno bio i razlog zašto
Emma danas nije spavala kod kuće nego je prvi put u životu u vlastitu gradu
odlučila prenoćiti u hotelu. Njezina mala kuća u Tojfelzeškoj aleji
trenutačno je nalikovala na gradilište jer su počeli pregrađivati potkrovlje
za dječju sobu. Iako je Philipp smatrao da je prije kraja prvog trimestra
trudnoće možda malo prerano započinjati s izgradnjom takva gnijezda.
S obzirom na to da je on poslovno ponovno boravio u drugome gradu,
Emma je prihvatila hotelski smještaj što ga je Njemačko psihijatrijsko
društvo nudilo besplatno svakom govorniku dvodnevna kongresa; čak i
onima koji su stanovali u Berlinu, kako bi prilikom zajedničkog večernjeg
druženja (koje je Emma upravo eskivirala) u plesnoj dvorani hotela mogli
nešto i popiti.
– Predavanje je završilo upravo onako kako si predvidio – izgovorila je
Philippu na glasovnu poštu. – Istina, nisu me baš kamenovali, ali vjerojatno
samo zato što kod sebe nisu imali kamenje.
Nasmiješila se.
– Bilo kako bilo, nisu mi oduzeli hotelsku sobu. Kartica za
otključavanje vrata, što sam je bila dobila zajedno s kongresnim
materijalima, još uvijek funkcionira.

21
 Emma pošalje Philippu poljubac, završi razgovor i osjeti da joj suprug
užasno nedostaje.
Bolje sama ovdje u hotelu, nego sama u kući među kantama s bojom i
razvaljenim zidovima, pokuša si nekako uljepšati vlastiti položaj.
Otišla je u kupaonicu, gdje je, svlačeći sa sebe kostim, potražila
regulator jakosti zvuka za stropni zvučnik, koji je prenosio ton s televizora.
Taj pothvat ispostavio se uzaludnim.
Dakle, morala se još jedanput vratiti u dnevnu sobu i isključiti televizor.
Potrajalo je neko vrijeme dok u jednoj od ladica noćnog ormarića nije
pronašla daljinski upravljač, zbog čega je sada bila savršeno informirana o
padu zrakoplova u Gani i erupciji vulkana u Čileu.
Emma začu kako nazalni glas televizijskog spikera prelazi na novu
vijest – „... policija upozorava na serijskog zločinca, koji žene...“ – i tu mu
pritiskom na odgovarajuću tipku naprasno odsiječe zvuk.
Vrativši se u kupaonicu, trebalo joj je neko vrijeme dok napokon nije
pronašla regulator temperature.
S obzirom na to da je bila prilično zimogrozna, voljela je vrelu vodu,
čak i sada, usred ljeta, a bio je neuobičajeno svjež, ponajprije vjetrovit
lipanjski dan. Cijeli dan temperatura zraka nije prešla ni dvadeset
stupnjeva.
I tako je digitalni regulator temperature tuša namjestila na četrdeset
stupnjeva, što je odgovaralo njezinoj granici bola, i čekala trnce koji bi je
stali prožimati čim bi vreo mlaz vode pogodio njezinu kožu.
U normalnim okolnostima osjetila bi se odmah življom, čim bi joj,
obavijenoj oblakom vodene pare, vrela voda potekla niz tijelo, ali danas je
učinak bio bitno slabiji, vjerojatno i stoga što se prljavština, kojom su je
kolege bili zasuli nakon predavanja, nije mogla samo tako sprati vodom i
hotelskim sapunom.
Reakcije na njezino razotkrivanje da se ljudi u dvadeset i prvom
stoljeću izlažu opasnosti da na temelju traljavo postavljenih pogrešnih
dijagnoza postanu pukim igračkama polubogova u bijelome, čije je
djelovanje obilježeno zloupotrebom moći, bile su snažne. Validnost
rezultata njezina istraživanja više je puta dovedena u pitanje. Izdavač

22
najrenomiranijeg stručnog znanstvenog časopisa najavio je čak i detaljnu
provjeru podataka, prije nego što bi se „uopće uzelo u razmatranje“ da se
objavi članak o njezinu radu.
Naravno, nekolicina kolega nakon predavanja obećala je da će joj
pružiti podršku, ali čak i među onima malobrojnima koji su je prijateljski
tapšali po ramenu mogla je u očima pročitati neizgovorenu primjedbu:
„Zašto si se uopće tim glupim pokusom na samoj sebi izložila takvoj
opasnosti? I općenito: zašto ugrožavaš svoju karijeru i namjeravaš se na
najveće moćnike kliničke branše?“
Nešto takvo Philipp je nikada ne bi pitao. On je razumio zašto se Emma
već godinama zalagala za poboljšanje pravnog položaja pacijenata na
psihijatrijskom tretmanu, prema kojima se zbog njihova psihičkog
oboljenja u pravilu odnosilo osornije nego prema pacijentima koji su se
primjerice žalili zbog manjkavog liječenja zubobolje.
I Philipp je zbog svoga posla prelazio granice koje nijedan normalan
čovjek ne bi dragovoljno prešao. Jednostavno zato što mu psihopati i
serijski ubojice, koje je gonio kao glavni istražitelj Odjela za operativnu
analizu slučajeva pri Saveznoj kriminalističkoj službi, često nisu ostavljali
drugog izbora.
Neki parovi dijele isti smisao za humor, kod drugih se odnos temelji na
sličnim načinima provođenja slobodnog vremena ili pak zajedničkim
političkim gledištima. Emma i Philipp, naprotiv, smijali su se sasvim
različitim šalama, ona se nije mogla naviknuti na nogomet, a na njega
nikako nije htjela prijeći njezina ljubav prema mjuziklima, dok je ona u
mladosti demonstrirala protiv nuklearnih elektrana i industrije krzna, on
je bio član konzervativne Mlade unije. Ono što je činilo temelj njihova
odnosa zvalo se: empatija.
Intuicija i iskustvo omogućavali su im da se unesu u dušu drugih ljudi
i iznjedre na svjetlo dana tajne njihove psihe. Dok je Emma to radila kako
bi pacijente, koji su posjećivali njezinu privatnu ordinaciju na Trgu
Savigny, oslobodila psihičkih problema, Philipp se svojim izvanrednim
sposobnostima koristio kako bi oblikovao profile osobnosti i ponašanja.
Ljude njegova zanimanja autori filmskih scenarija rado nazivaju
„profajlerima“, ali se u stvarnom životu zovu „analitičari slučajeva“.
23
Zahvaljujući Philippovim analizama već je uhvaćeno nekoliko najopasnijih
zločinaca u njemačkoj povijesti.
U posljednje vrijeme, međutim, Emma je željela da oboje malčice
uspore. Nije se mogla oteti osjećaju da je i Philippu sve lošije polazilo za
rukom da u njihovo ionako oskudno slobodno vrijeme unese potrebno
rastojanje od posla. I bojala se da su se našli na najboljem putu da dokažu
Nietzscheovu uzrečicu o ponoru koji će zaviriti u sama čovjeka bude li
dovoljno dugo i duboko gledao u njega.
Kratak predah, ili barem godišnji odmor. To bi bilo rješenje.
Na zadnjem zajedničkom putovanju bili su tako davno da su na njega
već bila izblijedjela čak i sjećanja.
Emma se nasapuna hotelskim šamponom. Mogla se samo nadati da
sljedećeg jutra neće izgledati kao pudlica. Koliko god da je njezina smeđa
kosa bila snažna, reagirala je osjetljivo na pogrešna sredstva za njegu.
Stajalo ju je bezbrojnih pokušaja i mnogo suza, dok nije otkrila od čega će
joj se kosa sjajiti, a što će joj glavu pretvoriti u nataknut jastuk za sovu.
Emma ispere kosu, odmakne zastor tuš-kabine ustranu i začudi se
zašto tako skup hotel nema ugrađena pomična vrata, kadli se takoreći u
hipu osjeti nesposobnom pomisliti ijednu jasnu misao.
Strah je bio ono što je osjetila.
Bijegjt bio ono na što je prvo pomislila, ugledavši slova. Ispisana na
zrcalu u kupaonici.
Preko stakla zamagljena vodenom parom bila su jasno ispisana slova:

NOSI SE ODAVDE.
DOK NIJE PREKASNO!

24
3.

– DA?
– Oprostite smetnju. Je li sve red?
Visoka, vitka Ruskinja na vratima izgledala je iskreno zabrinuto. Iako
se Emmi ta žena, koja je samo natucala njemački jezik, nije činila kao osoba
koja bi se bez ozbiljnog razloga brinula za ljude oko sebe. Prije bi rekla da
izgleda kao model koji je svjestan svoje ljepote i smatra se središtem svijeta.
Umotana u tijesno pripijen dizajnerski kostim, okupana Chanelom, nošena
očito skupim cipelama s visokim potpeticama, u kojima bi čak i Emma
mogla svisoka gledati na druge.
– Tko ste vi? – upita Emma, ljutita što je uopče otvorila vrata. Stajala je
bosa pred slavenskom ljepoticom, mokre kose, odjevena samo u žurno
prebačen hotelski kimono. Njegova tkanina bila je tanka, tako da se ispod
jamačno ocrtavala svaka pojedinačna oblina njezina gola tijela, toliko
nesavršena u usporedbi s tijelom Ruskinje.
– Oprostite. Zidovi jako tanki.
Žena rukom makne s čela jednu od svojih plavih ekstenzija.
– Prolazila. Čula krik.
– Čuli ste krik? – upita Emma gotovo bez glasa.
Zaista se mogla prisjetiti samo toga da je osjetila vrtoglavicu, koja
vjerojatno nije bila prouzrokovana isključivo porukom na zrcalu, nego
sasvim sigurno i njezinim odveć vrelim tušem.
Jedno i drugo doslovce joj je izmaknulo tlo pod nogama.
U prvi tren Emma se još i uspjela pridržati za umivaonik, a onda se
srušila na pločice, da bi se s poda zabuljila u slova:

NOSI SE ODAVDE.
DOK NIJE PREKASNO!
25
 – Čula i plakanje – reče Ruskinja.
– Sigurno je neka zabuna – odgovori Emma, iako je bilo itekako
moguće da je svoj slom popratila suzama. Oči su je u svakom slučaju još
uvijek pekle. Poruka na zrcalu uzdrmala ju je i probudila u njoj najmračnija
sjećanja iz djetinjstva.
Ormar.
Škripava vrata iza kojih se šćućurio muškarac s motorističkom
kacigom na glavi.
Arthur.
Duh koji ju je pratio kroz nebrojene noći. Neprestano se vraćao.
Ispočetka kao čudovište, poslije kao prijatelj. Sve dok desetogodišnjakinja
napokon nije bila „izliječena“, iako taj pojam u psihoterapiji zapravo nije
ni postojao. Dječjem psihijatru, kojega je Emma tada morala posjećivati,
uspjelo je nakon velikog broja seansi otjerati demona. Iz njezina ormara i
iz njezine glave. Pritom joj je i osvijestio o čemu je zapravo i riječ.
Tata!
Nakon tih terapijskih sati, koji su zapravo i probudili njezin interes za
zanimanje kojim se danas bavi, Emma je znala da duh zapravo nikada nije
ni postojao. Da nikakav Arthur nije postojao. Postojao je uvijek samo otac,
koji ju je cijeloga života odbijao i zastrašivao, a ona ga je tako rado htjela
imati u svojoj blizini kao saveznika. Samo za sebe. Da se uvijek mota negdje
oko nje. Da ga u svako doba može pozvati, čak i noću da sjedi pripravan u
ormaru.
Ali otac joj nikada nije bio prijatelj. Ni za djetinjstva, ni tijekom studija,
a osobito ne sada, kada je bila udana psihijatrica. Uvijek mu je njegov posao
bio važniji. Njegovi spisi, svjedoci i parnice. Ujutro je prerano napuštao
kuću, navečer bi se prekasno vraćao obitelji. Ili se uopće ne bi vraćao.
Danas joj je taman uspio poslati čestitku za rođendan, iako to već
odavno ne prakticira. A i nju mu je sasvim sigurno bila diktirala mama, s
kojom je starost odlučio provesti na Mallorci. „Nedostaješ mi“ ili „Nadam
se da ćemo ove godine uspjeti malo više vremena provesti zajedno“ – ništa

26
od toga jednostavno nije postojalo u vokabularu toga kolerika. Prije nešto
poput:
„Nosi se smjesta ili ću ti ja učiniti nešto nažao.“
A sada je slična prijetnja bila ispisana preko cijeloga zrcala u hotelskoj
kupaonici.
Je li to mogla biti slučajnost?
Naravno!
Još prije nego što joj je Ruskinja pokucala na vrata, Emma je bila
pronašla logičko objašnjenje za ono što se dogodilo.
Šala!
Prethodni gost zasigurno je prije odlaska iz hotela svojim masnim
prstima šarao po suhom staklu zrcala, kako bi onome koji će boraviti u sobi
nakon njega utjerao malo straha u kosti. I to mu je bez daljnjega uspjelo.
Toliko da je Emma svojim krikom uzbunila pola hotela. Šaljivdžija bi
se sigurno i sam preplašio siline Emmine reakcije, ta nije baš da je mogao
naslutiti da će riječi nažvrljane preko zrcala u nekome probuditi prastaru
traumu.
Pritom čak ni očeva prijetnja nije bila ono što je toliko uznemirilo
Emmu, nego činjenica da je Arthur upravo te noći prvi put izišao iz ormara.
Motoristička kaciga, šprica, njegov glas... sve je izgledalo tako realno.
A u njezinu sjećanju katkada bi i dalje bilo takvo.
– Je li dobro? – htjedne znati Ruskinja, koja ju je i dalje netremice
promatrala s čudesnom mješavinom zabrinutosti i nestrpljenja. A onda je
rekla nešto što je u isti mah bilo toliko prijazno i okrutno da Emma nije
znala bi li prasnula u smijeh ili briznula u plač.
– Mušterija radi problem?
O, Bože.
Naravno.
Ona je prostitutka!
Zato je toliko napirlitana. Polovica sudionika kongresa bila je
smještena u Le Zenu. Hotel je bio prepun samaca u jednokrevetnim
sobama. Koliko ih je za tu noć naručilo eskort djevojku? Govnari poput
Stauder-Mertensa posve sigurno, jer takvi su se jamačno koristili svakom
27
prigodom koja bi im se pružila, kad god bi bili odvojeni od supruge i
obitelji.
– Ako treba pomoć, onda...
– Ne, ne. To je jako lijepo od vas, hvala, ali...
Emma odmahne glavom.
... ali ja nisam prostitutka. Samo prestrašena, plašljiva psihijatrica.
Baš lijepo što joj je ta žena uopće htjela pomoći. Strašno je to što je očito
imala iskustva s nasilnim mušterijama. I s prebijenim kurvama, koje su
uplakane ležale skutrene na pločicama hotelske kupaonice. Emma se
nasmiješila, ali osmijeh kao da joj nije uspio biti iskren. U tamnim
Ruskinjinim očima mogla je vidjeti da joj se sumnje nisu bile raspršile, zbog
čega Emma odluči reći joj istinu.
– Bez brige. Ja sam sasvim sama u svojoj sobi. Ali mislila sam da se
netko bio ušuljao i potajice me promatrao kako se tuširam.
– Drkadžija?
– Da, ali bila je to samo glupa šala prijašnjeg gosta.
– No, onda.
Eskort djevojka još uvijek nije djelovala uvjereno, ali samo je slegnula
ramenima i pogledala u Rolexov sat na svome ručnom zglobu. Potom se
oprostila prvom rečenicom u kojoj nije bilo pogrešaka: – Pazi da ti se ništa
ne dogodi.
Zasigurno ju je često čula od svojih kolegica.
Emma joj zahvali i zatvori vrata sobe. Kroz špijunku je promatrala kako
se Ruskinja udaljava udesno niz hodnik.
Dizala su bila na drugoj strani. Dakle, njezin „sastanak“ tek je trebao
uslijediti.
Emmino srce lupalo je od uzbuđenja dok je svim raspoloživim
zasunima i sigurnosnim bravama zaključavala vrata. Tek tada primijetila je
koliko je zapravo iscrpljena. Najprije predavanje, potom zrcalo, a sada
razgovor s Ruskinjom. Čeznula je za mirom. Da može zaspati.
Najradije u Philippovu naručju.
Zašto sada nije mogao biti s njom, pa da zajedno zbijaju šale na račun
te besmislene situacije?
28
 Emma nakratko razmisli bi li trebala nazvati svoje najbolje prijatelje,
Sylviju ili Konrada, ali znala je da su oboje trenutačno na spoju. Dakako, ne
na zajedničkom, jer Konrad je bio homoseksualac.
A čak i da dobije nekoga od njih, što bi im trebala reći? Sori, malo sam
nervozna jer mi je zrcalo zamagljeno?
Jer bilo je zamagljeno, ustanovi, vrativši se u kupaonicu oprati zube.
Vodena para nestala je. Baš kao i ona smiješna poruka.
Kao da nikada tamo nije ni bila.

29
4.

EMMA JE ZEBLA.
Samo su još tragovi svjedočili o kondenzatu koji je ispario, ostavivši
ružne rubove na srebrnom staklu. Ne razmišljajući, Emma krpom obriše
mrlje, da bi se već u sljedećem trenutku razljutila što nije huknula u zrcalo
kako bi vratila poruku u život.
Potom se razljutila što više nije bila sigurna u samu sebe.
– Što se to događa s tobom, Emma? – šapnu, glave utisnute u ručnik.
Poruka nije bila priviđenje. Samo glupa šala. Nema razloga da budeš
toliko nervozna.
Ugasila je svjetlo u kupaonici a da više nije pogledala u zrcalo. Kimono
je objesila natrag u ormar i zamijenila ga pidžamom. Pritom nije mogla
odoljeti paranoičnom impulsu da provjeri postoji li možda u ormaru neko
tajno skrovito mjesto (kojega, naravno, nije bilo). Kada se već bila posvetila
tome, mogla je još pogledati iza kreveta, provjeriti zastore te potom
ponovno sve brave. I sve to pod budnim pogledom Aj Vejveja, čije su oči
bile slikane tako da su stalno motrile na Emmu, kamo god da se postavila
naspram te slike.
Znala je da su sve to zamjenske radnje, ali svejedno se osjećala bolje
nakon što je popustila svojim iracionalnim stresnim simptomima.
Kada se nakon „patroliranja“ napokon zavukla pod svježe uštirkan
pokrivač, osjećala se umorno i teško. Posljednji put pokušala je nazvati
Philippa. Na glasovnu poštu izgovorila mu je „Sanjaj o meni kad ovo budeš
preslušao“, a nakon što je namjestila alarm, sklopila je oči.
Kao i toliko puta ranije, kada je bila premorena a istodobno i
prenapeta, titrava svjetla i igre sjena ispunjavali su mrak u koji je željela
utonuti.

30
 Zašto si, zaboga, to rekla? Emma se mutno prisjeti predavanja dok je
tonula u san. Zašto si rekla da si ti bila mučena pacijentica na videu? To joj
nikada nije bila namjera, učinila je to iz impulsa, samo zato što ju je
razdražio Stauder-Mertens, taj samoljubivi pjetlić iz Kölna. Imate li u ruci
još nešto pouzdano, osim iskaza te tobožnje pacijentice?
Da, imala je. Sada je bilo izrečeno. Sasvim nepotrebna reakcija.
Emma se okrene ustranu i pokuša otresti od sebe sliku te gomile
muškaraca koji su je slušali u Kongresnom centru. Pritom osjeti kako je
probada u uhu jer je zaboravila skinuti naušnice.
Zašto to uvijek radiš? upita se i, kao što se to kod nje često zbivalo u
prijelaznoj fazi između budnosti i sna, upita se zašto se uopče to pita i što
zapravo znači ono „uvijek“. I dok je bila čvrsto upletena u taj lanac misli,
nešto se dogodilo.
Zaspala je.
Nakratko.
Ni na dvije minute.
Dok je nije probudio zvuk.
Brujanje.
U tami.
U neposrednoj blizini, odmah do kreveta.
Emma se okrene ustranu, otvori oči i ugleda kako joj mobilni telefon
svijetli. Bila ga je spustila na pod jer kabel punjača nije sezao od utičnice do
nočnog ormariča. Sada se dobrano namučila da telefon nekako pokupi sa
saga.
Nepoznat broj.
– Dragi? – upita u nadi da ju je Philipp nazvao sa službenog telefona
neke policijske postaje.
– Gospođa dr. Stein?
Glas tog muškarca nije joj bio poznat. Razočaranje što ne razgovara s
Philippom pomiješalo se s ljutnjom. Zašto je kvragu netko zove tako kasno?
– Nadam se da je važno – zijevnu u mobitel.

31
 – Žao mi je što vam smetam. Ovdje recepcija hotela Le Zen, gospodin
Eigenhardt na telefonu.
Na mome mobitelu?
– Da?
– Htjeli smo samo provjeriti hoćete li se danas prijaviti u hotel.
– Kako, molim?
Emma bezuspješno pokuša napipati prekidač svjetiljke na noćnom
ormariću pokraj kreveta.
– Kako to mislite „prijaviti“? Pa ja već spavam.
U najmanju ruku, pokušavam.
– Onda, dakle, možemo stornirati rezervaciju sobe?
Zar ovaj ne čuje dobro?
– Ne, pa rekla sam vam: ja sam već u sobi. U sobi broj 1904.
– Oh, molim vas, oprostite, ali...
Recepcionar je bio vidno zbunjen.
– Što „ali“? – upita Emma.
– Ali kod nas nema sobe s tim brojem.
Kako, molim?
Emma se uspravi u krevetu i zagleda se u titravu žaruljicu detektora
dima koji se nalazio iznad nje na stropu.
– Šalite se sa mnom?
– U cijelom hotelu nema nijedne jedine četvorke. To je u Aziji nesretan
broj i zato...
Ostatak rečenice Emma više nije mogla čuti jer joj mobilni telefon
odjedanput više nije bio u ruci.
Ali zato je čula nešto što nije bilo moguće. Odmah do svoga kreveta:
netko se nakašljavao.
Neki muškarac.
I dok joj se od straha stisnulo grlo, osjeti pritisak na ustima.
Osjeti okus tkanine.
Istodobno, nešto je ubode i kroz ubodnu rupu na pregibu njezina lakta
osjeti ubrizgavanje nekog rashladnog sredstva.
32
 Muškarac se ponovno nakašljao, a kada je bila sigurna da će se iznutra
smrznuti, osjeti blizinu oštrica. Nevidljive u mraku, ali čujno blizu njezina
lica, jer vibrirale su.
Bzzzzz...
Električni kuhinjski nož, pila ili električni vadičep.
Spreman da raspara, razreže ili ubode.
Čula je zvuk patentnog zatvarača kako se otvara.
„Trudna sam!“ htjede viknuti, ali jezik i usne otkazali su joj poslušnost.
Sada treba pričekati i vidjeti gdje će najprije osjetiti bolove.
I moliti se da ta jeza brzo prođe.
Ali to se nije dogodilo.

33
Šest mjeseci kasnije

34
5.

EMMA OTVORI OČI i razmisli koliko ju je dugo njezin sugovornik promatrao

kako spava.
Profesor Konrad Luft sjedio je u svome omiljenom naslonjaču, ruku
sklopljenih ispred trbuha, njegov zamišljen pogled počivao je s
melankoličnom težinom na njezinu licu.
– Kako je? – upita on. Ona ispočetka nije znala što joj to najbolji
prijatelj točno želi reći, ali potom pogleda na stolić pokraj svoga ležaja. Na
njemu su bile tablete što su joj ih dali u psihijatrijskoj klinici, na čiji ju je
zatvoreni odjel poslao sudac.
Za svaki slučaj.
Ako bi osjećala bolove kada se probudi.
Zavukla je ruke pod bolnički pokrivač i pokušala se nekako osoviti na
lakte na postelji. Preslaba da to učini, potone ponovno u jastuk i protrlja si
oči.
Transport je prespavala, što i ne čudi s obzirom na mnoštvo tableta
koje su joj bili davali. Već bi i same nuspojave oborile i najsnažnijeg slona,
a dali su joj i sredstvo za smirenje.
Nakon buđenja trebalo je proći još neko vrijeme dok nije prepoznala
svoju okolinu. Prostorija u kojoj je već i prije bila provela tolike sate
doimala se odjedanput stranom, premda ne toliko stranom kao zatvoreni
odjel, koji tijekom zadnjih tjedana nije bila napuštala.
Možda je razlog tog neobičnog osjećaja bila činjenica što je Konrad
nedavno renovirao svoj odvjetnički ured, ali Emma je ipak nekako
sumnjala u to.
Nije prostorija bila ta koja se bitno promijenila, bila je to ona.
Miris boje i svježe ulaštena parketa od orahova drva još se osjećao u
zraku, dio namještaja bio je premješten tijekom radova, ali zapravo, sve je

35
još uvijek bilo isto kao i za njezina prvog posjeta prije sada već gotovo deset
godina. Tada se u tenisicama i trapericama kreveljila na sofi. Danas je u
spavaćici ležala na bolesničkom ležaju kojemu se mogla namještati visina,
gotovo nasred prostorije. Malo ukošeno, s pogledom na Konradov pisaći
stol i prozor iza njega.
– Pretpostavljam da sam prva klijentica koju su na nosilima dovukli k
tebi u ured – reče ona.
Konrad se blago nasmiješi. – Imao sam već nekoliko klijenata koji nisu
bili sposobni za transport, samo što sam ja onda odlazio k njima. Ali ti u
klinici odbijaš svaki kontakt, Emma. Odbijaš čak i razgovor s liječnicima.
Zato sam morao ishoditi sudsko dopuštenje da te dovedu ovamo.
– Hvala – reče ona, iako u njezinu životu više nije bilo ničega zbog čega
bi trebala biti zahvalna. Čak ni za to što je zapravo smjela napustiti ćeliju.
Zaista ga je bila odbila primiti u bolnici. Nitko je nije smio vidjeti. Tako
bolesnu i uništenu. Zatvorenu poput zvijeri. To poniženje ne bi mogla
podnijeti.
– Nisi izgubila ništa od svoga ponosa, draga moja Emma. – Konrad
odmahnu glavom, ali mu u pogledu nije bilo nikakva neodobravanja. –
Radije ćeš dragovoljno ići u zatvor nego da te ja smijem posjetiti. A sada ti
je moja pomoć potrebnija nego ikada prije.
Emma kimne.
„Sve ovisi o tome kako će proteći razgovor s vašim odvjetnikom“, rekli
su joj. Psihijatri i policajci, koji su zasigurno u predsoblju čekali da je
odvezu natrag.
Odvjetnik.
Je li Konrad zaista imao moć promijeniti njezinu sudbinu? Njezin stari
prijatelj, pri čemu je „stari“ sasvim sigurno bila pogrešna riječ za sportskog,
gotovo atletskog muškarca od pedeset i osam godina. Emma ga je upoznala
za vrijeme studija medicine, u prvom semestru, a kada joj se bio predstavio,
njegovo joj se ime učinilo neobično prisnim. Tek poslije sjetit će se i zašto.
Njezin otac i Konrad Luft bili su kolege i zajedno su radili na nekim
slučajevima o kojima je Emma čitala u novinama.
Slučaj koji ih je tada bio spojio nije, međutim, dospio u tisak.

36
 Emmin bivši dečko, Benedict Tannhaus, bio je popio čašicu previše i
maltretirao ju je u jednom kafiću preko puta fakulteta. Konrad, koji je tamo
redovito večerao, vidio je da je tip dira pa se energično umiješao. Potom je
Emmi dao svoju posjetnicu, za slučaj da joj ustreba pravna pomoć, što je i
postalo nužno, jer ju je bivši počeo uhoditi.
Naravno da se Emma mogla obratiti i ocu, ali onda bi samo zamijenila
kugu s kolerom. Njezin otac, istina, nikada nije bio nasilan kao Benedict.
Ali zato su njegova osornost i s njom povezani nekontrolirani izljevi bijesa
s vremenom postajali sve gori i bila je sretna što s njim više nema nikakvih
osobnih kontakata otkako je otišla u studentski dom. Bilo joj je potpuno
nejasno kako njezina majka uopće može živjeti s njim pod istim krovom.
Tijekom dugotrajnog postupka u kojemu je Konrad protiv Benedicta
ishodio sudsku zabranu približavanja, njih dvoje se sprijateljilo. Pritom je
Emma ispočetka mislila da iza njegova interesa za nju stoji nešto drugo.
Zaista se osjećala privučena njegovim očinskim šarmom, unatoč silnoj
razlici u godinama. Tada, kao i danas, Konrad je svoju markantnu bradu
skrivao ispod akribijski podrezane bradice, a najradije je nosio tamnoplava
dvoredna odijela, krojena po mjeri, i klasične kožne cipele. Kovrčava kosa
bila mu je sada malo kraća, ali još mu je uvijek visjela preko visoka čela, a
Emma je više nego dobro razumjela zašto odvjetnika tako često
kontaktiraju dobro situirane starije dame. Nisu mogle ni naslutiti da on
doduše voli žene, ali da za njih nema mjesta u njegovim erotskim
maštarijama. Konradova homoseksualnost bila je tajna koju su on i Emma
dijelili otkako su postali prijatelji.
Čak ni Philippu nije ispričala ništa o Konradovim istospolnim
preferencijama, ali zbog sebičnih razloga, što si je potajice morala priznati.
Naime, Philipp je zbog svoga dobrog izgleda i šarma često primao izraze
simpatije, koje više gotovo da nije ni registrirao; kada bi mu, primjerice,
dražesna konobarica ponudila najbolje mjesto u restoranu ili bi u
samoposluzi dobio najljubazniji smiješak u cijelom redu.
Zbog toga je Emmi godilo što je i njezin muž katkada reagirao
ljubomorno kada bi Konrad nazvao da se s njom dogovori za zajednički
doručak. Neka Philipp samo misli da i ona ima udvarača.

37
 Konrad, s druge strane, čuva svoju tajnu kako ne bi naškodio glasu
čvrstog mačo-odvjetnika. Zato se u javnim prigodama redovito pokazuje u
društvu ljupkih studentica prava. „Bolje vječiti mladoženja, nesposoban za
vezu, nego tetkica u sudnici“, obrazložio je Emmi svoju tajnovitost.
I tako su avanturistički raspoložene, dobro frizirane udovice
pokazivale razočaranje kada bi im Konrad objasnio da preuzima samo
kaznene predmete, a ne brakorazvodne parnice, te da u svome stručnom
području uzima samo razvikane, često bezizlazne slučajeve.
Slučaj poput njezina.
– Hvala što mi želiš pomoći – reče Emma. Bila je to floskula, ali
poslužila je svrsi i ispunila šutnju. – Opet.
Nakon slučaja s uhođenjem sada je drugi put bila njegova klijentica. I
to nakon one noći u hotelu. Kada je postala žrtvom luđaka. Serijskog
zločinca koji je već prije nje dočekao tri druge žene u hotelskim sobama i
tamo im električnim brijačem obrijao svu kosu s glave.
...nakon što bi ih divljački silovao...
Pritom su, nakon svega, provedeni sati u bolnici za Emmu jedva bili
išta manje strašni od samog silovanja. Nije još bila ni došla svijesti, a već joj
je tjelesne otvore ponovno pipkala strana osoba. Ponovno je osjetila
lateksom presvučene prste u vagini i predmete kojima su se uzimali brisovi
za dokazni materijal. Najgora su, međutim, bila pitanja koja joj je
postavljala sjedokosa policajka bezizražajnoga lica:
– Gdje ste silovani?
– U Le Zenu. Soba broj 1904.
– Tamo ne postoji soba s tim brojem, gospođo Stein.
– Tako je i meni rečeno, ali to je nemoguće.
– A tko vas je tamo prijavio?
– Nitko. Dobila sam karticu za otključavanje vrata s kongresnim
materijalima.
– Je li vas itko vidio u hotelu? Neki svjedok?
– Ne, to jest da. Jedna Ruskinja.
– Znate li njezino ime?

38
 – Ne.
– Broj Ruskinjine sobe?
– Ne. Ona je...
– Što?
– Svejedno. Zaboravite.
– U redu. Možete li opisati zločinca?
– Ne, bio je mrak.
– Nismo uspjeli utvrditi postojanje ozljeda nastalih kao posljedica
obrane.
– Bila sam omamljena. Čime, to će vjerojatno pokazati uzorak krvi.
Osjetila sam ubod.
– Je li vam počinitelj zločina obrijao kosu prije ili poslije penetracije?
– Mislite prije ili nakon što mi je ugurao kurac u pičku?
– Razumijem vašu uzrujanost.
– Ne razumijete.
– U redu. Svejedno vam, nažalost, moram postaviti sljedeće pitanje. Je li
počinitelj zločina koristio kondom?
– Vjerojatno, ako kažete da niste pronašli tragove sperme.
– A nismo pronašli ni grublje ozljede vagine. Mijenjate li često seksualne
partnere?
– Trudna sam! Možemo li, molim vas, promijeniti temu?
– Lijepo. Kako ste došli do autobusne stanice?
– Molim?
– Do autobusne stanice na Vitenberškom trgu. Tamo gdje su vas
pronašli.
– Nemam pojma. U nekom trenutku sigurno sam izgubila svijest.
– Onda, dakle, uopće ne znate jeste li bili silovani?
– Luđak mi je obrijao kosu. Moja vagina gori kao da ju je obradio gonič
stoke. A ŠTO VI MISLITE DA MI SE DOGODILO?
Pitanje svih pitanja.
Emma se sjeti kako ju je Philipp taksijem doveo kući i polegao na sofu.

39
 – Sve će opet biti dobro – rekao joj je.
Ona je kimnula i zamolila ga da joj donese tampon. Onaj veliki za jaka
krvarenja, sasvim iza, u ormariću u kupaonici. Trudovi su počeli u taksiju.
Bilo je to prvi put da su zajedno plakali.
I posljednji put da su razgovarali o djeci.
Sljedećeg dana Emma je zapalila svijeću za nerođeno dijete. Odavno je
sagorjela.
Emma se nakašlja u šaku i pokuša se odvratiti od tmurnih sjećanja
lutajući pogledom po Konradovu uredu.
Zid s regalima, što su sezali do stropa, i u kojima se, uz kožom uvezane
odluke Saveznog vrhovnog suda, moglo pronaći i Konradova omiljena
djela Arthura Schopenhauera, učini joj se nešto nižim, vjerojatno zbog
nove boje zidova zbog čega je cijela prostorija djelovala manjom. I naravno
da je masivni pisaći stol još uvijek stajao na svome mjestu, ispred gotovo
kvadratnih prozora, kroz koje se za sunčanih dana moglo odlutati
pogledom preko Velikoga Wannseeja sve do Spandaua. Danas je pogled
sezao samo malo dalje od obalne promenade, gdje su se malobrojni šetači
probijali kroz prosinački snijeg što im je sezao do gležnjeva.
Iznenada osjeti da Konrad stoji pokraj njezina ležaja i nježno joj
dodiruje ruku.
– Daj da ti ovo učinim malo udobnijim – reče on i pomiluje ju po čelu.
Osjetila je miris njegove vodice poslije brijanja i zatvorila oči.
Sama pomisao na to da je dodiruje muškarac izazivala joj je tijekom
zadnjih mjeseci osjećaj gađenja. Ali Konrad je smio rukom obujmiti
njezino tijelo i prenijeti je od bolesničkog ležaja do kamina.
– Tako je bolje – rekao je dok je ona, napola sjedećke, napola ležećke,
tonula u mekane jastuke. Obazrivo ju je pokrio pokrivačem od kašmira
krem boje.
I bio je u pravu. Tako je bilo bolje. Osjećala se zaštićeno, tu gdje joj je
sve bilo prisno i poznato. Garnitura za sjedenje preko puta s foteljom u koju
je ponovno sjeo Konrad. Stakleni stolić između njih. I, naravno, okrugao
sag do njihovih nogu. Bijela, mekana vlakna, optočena crnim okvirom, koji
je izgledao kao potez kistom što se sužava u smjeru kazaljke na satu. Gledan
40
odozgo, sag je izgledao kao žurno nacrtano „O“. Kako li je samo rado
Emma nekoć ležala na tom sagu i sanjareći gledala u plinski kamin. Kako li
se samo dobro osjećala kada bi pritom jeli sushi. Kako sigurno i zaštićeno
kada bi razgovarali o ljubavnim jadima, neuspjesima i sumnjama u samu
sebe, pa bi od njega dobivala savjete što ih je cijeli život željela dobivati od
oca. Crna vlakna saga bila su malo izblijedjela te tijekom godina poprimila
i malčice smećkastu boju.
Vrijeme uništava sve, pomisli Emma, osjeti toplinu kamina na licu, ali
onaj ugodni osjećaj koji bi je inače obuzimao svaki put kada bi posjetila
Konrada sada je izostao.
Nije ni čudo, jer nije to bio posjet.
Prije bi rekla nužnost bitna za njezino preživljavanje.
– Kako je Samson?
– Odlično – odgovori Konrad i Emma mu povjeruje. Oduvijek je imao
osjećaj za životinje. Kod njega je, tijekom vremena što ga je ona provela
zatvorena, njihov pas bio najbolje zbrinut.
Nedugo nakon noći u hotelu Philipp joj je poklonio snježno bijelog
haskija s crno-sivom, debelom, rudlavom glavom.
– Pas za vuču saonica? – pitala je začuđeno kada joj je prvi put
prepustio uzicu.
– On će te izvući iz svega ovoga – ustvrdio je, misleći pritom na „jade“
koji su je zadesili.
No očito se zabunio i, kako se čini, Samson će još neko vrijeme morati
izdržati bez gazdarice.
Možda i zauvijek.
– Hoćemo li započeti? – upita Emma, nadajući se da će Konrad viknuti
„ne“, ustati i ostaviti je samu.
Naravno da to nije učinio.
– Bilo bi lijepo – reče najbolji slušač na svijetu, kako je neki reporter
jednom zgodom u novinskom portretu nazvao odvjetničku zvijezdu. Bila
je to njegova možda najveća vrlina.
Bilo je ljudi koji su znali čitati između redaka. Konrad je znao slušati
između rečenica.
41
 Ta osobina učinila ga je jednim od rijetkih ljudi pred kojima se Emma
mogla otvoriti. Znao je njezinu prošlost, njezine tajne, znao je i za njezinu
katkada prebujnu maštu. Pričala mu je bila o Arthuru i psihoterapiji, u
kojoj je, kako je vjerovala, oslobođena imaginarnih prijatelja i drugih vizija.
Sada u to više nije bila nimalo sigurna.
– Neću to izdržati, Konrade.
– Moraš.
Slijedom višedesetljetne navike, Emma potraži pramen kose da ga
omota oko prstiju – ali kosa joj je još uvijek bila prekratka.
Prošlo je već gotovo pola godine, a ona se još uvijek nije mogla
naviknuti da je nestalo njezine nekoć tako prekrasne duge kose. Ipak, bila
je narasla već šest centimetara.
Konrad ju je promatrao tako prodorno da je morala odvratiti pogled.
– Inače ti ne mogu pomoći, Emma. Ne nakon svega što se dogodilo.
Ne nakon svih mrtvih. Znam.
Emma uzdahne i zatvori oči. – Gdje da počnem?
– Započni s najgorim! – čula ga je kako govori. – Vrati se sa svojim
sjećanjima tamo gdje te najviše boli.
Suze joj potekoše i ona ponovno otvori oči.
Zagledala se kroz prozor. Promatrala muškarca koji je uz obalu na uzici
šetao dogu. Izdaleka je izgledalo kao da veliki pas otvara gubicu ne bi li
jezikom uhvatio pahulje snijega, ali Emma nije mogla biti sigurna u to.
Znala je samo da bi radije bila tamo vani, kod muškarca s dogom, sa
snijegom pod nogama, koji sigurno nije bio tako hladan kao unutarnje
dvorište njezine duše.
– No, lijepo – reče, iako ništa u onome što će uslijediti nije bilo lijepo.
I vjerojatno nikada više neće biti nikako, čak i ako izdrži dan, ali u ovome
trenutku ipak nije razmišljala o tome.
– Ne znam samo što je dobro u ičemu od toga. Pa bio si prisutan kad
su me ispitivali.
U najmanju ruku u drugom krugu ispitivanja. Prvi iskaz bila je dala
sama, ali kada su pitanja policijske službenice počela postajati sve
sumnjičavija a ona se više nije osjećala kao svjedokinja, nego kao
42
optuženica, zatražila je odvjetnika. Za razliku od Philippa, koji je morao
voziti cijelu noć bez odmora kako bi sa službenoga puta u Bavarskoj stigao
do nje, njezin najbolji prijatelj bio je već u pola dva u bolnici.
– Osobno si me vodio kroz iskaz i bio si tamo kada sam potpisivala
zapisnik one policajke. Znaš što mi je Frizer te noći učinio.
Frizer.
Kakva li bezazlenog naziva što ga je smislio tisak. Kao da čovjeka koji
ženama dere kožu nazovu nevaljalcem.
Konrad odmahne glavom. – Ne govorim o noći u hotelu, Emma.
Ona stane nervozno treptati očima. Iznenada je znala što će sljedeće
reći i molila se da je pogriješila.
– Dobro znaš zašto si ovdje.
– Ne – slaže Emma.
Naravno da je htio razgovarati o paketu. A i o čemu bi drugome mogli
razgovarati?
– Ne – ponovila je, manje energično nego prvi put.
– Emma – molim te. Ako želiš da te branim, moraš mi ispričati sve što
se dogodilo onoga dana prije tri tjedna. U tvojoj kući. I ništa ne smiješ
ispustiti.
Emma zaklopi oči, nadajući se da će je jastuci na sofi progutati zauvijek,
kao što listovi biljke mesožderke gutaju muhe, ali ni to se, nažalost, nije
dogodilo.
A s obzirom na to da je bilo očito kako nema drugog izbora, započela
je napuklim glasom pričati svoju priču.
Priču o paketu.
I kako je zajedno s njim jeza, koja je započela one kobne noći u hotelu,
zakucala na vrata male kuće s drvenom ogradom na kraju slijepe ulice i
uselila se u nju.

43
Tri tjedna ranije

44
6.

NAVOJI VIJAKA provrtjeli su se kroz bubnjiće ravno u Emmin mozak. Nije

znala tko je uključio tu akustičnu bušilicu što joj je punktirala centar za
strah. Tko je zvonio na vratima tako rano ujutro i tako kod nje izazvao
paniku.
Emma svoju kuću u Tojfelzeškoj aleji nikada nije smatrala nečim
osobitim, iako je to bila jedina samostalna obiteljska kuća u susjedstvu.
Naselje Heerstraße sastojalo se inače od šarmantnih obiteljskih kuča iz
1920-ih spojenih bočnim zidovima, dvije po dvije u pravilnim razmacima.
Sve dok ga Philipp tijekom zadnjih tjedana nije pretvorio u utvrdu, njihov
mali dom gotovo je stotinu godina ispadao iz okvira; naime, oko njega se
moglo proći a da se pritom nužno ne zalazi na tuđi posjed. To je bilo na
veliku radost djece iz susjedstva, koja su prije za vrelih toplih ljetnih dana
rado priređivala utrke kroz njihov vrt: kroz otvorena vrata drvene ograde,
pa suprotno smjeru kazaljke na satu uskim pošljunčanim puteljkom pokraj
gredice s povrćem, a potom oštar zaokret ulijevo oko verande, pa opet lijevo
ispod radne sobe, pa ravno, dok kroz pomalo neobrađen prednji dio vrta
ne bi izišli ponovno na ulicu, gdje bi pobjednik morao pokucati na stup
stare plinske svjetiljke i viknuti „prvi“.
Prije.
U vremenu prije.
Prije Frizera.
Danas je drvena ograda zamijenjena masivnim sivo-zelenim metalnim
stupovima, navodno usidrenima u tlu tako čvrsto da je ne mogu probiti ni
divlje svinje, ali u svemu tome su divlje svinje bile posljednje čega se Emma
bojala.
Njezina najbolja prijateljica Sylvia mislila je da ju je uhvatio nezamisliv
strah od muškarca koji joj je one noći u hotelu učinio one jezive stvari – ali
prevarila se.
45
 Naravno, Emma se bojala da bi se taj grozni čovjek mogao vratiti i
nastaviti tamo gdje je stao.
Ali još više nego njega, ona se bojala same sebe.
Kao psihijatrica, Emma je poznavala simptome teške paranoje.
Ironično, ali na tom je području stekla doktorat; uz pseudologiju, dakle
patološko laganje, to je bila jedna od njezinih specijalnosti. Liječila je već
mnogo pacijenata koji su se gubili u svojim maničnim predodžbama. Znala
je kako bi njihove priče završile.
I još gore: znala je kako su njihove priče započele.
Kao i moja.
U ušima joj je još odzvanjala reska zvonjava kada se tihim korakom
odšuljala do ulaznih vrata, zajedno sa Samsonom, kojega je zvonce bilo
trgnulo iz polusna. Pritom ju je pratio osjećaj da nikada neće stići na cilj.
Emmino srce trčalo je maraton. Ali noge su joj se jedva micale.
Posjet? U ovo doba? Baš sada, kada je Philipp otišao?
Samson joj je njuškom gurkao koljena, kao da je želi ohrabriti da
nastavi i govori: „Hajde, nije to tako teško.“
Nije režao, a nije ni iskesio zube, što bi obično činio kada bi se pred
vratima pojavio neki stranac.
Dakle, vjerojatno joj nije prijetila nikakva opasnost.
Ili možda ipak jest?
Emma bi najradije ovdje na hodniku bila briznula u plač. Plakanje –
trenutačno njezin omiljen posao. Već 158 dana, 12 sati i 14 minuta.
Od moje nove frizure.
Opipala je vlasište iznad čela. Osjetila koliko su pramenovi već bili
narasli. Provjerila je to taj dan tek dvadeset puta. U sat vremena.
Prišla je teškim vratima od hrastovine i odmaknula sićušnu zavjesu nad
stakalcem veličine tanjurića, koje je u visini glave bilo umetnuto u vrata.
Prema katastarskim knjigama Tojfelzeška aleja nalazila se u gradskoj
četvrti Westend, ali u usporedbi s vilama, po kojima je ta otmjena četvrt
bila poznata, njezin mali dom djelovao je kao pseća kućica sa stubama.

46
 Nalazila se na vrhu jedne kamenom popločane slijepe ulice koju su veći
automobili mogli savladati samo s velikim teškoćama, a kamioni gotovo
nikako. Promatrana iz daljine, dobro se uklapala u susjedstvo, sa svojom
svijetlom, grubo-zrnatom žbukom, staromodnim drvenim prozorima,
krovom od opeke boje ilovače i obveznim stubama od opeke koje su vodile
do vrata kroz koja je upravo u tom trenutku pozorno gledala.
Izuzev ograde, najnovije promjene nisu bile vidljive izvana. Detektori
loma stakla, zatvaranje na daljinsko upravljanje, senzori kretanja na
stropovima soba i direktna veza s hitnom službom čiji je zidni prekidač
Emma upravo bila dodirnula.
Sigurno je sigurno.
Bilo je jedanaest sati prije podne, istina, tmuran dan – sivo, neprobojno
naoblačeno nebo činilo se nadohvat ruke – no, niti je padala kiša (za to je
vjerojatno bilo previše hladno) niti je padao snijeg, kao što je to gotovo
neprestance bio slučaj proteklih dana, pa je tako Emma mogla jasno vidjeti
muškarca na ogradi.
Izdaleka je izgledao kao neki turski roker: tamnija put, potpuno
obrijana glava, brada u ZZ-Top stilu, srebrni metalni prsteni veličine
kovanica koji su ušne resice tog klipana od stotinu i dvadeset kilograma
ispunjavali kao aluminijske felge automobilski kotač. Nosio je plavo-žute
rukavice, ali Emma je znala da je na svakom prstu bilo istetovirano drugo
slovo.
„Nije on! Hvala Bogu!“pomisli ona i s duše joj spuznu teret od nekoliko
tona. S izrazom olakšanja na licu, dade na to Samsonu, koji je naćuljenih
ušiju stajao pokraj nje, znak da se makne.
Pritisnula je prekidač za otvaranje uličnih vrata i čekala.
Stiješnjeno između Teufelsberga na sjeveru, nekoliko škola i sportskih
terena na zapadu, berlinske gradske autoceste na jugu te tračnica gradske i
savezne željeznice na istoku, u naselju Heerstraße pronašlo je dom oko
stotinu i pedeset uglavnom dobrih građanskih obitelji. Seoska zajednica
usred milijunskoga grada, sa svim prednostima i nedostacima što ih donosi
sa sobom život na selu, poput činjenice da svi znaju sve o svima i da se
svakoga poznavalo po imenu.
Pa tako i poštara.
47
7.

– ZDRAVO, SALIME.
– Dobro jutro, gospođo doktorice.
Emma je pričekala da se poštar uspne stubama od tvrde opeke i tek mu
je potom malčice odškrinula vrata, koliko je to dopuštao metalni kračun
postavljen s unutrašnje strane.
Samson pokraj nje počne mahati repom, kao i uvijek kad bi čuo
poštarev glas.
– Žao mi je što ste morali čekati, bila sam gore – ispriča se Emma s
knedlom u grlu.
Nije više bila vična govoru.
– Nema problema, nema problema.
Salim Yüzgec ostavi pošiljku na gornjoj stubi ispod nadstrešnice,
ostruže malo snijega s čizmama i nasmiješi se izvlačeći iz džepa uobičajenu
poslasticu. Kao i obično, provjerio je da Emma nema ništa protiv, a ona je,
baš kao i svaki put, dala Samsonu znak da posegne za psećim kolačićem.
– Kako ste danas, gospođo doktorice? – upita je.
Dobro. Progutala sam tek deset miligrama cipralexa i od devet do pola
jedanaest disala u vrećicu. Hvala na pitanju.
– Iz dana u dan malo bolje – slaže ona i tu joj se učini da se pri pokušaju
uzvraćanja smiješka beznadno napreže.
Salim je bio suosjećajan dečko, koji bi joj s vremena na vrijeme donio
lonac juhe od povrća što bi je skuhala njegova žena.
„Da mi ne oslabite još više.“ Ali njegova briga za psihijatricu temeljila
se, nažalost, na pogrešnim pretpostavkama.
Kako se susjedstvo ne bi naslađivalo tračevima zašto gospođa doktorica
odjedanput više ne izlazi na vrata, cijeli dan trčkara naokolo u kućnom
ogrtaču i zapostavlja svoju ordinaciju, Philipp je vlasnici kioska ispričao
48
priču o teškom trovanju hranom koje je umalo završilo Emminom smrću,
napavši joj sve organe.
Gospođa Koslowski bila je najveća trač-baba u naselju, a kada je glasina
doprla do Salima, trovanje je već bilo preraslo u rak. Ali bolje da ljudi misle
kako je Emma izgubila kosu zbog kemo-terapije, nego da počnu istraživati
što se uistinu bilo dogodilo. O njoj i „Frizeru“.
Kako da joj ostali ljudi povjeruju ako nije ni njezin suprug? Svakako,
Philipp si je davao truda koliko je to bilo moguće da prikrije svoje sumnje.
Doduše, istraživao je i pritom jedva da je saznao išta što bi moglo
potkrijepiti njezinu verziju događaja.
Broj četiri u kineskoj, japanskoj i korejskoj jezičnoj upotrebi sličan je
riječi „smrt“, zbog čega u nekim krugovima slovi kao broj koji donosi
nesreću. Štoviše, u kantonskom govornom području broj četrnaest
označava „sigurnu smrt“, zbog čega vlasnici Le Zena, koji su potjecali iz
Guandonga, nisu odustali samo od određenih brojeva soba, nego i od
četvrtog i četrnaestog kata.
Nije pomogla ni pretpostavka da se Emma možda zabunila u vezi s
brojem sobe.
Prema opisu pogleda s prozora, u obzir su dolazile samo sobe broj 1903
i 1905. Ali obje je na cijelih tjedan dana bila rezervirala jedna samohrana
majka s troje djece, inače Australka koja je došla u Berlin na odmor. Ni u
jednoj od tih dviju soba nisu bili pronađeni tragovi nasilnog ulaženja ni
fizičkog nasrtanja na nekoga. Ni u jednoj nije visio portret Aj Vejveja, što i
nije bilo osobito čudno. Slika kineskoga konceptualnog umjetnika nije bilo
nigdje u cijelome hotelu. I to je bio još jedan razlog zašto Emmin „slučaj“
nije uživao prevelik prioritet među istražiteljima.
Dok je ona sve više sumnjala u svoj razum.
Kako da Philippu uzme za zlo što je bio toliko skeptičan? Uz tako
nevjerojatnu priču? Silovanje u hotelskoj sobi koja službeno uopće nije
postojala i koju je ona sama neposredno prije navodnoga zločina bila
temeljito pretražila?
K tome, Emma je tvrdila da ju je zlostavljao bezlični serijski zločinac,
koji je zaista bio poznat po tome da striže kosu svojih žrtava. Ali dotad su
sve one bile iz prostitucijskog miljea i nijedna od njih nije preživjela. Jer to
49
je bio još jedan „zaštitni znak“ Frizera: ubijao je eskort dame, koje je vrebao
u njihovim sobama.
Samo je mene ostavio na životu. Zašto?
Stoga ne čudi što taj slučaj policija nije stavila na Frizerov račun. Zbog
toga se na nju u krugu Philippovih kolega gledalo kao na luđakinju koja se
sama sakati, a onda izmišlja jezive priče. Ali barem joj zbog toga za vratom
nije dahtao tisak.
Samo poštar.
– Nisam računala da biste mogli doći tako rano – reče Emma i otvori
Salimu vrata.
– Jutros sam pao iz kreveta – nasmije se poštar.
Otkako više nije izlazila iz kuće (čak je i vođenje psa u šetnju bio
Philippov posao), tražila je da joj se dostavlja mnogo toga što joj je bilo
potrebno za život. Danas se Salim našao pred njom s relativno skromnim
brojem paketa. Potpisala je primitak kontaktnih leća, internetska ljekarna
napokon je poslala sredstva protiv bolova, u nešto većem, laganom kartonu
bile su vjerojatno tople papuče koje su se mogle stavljati u mikrovalnu
pećnicu. Naposljetku, tu je bila i uobičajena kutija s namirnicama, za čiju
je dostavu u online-samoposluzi bila izdala trajni nalog.
Za pića i sve nekvarljivo poput limenki, sredstava za čišćenje ili
toaletnog papira bio je zadužen Philipp. Ali povrće, mlijeko, riba, maslac i
kruh bolje da ne ostaju u automobilu, osobito ako ga, što je često bio slučaj,
iznenada pozovu i on dođe kući tek satima kasnije nego što ga ona očekuje.
U zadnje vrijeme više se nije događalo da izbiva više dana, kao onoga
vikenda. Ne nakon što ju je luđak injekcijom učinio nepokretnom, strgnuo
joj pidžamu i legao svom svojom težinom na nju.
Philipp je tijekom zadnjih mjeseci inzistirao da noći provodi s njom.
Htio je tog vikenda otkazati čak i Europski sastanak, iako je to bio najvažniji
stručni godišnji skup. Samo jedanput u dvanaest mjeseci vodeći europski
analitičari slučajeva sastajali bi se i razmjenjivali iskustva. To bi trajalo dva
dana, svaki put u drugome gradu. Ove godine u Njemačkoj, u jednom
hotelu u Bad Saarowu na Šarmiclskom jezeru. Obavezan termin za tu
zakletu skupinu izuzetnih osobnosti, koji se iz dana u dan moraju

50
sučeljavati s najstrašnijim stvarima koje su ljudi sposobni učiniti – a taj put
Philippu je čak ukazana i čast da može održati predavanje o svome radu.
– Inzistiram na tome! Ako se nešto dogodi, smjesta ću se javiti. Pa ti si
takoreći iza ugla, samo sat vremena odavde – rekla mu je Emma jutros i
oprostila se od njega poljupcem, iako bi najradije vrisnula: Sat vremena?
Onom luđaku nije trebalo mnogo više vremena da me pretvori u psihičku
olupinu.
– Moram se polako sama izvući iz te jame – rekla je i ponadala se da će
shvatiti da mlati samo prazne psihijatrijske fraze iz udžbenika u koje sada,
kada je i sama kao pacijentica bila pogođena njima, nije više nimalo
vjerovala. Baš kao što nije vjerovala u laž što ju je Philippu servirala na
rastanku: – Sama ću se snaći, bez brige.
Da, cijelih pet sekundi, koliko mu je mahala s kuhinjskoga prozora.
Onda je izgubila kontrolu i udarala glavom o zid, toliko dugo dok Samson
nije skočio na nju i spriječio je da se nastavi ozljeđivati.
– Mnogo vam hvala – reče Emma nakon što je od poštara preuzela sve
pakete i smjestila ih iza sebe u hodnik.
Salim se ponudio da joj kutije odnese u kuhinju (nisam baš toliko loše),
a onda se uhvatio za čelo.
– Gotovo sam zaboravio. Biste li mogli ovo preuzeti za svoga susjeda?
Salim podigne s poda paket veličine kutije za cipele, za koji je Emma
odmah pomislila da nije bio namijenjen njoj.
– Za moga susjeda? – koljena su joj počela klecati kada je počela
shvaćati posljedice koje bi ta strašna molba mogla povući za sobom,
dakako, ako bude dovoljno luda da prihvati.
Ona bi, kao i prošli put kada je bila tako ljubazna da preuzme pošiljku
knjiga za zubaricu, satima sjedila u tmini dnevnoga boravka, nesposobna
učiniti bilo što drugo nego neprestance razmišljati o tome kada će se
dogoditi. Kada će zvonce razderati tišinu i najaviti neželjen posjet.
Dok bi joj ruke postajale sve vlažnije a usta sve suša, ona bi brojila
minute, a poslije čak i sekunde, dok strani predmet napokon ne bi nestao
iz njezine kuće.

