1.

poglavlje

Razvoj u odrasloj dobi i starenje

Uvod

Ovo je knjiga o razvoju u odrasloj dobi i starenju. Možda se čini gotovo nemogućim uključiti sve
znanstvene teorije i istraživanja o ovim temama unutar korica jedne jedine knjige, ali, prilično
iznenadujuće, slučaj je upravo obrnut. Uvijek iznova nailazimo na pitanje o razvoju u odrasloj
dobi - razumno pitanje, koje se može istraživati, na koje odgovor može imati društvenu kao i
znanstvenu vrijednost i otkrivamo, ako je to pitanje uopće bilo istraživano, da su studije
malobrojne, upotrebljavaju nesigurne procjene pojmova koji su preširoko shvaćeni ili se temelje
na neprimjerenim uzorci ma ispitanika izvučenim iz populacije preuske za smislena uopćavanja.

Postoji obilje populamih, katkad kontradiktomih ideja, a podaci koji bi nam mogli dopustiti da
razlikujemo ispravna vjerovanja od neutemeljenih mitova često su manjkavi.

Pregled teksta

Cilj ovog teksta je pregledati raspoložive rezultate istraživanja i formulirati najprihvatljivije

zaključke o razvoju u odrasloj dobi i starenju. Nalazi istraživanja u razvojnoj psihologiji mogu se
prikazati na dva načina: kronološki i tematski. Kronološki prikaz koristi životni vijek kao
organizirajuće načelo, u slučaju razvoja odraslih pokrivajući najprije mlađu odraslu dob, zatim
srednju dob i konačno starost. Biološki, kognitivni i socijalni procesi koji se pojavljuju u
određenim razdobljima života razmatrani su zajedno, isti su procesi zatim razmatrani ponovo u
vezi s kasnijim dobnim razdobljima. Suprotno, tematska organizacija slijedi neki proces tijekom
čitavog životnog vijeka. Neka određena tema razmatra se u odnosu prema nekoliko dobnih
razdoblja, u našem slučaju prema mlađim odraslima, za tim sredovječnim starijima. Umjesto
naslova poglavlja kao npr. "Mlađa odrasla dob", postojala bi poglavlja o "Biološkom razvoju",
"Razvoju ličnosti", "Obiteljima"i "Karijerama". U kronološkoj organizaciji "započinjanje
karijere" bila bi jedna od nekoliko tema koje se razmatraju u odjeljku o mladoj odrasloj dobi, a
"umirovljenje" bi se razmatralo mnogo poglavlja poslije, u odjeljku o starosti. U tematskoj
organizaciji, početni izbor zanimanja, promjene zanimanja u srednjoj dobi i umirovljenje nalazili
bi se u jednom poglavlju.

Postoje prednosti i nedostaci svakog načina organizacije. Kronološka organizacija je više

"zivotna"; knjiga koja je tako organizirana čita se kao Životopis ili zbirka životopisa. Svako je
poglavlje mješavina biologije, intelekta, ličnosti i društva, bas kao u stvarnom životu. Medutim,
jedan je od nedostataka ovakvog načina organizacije da se mnoge stvari u odraslom životu ne
mijenjaju značajno od jedne dobi do druge pa tako jedan odjeljak desto ponavlja ono što je već
prije rečeno. Još je jedan nedostatak kronološke organizacije da "sjecka" procese i tako otežava
sagledavanje potpune slike. Možete pročitati u odjeljku o srednjoj dobi, na primjer, da je
izmjereni kvocijent inteligencije uglavnom stabilan tijekom ovog razdoblja. Pokušavate se sjetiti
što ste naučili nekoliko poglavlja prije o intelektualnom razvoju u mladoj odrasloj dobi: Je li
opao tijekom ovog razdoblja? Povećao se? I, pitate se, što će se dogoditi u starosti? Ostaje li
kvocijent inteligencije stabilan tijekom čitavog života?
Tematski pristup prikazuje potpunu sliku svakog procesa kroz čitav životni vijek. Osim toga,
mnoge od teorija koje najviše pomažu u razumijevanju razvoja odraslih često su ograničene na
jednu temu: teorija intelektualnog razvoja, teorija razvoja ličnosti, teorija razvoja karijere ili
teorija obiteljskog životnog ciklusa. Ove je teorije teško prikazati kronološki organizirano jer su
izgrađene iz istraživanja koja prelaze različita kronološka razdoblja. Glavni nedostatak
tematskog pristupa je težnja k cjepkanju pojedinca. Ovaj pristup razdvaja ličnost od uma; ne
posvećuje dovoljno pažnje obiteljskim zbivanjima dok razmatra karijere. Tematska organizacija
stoga se može činiti apstraktnijom od kronološke organizacije; prema tome ne djeluje toliko
"životna".

Kronološka organizacija čini knjigu zanimljivijom, ali tematska organizacija čini ju

informativnijom. Mi bismo željeli učiniti naš tekst i zanimljivim i informativnim pa smo stoga
spojili ta dva načela. Kako i dolikuje znanstvenom udžbeniku čiji je prvenstveni cilj informirati,
naša temeljna organizacija je tematska. Međutim, započinjemo naš prikaz s tri kronološki
organizirana poglavlja; ona pokrivaju neka od najistaknutijih pitanja u tri najveća životna
razdoblja odraslih ljudi: mlađoj odrasloj dobi, srednjoj dobi i starosti. Nakon ovih poglavlja
slijedi pregled metodoloških problema vezanih uz proučavanje promjena kroz dob i vrijeme.
Suprotno nekim drugim udžbenicima, odlučili smo da to poglavlje ne stavimo na sam početak jer
je teško govoriti o metodologiji prije nego se prijede neko sadržajnije gradivo, medutim
razumijevanje nacrta studija kojima istraživači proučavaju starenje bitno je za razumijevanje
tema koje slijede.
Zatim slijede tematska poglavlja, svako od kojih pokriva čitav životni vijek od mlađe odrasle
dobi do starosti, na primjer, prati se karijera od prvog zaposlenja do umirovljenja, pa i dalje.
Tematska poglavlja su složena prema grubom redoslijedu kojim njihov sadržaj postaje od
najveće važnosti odraslima. Tako prva skupina tematskih poglavlja razmatra pitanja koja
zahtijevaju pozornost u mladoj odrasloj dobi, kao npr. intimnost i brak, izbor zaposlenja te
osobni identitet.

Druga skupina poglavlja usmjerena je na teme koje postaju važne u srednjoj dobi, kao npr. uloga
motivacije i pitanje stabilnosti ili promjenjivosti ličnosti kako pojedinac sazrijeva. Srednja dob
često je razdoblje ponovnog vrednovanja. Mnogi sredovječni ljudi ponovo vrednuju svoj brak i
ostale vidove muško-ženskih odnosa, kao npr. percipirani gubitak spolne privlačnosti.
Sredovječni ljudi često se boje da će im smanjeni "polet" otežati prekid karijere koja ih više ne
zanima. Strahovi i neizvjesnosti ove vrste mogu požuriti prijelaz sredine života, bez obzira na to
postoji li "kriza sredovječnosti" ili ne.

Preostala poglavlja usmjerena su na razvojne promjene koje postaju najbitnije u starosti. Ova se
poglavlja u velikoj mjeri bave iskustvom starenja:

Opada li inteligencija u dobi od 13 ili 18 godina ili u nekoj drugoj smiješno mlađoj dobi, ili se
održava tijekom cijele odrasle dobi? Mogu li stari lisci naučiti nove trikove? Što se dogada s
pamćenjem? Kakvi se osjetilni gubici pojavljuju u vidu i sluhu? Što je točno "starenje"? Kolika
je vjerojatnost da netko postane senilan? Što je točno senilnost?

Došlo je do uzbudljive eksplozije znanja u gerontologiji općenito i u psihologiji starenja

posebno. Stopa objavljivanja istraživanja specifično važnih za psihologiju razvoja u odrasloj
dobi i starenju narasla je do tisuća članaka i poglavlja godišnje (Birren, Cunningham i
Yamamoto, 1983., Datan, Rodeheaver i Hughes, 1987.; Baltes M.M. i Schmid, 1987.), a broj
istraživačkih publikacija koje periferno razmatraju starenje, starost i stare ljude sada prelazi deset
tisuća godišnje. Očigledno, ne možemo razmotriti tisuće novih studija koje su se pojavile nakon
objavljivanja trećeg izdanja ovog teksta. Kako smo, onda, odlučili koji stari materijal odbaciti, a
koji novi materijal uključiti?

Najveće je iskušenje u ponovnom pregledavanju i osuvremenjivanju teksta izbaciti sva stara

istraživanja nadomjestiti ih novima. Ovome se iskušenju mora odoljeti jer, kako će oštrouman
čitatelj shvatiti, najnovije studije često se kreću po nepoznatom području. Kompetentni kolege
moraju ih pozorno pregledati i analizirati da se vidi zaslužuju li da budu prihvaćene.

Osim toga, novije studije ne moraju biti tako strogo i precizno provedene kao stariji radovi,
najnovije studije često su preuranjene publikacije nepotpuno promišljenih podataka, potaknutih
strahom tipa "objavi ili nestani”, koji muči mnoge obećavajuće mlade znanstvenike. Na naše je
odluke jako utjecalo i učinilo ih puno lakšima pažljivo ditan je nedavno objavljenog četvrtog
izdanja Handbooks of Aging (Binstock i George, 1996; Birren i Schaie, 1996.; Schneider i
Rowe, 1996.) i novih važnih članaka u Annual Review of Psychology, Annual Review of Geron
tology and Geriatrics. Otkrili smo da se razmjerno malo materijala moglo odbaciti, a prilično je
trebalo dodati. Mnogi od novih dodataka potiču iz primamih izvora iz kasnih 1980-ih i ranih
1990-ih, čija su važnost i značenje postali dovoljno jasni da se mogu smatrati čvrstim dodatkom
sadašnjem stanju znanja:

Na kraju svakog poglavlja također pružamo sažetak podataka i tumačenja u poglavlju koja
smatramo posebice vrijednima pažnje. Zaključujemo s popisom novih prikaza i čitkih knjiga za
one koji žele više informacija o obradenim temama. Te bi reference mogle također biti dobro
polazište u potrazi za materijalima potrebnim za izradu seminarskih i sličnih radova.

Malo povijesti

Područje starenja relativno je mlada tema psihologije. Iako su istraživanja razvoja u odrasloj dobi
sada u usponu, trebat će još puno posla dok se ne izjednače sa sveobuhvatnim spoznajama koja
su dosegnuta u drugim pod ručjima, kao npr. u psihologiji percepcije ili dječjem razvoju.

Ali zašto područje koje pokriva 75% ljudskog životnog vijeka nije bilo proučavano tako dugo?
Odrasli rade gotovo sve važno u društvu: rade, sklapaju brak, stvaraju umjetnost, primjenjuju
moć, organiziraju religije. Zašto se razvojni psiholozi tako dugo nisu osvrtali na njih? Nešto od
tog zanemarivanja može se objasniti vrijednostima i teoretskim pristranostima začetnika
razvojnih znanosti. Freud je, na primjer, predložio stajalište da je "dijete otac čovjeka" i smatrao
je da se većina dogadaja u odrasloj dobi može najbolje objasniti razumijevanjem iskustava iz
ranog djetinjstva. Slično, većina razvojnih istraživača bila je prvenstveno zainteresirana za
otkrivanje načina na koji se prije svega stječe ponašanje pojedinca. Oni su se samo polako
pomaknuli prema proučavanju razvoja ponašanja kroz djetinjstvo i adolescenciju i nisu bili voljni
prihvatiti se složenih procesa psihičkog održavanja, promjene i opadanja u odrasloj dobi.
Sve do nedavno, većina razvojnih znanstvenika smatrala je da su promjene povezane s dobi
prilično rijetke u odraslim godinama. Nije bilo jasne razlike izmedu normalnog starenja i utjecaja
kronične bolesti. Dakle, smatralo se da se oni aspekti neke osobe na koje je djelovala bolest
mijenjaju s godinama, a da sve ostalo ostaje stabilno od pojave ponašanja do kraja života.
Vjerovalo se da je ličnost pojedinca dobro utvrdena do zrele dobi te da promjene nisu vjerojatne,
a možda su i nemoguće. Kad su rastave braka i promjene karijere u srednjim godinama bile puno
rjeđe nego danas, vjerovalo se da se odluke o obitelji i karijeri donose rano i zadržavaju se čitav
život. Vrlo je malo ljudi očekivalo da će promijeniti radno mjesto, a još ih je manje očekivalo da
će se početi baviti novim zanimanjem za koje se nisu obrazovali i mladoj dobi. Vjerovalo se da
spolne sposobnosti opadaju tijekom odrasle dobi, ali budući da je tema seksa bila zabranjena,
nitko to nije sigumo znao. Takoder se vjerovalo da opadaju i umne sposobnosti, posebice prema
kraju života, a testovi inteligencije bili su medu prvim psihologijskim mjerama koje su se
koristile za uspoređivanje odraslih različite dobi - dovodeći do upitnih zaključaka, kao što ćemo
vidjeti. Postojalo je zanimanje za intelektualne i biološke promjene u starosti, ali sve do 20.
stoljeća razmjerno je malo ljudi živjelo dovoljno dugo da bi stekli status starih i tako postali
ispitanici u istraživanju.

Uspon gerontologije

Prvi počeci razvojne psihologije odraslih osoba pojavili su se na krajnjem rubu područja, u
proučavanju starenja (Riegel, 1977.; Birren i Birren, 1990.). Napredak u zdravstvenoj zaštiti,
prehrambenim i medicinskim znanjima omogućio je nevjerojatne promjene u očekivanoj dužini
života u Sjedinjenim Državama i u čitavom svijetu, što je ne samo osiguralo ispitanike za
proučavanje nego je i stvorilo potrebu za njihovim proučavanjem. U Sjedinjenim Državama,
svega se 50% djece rođene 1900. godine moglo opravdano nadati da će doživjeti 50 godina,
danas je očekivana dužina života otprilike 75 godina. Medutim, obratite pozomost na veliko
nesuglasje između muškaraca i žena: 71,5 godina za muškarce i 78,3 godine za žene.

Očekivana dužina života krača je za Afro-amerikance: 64,9 godina za muškarce i 73,4 godine za
žene.

Postotak ljudi starijih od 65 godina u populaciji SAD povećao se s manje od 5% 1900. godine do
12,5% 1990. godine, a predvida se da će do 2050. godine doseći 22,% (Američki državni
statistički ured / U.S. Bureau of Census, 1992.b). Taj je porast još dojmljiviji kad se izrazi u
apsolutnim brojevima. U vrijeme prvog popisa stanovništva u SAD, 1790. godine, bilo je manje
od 50000 Amerikanaca (ili oko 2% populacije) starijih od 65 godina.

Slika 1-la pokazuje rast starije populacije od 1900. do 1990. godine, s projekcijama do 2050.
Godine 1900. bilo je oko 3 milijuna osoba starijih od 65 godina. Godine 1990. bilo ih je više od
31 milijun, a do vremena kad ljudi rođeni 1970-ih i 1980-ih dosegnu starost, broj starih ljudi
prijeći će 60 mili juna (Američki državni statistički ured / U.S. Bureau of Census, 1992.b).

Medijan starosti u SAD (polovica ljudi je mlada, polovica je starija) bit će gotovo 40 godina, u
usporedbi s današnjim koji je neznatno iznad 30. Godine 1990., 89% populacije starije od 65
godina u SAD činili su bijelci, 8% činili su crnci, a preostalih 3% druge rase, uključujući Azijce i
američke domoroce. Udio starijih pripadnika manjina zamjetno će se povećati kako očekivana
dužina života u nebjelačkim skupinama bude dostizala skupinu bijelaca u sljedećim desetljećima.
Eksplozija staračke populacije nipošto nije ograničena na Sjevernu Ameriku. Zapravo, u većini
industrijaliziranih zemalja pokazuju se slični populacijski trendovi. Slika 1-1b pokazuje udio
osoba starijih od 60 godina 1991. i projekcije za 2020. godinu u zemljama Članicama Europske
unije (Centar za međunarodnu statistiku / Center for International Statistics, 1992.).

Koji je uzrok populacijske eksplozije medu starijima?

Brojne varijable djeluju na sastav populacije; najvažnije su migracije, promjene u fertilitetu i

mortalitetu. Budući da većina useljenika provede svoje djetinjstvo u svojoj domovini te migriraju
kao mladi odrasli ljudi, njihov je glavni demografski utjecaj na prosječnu starost populacije. U
usporedbi s drugim demografskim čimbenicima, danas je utjecaj useljavanja razmjerno manje
važan, ali bi na njega mogli djelovati slobodniji ili restriktivniji zakoni o useljenju.

Fertilitet, broj djece koja se rađaju u populaciji, daleko je važniji. Većina nas je upoznata s
jednim nedavnim razdobljem visokih stopa fertiliteta - tzv. "baby boom" razdoblje koje je u
Sjedinjenim Državama trajalo izmedu 1947. i 1967. godine. Medutim, stopa fertiliteta mijenjala
se tijekom povijesti. Razmjerno je malo ljudi bilo rodeno, na primjer, za vrijeme velike krize,
izmedu 1931. i 1940. godine te, u novije vrijeme, u razdoblju između 1971. i 1980. godine.

Ovo posljednje razdoblje ponekad se naziva "baby bust" (razdoblje "dječje propasti", nap, prev.) 
Promjene fertiliteta imaju velik utjecaj na dobnu raspodjelu u populaciji. To se može vidjeti u
populacijskim piramidama na slici 1-2 koje pokazuju kako će se promijeniti dobna struktura
populacije Sjedinjenih Država između 1990. i 2060. godine. Podaci su iz popisa stanovništva
1990. godine. Budući da su već rodeni svi oni koji će 2060. imati 70 ili više godina, mnogo
godina unaprijed znamo točno koliko će biti veliki neki dijelovi populacije; doista, možda i
griješimo zbog opreza jer će stope mortaliteta najvjerojatnije i dalje opadati. Procjene za mlade
dobne skupine, koje se još nisu rodile, utemeljene su na sadašnjim razinama fertiliteta.

Vrijedno je zapaziti nekoliko pojava na slici 1-2. u piramidi .1990. god, generacije rođene u doba
velike krize, tada stare između 50 i 70 godina, prilično su male. Ta je skupina imala nekoliko
prednosti. Suočavali su se s razmjerno malim suparništvom svojih vršnjaka dok su odrastali. Kad
pripadnici te skupine odu u mirovinu, izmedu sadašnje godine i 2005. god ine, moći će se
osloniti na generacije koje ih slijede, tzv. "baby boom" skupine, koje će im osigurati primjeren
prihod. Oni će se suočiti s manje suparništva u ostvarivanju potpore ili usluga skrbi nego
generacija koja je ušla u starost prije njih ili generacija koja ih slijedi.

"Baby boom" generacija suočava se s vrlo različitim izgledima kako se pretvara u starački
"boom". Kad pripadnici te generacije odu u mirovinu, vjerojatno izmedu 2015. i 2030. godine,
morat će se osloniti u pribodima na razmjerno male generacije koje slijede nakon njih. Omjer
ovisnosti nezaposlenih osoba (uključujući djecu i umirovljenike i nezaposlene) o zaposlenim
osobama bit će neuobičajeno mali. To znači da će se smanjivati broj osoba koje plaćaju poreze i
doprinose sustavu socijalne sigurnosti, dok će se broj osoba koje primaju mirovinu i zahtijevaju
široku zdravstve nu zaštitu zamjetno povećavati. Zbog toga je Kongres SAD 1983. godine
odlučio postupno povećati dob za umirovljenje temeljem socijalnog osiguranja na 67 godina
starosti počevši od 2000. godine.
Slično, broj novih osoba koje će biti na raspolaganju za pružanje stručne i osobne skrbi bit će
mali u usporedbi s brojem osoba koje će zahtijevati veću potporu i skrb od drugih. U tom
razdoblju bit će jako puno starih ljudi, ali razrajerno malo osoba u dubokoj starosti. Kasnije će se
ta situacija obrnuti pa će biti jako puno osoba u dubokoj starosti, a razmjerno malo mladih starih
ljudi. Tzv. "baby bust" generacije, s malim brojem rodene djece, kad odu u mirovinu, morat će se
natjecati za usluge skrbi s puno većom skupinom jako starih i sve nemoćnijih pripadnika "baby
boom" generacija. Kroz sljedećih 55 godina, od 1995. do 2050. godine, populacijska piramida
SAD poprimat će sve više kvadratni oblik, a centralna vrijednost dobi populacije porast će s 33
na 41,6 godina, gotovo za puno desetljeće.

Neravnoteža između muškaraca i žena u dubljoj starosti vjerojatno će se također povećati. To je

jedan od razloga zbog kojeg moramo vrlo pozorno pratiti spolne razlike u razvoju odraslih osoba
kroz čitavu ovu knjigu. Trebali biste zapamtiti da ćemo, opisujući osobe u dubokoj starosti,
govoriti o prevladavajuće ženskoj populaciji.
Na povečanje starije populacije takoder djeluju stope mortaliteta koje su u opadanju. Te su stope
već sada prilično niske, a očekuje se daljnje opadanje prije kraja stoljeća (Nacionalni centar za
zdravstvenu statistiku/National Center for Health Statistics, 1991.). Napredak u sprječavanju
prijevremene smrti dramatično je povećao vjerojatnost preživljavanja do duboke starosti. Prema
sadašnjim procjenama, do 2045. godine 95% svih smrti dogodit će se između 77 i 93 godine
starosti; prosječna dob umiranja (ne uključu jući one koji umiru u nesrećama ili zbog nasilja)
ustalit će se negdje oko 85 godina starosti (Fries, 1980,1985) Očekivana dužina života prilikom
rođenja zamjetno podcjenjuje očekivanu dužinu života koja se proračunava u kasnijoj dobi. Ta je
činjenica pojašnjena na slici 1-3 koja grafički prikazuje očekivanu dužinu života prema
prosječnom broju preostalih godina u različitim starosnim dobima.

Treba zapaziti da do mlade odrasle dobi, kako se čini, u prosjeku gubimo jednu godinu za svaku
godinu koju živimo. Medutim, kako postajemo stariji, gubimo manje vremena za svaku godinu
koju preživimo. U srednjoj dobi, gubimo samo četiri godine za svakih pet proživljenih godina. U
pet godina između 80 i 85, gubimo samo dvije godine života. Dogada se, naravno, da kad smo
već jednom preživjeli opasnosti kasne srednje dobi i rane starosti, smanjenje stope mortaliteta
povećava vjerojatnost da ćemo živjeti još duže.

Očekivana dužina života jako je različita u raznim zemljama. Međutim, na očekivanu dužinu
života prilikom rođenja jako djeluju stope mortaliteta u ranom djetinjstvu. Dakle, bolja
međukulturalna usporedba mogla bi zapravo biti očekivana dužina života osoba koje su
preživjele do starosti mjerene možda od 65. godine. Tablica 1-1 pokazuje najnovije dostupne
procjene očekivane dužine života prilikom rođenja i u dobi od 65 godina za odabrane
industrijalizirane zemlje i zemlje u razvoju.
Porast udjela i apsolutnog broja starijih ljudi u populaciji prisilit će nas da učinimo brojne
strukturne promjene u našem društvu. Stariji će morati biti uklopljeni u društvenu strukturu tako
da bi ih više moglo aktivno sudjelovati. Mnoge promjene ove vrste stvorit će probleme
zanimljive psiholozima i ostalim društvenim znanstvenicima (Riley, Kahn i Foner, 1994.Schaie,
1982.a; Swenson, 1983.). Ovakvo razmatranje posljednjih godina potaknulo je znanstvenike na
više istraživanja zrelih i starijih osoba.
Proučavanje razvoja u odrasloj dobi i starenja

Gerontologija je studija pojava u procesu starenja od zrelosti do starosti, kao i studija starijih
osoba kao posebne populacije. (Blisko je povezana riječ gerijatrija, koja se odnosi na medicinsko
liječenje starijih; korijen riječi je grčki geras, što znači "starost".) U SAD, prve važne psihološke
studije u gerontologiji objavljene su 1920 ih godina, ali do 1950-ih istraživanja jedva da je bilo
(Charles, 1970.). U preglednom radu objavljenom 1961. godine, autor je napomenuo: "Čini se da
je više istraživanja objavljeno u desetljeću od 1950. do 1959. nego u svih 115 prethodnih godina
otkada se može reći da taj predmet postoji"

(Birren, 1961., str. 131). Recenzenti koji su pisali 1980. godine vidjeli su kako kap istraživanja
prerasta u rijeku, gotovo u bujicu; od 1968. do 1979. izračunali su, broj psiholoških publikacija u
gerontologiji povećao se za 270% (slika 1-4a, Poon i Welford, 1980.), a nova izdanja sada se
objavljuju godišnje (Birren, Cunningham i Yamamoto, 1983.) Slika 1-4b pokazuje stalno rastući
opseg objavljenih istraživačkih radova.

Ovu smo sliku napravili brojeći objavljene radove sažete u bazi podata ka Medline
(biomedicinske i biobihevioralne znanosti) i Psychinfo (specijalizirana psihologijska baza
podataka) za ona godišta u kojima su podaci bili dostupni i koji su uključivali riječi "starenje",
"ostarjeli", "stariji" ili "stari", nakon isključivanja svih studija koje nisu provedene na ljudima i
onih koje su provedene na osobama mladima od 18 godina. Ove baze podataka takoder daju
bolju procjenu zanimanja za gerontologiju širom svijeta jer uključuju sažetke literature
objavljene na mnogim jezicima. Naravno, istraživanja su u vrlo velikom porastu pa postaje sve
teže odabrati one radove koje bi bilo vrijedno uključiti u udžbenik. Ipak, još uvijek je potrebno
puno temeljnih i primijenjenih istraživanja.

Istraživanja ljudskog starenja u bihevioralnim i društvenim znanostima značajno su potaknuta

odobrenjem specifične federalne potpore 1979. godine kao dijela istraživačkog programa
Nacionalnog instituta za istraživanje starenja /National Institute on Aging (NIA) (Riley, 1994.)
Medutim, preostala smetnja razvoju znanja je smanjena potpora za obučavanje istraživača u
temeljnim i primijenjenim područjima.

Paradoksalno, prolaskom "baby boom" razdoblja, smanjio se broj studenata zainteresiranih za

teme koje će postati najveći društveni problem u njihovim kasnijim odraslim životima (Knight,
Teri, Santos i Wohlford, 1995., Storandt, 1983.) Osim što su pokazali zanimanje za starost,
psiholozi su započeli istraživati psihički razvoj odraslih izmedu 18 i 65 godina (npr. Willis i
Reid, 1995.). Jedan od razloga za to novo zanimanje je razomo djelovanje našeg užurbanog,
tehnološki naprednog društva na život odraslih. Česte promjene zaposlenja i supružnika, na
primjer, stvaraju probleme i stres. Sposobnost "starih lisaca" da nauče "nove trikove" postaje sve
važniji čimbenik u osobnoj prilagodbi, tako da dobne promjene u sposobnosti učenja, pamćenja i
općoj intelektualnoj sposobnosti tijekom odraslih godina postaju zanimljivi psiholozima. U
protekla dva desetljeća pojavio se val zanimanja za ono što psiholozi nazivaju "normativne
životne krize" (Datan i Ginsberg, 1975.), a što je autorica bestselera nazvala "prijelazi" (Sheehy,
1976.). Kako god ih zvali, to su najveće promjene u životu odraslih, dogadaji koji pružaju velike
mo gućnosti i velike rizike. Ti se prijelazi često nazivaju normativnima jer ih doživljava većina
osoba u našem društvu. Držite na umu, međutim, da ono što se smatra normativnim u jednoj
kulturi ili u jednoj generaciji ne mora biti tako percipirano u drugoj. Ipak, postoji mnogo
primjera onoga što bi bili normativni prijelazi za većinu nas - stupanje u brak, rađanje djece,
početak karijere, gubitak supružnika te umirovljenje. Neki promatraju navršavanje 40. godine
kao mistični prijelaz, što odražava vjerovanje ljudi da je to srednja točka života i da osoba više
nije "mlada odrasla" već je svakako ušla u životno razdoblje koje nazivamo "sredovječnost".
Normativni prijelazi takoder čine temelj za nekoliko teorija razvoja odraslih, isto kao što su
normativni događaji u djetinjstvu (npr. usvajanje toaletnih navika, polazak u školu) važni za
teorije dječjeg razvoja.

Drugi izvor istraživanja razvoja odraslih pojavio se gotovo slučajno.

Nekoliko grupa psihologa započele su 1920-ih i 1930-ih godina dugoročne studije djece. Ti su
istraživači opažali, testirali i intervjuirali istu djecu svakih nekoliko godina da bi procijenili
njihov tjelesni, intelektualni razvoj i razvoj ličnosti. Do 1940-ih i 1950-ih, njihovi su ispitanici
dosegli odraslu dob.

Medutim, nije bilo ni jednog valjanog razloga da ti istraživači prekinu svoja istraživanja samo
zato što im ispitanici više nisu bili djeca. Doista, te su studije pružile rijetku priliku ne samo za
proučavanje razvoja odraslih, nego i za povezivanje značajnih dogadaja u odraslom životu (kao
što je razvod braka) s iskustvima u djetinjstvu. Istaknuti primjeri takvih studija su Berkley studije
rasta i odgoja (Berkeley Growth and Guidance studies, Eichom 1 sur., 1981.). Dobar dio
istraživanja razvoja odraslih duguje svoje postojanje činjenici da su odrasli ispitanici o kojima se
već puno znalo bili raspoloživi za studiju (Birren i Birren, 1990.; Poon i Welford, 1980.).

Ipak, studije koje su u početku razradene tako da opisuju životna iskustva i rast djece ne moraju
biti najbolji izvor podataka o odraslima. Privlačnost takvih studija je u tome što pružaju više
smislenih podataka o razvoju od studija koje usporeduju različite dobne skupine, a koje su tako
uobičajene u literaturi o razvoju u odrasloj dobi i starenju. Te usporedne studije dobnih skupina
srednje dobi dale su malo podataka jer se psihičke i biološke promjene pojavljuju prilično sporo
tijekom odrasle dobi. Dobne razlike pronađene u ovim studijama češće su posljedica
generacijskih razlika između naraštaja nego posljedica individualnog razvoja (vidi raspravu o
transverzalnim i longitudinalnim metodama u 5. poglavlju). Međutim, tijekom nekoliko proteklih
desetljeća, potaknut je priličan broj longitudinalnih studija koje predstavljaju pravu alternativu
usporednim studijama dobnih skupina i studijama razradenim za ispitivanje djece. Te su
longitudinalne studije zamišljene izričito za proučavanje pojedinaca od mlađe odrasle dobi do
starosti (Migdel, Abeles i Sherrod, 1981.:Schaie, 1983.b; 1996.). Kao rezultat tih studija, danas
imamo puno veći skup podataka o razvoju odraslih koji stvarno prate razvoj pojedinaca.
Objavljene su novije studije u područjima kao što su fiziološko starenje (Shock i sur.,
1984.).zdravlje i ponašanje (Busse, 1993.; Palmore, Nowlin i Wang, 1985.; Steen i Djurfeld,
1993.), ličnost (Costa i McCrae, 1993.b; McCrae i Costa, 1984.; Schmitz-Scherzer i Thomae,
1983.), razvoj karijere (Bray i Howard, 1983.; Howard i Bray, 1988.) i inteligencija
(Cunningham i Owens, 1983.; Schaie.

1994.a; Rott, 1993.; Shanan, 1993., Siegler, 1983.). U Europi je nedavno započeto nekoliko
novih sveobuhvatnih longitudinalnih studija osoba (npr. Berlinska studija starenja; Baltes P.B.,
Mayer, Helmchen i Steinhagen-Thies sen, 1993.). Ostale studije koje su usmjerene na vrlo stare
osobe uključuju Lundsku studiju 80+ u Švedskoj (Svensson, Dehlin; Hagberg, i Samuel son,
1993.), koja je nedavno proširena na Island, te Georgia studiju stogodišnjaka (Poon, Sweaney,
Clayton i Merriam, 1992.).