51
 A to čak i nije bilo najgore, postala je toga svjesna pročitavši ime
primatelja na naljepnici paketa.

Gospodin A. Palandt
Tojfelzeška aleja 16a
14055 Berlin

Sa stranim predmetom u kući, ona bi još i uspjela izići nakraj. On bi

svakako promijenio njezinu dnevnu rutinu i poremetio njezinu
emocionalnu ravnotežu, ali paket sam po sebi nije bio problem.
Nego ime.
Sve bržeg bila i sve vlažnijih ruku buljila je na otisnuto polje primatelja
i pritom bi najradije bila zaplakala.

52
8.

PALANDT?
Tko je... dovraga... tko je gospodin A. Palandt?
Prije na to ne bi potrošila ni sekundu. A sada je njezino neznanje u njoj
razbuktavalo najmračnije fantazije, a to ju je toliko strašilo da se našla na
rubu suza.
Tojfelzeška aleja 16a?
Nije li to bila lijeva strana ulice, tri-četiri kuće niže od njihove, odmah
iza ugla? I nije li tamo stara gospođa Tornow već desetljećima stanovala
sasvim sama? A ne...
A. Palandt...?
Poznavala je svakoga u susjedstvu, ali to ime nikad nije bila čula, što je
u njoj izazvalo golem osjećaj nemoći.
Već četiri godine živjela je u toj maloj slijepoj ulici. Četiri godine,
otkako su kupili tu zapravo precijenjenu nekretninu, koju su si mogli
priuštiti samo zato što je Philipp bio dobio nasljedstvo.
– Želite da ja to preuzmem? – upita Emma, ne dirajući paket.
Bio je umotan u sasvim uobičajen smeđ papir, čiji su rubovi bili
oblijepljeni ljepljivom trakom. Na prednjoj strani špaga je bila zavezana u
obliku križa. Ništa neobično.
Osim imena...
Gospodin A. Palandt?
– Molim vas – reče Salim i približi joj rukom paket. – Ja ću primatelju
u sandučić ubaciti obavijest da ga može preuzeti kod vas.
Samo to ne!
– Kako to? – upita Salim začuđeno. Očito je svoju misao bila izgovorila
naglas. – To je propis, znate. Moram to učiniti. Inače paket nije osiguran.
– Dobro, u redu, ali ja danas, nažalost, ne mogu...
53
 – Molim vas, gospođo Stein. Učinili biste mi time veliku uslugu. Moja
smjena uskoro završava. Usput, bojim se, na duže vrijeme.
Na duže vrijeme?
– Kako to mislite?
Emma nesvjesno uzmakne korak unatrag. Samson, koji bijaše
primijetio njezinu napetost, uspravi se pokraj nje i naćuli uši.
– Ništa ne brinite, neću dobiti otkaz ili nešto takvo. To su dobre vijesti,
mislim, za mene, Nayu i Engina.
– Naya je vaša supruga? – upita Emma zbunjeno.
– Točno. Bio sam vam jedanput već pokazao njezinu sliku. Od našega
Engina trenutačno, nažalost, imam samo fotografije s ultrazvuka.
Hladan vjetar zapuhne izvana kroz vrata i Emmin kućni ogrtač zaleprša
na propuhu. Iznutra je zebla.
– Zar vam je supruga... trudna?
Riječ je bila tako teška da ju je jedva prevalila preko usnica.
Trudna.
Riječ od šest slova koja su danas davala sasvim drukčiji smisao nego
prije samo pola godine.
Tada, u vremenu prije, ta joj je riječ stajala za san, za budućnost, bila je
simbol za radost i smisao života. Danas je opisivala samo još otvorenu ranu,
izgubljenu sreću, a kada bi je izgovorila tiho, znala bi joj zazvučati slično
kao „nikad“ ili „umrlo“.
Salim, koji je Emminu zaprepaštenost pogrešno protumačio kao radost
od koje joj je ponestalo riječi, blistao je od uha do uha.
– Da, u šestom mjesecu – nasmije se Salim. – Već ima ovakvu kuglu. –
Popratio je to odgovarajućim pokretom ruke. – Onda će mi sjajno
odgovarati posao u upravi. Uredski posao, razumijete? Plaća je bolja, samo
žao mi je što vas više neću viđati, gospođo Stein. Uvijek ste bili tako ljubazni
prema meni.
– Uh, pa to su radosne vijesti – bilo je sve što je Emma uspjela
procijediti gotovo bez glasa, zbog čega se odmah postidjela. Prije je svaku
obavijest o čekanju bebe u krugu svojih poznanika primala s
oduševljenjem. Čak i kada su je prvi prijatelji stali zapitkivati zašto to s
54
pomlatkom kod nje tako dugo traje i ima li možda kakvih problema. Ni
jedan jedini put nije bila zavidna, kamoli ogorčena, samo zato što stvari kod
nje i Philippa nisu htjele funkcionirati otprve.
Za razliku od njezine majke, koja bi se razbjesnila svaki put kada bi
netko drugi govorio o radostima roditeljstva. Neočekivani prekid trudnoće,
tada, kada je Emmi bilo šest godina, bio ju je potpuno promijenio. Nakon
toga njezina majka nikada više nije zatrudnjela.
A sada?
Sada je bilo vrijeme poslije, u kojemu je prvi put mogla razumjeti
majčino ogorčenje.
Plodno? Podlo!
Emma je postala druga osoba. Osoba s izranjavanom vaginom, koja je
okus lateksa poznavala jednako dobro kao i osjet vibrirajućeg čelika na
obrijanoj glavi. Žena koja je znala da je samo jedan, sudbonosni događaj
mogao u njoj promijeniti ili čak ubiti sva čuvstva.
Lijepo.
Pomislila je na Salimove riječi i tu joj nešto pade na pamet.
– Pričekajte trenutak, molim vas.
– Ne, molim vas, nemojte. To nije nužno, zaista – vikao je Salim za
njom, dobro znajući što je naumila kada je zamolila Samsona da ostane
sjediti na ulazu.
Između ostalog i da čuva poštara.
Tek u dnevnom boravku shvatila je da nosi mali paket, očito ga je
Salimu zaista bila uzela iz ruku, dovraga.
Sada je u kući.
Odložila ga je pokraj laptopa na pisaći stol, koji je stajao pred prozorom
s pogledom na stražnji dio vrta, i otvorila gornju ladicu. Tražila je novčanik,
u kojemu je, nadala se, čuvala nekakvu napojnicu, što bi je vjernome Salimu
mogla dati za rastanak.
Novčanik je bio skliznuo u stražnji dio ladice tako da je najprije morala
izvući neke papire, koji su se tome tvrdoglavo opirali.
Jedno pismo od osiguranja, računi, nepročitane čestitke sa željama za
brz oporavak, reklamni letci za strojeve za pranje rublja i...
55
 Emma se sledila kada je u ruku uzela reklamni letak.
Htjela je maknuti pogled sa sjajne fotografije.
Bzzzzz...
U njezinoj glavi nešto zabruji. Glasno. Osjetila je vibracije ispod kože
na glavi. Smjesta ju je sve počelo svrbjeti. Htjela se počešati, ali to joj je
polazilo za rukom jednako slabo kao i savladavanje škripa koji joj je glavu
držao u istoj poziciji i prisiljavao je da bulji u letak.
Philipp je bio uklonio sva zrcala iz kuće, kako ju prizor njezine „frizure“
ne bi neprestance podsjećao na onu noć. Sve škare i aparati za brijanje bili
su prognani iz kupaonice.
Ali potpuno je zaboravio na jedan letak koji je bio u novinama.
Ručni aparat s oštricama od plemenita čelika. Samo 49,90 eura. S
funkcijom za rezanje kose! Uštedite na svojim frizerskim računima!
Emma začu tiho krckanje, kakvo je uvijek prethodilo lavini njezinih
mora, neposredno prije nego što bi se sunovratila s litice njezine duše.
Zatvorila je oči. I s treskom na pod Emma ujedno zapadne u štakorsku
jazbinu vlastitih sjećanja.

56
9.

VEĆINA LJUDI MISLI da je san maleni brat smrti, ali on je zapravo njezin
najveći protivnik. Nije san predstraža vječite tmine, nego je to umor. On je
strijela što je prema nama odapinje čovjek s crnom kapuljačom, precizno,
sigurno, iz večeri u večer, dok je san iz noći u noć svom silom pokušava
izvući iz nas. Ali, nažalost, strijela je otrovana i koliko god struje snova
pokušavale isprati taj otrov, u nama uvijek ostaje ostatak njegove težine. Što
smo stariji, to nam teže pada ustajanje ujutro iz kreveta s osjećajem da smo
se odmorili i ispavali. Kapilare naše egzistencije natopljene su poput nekoć
svijetle spužve crnom tintom, a ta spužva puni se sve više i više. Nekoć
šarene, radosne slike sna pretvaraju se u iskrivljena zrcala iz more, sve dok
san konačno ne izgubi bitku s umorom i mi jednoga dana iscrpljeni ne
prijeđemo u besano ništa.
Emma je voljela san.
Ali ne i snove koji su otrov umora od života pretvorili u užasne vizije.
Užasne stoga što su bile toliko realne, zrcaleći ono što joj se zaista bilo
dogodilo.
Kao i prvi put u stanju besvjesnosti, započelo je sa zvukom.
Bzzzzz.
A ne s nasilnim prodiranjem, teškim dahom pokraj njezina uha ili
kašljanjem koje joj je na mahove utiskivalo u lice valove daha s mirisom
peperminta, kada joj je Frizer uštipnuo bradavice svršavajući u svoj
kondom. Vizije za koje nije bila sigurna jesu li realna sjećanja ili mučan
pokušaj njezina mozga da ispuni morama izgubljene sate između napada u
hotelu i buđenja na autobusnoj stanici.
Započelo je brujanjem aparata za brijanje, koje bi postajalo svjetlije i
reskije kada bi vibrirajuće oštrice dodirnule kosu.
Kosa.

57
 Od pamtivijeka simbol seksualnosti i plodnosti. Zbog toga žene u
mnogim kulturama svijeta prekrivaju glavu, da ne vabe vraga u muškarcu.
Vraga, koji bi me inače...
... svladao, silovao, a onda skalpirao...
Skalpiratelj, nezgrapna, ali mnogo preciznija riječ za zločinca nego
Frizer, jer on svojim žrtvama ne pravi frizuru, on im s glave skida život.
Kao i obično, Emma nije mogla razlikovati san od stvarnosti kada je,
paralizirana umorom ili sredstvom za omamljivanje u krvi, osjetila hladnu
oštricu na čelu. Osjetila je brundavu električnu oštricu kako joj se spušta na
čelo i nije ju boljelo kada je krenula prema gore, od početka kose prema
potiljku. Nije ju boljelo, a ipak se činilo kao umiranje.
Zašto on to radi?
Pitanje na koje je Emma mislila da je pronašla odgovor.
Zločinac ju je silovao i sramio se zbog toga. Inteligentan i svjestan svoga
čina, nije ga pokušao poništiti, kao da se nikad nije dogodio, ali itekako je
pokušao prebaciti odgovornost na žrtvu.
Emma nije bila prekrila glavu, njezini vidljivi, bujni uvojci izmamili su
mušku zvijer iz skrovišta i zato ne da je morala biti kažnjena nego ju je
trebalo prebaciti u časno stanje od čijega prizora nijednom muškarcu ne bi
padale na pamet grešne misli.
Zato mi je obrijao glavu.
Ne, nego zato da bi me ponizio.
Da bi iz mene istjerao vraga koji ga je doveo u napast.
Emma je čula kako bi zapucketalo kada bi oštrice pogodile kralježak,
osjetila bi kako joj glavu okreće ustranu ne bi li joj dopro do sljepoočnica,
osjetila je kako peče kada bi oštrica ušla preduboko i zadigla kožu, osjetila
je na svojim ustima rukavicu od lateksa, miris gume, koja je prekrivala
njezine usnice, što se valjda bijahu otvorile da kriknu, pa joj je sinulo...
... da je čekao na mene...
On je odabrao nju. On ju je poznavao!
Promatrao ju je i prije. Njezinu kosu, kada bi se poigravala
pramenovima. Njezine uvojke, koji su plesali oko lopatica kada bi se
okrenula.
58
 On me poznaje. Ali poznajem li i ja njega?
U sekundi u kojoj si bijaše postavila to pitanje, Emma osjeti jezik.
Hrapav, dugačak, pun sline. Lizao joj je lice. Slinio po nosu, zatvorenim
očima i čelu, to je bilo novo.
To se dotad nije bilo dogodilo.
Emma osjeti vlažan pritisak na obrazu, otvori oči i ugleda Samsona
iznad svoje glave.
Potrajalo je neko vrijeme dok nije shvatila da leži na podu dnevnoga
boravka, ispred pisaćeg stola.
Bila je budna. Ali strijela umora pogodila ju je dublje nego ikada prije.
Njezino tijelo kao da je bilo napunjeno olovom i ne bi se bila začudila ni da
ju je vlastita težina povukla dolje u podrum da je kroz parket pala ravno u
praonicu rublja ili u Philippovu radnu sobu koju si je tamo bio uredio kako
preko vikenda ne bi morao svako malo odlaziti u ured.
Ali naravno da ona nije prošla kroz podne daske, ostala je ležati u
prizemlju, nekoliko metara udaljena od pucketava kamina čiji su
plamenovi buktali neobično snažno.
Nešto ih je pokretalo. Kao da su izloženi vjetru. U isti mah osjeti hladan
dah na svome licu, a onda oko cijeloga tijela.
Emma se zgrči od iznenadne spoznaje.
Propuh.
Vatra koja je plesala na hladnoj zračnoj struji mogla je značiti samo
jedno.
Ulazna vrata!
Bila su otvorena.

59
10.

sori, morao dalje,

budite dobro!

MALENA SAMOLJEPLJIVA naljepnica, s vrlo malo mjesta, zbog čega je Salim

svoj pozdrav napisao sitnim slovima.
Ledenih prstiju Emma skinu žuti samoljepljivi listić s drvenog okvira
ulaznih vrata i stisne oči. Ponovno je počelo sniježiti. Na drugome kraju
ulice, malo prije križanja, djeca su se između parkiranih automobila igrala
lovice, ali poštaru i njegovu žutom kombiju više nije bilo ni traga.
Koliko dugo me nije bilo?
Emma pogleda na ručni sat. 11.13 sati.
Gotovo petnaest minuta nije bila pri svijesti.
Toliko su i ulazna vrata stajala otvorena.
Ne baš širom nego samo nekoliko centimetara, ali svejedno.
Protrnula je.
A sada? Što ću sada?
Samson se poput mačka trljao o njezinu nogu, vjerojatno je to bio
njegov način da joj kaže da je prokleto hladno, dakle treba zatvoriti vrata.
Pritom se morala uprijeti u njih jer ih je iznenadan nalet vjetra s druge
strane snažno pritiskao. Huknuo je još jedanput, pokušavajući u
posljednjoj sekundi upuhati još nekoliko snježnih pahuljica u hodnik, a
onda se vrata zatvoriše i zavlada tišina.
Emma pogleda ulijevo, gdje bi zrcalo umetnuto u zidni ormar inače
pokazalo da su joj se zarumenjeli obrazi, da nije bilo zastrto pakpapirom.
Vjerojatno bi bilo zamagljeno i njezinim dahom.
S ispisanom porukom?

60
 Na trenutak Emma osjeti iskušenje da skine papir sa zrcala kako bi
provjerila ima li tamo koja skrivena poruka. Ali činila je to već toliko često
i nikada na staklu zrcala nije stajala nikakva poruka.
Nikakvo „Vratio sam se“ ili „Tvoj kraj je blizu“. I nikada se Philipp nije
žalio što je morao ponovno obljepljivati zrcalo papirom.
– Žao mi je – reče Emma samoj sebi, nesigurna na što se zapravo
odnose njezine riječi. Razgovori sa samom sobom, što ih je svakodnevno
vodila na desetke, imali su sve manje smisla.
Je li joj možda bilo žao što je Salima ostavila bez pozdrava i što mu nije
dala napojnicu? Što je Philippu priredila toliko jada? Što nije slušala
njegove savjete, što je izbjegavala njegovu blizinu i sada mu već mjesecima
uskraćivala svoje tijelo? Ili joj je bilo žao što se tako prepustila bolesti?
Naravno da je kao psihijatrica znala da paranoja nije slabost nego bolest
zbog koje bi se čovjek zapravo trebao podvrgnuti terapiji. Ako smogne snage
za to. I da je njezina pretjerana reakcija bila simptom te tegobe, koja neće
nestati sama od sebe samo zato što će se „sabrati“. Ljudi koji nisu pogođeni
nekom psihičkom bolešću često sa sumnjom gledaju na one koji to jesu.
Pitali bi se, primjerice, kako je neki svjetski poznati glumac ili umjetnik,
koji je ipak „imao sve“, mogao počiniti samoubojstvo unatoč slavi, novcu i
mnoštvu „prijatelja“; jer nisu razumjeli ništa o demonima koji se uglavnom
vole ugnijezditi u senzibilne ćudi, ne bi li im u trenucima njihove najveće
sreće šaputali na uho o njihovim nedostacima. Psihički zdravi savjetovali
bi depresivcima da ne budu uvijek tako žalosni, paranoičnima poput nje da
ne budu tako osjetljivi i da ne moraju kontrolirati ulazna vrata prilikom
svakog šuma. Ali to je otprilike kao kada bi se od čovjeka sa slomljenom
potkoljenicom tražilo da otrči maraton.
I sada?
Neodlučno je do svojih nogu gledala poštu što ju je bio donio Salim.
Uzak, bijel paketić s kontaktnim lećama mogao je za početak ostati i u
hodniku, isto kao i lijekovi i malo veća kutija s papučama. Samo su
namirnice morale u hladnjak, ali Emma se trenutačno osjećala odveć slabo
da bi kutije mogla odvući u kuhinju.
Ne mogu istodobno nositi i bojati se.

61
 Samson se strese i Emma poželi da može učiniti isto; da jednostavno
protrese cijelo tijelo i time zbaci sa sebe sve što je u tom trenutku
opterećuje.
– Pa ti bi zalajao da je nešto bilo, zar ne? – upita ga. Samson naćuli uši
i ukosi glavu.
Naravno da bi.
Samson je režao kad god bi se neki stranac približavao kući, toliko je
bio privržen svojoj gazdarici. Nikada ne bi pustio provalnika da im uđe u
kuću.
Ili možda ipak bi?
S jedne strane, paralizirala ju je predodžba da više ne može biti potpuno
sigurna je li sama u kući. S druge strane, nije baš mogla ni nazvati Philippa
i zamoliti ga da se zapravo ni zbog čega vrati kući.
Ili je ipak možda bilo „nečega“?
Tu joj sine ideja.
– Ne miči se s mjesta! – naloži Samsonu i otvori ugrađeni ormar pokraj
ulaznih vrata, u kojemu je bila skrivena mala bijela kutija alarmnog uređaja.
Brojke na njezinu zaslonu zasvijetlile su čim im se približila njezina ruka.
1 – 3 – 0– 1
Datum njihova „dana upoznavanja“. Na Sylvijinoj rođendanskoj
zabavi.
Uređaj je bio programiran tako da Emma u slučaju signala za provalu
dobije poziv na svoj mobilni telefon. Ako ne bi bila dostupna ili ne bi
dojavila točnu šifru (Rosenhan), automatski bi bila obaviještena policijska
patrola.
Emma pritisne piktogram na kojemu se vidjela prazna kuća i time
aktivira sve senzore kretanja. Drugom tipkom (PR) isključila je senzore
kretanja u prizemlju kuće.
– Tako, sada se možemo slobodno kretati. Ali ostat ćemo dolje, čuješ
li?
Ako bi netko neovlašteno pristupio kući, ona će to čuti, čim se bude
kretao gornjim katom ili podrumom.

62
 Teško da bi se itko mogao skrivati u prizemlju. Tamo nije bilo nikakvih
velikih zastora u dnevnom boravku, nikakvih velikih ormara, škrinja ili
drugih mjesta kamo bi se čovjek mogao zavući. Sofa se nalazila tik pokraj
zida, a zid nije imao nikakvih kosina ni izbočina.
Ali sigurno je sigurno.
Emma izvuče mobilni telefon iz džepa kućnog ogrtača, otvori listu s
favoritima i spusti palac na Philippov kontakt, kako bi ga u slučaju nužde
odmah imala na liniji. Potom se sa Samsonom htjela vratiti u dnevni
boravak, ali morala se još jedanput vratiti do ulaza jer iznenada više nije
bila sigurna je li ključ u bravi doista okrenula dva puta.
Nakon što je ponovno provjerila sve i oduprla se porivu da pogleda u
zrcalo, krenula je za Samsonom, koji je sitna, ali čujna koraka već bio
pronašao put do svoga mjesta za spavanje pokraj kamina.
Morala bih mu dati podrezati kandže, pomisli ona, ne iz brige za parket.
On je ionako već bio razderan i morat će ga hitno dati izbrusiti, čim
ponovno bude mogla podnijeti goste u kući.
Možda u nekom budućem životu.
Stidjela se što je Samson tako malo izlazio iz kuće. Danas ujutro samo
četvrt sata, kada ga je Philipp prije polaska na sastanak kratko proveo oko
bloka. Ona bi ga uvijek ostavljala samog u vrtu. Tamo bi pokraj spremišta
za alat kod rododendrona uredno obavio veliku i malu nuždu dok bi ona
iza zatvorenih ulaznih vrata čekala da se vrati.
Činjenica da se pas ponašao tako miroljubivo bila je nedvosmislen znak
da su bili sami, barem u prizemlju. Čim bi pokraj njega proletjela samo
muha, Samson bi postao nervozan i snažno mahao repom. Čak ni u
Philippovoj prisutnosti nikad ne bi bio sasvim opušten, toliko je bio
fiksiran na Emmu, koja je naposljetku neprestance i bila u njegovoj blizini,
čime je njezinu suprugu automatski dodijeljena uloga gosta, kojega, istina,
treba promatrati sa simpatijom, ali i stalno držati na oku.
Emma sjedne za pisaći stol, čija je gornja ladica još uvijek stajala
izvučena. Uspjelo joj je da u nju ponovno ugura letak koji je izazvao provalu
sjećanja a da drugi put ne pogleda oglas za brijaći aparat. Svejedno odluči
da će danas zanemariti svoju uobičajenu dnevnu rutinu i najprije malo
pozornije pogledati paket, prije nego što započne sa svojim poslom.
63
 U tu svrhu uzela ga je u obje ruke i počela okretati. Težio je otprilike
kao tri čokoladne pločice, vjerojatno je bio i lakši, što ga je činilo manjim
paketom, no ipak se nije tako dobro razumjela u te stvari. Za nju je sve što
je imalo čvrst okvir i bilo veće od kutije za cipele bilo paket.
Protresla ga je pokraj glave kao što barmeni tresu šejkere za koktele, ali
ništa nije uspjela čuti. Ni kuckanje ni zujanje, ništa iz čega bi se moglo
zaključiti da se unutra nalazi neki električni aparat ili (ne daj Bože) živo
biće. Moglo se osjetiti samo to da se u unutrašnjosti paketa micalo nešto
lagano. Da je klizilo naprijed-natrag. To nešto nije se doimalo osobito
lomljivim, iako se to, naravno, nije moglo tvrditi sa sigurnošću.
Emma je čak i pomirisala paket, ali ni tu nije ustanovila ništa upadljivo.
Nikakav prodorni, reski miris neke jetke kemikalije ili možda čak otrova.
Ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je sadržaj paketa opasan.
Izuzev činjenice da je Emma njegovu puku egzistenciju već doživljavala
kao prijetnju, činio se sasvim običnim paketom, kakvih se u Njemačkoj
svakodnevno dostavlja na desetke tisuća.
Pakpapir se mogao kupiti u papirnicama ili u samoj pošti, ako tamo
vani uopće još postoje službene poštanske filijale. Emma se sjetila kako su
u vremenu prije svakodnevno bile sve više zatvarane.
Špaga kojom je paket bio svezan izgledala je točno kao i one od kojih
je još kao dijete izrađivala svašta: siva, s grubim vlaknima.
Emma prouči naljepnicu na prednjoj strani, na kojoj je, začudo, bio
naveden samo A. Palandt kao primatelj, ali ne i pošiljatelj. Ni imena tvrtke
ni privatne adrese nije bilo u za to predviđenom polju.
Morao je, dakle, biti poslan iz neke automatske poštanske stanice za
pakiranje, samo je tamo bilo moguće predati paket anonimno. Emma je to
otkrila prije godinu dana, kada je majci htjela poslati paket za Božić a da
ona odmah ne otkrije tko je to mislio na nju. Doduše, Emma je tada bila
upisala izmišljeno ime pošiljatelja (Djed Božićnjak, Mrazova ulica 24,
Sjeverni pol). Ali ovdje je to polje bilo potpuno netaknuto, što ju je
uznemiravalo gotovo više i od same činjenice da nije poznavala nikakva
susjeda koji bi se prezivao Palandt.
Gotovo zgađena, odložila je paket ponovno ustranu i gurnula ga do
samog ruba stola, što dalje od sebe.
64
 – Zar mi zaista ne želiš praviti društvo? – upita Emma i okrene se još
jedanput prema Samsonu. Za svih tih sati samovanja bila se navikla
razgovarati s njim, kao da je malo dijete, koje ju pozorno promatra i prati
pri svemu čime se tijekom dana bavi. Ali danas joj se učinio neobično
dremljivim, tako miran i sklupčan, kakav se bio udobno smjestio pokraj
kamina, a ne – kao inače – do njezinih nogu ispod pisaćeg stola.
– No, dobro – uzdahne Emma kada pas i dalje nije pokazivao nikakvu
reakciju. – Glavno da me nećeš cinkati. Znaš da sam obećala Philippu da to
neću činiti.
Ali upravo danas nije mogla drukčije, bez obzira na to koliko će se on
razbjesniti kada to otkrije.
Jednostavno je to morala učiniti.
Uz osjećaj da vara supruga otvorila je laptop i polagano započela s
„poslom“.

65
11.

POSTOJALA JE SAMO jedna zajednička fotografija s Philippom na kojoj

Emma nije mrzila samu sebe, a tu fotografiju snimio je jedan dvogodišnji
lopov.
Krenuvši na izložbu fotografa s kojim su bili prijatelji, sakrili su se prije
otprilike pet godina pred iznenadnim pljuskom u jednu klopku za turiste
na Hakeškoj tržnici; „krumpirski restoran“ s dugačkim klupama oko trpeze
u obliku tapeciranog stola, koji su morali dijeliti s tucetom drugih
meteoroloških izbjeglica.
Kako ih je posluga prisilila da naruče više od pukih pića, odlučili su se
za pitu od krumpira s pekmezom od jabuke, a to ni po čemu zanimljivo
kasno travanjsko popodne vjerojatno im nikada ne bi ostalo u trajnom
sjećanju da Emma dan poslije u svome mobilnom telefonu nije pronašla te
neobične fotografije.
Prve četiri bile su sasvim tamne. Na petoj se vidio rub stola, kao i na
sljedećih šest snimaka, na kojima se ujedno mogao prepoznati najprije
palac, a potom i cijeli autor tih neoštrih slika: plavokosa djevojčica
razbarušene kose, usta umrljanih kašom i vragolanskog smiješka kakav
mogu proizvesti samo mala djeca koja su nekome upravo neopazice ukrala
telefon.
Sve u svemu, sedam snimaka bez bljeskalice s dijelovima Philippa i
Emme. Na jednome se ona čak i smješka, ali najljepša fotografija bila je ona
na kojoj se činilo kao da je vrijeme prebjeglo u neki drugi prostor. Emma i
Philipp sjedili su jedno pokraj drugoga i gledali se u oči, dok su im oboma
vilice bile zabodene u isti komad pite. Snimak je djelovao kao da je iz nekog
filma, u kojemu se ton, sastavljen od divljačke vike restoranskih gostiju,
dječjeg urlanja i glasnoga zveketa jedaćeg pribora, iznenada prekida, a
umjesto njega statičnu stiku podcrtava romantična klavirska glazba.

66
 Emma nije bila ni znala da ona i njezin suprug još uvijek razmjenjuju
takve ljubavne poglede, a činjenica da je fotografija nastala neopazice i
onkraj svake sumnje u mogućnost inscenacije čini je utoliko vrjednijom. I
za Philippa, koji fotografiju također voli, ali svoje suhonjavo tjelesno
držanje na njoj smatra odveć „džejmsdinovskim“, što god pod time
podrazumijevao.
Nekoć, u vremenu prije, Emma bi tu fotografiju vidjela svakoga dana
točno u sedamnaest sati, kada bi je Philipp nazvao da joj kaže hoće li stići
kući prije večere, jer ju je namjestila kao naslovnu fotografiju uz njegov
broj. Jedan primjerak fotografije nalazio se i kao srećonoša na unutarnjoj
strani njezine najdraže torbice, a neko vrijeme bila je čak i čuvar zaslona
njezina notebooka, sve dok nakon jednog ažuriranja zbog sasvim nejasnih
razloga nije nestala iz računala.
Baš kao i moja samosvijest, moja životna radost. Moj život.
Katkada bi se Emma zapitala je li ju Frizer one noći u hotelu možda i
sistemski resetirao, vrativši njezin emocionalni tvrdi disk na tvorničke
postavke. A ona je očito bila manjkav model: oštećena roba, koja se,
nažalost, ne može zamijeniti.
Emma klikne ikonu Outlooka na programskoj traci, nakon čega je
nestao standardni zaslon, a ona se mogla posvetiti svojoj neugodnoj, ali
nužnoj dnevnoj zadaći.
Njezin svakodnevni „posao“ sastojao se u tome da na internetu traži
najnovije vijesti o Frizeru.
Nešto što joj je Philipp bio izričito zabranio nakon što su novine
zahvaljujući indiskretnosti državnog odvjetništva došle u posjed profila
počinitelja zločina, koji je on izradio. Danima su se koristili njime. Philipp
se bojao da će senzacionalističke vijesti žutoga tiska Emmu samo još više
zbuniti te da bi zato trebala biti krajnje oprezna.
Potajice, poput brakolomke.
Surfala je u privatnom načinu rada preko pretraživača koji nije
pohranjivao povijest pretraživanja. A arhiv u koji je kronološki
pohranjivala sve vijesti i datoteke o slučaju zvao se „dijeta“ i bio je osiguran
zaporkom.

67
 Trenutačno je internet ponovno zapljusnuo val raznih pretpostavki jer
Frizer je prošli tjedan još jedanput napao. Ponovno u jednom berlinskom
hotelu s pet zvjezdica, ovaj put na Potsdamskom trgu, i ponovno je bila
otrovana prostitutka, i to prevelikom dozom gamahidroksibutričke
kiseline.
U svakom slučaju, ostaci tog sredstva bili su pronađeni i u njezinoj krvi.
Policijski istražitelji u tome međutim nisu vidjeli nužan dokaz povezanosti.
Emma je bila psihijatrica. Čak bi joj bilo lakše doći do tog sredstva negoli
sama sebi obrijati kosu; a ono je u malim dozama djelovalo i stimulativno,
pa je često bio korišten i kao droga na zabavama.
Članci u tabloidima više su se bavili seksualnim preferencijama
Natasche W. (22) negoli ljudskim bićem koje je u bolovima i mukama bilo
lišeno života. Ako bi se tome dodali još i komentari čitatelja na internetskim
forumima, mogao se steći dojam da je većina jadnu ženu smatrala
sukrivcem, jer tko bi se normalan podavao za novac sasvim nepoznatim
muškarcima?
Većini komentatora nije padalo na pamet da su žrtve bile živa bića s
osjećajima. Ruskinja, koja je one noći pokucala na vrata Emmine hotelske
sobe, pokazala je više empatije nego svi komentatori zajedno.
Šteta samo što je istražitelji nisu mogli pronaći. Doduše, to nije bilo
nikakvo čudo. Koja bi eskort dama na recepciji rekla pravo ime ili u koju je
sobu pozvana? Takve „djevojke“ bile su u hotelima neizbježni, ali i
nevidljivi gosti.
Krc.
Komad drveta pao je u kaminu s goruće hrpe i dok se Samson nije ni
trznuo, Emma se bila sva prepala od straha.
Kratko je pogledala prema prozoru, fiksirala bor u vrtu što bi ga svake
godine okitili za Božić. Snijeg mu je pritiskao grane prema dolje.
Promatranje prirode bila je jedna od malobrojnih stvari koje su je
umirivale. Voljela je njihov vrt. Želja da jednoga dana može ponovno otići
u njega i baviti se njime bila je jedan od bitnih poticaja da se riješi tih glupih
smetnji u glavi. Jednom će sigurno smoći snage otići na terapiju i dati da
neki stručnjak provjeri njezinu metodu samoliječenja.

68
 Jednom, ali ne danas.
U pretincu elektroničke pošte Emma pronađe očitu neželjenu poruku,
koja je prijetila zatvaranjem svih njezinih kreditnih kartica, te nekoliko
obavijesti na temu „Frizera“, između ostalog po jedan članak iz novina Bild
i Berliner Zeitung. Potonji je odmah otvorila. Kada je ustanovila da ne
sadrži ništa novo, kopirala ga je kao PDF u direktorij
„Frizer_TRI_istraga_NATASCHA“.
Ona je zapravo zauzela mjesto što ga je Frizer bio predvidio za Emmu.
Natascha je zapravo bila broj četiri.
Ja sam samo žena koja se ne broji.
Emma je za svaku žrtvu otvorila i poddirektorije za „privatni život“,
„profesionalni život“ i „moje teorije“, ali oni koji su se ticali javnih istraga
bili su, naravno, najvažniji.
Tu se našao i članak iz tjednika Der Spiegel o prvom profilu što ga je
bio izradio Philipp, okarakteriziravši počinitelja zločina kao narcisoidnog
psihopata. Imućan, kultiviran, visokoobrazovan. Toliko zaljubljen u sebe
da više nije sposoban stupati u veze. Budući da se držao savršenim, za svoju
usamljenost krivio je žene. Žene, koje su mamile muškarce, a da zapravo
od njih žele samo jedno – novac. One su bile odgovorne što pristao momak
poput njega više nije mogao kontrolirati svoje nagone. Postupak striženja
kose shvaćao je kao uslugu što ju je muškome svijetu pružao tako da žene
„učini ružnima“.
Bilo je moguće da je bilo još žrtava, kojima je, kao Emmi, nakon
silovanja „samo“ uklonjena kosa. Možda on svoje žrtve nije nužno želio
ubijati, nego samo u slučaju da mu se i bez kose na glavi još uvijek učine
atraktivnima.
Takvo razmišljanje dovelo je Philippa do pretpostavke da bi Frizer
tijekom svojih zločina mogao nositi sa sobom uređaj za nočno
promatranje, ne bi li na kraju mogao vidjeti i rezultat. To je bila spekulacija
koju je Emma odložila u direktorij za „teorije“, baš kao i onu da se počinitelj
moguće gnušao krvi. Ipak je Emmu tijekom brijanja jedanput bio i porezao.
U bolnici su joj morali očistiti tu ranu na čelu i ukloniti skorenu krv.
Eventualno je to mogao biti i razlog njezina spasa jer su je rana i krv toliko
izobličili da je Frizer svoj čin smatrao završenim.
69
 Službeno se Philipp nije bavio tim slučajem, već samo zbog osobne
upletenosti, pri čemu je za njegove pretpostavljene „upletenost“ bila samo
pristojan nadomjestak za „prolupalu suprugu sa sumanutim fantazijama o
nasilju“.
Neslužbeno, Philipp je, naravno, crpio iz svih mogućih izvora, ne bi li
uvijek bio u tijeku. Emma je bila sigurna da joj nije povjeravao sve što bi
saznao, inače joj sada, pri otvaranju stranice dnevnika Bild, ne bi bio zastao
dah.
Prokletstvo.
Prekrila je usta rukom. Zatreptala očima.
Naslov uz fotografiju sastojao se od samo četiri riječi, ali te četiri riječi
ispunjavale su trećinu njezina zaslona:

JE LI TO ON?

Ispod toga nalazio se zelenkasti snimak u boji što ga je uhvatila kamera

ugrađena u strop dizala.
Iz stražnjeg desnog kuta vidio se muškarac u jakni s kapuljačom. Tri
četvrtine njegova lica bile su prekrivene, a ostatak, koji se mogao
prepoznati, mogao je pripadati bilo kojem bijelom odraslom muškarcu koji
nosi traperice i tenisice.
Ono što je Emmu toliko uznemirilo nije, dakle, bio prizor vitkog,
prosječno visokog lika, koji se spremao ući u predvorje hotela u kojemu je
žrtva broj dva izgubila život.
Nego ono što je taj čovjek držao u rukama dok je napuštao dizalo.
„Ovdje vidite jednog muškarca, koji se nije prijavio kao gost, kako
napušta hotel u noći u kojoj je ubijena Lariana F.“, pisalo je u tekstu. Kako
nije bilo sigurno je li to zaista počinitelj zločina, zbog zaštite osobnih
podataka dosad mu fotografija nije bila objavljivana, ali sada se, u
nedostatku alternative, ipak objavljuje.
Za informacije i dojave bili su navedeni uobičajeni telefonski brojevi i
izravna poveznica do policije.
Mili Bože. Varam li se ja to? Ili je to...
70
 Na pisaćem stolu Emma potraži papirnatu vrećicu za disanje, ali nije ju
mogla pronaći. Potom razmisli bi li trebala otići u kuhinju i uzeti je tamo,
ali onda ipak odluči najprije povećati fotografiju.
Zumirati ruke, koje su još uvijek bile u rukavicama od lateksa.
Zumirati prste.
Predmet koji su držali.
„Policija polazi od pretpostavke da na snimci Frizer odnosi svoje trofeje“,
pisalo je dalje u senzacionalistički obojenom tekstu.
Kosu? U paketu?
Emma podigne pogled. Oči joj odlutaše preko ploče pisaćeg stola. A
onda se vrati fotografiji.
Mali paket, bez ikakvih ukrasa, umotan tek u običan smeđ papir.
Otprilike kao onaj koji se nalazio pred njom. Anonimni paket što ga je
Salim danas ostavio, a trebao bi ga primiti njezin susjed.
A. Palandt.
Čije ime ona nikada prije nije bila čula.
Emma osjeti kako joj se niz potiljak kotrlja sitna kapljica ledena znoja
i polagano klizi niz kralježnicu. Potom začu kako Samson reži, još prije
nego što će se u potkrovlju oglasiti alarm.

71
12.

ŠTO JE TO BILO?
Nakon što se ispočetka bila prepala, prisilila se da ne reagira panično
nego da istraži što bi mogao biti uzrok oglašavanju alarma.
Za resku buku koju su inače izazivali senzori kretanja zvuk je bio
nekako previše tih i udaljen. I najmanji pokret izazvao bi zaglušujući
intervalni alarm, i to u cijeloj kući. Ne samo na gornjem katu.
Uz to, zvuk je bio previše zvonak, gotovo melodiozan.
Kao...
Emma nešto nasluti, ali ne uspije to sročiti. Njezina misao nestala je
gotovo istodobno sa signalnim tonom, koji je prestao jednako naglo kao što
se i oglasio.
– Što je to bilo? – upita, sada glasno, ali Samson ostane nepomično
ležati, ne dižući čak ni glavu sa svojih debelih šapa, što je izgledalo nekako
netipično za njega pa se Emma zabrine da je zvuk eventualno samo
umislila.
Zar već patim i od zvučnih halucinacija?
Spustila je poklopac laptopa, gurnula stolac pod pisaći stol i ustala.
Parket je škripao pod njezinim nogama, zbog čega je u svojim mekim
baletnim papučama na prstima otišla do stuba. Naslonjena na drveni
rukohvat u hodniku, osluškivala je, ali nije čula ništa do tihog šuma u
vlastitim ušima – tinitusa, što ga osjeti svatko kada se previše koncentrira
na vlastiti sluh.
Preko glavnog uređaja na kućnim vratima Emma isključi senzore
kretanja.

72
 Potom se odšulja gore, stubama na prvi kat, gdje su se nalazili spavaća
soba, prostorija s odjećom i velika kupaonica.
Zaboravila je uključiti svjetlo na stubama, a gore (od prvog kata sada
su je dijelile samo još dvije stube) rolete još nisu bile dignute (katkada, kada
bi osjetila migrenu kao nuspojavu psihofarmatika koje je uzimala, po cijeli
dan ne bi puštala da u kuću uđe svjetlo), zbog čega je Emmino uspinjanje
bilo jednako odlasku u tamu.
Kvragu i ovo, otići će u podrum. Tamo bi se barem mogla oboružati
aparatom za gašenje požara koji je visio na zidu odmah pokraj stuba.
– Samsone, dođi ovamo – viknu ona, ne okrećući se prema dolje, jer ju
je iznenada uhvatio strah da bi se netko mogao iskrasti iz te crne rupe i
presresti je na stubama. I zaista, kao da je Philipp radi njezine sigurnosti
instalirao i senzor zvuka, njezine riječi ponovno izazovu alarm.
Bože sveti!
Emma se ugrize za donju usnicu, kako ne bi preglasno vrisnula.
Naravno da je mogla biti puka slučajnost što ga sada ponovno čuje, ali
bio je tu. Taj misteriozni zvuk. I nikako nije mogao biti umišljen.
Zvonak signalni ton, sada malo glasniji jer se primicala njegovu izvoru,
koji se sasvim sigurno nije nalazio na prvome katu nego još više gore, ispod
krova. A s alarmom vratila se i Emmina misao od maloprije. Odmah joj se
javilo nekoliko asocijacija.
Budilica je bila najbezazlenije, ali i najmanje vjerojatno objašnjenje, jer
na tavanu nije bilo ničega osim kanti s bojom, djelomice uklonjenih podnih
dasaka, jednog srušenog ugradnog zida i sva sila razbacana alata. Ali
nikakvog sata! A ako ga je i bilo, zašto bi on zvonio upravo danas, pola
godine nakon prekida građevinskih radova?
Ne, tamo nije bilo nikakve budilice, na tom gradilištu dječje sobe, što
ju je Emma potajice nazivala BER, prema zračnoj luci glavnoga grada koja
vjerojatno nikada neće biti dovršena. Zajedno s kosom, onoga dana
odrezana joj je i želja za djecom.
Zasad, rekao je Philipp. Zauvijek, rekla je njezina duša. Ali ako
posrijedi nije bio sat, onda je to mogao biti samo... mobilni telefon.

73
 – Samsone, dođi! – viknu Emma ponovno, ovaj put još glasnije i
energičnije. Pomisao na mobilni telefon koji bi zvonio na tavanu iznad nje
bila je zastrašujuća. Činjenica koja je s njom neumitno išla pod ruku, naime
da je taj mobilni telefon morao pripadati nekome, natjera Emmu do ruba
panike.
A njega je prešla u trenutku kada su se samo nekoliko metara od nje
glasno zalupila vrata kupaonice.

74
13.

POTRČALA JE. Bez razmišljanja, bez racionalnog donošenja odluka ili

odvagivanja opcija, jer u tom slučaju ona bi sasvim sigurno otrčala dolje,
natrag k Samsonu. Prema izlazu.
Ali ovako je pretrčala posljednje stube prema tavanu, prošla gotovo
slijepa kroz uzak hodnik, izgubila pritom papuče, otvorila širom vrata
spavaće sobe i zalupila ih za sobom. Zaključala ih je običnim ključem, koji
je – srećom – u ključanicu bio utaknut iznutra. Potom je posegnula za
stolcem, gurnula ga naslonom ispod kvake, kao što je to znala viđati u
filmovima...
... ali, ima li to uopće nekakva smisla?
Ne, ništa ovdje nije imalo smisla, već dugo ništa nije imalo smisla.
Otkako su je nakon noći u Le Zenu pokupili s autobusnog stajališta.
Bez kose.
Bez dostojanstva.
Bez razuma.
Emmine oči polagano su se navikavale na tminu.
Na slabom danjem svjetlu, koje je kroz procjepe roleta upadalo u sobu,
prepoznavala je samo obrise predmeta. Sjene. Grube površine. Površinu
kreveta, ormara, teških sobnih vrata u okviru od hrastovine.
Skutrila se pokraj komode, što je bijaše naslijedila od bake a sada je u
njoj držala donje rublje, i pogledom fiksirala kvaku, jedini predmet u
prostoriji koji je reflektirao svjetlost.
Koliko su joj oči bile izgubile mogućnost vida, toliko su joj uši očito
dobile na snazi. Uz zvukove njezina vlastita odveć brzog daha i šuštanja
kućnog ogrtača, koji se dizao i spuštao nad njezinim nemirnim trupom, do
nje su prodirali mukli, topotavi zvukovi.
Koraci.

75
 Teški koraci.
Uspinjali su se stubama.
Emma nato učini najpogrešniju stvar koju je uopće mogla.
Vrisne.
Visoko, resko. Čula je vlastiti smrtni strah koji se oteo njezinu grlu i
unatoč izvjesnosti da će time samo skrenuti pozornost na sebe, nikako nije
mogla prestati.
Spustila se na koljena, pritisnula ruku na usta, ugrizla se za zglob,
zajecala i prezrela samu sebe zbog te slabosti.
Kako li je nekoć samo bila ponosna što svoje osjećaje stalno drži pod
nadzorom, čak i u najemocionalnijim situacijama. Primjerice kada ju je u
ordinaciji ljubomorni tip s graničnim poremećajem ličnosti, kojemu se
obraćala kao kolegi, za rastanak udario u lice. Ili kada je jedna
jedanaestogodišnja pacijentica umrla od tumora mozga, a ona joj je u
klinici sve do smrti zajedno s majkom držala ruku. Svaki put bi joj uspjelo
odgoditi slom, sve dok ne bi bila kod kuće, sama, tamo gdje bi svoj bijes ili
žalost mogla kontrolirano izvikati u jastuk pritisnut na lice. Ali taj način
samosvladavanja odavno joj više nije bio svojstven i zbog toga se mrzila.
Ja sam olupina.
Vrišteća, uplakana šačica jada koja se rasplače svaki put kada vidi
reklamu u kojoj se pojavljuju bebe. Koja svaki put kada sretne muškarca
pomisli na Frizera.
I koja je zbog kvake, pritisnute izvana, pred očima imala sigurnu smrt.
Posljednje što je vidjela bilo je kako vrata podrhtavaju od nečijih
udaraca izvana. Onda je zatvorila oči, pokušala se uspraviti pokraj komode,
ali se bez snage ponovno srušila na pod, poput pijanca koji ne može držati
ravnotežu.
Uplakana, ponovno je sjedila na podnim daskama, osjećala okus
vlastitih suza, mirisala znoj koji joj je kapao s obrva (zašto ih, zapravo, nije
odmah obrijao zajedno s kosom?) i neprestance mislila na roletu, koju ja,
glupa krava, danas ujutro nisam podigla. Sada joj je nedostajalo vremena
da podigne tu tešku stvar. I da skoči.

76
 S prvoga kata to ne bi bilo odveć visoko, to više što je dolje u vrtu
napadala gomila snijega.
Možda bi i uspjela.
Njezini krici i misli naglo se prekinuše, kada su se vrata razmrskala i
odmah potom propuh stade hladiti njezino od suza mokro lice.
Čula je hroptanje. Korake. Urlike. Ne svoje nego provalnikove.
Muške urlike.
Dvije ruke odmiču joj dlanove koje je kao zaštitu pritisnula na lice,
skutrena kao malo dijete u očekivanju kazne.
Ne, prije kao žena u očekivanju smrti.
Napokon začuje vlastito ime.
Emma.
Neprestance ga je izvikivao glas s kojim je sada, u svojoj vjerojatno
posljednjoj sekundi bez bola, bila najmanje računala.
Onda osjeti udarac. Posred lica.
Obrazi su joj gorjeli kao da ih je spržila meduza, dok su joj suze iznutra
nagrizale očne kapke. Mutno je vidjela da ima posla s dvojicom provalnika.
Dvojica muškaraca stali su jedan pokraj drugoga. I ona prepozna
njihova lica unatoč slabašnom svjetlu i velu koji joj se bio spustio na oči.
Nije bilo ni čudo.
Jer s jednim od njih bila je u braku.

77
14.

PHILIPP NIJE BIO muškarac iz snova, barem ne u usporedbi sa snovima što

ih prosječne žene navodno snivaju. Nije bio savršen princ iz bajke koji bi
nazivao tri puta dnevno samo da kaže „volim te“ prije nego što će nakon
posla još zastati u nekoj trgovini cvijećem, rubljem ili nakitom, i gdje će
kupiti neki mali znak pažnje kojim će potom iznenaditi odabranicu svoga
srca; iz dana u dan, sve do zlatnog pira, pa i nakon toga. Nije bio muškarac
koji se nikada ne bi svađao, koji ne bi gledao za drugim ženama, koji bi
uvijek bio pristojan prema njezinoj majci i rado kuhao za njezine
prijateljice.
Ali zato je bio pouzdan partner i uvijek uz nju.
Netko tko je znao izraziti svoj stav, muškarac koji je mislio svojom
glavom, što joj je bilo važnije nego pomoć pri odijevanju kaputa.
Pružao joj je sigurnost i povjerenje. Unatoč svim teškoćama, s kojima
je bila započela njihova veza.
Trebalo mu je nekoliko mjeseci da se odvoji od svoje stare partnerice
tako da je tjednima imao dvostruki odnos s njom i „Kilian“.
Naravno da mu se bivša nije zvala tako, ali Philipp je tada Franziskin
broj u svome mobilnom telefonu imao pohranjen pod imenom jednog
prijatelja s nogometa kako Emma ne bi postala sumnjičava kada bi mu
stizali njezini pozivi i poruke. Kada je slučajno saznala za to, došlo je do
njihove prve veće svađe, pri kojoj im se veza zamalo raspala. Na kraju je,
međutim, ipak povjerovala Philippu da si time nije želio nikakva vratašca
držati otvorenima. Franziskine uplakane, dijelom histerične pozive on nije
mogao spriječiti, a svome službenom mobitelu samo tako promijeniti broj.
Tako je barem pokušavao poštedjeti Emmu još veće povrijeđenosti, a sebe
nepotrebne svađe. Bezuspješno.

78
 Na kraju se problem riješio sam od sebe, kada je Franziska pronašla
novog muškarca i odselila se s njime u Leipzig. A „Kilianov“ broj izbrisan
je zauvijek iz mobitela.
Inače je imao tipične muške mane. Philipp bi rado s prijateljima ostajao
dulje vani a da je pritom ne obavijesti SMS-om, ako bi primjerice još
jedanput odlučili promijeniti birtiju. Hrkao je, zalijevao cijelu kupaonicu
prilikom tuširanja, a pri jelu bi se rado nalaktio na stol. Jedanput je
zaboravio godišnjicu njihova braka, a u jednom napadaju bijesa bacio je
punu šalicu kave u kuhinjski zid (mrlja se još uvijek vidjela), ali nikad,
nikad je nije udario.
Istina, Emma mu nikada nije ni dala neki upečatljiv razlog za takvo što.
– Žao mi je – rekao je nekoliko minuta kasnije. Odveo ju je stubama
dolje u kuhinju, gdje su sjeli za četvrtasti drveni stol za kojim su nekoć
vikendima rado zajedno doručkovali jer se odatle pružao lijep pogled na
vrt. Vrt susjedne kuće bio je sasvim zarastao, zbog čega se stjecao dojam da
pred sobom imaju šumu. Emma kimne glavom i htjedne reći „U redu je!“,
ali glas joj zataji negdje na pola puta u grlu. Držala je u rukama trbušastu
šalicu, iz koje nije pila. Philipp je stajao na rubu stola, pokraj sudopera.
Držao je rastojanje.
Ne zato što bi tako htio nego zato što je znao da joj je to rastojanje sada
bilo potrebno. Barem još nekoliko minuta, dok se glas straha u njezinoj
glavi malo ne utiša.
– Prokletstvo, tako mi je žao. – Škrgutao je zubima i zagledao se u
vlastite ruke kao da ne može shvatiti što je to bio učinio.
– Ne – Emma odmahne glavom, sretna što ponovno može govoriti,
iako je ono što joj je dopiralo iz grla bilo sličnije kriještanju. – To je bilo
najispravnije što si mogao učiniti. – Udarac, od kojega joj je još uvijek gorio
obraz, ugušio je plamen panike. Tek nakon zaušnice prestala je vikati i
ponovno se umirila.
– Bila sam potpuno izvan sebe – priznala mu je i u isti mah pomislila:
Tako se, dakle, osjećaju moji pacijenti kada mi se povjeravaju.
Primjećuju li i oni da je, promatrano retrogradno, njihovo ponašanje
apsurdno?

79
 Emma je mislila da je neki stranac razbio vrata kupaonice, pritom se
sve moglo objasniti Philippovim neočekivanim povratkom kući.
U radnoj sobi bio je zaboravio materijale za znanstveni skup, tako da
se na autocesti morao okrenuti i vratiti po njih. Da je upozori, bio ju je čak
i nazvao, ali poziv je završio u glasovnoj pošti, kada je ona onesviještena
ležala na podu dnevne sobe.
– Smjesta sam potrčao gore k tebi, kada sam čuo kako vičeš – reče.
Suprug joj je djelovao godinama stariji, a Emma se pribojavala da tome
uzrok nije bilo samo svjetlo viseće svjetiljke. Kosa na sljepoočnicama činila
se sijedom, vlasište pomalo prorijeđenim, a čelo izborano, što se, kako je
mislila, manje moglo zahvaliti njegovim godinama, jer bio je tek navršio
četrdesetu, a više onome što se tijekom posljednjih pola godine bilo
potpuno promijenilo: njezinu životu.
Najradije bi bila ustala, pružila ruku prema njemu, prešla mu dlanom
prema – tog jutra samo ovlaš – obrijanoj bradi i rekla mu: Ništa se ne brini,
sve je opet u redu. Sada ćemo se odvesti na Tegel, ukrcati se na prvi let – i
odletjeti prema nekom odredištu koje nijedno od nas ne poznaje. Glavno da
je jako daleko. Ostavit ćemo sudbinu za sobom.
Ali to ne bi bilo moguće. Ona ne bi dospjela ni do kućnih vrata. Zaboga,
pa nedostajalo joj je snage čak i da pomakne stolac u kuhinji. Zato je rekla:
– Mislila sam da je netko provalio.
– Tko?
– Nemam pojma. Netko.
Philipp uzdahne žalosno poput dječarca koji se ponadao da će igračka,
što ju je s mukom popravljao, napokon ponovno profunkcionirati, ali
shvatio je da je i dalje pokvarena.
– Nikoga tu nema, Emma. Vrata kupaonice zalupila su se kada sam
otvorio ona dolje. Pa znaš i sama kakav ovdje zna biti propuh.
Ona kimne, ali pritom nakrivi usta. – To ne objašnjava zvonjavu.
– Kakvu zvonjavu?
Emma se okrene prema glasu koji joj je dopirao s leđa. Jorgo Kapsalos,
Philippov najbolji prijatelj i partner na poslu, stajao je na vratima kuhinje.
Bio je to drugi muškarac što ga bijaše vidjela u spavaćoj sobi.
80
 Toga jutra, kada je došao po Philippa, Jorgo je ostao u automobilu.
Sada je ušao zajedno s njim i promatrao je kao uvijek kada bi se susreli:
žalosno i sa skrivenom nadom.
Philipp je previdio potajne poglede svoga partnera ili ih je pogrešno
protumačio, ali Emma je mogla naslutiti što se događa u Jorgu kada je
promatra tako melankolično. Ako se Emma katkada i koristila Konradom
da potakne Philippovu ljubomoru, Jorgove osjećaje sigurno nikada ne bi
zlorabila u te svrhe. Jer za razliku od kaznenog odvjetnika, partner njezina
supruga bio je sve drugo samo ne homoseksualan. Jadnik je bio beznadno
zaljubljen u nju. A toga Emma nije bila svjesna do večeri njihova vjenčanja,
kada joj je Jorgo, potpuno pijan, za vrijeme plesa bulaznio na uho da se,
zaboga, udala za pogrešnog.
– Kakvu zvonjavu? – ponovi on pitanje.
– Nemam pojma. Neka budilica ili mobitel. Mislim da se čulo s tavana.
Otkako su njih dvojica razvalila vrata spavaće sobe i prodrla do nje,
ništa se više nije čulo.
– Možeš li, molim te, provjeriti sobe? – zamoli Philipp svoga prijatelja.
– Ne, molim te, ne! – Emma je uzalud tražila riječi da objasni da je sve
to već jedanput bila doživjela.
Jedanput je, naime, već tako bila pretražila jednu sobu i uvjerila se da
je sama, a potom je bila silovana. Naravno da je to bilo sasvim iracionalno
i nelogično, ali Emma se pribojavala da bi se time zazvala nevolja te da bi
se još jednim pretraživanjem kuće u nastavku ponovila katastrofa. Kao da
ne postoji tablica množenja zla. Jednadžba s nepoznanicom „opasnost“ i
unaprijed zadanim rezultatom „bol“.
Takav tijek misli bio je patološke prirode, bila je toga svjesnija nego bilo
tko drugi. I stoga ga nije otkrila dvojici psihički stabilnih muškaraca, nego
je samo rekla: – Vi morate krenuti. Dovoljno sam vas već zadržala.
– Ah, nije to nikakav problem – reče Jorgo i odmahne rukom. Bio je
gromada od čovjeka, kompaktan, mišićav tip, kakvoga samo možeš
poželjeti kao pratnju na mračnim stajalištima podzemne željeznice, kada ti
ususret dolazi horda pijanaca. – Onda ćemo jednostavno propustiti
seminar. Pa nije to ni toliko važno.

81
 Philipp kimne. – I bez moga izlaganja se može. Možda bi bilo bolje da
odeš bez mene, Jorgo.
– Ako tako kažeš. – Jorgo slegne ramenima, ali nije izgledao osobito
sretan. Emma je slutila zašto je tako. Radije bi on ostao s njom nasamo.
Najbolji prijatelj njezina supruga bio joj je poslao više stotina e-mailova u
kojima joj je nudio svoju pomoć i kako će nakon toga teškog udarca
sudbine biti uz nju. Ona ih je sve izbrisala, posljednji nije bila čak ni
pročitala.
– Da, mislim da je bolje da ostanem. – Philipp ponovno kimne. – Pa
vidiš u kakvom je stanju.
Pokazao je na Emmu i govorio kao da ona uopće nije u prostoriji. I to
je bila jedna od njegovih navika koje su bile proturječne sa zamisli o
muškarcu iz snova. – Pa ne mogu je ovdje ostaviti samu.
– Možeš, možeš. Nema problema – usprotivi se Emma, iako je „nema
problema“ izražavalo puku suprotnost od onoga što je osjećala.
Philipp joj pristupi i uhvati je za ruku. – Ah, Emma, što li te je danas
samo tako zbunilo?
Dobro pitanje.
Oglas s aparatom za brijanje? Njezina nesvjestica?
Salimov odlazak? Fotografija Frizera u dizalu?
Ili ne, ne...
– Kakav paket? – čula je Philippa kako pita i tu postane svjesna da je
već drugi put toga prijepodneva neku misao izgovorila naglas.
– Kutija s namirnicama na ulazu? – nastavi on.
– Ne, žao mi je, namirnice još nisam razvrstala.
Upravo po tome što je zamalo zaboravila ispričati mužu da je stigao
paket, Emma shvati koliko je zbunjena. Duboko u sebi osjeti da je upravo
previdjela još nešto drugo, nešto bitno, ali to joj u tom trenutku
jednostavno nije moglo pasti na pamet. A vjerojatno je paket bio i mnogo
važniji.
– Salim me je bio zamolio da preuzmem nešto za našeg susjeda.
– I? – upitaju Jorgo i Philipp uglas.
– Ali to ime još nikad nisam čula – doda Emma.
82
 Prokletstvo, kako se ono zvao? Emma je od uzbuđenja zaista zaboravila
ime navodnog susjeda, ali onda joj je ipak palo na pamet. – Znaš li nekoga
tko se zove A. Palandt?
Philipp odmahne glavom.
– Vidiš. Ne znam ni ja.
– Možda se tek nedavno doselio u ovaj dio – Jorgo predloži rješenje.
– To bismo znali – odgovori Emma gotovo prkosno.
– I to te toliko uzrujalo, malena? – Philipp joj čvršće stisne ruku. –
Paket za nekog susjeda?
– Za nekog nepoznatog susjeda. Dragi, znam da reagiram pretjerano...
Zanemarila je Philippov tihi uzdah.
– ... ali mi ovdje zaista poznajemo svakoga i...
– ... i možda je podstanar, možda zet koji neko vrijeme živi kod roditelja
svoje zaručnice i traži da mu se ovamo dostavlja pošta – pokuša objasniti
Philipp. – Postoji tisuće bezazlenih mogućnosti.
– Da, vjerojatno si u pravu. Ali svejedno bi mi bilo drago kada bi ti
bacio pogled na taj paket. Sigurno si vidio snimku nadzorne kamere u
hotelskom dizalu u...
Philippovo lice se smrkne i on ispusti njezinu ruku.
– Zar si opet surfala po internetu?
Kao da je to bila natuknica, neobičan zvuk oglasi se ponovno.
Dva kata iznad njih.
Zvučni signal.
Žalosna pogleda s kojim je Jorgo, naslonjen na dovratak, slušao njihov
razgovor, nestade, a umjesto njega na licu mu se pojavi izraz najviše
pozornosti.
I Philipp je napravio ono što je Emma nazivala njegovim „policijskim
licem“: stisnute oči, naborano čelo, glava koso nagnuta ustranu, usnice
malčice otvorene, jezik pritisnut na gornje sjekutiće.
Nakon kratkog pogleda, u stanci između dvaju alarmnih intervala,
dvojica muškaraca kimnu jedan drugome, a onda Jorgo reče: – Idem
pogledati.

83
 Prije nego što se Emma uspjela usprotiviti, Philippov partner nestade
u hodniku. Samosvjesna koraka uspinjao se stubama, s rukom na pojasu,
na kojem je bilo pričvršćeno njegovo službeno oružje.

84
15.

– NE MOŽEMO TAKO dalje, Emma – šapnu Philipp, kao da se boji da bi ga

Jorgo i na tavanu mogao čuti. – Moraš donijeti odluku.
– Molim?
Emmine je živce naprezala daleka zvonjava i nikako se nije mogla
koncentrirati na glas svoga supruga. K tome, nije se mogla oduprijeti
stravičnim slikama u svojoj glavi. Slikama onoga što bi se Jorgu tamo gore
moglo dogoditi – poput primjerice slike prerezana grkljana koji se otvara i
zatvara i iz kojega se sa svakim uzaludnim policajčevim krikom izlijeva
mlaz krvi na pod vječito nezavršene dječje sobe.
– O čemu govoriš, Philippe? – pitala je ponovno.
Suprug stane do nje i sagne se prema njoj toliko blizu da je obrazom
dodirivao njezin, onaj koji je ranije bio udario. – O terapiji, Emma. Znam
da želiš sama s time iziči nakraj, ali danas si prekoračila jednu liniju.
Emma se sledila kada je osjetila njegov dah na ušnoj resici. Na trenutak
joj se učini da se prisjeća jezika koji se u tami hotelske sobe bio zabio u
njezino uho, dok je ona, sasvim nepokretna, mogla samo ispuštati nijeme
krikove, ali onda je Philipp nježno rekao:
– Moraš napokon potražiti terapeute, Emma. Razgovarao sam o tome
s gospođom dr. Wielandt.
– S policijskom psihologinjom? – upita Emma zaprepašteno.
– Ona poznaje tvoj spis, Emma. Mnogi ga poznaju. Pa moramo
provjeriti... – Tu zastane, očito zato što je primijetio da rečenicu ne može
dovršiti a da pritom ne povrijedi Emmu.
– ... provjeriti istinitost moje izjave. Jasno mi je. I što misli gospođa dr.
Wielandt? Da sam patološka lažljivica koja iz zabave izmišlja silovanja?
Philipp je teško disao. – Boji se da si kao dijete bila duboko
traumatizirana...

85
 – Ma, prestani, molim te!
– Emma, imaš bujnu, prebujnu maštu. Jedanput si već vidjela stvari
kojih nije bilo.
– Tada mi je bilo šest godina! – izdere se ona na njega.
– Dijete koje je otac zapostavljao, pa je nedostatak blizine
kompenziralo imaginarnom nadomjesnom osobom.
Emma prasne u smijeh.
– Je li ti to gospođa dr. Wielandt morala zapisati ili si odmah naučio
napamet?
– Emma, molim te...
– Dakle, ne vjeruješ mi?
– Nisam to rekao...
– Sada, dakle, i ti misliš da patim od halucinacija, zar ne? – prekine ga
ona resko. – Sve sam to samo umislila? Muškarca u hotelskoj sobi, injekciju,
bolove? Krv? Ah, što ja to govorim, možda nisam bila čak ni trudna. Možda
je i to bila samo moja fantazija? A alarm na tavanu, taj zvoni isto samo u
mojoj glavi...
Emma naglo zanijemi.
O, Bože!
Zvonjava nije više postojala čak ni u njezinoj glavi.
Prestala je.
Emma zadrži dah. Pogledala je uvis, prema stropu sobe, kojemu je
hitno trebalo ponovno ličenje.
– Reci mi, molim te, da si ga i ti čuo – rekla je Philippu i pritisnula si
ruku na usta. Nakon proloma gnjeva tišinu je odjednom počela osjećati kao
najavu jezivih vijesti.
– Čuo si i ti, zar ne?
Philipp ne odgovori. Umjesto toga čula je korake kako se spuštaju niza
stube. Emma se okrene prema vratima, na kojima je stajao Jorgo, sav crven
u licu.
– Imate li baterije? – upita.
– Baterije? – ponove oni zbunjeno.

86
 – Za senzor dima i vatre – reče Jorgo i prezentira na dlanu malu bateriju
od 9 volti. – Ovo bi se trebalo zamijeniti barem svakih pet godina, inače
počinje pištati, kao sada u vašem potkrovlju.
Emma sklopi oči. Bila je sretna što je i za alarm postojalo tako
bezazleno objašnjenje, ali u isti mah osjetila je i neko iracionalno
razočaranje. Zapravo je doživjela živčani slom zbog običnog signala
senzora dima, a ta je reakcija kod njezina supruga dodatno pojačala sumnje
u njezinu moć rasuđivanja.
– Čudno – reče Philipp i počeše se po potiljku. – To ne bi trebao biti
problem, pa nema tjedan dana otkako sam provjerio te stvarčice.
– Očito nisi bio dovoljno temeljit. Dakle, Emma? – upita Jorgo. Na
trenutak nije znala što želi.
– Baterije? – ponovi, a ona kimne.
– Čekaj, pogledat ću. – Progurala se pokraj Jorga i Philippa na stubište
i otišla u dnevnu sobu, kadli joj odjedanput dopre do svijesti što je
maloprije bila zaboravila.
Samson!
Od silnog uzbuđenja na njega nije bila ni pomislila i tek je sada, kada
joj je za pogled zapela njegova prostirka za spavanje pokraj kamina, shvatila
što joj to podsvjesno nije dalo mira.
Zašto nije došao kada sam ga zvala?
Samson samo umorno digne glavu. Činilo se kao da se nasmiješio kada
je vidio gazdaricu. Emma se prepala zbog njegova mutnog pogleda. Disao
je kratko i brzo, nos mu je bio suh.
– Boli li te nešto, maleni? – upita ga ona i ode do police u čijoj se donjoj
ladici nalazio toplomjer. Pritom joj pogled pade na pisaći stol i najednom
više nije razmišljala o Samsonovu zdravstvenom stanju.
Ne nakon što je pogledala radnu ploču.
Na kojoj je bio paket što ga je Salim maloprije bio ostavio.
Krivo.
Na kojoj je trebao biti.

87
 Jer ondje, gdje je bila ostavila paket neposredno prije nego što je
otvorila notebook, ne bi li još jedanput pogledala fotografiju Frizera iz
dizala, ničega više nije bilo.
Paket za A. Palandta nestao je.

88
16.

– I ONDA SU te ostavili samu?

Dok ju je slušao, Konrad jedva da se pomaknuo, nije čak ni promijenio
položaj nogu, koje je bio prebacio jednu preko druge, ili opustio ruke,
prekrižene na krilu. Emma je znala zašto: objasnio joj je to kada ga je
jednom bila pitala kako se uspijeva tako savladavati.
Kod problematičnih klijenata, onih koji nešto skrivaju, bila je dovoljna
najmanja sitnica da im skrene pozornost i poremeti tijek misli.
Dakle, to sam mu ja sada.
Ne više prijateljica koja bi mu mogla biti kći nego problematična
klijentica čiji se iskazi moraju akribijski ispitati.
– Unatoč činjenici što je paket nestao bez traga, Philipp je otišao s
kolegom? – Konrad zapucketa prstima. – Samo tako?
– Ne, naravno da ne samo tako.
Emma pogleda prema prozoru. Jezero je bilo prekriveno tankim slojem
snijega. Gledano izdaleka, pozivalo je na klizanje, ali Emma je znala koliko
takvi prizori znaju biti varljivi. Svake godine kroz led su propadali ljudi koji
bi precijenili nosivost Wannseeja. Nasreću, danas nije vidjela nikakvih
avanturista koji bi izazivali sudbinu, zasigurno je razlog za to bilo i tmurno
vrijeme. Jezero i njegova okolica bili su potpuno prazni. Samo se nekoliko
pataka i labudova sjatilo na obali i prkosilo susnježici, koja je u
međuvremenu počela prevladavati i uronila krajolik u žalosno sivilo.
– Slagala sam Philippu – započne Emma svoj pokušaj objašnjenja. –
Rekla sam mu da su mi se živci zasigurno našalili sa mnom i da sam
vjerojatno popila premalo vode. Odatle moja nesvjestica i halucinacije o
paketu koji nikada nije postojao.
89
 – I to ti je povjerovao? – upita Konrad sumnjičavo.
– Ne, ali kada sam pred njegovim očima progutala dijacepam, znao je
da ću pola dana prespavati.
– To je sredstvo protiv anksioznih poremećaja? – upita Konrad, na što
Emmi sinu da je on ipak odvjetnik, a ne liječnik. U mislima ga je već vidjela
kako radi na svojoj teoriji oslobođenja od krivnje zbog pretjerane
konzumacije tableta. Pritom je u ruci imao mnogo više od puke
zloupotrebe lijekova, kako bi kod nje mogao pledirati na neuračunljivost.
Ali do toga će ionako uskoro doći.
– Da, zapravo bi možda loracepam bio bolji izbor. Noviji je, djeluje brže
i ne sedira tako snažno kao dijacepam, od kojega se čovjek nevjerojatno
umara. Ali to je, nažalost, bilo jedino što sam imala u kući.
– Dakle, progutala si tabletu i onda su njih dvojica otišla u Bad Saarow
na sastanak?
– Nakon što su prethodno u svakoj prostoriji provjerili senzore
kretanja i pretražili cijelu kuću, uključujući i podrum, da.
Emma nije mogla reći po čemu je to zaključila, po njegovim stisnutim
usnicama ili po režanju njegova glasa, ali jasno je osjetila da Konrad ne
odobrava ponašanje njezina supruga. Njih dvojica nikada se nisu osobito
trpjeli, što je, naravno, bilo povezano i s činjenicom da je Emma ignorirala
Philippove komentare o „sponzoru“, štoviše znala je čak i poticati njegovu
ljubomoru. Konrad se, opet, često čudio tom neotesanom „seljaku“, koji
bez pozdrava predaje telefonsku slušalicu ili mu za rijetkih susreta ne pruža
ni ruku.
Ali u ovom konkretnom slučaju Konradove primjedbe nisu bile
osnovane. Da je bio na Philippovu mjestu i da ga je preklinjala na isti način,
također bi mu bilo teško odbiti njezinu molbu.
„Treba mi mira, Philippe. Bio bi mi prevelik stres kada bih znala da si
samo zbog mene propustio predavanje. Sada sam uzela lijek. Vi ste provjerili
sve, osim toga, popodne će navratiti Sylvia i pogledati kako mi je, dakle učini
mi uslugu i ostavi me samu, okej?“

90
 – I sredstvo je djelovalo? – zainteresira se Konrad. Dolio joj je malo
čaja. Svjećicu u grijaču trebalo je zamijeniti. Fitilj je doslovce plivao u
vosku.
– Oh, itekako je djelovalo.
– Postala si umorna?
Emma uze ponuđenu šalicu i otpije gutljaj. Mješavina asamskoga čaja
imala je gorko-sladak i krznast okus, kao da je malo predugo odstajala.
– Dijacepam me gotovo oborio s nogu. Spavalo mi se kao prije
operacije.
– Jesi li se oslobodila straha?
– Ispočetka ne, ali to je imalo veze i s tim što...
– S čime?
– Nešto... nešto se bilo dogodilo. Na rastanku.
Konrad digne obrve, čekajući da Emma nastavi.
– Jorgo. Pružio mi je ruku.
– I?
– I gurnuo mi je nešto u ruku.
– Što?
– Cedulju.
– Što je pisalo na njoj?
– Nešto najljepše što mi je muškarac u tom trenutku mogao reći.
– Volim te? – upita Konrad.
Emma odmahne glavom.
– Vjerujem ti – reče i napravi stanku, puštajući riječi da djeluju.
Konrad nije djelovao iznenađen, ali to s obzirom na njegovo
bezizražajno lice nije moralo značiti ništa.
– Vjerujem ti – ponovio je tiho.
– To je Jorgo napisao na tu malu cedulju. I da ga nazovem. Ostala sam
bez teksta kada sam pročitala tu poruku, tek što su njih dvojica bili otišli.
– I onda?
Emma se strese, prije nego što je odgovorila. – Pa znaš što se onda
dogodilo.
91
 – Želim to čuti iz tvojih usta.
– Ja, ja...
Zatvorila je oči. Zamislila je njihova ulazna vrata. Iznutra. Vidjela je
kako se ruka protegnula prema kvaki i dvaput okrenula ključ.
– Da, učinila sam ono što je bilo nezamislivo – Emma završi svoju
rečenicu.
Konrad jedva primjetno kimne glavom. – Prvi put u šest mjeseci?
– Da.
Konrad se nagne prema naprijed. – Zašto?
Ona digne glavu. Pogleda ga ravno u oči i prepozna samu sebe kao
sićušnu zrcalnu sliku u njegovim zjenicama.
– Zbog krvi – šapnu. – Iznenada je posvuda bilo krvi.

92
17.

EMMA JE KLEČALA u crvenoj lokvi u sredini dnevnoga boravka, na pola puta

između kamina i pisaćeg stola, osjećajući se neobično mirno. Krv je naglo
izbila, sasvim neočekivano, unatoč prethodnom hroptanju i kašljucanju.
Dubok udah, spastični grč gornjih prsnih mišića. Zvuk kao da se iz
tijela izdiše nešto živo. Potom se Samson ispovraćao pred njezine noge.
– Jadni moj psiću, što je to s tobom?
Pomilovala ga je po glavi, osjetila kako drhti pod njezinim dodirom,
kao da mu je hladno kao i njoj.
Nije prošlo ni pola sata otkako su Philipp i Jorgo otišli, a već je ponovno
okrenula kuću naglavačke u potrazi za paketom koji je zaista bio nestao.
Ali to je nemoguće!
Beskrajno umorna, leđa mokrih od znoja, vratila se s ulaza, koji je još
jedanput pretražila, u kuću, natrag u dnevni boravak. U naletu pukog očaja
htjela je pogledati pod Samsonovu prostirku, da vidi nije li psu možda
sinula ideja da paket odvuče na svoje mjesto za spavanje. Umjesto toga
zatekla ga je u tom očajnom stanju.
– Samsone, hej, čuješ li me?
Haski ponovno počne povraćati.
U normalnim okolnostima Emma bi se nasmrt prepala i najprije bi si
pritisnula ruke na usta, iz straha da bi je takva nevolja mogla preopteretiti.
Sada je, međutim, upravo progutana tableta dijacepama izgladila najviše
valove straha, a da ih nije potpuno uklonila. Bilo je usporedivo s
anestezijom kod zubara. Oštar plamen boli ne bi se više osjećao, ali ostao bi
sveprisutan, mukli plamen, koji bi duboko u nutrini samo čekao da se
ponovno razbukta, čim popusti djelovanje injekcije.
93
 A sada?
Pogledala je van. Jedna bjeloglava vrana sjedila je na ogoljeloj magnoliji
i činilo se kao da joj kima, ali to je, naravno, bilo puko priviđenje. Još uvijek
je padao gust snijeg. Emma nije mogla prepoznati oči životinje.
Bila je to njezina podsvijest koja joj je htjela reći što joj je činiti.
„Moraš napustiti kuću!“
– Ne! – reče ona glasno, ali jedva da je samu sebe mogla čuti jer je
Samson ponovno povraćao. Taj put s nešto manje krvi, ali to stvar nije
činilo boljom.
„Da, znaš to. Moraš van, Samsonu je hitno potrebna pomoć.“
– Ni u kojem slučaju. – Emma odmahne glavom i ode do pisaćeg stola,
na kojemu je ležao njezin mobilni telefon.
„A koga si nakanila nazvati?“
– A koga, tko zna? Veterinarsku hitnu službu.
„Sigurno?“
– Naravno, pa pogledaj ga samo, jadničak.
Pogledala je prema Samsonu.
„Razumijem te“, reče glas u njezinoj glavi, koji je zvučao poput starmala
izdanja njezina vlastita. „Vjerojatno mu više ne preostaje mnogo vremena,
ali želiš li ti to stvarno?“
– Spasiti ga?
„Ugroziti sebe“, odgovori glas.
Kao da ju je pogodio grom iz vedra neba, Emmi je trebalo neko vrijeme
dok nije probavila te riječi. Onda je vratila mobilni telefon na pisaći stol.
– Imaš pravo.
Ne mogu nazvati nikoga.
Jer ne bi ostalo na tom jednom pozivu. U nekom trenutku pred vratima
bi opet stajao stranac. Nepoznati veterinar, kojega bi morala pustiti da uđe
jer nije mogla Samsona poslati van na zimu da ga veterinar ondje
pregledava. I na kraju bi ipak morala poći s njim u veterinarsku kliniku,
nakon što bi se ispostavilo da se Samsona ne može samo tako izliječiti.

94
 Samson je u međuvremenu legao na bok, gotovo u položaj embrija, i
dahtao. Blijedi jezik visio mu je iz gubice, a nos mu je bio sasvim suh. Nit
od krvi vukla se od njegovih crnih usana gotovo do parketa.
– Što ti se događa?
I što mi je činiti?
Nije mogla pustiti u kuću stranca, ne u ovakvu stanju. Naime, jedina
logična alternativa, da napusti kuću, bila je, međutim, jednako tako
zastrašujuća.
Na trenutak je razmišljala bi li bilo uputno da nazove Philippa, ali onda
bi on svoj sastanak mogao definitivno zaboraviti, a to mu ipak nije htjela
učiniti.
Možda je samo virus?
Emma pomiluje Samsona po mekanom krznu, jedva osjetivši da mu se
rebra dižu dok diše. Moguće da je bila i upala pluća, ali simptomi su se ipak
činili odveć drastični, a i nastupili su iznenada.
U svakom slučaju, sada joj je bilo jasno zašto je Samson sve vrijeme bio
tako iscrpljen i mlitav.
Jadni moj medo, ovo mi nekako više izgleda kao da te je netko...
Emma naglo ustane, naelektrizirana od šokantne pomisli.
... kao da te je netko otrovao!
Slika Salima, koji ju je pitao je li kod nje sve u redu i koji je Samsonu
dao poslasticu, nije joj više izlazila iz glave.
Ne, ne, ne. To su gluposti.
Emmine misli tekle su s pola snage strujom njezine svijesti. Bilo je to
tipično djelovanje sredstva za smirenje. Još uvijek je mogla izvlačiti
zaključke, ali za to joj je trebalo dvostruko više vremena nego inače.
Pa nije valjda Salim. Samson svaki put dobije nešto od njega i još nikad
se ništa nije bilo dogodilo.
Vani ispred prozora vrana bijaše nestala. Emma je taman još stigla
vidjeti perje njezina repa, kada je odletjela točno u istom smjeru u kojemu
je sada morala krenuti i ona.
Veterinar dr. Plank imao je ambulantu samo jednu ulicu dalje u smjeru
glavne ulice.
95
 Za to je morala odjenuti nešto toplo, privezati Samsona za uzicu ili ga
eventualno nositi, ali nije joj to zadavalo najviše briga.
Najveći problem bila je činjenica da je morala otvoriti vrata i prvi put
nakon gotovo šest mjeseci napustiti sigurnost vlastita četiri zida.
– Ne, to neće ići. To je nezamislivo – reče ona, što je, naravno, bio
paradoks, jer je upravo bila pomislila na to. I na to da joj nikada ne bi pošlo
za rukom ponovno srušiti zid što ga je bila izgradila između sebe i
vanjskoga svijeta te napraviti ne samo jedan korak nego odmah više koraka
u svijet s kojim više nije željela imati nikakve veze.
Ne, to mi neće uspjeti.
Iako je dr. Plank bio najbliži veterinar, udaljen manje od pet minuta
hoda, i iako je subotom ambulantu držao otvorenom do osamnaest sati,
dok je istodobno većina drugih veterinarskih ambulanti u Berlinu tijekom
vikenda bila zatvorena ili ne bi primala pacijente.
Svejedno, ja to ne mogu.
To je nezamislivo.
Četvrt sata Emma je provela nepomična pokraj sirote životinje na
podu, sve dok napokon nije donijela odluku da pokuša bez pomoći izvana.
I tada je Samson prvi put prestao disati.

96
18.

STRAH NAGRIZA DUŠU i izjeda čovjeka iznutra. Pritom se hrani i životnim

vijekom svojih žrtava: Emmi je trebalo pola sata kako bi obukla nešto toplo,
a za vezanje vezica na čizmama trebalo joj je nekoliko pokušaja, prije nego
što će mlohavim prstima uspjeti povući smičak svoje perjem podstavljene
vjetrovke i okupana znojem otvoriti vrata, za što će joj biti potrebna još
jedna mala vječnost.
Dijacepam, što ga je bila popila uz gutljaj vode iz slavine, u tome je
trenutku izazivao više nuspojava nego djelovanja. Emma je bila beskrajno
umorna, ali željezni prsten oko njezinih prsa nije se htio olabaviti.
Samson je, srećom, ponovno počeo disati, ali se ni u kojemu slučaju
više nije mogao dugo držati na vlastitim nogama. Zato je Emma, na svu
nesreću, još morala otići do spremišta, jedne male, sive metalne barake koja
se nalazila u stražnjem dijelu vrta. Ako se dobro sjeća, tamo su na zidu još
visjele saonice što ih je Philipp kupio kada su bili useljavali u kuću, u
pogrešnom uvjerenju da će se njima koristiti češće, sada kada stanuju tako
blizu Teufelsberga.
No, danas će se možda pokazati sasvim svrsishodnima kao transportne
saonice za jadnog Samsona.
Emma je teško disala, usredotočujući se na put preko snijegom
prekrivena travnjaka. Nesigurno je vukla noge, kao što to rade pacijenti koji
nakon teške operacije prvi put pokušavaju hodati.
Svaki korak iskušavao je njezinu hrabrost.
Put je bio toliko težak kao da ga mora prevaliti s perajama i ronilačkim
bocama za kisik na leđima. Noge su joj tonule u snijeg preko gležnjeva i više
nego jedanput morala je zastati kako bi uhvatila malo zraka.
Barem nije drhtala, a razlog za to vjerojatno je ležao u činjenici da joj
je duša ionako već zebla toliko silno da za tjelesni osjet hladnoće
jednostavno više nije bilo mjesta.
97
 Ili možda već patim od „hipotermijskog ludila“. Tako se naziva
psihološki fenomen kada neki promrzli ljudi neposredno prije smrti
vjeruju da im je strahovito vruće. Upravo je to i razlog zašto smrznuta
mrtva tijela bivaju katkada pronađena vani gola. Jadne duše na samrti su sa
sebe strgnule odjeću.
Ah, kada bi strah barem bio košulja, ja bih ga sada tako rado svukla,
pomisli Emma i začudi se što ovdje u vrtu ne osjeća ama baš nikakve mirise.
Nikakav snijeg, nikakvu zemlju, čak ni vlastiti znoj.
Vjetar je puhao iz nepovoljna smjera, donoseći preko vrtova drndanje
gradske željeznice s obližnje postaje Heerstraße. Čula je malo bolje nego
inače, ali zato joj je vid bio prilično slab.
Sa svakim korakom naprijed vrt kao da je postajao sve uži. Prošlo je
neko vrijeme dok nije shvatila da joj panika sužava vidno polje.
Najprije je nestala živica, potom trešnje i rododendroni, naposljetku ju
je samo još dugačak crn tunel vodio ravno prema malenoj metalnoj baraci.
Vizualni poremećaj.
Emma je dobro znala simptome nadolazećeg napadaja panike: suha
usta, pojačan puls, promijenjeno opažanje boja i oblika.
Od silne brige da više neće moći nastaviti bude li sada zastala, Emma
se spoticala, sve dok napokon nije stigla do spremišta.
Širom je otvorila vrata i posegnula za saonicama što ih je Philipp bio
objesio odmah do ulaza.
Srećom, saonice su bile lagan, jarko crven komad plastike široka,
lopatasta oblika, a ne one staromodne drvene s klizačima s kojih bi Samson
vrlo lako mogao pasti.
Na povratku se Emma osjećala nešto bolje. Doživljaj uspjeha što je
odmah pronašla saonice, davao joj je malo samosvijesti.
I vidno joj se polje bilo malo proširilo. Živica je stajala na svome mjestu,
ali zato se micala sasvim neprirodno. Ne ustranu, kao da je pomiče vjetar,
nego gore-dolje poput harmonike.
Bilo je to neugodno, ali ni izdaleka zastrašujuće kao tragovi što ih
Emma putem do barake uopće nije bila opazila.

98
 Promatrala je teške otiske čizama pred sobom na snijegu. Nisu to bili
njezini tragovi, jer za to su bili najmanje tri broja preveliki. I kretali su se
samo u jednom smjeru.
Točno.
Prema spremištu.
Emma se okrene prema sivoj vrtnoj baraci čija je vrata ostavila
otvorena.
Zar su se pomaknula?
Zar je netko bio unutra?
Zar je moguće da je u mraku posegnula za saonicama i pritom samo za
dlaku promašila čovjeka koji se skutrio iza kosilice za travu?
Emma nije mogla vidjeti ništa i nikoga, no svejedno je nije napuštao
osjećaj da je promatrana.
NOSI SE ODAVDE!
– Samsone – viknula je i ubrzala korak. – Samsone, dođi! Jadni moj
maleni, dođi, molim te!
Bolesna životinja zaista joj je učinila tu uslugu i pridigla se kašljući i
hropćući s otirača na kraju ulaznih stuba, gdje ju je bila čekala.
– Hvala ti, dragi moj. Dobar pas.
Na znak njezine ruke dovukao se na sjedalo plastičnih saonica i
zadihan se skutrio.
– Ne boj se – stade Emma hrabriti samu sebe i psa. – Ja ću ti pomoći.
Milovala ga je po glavi, stisnula zube i Samsona odvukla do ceste uz
pomoć užeta. Sasvim nerazumno, još se jedanput okrenula i pomislila da u
malom prozorčiću na vratima vidi nekakvu sjenu.
Je li se to zastor upravo bio pomaknuo?
Ne, visio je sasvim mirno, a iza njega nije gorjelo ni svjetlo, koje bi
eventualno moglo baciti sjenu.
Svejedno, Emma se osjećala kao da je neprestance prate neki nevidljivi
pogledi.

NOSI SE ODAVDE.

99
 DOK NIJE PREKASNO.

I pogledi su ostavljali rane iz kojih je iscurila sva njezina hrabrost.

Da je moja volja za životom tekuća, za mnom bi se vukao crven trag,
pomisli. Što bi bilo praktično jer onda bih samo trebala njega pratiti da
pronađem put natrag kući.
Posegnula je za užetom, koje joj nakratko bijaše skliznulo iz ruku, i
prisilila se da nastavi. Idemo k veterinaru.
Što dalje od mračne kuće za njezinim leđima, iz koje je mislila da je s
prozora promatraju mrtve oči. Oči koje su čekale da se vrati. Ako to ikada
učini.

100
19.

– KOLIKO DUGO JE pas već u tom stanju? – upita dr. Plank, dok je
stetoskopom preslušavao Samsona.
Sirota kreatura visjela je na infuzijskoj cijevi koja ga je opskrbljivala
elektrolitima i nekim sredstvom koje je za nekoliko minuta trebalo izazvati
povraćanje. Otkako ga je veterinar, zajedno s Emmom, podigao na stol za
pregled, pas jedva da je još bio pri svijesti. S vremena na vrijeme zadrhtao
bi pri izdisanju, ali to su bili jedini znakovi života koje je još pokazivao.
– Koliko dugo? Mislim, dakle, mislim... – Emmin glas drhtao je
jednako kao i njezina koljena.
Osjećala se kao da je trčala kao nikada prije u životu, a ne da je prešla
samo tristo metara i skrenula iza ugla. Tristo metara u njezinu su joj se
stanju činile jednake maratonu.
Prvi put sama pred vratima, a onda još i sa psom, koji je jednako blizu
smrti kao ja ludilu.
Promatrajući se na svjetlu jarke halogenske svjetiljke koja je visjela
iznad Samsona, Emma nije mogla povjerovati da je uspjela doći čak dovde.
Do široke kuće s fasadom krem boje i zelenim prozorskim kapcima, čija je
garaža još prije mnogo godina preuređena u čekaonicu ambulante.
Nasreću, Emma tamo nije morala dugo čekati. S iznimkom jedne male
djevojčice, koja je uplakanih očiju u krilu držala košaricu za mačke, ona je
bila jedina pacijentica. I zbog Samsonovih teških simptoma primljena je
prva.
– Nisam sigurna, od danas djeluje veoma iscrpljeno i mlitavo –
napokon joj je uspjelo završiti rečenicu. – Mislim da je započelo negdje oko
jedanaest sati.
Liječnik zagunđa, a Emma nije znala odrediti je li to bilo zbog
zadovoljstva ili zabrinutosti.

101
 Postao je malo punašniji otkako ga je vidjela zadnji put, ali to je bilo
dosta davno, u vremenu prije, na kvartovskome slavlju što su ga svakoga
ljeta organizirali stanovnici. Njegova svježe uštirkana kuta napinjala se
iznad njegova trbuha, trbuha muškarca visoka metar i devedeset
centimetara. Imao je lagani podbradak i deblje obraze, što mu je davalo
dobroćudniji izgled nego prije. Plank je sada podsjećao na velikoga
plišanog medvjedića svjetlosmeđega, čupavog krzna, široka nosa i
melankoličnih okruglih očiju.
– Je li možda pojeo nešto neobično?
Emma nervozno opipa rubac, koji je skrivao njezinu kratku kosu. Ako
se Plank i čudio što ga nije bila skinula, nije to ničime pokazivao.
– Dakle, mislim da nije, ne. Poznajete Salima, zar ne?
– Našeg dostavljača?
– On Samsonu uvijek daje pseće kolačiće, i danas je to učinio.
– Hm.
Plank se počeše po čelu, a Emma poželi da to nije vidjela, jer je na
rukama imao liječničke rukavice od lateksa, slične onima koje su milovale
njezinu glavu. Onda, u tami hotelske sobe.
– Što će se sada dogoditi? – upita ona veterinara, držeći ruku na
Samsonovu prsnom košu i pogleda uprta u bijelu vitrinu u kojoj se
usredotočila na zavoje i zaštitne ovratnike, kao da je, u najmanju ruku, riječ
o zanimljivome umjetničkom djelu.
– Najprije moramo pričekati – odgovori Plank i kritičkim pogledom
provjeri infuziju. Potom pokaže na drenažu na stolu. – Trenutačno
postupamo na temelju sumnje u trovanje. Mnogo toga govori u prilog tome
da je otrovan hranom. Čim povrati, dat ćemo mu aktivni ugljen, koji će
vezati eventualne štetne tvari. Moja asistentica upravo naručuje sve to od
laboratorijskog dostavljača. Nakon toga stavit ćemo Samsonu kateter, kako
bismo spriječili povratnu resorpciju otrova kroz stijenku mjehura, a potom
ćemo mu dati i uobičajeni koktel lijekova.
Emma kimne. Tako bi se postupalo i da je u pitanju čovjek.
– Sve na temelju nagađanja, dokle god ne dobijemo krvnu sliku.
– Bi li u pitanju moglo biti još nešto osim trovanja?
102
 Planku pođe za rukom da u isti mah kimne glavom i slegne ramenima.
– Nije vjerojatno. Znat ćemo više kada stignu laboratorijski nalazi.
Potapšao je flaster na mjestu uboda na stražnjoj nozi, gdje je psu
uzimao krv.
– Imam dobre kontakte s veterinarskom klinikom u Düppelu, rezultate
ću imati najkasnije sutra ujutro.
Emma primijeti da joj se oči pune suzama. Nije mogla reći je li to bilo
zbog iscrpljenosti ili zbog straha da bi tada moglo biti prekasno, da bi otrov
već mogao nepopravljivo izjesti Samsonovo tijelo.
– Najbolje će biti da ga sljedeća dvadeset i četiri sata ostavite ovdje pod
našim nadzorom, gospođo Stein.
Plank napravi kratku stanku, tijekom koje letimično, kao slučajno,
dodirne Emminu ruku, tako da su njih dvoje na trenutak zajedno gladili
Samsonovu glavu. – Ovdje će mu biti bolje nego kod kuće. – Potom postavi
jedno prilično zbunjujuće pitanje.
– Vezano za kuću... Je li vam podrum sada suh?
– Molim?
– Poplava prošli mjesec. Imali smo to jedanput i ovdje. Potrajalo je
cijelu vječnost dok nismo mogli ukloniti ventilatorske grijalice. Još sam
pomislio: Čovječe, sirota gospođa Stein. Mislim, najprije vaša bolest, a onda
još i to. Pa to čovjeku zaista nije potrebno. Vaš suprug mi je pričao o svim
tim peripetijama oko puknutih cijevi.
– Philipp?
Uto se otvore vrata ordinacije i u prostoriju uđe korpulentna starija
žena u kuti za medicinske sestre. Nasmiješila se Emmi bodrećim
osmijehom dok je u škripavim natikačama Birkenstock prilazila
ordinacijskom stolu, vjerojatno kako bi pripremila sve ostalo za
Samsonovo liječenje.
Plank neometano nastavi.
– Slučajno sam ga bio sreo u gradu. Tome sigurno ima već četiri tjedna.
Čudna slučajnost. Bio sam dežuran i navečer su me pozvali u jedan hotel.
Čivava, sjećaš se? – doviknu sestri, koja umorno kimne glavom.

103
 Plank se nacerio i odmahnuo glavom. – Igračka jedne Amerikanke bila
je stala na krhotinu stakla. Dok sam izlazio, vidio sam vašega supruga kako
sjedi u predvorju.
Emma je slušala veterinarove riječi i osjećala kako joj iznutra o prsni
koš udara val vreline.
– Moga supruga? U predvorju hotela? – ponovi kao u transu.
– Da. Još sam pomislio: Pa što gospodin Stein radi ovdje?, ali tada sam
na stolu vidio dva pića i on mi je objasnio da oboje morate tamo provesti
noć, dok ne prođe najgore.
Na vratima se oglasi zvono i Plankova asistentica ode u prijamnu
prostoriju.
– Dakle, nisam bio znatiželjan, niti sam imao ikakve primisli, ali poslije
sam pomislio, pa tu čovjek zaista može steći pogrešan dojam. Mislim, pa
tko to u vlastitu gradu noći u hotelu, ako...
– ... u kući nema radnike – nadopuni ga Emma bezbojnim glasom.
Koji uređuju dječju sobu.
Koja se nikada neće koristiti.
Ili popravljaju štetu od poplave.
Koje nikada nije bilo.
– No, da, nadam se da su pumpe sada prošlost, a vaši podovi suhi.
Gospođo Stein?
Emma izvuče svoju zgrčenu ruku iz Samsonova krzna i shvati da je
vjerojatno već neko vrijeme bezizražajno buljila u Planka. Bez sredstva za
smirenje vjerojatno bi već bila glasno kriknula, ali ovako je dijacepam ipak
prigušio njezine emocije.
– Je li s vama sve u redu?
Ona se usiljeno nasmiješi. – Da, sve je u redu. Samo sam malo
zabrinuta za Samsona.
– Jasno mi je. – Plank nježno dodirne njezinu ruku. – Ne brinite se
zbog njega. On je u najboljim rukama. I neka vam vani na prijemu daju
posjetnicu s mojim brojem mobilnog telefona. Za slučaj da imate nekih
pitanja, možete me nazvati u svako doba.
Emma kimne. – Već imam jedno pitanje – reče na samom odlasku.
104
 – A to bi bilo?
– Hotel.
– Da?
– Hotel u kojem ste sreli moga supruga. Sjećate li se možda kako se
zvao?

105
20.

EMMA JE OTVORILA usta i čekala da osjeti onaj poznati okus djetinjstva,

kada joj na jezik padnu prve pahulje snijega.
Ali osjetilni doživljaj izostane.
Miris zime, miris vjetra, okus snijega i svi drugi osjeti koje se nije moglo
opisivati nego samo doživjeti i koji su je podsjećali na prvu vožnju
saonicama, na naporna pješačenja s mokrim čarapama i pad s bicikla, ali i
na ugodno vrelu kupku navečer, toplo mlijeko na prozorskoj dasci u koje
je namakala medenjake dok je promatrala sjenice kako iz kućice za ptice
kljunovima vade razasutu ptičju hranu – ničega od svega toga Emma se nije
mogla prisjetiti.
Bilo joj je jednostavno hladno. Povratak je bio dug i naporan, čak i bez
saonica, koje je bila ostavila u ordinaciji. Oprezno je, korak po korak,
svladavala dijelom zaleđen pločnik, osluškujući škripu svojih cipela.
U prvom prosincu što ga je bila provela ovdje, u Tojfelzeškoj aleji,
Emma je mislila da je naselje kao stvoreno za Božić. Male, udobne kuće s
debelim svijećama na prozorima, jelke u dvorištima kojima su nedostajale
samo svjetiljke da izgledaju kao božićne. Jedva da je bilo automobila, koji
bi svojom bukom narušavali ugođaj i kojih bi se trebale paziti lisice što rano
ujutro iz obližnjega Grunewalda izlijeću na cestu.
Čak su se i mahom nešto stariji stanovnici uklapali u tu sliku. Dame u
pregačama koje su se sa svojim kolicima vraćale s tržnice u Pruskoj aleji,
sjedokosi muškarci u naboranim pustenim hlačama koji su s lulom u
ustima oslobađali pločnike od snijega, a čovjek se ne bi osobito začudio da
ga pozdrave sa „ho, ho, ho“.
Trenutačno, međutim, nigdje nije bilo ni žive duše, izuzme li se jedan
mladić, što su ga roditelji vjerojatno natjerali da solju posipa prilaz kući.
Barem nešto.

106
 Emma ne bi bila podnijela da je netko od susjeda zaustavi i uplete u
čavrljanje.
„Gospođo Stein, ovo je pravo iznenađenje. Nismo vas tako dugo vidjeli!
Propustili ste barem četiri zajednička zajutarka.“
„Da, žao mi je. Jedan mi je silovatelj bio ugurao penis u moju odveć suhu
vaginu, a potom mi je odrezao kosu. Otad sam malo konfuzna, ali ako vam
ne smeta da usred jela iznenada zavrištim, ustanem i počnem udarati
glavom o rub stola ili čupati pramenove kose, samo zato što sam na sekundu
pomislila da bi muškarac koji mi sjedi nasuprot mogao biti autor mojih
paranoidnih napadaja panike, onda ću sljedeći put rado navratiti na
zajutrak, a rado bih donijela i nekoliko kroasana. Kako vam to zvuči?“
Emma se nakratko nasmijala tom apsurdnom unutarnjem dijalogu, a
onda je počela plakati. Suze su joj tekle niz lice vlažno od snijega. Skrenula
je iza ugla, pa desno u svoju ulicu, a onda se nakon nekoliko kratkih koraka
morala pridržati za ogradu jer je ostala bez daha.
Nije mogla, ne, nije htjela pojmiti dokle ju je sve to dovelo. Prije
nekoliko mjeseci još je imala ordinaciju koja je sjajno funkcionirala. Danas
više ne može obavljati najjednostavnije svakodnevne poslove i prevaliti
pješačenje od nekoliko stotina metara.
I to sve samo zato što tada nisam prenoćila kod kuće.
Samosažaljenje. Samopredbacivanje. Samoubojstvo.
Emma je poznavala to tragično trojstvo i lagala bi kada bi ustvrdila da
o zadnjoj opciji nije bila razmišljala.
Kako je to smiješno, govorio joj je razum.
Kako neizbježno, govorio je dio ljudskog sustava koji je u osnovi
određivao sve odluke, a sam se nije mogao ni kontrolirati ni liječiti, nego
uvijek samo ozlijediti, a zove se duša.
Problem sa psihičkim oboljenjima bila je nemogućnost postavljanja
vlastite dijagnoze. Htjeti vlastitim mozgom razumjeti vlastiti mozak bilo je
otprilike jednako obećavajuće kao da će si neki jednoruki kirurg uspjeti sam
prišiti ruku. To jednostavno ne funkcionira.

107
 Emma je znala da su joj reakcije pretjerane. Da je sasvim sigurno
postojalo bezazleno objašnjenje za činjenicu što je veterinar susreo Philippa
u hotelu.
„Le Zen. Palača orijentalnoga kiča, ne čini li vam se?“
I vjerojatno bi se i zagonetka oko paketa mogla riješiti nekim
jednostavnim, gotovo smiješnim objašnjenjem.
Bilo je besmisleno trošiti sate na razmišljanje je li joj Salim zaista bio
predao pošiljku za susjeda jer alternativu, da je izgubila razum, njezin
mozak nikada ne bi prihvatio kao spoznaju. Moguće da Salima taj dan nije
ni susrela, možda kod nje nije zvonio poštar, nego neki stranac koji
Samsonu nije dao pseći kolačić, nego otrov?
Možda maloprije uopće nije ni bila kod veterinara, nego je ležala
privezana na zatvorenom odjelu psihijatrijske bolnice u Bonhoeffu?
Emma to nije smatrala osobito vjerojatnim. Takvi teški, audiovizualni
shizofreni napadaji bili su krajnje rijetki i ne bi ih izazvao samo jedan
traumatični doživljaj. Njima bi prethodila dugogodišnja teška oštećenja.
Ali ta je misao mogla biti i laž kojom je štitila samu sebe, koju je
jednostavno morala misliti!
Doduše, duboko u sebi bila je sigurna da je izgubila samokontrolu i sve
društvene vještine, ali ne i potpunu vezu sa stvarnosti. Međutim, tu ništa
nije moglo biti stopostotno sigurno, posebice ne ako je duša doživjela tako
teške ozljede kao njezina.
– Paket je bio tu! – rekla je glasno, ne bi li se istrgnula iz zlokobnoga
kruga vlastitih misli. Ponovila je tu rečenicu još jedanput, kao da želi samu
sebe ohrabriti. – Paket je bio tu, pa držala sam ga u ruci.
Rekla je to još tri puta i sa svakim ponavljanjem osjećala se malo bolje.
Ponovno odlučna, izvukla je iz džepa mobilni telefon i nazvala svoga
supruga.
Signal se oglasio nekoliko puta, a onda se uključila glasovna pošta.
Na autocesti A10 dijelom nije bilo dobrog signala, a možda su upravo
prolazili kroz tunel. U svakom slučaju, Emma je bila zahvalna što se svoje
poruke mogla riješiti bez kritičkih potpitanja.