Konačni razlog zanimanja za razvoj odraslih bio je da su izvjesni problemi u znanstvenom

području psihologije zahtijevali proširenje postojećeg rada s djecom na odrasle. Mnogo godina,
istraživanja o tim problemima pružila su jedini bitan skup podataka o razvoju odraslih i, osim
toga, pojasnila su određene metodološke probleme na koje se nailazilo u ovom području. Jedan
od najranijih i najtrajnijih) problema je intelektualni razvoj.Prema ranim istraživanjima, rast
inteligencije, mjeren standardnim IQ (Kvocijent inteligencije) testovima, uglavnom je bio potpun
do 13 godina starosti (Yerkes, 1921.). Medutim, većina odraslih, uključujući i odrasle psihologe,
smatrala su te rezultate ponešto zapanjujućima, zahtijevali su više istraživanja. Iz tog je problema
proizišao niz studija i testiranja ljudi u rasponu dobi od 10 do 80 godina (npr. Miles, 1931.) Ove
su studije malo pomaknule dobni vrhunac, do oko 20 godina, ali neprekidni izvještaji o očitom
padu intelektualne sposobnosti nakon toga potaknuli su daljnji spor koji čak ni danas nije
potpuno riješen. Mi ćemo raspravljati o ovom pitanju i nesuglasicama u 12. poglavlju (o
intelektualnom razvoju); ovdje samo zapažamo važnu povijesnu ulogu koju su u psihologiji
razvoja odraslih odigrala istraživanja specifičnih problema kao što je intelektualni razvoj.

Uobičajena vjerovanja o starenju

Jedan od glavnih ciljeva znanosti je raspršiti pogrešna shvaćanja koja okružuju predmet
proučavanja. Neka od tih pogrešnih shvaćanja predstavljaju stereotipi koje su ljudi stvorili o
starima i starenju. Na primjer, netko bi mogao ustvrditi: "Stari se ljudi ne upuštaju u spolni
odnos". Ta bi izjava mogla biti utemeljena na šalama koje netko čuje na poslu, na općenitoj
predodžbi o starim ljudima kao tjelesno nesposobnima (naročito za spolne aktivnosti) ili na
zgodama kao što je npr. poricanje sramežljivih djedova ili baka. (Tablica 1-2 prikazuje neke
mitove o starenju.) Takva široko prihvaćena vjerovanja nisu nužno netočna; ponekad znanstvena
istraživanja otkriju dokaze o njihovoj valjanosti. Međutim, često su iskrivljena i opasna do te
mjere da ona diktiraju socijalnu politiku ili meduljudske odnose. Na primjer, vjerovanja o starim
ljudima i duševnoj bolesti - prvenstveno pretpostavka da mentalna smetenost u starih ljudi znači
da postaju "senilni" - sprječavaju učinkovito liječenje onoga što je u mnogim slučajevima
izlječivo stanje kao npr. depresija ili tjelesna bolest. Cak se i senilnim bolesnicima primjerenim
liječenjem može znatno pomoći (Santos i VandenBos, 1982.).

Uobičajena vjerovanja o procesu starenja rezultiraju negativnim stereotipima pojednostavljenim i

pristranim nazorima o starim ljudima. "Tipična" stara osoba često se smatra nezainteresiranom (i
nesposobnom) za spolne odnose, na putu (ako već nije) da postane senilnom, konzervativnom i
krutom, Prema stereotipu bismo trebali vjerovati da su stari ljudi umorni i mušičavi, pasivni, bez
energije (Green, 1981.), slabi i ovisni o drugima.

Djeca percipiraju da stariji ljudi imaju neke pozitivne crte ličnosti, ali slabije tjelesne
sposobnosti. Ako su tjelesne sposobnosti djeci važnije nego pozitivne osobine ličnosti, onda će
promatrati starije osobe manje pozitivno od mladih odraslih osoba (Mitchell, Wilson, Revicki i
Parker, 1985.; Crockett i Hummert, 1987.) Ova negativna stereotipna slika, veći dio koje je ili
netočan ili pretjeran, djeluje na ponašanje ne samo starijih ili mladih ljudi u interakciji sa
starijima, već i na ponašanje mladih odraslih i sredovječnih ljudi. "Starenje" je tako negativno
vrednovano da će mnogi odrasli pokušati, često očajnički, očuvati barem mladoliki izgled - boje
kosu, oblačeći se poput adolescenata, udvarajući osobama koje su dovoljno mlade da bi im
mogle biti djeca. Djelovanje na ponašanje starijih još je izraženije i znatno zloćudnije.
Percipirani od drugih kao zaboravljivi, nezanimljivi i nesposobni, mnogi stari ljudi počinju
prihvaćati stereotip kao točan opis samih sebe. Oni izbjegava ju socijalnu interakciju, jer misle
da su dosadni, odbijaju naučiti neku novu vještinu jer vjeruju da su nesposobni. Mogu zanemariti
tjelesne znakove teške, ali izlječive bolesti jer ih promatraju ka neizbježne prateće pojave
procesa starenja (Rodin i Langer, 1980.). Diskriminacija starijih samo zbog njihove dobi naziva
se "ageism" (dobne predrasude, nap. prev.), razmjerno novi "-izam" koji se pojavio uz rasizam i
seksizam (rasne i spolne predrasude, nap. prev.) (Butler, 1975.; Butler, Lewis i Sunderland,
1991.). Kao i diskriminacija na temelju rase ili spola, dobne predrasude na tržištu radne snage
podrazumijevaju odbacivanje nekoga kao nesposobnoga temeljem nečeg drugog nego što je
neposredna procjena sposobnosti. Poslodavac odlučuje da neka starija osoba (ili crnac, ili žena)
ne može obavljati posao te umjesto nje odabire nekog drugog (nekog mladog, bijelca ili
muškarca) iako bi možda, da je primijenjen valjan test procjene radne sposobnosti, odbijeni
kandidat postigao bolji rezultat. Dobne se predrasude mogu naći i medu zdravstvenim
djelatnicima gdje, kao što jedan autor kaže, "čini se da zdravstveni djelatnici općenito daju manji
prioritet uslugama za starije nego uslugama za bilo koju drugu dobnu skupinu" (Kalish, 1975.,
str. 74).

Negativni stereotipi o starijima također su utjecali i na psihologijske istraživače. Istraživanja su

obično planirana, a njihovi rezultati protumačeni na način da se poveća vjerojatnost podržavanja
nepovoljnih stereotipa, čak i kad su oni netočni (Schaie, 1988.a). Mitovi o starenju dovode do
negativnih stereotipa, koji, zauzvrat, dovode do dobnih predrasuda i do isključivanja starih ljudi
iz bilo kakvih društvenih aktivnosti. To je podmukli proces, koji može biti zaustavljen i obrut
samo pomoću čvrstih dokaza koji proturječe ili pobliže odreduju pogrešna vjerovanja (Swenson,
1983.).Mi namjeravamo izložiti takve dokaze da bismo sliku starenja prikazali onoliko točnom
koliko je to trenutačno moguće.

Teorije razvoja odraslih

Teorijski modeli pomažu u razumijevanju i organizaciji empirijskih nalaza. U nekim područjima

proučavanja vladaju elegantne teorijske strukture koje dopoštaju formalnu provjeru tvrdnji iz
mnoštva znanja koje treba organizirati. Takvo stanje još ne postoji u proučavanju razvoja
odraslih i starenja. Doista, u mnogim područjima razvoja odraslih nalazimo tek nešto više od
niza spekulativnih teorija; često ne možemo odabrati jednu od njih bez dodatnih istraživanja.
Prikazat ćemo glavne teorije u odjeljcima na koje se odnose, ali moramo reći nekoliko riječi o
teorijama općenito. Kako se izlaže razvojna teorija? Koji su pristupi uobičajeni? Koji se pojmovi
čine glavnima za tumačenje teorije?  Prije nego krenem o dalje, potrebno je utvrditi razliku
između razvojnih teorija i modela razvoja. Razvojna teorija opisuje i tumači promjene u po
našanju koje nastaju s godinama te, takoder, razlike u tim promjenama iz medu pojedinaca ili
skupina (Baltes, P.B., 1987., Baltes i Willis, 1977.; Dixon i Lemer, 1984.). Model razvoja
opisuje mišljenje o tome kako se pojavljuje neki specifični razvojni proces ili kako je takav
proces organiziran. Najprije raspravljamo o širokim teorijama, a zatim se usmjeravamo na
specifične razvojne modele.
Razvojna bi teorija trebala moći opisati i objasniti tijek intelektualnog razvoja pojedinca ili
opadanje tijekom odrasle dobi; takoder bi trebala moći učiniti isto za grupe kojima neki
pojedinac pripada, kao što su "Amerikanci", "muškarci" ili “žene" te "srednji sloj" ili "niži sloj".
Osim toga, razvoj na bi teorija trebala moći objasniti zašto se pojedinci mogu s godinama
promijeniti na različit način ili različitom brzinom i zašto se različite grupe mogu različito
mijenjati. Ukratko, razvojna teorija bavi se dobnim pro mjenama.

Prije nego započnemo našu raspravu o samim teorijama, trebali bismo objasniti različite
pojmove o starenju koji su utjecali na istraživanja razvoja odraslih. Različite definicije dolaze iz
biologije, društvenih znanosti i psihologije. Ponudeno je nekoliko bioloških definicija. Edmund
Cowdry, jedan od začetnika biološke gerontologije, pretpostavio je da se starenje može
promatrati bilo kao endogeni ili kao egzogeni proces. Prema endogenom pogledu, starenje je
nenamjeran proces koji djeluje kumulativno s prolaskom vremena, posljedica čega su nepovoljne
promjene stanica. Prema egzogenom pogledu, starenje se smatra posljedicom oštećenja koja se
mogu pripisati zarazama, nesrećama ili otrovima u vanjskoj okolini (Cow dry, 1942). Ova dva
pogleda zajedno čine sveobuhvatnu i široku definiciju starenja. Handler nudi užu definiciju:
"Starenje je propadanje zrelog organizma kao posljedica promjena, vremenski ovisnih i
uglavnom nepovratnih, koje su prirodene svim članovima neke vrste, tako da, s prolaskom vreme
na, oni mogu postajati sve nesposobniji da se suoče s okolinskim stresom i tako povećavaju
vjerojatnost smrti" (1960., str. 200). Biološke osnove starenja bit će detaljnije raspravljene u 13.
poglavlju.

Ovdje ćemo jednostavno ukazati na temeljno značenje biološke točke gledišta: ostarjeli
organizam je onaj koji ima teškoća u samopodešavanju i stoga ima problema u prilagođavanju na
okolinski stres. Trebali bismo spomenuti da samopodešavanje također ima biološke, psihološke i
socijalne dimenzije.

Svrsi biologa mogla bi primjereno odgovarati definicija utemeljena na vjerojatnosti organizma

da preživi, takva bi se definicija pokazala frustrirajućom za psihologe, koji se često bave
ishodima koji nisu u neposrednoj vezi sa sposobnošću organizma za preživljavanje. Osim toga,
kao što ćemo vidjeti, neke se psihičke funkcije zapravo povećavaju s dobi – mudrost je jedan
primjer - a druge pokazuju velike individualne razlike u različitim životnim razdobljima.
Biološke definicije ne odražavaju primjereno ove mogućnosti. One se prvenstveno bave silama
koje za posljedicu imaju propadanje organizma.

Ponuđena je jedna alternativna, više zadovoljavajuća definicija koja uključuje interes psihologa:
"Starenje se odnosi na uredne ili redovite promjene tijekom vremena reprezentativnih
organizama koji žive u reprezentativnim okolinama" (Biren 1988., str 160). Obratite pozornost
na uvjet u ovoj definiciji da se promjene, da bi bile nazvane "starenje", moraju pojaviti u
reprezentativnih organizama u reprezentativnim uvjetima. Mnogi pokuši na životinjama,
korišteni za oponašanje ljudskog starenja, mogu zavaravati jer istražuju ispitanike u uvjetima
koji imaju malo zajedničkoga s prirodnom okolinom. Dobne promjene u ponašanju koje bi se
pokazale kod tih životinja vjerojatno ne bi odražavale ono što bi se našlo u reprezentativnom
prebivalištu. Na primjer, usporedba u brzini prolaza kroz labirint između mladih i starih
laboratorijskih štakora bila bi nevaljana zbog činjenice da su se stare životinje udebljale zbog
lako dostupne hrane i zbog toga što, zatvorene u kavezima, nemaju potrebu ili priliku za
vježbanje svojih mišića kao što bi činile u prirodnoj okolini. Na isti način, laboratorijska
istraživanja na ljudima mogu nametnuti uvjete koji mijenjaju ponašanja koja bi se vidjela u
prirodnoj sredini. Sljedeće od važnosti u istraživanjima na ljudima razlika je između starenja i
bolesti. Neke od bolesti u staroj dobi, kao što su rak ili srčane bolesti, nisu neizbježno dio
procesa starenja. Njihova visoka zastupljenost u starosti, medutim, može biti posljedica
nepovoljnih promjena u imunološkom sustavu, što može povećati os jetljivost na bolest, a te
nepovoljne promjene mogu biti normalna posljed ica starenja.

Definicija starenja s točke gledišta društvenih znanosti promatra položaj pojedinca u odnosu na
društveni vremenski raspored koji se sastoji od dobnih normi o kojima postoji široka suglasnost
u društvu (Hagestad i Neu garten, 1985.; Riley, 1985.). Prema ovom gledištu, ljudi doživljavaju
stres kad se poremeti očekivani slijed i ritam njihova životnog ciklusa. Čini se da životne
promjene koje se događaju "na vrijeme" ne izazivaju psihičke probleme (Pearlin, 1982.). Za
razliku od biološkog pogleda na starenje, prema kojem bi starenje trebalo biti neosjetljivo na
povijesne promjene, socijalni pogled tvrdi da povijesne promjene utječu na starenje preko kul
turnih normi. Na primjer, na početku stoljeća, za ženu koja nije bila udana s 30 godina smatralo
bi se da je zakasnila s udajom, dok bi se danas, kad je kasnije stupanje u brak uobičajeno,
smatralo da takva žena još uvijek "ima vremena" (Neugarten, Moore i Love, 1968.). I druge
promjene u stvaranju i raspadanju suvremene obitelji (vidi 6. i 7. poglavlje) mogu se također
odvijati prema društvenom vremenskom rasporedu. Naravno, nekim pred vidljivim dogadajima u
životu, kao što je udovištvo za žene, manje upravljaju društveni rasporedi, iako i oni, također,
mogu biti pod utjecajem povijesnih događaja kao što su ratovi i promjene u javnom zdravstvu.
Kako primjenjujemo ove perspektive na proučavanje razvoja odraslih?

Navikli smo misliti o starenju u smislu broja godina koje su protekle od rodenja osobe, a
kronološka dob se, zapravo, koristi kao najvažnija mjera u istraživanju starenja. Ipak, trebali
bismo priznati da postoje i drugi načini da se odredi položaj osobe u životnom vijeku (cf. Schaie,
1984. a; 1986.:

Schaie i Hertzog. 1985.). Kronološka dob je jedan pokazatelj koji, sam po sebi, nema puno
smisla. Ono što je važno jest što se dogodilo pojedincu kako je vrijeme prolazilo (cf. Schaie i
Hertzog, 1985.; Schroots i Birren, 1990., Wohlwill, 1973.). Drugačije definicije starenja iz
biološke, sociološke i psihološke točke gledišta prikladne su za razvoj nekronoloških vremenskih
okvira koji, za neke svrhe, mogu pružiti više obavijesti nego kalendarska dob. Biološka dob
osobe njezin je položaj u odnosu na preostalu očekivanu dužinu života. Sretna osoba čiji su
vitalni organski sustavi u natprosječnom stanju, mogla bi nadmašiti prosječnu očekivanu dužinu
života koja se prikazuje grafički kao na slici 1-3. Takva bi osoba imala bio lošku dob nižu od
svoje kronološke dobi. Socijalnu dob osobe odredivala bi procjena njezina položaja u životnom
ciklusu prema prosječnim dobima u kojima se dosežu različiti položaji. Ti su položaji odredeni
kultumim normama. Da bi se učinila takva prosudba, mogle bi se procijeniti neke površinske
značajke kao što su način oblačenja ili govora te temeljnije značajke kao što je životno razdoblje
u kojem se nalaze, toj osobi, omiljeni likovi voda (Neugarten i Neugarten, 1986.). Konačno,
psihološka dob osobe pokazivala bi kako ona funkcionira odgovarajući na zahtjeve okoline.
Ovisno o razini funkcioniranja, osoba može biti psihološki mlada ili starija od svoje kronološke
dobi u prilagodbenim sposobnostima kao što su inteligencija, učenje, pamćenje i motoričke
vještine ili u subjektivnim dimenzijama kao što su motivi, čuvstva i stavovi. Biološki, socijalni i
psihološki pojmovi dobi mogu biti prilično nezavisni jedan od drugoga, približavajući se jedino u
krajnostima kao što su rano djetinjstvo i duboka starost (Birren i Bir ren, 1990.).

Teoretski pristupi

Zašto se ljudi mijenjaju s godinama? U psihologiji postoje mnogi pristupi ovom pitanju, pristupi
koji se razlikuju u tome usredotočuju li se na osobu ili okolinu, na pojedinca ili društvenu grupu
te na ponašanje ili na njegovo značenje u ukupnom rasponu ponašanja (tablica 1-3). Bihevioralni
ili pristup socijalnog učenja usmjeren je na okolinske odrednice ponašanja i promjene ponašanja,
posebice ishode ponašanja u okolini - nagrade i kazne (Ahammer, 1973.). Ovaj pristup također
pridaje veliku važnost ulozi modeliranja ili oponašanja ponašanja osoba s kojima smo uspostavili
emo cionalnu povezanost. Na primjer, teoretičar socijalnog učenja mogao bi pristupiti
proučavanju učinaka braka na razvoj odraslih promatrajući brak kao međusobno djelovanje u
kojem svaki supružnik nagrađuje odredena ponašanja, a obeshrabruje druga. Svaki će supružnik
ohrabriti drugoga da izrazi isti pogled na svijet, a kaznit će "heretička" vjerovanja šutnjom,
prepiranjem i drugim oblicima ponašanja koja drugi supružnik smatra nepoželjnima. Na taj
način, parovi koji žive u sretnom braku trebali bi tijekom godina postajati sve sličniji u
stavovima i vrijednostima, što se doista i čini takvim (vidi Gruber-Baldini, Schaie i Willis,
1996.).

Drugi tradicionalni pristup ljudskom razvoju primjenjuje Freudovu ili psihoanalitičku teoriju.
Općenito, psihoanalitička teorija usmjerena je na emocionalne konflikte i nesvjesne duševne
procese. Emocionalni konflikti često su izazvani društvenim odgovornostima, dužnostima ili
stvarnošću koja nije u skladu sa sebičnim željama osobe (tj. porivima ida). Stoga se
psihoanalitička teorija često primjenjuje na važnije prijelaze u životu - roditeljstvo, menopauzu
ili smrt supružnika. Erik Erikson, koji je proširio psihoanalitičku teoriju razvoja od djetinjstva do
odraslih godina, u svojim djelima opisuje konflikte oko intimnosti, stvaralaštva i integriteta koje
smatra najvažnijim temama života odraslih.

Humanistički pristup, prihvaćen od autora kao npr. Maslow, usmjeren je na motivaciju, posebice
na više (duhovnije) motive koji razlikuju ljudsku vrstu od nižih životinja. Naglasak je na
osobnom razvoju i "samoaktualizaciji", koja se definira kao želja da se postane najbolja moguća
osoba.

Pristaše humanističke teorije podsjećaju nas da treba uzeti u obzir "čitavu osobu" (radije nego
"mehanicistička" načela učenja) u pokušaju da predvidimo što će neki pojedinac učiniti sljedeće
u životu. Kao humanistički primjer, ljudska bića koja uspješno obave prilično težak zadatak
vjerojatno neče ponovo pokušati s istim zadatkom (kao što bi mogla predvidjeti jednostavna
teorija učenja potkrepljenjem). Većina ljudi svaki put teži nečem višem; oni postavljaju svoje
ciljeve sve više i više, dok konačno njihov domet ne nadmaši njihove mogućnosti.

Još jedan pristup koji se pokazuje prilično korisnim u psihologiji razvoja odraslih jest pristup
individualnog razlikovanja koji je obično zastupljen u uporabi psihologijskih testova kao što su
testovi inteligencije ili upitnici ličnosti. Pristup obrade informacija, koji se razvio iz analogija s
kompjutorskim operacijama, također će biti istaknut u našoj raspravi o pamćenju i percepciji.
Doprinos socijalne psihologije je atribucijski pristup koji u biti ističe da ljudi pripisuju dogadaje
izvjesnim uzrocima; oni mogu biti u pravu ili u krivu, ali u svakom slučaju, njihovo ponašanje će
najvjerojatnije biti funkcija njihovih atribucija. Ljudi koji pripisuju svoju bolest činjenici da žive
kraj nuklearne elektrane, na primjer, vjerojatno će se preseliti ili barem prosvjedovati. Ovi
različiti pristupi nisu nespojivi i često nadopun javaju jedan drugoga, kao kad se koristi
psihologijski test za procjenu osnovnih načina obrade podataka u nekog pojedinca, a te osnovne
"sheme" su ujedno glavne odrednice atribucija te osobe.

Drugi manje često zastupljen pristup u psihologiji jest dijalektički pristup

Prikladan je za proučavanje ljudskog razvoja zato što je usmjeren na promjenu; usmjerava se na

suprotnosti i proturječja i na njihovo eventualno razrješenje i sintezu. U svom najpoznatijem
obliku, dijalektički proces uključuje tri stadija: tezu, antitezu i sintezu. Na primjer, u
dijalektičkom rasuđivanju, misao (teza) sugerira proturječje (antitezu); paradoksalna istina i teze
i antiteze rezultira u sintezi, novoj razini razumijevanja koja se nekako slaže s istinom i u tezi i u
antitezi. Ta sinteza postaje nova teza, predlaže novo proturječje te je sama sintetizirana u još višu
razinu razumijevanja. To je samo obnavljajući, beskrajni slijed koji može dovesti do izvanrednih
uvida (Rychlak, 1968.). U razvoju odraslih, dijalektički pristup vidi ljude kao aktivne i
promjenjive organizme u ne prestanom medusobnom djelovanju s aktivnom i promjenjivom
okolinom (Riegel, 19751976 Psiholozi koji se priklone dijalektičkom pristupu traže
nepodudarnosti i konflikte. Oni mogu biti zainteresirani za pojmove kao što su "kriza
sredovječnosti", u kojoj neki ljudi priznaju da njihove nade i snovi nisu podudarni s njihovim
sadašnjim životom. Ti bi psiholozi uzeli u obzir mogućnosti razvoja, kao i prijetnju depresije,
povlačenja i psihičke povrede tijekom krize sredovječnosti. Dijalektički se pristup takoder
odražava u psihoanalitičkoj teoriji Sigmunda Freuda.

Modeli razvoja

Teorijske pristupe presijecaju izvjesne temeljne pretpostavke o općoj prirodi razvojnih promjena
koje se javljaju u životu odraslih. Na primjer, neki psiholozi daju prednost mišljenju o životu
odraslih kao o nizu odijeljenih stadija, dok drugi teže videnju istih promjena kao manje-više ne
prekidnih. Da bismo prikazali model stadija na krajnji način, možemo upozoriti na leptira, koji je
izrazito različit i daleko ljepši stadij organizma koji je nekoć bila gusjenica. U psihologiji
odraslih, ponešto sličnu zamisao primjenjuju teoretičari koji promatraju sredovječnu osobu kao
leptira koji se razvio iz ličinke mlade odrasle osobe.

Psiholozi koji daju prednost modelu kontinuiranog razvoja tvrde da se u širokim

kategorizacijama modela stadija puno gubi. Pristup stadija doista može prekriti velike promjene
koje se pojavljuju unutar nekog stadija i tako iskriviti sliku razvojnog procesa; to je, na neki
način, cijena upotrebe pristupa stadija. Dobit od takvog pristupa je oštriji kontrast između
razvojnih razdoblja koja se razlikuju u važnim teorijskim vidovima. Promjena od jednog do
drugog stadija može biti tako nagla da bi definirati je samo kao znatnu promjenu značilo
propustiti bitno, a to je pojava nove kvalitete koja je nastala u novom razdoblju. Život nakon
puberteta, nakon menopauze, nakon umirovljenja kvalitativno je drugačiji od prijašnjeg
života.Tako nastaje pitanje jesu li ili nisu te promjene dovoljno velike da koristi od pristupa
stadija prevažu nad gubicima.
Osim razlika izmedu modela stadija i modela kontinuiranog razvoja, postoje razlike u
pretpostavkama o temeljnim trendovima u razvoju odras lih. Postoje tri osnovna tipa modela
trenda: rast, stabilnost i opadanje. U teorijama dječjeg razvoja, na primjer, tipično se
upotrebljavaju modeli rasta za većinu varijabli: inteligencija se povećava s dobi, a tako je i sa
socijalnim vještinama i biološkim sposobnostima.

Modeli opadanja više su uobičajeni za opis razvoja odraslih: izvjesne biološke sposobnosti
opadaju, a, prema nekim teoretičarima, tako je i s osnovnim intelektualnim sposobnostima.
Ostale varijable, kao što su mnoge dimenzije ličnosti, mogu se smatrati prilično stabilnima
tijekom odrasle dobi (Schaie, 1973,1977,1986)

Razlike se mogu praviti i unutar modela. Model opadanja često se dijeli na model "nepovratnog
opadanja", koji opisuje neumoljivo, obično biološko opadanje, te model "opadanja uz
kompenzaciju", koji se odnosi na opadanje biološke sposobnosti koje je ublaženo društvenim
iskustvima s namjerom stvaranja stabilnih ili čak poboljšanih socijaliziranih sposobnosti. Vid
obično slijedi model opadanja uz kompenzaciju; biološke vidne sposobnosti opadaju, ali su
kompenzirane društvenim intervencijama kao što su naočale.

Još se jednim korisnim modelom pokušavaju sažeti višestruki uzroci koji djeluju na razvoj
odraslih. Slika 1-5 popisuje tri najvažnije skupine čimbenika: normativne dobne utjecaje,
normativne povijesne utjecaje i nenormativne utjecaje. Ove su skupine utjecaja u medusobnom
djelovanju da bi proizvele razvojne promjene tijekom životnog vijeka (Baltes, P.B., 1979.;
Marsiske i sur., u tisku).

Normativni dobni utjecaji jesu biološki i okolinski čimbenici koji su visokokorelirani s

kronološkom dobi. To su varijable koje su tradicionalno proučavali razvojni psiholozi. Neke su
biološke, kao npr. menarha, pubertet i menopauza. Druge se odnose na socijalizaciju i stjecanje
normativnih dobnih uloga, kao npr. polazak u školu, stupanje u brak i umirovljenje.

Normativni povijesni utjecaji su dogadaji koje su iskusili mnogi ljudi u danoj kulturi u
određenom vremenu. Ti događaji mogu biti okolinski, kao što su ekonomska kriza, rat ili neki
politički poremećaj, ili mogu biti bio loški, kao što su zagađenje okoliša, neuhranjenost i
epidemije širokih razmjera. Očigledno, biološki i okolinski događaji često međusobno utječu
jedni na druge. U razvojnim istraživanjima, ti se utjecaji nazivaju učinci "kohorte" ili
"generacijski" učinci ako djeluju samo na jednu generaciju te učinci "vremena mjerenja" ili
"razdoblja" ako se javljaju u ograničenom vremenu, ali djeluju na čitavu populaciju koja im je
izložena. Na primjer, velika depresija u 1930-im godinama predstavljala je učinak razdoblja zato
što je zapravo djelovala na sve osobe koje su tada živjele u našem društvu.

Suprotno, možemo govoriti o vijetnamskom generacijskom učinku, zato što je najviše djelovao
na one osobe koje su tada bile primjerene dobi za novačenje u vojnu službu. O nacrtima
istraživanja kojima se razlikuju ove dimenzije raspravlja se u 5. poglavlju (vidi također
Featherman i Petersen,1986.).
Nenormativni utjecaji su čimbenici koji mogu biti značajni u životu odredene osobe, ali ih ne
doživljavaju nužno svi ljudi. To mogu biti povoljni događaji kao što je dobitak na lutriji ili
postizanje uspjeha na poslu ili nepovoljni dogadaji kao što su nezaposlenost, rastava braka ili
teška bolest (Schaie, 1984.a, 1986.).

Relativni značaj ova tri tipa razvojnih utjecaja može varirati u različitim procesima promjene
ponašanja i u različitim točkama u životnom vijeku. Na primjer, dobni utjecaji mogu biti
posebno važni tijekom djetinjstva i zatim ponovo u starosti, dok povijesni i nenormativni utjecaji
mogu prevladavati u mladoj i srednjoj odrasloj dobi. Time bi se objasnilo zašto se istraživači
dječjeg razvoja usmjeravaju na dobne utjecaje, dok su oni koji se bave životom odraslih skloniji
naglašavanju povijesnih i individual iziranih nenormativnih iskustava (Baltes, P.B. i Willis,
1978.; Baltes, P.B..

1979.; Marsiske i sur., u tisku)

SAŽETAK

1. Organizacija ove knjige je i tematska i kronološka. Tri kronološka razdoblja - mlađa odrasla
dob, srednja dob i starost- razmatraju se kao cjelina. Njih slijede tematska poglavlja o obiteljima,
karijerama, odnosima između muškaraca i žena, metodologiji istraživanja, ličnosti, motivaciji,
učenju i pamćenju, intelektualnom razvoju, biološkom razvoju, duševnim poremećajima i smrti.

2. Znanstveno proučavanje razvoja odraslih i starenja iznenađujuće je novo. Jedan od razloga je

jednostavna pretpostavka ljudi u prošlosti da su odrasle godine vrijeme stabilnosti. Drugi razlog
je vrlo mali broj starijih građana u prošlosti, tako da je starenje bilo manje važno pitanje.

3. Broj starijih ljudi u populaciji dramatično se povećao od početka stoljeća, prije svega kao
posljedica smanjenja preranog umiranja. U desetljećima koja dolaze, srednja dob populacije
SAD znatno će se povećati, što će zahtijevati izvjesne strukturalne promjene u društvu.
Gerontologija je studija procesa starenja od zrelosti do starosti i studija starijih kao posebne
populacije.

4. Jedan od naših najvažnijih ciljeva u ovoj knjizi jest vrednovati široko prihvaćena vjerovanja
(neprovjerene pretpostavke) o razvoju odraslih i starenju. Netočna vjerovanja često dovode do
negativnih stereotipa o starenju i dobnih predrasuda, nepravedne diskriminacije na osnovi dobi.

5. Teorije razvoja odraslih pokušavaju objasniti promjene s godinama te, takoder, razlike u tim
promjenama između pojedinaca ili grupa. Različite discipline nude razne definicije starenja.
Biološka dob osobe njezin je položaj s obzirom na preostalu očekivanu dužinu života. Socijalna
dob osobe određena je prosudbom njezina položaja u životnom vijeku prema prosječnim dobima
u kojima se dosežu razni položaji. Psihološka dob osobe jest način na koji ona funkcionira u
odgovaranju na zahtjeve okoline.

Bihevioralni pristup i pristup socijalnog učenja usmjerava se na nagrade i kazne koje ljudi
dobivaju za postupke u svojoj okolini. Psihoanalitičke teorije usmjeravaju se na emocionalne
konflikte i nesvjesne duševne procese. Humanističke teorije različito naglašavaju ljudske motive,
kao npr. samo-aktualizaciju. Pristup individualnih razlika jako se oslanja na psihologijske testove
(npr. testove inteligencije). Pristup obrade informacija pokušava slijediti informaciju iz okoline
od percepcije preko učenja i pamćenja do odluke i reakcije. Teorija atribucije istražuje načine na
koje socijalna percepcija okoline djeluje na ponašanje i promjenu ponašanja.

Dijalektički je pristup usmjeren na kontradikcije, konflikte i krize te na njihova razrješenja

(sinteze). Teorija bilo koje vrste može biti klasificirana kao teorija razdoblja ili kao teorija koja
pretpostavlja trendove rasta, koji su stabilni, ili trendove opadanja u razvoju. Drugačiji razvojni
pristup uzi ma u obzir tri važnije skupine čimbenika koji utječu na razvoj pojedinca:

normativni dobni životni događaji, normativni povijesni životni događaji i nenormativni životni
događaji.