108
 – Dragi, znam da zvuči neobično, ali moglo bi biti da naš poštar baš i
nije potpuno čist. Salim Yüzgec. Možeš li ga nekako provjeriti?
Objasnila mu je razlog svoje sumnje i zaključila poruku riječima: – I još
nešto. Veterinar je rekao da te je susreo u Le Zenu. Da si mu pričao nešto o
cijevima i poplavi. Možeš li mi objasniti o čemu je riječ?
Potom je vratila telefon u džep i obrisala snijeg s očiju.
Tek kada je opet prevalila nekoliko koraka, registrirala je za koju se to
ogradu sve vrijeme bila pridržavala. Vrtna vrata, koja su visjela koso na
željeznoj šipki, vidjela su i boljih dana. Bila su ispunjena žičanom mrežom
čije su rupe bile mnogo veće nego što je bilo uobičajeno. Nije bilo
poštanskog sandučića, a umjesto pločice s imenom netko je na vrata
prilijepio običan komad samoljepljive trake i ispisao ga vodootpornim
markerom.
Slova su već bila malčice izblijedjela, tako da je Emma za svaki slučaj
još jedanput pogledala prema starinskoj emajliranoj pločici koja je na
uobičajen način bila pričvršćena direktno na kući između prozora kuhinje
i toaleta za goste: Tojfelzeška aleja 16a.
U to nije moglo biti sumnje.
Pogled joj odluta natrag do ograde. Na trenutak je uhvati strah da su se
slova na samoljepljivoj traci mogla isto tako rasplinuti u zraku kao i paket
na njezinu pisaćem stolu, ali ona su i dalje stajala tamo nepromijenjena:
A. P.
Primjerice, kao „A. Palandt“.
U djeliću sekunde Emma donese jednu posljedicama nadasve
bremenitu odluku.

109
21.

TIJEK NJEZINIH MISLI bio je jednostavan:

Ako postoji obavijest, postoji i paket.
Jednostavan dokaz.
Ako je Salim, kao što je bio najavio, zaista ubacio obavijest kod A.
Palandta, on je Emmi prije toga zaista i predao paket.
Tako jednostavno, tako logično.
Najjednostavnije što je Emma mogla učiniti bilo je pozvoniti na
kućnim vratima i tražiti Palandta, ako se u međuvremenu vratio. Ali to nije
dolazilo u obzir. Ne nakon onoga što je Emma toga prijepodneva bila
vidjela na internetu. Na samu pomisao da bi se mogla otvoriti vrata i pred
nju stupiti muškarac koji bi samo iole bio sličan onomu tipu iz dizala,
pozlilo joj je od straha.
Ne, jedino što je sada dolazilo u obzir bilo je baciti kratak pogled u
poštanski sandučić, koji – i s tim se problemom sada morala suočiti – u toj
kući očito uopće nije postojao. A i inače se činilo da je ovdje u zadnje
vrijeme dosta toga nedostajalo.
Emma se prisjeti da je sitna udovica koja je ovdje stanovala uvijek
držala kuću u savršenom redu. Sada su u vanjskim svjetiljkama nedostajale
žarulje, a vrtni ukrasi od gline redom su bili nestali. Koliko je Emma mogla
vidjeti, više nije bilo ni zastora iza prozora, zbog čega jednostavna siva kuća
s grubom izbrazdanom žbukom ne samo da je izgledala neudobno nego se
činila naprosto napuštenom.
Mislim da ovdje nema nikoga.
Vrtna vrata, na koja se bila naslonila, zaglavila su se, ali zato je kolni
prilaz pokraj njih stajao širom otvoren. Trebala je odustati od svoga plana
i otići kući. Ali Emma je osjetila magičnu privlačnost otvorenog dvorišta.
A kada bi bila sasvim iskrena, znala je i razlog: nije joj bilo toliko bitno

110
dokazati Palandtovo postojanje. Nju je tjerao paranoidni poriv da stekne
izvjesnost o Palandtovu identitetu.
Koliko god nevjerojatno izgledalo da bi taj čovjek mogao imati ikakve
veze s Frizerom i onime što je učinjeno Emmi, toliko je bilo sigurno da će
je pomisao na tog stranca i na ono što bi se eventualno moglo nalaziti u
paketu otjerati u ludilo ako ne rastjera sve svoje sumnje.
I tako Emma na putu do kuće utone u visok snijeg kolnog prilaza.
Vlažnost snijega koja joj se kroz rupice vezica zavlačila u čizme nije joj
smetala, kao ni činjenica da joj je rubac sve vlažniji od snijega i pritišće joj
kratku kosu na glavi.
Neugodniji su bili samo prodorni pogledi za koje je vjerovala da ih
osjeća za leđima. Oni susjeda, koji su stajali na prozorima i promatrali kako
se ona šulja prema kućnom ulazu. A on nije gledao prema ulici, kao što je
to bilo uobičajeno, nego je sa strane vodio u kuću. Bio je natkrovljen
valovitim limom i počivao u sjeni jednoga vrtnoga bora koji je svoje grane
poput zastora spuštao nad stube koje su vodile do vrata.
Uspela se stubama i pogledala natrag prema ulici, ali nigdje nije vidjela
nikoga. Nikoga tko bi je promatrao iz automobila ili iz nekog susjednog
dvorišta, a nije bilo ni prolaznika koji bi se pitali zašto žena koja se
mjesecima nije pokazivala u javnosti odjednom čuči pred tuđim ulaznim
vratima.
Kao što se bila i pribojavala, kod A. Palandta pošta se bacala direktno
kroza za to predviđen prorez na vratima.
Sranje.
U poštanskom sandučiću ona bi svojim uskim prstima možda još i
mogla napipati obavijest, ali ovako?
Emma podigne metalni poklopac i zaviri kroz prorez. Naravno da nije
vidjela ništa. U unutrašnjosti kuće bilo je mračnije nego vani.
Izvukla je mobilni telefon i promrzlim prstima aktivirala funkciju
baterijske svjetiljke.
Negdje u daljini lajao je pas, a taj se zvuk miješao s neprestanim šumom
Heerstraße koji bi ona u pravilu zamjećivala samo kada bi joj znanci koji je
prvi put posjećuju sjedeći u njezinu vrtu to bili spomenuli.

111
 Ili kada bi joj strah izoštrio osjetila.
Ne samo strah da bude otkrivena (jer što da kaže ako se slučajno otvore
vrata?) nego i strah od toga da se psihički potpuno preoptereti. Do toga
prijepodneva svijet pred vlastitim kućnim vratima izgledao joj je kao
šumeći ocean, s njom kao neplivačicom na obali; a sada se otisnula
predaleko na pučinu.
Ali ja ne mogu drukčije.
Svjetlo baterijske svjetiljke nije donijelo nikakve nove spoznaje. Emma
je u uskom izrezu i pod oštrim kutom koji joj je stajao na raspolaganju
mogla prepoznati samo nekoliko podnih dasaka i nešto što je zaista
izgledalo kako papir ili pisma koja leže razasuta na podu – no, je li se među
njima doista nalazila i obavijest o paketu? To je bilo nemoguće reći.
Okej, to je onda to.
Emma osjeti olakšanje kada je ponovno ustala. Njezin mozak pronašao
je prihvatljiv razlog zašto se plan ne može privesti kraju. Bio je to dobar,
zdrav znak da još nije toliko impulzivna da ispod otirača krene tražiti
skrivene rezervne ključeve ili tresti bočni prozor prema toaletu za goste, ili
jednostavno okrenuti okruglu kvaku, koja...
... se može okretati bez problema!
Emma povuče ruku. Vrata glasno zaškripe dok su se vukla preko
tamnoga drvenog poda, gurajući pritom poštu pred sobom prema
unutrašnjosti kuće. Emma hitro pogleda preko ramena, ali iza nje nije bilo
nikoga; barem ne nekoga koga bi ona mogla vidjeti. Kada se ponovno
okrenula, ustanovila je da u kući nije bilo toliko mračno kao što je to
ispočetka mislila. Blijedo žućkasto svjetlo padalo je iz stražnje sobe u
hodnik i na tom sjaju Emma vidje da su se ulazna vrata zaglavila gomilom
tiskanica.
A bilo je tu i još nešto.
Nešto što ju je ponukalo da zađe dva koraka u tuđu kuću, iako je vitak
predmet visine djeteta, prema kojemu se kretala, djelovao više odbojno
negoli privlačno.
Ali kako Emma nije mogla vjerovati što to stoji pred njom u hodniku,
odmah do garderobnog stalka, i kako se bojala da bi posrijedi opet moglo

112
biti puko priviđenje, vizija koju je proizveo njezin paranoidni mozak kako
bi i dalje mogao pothranjivati svoju maniju proganjanja, morala se u to
uvjeriti izbliza.
Emma pruži ruku.
Osjećala je vlastiti dah jer unutra je bilo tek neznatno toplije nego vani.
Dodirnula je hladan stiropor.
I osjetila samoljepljivu traku na imitaciji ljudske glave na koju se bijaše
uhvatilo nešto kose.
Nije bilo sumnje.
Bio je to stalak za perike.
Nekako usporedno s tom spoznajom, koja je u Emmi izazvala osjećaj
obamrlosti, u džepu joj počne zujati mobilni telefon.
– Halo? – prihvati poziv, i tek joj u tom trenutku postade jasno da se s
druge strane linije nalazi veterinarska ambulanta. Uz stalak za perike, briga
za Samsona bila je još jedan razlog da što brže napusti tu kuću.
– Gospođo Stein, ovdje ordinacija dr. Planka, oprostite na smetnji. Ali
imamo problem s uplatom za laboratorijske pretrage. Hitna veterinarska
služba Düppel tvrdi da vam je kreditna kartica blokirana.
– To je sigurno zabuna – šapne Emma putem prema van, koji joj je
odjedanput bio zapriječen. Ne čovjekom i ne nekim predmetom nego
svjetlom.
Jarkim, bijelim ksenonskim svjetlom koje je osvjetljavalo prilaz, sve do
u kuću u koju je upravo bila neovlašteno provalila.
Široki snopovi svjetlosti automobilskih farova opipavali su ogradu, dok
je automobil drndava motora brzinom koraka ulazio na mjesto za
parkiranje.

113
22.

STRAŽNJI IZLAZ.
Bilo je to jedino što joj je palo na pamet, netom nakon što je prekinula
razgovor.
Emmino tijelo prebacilo se u modus bijega, potisnulo na trenutak bilo
kakav umor, a svijest joj se razbistrila. Strah da bi je netko mogao otkriti
rastjerao je maglu kroz koju se probijala zahvaljujući dijacepamu.
Barem na trenutak.
Mora postojati neki stražnji izlaz, pomisli.
Ni pod koju cijenu nije htjela izaći na prednja vrata. Ponovno preko
razbacane pošte, pa niza stuba od opeke i ravno u naručje vlasniku stalka
za perike, koji upravo izlazi iz automobila.
Dakle straga.
I brzo.
Ako je i ova kuća, kao većina njih u naselju, potjecala iz dvadesetih
godina prošloga stoljeća, morala je imati sličan tlocrt, koji bi uključivao
dnevnu sobu s izlazom na terasu.
Emma potrči niz hodnik i otvori prva vrata s desne strane, koja su
vodila u jednu još veću, još mračniju prostoriju.
Najprije se bojala da bi vanjske žaluzine mogle biti spuštene, ali bili su
to samo teški zastori s mirisom prašine i hladna dima. Trebalo ih je strgnuti
s velikih prozora i vrata.
Zaista, vrata su vodila prema vrtu, koji se prostirao pred njom poput
dugačkoga, uskog ručnika.
Prozori su bili stari, kroz valovita stakla svijet izvana izgledao je kao
promatran kroz riblje oko. Iskrivljen pogled na golemu žalosnu vrbu, više
koščatih voćki i mjestimice razbacano, snijegom prekriveno ukrasno
kamenje, nije ju, međutim, nimalo zanimao.
114
 Na ulazu se začuše koraci, Emma udahne prašnjav zrak, potisne kašalj
i pokuša biti što je moguće tiša, dok je kvaku visokih staklenih vrata
polagano okretala u smjeru kazaljke na satu.
Oštar zvuk koji se začuo kada je povukla zaglavljena vrata zapara joj
bubnjiće. Glasnija od školskog zvona koje oglašava veliki odmor, buka
odjeknu cijelom kućom.
Alarmni uređaj?
Nije valjda da je Palandt kućna vrata ostavljao otvorena, ali je izlaz
prema vrtu elektronički osigurao?
To nije imalo smisla, tim više što se ovdje nije imalo što osigurati,
počevši od zapuštene dnevne sobe.
Sofa s Emmine lijeve strane bila je do polovice prekrivena starim
novinama, a na drugoj polovici jedna se opruga probijala kroz tekstilnu
presvlaku. Kao stolić služio je preokrenut sanduk od piva. Priprosto
nacrtane konjske glave buljile su sa zidova, nije bilo ni jedaćeg stola, ni
polica s knjigama, ni sagova, ni stolaca. Ali zato je na otiraču za noge odmah
pokraj vrata stajala jedna ružna pseća statua. Sjedeći porculanski labrador,
koji se mogao koristiti kao stalak za kišobrane. Pomisli na Samsona.
Kako bih voljela da si sada sa mnom!
Inače je u prostoriji bila još samo jedna prazna drvena vitrina, koja je
djelovala kao da su je nosači nakon seljenja na brzinu tu bili ostavili.
Definitivno ništa što bi moglo biti zanimljivo provalnicima, a ipak je
neka prodorna zvonjava upravo bila razderala tišinu.
Emma se znojila, usta su joj bila suha, ali dijacepam i njezin adrenalin
pokazali su se kao dobar tim. Strah ju je poticao, umor ju je zaustavljao.
Primijetila je čak i da se zvono oglasilo samo jedanput, što također nije bilo
uobičajeno za alarmni uređaj.
Emma pusti kvaku i upravo se htjedne uprti ramenima u očito
zaglavljena vrata, kadli se začuju glasovi.
Strani glasovi.
Albanci, Slovenci, Hrvati?
Nije mogla odrediti kojim jezikom govore, samo to da nijedan od njih
nije pripadao A. Palandtu, jer su dvojica muškaraca, koji su očito najprije
115
bili zvonili na kućnim vratima a potom uz agresivnu, glasnu dernjavu ušli
u hodnik, neprestance urlali prezime kućevlasnika.
– PAAALANDT??? PAAALANDT!!!
Jedan od njih zvučao je kao da je upravo operirao grlo, promuklo i
zveketavo. Drugi glas, nalik na lavež, kao da je dopirao direktno iz želuca
nekog bulterijera.
Između povika dobacivali su jedan drugome nešto na svome jeziku, što
je zvučalo sve samo ne uljudno.
– AAANTON???!!!
Sada je znala njegovo ime, ali ne i put kojim bi mogla izaći.
Emma je bezuspješno navlačila i pritiskala vrata terase. Ali ona su bila
nepomična, kao da ih je netko zalijepio ili zakucao čavlima, za razliku od
vrata dnevne sobe, kroz koja je upravo bila ušla u prostoriju. Njih je netko
razvalio tolikom silinom da su zamalo ispala iz šarki.
Da se prvi od dvojice muškaraca zbog neke nerazumljive primjedbe
nije okrenuo prema svome pratitelju, Emmu bi smjesta otkrili. Tako joj je,
međutim, preostao trenutak da hitro šmugne ustranu, pokraj prazne
vitrine, iza koje se zapravo htjela sakriti, ali u međuvremenu je shvatila da
joj je priječila pogled na nešto što će se pokazati kao spas u zadnji čas:
dvostruka spojna vrata.
Bila su otvorena i Emma se išulja kroz njih, dok su iza nje dvojica
muškaraca na jeziku svoje zemlje očito psovala.
Jesu li me vidjeli?
Nije gubila vrijeme na razmišljanje, nije se osvrtala, gledala je samo
ravno jer tamo su bile stube. Vodile su duž unutarnjeg zida kuće prema
gore.
„Gore“, to je dobro...
... u svakom slučaju bolje nego dolje... prema podrumu, gdje bi se
silazilo u filmovima strave i užasa kada bi se najavljivala opasnost. Ali ne u
tuđoj kući, u bijegu pred nepoznatim ljudima, koji traže isto tako nepoznatog
susjeda, ne bi li s njime učinili nešto za što im najvjerojatnije nisu bili
poželjni skriveni svjedoci.

116
 I tako se Emma uhvati za uzak rukohvat i pokuša prevaliti stare, trošne
drvene stube što je tiše moguće.
Iza njezinih leđa začuje se prasak, vjerojatno su tipovi prevrnuli vitrinu.
Čulo se i lomljenje stakla, ali najglasniji zvuk i dalje je bio njezin dah.
Kada je stigla na prvi kat, jednako mračan, Emma si duž grubih tapeta
napipa put prema vratima.
Zaključana. Baš kao i sljedeća, ona preko puta njih.
To ne može biti.
Potrčala je dalje, prema svijetlom prorezu na kraju hodnika. Još jedna
vrata, ispod kojih je svjetlo izvana padalo u inače mračan hodnik, koji joj
se činio kao tunel. Ali ni ta se vrata nisu dala otvoriti.
Emma htjedne zaurlati, od bijesa, straha ili očaja, ali to su već radili
muškarci u prizemlju.
– PAAAAALAAAAANDT!
Nije se približavala samo njihova dernjava, nego i njihovi koraci. Teške,
tvrde čizme, koje su stube savladavale osjetno brže nego ona maloprije.
Okrenula se ulijevo, ali potpuno je izgubila orijentaciju pa nije znala
stoji li na strani koja gleda na vrt ili na onoj prema ulici. Tada ponovno
zgrabi neku kvaku.
Očajničkom snagom naposljetku se bacila na vrata – i gotovo uletjela u
sobu.
Izgubila je ravnotežu, ruka joj je skliznula s kvake, nakon čega se srušila
koljenima na pod prekriven sagovima. Laktima je uspjela spriječiti da ne
udari glavom.
Sranje.
Smjesta ponovno ustane i zatvori vrata iznutra.
Jesu li me čuli?
Obuzeta vrtoglavicom, tražila je mogućnost da se uhvati za nešto i
pritom naletjela na malu komodu pokraj koje je mogla čučnuti, nesvjesna
da se prije samo nekoliko sekundi skrivala u istom stavu.
Leđima prema zidu, pogleda prema velikom krevetu.

117
 Bilo je malo toplije nego u ostalim prostorijama u kući; osjetila je miris
znoja i još neki pomalo natruli miris.
Ili zastori ovdje gore nisu bili onako gusti kao u dnevnom boravku ili
joj je uzbuđenje bilo izoštrilo osjetila. U svakom slučaju, Emma je sada
vidjela više od pukih sjena i obrisa.
Palandtovom spavaćom sobom, u kojoj se očito nalazila, dominirao je
starinski krevet s baldahinom.
Bio je uredno pospremljen, jedan pleteni pokrivač nadvio se nad
poplunom čiji su krajevi virili pri dnu kreveta.
Jastuci različitih veličina stajali su uredno poredani od uzglavlja u tri
reda na gornjoj trećini kreveta.
Kao u hotelu, pomisli Emma i smjesta zamrzi tu usporedbu.
– PAAAALAAAAANDT?
Stigavši gore, muškarci stadoše tresti ista vrata kao i ona maloprije,
samo što su pritom bili manje obazrivi.
Čulo se lomljenje dasaka, škripanje šarki.
A Emma nije znala kamo.
Pod krevet?
Ne, tamo će sigurno najprije pogledati!
Nije bilo velikih ormara, samo pokretni stalak za odjeću, još jedan
stalak za odlaganje stvari pokraj kreveta i noćni ormarić ravno pred njom,
na kojemu se nalazilo pregršt kutijica s lijekovima, sprejeva, folija s
tableticama i drugih medikamenata.
Iznenada ništa više nije čula, samo neprestan šum straha u vlastitu uhu,
a potom je zatišje pred buru definitivno prošlo. Vrata spavaće sobe otvoriše
se uz prasak, tresnuše o komodu pokraj koje se ona bila skutrila i zaslijepi
je svjetlo.
Jarko, snažno svjetlo.
Previše jarko svijetlilo je sa stropa, obasjavajući nemilice krevet i sve
ostalo.
Dakle, i mene.

118
 Emma sklopi oči – ne više na način djetinjeg refleksa u nadi da je neće
vidjeti, samo zato što i sama ne vidi, nego zato što se bila zabunila.
Stvar pokraj prozora nije bio stalak za odjeću, nego još jedan stalak za
perike. Ali on nije bio gol kao onaj dolje na hodniku, nego je na stiroporu,
djelujući pomalo tupo, visjela dugačka plava perika neke žene.
Što li sam samo učinila? U što sam se to upetljala?
Između dvojice nasilnika i jednog pervertita?
Čula je kako par čizama ulazi u prostoriju, još uvijek se nije usudila
otvoriti oči... i odjedanput joj zazvoni mobitel.
Sranje.
Glasno, prodorno. Kao maloprije alarm.
Sranje, sranje, sranje!
Znoj joj je izbio na pore kao da je sobna temperatura bila namještena
za saunu.
Znala je da je sada gotovo. Da više neće imati vremena čak ni da pozove
upomoć čim iz džepa bude izvukla mobilni telefon i prihvatila poziv.
Svejedno, učinila je to.
Prekasno.
Držala je telefon u ruci. Buljila u mračan zaslon. Proklinjala pozivatelja,
koji je pustio da zvoni samo dvaput, ne bi li je izdao, i čula muškarca s
glasom bulterijera kako se prljavo smije.
Otvorila je oči u čvrstom uvjerenju da gleda u lice smrti, ali tamo nije
bilo nikoga.
A i smijeh se stišao, udaljavao se od spavaće sobe, niz hodnik, zajedno
sa zvukovima koje je na podnim daskama proizvodio par čizama drugog
muškarca.
Tek kada su se njih dvojica već spuštala niza stube, Emmi postade jasno
da nije zvonio njezin mobilni telefon, nego muškarca s glasom bulterijera.
Namješten na identičan standardni ton kojim je zvonio i njezin
mobilni telefon. Nazvao ga je netko tko ga je natjerao na smijeh i sasvim
očito rekao nešto što je obojicu bilo ponukalo da prekinu potragu.
„Odlazite, pronašli smo Palandta.“

119
ili
„Zaboravite susjeda, imamo drugi zadatak za vas.“
ili
„Hej, ja sam, Anton Palandt. Zovu me i Frizer. Znam, bili smo se
dogovorili kod mene, ali možete li načas doći negdje drugdje? Imam upravo
neki problem s jednom kurvom koja umire.“
Tko god da je to bio, Emma je imala osjećaj da joj je pozivatelj spasio
život.
Zasad.
Pridigla se, pridržala za rub komode, razmislila bi li pokupila jednu od
kutija s pilulama s noćnog ormarića koje su, kako je sada vidjela na jarkom
svjetlu svjetiljke, sve bile ispisane znakovima koji su djelovali kao ćirilica.
Ali onda joj više nije preostalo vremena da tu odluku provede u djelo.
Ravno ispred nje nešto se zatreslo na krevetu.
Gornji pokrivač zakrivio se još jače i onda na jednom mjestu
bezoblično ispupčio, poput trbuha trudnice, u kojoj se pomiče nerođeno
dijete.
Potom se ispod otkrivenoga popluna izvuče neka ruka i pred njom se
stvori ćelav, mršav muškarac.

120
23.

GORNJI DIO NJEGOVA tijela bio je gol i koščat, izgledao je poput zatočenika
kojega muči glad.
Njegove oči bile su širom razrogačene, gotovo da su plivale u kupci od
suza. Ni jedan jedini put nije zatreptao.
Ni kada je okrenuo glavu prema njoj.
Ni kada je počeo zuriti u nju.
Čak ni kada je ona ispustila kratak vrisak i istrčala iz sobe. Niz hodnik,
pa niza stube prema izlazu, gdje je mislila da ulijeće u ruke onim
muškarcima. Pritom je samo srušila stalak za perike, preko kojega se i sama
spotaknula i pala. Smjesta je ponovno ustala i otrčala na ulicu, ne trošeći
nijednu jedinu misao na susjede i druge stanovnike naselja. Na zaleđenome
kamenom nogostupu više puta se poskliznula, ali nijednom tako strašno da
bi pala i drugi put.
Emma je trčala, trčala i trčala... Prepala se škripava šljunka, što ga je
sama uzvitlala. Hroptanja, što su ga prouzrokovala njezina vlastita pluća.
Pritisnula je ruku na mjesto gdje ju je najjače počelo bosti, trčala dalje,
dok napokon nije stajala pred svojom kućom. Jedinim samostojećim
objektom u okolici, što ga je Philipp osigurao poput banke elektroničkim
bravama za koje joj je trebao transponder. Okrugao čip nalik na kovanicu,
koji se morao držati ispod brave, dok se dvaput ne oglasi signal, što ga je
Emma upravo izvukla iz svojih traperica dok se uspinjala stubama prema
vratima.
I koji joj je zamalo ispao iz ruku kada je vidjela da LED-svjetiljka na
bravi svijetli zeleno. Uz to je kroz zastor iza maloga prozorčića na vratima
dopirao neki mutan sjaj.
Ne, to ne moie biti, viknu Emma u mislima.
To ne smije biti!

121
Netko je isključio alarmni uređaj, otvorio vrata i iznutra upalio svjetlo.
Ali to nije bio Philipp, jer njegov automobil nije stajao na ulici.

122
24.

– KAMO SI NAUMILA?
Emma, koja se na mjestu okrenula i pritom bezuspješno pokušavala
napipati mobilni telefon ne bi li u slučaju nužde nazvala policiju, osjetila je
bezgranično olakšanje kada je iza leđa začula glas svoje najbolje prijateljice.
Okrenula se prema kućnim vratima, koja su se u međuvremenu bila
otvorila. – Bože, Sylvia, kako si me uplašila.
Umjesto isprike ili barem poštenoga pozdrava prijateljica je
jednostavno pusti da stoji na stubama i uđe bez riječi u kuću.
Emma pođe za njom s osjećajem duboke iscrpljenosti. Samson, provala
u Palandtovu kuću, uljezi, povratak koji ju je sasvim smlavio – sve to dovelo
ju je do granica izdržljivosti. Još jedan problem – a na to je upućivalo
ponašanje njezine prijateljice – nije joj bio nimalo potreban.
Zatvorila je vrata.
Drhtavih prstiju Emma objesi kaput u garderobu, izuje cipele mokre
od snijega i uđe u dnevni boravak. Od iznenadne promjene temperature
krv joj udari u obraze.
– Sve u redu kod tebe?
Sylvia ljutito odmahne glavom. Njezini tamni uvojci, što ih je inače
uvijek namještala u punđu, visjeli su joj mlohavo preko ramena.
U normalnim okolnostima ona bi se za svojih posjeta uvijek skupljenih
nogu udobno smjestila na sofi. Obično bi zamolila Emmu da joj napravi
macchiato prije nego što bi počele radosno čavrljati o mahom beznačajnim
događajima protekloga tjedna. Danas je umjesto uobičajene dizajnerske
odjeće nosila mišje sivu trenirku za džoging, a sjedila je poput statue na
rubu sofe. Pritom je netremice promatrala cjepanice koje su se polako gasile
u kaminu.

123
 – Ne, ništa nije u redu – potvrdi ona svoj nesvakidašnji izgled i
neobično ponašanje.
Sylvia Bergmann nije bila samo njezina najbolja, nego i njezina najviša
prijateljica. Čak i u najširem krugu Emminih poznanica nije bilo nijedne
koja bi njoj mogla pogledati ravno u oči, i to ne samo u prenesenom smislu.
Sama činjenica da je nosila cipele broj četrdeset i dva govorila je mnogo
toga; kao i činjenica da bi zamalo bila postala profesionalna košarkašica da
njezini konzervativni roditelji nisu inzistirali na poštenom zanimanju, pri
čemu su vjerojatno više mislili na studij medicine nego na izobrazbu za
fizioterapeutkinju. Pacijenti Sylvijine ordinacije na Weinbergu voljeli su je
zbog njezinih velikih, čarobnih ruku, koje su, kao da imaju ugrađen
dubinski sonar, napetosti i blokade prvo napipavale, ne bi li ih potom
raspršile pritiskanjem samo njoj poznatih energetskih i refleksnih točaka.
Danas je Sylvia, međutim, djelovala kao da bi joj takav tretman i samoj
dobro došao. Sve na njoj činilo se napetim i zgrčenim.
– Sjedni! – zapovijedi grubo, kao da ona stanuje ovdje, a Emma je
pozvani gost.
Emma se borila protiv vala umora, od kojega je doslovce teturala, sada
kada je ponovno osjetila sigurnost vlastita četiri zida. Iako joj se kuća više
nije doimala toliko sigurnom kao ujutro, što je, između ostaloga, bilo
prouzrokovano i činjenicom da si je Sylvia sama otvorila vrata.
– Sylvia, neću ništa reći, ali znaš da sam ti ključ dala samo za slučaj
nužde, zar ne?
– Sjedni! – ponovi Sylvia hladnim glasom. – Ovo i jest slučaj nužde.
– Pa što ti je? – upita Emma i odluči da ostane stajati. Unatoč klimavim
koljenima, odjedanput joj se učinilo važnim držati razdaljinu. Ako zatreba,
moći će se pridržavati za rub kamina.
– Što se dogodilo, pitaš? – Sylvia uspije učiniti nemoguće i zazvuči još
manje prijateljski. – Zašto mi to radiš? – procijedi.
– O čemu govoriš?
– O ovome!
Prijateljica iz džepa svoje trenirke izvuče bijelu plastičnu bočicu s
pilulama i crvenim poklopcem.

124
 – Znaš što je to? – upita.
Emma kimne glavom. – Izgleda kao progesteron koji sam ti bila dala.
Sredstvo koje povećava šanse za trudnoću. Djelatna tvar koja potiče
cirkulaciju u maternici. Ženama s neispunjenim željama za djecom taj se
seksualni hormon preporuča prije oplodnje, ali i poslije, kako bi se
trudnoća sačuvala. Emmi je to nakon prvoga ultrazvuka prepisao njezin
ginekolog, pa je načetu kutiju poslije prepustila prijateljici.
Nakon krvarenja, nakon noći u hotelu, nije više imala potrebe za time.
– Zašto mi to radiš? – ponovi Sylvia i spusti kutiju s pilulama na stolić.
– O čemu, dovraga, govoriš?
– Zar mi ne želiš priuštiti djecu?
– Molim?
– Želiš mi istu sudbinu kakva je bila i tvoja?
– Što te je, dovraga, spopalo? – Emma podigne obje ruke, rastvori i
skupi dlanove, pa stane mijesiti zrak kao nevidljivo tijesto, bespomoćna, ne
znajući kako bi reagirala na to nevjerojatno uvredljivo predbacivanje. –
Kako bih mogla pomisliti išta takvo? – upita sa suzama u očima. – Volim
te, Sylvia. Noć s Frizerom ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju.
Sylvia ju je neko vrijeme nijemo promatrala i onda prezrivo kimnula
glavom, kao da je bila računala s takvim lažima. – Tijekom zadnjih tjedana
permanentno sam patila od mučnina, glavobolje i umora – reče bezbojnim
glasom.
Dobro došla u klub.
– Prvo sam se radovala, jer sam mislila da je napokon uspjelo. Ali
testovi su ostali negativni i ja sam dobila menstruaciju. Otišla sam, dakle,
liječniku. I on me je pitao uzimam li nekakve lijekove. Samo utrogestan,
odgovorila sam i za to dobila pohvalu.
Da, to može pomoći.
Sylvijini pogled lutali su preko Emmina lica, doimajući se poput igala
za akupunkturu. Njezina najbolja prijateljica otvorila je usta i Emma
nehotice uzmakne korak, kao pred psom koji reži i kesi zube.

125
 – Naravno, pod pretpostavkom da u kutiji, što ti ju je poklonila draga
prijateljica, jest progesteron. A ne levonor-nešto – reče Sylvia odveć tihim
glasom za tako čudovišne optužbe.
– Levonorgestrel? – Emmi postade vruće. Prvi put toga dana osjećala
je da se znoji. – To je nemoguće – promrmlja. Zatetura prema kaminu i
osjeti još veću vrućinu.
– Kada su krvarenja postajala sve jača, Peter je pogledao pilule. Njegova
bivša žena je, naime, uzimala te iste pilule i on je rekao da su izgledale
sasvim drukčije.
Peter!
Sylvijin dečko bez prezimena. U svakom slučaju, Emma nije znala
njegovo prezime, što je možda bilo povezano i s činjenicom da svoju
najbolju prijateljicu nikada nije pozorno slušala kada bi govorila o njemu.
Sylvia ga je upoznala tek u vremenu poslije, u kojemu Emmi nije bilo do
ničega, a najmanje do priča o odnosima. Nije htjela vidjeti čak ni njegovu
fotografiju. Sve što je znala o Peteru bilo je da je navodno bio „onaj pravi“;
muškarac iz snova, s kojim je Sylvia htjela imati djecu.
– I tako sam odnijela pilule ljekarniku, koji ih je onda proučio.
Njezina najbolja prijateljica brizne u plač. Suznih očiju posegne za
plastičnom bočicom na stolu i baci je prema Emmi. Bočica promaši
Emminu glavu i odbije se od police iza nje. Kada je tresnula na pod, bočica
se otvorila i pilule se poput sitnih špekula razmile parketom, a Sylvia je i
dalje urlala:
– Ti si ih zamijenila. Ti, luda kozo, dala si mi pilulu za jutro poslije.

126
25.

S ODREĐENE RAZDALJINE Emma je buljila u bočicu koja je izgledala isto kao

i ona što ju je bila dala Sylviji prije dobra tri mjeseca.
Pilule za jutro poslije?
– Za to mora postojati logično objašnjenje – reče Emma, ne znajući ni
približno što bi to moglo biti.
– Zašto me ne čudi da se sada želiš izvući nekom od svojih priča?
– Sylvia, pa poznaješ me.
– Poznajem li?
Ne znam. Ne znam čak ni poznajem li sama sebe.
Emma se nervozno počeše po podlaktici. Iznenada je osjetila svrab po
cijelome tijelu. – Ako je točno to što si rekla, onda je sigurno netko drugi
zamijenio pilule.
– Oh, da, opet taj zloslutni netko. Kao i onaj netko koji te je navodno
silovao.
Tres!
Sada je bilo izrečeno. Navodno.
Jedna jedina riječ. Sve što je bilo potrebno da se njihovo prijateljstvo
baci u kantu za otpatke i na nju nabije poklopac.
– Nisam to htjela reći – zakriješti Sylvia. Izgledala je kao da se upravo
probudila iz groznoga sna. Promijenjena, nešto blažega pogleda, stavila je
u znak žaljenja ruku pred usta.
– Ali rekla si – odgovori Emma jedva čujno.
Navodno.
– Znam. Ali molim te, stavi se malo u moj položaj. Što bih trebala
misliti?
– Istinu.

127
 – Ali što je istina, Emma?
Kratka stanka za predah bila je gotova. Sylvia se ponovno razbjesnila i
svaka ju je riječ vraćala bliže starome gnjevu.
– Hotelska soba koja ne postoji? Svjedokinja koja se ne može pronaći?
Zaboga, pa ti se ne uklapaš čak ni u shemu njegovih žrtava. Frizer ubija
kurve. Ti si najvjernija supruga koju poznajem. I živa si.
– Ošišana sam i silovana. U sobi je bio neki muškarac...
– Da, kao i Arthur u tvome ormaru...
Tres, još jedanput!
Kanta za otpatke, u kojoj je trunulo njihovo prijateljstvo, bila je
spremna za odvoz na deponij.
– Što ti pada napamet... ti... ti... – Emmi su nedostajale riječi da izrazi
svoju bol. Ona zatvori oči i kao da će se svakoga trena izgubiti u vrtlogu
sjećanja.
Tu ponovno zabljesnuše slova na zrcalu.
NOSI SE ODAVDE.
Čula je i glas svoga oca.
NOSI SE SMJESTA ILI ĆU TI JA UČINITI NEŠTO NAŽAO!
Čula je vibriranje oštrice.
BZZZZZ...
Čula je kako su se zalupila vrata. Tako snažno da se zatresla cijela
dnevna soba.
– Te noći nisam izgubila samo kosu i samosvijest, nego i dijete – vikala
je Emma zatvorenih očiju. Pritom se sve vrijeme ljutito udarala u trbuh.
Jedanput, dvaput, sve jače. Sve dok bol nije bio toliko snažan da je pala na
koljena.
Gušila se, hroptala, malo joj je nedostajalo da se ne ispovraća.
– Pomogni mi – reče, a riječi joj samo tako potekoše iz usta. – Pomogni
mi, ne znam što se događa sa mnom.
Otvorila je oči, ispružila ruke i pokušavala dohvatiti svoju prijateljicu.
Ali tamo više nije bilo nikoga tko bi joj mogao pomoći.
Sylvia je već otišla.

128
26.

EMMA SE ODVUČE do sofe i zakašlja se.

Njezino grlo gorjelo je od grcanja, a trbuh joj je nakon udaraca bio kao
upaljen. Morala je misliti na sirotoga Samsona, kojemu je sigurno bilo još
gore, i za kojega su se, nadala se, sada dobro brinuli.
Pilulama.
Ti si ih zamijenila, ti luda kozo!
Sylvia je otišla, ali je ostavila glas u Emminoj glavi koji ju je nastavio
optuživati zbog nečega što ona nikako nije mogla shvatiti.
Ona nikada u životu nije uzimala pilule za jutro poslije, kamoli da bi
imala zalihu takvih koju bi mogla dati nekome drugome. Kao liječnica
osjećala se dužna štititi život. I nikada svojoj najboljoj prijateljici ne bi
namjerno podmetnula pogrešan lijek. Upravo ona, koja je iz protesta protiv
zlouporabe pacijenata ponovno oživjela Rosenhanove eksperimente.
I svejedno, koliko god Sylvijine optužbe bile strašne i koliko god da ju
je njezina netrpeljivost bila povrijedila, toliko je ta razmirica bila nevažna u
usporedbi s onime što joj se bilo dogodilo u Palandtovoj kući. Emma se
ponovno pridigne sa sofe.
Morala je nazvati Philippa.
Naravno da joj je bilo jasno da će joj itekako prigovarati čim sazna što
je sve bila učinila na vlastitu ruku. Ali na kraju bi joj morao dati za pravo.
Anton Palandt bio je krajnje neobičan susjed, kojega bi trebalo malo
pobliže promotriti.
Odvukla se do garderobe.
„Halo, Philippe? Možeš li, molim te, istražiteljima dati savjet da se malo
detaljnije pozabave stanovnikom Tojfelzeške aleje 16a? Ćelavac, koji guta
gomilu tableta, živi u zamračenoj kući, očito ga netko ugrožava i – pazi sad

129
– ima kuću krcatu stalcima za perike. Na onome u spavaćoj sobi nalazi se
čak i kosa neke žene – bolje ne pitaj kako sam to saznala.“
To, ili nešto slično tome, htjela mu je reći na telefon, ali to nije bilo
moguće, užasnuto je ustanovila kada je opipala džep svoje vjetrovke. Jer
njezin je mobilni telefon bio nestao.
Ne! Ne, ne, ne...
Sva užasnuta, Emma spusti ruke.
„Nestao“ je bila pogrešna riječ za ono što se dogodilo s njezinim
telefonom.
Izgubila sam ga, pomisli i glasno opsuje nakon što joj je postalo jasno
da je postojalo samo jedno mjesto gdje joj je on mogao ispasti iz džepa.
Kuća A. Palandta.
Kada sam u bijegu iz kuće pala preko stalka za perike.

130
27.

EMMI SE ČINILO da ju je pogodio hladan propuh, što je bila psihosomatska

stresna reakcija. Jedan dio njezina razuma govorio joj je da se mora vratiti
kako bi uzela telefon, drugi ju je pitao je li zaista toliko luda da se želi vratiti
u lavlju jazbinu.
Bila je prozebla pa je uzela iz garderobe svoj svjetloplavi kućni ogrtač
od debela frotira. Mirisao je na parfem, što ga je tek prekjučer bila ponovno
odnekud izvukla, u nadi da će je miris parfema, koji joj je Philipp kupio za
prvu godišnjicu braka u Barceloni podsjetiti na sretne dane vremena prije.
U tom trenutku, međutim, mirisna kompozicija samo je potvrdila
uvjerenje da je sreća prošlosti nepovratno izgubljena.
Troma koraka odvukla se u kuhinju, gdje je iz uređaja za napajanje
pokraj aparata za kavu uzela bežični kućni telefon.
Naslonjena leđima na vibrirajući hladnjak pogledala je u stražnji dio
vrta i utipkala Philippov broj u tipkovnicu.
Molim te, javi se. Molim te, javi se...
Jedna vrana spusti se usred vrta na raskoljeno deblo obezglavljene
breze, u koju je prije mnogo godina udario grom i koju je odavno trebalo
ukloniti. Vani se već bilo mračilo, a među drvećem svjetlucala su svjetla
susjednih kuća prisno poput malih sumpornih svjetiljki.
U vremenu prije ona bi si u to doba dana vikendom pripremila čaj,
zapalila svijeću i pustila klasičnu glazbu, no ovako je jedini soundtrack koji
je podcrtavao njezino depresivno raspoloženje bilo beskrajno zvonjenje
telefona.
Računala je već s glasovnom poštom, kadli u liniji nešto zapucketa i
ona začuje kašalj.
– Da? Halo?

131
 Emma se odmakne od hladnjaka, ali vibracije u leđima ostadoše. Čak
su se malčice i pojačale, nakon što je registrirala tko se to javlja na mobitel
njezina supruga.
– Jorgo?
Policajac je šaputao. – Je li kod tebe sve u redu?
– Da. Gdje je Philipp?
– On je... čekaj malo. – Čula je neko šuškanje, potom korake i
naposljetku nešto kao lupanje vratima. Jorgo je sada govorio glasnije,
njegov glas zvučao je neobično šuplje, kao da stoji u praznoj prostoriji.
– Ne može se sada javiti.
– Aha.
– Upravo drži svoje predavanje. Ja mu čuvam mobitel.
Je li to bio izgovor?
Emma pritisne slušalicu bliže uhu, ali nije mogla otkriti nikakve
pozadinske zvukove koji bi bili kadri pobiti Jorgove tvrdnje.
– I ti nisi htio biti tamo dok ti najbolji prijatelj drži predavanje?
– Ja sam samo zbog tebe izišao iz dvorane. Postoji li kakav problem?
Da. Moj život.
– Koliko dugo će još govoriti? – upita ga ona.
– Još neko vrijeme. Čuj, nije da me se tiče, ali ako se ponovno radi o
njegovu posjetu Le Zenu...
U Emminu želucu otvorilo se duboko zamrzavanje.
– Odakle pak ti znaš za to? – upita bez daha.
Objašnjenje je bilo podjednako jednostavno, koliko i neugodno. –
Philipp je telefon u automobilu bio stavio na zvučnik, kada je maloprije
preslušavao glasovnu poštu.
Ona nervozno trepne.
Sranje.
Svoj prvi poziv bila je sasvim zaboravila. A Jorgo je čuo sve.
Emma je iz kuhinje otišla u dnevnu sobu.
– Philipp je prije četiri tjedna poslovno bio u tom hotelu. Znam to jer
sam ja išao s njim. Tražili smo da nam još jedanput pokažu sve sobe na
132
devetnaestom katu. A što je trebao reći kada se veterinar iznenada pojavio
pred njim? Halo, čekam direktora hotela? Želimo pronaći sobu u kojoj mi
je silovana žena?
Emma nehotice kimne glavom.
To je imalo smisla.
Duboko zamrzavanje u njezinu želucu ponovno se zatvori.
– Zar nisi preslušala svoju glasovnu poštu? – upita je Jorgo nakon
kratke stanke.
– Kako molim?
– Philipp te više puta zvao. Ali ti se nisi javljala, ni na mobitel ni na
fiksni telefon.
Jer sam upravo bila provaljivala u Palandtovu kuću, pri čemu sam
izgubila mobitel, zamalo reče Emma.
O, prokleto sranje.
Čim ga susjed pronađe u svome hodniku, bit će samo pitanje vremena
dok ne sazna tko mu je to bio provalio u kuću.
Osim toga, vidio me je u svojoj spavaćoj sobi!
Emma se ledila od sjećanja na razrogačene, ukočene oči.
– Možeš li, molim te, reći Philippu da sam sada opet dostupna? Neka
me zove na fiksnu liniju. I hvala za cedulju.
U pozadini postade malo glasnije, kao da je Jorgo aktivirao zvučnik.
– Koju cedulju? – upita.
– Pa onu koju si mi dao u ruku. Hvala što mi vjeruješ.
– Oprosti, ali nisam siguran da znam o čemu govoriš.
– Kako molim?
Emma se osjećala kao da je trčala prebrzo. Sjela je za pisaći stol i
zagledala se u vrt, tražeći točku na koju bi se mogla usredotočiti očima, kada
joj je razum već sišao s putanje.
Pritom ponovno vidje obezglavljenu brezu u vrtu. Vrane više nije bilo.
– Ali, ti si... pa ti si mi...
Cedulja.

133
 Žurno je posegnula u džep hlača, ali tamo je više nije mogla pronaći.
Prokušala se koncentrirati, ali nije joj više padalo na pamet gdje je bila
spremila Jorgovu cedulju. Previše toga u međuvremenu se bilo dogodilo,
moguće da ju je izgubila kod veterinara, na putu prema Palandtu ili čak u
njegovoj kući zajedno s mobilnim telefonom.
– Nisam ti dao nikakvu cedulju – čula je Jorga kako govori. Glas mu je
iznenada zvučao neobično nervozno.
– LAŽEŠ! – htjede se upravo izderati, ali tu joj pogled zastane na
predmetu koji se nalazio pred njom na pisaćem stolu i koji je bio toliko
velik da se zapravo nije mogao previdjeti. Kao i poslovična šuma, koju
isprva zbog silnih stabala ne možemo vidjeti.
– Ima li još što? – upita Jorgo. Zvučao je veoma udaljeno.
Emma više nije zebla, već se snažno tresla, a da ništa protiv toga nije
mogla učiniti.
– Ne – zakriješti muklo i prekine razgovor, iako je zapravo htjela
viknuti „DA. JOŠ JE NEŠTO TU. NEŠTO GROZNO!“
Tresla se tako snažno da joj je bežični telefon ispao iz ruku, ali tako
ekstremna reakcija nije imala veze ni s Palandtovim pogledom, ni s bijegom
iz njegove kuće. Nego s paketom. Onime što joj ga je Salim toga jutro bio
povjerio za misterioznoga susjeda.
Ponovno je bio tu.
Na pisaćem stolu.
Na svome mjestu.
Gdje ga je i bila ostavila.
Kako da nikada nije ni bio negdje drugdje.

134
28.

KAO I ŠTO alkoholičar zna što čini kada krene otpijati prvi gutljaj, Emma je
znala što čini kada je razvezala špagu paketa. Upustila se u najopasniju
etapu svoga samorazornoga putovanja, duboko u sirotinjsku četvrt svoje
besmislene egzistencije.
Jedna od prvih stvari što ih je naučila na svojim predavanjima iz
psihijatrije bilo je značenje riječi „paranoja“, koja potječe iz grčkoga i
najbolje bi se mogla prevesti sa „protivno ikakvom razumu“. I upravo tako
je ona sada djelovala: protivno ikakvom razumu. Bilo je to čak i kazneno
djelo, iako joj je povreda privatnosti činili najmanju brigu. Bojala se same
sebe. Što ako su svi bili u pravu? Policijska psihologinja, koja je tvrdila da
je Emma izmislila silovanje kako bi dobila pažnju. Jorgo, koji je izjavio da
joj nikada nije dao nikakvu cedulju.
Ali zato se sada ponovno pojavio paket.
Emma je bila sigurna da se u njemu nalazi ključ rješenja svih tajnovitih
događaja zadnjih sati, ako ne i tjedana.
Ali koliko je samo ljudi koji su imali potpuno iskrivljeno opažanje
stvarnosti ona bila upoznala? Koliko je pacijenata već liječila, koliko
izgubljenih duša, koji po cijele dane nisu radili ništa drugo nego
iskrivljavali sva svoja promatranja i doživljaje, dok naposljetku ne bi postali
dokaz za najzloćudnije teorije zavjera i uhođenja? Je li promijenila stranu i
činila isto što i oni? Emma je znala da se stvari mogu promatrati i drukčije.
Da je tijekom zadnja dva sata razotkrila i mnogo toga „što se ne slaže“, ali i
da nije pronašla ni najmanji dokaz da bi ovaj paket mogao biti u ikakvoj
vezi s onime što joj je netko bio učinio. I svejedno, upravo je porezala palac
na rub pakpapira što ga je skidala. Doslovce je rastrgala paket i stala desnom
rukom prekapati po kuglicama stiropora, koje su kao transportna zaštita
ležale nad sadržajem. Iskopavala je kutijice veličine onih za tablete, na čijim
je prednjim stranama bio natpis na stranom pismu:
135
 MOPФEЙ N60 TAБA
Bilo je tamo najmanje deset paketića, bijela kartonaža sa svjetloplavom
crtom, i Emma otvori jednu od njih.
Uistinu, lijekovi.
Pilule veličine suze i oker boje na prozirnoj traci.
Ali za što?
Emma je u školi učila engleski i latinski, ali ne i ruski. Uzela je otvorenu
kutiju ponovno u ruku.
MOPФEЙ N60 TAБA
Bilo joj je jasno da je riječ o informaciji vezanoj za doziranje tableta, to
je mogla zaključiti i sama. Ali ne i naziv lijeka i koje je djelatne tvari
sadržavao.
Emma otkrije ceduljicu, koja je bila veoma neprofesionalno
presavinuta i ugurana u kutiju. Otvorila ju je, a ćirilični je znakovi podsjete
na lijekove što ih je bila vidjela na Palandtovu noćnom ormariću. Nastavila
je prekapati po transportnim kuglicama i naišla na nešto što joj začudo nije
izmamilo krik, iako je u ruci držala smrtonosno oružje.
Plastični skalpel.
Emmi zastade dah tek kada je skinula već oštećenu celofansku
ambalažu i otkrila krvlju zamrljanu oštricu.
Je li to bila krv?
Imala je nadrealan osjećaj kao da netko iza njezinih leđa pruža ruku
prema njoj. Okrenula se, ali tamo nije bilo nikoga. Nije više bilo ni
Samsona, kojega bi u takvim trenucima rado imala uza se.
Zgađena, gurnula je skalpel ustranu i nastavila pretraživati paket.
Pritom je naletjela na jednu smeđu bočicu bez logotipa ili otisnutog
natpisa, ali zato je na njoj bilo rukom ispisano:
гaммa-гроксимасляная kислота
Emma protrlja oči i prisili se da ih ne zatvori na više od trenutka.
Osjećala se kao vozač automobila koji se bori protiv trenutačnog napadaja
sna.
Zapravo bih morala zastati i napraviti stanku. Dobra ideja.

136
 Čeznula je za svojom sofom (ah, da, samo kratko prileći, to bi bilo
predivno), ali to je bilo nemoguće. Što ako Palandt dođe preuzeti paket?
Emma posegne za skalpelom sa zamrljanom oštricom i gurne ga u džep
svoga kućnog ogrtača. Unatoč oružju osjećala se sasvim nezaštićeno,
izuzme li se činjenica da trenutačno nije ni bila u stanju da se u slučaju
nužde koristi oštricom; ona protiv najgorega od svih njezinih neprijatelja
ionako ne bi bila učinkovita.
Protiv demona, koji mi rastaču razum.
Jer što ako sada prilegne, a paket ponovno nestane, nakon što prespava
djelovanje dijacepama?
Emma se poigravala idejom da napravi dokaznu fotografiju paketića s
lijekovima koji su bili razasuti po pisaćem stolu, ali s čime? Mobilni telefon
bio joj je kod A. Palandta, čiji su strani, batinaški posjetitelji zvučali kao da
su u stanju čitati te hijeroglife, što ih Emma, eto, nije uspijevala dešifrirati...
ali, samo časak...
Pogled joj zastane na laptopu.
... ali može moje računalo!
Otklopila je notebook, otvorila postavke i pod odabirom zemlje stavila
kvačicu na „Rusija“.
Mnogo više vremena provela je tražeći na svojoj tipkovnici
odgovarajuće znakove. Išlo je samo metodom pokušaja i pogrešaka, da bi
tek nakon nekoliko minuta mogla u Googleov prevoditelj utipkati:
MOPФEЙ & гaммa-гроксимасляная kислота
Kada je pogledala udesno, gdje su stajali rezultati prijevoda, poželjela
je da to nikada nije učinila.
Morfij i gamahidroksibutrička kiselina.
Za prvo je čulo svako dijete. A za drugo svaki liječnik.
GHB. Tekući narkotik koji pacijentu u visokim dozama ne samo da
uništava volju i obrambenu sposobnost, nego utječe i na njegovu
sposobnost pamćenja, zbog čega je GHB u tisku stekao žalosnu slavu i kao
droga za silovanje, nakon što su ga mnogi silovatelji svojim žrtvama
neopazice istresli u piće.
Emma je hroptala, borila se za zrak.
137
 Paket je sadržavao sredstvo kojim je Frizer trovao svoje žrtve.
U njezinu vidnom polju sve je počelo treperiti kao da se zabuljila u vreo
asfalt neke ceste usred najtoplijih ljetnih dana.
Sada je stigla do točke na kojoj je morala prestati s istraživanjem na
vlastitu ruku. Strogo uzevši, ta je točka bila već odavno prijeđena.
Beskonačno usamljena, neizrecivo umorna i s gotovo bolnom slabošću u
cijelome tijelu, ustala je od pisaćeg stola, odvukla se do sofe i iscrpljeno se
bacila među jastuke.
Razmišljala je.
O paketu i njegovu sadržaju, za koji je željela da napokon rasprši
njezine morbidne sumnje, ali on je prouzrokovao upravo suprotno.
Razmišljala je o A. Palandtu, koji je, dok su ga tražili batinaši, tiho
plakao u tami svoje spavaće sobe, i o Philippu, koji ju je ostavio samu s
njezinom unutarnjom prazninom i kojega sada više nije mogla ni nazvati.
Ne zato što je njezin mobilni telefon ležao pokraj Palandtova stalka za
perike na podu hodnika, jer još je uvijek imala fiksni telefon. Ni zato što bi
se bojala njegove ljutnje, jer danas je bila počinila čak tri kaznena djela:
neovlašten upad na tuđi posjed, povredu privatnosti pošte i oštećenje tuđeg
paketa.
Ne, Emma sa svojim suprugom više nije mogla telefonirati zbog jednog
sasvim jednostavnog razloga – sklapale su joj se oči od umora.
Posljednje što je zamijetila u svojoj blizini bila je sjena koja se kretala
nekoliko metara desno od nje, pokraj vrata dnevnoga boravka. Sjena koja
je izgledala kao mračan ljudski lik, pojava koja ju je, doduše, duboko
uznemiravala, ali više se nije mogla prenuti iz sna. Sa svakim korakom
kojim joj se bio primicao, Emma se sve više udaljavala od vlastite svijesti.
Čak i zvuk njegovih teških čizama nije ju više mogao spriječiti da ne sklizne
u san bez snova.