2. poglavlje

Mlađa odrasla dob

Neovisnost naspram prisnosti

Ulazak u stadij mlađe odrasle dobi

Nije lako odrediti kad dijete postaje odrasla osoba. Nema samo jednog odgovora koji bi vrijedio
za sve ljude. U nekim kulturama, mladi ljudi koji su jedva ušli u adolescentnu dob preuzimaju
sve odgovornosti i povlastice odrasle dobi, dok u drugim kulturama muškarci i žene ostaju sa
svojim roditeljima sve do svojih tridesetih godina, boreći se da započnu samostalan život. U
našem društvu, dob od 18 godina daje neki zakonski status (npr. glasačko pravo). Mnogi mladi
ljudi koji su završili srednju školu za pošljavaju se i postaju odrasli tako što zaraduju svoj vlastiti
novac. Ostali odlažu odluke o zaposlenju radi nastavka školovanja ili radi služenja vojnog roka.

Prijelaz u odraslu dob označen je brojnim događajima. Oni koje sociolozi najčešće prihvaćaju
jesu: (1) završetak školovanja, (2) zaposlenje i financijska neovisnost. (3) život odvojen od
obitelji, (4) brak i (5) roditeljstvo. Ovi se dogadaji mogu zbivati jedan za drugim ili istovremeno,
prema obrascima koji se mogu razlikovati za pojedince ili generacije. Njih djelomično određuje
društvena očekivanja i povijesni događaji. Na primjer, kako se povećala dužina obaveznog
školovanja, tako se promijenila dob u kojoj se očekuje da osoba zasnuje radni odnos. Gotovo
polovica mladih odraslih osoba u SAD danas traži neki oblik obrazovanja nakon završene
srednje škole i tako nadalje odlažu zaposlenje s punim radnim vremenom.

Osim toga, mlade žene, koje su tijekom većeg dijela ovog stoljeća bile prisutne na tržištu radne
snage samo kratko, prije stupanja u brak, sve više ostaju na radnom mjestu i nakon udaje i za
vrijeme godina u kojima radaju djecu.
Dogadaje na prijelazu u odraslu dob i o redoslijedu kojim bi se ti dogadaji trebali javljati. Postoje
i kulturne razlike u očekivanjima s obzirom na slijed dogadaja (Pallas, 1993.). Hogan i Mochizui
(1988.) ispitali su oblike školovanja, rada i stupanja u brak u generacijama američkih i japanskih
muškaraca. U oba društva, mlade su generacije mladih muškaraca školovanije pa se tako
povećala dob u kojoj se završava školovanje. Međutim, produženje školovanja imalo je različite
posljedice u dva društva. U Japanu, odgađanje završetka školovanja imalo je za posljedicu
odgodeno zasnivanje radnog odnosa i odgodeno stupanje u brak, dok je u SAD posljedica
produženja školovanja bio povećan broj muškaraca koji su se zaposlili i stupili u brak još za
vrijeme školovanja. Preko 90% japanskih muškaraca najprije je završilo školovanje, zatim se
zaposlilo i onda je stupilo u brak.

Samo je 60% američkih muškaraca slijedilo ovakav obrazac škole-posla- braka. Hogan i
Mochizui (1988.) tvrde da su kulturne razlike u prijelazu u odraslu dob povezane s razlikama u
strukturi obrazovnog sustava i tržišta rada u dvije zemlje, zajedno s razlikama u obiteljskoj
strukturi i vrijedno stima. Japanske srednje škole odabiru najsposobnije učenike za razgovor o
poslu u odredenim poduzećima, a ta poduzeća, zauzvrat, pristaju zaposliti odredeni udio učenika.
Srednje škole postaju dugoročni dobavljači radne snage za japanska poduzeća i tako postoji jača
veza između završetka školovanja i stalnog zaposlenja nego u SAD (Hogan i Mochizuki 1988.;
Pallas, 1993.).

Neugarten (1964.) je utvrdila da većina pojedinaca imaju socijalni sat koji im govori jesu li "na
vrijeme" ili " nisu" s obzirom na očekivanja kulture u kojoj žive, a koja se odnose na određeni
dogadaj. Narušavanje uobičajenog redoslijeda i vremenskog rasporeda prijelaznih dogadaja
može vršiti velik pritisak na mlade odrasle ljude i može stvoriti probleme za društvo, takoder.
Vremenski raspored prijelaznih dogadaja vjerojatno će djelovati na kasniji socioekonomski i
poslovni status pojedinca.

Adolescenti imaju prilično povjerenja u svoju sposobnost planiranja budućnosti. Hogan (1985.)
je utvrdio da 80% srednjoškolskih učenika vjeruje da ima kontrolu nad svojim životom i da će im
se planovi vjerojatno ostvariti. Iako takva sigurnost ne mora uvijek biti realistična, čini se da je
takav pristup zdrav, jer će učenici koji ne vjeruju da imaju kontrolu nad vlastitim planovima za
budućnost vjerojatnije napustiti školu ili te rano imati prvo, izvanbračno dijete.

Hogan (1985.) je anketirao nacionalno reprezentativni uzorak srednjoškolskih učenika da bi

odredio dob u kojoj su očekivali da će doživjeti pet dogadaja koji se uzimaju kao znakovi ulaska
u odraslu dob (to su: završetak školovanja, posao, napuštanje roditeljskog doma, brak,
roditeljstvo).

Otkrio je da su težnje i očekivanja učenika o obrazovnom postignuću jako utjecala na njihove

planove vezane uz druge dogadaje. To je naročito vrijedilo za žene jer su one, kako je Hogan
pretpostavio, bile svjesne veće potrebe žena da usklade obrazovanje i posao s obiteljskim
obvezama.

Hogan je takoder ustanovio da su se očekivanja učenika razlikovala ovisno o socioekonomskom

porijeklu i rasnoj pripadnosti. Učenici nižeg socioekonomskog porijekla očekivali su da će
doživjeti svih pet dogadaja u ranijoj dobi nego što su to očekivali učenici višeg
socioekonomskog porijekla. U prosjeku, crnci su očekivali da će im trebati duže vrijeme nego
bijelcima da završe formalno školovanje; čini se da je to tako zato što su očekivali da će morati
raditi prije nego što završe školovanje. Osim toga, i crni muškarci i crne žene očekivali su da će
živjeti sa svojom izvornom obitelji do kasnije dobi nego bijelci - nalaz koji možda odražava veće
dijeljenje sredstava u crnačkim rodbinskim mrežama i produženo stanovanje s obitelji kao oblik
nenovčane pomoći. Općenito, crnci su također očekivali da će stupiti u brak u kasnijoj dobi nego
bijelci. Manji dio cnih žena s niskim obrazovnim očekivanjima predvidio je da će imati prvo
dijete ranije nego bijelci. Zajedno, ovi podaci nagoviještaju da će neki crnci vjerojatnije
očekivati da postanu roditelji prije braka, i moguće je da ukazuju na etničke ili socioekonomske
razlike u ređanju pet dogadaja, zato što se obično smatra da stupanje u brak prethodi roditeljstvu.

Tvrdeći da roditelji preko svojih očekivanja i težnji o vremenskom rasporedu događaja utječu na
ulazak svoje djece u odraslu dob, Hogan je pitao roditelje, kao i učenike, kad očekuju da njihova
djeca dožive pet događaja. Utvrdio je da su roditeljski utjecaji bili najjači u odnosu prema braku i
roditeljstvu te da su, kao što se moglo i očekivati, roditelji s višim obrazovanjem očekivali da im
djeca kasnije napuste dom i zaposle se zato što su očekivali da se duže školuju. Roditelji koji su
se ravnopravnije odnosili prema spolnim ulogama očekivali su da se njihove kčeri duže školuju i
da napuste roditeljski dom prije braka. Roditelji koji su se tradicionalnije od nosili prema
spolnim ulogama očekivali su da im se kćeri kraće školuju i da ostanu kod kuće sve do braka.

Da bi provjerio jesu li se očekivanja učenika ostvarila, Hogan je povezao njihova očekivanja s

obzirom na najvišu postignutu obrazovnu razinu (srednja škola, nezavršena viša škola, viša
škola) s njihovim obiteljskim stanjem (samci i bez djece, u braku, nevjenčani roditelj) osamnaest
mjeseci nakon prikupljanja podataka. Slika 2-1 pokazuje udio učenika s različitim obrazovnim
težnjama (srednja škola, nezavršena viša škola, viša škola) koji su nakon osamnaest mjeseci bili
samci/bez djece, u braku ili nevjenčani roditelji.

Učenici koji su izjavili da bi bili zadovoljni sa srednjoškolskim obrazovanjem ili manje imali su
više izgleda da stupe u brak ili postanu nevjenčani roditelji od učenika koji su imali veće
obrazovne težnje i očekivali su završiti školovanje u kasnijoj dobi (vidi također Rindfuss,
Swicegood i Rosenfeld, 1987.). Osim toga, očekivanja majki o završetku školovanja bila su
povezana s obiteljskim stanjem; majkama koje su očekivale od svojih kćeri da završe samo
srednju školu, kćeri su u većoj mjeri bile udate ili roditelji. Tako su nalazi poduprli Hoganovo
predviđanje da obrazovna očekivanja utječu na planove adolescenata o vremenskom rasporedu
ostalih događaja. Hoganova je studija ispitivala dogadaje povezane s ulaskom u odraslu dob iz
sociologijske perspektive. U sljedećim odjeljcima primijenit ćemo više psihologijsku
perspektivu. Psihološki, mlada je odrasla dob razdoblje u kojem se pojedinac mora uhvatiti u
koštac s konfliktom između neovisnosti i prisnosti. Pojedinac u adolescentnoj dobi teži postići
neovisnost.

Razvijanje osjećaja osobnog identiteta usko je povezano s postizanjem neovisnosti. Konačno se

veze između roditelja i djece prekidaju (barem neke od njih) i djeca ostaju prepuštena sama sebi;
ona su odrasla. Ubrzo otkrivaju da još uvijek žele i trebaju prisnost, ali je se istovremeno boje
kao prijetnje svojoj neovisnosti. Konačno i šira zajednica počinje postavljati zahtjeve na njih, u
smislu društvene odgovornosti. Najvažniji konflikt u mladoj odrasloj dobi jest između
neovisnosti i međuovisnosti s drugima.
Uspješnost pojedinaca u rješavanju konflikta izmedu održavanja osjećaja osobnog identiteta i
neovisnosti te istovremenog razvijanja meduovisnih i prisnih odnosa s drugom osobom utjecat će
na razinu zrelosti koju će doseći u ovom životnom razdoblju. U ovom poglavlju razmatramo ovaj
konflikt u raspravi o osobnom identitetu, prisnosti i odnosima između pojedinca i šire zajednice.

Uspostavljanje osobnog identiteta

Kako mladi odrasli ljudi donose trenutačne odluke koje oblikuju njihov život, tako sve čvršće
uspostavljaju svoj osobni identitet - osjećaj tko su oni kao jedinstvene osobe. Uobličavanje
osobnog identiteta kritični je vid postizanja osjećaja neovisnosti, razlikovanja samoga sebe od
roditelja i drugih. Izbor zanimanja i partnera tvori velik dio osobnog identiteta. Djeca, takoder,
postaju značajan dio identiteta neke osobe, u nekim slučajevima gotovo produžetak same osobe.
Ponudeno je nekoliko različitih gledišta na prirodu identiteta i na način na koji se mijenja u
mladoj odrasloj dobi i tijekom života.

Identitet i pojam o sebi

Izraz identitet najuže je povezan s Eriksonom 1963,1980 koji je uveo pojam "kriza identiteta" da
bi opisao peti od osam stadija razvoja kroz životni vijek. Kriza identiteta može nastati za vrijeme
adolescencije kao odgovor na brze tjelesne i emocionalne promjene koje se pojavljuju u
kombinaciji s rastućim društvenim očekivanjima o odraslom ponašanju. Adolescent mora u raniji
identitet djeteta ugraditi važne značajke kao što su novi tjelesni izgled, nove sposobnosti, novi
osjećaji i nove uloge (Whitbourne, 1986b).

Adolescent kojemu uspije upotpuniti skladnu cjelinu ovim značajkama ispitivanjem i

istraživanjem različitih mogućnost za odrasli život postiže novu razinu ego identiteta. Adolescent
kojega prevladaju promjene koje se pojavljuju i raspon raspoloživih mogućnosti doživljava
raspršenje identiteta. Iako se kriza identiteta najčešće povezuje s adolescencijom, Erikson vjeruje
da pitanje identiteta ostaje važno tijekom čitave odrasle dobi. Whit Bourne (1986.b) je predložio
da bi bilo korisnije razmišljati o potrazi za identitetom kao o procesu koji traje čitavog života
nego kao o zasebnom stadiju ili fazi. Drugim riječima, autorica ne razmišlja o identitetu odraslih
kao o jedinstvenom pojmu ili statičnoj pojavi. Razina cjelovitosti identiteta osobe mijenjat će se
s društvenim ulogama u odgovaranju na životne događaje. Netko može imati jasno određen
identitet kao ravnatelj na poslu, ali može imati teškoća sa svojim identitetom kao supružnik.
Osim toga, identitet osobe može se mijenjati kako se ona kreće kroz život u odrasloj dobi. Na
primjer, kako djeca napuštaju roditeljski dom, i očevi i majke mogu ponovo odrediti svoje
roditeljske i supružničke uloge Eriksonove stadije i s njima povezane pojmove kao što su
identitet i prisnost teško je kvantificirati i empirijski proučavati. Tako je, iako je bilo puno
teoretiziranja, bilo malo vrijednih studija, posebice longitudinalnih studija.

Whitbourne i suradnici proveli su longitudinalnu studiju s tri generacije studenata koje su

procijenili prema Eriksonovim stadijima (Whitbourne i sur., 1992.). Studija je započela 1966.
godine kad je ispitana prva generacija studenata (generacija 1; rodena 1946.). Generacija 1 je
ponovo ispitana 1977. godine, u dobi od 31 godine, a u istraživanje je uključena druga generacija
studenata (generacija 2; rodena 1956.). Generacije 1 i 2 ponovo su procijenjene 1988. godine, u
dobi od 42 odnosno 31 godine, a dodana je treća generacija studenata (generacija 3; rođena
1966.). Nacrt studije omogućio je ispitivanje longitudinalnih promjena u Eriksonovim stadijima
za generacije li 2. Mogla se proučavati dobna promjena od 20 do 42 godine u generaciji 1;
longitudinalna promjena od 20 do 31 godine mogla se proučavati u generaciji 2. Osim toga,
mogle su se proučavati dobne razlike u rasponu od 20 do 31 godine između generacije 1 i 2, zato
što su obje generacije bile ispitane u tom dobnom rasponu (o ovom nacrtu generacijskog slijeda
raspravljat će se u 8.poglavlju s obzirom na razvojnu metodologiju). Također je bilo moguće
ispitati jesu li različite generacije bile iznad ili ispod Eriksonovih stadija kad su bile usporedene
u istoj kronološkoj dobi. To znači da su generacije 1, 2 i 3 mogle biti usporedene u dobi od 20
godina; generacije 1 i 2 mogle su biti uspoređene u dobi od 20 i u dobi od 31 godine.

Od posebnog je interesa za ovo poglavlje pitanje jesu li pojedinci u studiji Whitbourneove

doživjeli promjenu u Eriksonovim stadijima identiteta i prisnosti tijekom razdoblja mlade odrasle
dobi. Može se pretpostaviti da su studentske i kasnije dvadesete godine kritično razdoblje za
razvoj identiteta osobe, posebice s obzirom na karijeru. Štoviše, to je razdoblje u kojem mnogi
mladi odrasli ljudi stupaju u brak i zainteresirani su za razvoj prisnik odnosa.

Slika 2-2 prikazuje rezultate istraživanja Whitbourneove o dobnim promjenama u identitetu i

prisnosti. Generacija 1 procijenjena je u tri navrata, 1966, 1977 i 1988. godine, u dobi od 20, 31 i
42 godine. Generacija 2 ispitana je u dva navrata, 1977. i 1988. godine, u dobi od 20 i 31 godine.

Generacija 3 ispitana je samo 1988. u dobi od 20 godina. Pokazale se su slične promjencu

rezultatima mjerenja identiteta i prisnosti. Generacije l i 2 pokazale su značajan porast bodova u
identitetu od 20 godina starosti do 31 godine. U generaciji 1 nije se pokazao daljnji porast
bodova ni u identitetu niti u prisnosti od 31 do 42 godine starosti. Slično, generacije 1 i 2
pokazale su značajan porast bodova u prisnosti u razdoblju od 20 do 31 godine starosti. Ovi su
rezultati naročito zanimljivi jer pokazuju da su se u dvije različite generacije mladih odraslih
osoba pojavile slične promjene u identitetu i prisnosti. Dvije su generacije imale vrlo različita
iskustva tijekom studentskih i ranih odraslih godina. Generacija 1 doživjela je Vijetnamski rat,
razdoblje "velikog društva" u SAD, te pokrete za građanska prava i ženske slobode tijekom
svojih studentskih i ranih odraslih godina.

Suprotno, generacija 2 iskusila je aferu Watergate i posljedice Vijetnamskog rata. Ipak, u obje
generacije utvrđen je sličan porast rezultata u identitetu i prisnosti u dobi od 20 do 31 godine.

Drugo vrlo zanimljivo pitanje usmjereno je na moguće razlike medu generacijama u razini
rezultata mjerenja identiteta i prisnosti. Postoje li razlike u razini bodova u identitetu i prisnosti
medu različitim generacija ma kad su u istoj kronološkoj dobi? Imaju li 20-godišnji studenti
1966., 1977. i 1988. godine slične razine rezultata? Slika 2-3 prikazuje nalaze usporedbe razine
bodova različitih generacija u istoj kronološkoj dobi. Zanimljivo je da ima malo razlika među
generacijama kad su uspoređene u istoj kronološkoj dobi. Medutim, razina bodova raste s
porastom dobi u generacijama 1 i 2.

Gornji nalazi istraživanja Whitbourneove upućuju na povećanje, u prosjeku, rezultata mjerenja

identiteta i prisnosti tijekom mlade odrasle dobi.

Medutim, takvi normativni obrasci promjene na vrijede za sve mlade odrasle.

Rad Marcije ukazuje da se identitet može proučavati u okviru četiri kategorije stanja identiteta
(Marcia, 1988.; Marcia i sur., 1993.) Stanje identiteta procjenjuje se pomoću intervjua kojim se
procjenjuje je li ili nije odrasla osoba prošla kroz razdoblje istraživanja i nakon toga preuzela
obaveze u svakom od pet područja: zanimanje, vjera, politika, stavovi o spolnim uloga ma i
stavovi o spolnim odnosima. Osobe ostvarenog identiteta istražile su višestruke mogućnosti
izbora i razvile su čvrste odluke o ciljevima, vrijednostima i vjerovanjima. Osoba u stanju
odgadanja aktivno traži izbor iz medu mogućnosti u pokušaju da preuzme neke obveze. Osoba
svrstana kao isključena nikad nije ozbiljno razmatrala mogućnosti izbora, ali je ipak preuzela
neke obaveze s obzirom na svoj identitet. Osoba u stanju raspršenja identiteta nije preuzela niti
jednu čvrstu obvezu i ne pokušava ozbiljno to učiniti. Waterman (1982.) je proveo nekoliko
istraživanja uzimajući u obzir stanje identiteta prema Marciji te je otkrio da su studentske godine
naroči to značajno vrijeme za razvoj identiteta. Razvrstavajući pojedince s obzirom na nekoliko
različitih područja identiteta (zanimanje, vjerski, politički i spolni identitet), Waterman je utvrdio
da su godine studiranja olakšalo razvoj identiteta u području zanimanja. Medutim, studiranje je
manje utjecalo na politička uvjerenja Watermanovih ispitanika. Mnogi su studenti završili studij
bez ikakve jasne političke ideologije. Osim toga, iako nisu nađene nikakve razlike izmedu
studenata različitog spola s obzirom na stanje identiteta u zanimanju i političkim uvjerenjima,
žene su imale više izgleda postići stanje ostvarenog identiteta u svojim stavovima prema
predbračnim spolnim odnosima i spolnim ulogama. Podaci o uzorcima ljudi koji nisu pohađali
studij puno su više ograničeni. Međutim, utvrđeno je da su mlade zaposlene odrasle osobe češće
razvrstane u kategoriju ostvarcnog ident iteta nego studenti.

Uspostavljanje prisnosti

"Vrlo mi je važno da s nekim podijelim ono što se događa u mojem životu", izjavio je privlačan,
neoženjeni 25-godišnji računovoda. "Kad nešto postignem, ja to želim s nekim proslaviti. Kad
imam problem, želio bih dobiti savjet od nekoga koga zanima što se sa mnom događa. Kad se
sjetim nečeg dubokoumnog ili smiješnog, želim to s nekim podijeliti. Imam potrebu davati. Ja
imam mnoge darovitosti. Ja sam ljubazna osoba, osjetljiva, vješta u anticipiranju želja drugih
ljudi. Zelim imati nekoga s kim mogu podijeliti te svoje darovitosti."  Poput računovode, većina
mladih odraslih osoba priželjkuje neki prisan odnos i priliku da podijeli svoja iskustva s nekim
drugim. Medutim, potreba za prisnim odnosom može predstavljati i izvjestan problem. Tipično,
mladi odrasli upravo su postigli neovisnost od svojih roditelja, i naprežu se da shvate tko su oni
kao jedinstvena ljudska bića. Potreba za prisnošću nastaje protivno tim potrebama za identitetom
i neovisnošću. Ona zahtijeva da se donekle odustane od teško stečene neovisnosti i da se ponovo
odredi iden titet, bar u stanovitoj mjeri, u smislu odredivanja vrijednosti i interesa para ljudi
umjesto pojedinca.

U velikoj mjeri, zrelost u mladoj odrasloj dobi funkcija je sposobnosti pojedinca da održava u
ravnoteži dvije suprotne potrebe za neovisnošću i prisnošću. Bez izvjesnog stupnja
samoodređenja i neovisnosti, osobi može biti teško utvrditi svoje vlastite jedinstvene interese i
ciljeve te konačno može odrediti svoj identitet samo u okviru nekog prisnog odnosa; prisnost
time može biti ugrožena jer supružnik može otkriti da osoba bez jasnog osjećaja sebe nije
naročito zanimljiva, a nedostaju joj poduzetnost i us mjerenost. S druge strane, ako nema
prisnosti, ostaju usamljenost i očaj.
Prema Eriksonu, stadij prisnosti naspram osamljivanja označava prijelaz u odraslu dob. Da bi
postigla prisnost, osoba mora uspostaviti blizak, uzajamno zadovoljavajući odnos s drugom
osobom. Erikson je definirao prisnost kao "sposobnost obvezivanja na konkretne veze i zajednice
i sposobnost razvijanja etičke snage da se ustraje u takvim obvezama" (Erikson, 1963., str. 263).
Prema Eriksonovu gledištu, prisnost ne mora biti tjelesna ili spolna. Ona postoji u bilo kojem
odnosu koji uključuje emocionalno obvezivanje između dvoje odraslih, bili oni članovi obitelji,
prijatelji ili ljubavnici. Prisnost podrazumijeva zajedništvo dva identiteta, ali dopušta svakoj
osobi slobodu da ostane pojedinac. Osamljivanje se pojavljuje kad su obrane pojedinca prekrute
da bi dopustile zajednicu s drugom osobom.

Iz uspješnog razrješenja problema prisnosti naspram osamljivanja razvija se motivacija za

stvaranje koja obilježava sljedeći stadij, koji se bavi stvaranjem novog naraštaja i skrbi o njemu
te pomaganjem u poboljšanju društva.

Istraživanje Whitbourneove o dobnim promjenama u prisnosti (vidi slike 2-2 i 2-3) upućuje na
jačanje osjećaja prisnosti za vrijeme mlađe odrasle dobi. U najstarijoj generaciji (1946.), koja je
proučavana tijekom dobnog raspona od 20 do 42 godine, pojavilo se značajno povećanje
prisnosti od 20 do 31 godine, ali od 31 do 42 godine nije bilo daljnjeg značajnog povećanja.
Osim toga, slični obrasci povećane prisnosti utvrđeni su u generaciji rođenoj 1956. godine.

Erikson je tvrdio da uspješno razrješenje krize identiteta u mladoj odrasloj dobi može biti važno
za razvoj prisnih odnosa. Erikson je, medutim, u svojoj teoriji posvetio malo pozornosti
razlikama izmedu muškaraca i žena u prirodi i međusobnom odnosu identiteta i prisnosti. Neki
su autori ustvrdili da se Eriksonova teorija usmjerava prvenstveno na razvoj muškaraca te da bi
pojmove identiteta, prisnosti i odnosa medu njima trebalo dalje proučavati uzimajući u obzir i
žene (Gilligan, 1982.; Marcia, 1993.). Novija su tumačenja Eriksonove teorije naglasila
neovisnost i samodostatnost kao bitne vidove identiteta; društvo može više naglašavati ove
značajke u oblikovanju identiteta muškaraca nego žena. Razvoj identiteta u žena može biti uže
povezan s međuljudskim odnosima i sa skrbi za sebe i za druge (daljnju raspravu vidi u 10.
poglavlju o motivaciji).

Kahn i suradnici (1985.) su ispitivali odnos između razvoja identiteta u mladoj odrasloj dobi i
prisnosti određene uspostavljanjem i održavanjem bračnih odnosa u srednjoj dobi. Studenti jedne
od najistaknutijih umjetničkih škola procijenjeni su s obzirom na Eriksonov pojam identiteta;
nakon 18 godina odgovorili su na upitnik o osobnom, obiteljskom i profesionalnom životu. U
studiji su proučena tri pitanja. Je li postojao odnos između rezultata u identitetu u studentskoj
dobi i bračnih odnosa u srednjoj dobi? Je li bilo razlika među spolovima u odnosu između
identiteta i kasnijih bračnih odnosa? Je li identitet u mladoj odrasloj dobi bio povezan sa
životnim zadovoljstvom i srećom u srednjoj dobi? Utvrđeno je da se na temelju identiteta u
mladoj odrasloj dobi moglo predvidjeti buduće bračno stanje i muškaraca i žena, ali na različit
način. Bilo je vjerojatnije da će muškarci slabog identiteta ostati neoženjeni. S druge strane, žene
slabog identiteta imale su jednake izglede da se udaju kao i žene jakog identiteta u mladoj
odrasloj dobi. Razlika je bila u većim izgledima žena slabog identiteta da dožive raskid braka.
Identitet nije imao puno veze sa stabilnošću braka ispitanih muškaraca. Na temelju identiteta
mogle su se takoder pred vidjeti izjave ispitanika o zadovoljstvu i sreći u srednjoj dobi, naročito
za muškarce. Identitet u mladoj dobi bio je povezan sa zadovoljstvom muškaraca s njihovim
zanimanjem i životnim standardom u srednjoj dobi; identitet je također bio značajno povezan sa
srećom u srednjoj dobi. Bilo je manje značajnih korelacija između identiteta žena u mladoj dobi i
životnog zadovoljstva ili sreće u njihovoj srednjoj dobi. Tumačenje nalaza s obzirom na identitet
i prisne odnose (npr. brak) može biti naročito teško za generaciju žena uključenih u ovu studiju.
Ove su žene studirale 1960-ih godina, u vrijeme nastanka ženskog pokreta, a u srednju dob su
ušle 1980 ih godina. Budući da su identitet i prisnost procesi koji traju cijeli život i na koje utječu
životni dogadaji i društveno-kulturni trendovi, potrebno je daljnje istraživanje spolnih i
generacijskih razlika.

Rogers (1972.) je drugačije pristupio proučavanju prisnih odnosa. Umjesto da naglašavanje

prisnosti promatra jednostavno kao stadij u razvoju, on je analizirao elemente zajedničke prisnim
odnosima u svakoj dobi. Pronašao je da takvi odnosi imaju četiri zajednička čimbenika. Prvo,
utvrdio je postojanje uzajamnog obvezivanja - neobvezivanja na vječnu uzajamnu ljubav i
poštovanje, nego obvezivanja na zalaganje oba partnera za razvijanje odnosa. Drugo, postojala je
smislena komunikacija. Treće, propala su očekivanja koja nisu bila utemeljena na stvamim
željama pojedinaca u odnosu. Ciljevi i potrebe odnosa bili su određeni prema potrebama i
željama partnera, na primjer, a ne prema društvenim ili roditeljskim očekivanjima.

Četvrto, razvio se identitet u oba partnera. Idealno, kako se partneri pojedinačno razvijaju, tako
se ojačava i sam odnos. Svaki partner ohrabruje i podržava razvoj drugoga.

Druga istraživanja (npr. Clark i Reis, 1988.) takoder podupiru multidimenzionalno viđenje
prisnosti. Dosta je pažnje bilo usmjereno na element komunikacije u Rogersovu pristupu,
naglašavajući važnost samootvaranja u prisnom odnosu. Kao posljedica otkrivanja misli i
osjećaja o sebi samome, osoba razvija osjećaj da je razumiju, da je prihvaćena i voljena kao
takva (Reis i Shaver, 1988.). Također je utvrdeno da su bračna komunikacija i zadovoljstvo bili
jače povezani s partnerovim pokazivanjem osjećaja nego s otkrivanjem informacija.

Ljubav

Prisnost je značajka odnosa između prijatelja, braće i sestara, kolega i ostalih, ali oblik prisnog
odnosa od najveće važnosti za mnoge mlade odrasle jest onaj koji se ponekad naziva ljubavni
odnos. Sto je to posebno ili jedinstveno u tom obliku prisnog odnosa? Ovim su se pitanjem bavili
pjesnici kao i psiholozi; potonji su pokušali točno odrediti što se podrazumijeva pod "ljubavlju".

Stemberg i Bames (1988.) predložili su triangulamu teoriju ljubavi u kojoj se tri komponente
-prisnost, strast i odluka o obvezivanju - promatraju kao da čine tri točke (kuta) trokuta. Prisnost
je emocionalna komponenta ljubavi; ona uključuje dijeljenje sebe, brigu o dobrobiti drugoga,
prisno komuniciranje s drugim te cijenjenje drugoga. Strast je motivacijska i uzbuđujuća
komponenta čija se prava priroda razlikuje ovisno o prirodi odnosa.

U Spolnom odnosu, ona uključuje želju za romantikom, tjelesnu privlačnost i spolnu želju; u
odnosu roditelj-dijete ona uključuje njegu, podršku, vladanje i podčinjavanje. Odluka o
obvezivanju je kognitivna komponenta ljubavi koja uključuje dva dijela: početnu odluku osobe
da voli drugu osobu i dugoročno obvezivanje na održavanje te ljubavi.
Snaga i važnost tri komponente razlikuje se u različitim odnosima. Dok se prisnost shvaća kao
srž svih ljubavnih odnosa, strast je krajnje velika na početku romantičnih odnosa. Odluka o
obavezivanju, koja se može pojaviti i nestati s prijateljima koji se također pojavljuju i nestaju,
važna je u ljubavi prema svojim roditeljima i djeci. Snaga i važnost komponente može se također
mijenjati u odnosu tijekom vremena. Na primjer, u nekim romantičnim odnosima u početku
strast privlači jednu osobu drugoj, a prisnost pomaže održati tu bliskost; u drugima, najprije se
može razviti prisnost, a telesna se privlačnost pojavljuje kasnije. Ponekad, budući da svi ljubavni
odnosi imaju svoje uspone i padove, komponenta odluke o obvezivanju jedino je ili gotovo
jedino što održava odnos na životu.

Četiri različita trokuta na slici 2-4 prikazuju Sternbergovu triangularnu teoriju ljubavi.
Istostranični trokut na vrhu predstavlja uravnoteženu ljubav u kojoj su sve tri komponente
otprilike izjednačene. Lijevi trokut predstavlja odnos u kojem je naglašena komponenta strasti. U
toj vrsti odnosa, tje lesna privlačnost može imati veliku ulogu, dok prisnost i obvezivanje imaju
manje uloge. Trokut u sredini prikazuje odnos u kojem prisnost ima najvažniju ulogu. U ovom
odnosu ljubavnici mogu biti dobri prijatelji, bliski jedan drugome, ali tjelesna privlačnost i
obvezivanje na budućnost nisu tako jaki. Desni trokut predstavlja odnos u kojem odluka o
obvezivanju prevladava nad prisnošću i strašću. To može biti slučaj u jako predanom odnosu u
kojem su prisnost ili tjelesna privlačnost iščeznule ili nisu nikad ni postojale. Tako je u
Sternbergovoj shemi, varirajući oblik trokuta, moguće prikazati mnogo raznolikih ljubavnih
odnosa i predočiti razvoj odnosa tijekom vremena.