138
29.

EMMA JE OTVORILA oči. Bilo joj je teško orijentirati se. Znala je gdje je bila
(u Konradovu uredu), znala je tko je bila (paranoična pacijentica na
optuženičkoj klupi) i zašto je ovdje bila (kako bi dala važan iskaz, jer mnogo
toga bilo je na kocki). Nije, doduše, imala pojma kamo je nestalo zadnjih
nekoliko minuta. Kazaljka sata na polici otišla je četvrt sata unaprijed, a čaj
u šalici, što joj ga je Konrad upravo bio natočio, nije se više pušio, iako je
ona u međuvremenu samo jedanput trepnula okom.
– Što se dogodilo? – upita ona Konrada i zijevne.
– Zaspala si – ustanovi on. Noge mu više nisu bile prekrižene, ali to je
bila jedina promjena njegova inače savršenoga tjelesnog držanja. Ravan kao
svijeća sjedio je u naslonjaču, ne djelujući ni najmanje kao da se napreže.
Emma je znala da je već godinama bio vatreni zagovornik autogenoga
treninga, dovevši mirnoću stava do perfekcije.
– Zaspala sam? Za vrijeme našega razgovora? – upita ona u nevjerici i
stane si masirati zgrčen potiljak.
– Usred rečenice – potvrdi on. – Umorna si od lijekova, osim toga,
ovdje je jako vruće. Smanjio sam vatru u kaminu.
Baš šteta.
Pogledala je prema staklenoj ploči na zidu, iza koje su plinski plamičci
sada slabije pucketali, ponovno zijevnuvši.
Konrad povuče obrve uvis i nježno je upita:
– Hoćemo li radije završiti za danas, Emma?
– Hoću li morati natrag?
Zagrcnula se. Od same pomisli na povratak u „ćeliju“ stvarala joj se
knedla u grlu.
139
 – Nažalost da, ali jamčim ti da ti noćas neće davati nikakve sedative.
Vau, kakav napredak!
– Mislim da bih rado još malo ostala ovdje.
– Vrlo rado, ali...
– Ne, u redu je. Umor nije bolest, ili možda jest? Imam još nešto snage,
dakle trebali bismo iskoristiti preostalo vrijeme. Godi mi da ti sve to
pričam.
– Sve? – upita Konrad.
– Što želiš time reći?
Duboko je udahnuo i nakon kratkoga oklijevanja rekao: – Primjećujem
da postoje stvari kojih se samo letimično dotičeš, ne bi li odmah preskočila
na drugu temu.
– Na primjer?
– Na primjer novac.
– Kakav novac?
Konrad se lukavo naceri, kao da je to pitanje bilo dokaz njegove
prethodne teze.
– Nisi li rekla da su se iz veterinarske ambulante žalili zbog blokade
tvojih kreditnih kartica?
– Ah, to. – Emma prekriži ruke u krilu.
– Što je bilo s time? Je li posrijedi bila pogreška banke?
– Ne – prizna ona tiho.
– Dakle, kartica je stvarno bila blokirana?
– Da – kimne ona glavom.
– A e-mail, koji si maloprije onako tek usput spomenula. O zatvaranju
tvoga računa. Za koji si mislila da je neželjena pošta...
– Bio je pravi, da.
Konradove oči se suze. – Jeste li imali financijskih problema?
– Ne.
– Nego?
Emma se zbunjeno nakašlje, a onda se pribere. – Pitao si jesmo li mi
imali financijskih problema. Rekla sam ne, jer imala sam ih samo ja.
140
 Bilo je gotovo nezamislivo da bi Philipp ikad zapao u škakljivu
financijsku situaciju. Roditelji su mu bili ostavili bogatstvo što su ga bili
zaradili gradnjom odmorišta na autocestama, prije nego što ih je pokosio
rak.
– Bila sam previše naručivala, svu silu gluposti preko interneta i
televizije, od skupih kozmetičkih proizvoda do papuča koje se griju u
mikrovalnoj. Sve nepotrebne stvari, s kojima sam se pokušavala nekako
rasteretiti. Istodobno, presušili su prihodi od moje ordinacije.
– Ali Philipp te valjda nije ostavio na cjedilu? – raspitivao se Konrad.
– Ne, pa znaš njegovu velikodušnost. Mi nemamo čak ni predbračni
ugovor, iako je on unio sve to bogatstvo u brak. On je već ionako bio
otplaćivao kredit za moju ordinaciju. Za svoju pomamu za kupnjom
koristila sam se vlastitim računom.
– A kada se ispraznio, bilo te je sram reći mu to.
Emma obori pogled. – Da.
– U redu – reče Konrad, kao da je prekrižio neku točku s popisa i
promijenio temu.
– Pričajmo sada o onome što si mi bila povjerila o Sylviji. Što te je bilo
više uzrujalo? Kada ti je predbacila da si zamijenila pilule? Ili kada je
govorila o „navodnome“ silovanju?
Emma se opet zagrcne. – Ne znam. Mislim da je to jedno te isto. Ona
me je bila nazvala ludom lažljivicom, koja je želi povrijediti.
– Je li? – Konrad ukosi glavu. – Nije li zapravo sumnjala u tvoju moć
rasuđivanja?
Emma nabora čelo. – A gdje je tu razlika?
– O, razlika je golema. Znaš i sama da trojica svjedoka prometne
nesreće katkada iznesu čak četiri različite verzije samoga događaja. Nijedan
od njih ne laže, ali mozak se katkada u stresnim situacijama jednostavno
voli poigrati našom percepcijom.
– Moguće, ali valjda bih znala jesam li joj namjerno bila zamijenila
pilule i jesam li zaista bila silovana.
Konrad kimne glavom i pritom se dogodi nešto neobično. Promijenio
se, tako naglo kao da je netko prebacio sklopku. Njegov očinski osmijeh
141
nestao je jednako brzo kao i bore od smijanja oko očiju. Pogled mu je
postao čvrst, gotovo krut, šiljast i oštar kao pribadača za papire na njegovu
pisaćem stolu. Kosti donje vilice iskočiše mu, a dah mu se sasvim smiri.
Tako izgleda lisica neposredno prije nego što zaskoči kunića, pomisli
Emma i zaista, njezin se brižni mentor pretvorio u glasovitu odvjetničku
zvijezdu čijih su se unakrsnih ispitivanja bojali svjedoci i državni odvjetnici
u cijeloj Njemačkoj.
– Ti si, dakle, sigurna u to? – upita on.
– Da.
Ispod pokrivača od kašmira Emma je stisnula pesnice.
– Toliko sigurna kao što si bila sigurna da si tijekom Rosenhanovih
eksperimenata bila na silu liječena?
– Konrade, ja...
– Slušateljima svoga predavanja tako si bila ispričala. Pokazala si im
video. Žena je, doduše, imala drukčiju boju kose, ali ti si publici objasnila
da si ti bila osoba kojoj su davali elektrošokove.
– Da, ali...
I time je bilo izrečeno sve. To „ali“, koje je promijenilo sve. Emma si
protrlja oči uzaludno pokušavajući zaustaviti suze.
– Iako ne znam zašto sam lagala o tome – reče i smjesta se ispravi. –
Odnosno znam. Htjela sam prizemljiti jednoga kolegu, zove se Stauder-
Mertens, umišljeni šupak koji me je svojim potpitanjima htio ismijati. To
je bilo jako glupo. Ali...
Drugo „ali“ ostavila je visjeti u zraku, jer nije bilo ničega što bi moglo
poništiti njezino laganje.
– Kritičko propitkivanje jednoga kolege moglo je biti povod tvojim
lažima. Ali ne i uzrok – reče Konrad.
– To znam i sama.
Okrenula se prema prozoru. Promatrala je snijeg na jezeru. Poželjela
da može biti vani. Beživotno plutati ispod leda.
– Naravno da znaš – Konrad je nije prestao pritiskati riječima. – Ti si
stručnjakinja za pseudologiju. Dobro su ti poznate okolnosti koje mogu
izazvati patološko kompulzivno laganje.
142
 – Konrade, molim te...
Okrenula se prema njemu. Molećivo ga je promatrala, ali odvjetnik nije
imao milosti pa je nastavio sam nabrajati simptome: – Zapuštanje u
djetinjstvu, roditeljsko odbijanje, primjerice, kada te odbija otac.
Natprosječna maštovitost, koja omogućuje bijeg u prividni svijet, u kojemu
se s imaginarnim prijateljem stvara zamjenska bliska osoba, koja bi se,
primjerice, mogla nazvati Arthur.
– PRESTANI!
Emma strgne pokrivač s koljena. – Zašto uopće više razgovaramo, kada
mi ionako ne vjeruješ ni jednu jedinu riječ? – viknula je i htjela poskočiti s
ležaja. Pritom je precijenila vlastitu snagu. Zateturala je i ponovno pala,
povukavši za sobom i šalicu za čaj.
Debele kapi cijedile su se sa stolića na središnji, bijeli dio saga. Na
zagasito crnim dijelovima na rubovima, koji su s vremenom lagano
izblijedjeli, mrlja se ne bi ni zamijetila.
– Žao mi je, Konrade. Kvragu, nisam to htjela.
Još joj se suza nakupilo u očima i ona ih više i ne pokuša obuzdati.
– Nema problema – čula je kako joj govori Konrad, koji bijaše refleksno
poskočio. Zapravo je bio u pravu. Mrlja je bila smiješna stvar i na
kemijskom će je čišćenju sasvim sigurno bez problema ukloniti, ali ona se
svejedno osjećala kao da je zaprljala ono što mu je predstavljalo najveću
svetinju.
Kud baš taj sag?!
Znala je što mu znači ta stara okrugla stvar. Konrad ju je prije mnogo
godina, još kao student, donio sa sobom s jednoga putovanja u Tibet. Bila
je to njegova prva veća kupnja; njegov srećonoša – a ona ga je oskvrnula.
– Kamo ćeš? – upita Konrad kada se ponovno pokušala pridići.
Pokazala je na vrata do izlaza, koja su vodila do Konradovih privatnih
sanitarnih prostorija.
– Uzeti vodu i sapun.
On nježno kimne glavom, ponovno kao stari prijatelj i mentor.
Promjena se opet dogodila u djeliću sekunde, pa čak i kada se nije smijao,
njegove su riječi zvučale toplo i ljubazno kao prije:
143
 – Sag uopće nije važan, Emma. Važno je da mi govoriš istinu.
– Pa to i pokušavam, ali ti me strašiš.
Konrad slegne ramenima kao da želi reći: Znam, ali što da radim?
– Nemoj dopustiti da te ja zaplašim – zamoli Emmu nježno i ponovno
sjedne. – Ja ovdje samo glumim đavoljeg odvjetnika. Državno odvjetništvo
pokušat će te zbuniti sasvim drugim trikovima.
Emma proguta i poželi da je uzme u naručje ili barem za ruku, ali on ju
je samo promatrao kako ponovno sjeda. Tek tada je ustao, izvukao iz džepa
veliku maramicu i obrisao njome stakleni stolić. Tamnu mrlju na podu
zanemario je.
– Državni odvjetnik izvlačit će iz tebe sve tvoje mračne tajne, to mu je
i dužnost. Ipak te želi vidjeti u doživotnom zatvoru.
– Znam.
Emma se počeše po vlasištu iznad čela, ali odoli potrebi da provjeri
dužinu kose. Maramicom obriše nos, a onda reče: – Ja sve to nisam željela,
vjeruješ li mi to?
Konrad si prstom dodirne usnice, jedanput ih čvrsto stisne i nakon
kraćeg razmišljanja odgovori: – U normalnim okolnostima uvijek kažem
da to nije bitno. Za mene je sporedno laže li moj klijent ili govori istinu. Ali
u ovom slučaju stvari stoje malčice drukčije.
– Zato što smo prijatelji?
– Zato što još ne znam cijelu priču, Emma. Ispričaj mi je! I to ne samo
ono što već znam iz službenih spisa. Moraš ići u dubinu. I pritom mi moraš
pričati i o onim stvarima koje ti nanose bol.
Emmine oči postadoše staklaste.
Gledala je kroz njega i razumjela što želi. On je htio slušati o leševima.
No, dobro...
Pogled joj se ponovno usredotoči, prijeđe preko kamina i golemoga
pisaćeg stola do prozora, iza kojega se nalazilo jezero, uz koje ona
vjerojatno više nikada u životu neće šetati.
S druge strane, u glavi su je pratile slike koje će svuda nositi sa sobom,
svejedno koliko će brzo bježati sama od sebe.
Kao što je primjerice kanta s odsječenim udovima.
144
 Ah, da, dobra ideja.
Zašto mu zapravo ne bih pričala o toj kanti?
Ali prije toga morala je objasniti kako se uopće zatekla u spremištu za
alat i kako to da je morala po drugi put napustiti kuću, pritom ne
primijetivši kako je promatra poštar... Dakle, sve po redu.
I tako se Emma ponovno zavali u sofu i učini Konradu uslugu otišavši
tamo gdje je najviše boli.
Natrag u staru kuću u Tojfelzeškoj aleji, gdje će uskoro izgubiti sve što
joj je nekoć bilo važno.

145
30.

OSTALA JE SASVIM mirna.

Emma je zaspala sjedećke, njezina glava skliznula je ustranu i sada je
počivala na rubu jastuka, a s njom se i cijela soba bila ukosila za otprilike
četrdeset i pet stupnjeva suprotno od smjera kazaljke na satu.
Šalica za čaj na stoliču, uokvirene fotografije iznad kamina, vaza sa
suhim cvijećem na prozoru – sve u dnevnom boravku kao da je prkosilo
gravitaciji.
Pa i muškarac, udaljen tri koraka od nje.
Na trenutak Emma pomisli da je uhvaćena u snu i isprva se začudi što
sredstvo za spavanje uopće dopušta snove. Potom se začudi svome čuđenju,
jer inače nije bila sklona imati u snu refleksije o budnoj svijesti. Naposljetku
joj postade jasno da su joj oči otvorene i da je sve oko nje stvarno: prašina
na staklenom stoliću, izgorjele cjepanice u kaminu, kućni ogrtač, što ga je
u svojoj kratkoj, ali veoma intenzivnoj fazi sna bila potpuno natopila
znojem. I muškarac u grubim zimskim čizmama, s kojih se rastopljen snijeg
cijedio na podne daske.
Muškarac!
Emma se uspravi toliko brzo da joj se na trenutak zavrtjelo u glavi i
cijeli se svijet počeo vrtjeti oko nje.
Posegnula je za prekidačem stojeće svjetiljke i uključila je. Toplo, meko
svjetlo preplavi dnevnu sobu kojom je do maločas vladao sumrak.
– Zdravo – reče muškarac i podigne ruku.
– Što želite? – upita Emma i stane napipavati skalpel u džepu ogrtača.
Začudo je bila mnogo manje ustrašena nego što se zapravo trebala osjećati
pri prizoru stranca koji joj bijaše provalio u dom dok je spavala.
146
 Bila je uzbuđena, nervozna, osjećala se kao pred ispit za koji nije učila,
ali bila je veoma daleko od toga da bi zapala u obamrlost šoka ili čak
vrisnula. Ali ne zato što se rezignirano podredila sudbini, već zato što je
muškarac sada djelovao mnogo manje zastrašujuće nego u trenutku kada
ga je bila prvi put vidjela.
Prije nepunih sat vremena.
Kako plače u svojoj spavaćoj sobi.
– Gospodin Palandt? – upita ona, a uljez nijemo kimne glavom.
Prije je bio ćelav, sada je nosio tamnosmeđu kratku periku koja je zbog
susnježice potamnjela.
Bio je visok, gotovo kao Sylvia, i vitak, čak suhonjav. Njegova crna
kišna kabanica visjela je poput cerade nad upalim ramenima. Imala je žutu
dugmad i djelovala nekako začuđujuće pomodna za nekoga tko inače očito
nije mario za svoju vanjštinu. Njegove samtene hlače, previše tanke za
vremenske prilike, bile su nekoliko brojeva prevelike, kao da Palandt mora
nositi stvari nekog starijeg brata. Pritom mu je bilo najmanje šezdeset
godina.
Ono što joj je najviše upadalo u oči bile su njegove naočale. Plastično
čudovište bež boje sa staklima koja su bila toliko debela da se iza njih uopće
nisu mogle prepoznati oči.
Je li bez te naprave uopće mogao išta vidjeti?
– Što želite? – upita Emma u nadi da je Palandt u svojoj spavaćoj sobi
nije bio ni prepoznao. – Kako ste ušli?
Emma se izvuče iz jastuka, osjećajući se kao da bi se trebala ispričati,
pritom je susjed bio taj koji je ušao u njezinu kuću, a neovlašten ulazak na
tuđi posjed vjerojatno ima veću pravnu težinu od oštećenja tuđe stvari.
– Žao mi je. Nadam se da vas nisam uplašio, ali ulazna vrata bila su
otvorena.
Ulazna vrata?
Emma se prisjeti da je uplakana ležala na podu i čula kako je Sylvia
ljutito zalupila vrata za sobom. Toliko snažno da se zatresla sva soba.
Moguće je da su opet iskočila iz brave.
A ja, glupača, nisam to provjerila!
147
 Palandt skrene pogled od nje i pogleda prema pisaćem stolu.
Prema paketu!
Kao da ga je za Božić razderalo neko nestrpljivo dijete, njegov je sadržaj
ležao među kuglicama od stiropora razasut preko radne ploče.
– Žao mi je – rekla je svjesna krivnje i pogledala prema stolu. – Ja sam...
dakle... meni nije dobro. Bila je glupa ideja pretraživati poštu nakon što sam
uzela sredstvo za spavanje. Mislila sam da je paket za mene, zaista mi je žao.
– Nema problema – reče Palandt. Njegove riječi zvučale su uljudno i
toplo, iako ih je izgovarao vrlo slabim glasom. – Kao što sam rekao, ja sam
taj koji bi se trebao ispričati.
Emma nesvjesno odmahne glavom, zbog čega Palandt nastavi: – Da,
da. Nisam smio samo tako banuti ovamo da preuzmem paket. – Posegnuo
je u stražnji džep svojih samtenih hlača i izvukao obavijest koju mu je bio
ostavio Salim. – Kucao sam, ali zvono nisam pronašao.
– Ono je naprijed, na ulazu u dvorište.
– Ah, tako, da, na taj ulaz nisam se više vraćao, nakon što sam već bio
svladao stube. Znate, malo sam nestabilan na nogama. – Pogledao je niza
se, kao da želi provjeriti jesu li njegove tanke noge uopće povezane s tim
isušenim tijelom.
– U svakom slučaju, kada se nitko nije javio, zabrinuo sam se da je i
ovdje možda bila provala.
– I ovdje? – upita Emma i odjednom osjeti strah. Jer, naravno, znala je
o čemu to Palandt govori.
– Oh, kod mene je već više puta bilo provaljeno, pa i danas – reče susjed
i počeše se po potiljku.
– Danas su bili čak i u mojoj spavaćoj sobi i promatrali me.
Emmi postade hladno. Otvorila je usta i htjela postaviti pitanja koja bi
netko nevin smjesta postavio: „O kome pričate? Što su htjeli od vas? Jeste li
obavijestili policiju?“, ali nije mogla ispustiti ni glasa.
Ne kada je vidjela kako se na Palandtovoj glavi pomiče perika dok se
on svako malo češkao. Promrmljao je nešto što je zvučalo kao „taj prokleti
svrab...“ i u istom trenutku njegove se čudovišne naočale pretvoriše u
akvarij suza.
148
Palandt bijaše počeo plakati.

149
31.

– BI LI VAM...? – Palandt šmrcne i ogleda se po sobi kao da traži nešto

određeno, a onda se, kao da je pronašao to što je bio tražio, okrene od
Emme i zakorači udesno. – Bi li vam smetalo kada bih sjeo?
Ne pričekavši odgovor, bacio se u naslonjač koji je stajao okrenut ukoso
prema sofi i na kojemu je Philipp rado nedjeljom čitao novine. Bio je od
tamnozelene kože s naslonima boje betona, odvratan industrijski dizajn,
mislila je Emma, koji baš nikako nije odgovarao rustikalno uređenoj kući.
Ali Philipp ga je bio naslijedio od majke i jako ga je volio. I Palandt se u
njemu očito dobro osjećao, u svakom slučaju uzdahnuo je s olakšanjem,
obrisao poleđinom dlana suze s obraza i zatvorio oči.
Emma, koja je neodlučno stajala pred stolićem, već se pobojala da će
joj susjed zadrijemati, kadli Palandt naglo otvori oči: – Jako mi je
neugodno, gospođo Stein, ali meni nije osobito dobro, kao što ste možda
već primijetili.
Gospođa Stein.
Emma kratko razmisli odakle bi susjed mogao znati njezino ime, jer
ono nije pisalo na vratima, ali tada joj pade na pamet da mu je to Salim
sigurno bio napisao na obavijesti.
– A što vam je? – upita ona, dok je zapravo tragala za sasvim drukčijim
odgovorima. Primjerice, je li pronašao njezin mobilni telefon? Što mu je
bilo s kosom? Igra li se on s njom mačke i miša, pri čemu je upravo riječ o
„fazi umirivanja“, u kojoj bi ona trebala pomisliti da od slabašnog,
boležljivog Palandta ne prijeti nikakva opasnost, dok on zapravo samo čeka
pogodan trenutak da joj skoči za vrat.
– Imam rak – reče kratko. – Tumor na jetrima. Metastaze u grlu.
– Otud lijekovi? – oboje pogledaše prema pisaćem stolu.
– Morfij i GHB – prizna Palandt. – Jedno mi uklanja bolove, drugo me
diže ili mi pomaže da zaspim, ovisno o dozi koju uzmem. Danas sam
150
vjerojatno uzeo previše, zato sam prespavao poštara. – Nasmijao se žalosno.
– Nikada ne bih pomislio da ću jednom postati ovisnik. Znate, cijeli život
bavio sam se sportom, hranio se zdravo, nikada nisam pio, što nisam ni
smio s obzirom na svoje zanimanje.
Palandt je govorio brzo, s mješavinom uzbuđenja i srama tipičnim za
usamljene ljude kada nakon dugo vremena napokon pronađu priliku da s
nekim razgovaraju, bio taj netko i potpuni stranac.
– Radio sam u cirkusu – ispričao je. – Zvali su me Daddy Longlegs,
možda ste i čuli za mene. Ne? No, dobro, ima tome već neko vrijeme. U
svakom slučaju, Daddy Longlegs, poput pauka, jer imam isto tako dugačke
noge, ali mogao sam se sasvim stisnuti u sebe. Bože, kako sam gibak bio. Za
točku s kovčegom dobio sam najviše aplauza.
– Točku s kovčegom? – upita Emma.
– Da, mogao sam se saviti tako da bih stao u mali ručni kovčeg. –
Palandt se žalosno nasmije. – Tada sam imao kosti od gume. Danas me boli
kada se sagnem zavezati cipele.
Emmu stegne u grlu. Nije mogla potisnuti pomisao na čovjeka koji se
uvlači u najsitniji kutak neke prostorije kako ga stanari ne bi pronašli prije
odlaska na počinak.
Ali u Le Zenu nije bilo nijednog takvog kutka. Čak ni za najvještije
akrobate.
Emma pogleda prema prozoru. Oko glave ulične svjetiljke rasplesale su
se pahulje snijega kao roj komaraca ljeti oko svjetla. Osjeti mukli bol, koji
joj je iznutra pritiskao čelo. Emma nije mogla ne pomisliti kako bi samo
pola pilule onoga što leži na njezinu pisaćem stolu bilo dovoljno da je
sasvim oslobodi od bola, ma koliko teška bila migrena koja se upravo javila.
Primijeti da je Palandt slijedio njezin zamišljen pogled prema paketu i
reče: – Nije da me se tiče, ali ja sam liječnica, znate.
Palandt se nasmije. – Želite znati zašto naručujem te jeftine kopije s
crnog tržišta?
Ona kimne glavom.

151
 – Da, to je bila glupa ideja – objasni Palandt. – Znate, nekada nisam
imao zdravstveno osiguranje. A zašto i bih? Bio sam cijeli život zdrav, ako
krene po zlu, mislio sam, živjet ću od ušteđevine u kući svoje majke.
– Gospođe Tornow?
– To joj je bilo djevojačko prezime. Nakon razvoda ponovno ga je
vratila. Poznavali ste je? – Palandt se činio jako radostan zbog toga i nježno
se nasmiješio.
– Tu i tamo bismo se susrele na ulici – odgovori Emma. – Dugo je već
nisam vidjela.
– Ona je u Tajlandu – objasni on. – U staračkom domu, na samoj plaži.
Emma kimne glavom. To je imalo smisla. Sve više njemačkih
umirovljenika provodilo je jesen svoga života u Aziji, gdje se za manje
novca mogla dobiti bolja liječnička skrb. I gdje zimi nije tako hladno kao
kod kuće.
– Dok je tamo, ja se brinem za njezinu kuću. – Palandt htjedne još nešto
dodati, ali naglo prekrije usta dlanovima. Iznenadan, snažan napad kašlja
protrese mu tijelo.
– Oprostite... – Pokušao je nešto reći, ali pritom se sve vrijeme
prekidao, jer činilo se da još jedva može disati.
Emma donese čašu vode iz kuhinje. Kada se vratila, glava mu je bila
jarko crvena i hroptao je jedva razumljivo: – Bi li vam bio problem dati mi
jednu tabletu?
Ona mu pruži morfij s pisaćega stola.
On pohlepno proguta dvije tablete odjedanput. Potom nastavi kašljati
još otprilike pola minute, dok se napokon ne umiri i ne opusti.
– Žao mi je – reče napola spuštenih očnih kapaka. Naočale je nakratko
skinuo, kako bi si poleđinom dlana obrisao suze. – Katkada se budim s tako
snažnim bolovima da moram plakati.
Na to ponovno stavi naočale na nos i nasmije se kao da se želi ispričati.
– Znam, s ovime na nosu izgledam kao strašilo, ali bez njih vi biste mogli
ustati i otići iz sobe, a ja bih i dalje razgovarao s jastukom.
Emma nehotice nabora čelo i ponovno sjedne na sofu.
Je li to istina?
152
 Onda je to vjerojatno bilo objašnjenje zašto se prema njoj odnosio tako
neusiljeno. To više što je nakon buđenje patio od spomenutih bolova. Bez
naočala i očiju punih suza možda je nije ni mogao vidjeti kako stoji pokraj
njegova kreveta.
Možda još nije pronašao ni moj mobitel?
Naravno, Emmino paranoično ja htjelo je stvari promatrati u
drukčijem svjetlu, u kojemu je Anton Palandt bio talentirani glumac koji je
svoju bolest pred njom samo hinio, ne bi li je držao u lažnoj sigurnosti –
ipak nosi periku! – ali ona je naprosto čeznula za bezazlenim, logičnim
objašnjenjem svih misterioznih stvari što ih je toga dana doživjela i
promatrala, tako da sasvim neuvijeno upita susjeda: – Jeste li kosu izgubili
zbog kemoterapije?
Palandt kimne glavom. – Da, izgleda užasno, zar ne? – Nakratko
podigne tupe i Emma ugleda brojne staračke pjege na koži njegove glave. –
Jeftina stvar s interneta. Svrbi kao sam vrag. Ali bez toga se više ne usudim
na ulicu. Kada sam ćelav, izgledam kao silovatelj.
Nasmijao se nekako iz grla, a Emma pokuša pristati na njegovu igru
tako što se također nasmiješila.
Slučajnost, reče njezino optimistično ja. Igra se s tobom, usprotivi se
paranoični identitet.
Emma se nagne na sofi prema naprijed, kao nekad na svojim
terapijskim seansama kada bi pacijentima htjela dati do znanja da imaju
njezinu punu pozornost. – Kažete da je to sa stranim lijekovima bila loša
ideja? Zar ne djeluju?
Palandt kimne glavom. – To su jeftine kopije. Nisam trebao petljati s
tipovima koji su mi ih nabavili.
– Rusi? – upita Emma.
– Ne, Albanci. Nabavljaju ih na crnome tržištu i šalju ih poštom,
naravno, bez imena pošiljatelja, jer nisu ih dobili sasvim legalno.
– A u čemu je problem?
– U tome da su pokvarenjaci i varalice. Prilikom narudžbe ta sredstva
ne stoje ni trećinu uobičajene cijene, zato sam se i bio upustio u to. Nešto
drugačije od toga ne mogu si više priuštiti, znate. Sav novac potrošio sam

153
na alternativna liječenja. Šamani, genske terapije, čudotvorci na koje sam
potrošio svu svoju ušteđevinu i svoje nade. Ali nakon prve pošiljke ti su
gadovi od mene odjedanput zahtijevali više od tisuću eura. Toliko, naravno,
nemam.
– I sada vam provaljuju u kuću.
S tim je pitanjem Emma okrenula sklopku. Palandtove dobroćudne,
djedovske crte lica postadoše oštre. Njegove usnice prvo se pretvoriše u
crte, a potom nestadoše, dok mu oči poprimiše lagano odsutan pogled. –
Da bi utjerali novac, da.
Podigao je desnu ruku i pokazao kažiprstom u Emminu smjeru.
Njegova ruka drhtala je poput ruke oboljeloga od Parkinsonove bolesti.
– Isprva su prijetnje bile suptilnije – reče uzbuđeno. Bijes prema
ljudima koji su ga ucjenjivali potisnuo je njegov dotad pristojan izbor riječi.
– Ti prokleti šupci i dalje mi šalju tablete. Sve lošije. Jedva da uopće djeluju.
Tek toliko da ne propadnem, da ne crknem prije nego što se oni dočepaju
novca.
Palandt obriše slinu s donje usnice, a onda se Emmi učini da je
primijetio njezinu napetost. Iznenađena i prestrašena njegovom
iznenadnom promjenom raspoloženja zadržala je dah.
– Žao mi je, zanijelo me – reče Palandt. Tako brzo kao što se gnjev u
njemu bio rasplamsao, sada ga je ponovno nestalo.
Emma razmisli je li njegova bolest mogla izazvati bipolarni manično-
depresivni poremećaj. Odlučila je da ga neće podcjenjivati i zamolila ga da
nastavi s pričom.
– No, gospođo Stein, što da vam kažem? Pokušavaju mi svim
sredstvima utjerati strah u kosti. Tako mi, primjerice, u pakete stavljaju
novinske isječke o brutalnim ubojstvima.
Ili krvav skalpel.
– Kao upozorenje da bi se tamo uskoro moglo naći i moje ime,
razumijete? Ali sada više ne staju na aluzijama. Prekapaju mi po kući,
prijete mi batinama. Ni vrata više ne mogu zaključati, njih su zadnji put
razvalili. A danas su opet bili kod mene.
– Zašto ne odete na policiju?

154
 Palandt uzdahne bez snage. – Dosad to ništa ne bi koristilo. Pa ja uopće
ne znam tko su oni i gdje stanuju. Ne znam im imena. I što bi policija onda
trebala učiniti? Danonoćno promatrati kuću oboljeloga od raka? Bojim se
da imaju pametnija posla od toga.
– A kako su uopće došli do vas?
– Naručivao sam preko jedne ruske stranice na internetu.
– A što vam znači ono dosad?
– Kako molim?
– Rekli ste da ih dosad niste mogli prijaviti. Što se sada promijenilo?
– Ah, to, da. Ucjenjivači su napravili jednu pogrešku. Jedan od njih
izgubio je mobilni telefon.
Nasmijao se trijumfalno, dok je Emmina tjelesna temperatura naglo
porasla za nekoliko stupnjeva.
– Mobilni telefon? – reče poput jeke.
– Da, pronašao sam ga u hodniku. Iz njega se može izvući broj vlasnika,
zar ne?
Emma slegne ramenima. Desni očni kapak počne joj titrati.
Da, može. Ja sam uredno ostavila i svoj kontakt, u slučaju da ga izgubim.
Tu joj postane muka.
– Jeste li već nekoga obavijestili o toj provali?
Na Emmino veliko olakšanje, on odmahne glavom.
– Ne. Kada sam pronašao obavijest o paketu, odlučio sam prvo otići k
vama i uzeti lijekove. Morfija još imam, ali kapi su mi pri kraju.
Palandt ustane. – Hvala vam što ste me saslušali. I, dakako, za vodu.
Oprostite mi, molim vas, ako sam vas svojim nenajavljenim posjetom
prestrašio. Možete li mi možda dati neku vrećicu?
– Vrećicu?
Palandt pokaže na rastrgan paket.
– Za lijekove. Onda se mogu vratiti i provjeriti telefon.
– Zašto? – upita Emma bojažljivo.

155
 – Nemam pojma. Nisam još sasvim siguran. Zapravo nisam neki
osobiti ljubitelj policije. Ali možda bi oni mogli nešto učiniti, ako im dam
ime onoga kome mobitel pripada.

156
32.

EMMA SE RIJETKO kada osjećala toliko preopterećenom kao tada. Pritom

jedva da je još bila umorna, iako je san, iz kojega ju je susjed bio istrgnuo,
trajao prekratko da bi se makar i samo u naznakama mogla oporaviti. Ali
kao i prije toga, u Palandtovoj kući, strah da će je otkriti imao je
revitalizirajući učinak.
Emma je morala spriječiti da njezina provala dospije u javnost. Palandt
ni pod kojim uvjetima nije smio nazvati policiju. Kako bi to izgledalo kada
bi se saznalo da je zbog mentalnog zastranjenja provalila u kuću jednoga
starog, nasmrt bolesnoga čovjeka? Već je i sada većina ljudi sumnjala u
njezinu uračunljivost. Čak joj je i Philipp danas sasvim otvoreno savjetovao
terapiju, a njezina najbolja prijateljica optužila ju je za trovanje.
Kada bi se saznalo za provalu, reputacija bi joj bila potpuno uništena. I
svi bi rekli da bi bilo bolje da su je liječnici za vrijeme Rosenhanovih
eksperimenta nastavili prisilno liječiti. Jer očito je zaista bila slučaj za
ludaru.
– Je li vam dobro? – upita Palandt kada se s plastičnom vrećicom u ruci
vratila iz kuhinje. – Izgledate jako blijedo.
– Što, kako, da? Ovaj, ne, sve je okej. Samo sam nešto razmišljala.
Pružila mu je vrećicu i on pristupi pisaćem stolu, dok je ona ostala
stajati pokraj kamina.
– O čemu? – upita susjed, dok je vrećica šuškajući gutala svaki
upakirani paketić tableta.
Nisam ga uopće pitala hoće li odložiti kaput, pomisli Emma gledajući u
njegova mršava leđa. Iznenada joj sinu ideja.
– Jeste li ga zapravo već dodirnuli? – upita ga.
– Kako molim?
Palandt se okrene prema njoj.

157
 – Telefon – reče ona. – Jeste li ga već uzeli u ruku?
– Da budem iskren, jesam. Zašto?
– Znate, moj suprug je policajac.
Očito ga se nije previše dojmio taj prilično neobičan odgovor.
– Ah, zaista?
– Da, Philipp često ima posla s takvim slučajevima ucjenjivanja – slaže
ona. – Najčešće su povezani s organiziranim kriminalom.
Palandt se kratko nakašlje, a onda reče: – Mogu zamisliti. Ovi koji
posjećuju mene sasvim sigurno pripadaju nekoj organiziranoj bandi. –
Spremio je posljednji paketić i zaputio se prema vratima.
Emma mu se ispriječi na putu. – I ja kao psihijatrica s vremena na
vrijeme surađujem sa svojim mužem, kada je riječ o nekoj procjeni, stoga
se dijelom razumijem i u njegov posao. Bojim se da ste sada malo otežali
istražne radnje.
– Zbog mojih otisaka prstiju? – Palandt skine naočale i protrlja umorne
oči.
– Da. Oni imaju dobre odvjetnike, ti mafijaši. Vjerojatno su i sami
nosili rukavice, zbog čega su vaši otisci prstiju sada jedini na telefonu.
– Ali to je sasvim svejedno, kada se sazna broj, bit će očito da telefon
nije moj – reče Palandt, sada već pomalo nesigurnim glasom.
– Ako su oni bili toliko blesavi pa su sklopili ugovor s operaterom. Ali
ja čvrsto polazim od pretpostavke da je riječ o jednokratnom telefonu.
– Oh.
Daske pod Palandtovim nogama škripale su dok je premještao svoju
težinu malo na jednu nogu, malo na drugu. Oči su mu i dalje djelovale
ljubazno, ali izraz lica postao mu je napet. Stajanje mu je očito stvaralo bol.
– No, da, kako bilo da bilo. Vrijedi pokušati – reče, stavi naočale i
definitivno se zaputi prema vratima, ali ona skupi snage da mu dodirne
ruku.
– Iskreno rečeno, ja bih bila oprezna.
On ponovno zastane. – Zašto? Pa što mi se može dogoditi?
– No, gledajte, vi nazovete policiju. Oni dođu, provjere mobitel,
provjere birane brojeve, i na kraju ne mogu dokazati ništa. Ali nakon što su
158
policajci provjerili sve brojeve, vi ste samo uzbunili štakore, gospodine
Palandt, i na kraju niste postigli ništa osim činjenice će vaši dobavljači
tableta biti još bjesniji na vas nego što trenutačno jesu.
– Hm.
Njezine rečenice postigle su cilj. Razmišljao je o njima.
– Vjerojatno imate pravo. Ne želim još veće neprilike, pa neka onda
ostane na tome. S druge strane... – Nesigurno pogleda Emmu u oči. –
Zaboga, ja želim da to prestane. Oni će se sigurno vratiti da ga pokupe? Pa
ne mogu tako nastaviti i nadati se da će sve samo od sebe dobro svršiti.
– Razumijem to – reče Emma, iako Palandtu nikako nije mogla
ponuditi rješenje koje bi i njoj pomoglo u toj neprilici.
– Dajte ga meni – predloži mu. Ideja joj se razvijala dok je pričala.
– Vama?
– Zahvaljujući suprugu znam jedan policijski trik kojim se može
provjeriti je li telefon prijavljen. Svaki proizvođač ima za to jednu skrivenu
sistemsku funkciju.
To je, naravno, bila puka besmislica, potpuna laž, ali poslužilo je svrsi.
– Učinili biste to za mene?
– Pa, naravno.
Učinit ću ja svašta prije nego što ti otkriješ kome taj mobitel zaista
pripada.
Pogledala je prema prozoru, o čije su staklo udarale pahulje snijega kao
da je posrijedi vjetrobran automobila u vožnji. Emma kratko razmisli bi li
mogla zamoliti Palandta da joj ga donese. Ali prije nego što se on
predomisli, bilo bi bolje ne gubiti vrijeme.
– Dakle, idemo... – Emma je čupkala po svome oznojenom, a sada
hladnom kućnom ogrtaču.
– Moram samo još obući nešto toplo, pa možemo krenuti.

159
33.

JEDNOM ZGODOM ARTHUR joj je pričao o meteorološkoj sklopki što je

roditelji skrivaju u podrumu. U to vrijeme Emma se odavno više nije bojala
svoga imaginarnog pratitelja, dijelom i zato što joj se više nije pokazivao sa
svojom zastrašujućom kacigom. Emma je razgovarala s glasom u ormaru,
potajice, kako za to ne bi saznali njezini roditelji.
Nakon one noći, kada je prvi put vidjela Arthura, nikada više nije ušla
u spavaću sobu svojih roditelja. Čak ni danju.
A ni mama više nije dolazila kako bi joj prije spavanja pričala priče za
laku noć. To je prestalo onoga dana kada je izgubila bebu, zbog čega je
Emma neko vrijeme krivila sebe, iako nije točno znala zašto. Arthur ju je
tješio i govorio da nije njezina krivnja što neće dobiti maloga brata. Ujedno
je i preuzeo ulogu pripovjedača priča za laku noć. U svakom slučaju toliko
dugo dok otac jedne noći nije primijetio kako Emma razgovara s ormarom
i odmah sljedećeg jutra dogovorio termin kod dječjeg psihijatra.
Nakon više od dvadeset seansi otac je bio sretan što mu je kći odustala
od tih fantazija. Emma se, međutim, osjećala kao da je izgubila prijatelja.
Nedostajao joj je glas koji joj je pričao tako zgodne priče poput te o
meteorološkoj sklopki kojom se mogu birati godišnja doba, kako bi očevi
kojima se ne da odlaziti sa svojim kćerima na igrališta sa sunca mogli
prebaciti na kišu ili susnježicu.
A kako je ta teorija zvučala barem jednako uvjerljivo kao i priča o
bjelobradom starcu kojemu uspijeva u samo jednoj noći podijeliti milijune
darova djeci cijeloga svijeta, Emma se jednog dana dala u potragu za tom
legendarnom sklopkom u podrumu.
Pronašla je, međutim, samo ventil kotlovnice, zbog čega je neko
vrijeme u kući bilo prilično hladno, nakon što je ona uspješno zavrnula
grijanje.

160
 Meteorološka sklopka ostala je neotkrivena. Nažalost. Jer i danas bi
Emma poželjela nešto čime bi mogla isključiti rani mrak, kao i mraz, te prije
svega taj reski vjetar koji joj svojim oštrim zubima grize lice, tek što je
zatvorila kućna vrata i napustila zaštitu nadstrešnice.
– Eh, i to nam je vrijeme – negodovao je Palandt ispred nje. Ona digne
ovratnik svoje perjem podstavljene jakne i nemalo se namuči da održi
korak s njim. Emma nije mogla ne iskazati susjedu poštovanje zbog njegova
uspravna hoda i tjelesne kontrole. S rakom ili bez njega, Palandtove
artističke godine očito su se isplaćivale još i danas. Za razliku od nje, on se
kroz snijeg nije probijao sitna, nesigurna koraka, a nije se ni pognut poput
prebijena psa opirao zapusima snijega. Vrećicu s lijekovima prebacio je iz
jedne ruke u drugu, a onda preko ramena dobaci pogled Emmi: – To je jako
lijepo od vas. Ali ne morate to raditi zbog mene.
Pokupiti svoj mobitel prije nego što ga identificirate? Oh, kada biste
samo znali koliko je bitno da to učinim.
Međutim, nikako se nije moglo govoriti o njezinoj „želji“ da to učini.
Bilo joj je dovoljno strašno to što je toga dana jedanput već bila izložena
hororu vanjskog svijeta, a pritom nije mislila na vrijeme, nego na ulice,
svjetiljke, neznance.
Djelovanje dijacepama nastavilo je popuštati, što je, doduše, značilo da
više nije morala neprestance zijevati, ali sada joj je za potiljkom ponovno
čučao strah.
U svakom parkiranom automobilu čekala je neka sjena na stražnjem
sjedalu. Svjetlo uličnih svjetiljki osvjetljavalo je pogrešne odsječke njezina
puta, ostavljajući u tmini cijeli svijet pun opasnosti. A vjetar koji je nosio
snijeg puhao je tako glasno samo zato da proguta sve zvukove koji bi je
mogli upozoriti da negdje vreba opasnost. Zaista je tako snažno brujao oko
njezinih nezaštićenih ušiju (u žurbi je Emma ovaj put zaboravila svezati
maramu) da je samim time nadglašavao inače sveprisutne zvukove
prometa koji su dopirali s nedaleke Heerstraße.
Prošli su otvorenim dvorištem kuće na uglu, čiji su vlasnici bili tako
obazrivi i pločnik posuli sitnim šljunkom, kadli Palandt utjera Emmi strah
u kosti. Okrenuo se prema njoj i glasno upitao: – Jeste li već bili kod mene?

161
 Emma učini pogrešku i podigne pogled prema njemu, stoga previdi
snijegom zametenu udubinu na pločniku i spotakne se. Osjeti oštar bol u
koljenu, zamahne rukama i izgubi ravnotežu. Potom se neki prsten poput
lisica stisne oko njezina ručnoga zgloba i neka je sirova snaga povuče prema
naprijed, gdje udari o nešto tvrdo, što je također obavije poput manšete.
Palandt!
Bio ju je uhvatio za ruku i privukao k sebi, spasivši je od pada.
– Hvala! – reče Emma odveć tiho za vjetar i odveć nesigurna zbog
činjenice da se našla u naručju svoga susjeda, čiju je snagu očito bila
potpuno podcijenila. U džepu potraži skalpel i glasno zajeca, shvativši da
ga u zimskoj jakni zasigurno neće ni pronaći. Skalpel se nalazio u košari za
rublje na stubama podruma, gdje je bez razmišljanja ostavila svoj hladni i
vlažni kućni ogrtač, prije nego što ga je zamijenila perjem podstavljenom
jaknom.
Nisam naoružana, pomisli.
I ta pomisao pojača joj strah.
„Mislim da to ipak nije bila tako dobra ideja. Bilo bi bolje da se vratim
kući“, to mu je htjela reći, a potom se okrenuti i otrčati kući.
– Uh, mislim... zamalo – bilo je sve što je uspjela izustiti.
Oči su joj bile pune suza, od bola, od straha i, naravno, od hladnoće.
Emma zatrepće, zabrinuta da bi se voda mogla smrznuti na njezinoj leći.
– Mislio sam, kod moje majke – nastavi Palandt nakon što je povratila
ravnotežu i on ju je pustio, pružajući ruke još uvijek zaštitnički prema njoj
poput oca što stoji pokraj svoga djeteta koje prvi put vozi bicikl bez
pomoćnih kotača.
– Jeste li ikad posjetili moju mamu, dok je stanovala ovdje.
Emma odmahne glavom.
– Shvaćam – reče Palandt, i Emmi se učini da ga čuje kako se potiho
smije, ali i to je progutao vjetar. – Ona je oduvijek bila samotnjak.
Ostatak puta prevalili su šutke jedno pokraj drugoga, dok se Emma po
drugi put toga dana nije našla pred kućnim brojem 16a. Drugi put se uspela
natkrovljenim stubama, dok nekoliko sekundi poslije nije prvi put ugledala
osvijetljenu unutrašnjost kuće.
162
 – Žao mi je, ali kod mene nije tako udobno kao kod vas – ispriča se
Palandt, ponudivši se Emmi pridržati jaknu, za što je pak njoj bilo previše
hladno.
U hodniku je, prema jednomu starom živinu toplomjeru koji je visio
na zidu, bilo šesnaest stupnjeva. U drugim prostorijama nije bilo ništa
toplije, što je potvrdio i sam Palandt.
– Financijska sredstva ne dopuštaju mi, nažalost, da stalno grijem u
svim prostorijama. Ali možemo sjesti u dnevni boravak pred kamin i ja ću
nam pripremiti čaj, može?
Ona odbije ljubazno, ali vrlo odlučno. – Imate li mobitel?
– Da, naravno da ga imam. Pričekajte, molim vas.
Palandt odloži vrećicu s lijekovima na komodu i nestane kroz vrata,
koja su s hodnika skretala lijevo i vodila u prostoriju za koju je
pretpostavljala da je kupaonica.
Tamo drži moj mobitel?
Emma iskoristi njegovu kratku odsutnost da još jedanput razgleda
hodnik.
Pošta više nije ležala razbacana na daskama ispred ulaznih vrata, ali
garderobni stalak i dalje je bio prazan. Baš kao i stalak s glavom od stiropora
bez usta i očiju, koji je vjerojatno bio namijenjen za Palandtovu
kemoterapijsku periku.
Na titravu svjetlu stare žarulje s užarenom žicom, koja je gola visjela sa
stropa, stalak je bacao sjenu koja je djelovala živo. Emma se približi i
zamijeti kako je nešto naglo zabljesnulo na inače tupoj površini.
Ispružila je ruku, prešla njome preko hrapava stiropora i potom si
pogledala prste.
Ne! – viknu u mislima. Udarila se dlanom o prsa, otrljala ga po boku,
pokušala još jedanput prijeći rukom po jakni, ali dugačka, plava ŽENSKA
VLAS, što ju je bila pokupila sa stalka za perike, nije se htjela odlijepiti od
njezina prsta.
– Je li sve u redu? – čula je iza sebe Palandta, koji se bio vratio iz
kupaonice. Emma se okrene prema njemu, prema njegovim staklom
zaokruženim očima, prema njegovu usiljenom smijehu – i prema njegovim
163
uskim kirurškim prstima u tijesnim rukavicama od lateksa koji su držali
vrećicu za duboko zamrzavanje.

164
34.

– OVE SAM PRONAŠAO u ormariću ispod umivaonika – reče Palandt, još

jednu sekundu nasmiješen, da bi mu se već u sljedećoj oči suzile iza naočala.
– Žao mi je – reče. – Uvijek postanem sentimentalan kada pomislim na
svoju majku. Ona je sada tako daleko.
Digao je ruke i ispružio prste u operacijskim rukavicama. – Mama ih je
uvijek rabila kada je mijenjala boju svojih perika.
Emma bi najradije bila zavrištala, ali strah je imao svoje prste, koji su
joj se upravo stezali oko vrata i zaustavljali joj dah.
– Za razliku od mene, ona rado nosi te dlakave stvari.
Palandt veliki koracima protrči hodnikom do drvene komode na kojoj
se nalazila vrećica. Njegova kišna kabanica cvilila je pri svakom koraku.
Emma uzmakne, ruku obrambeno stisnutih prema prsima, ispod kojih
joj je srce galopiralo divljačkim udarcima kopita. Palandt joj je zapriječio
direktan put do izlaza, stoga je počela tražiti druge mogućnosti bijega. Ili
neko oružje kojim bi se mogla obraniti od očekivana napada. Garderobni
stalak? Pretežak je, osim toga i vijcima pričvršćen za zid. Stiroporna glava?
Beskorisna, previše lagana.
Vrata, naprijed lijevo? Uz malo sreće i nogu malo manje paraliziranih
strahom možda bi uspjela stići do kuhinje, ali tko kaže da tamo ima noževa,
do kojih bi mogla pravodobno stići, prije nego što je Palandt uhvati za kosu
i povuče natrag? Naposljetku, bila je dovoljno dugačka da je muška šaka
može zgrabiti.
– Hoćete li mi ovo malo pridržati, molim vas?
Emma se strese.
U ruci osjeti komad elastične plastike, malenu vreću. Palandt joj je u
ruku stisnuo vrećicu za duboko zamrzavanje i ponovno se okrenuo prema
komodi, čiju je gornju ladicu bio otvorio.

165
 Nije potrajalo dugo i već se ponovno okrenuo prema Emmi, sa
zadovoljnim smiješkom na suhim usnicama. I s Emminim mobitelom u
ruci.
– Eto ga, tu je.
Radosno joj je kimnuo glavom. Očito nije razumio Emmin zbunjen
pogled, pa je rekao: – Da, znam, rukavice su vjerojatno nepotrebne, kada
sam mobitel već imao u ruci, ali ovako barem neću ostaviti nove otiske
prstiju. Smijem li?
Pokazao je na njezinu ruku.
Emma je promatrala prste kojima je držala vrećicu.
Palandt je zamoli da vrećicu drži tako da u nju može staviti mobilni
telefon.
– Tako se to radi s dokaznim materijalom, zar ne? – upita Emmu i
zašuti. – A kada će ga pregledati?
Emma nervozno zatrepće i ugrize se za donju usnicu, koja je počela
nekontrolirano drhtati.
Panika je bila poput nevidljivoga noćnog čudovišta. Čak i nakon što
provjerimo da nije u ormaru ni ispod kreveta, još uvijek ćemo neko vrijeme
ležati u mraku, slušajući otkucaje vlastitoga srca, i nećemo vjerovati miru i
tišini.
– Pregledati? – upita Emma, koja je na trenutak zaboravila laž što je
bijaše servirala Palandtu. Lice joj je bilo okupano znojem, ali čini se da
Palandt, čak ni sa svojim golemim naočalama, nije uspio to zamijetiti, ili je
pak smatrao da je riječ o ostacima snijega koji se sada tope na Emminu čelu.
– Specijalna funkcija – podsjeti je. – S kojom se može otkriti čiji je...
Potom zanijemi i trgne se kao da ga je udarila struja. Ta nehotična
reakcija pristajala je uz električno zujanje i bljesak u njegovoj desnoj ruci.
Mobilni telefon.
Iznenada jarko osvijetljen, aparat je zujao među Palandtovim prstima
ispod lateksa i trebalo je neko vrijeme da Emmin susjed shvati što to upravo
gleda na zaslonu: dvoje ljudi. Muškarca. I ženu. Kako prisno sjede jedno do
drugoga. Snimljeni potajno u restoranu kako, vrlo intimno, zabadaju vilice

166
u komad pite od krumpira. Bila je to fotografija koja je najavljivala
Philippov poziv.

167
35.

SILINA SPOZNAJE PRODRLA je između četvrtoga i petoga zvonjenja Palandtu

u svijest.
– Što, dovraga... – upita tiho. Emma ispruži obje ruke prema njemu, ali
sada je on bio taj koji je uzmaknuo. – Mogu vam sve objasniti. – Pokušala
je uzeti telefon, ali on povuče ruku k sebi.
– Vi? – kažiprstom je doslovno udario po zaslonu.
Sklopka se ponovno prebacila. Palandt je u hipu izgubio svu
pribranost. Sada njegov gnjev više nije bio usmjeren protiv ucjenjivača, kao
maloprije u Emminoj dnevnoj sobi, nego protiv Emme. – Pa to ste vi!
Emma kimnu glavom. – Da, ali nije ono što mislite!
– Bili ste ovdje?
– Da...
– Provalili ste u moju kuću?
– Ne...
– Onda je to bio vaš glas što sam ga bio čuo u spavaćoj sobi!
– Da, ali...
– Vaš glasan krik...
– Da.
– Kojim ste me htjeli nasmrt preplašiti!
– Ne.
Emmin vokabular sveo se na razinu onoga maloga djeteta koje je
zabunom snimilo fotografiju za kontaktnu sliku i sada ju je dovelo u nimalo
zavidnu situaciju.
I u opasnost?

168
 Izraz u Palandtovim očima bitno se promijenio. Ništa na njemu više
nije podsjećalo na ljubaznoga djedicu pogođena teškom bolešću. Udaljio se
u svakom smislu riječi.
– Zašto me vi ljudi ne možete ostaviti na miru? – urlao je.
Ljudi?
Emma je pokušala spasiti što se spasiti moglo i započela je mirnim,
ljubaznim tonom, gotovo kao nekad, kada bi pacijenti u ordinaciji počeli
reagirati burno:
– Molim vas, dajte mi trenutak da vam objasnim.
Palandt je uopće nije slušao. – Gdje ste bili? – pitao je glasno. – Jeste li
bili i vani?
Što joj se više približavao, to je manje razumjela što joj je govorio.
– Vani?
– U vrtu? Jeste li pronašli ono?
– Pronašla što?
– Ne laži mi! – viknu i udari Emmu. Posred lica. Na sekundu se činio i
sam iznenađen time, a Emma se već ponadala da se umirio. No, prije bi se
reklo da se događalo suprotno. Postao je još agresivniji, kao borbeni pas
kojemu je splasnula inhibicija ugriza. Vikao je na nju još glasnije, dok su
njegove stisnute pesnice letjele iznad njezine glave.
– Naravno da jeste. Zato ste i otvorili paket, jesam li u pravu? Da me
raskrinkate? Ali to ne ide. To neće ići!
Emma je htjela još više uzmaknuti, ali već je bila stajala leđima stisnuta
uza zid. Palandt je zgrabi za ramena.
– Ja ne idem u zatvor. Nikad!
Počeo ju je tresti. Da je Emma bila dijete, završila bi s doživotnim
oštećenjem na mozgu koliko ju je snažno bio tresao. Potom ju je u daljnjem
naletu bijesa odgurnuo od zida. Ona se spotakne, pridrži za garderobni
stalak, koji je, doduše, bio pričvršćen za zid, ali, nažalost, tek ovlaš, zbog
čega ga je uspjela iščupati i strovaliti se na pod zajedno s njim.
– Prokleta kučko – vikao je Palandt, sada već potpuno izvan sebe.
Pokušao ju je udariti nogom. Sagnuo se prema njoj, uhvatio ju je za kosu,
ali ona mu sklizne iz ruke, jer bila je mokra (ili ipak još prekratka?). Emma
169
zamahne laktom iza sebe i bolno pogodi tuđu kost, možda njegovu bradu
ili sljepoočnicu. Nije mogla znati, jer nije gledala iza sebe, nego samo preda
se, pri čemu je hodnik ispred nje vodio u pogrešnom smjeru. Još dublje u
kuću.
U kuću čovjeka koji ju je uhvatio za gležanj (vjerojatno se i sam bio
spotaknuo o stalak) i izvikivao sumanute rečenice: – Morao sam to učiniti.
Nisam imao izbora. Pa ja nemam novca! Zašto me nitko ne razumije? Zašto
me ne možete jednostavno ostaviti na miru?
Emma zamahne nogom, pogodi ga u lice, ovoga puta se okrene i ugleda
krv kako mu teče iz nosa, dok je klečao na podu. Svejedno je nije ispuštao.
Uspio ju je srušiti, a ona mu je u padu izbila jedan sjekutić iz usta, što je
napokon polučilo željeni uspjeh: pustio ju je i zapomažući pritisnuo ruke
na krvavo lice. Emma se četveronoške odvuče do vrata, koja je poznavala
jer je prije nekoliko sati već stajala pred njima.
Uhvatila se za kvaku, pokušala ustati, čula je samu sebe kako vrišti, bila
je to mješavina straha i mržnje, potom nakratko razmisli bi li otišla u
kuhinju i ipak potražila neko oružje, ali ne da se njime brani nego da stvar
privede kraju.
Tada joj se, međutim, učini da vidi sjenu iza Palandta, na ulaznim
vratima. Osjetila je propuh na svome licu mokrom od suza, vidjela da je i
Palandt povratio ravnotežu i obrisao krvavo crvenu slinu s usta. S
pogledom bijesne lisice urlao je na nju: – Kurvo, nećeš ti meni uništiti život!
Emma naglo otvori vrata i smjesta ih ponovno zalupi, pa pod
izbečenim konjskim očima na zidu otrči pokraj sofe do staklenih vrata
terase. Emma više nije htjela gubiti vrijeme istražujući jesu li još uvijek
zaglavljena, a i nije više morala paziti da ne stvara buku. Stoga posegne za
ružnim stalkom za kišobrane pokraj vrata, podigne ga unatoč bolovima u
donjem dijelu leđa, te baci kičastu statuu labradora kroz staklo.
Lom stakla zazvučao je kao krik, ali to je vjerojatno bila mašta,
pogrešna reakcija njezinih krivo vođenih osjetila. Emma se okrene leđima
prema vrtu, zaštiti lice rukama i razdere si jaknu krhotinama, tiskajući se
unatraške kroz okvir vrata.

170
 Preko terase otrči u stražnji dio vrta, utone u visok snijeg i htjedne
otrčati desno oko kuće do ulice, ali odatle se začu muški glas. Ne Palandtov,
ali možda glas nekog njegova kompanjona?
I tako potrči ravno, namjeravajući preko ograde na kraju vrta skrenuti
na pristupni put, koji je prolazio između zemljišta. Beskorisna staza, kojom
se većina susjeda koristila kao psećim zahodom, ali sada je obećavala spas.
Iako još ništa nije govorilo tome u prilog.
Okrenula se i ugledala Palandta tek nekoliko metara udaljena od sebe.
Dok su njezin put obilježavali tragovi i paperje, za Palandtom se vukao
krvavi trag.
Začudila se kako ga tako dobro vidi, njegovu ćelavu glavu, s koje mu je
ona vjerojatno strgnula periku.
Tada ugleda i izvor svjetlosti. Vrtne svjetiljke, koje su se vjerojatno
aktivirale senzorom pokreta, ostatak skrbi njegove majke, koja je kuću i vrt
uvijek držala u besprijekornu stanju, prije nego što će ih prepustiti svome
sinu (Frizeru?).
Emma je čula Palandta iza sebe, osjećala za vratom njegov bijes i pratila
svjetla na snijegom prekrivenu tlu. Vodila su do sivog spremišta za alat, čija
su vrata bila samo pritvorena.
Da učinim to?
Postojalo je samo da ili ne, ispravno ili pogrešno. Ali nije bilo vremena
za vaganje argumenata za i protiv. Vjerojatno je strah da će se poskliznuti
pred ogradom, da će izgubiti snagu i da će je Palandt na pola puta opet
povući za sobom, bio ono zbog čega se Emma odlučila za spremište. A
možda nije donijela nikakvu odluku, nego je samo slijedila urođen nagon
za preživljavanjem, koji je u ovom slučaju davao prednost vratima koja se
mogu zaključati a ne otvorenom prostoru.
Pod pretpostavkom da se spremište uopće moglo zaključati.
Emmu zapahne prodorna mirisna mješavina motornog ulja, vlažnoga
kartona i dezinfekcijskih sredstava. A bilo je tu i još nečega. Mješavine
osvježivača zraka za automobile i užegle jetrene kobasice.
Zalupila je za sobom tanka aluminijska vrata spremišta i bacila se u
potragu za ključem. Ali on nije bio u bravi, niti je ležao na okviru vrata, pri

171
čemu je ona u polutami jedva išta mogla razaznati, jer je u unutrašnjost
kroz maleni zaprljani prozorčić na vratima dopiralo samo nekoliko zraka
vanjske rasvjete.
Ali čak i da joj je na raspolaganju bio reflektor od osamdeset tisuća
watta, Emma ne bi uspjela pretražiti prostoriju. Jer jedva je imala vremena
predahnuti.
Vrata, koja su se otvarala prema unutra, zatresu se pod Palandtovim
udarcima pesnicom. Ona ih je uspjela zaključati uskim kračunom, koji je
inače samo sprečavao da ih ne otvaraju i ne zatvaraju zapuši vjetra.
Fizičkim nasrtajima neće se moći dugo odupirati. – Izađi! – urlao je
Palandt. – Izađi, smjesta!
Bilo je pitanje sekundi kada će se cijelom svojom težinom baciti na
vrata i razvaliti ih. A svojim tijelom Emma ih neće moći braniti.
Moram dogurati nešto pred njih.
Pogledom proleti prostorijom, okrzne smećem zatrpan radni stol,
praznu višenamjensku metalnu policu, vojničko zelenu plastičnu kutiju za
vrtne jastuke i naposljetku zastane na kanti za organski otpad. Kanta za
otpatke od 240 litara s logotipom Berlinske gradske čistoće. Na njezinu
poklopcu stajala je kutija s alatom.
Emma baci kutiju na tlo i posegne za kantom, koja je, srećom, očito bila
dobro napunjena. Čak ju je i na kotačima bilo teško vući, ali bila je riječ o
samo nekoliko centimetara i možda ću imati sreće i ova će stvar odgovarati
po visini, tako da ću je moći uglaviti točno ispod... – Kvaaaaake! – misao joj
prijeđe u vrisak, shvativši da je prekasno. I da kantu nije prebacila dovoljno
brzo, ostavivši tako Palandtu dragocjen manevarski prostor.
On se bio svom silinom bacio na vrata, toliko snažno da je razbio
kračun i upao u kućicu, odbacivši Emmu u stranu.
Nakon što je osjetila njegov lakat u trbuhu, ostala je bez daha, pred
očima joj se zacrnjelo. Kako bi se ipak još nekako oduprla neizbježnom
padu, uhvatila se za neku dršku, za koju uopće nije znala reći odakle se
stvorila, ali osjetivši hladnu plastiku pod rukom, postala je svjesna da se bila
grčevito uhvatila za kantu, koja se zajedno s njom prevrnula na pod.

172
 Prilikom pada udarila je glavom o kutiju s alatom, ali nesvjestica joj još
nije bila suđena. Buljila je uvis i htjela vikati, kadli ugleda nad sobom more
osvježivača zraka što su se klatila na stropu spremišta. Tada zaista vrisne,
jer pred njom se našao Palandt, držeći u ruci nešto što je izgledalo kao
skalpel.
Istodobno se kupala u smradu, koji joj je oduzimao razum, ali ne i
svijest, pri čemu je „kupanje“ trebalo shvatiti gotovo doslovno.
– Neeeee! – čula je Palandta kako viče. Njegov razum očito se već
nalazio na ničijoj zemlji duše, kamo se i Emma upravo spremala.
Bože, pomozi mi, dragi Bože, daj da ovo prođe!
Ležala je u truležnoj i prljavoj tekućini koja se iz kante bila izlila po
podu. Slatkasta, užegla masa koja je tjerala na povraćanje.
Emma se htjela istoga trenutka ispovraćati, ali nije uspjela. Čak ni kada
je vidjela potkoljenicu.
Sa stopalom, ali bez koljena, s još vrlo malo kože nad listom, ali
prepunom crva. Ti ljigavi crvi bili su se ugnijezdili u odrezanim udovima,
koji su zajedno s truleži i raspadnutim dijelovima leša ispadali iz kante za
organski otpad.

173
36.

SA SVAKIM UDISAJEM okus smrti probijao je svoj put u Emmina pluća i

nastanjivao se i u najudaljenijim bronhima. Kao da se zakvačio kukama,
nije ga se moglo izbaciti ni najglasnijim krikom, ni najsnažnijim kašljem.
Emma je znala, čak i ako ovo preživi (što nije bilo izgledno), duboko u njoj
zauvijek će ostati klica jeze, plodno tlo za najužasnije noćne more.
– Ostavi je na miru! – Palandtovo urlanje prelazilo je u jecanje. U
trenutku dok je gledala smrti u oči, Emma je uspjela shvatiti da su koščata
noga i napola istrunula potkoljenica na njoj pripadale nekoj ženi. I da je
Palandt, koji je sada skalpelom vitlao u njezinu smjeru, bio Frizer.
Emma je bila izgubljena. Sjedila je pokraj kutije s alatom na vlažnome
tlu. U međuvremenu i ona se bila naoružala, izvukavši na brzinu prvu stvar
koju je uspjela napipati među alatom a da je bila dugačka, mogla se držati
u ruci, i bila je čak i nazubljena. Ali što će, zaboga, učiniti s pilom?
Udarila je njome Palandta u noge, ali on jedva da ju je bio osjetio preko
debelih hlača.
– Platit ćeš mi za ovo – vikao je i udarao ju šakom koja je držala skalpel
ravno u lice. Glava joj odleti unatrag i ona napokon izgubi svijest, ispustivši
pilu, ali – na paradoksalan način – upravo je bol ponovno probudi, nakon
što je drugi put glavom tresnula o rub kutije za alat.
Emma osjeti okus krvi. Osjećala se kao da joj je koža na glavi pukla po
cijeloj dužini. Osjećala je Palandtovu šaku u svojoj kosi. Čula je kako nešto
puca, otvorila oči i ugledala oštricu ispred svojih zjenica. Vrh oštrice bio je
samo za širinu suze udaljen od leće.
Skalpirat će me, pomisli, a potom se prisjeti Le Zend... Nosi se odavde.
Dok nije prekasno... Istodobno se mogla i rasplakati, jer nije htjela da ta
odvratna slika zrcala bude posljednje sjećanje s kojim će napustiti ovaj
svijet.

174
 Bilo je toliko ljepših, ugodnijih trenutaka. Primjerice, Philippova
naborana jutarnja koža, kada bi mu jastuk u snu u obraze utisnuo more
valova.
Ili sićušni par čizmica veličine četiri, koji je neko vrijeme, kada su još
vježbali dobivanje djece, stajao na njezinu toaletnom stoliću; bile su
svjetlosmeđe, jer nisu znali hoće li biti dječak ili djevojčica. Čak i udubljenje
na Philippovu službenom vozilu, što mu ga je pri izlasku napravila nogom
nakon jedne banalne svađe o reality showu (koji je on smatrao zabavnim, a
ona ljudskim ponižavanjem); da, čak i taj smiješni dokaz za to da ona
katkada ne bi znala obuzdati vlastiti temperament bila bi bolja posljednja
slika od zrcala u Le Zenu.
Sranje, ne želim umrijeti. Ne tako.
Palandt još jedanput zamahne, a onda ubode.
Emma pomisli kako je neobično da upravo sada prvi put nakon toliko
tjedana više ne osjeća strah i da je potpuno mirna, vjerojatno zato što je
napokon imala dokaz da nije paranoična, čega se i sama potajice već bila
pribojavala. Ali možda je to bilo i stoga što se prepustila. Sljedeće što ju je
začudilo bila je apsolutna odsutnost bola koji je pratio smrt.
Tako je to, dakle, pomisli još dok joj je oštrica rezala čelo, a krv pred
očima činila vodopad. Crveni veo, zastor iza kojega je nestao Palandt.
Emma zatvori oči, začu svoj dah, ali taj se zvuk udalji od nje i pomiješa
s dubokim, grlenim krikom.
Palandtov glas bio se promijenio kada je krenuo ubosti je drugi put.
Postao je dublji, kao da je dobio na težini.
– Emma! – vikao je, sada malo udaljen, dok se neki nepodnošljiv teret
spuštao na njezino tijelo.
Glava joj se mlitavo otkotrlja od kutije s alatom, jedan nestvaran
trenutak bojala se da joj se odvojila od tijela, a potom u iskustvu bliske smrti
zamijeti kako se Palandt lebdeći udaljava od nje.
Njezin susjed, koji je upravo (zbog kojega god razloga) bio ležao na njoj
i tako joj istisnuo zrak iz prsnoga koša, udaljavao se od nje.
Ili ja od njega?

175
 Emmine oči ugledaše svjetlo, nejako udaljeno, kako se uvijek govorilo,
nego blisko i jarko, s crvenim okvirom. Svijetlilo joj je ravno u oči.
Potom svjetlost odluta ustranu. Vjerojatno je sada započinjao onaj dio
gašenja života u kojemu čovjek još jedanput vidi ljude koji su mu u životu
bili najvažniji, pri čemu Emmu začudi što joj se prvi ukazao upravo taj
čovjek:
– Salim? – reče poštaru.
Koji je klečao pokraj nje.
Koji je pitao može li ga ona čuti.
Koji joj reče da stisne njegovu ruku.
Koji nije bio posljednja vizija.
Nego prva pomoć.
I koji joj je svijetlio u oči baterijskom svjetiljkom, kojom je bio
onesvijestio Palandta. Sada je njezin susjed ležao pokraj kante za organski
otpad sa ženskim lešom i djelovao mrtvo, kao što se Emma maloprije
osjećala.
– Sve će biti dobro – čula je Salima kako govori i s tom laži izgubila je
svijest.

176
37.

OSJETILA JE SNIJEG kako joj prodire kroz hlače i natapa donje rublje, ali zrak
ovdje vani bio je tako jasan i živ da je nitko ne bi mogao natjerati da ustane
s vrtne klupe do koje je Salim bijaše doveo.
Odavde je vidjela sve: spremište, čija je vrata poštar bio osigurao svojim
remenom, maleni prozor ispod svjetiljke (jeftine svjetiljke iz trgovine
građevinskim materijalom) u kojemu je svakoga trenutka očekivala pojavu
Palandtova lica. Iako ju je Salim uvjeravao da se susjed neće tako brzo
vratiti k svijesti.
– Pogasio sam tom gadu svjetla!
Na trenutak je izgubila Salima iz vidokruga. Po drugi put obilazio je
spremište, pri čemu su mu čizme škripale na snijegu.
– Ne postoji drugi izlaz – reče zadovoljno, vrativši se iza ugla. – Luđak
nam ne može pobjeći.
Osim ako si ne iskopa tunel, pomisli Emma, ali pod je bio tvrd kao
beton, a zemlja ispod njega sasvim sigurno smrznuta. Svejedno se nije
osjećala sigurno. A to nije bila samo posljedica snažnih bolova što joj ih je
bila prouzrokovala porezotina na čelu.
Pritisnula je na čelo plavu krpu od mikrovlakana kako bi zaustavila
krvarenje, Salim je njome vjerojatno čistio unutarnja stakla svoga
automobila, jer mirisala je na sredstvo za čišćenje, ali infekcija joj je u tom
trenutku bila najmanji problem.
– Kako to? – upita ona Salima. Iz daljine se čuo gradski vlak, u kojemu
je u to doba sigurno sjedilo mnogo ljudi u potrazi za zabavom. Mladež na
putu u centar grada, na pripreme u neki bar ili ravno na neku zabavu.
– Nemam pojma što ga je spopalo. Vidio sam kako ste otišli s njim u
kuću, gospođo Stein, i nekako mi se to učinilo neobičnim. Nakon što ste se
spotaknuli, niste mi izgledali kao da ga pratite dragovoljno.

177
 – Nisam na to mislila. – Emma odmahne glavom i upita se koliko će
još trebati dok napokon ne stigne policija što ju je Salim bio nazvao svojim
mobilnim telefonom.
– Zašto ste se uopće vratili? Pa smjena vam je odavno završila.
Vaša posljednja smjena!
– Kako? Ah, da. – Salimovo lice odavalo je krivnju.
– Zbog Samsona – reče skrušeno, a njoj sinu da se veterinar još nije
javio s nalazima iz laboratorija.
Ili možda ipak jest?
Vjerojatno će se u glasovnoj pošti njezina mobilnoga telefona naći i
poziv dr. Planka. Ali taj je još uvijek ležao u Palandtovu hodniku, gdje joj
je za vrijeme borbe drugi put ispao iz ruke.
– Nisam posve siguran, ali mislim da sam napravio užasnu pogrešku –
reče Salim i ispusti paru kroz usta.
– Otrovali ste Samsona!
Emma se začudi što joj nije protuslovio, već samo zabrinuto pitao: –
Znači, nije mu dobro?
Počešao se po bradi i napravio lice kao da bi najradije samoga sebe
ispljuskao.
– Slušajte, Emma. Strašno mi je žao. Bojim se da sam jadničku
zabunom dao čokoladicu iz svoga desnog džepa, a ne pseći kolačić, koji
uvijek držim u lijevom.
Čokoladica.
Naravno!
I najmanja količina kakaa može biti smrtonosna za pse.
Sada kada je to znala, Emma prepozna tipične znakove trovanja
čokoladom: grčevi, povraćanje, apatičnost, proljev.
Očito je Samson iznimno snažno reagirao na čokoladu.
– Zamijetio sam to tek kada sam stigao kući i presvukao se.
Salim pokaže na sebe. Umjesto poštarske uniforme nosio je tijesnu
motorističku odjeću: neizbježnu jaknu Harley-Davidson, kožnate hlače i
prigodne čizme s metalnim vrhovima.

178
 – Nisam imao vaš broj, nema vas ni u telefonskom imeniku, tako da
sam radije još jedanput došao ovamo.
Pokazao je svojim tetoviranim rukama prema spremištu.
– Ali nisam ni sanjao da ću ovdje doživjeti takvo nešto.
Pokušao se žalosno nasmijati. – Pretpostavljam da je to ono kada se
kaže sreća u nesreći, ili? – upita, pa još jedanput priđe spremištu, kako bi
prekontrolirao drži li njegov remen još uvijek vrata.
U tom trenutku pod noćnim nebom zatrepere svjetloplava signalna
svjetla i stvore na snijegu stražnjeg vrta svjetlosnu igru kao reflektori na
plesnom podiju nekog disko-kluba.
Policija je stigla.
Bez alarmnih sirena, samo s uključenim svjetlima, ali zato u većem
broju.
Tri službena vozila i jedan kombi iz kojega su iskočila četvorica
specijalaca.
Protrčali su kroz ulaz ravno u vrt, predvođeni nenaoružanim
policajcem u civilnoj odjeći. Samo u odijelu i kožnim cipelama na takvoj
hladnoći, nije imao čak ni baloner.
– Što se ovdje dogodilo? – upita on stigavši do Emme, koja na trenutak
nije mogla shvatiti da je to bio on.
– Hvala ti – reče i rasplače se, ustavši s klupe i bacajući se Phllippu oko
vrata.

179
38.

U EMMINOJ PREDODŽBI muškarci s crnim fantomkama poredali bi se jedan

iza drugoga ispred vrata spremišta.
Četvorica muškaraca, svi sa spremnim oružjem.
Najmanji, nabijeni bodibilderski tip (koliko se to moglo procijeniti
ispod njegove uniforme), stajao bi vjerojatno skroz naprijed i presjekao bi
remen svojim nožem. Rukom bi držao kvaku, spreman naglo otvoriti vrata
za preostalu trojicu.
Philipp je vjerojatno stajao malo podalje spremišta, izvan mogućeg
vidokruga prozorčića. Sva sreća što se ranije vratio u Berlin. Bio se zabrinuo
nakon što mu je Jorgo ispričao da je tijekom zadnjega poziva jednostavno
prekinula vezu. A nakon toga nikako je više nije mogao dobiti. Kada ju je
Philipp nazvao na mobitel, koji je u tom trenutku u ruci držao Palandt, htio
joj je najaviti da će za desetak minuta biti kod kuće.
I sada je bio tu. Svakoga trena glavni specijalac trebao bi izdati
zapovijed za upad u spremište.
Kao što je poznato iz filmova, oni iza njega nahrupili bi u kućicu uz
glasnu viku i uperenih pušaka. A baterijske svjetiljke, pričvršćene za cijevi,
sigurno bi unutra osvijetlile svaki kutak.
Dragi Bože, začu Emma u mislima Philippa kako govori, nakon što je
ugledao prevrnutu kantu s lešom. Ili Palandta kako leži u lokvi krvi, jer mu
je Salim vjerojatno razbio glavu. Ali to su bila samo nagađanja.
Emma je sve to vidjela, čula i osjećala samo u svijetu svoje mašte. Ležala
je četrdesetak metara dalje od mjesta događaja na nosilima kola hitne
pomoći parkiranih ispred Palandtove kuće.
– To će vjerojatno trebati šivati – reče jedan mladi bolničar ili liječnik
(Emma nije slušala kada joj se bio predstavio), koji je podsjećao na mladoga
Borisa Beckera: visok, mršav, plave kose poput ježevih bodlji. Očistio joj je
lice od krvi i obradio ozljedu dezinfekcijskim sprejem i povezom za glavu
180
boje mesa. Nakon što je završio, čula je kako iz vrta dopire neka agresivna
dernjava bez razumljivih riječi.
– Što se tamo događa? – upita Emma dovoljno glasno da ju je mogao
čuti Salim, koji je čekao ispred kola hitne pomoći.
– Počinje – objasni joj, iako je i to sigurno bila samo pretpostavka.
Jedna policajka pazila je da nitko neovlašten ne uđe na posjed. Ali,
koliko je Emma mogla vidjeti kroz širom otvorena krilna vrata,
znatiželjnici se ionako još nisu bili usudili izići iz kuća; možda zato što ih je
plašilo mnoštvo policijskih vozila, koja su upaljenih rotirajućih svjetala
blokirala Tojfelzešku aleju. A možda i zato što je snijeg padao još jače nego
prije, pa se gotovo ništa nije moglo vidjeti.
Potrajalo je oko pet minuta, koliko je sa Salimom sjedila sama u kolima,
jer je mladi Becker u vozačkoj kabini morao napisati izvještaj, kadli se
ponovno pojavi Philipp.
– Ništa! – reče, gurnuvši glavu kroz vrata.
– Ništa? – Emma ustade s nosila.
– Dijelovi leša, da. Ali nikakav susjed.
– Što to govoriš?
To je bilo nemoguće.
Philipp se obrati Salimu. – A vi ste gospodina Palandta oborili i svezali?
Poštar odmahne glavom. – Nisam ga svezao, ali bio je bez svijesti.
– Gospodine Stein?
Policijska službenica pojavi se iza Philippa i objasni mu da zapovjednik
specijalaca želi hitno razgovarati s njim.
– Ostani tu gdje jesi – reče, ali Emma, naravno, nije više mogla izdržati
na nosilima.
Pratila ga je nekoliko koraka, dok joj službenica nije zapriječila put, ali
Emma se izdere na nju: – Pustite me da prođem!
Moram to vidjeti. To prazno spremište.
Samo ju je činjenica da ga je i Salim bio vidio sprečavala da potpuno ne
posumnja u vlastiti razum.
– Želim k svome suprugu. Ja sam svjedokinja!

181
 Philipp se okrene prema njoj. Upravo je zaustio da uzvikne „Emma!“,
s intonacijom kojom roditelji kore svoju neposlušnu djecu, ali onda samo
slegne ramenima i policajka na neki nevidljiv znak pusti Emmu da prođe.
– Možda nam zaista možeš pomoći – reče, pri čemu je polovicu njegove
rečenice progutao vjetar, koji bi povremeno uzvitlao snijeg.
Philipp zakorači u otvoreno spremište, u kojemu je netko bio pronašao
prekidač za svjetlo.
Osim njega unutra je bio samo još jedan policajac, vjerojatno
zapovjednik akcije. Preko lica imao je fantomku i kao da se obraćao
pridošlicama riječima: „Pogledajte, mekušci. Stojim u svojim čizmama usred
ove tekućine od dijelova ljudskoga leša, ali smrad mi nimalo ne smeta.“
– Ovo moraš vidjeti – reče Philippu. – Ovdje je još dijelova ljudskog
tijela.
Philipp se okrene prema Emmi. – Bolje da ostaneš vani – savjetovao joj
je.
Kao da već nije ostavila dovoljno tragova u spremištu, ali što sad, eto,
stajat ću na pragu.
Miris raspadanja tijela bio je podnošljiviji izvana.
Emma je s vrata promatrala svoga supruga kako prelazi preko otrgnute
potkoljenice, pri čemu je dobro pazio da ne ugazi u lokvu truleži pokraj
kante za organski otpad, u kojoj se nalazio ostatak gologa ženskog leša.
Natiskanoga poput iznutrica.
Unatoč gnušanju, Emma nije mogla da ne prouči to žensko tijelo, koje
je vjerojatno prošlo ono čega je ona ostala pošteđena.
Mogla sam ležati tu umjesto tebe, pomisli žaleći to nepoznato biće čije
će ime zasigurno uskoro osvanuti na svim novinskim naslovnicama.
Zajedno s Emminim, za koje će se tisak sada sigurno početi zanimati.
– O, sranje – opsuje Philipp u stražnjem desnom kutu spremišta.
Bacio je pogled u kutiju za vrtne jastuke, čiji je poklopac stajao tako da
je Emmi priječio pogled na sadržaj. Ako joj je muž u licu već bio zelenkast,
prizor koji mu se sada ukazao sigurno je bio još odvratniji od ženskoga leša.
Promukla glasa Philipp upita zapovjednika akcije: – Ima li ovdje još
sanduka?
182
 – Misliš na još spremišta za leševe?
Policajac odmahne glavom. – A nema ni mjesta gdje bi se luđak mogao
sakriti. Sve smo pretražili.
Emmi su zaklecala koljena. Déja-vu je bio neizbježan.
Prostorija s tajnom.
– Ovdje nema nikoga.
To je nemoguće.
– Radio je u cirkusu – začu Emma sebe kako govori. Bez glasa, gotovo
šaptom.
– Kako molim?
Obojica muškaraca okrenu se prema njoj.
– Njegova specijalnost bila je točka s kovčegom.
Philipp je pogleda kao da je odjedanput počela govoriti stranim
jezikom.
– Što nam time želiš reći?
Da se može učiniti tako malim da stane u ručni kovčeg.
– Je li odjeven? – upita bojažljivo, ali odgovor je ionako već znala.
Naravno. Nema drugog objašnjenja.
– Kako to misliš?
– Leš, jebote. U kutiji za jastuke. – Gotovo da je počela vikati. – Je li
odjeven?
Jer samo je još to imalo smisla.
Nisu pronašli nikakve nove dijelove tijela.
Nego Daddyja Longlegsa.
Palandta, koji se učinio toliko malim i koji će svakog trena iskočiti iz
kutije...
– Prokletstvo, ne – reče Philipp sasvim mirno, zabadajući svoje riječi
poput igle u mjehur njezinih najgorih strahova.
– Tamo su samo dijelovi tijela. Torzo. Glava i cijela noga. Sve golo.
Puno crva!
A onda reče nešto što će promijeniti sve. – Ali ovdje je i odjeća, pokraj
kutije.
183
 Zapovjednik akcije sagne se i s pomoću cijevi svoje puške podigne
nekakav kaput.
Crna kišna kabanica sa žutom dugmadi.
Palandt se, dakle, skinuo! Zašto?
U tom trenutku Emma još nije bila riješila zagonetku.
Pa ni kada joj je pogled po deseti put pao na kantu za organski otpad s
natpisom „BIO“ u kojemu je slovo „I“ bilo zamijenjeno mrkvom.
Tek kada je kleknula pokraj prevrnute kante i pritom zanemarila
smrad, zupčanici spoznaje počeše se okretati, jer učinila je jedinu logičnu
stvar i usredotočila se samo na disanje.
Ne na svoje.
Već na ono leša.
Kojemu se prvo pokrenuo prsni koš. A potom i ostatak tijela.
Tako brzo kako je to mogao učiniti samo čovjek kojega su prije zvali
Daddy Longlegs i koji je unatoč bolesti poput munje iskočio iz svoga
skrovišta u kanti.
– Još je živ! – izustila je Emma prije nego što se sve pretvorilo u pakao.

184
39.

– SEDAMNAEST UBODNIH RANA.

Konrad pusti istražno izvješće da mu sklizne u krilo. Kako bi bolje
razumio njezin iskaz, uzeo je spis s pisaćega stola nakon što je Emmi dao
čašu vode.
– Tri u oko. Većina u vrat i grkljan, samo dvije u čelo i jedna,
posljednja, u lijevo uhu.
Emma slegne ramenima. – Samoobrana.
– Hm.
Konrad je promatrao spis kao restoranski jelovnik, na kojemu nije
mogao pronaći ništa što bi mu se sviđalo.
– Samoobrana?
– Da.
– Emma, on je već nakon prvog uboda bio nesposoban za borbu. Njime
si mu razrezala vratnu arteriju.
– Svejedno...
– Svejedno si bila obuzeta krvoločnošću. Skalpelom si...
Digao je pogled s materijala i kratko naborao čelo. – Kako si uopće
došla do njega?
Emma je dotad gledala kroz prozor i proučavala mračnu, nisku
naoblaku nad Wannseejem iz koje u tom trenutku više nije sniježilo.
Svojim sivo-crnim nijansama ona kao da je zrcalila Emmino emotivno
stanje. Ali sada je pogledala ravno u Konradove oči. Razgovarali su već
dobra tri sata, ali za razliku od nje, on nije pokazivao ni najmanji znak
umora. I očito je imao čelični mjehur. Ona bi najradije bila otišla u
kupaonicu olakšati se, ali čak ni za to nije imala dovoljno snage.
185
 Tijekom zadnjih godina na gorak je način naučila kako pate depresivne
osobe, čiju bolest neznalice često pogrešno shvaćaju kao duboku tugu.
Zapravo bi se čovjek našao u tako dubokoj duševnoj rupetini da čak nije
bio sposoban ni osjetiti tugu. To je i razlog visoke stope samoubojstava
među depresivnim osobama nakon što prvi put uzmu lijekove za
ublažavanje simptoma. Jer oni im ne vraćaju želju za životom, ali im
itekako daju snagu da ga napokon okončaju.
– Skalpel je bio na podu – odgovori ona na Konradovo pitanje. – Njime
me je prije toga pokušao ubiti, sjećaš se?
– Da. Ali, oprosti mi što ću sada ovo reći: pravno gledano, napad je bio
odavno završen. Bilo je prošlo već četvrt sata. Čak je i tvoja rana već bila
zaliječena.
– A nakon što je sav krvav iskočio iz kante? Kako se na to „pravno
gleda“? – Emma stane prstima iscrtavati navodnike po zraku.
– Kao pokušaj bijega – Konrad primakne svoje manikirane vrhove
prstiju ustima i stane se s oba kažiprsta tapkati po usnicama.
– Pokušaj bijega?
– Bio je gol i nenaoružan. Od njega ti nije prijetila nikakva opasnost.
Tako će to u najmanju ruku vidjeti i državni odvjetnik, tim više što je s
tobom bio i naoružan policajac.
– Koji nije pucao!
– Jer nije mogao. Ti i Palandt, vi ste se na podu isprepleli poput klupka.
Bio je prevelik rizik da bi mogao pogoditi tebe. Osim toga, opasnost u tom
trenutku nije predstavljao on, nego ti...
– Ha! – Emma frknu nosom. – Pa to je apsurdno. Bolesnik isiječe ženu
i nagura je u kantu za organski otpad, svuče se, prebaci dijelove leša u kutiju
za jastuke, ne bi li se potom sam kamuflirao kao goli leš u kanti. Taj tip, koji
me je prije toga bio gazio nogama, tukao, ganjao i gotovo skalpirao, iskoči
iz svoga skrovišta, a naposljetku sam ja ta koja sjedi na optuženičkoj klupi.
Konradov odgovor bio je kratak i zato dvostruko bolan: – Sedamnaest
uboda – rekao je. – Bila si obuzeta ludilom. Dvojica muškaraca, tvoj suprug
i zapovjednik specijalaca, namučili su se da te zajedničkim snagama odvoje

186
od Palandta. Čak si i njima zadala rane, toliko si divljački mahala
skalpelom.
– Jer sam bila izvan sebe od straha.
– Prekoračenje nužne samoobrane. Nije tako rijetko, ali, nažalost, to ne
može biti opravdanje. U najboljem slučaju, razlog za umanjenje krivnje, što
je, nažalost, „pravno gledano“ – sada je i Konrad počeo crtati prstima
navodnike po zraku – slabiji argument za obranu od stvarne ugroze.
Emma osjeti pojačan pritisak u očima, koji se činio kao vjesnik izljeva
suza.
– Sada sam stvarno u škripcu, zar ne?
Konrad joj nije udovoljio odmahivanjem glave.
– Ali kako sam mogla naslutiti što to sve znači?
Oči je još više zabolješe. S obraza obriše nevidljivu suzu. Još nije počela
plakati.
Još.
– Pogriješila si. I to je ljudski, Emma. Mnogi od nas bi u takvoj situaciji
donijeli pogrešan zaključak i smatrali Palandta zločincem.
Konrad zatvori spis i nagne se prema naprijed. – Istina je da ti nije želio
učiniti ništa loše. Barem ne na početku. A to našu obranu, nažalost, čini
vrlo teškom.
Nije mogla izdržati njegov prodoran pogled. A nije mogla ni gledati u
plamen kamina, koji se ponovno razbuktao kao da svojom toplinom želi
spaliti njezino lice. Ali možda je posrijedi bio i samo sram zbog spoznaje.
– Što je bilo dalje? – upita Konrad mirno. Najbolji slušač na svijetu
ponovno je namjestio bezizražajan izraz lica.
– Misliš, kako sam saznala da sam bila u zabludi u vezi s Palandtom? –
Emma uzdahne, posegne za čašom i navlaži usnice vodom. – Kada bi to
barem bila moja najgora zabluda te večeri. – Još jedanput kratko pogleda
prema jezeru i zatvori oči.
Bilo joj je lakše pričati o svojim najmračnijim trenucima kada bi
isključila svjetlo i svijet u njemu.

187
40.

EMMA JE ZNALA da je u svojoj kući, u svome krevetu. Znala je i da pada u

grozničav san, tjelesno i psihički smoždena spoznajom da je, nakon borbe
u Palandtovu spremištu, ubila čovjeka. Znala je, dakle, da sanja, ali to stvari
nije činilo nimalo boljima.
Emma se skutrila u kupaonici hotela i podigla pogled s poda prema
poruci na zrcalu.

NOSI SE ODAVDE.
ILI ĆU TI JA UČINITI NEŠTO NAŽAO.

Netko je pokucao na vrata, ali tamo nije stajala Ruskinja, nego ona
sama. Izgledala je kao žrtva zračenja, s tim ćelavim, skorenim mjestima na
glavi, između kojih se probijalo nekoliko pramenova kose, poput
zaboravljena korova, spremna za čupanje.
Ali gore od onoga što je mogla vidjeti (zgrušana krv na čelu i obrazima,
pogrešno zakopčana bluza, sekret u nosnicama), bilo je ono što je
nedostajalo: izraz na njezinu licu. Život u njezinim očima.
Ugasio se u tami hotelske sobe. Preostalo je samo zujanje aparata za
šišanje u njezinim ušima i pritisak na nadlaktici, na mjestu uboda, koje je
sada podmuklo bubnjalo kao zub netom nakon bušenja.
Zalupila je vrata s brojem 1904. Potrčala bosa prema dizalima. Ali kada
su se vrata dizala napokon otvorila, ona nije mogla ući. Kanta za organski
otpad zauzimala je gotovo cijelu kabinu. Čudovište sa smeđim poklopcem
i naljepnicom s prednje strane na kojoj je pisalo „EMMA“ i svežnjem mrkvi
koje su činile drugo „M“.
188
 Emma začu, ne, osjetila je, kako se iz unutrašnjosti kante probija zvuk,
kao da je kanta duboka više stotina metara. Zdenac užasa, s čijega je dna
nešto probijalo sebi put prema van, nešto što se – jedanput oslobođeno –
nikada više neće dati uhvatiti.
– Prokleta kučko – urlao je Anton Palandt. – Morao sam to učiniti.
Nisam imao izbora. Pa ja nemam novca! Zašto me nitko ne razumije? Zašto
me ne možete jednostavno ostaviti na miru?
Emma se približi. Pogleda kantu koja je zaista bila okno u kojemu je
čučao Palandt. Nepomičnih očiju iz kojih su izlazili crvi. Samo su mu se
usnice pomicale.
– Pa ja nemam novca! – vikao je iz dubine, a kada je goli, krvlju
umrljani, smrdljivi leš s mirisom raspadanja i truleži skočio na Emmu, ona
se probudi.
Srce joj je prijetilo da će eksplodirati. Sve oko nje pulsiralo je: desni očni
kapak, žila kucavica na vratu, rana ispod vlasišta.
Napipala je zavoj, sretna što je na svome mjestu. Prekrivao je velik dio
njezine glave, dakle i kosu, čiji bi je dodir sada tjerao na povraćanje.
I za to je dobila lijekove.
Ibuprofen protiv bolova, vomeks protiv mučnine, pantoprazol za
ublažavanje toga koktela koji bi joj mogao oštetiti želudac.
Rana se mogla zaliječiti. Jedino što je sada još trebalo hitno zaliječiti bio
je njezin život, rastrgan nakon što je ubila Frizera. A možda već i prije toga.
Frizer. Frizer. Frizer.
Bilo je svejedno koliko će puta ponoviti to ime. On je i dalje bio čovjek.
Čovjek. Čovjek.
Ubila sam čovjeka.
Emma se pogleda. Ne bi je začudilo da joj je ruka metalnim lisicama
privezana za okvir kreveta.
Philipp je uspio dogovoriti da je nakon prvoga, kratkoga iskaza u
dnevnom boravku puste u krevet. Sutra ujutro saslušavanje neće završiti
tako brzo.
I vjerojatno će biti manje ljubazno, kada jednom stigne izvještaj zavoda
za sudsku medicinu.
189
 Nije imala pojma koliko ga je puta ubola nožem, ali znala je da je bilo
previše puta da bi mogla izbrojiti. Kao i to da se nije htjela samo braniti,
nego privesti stvar kraju.
U onom trenutku u spremištu ona ne bi bila ubila samo Palandta, nego
svakoga tko bi je pokušao spriječiti da ukloni opasnost jednom zauvijek.
Osveta.
Ne postoji nijedan čin koji se čini važnijim od osvete nakon nanesene
nepravde. Kao što ne postoji nijedan osjećaj koji izaziva veću krivnju od
izvršene osvete.
Emma pokuša napipati prekidač za svjetlo i udari rukom o šalicu čaja
što ju je Philipp obazrivo ostavio pokraj kreveta, iako joj se sadržaj u
međuvremenu ohladio. Bilo je malo prije pola jedanaest. Spavala je više od
jednoga sata.
– Pa ja nemam novca – šaputala je odmahujući glavom dok si je pod
leđa gurala jastuk kako bi mogla sjesti malo uspravnije.
Kako to da je iz sna ponijela upravo tu rečenicu?
Emma nije vjerovala u analize snova kao dio psihoterapijskog
tretmana. Nije svaka vizija što bi je čovjek doživio noću morala imati
značenje na svjetlu dana. Jednostavno, ta rečenica, čak i izvan sna, nije
imala mnogo smisla.
Zašto je Palandt to bio rekao?
Iako u pojedinim točkama Philippova analiza počinitelja nije
odgovarala stvarnosti, primjerice, kada je riječ o imovinskom stanju,
svejedno su postojale univerzalne, gotovo nepobitne značajke, koje
definiraju seksualne zločince. Njihov pokretač nije bila toliko naslada
koliko moć, njihovim motorom upravljali su impulsi, a novac bi u slučaju
serijskoga silovatelja rijetko igrao ikakvu ulogu. Ako uopće.
A ipak je Palandt tu rečenicu izrekao u stanju najveće nevolje i
uzbuđenja. U trenutku kada njegovim postupcima više nisu upravljale
misli, nego instinkti, kao u zvijeri koja je upala u stupicu i sada se očajnički
bori za život.
I baš u tom trenutku on spominje svoje financijske probleme?

190
 Ona u svem tom užasu ni na sekundu nije pomislila na svoju blokiranu
kreditnu karticu i na to da će morati hitno zamoliti Philippa da joj
odblokira račun.
A bilo je tu još nešto, krajnje neobično: Palandt je očito bio nasmrt
bolestan, a zlostavljali su ga stranci. Unatoč činjenici da se u međuvremenu
na trenutke pokazao kao iznenađujuće snažan čovjek, to dvoje jednostavno
nije išlo zajedno. Ako je Frizer bio u tako lošem tjelesnom stanju da se nije
mogao oduprijeti ucjenjivačama, kako mu je uspijevalo silovati i ubijati
žene?
Emma odgurne pokrivač.
Netko, vjerojatno Philipp, odjenuo ju je u svilenu pidžamu, prije nego
što ju je spremio spavati. Nosila je sportske čarape, što je bilo praktično, jer
nije morala prvo potražiti papuče kako bi mogla sići dolje, ne bi li s
Philippom razgovarala o strahu koji ju je brinuo – naime, da opasnost od
Frizera još uvijek nije bila uklonjena.
Provjerila je još jedanput je li joj zavoj na mjestu. Puhnula je u ruke da
provjeri smrdi li joj iz usta kao što bi se moglo zaključiti po okusu koji je
osjećala i u tom trenutku ugledala crveno svjetlo.
Malenu diodu na njezinu kućnom telefonu koji je stajao pokraj
punjača.
Pokazivala je da će se aparat uskoro morati ponovno napuniti.
„Pa ja nemam novca! Ja ne idem u zatvor. Nikad!“ čula je u sjećanju
Palandta kako viče. Onda je pomislila na leš u kanti za organski otpad. Još
jedna nelogičnost.
Ostale Frizerove žrtve ostale su ležati na mjestu zločina.
To razmišljanje rodi u njoj ideju.
Emma posegne za telefonom na noćnom ormariću, onemogući opciju
prikazivanja broja pozivatelja i ponada se da Philipp nije nedavno prebrisao
memoriju telefona novim brojevima.

191
41.

– LECHTENBRINCK?
Hans-Ulrichov glas bio je jedinstven. Nazalan, gotovo kao da je
prehlađen, i previsok za šezdesetogodišnjeg profesora.
Emma bi već po samo jednoj riječi mogla prepoznati voditelja
Forenzičkoga odjela bolnice Charité.
S druge strane, ona je pokušala iskriviti glas tako da profesor
Lechtenbrinck ne otkrije s kime zapravo razgovara preko telefona, iako
vjerojatnost da bi je se mogao sjetiti nije bila velika. Jer dosad nisu često
razgovarali.
– Ovdje kriminalistička inspektorica Tanja Schmidt – predstavi se
Emma imenom policajke koja ju je ranije u dnevnoj sobi provela kroz
ispitivanje. Navela je i ime odjela zaduženoga za istragu u slučaju Stein-
Palandt. – Danas navečer dobili ste tijelo Antona Palandta, žrtve nasilne
smrti u Westendu.
– Odakle vam moj broj? – ljutito upita Lechtenbrinck.
– Imam ga u računalu – slaže Emma. Zapravo je bio pohranjen pod
tipkom „9“ u memoriji telefona. Philipp i Lechtenbrinck surađivali su dulje
vrijeme na slučaju serijskoga ubojice koji je na javnim mjestima u Berlinu
mjesecima ostavljao dijelove leša jedne žrtve u plastičnim vrećicama. U
zadnjoj fazi, neposredno prije hvatanja počinitelja, telefonirali su gotovo
svakodnevno i tako je poslovna veza prerasla u osobno prijateljstvo, zbog
čega se Lechtenbrinckov privatni broj očito još uvijek nalazio u memoriji
telefona.
– To je bezobrazluk – ljutio se forenzičar. – Ovaj broj rezerviran je
samo za hitne slučajeve i za odabrane osobe. Zahtijevam da ga smjesta
izbrišete.
– Pobrinut ću se za to – obeća Emma. – Ali kad ste već na vezi...

192
 – Nazvali ste me usred obdukcije.
Sjajno!
– Slušajte, zaista vam ne želim smetati. Riječ je o tome da ćemo
počiniteljicu zločina, Emmu Stein, upravo saslušati po drugi put i bilo bi
nam od velike koristi kada biste nam mogli otkriti uzrok smrti ženske žrtve
u kanti za organski otpad.
– Puh...
Već po izdisanju znala je da ga je slomila. Forenzičari nisu mogli
podnijeti što ih se u knjigama i filmovima obično prikazuje kao čudake, koji
na scenu stupaju tek kada je za sve drugo već prekasno. Često su osjećali da
se njihov rad premalo cijeni. Jer oni nisu bili samo rezači leševa, nego su
često imali ključnu funkciju, osobito prilikom saslušanja svjedoka i
osumnjičenika. Lechtenbrinck je jednom prilikom uspio razotkriti
počinitelja samo zato što je u obdukcijskoj dvorani bio na telefonskoj vezi
s istražiteljima u sobi za saslušavanje. Kada bi god ubojica pokušao
prikazati smrt svoje žrtve kao tragičnu nezgodu, Lechtenbrinck bi na
temelju pregleda ozljeda mogao pružiti suprotan dokaz, takoreći paralelno
sa samim saslušanjem. Ni danas renomirani stručnjak vjerojatno nije htio
propustiti priliku da mjerodavno utječe na istragu.
– Dakle, uzrok smrti nije previše spektakularan. Izvještaj, istina, još nije
sasvim gotov, ali pretpostavljam da je posrijedi višestruko zatajenje organa
kao posljedica ishemije uvjetovane starošću.
– Vi to mene... zajebavate? – zamalo uzviknu Emma i pri sljedećem
pitanju od uzbuđenja zaboravi iskriviti glas. – Prirodan uzrok smrti? Ženi
su isječeni udovi.
– Post mortem. Čini se da je riječ o klasičnoj socijalno motiviranoj
prevari.
Emma se pitala je li Lechtenbrincka udarila kap. Ili nju, jer mu riječi
nisu imale smisla, osim ako se zaista nije htio našaliti s njom.
– Klasična prevara, u kojoj prevarant liježe u kantu punu ostataka
ljudskoga tijela?
– Ne mislim na tu vrste prevare. Ali da, to je Anton Palandt.
– Ne razumijem.

193
 Lechtenbrinck je teško disao, ali uloga iskusnoga stručnjaka, koji jednu
naivnu policajku mora nečemu naučiti, očito mu je činila zadovoljstvo.
– Pazite, gospođo Schmidt. Nisam vidio mjesto zločina, ali kladim se
deset prema jedan da naš počinitelj živi u lošim financijskim uvjetima. I da
je jednoga dana došao k svojoj majci i pronašao je mrtvu u krevetu...
– Svoju majku? – prekine ga Emma, na što on vidno razljućen doda: –
Zar to nisam bio spomenuo? Leš u kanti je gotovo sasvim sigurno
Palandtova majka, čekamo još konačne rezultate analize zubala, ali ona je
svakako imala više od osamdeset godina.
Potom nastavi iznositi svoju teoriju, koju je Emma nastavila slušati kao
da je ispod ronilačkog zvona: prigušeno, zaglušenih ušiju.
– Dakle, u svakom slučaju, nakon trenutka žalosti, sin kaže samome
sebi: Pa ja imam pristup maminu računu. Tko kaže da moram zvati policiju
samo zato što je umrla? I tako odluči da će majku službeno ostaviti na
životu, kako bi dobivao njezinu mirovinu.
„Pa ja nemam novca!“
– Susjedima će ispričati nešto o duljem boravku u inozemstvu, liječenju
ili nečemu sličnome, ali, iskreno rečeno, u Berlinu se ionako više nitko ne
čudi kada nekog starijeg čovjeka odjedanput prestane viđati. Ali smrad će
se u nekom trenutku ipak osjetiti, zato počinitelj sahranjuje majku u kantu
za organski otpad. Njezine ostatke jednostavno nagura u kantu, što je
prilična svinjarija, jer leševi u pravilu tamo ne stanu bez amputacije. Onda
ostavlja kantu s organskim otpadom u podrumu ili spremištu, posipa je
pijeskom za mačke ili potroši tone osvježivača za zrak.
Dakle, moja me je mora navela na pravi trag, pomisli Emma.
Palandt nije bio Frizer, tako da ona nije ubila serijskoga ubojicu, nego
sitnog prevaranta nagle naravi, koji nije učinio ništa loše osim što je zbog
neimaštine narušio posmrtni mir svoje majke.
A to znači da opasnost još uvijek nije uklonjena!
Emma nije bila sigurna kako je uspjela tu zadnju misao ne viknuti u
slušalicu. Mislila je da je zahvalila forenzičaru, naglo se ispričavši, ali više se
nije mogla prisjetiti ni jedne jedine riječi. Iscrpljeno se sruši natrag u krevet.
Ubila sam čovjeka!