Međutim, ljubav se ne sastoji samo od jednog trokuta zato što su uvijek dva čovjeka u ljubavnom
odnosu i svaki od njih doživljava trokut ljubavi.

Osim toga, svaka uključena osoba ima i stvarni i idealni trokut ljubavi.

Prema tome, mogao bi se takoder zamisliti stupanj slaganja ili neslaganja između stvarnih i
idealiziranih trokuta oba partnera.

Ljubav - razmatranja o spolu i kulturi

Dok ljubav i u muškaraca i u žena uključuje svaku od Sternbergove tri dimenzije, relativna
važnost ovih dimenzija može biti različita ovisno o spolu ili etničkoj pripadnosti. Dion i Dion
19881993 su ispitali stilove ljubavi koji uključuju dimenzije slične Sternbergovim u skupini
studenata različite etničke pripadnosti i spola. U brojnim je studijama utvrđeno da žene
naglašavaju emocionalne vidove i duboku ljubav, slično Sternbergovoj dimenziji prisnosti, žene
su se također usmjeravale na logične i praktične vidove ljubavi, pri čemu je izbor partnera
planiran prema racionalnim kriterijima kao što su društveni sloj ili sličnost društvenog porijekla
(Hen drick i Hendrick, 1988.). Suprotno, muški se studenti često usmjeravaju na neki erotični stil
ljubavi, slično Sternbergovoj dimenziji strasti.

Dion i Dion i dr. su pretpostavili da možda postoje etničko-kulturalne razlike u društvenom

poimanju ljubavi, posebice u zapadnoj naspram azjiskih kultura. Ljubav je u zapadnim društvima
često opisana kao da uključuje intenzivne emocije i tjelesnu privlačnost, a osobe u paru se toliko
usmjeravaju jedna na drugu da isključuju druge u svome društvenom svijetu. Moguće je da bi
takav pogled na ljubav bio u neskladu s nekim vidovima azijske kulturne tradicije koja naglašava
međusobnu povezanost i međuovisnost pojedinca u široj društvenoj mreži. Prema toj tradiciji,
ljubav se može promatrati kao da se razvija više postupno, osoba se usmjerava na partnera kao
na voljenu osobu, ali ipak ostaje pažljiva prema svojoj široj mreži obiteljskih odnosa. Nalazi iz
nekoliko ispitivanja azijskih studenata pokazali su stil ljubavi usmjeren na duboku ljubav i
druženje (Dion i Dion, 1993.; Hendrick Hendrick, 1986.) Takoder, azijski su se studenti više
bavili pragmatičnim vidovima ljubavi, odražavajući tako više planski i racionalni način u odabiru
svog partnera i stila ljubavi.

Prisnost kao dinamički proces

Kako se razvijaju i mijenjaju partneri u nekom odnosu, isto se zbiva i sa samim odnosom. Mladi
odrasli često postavljaju dva pitanja o prirodi romantičnih veza. Prvo je: "Je li to što osjećam
stvarno ljubav?" Drugo je: "Hoće li naša ljubav potrajati?" ili, u nekim slučajevima: "Zašto se
naša ljubav ugasila?" Prvo smo pitanje već razmotrili u našoj raspravi o različitim dimenzijama
prisnih odnosa i ljubavi. U razmatranju drugog pitanja korisno je uzeti u obzir prisnost kao trajni
proces, a ne kao nepromjenjivo stanje (Sternberg i Barnes, 1988., White Boume, 1986.b).

Za vrijeme trajanja jednog prisnog odnosa mogu se mijenjati obrasci odnosa u paru zato što se
dva pojedinca nastavljaju razvijati i zato što se mijenjaju načini komunikacije i rješavanja
sukoba. Huston, McHale i Crouter (1984.) ispitali su osjećaje i obrasce ponašanja vjenčanih
parova tijekom prve godine braka. Svi su parovi bili prvi put vjenčani. Bili su radničkog
porijekla i u ranim dvadesetim godinama. Intervjuirani su zasebno i zajedno te su popunili brojne
upitnike, mnogo puta tijekom prve godine braka.

Promjene u subjektivnim osjećajima tijekom prve godine braka slijedile su dosljedan obrazac.
Na kraju prve godine, muževi i žene bili su manje zado voljni obrascima svojih međusobnih
odnosa, ljubavlju i bračnim životom općenito.

Istraživači su također proučavali promjene u ponašanju i aktivnostima tijekom prve godine.

Ukupan broj aktivnosti u kojima je par zajednički sudjelovao nije se značajno promijenio, ali
promijenila se vrsta aktivnosti.

Najveću je promjenu činio povećan broj svakodnevnih zadataka (kao što su kućanski poslovi i
kupovina), dok se broj aktivnosti slobodnog vremena smanjio za 20% tijekom godine. Budući da
se svakodnevni zadaci često smatraju manje ugodnima od aktivnosti slobodnog vremena,
moguće je da je opadanje zadovoljstva, koje se pojavilo tijekom prve godine, djelomično bilo
posljedica češćeg povezivanja supružnika s obavljanjem neugodnih zadataka. Također se
smanjila dužina vremena koje su supružnici proveli u zajedničkom razgovoru, s prosječno sat i
dvadeset minuta dnevno dva mjeseca prije braka na jedan sat dnevno godinu dana kasnije.
Obrasci spolnih uloga bili su uglavnom tradicionalni i nisu se promijenili tijekom godine.

Supruge su obavljale 65% svih kućanskih poslova i to se nije promijenilo tijekom godine.
Količina ponašanja koja su prelazila uobičajene spolne uloge takoder je ostala nepromijenjena.
Najizrazitija promjena koju su autori otkrili bila je u društvenom i emocionalnom ponašanju.
Najveća je promjena bila smanjenje broja izgovorenih izraza kojima su partneri ugađali jedan
drugome, na primjer davanje komplimenata, izgovaranje "volim te" ili nasmijavanje druge
osobe. Broj se ugodnih aktivnosti smanjio, prema izjavi ispitanika, za ukupno 40%.

Supružnici su provodili manje vremena razgovarajući o kakvoći svog odnosa, pokušavajući

promijeniti svoje ponašanje i tumačeći svoje želje i brige jedan drugome. Pozitivno je da je broj
negativnih i neugodnih dogadaja ostao prilično mali tijekom cijelog razdoblja istraživanja.

Autori upozoravaju da značajne promjene u osjecajima i ponašanju nisu značile da su parovi bili
nesretni, razočarani ili nezadovoljni. Radilo se o stupnju razlike. Nakon jedne godine braka oni
su bili manje euforični, ali čuvstveni ton bračne interakcije ostao je pozitivan. (Naravno, neki se
novopečeni supružnici razočaraju i razvode tijekom prve godine.)

Ljubav kroz vjekove Za većinu današnjih Amerikanaca, ljubavni se odnosi naizgled razvijaju
"prirodnim" slijedom. Nekome se netko svida, što se pretvara u ljubav, što je praćeno spolnim
zbližavanjem te, u mnogim slučajevima, brakom. Mi smo skloni pretpostaviti da je to oduvijek
bio prirodni slijed odnosa između muškaraca i žena. Ustvari, naša su se današnja shvaćanja o
odnosima izmedu ljubavi, seksa i braka razvila tek nedavno. Istina je da su brak i seks bili
oduvijek povezani, ali povezanost ljubavi s brakom i seksualnim ponašanjem bila je vrlo
raznolika tijekom povijesti. Shvaćanje da bi ljubav trebala biti glavni temelj braka razvilo se u
18. stoljeću, to je shvaćanje pre raslo u prevladavajuće gledište tek u 20. stoljeću (Hendrick i
Hendrick, 1983).

Razvoj modernog gledišta na ljubav i brak usporedan je s nizom drugih društvenih trendova,
posebno onih koji se tiču uloge žena u društvu. U staroj Grčkoj i Rimu, žene su bile
neobrazovane i smatrane su pravno i moralno manje vrijednima od muškaraca. Glavna uloga
braka bila je osigurati društveni kontekst za rađanje djece; to je takoder bio način za povećanje
muškarčeva imetka. U većini društava, brakove su dogovarali roditelji para koji se trebao
vjenčati.

U srednjem vijeku razvio se novi pristup odnosima. Taj novi pristup, nazvan "udvaranje",
uključivao je čuvstveno ushićenje, obožavanje i vrlo predano praćenje voljene osobe. Praćenje se
u velikoj mjeri odvijalo poput obreda. Udvarač je skladao skladbe, pisao pjesme i borio se na
turnirima da bi osvojio pozornost i naklonost dame, ali to rijetko urodilo brakom. U mnogim
slučajevima, i za damu i za njezina udvarača, brakovi su već bili dogovoreni. Iako je udvaranje
bilo stilizirano i idealizirano, ono je ipak podupiralo shvaćanje da muškarac može jako voljeti
ženu. Ono je takoder odnjegovalo čitav niz oblika ponašanja između muškaraca i žena. Zamisao
o brakovima iz ljubavi razvila se za vrijeme reformacije i renesanse, iako su tradicionalni
dogovoreni brakovi ostali norma još dugo vremena. U početku, ljubav se smatralo samo jednim
od mogućih temelja za brak i to ne najvažnijim. Ostali razlozi, kao što su društveni status,
obiteljske veze i ekonomska sigurnost, bili su važni te u mnogim slučajevima ostaju važni danas.

Hendrick i Hendrick (iz čijeg prikaza iz 1983. godine potječu mnogi podaci o povijesti
romantične ljubavi) tvrde da je razvoj pojma ljubavi u braku povezan s rastućim društvenim
priznavanjem vrijednosti pojedinca kao jedinstvenog i važnog bića sa svojim pravima, bez obzira
na porijeklo, društveni položaj i slične kriterije. Dakle, prema društveno-kulturnom gledištu,
društveno priznavanje unutarnje vrijednosti pojedinca nužno je prethodilo pojmu brakova iz
ljubavi i kasnijem razvoju pojma ravnopravnosti u bračnim odnosima.

Uključivanje u zajednicu

Osim održavanja ravnoteže između identiteta i prisnosti u svom osobnom životu, mladi se odrasli
suočavaju sa zadatkom odredivanja svojih odnosa sa širom zajednicom. Njihov se svijet više ne
sastoji samo od obitelji i prijatelja kod kuće, u školi i u crkvi. Grad, narod i svijet ulaze u njihov
krug interesa i utjecaja. Mladi odrasli postaju uključeni u širu zajednicu na mnogo načina: imaju
zakonska prava, vrše javne dužnosti i glasuju; plaćaju poreze i podvrgavaju se državnim
uredbama o radu; preuzimaju odgovornosti za obitelj koje ne bi mogle biti ispunjene bez potpore
zajednice.

Za mnoge pojedince, uključivanje u zajednicu donosi sa sobom društvene ili političke ideologije
i aktiviranje u organizacijama zajednice. Vjerska je organizacija, za neke ljude, glavno sredstvo
društvenog sudjelovanja. Za druge, političke stranke, udruge ili posebne interesne grupe pružaju
prilike za uključivanje u zajednicu. Neki ljudi čine tek malo više od povremenog davanja
dobrotvornih priloga. Jedan od važnih čimbenika u stupnju uključivanja u zajednicu jest urednost
nečije karijere. Više je izgleda da će se mladi ljudi koji se skrase na jednom mjestu i započnu
karijeru koja im obećava napredovanje do nekog višeg cilja priključiti i sudjelovati u
organizacijama zajednice, uključiti se rješavanje u lokalnih problema i velikodušno davati
dobrotvomim udrugarna nego oni s manje urednim karijerama. Možda oni mogu imati najviše
dobiti ako je zajednica zdrava i djeluje učinkovito, a mogu najviše izgubiti ako tome nije tako.

U novije vrijeme pojavljuju se uznemirujuća usmjerenja u ciljevima, vrijednostima i težnjama

mladih odraslih. Političke ideologije i opredjeljenja mnogih čine se neartikuliranima i nejasnima,
posljedica čega jest slab politički angažman ili identifikacija. Taj nedostatak angažmana izražen
je u glasačkom odazivu. Na izborima 1980. (u SAD, nap. prev.), mlađi odrasli koji nisu bili u
braku bili su među onima s najmanjom željom da glasuju; 50% odraslih koji nisu bili u braku i
25% mladih od 25 godina nisu glasovali. Taj nedostatak aktivnosti i brige o političkim pitanjima
možda djelomično proizlazi iz vjerovanja studenata o njihovoj nesposobnosti da "mijenjaju
stvari" i proizvedu društvenu promjenu. Još jedna pojava vrijedna spomena jest očigledna
promjena u ciljevima i težnjama fakultetski obrazovanih mladih odraslih. Sljedeći razgovor, koji
se nedavno mogao čuti u spavaonici privatnog koledža, ocrtava tu tendenciju:

"Želiš postati učitelj? Misliš li da tvoji roditelji plaćaju 15.000 dolara godišnje da bi ti postao
učitelj?"

"Što je loše u želji da se pomogne ljudima?"

"Ništa. Tvoj je cilj podučavati; Joe želi biti novinar; moj je cilj zarađivati više od 50.000 dolara
godišnje; a John želi najmanje šesteroznamenkasti broj."

"Ali što je s idejom da se ovaj svijet učini boljim za život?"

" Ja ću dati prilog Ujedinjenom fondu, a nakon što zaradim deset milijuna, možda ću osnovati
zakladu."

Već više od dvadeset godina, ciljeve i težnje studenata prve godine proučava Američko vijeće za
obrazovanje (Astin i sur., 1987., Astin, Kom, Sax i Mahoney, 1994.; Carmody, 1988.). Slika 2-5
prikazuje promjene od 1967. do 1994. u udjelu studenata prve godine koji su odredili kao važne
ciljeve stvari kao što su "razvijanje smislene životne filozofije" i "postati financijski
dobrostojeći". Gotovo tri četvrtine brucoša anketiranih 1994. godine po cijeloj zemlji smatralo je
da je financijsko blagostanje bitan ili vrlo važan cilj, svega 43% ih je smatralo da je razvijanje
smislene životne filozofije važno. Prema dr. Astin, voditelju studije spomenutog vijeća više od
dvadeset godina, ovi statistički podaci pokazuju da studenti vide svoj život kao ovisan o
bogatstvu te nisu skloni promišljanju (vidi također Whitbourne i sur., 1992.). Od svih anketiranih
brucoša, 71% je izjavio da je glavni razlog što studira zaraditi više novca. U nedavnom
Gallupovu ispitivanju javnog mnijenja, 67% Amerikanaca procijenilo je visoko obrazovanje vrlo
važnim za napredovanje u društvu; godine 1978., svega 36% ispitanih smatralo je visoko
obrazovanje vrlo važnim.

1. Prijelaz u odraslu dob označavaju brojni dogadaji. Najuobičajeniji događaji su (1) završetak
školovanja, (2) zaposlenje i postizanje financijske neovisnosti, (3) Život odvojen od roditelja, (4)
brak i (5) roditeljstvo.

Ovi se dogadaji mogu javljati jedan za drugim ili istovremeno, a njihov vremenski raspored i
obrazac pojavljivanja razlikuje se za pojedince i gen eracije. Oni su djelomično određeni
društvenim očekivanjima i povijesnim dogadajima. Postoje individualne, staleške i kulturne
razlike u dobi u kojoj ljudi doživljavaju dogadaje povezane s mladom odraslom dobi.

2. Erikson je uveo pojam krize identiteta kako bi opisao razdoblje, koje se najčešće javlja za
vrijeme adolescencije, u kojem pojedinac sazrijevajući mora integrirati nove sposobnosti,
osjećaje, uloge i tjelesni izgled u svoj raniji identitet djeteta. Whitbourne i drugi tvrde da je
traganje za identitetom proces koji traje cijelog života, a ne samo zasebni stadij ili faza.

Proširujući Eriksonov rad, Marcia postavlja četiri kategorije stanja identiteta: ostvareni identitet,
odgadanje, isključenje i raspršenje identiteta.

3. Za Eriksona, stadij prisnosti naspram osamljivanja označava prijelaz u odraslu dob. Zadatak je
uspostaviti prisne odnose bez gubitka identiteta i neovisnosti. Osamljivanje se javlja kad je
obrana osobe prekruta da bi do pustila zajednicu s nekim drugim.

4. Mnogi su istraživači pokušali definirati "ljubav". Steneberg je predložio triangularnu teoriju

koja uključuje prispost, strast i odluku o ob vezivanju. Snaga i važnost komponenti razlikuje se
od odnosa do odnosa i tijekom vremena unutar jednog odnosa.

5. Dok ljubav i za muškarce i za žene uključuje svaku od tri Sternbergove dimenzije, relativna
važnost ovih dimenzija može se razlikovati prema spolu i etničkoj pripadnosti. U brojnim je
studijama utvrdeno da žene naglašavaju emocionalne vidove i duboku ljubav, slično
Sternbergovoj dimenziji prisnosti; žene su se također usmjeravale na logične i praktične vidove
ljubavi, pri čemu je izbor partnera planiran prema racionalnim kriterijima kao što su društveni
status ili sličnost socijalnog porijekla. Suprotno, muški se studenti često usmjeravaju na neki
erotični stil ljubavi, slično Sternbergovoj dimenziji strasti.

6. Prisnost, kao i identitet, može se promatrati kao razvojni proces. Ispitivanje nedavno vjenčanih
parova pokazalo je da su se njihovi osjećaji i obrasci ponašanja promijenili, često nagore,
tijekom prve godine braka.

Ipak, parovi su težili smatrati svoje supružnike i svoje brakove više pozitivnima nego
negativnima nakon prve godine.

7. Mladi odrasli također se suočavaju sa zadatkom određivanja svoga odnosa sa širom

zajednicom. Taj odnos može preuzeti brojne oblike. Novija istraživanja pokazuju da mnogi
mladi odrasli imaju neartikulirane i ne jasne političke ideologije te da ciljevi mladih odraslih
postaju sve više financijski usmjereni.

3. poglavlje

Srednje godine

Generativnost i odgovornost

Određivanje srednje dobi

Ako upitate veliki uzorak ljudi što oni podrazumijevaju pod srednjom dobi, oni će vjerojatno reći
da srednja dob počinje oko 40. godine i traje do 55. ili 60. godine (Neugarten, Moore i Lowe,
1968.; Tamir, 1989.). Iako se čini razumnom, takva definicija ostavlja razdoblje od 35 do 40
godina neodređenim niti mladom odraslom dobi niti srednjom dobi te, slično, ostavlja ljude
izmedu 60 i 65 godina bez primjerene oznake. Ove praznine u našim društvenim definicijama
označavaju prijelazna razdoblja u kojima se ljudi znatno razlikuju u svojim stavovima i
ponašanjima. Neki su ljudi već dobro zašli u srednju dob s 35 godina, dok su drugi zaokupljeni
normativnim zadacima mlađe odrasle dobi (npr. radanjem djece) čak i nakon 40. godine. Neki se
ljudi čine vrlo starima s 50 godina, dok neki 65-godišnjaci pokazuju ponašanja, stavove pa čak i
tjelesni izgled ljudi mladih za deset godina ili više. Čini se da percepcija o početku srednje dobi
varira s društvenim slojem (Tamir, 1989., Fiske, 1980.; Farrell i Rosenberg, 1981.). Niže
obrazovani radnici često sebe smatraju sredovječnima u dobi od 40 godina, zato što su dosegli
vrhunac i počeli su jednostavno održavati ono što su već postigli. Medutim, taj vrhunac za
visoko obrazovane pripadnike viših društvenih slojeva neće biti dosegnut do 50-ih godina.
Srednju dob određujemo kao razdoblje koje počinje između 35 i 40 godina te završava izmedu
60 i 65 godina. Medutim, priznajemo veliku raznolikost u stavovima i po našanjima koja postoji
u našoj kulturi, naročito u prijelaznim razdobljima, kao i ograničenja korištenja kronološke dobi
kao odrednice razvojnih razdoblja. Teškoće u odredivanju i raspravljanju o srednjoj dobi
djelomično se mogu pripisati činjenici da je srednja dob u ljudskom životnom ciklusu pojava 20.
stoljeća (Lawrence, 1980., Rossi, 1980.) Srednja dob, kao razdoblje u životnom ciklusu,
uglavnom je rezultat dviju velikih bioloških i društvenih promjena. Prvo, prosječni se životni
vijek dramatično produžio tijekom ovog stoljeća, tako da danas pojedinci obično žive i poslije
razdo blja poznatog kao srednja dob. Očekivano trajanje života 1900. godine bilo je 50 godina,
tako da su mnogi ljudi umrli prije ili za vrijeme srednje dobi, kako je mi danas nazivamo.
Današnje duže očekivano trajanje života utječe na vrijeme kad ljudi postaju svjesni vlastitog
starenja i smrtnosti; neki vjeruju da rastuća svijest o vlastitoj smrtnosti, koja se tipično javlja u
srednjim godinama, ubrzava pojavu koja je postala poznata kao "kriza srednje dobi" (Jaques,
1965.).

Drugo, stadij praznoga gnijezda, koji se javlja nakon što djeca napuste roditeljski dom, relativno
je nova pojava u obiteljskom životnom ciklusu (Huyck, 1989.). Žene su 1900. godine imale, u
prosjeku, 55 godina kad im je posljednje dijete stupilo u brak. Prema tome, s obzirom na kraće
očekivano trajanje života 1900. godine, prosječna je žena mogla očekivati da će postati udovica
prije nego što posljednje dijete napusti roditeljski dom. S produženjem očekivanog trajanja
života, smanjenjem veličine obitelji te smanjenjem razmaka u radanju djece, prosječni par danas
može očekivati da će živjeti još gotovo dvadeset godina nakon što se posljednje dijete
odseli.Dakle, promijenile su se značajke razdoblja poznatog kao srednja dob.

Možemo očekivati da će se značajke i dalje mijenjati kao posljedica budućih bioloških napredaka
i društvenih promjena. Na primjer, umirovljenje se često smatralo dogadajem koji označava kraj
srednje dobi, a posljednjih godina srednja dob umirovljenja smanjila se sa 65 na 62 godine.
Godine 2027., medutim, dob za ostvarivanje prava socijalnog osiguranja bit će povećana na 67
godina. To dovodi do pitanja hoće li se povećati i srednja dob umirovljenja, što će izazvati
produženje razdoblja percipiranog kao srednja dob. Osim toga, kako velike "baby-boom"
generacije ulaze u srednju dob, sama veličina tih generacija privući će veću pozornost na srednju
dob.

Mnogi od popularno pisanih prikaza o problemima srednje dobi iz 1970-ih godina bili su
utemeljeni na sredovječnim iskustvima roditelja tih pripadnika "baby-boom" generacija
(Levinson, 1978.; Rossi, 1980.). Međutim, budući da su pripadnici "baby-boom" generacija imali
različita društveno kulturna iskustva u djetinjstvu i mladoj odrasloj dobi, njihova sredovječna
iskustva trebala bi se također razlikovati od iskustava njihovih roditelja (Easterlin, 1987;
Easterlin, Schaeffer i Macunovich, 1993.).

Koji su najvažniji razvojni zadaci razdoblja znanog kao srednja dob? U teoriji Erika Eriksona,
ljudi se u srednjoj dobi suočavaju s izborom između generativnosti i stagnacije (Erikson, 1963.).
Generativnost je širok pojam koji obuhvaća roditeljstvo (i radanje i odgoj djece) te većinu onoga
što smatramo "produktivnošću" ili "kreativnošću". Pojedinac generira (stvara) proizvode (radi
naporno i učinkovito) i zamisli (kreativan je).Težnja je osobe da bude najbolja moguća, kao
roditelj, radnik, supružnik, građanin, partner u tenisu ili uzgajivač povrća. Erikson je predložio
da se u generativnost takoder uključi općenita briga za okoliš i potreba da se Zemlja sačuva,
umjesto da se iscrpi, za buduće naraštaje (Goleman, 1988.).
Havighurst I razvojni zadaci srednje dobi

1. Prihvaćanje i prilagodba na fiziološke promjene u srednjoj dobi.

2. Postizanje i održavanje uspješnosti u svom zanimanju.

3. Prilagodivanje ostarjelim roditeljima.

4. Pomaganje djeci adolescentima da postanu odgovorne i sretne odrasle osobe.

5. Odnošenje prema supružniku kao osobi

6. Preuzimanje društvene i gradanske odgovornosti.

7. Aktivno provođenje slobodnog vremena.

Ako osoba ne uspije "generirati" (stvarati), ako nema osobnog razvoja, tada se javlja negativna
značajka koju Erikson naziva stagnacijom. Prema Eriksonu, uspješno rješenje nedoumica srednje
dobi znači prevladavanje optimizma nad pesimizmom i pretpostavljanje rješavanja problema
žaljen ju. Erikson (1964.) tvrdi da je brižnost ljudska vrlina koju povezujemo s generativnošću.
Zreli odrasli ljudi jesu oni koji skrbe o djeci koju su stvorili, o poslu koji rade i o dobrobiti
drugih u društvu u kojem žive.

Robert Havighurst (1972) je naveo neke od specifičnih razvojnih zadataka s kojima se suočavaju
sredovječni ljudi u našoj kulturi (tablica 3-1). U ovom poglavlju razmatramo neka od pitanja
koja su se pojavila u istraživanjima o srednjoj dobi - pitanja koje su prilično neposredno
povezana s Havighurstvim zadacima. Na primjer, razmatramo reakcije na menopauzu i druge
fiziološke promjene u srednjoj dobi te psihičke prilagodbe povezane s biološkim promjenama u
srednjoj dobi. 1970-ih godina pojavilo se mnogo popularne literature o "krizi srednje dobi"
(Levinson, 1978.; Farrell i Rosenberg, 1981.). Je li kriza sredovječnosti normativno iskustvo u
srednjoj dobi ili većina pojedinaca percipira sebe kao da prolazi kroz prijelazno razdoblje
umjesto kroz krizu? U ovom poglavlju razmatramo pitanja povezana s tom raspravom.

Sredovječni su ljudi u jedinstvenom položaju u svojoj obitelji: oni su i roditelji i djeca. Ne samo
da moraju pomoći svojoj djeci, koja su do tada već u adolescenciji ili u mlađoj odrasloj dobi, da
postanu sposobni odrasli ljudi, već moraju pomoći i svojim ostarjelim roditeljima da se prilagode
životu koji se može mijenjati jednako brzo kao i život adolescenata (Huy ck, 1989.; Moss i
Moss, 1989.). Djeca stječu odgovornost i suočavaju se s izgledima za financijsku neovisnost.
Ostarjeli se roditelji prilagoduju tjelesnim, društvenim i financijskim promjenama (npr.
umirovljenje, zdravstvene teškoće, gubitak supružnika, smanjeni prihod). U središtu tih oluja
mladosti i starosti nalaze se sredovječni, sa svojim vlastitim izazovima.
Biti dijete i roditelj

Generacija u sendviču

Odrasla osoba vjerojatno upravo u srednjoj dobi postaje najjače svjesna da je i roditelj i dijete.
Sredovječni su ljudi stiješnjeni u "sendviču" između svoje djece u adolescenciji ili u mlađoj
odrasloj dobi te svojih ostarjelih roditelja. Brody 1985,1990 je to spominjao kao "Skripac srednje
generacije". Rane studije o ovoj pojavi bile su pretežno usmjerene na emocionalni, tjelesni i
financijski napor koji je osjećala srednja generacija skrbeći o svojim boležljivim starijim
roditeljima. Novije su studije pružile šire i uravnoteženije videnje zato što uzimaju u obzir
odnose između sredovječnih roditelja i njihove mlade odrasle djece kao i odnose s njihovim
ostarjelim roditeljima; još važnije, razmatra se dinamička priroda ovih odnosa te razvoj i
promjena koju doživljavaju obje strane, kao funkcija odnosa (Ryff i sur., 1994.; Silverberg i
Steinberg, 1990.).

Roditeljstvo u srednjoj dobi

Kad su djeca mala i ranjiva, kaže se da život odraslih oblikuje "roditeljski imperativ" (Gutmann,
1975.). Roditelji mogu potisnuti one vidove sebe koji su u sukobu sa znatnim vremenom te
psihološkim i financijskim sredstvima potrebnima za skrb i socijalizaciju njihova potomstva.
Smatralo se da važnost roditeljstva blijedi kako djeca sazrijevaju. Naglašavala su se dva prilično
različita videnja učinaka smanjenja roditeljskih odgovornosti.

Jedno viđenje obilježava sredovječne osobe (prvenstveno majke) kao pre sivne i osamljene, kako
pate od sindroma "praznog gnijezda". Drugo, vrlo različito viđenje prikazuje roditelje kako
doživljavaju obnovljeni osjećaj slobode i mogućnosti nakon što su se djeca otisnula. Oba su
videnja sugerirala izvjesno "obustavljanje" roditeljske uloge tijekom srednje dobi. Nedavno je,
međutim, postavljeno pitanje dosežu li ikad odrasle osobe položaj "časno umirovljenog
roditelja", kako sugerira videnje "praznog gnijezda".

Za većinu odraslih, roditeljstvo je ipak doživotna uloga; ono što se mijenja, često u srednjoj dobi,
jesu zahtjevi na roditeljsko ponašanje te priroda odnosa osobe sa svojom djecom koja
sazrijevaju.

Roditeljska uloga može biti prilično različita za roditelje u ranoj naspram kasne srednje dobi.
Mnogi roditelji u ranoj srednjoj dobi imaju djecu adolescente koji su u procesu postizanja
tjelesne zrelosti, društvene aktivnosti i psihološke neovisnosti. Utvrđeno je da su te promjene u
adolescenta povezane s većim udaljavanjem u odnosu roditelj-dijete te s povećanim utjecajem
adolescenta na donošenje odluka u obitelji (Steinberg, 1987.). Nameće se pitanje djeluje li i kako
adolescenta potraga za identitetom i borba za samostalnošću na samo-percepciju i osobnu
dobrobit roditelja. Vjerojatno je da će svi učinci biti ublaženi značajkama samih roditelja.
Videnje praznog gnijezda pretpostavilo bi veće izglede da budu pogodeni oni odrasli koji su
puno psihološki uložili u svoju roditeljsku ulogu. Za razliku od njih, roditelji koji su puno
psihološki uložili u uloge izvan obitelji (npr. profesionalnu ili društvene uloge) mogu biti manje
pogodeni prijelaznim stresorima povezanim s ulogom roditelja adolescenta.
Silverberg i Steinberg (1990.) nalaze nešto potpore za ovu posljednju pretpostavku, ali ne i za
prvu. To znači da su oni roditelji koji nisu puno ulagali u svoju profesionalnu ulogu iskazivali
jaču zabrinutost u srednjoj dobi, manje životno zadovoljstvo i učestalije psihičke simptome kako
su njihova djeca adolescenti sazrijevali i upuštali se u sve više heteroseksualnih aktivnosti, kao
npr. "hodanje". Međutim, ne znači da su oni roditelji koji su bili manje usmjereni na svoju
profesionalnu ulogu ulagali više od drugih roditelja u svoju roditeljsku ulogu. Ulagati u svoj
posao ne podrazumijeva ulagati manje u svoju roditeljsku ulogu. Autori tumače da ulaganje u
izvanobiteljske uloge, kao što su profesionalne uloge, pruža druge izvore zadovoljstva i osobnog
identiteta koji ublažavaju posljedice sazrijevanja vlastite djece i širenja njihova društvenog
svijeta.

Dok su odrasli u ranoj srednjoj dobi aktivno uključeni u pomaganje svojoj djeci da izbore
autonomiju i identitet, kasna srednja dob može biti vrijeme za početak procjenjivanja kako su
djeca "ispala". Roditelji vide uspjehe (apr. postignuća u obrazovanju i zanimanju) i prilagodbu
(npr. sreću, uspješan brak) svoje odrasle djece. To bi trebalo biti vrijeme razmišljanja ne samo o
"njima", kao odrasloj djeci, već i o "meni" kao roditelju (Seitzer i Ryff, 1994.). Pretpostavlja se
da će roditelji koji misle da su njihova djeca "ispala dobro" imati pozitivnu percepciju o sebi i
svom proteklom životu gledanje pozitivnih plodova roditeljstva bilo bi povezano sa samo-
prihvaćanjem, životnim ciljem te osjećajem svladavanja svijeta koji ih okružuje.