194
 Ali ne Frizera.
Palandt nije imao nikakve veze s njim.
Njegova perika, lijekovi, paket... U svojoj paranoji ona je posložila
činjenice kako su njoj bile odgovarale, a to je jednog nevinog čovjeka stajalo
života.
Emma zatvori oči i pomisli na krv koja je tekla iz Palandtova tijela.
Nakon što ga je nastavila ubadati skalpelom.
To je još jedanput podsjeti na lokvu koju je danas morala počistiti u
dnevnom boravku.
Samson!
Na njega od buđenja uopće nije bila ni pomislila. U bojažljivoj nadi da
je barem njemu malo bolje, okrenula je broj kojim je preko fiksne mreže
mogla preslušavati glasovnu poštu. Jer njezin mobilni telefon zaplijenila je
policija kao dokazni materijal.
– Imate tri nove poruke – reče robotizirani računalni glas. Zaista, prva
je bila od dr. Planka, koji je javio Emmi da se Samson izvukao. Hvala Bogu!
Ali da još treba pričekati konačne rezultate u ponedjeljak, prije nego što
bude mogla doći po njega, uz neizbježno pitanje kako stoje stvari s
plaćanjem. Sljedeći koji se javio bio je Philipp, on joj je zabrinuta glasa
najavio da će za deset minuta biti doma. Naposljetku je čula još jedan glas,
koji je zvučao tako uzbuđeno da ga isprva uopće nije bila prepoznala,
dijelom i zato što je Jorgo gotovo šaptao.
– Emma? Žao mi je zbog onoga maloprije. Mislim, zato što sam ti lagao.
Naravno da sam ti dao cedulju.
Cedulja!
Još nešto što je Emma od uzbuđenja bila zaboravila. Telefon počne
pištati jer je baterija bila gotovo prazna. Morala ga je vratiti u punjač, ali to
znači da neće moći nastaviti telefonirati, stoga se Emma odluči spustiti
dolje, gdje je drugi telefon, nadala se, čekao napunjen i spreman.
Ustala je iz kreveta.
– Tvoj suprug ima špijunski program na mobitelu – čula je kako Jorgo
govori. – Automatski snima svaki dolazni poziv.
Špijunski program. Što sad pak to znači?
195
 Telefon još triput zapišti prije nego što je stigla do vrata spavaće sobe.
Baterija je dostajala za još jednu Jorgovu rečenicu:
– Nisam htio da tvoj suprug sazna za cedulju kada bude preslušavao
naš razgovor. Zato me, molim te, nazovi na moj mobitel. Molim te. Važno
je. Nešto smo otkrili. Philipp ti to ne želi reći, ali mislim da trebaš znati. U
tom hotelu, tom Le Zenu...
Piiii...
Veza je bila mrtva, a zaslon taman kao hodnik u prizemlju.
Emma napipa prekidač na zidu, dok su joj zadnje Jorgove riječi još
uvijek odzvanjale u glavi.
Nešto smo otkrili...
Putem do dnevne sobe Jorgov glas je iščeznuo, ali osjećala je da u glavi
ponovno čuje zujanje aparata za šišanje, samo što sada to nije bio dugačak,
prodoran zvuk, nego mucav intervalni zvuk.
U tom hotelu, tom Le Zenu...
Poput bušilice.
Kukca.
Emma stane pred pisaći stol na kojemu je ono popodne bila rastrgala
Palandtov paket. Fiksni telefon nije bio ni tamo, ali zato je na radnoj
površini otkrila izvor zujanja. Philippov mobitel.
Sa svakim zvonjenjem vrtio se u taktu vibracijskog signala ukrug. Ime
pozivatelja zloslutno je treptalo.
Emma se okrene, ali neodređen osjećaj da će se suprug odnekud
iznenada pojaviti nije se obistinio.
Oklijevajući posegne za telefonom i pritisne zeleni simbol slušalice,
kako bi prihvatila poziv.
– Što ste otkrili u hotelu, Jorgo? – upita bojažljivo.
– Pomozi mi! – viknu glas s druge strane.

196
42.

ODMAH GA JE prepoznala, iako Emma taj glas još nikad nije bila čula toliko
izobličen.
Tup, prigušen i s prizvukom grgljanja.
– Sylvia? – upita, a prijateljica umjesto odgovora počne snažno jecati.
– Što se dogodilo? – htjedne znati Emma. – Ozlijeđena si? Kako ti mogu
pomoći?
I zašto zoveš s Jorgova mobitela?
– Jaaa... ja umirem – reče Sylvia. U njezinu glasu osjetili su se panika i
smrtni strah, iako je snaga prvoga krika već bila nestala.
– Nećeš umrijeti. Čuješ li? Poslat ću pomoć, sve će biti u redu.
– Ne. Nikad više... nikad... dobro!
Emma je doslovce čula kako Sylvia nestaje. Što je snažnije pritiskala
slušalicu na uho, to joj je glas postajao tiši.
U mašti ugleda prijateljicu kako sa skalpelom u vratu sjedi u lokvi krvi
koju je iskašljala. Sylvia ništa više nije govorila, samo je kašljala i hroptala,
koliko god je Emma preklinjala da joj otkrije što se točno dogodilo.
– Gdje si?
Emma je sada vikala, jer pitanje je bilo upućeno i Sylviji i Philippu, čiju
je pomoć hitno trebala.
Sa slušalicom na uhu Emma potrči kroz dnevnu sobu. Ugleda
Philippove ključeve na komodi i jaknu kako visi u garderobi, dakle nije bio
vani. Osim toga, svoj je mobilni telefon, bez kojega nikada nije napuštao
kuću, ostavio u dnevnoj sobi, što radi samo kad...
– Sylvia, jesi još tu? – reče Emma u slušalicu, iz koje je dopirala samo
ledena tišina.
... kada ide u svoj laboratorij...

197
 Emma pogleda prema starim vratima koja su vodila u podrum.
Svjetlost podrumskog stubišta probijala se u hodnik kroz velik procjep
između dna vrata i poda.
... gdje mu mobitel nema signal!
– Sylvia, ostani na telefonu. Ne mogu s tobom u podrum, čuješ li? Veza
će se prekinuti, ali vratit ću se odmah, čuješ li? Ne prekidaj!
Nikakva reakcija.
Emma kratko razmisli ne bi li bilo pametnije staviti Sylviju na čekanje
i nazvati policiju, ali što ako joj prijateljica uopće nije bila kod kuće? Onda
je telefonska veza vjerojatno bila jedina mogućnost određivanja njezine
lokacije.
Odložila je telefon na komodu, otvorila vrata podruma i silazeći
stubama zaurlala: – Philippe! Brzo. Moraš mi pomoći. Philippe?
Stropovi u podrumu bili su toliko niski da je prodavač kuće svojedobno
pristao na spuštanje cijene, vidjevši da je čak i Emma prilikom
razgledavanja morala pognuti glavu.
Nakon useljenja obložili su strop na stubištu drvom, zbog čega je sada
bilo još manje prostora. Emma se sagnula i, nakon jednog oštrog desnog
zavoja, pojurila dolje prema „laboratoriju“.
Iako je izvorno bila zamišljena kao ostava za metle, kante i usisivač,
Philipp si je, zamijenivši stari platneni zastor pomičnim vratima, u toj
prostoriji uredio malu radnu sobu.
Unutra su bili sićušni pisaći stol s laptopom priključenim na internet,
dvije metalne zidne police beznadno pretrpane stručnom literaturom i sva
sila naslaganih plastičnih kutija s povećalima, hvataljkama, mikroskopima
i ostalim sličnim priborom. S pomoću njih je pregledavao fotografije,
analizirao potpise ili druge dokazne predmete nužne za izradu profila.
Tamo dolje, u svojoj „pećini“, odvojen od ostatka svijeta, Philipp se
najbolje mogao usredotočiti. Obično bi radeći preko slušalica slušao
glazbu, koja bi Emmu nakon nekoliko minuta dovela do ludila, ali njega je
smirivala: Rammstein, Oomph, Eisbrecher.
Stoga nije bilo čudno što nije reagirao na njezine pozive. I što se nasmrt
prepao kada je Emma otvorila pomična vrata i strgnula mu slušalice s glave.

198
 – Dovraga, što je...?
– Philippe... ja...
Emma je buljila u njegove ruke u mišje sivim rukavicama od lateksa.
Mukli udarci basa i bubnjeva širili su se iz slušalice kroz sićušan
sobičak, prateći njezino nervozno disanje.
Emma je hvatala dah, ali ne samo zbog trčanja niz stube i brige za
Sylviju. Razlog je bila činjenica što nikako nije mogla pronaći bezazleno
objašnjenje za ono što je ležalo pred Philippom.
Skalpel.
Rukavice.
PAKET!
Već se bila začudila gdje su ostale njezine papuče. Kartonska kutija s
njezinom internetskom narudžbom, koja se mogla staviti u mikrovalnu
pećnicu. Namirnice je Philipp bio stavio u hladnjak i razvrstao, a njezine
kontaktne leće bile su u kupaonici.
Ali lagani paket, umotan u običan pakpapir? Ležao je tu dolje. Točno
ispod Philippove stolne svjetiljke, pokraj laptopa na sićušnom pisaćem
stolu.
Papir je bio prerezan.
Kutija otvorena.
Njezin sadržaj dijelom raspoređen pod stalkom za povećalo, a dijelom
još uvijek u unutrašnjosti vatirane kutije.
Ali u njoj nisu bile papuče za mikrovalnu.
Emma se očito bila zabunila, kao što je i propustila pogledati na čije je
ime paket bio poslan.
Jer debeli, smeđi, dugački pramenovi kose u tom paketu nisu bili
namijenjeni njoj.
Nego Philippu.

199
43.

– ŠTO JE TO? – upita Emma.

Razum joj je tragao za logičnim i prije svega bezazlenim objašnjenjem.
– Je li to od Frizera?
Sigurno. Počinitelj je stupio s njim u kontakt. On samo radi svoj posao i
pregledava njegove trofeje.
– Na što misliš? – upita Philipp ustavši sa stolca.
– Pa na kosu – reče Emma. Leden joj se prsten stisne oko srca, shvativši
da Philipp otvara ladicu pisaćeg stola i u nju sprema kosu.
– Koju kosu? – upita on. – Ne znam o čemu govoriš, draga?
Potom svoj otklopljeni notebook okrene prema njoj tako da je mogla
vidjeti zaslon.
– Što... kako... gdje? – čula se kako muca. Njezina kratka pitanja
smjenjivala su se u taktu slika koje su se prikazivale na zaslonu.
Fotografije žena.
Lijepih žena.
Eskort djevojaka. Potajno snimljenih pred različitim vratima. Vratima
hotelskih soba, koja im je otvarao uvijek isti muškarac.
– Ti? – upita Emma, trudeći se još uvijek negirati očito.
– Ti si se sastajao s tim ženama?
S eskort djevojkama? Žrtvama?
– Znači da si ih ti ubio?
– Emma, je li ti dobro? – upita Philipp s izrazom lica koji joj se učinio
kao hinjenje iznenađenosti, dok je istodobno pritiskao tipku za razmak na
tipkovnici. Otvorio je sljedeću sliku, koja je prikazivala još jednu od žrtava.
Emma vrisnu, prepoznavši sebe.

200
 S kovčegom u ruci, pred tamnim vratima koja je upravo otvarala.
Snimka je poput svih ostalih bila slabo osvijetljena, ali broj sobe na furniru
od orahovine jasno se vidio:
1904.
– To si bio ti! – viknu mu Emma u lice. – Ti si Frizer.
Kako sam samo bila prevarena.
Obmanjivana.
Uznemirena paketom za nepoznatoga susjeda, nije uopće obratila
pozornost na drugi paket. Pa tako ni na neprijatelja u vlastitoj kući.
Zalutavši u labirintu svojih paranoičnih misli, uništila je živote nevinih
ljudi.
– Svinjo!
Njezin se suprug smješkao i govorio duboko zabrinutim glasom, koji
nikako nije pristajao tom dijaboličnom osmijehu.
– Emma, molim te, smiri se. Nisi prisebna.
Istodobno ponovno pritisne neku tipku na svome notebooku i zaslon
se zacrni.
– Što si naumio? – viknu Emma. Nije imala pojma što bi trebala učiniti.
Njezina zbunjenost i zaprepaštenje na trenutak su je paralizirali. – Želiš me
izludjeti?
– Kako to misliš? Bojim se da opet vidiš stvari koje ne postoje, draga.
Da. Tako je. Ne znam zašto, ali on cijelo vrijeme pothranjuje moju
paranoju.
Emma se osvrne oko sebe i stane instinktivno tražiti neki predmet
kojim bi se mogla obraniti ako je Philipp napadne. Pritom uoči malenu
kameru na stropu podruma, koja je bila postavljena tako da je Emma cijelo
vrijeme bila u kadru, dok se Philippa nije moglo vidjeti.
– Snimaš me? – upita shrvano.
– Ali, ljubavi, pa ti si me bila zamolila da osiguram podrum – odgovori
Philipp ponizno. – Zbog straha od provalnika.

201
 – Nijednom nisam spomenula kamere – izdere se na njega. Još joj nije
bilo jasno koji bi mogli biti Philippovi motivi, ali sinu joj jedna druga jeziva
misao:
Sylvia.
Pa ona nije nazvala s Jorgova mobitela!
Nego sa svoga uređaja.
Sada joj je barem bilo jasno kakvu je igru Philipp igrao sve vrijeme s
njom.
Učinio je to kao i onda sa svojom bivšom!
Sylvijin broj jednostavno je memorirao pod drugim imenom.
A kakav suprug radi takve stvari?
Suprug koji nešto skriva.
Ljubavnicu.
Sve kako ne bi bilo sumnjivo kada ga ljubavnica nazove više puta
dnevno, šalje SMS-ove ili ostavlja glasovne poruke.
Emmi se stisne želudac.
Pa naravno, kako domišljato.
Jorgo je bio Philippov partner, bilo je logično da ga često zove, u
svakom slučaju izgledalo je logično kada bi naivna ženica pogledala zaslon.
Kako domišljato i pokvareno.
Njemu se Sylvia zvala Jorgo, a Sylvia je njega zvala Peter.
I ima tako predivnu, dugačku kosu. Baš kao i ja.
Baš kao i sve druge Frizerove žrtve.
– Ali zašto si ih sve morao ubiti? – zakriješti Emma. Nove spoznaje kao
da su joj sputale disanje. – Kurve, svoje ljubavnice. Čak i Sylviju. Zašto je
morala umrijeti?
Kao da je spominjanje imena žene koju je nekoć smatrala najboljom
prijateljicom bilo znak, smiješak na Philippovu licu odjedanput se ugasi i
on se prvi put učini istinski zabrinut. – Što je sa Syl? – upita, kao da zaista
ne zna da ga je u svojoj smrtnoj borbi upravo pokušavala nazvati.
Možda je posrijedi bio kratak trenutak slabosti koji je mogla prepoznati
u njegovim očima, možda činjenica da je svoju posljednju ljubavnicu

202
nazvao tepajućim nadimkom, ali u Emmi se oslobodio agresivan, neukrotiv
bijes.
Ali možda ju je upravo hrabrost iz očaja istrgnula iz paralize.

203
44.

– EMMA, STANI! – viknu Philipp, ali ona se nije namjeravala predati bez
bijega.
Odgurnuvši ruku kojom ju je htio uhvatiti, okrenula se i pobjegla što je
brže mogla uza stube, ali to očito nije bilo dovoljno brzo.
Philipp ju je bez teškoća uspio uhvatiti za nogu i zadržati. Bio je veći,
snažniji i brži od nje. I nije imao ranu na glavi, koja je poput živa kukca
pulsirala ispod zavoja i pri svakom pokretu isijavala nove valove bola.
Emma posrne i dlanovima snažno udari o betonsku stubu.
Okrenula se na leđa i udarila ga nogom, kao što je to prije nekoliko sati
bila učinila Palandtu. Ali sada je bila u čarapama, a bez čizama teško da je
mogla Philippu nanijeti bol, a kamoli ga otresti.
– Emma! – viknu njezin suprug, držeći je sada čvrsto za oba gležnja.
Rubovi stuba usijecali su joj se u leđa, ali ona se i dalje trgala kao luda.
Sve dok se Philipp nije izderao: – Dosta s tim!
Nagnuo se nad nju i udario je.
Snažno. Snažnije nego prijepodne, kada ju je bio ošamario da dođe k
svijesti.
Emmina glava udari o stubu i pred očima joj zabljesne jarka svjetlost.
Kada je ponovno otvorila oči, činilo joj se da promatra Philippa kroz
razmrskan kaleidoskop.
Vidjela je da mu usnica krvari, očito ga je uspjela pogoditi nogom.
To nije dobro.
Malena ga je ozljeda samo razbjesnila i poput ranjene zvijeri samo mu
je dala više snage nego što mu je bila oduzela.
Ona, naprotiv, nije više znala kako bi pružila otpor svome suprugu.
Stisak njegovih prstiju oko njezina zgloba bio je jedva izdržljiv.
Htjela je da prestane.
204
 Htjela je da svemu napokon dođe kraj.
Bolovima. Nasilju.
Lažima!
Philippa osnaži njezina iznenadna pasivnost. Nadvio se nad nju, legao
preko nje cijelom svojom težinom, kao mahniti, uspaljeni muškarac preko
svoje željne žene, koju je naumio uzeti odmah na stubama podruma, samo
što on s njom sada nije htio voditi ljubav, nego upravo suprotno.
– Upomoć! – viknu Emma, ali nije znala kome se obraća. U mislima je
vikala glasnije nego u loše osvijetljenoj stvarnosti podrumskoga stubišta.
Zatvorila je oči i drvene obloge na bočnim zidovima nestade, baš kao i
plastičnih navlaka na rukohvatu, kutije za osigurače pokraj ulaza, koju je
mogla vidjeti samo ako bi zabacila glavu, i vrata u Philippov „laboratorij“
na dnu stuba.
Naravno, nestao je i Philipp. No, nažalost, ipak samo njegov lik.
Njegove riječi nikako da odu.
– Sve će biti u redu – čula ga je kako govori. Jezivo uljudno. Mirisala je
njegov dah, osjetila kako se jedna ruka (vjerojatno desna) gura pod njezinu
glavu, kako joj je (vjerojatno poleđinom lijevoga dlana) prešao preko čela
– a bilo bi bolje da to nije učinio.
Osjećaj lateksa na njezinu licu, tipičan miris gume i talka, zabio joj se u
srce poput bodeža, koji se sa svakim daljnjim dodirom okretao, i okretao, i
okretao.
Emma otvori oči i ugleda Philippa kako se smiješi, kao što se vjerojatno
bio smiješio i u tami hotelske sobe. Njegova glava približavala joj se i ona
pomisli da ga udari u lice svojom. Ali ponovno ne bi imala snage da mu
ozbiljno naškodi, nego bi ga samo još više razjarila.
Počela je plakati, čula ga je kako ispušta neke šuštave zvukove koji bi je
valjda trebali umiriti, ali oni su je samo podsjetili na zmiju. U sljedećem
trenutku zabila mu je koljeno među noge.
Philipp zajeca, otpusti stisak i dade joj priliku da ga donjom stranom
ruke opali po vilici.

205
 Vikao je, okrenuo se ustranu, pritisnuo si ruku na usta i ispljunuo malo
krvi. Bila ga je udarila tako snažno da mu je vjerojatno izbila zub. Ili se
ugrizao za jezik toliko jako da mu je potekla krv.
U međuvremenu ju je pustio, ona više nije osjećala pritisak, ni na tijelu,
ni oko ručnih zglobova.
Napokon je ustala i potrčala prema gore, ali opet je bila prespora.
Philipp je ponovno zgrabi, ovaj put za nogu, i htjedne je povući k sebi.
U bezdan.
Emma pokuša napipati rukohvat, htjedne se uhvatiti za njega, ali
posklizne se i udari rukom o neki tvrdi rub, što ga je refleksno bila zgrabila.
Međutim, to što je bila dohvatila nije bilo čvrsto povezano sa zidom,
iako se doimalo kao ručka, premda je ručka u podrumskom stubištu imala
malo smisla, osim ako...
... bila je to ručka aparata za gašenje požara.
Posrćući, Emma prepozna priliku. Dok joj je tijelo još bilo zaokupljeno
traženjem težišta, povukla je aparat uvis, okrenula se, zateturala i pokušala
pasti prema naprijed, prema Philippu. Ali gravitacija je nije poslušala, zbog
čega je ponovno leđima tresnula o stube.
U padu nije uspjela baciti teški aparat za gašenje požara na Philippa,
koji se ponovno našao nad njom.
Vidjela je kako podiže ruku, a onda je sve oko nje postalo bijelo.
Podrum, zidovi, stube, Philipp, pa i ona sama. Sve je u hipu bilo obavijeno
prašinom kao u pješčanoj oluji. Emma je čula šištanje, pritisnula desnom
rukom, što je očito izazvalo zaprašivanje i zvuk šištanja, sada još snažnije, i
na djelić sekunde u magli se otvori rupa.
U toj rupi stajao je Philipp.
Prekriven sadržajem aparata za gašenje, kojim je prskala ravno prema
njemu. Zastrt pjenom, koju je pokušavao obrisati s očiju, Philipp je izgledao
kao sablast s ustima umrljanima krvlju.
– Eeeeeemmmmaaaaaa!!! – čula ga je kako viče. Posrćući, uhvatio se za
rukohvat. A onda se ponovno pokrenuo. Polagano i oprezno. Korak po
korak približavao joj se.

206
 A Emma se s mukom i polagano, stubu po stubu, potrbuške penjala
prema gore.
Gotovo da je već bila dosegnula posljednju stubu, kadli je on ponovno
uhvati straga za nogu. Vukao ju je u dubinu.
Emma ponovno potraži nešto za što bi se mogla uhvatiti, ali samo je
prevrnula košaru za rublje, čiji se sadržaj prospe po njoj.
Na pamet joj padne rastvor leša u Palandtovu spremištu za alat jer
osjetila je vonj raspadanja kojim je odisalo prljavo rublje. Traperice, bluza,
donje rublje. Sve što je Philipp skinuo s nje i natrpao u tu košaru. Ali ništa
što bi joj moglo biti od pomoći, jer kako da se branim kućnim ogrtačem?
KUĆNI OGRTAČ!
Misao joj prostruji kroz glavu zajedno s bolom, koji je nastupio kada ju
je Philipp uspio povući niže, pa je vilicom udarila u stube.
Philipp je bio izvan sebe, i dalje je nešto urlao, što je zvučalo kao njezino
ime, ali i kao bol, mučenje i smrt.
Emma nije odustajala. Ležeći na trbuhu, grčevito se uhvatila za ogrtač.
Prekopala mu desni džep.
Sranje.
Lijevi džep.
I napokon ga napipa.
U trenutku kada ju je Philipp uhvatio za bokove, ne bi li je okrenuo k
sebi, prsti joj se stisnuše oko plastične drške.
Emma popusti pred suprugovom snagom, iskoristi je za vlastiti zamah
i trgne ruku uvis.
Držeći krvavu oštricu.
Iz Palandtova paketa.
I snažim potezom povuče skalpel preko Philippova grkljana.

207
45.

ČUDNO ŠTO NIJE zaplakala.

Za samotnih sati provedenih na psihijatriji bila je dovoljna i sama
pomisao na Philippa da joj natjera suze u oči, a sada, kada je pred
Konradom svoja užasna nedjela pretočila u riječi i prvi ih put izgovorila ne
prešućujući ništa, rezervoar suza kao da joj je presahnuo. Osjetila je,
doduše, mukli pritisak iza očiju koji joj izazivao glavobolju, ali obrazi joj
ostadoše suhi.
– Ja sam gotova – rekla je, a oboje su znali da se to ne odnosi na njezin
iskaz.
Dvojica muškaraca, obojica istoga dana usmrćena njezinom rukom.
A sve samo zbog jednog paketa za susjeda.
Da ga barem nije prihvatila, da barem nije izgubila mobilni telefon u
Palandtovoj kući. I da barem nije otvorila paket, jer tada ne bi imala ni
skalpel.
– Nisi primijetila?
Konrad je stajao pred svojom policom sa Schopenhauerovim djelima i
odatle gledao prema njoj. U ruci je držao tanak kartonski fascikl, za koji
Emma nije mogla reći kako je uopće dospio tamo. Nije bila primijetila čak
ni da je Konrad ustao i prošao kroz prostoriju. Otkako je izgovorila zadnju
riječ, prošle su najmanje dvije minute, tijekom kojih je nepomično buljila
u mrlju od čaja na okruglom sagu uspoređujući njezine konture sa
zemljovidom Novoga Zelanda. Ruka joj je trnula, jezik u ustima djelovao je
obamrlo, tipični simptomi apstinencijske krize. Morat će uskoro uzeti svoje
tablete, ali nije se usudila ponovno zamoliti Konrada čašu vode, dijelom i

208
zato što je pritisak na njezin mjehur u međuvremenu postao gotovo
neizdrživ.
– Što nisam primijetila? – upita s priličnim vremenskim odmakom.
Bila je umorna, brzina njezinih reakcija bila je jednaka onoj pripite žene.
– Da je tvoj suprug bio taj koji te je silovao, Emma, zar zaista misliš da
to ne bi primijetila?
Osim činjenice da joj se Konrad obraćao sa „ti“, u njegovim riječima
više nije bilo nikakve prisnosti. Samo jednom rečenicom ponovno je uspio
promijeniti mjesto na kojemu se nalazila. Emma više nije sjedila na sofi,
nego na optuženičkoj klupi.
– Imala sam u svome tijelu sredstva koja umrtvljuju i iskrivljavaju
osjetila – Emma pokuša odgovoriti na pitanje koje si je i sama svako malo
bila postavljala.
– Tvoj suprug samo se tako materijalizirao u tvojoj hotelskoj sobi,
poput Davida Copperfielda, kako bi učinio nešto što bi ionako dobio dan
poslije između četiri zida unutar vašega doma? I to dragovoljno!
– Dobro znaš da silovateljima nije važan seks, nego osjećaj nadmoći.
– Svejedno, tisuću puta si ga dodirnula i osjetila, a taj jedan put baš
ništa nisi posumnjala?
– Znam što misliš, Konrade. Pa već si mi to bio rekao. Tko jedanput
slaže, ne vjeruj mu, nije li tako?
Konrad joj uputi žalostan pogled, ali nije joj se usprotivio.
– Ali griješiš – reče Emma. – Da, lagala sam kada sam onako glupo
tvrdila da sam ja žena na snimci iz klinike. Ali ovdje su stvari ipak drukčije.
– A kako to?
– Ipak su u Philippovu laboratoriju pronašli kosu svih žrtava. Svih!
– Samo ne tvoju!
Konrad otvori fascikl i izvuče iz njega četiri velike crno-bijele
fotografije.
– Što ti govore ova lica? – rasprostro je fotografije pred njom na stoliću.
Emma okrene pogled od žena. Nije trebala vidjeti njihove velike oči,
visoke kosti njihovih obraza, a osobito ne njihovu gustu, bujnu kosu, da ih

209
ponovno prepozna. Na snimkama su se smijale, imale napućene usne ili
smiono gledale u kameru. U životu to više nisu mogle.
– Žrtve – reče Emma.
– Točno, to su eskort djevojke koje je Frizer ubio. – Konrad ju je
promatrao pogledom koji je bilo teško protumačiti. – Te žene imaju s
tobom mnogo toga zajedničkoga, Emma. Njima su učinjene grozne stvari.
Imaju prekrasnu kosu, čak su ti i donekle slične. Laički rečeno, moglo bi se
zaista govoriti o lovini i lovcu koji preferira određeni tip žena. Ali ako si mi
u bitnim točkama govorila istinu, onda postoji jedna golema razlika
između tebe i tih žaljenja vrijednih bića, a pritom ne mislim na činjenicu
da one više nisu žive.
... ako si mi u bitnim točkama govorila istinu...
Emma se osjeti još iscrpljenije nego onda kada je bila uzela dijacepam.
– O čemu zapravo govoriš?
– Tim ženama obrijana je kosa i potom su ubijene, ali... – Konrad kucne
prstom redom na svaku fotografiju, a onda iza svake izgovorene riječi
počne stavljati uskličnik: – Ali! Te! Žene! Nisu! Bile! Silovane!
Tišina. Doduše, ne potpuna, jer je stalan šum zračenja plinskoga
kamina ispunjavao radnu sobu, ali mir koji je nastupio nakon Konradovih
riječi svejedno je bio tjeskoban.
Emma htjedne nešto reći. Osjeti da su duboko u njoj zakopane riječi
koje je sada morala sabrati u smislenu, logičnu rečenicu, ali nije uspjela
izustiti ništa više od: – Lažeš!
– Ja lažem? – upita Konrad. – Ne postoji nijedan forenzički nalaz koji
bi govorio u prilog nasilnoj penetraciji. Ni kod jedne od žrtava.
– Ali u vijestima...
Konrad je prekine: – Zaboravi vijesti. Prve novine, koje su otisnule tu
lažnu informaciju golemim slovima na naslovnici, lagale su kako bi
povećale prodaju. A sve kasnije, na brzinu sklepane objave, tvitovi, postovi
i internetske vijesti, koje ionako nitko više nije provjeravao, pa su stalno
trubile jednu te istu laž, zbog čega su im ljudi još više povjerovali, širile su
laž. Naknadno su i ozbiljni časopisi, tjednici i televizijske emisije počeli
širiti istu tu laž, ali tada na zamolbu istražitelja.

210
 – Ali... zašto?
– Zašto se informacije skrivaju pred javnošću? – nastavio se na njezino
pitanje. – Mislim da barem tebi ne moram objašnjavati kakve probleme
policija ima sa psihički poremećenim tipovima, koji se u slučaju
spektakularnih nedjela hvale tuđim zločinima.
S patološkim lažljivcima.
– Zato se povjerljive informacije o počiniteljima i njihovim zločinima
ne šire medijima. Kako bi se mogla provjeriti istinitost priznanja.
Konrad napravi stanku, ne bi li svojim riječima dao još veću težinu: –
U normalnim okolnostima tom se metodom izdvajaju tobožnji počinitelji,
oni koji se šlepaju za pravima. Međutim, nije tako uobičajena kada je riječ
o žrtvama.
Ustao je i stao koračati uredom kao da je u sudnici, ruku prekriženih
na leđima.
– Možeš li zamisliti koliko bi žena bilo spremno same si odrezati kosu
i potom nazvati policiju? I rekle da su silovane, ali uspjele su pobjeći?
– Ja nisam takva – reče Emma, učinivši pogrešku prošavši si rukama
kroz kosu, što je oduvijek činila kada bi bila nervozna.
– Razgovarao sam s državnim odvjetnikom. Znaš li što on misli? Da si
zbog svojih financijskih problema htjela vezati Philippa uza se. On te htio
napustiti pa si mu slagala da si trudna. Kako se, međutim, takva laž ne može
održavati na životu dovijeka, izmislila si silovanje, ne bi li time objasnila
gubitak djeteta. Istodobno, htjela si da te se sažalijeva zbog psihičke traume.
Ali kada si shvatila da sve to ne funkcionira kako bi ga zadržala, ubila si ga,
što te je učinilo jedinom nasljednicom.
– Konrade, ti... kako... kako možeš samo uzeti u obzir... mene...
mislim... Pa znam što se bilo dogodilo. Pa nisam luda.
– Nisi?
Nisam?
Zar je zaista upravo postavio to pitanje?
Konrad joj priđe bliže. Toliko blizu da je samo morala dići ruku kako
bi dodirnula njegovu njegovanu bradicu.

211
 – Pusti me – reče ona osjetivši da je želi pomilovati. – Makni se od
mene! – protestirala je, ali ne energično nego više radi dojma. A i nije
odgurnula njegovu ruku, kada ju je položio na nju.
– Zlostavljana si psihički – šapnu on nježno. – Ali ne i tjelesno!
– Jesam, ja sam... – Zatvorila je oči. – Ja sam silovana, a ti, molim te,
prestani s tim glumatanjem đavoljeg odvjetnika, jer ću inače...
– EMMA!
Konrad se izderao tako glasno da je zadrhtala.
– Otvori oči i slušaj me. Ovdje nije riječ o dogovaranju taktike obrane.
Ne govorim ti ovo kao odvjetnik nego kao prijatelj. – Duboko je udahnuo.
– Tvoj suprug te je zlostavljao. Ali samo psihički. Ne i fizički. Nije to učinio
ni ostalim žrtvama.
Emma zastenje.
Ne, ne, to nije moguće.
– Philipp nije bio Frizer?
– Ne.
U Konradovim očima mogao se nazrijeti samo odraz žalosne
izvjesnosti. Emma se okrene. Nije mogla izdržati pogled koji joj je očito
želio objasniti da je, ubivši Palandta i svoga supruga, počinila ubojstvo
dvojice nevinih ljudi u samo jednom danu.

212
46.

– ALI, TKO JE onda bio Frizer?

Emmu je svrbjelo cijelo tijelo. Najradije bi se bila češala po rukama,
nogama i trbuhu. Najradije bi sa sebe svukla svoju kožu, u kojoj se ionako
više nije htjela nalaziti.
– Tko je ubio te žene, ako ne Philipp? – ponovi ona pitanje.
– Razmisli, Emma – reče Konrad, ustane i uzme fotografije ubijenih
žena sa stolića. Držao ih je u ruci poput lepeze. – Sve te žrtve, pogledaj ih
dobro, pa ćeš uočiti poveznice između njih.
Emma s gnušanjem pogleda snimke.
Da, slične su mi. Imaju kosu kakvu sam nekoć imala i ja.
– Sve bi mogle biti Philippova lovina.
– Upravo tako, Emma – složi se Konrad s njom. – Ali za razliku od
tebe, to su prostitutke. Skupe, otmjene kurve. Tvoj suprug te varao. Sa
svakom od njih.
Tada zamahne lepezom fotografija.
– I ta nevjera je motiv. Ona nam pokazuje put prema ubojici.
Emmi zastane dah. Oslobodi ga mučnim kašljanjem.
– Što si to upravo rekao?
– Razmisli malo, Emma. Tko je s Philippom bio toliko blizak da je
mogao otkriti njegove izvanbračne avanture? Tko je istodobno bio jako
povrijeđen, ali i dovoljno inteligentan da skuje plan osvete kojemu je cilj
bio oduzeti tim ženama ono što je razbuktavalo Philippovu žudnju?
Njihovu kosu.
– Ti si lud – usprotivi se Emma. – Potpuno si sišao s uma. Pa ne misliš
valjda ozbiljno da sam sve te žene...
– ... tvoje ljubavne suparnice!
... ubila ja? Nije to uspjela izgovoriti naglas.
213
 – Stavi se u njegov položaj, Emma. Philipp zna da se Frizer okomio na
žene s kojima je on imao seksualne odnose. Počinitelj ga ismijava, šaljući
mu kući pakete sa svojim trofejima, kao da mu želi reći: Pogledaj što sam
učinio sa ženama s kojima si spavao. Da je tvoj suprug objavio te
informacije i stavio dokaze na raspolaganje istražiteljima, saznalo bi se i da
te vara. A to nije želio. Dakle, trebao je uzeti stvar u svoje ruke. U svom
laboratoriju on istražuje dokaze, provodi određena vještačenja, a pritom
nije svjestan da se Frizer nalazi u njegovu najbližem okruženju. Iako zna da
nije bilo silovanja, on čini pogrešku i traga za muškarcem. Pritom i mala
djeca znaju tko se najčešće služi otrovom, čime su zapravo bile ubijene
prostitutke.
Slabiji spol. Žene.
Emma prekriži ruke iza glave. Ožiljak koji je mogla zahvaliti Palandtu
bubnjao je i svrbio, ali ona odoli porivu da se počeše po čelu.
– A kako to da mi je u podrumu pokazivao fotografije? I pravio se da
kosa uopće ne postoji? Pokušavao me učiniti ludom?
Konrad kimne glavom.
– Taj me dio, da budem iskren, prije ovoga razgovora najviše brinuo. I
neće biti lako uvjeriti sud da se Philipp tvojim ranjivim psihičkim stanjem
koristio za svoje svrhe.
– Za kakve svrhe?
– Pretpostavljam da te je htio staviti pod skrbništvo.
– Proglasiti me neuračunljivom? – upita Emma.
– Na neki način, da.
– Ali to nema nikakva smisla – usprotivi se Emma. – Philipp je imao
novac, ne ja.
– Upravo zato – uzvrati Konrad. – Tvoj suprug imao je bogatstvo, a bez
bračnoga ugovora on bi u slučaju rastave braka izgubio polovicu. Osim ako
bi kao tvoj skrbnik ponovno imao puni pristup računima, dok si ti pod
nadzorom neke psihijatrijske klinike.
Motiv. Nevjera ga je iznjedrila na svjetlo dana.
A ipak...

214
 – U redu, ti si rekao da Philipp nije bio taj koji je ubijao žene. Da ih nije
bio čak ni silovao, nego je samo spavao s njima. Da im je, dakle, netko drugi,
Frizer, rezao kosu i slao svoje trofeje Philippu, kako bi mu pokazao da zna
za njegovu nevjeru. Tvrdiš i da je Philipp iskorištavao tu ljubavnu ucjenu
kako bi me uništio.
Konrad kimne glavom. – Otprilike tako.
– I ti misliš da je Frizer...
Emma ostavi riječi visjeti u zraku, a Konrad ih uhvati.
– Mislim da je samo ekstremno ljubomorna osoba mogla biti sposobna
za takav čin. Netko tko želi imati Philippa samo za sebe i ne može podnijeti
pomisao da ga dijeli s drugima.
– Ja nisam znala ništa o Philippovoj nevjeri – reče Emma. – Ja nisam
poznavala te prostitutke. Dakle, nisam ih ni ubila.
– Ti? – upita Konrad zaprepašteno. Nježnim glasom, svjesnim krivnje,
potom reče: – Oh, sad mi je stvarno žao, Emma. Ti si cijelo vrijeme mislila
da govorim o tebi?

215
47.

SVE OKO EMME počelo se vrtjeti.

Konrad me ne smatra počiniteljem? On uopće nije govorio o meni? Ali...
ali o kome je drugome mogao tako govoriti?
Razmišljala je o pitanjima što ih je njezin stari prijatelj upravo bio
postavio.
Tko je bio toliko blizak s Philippom? Tko je bio dovoljno inteligentan da
skuje ženski plan osvete? I tko je, ako ne vlastita supruga, najviše patio zbog
Philippova seksa s eskort djevojkama?
– Njegova ljubavnica! – izusti Emma i prekrije u trenutku spoznaje lice
rukama.
– Tako je – potvrdi Konrad povrativši samopouzdanje.
– Nikakva kurva, nego žena koja mu je bila važna. Koja mu je bila
bliska, jer su se često viđali.
Sve dlačice na Emminim podlakticama naježile su se.
– Sylvia? – šapne.
Konrad kimne glavom.
Emma se histerično nasmije, pokaže mu gestom da je lud, a potom
ponovno prekrije lice rukama.
– Neeeee – vikne. – Pa to je sasvim apsurdno. Nemoguće. Pa ona je
umrla, dok...
– ... dok si ti bila kod Philippa u podrumu. To je točno. Ona ga je
voljela, Emma. Toliko jako da mu nije mogla oprostiti ispade i nevjeru. Pa
sama si to bila otkrila: nije postojao nikakav Peter. Muškarac s kojim je ona
željela imati djecu zvao se Philipp.
U njezinim ušima odjeknu šum koji je prijetio da će nadjačati sve ostale
zvukove i šumove u prostoriji, a prije svega Konradov glas.

216
 – Voljela je Philippa i mrzila žene s kojima je imao odnose. Bezvrijedne
kurve, koje ne zaslužuju ništa drugo nego smrt.
– Ali mene, mene je pustila da živim?
To nije imalo smisla.
– Nije te ni morala ubiti, draga. Od tebe se mogao razvesti. Vrlo
vjerojatno je Sylviji obećao da će te ostaviti zbog nje. Da s njom želi imati
djecu. Nakon one noći ti Philippa nisi ni dodirnuta, zar ne? Koliko god mi
je žao što to moram reći, ali bojim se da u njezinim očima više nisi bila
nikakva konkurencija. Za razliku od prostitutki. Sylvia je htjela spriječiti
bilo kakav Philippov seksualni kontakt s drugim ženama. I zato mu je slala
svoje trofeje. Da mu pokaže: Znam s kim se zabavljaš. Svaka kurva s kojom
spavaš, umrijet će.
Emma osjeti kao da pada, ne dodirujući tlo.
Zato je Philipp reagirao tako čudno kada je u podrumu spomenula
Sylvijino ime. Bila ga je pitala zašto je morao ubiti i nju, a on nije ni slutio
da se Sylvija upravo bori za život.
Konrad se ponovno približi sofi i sjedne do nje.
Nježno joj dodirne obraz. – Moralist bi rekao da tvoj suprug ima na
savjesti te žene, ali da ih nije ubio. Ni Sylviji nije učinio ništa nažao. Kada
je pokušala dobiti Philippa na mobitel, a ti si se javila, ona je već bila
progutala previše tableta za spavanje.
– Njezin poziv bio je, dakle, poziv upomoć? – upita Emma.
Povukla je ruku za koju ju je Konrad bio uhvatio i zagledala se u kamin.
Plinski plamenovi svjetlucali su ljubičasto i plavo i podsjećali na podljeve
rana koje nikada neće zacijeliti.
– Ali kako to da me je toga dana bila posjetila? Zašto se derala na mene
da sam joj bila podvalila pilule za jutro poslije kako bih spriječila da
zatrudni?
Konrad uzdahne. – Bila je luda, Emma. Ponašanje serijskog ubojice ne
možeš mjeriti prema normalnim standardima. Ali u tvome je pitanju
sadržan odgovor koji tražiš.
– Ne razumijem.

217
 – Zapravo se nameće sam po sebi: nisi ti zamijenila trudnički hormon
pilulom za jutro poslije, nego je to učinio Philipp.
Tres!
Još jedna spoznaja pogodi je silinom giljotine.
– Jer nije želio da zatrudni – užasnuto reče Emma.
– Upravo je to Sylviji postalo jasno nakon posjeta tebi, draga. I tada je
postala sigurna da Philipp ne želi njezinu djecu. Pribojavala se da te unatoč
obećanjima nikada neće ostaviti, čemu je u prilog govorila i činjenica da je
zbog tebe prekinuo svoj seminarski vikend.
Svijet pred Emminim očima rastoči se iza zida od suza.
– Sve bi to moglo biti istina – zajeca. – Ali u toj priči postoji jedan
golemi propust. U redu je, paranoična sam i reagirala sam pretjerano
prema Philippu. Ali uzrok tome je ono što mi je Frizer bio učinio u
hotelskoj sobi. A taj Frizer nije bila Sylvia.
– Kako to misliš?
Sada je bilo na njoj da svaku riječ začini uskličnikom.
– ZATO! ŠTO! SAM! BILA! SILOVANA! – reče i zadrhti. – Osjetila
sam. Žena takvo nešto jednostavno osjeti.
Konrad je opet djelovao kao da je pustio korijenje u pod svoga ureda.
Potpuno mirno, ne promijenivši izraz lica, upitao je: – Jesi li potpuno
sigurna u to, Emma?
– Da, stopostotno sam sigurna. – Okrenula se prema prozoru i usiljeno
se nasmijala. – Imam bujnu maštu, ne kažem da nemam. Katkada pričam
svakakve priče, to je također točno. Ali u tu jednu stvar apsolutno sam
sigurna! Bio je muškarac! I bio je u meni! Zato sam izgubila svoje dijete. I
dan-danas mogu osjetiti kako...
Tu joj ponovno zastane dah. Pred očima joj počne treperiti i kroz vidno
polje stadoše joj se provlačiti vela izmaglice, kao da je predugo gledala u
sunce, a ne kroz prozor iza Konradova pisaćeg stola, u celendorfski zimski
krajobraz.
– Što ti je? – upita Konrad. Glas mu je zvučao više radoznalo nego
zabrinuto.
– Svjetlo – reče Emma i pokaže na jezero.
218
 Ne bi li moralo biti mnogo mračnije?
– Koliko dugo sam već ovdje kod tebe u... u... – ponovno ne uspije
završiti rečenicu, a ovaj put uzrok je bio muškarac na obalnoj šetnici. I
velika doga koju je vodio na uzici. Koja je otvarala gubicu kao da jezikom
želi hvatati pahulje snijega. – ... Pa ja sam u tvom uredu, zar ne? – mrmljala
je Emma, obuzeta nestvarnim, sasvim iracionalnim osjećajem da je upala u
vremensku petlju.
Ona ne samo da je promatrala sličnu nego potpuno istu scenografiju
kao i na početku seanse. Ustala je. S mukom, ali ovaj put pronašla je snagu
održati se na nogama.
– Što se ovdje događa? – upita i zaputi se prema prozoru.
Konrad se iza nje počne obraćati nekome, iako je u prostoriji stajao
sam.
– Vrijeme je – reče strogo. – Ponavljam, vrijeme je.
Čula je kako se izvana, iz hodnika, približavaju koraci. Istodobno, kada
se sasvim približila prozoru, u nos joj ponovno uđe miris svježe boje i
renoviranja. U tom trenutku, kada su se iza nje otvorila vrata, a ona je
taman krenula vršcima prstiju dodirivati staklo, nestade jezera pred
njezinim očima. A s njime i šetača, snijega, doge, obalne šetnice,
jednostavno svega. Čak ni prozor više nije bio tamo.
Samo crna rupa u zidu.
– Gospođo dr. Stein? – čula je muški glas, koji nije bio Konradov, pa ga
je odlučila ignorirati.
– Ali ja znam tko sam – reče i počne plakati, začuvši elektrostatičko
krckanje televizora ultravisoke razlučivosti na koji je bila pritisnula čelo.
– Ništa se ne bojte, gospođo Stein – reče muškarac, ali kada se okrenula
prema njemu i ugledala psihijatra koji ju je liječio kako u društvu dviju
medicinskih sestara stoji pokraj Konrada, osjetila je upravo to: strah koji je
zaposjeo svaku stanicu njezina tijela i doimao se kao da se za sva vremena
ugnijezdio u njoj.
Emmi se zavrti u glavi, koljena joj otkazaše, a pred očima joj se zacrni.
Emma potraži oslonac, ali ga ne pronađe.

219
48.

– IZVRSNO. IZVRSNO obavljeno.

Dr. Martin Roth pokaže prema ekranu na stolu pred njima, upravo
stišavši ton. Na njemu se vidjela soba s kulisama ureda, u kojoj su dvije
sestre brinule o Emmi. Nakon kratkotrajne nesvjestice ponovno je došla k
sebi i sada je skvrčenih nogu ležala na sofi. Da Konrad nije znao što je
posrijedi, zaista bi bio povjerovao da preko nadzorne kamere promatra
vlastiti ured na Wannseeju. Nevjerojatno kako su ga stolari i montažeri bili
dobro pogodili.
A tek tehničari!
Sumnjao je u to do zadnje minute, ali na kraju su ipak bili u pravu: slika
na ekranu ultravisoke razlučivosti zaista se nije mogla razlikovati od
stvarnosti.
On se sam tijekom eksperimenta više puta ulovio kako zamišljeno
gleda kroz „prozor“, dok mu nije ponovno palo na pamet da je „pogled“ iz
njegova ureda bio samo video visoke razlučivosti na ekranu, na kojemu su
se s pomoću najnovije tehnologije mogli mijenjati kutovi prikazivanja slike
ovisno o mjestu na kojemu promatrač stoji.
– Ne možemo, naravno, biti potpuno sigurni, ali postoje dobre šanse
da je današnja terapija Emme Stein bila uspješna.
Povrh onoga što je rekao, dr. Roth je očito htio razveseliti Konrada i
širokim osmijehom. Odvjetnik pusti da se psihijatrova pohvala odbije od
njega.
Gotovo četiri sata slušao je i ispitivao Emmu, pokušavajući se pritom
držati liječnikovih naputaka. Možda se to po njemu nije moglo zaključiti –
220
jer pokazivanje slabosti nije bilo nešto što bi si on u javnosti želio priuštiti
– ali Konrada je nakon te maratonske seanse zaista već boljela glava i nije
imao nimalo volje za analitičkim razgovorom s mladolikim glavnim
liječnikom, čiji je ugled u stručnim krugovima, doduše, bio legendaran.
Jednom, prije desetak godina, dr. Martin Roth navodno je izliječio ženu
oboljelu od shizofrenije s pomoću vlastitih maničnih predodžbi, čime je
postavio kamen temeljac za dobar glas koji uživa. Za dobrobit pacijenata
katkada bi se kretao neobičnim terapijskim putovima.
Kao i danas.
Kako bi kod Emme Stein postigao željeni pomak, dr. Roth dao je
sagraditi repliku Konradova ureda u omjeru jedan naprama jedan, u
malenoj gimnastičkoj dvorani u kojoj su klinički fizioterapeuti provodili
svoje rehabilitacijske vježbe.
Ta investicija bila je nužna, jer nisu dobili sudsko odobrenje za
ispitivanje pacijentice izvan kruga klinike, a Emma je pak unutra odbijala
svaki kontakt.
– Sada mi prvo treba pivo – reče Konrad i privuče sklopivi stolac.
Ovdje, iza kulisa, koje su, promatrane s Emmine strane, formirale savršenu
iluziju njegova celendorfskog ureda, bilo je kao na gradilištu.
Grubi drveni stupovi pridržavali su velike komade šperploče. Kabeli za
skrivene mikrofone i minijaturne kamere (koji su većim dijelom bili
skriveni na policama) vukli su se poput niti paučine preko linoleuma
gimnastičke dvorane.
Sve je zapravo podsjećalo na filmski set. Na jednom vrtnom stoliću
stajali su sokovi, pereci i sendviči. Catering za Konrad & Emma show, uz
koji se dr. Roth vjerojatno bio udobno smjestio, promatrajući svoju
pacijenticu.
– Hladno pivo i cigaru – nadopuni Konrad svoju želju.
– Zaslužili ste oboje – potvrdi Roth i izvuče mali radioprijamnik iz
džepa na pojasu svojih bijelih hlača.
– Ovdje u Klinici Park vlada, doduše, striktna zabrana pušenja i pijenja
alkohola, ali mislim da kao voditelj klinike smijem napraviti iznimku.

221
 Pritisnuo je tipku i izgovorio narudžbu, vjerojatno krivonogoj
asistentici, s kojom je Konrad zadnjih nekoliko dana često telefonski
razgovarao kako bi dogovorio konačne detalje. Dama je bila oličenje dosade
i sporosti. Bude li pivo i cigaru organizirala istom brzinom kojom je
angažirala i poduzeće za selidbe da u kliniku prebaci namještaj iz njegova
ureda, on će najranije sutra povući prvi dim, a sljedeći tjedan popiti prvi
gutljaj.
– Tako, narudžba stiže za pet minuta.
Hm. Tko bi rekao.
Nakon što je Roth napravio nekoliko brzih bilješki, dograbio je sklopivi
stolac, na kojemu se smjestio nasuprot Konrada, okrenut leđima prema
ekranu.
– Već sam pomislio da je sve propalo, kada je Emma srušila šalicu i
htjela očistiti mrlju – reče nasmiješen.
Konrad se složi. – Da. Malo je nedostajalo da krene u nepostojeći
zahod.
Taj detalj nije bilo moguće izvesti zbog tehničkih razloga. Imitacija
zahoda još bi i prošla, ali funkcionalni nužnik s ispiranjem i tekućom
vodom? Prostor jednostavno nije bio pogodan za takav tip instalacije. Da
je Emma pokušala otvoriti vrata što vode do nepostojećih sanitarnih
prostorija, razotkrilo bi se Potemkinovo uredsko selo. Iako je to čak i bilo
planirano, kako bi se Emmi otvorile oči, ali ne tako rano, nego kao
dramatski vrhunac, pred sam kraj seanse.
– Kako se sada osjećate? – upita dr. Roth, naglašavajući riječ „sada“, jer
Konrad se u početku bio žestoko opirao psihijatrovim ekscentričnim
terapijskim metodama.
– Još uvijek se ne osjećam najbolje zbog činjenice da moram lagati
Emmi i hiniti pred njom prividan svijet. Ali ne mogu vam ne priznati da je
vaša neobična ideja polučila željeni učinak.
Roth kimne glavom.
Činjenica da je Emma odbijala bilo kakav posjet u bolnici stavila je
njezine pomagače pred nerješiv problem. Nije bilo nikakvih iskaza; ničega
na temelju čega bi se mogla osmisliti dobra obrana. Državno odvjetništvo,

222
naprotiv, imalo je u posjedu video na kojemu se vidjela Emma kako u
podrumu svoje kuće vlastitom suprugu presijeca grkljan, nakon što je
prethodno izrekla sasvim zbunjujuće, dijelom i nesuvisle optužbe.
A ni Roth sa svojom terapijom nije bio zabilježio nikakav napredak, sve
dok mu nije sinula ideja kako jednim udarcem ubiti dvije muhe; potaknuti
Emmu na davanje iskaza i odraditi terapijski razgovor. Prema njegovoj
procjeni, Emma je bila osoba koja se teško otvarala, osim donekle prema
svome očinskom prijatelju.
Ali to nije bilo dovoljno. Za otvoren iskaz trebalo joj je i prisno
okruženje.
Ako, dakle, pacijent ne može brdu, onda brdo treba premjestiti
pacijentu, rekao je Konradu prije deset dana, jednoga vlažnoga,
prohladnoga petka poslijepodne, kada Emma još nije bila ni dva tjedna kod
njega na terapiji. Konrad se dobro sjećao kako je dr. Rothu želio preporučiti
da provjeri i vlastito psihičko stanje, nakon što mu je ovaj opisao svoj plan:
– Polazimo od toga da će se vama gospođa Stein htjeti povjeriti. Bilo bi
joj vrlo teško svome najprisnijem prijatelju servirati laž. Osobito ne u
okruženju u kojemu se uvijek osjećala zaštićeno. Mi danas ne možemo
objasniti mnoge stvari: je li gospođa Stein zaista bila napadnuta u hotelskoj
sobi ili se negdje drugdje sama ozlijedila. Ili, na koji je točno način došlo do
smrtnih slučajeva. Je li bila riječ o namjeri ili nehaju? Ako biste vi, profesore
Luft, vodili s njom odvjetnički razgovor koji bismo mi mogli promatrati, to
bi nam pružilo neprocjenjivu priliku da analiziramo iskaz Emme Stein iz
psihijatrijske perspektive.
Konrad se bio nasmijao i pogledao da negdje nije skrivena jedna od
onih kamera kakvima su Emma i on bili promatrani tijekom zadnjih
nekoliko sati.
– Želite napraviti potpunu imitaciju moga ureda? Pa vi se šalite!
– Ni u kojem slučaju, a ako proučite malo moj rad, ustanovit ćete da
katkada zaista biram pomalo nekonvencionalne metode...
– Samo trenutak, stanite! – prekinuo ga je tada Konrad i naslonio se s
oba lakta na pisaći stol, gledajući svisoka na Rotha.

223
 – Vi mi, dakle, sasvim ozbiljno predlažete da izigram povjerenje svoje
klijentice? I povrijedim odvjetničku tajnu?
Roth je energično odmahnuo glavom.
– U ovome smo zajedno. Vaša klijentica je moja pacijentica. To znači:
vaša odvjetnička tajna u skladu je s mojom liječničkom obvezom šutnje.
Emma Stein optužena je za ubojstvo Antona Palandta i svoga supruga
Philippa. Istodobno, čini se da pati od snažne paranoje, ako ne i
odpseudologije.
– A uz moju pomoć...
– Možemo ubiti dvije muhe jednim udarcem. Otkrit ćemo što se zaista
bilo dogodilo, a istodobno postoji mogućnost da ćemo pronaći ne samo
osnovu za obranu, nego i za terapiju. Ali jedno i drugo može funkcionirati
samo uz vašu pomoć. Ona je uvjet bez kojega se ne može. To je stručni
pravnički termin, nije li?
– Condicio sine qua non – potvrdio je Konrad.
– Razgovor između klijentice i odvjetnika bio bi ujedno i psihoterapijska
analiza. On istodobno služi iznalaženju istine i liječenju. I ništa od toga ne
bi došlo ni do koga drugoga. Sve snimke bile bi dostupne samo nama dvojici.
Ne bi bilo ni kamermana, samo ugrađene kamere.
Na taj je način uspio uvjeriti Konrada, premda je on zamolio za rok od
tjedan dana kako bi mogao razmisliti o svemu. A da će pristati, dr. Rothu
bilo je jasno kada ga je pred sam rastanak Konrad pitao:
– Dakle, želite premjestiti cijeli moj ured?
– Samo namještaj – odgovorio je psihijatar mirno, kao da je riječ o
sasvim normalnoj stvari koju preuzima zdravstveno osiguranje. – Ostatak
ureda izgradit ćemo u svojoj klinici.
I tako su Emmi, obećavši joj da će ponovno vidjeti svoga najstarijeg
prijatelja, kojemu bi moglo poći za rukom spasiti je od zatvorske kazne, u
njezinoj sobi dali sedative, stoga je, kada se nakon tobožnjeg transporta
probudila, bila uvjerena da se nalazi u Konradovu uredu.
– Ali, je li se sav taj trud zaista isplatio? – pomisli Konrad.
Čuo je prigušeno lupanje, što ga začudi, jer su njima najbliža vrata
gimnastičke dvorane bila od stakla. A nikoga nije bilo iza njih.
224
 – Što je to? – upita Konrad nakon što su se zvukovi ponovili, samo što
su sada više nalikovali na topot. Okrenuo se prema ekranu.
Emma.
Nije ležala na bolesničkoj postelji ni na sofi, nego je stajala nasred
prostorije i udarala desnom nogom o pod. Jedna pomalo nespretna
medicinska sestra pokušavala ju je uhvatiti za desnu ruku, ali Emma je bez
teškoća otrese.
– Ton! – zapovijedi Konrad autoritarnim glasom isprobanim toliko
puta u sudnici, a glavni liječnik posegne za daljinskim upravljačem na
stoliću s ekranom. Emmin glas postane glasniji.
– Halo? Konrade? – viknula je više puta vrteći se pritom ukrug.
Naravno da je shvatila da su je snimali i prisluškivali, ali dotad nije imala
pojma gdje bi mogli biti mikrofoni i kamere.
– Konrade, čuješ li me?
– Da – odgovori on, iako mu je Roth toga jutra bio objasnio da zvučna
izolacija iza kulisa funkcionira tako dobro da se izvana može razbiti tanjur,
a da se u prostoriji neće ništa čuti.
– Konrade? – upita Emma dok su joj krupne suze klizile niz obraze.
Glas joj je grebao zvučnike. – Konrade, molim te, vrati se. Moram ti nešto
priznati!

225
49.

POGLED S PROZORA Emmine bolesničke sobe bio je lijep. Ne baš onako

glamurozan kao iz njegova ureda, ali barem nije bio sniman, pomisli
Konrad.
Kada bi Emma stajala ovdje, pomisli Konrad, mogla bi promatrati
malu zečju obitelj kako skakuće preko snijegom zatrpane zelene površine
parka i dva metra dalje iskače iz svjetlosnoga kruga trbušaste vrtne svjetiljke
u tamu, ne bi li odmah potom opet ostavljala vidljive tragove na bjelini
snijega.
Mogla bi vidjeti i njegov stari Saab, kojim ju je nekoć znao voziti na
fakultet, kada bi imala snage ustati. Prekriven snijegom, kabriolet je stajao
na malenome parkiralištu, inače rezerviranom samo za glavne liječnike.
Roth mu je bio ponudio svoje parkirališno mjesto.
– Jesi li pretražio sve? – čuo je Emmu kako ga pita s postelje. Bila je šira
i udobnija od one na kojoj su je nekoliko sati ranije bili ugurali u lažni ured.
– Da – potvrdi Konrad.
Na njezinu zamolbu pregledao je cijelu sobu u potrazi za skrivenim
mikrofonima i kamerama, pri čemu je postupio jako temeljito, iako ga je
Roth uvjeravao da u bolničkom odjelu nema nikakvih sličnih uređaja.
Takav upad u intimnu sferu svoje pacijentice ne bi se usudio učiniti.
– Žao mi je – reče Konrad skrušeno, i zaista je bilo tako. Jednoga će
dana zasigurno izgledati zgodno kada se o dr. Rothu bude pisalo u
udžbenicima kako je pretpostavljenu lažljivicu liječio s pomoću laži. Ali to
nije mijenjalo činjenicu da je Konrad izigrao povjerenje svoje najbolje
prijateljice i štićenice.
– Ne, meni je žao – usprotivi se Emma slabim glasom. Zvučala je
odsutno, koža oko njezinih očiju bila je upala i izgužvana, kao da dugo nije
ništa pila.

226
 – Možda je bolje da razgovor nastavimo sutra. Djeluješ mi iscrpljeno,
draga.
– Ne.
Pokazala je rukom na pokrivač pokraj sebe. – Dođi, molim te. Sasvim
blizu.
Odvojio se od prozora i hitro prišao k njoj. Rado se nalazio u njezinoj
blizini. Sada više nije morao hiniti profesionalnu suzdržanost, a Emma više
nije bila njegova klijentica, nego ponovno njegova mala, draga štićenica.
Šaputala je dok je on odmicao noćni ormarić, ne bi li mogao sjesti na
rub kreveta.
– Htjela sam s tobom razgovarati ovdje gore. U svojoj ćeliji.
– U svojoj bolničkoj sobi, misliš.
Ona se nasmiješi kao da je ispričao neku šalu.
Roth je smjesta dao pristanak da se Emmu vrati u sobu. Lažni ured
poslužio je svojoj svrsi. Razotkrivši ekran visoke razlučivosti kao imitaciju
prozora, Emma je spoznala činjenicu da čovjek može izgubiti sposobnost
razlikovanja mašte od stvarnosti. Konrad nije mogao procijeniti
psihijatrijsku korist te spoznaje, ali slagao se s voditeljem klinike u tome da
će Emmi u bolesničkoj postelji svakako biti bolje nego u gimnastičkoj
dvorani.
– Nisam ti ovo htjela reći dolje, ne pred svim tim silnim kamerama i
mikrofonima.
Konrad kimne glavom.
Posegnuo je za njezinom rukom. Bila je suha i lagana kao list papira.
– Nitko nas ne treba čuti – reče ona, zvučeći kao da u ustima ima vruć
krumpir. Jezik joj je bio težak. Roth joj je dao sredstvo za smirenje, koje je
očito počelo djelovati, a potom se oprostio uz napomenu da će čekati na
hodniku.
– Odmori se – započne Konrad i nježno joj stisne ruku.
– To što ti želim reći zasad je namijenjeno samo tebi – odgovori mu
ona.
Konrada nešto probode u srcu, kao i svaki put kada bi osjetio da je
nekoj njemu bliskoj osobi loše, a on ne zna kako bi joj pomogao. Na
227
bojnom polju paragrafa i članaka uza se je uvijek imao učinkovito oružje.
Ali kada je bila riječ o privatnim problemima, često ne bi znao što treba
činiti. Osobito kada je bila riječ o Emmi.
– Što ti je na srcu? – pitao ju je.
– Znaš, zaista više nisam sigurna jesam li uopće bila u tom hotelu.
Nježno joj se osmjehnuo. – To je dobro, Emma. Dobro je što si to
izrekla. I vjeruj mi, nitko ti ništa ne predbacuje. Sada ćemo učiniti sve da te
izliječimo.
– Ne postoji izlječenje u psihoterapiji – usprotivi mu se ona.
– Ali postoji pomoć.
– Ne želim pomoć.
– Ne? A što onda želiš?
– Umrijeti!

228
50.

KONRADOVA EMOTIVNA reakcija bila je snažna.

Ruka mu se bolno zgrčila oko Emmine i ona je po podrhtavanju
njegove donje usnice mogla dobro vidjeti da se bori za kontrolu nad sobom.
– Ma šališ se.
– Ne, mislim ozbiljno.
– Ali kako to?
– Mnogo je razloga. Zbog svoje paranoje ubila sam Palandta i Philippa.
I spriječila da se Sylvia spasi.
– Ništa od toga nije bilo namjerno – usprotivi se Konrad energično. –
Ništa od toga nije tvoja krivnja.
Emma odmahne glavom, oči joj bijahu crvene, ali bistre. Nije više
plakala.
– Philipp – reče ona. – Bez Philippa moj život više nema smisla. Ja sam
ga voljela. Nebitno što je bio svinja. Bez njega sam nitko i ništa.
– Bez tog prevaranta mnogo više vrijediš – reče Konrad iznenađujuće
glasno. – Ako postoji krivac za sve tvoje jade, onda je to tvoj nevjerni,
samodopadni i sebični suprug. Kao da nije dovoljno strašno što te je za
života varao i zapostavljao, sada te još i svojom smrću baca u dubok očaj. –
Konrad se potrudi da mu stisak ruke i glas ponovno budu umjereni, ali to
mu je očito činilo napor. – Ti nisi kriva, Emma. To je bila nužna
samoobrana.
Ona uzdahne. – Čak i ako uspiješ u to uvjeriti suce, ja svejedno ne želim
nastaviti živjeti. Ne ovako. Moraš to razumjeti, Konrade. Ja sam
psihijatrica. Poznajem najmračnije ponore duše. Jedva bih izdržala pogled
u njih. A sada sama sjedim na najdubljoj točki.
– Emma...

229
 – Pssst... slušaj me, molim te, Konrade. Ne znam više što da mislim.
Bila sam tako sigurna da sam silovana. A sada? To nije život, ako čovjek ne
može razlikovati ludilo od stvarnosti. To za mene nije život. Moram ga
okončati. Ali neću u tome uspjeti bez tvoje pomoći. Ti sigurno poznaješ
nekoga tko bi mi mogao nabaviti sredstvo koje ću ti sada zapisati.
– Pa ti si...
– Luda. Upravo to.
– Ne. Nisam to htio reći.
Konrad odmahne glavom. Nikada prije njegova prijateljica nije mu
djelovala toliko žalosno i bespomoćno.
– Da, točno je. Trknuta sam...
– Samo bujna mašta, draga moja. I stres. Mnogo, mnogo stresa.
– Imaju ih i drugi, a svejedno ne haluciniraju o silovanju u
imaginarnim hotelskim sobama.
– Ali oni nemaju tvoju moć imaginacije, Emma. Pogledaj. Imala si te
večeri jedno teško, problematično predavanje, kolege su se pokazali
netrpeljivima prema tebi, morala si se braniti. Sasvim je razumljivo da si u
ekstremnoj psihičkoj situaciji izgubila kontrolu nad sobom. Pretpostavljam
da si na televiziji vidjela izvještaj o Frizeru i u svojoj bujnoj mašti postala
jednom od njegovih žrtava. Trebat će mnogo vremena, ali zajedno s dr.
Rothom sigurno ćemo otkriti što se dogodilo.
– Ali ja to ne želim.
Konrad joj ponovno stisne ruku, kao da je njegova ruka crpka kojom
se u Emmu može utisnuti nova volja za životom.
– Emma, razmisli malo. Već su ti jedanput bili pomogli. U tvome
djetinjstvu, kada je tvoja mašta također zbijala šale s tobom.
Arthur.
Obuzeta neočekivanom melankolijom, Emma se sjeti imaginarnog
prijatelja iz svoga djetinjstva, kojega se ispočetka bila toliko bojala. Mnogo
toga već se izgubilo i pomutilo u njezinim sjećanjima. Samo motoristička
kaciga i šprica u Artburovoj ruci pratili su je još godinama nakon terapije,
koja – kako joj se sada činilo – očito ipak nije prošla tako uspješno kako se
mislilo.
230
 Emmi su se sklapale oči i ona se više nije borila protiv umora, za kojim
su se vukli novi isječci sjećanja kao vjesnici nadolazećih snova.
Riječi njezina oca: Nosi se smjesta ili ću ti ja učiniti nešto nažao.
Glas u ormaru: To ti je rekao?
Krikovi njezine majke, kada je u četvrtome mjesecu trudnoće izgubila
bebu.
Pilula za jutro poslije.
Njezin glas kada se izderala na Sylviju: Ošišana sam i silovana. U sobi
je bio neki muškarac...
– Da, kao i Arthur u tvome ormaru...
Emma širom otvori oči. Kroz maglu omamljenosti uspjela se probiti
natrag na površinu.
– Što ti je? – upita Konrad, koji je još uvijek držao njezinu ruku.
– Odakle je znala njegovo ime? – Jezik kao da joj je težio nekoliko
kilograma. Jedva se mogla micati.
– Molim?
– Arthur. Odakle je Sylvia znala njegovo ime?
– Pričaš o utvari?
Ona se zagleda u Konradovo zbunjeno lice.
– Vidiš, čak ni tebi nikad nisam bila otkrila njegovo ime. Danas si ga
čuo prvi put, dok sam ti pričala o svađi koju sam imala sa Sylvijom. Kada
me je bila posjetila i predbacila mi da joj ne želim priuštiti dijete, rekla je i
nešto o tome kako sam lagala još kao dijete. Kada sam izmislila Arthura.
Ali ja sam Sylviju upoznala nakon što sam bila liječena. Nikada joj o tome
nisam pričala.
Konrad slegne ramenima. – Imala je aferu s Philippom – reče
brundavim glasom. – Vjerojatno je saznala od njega.
Ona naglo zatrepće očima. – Molim te, slušaj me. Philipp nije znao
ništa o tome. Arhturovo ime ostavila sam iza sebe. Nakon seansi koje sam
bila prošla u mladosti nisam ga više htjela spominjati naglas, bila je to neka
vrsta praznovjerja. Mislila sam, ako mu ne izgovorim ime, Arthur se više
nikada neće vratiti, razumiješ li?

231
 Otkrila sam ga tada samo svojim roditeljima i svome psihijatru. Dakle,
kako je Sylvia mogla znati njegovo ime?
Emma je drhtala. Djeličak trenutka znala je dogovor. A taj odgovor bio
je putokaz prema jednoj strahovitoj, užasnoj istini, toliko jezivoj da bi
najradije bila istrčala iz bolesničke sobe.
Ali tada je odgovor nestao, zajedno s njezinom sposobnošću da se bori
protiv gubitka svijesti.
I sve što je Emmu pratilo u njezinu zapadanju u dubok san bio je osjećaj
straha, mnogo gori od onoga nakon što je bila prihvatila paket.

232
51.

DR. ROTH BIO JE sretan. Eksperiment, što ga je velikim dijelom bio

financirao iz vlastita džepa, pokazao se kao velik uspjeh.
Gotovo da mu je bilo žao što ne može nastaviti s njim, ali gimnastička
dvorana za rehabilitaciju, koju je on bio prisvojio, bila je hitno potrebna
drugima, stoga u svakom slučaju nije više mogao računati na daljnje
uspjehe s kulisama.
– I to bi bilo to? – upita Konrad stojeći pokraj njega, dok je budna oka
promatrao dvojicu nosača namještaja kako kroz prostoriju iznose njegovu
sofu. Nakon razgovora s Emmom odvjetnik je želio odahnuti, pa je neko
vrijeme sam šetao parkom. Sada se činilo da se uspio oporaviti.
– Predstava je završena?
Konrad je morao govoriti malo glasnije, jer su oko njih zvrndali i
brujali električni odvijači, ne bi li skinuli vijke sa zidova. Zrak je bio
natopljen aromom svježe piljevine. Miris, što ga je Roth volio još iz
djetinjstva. Stolarski radovi bili su nekoć dio njegova obveznog školskog
programa, možda je to objašnjavalo i njegovu sklonost kreativnim
metodama.
– Da, pretpostavljam da je to bilo to – odgovori Roth. – Osim ako vam
gospođa Stein nije povjerila još nešto što bi moglo biti važno za moj posao.
– Odvjetnička tajna – uzvrati Konrad nasmiješeno, ali onda odmahne
rukom. – Ne, ozbiljno, bila je potpuno izgubljena. Izražavala je suicidalne
misli, morate svakako pripaziti na to.
– Budite bez brige, već smo pripremljeni za to. – Roth se počeše po
visokom čelu. – Takva je reakcija, nažalost, bila očekivana.
– Zašto?
– Zato što smo duboko potresli svijet gospođe Stein.

233
 Roth pokaže prema polici s knjigama, na kojoj su se nalazila i
Schopenhauerova sabrana djela. Jedna kamera još je virila iz hrpta knjige
„Svijet kao volja i predodžba“.
– I trenutačno ne vidi nikakvu mogućnost da ga ponovno dovede u red.
– Hej, hej, oprezno s tim! – Konrad se na trenutak ispriča, pa ode do
jednog od nosača namještaja, koji je upravo pokušavao silom povući
okrugli sag ispod stolića.
– Treba ga očistiti, a ne baciti u smeće.
– Je li to enso? – upita Roth, koji bijaše krenuo za njim.
Konrad mu pogledom oda priznanje. – Razumijete se u zen simboliku?
– Pomalo – nasmiješi se Roth i pokaže na crni krug na bijelom sagu. –
Enso, dakle krug, crta se u zen slikarstvu jednim kontinuiranim potezom
kista. Samo onaj tko je iznutra pribran i uravnotežen, smatraju umjetnici
zena, može naslikati savršen enso. Zato se, tvrde, iz izvedbe takva kruga
može jako dobro razaznati stanje svijesti onoga tko slika.
– Svaka čast – nasmije se Konrad. Radnik je u međuvremenu nestao sa
stolićem pod rukom. I drugi nosači upravo su bili iznosili predmete, tako
da su Konrad i Roth na trenutak ostali sami. – Pa nisam ni slutio da je s
vama svijet ostao uskraćen za jednog filozofa.
Roth je promatrao naoko odsutna duha. Prstima još jedanput prođe
vlaknima enso saga, a potom ustane. Još jedanput je prošao pogledom
preko replike ureda, prije nego što će Konrada, gotovo slučajno, pitati: –
Niste se mogli odvojiti od nje, jesam li u pravu?
– Kako molim?
– Morali ste je uvijek imati pokraj sebe. U svojoj blizini.
– O čemu, zaboga, govorite? – upita Konrad malčice ozlovoljen.
Umjesto odgovora Roth se zagleda u mucice što ih je upravo bio
izvukao iz saga. Bile su tamnosmeđe i činile su se nevjerojatno tankima za
sag. Gotovo poput kose.
– U Philippovu laboratoriju nađeni su trofeji svih žrtava. Osim
Emmina – reče psihijatar i pogleda Konrada ravno u oči.

234
 Odvjetnik problijedi, kao da je takoreći u hipu ostario za nekoliko
godina. Čvrsto tlo njegove samosvijesti, na kojemu je sve vrijeme stajao
tako čvrsto, najednom je postalo nestabilno.
– Što to, dovraga, želite reći?
Roth odgovori protupitanjem: – Zar vas sav ovaj trud i novac koji smo
ovdje bili uložili baš nimalo ne čudi, profesore Luft? – Psihijatar raširi ruke,
pretvarajući se da sve oko sebe vidi prvi put u životu. – Potpuno namještena
replika ureda, ekrani ultravisoke razlučivosti, skrivene kamere i mikrofoni.
I to sve samo kako bismo jednu paranoičnu pacijenticu oslobodili njezinih
halucinacija?
– O čemu je ovdje riječ? – upita Konrad bezbojnim glasom. Pogled mu
je bespomoćno lutao među kulisama u potrazi za izlazom.
Ali prije nego što ga je uspio pronaći, Roth pusti da sjekira istine padne
na njega: – Mi ovdje nismo promatrali Emmu, nego vas!

235
52.

EMMA JE PLUTALA na dnu jezera crnog poput nafte, osjećajući morsku

bolest. Kao da je valove, koji su narušavali njezin osjećaj ravnoteže, nosila
neka čudna melodija.
Glas, napola šaputav, napola nasmiješen.
Glas luđaka.
Konradov glas.
– Volim te, Emma.
Uhvaćena čudovišnim valom mučnine, Emma širom otvori oči i
ispovraća se odmah pokraj bolesničke postelje.
Još uvijek je bila omamljena, gledala je svijet kao kroz mliječno staklo,
ali znala je tko je (silovana žena), gdje se nalazi (u Klinici Park) i što joj je
Konrad bio povjerio.
– Ne brini, ja ću paziti na tebe – rekao je držeći je za ruku, smatrajući
da se nalazi u stanju potpune nesvjestice, dok je ona zapravo samo plutala
površinom sna.
– Štitit ću te kao što sam uvijek činio.
Svako malo ona bi otplovila. I svako malo njegov bi je glas vraćao k
svijesti.
Sada, nakon što je ispovraćala lijekove prije nego što su se uspjeli
potpuno proširiti njezinim tijelom, Konrad više nije bio u njezinoj
bolesničkoj sobi.
Ali njegov glas još je odzvanjao u glavi. To jezivo, šaputavo pjevušenje
sjećanja.
– Ja sam tvoj anđeo čuvar, Emma. Ja sam zadnjih mjeseci pazio na tebe,
kao što oduvijek činim. Razumiješ li? One kurve, ubio sam ih zbog tebe.
Vratio sam ti čast.

236
 Ludilo u njegovim riječima Emmi je tek sada počelo poprimati smisao.
Bila je još uvijek beskrajno umorna. Ali psihofarmatici je više nisu tolikom
silinom uvlačili u močvarna područja njezine svijesti.
– Žudio sam za tobom, od prve sekunde kada sam te vidio. Bila si još
premlada, bile su ti tri godine kada si s ocem prvi put došla u moj ured. Bio
je uređen gotovo isto kao i danas. Čak je i sag već bio tamo. Uvijek si se tako
rado igrala na tom krugu, ali toga se sigurno ne možeš sjetiti, bila si još tako
mala.
Zato sam se tamo od samoga početka osjećala kao doma.
U tom trenutku Emma je pokušala otvoriti oči, ali to joj nije uspjelo.
– Odmah sam primijetio da tvoj otac nije dobar prema tebi. Tražila si
njegovu blizinu, a on je prema tebi uvijek bio odbojan i hladan. Ja, naprotiv,
nisam smio pokazati svoje osjećaje. Morao sam se skrivati kako bih te vidio.
U mome ormaru!
– Promatrao sam te, brinuo za tebe, čuvao te i štitio. Bio sam otac
kojega nikad nisi imala.
Konrad nije samo Frizer.
On je bio i Arthur!
Zato je Sylvia znala njegovo ime. Ona ga nije saznala od Philippa, nego
od čovjeka koji si ga je bio sam nadjenuo, prisjeti se Emma svojih snažno
usporenih misli, koje je sve vrijeme prekidao Konradov šapat.
Bili su u kontaktu, naravno. Konrad je sasvim sigurno posjećivao
Sylviju dok je Emmi bilo tako loše. Kako bi s njom razgovarao o
mogućnostima da joj se pomogne. Kao njezin najbolji prijatelj s njezinom
najboljom prijateljicom.
– Cijeloga tvog života pazio sam na tebe, najdraža moja. Kao i onda
kada te je tvoj bivši dečko Benedict maltretirao, sjećaš li se toga? Tako sam
često držao svoju zaštitničku ruku nad tobom, a ti ništa od toga nisi
primijetila. Kasnije, kada si bila dovoljno odrasla, ja sam ti se pokazao. Ali
bojao sam se da bi mogla prepoznati moje istinske osjećaje i prekinuti
kontakt s muškarcem toliko starijim od tebe.
Ali, zar ti nisi gej?

237
 – Samo sam tvrdio da sam homoseksualac. Izjavio sam ti tu laž kako
bih ti mogao biti što bliže, ali ona nas je, nažalost, dijelila jedno od drugoga.
Oh, kako sam samo žudio za tobom. Sve te godine.
Sve do one noći u hotelu!
– Htio sam da napustiš Le Zen i odeš kući, najdraža. I da se vratiš svome
mužu, koji je u tom trenutku bio u krevetu s kurvom, i uhvatiš ga na djelu.
Ali ti si ostala u hotelu. Iako sam ti onime što sam bio napisao na zrcalu
utjerao dovoljno straha u kosti, ti svejedno nisi htjela otići. I onda sam ti
odrezao kosu, kako te Philipp više ne bi poželio. Kako više ne bi spavao s
tobom, što čini svaki put kada se vratiš kući.
U tom trenutku Emmi se učini da može čuti Konrada kako se
nakašljava, i to baš onako kako se nakašljavao one noći u hotelu.
– Nisam te silovao. Ali, kada si ležala preda mnom, tako mirna...
Emma ponovno osjeti potrebu za povraćanjem. Odgurne pokrivač i,
želeći ustati, padne pokraj kreveta.
– Ne! – zaurla ne čuvši istinu koja se učahurila u njezinoj glavi.
– Bila je to pogreška, znam – čula je Konrada kako govori. – Ali nisam
mogao čekati, Emma. Nakon svih tih godina suzdržavanja, to je bilo sasvim
prirodno, znaš. I bilo je lijepo. Prelijepo. Dogodilo se sasvim nježno. Čin
ljubavi.
Emma osjeti snažan bol u trbuhu. Pala je na koljena, povrativši još
jedanput.
Kada joj iz želuca više ništa nije moglo izaći, nestao je i glas u njezinoj
glavi, kao da je s posljednjom kapi žuči iz tijela ispljunula i Konrada.
Emma zahropće, pridigne se pokraj prozorske daske i pogleda prema
van.
Gotovo da je očekivala da će vidjeti Konrada u parku kako joj
nasmiješeno maše, ali vani se vidio samo snijegom prekriven zimski
krajolik. Zečji tragovi na snijegu. Svjetiljka koja je bacala blago svjetlo.
I automobil. Stari Saab stajao je prekriven snijegom na kliničkom
parkiralištu, inače rezerviranom samo za glavne liječnike.
Emma pogleda prema vratima, obriše rukavom spavaćice nešto sline s
gornje usnice i donese odluku.
238
53.

NEKOĆ TAKO ENERGIČAN odvjetnik spoticao se poput uzdrmana boksača

replikom svoga ureda. Još uvijek ništa nije odgovorio dr. Rothu. Nije
mogao pogledati psihijatra u oči.
Zastao je i zadrhtao. Okrenut licem prema zidu s lažnim prozorima, iz
kojih je televizor odavno bio uklonjen i gdje je sada samo još uleknuće u
šperploči podsjećalo na instalaciju.
Konrad se okrene, htjedne se osloniti o rub svoga pisaćeg stola, ali
posklizne se i s mukom uspije doteturati do stolca.
– Vi ste Emminu kosu utkali u enso sag – reče Roth. Bez imalo
predbacivanja. Bez i najmanjeg tračka senzacionalizma u glasu. Kao
psihijatar susretao se i s mnogo gorim abnormalnostima u ljudskom
ponašanju.
– To... to je... – Konrad je mucao, povrativši ipak glas. – Za sve to
postoji objašnjenje.
– U to sam sasvim siguran – odgovori Roth. – Sve će se to morati
razjasniti. Kao i pitanje broja sobe. Je li bio 1903 ili 1905?
– Kako molim?
– Na kojoj ste od te dvije povezane sobe u Le Zenu zamijenili pločicu
na vratima s brojem 1904?
Roth primijeti debele graške znoja na Konradovu čelu. Bio je bijel
poput krede. Koža mu je svjetlucala kao da je od voska.
– Znam, nikome nije drago kada mu se prozru trikovi – reče Roth. –
Iako je to bio vrlo dobar trik: rezervirati obje sobe za četveročlanu obitelj
preko inozemnog turističkog portala. S obzirom na to da u Le Zenu, kao i
u većini drugih berlinskih hotela, prilikom dolaska treba pokazati samo
kreditnu karticu, bilo je dovoljno da netko umjesto vas pokupi ključeve. –
Roth nabora čelo. – Ne znamo još točno kako ste izveli taj dio. Nekako nam

239
se čini najlogičnijim da ta majka s četvero djece zaista postoji; možda je
riječ o nekoj vašoj bivšoj klijentici, koja je na vaš poziv došla u Njemačku.
Ali je i otišla nešto ranije, točno prema planu, i tako ste na dan kada je
Emma stigla u hotel imali odriješene ruke za svoje pripreme. Mogli ste u
miru postaviti Aj Vejvejev portret, i to točno preko dvostrukih spojnih
vrata, koja ionako nisu imala dovratak, tako da Emma nije ni mogla
primijetiti da postoji prolaz do susjedne sobe. Tamo ste pričekali dok ona
nije legla na počinak. Niste se morali čak ni skrivati u ormaru, kao što ste
nekoć činili – reče Roth i tiho se nasmije. – Inače, sviđa mi se ime Arthur.
I ja sam ljubitelj Arthura Schopenhauera.
Konrad se prepade kada su se uz glasnu škripu otvorila provizorna
uredska vrata. Crnokosi policijski službenik grčkih crta lica samouvjereno
uđe u prostoriju.
– Profesore Konrade Luft, uhićeni ste – reče policajac. Jorgo Kapsalos
zastao je dva metra od pisaćeg stola, držeći ruku na dršci svoga službenog
pištolja koji mu je visio o pojasu. – Ne moram vam posebno isticati da
imate pravo na šutnju.
Konrad pogleda prema Jorgu i stane tog visokog, plećatog službenika
promatrati kao da je izvanzemaljac.
– Kako to? – zakriješti.
Rothu, koji bijaše zastao u blizini sofe, učini se da na Jorgovim
usnicama vidi smiješak, ali možda je taj dojam bio izazvan i svjetlom
svjetiljke na pisaćem stolu.
Bivši partner Emmina supruga ni po čemu nije bio sadist. Istina, Jorga
je smrt Philippa Steina jako pogodila, krivio je samoga sebe što nije ranije
uočio neke poveznice, iako je Roth bio uvjeren da Jorgu osveta nije bila
bitan pokretački motiv. Ali bilo je sasvim razumljivo što je osjećao
zadovoljštinu što može uhititi Frizera.
– Kako ste zaključili da sam to ja?
Jorgo odmahne glavom, a ruka mu odluta do lisica, koje su mu visjele
za pojasom. – Imat ćemo dovoljno vremena da o svemu tome
porazgovaramo u miru u postaji, nakon što dobijemo vaše priznanje.
Konrad kimnu glavom. Bio je pobijeđen.

240
 – Nevjerojatno – reče i prođe pogledom kroz repliku ureda, u kojemu
je bio uvjeren da pomaže Emmi, nesvjestan da je sve vrijeme on bio u
središtu promatranja. – Dobili ste me na prevaru – mrmljao je odvjetnik.
Potom pogleda prema izlazu. Nijedan od nosača namještaja nije se vratio
među kulise. Držali su se naputaka koje im je dao Jorgo.
– Nije se Emma trebala osjećati sigurno, nego ja, ovdje u meni prisnoj
okolini.
I u trenutku najvećeg poraza Konradov razum funkcionirao je
besprijekorno. – A i nikad ne biste mogli dobiti nalog za pretres moga
pravog ureda. Savršeno ste to izveli. Svaka čast.
Na izmaku snaga Konrad se nasloni na pisaći stol, a Roth je tada trebao
shvatiti što smjera. Osobito nakon što je teška daha položio ruke na stol.
Konrad je bio povrijeđen. Snažno. Možda čak i toliko da se od udarca
nikada više neće oporaviti. Ali njegov se preobražaj dogodio prebrzo,
osobito za nekoga tko je cijeli život trenirao ovladavanje vlastitim tijelom i
duhom.
Napravili smo pogrešku, pomisli Roth, čuvši potom glasovno
promijenjenu jeku vlastitih misli iz Konradovih usta:
– Ali ipak ste napravili jednu pogrešku.
Trenutak kasnije pištolj, što ga je Konrad izvukao iz tajnog pretinca
ispod ploče pisaćega stola, već je bio na svome mjestu. Konrad je naciljao
dr. Rothu ravno među oči.

241
54.

– MOJ PISAĆI STOL. Moj tajni pretinac. Moje životno osiguranje – reče
Konrad. – Predviđen zapravo za bijesne klijente, čije sam parnice izgubio.
Tako gledano, to se čini ispravnim.
Odvjetnik se žalosno nasmiješi, pa rukom čvršće stisne pištolj. – Pucat
ću – zaprijeti, i Roth shvati da misli ozbiljno.
– Povući ću okidač, a onda ovdje više nećete trebati nosače namještaja,
nego forenzičke čistače, specijalizirane za mrlje od prosutog mozga.
– Okej, okej. – Roth mu se približi uzdignutih ruku. Bilo je to njegovo
područje. Psihički povrijeđeni ljudi u ekstremnim emocionalnim stanjima.
– Što želite? – upita ga.
– Odgovore – reče Konrad začuđujuće mirno i uperi oružje Jorgu u
prsa. Samo je puls na vratnoj žili otkrivao njegovo uzbuđenje. – Kako to da
sam vam postao sumnjiv?
Jorgo kratko pogleda prema dr. Rothu, ne bi li mu ovaj potvrdio da na
to pitanje smije dati ozbiljan odgovor, pa reče: – Nismo imali DNK, nismo
imali dokaze, ništa. Iz profila počinitelja, koji je Philipp bio sastavio, znali
smo, međutim, da je riječ o „starijem, konzervativnijem muškarcu, s višim
obrazovanjem i izraženim smislom za red“.
Konrad kimnu glavom i zatraži slobodnom rukom od Jorga da nastavi.
– Poznajem Emmu već godinama. Nisam mogao zamisliti da bi ona
mogla biti poremećena oponašateljica zločinca koja samo traži pažnju
svoga supruga. Još manje da bi mogla biti agresivna bez ikakva povoda.
– To je teško zamisliti – složi se Konrad. – To bi prije odgovaralo
Philippu.
Jorgo kimne glavom. – Ali ni moj partner nije bio čovjek od kojega bih
mogao očekivati tjelesno nasilje prema ženama.

242
 – Ali psihičko da – prosudi Konrad. Jorgo je kratko oklijevao, potom
ponovno provjeri smije li nastaviti. Ili je Rothov pogled protumačio
pravilno ili je kao policajac bio naučen da ljudima koji samo što nisu
počinili nasilno kazneno djelo radije kaže istinu.
– Philipp se ponašao sumnjivo, jer je preda mnom sve češće izražavao
sumnje u psihičko zdravlje svoje supruge. Kada smo zajedno pretraživali
Le Zen, učinilo mi se kao da je došao tražiti dokaze za njezinu paranoju, a
ne suprotno. I ni u kojem slučaju nije želio da Emma sazna za dvostruka
spojna vrata, iako bi to bio balzam za njezinu izmučenu dušu. Tajio joj je
čak i da smo na zidu pronašli ostatke ljepila, koji su vjerojatno ostali od
slike kojom ste vi kamuflirali vrata.
Jorgo slegne ramenima. – Od tog trenutka bilo je logično da
istražujemo Emmino privatno okruženje. Kadli, profil zločinca vam je
odgovarao kao da je Philipp pred sobom imao upravo vas dok ga je
izrađivao.
Konrad se uhvati za vrat. Ponovno je fiksirao Rotha, kako pogledom
tako i s cijevi svoga pištolja.
– A vi? Vi ste mozak koji stoji iza cijele operacije, zar ne?
– Pa, prije bih rekao da mi je pomogla slučajnost. I ja sam bio sudionik
kongresa na kojemu je gospođa Stein govorila o Rosenhanovim
eksperimentima. Vjerojatno niste ni primijetili, ali nas dvojica tamo smo se
nakratko susreli u garderobi. Poslije, kada me je kontaktirala policija, sjetio
sam se tog susreta. Pretpostavljam da tamo niste bili zbog medicinskog
interesa, nego kako biste u Emminim materijalima zamijenili kartice za
sobu.
Konrad potvrdno kimne glavom, pa reče: – Ali to nije bilo moje pitanje.
Htio sam znati je li ideja s ovom stupicom ovdje bila vaša?
Roth zastane. S jedne strane, Konrad bi sigurno primijetio da mu laže.
S druge strane, glavni liječnik jedva da je mogao ostati iskren a da pritom
ne uvrijedi odvjetnika.
Nakon što ga je kao renomirana stručnjaka policija službeno zamolila
za pomoć, on se tijekom zadnjih tjedana detaljno pozabavio odvjetnikovim
psihičkim profilom. Proučio je sve Konradove seminarske videosnimke,
kao i snimke javnih nastupa što ih je uspio pronaći na internetu. Analizirao
243
je njegovu gotovo pedantnu vanjštinu, njegove uvijek kontrolirane, na
maksimalni uspjeh proračunate nastupe, i pritom ubrzo naslutio da je
Konradova najveća slabost – narcisoidna taština – ujedno i najbolja šansa
za policijske istražitelje.
– Kako bismo vam dokazali krivnju, morali smo vas dovesti u situaciju
u kojoj ćete se osjećati moćno – reče. – Morali ste vjerovati da držite sve
konce u ruci i da ste glavna uloga u inscenaciji kakve inače radite i na sudu.
Bio sam prilično siguran da ćete se složiti s mojom idejom o imitaciji
svojega ureda, imajući na umu koliko ste se bili potrudili oko hotelskih soba
kako policija ne bi shvatila ozbiljno gospođu dr. Stein.
– Znači, vama ovdje ni u jednom trenutku nije bilo stalo do Emme? –
Konrad zatrepće. Oči su mu bile vlažne, ali nije djelovao kao da je žalio
sama sebe. Uistinu se činilo da mu je čak i u toj ekstremnoj situaciji najviše
bilo stalo da Emmi bude dobro.
– O, da, naravno da nam je bilo stalo i do gospođe dr. Stein – objasni
Roth. – S imitacijom vašeg ureda mogli smo jednim udarcem ubiti dvije
muhe. Emma je nakon svih tih jezivih događaja odbijala bilo kakvu
komunikaciju. Inscenacija joj je pomogla da se napokon otvori. I da vas
razotkrije kao ubojicu.
Konradov pogled očvrsne. Na trenutak je ponovno izgledao kao
odvjetnik koji unakrsno saslušava svjedoka protivničke strane. – Kako ste
to znali? Kako ste znali da ću uzeti sag sa sobom?
Roth nježno odmahne glavom. – Nisam znao. Da budem sasvim
iskren, sve do trenutka kada ste spriječili Emmu da očisti mrlju, ne bi mi
uopće palo na pamet da bi tu mogla biti riječ o dokaznom materijalu. Ali
onda sam u krupnom planu vidio kako su vam se proširile zjenice. Sekundu
poslije već ste bili poskočili, i to gotovo instinktivno. Ni u kojem slučaju
niste htjeli da Emma dodirne sag. Gospodin Kapsalos i ja pitali smo se
zašto. Zato smo ga proučili malo bolje i otkrili kosu, koju bi Emma prilikom
čišćenja vjerojatno bila iščupala.
Konrad slobodnom rukom stane lupati po stolu u znak priznanja,
onako kako to rade studenti kada aplaudiraju profesoru.
Jorgo pusti ruku da mu sklizne do pojasa, što Konradu, naravno, nije
promaklo.
244
 – To vam nije dobra ideja – reče lakonski i zglobovi na prstima mu
pobijele, jer je još čvršće zgrabio dršku pištolja, kojim je sada ciljao
policajcu ravno u srce.
U toj sekundi iza Rothovih se leđa začuje škripa. I Jorgo se okrene
prema izlaznim vratima „ureda“, kroz koja se, međutim, nije dospijevalo
na hodnik, nego samo do kabina za presvlačenje. Otvarala su se.
Toliko polako kao da osoba koja ih pritišće s druge strane prkosi
snažnom suprotnom vjetru.
Ili kao da nema snage.
– Emma! – viknu Konrad glasno kao da je želi upozoriti, ali već je bilo
prekasno.
Stajala je na pragu, sa svojom kratkom kosom, bosa u bijelim
papučama, kliničke spavaćice svezane na leđima.
– Što ti... ovdje radiš? – htio ju je vjerojatno pitati, ali njegove se riječi
izgube u sveopćoj strci nakon što je odjeknuo pucanj.
Konrad zaprepašteno pogleda u pištolj u svojoj ruci. Vjerojatno se
čudio što se to upravo bilo dogodilo. Spustio je ruku i u toj ga je sekundi
Jorgo srušio na pod. Policajac je izvučena pištolja skočio preko stola.
Roth nije htio promatrati neravnopravnu borbu, u kojoj se odvjetnik
bez otpora dao pritisnuti na tlo i okrenuti ruke na leđa.
Vidio je samo Emmu.
Kako mu tetura ususret.
Krv je kapala na svježe postavljen parket. Cijeli mlaz, koji se poput
crvenoga, ljepljivoga vodopada izlijevao na pod. Preko kožne fotelje, na
mjesto gdje je trebao stajati stolić, ali sada je tamo bio samo još enso sag, na
koji se naposljetku srušila.

245
Četiri tjedna kasnije

246
55.

– BROJ TRI – reče žena ispijena lica s muškom frizurom, zadužena za prijem
posjetitelja na punktu za sigurnosnu provjeru. Bila je visoka, korpulentna i
imala je požutjele zube od nikotina i ruke kojima je mogla obuhvatiti
košarkašku loptu. Ali bila je ljubazna, što je graničilo s čudom, unatoč
činjenici da je iz dana u dan morala raditi u strogo čuvanom odjelu
psihijatrijskoga zatvora.
– Imate pet minuta. – Službenica kazneno-popravne ustanove pokaže
joj mjesto s navedenim brojem iznad stakla, koje je dijelilo slobodan svijet
od zatočenika. Konrad je već sjedio tamo.
Bijel kao kreda, ispijen. Bradu su mu bili obrijali, ali zbog toga je čak
izgledao starije. Da ga vide, mnogi bi odmah pomislili na smrt i kako neke
ljude ona obilježava još za života.
Lagani smrad raspadanja ulazio je u prostoriju za posjete, ali to je,
naravno, bio samo plod mašte; olfaktorna greška, jer se Konradov prsni koš
dizao i spuštao, a nosnice su mu drhtale gotovo jednako snažno kao i ruka
puna staračkih pjega u kojoj je držao telefonsku slušalicu. Doduše, više ne
tako snažno kao nedavno pištolj. Ne čudi što su ovdje čuvari zatvorenike
katkada nazivali zombijima.
Živi mrtvaci. Umireni lijekovima, zatvoreni zauvijek.
Već ovdje, u dijelu za posjetitelje, gdje su članovi obitelji odvojeni
staklenom pregradom sjedili nasuprot osobito teških slučajeva, normalna
osoba osjetila bi sličnu tjeskobu kao na pomisao da joj preko jezika gmiže
veliki pauk.
Emma posegne za slušalicom i sjedne.
– Hvala ti – reče muškarac koji je obrijao četiri žene, tri od njih ubio, a
njoj priuštio najgoru noć u životu. – Tvoj mi posjet mnogo znači.
– Ovo je iznimka – reče Emma bezbojnim glasom. – Došla sam samo
sada i nikad više.
247
 Konrad kimne glavom kao da je računao s tim. – Smijem li pogoditi?
Poslao te je dr. Roth jer misli da bi ti podvlačenje konačne crte moglo
pomoći u liječenju?
Emma nije mogla da se ne zadivi svome nekoć najboljem prijatelju.
Zatvor mu je u vrlo kratkom roku oduzeo zdravlje, stasitu pojavu i
mladenački šarm, ali ne i inteligenciju.
– Čeka me vani – rekla je, što je bila istina. Sa Samsonom, koji ju je
ponovno pratio na svakom koraku. I Jorgom, kojega se na neki način više
nikada neće moći riješiti.
Emma prebaci slušalicu s jednoga uha na drugo i protrlja si lijevi lakat.
Zavoj je tek nedavno bio skinut, još su se jasno vidjeli rubovi šavova.
S obzirom na to da su se jednokrevetne sobe u zatvorenom odjelu
Klinike Park zaključavale samo noću, ona je uspjela napustiti sobu. Doduše,
u stanju u kojemu je bila trebalo joj je više od deset minuta da prevali tih
nekoliko metara do gimnastičke dvorane.
Zahvaljujući pucnju, koji je nenamjerno opalio iz Konradova pištolja
kada se Emma tako iznenada pojavila među kulisama, cijeli će život pamtiti
Konrada kada god bude svijala ruku. Ali malo je vjerojatno da bi ga uspjela
zaboraviti i da joj nije smrskao taj zglob.
– Tako mi je žao. Nisam te htio ozlijediti – reče glasom koji je zadnji
put čula u polusnu. U Klinici Park. Sjećanje što ga je u njoj probudio tim
tonom bilo je toliko snažno da je Emma u ustima ponovno osjetila okus
želučane kiseline i bljuvotine kao i onda, kada se morala ispovraćati u
bolesničkoj sobi. Dr. Roth smatrao je da su joj lijekovi bili naškodili želucu,
ali Emma je vrlo dobro znala što ju je snašlo. Konradov glas bio je taj koji
ju je spriječio da potpuno ne izgubi svijest. A sadržaj njegova priznanja bio
je ono od čega joj se okrenuo želudac, što ju je potom konačno istrgnulo iz
sna.
– O čemu je zapravo riječ? – upita je Konrad, a ona nabora čelo.
– Kako molim?
– Što te zapravo dovelo ovamo? Ti si svojeglava i tvrdoglava, Emma,
toj tvojoj osobini uvijek sam se divio. Tvoja snaga, još dok si bila dijete.
Nitko te ne bi mogao natjerati ovamo da tebi samoj nešto nije na srcu.

248
 Emma duboko udahne i ponovno oda Konradu priznanje. Nije ga
izgubio, svoj talent da je čita kao otvorenu knjigu.
– Zapravo je nevažno nakon svega što se dogodilo. Ali to jedno
pitanje... još uvijek me muči.
Konrad digne obrve. – Kakvo pitanje?
– Philipp! Kako to da si njega ostavio na životu?
Nervozno se navlačila za palac. Na uredno podrezanim noktima
ponovno je nosila proziran lak. Namirisala se parfemom i depilirala noge.
Vanjski znakovi psihičkoga ozdravljenja. Ali iznutra se odjedanput osjećala
kao da je hvata snažna prehlada. Imala je osjećaj da joj se mišići lica stišću
i da osjeća bol u ušima, možda zato što zapravo nije željela čuti Konradov
odgovor.
– Želim reći, ubio si sve te žene, ali ne i muškarca kojega si najviše
mrzio. Pa on je bio preljubnik. Ne bi li bilo mnogo jednostavnije da si i
njega uklonio s puta?
Konrad žalosno odmahne glavom. – Draga, zar me ne razumiješ? Htio
sam te poštedjeti boli, nisam ti htio nanijeti novu. Emma, moraš mi
vjerovati, uvijek sam te volio. Ali nikad nisam napravio ništa sebično, čak
ni onda kada sam se bio pobrinuo da ostaneš jedino dijete svojih roditelja.
Na Konradovoj glavi odjedanput se nalazila motoristička kaciga, a u
ruci nije držao telefonsku slušalicu, nego špricu s dugačkom iglom, koja je
srebrno svjetlucala na mjesečini.
„Mirno legni u svoj krevetić, Emma“, začu ona Arthurov glas. „Odmah
ću se vratiti.“
Emma zatrepće očima i vizije iz sjećanja nestade.
– Što je bilo u šprici? – upita Konrada preko stakla.
– Sredstvo za pobačaje – prizna on bez uvijanja. – Ubrizgao sam ga u
bocu s vodom koju je tvoja majka imala pokraj kreveta. Molim te, nemoj
me zbog toga prezirati. Kako sam bio mogao dopustiti da na svijet donesu
još jedno dijete koje će morati psihički ispaštati zbog zlostavljanja kakvo je
tvoj otac nanosio tebi? Muškarac koji vlastitoj kćeri želi učiniti nešto nažao
samo zato što se boji?

249
 – Ti si bolestan – reče Emma, da bi potom zaključila: – Ti si bio taj! Ti
si Sylviji zamijenio tablete.
– Kako bih spriječio da te Philipp još više povrijedi time što će njoj
napraviti dijete.
Emmini prsti zgrčiše se oko slušalice. – Ti si joj pričao o Arthuru kako
bi i dalje potkopavao moju vjerodostojnost. A poslije si joj rekao da je
Philipp to učinio kako bi samoj sebi učinila nešto nažao.
– Htio sam samo da ga Sylvia ostavi na miru. Nisam mogao predvidjeti
da će počiniti samoubojstvo.
– Ali svejedno je imaš na savjesti. Ti si potpuno psihički poremećen,
znaš li to?
– Da – prizna Konrad. – Ali svejedno nikada nisam bio sebičan, shvaćaš
li? Jedino što mi je bilo važno jest da tebi bude dobro. Čak i ako bi to značilo
da si s Philippom, tim neotesanim seljakom.
Na trenutak je izgledao kao da će pljunuti u staklenu barijeru.
– Taj govnar te je ostavio samu u najvećoj nevolji. Ja sam se tada morao
ušuljati u kuću. Ja sam pazio na tebe. Čak sam i uzeo paket s tvoga stola i
sakrio ga na nekoliko sati u spremište ne bi li Philipp shvatio koliko si
rastresena. Da te ne može ostaviti samu preko vikenda. Ne u takvom stanju!
Ali ta svinja je svejedno otišla. Hladna srca, bez skrupula.
– Ti si se bio sakrio u našoj kući? – upita Emma.
Koliko si me često svih tih godina potajice promatrao?
Emma je znala da je to bila još jedna stravična pomisao, jednaka onoj
na njezinu kosu što ju je Konrad bio utkao u enso sag. Pomisao koja bi uz
mnogo sreće mogla izblijedjeti, ali nikada neće izgubiti na svojoj jezovitosti.
– U spremištu. U podrumu. Dok ste razgovarali, stajao sam u
kuhinjskoj ostavi, odijeljen od vas samo tankom pregradom – potvrdi
Konrad.
– Kao i onda iza dvostrukih spojnih vrata u Le Zenu – zasopće Emma
ljutito.
Konradove oči punile su se suzama. – O, malena, naravno da me sada
prezireš. – Donja usnica mu se tresla. Nit sline istekla mu je iz usta, ali on
je više nije ni pokušavao obrisati.
250
 – Htio sam da te više ne povrijedi. Slao sam mu kosu samo da bude
svjestan kakve su posljedice njegova varanja. A ta svinja iskoristila je sve to
da te još više muči. Tako mi je žao zbog svega toga.
– Zbog čega ti je žao? – upita Emma. Bila je uporna u namjeri da se
razljuti na njega. Putem do zatvora prošla je u mislima cijeli tijek razgovora,
pa i njegov završetak. U mislima je vidjela samu sebe kako ustaje i udara
slušalicom o staklo, neprestance, toliko dugo i snažno dok se staklo ne
rasprsne, a ona skoči na Konrada i prereže mu krhotinom grkljan.
Ali sada, kada je sjedio pred njom poput malenoga dječaka kojemu su
oduzeli najdražu igračku, ona ne osjeti ništa osim velike, sažaljenjem
bremenite praznine.
– Nije ti žao što si ubio sve te žene? – upita ga i vidje kako mu niz obraz
klizi suza. – Nije ti žao ni što si me cijeli život pratio i uhodio?
On uplakan odmahne glavom.
– I nije ti žao što si me omamio, silovao i izvukao iz hotela? I što si me
potom učinio paranoičnom olupinom koja je nožem izbola dvojicu nevinih
ljudi?
– Ne – zajeca on. – Žao mi je samo što ti nisam mnogo ranije priznao
koliko te volim. Onda bismo nas dvoje možda imali šansu.
Emma zatvori oči, prijeđe si poleđinom dlana preko kapaka i odloži
natrag slušalicu.
Naravno, pomisli. On je bolestan. Tko bi to mogao razumjeti bolje od
mene?
Otvorila je oči i bacila posljednji pogled na Konrada.
I iako nikada nije učila kako, niti je ikada ranije u životu to pokušavala,
mogla je vrlo jasno s Konradovih usana pročitati što joj je govorio iza
staklene ploče:
– Zbog ljubavi, Emma. Sve sam to učinio samo zbog ljubavi.

251
O autoru

Pisac i novinar Sebastian Fitzek (Berlin, 1971.) već je više od desetljeća

najpoznatiji i najuspješniji njemački autor psiholoških trilera. Njegove
knjige prevedene su na dvadeset i četiri jezika te prodane u više od dvanaest
milijuna primjeraka diljem svijeta. Svjetsku slavu stekao je objavivši
psihološki triler „Terapija“, koji je postao bestseler u Njemačkoj odmah po
objavi 2006. godine. Osim „Terapije“, Fitzek je autor još nekoliko vrlo
uspješnih i napetih trilera (među poznatijima su „Amok-igra“, „Dijete“,
„Lomitelj duša“, „Krhotine“, „Sakupljač očiju“ i „Paket“), a jedan je od
rijetkih njemačkih autora toga žanra koji su stekli ugled u SAD-u i Velikoj
Britaniji.
Živi s obitelji u Berlinu.

252