Osim toga, pozitivna prilagodba i postignuća potomstva podržavaju ostvarenje tzv. američkog
sna - da svakoj generaciji bude bolje nego prethodnoj.

Ove su teme ispitane istraživanjem Ryffa i suradnika (1994.). Kao što se pretpostavljam, osjećaj
dobrobiti u roditelja (tj. samo-prihvaćanje, životni cilj i kontrola) bio je usko povezan s njihovom
procjenom društvene i osobne prilagodbe njihove djece; to je utvrđeno i u majki i u očeva.
Roditelji koji su svoju djecu prosuđivali sretnom te njihov brak uspješnim, i sami su pokazivali
viši stupanj psihološke dobrobiti. Međutim, neočekivan je bio nalaz da je razina dobrobiti u
roditelja bila puno slabije povezana s njihovom procjenom razine postignuća njihove djece u
obrazovanju ili zanimanju. Trenutačno su dostupni samo nalazi transverzalnih istraživanja, tako
da nije moguće odrediti smjer odnosa izmedu dobrobiti roditelja te prilagodbe i postignuća
njihove odrasle djece. Osjećaj dobrobiti u roditelja može odražavati njihov ponos time što su
odgojili dobro prilagođenu djecu ili može biti da dobro prilagodena djeca imaju više izgleda za
uspostavljanje i održavanje dobrih odnosa sa svojim roditeljima te na taj način povećavaju
dobrobit svojih roditelja.

Osim toga, od roditelja je zatraženo da usporede razinu prilagodbe i postignuća djece (1) sa
svojom vlastitom prilagodbom i postignućem u podjednakoj dobi, te (2) s razinom prilagodbe i
postignuća djece njihovih prijatelja ili braće i sestara. Sto se tiče prilagodbe djece, roditelji koji
su bili uvjereni da su njihova djeca bila bolja od njih samih u mladoj odrasloj dobi pokazivali su
nižu razinu dobrobiti. Ovaj nalaz podupire prethodna istraživanja o socijalnoj usporedbi prema
kojima percepcija drugih kao uspješnijih od samoga sebe ima negativne posljedice na
samopoštovanje,

Međutim, kao djelomična potpora hipotezi američkog sna, utvrđena je veća dobrobit u roditelja
koji su postignuća svoje djece u obrazovanju ili zanimanju procijenili većima od svojih vlastitih.
Ovi nalazi također podupiru Eriksonovo usmjerenje na generativnost kao najveći izazov srednje
dobi.Raspravljajući o roditeljstvu kao jednom obliku generativnosti, Erikson je
napisao:"Razmatrajući uspjehe i neuspjehe svoje odrasle djece, oni pokušavaju unazad
vrednovati odgovornu skrb koju su im sami pružili u godinama svog aktivnog roditeljstva"
(Erikson, Erikson i Kivnick, 1986.).

Ostarjeli roditelji

Postoji mit o krajnje teškom odnosu između odraslog djeteta i njegovih roditelja koji postaju sve
više ovisni te, zapravo, obrću prethodne odnose uloga (vidi takoder 6. poglavlje o obitelji).
Prema tom mitu, odrasla djeca jedva čekaju smjestiti starce u nekakav "dom". Takva je slika
točna samo u manjini obitelji.

Ustvari, Brody 1985, 1990 smatra da je skrb o ostarjelim roditeljima postala normativni dio
srednje dobi. Relativno se mali udio starijih nalazi u ustanovama, ali se procjenjuje da na svaku
nepokretnu osobu u domu za starije postoje dvije ili više jednako nepokretnih starijih osoba koje
žive sa svojim obiteljima ili one skrbe o njima. Do svoje 60. godine gotovo četvrtina ženske
djece imat će neko vrijeme roditelje kod sebe (Bumpass i Sweet, 1991.). Veća je vjerojatnost da
će zajedno s roditeljem stanovati žene sa srednjim i nižim obrazovanjem. Iako se na temelju
etničkih razlika u rodbinskim odnosima može predvidjeti veća učestalost zajedničkog stanovanja
odrasle djece i ostarjelog roditelja u ne-bijelaca, udio žena do 60 godina starosti koje izjavljuju
da su roditelji živjeli s njima relativno je sličan u bjelkinja (20%), crnkinja (18%) i Amerikanki
meksičkog porijekla (24%).

Skrb o ostarjelim roditeljima tek je nedavno postala tema od širokog značaja, djelomično zbog
demografskih promjena kao što je produženje očekiva nog trajanja života. Sto roditelji duže žive,
to je veća vjerojatnost da će postati ovisni o skrbi svoje sredovječne djece te da će trebati skrb
duže vremensko razdoblje. Stoviše, uzevši u obzir mali broj djece koji je rođen u odrasloj "baby
boom" generaciji, u budućnosti možemo očekivati značajan pad broja mogućih skrbnika medu
odraslom djecom u odnosu na broj starijih roditelja.

Tko skrbi o starijima? Ako je starija osoba u braku, skrb najčešće pruža supružnik (Brody,
1990.). U toj situaciji, skrbnik je također starija osoba.Međutim, prisjetit ćete se da su starije
žene većinom udovice ili žive same, tako da i o njima netko treba skrbiti. Zadatak općenito pada
na odraslu djecu, naročito odrasle kćeri. Cantor (1983.) je potkrijepila dokazima nešto što ona
naziva sustavom "hijerarhijske nadoknade potpore". Pod time smatra da je potpora starijima
aktivirana redom, od najbližih i najprisnijih odnosa do manje bliskih odnosa. Ta se hijerarhija
kreće od supružnika do odraslog djeteta pa do daljnjeg rodaka ili susjeda te, konačno, do pomoći
formalnih udruga (Blieszner i Hamon, 1992; Bengston i Aschenbaum, 1993.).

Budući da je više od polovice svih sredovječnih žena zaposleno, skrb o ostarjelim roditeljima
može predstavljati napor, posebno zato što žene u ovoj dobnoj skupini moraju također skrbiti i o
svojim vlastitim obiteljima.

Brody (1990.) je nazvao žene u tom položaju "žene u sredini". Međutim, zaposlene žene
uspijevaju provesti gotovo jednako vrijeme pomažući svo jim roditeljima kao i nezaposlene
žene, čak i ako se zbog toga moraju odreći svog slobodnog vremena te prilika za druženje i
razonodu (Brody i sur., 1987.). Kćeri i sinovi u 60-im godinama potroše više vremena skrbeći o
svojim roditeljima nego djeca u 50-im godinama; roditelji starije djece su, naravno, i sami stariji
te vjerojatno trebaju više skrbi. Većina roditelja ne živi sa svojom djecom, ali kad to jest slučaj,
često se useljavaju nakon što se najmlađa generacija odselila. Brody (1985.) je to spominjao kao
"ponovno popunjavanje praznog gnijezda" (vidi također 6. poglavlje).
Kakve oblike potpore odrasla djeca najčešće pružaju ostarjelim roditelji ma (Blieszner i Hamon,
1992; Horowitz, 1985a)? Prvo, i najčešće, djeca pružaju emocionalnu potporu - družeći se,
razveseljavajući roditelja kad je potišten, slušajući o brigama i strahovima. Drugo, djeca pružaju
neposredne usluge kao što je obavljanje sitnih poslova, nabavka, prijevoz te bankovne stvari.
Kad se radi o starijima s težim oštećenjima, to onda uključuje i dnevne aktivnosti kao što su
kupanje, priprema obroka te davanje lijekova. Treće, djeca posreduju između starije osobe te
formalnih uslužnih udruga i us tanova ispunjavajući obrasce zdravstvenog osiguranja te
organizirajući dostavu obroka u kuću i usluge prijevoza. Pružanje novčane pomoći i prihvaćanje
roditelja u vlastiti dom još su dvije odgovornosti za koje odrasla djeca vjeruju da bi ih trebala
preuzeti u slučaju potrebe (Hamon i Blieszner, 1990.). Nacionalni podaci pokazuju da 20% svih
starijih ljudi stanuje za jedno s djetetom, iako to u nekim slučajevima može biti i ovisno dijete
koje živi sa starijim roditeljem (Coward i Cutler, 1991.).

Koje vrste napora doživljava skrbnik? Najopćenitija vrsta napora je emocionalna: briga zbog
zdravlja i sigurnosti starijeg roditelja te potreba prihvaćanja promjena u starijeg roditelja. Većina
skrbnika takoder doživljava ograničenja u vremenu i slobodi; imaju manje slobodnog vremena,
teškoće s korištenjem godišnjeg odmora i više sukoba na poslu. Kao posljedica potrebe za
pružanjem skrbi mogu nastati i veći sukobi u skrbnikovoj vlastitoj obitelji (Horowitz, 1985b;
Brody i sur., 1989.). Puno se manje navodi napor povezan s pružanjem novčane pomoći
starijima.

Postoje li i pozitivne posljedice skrbi? Mnogi skrbnici navode osjećaj samo-zadovoljstva i

povećanog samopoštovanja koje potječe iz spoznaje da ispunjavaju odgovornosti i da svladavaju
osobne izazove.Jesu li se stavovi prema odgovomosti djece i obiteljskoj skrbi o stariji ma
promijenili u skladu s demografskim promjenama? U većini pogleda, podaci pokazuju da nisu. U
studiji tri generacije žena u obiteljima, Brody 1985, 1990 je pronašao visoku razinu postojanosti
u stavovima prema odgovornosti djece. Postojalo je jako vjerovanje da bi obitelji trebale skrbi ti
o svojim starijim članovima, čak i kad je sredovječno dijete zaposleno.

Većina ljudi misli da bi skrb trebali pružati i muškarci i žene te da teret skrbi ne bi trebao pasti
isključivo na kćeri. Sve generacije, uključujući i najstarije, složile su se da je bolje za zaposlenu
ženu da plati nekoga tko bi skrbio o starijem roditelju nego da napusti posao kako bi sama
pružila skrb.Ustvari, postoji nesklad izmedu očekivanja starijih ljudi u vezi s pomoći od strane
djece i mišljenja odrasle djece o tome što bi trebali pružiti svojim starijim roditeljima. Brody
(1985.) je utvrdio da većina u najstarijoj generaciji, ali tek manjina u ostalim generacijama,
smatra da bi stručne usluge mogle zamijeniti neke usluge koje pruža obitelj te da bi starije
generacije radije platile pomoć stručnih osoba nego tražile pomoć članova obitelji (vidi također
Hamon i Blieszner, 1990., radi sličnih nalaza). Ovo možda odražava vrednovanje neovisnosti od
strane starijih osoba te njihovu želju da ne budu na teret svojoj djeci. S obzirom na rastući udio
osoba koje žive do vrlo duboke starosti, gubitak roditelja postaje uobičajeno iskustvo srednje
dobi (Moss i Moss, 1989, Winsborough i Bumpass, 1991.). Oko 60% žena do 45 godina starosti
doživi smrt jednog roditelja, a gotovo polovina žena do 55 godina starosti izgubi oba roditelja.
Ne-bjelkinje i manje obrazovane žene gube roditelje ranije.

Medu ženama s obrazovanjem nižim od srednjega, njih je 50% do svoje 45. godine izgubilo bar
jednog roditelja, kao i polovina cmkinja i Amerikanki meksičkog porijekla (Bumpass i Sweet,
1991.). Gubitak jednog roditelja tijekom srednje dobi povećava vjerojatnost da osoba ima samog,
obu dovjelog roditelja koji možda treba skrb i pomoć. Stoviše, gubitak roditelja u srednjoj dobi
postaje značajan životni prijelaz. Naročito je simbolična smrt drugog roditelja jer znači
preuzimanje položaja starije generacije unutar obitelji. Osoba takoder osjeća gubitak važnog
izvora emocionalne pot pore i shvaća da se više ne može vratiti u roditeljski dom.

Menopauza: biološka i psihološka

Tjelesni znakovi menopauze

Ako je rađanje djece jedno očitovanje Eriksonove predodžbe o genera tivnosti, tada srednja dob
ženama takoder donosi zatvaranje ovog izvora produktivnosti. Je li "zatvaranje vrata", kako je to
opisao Deutsch (1945.), bolno i traumatsko iskustvo? Iako Havighurst (1972.) smatra prilagodbu
fiziološkim promjenama jednim od razvojnih zadataka srednje dobi, mali je broj promjena koje
su doista univerzalne u srednjim godinama. Za žene, menopauza je jedna od rijetkih bioloških
promjena koje se mogu smatrati normativnima u srednjoj dobi. Menopauza je definirana kao
prestanak mjesečnica; standardna epidemiološka definicija u američkim i europskim studijama
jest dvanaest uzastopnih mjeseci bez menstruacije (Magursky Mesko i Sokolik, 1975., Kaufert i
sur., 1986.). Srednja dob za posljednji menstrualni ciklus je između 50 i 52 godine starosti, a
80% žena doživljava svoj posljednji menstrualni ciklus između 45 i 55 godina (Brambilla i
McKinlay, 1989.; McKinlay, Bifano i McKinlay, 1985.). Prestanak mjesečnica je dio dužeg
razdoblja u procesu starenja poznatog kao klimakterij, što je razdoblje u kojem žene prelaze iz
reproduktivnog u nereproduktivno životno razdoblje. Međutim, postoje velike individualne
razlike, kako u početku i kraju menopauze, tako i u tjelesnim reakcijama žena na tu promjenu.
Neke žene počinju doživljavati menstrualne promjene u tridesetim godinama, dok druge ne
osjećaju nikakve promjene sve do šezdesetih godina. Nije jasno je li se dob za menopauzu
povijesno promijenila, kao što se promijenila dob za menarhu (prvu menstruaciju), koja se spušta
la sa svakom sljedećom generacijom. Prema sadašnjim nalazima, dob menarhe i dob menopauze
nisu međusobno povezane (Avis, u tisku; Treloar, 1982). Potrebno je nešto znati o menstrualnom
ciklusu da bi se mogao razmotriti proces menopauze (Avis, u tisku). Na početku menstrualnog
ciklusa, hipofiza izlučuje honnon za poticanje folikula (FSH), koji uzrokuje razvoj stanica
folikula koje okružuju jajašce. Jajašce i folikuli proizvode hormone estrogen i progesteron.
Folikul konačno naraste dovoljno velik da bi se raspuknuo i oslobodio jajašce. Visoke razine
estrogena i progesterona u cirkulaciji, koje je proizveo raspuknuti folikul, sprječavaju izlučivanje
FSH.Ako ne dođe do oplodnje, opada proizvodnja estrogena i progesterona, FSH počinje rasti i
menstrualni ciklus iznova počinje. Menopauza je postupan proces koji počinje prije nego što je
žena toga svjesna (Avis, u tisku). Počevši od svojih 30-ih godina, žena ima poneki menstrualni
ciklus u kojem se ne proizvede jajašce; žene općenito nisu svjesne tih neplodnih ciklusa. Kako se
približava 50. godina, folikuli se iscrpljuju; ima sve više ciklusa u kojima se ne proizvede
jajašce, a proizvodnja hormona se usporava. Izlučuju se veće količine FSH u pokušaju da
potaknu folikule, ali folikuli ne reagiraju i menstruacija potpuno prestaje.

Povećana razina FSH općenito se smatra hormonalnim pokazateljem približavanja menopauze.

Budući da se menopauza najtočnije opisuje kao proces, u literaturi se navode tri "stadija"
menopauze: perimenopauza, menopauza i postmenopauza. Perimenopauza se odnosi na
neodređeno razdoblje obilježeno nepravilnim izljevima, smanjenom proizvodnjom hormona te
povećanom razinom FSH. Sama menopauza se određuje unazad, kao 12 uzastopnih mjeseci bez
menstruacije. Postmenopauza je stanje nakon menopauze.Proizvodnja estrogena ne prestaje
potpuno nakon menopauze. Jajnici proizvode više od 90% estradiola, najjačeg prirodnog
estrogena. Međutim, ostali oblici estrogena, kao što je estron, proizvode se u drugim žlijezdama,
na primjer nadbubrežnim, te pomoću periferne konverzije cirkulirajućih androgena u nekim
tkivima, kao što su krv, jetra i masno tkivo.

Koji bi čimbenici mogli biti povezani s ranom pojavom menopauze?

Najčvršće utvrđen čimbenik jest pušenje cigareta; žene koje puše doživljavaju menopauzu
godinu do dvije ranije od onih koje ne puše (Bram billa i McKinlay, 1989; Willet i sur., 1983.).
Postoje izvjesne potkrepe mišljenju da žene koje su imale kraće menstrualne cikluse u mladoj
odrasloj dobi te žene koje nikad nisu bile trudne takoder doživljavaju menopauzu ranije (Whelan
i sur., 1990.). Iako je menopauza normativna biološka promjena, ona je povijesno bila
promatrana kao negativni događaj za ženu. Viktorijanski liječnici tumačili su znakove
menopauze kao kaznu za neoprezno ponašanje u mladosti (Stearns, 1975.). Deutsch (1945.) je
opisao menopauzu kao djelomičnu smrt.

Smatralo se da je jedan oblik kliničke depresije (involutivna melankolija) povezan s

menopauzom. Liječnička je zajednica kasno u 20. stoljeću označila menopauzu kao bolest
deficita, pri čemu je žena u postmenopauzi u stanju "pomanjkanja estrogena" zbog "zatajenja
jajnika" (McCrea, 1983.; Kaufert i McKinlay, 1985.). U 1980-im godinama, menopauza se sve
više uključivala i medu čimbenike rizika za osteoporozu i kardiovaskularnu bolest (Avis, u
tisku). S razvojem hormonske nadomjesne terapije, liječnička zajednica promatra menopauzu
kao nešto što se može liječiti i što opravdava medicinsku intervenciju; neki to smatraju odrazom
sve većeg pretvaranja menopauze u medicinski problem (Bell, 1990.).

Stereotipno se pretpostavlja da je menopauza neizbježno popraćena valovima vrućine, znojenja,

produženim menstrualnim nepravilnostima, suhoćom rodnice i nizom drugih "simptoma",
uključujući depresiju, razdražljivost, debljanje, nesanicu i vrtoglavicu (Avis, u tisku).
Vazomotorički su simptomi (valovi vrućine, noćno znojenje) glavni znakovi povezani s
menopauzom. Postoje velike razlike u izjavama o pojavi valova vrućine u SAD iu čitavom
svijetu, u rasponu od 24 do 93% (Kronenberg, 1990.). Ima malo longitudinalnih studija u kojima
je ispitivana dob i stadij menopauze u kojima se počinju javljati valovi vrućine. U Massachusetts
studiji o zdravlju žena praćen je velik, reprezentativan uzorak žena kroz proces menopauze
(McKinlay i sur., 1991.). Otprilike 20% žena u toj studiji izjavilo je da nisu nikad doživjele val
vrućine tijekom čitavog procesa menopauze, a od onih koje su izjavile da su doživjele valove
vrućine, samo ih je 19% izjavilo da su bili vrlo neugodni (McKinlay, Brambilla i Posner, 1992.).
Najviše je izjava o valovima vrućine bilo neposredno prije potvrđivanja menopauze (dvanaest
mjeseci bez menstruacije). Problemi s menstrualnim krvarenjem bili su navedeni kao
najneugodniji doživljeni simptomi. Iako je svega 13% žena navelo taj simptom, 53% od njih ga
je smatralo vrlo neugodnim.

Postojano vjerovanje prisutno i u liječnika i u žena jest da će žene u menopauzi vjerojatno postati
depresivne (Avis i McKinlay, 1991.). Nema dovoljno potpore za ovakav zaključak U Kanadskoj
studiji (Kaufert i sur., 1988.) nije utvrđena povezanost između stadija menopauze i izjava o
razdražljivosti, napetosti, osjećaju potištenosti ili depresivnosti. Longitudinalni podaci iz
Massachusetts studije o zdravlju žena pokazuju da bi se najveći udio slučajeva depresije u
menopauzi mogao pripisati ženama koje su već doživjele depresiju prije srednje dobi. Također je
zamijećen mali porast depresije u žena koje su doživjele dugački stadij perimenopauze, u trajanju
dužem od dvije godine; medutim, simptomi depresije bili su prolazni i smanjili su se nakon
menopauze.

Psihologija menopauze

Iako je menopauza opći fiziološki dogadaj, vrlo su izrazite kulturalne i individualne razlike u
ženskim reakcijama i simptomima. Kulturalna raznolikost u simptomatologiji menopauze
zabilježena je u istraživanju kojim su se usporedivali simptomi u tri različite populacije žena u
SAD, Kanadi i Japanu (Avis i sur., 1993.). Sve su žene imale između 45 i 55 godina, a u svim su
skupinama korištene slične metodologije i pitanja. Slika 3.1 pokazuje medukulturalnu usporedbu
simptoma (valovi vrućine, osjećaj depresivnosti) navedenih u pojedinim stadijima menopauze za
svaku od tri kulturalne skupine. Postoje značajne razlike u učestalosti navodenja valova vrućine i
osjećaja depresivnosti. Učestalost većine proučavanih simptoma bila je puno manja u japanskih
žena; ovakvi su se nalazi zadržali u svim stadijima menopauze. Nalazi Avisa i suradnika
sukladni su nalazima studije Međunarodne zdravstvene zaklade/ International Health Foundation
o menopauzi u sedam azijskih zemalja, u kojoj je također utvrđena niža razina vazomotoričkih i
psihičkih tegoba medu azijskim ženama u menopauzi (Payer, 1991.). Teško je odrediti u kojoj se
mjeri te društvene razlike mogu pripisati genetskim, prehrambenim, reproduktivnim ili
kulturalnim čimbe nicima. Osim različitih društvenih pogleda na menopauzu, zemlje se razlikuju
i prema broju djece koju žene imaju, tjelesnoj aktivnost i prehrani.

Na primjer, japanske žene možda ne percipiraju promjene u toplini kao nešto posebno ili ih
doživljavaju u manjoj mjeri zbog znatno manje količine masnoće u svojoj prehrani.

Slično, u društvima u kojima žene stječu društvenu, vjersku ili političku moć u godinama nakon
menopauze, simptomi u menopauzi su minimalni.

Na primjer, žene iz Rajput kaste u Indiji imaju manje tegoba menopauze od žena u SAD (Flint,
1982.). To može biti posljedica kulturalnih razlika. Rajput žene prije menopauze žive povučeno,
pokrivene velom. Nije im do pušteno da budu u društvu muškaraca osim vlastitog supruga.
Medutim, kad dosegnu menopauzu, kulturalni tabui o krvarenju i rađanju djece više se ne odnose
na njih, tako da su oslobođene ograničenja povučenog života i mogu razgovarati s muškarcima.
Budući da se njihov položaj nakon menopauze poboljšava, one taj dogadaj ne promatraju sa
zlom slutnjom.
Unatoč dokazima koji opovrgavaju mnoge od mitova o menopauzi, oni ipak ostaju snažni. U
zapadnom društvu, koje veliča mladost i seksualnost, menopauza je zastrašujuća jer označava
starenje - nedostatak seksualne privlačnosti. Međutim, nema dokaza da ženina tjelesna
sposobnost za spolne odnose opada nakon menopauze. Ustvari, sredovječne su žene u dvije
studije (Rubin, 1982., Adams i Tumer, 1985.) iskazale poboljšanje u spolnim odnosima, veće
zanimanje za spolne odnose i povećanu vjerojatnost da će one same započeti spolnu aktivnost.
Neki su psihoanalitičari tvrdili da je gubitak sposobnosti rađanja posebno traumatičan - to je
"zatvaranje vrata" (Deutsch, 1945.) - ali vrlo malo žena spominju nemogućnost da imaju još
djece (u dobi od 50 godina) kao glavnu brigu u menopauzi. One su puno više zabrinute zbog
starenja općenito.

Stvarno iskustvo menopauze za većinu je žena puno manje negativno i, na neki način puno
pozitivnije nego što tvrdi popularno vjerovanje (Avis, u tisku; DeLorey i Rosenkrantz, 1991.:
Neugarten, 1964.). Rezultati Massa chusetts studije o zdravlju žena pokazuju da stavovi žena
postaju pozitivniji kako one doživljavaju menopauzu (Avis i Mckinlay, 1991.). Longitudinalne
promjene stavova od predmenopauze do postmenopauze bile su pretežno usmjerene prema
pozitivnim stavovima. Čini se da su pogledi žene na menopauzu povezani s nekoliko čimbenika,
uključujući i njezina ranija vjerovanja o menopauzi (Matthews, 1992.) i njezina iskustva u
drugim psihosocijalnim ulogama, kao što su posao i obitelj. Bilo je vjerojatnije da će žene koje
su imale negativne stavove prije menopauze, kasnije iskazivati simptome, kao što su valovi
vrućine i noćno znojenje. Menopauza se javlja u vrijeme kad žene doživljavaju i druge životne
promjene, kao što je odlazak djece od kuće (ili povratak kući) i starenje roditelja kojima je
potrebna pomoć. Zene koje imaju dobru društvenu mrežu i potporu spominju manje simptoma
menopauze. S druge strane, stresni životni dogadaji kao što su gubici u društvenoj mreži osobe
(npr., smrt roditelja, supružnika ili razvod braka) bili su povezani s jače izraženim psihičkim
simptomima (Greene i Cooke, 1980.; McKinlay, McKinlay i Brambilla, 1987.). Doista, utvrdeno
je da psihosocijalni čimbenici objašnjavaju više varijacija u depresivnom raspoloženju medu
ženama za vrijeme menopauze nego sama menopauza.

Kao što je naznačeno u prethodnoj raspravi, sadašnja su istraživanja o menopauzi pritisnuta

metodološkim problemima (Avis, u tisku, Goodman, 1982.). Prvo, menopauza je složena
biosocijalna, biopsihološka pojava, ali većina istraživanja bavi se samo s jednim ili dva njezina
vida. Na primjer, istraživanje koje se bavi samo tjelesnim vidovima menopauze, a da ne uzme u
obzir ženina iskustva u socijalizaciji, strahove i neutemeljena vjerovanja o menopauzi, može
neopravdano pripisati simptome isključivo fiziološkim varijablama. Drugo, generacijske i
kulturalne razlike vjerojatno djeluju na iskustvo menopauze. Generacije žena razlikuju se, na
primjer, po dobi meparhe, i po broju i razmaku trudnoća, a ti čimbenici mogu djelovati na
menopauzu. Postoje i generacijske razlike u medicinskim postupcima koji se odnose na porođaj,
kirurški izazvanu menopauzu, nadomještanje estrogena i ostale stvari, a i to može imati
dugoročne učinke na zdravlje za vrijeme menopauze. Treće, česti su i problemi uzorka. Pristup
na temelju povijesti bolesti, koji se često koristi u istraživanjima o menopauzi, pristran je zato što
predstavlja samo one žene koje traže stručnu pomoć zbog tegoba menopauze. Iskustva mnogih
žena koje imaju malo ili nimalo problema menopauze nije prikazano u povijestima bolesti.
Konačno, bez longitudinalnih istraživanja kojima bi se pratile generacije, teško je odijeliti učinke
starenja od učinaka generacijskih razlika u reakcijama na menopauzu. Na primjer, nesanica je
uobičajena tegoba menopauze, ali povećane smetnje spavanja javljaju se i s godinama. Tako
problemi nesanice žene u menopauzi mogu biti prije funkcija porasta dobi nego same
menopauze.

Dugoročne promjene i menopauza

Smatra se da hormonalne promjene koje prate menopauzu utječu na druge tjelesne sustave,
uključujući koštano-mišićni, srčano-krvožilni i mokraćno spolni sustav (Avis, u tisku). Međutim,
danas nije poznato u kojoj se mjeri promjene u tim sustavima mogu neposredno pripisati
smanjenju estrogena (kao funkcija menopauze) odnosno jesu li te promjene prvenstveno
povezane sa starenjem, kao takvim, ili s psihičkim promjenama koje se istovremeno javljaju.

Osteoporoza, koja uključuje gubitak koštane mase, najveća je briga starijih žena (Riggs i Melton,
1986.; 1992.). Najteža posljedica osteoporoze je povećan rizik loma kostiju, naročito u kuku.
Male žene, sitnih kostiju, ulaze u starost s manje koštane mase pa su tako izložene povećanom
riziku kako dolazi do gubitka koštane mase. Otprilike polovina ukupnog gubitka koštane mase
događa se tijekom deset godina nakon menopauze. Cini se da estrogen štiti kost i potiče upijanje
kalcija.

Često se ukazivalo na značajan porast srčano-krvožilnih bolesti u žena nakon menopauze. Iako
se u muškaraca bolest koronarne arterije razvija jedno do dva desetljeća ranije nego u žena,
zastupljenost bolesti koronarne arterije postaje podjednaka u muškaraca i žena oko dobi od 75
godina (Nacionalni centar za zdravstvenu statistiku / National Center for Health Statistics -
NCHS, 1990.b). To je dovelo do vjerovanja da nedostatak estrogena igra glavnu ulogu u
ubrzanju srčano-krvožilnih bolesti u žena. Ustvari, smrtnost zbog srčane bolesti ne povećava se
znatno u žena nakon menopauze; stopa povećanja od 40 godina dalje prilično je blaga (Bush,
1990.).

Čini se da su smanjene spolne razlike u mortalitetu, povezanom sa srčanim bolestima, prije

posljedica sniženja mortaliteta u muškaraca nego porasta mortaliteta u žena.

Rak dojke bolest jasno posredovana hormonima (Howe i Rohan, 1993.). Čimbenici, kao što su
dob menarhe, trudnoća te dob menopauze, koji su pokazatelji hormonalnog stanja, također
djeluju na rizik raka dojke.

Menopauza je važna zato što su žene koje doživljavaju menopauzu u kasnijoj dobi izložene
većem riziku raka dojke (Brinton, 1990.); suprotno, rana menopauza smanjuje rizik. Konačno,
iako zastupljenost raka dojke raste s dobi, stopa rasta manje je strma nakon 45 do 50 godina nego
u godinama plodnosti (Kelsey i Horn-Ross, 1993.).

Sredina života: prijelaz ili kriza?

Posljednjih dvadeset godina, u društvenim znanostima povremeno se javlja raspravao tome kako
opisati i objasniti razvojne promjene koje se pojavljuju za vrijeme srednjih godina. Tijekom
1970-ih i 1980-ih, većina je rasprave bila usredotočena na dva modela predočavanja prirode
razvoja u srednjoj dobi: model krize i model prijelaza (Chiriboga, 1989; Farrell i Rosenberg,
1981.; Levinson i sur., 1978.; Whitboune, 1986.a). Nedavno su Rosenberg i suradnici predložili
treći model, osobnu pripovijest za predočavanje pojave krize sredine života (Rosenberg,
Rosenberg i Farrell, u tisku; Schnurr, Rosenberg i Friedman, 1993.).

Model krize

Model krize uglavnom se bavi promjenama koje se dogadaju unutar pojedinca. Taj model
predočuje razvoj kao prolazak kroz niz stadija, svaki od kojih je obilježen osobitim tipom krize
koju pojedinac doživljava i mora razriješiti da bi mogao uspješno napredovati do sljedećeg
stadija. Krize se promatraju kao normativni razvojni dogadaji koje doživljavaju svi pojedinci u
odredenim stadijima razvoja. Svaki se stadij i njegova prateća kriza tipično određuje javljanjem u
određenom rasponu kronološke dobi. Osoba koja je najviše doprinijela ovom razvojnom modelu
jest Erikson. Medutim, zanimljivo je da Eriksonov model stadija posebno ne naglašava srednju
dob i ne zahtijeva pridavanje posebne pažnje krizi generativnosti naspram stagnacije koja se
pojavljuje u srednjoj dobi.

Izraz "kriza srednje dobi" postao je poznat zbog članka Elliota Jaquesa (1965.) o krizi karijere u
umjetnika. U snažnom prikazu njihova života, Jaques je gotovo u svakom slučaju otkrio neku
vrstu dramatične promjene oko 35. godine. Utvrdio je da je u mnogim slučajevima razdoblju
krize prethodila spoznaja osobe o vlastitoj smrtnosti. Oni su se počeli više brinuti zbog vremena
preostalog za život nego zbog vremena proteklog od rođenja.

Neki su umjetnici (Gauguin je istaknuti primjer) započeli svoj stvaralački rad u to vrijeme. Drugi
su odustali, a mnogi su umrli. U radovima osoba koje su bile umjetnici i prije i poslije ove krize,
obično su se pokazale neke značajne promjene. Promjena se često sastojala u intenzitetu, kako se
strastvena nadarenost povlačila pred zrelijim i promišljenijim oblikom umjetnosti.

Svi popularno pisani napisi o razvoju odraslih, kao što su oni Levinsona 1986, 1978 Goulda
(1978.) i Sheehy (1976.), naglašavaju krize koje se javljaju u srednjoj dobi. Levinsonovo
istraživanje bilo je utemeljeno na deset do dvadeset sati intervjua s četrdeset muškaraca u dobi
od 35 do 45 godina. Ispitane su četiri skupine zanimanja - rukovodioci, radnici, biolozi i
romanopisci. Na temelju retrospektivnih biografskih crtica koje su ispitanici ispričali, Levinson
je predočio životni ciklus podijeljen na četiri razdoblja: djetinjstvo i adolescencija, rana odrasla
dob, srednja odrasla dobi kasna odrasla dob. Sa svakim razdobljem graniči vrijeme nestabilnosti
i razvojne krize. Levinson posebno naglašava period nestabilnosti za vrijeme ulaska u srednju
dob. On tvrdi da postoje tri zadatka povezana s ovim kriznim razdobljem: muškarac mora
sagledati svoj život kao mlade odrasle osobe i procijeniti što je učinio; mora se pomaknuti k
ulasku u srednju dob; mora se suočiti s četiri para suprotnosti koje su izvori sukoba. Te četiri
suprotnosti jesu: mlad naspram star, razaranje naspram stvaranja, muško naspram ženskog i
vezivanje naspram odvojenosti. Muškarac se može osjećati mladim u mnogim pogledima, ali
ipak može biti sve više svjestan da stari (mlad/star). On može postati svjesniji svoje vlastite
smrtnosti kao i smrtnosti drugih te može imati snažnu želju da postane kreativniji ili generativniji
u svojim preostalim godinama (razaranje/stvaranje). On mora potpunije prihvatiti istovremeno
postojanje muških i ženskih dijelova svo je ličnosti (vidi također 7. poglavlje). Mora pomiriti
svoju potrebu za vezivanjem sa svojom jednako važnom potrebom za odvojenošću.
Levinson vidi ova razdoblja nestabilnosti kao usko vezana za odredenu kronološku dob. Kaže se
da se nestabilno razdoblje u srednjoj dobi pojavljuje između 40. i 45. godine, a Levinson tvrdi da
ono ne može početi prije 38. ili poslije 43. godine. Štoviše, ova se razdoblja nestabilnosti
smatraju gotovo univerzalnima. Levinson tvrdi da 80% svih muškaraca doživljava takvo
razdoblje krize u srednjoj dobi. Razdoblje je često traumaticno bolno.

U velike večine muškaraca ovo razdoblie izaziva burne borbe unutar sebe is vanjskim svijetom.
Njihov prijelaz srednje dobi jest vrijeme umjereno ili teške krize. Svaki vid njihova života dolazi
u pitanje. Duboka procjena ove vrste ne može biti hladnokrvan, intelektualni proces. On mora
uključivati emocionalnu uzbunu, onaj, osjećaj neznanja kamo se okrenuti ili osjećaj
nepokretnosti i nesposobnosti da se uopće pokrene. Svaka prava procjena mora biti bolna jer je
izazov za varke i prekrivene interese na kojima je postojeća struktura utemeljena. (Levinson,
1978., str.199)

Važno je spomenuti nekoliko ograničenja istraživanja provedenih u okviru modela krize, zato što
je taj model privukao tako široku pozornost u medijima i popularnoj literaturi. Prvo se
ograničenje odnosi na uzorke ispitane u tim istraživanjima. U nekoliko slučajeva korištene su
kliničke populacije. Takoder, u uzorcima su previše zastupljeni bijeli muškarci iz srednjeg sloja.
Stoviše, kao je istaknuo Rossi (1980.), istraživanja Levinsona, Goulda i Sheehy temelje se na
istoj generaciji ispitanika pa je tako dovedeno u pitanje uopćavanje na druge generacije. Budući
da su problemi srednje dobi u velikoj mjeri povezani s odredenim društvenim i povijesnim
trendovima i dogadajima, možemo očekivati da će različite generacije različito doživljavati
srednju dob. Drugo ograničenje je da su istraživanja o krizi srednje dobi gotovo potpuno
utemeljena na podacima iz intervjua. Bilo je malo pokušaja da se ti podaci kvantificiraju i
podvrgnu statističkim analizama, niti su istraživači provjerili valjanost svojih nalaza upotrebom
stan dardiziranih instrumenata (McCrae i Costa, 1984.). Kopačno, najvažnije studije citirane kao
potpora modelu krize jesu transverzalne. Prema tome, nije moguće usporediti funkcioniranje u
ranoj ili kasnoj odrasloj dobi s funkcioniranjem u srednjoj dobi pa utvrditi je li srednja dob
stvarno obilježena razdobljem veće nestabilnosti.

Model prijelaza

Drugi način predočavanja razvoja tijekom srednje dobi koji se razvio 1970-ih i 1980-ih godina
odbacio je zamisao da su krize normativni razvojni događaji. Napredovanje kroz životni vijek
radije je promatrano kao većinom predvidljivo i uredno. Pojedinac sastavlja vremenski raspored
prema kojem očekuje događanje važnih životnih zbivanja. Očekivano vremensko redanje
dogadaja u velikoj je mjeri utemeljeno na društvenim dobnim normama. To znači da postoji
društveno određen vremenski raspored za dobu kojoj se od muškaraca i žena očekuje da stupe u
brak, podižu djecu, odu u mirovinu itd. Velik se dio života osobe tumači i procjenjuje prema
ovom društvenom rasporedu. Začetnik ovog modela bila je Neugarten (1968.). koja je
proučavala djelovanje dogadaja u srednjoj dobi, kao što su menopauza i prazno gnijezdo, na
nekliničke uzorke sredovječnih žena. U okviru modela krize, ti su događaji bili tumačeni kao
blisko povezani s nastupom krize srednje dobi. Medutim, Neugarten je utvrdila da većina žena
nije percipirala te događaje kao izuzetno traumatične; štoviše, ona nije utvrdila niti da se ti
dogadaji pojavljuju istovremeno s promjenama u samo-percepciji ili u značajkama ličnosti, kao
što bi to predvidio model krize. Istraživanja o bračnom zadovoljstvu pokazuju da su roditelji, ako
išta, ponešto sretniji u praznom gnijezdu (vidi takoder 6. i 7. poglavlje).

Drugi su istraživači također doveli u pitanje neke od pretpostavki modela krize, uključujući onu
da je kriza srednje dobi gotovo opća, da se pojavljuje unutar ograničenog dobnog raspona te da
rezultira značajnim promjena ma u samo-percepciji ili načinu života (Tamir, 1989.).
Epidemiolozi ne nalaze puno potpore tvrdnji da je srednja dob vrijeme pretjeranog stresa u
usporedbi s drugim dobnim razdobljima. Razvod braka je najuobičajeniji u dvadesetim godinama
(DaVanzo i Rahman, 1993.); prijemi u psihijatrijske bolnice dosežu vrhunac oko četrdesete
godine; samoubojstvo više prevladava u mlađoj dobi i starosti nego u srednjoj dobi.
Longitudinalnim studijama značajki ličnosti, kao što je neuroticizam, porast kojega bi se, prema
gledištu modela krize, mogao očekivati u srednjoj dobi, utvrđeno je da su te značajke neobično
stabilne tijekom većeg dijela životnog vijeka (Mc Crae i Costa, 1983.).

Zašto je zaključak nekih studija da je kriza srednje dobi uobičajena, a drugih da nije uobičajena?
Postoje brojne razlike između dva tabora u metodama istraživanja. Prvo, u okviru modela krize
više su, iako ne isključivo, proučavane kliničke populacije, koje su zatražile pomoć zbog briga i
problema. Istraživanja u okviru modela prijelaza koristila su nekliničke populacije. Nedostatak
oba načina bila je prevelika zastupljenost bijelaca iz srednjeg sloja u uzorcima (za izuzetke vidi
Fiske, 1980.; Farrell i Rosenberg, 1981.). Drugo, istraživanja u oba slučaja takoder su
upotrebljavala različite vrste mjera. Kao što je ranije spomenuto, model krize je prvenstveno
utemeljen na podacima iz intervjua. Intervjui mogu biti usmjereni da dodirnu "unutarnji nemir"
pa, prema tome, teže izmamljivanju pritužbi i opće zabrinutosti. U jednoj poznatoj studiji
utemeljenoj na intervjuu (Vaillant, 1977.), mnogi su muškarci tvrdili da su u krizi, ali drugi
dokazi o tome (korjenitih promjena u karijeri ili braku) nisu nadeni. S druge strane, model
prijelaza dopunio je podatke intervjua projektivnim tehnikama i samoiskazima ili
samoprocjenama životnog zadovoljstva i sreće (Tamir, 1989.). Oni istraživači koje su zanimale
varijable ličnosti (McCrae i Costa, 1984.), također su upotrijebili upitnike ličnosti. Kao
posljedica korištenja različitih instrumenata i upućivanje različitih tipova pitanja podacima,
rezultati dviju grupa bili su različiti. Grupa oko modela krize uglavnom se oslanjala na opise
studija slučaja. Čitateljima je prepušteno da iz tih studija slučaja izvuku vlastite zaključke o tome
je li se kriza pojavila ili da prihvate zaključne tvrdnje autora. Suprotno, istraživači modela
prijelaza ponekad su ponudili opće samoprocjene životnog zadovoljstva ili sreće kao potporu
svojim stajalištima. Istraživačka osnova obje grupe pati zbog nedostatka longitudinalnih studija.

Model osobne pripovijesti

U novije su vrijeme Rosenberg i suradnici predložili da bi se pojava krize srednje dobi mogla
najbolje predočiti u obliku pripovijesti koja osobi pruža način oblikovanja i razumijevanja
dogadaja i iskustava koji čine tok njezina života (Rosenberg i sur., u tisku; Farrell, Rosenberg i
Rosenberg, 1993.). Pojedinci teže osmisliti tko su i gdje se uklapaju u svijet organizira jući svoju
osobnu povijest oko strukture priče (Gergen i Gergen, 1987.).Kriza sredovječnosti predstavlja srž
priče ili crtu zapleta oko koje se može graditi osobna pripovijest u određenoj točki životnog
vijeka odrasle osobe.
Kao duboka struktura, ona je prilično fleksibilna i može se upotrijebiti za organiziranje širokog
skupa različitih pripovijesti. Tema koja se nalazi u pozadini pripovijesti o krizi srednje dobi jest
da postoji prekretnica, jedno razaranje stabilne, trajne pripovijesti mlade odrasle dobi. Ta
prekretnica može voditi ili k romantičnoj/herojskoj sagi ili k tragičnom propadanju.

Jedno važno obilježje gledišta osobne pripovijesti jest da je priča utemeljena u određenom
povijesnom vremenu i kulturi; razumijevanje sebe pod utjecajem je konteksta. Na primjer,
muškarci čije su krize sredovječnosti zabilježene tijekom 1970-ih (Levinson, 1978.; Farrell i
Rosenberg, 1981.), postali su mladi odrasli ljudi za vrijeme II. svjetskog rata ili Korejskog rata.

Razdoblje nakon II. svjetskog rata (1950-e) bilo je razdoblje ekonomskog razvoja, snažne
usmjerenosti na obitelj te pogleda na osobe (naročito muškarce) kao na autonomna, samo-
određujuća bića. Mlada odrasla dob za ove je generacije muškaraca bila era mišljenja "otac
najbolje zna ".Međutim, ovi su muškarci ušli u srednju dob u vrijeme (kasne 1960-e, 1970-e)
izrazite ideološke promjene u odnosu prema spolnim ulogama i odnosima autoriteta (npr. ženski
pokret, prosvjedi za građanski prava). Pripovijesti ovih muškaraca o krizi sredovječnosti, što se
tiče prekretnice, bili bi pod utjecajem ovih dramatičnih promjena u stoljetnim trendovima.

Kakva se vrsta pripovijesti o sredovječnosti može očekivati od pripadnika "baby-boom"

generacije koja sada ulazi u srednju dob? Nasuprot generaciji svojih očeva, generacija
Vijetnamskog rata doživjela je trajan osjećaj skepticizma i djelomične otuđenosti od uobičajenih
društvenih uloga u mladoj odrasloj dobi (Rosenberg, 1993.) Sredovječne promjene iskazane u
životnim pričama ovih muškaraca vijetnamske ere odražavale su pokuša je da se bolje učvrste u
stabilnijim odnosima i karijeri. Njihove su priče bile ispunjene bolom i stresom života u 1990-
ima, uključujući razvod braka, spojene obitelji, neuspjeh u poslu i utjecaj sjedinjenja poduzeća
na radni život

lako su ispričali prilično različite pripovijesti, pripadnici te generacije koristili su izraze kao što
su "kriza srednje dobi" i "muška menopauza" kako bi označili vlastito prepoznavanje i odgovor
na promjene uloga, nazadovanje i izazove s kojima se suočila upravo njihova generacija u
srednjoj dobi. Sažeto, ovi modeli sugeriraju da je srednja dob, kao što izražava sam naziv,
središnja točka, vrijeme za razmatranje i ponovnu procjenu prošlosti s njezinim uspjesima, kao i
neuspjesima. Sredina života također pruža priliku, izazov ili prijetnju (ovisno o nečijoj točki
gledišta) da se pogleda prema budućnosti i razmotri što bi još moglo biti. Većina pojedinaca, bilo
da sami sebe percipiraju kao da su doživjeli krizu ili ne, čine bilo koju potrebnu prilagodbu i s
veseljem iščekuju neka od zadovoljstava druge polovice života.

"Baby-boom" generacija u srednjoj dobi

Stopa nataliteta u SAD pala je na povijesno nisku razinu u 1920-im i 1930-im godinama, a zatim
je naglo porasla nakon II. svjetskog rata i ostala je visoka sve do ranih 1960-ih. Ovi dramatični
pomaci u stopi nataliteta, uz povećanu očekivanu dužinu života, imali su za posljedicu dvije
generacija koje se značajno razlikuju u veličini i u životnim iskustvima. "Baby-boom" generacija
definira se kao skup izuzetno velikih kohorti rođenih izmedu 1946. i 1964. (Easterlin, 1987.).
Suprotno, roditelji osoba iz "baby-boom" generacije bili su dio neuobičajeno malih kohorti
rođenih 1920-ih i 1930-ih godina. Iako se "baby-boom" generacija obično promatra u cjelini,
takoder je uputno promatrati odijeljeno prve skupine (1946. do 1950.) i zadnje skupine (1961. do
1965.) vršnjaka iz ove generacije. "Baby-boom" generacija je posebno zanimljiva za proučavanje
sredovječnosti jer prve skupine sada ulaze u srednju dob, a najmladi iz generacije roditelja
upravo su izašli iz srednje dobi.

Mala veličina generacije roditelja kao i njihov ulazak u odraslu dobi na tržište rada za vrijeme
naglog ekonomskog i tehnološkog razvoja poslije II. svjetskog rata rezultirala je njihovim
doživljajem tržišta rada kao vrlo povoljnoga. Suprotno tome, golema veličina "baby-boom"
generacije izazvala je porast ponude mladih radnika, što je imalo nepovoljne učinke na njihove
relativne plaće, stope zapošljavanja i napredovanje na poslu. Oprečni uvjeti tržišta rada brojne
generacije djece i generacije njihovih roditelja dovelo je do nekih predvidanja da će ova
generacije djece biti prva američka generacija siromašnija od svojih roditelja, naročito u mirovini
(Levy i Michael, 1991.). Odraz ove zabrinutosti jest povećanje dobi za ostvarenje prava
socijalnog osiguranja na 67 godina počevši od 2027. godine. Ovo je poveća nje dobi podešeno
prema zadnjim skupinama "baby-boom" generacije (1961. do 1965.). Međutim, pesimističan
pogled ne uzima u obzir da osobna i ekonomska budućnost pripadnika "baby-boom" generacije
djelomično leži u njihovim vlastitim rukama. Čini se da su oni donijeli neke značajne odluke u
odnosu na svoj osobni i obiteljski život (Easterlin, Schaeffer iMacunovich, 1993.).

U usporedbi s generacijom roditelja, više pripadnika "baby-boom" generacije nije sklopilo brak,
a više od onih koji jesu nema djece. Oni su imali manje djece i češće su spajali podizanje djece
sa zaposlenjem supruge da bi dopunili obiteljski prihod. Da bi prikazali te promjene u sastavu
obitelji, slika 3.2 pokazuje raspodjelu domaćinstava za skupine rođene 1935. do 1939. godine te
za one rodene 1950. do 1954., kad su bili u istoj dobi (26 do 30 godina). Skupine od 1935. do
1939. predstavljaju generaciju roditelja, a skupine od 1950. do 1954. predstavljaju "baby-boom"
generaciju. Usporedba između dvaju generacijskih skupina pokazuje znatan pad, sa 73 na 48%, u
udjelu domaćinstava koje uključuju par s djecom. Većinom se taj pad pri pisuje većem udjelu
pripadnika "baby-boom" generacije koji nisu imali djece ili nisu sklopili brak.

Kako pripadnici "baby-boom" generacije budu ulazili u kasnu srednju dob (55 do 64 godine),
tako će udio onih koji ne žive sa supružnikom doseći nove generacijske vrhunce. Procjenjuje se
da oko 30% prvih skupina i 40% zadnjih skupina ove generacije neće živjeti sa supružnikom u
kasnoj srednjoj dobi (Easterlin, Schaeffer i Macunovich, 1993.). To je posljedica povećanja broja
pripadnika te generacije koji nikad nisu sklopili brak te povećanja stope razvoda u usporedbi s
opadanjem udjela udovaca i udovica.

Procjenjuje se da blizu 10% pripadnika zadnjih skupina ove generacije neće sklopiti brak do dobi
od 55 do 64 godine, što je udio gotovo dvostruko veći od generacije njihovih roditelja, ali sličan
generaciji njihovih djedova. Osim toga, procjenjuje se da će 30% zadnjih skupina ove generacije
biti razvedeno ili obudovjelo u kasnoj srednjoj dobi. Ne samo da pripadnici ove generacije imaju
manje izgleda da budu u braku nego će imati i manje odrasle djece. Generacija djedova, rodenih
1901. do 1905. godine imala je u prosjeku 2,6 djeteta; generacija roditelja rođenih 1931. do
1935. godine imala je u prosjeku 3,4 djeteta: predvida se da će generacija rođena 1951. do 1955.
godine imati 2,1 djeteta. Ove projekcije s obzirom na fertilitet mogu se raditi s priličnom
sigurnošću za prve skupine "baby-boom" generacije, zato što se oni približavaju kraju svojih
plodnih godina. Iako je još ponešto rano za projiciranje izgleda za zadnje skupine, na osnovi
njihova dosadašnjeg fertiliteta, čini se da je razlika izmedu njih i njihovih roditelja još veća nego
u prvim skupinama ove generacije.

Pripadnici "baby-boom" generacije će vjerojatnije u kasnoj srednjoj dobi (55 do 63 godine) puno
više sličiti generaciji svojih djedova nego generaciji svojih roditelja po udjelu osoba koje nikad
nisu sklopile brak i po postotku žena bez djece. Jedna od posljedica ovih demografskih trendova
jest da se očekuje veći udio osoba u ovoj generaciji koje će u starosti živjeti same. Procjenjuje se
da će 37% od skupina rodenih 1946. do 1955. godine živjeti sami u dobi od 65 do 74 godine.

Ovi demografski trendovi zanimali su ekonomiste (1987., Easterlin, Schaeffer i Macunovich,

1993.) zato što se odražavaju na ekonomsku dobrobit "baby-boom" generacije kroz životni
ciklus. Ekonomisti kažu da su teškoće pripadnika ove generacije na tržištu rada dovele do
njihova do nošenja odluke da odgode ili izbjegnu stupanje u brak, odgode podizanje djece, da
imaju manje djece te da se supruge zapošljavaju u većoj mjeri.

Neki ekonomisti tvrde da su te odluke o načinu života omogućile pripadnicima ove generacije da
postignu razinu prihoda usporedivu ili višu od one njihovih roditelja, unatoč manje povoljnom
tržištu rada. Medutim, takva je ekonomska sigurnost stečena po cijenu osobnog i obiteljskog
načina života. Očekuje se da će iskustvo pripadnika "baby-boom" generacije u starosti biti na
mnoge načine kvalitativno drugačije od starosti njihovih roditelja. Posljedice ovih demografskih
pomaka moraju biti uzete u obzir u budućim proučavanjima razvoja u odrasloj dobi i starenja.

1. Razdoblje koje se naziva srednja dob počinje oko 35. ili 40. godine života i završava s oko 60
ili 65 godina. To je razdoblje koje, prema Eriksonu, uključuje pitanje generativnosti -
stvaralaštva i produktivnosti u obiteljskom životu (djeca) i u poslu. Suprotno tome je stagnacija -
temelj krize srednje dobi.

2. Jedan od malobrojnih pravih normativnih bioloških dogadaja u srednjoj dobi jest menopauza u
žena. Žene, u prosjeku, doživljavaju menopauzu u svojim ranim pedesetim godinama; međutim,
postoje velike individualne razlike u početku i napredovanju kroz proces menopauze. Pušenje je
povezano s ranim početkom menopauze. Dva od stereotipnih simptoma povezanih s
menopauzom jesu valovi vrućine i osjećaj potištenosti ili depre sivnosti. Međutim, postoje velike
individualne i kulturalne razlike u iskazima žena o ovim simptomima. Osobne značajke (npr.
prethodna depresija, očekivanja prije menopauze) utječu na žensko iskustvo i iskazivanje
simptoma. I dalje se vodi znatna rasprava o menopauzi (i o gubitku estrogena) kao rizičnom
čimbeniku u kroničnim bolestima, kao što su bolesti srca i rak dojke.

3. Postoji izvjestan spor oko prevlasti kriza srednje dobi (kao različitih od jednostavnih prijelaza
srednje dobi). Različite mjere i različite vrste studija daju različite procjene o učestalosti kriza.
Kriza srednje dobi, ako se pojavi, vjerojatno je pod utjecajem društvenog konteksta. Jednom
studijom o ženama koje su u dobi od 50 godina bile psihološki izuzetno zdrave utvrdeno je da
srednja dob može biti razdoblje stabilnosti pa čak i poboljšanja u psihičkoj prilagodbi.

4. Sredovječni su ljudi “sendvič" generacija, zbog odgovornosti prema svojoj djeci u

adolescenciji ili mlađoj odrasloj dobi te prema ostarjelim roditeljima. U našem su društvu ove tri
generacije obično u bliskom dodiru pružajući pomoć i vršeći utjecaj. Procjena sredovječnih
roditelja o tome kako su dobro "ispala" njihova odrasla djeca povezana je s njihovom vlastitom
psihičkom dobrobiti. Skrb o ostarjelim roditeljima postala je normativni dio srednje dobi.
Razmjerno je malo starijih u ustanovama; o većini skrbe članovi obitelji. Zadatak najčešće
zapada kćeri, za koje to može biti znatan napor ako su zaposlene i imaju odgovornosti prema
vlastitoj obitelji. Studije pokazuju da stavovi prema odgovornosti djece ostaju postojani kroz
generacije.

5. Izuzetno velika "baby-boom" generacija (skupine rodene od 1946.do 1965.) sada ulazi u
srednju dob. Ove su skupine donijele brojne odluke u odnosu na osobni i obiteljski način života,
koje se oštro razlikuju od od luka njihovih roditelja i značajno će utjecati na njihovo iskustvo
srednje i kasne odrasle dobi. Mnogo pripadnika te generacije nije stupilo u brak, a mnogi od onih
koji jesu nemaju djece. Oni su imali manji broj djece, a žene u ovoj generaciji su najvjerojatnije
bile zaposlene.

4. poglavlje

Starost

Reintegracija ili očaj

Stigli smo do posljednjeg stadija odraslog života, starosti, onog dijela života u kojem mnogi
napuštaju svijet rada, preuzimaju položaj "starijeg gradana", hvataju se u koštac sa smislom svog
života te se konačno pripremaju za kraj svog tjelesnog postojanja. U prošlosti, starost je bila vrlo
mali dio ljudskog postojanja koju su dosezali samo rijetki, ali danas većina od nas može
očekivati da će dočekati kasne godine. Ustvari, za nemali broj ljudi starost može obuhvaćati čak
trećinu životnog vijeka; činjenica koju Francuzi priznaju nazivajući starost le troisičme age,
"treća dob".

Naša rasprava o starosti mora odmah početi razlikovanjem između normalnog, patološkog i
optimalnog starenja. Iako se učestalost bolesti povećava s porastom dobi, tjelesno i duševno
opadanje nisu nužne popratne pojave normalnog starenja, a mnogi su stari pojedinci potpuno
sposobni nadoknaditi manje smetnje koje prate proces normalnog starenja. U kasnijim ćemo
poglavljima opisati činjenice normalnog starenja te one tjelesne i duševne bolesti koje ometaju
normalno starenje. U Ovom poglavlju želimo naglasiti mogućnost optimalnog starenja i
pozabaviti se onim vidovima starosti koji ometaju ili pogoduju optimalnom starenju. Da bismo to
učinili, prije svega upozoravamo na činjenicu da stariji nisu homogena populacija pa razlikujemo
nekoliko podstadija starosti. Zatim raspravljamo o problemima smanjenja neovisnosti i o
strahovima od ovisnosti koji proganjaju većinu ljudi kako ulaze u starost. Nastavljamo s
ispitivanjem kreativnosti u odrasloj dobi kako bismo pokazali da sve do kraja života ostaju
mnoge pozitivne mogućnosti. Na kraju, ukratko raspravljamo o nekima od čimbenika koji
pridonose optimalnom starenju.

Mladi-stari, stari-stari i vrlo-stari

Starost je često promatrana kao jedan stadij života, a sve osobe definirane "starima" promatrane
su s istom mješavinom strahopoštovanja i sažaljenja. Naravno, ljudi se razlikuju u svakom
stadiju života, često korjenito. Medutim, nigdje drugdje u životnom vijeku jedan stadij nije
manje primjeren svima onima koji se u njemu nalaze kao što je slučaj u starosti.

"Ljudi stariji od 65" mogu se podijeliti u barem tri stadija, mladi-stari (65 do 75 ili 80), stari-stari
(75 ili 80 do oko 90) i vrlo-stari ili "najstariji-stari" (oni stariji od 85 ili 90); Suzman i Riley,
1985.). Usporediti nekoga kome je 95 godina s nekim kome je 65, slično je usporedivanju ljudi
koji se me međusobno razlikuju za 30 godina starosti u drugim točkama životnog vijeka:

5-godišnjaka s 35-godišnjakom ili 20-godišnjaka s 50-godišnjakom. Doista, tjelesne i duševne

promjene u trideset godina prema kraju života jesu, u većini slučajeva, daleko veće nego
promjene u istom vremenskom rasponu u nekoj drugoj dobi. Na primjer, vjerojatnost tjelesne
bolesti puno je veća za nekoga starijeg od 80 godina nego za nekoga između 65 i 80 godina. U
nekim varijablama umnih i tjelesnih sposobnosti, mladi-stari su sličniji sredovječnima nego
starim-starima. Sedamdesete mogu biti zadovoljavajuće i aktivno razdoblje života, naročito za
bistre i obrazovanije ljude koji nastavljaju raditi ili zadržavaju ispunjavajuće uloge u mirovini,
posebno kako naše dobno-diferencirano društvo ustupa mjesto sve više dobno-integriranom
društvu (Riley i Riley, 1994: Shneidman, 1989.). Medutim, otprilike 25.000 stogodišnjaka jesu
nešto vrlo različito. Oni su ostaci jedne ranije generacije koja se razlikuje od mladih-starih u
zapravo svim demografskim i osobnim značajkama. Ipak, cak i vrlo-stari predstavljaju kulturalno
različitu populaciju (Homma, Shimonaka i Nakazato, 1992., Johnson, 1994.b; Poon i sur., 1992.;
Spencer, Goldstein i Taueber, 1987.).

Erik Erikson / 1979., 1982.) je definirao starost kao stadij života u kojem pojedinac mora
pokušati dovesti u ravnotežu potragu za ego integritetom s osjećajem očaja. Iz ovog sukoba
može proizići mudrost, ljudska vrlina najčešće povezana sa starošću (vidi 12. poglavlje radi
empirijskih istraživanja o mudrosti). Erikson je odlučio naglasiti one zadatke starosti koji
uključuju osvrt na vlastiti život, dajući mu smisao, hvatajući sve konce, uklapajući njegove
dijelove u cjelinu. On promatra očaj kao nužan sastavni dio ovog procesa, jer će osvrt na život
sigurno otkriti dovoljno dokaza o ljudskim pogreškama, netko tko se ne bi mogao sjetiti niti
jedne pogreške ne bi se nazivao mudrim, već neurotičnim. Negativne emocije povezane s ovim
stadijem, koji je zadnja od Eriksonovih životnih kriza, djelomično su poslje dica ograničenja
tjelesne i psihičke energije osobe (Butler, Lewis i Sunder land, 1991.) Proces reminiscencije i
autobiografsko pisanje, koji mogu biti dio tog osvrta na život, pokazali su se posebno korisnima
za obrazovanije osobe pri rješavanju njihove zabrinutosti oko starosti (Birren, 1993.). Istaknuti
psiholozi koji su razmišljali o svom vlastitom starenju dali su nam živopisne prikaze ovog
procesa, koji su se malo razlikovali od prikaza pisaca aktivnih gotovo šezdeset godina ranije
(Hall, 1922.; Skinner, 1983.) Osim razočaranja zbog vlastitih i tuđih pogrešaka, osoba također
mora izaći na kraj s osamljenošću koja je posljedica smrti bliskih osoba. Međutim, čak se i očaj
može prihvatiti, u aktivnoj ravnoteži s integritetom, što je Eriksonova definicija mudrosti
(Erikson, 1979., Erikson, Erikson i Kivnick, 1986.). Provedene su mnoge studije o psihičkoj
dobrobiti u starijih osoba (npr. Kasper, 1988.(Ryfdi Essex, 1992.), ali tek smo nedavno doznali
kako se, u percepciji starijih osoba, mijenjaju važne dimenzije dobrobiti od srednje dobi do
starosti. U ispitivanju 171 osobe, sredovječnih i starijih muškaraca i žena, Ryff (1989.) je
zatražila od ispitanika da definiraiju dobrobit. Zanimljivo je da su odgovori, s obzirom na dob i
spol, bili usmjereni k drugim osobama. Te su osobe shvaćale dobrobit kao povezanu s
pažljivošću, suosjećajnošću i dobrim odnosima s drugima. Medutim, kao kriterije uspješnog
starenja, sredovječne su osobe naglasile samopouzdanje, samoprihvaćanje i samopoznavanje,
dok su starije osobe naglasile prihvaćanje promjene, smisao za humor te uživanje u životu.

Jedan od pionira socijalne gerontologije, Robert havighurst$1972,; tabli ca 4-1) izložio je šest
glavnih razvojnih zadataka s kojima se osoba mora suočiti u starosti, na ovaj ili onaj način.
Glavna tema koja se provlači kroz Havighurstov popis jest oslobađanje od obveza, voljno ili
nevoljno smanjivanje aktivnog sudjelovanja u društvu. Umirovljenje je dio oslobađanja od
obveza; opadanje snage i zdravlja čini aktivnosti težima; smrt supružnika oduzima osobi pratioca
u prijašnjim aktivnostima i isušuje emocionalne izvore. U izvjesnoj mjeri, oslobadanje od
društvenih uloga srednje dobi - uloge radnika, na primjer nadomješta se "usvajanjem" novih
aktivnosti i prilagođavanje" starih. Umirovljene osobe mogu se početi baviti novim hobijem ili,
kao dio njihove jasne povezanosti s novom dobnom skupinom, priključiti se politički aktivnoj
skupini ili društveno-rekreacijskoj skupini.

Oni mogu proširiti svoju kućnu i obiteljsku ulogu (voditi unuke na izlete, obradivati vrt) ili
razviti svoju ulogu u ustanovama zajednice (u crkvi, klubu, susjedstvu). Konačno, stari ljudi
moraju naći mjesto za život koje zadovoljava njihove potrebe (lako dostupni dućani i druge
aktivnosti) te nije teret njihovoj odrasloj djeci.

Ovi opći pojmovi o stvarima s kojima se ljudi suočavaju kako stare ne razlikuju dobro mlade-
stare, stare-stare i vrlo-stare. Jasno je da postoje razlike, čak i u stupnju u kojem su zadaci iz
tablice 4-1 važni za podskupine starijih osoba. Nakon 80 godina, tjelesno je opadanje obično
puno uočljivije i može brzo napredovati, dok je većina ljudi izmedu 65 i 75 godina prilično
dobroga zdravlja i obično se oporavljaju od akutne bolesti jednako brzo kao i sredovječni ljudi.
Prilagodivanje na prihod u mirovini jest "iznenadan" zadatak kojega je požurio dogadaj
umirovljenja; financijske prilagodbe obično su učinjene do stare-stare dobi, iako, naravno,
financijske teškoće mogu i dalje ostati. Nakon mlade-stare dobi, ljudi se obično moraju sve više
oslanjati na potporu djece i ustanova. Financijski problemi medu vrlo-starima mogu ponovo
postati vrlo naglašeni zato što je moguće da je osoba "nadživjela" financijske izvore planirane za
život u mirovini. Ako vrlo-stara osoba ima stalan prihod, može biti da je inflacija nagrizla ono
što je nekad možda bio više nego primjeren prihod (Schultz, 1992.). Moguće je čak i da ljudi u
devedesetim godinama izgube potporu djece zato što su djeca umrla, smanjio im se prihod ili su i
sami postali previše boležljivi da bi mogli potpomagati svoje roditelje. Tako problem ovisnosti
postaje sve teži kako osoba stari. Na Havighurstovu popisu uočljivo nedostaje zadatak
suočavanja s vlastitom smrću (o čemu se detaljnije raspravlja u 15. poglav lju), što postaje sve
nadmoćnija briga što duže osoba živi.
Havighurstovi razvojni zadaci starosti

1. Prilagođavanje na opadanje tjelesne snage i zdravlja

2. Prilagođavanje na umirovljenje i smanjeni prihod

3. Prilagođavanje na smrt supružnika

4. Uspostavljanje jasne povezanosti s vlastitom dobnom skupinom

5. Usvajanje i prilagodivanje društvenih uloga na fleksibilan način

6. Uspostavljanje zadovoljavajuće fizičke okoline za život

U ovom poglavlju prilično detaljno istražujemo pojam ovisnosti - strah od nje i njezinu stvarnost.
Mnogi se stari ljudi boje, donekle i s razlogom, da će postati financijski ovisni o svojoj odrasloj
djeci. Oni se takoder boje da će postati tjelesno ovisni, da će im trebati pomoć pri kretanju zbog,
na primjer, teškog artritisa ili prijeloma kuka. Boje se da će postati senilni zbog bolesti mozga,
što bi ih moglo učiniti ovisnima o drugima u svim vidovima njihova života pa čak i u tako
neugodnim stvarima kao što je kontrola crijeva. Zatim istražujemo vedrije izglede, kreativna
postignuća starijih osoba, mnoga od kojih se snažno oslanjaju na mudrost proizašlu iz godina
iskustva.

Praktički svaka obitelj održava stav uzajamnosti koji dopušta članovi- ma obitelji da ovise o
rodbini što se tiče financijske, fizičke ili emocionalne potpore (vidi 6. poglavlje). Tako starost ne
donosi nešto novo u smislu ovisnosti što nije postojalo ranije, ali dolazi do promjene u prirodi
ovisnos ti. Starost remeti neobičnu, ali krhku ravnotežu između ovisnosti i neovis nosti koja
postoji tijekom najvećeg dijela života u odrasloj dobi (Baltes, M.M. i Silverberg, 1994.; Baltes,
M. M. i Wahl, 1987.).

Početak života podrazumijeva gotovo potpunu ovisnost o drugima da bismo preživjeli. Mi ne

zamjeramo maloj djeci njihove nesposobnosti; gledamo na skrb o djeci kao na prirodnu
odgovornost roditelja. Kako djeca rastu, povećava se doprinos koji mogu dati svojoj vlastitoj
dobrobiti. Ravnoteža između ovisnosti i neovisnosti postaje u adolescenciji glavni izvor sukoba
između roditelja i djeteta. U braku, neovisnost dvaju supružnika može ostati sporna. Još jedno
pitanje u odraslom životu jest razmjerni stupanj ovisnosti i neovisnosti o poslodavcu (razmislite,
na primjer, o situaciji u kojoj zaposlenici dobivaju plaću u "bonovima" i mogu kupovati samo u
dućanu kojim upravlja poduzeće). Tradicionalne teme u povijesti i političkim znanostima jesu
obveze prema vlastitoj vladi i sloboda od njezinih diktata, koju bi osoba trebala imati.

Kako se približava starost, tako dolazi do pomaka u ravnoteži izmedu samostalnosti i ovisnosti.
Stariji ljudi trebaju uspostaviti ravnotežu između sigurnosti koju pruža podupiruća okolina i
samostalnosti koju može ohrabriti poticajna okolina. Ljudi u starosti obično odlaze u mirovinu i
suočavaju se s mogućnošću bolesti. Oni se, do izvjesne mjere, moraju osloniti na svoju odraslu
djecu koja im pružaju financijsku i fizičku pomoć, što je obrat u trendu povećanja neovisnosti
koji su iskusili od rodenja. Ponekad se čini kao da opet postaju djeca. Ovisnosti koje oni vide da
se razvijaju nisu "ovisnosti odraslih", one koje nastaju iz, recimo, uzajamnog priznavanja koristi
od podjele rada ili iz zrelog priznavanja potrebe svih ljudi za emocionalnom potporom. Umjesto
toga, to su "djetinjaste ovisnosti", one koje prijete njihovu samopouzdanju, osobnoj autonomiji i
samopoštovanju. Stariji se ljudi boje tih ovisnosti i bore se protiv njih. Također postoji
strukturirana ovisnost koju stvara program socijalnih usluga posebno namijenjenih bolezljivim
starijim osobama. Iako je program zamišljen za održavanje autonomije i neovisnog življenja, u
stvarnosti može imati suprotan učinak ako je autonomija starije osobe ugašena pretjeranom
ovisnošću o sustavu pružanja usluga (Baltes, M. M. i Silverberg, 1994.; Guillemard, 1992.).

Financijska ovisnost

Mnogi se stari ljudi najviše boje događaja za koje je vjerojatnost pojavljivanja vrlo mala. Ipak, ti
se strahovi ne mogu nazivati nestvarima, zato što bi posljedice takvih dogadaja, kad bi se doista
zbili, mogle biti prilično razorne (Cutler, Gregg i Lawton, 1992.).

Stari su ljudi, u stanovitom smislu, poput ljudi koji žive kraj nuklearne elektrane; sva je
vjerojatnost da se neće ništa dogoditi, ali ako nešto krene naopako, onda je to katastrofa. Tako se
stari ljudi boje kriminala (i oni stvarno jesu izloženi izvjesnom jako uočljivom kriminalu, kao što
je krađa novčarke), iako su u ukupnom rasponu kriminalnih djela oni najmanje izložena dobna
skupina. Oni se boje senilnosti, iako oboljenje mozga nije toliko uobičajeno, čak i u vrlo-starih.
Oni se takoder boje da će se dogoditi nešto što će zbrisati njihovu ušteđevinu, iako većina starih
ljudi živi u umjerenoj financijskoj sigurnosti. To nije uvijek bilo tako. Zdravstveno osiguranje je
ublažilo ekonomske posljedice bolesti za starije osobe. Međutim, sve veći troškovi zdravstvene
skrbi doveli su do nedavnih političkih odluka koje mogu ponovo zahtijevati od starijih osoba ili
da doprinesu troškovima vlastite zdravstvene skrbi u puno većem dijelu ili da odustanu od
kvalitetne skrbi. Vjerojatno najviše zastrašujuća avet jest gubitak kupovne moći zbog inflacije
koju povišice mirovine ne mogu dovoljno nadoknaditi.

Međutim, u posljednja je dva desetljeća samo manjina starijih osoba navodila financijske teškoće
kao najveći problem starosti. Na primjer, studijom Atchleya (1994) utvrdeno je da je svega 10%
muškaraca i 20% žena u uzorku osoba iz lokalne zajednice smatralo svoje prihode
neprimjerenima. Međutim, ovakvu optimističnu procjenu treba oprezno tumačiti zato što je
utvrđeno da zadovoljstvo osobe vlastitim prihodom može biti samo posredno povezano sa
stvarnim prihodom. Ono što se čini najvažnijim jest mišljenje ljudi o tome jesu li dobrostojeći u
odnosu prema ljudima s kojima se us poreduju i u odnosu prema vlastitom prošlom iskustvu
(Liang, Kahana i Doherty, 1980.).

Ekonomske statistike doista pružaju izvjesnu potporu ovoj povoljnoj samoprocjeni. Međutim, te
statistike istovremeno otkrivaju da su stariji ljudi u prosjeku manje bogati od prosjeka ukupne
populacije. Godine 1990., srednji prihod obitelji u SAD čiji su članovi imali 65 ili više godina
iznosio je 18,062 američkih dolara; srednji prihod svih obitelji iznosio je blizu 29,615 dolara.

Ali, postojale su velike razlike prema stanju obitelji. Tako je srednji prihod bračnih parova
(23,3538) bio više nego dvostruko veći od prihoda neoženjenih muškaraca (10,893$) ili neudanih
žena (8,7468). Još je manji bio prihod neudanih crnih žena (5,481$) ili neudanih žena meksičkog
porijekla (5,7003).

Prihod svih domaćinstava čiji su članovi bili stariji od 85 godina bio je više nego upola manji od
prihoda onih iz dobne skupine 65 do 69 godina (Grad, 1992., Radner, 1992.). I vrlo-stari također
obično imaju daleko manju im ovinu nego mladi-stari (Radner, 1993.).

Nakon umirovljenja mijenjaju se troškovi osoba, tako da prihod starijih osoba može biti
primjereniji nego što se čini na prvi pogled. Na primjer, smanjuju se troškovi povezani sa
zaposlenjem, kao što su troškovi prijevoza i obroka izvan kuće, pribora te sindikalnih i stručnih
članarina. Osim toga, djeca su otišla od kuće pa se prosječno domaćinstvo sastoji od dvije ili tri
osobe umjesto prosječne četiri osobe za ukupnu populaciju. S druge strane, tjelesna ograničenja
mnogih starijih ljudi mogu ih prisiliti da plaća ju za usluge koje su mogli sami obavljati kad su
bili mladi. Malo starih starih i vrlo-starih ljudi može prati prozore, čistiti kuću, raditi po dvorištu
ili bojiti zidove.

Računi

Tablica 4-2 prikazuje tri tipična proračuna koje je objavio Ured SAD za statistiku rada (U.S.
Bureau of Labor Statistics) za jedan par umirovljenika koji su 1981. godine živjeli u gradu, a
koje je Atchley (1994.) projicirao na razinu 1987. godine. Nažalost, noviji podaci nisu dostupni
jer ih je vlada prestala objavljivati. Možemo biti sigurni da bi te brojke prilično narasle, ali ono
što je zanimljivo jesu relativni podaci. Niski je budžet iznad granice siromaštva, ali bi pokrio
samo najosnovnije potrebe. Umjereni i viši bili bi tipični za parove iz nižeg-srednjeg i srednjeg-
srednjeg staleža, tim redom. Popis iz 1980. godine pokazao je da je oko 60% svih starijih parova
imalo prihod u sredini raspona ili više, ali je svega oko 25% svih starijih samaca imalo tako
visoke prihode. Oko 21% starijih parova i 55% starijih samaca moralo je funkcionirati na razini
golog preživljavanja (Poseb no povjerenstvo Senata SAD za starenje / U.S. Senate Special
Committee on Aging, 1986.a).

Godine 1990, 122 % starijih osoba imalo je prihode niže od službene granice siromaštva. Iako je
to bilo povoljno u usporedbi sa stopom od 13,5% siromašnih u ukupnoj populaciji, trebalo bi
zamijetiti da je puno više starijih osoba bilo jedva nešto iznad granice siromaštva. Dakle, dok je
22,7% ukupne populacije imalo prihod drastično niži od granice siromaštva, čak je 26,3% starijih
osoba ušlo u tu kategoriju. A od onih starijih od 85 godina, 20,2% je ušlo u kategoriju
siromašnih, dok je sablažnjivih 39,8% bilo u kategoriji prihoda drastično nižeg od granice
siromaštva (Radner, 1992.).

Oko 92% svih starijih Amerikanaca dobilo je prihod u obliku mirovine temeljem socijalnog
osiguranja (Gratton, 1993.). Godine 1982., socijalno osiguranje je nadoknadivalo, u prosjeku,
66% zarade u zadnjoj godini za poslenja za bračne parove, u usporedbi sa samo 44% zarade za
samce. (To je zato što doprinosi za socijalno osiguranje takoder pružaju olakšice za supružnike.)
U posljednji dvadeset godina, ove su se stope povećale za oko 60%. Medutim, stalno rastući
doprinosi za socijalno osiguranje uglavnom su utrošeni na smanjenje siromaštva; oni nisu
osigurali izdašne mirovine (Atchley, 1982.b, 1994.; Pifer, 1993.). Ustvari, razlog zbog kojeg neki
umirovljenici žive prilično dobro nije socijalno osiguranje, već postupni razvoj privatnog i
javnog mirovinskog sustava, daljnji rad nekih ljudi, te prihod od privatnog ulaganja novca
(Ranson, Sutch i Williamson, 1993.). Od ukupnog prihoda osoba starijih od 65 godina, 19%
dolazi od privatnih ili javnih mirovina, 17% od zarade na poslu ili od samozapošljavanja, a 24%
pred stavlja prihod od najma nekretnina, dividendi i kamata (Schultz, 1992., Uprava socijalnog
osiguranja /Social Security Administration, 1993, 1994. Podaci kazuju da unatoč tome što većina
starijih parova ima dovoljno velike prihode da se mogu udobno uzdržavati, većina starijih
samaca ima financijske teškoće. Općenito, financijski problemi u starosti pokazuju tendenciju
češćeg pojavljivanja u određenim podskupinama, posebno medu muškarcima koji su pripadnici
manjina i nekim ženama. Na primjer, 1992. godine, 14% starije američke populacije bilo je ispod
granice siromaštva, ali je ta brojka za bijelce bila samo 12%, dok je za crnce bila 35%. Samo je
6% obitelji kojima je na čelu bio bijeli muškarac bilo ispod granice siromaštva, u usporedbi s čak
43% obitelji kojima je na čelu bila crna žena (Američki državni statistički ured / U.S. Bureau of
Census, 1981.,a; Uprava socijalnog osiguranja /Social Security Administration, 1994.). Dakle,
ljudi koji trpe zbog diskriminacije za vrijeme odrasle dobi do 65 godina, najvjerojatnije će trpjeti
zbog manjka prihoda uobičajenog u kasnijim godinama života.

Dakle, možemo zaključiti da iako većina starih ljudi nije baš bogata, ipak ih većina ne živi u
siromaštvu, a priličan je udio onih koji žive na sasvim prihvatljivoj razini udobnosti. Prema
tome, ono što većini starih ljudi treba u ekonomskoj sferi nije toliko povećana svakodnevna
financijs ka potpora, već prije zaštita od razornih učinaka golemih zdravstvenih raču na,
galopirajuće inflacije i sličnih katastrofa.

Tjelesna i emocionalna ovisnost

Kao i financijska ovisnost, tjelesna ovisnost je jedan od strabova koji većina starijih osoba
najčešće ne iskusi u nekom značajnijem stupnju. Sve ga je 5,4% ljudi starijih od 65 godina u
ustanovama zbog tjelesne ili du ševne bolesti koja ih čini nesposobnima. Međutim, brojke o
institucionalizaciji izrazito se razlikuju između rane i kasne starosti. Kao što bi se moglo
očekivati, manje od 2% mladih-starih je institucionalizirano, što je udio koji nije jako različit od
onoga u mlađoj populaciji. Međutim, od starih starih, onih izmedu 75 i 84 godine starosti, oko
7% ih je u ustanovama, a taj udio raste na 22% za vrlo-stare, one starije od 85 godina (Američki
državni statistički ured/U.S. Bureau of Census, 1983.,a, 1992.a). Razmjerno malo starijih ljudi
izjavljuje da im je zdravlje loše. Crnci svoje zdravlje percipiraju lošijim nego bijelci, iako oni
nisu funkcionalno nesposobniji, a moral im je značajno bolji (Gibson i Jackson, 1992.; Johnson,
1994.a). Kad se ovi statistički podaci prevedu u stvarni život, teška je tjelesna ovisnost prisutna
samo u malom broju slučajeva. Većina starijih ljudi mora se oslanjati na druge samo nešto više
nego što su to činili kad su bili mladi.

Možda im je potreban prijevoz po noći, pomoć pri pomicanju namještaja ili potvrda da su dobro
pročitali zamrljan ulični znak. Kad je potrebna pomoć, najvjerojatniji su izvor članovi obitelji.
Trenutačno, u SAD, socijalne agencije pružaju samo mali postotak od ukupne kućne skrbi o
starijim osobama (Hing, 1994.). Formalni sustavi kućne skrbi daleko više prevladavaju u Europi,
a naročito u skandinavskim zemljama, omogućavajući puno većem broju čak i boležljivih starijih
ljudi da nastave živjeti u okolini na koju su navikli (za opis Švedskog sustava kućne skrbi, vidi
Sundström i Thorslund, 1994.).
Mnoge se slabosti koje bi nekoga mogle učiniti ovisnijim mogu ublažiti pomoću nadomjesnih
pomagala (kao što su naočale) ili nadomjesnih postupaka (kao što je plaćanje profesionalne
usluge selidbe). Cak su i promjene u funkcioniranju od sedamdesetih do osamdesetih godina, za
većinu, manje ozbiljne nego što bi se moglo očekivati. U desetogodišnjem praćenju 297 osoba u
okviru studije starijih osoba u zajednici, Palmore, Nowlin i Wang (1985.) su utvrdili malo ili
nikakvo opadanje u socijalnim i ekonomskim funkcijama te samo umjereno opadanje u
duševnim i tjelesnim funkcijama i u aktivnostima dnevnog života. Na osnovi slabljenja jedne
vrste funkcija u ranoj starosti moglo se predvidjeti veće opadanje u drugim funkcijama kako su
se ljudi kretali prema dubljoj starosti. Zanimljivo je da je rano duševno propadanje bilo naročito
snažan prediktor kasnijeg socijalnog opadanja, ali obrnuto nije vrijedilo. Najvećem su riziku
opadanja u starosti izloženi neobrazovani, siromašni te oni koji žive sami (također usp. Kasper,
1988.; Schaie, 1989.). Iako ljudi imaju potrebu da osjećaju pouzdanje sami u sebe i financijski i
tjelesno, to ne znači da oni nužno žele biti sami. Međutim, sve je veća vjerojatnost da će biti
sami. To se odražava u uvjetima stanovanja u starosti (slika 4-1). Izmedu 45 i 64 godine, više od
80% muškaraca 65% žena žive sa svojim supružnikom. Za vrijeme stadija mladih-starih, ova se
brojka ne mijenja puno za muškarce, ali udio žena koje žive sa suprugom pada na 51%. Iznad 75
godina, oko 66% muškaraca još ima žive supruge u usporedbi sa samo 24% žena, a supruge su
glavni skrbnici tjelesno ovisnih muškaraca (Kovar, 1986.; Saluter, 1992.; Sodei, 1993.). Stariji
ljudi kineskog ili japanskog porijekla koji žive u SAD imaju više izgleda od svojih vršnjaka
bijelaca da žive sa svojom djecom, što pokazuje da su preferirani životni modaliteti naročito
otporni na kulturalne promjene i osuvremenjivanje (Kamo i Zhou, 1994.).

Postoje velike razlike u zajedničkom stanovanju izmedu generacija u različitim zemljama. Na

primjer, Japan još uvijek ima vrlo visoke stope u usporedbi s SAD i zapadnom Europom.
Medutim, ono što je možda najvrednije zamijetiti jest činjenica da je u posljednjih četrdeset
godina u gotovo cijelom svijetu došlo do opadanja udjela starijih osoba koje žive zajedno s
djecom (Sundström, 1994.; vidi sliku 4-2). Taj je pad bio najveći u Finskoj, Poljskoj i
Španjolskoj, ali je zapravo naden u svim zemljama u kojim se zbiva kretanje od pretežno seoskih
k gradskim okolinama, što čini zajedničko stanovanje težim (Gille, 1992.). Osim toga, često je
zapaženo da stariji ljudi najvjerojatnije ostaju u seoskoj sredini, čak i kad se njihova odrasla
djeca presele u grad (Norris-Baker i Scheidt, 1994.) Stariji ljudi, naravno, trebaju ljubav,
naklonost i socijalnu interakciju, baš kao i drugi. Brak mnogih starijih ljudi možda je trajao
četrdeset ili više godina. Muškarci naročito izražavaju veliko zadovoljstvo brakom ako se održao
tako dugo (Field i Weishaus, 1992.). Medutim, kad supružnik umre, postaje sve teže zadovoljiti
potrebe koje su bile ispunjene bliskim bračnim odnosom. Ljudi su obično umirovljeni te zbog
ovog ili onog razloga često smanjuju svoje uključivanje u organizacije zajednice. Njihovi su
roditelji mrtvi, a braća, sestre i prijatelji također su često ili mrtvi ili pobolijevaju.

Emocionalna reakcija na ovu sve veću izolaciju jest osamljenost, a uz tjelesnu ovisnost, to je
jedan od najvećih strahova koje ljudi povezuju sa starošću. Osamljenost je najveća nakon smrti
supružnika, ali može biti i posljedica okolinskih čimbenika, kao što je općenita osamljenost
gradskog života. Međutim, iznenaduje nalaz anketiranja udovica u malim gradovima prema
kojem se svega 25% njih smatralo jako osamljenima (Kunkel, 1979.) Paradoksalno, niska razina
formalnih usluga dostupnih u seoskim područjima i malim gradovima zapravo dovodi do veće
interakcije sa susjedima i rođacima, koji u tim okolnostima postaju glavni davaoci usluga
potpore (Blieszner i sur., 1987.). Osamljenost spada u problem ovisnosti zato što, s porastom
dobi, ljudi o čijoj emocionalnoj potpori osoba ovisi sve su češće članovi vlastite obitelji.

Stari ljudi vole razgovarati, raspravljati o dnevnoj politici, primijeniti svoje prošlo iskustvo na
sadašnje probleme. S kime mogu razgovarati? Sto su stariji, to je odgovor sve više ograničen na
njihovu odraslu djecu. Iz točke gledišta starije osobe, to je samo još jedan "teret" koji svojim
postojanjem nameću voljenom potomstvu. U naporu da ne budu smetnja, oni mogu nehotice
odabrati osamljenost.

Žene žive duže od muškaraca pa zato što su muškarci obično stariji od svojih supruga, stariji
muškarci često mogu postati ovisni o svojoj ženi, pretvarajući je djelomično (ili potpuno u
njegovateljicu. Sa sve većom pokretnošću naše populacije i sve većim brojem ljudi bez djece,
skrbo bolezljivim starijim osobama takoder često pada na njihovu mladu braću ili sestre, obično
sestre (Ikels, 1988.). Taj trend znatno smanjuje slobodu mnogih starijih žena da nastave
sudjelovati u privlačnim aktivnostima u zajednici. Ne iznenaduje što je životno zadovoljstvo koje
izražavaju stariji parovi snažno povezano sa zdravljem. Zanimljivo, čini se da je učinak lošeg
zdravlja žena na muškarce suprotan učinku lošeg zdravlja muškaraca na žene (Atchley i Miller,
1983.). Moguće je da je to tako zato što žene očekuju da muž postane ovisniji o njima u starosti,
dok muškarci očekuju upravo obrnuto.

Uredba o starijim Amerikancima iz 1965. (Atchley, 1994.) olakšala je mnogim starijim

gradanima tjelesne i emocionalne ovisnosti života u starosti. Uredba, medu ostalim, podupire
centre za starije osobe koji pružaju obavijesti, savjetovanje, obroke, poticajne izlete i "dobro
staro" zajedničko druženje radi razgovora i možda malo karatanja. Mjesta za prehranu
osiguravaju dobru hranu u društvu (kao i prijevoz); za one vezane za kuću postoji dostava obroka
u kuću. Ostale usluge (troškove kojih mogu snositi druge lokalne, državne ili federalne agencije,
kao i u slučaju Uredbe o starijim Amerikancima) uključuju posjete patronažnih medicinskih
sestara, opći prijevoz (radi kupovine i zdravstvene skrbi, na primjer), pravnu pomoć, ustanove za
dnevni boravak starijih te brojne programe telefonske ili poštanske pomoći. Na taj se način
provjerava je li osoba koja živi sama u redu (putem dnevnog telefonskog poziva, na primjer), kao
i obilaskom osobe da se provjeri postoje li znakovi neke nevolje (Monk, 1985.). Medutim,
mnoge starije osobe i njihove obitelji nisu dovoljno svjesne širokog izbora usluga na koje imaju
pravo. Prema tome, jedan od glavnih zadataka agencija koje služe ovoj populaciji trebao bi biti
da ih pouče da budu agresivniji korisnici usluga zajednice (Linsk, Hanrahan i Pinkston, 1991.).

Da bi usluge zajednice, zdravstvena skrb i ostale prednosti života bile dostupne, takoder je
potrebno imati dostupan primjereni prijevoz. Zbog nedostatka čestog i prikladnog javnog
prijevoza u seoskim područjima SAD, starije osobe koje žive u izvangradskim područjima jako
ovise o upotrebi osobnog automobila. Prema tome, održavanje vozačkih sposobnosti (i vozačkih
pogodnosti) posebno je važan zahtjev za kvalitetan život. Zbog opadanja osjetnih procesa i
brzine reakcije (vidi 13. poglavlje), mnogi stariji ljudi u kasnim 70-im ili 80-im godinama ili
dobrovoljno odustaju od vožnje ili gube pravo na vozačku dozvolu. Ishod toga je smanjena
pokretljivost koja dovodi do povećane ovisnosti o drugima. Napori da se poboljšaju vještine
starijih vozača pomoću vježbe, kao i pomoću preoblik ovanja automobila da bi udovoljili
potrebama starijih vozača, možda će ublažiti ove probleme u budućnosti (Car, Jackson, Madden i
Cohen, 1992.; Yanik, 1994.).
Neke poduzetne starije osobe osnovale su komune za starije ljude, pomažući si oko financijskih i
fizičkih problema te osamljenosti (Butler, Lewis i Sunderland, 1991.). Manje radikalni, a više
uobičajeni jesu društveni klubovi različitih vrsta. Ti klubovi mogu biti čisto društveni, služeći
samo kao sredstvo okupljanja, ili mogu imati neku dodatnu svrhu, kao što su putovanja, stari
filmovi, dobrotvorne aktivnosti ili financije. Medutim, potrebe zbog ovisnosti u nekih starijih
ljudi postaju tako velike da su potrebna neka temeljitija rješenja. Za neke, to uključuje
preseljenje k djeci. Kad to nije moguće ili poželjno, to često završi tako da se starija osoba
preseli u neku vrstu životne okoline koja pruža skrb. Takve okoline, u kojima starija osoba živi
zajedno s drugim osobama s kojima nije u rodu, kreću se u rasponu od ustanova najmanje nužne
skrbi do onih koje pružaju najbolje moguće usluge. Na jednom je kraju kontinuuma stanovanje u
umirovljeničkim za jednicama koje možda ne pružaju više od tjednog čišćenja kuće ili programa
obroka. Na drugom su kraju ustanove trajne skrbi koje uključuju stacionarnu skrb te bolnice za
kronične bolesnike (Carp, 1994.; Moos i Lem ke, 1985.; Morse i Wisocki, 1991.).

UMIROVLJENIČKE ZAJEDNICE

Neki stariji ljudi izlaze na kraj sa svojom osamljenošću i strahom da će postati ovisni o svojoj
djeci tako što se presele u umirovljenička naselja. Svi koji se odluče za to ne čine to naravno iz
navedenih razloga; neki se jednostavno žele odseliti iz zajednice za koju ih je vezivao posao i
preseliti se na neko mjesto koje im se više svida za preostale godine života. Većina stanara
umirovljeničkih zajednica prilično su bogati ljudi koji se odlučuju živjeti u zajednici ljudi iste
dobi. Ta istovrsnost olakšava socijalne interakcije i razvoj novih prijateljstava, ali, također, može
stvarati sukobe ako zajednica nije dobro organizirana (Keith, 1982., Timko i Moos, 1991.).
Umirovljeničke zajednice s punim uslugama pružaju niz usluga, od onih koje omogućuju
neovisno stanovanje, polu neovisno stanovanje pa sve do domova za njegu koji pružaju potpunu
skrb.

One obično nude i širok izbor usluga u područjima kao što su preventivna zdravstvena skrb,
rekreacija, prijevoz i obrazovanje. Većina planiranih umirovljeničkih zajednica razmjerno je
skupa. Starije osobe iz radničkog sloja umjesto toga mogu se preseliti u jeftinija naselja
pokretnih domova za starije osobe koji pružaju slične usluge.

Planirane umirovljeničke zajednice mogu sadržavati niz nenametljivih prilagodbi okoline koje
omogućavaju skladan i dostojanstven način života starijim ljudima s različitim razinama tjelesnih
ograničenja. Takve prilagodbe u oblikovanju okoline često uključuju okolinu bez prepreka,
gradnju na jednoj razini te stanove prilagodene korisnicima, koji sadrže fizička pomagala
(Fernie, 1994.; Regnier, 1996.; Thompson, 1994.; Watzke i Smith, 1994.). Dobro označeni i
jednostavni putovi kroz naselje mogu još umanjiti opterećenost prostornog pamćenja koja često
ograničava kretanje kroz susjedstvo u složenim okolinama (Simon i sur., 1992.).

U jednoj zanimljivoj studiji, Longino (1981.) je usporedio stanare tri tipa umirovljeničkih
zajednica: zajednice s punim uslugama, državne stanove za starije osobe i neplanirane
umirovljeničke zajednice koje su nikle u po jedinim područjima kao posljedica migracija
umirovljenika u male zajednice. U planiranim zajednicama s punim uslugama, stanari su bili
stariji (prosječna dob 76 godina), bogatiji te zainteresirani za dobivanje usluga kao što su obroci,
održavanje kućanstva te zdravstvena njega. U javnim stanovima, stanari su uglavnom bile starije
žene (prosječna dob 78 godina) koje su ranije živjele u istoj regiji, ali su potražile veću sigurnost
i niže troškove u financijski potpomognutom obliku stanovanja. U neplaniranim umirovljeničkim
zajednicama, stanari su obično bili nešto mladi ljudi (prosječna dob 68 godina) čiji je glavni cilj
bilo uživanje u prirodnoj okolini.

Ovi nalazi podupiru zamisao da stariji ljudi traže oblik stanovanja koji za dovoljava neke od
njihovih potreba zbog ovisnosti. Te potrebe mogu biti najučinkovitije zadovoljene u planiranoj
umirovljeničkoj zajednici, koja često pruža odgovarajući program za preostale godine života
stanara. S druge strane, neplanirane umirovljeničke zajednice mogu biti samo prijelazno rješenje
zato što usluge koje pružaju mogu biti nedostatne kad se povećaju potrebe zbog ovisnosti.

Migracijski obrasci umirovljenika mogu se svrstati u razvojnu perspektivu. Čini se da

prevladavaju tri vrste pokreta. Prvi se pojavljuje ubrzo nakon što ljudi odu u mirovinu, ponekad
na mjesta na kojima su se prethodno okupljali radi kratkih praznika, često odabrana da bi se
pobjeglo od surove klime ("svijanje gnijezda" planinskih zeba; Longino, Marshall, Mullins i
Tucker, 1991.). Ovo je obično pokret prema neovisnoj životnoj situaciji.

Drugi se pokret obično javlja kad ljudi dožive neki umjereni oblik nesposobnosti, često da bi bili
bliže djeci, ustanovi trajne skrbi ili čak da bi se vratili u zajednicu u kojoj su proživjeli većinu
života. Konačni se pokret zbiva kad ljudi dožive tešku kroničnu nesposobnost i tada obično
odlaze u ustanove za skrb (Litwak i Longino, 1987.).

Novija su istraživanja pokazala zanimljive migracijske obrasce crnih umirovljenika u SAD. Zbog
njihova snažnog početnog naseljavanja juga te zbog iseljavanja radne snage sredinom 20.
stoljeća, čini se da se mnogi tjelesno sposobni cmi umirovljenici vraćaju svojim "korijenima"
(Smith, Longino i Leeds, 1992.). S druge strane, postoji obrnuta struja iseljenika sjuga, koja se
tipično sastoji od osoba ovisnih o rođacima koji žive u drugim dijelovima zemlje (Longino i
Smith, 1991.) Naročito je zanimljiva (i prilično nova) pojava povratka starijih iseljenika u
njihova izvoma prebivališta iz umirovljeničkih zajednica u područjima kao što je Florida.
Utvrdeno je da su ovi iseljenici, koji se vraćaju, stariji i ovisniji od onih koji ostaju. Očigledno,
prednosti života koje su potaknule prethodnu selidbu postaju manje važne kako osoba postaje
nemoćnija nego što su sustavi potpore raspoloživi u zajednici u kojoj su proveli čitav život
(Longino, Jackson, Zimmernan i Bradsher, 1991.; Longi no i Serow, 1992.).

DOMOVI ZA NJEGU

Oko polovice starijih ljudi koji primaju skrb u ustanovama nalazi se u domovima za njegu. U
SAD ima oko 1,6 milijuna ljudi u više od 16 000 takvih domova (Sirocco, 1988; Američki
državni statistički ured/U.S. Bureau of Census, 1992.,b). S obzirom na postojane brojke
mortaliteta, očekuje se da će se taj broj udvostručiti do 2003. godine, a utrostručiti ako se
mortalitet bude smanjivao na isti način kao posljed njih desetljeća. Domovi za njegu najviše
služe starim-starima i vrlo-starima. Trenutačno, tri su četvrtine korisnika starije od 75 godina, a
35% ima 85 ili više godina. Ako se smanji mortalitet, predvidanja za 2003. godinu dalje kažu da
će u to vrijeme gotovo 87% korisnika domova za njegu biti stariji od 75 godina, a čak će 52%
imati 85 ili više godina (Nacionalni centar za zdravstvenu statistiku / National Center for Health
Statistics, 1983.).
U prošlosti, domovima za njegu uglavnom su upravljale državne ustanove ili dobrotvome
udruge, ali došlo je do dramatičnog pomaka prema uspostavljanju skrbi u domovima za njegu
kao djelatnosti za ostvarivanje dobiti (profitne djelatnosti). Trenutačno je gotovo 80% domova za
njegu pod upravom vlasnika koji ostvaruju dobit, dok je svega 4% pod državnom upravom, a s
preostalih 17% upravljaju neprofitne udruge (Sirocco, 1988.).

Povećanje broja vladinih propisa djelovalo je na značajno poboljšanje kakvoće skrbi u

domovima za njegu; međutim, čini se da veće ustanove i one kojima se upravlja na neprofitnoj
osnovi postižu bolje rezultate na mnogim pokazateljima kakvoće (Lemke i Moos, 1986.). Ipak, u
tim domovima još uvijek postoji nestašica osoblja osposobljenog za pružanje skrbi. Na primjer,
dok je više od 100 000 medicinskih sestara zaposleno u domovima za njegu, taj broj znači ne
više od 6 medicinskih sestara na svakih 100 korisnika (Strahan, 1988.). Ostaje činjenica da
najveći dio skrbi u domovima za njegu pruža slabo plaćeno i u osnovi neobrazovano pomoćno
osoblje.

Ljudi se, u većini slučajeva, presele u domove za njegu zato što oni ili njihove obitelji osjete
potrebu za okolinom koja može pružiti cjelodnevnu potporu i skrb koja se ne bi mogla osigurati
kod kuće. Ako je osoba teško bolesna, vezana za krevet ili treba neprestano uzimati lijekove,
preseljenje če vjerojatno biti dobrovoljno. Medutim, sami stariji ljudi, slično kao i njihove
obitelji, često poriču emocionalne probleme i duševno propadanje, tako da se, u nekim
slučajevima, ljudi smještaju u domove za njegu tek nakon što je stručnom obradom utvrđeno da
je osoba postala opasna za sebe i za druge (Jackson, Longino, Zimmerman i Bradsher, 1991.;
Wolin sky, Stump i Callahan, 1996.).

Ulazak u dom za njegu ne znači prestanak interakcije s prijateljima, djecom i drugim rođacima.
Upravo obrnuto, često se uspostavlja redovit obrazac posjeta, pisama i telefonskih poziva. Čvrste
veze između rođaka obično traju i dalje. Iako su kontakti s prijateljima i prijašnjim susjedima
manje učestali nego kontakti i s rodacima, i oni se često nastavljaju. Na intenzitet održavanja
veze s ljudima izvan ustanove mogu utjecati izgledi stare osobe da bude otpuštena iz doma. Ako
postoji vjerojatnost da će boravak u ustanovi biti kratak, osobe mogu činiti zajedničke napore da
bi ostale u čestim kontaktima. Takvo nastavljanje odnosa pruža nekoliko prednosti, smanjujući
potrebu prilagodbe nužne za stariju osobu kao i za prijatelje i rodbinu kad se osoba vrati nazad u
zajednicu. S druge strane, dugoročni su korisnici više naklonjeni uključivanju u život ustanove
da bi ispunili praznine u društvenim područjima (Aizenberg i Treas, 1985.; Baltes, M. Mi
Horgas, 1996.).

Struktura i upravljanje domom za njegu imaju snažan utjecaj na društveni život korisnika.
Međuljudska potpora i poticanje samouprave mogu biti u neposrednom odnosu s udobnošću
ustanove i s dovoljnom raspoloživošću osoblja (Timko i Moos, 1990.). Na primjer, postoje
izvjesni dokazi o smanjenju komunikacije, zadovoljstva i aktivnosti korisnika usporedno s po
rastom veličine ustanove. Veća je vjerojatnost razvoja prijateljstava među ljudima u ustanovama
s manje od pedeset korisnika. Također je utvrđeno da će korisnici ustanova za manje od sto ljudi
vjerojatnije uspostaviti "drugarske" odnose s pomoćnim zdravstvenim osobljem nego korisnici
većih ustanova. Možda manje ustanove više nalikuju kućnoj okolini pa, prema tome, bolje
zadovoljavaju društvene potrebe korisnika. Dugoročna je skrb postala najvažnija industrija
zdravstvene skrbi kao i jedan oblik humanitame usluge. Prema tome, puno je razmišljanja
posvećeno planiranju ustanova koje pružaju najekonomičniju skrb istovremeno nudeći najbolje
usluge korisnicima (Breger i Pomeranz, 1985.). Većina ljudi dolazi u dom za njegu zato što više
nisu potpuno sposobni za samozbrinjavanje, ali interakcije između osoblja i pacijenata često
potiču nepotrebnu ovisnost i demotiviraju neovisnost (Baltes, M. M. i Reisenzein, 1986., Wahl i
Baltes, 1990.). U nekim slučajevima, ova je tendencija posljedica najboljih namjera, ali češći je
slučaj da njegovatelji izvršavaju zadatke umjesto korisnika zato što je to učinkovitije i
"isplativije" nego da puste korisnike da se sami bore. Osoblje takoder može imati negativne
stavove prema starijim osobama, sve do toga da im se obraćaju tepanjem i na druge ih načine
tretiraju kao djecu (Caporael i Culbertson, 1986.; Caporael, Lukaszewski i Culbertson, 1983.).
Nekim je korisnicima potrebno ograničiti kretanje zbog teškog kognitivnog oštećenja, ali
istraživanja su pokazala da korištenja ograničenja može dodatno ubrzati kognitivno opadanje
(Burton, L. C., sur., 1992.).

Proučavanja društvene ekologije domova za njegu pokazala su da potkrepljivanje neovisnosti

smanjuje ovisnost, što zauzvrat smanjuje pojavu bolesti i smrti (Baltes, M. M., 1982.). Nedavne
promjene u zakonima kojima se reguliraju domovi za njegu u SAD ustvari zahtijevaju da domovi
za njegu dopuste najveću moguću autonomiju svojim korisnicima (Altman, Parme lee i Smyer,
1992.). Promjene u politici domova za njegu potrebne su da bi se poboljšali ishodi njege
korisnika i da bi se spriječilo "sagorijevanje" članova osoblja (Timko i Rodin, 1985.). Međutim,
pokazalo se da primjena opsežnog obrazovanja uz rad te program reorganizacije posla nisu imali
puno učinka na poboljšanje izvršenja posla zbog stalnih izmjena slabo plaćenih radnika i
ograničenja kvalitetne skrbi koje su nametnuli nadzorni ci (Smyer, Brannon i Cohn, 1992.).

Ako pretpostavimo da se dobrobit korisnika domova za njegu može poboljšati dopuštajući im

više osobne kontrole nad vlastitim životom, to bi značilo da bi im trebalo dopustiti da odrede
svoj dnevni raspored (izbor politike), kao i da sudjeluju u odlukama kojima se određuju neki
vidovi programa i politike doma (Moos i Lemke, 1985.). Taj je prijedlog bio provjeren u
ispitivanju 93 ustanove za trajni smještaj. Doista, utvrđeno je da su veće mogućnosti izbora
politike i kontrole od strane korisnika bile povezane s kohezivnijim društvenim sredinama
usmjerenima k neovisnosti, kao i s razinom aktivnosti korisnika. Žene su reagirale naročito
povoljno na mogućnost izbora dnevnih aktivnosti, kao i funkcionalno sposobniji korisnici
(Moos, 1981.).

Postignuća u starosti

U nekim eskimskim društvima, ljudi žive teškim životom u okolini koja jedva omogućava život
njihovim malim, izoliranim obiteljima (Lidz, 1976.). Kad ljudi u ovim društvima dosegnu dob u
kojoj osjećaju da više ne mogu doprinositi dobrobiti obitelji, sami odlaze da se smrznu na ledu i
umru. U jednoj je obitelji žena otišla sjediti na ledu kad je rođeno njezino prvo unuče. Ona je
zaključila da bi bez nje obitelj imala veće šanse preživjeti nakon što su došla nova "usta" koja
treba hraniti (Ruesch, 1959.). Medutim, roditelji nikad ranije nisu vidjeli malu bebu, što se može
dogoditi u uvjetima takve izoliranosti. Oni su mislili da je njibovo bezubo, plačljivo novorođenče
defektno, nesposobno da preživi. Pojurili su do bake i nagovarali je da uzme dijete sa sobom na
led. Baka je shvatila da je još uvijek potrebna. Rekla je naivnim roditeljima da može učiniti da
djetetu izrastu zubi, da ga može naučiti kako da preživi. Tako se starica vratila svojoj obitelji na
još nekoliko godina života i dužnosti.
U drugima se društvima položaj moći i autoriteta postiže tek u priličnoj starosti. Društveni sustav
u kojem vladaju stari naziva se gerontokracijom (Achenbaum, 1993.). Takvi su sustavi bili
nađeni u drevnim kao i u suvremenim vremenima; oni se pojavljuju u različitim okolinama i u
društvima različitog stupnja složenosti, koja se priklanjaju različitim političkim filozofijama.
Gerontokrati stječu moć na različite načine. Vlasništvo i kontrola imovine u poljoprivrednim i
stočarskim društvima stječu se nasljedivanjem od starijih članova, tako da su stariji ljudi moćniji
u obiteljskim i seoskim poslovima nego mladi ljudi. Poznavanje tehnologije i obreda u
primitivnim društvima te uspostavljanje dugotrajnih društvenih veza povećavaju moć starih
(Missine, 1980.; Wemer, 1981.).

lako su industrijalizirane SAD daleko složenije od seoskih ili primitivnih društava, istaknute
obitelji očigledno kontroliraju moć na načine slične onima koji se koriste u klanovima ili
plemenskim društvima (Fry, 1985.).

Obično stariji članovi obitelji kontroliraju odluke o ekonomskim izvorima, odredujući kojima od
mladih članova obitelji ili drugima žele prepustiti moć. Mnogi članovi Kongresa SAD žive dugo
i možda ne iznenađuje da Kongres ima starosni sustav koji povećava moć starijih članova. Taj
sustav uopće nije različit od sustava moći nadenih u primitivnim društvima (Weat herford,
1981.).Trebalo bi naznačiti, medutim, da postojanje gerontokracije nužno ne osigurava dobrobit
starijih ljudi općenito. Vlada starih nije nužno vlada za stare. Općenito, čini se da su uspjeh i
postignuće u starosti odredeni s četiri čimbenika: Stupanj poštovanja stečen za vrijeme ranije
odrasle dobi, znanje, želja za sudjelovanjem i kontrola imovine (Achenbaum, 1993., Nason,
1981., Fry, 1985.),

Istraživanja o kreativnosti

Kreativnost se uspoređuje sa značajkama i postupcima koji obilježavaju uspješno ulaganje.

Uspješan ulagač koji kupuje nepovoljne dionice može biti smatran nerazboritim, ali je hvaljen
kad taj postupak proizvede veliku financijsku dobit. Slično, znanstvenik ili stručnjak koji stvara
radove trenutačno u modi može biti smatran vrsnim, ali ne kao kreativnim. To je ona osoba koja
promiče novu zamisao u znanosti, koju u početku mogu promatrati kao nerazboritu, ali koju će,
kad ostali priznaju vrijednost zamisli, smatrati visoko kreativnom. Teorija ulaganja u proizvodnji
ističe da osnove kreativnosti predstavljaju šest izvora: intelektualna sposobnost, znanje,
intelektualni stil, značajke ličnosti, motivacija i okolina. Kreativnost je rijetka zato što većina
ljudi nije spremna ulagati u nju i zato što zahtijeva spajanje tolikih izvora da bi se ostvarila
(Sternberg I Lubart, 1990.). Dok je teorija ulaganja u kreativnosti naizgled privlačna, ostaje puno
posla da se slože svi djelići. U međuvremenu, puno se može naučiti iz povijesnog proučavanja
uspješnih znanstvenika i stručnjaka (Csikszentmihalyi, 1991.).

Često se zamjećuje da su godine mlade i srednje dobi godine najveće kreativnosti i

produktivnosti. Mnogi ljudi u prošlim stoljećima nisu ni doživjeli dob od 60 ili 70 godina pa su,
naravno, njihova najveća djela morala biti ostvarena u ranijoj dobi. Danas ljudi često odlaze u
mirovinu u 60-im godinama i namjemo prestaju težiti kreativnim ili proizvodnim ciljevima.
Bolest, povezana sa starenjem, ali različita od njega, može usporiti i spriječiti kreativne porive.
Ipak, starost može biti vrijeme značajni postignuća. Mnogi ljudi stariji od 60 ili 70 godina, pa
čak i od 80, dali su značajne doprinose umjetnosti, znanosti, obrazovanju i politici. Ono što
bismo ovdje željeli istražiti jest priroda tih postignuća u starosti. Jesu li povezana s dobi; to jest,
ovise li na neki način o činjenici da je dotična osoba stara i mudra? Ili bi ih trebalo promatrati
kao postignuća kreativnih ljudi koji su stvorili nešto vrijedno unatoč svojim kasnim godinama?

U svrhu istraživanja odnosa izmedu dobi i kreativnosti, psiholozi su ispitali kreativne proizvode
znanstvenika, filozofa, umjetnika, poslovnih ljudi, političara, šahista i drugih ljudi za čija se
postignuća može reći da su važna i značajna (Mumford i Gustafson, 1988.; Simonton, 1990.a).

Najvažniji kreativni radovi - jedno ili dva postignuća po kojima je osoba najviše poznata -
obično se javljaju razmjemo rano u životu (Simonton, 1990.). Naravno, postoje dojmljivi
pojedinačni izuzeci (Goethe je dovršio Fausta nakon 80. godine), a najvažnija postignuća u
nekim područjima,  kao što je filozofija, javljaju se kasnije nego u drugim područjima. Međutim,
kao što je prikazano na slici 4-3, većina znanstvenika stvori svoja najznamenitija djela u svojim
30-im i ranim 40-im godinama. Kad uzmemo u obzir godine školovanja često potrebne prije
nego što je najveći doprinos moguć, ove brojke upućuju na to da većina najvažnijih kreativnih
djela nastaje doista rano. Međutim, treba uočiti velike individualne razlike. Osim toga, kao što je
takoder prikazano na slici 4-3, najbolji rad znanstvenika može se pojaviti u mladosti kao i
prilično kasno u životu (Simonton, 1991.).

Ovi su nalazi takoder bili potvrdeni u proučavanju života skladatelja klasične glazbe (Simonton,
1991.b), te u istaknutih psihologa, koji teže stvoriti svoje najbolje radove nešto kasnije (u kasnim
40-im godinama: Simonton, 1992.). Utvrđene su brojne osobne značajke najplodnijih
znanstvenih stvaralaca. One uključuju intuitivni i natjecateljski način rada, činjenicu da im drugi
ne postavljaju jasno određene ciljeve u njihovu radu, da je njihov osobni stil procijenjen kao
nedosljedan, te da ih ekonomski poticaji ne motiviraju (Feist, 1993.).

Napadno je da su zapravo svi radovi o kreativnosti, ovdje prikazani, ograničeni na pretežno

muške uzorke, iako postoje mnoge anegdotske pripovijesti o kreativnim ženama (vidi u
nastavku). Možda su prilike koje se pružaju ženama u znanosti i stručnom radu još previše nove
da bi proiz vele takav rad.

- Velika kreativna djela mladih odraslih ljudi često su različite vrste od djela starijih ljudi
(Simonton, 1988.; Wyatt-Brown, 1992.). Stariji su ljudi poznati po "mudrim i zrelim djelima"
koja objedinjuju posve različite teme te također po djelima koja ocrtavaju ili osvjetljavaju
određene sukobe i probleme starosti. Suprotno, mladi ljudi stvaraju radove koje kritičari obično
hvale izrazima kao što su: "novatorski, osvježavajući, novi pogled". Mladi odrasli ljudi teže
igranju sa zamislima i iznošenju novih pristupa. David Hume je, na primjer, iznio neke vrlo
originalne poglede u djelu A Treatise of Human Nature (Rasprava o ljudskoj prirodi),
objavljenom prije njegove

25. godine. Mary Shelley je iznijela još originalniji pogled na ljudsku prirodu u svom klasičnom
romanu strave, Frankenstein, napisanom kad je imala 21 godinu. Louis Braille, slijep od svoje
treće godine, imao je praktičniji pogled na ljudsku prirodu i potrebe osoba oštećenog vida i
stvorio abecedu od ispupčenih točkica u dobi od 20 godina. Kritičari koriste izraz "svježina" da
bi opisali djela mladih ljudi, kao što je Georges Bizetova Simfonija u C-duru, koju je napisao u
dobi od 17 godina. "To je djelo koje obiluje mladenačkom vitalnošću", napisao je jedan kritičar
(Lehman, 1953., str. 201). Svjež pogled na drevnu književnost imao je za posljedicu John Keats
sonet On First Looking into Chapman's Homer (O prvom razmatranju Chapmanova Homera),
smatran jednim od najboljih ikad napisanih soneta, naročito od jednog dvadesetogodisnjaka.
Novi pogled na dimenziju vremena proizveo je roman The Time Machine (Vremen ski stroj),
autor kojega je bio 29-godišnji H. G. Wells.

Sklonost pokusima još je jedna značajka mladih odraslih ljudi. Tako je Sigmund Freud, u dobi
od 28 godina, kušao čudnu novu drogu nazvanu kokain i bio je, ustvari, uvelike odgovoran za
njegovo uvođenje u europsko društvo. Sir Humphrey Davy imao je samo 20 godina kad je 9.
travnja 1799. otkrio "opojne učinke dušičnog oksida (nitrous oxide) kad se udi še". Te su droge,
koje se danas uglavnom koriste u svrhu traženja uzbuđenja, u tadašnje vrijeme imale važnu
uporabu u anesteziji prilikom operacija i drugih medicinskih postupaka.

Najistaknutiji razvojni zadaci s kojima se suočavaju mlađi odrasli jesu odluke o karijeri i obitelji,
ali nalazimo vrlo malo važnih djela mlađih osoba o tim temama. Čini se da su velike rasprave,
znanstvena otkrića i umjetnička djela o radu i obiteljskom životu prije područje starijih osoba,
koje su možda u prednosti jer su proživjeli različite stadije procesa koji tek poči nju, ali nipošto
ne završavaju, u mladoj odrasloj dobi. Ono što nalazimo u mladoj odrasloj dobi jest puno djela o
ljubavi i prisnosti. Roman Pride and Prejudice (Ponos i predrasude), koji je napisala Jane Austen
kad je imala 21 godinu, izvanredno je pronicav prikaz običaja i tradicija koje stoje na putu
ljubavi. Roman Wuthering Heights (Orkanski visovi), koji je napisala Emily Bronte u dobi od 29
godina, sjajan je prethodnik nesumnjivo manje vrijednih "gotskih romanci" koje ispunjavaju
police naših današnjih samo posluga, prikazujući i romantiku (prisnost) i opasnost (neizvjesnost,
ovis nost) koje ljubav znači za svaku mladu osobu.

Kreativnost u starosti

Tako se najvažnija djela kreativnih ljudi obično pojavljuju rano u životu, njihovo je ukupno
stvaralaštvo ravnomjernije rasporedeno kroz životni vijek. U ispitivanju 738 osoba koje su
živjele do 79 godina ili duže, 60-e su godine bile najplodnije za četiri skupine: povjesničare,
filozofe, bolaničare i izumitelje (Dennis, 1966; takoder vidi Simonton, 1991.a). U smislu
općenitijih kategorija, društveni znanstvenici (povijest, filozofija, književnost) bili su plodniji u
kasnijim godinama, uključujući i 70-e. Prirodni znanstvenici bili su najplodniji u 40-im, 50-im i
60-im godinama. Umjetnici su bili najplodniji nešto ranije, u 30-im i 40-im godinama.

U vrlo profinjenim matematičkim analizama života desetorice najpozna tijih skladatelja,

utvrdeno je da je vrhunac kreativnog stvaralaštva bio izme du 45 i 49 godina (Simonton, 1977,
1991 b). Stvaralaštvo je bilo povezano s dobi u obliku krivulje nazvane "obrnuto-zrcalno J",
umjesto "obrnute U" krivulje kakvu su pretpostavili istraživači. To znači da se stvaralaštvo
uspinjalo do vrhunca, a zatim je palo, ali je pad bio znatno manji od početnog uspona. Taj je
odnos ostao jednak čak i kad su rezultati kontrolirani s obzirom na varijablu tjelesne bolesti.
Drugim riječima, bolest, koja je učestalija u kasnijim godinama života, ne objašnjava opadanje
kreativnog stvaralaštva u kasnijim godinama (Horner, Rushton i Vernon, 1986.).

Neki mogu tvrditi da stvaralaštvo u starosti može biti funkcija prilika pruženih od strane našeg
društva, koje omogućavaju nastavak stvaralačkog rada (Commonwealth Fund, 1993,; Riley i
Loscocco, 1994.), umjesto nastojanja da zapravo zabrani stručno sudjelovanje starijih
znanstvenika, kao što je slučaj u nekim europskim sredinama (npr. Straka, Fabian i Will, 1990.).

Medutim, neki plodni stariji ljudi sami stvaraju svoje vlastite prilike.

Jedna zanimljiva studija o američkim arhitektima pokazala je da su značajke onih arhitekata koji
su nastavili stvarati i nakon 65 godina starosti bile predanost i polet, prenaučene vještine,
estetska osjetljivost, sposobnost da budu dobri prodavači te sposobnost da povjere odgovornost
(Dudek i Hall, 1991.). Stariji društveni znanstvenici također izražavaju svoju generativnost
olakšavajući karijeru svojih učenika i služeći kao mentor sljedećoj generaciji znanstvenika
(Birren, 1990.).

Još jedna pretpostavka koju treba razmotriti jest da izgleda da najveća kreativna djela pripadaju
mladoj odrasloj dobi samo zato što oni koji duže žive imaju više suparnika. Broj se kreativnih
ljudi u svim disciplinama (npr. umjetnost, književnost, znanost) povećao nevjerojatnom brzinom
(Simonton, 1977, 1990 b). Uzmite u obzir izmišljenog autora - nazvat ćemo ga "Anthony Owen
Colby" - čije je djelo u dobi od 20 godina smatrano najboljim od svih koje je svijet književnosti
ikad upoznao. Do vremena kad Colby ima 30 godina, na sceni su se pojavila dva nova 20-
godišnja genija; njih trojica se natječu za pljesak kritičara. Kad Colby dosegne 40 godina,
njegovi "stari" (30 godina stari) suparnici još su tu, a pridružila su im se četiri nova 20-
godišnjaka. U dobi od 50 godina, dodajemo osam novih 20-godišnjaka Colbyjevu prijašnjem
popisu šestorice. U dobi od 60 godi na, uz 16 novih 20-godišnjaka, Colby je samo jedan od 31
"velikog pisca".

Može biti da piše jednako dobro kao i prije, ali natjecanje je sada žestoko.

Stoljećima kasnije, gledajući unazad, mogli bismo zaključiti da je njegova kreativnost opala u
starosti zato što se o njemu više nije toliko raspravljalo.

Povećano natjecanje među starijim stvaraocima može objasniti neke od očiglednih prednosti
mladih odraslih osoba (Dennis, 1958.). Iako natjecanje nije čimbenik u studijama koje
prebrojavaju sva djela nekog umjetnika, društvenih ili prirodnih znanstvenika, ono utječe na
mjere kreativnosti utemeljene na spominjanju u povijesnim prikazima (Simonton, 1977.).

Drugim riječima, vjerojatnost da će djela Anthonya Owena Colbya biti citirana u knjizi o
književnosti njegova stoljeća ovisi o njegovoj dobi. Njegovo djelo u dobi od 20 godina, kad nije
bilo supamika, sigumo će biti spomenuto, ali njegovo djelo u dobi od 60 godina, možda jednako
hvalevrijedno, imat će vjerojatnost 1 od 31 da bude navedeno kao najbolje u tom desetljeću. Iako
neki kreativni pokušaji zahtijevaju entuzijazam i visoku razinu mladenačke energije, postoje
druga područja, kao što su filozofija i povijest, koja zahtijevaju opsežno iskustvo. Prema tome,
vjerojatnije je da će doprinosi u tim područjima doseći vrhunac kasnije, a u starosti se neće
vidjeti veliko opadanje stvaralaštva. To je još točnije kad iskustvo ima za posljedicu vodstvo
koje potiče stvaralaštvo u drugih (Simonton, 1988., 1990.b). Dok se fluidne sposobnosti i
divergentno mišljenje smanjuju s godinama (McCrae, Arenberg i Costa, 1987.); takoder vidi 12.
poglavlje). Nađena je neki dobno povezani porast u dimenzijama svakodnevnog iskustva (npr.
Cornelius i Caspi, 1987.). Opažene su i kvalitativne promjene u djeli ma autora u smjeru veće
pozornosti prema duhovnim temama, a pronađeni su i neki dokazi o pojavi "labuđeg pjeva" u
analizi posljednjih djela 172 skladatelja klasične glazbe (Simonton, 1989.). U Simontonovoj je
studiji opaženo da su te zadnje skladbe bile kratke, ali pune estetskog značenja i odražavale su
kreativnu mudrost koja je mogla biti funkcija neke vrste 'Životnog osvrta" skladatelja blizu
očekivane smrti.

Neki su tvrdili da bi proizvodi starijih osoba mogli biti manje važni nego oni mladih. Dok
postoje jasni dokazi o općem opadanju količine stvaranja, ipak se pokazalo da je vjerojatnost
utjecaja svakog pojedinog doprinosa jednaka za kreacije starijih i mladih osoba (Over, 1989.).

Stvaralaštvo kreativnih starih ljudi doista je začudujuće. Ispitanici u retrospektivnim studijama

Waynea Dennisa (1968.) bili su istaknuti društveni i prirodni znanstvenici i umjetnici koji su
živjeli najmanje osamdeset godina. Njihova kreativna proizvodnja bila je kategorizirana u šest
desetljeća odraslog života, u rasponu od 20-ih do 70-ih godina. Nas ovdje zanimaju postignuća u
starosti, kad su ispitanici imali 60 do 80 godina. Da je 100% djela osobe jednako raspoređeno po
desetljećima, očekivali bismo 16,7% po desetljeću ili nešto više od 33% po dva spojena
desetljeća. Prema stvar nom prebrojavanju, nalazimo 41% za društvene znanstvenike (povijest,
filo zofija, književnost), 21% u njihovim 50-im te 20% u 70-im godinama.

Šezdesete su bile njihovo najplodnije desetljeće! Medu prirodnim znanstvenicima, 35% njihovih
djela nastalo je u starosti, 20% u 60-im godinama, a 15% u 70-im. Poznati izumitelji učinili su
više od polovice svojih djela nakon 60. godine (53%). Medu umjetnicima, 20% njihovih djela
stvoreno je u starosti, 14% u 60-im, a svega 6% u 70-im godinama. Naj manje su stvarali u
starosti dramatičari, arhitekti i skladatelji opera (10 do 15% nakon 60 godina).

Prva stvar za zapaziti o ovim podacima jest izvanredan broj značajnih postignuća nakon 60
godina starosti. Čini se da društveni i prirodni znanstvenici rijetko posustaju, a umjetnici su
plodni, iako u manjoj mjeri. Neka od najvećih umjetničkih djela stvorili su ljudi u posljednjim
godinama života. Michelangelo je, na primjer, završio slikanje Posljednjeg suda, jedne od
najpoznatijih slika na svijetu, u dobi od 66 godina. Sa 70 godina dovršio je kupolu bazilike
Svetog Petra u Rimu. Goethe je imao 82 godine kad je završio Fausta. Wagner je završio
Götterdämmerung (Sumrak bogova u dobi od 63 godine. Verdi je stvorio Otella sa 74 godine, a
Falstaffa sa 80, Cervantes je napisao Don Quixotea sa 68 godina (Nelson, 1928.).

Jesu li kreativna djela starih ljudi u nekim pogledima ovisna o njihovoj dobi? Svakako, postoje
primjeri u kojima teškoće starosti smetaju. Sjetite se gluhog Beethovena kako sklada simfonije,
slijepog Galilea kako razraduje primjenu pokreta klatna na podešavanje mehanizma sata.
Uostalom, malo je djela kasnije dobi koja nisu imala neke koristi od nakupljenog znanja i
mudrosti stvaraoca. Djela starosti obično imaju zrelost, složenost i uvid u odnose među stvarima,
što nedostaje u ranim djelima. Teško je odrediti pojmove kao što su mudrost i zrelost, iako nije
teško prepoznati te osobine u gotovim djelima (Birren i Perlmutter, 1990.).

Mnoga znanstvena djela u starosti predstavljaju integraciju opažanja iz čitavog životnog vijeka.
Najosobnija od tih integracija jesu osobna sjećanja, iako su ona često utjelovljena povijest nekog
područja (npr. medicine, prava ili državne uprave). Povjesničari općenito stvaraju visok postotak
svojih najboljih djela nakon 60 godina starosti (44% u Dennisovoj studiji 1966.), a mnogi ljudi u
drugim disciplinama stvaraju pronicave povijesti svojih područja (obrazovanja, matematike,
psihologije).

Na sličan način, mnoga velika djela starosti predstavljaju konačni pokušaj pojedinca da nađe
smisao često sukobljenih "činjenica" u svom području.

Djelo može biti magnum opus, kao što je rasprava o socijalnoj psihologiji u deset volumena koju
je Wilhelm Wundt (otac moderne psihologije) završio u dobi od 88 godina. (Wundt je nakon
ovog djela napisao svoja sjećanja, koja je također dovršio sa 88 godina, malo prije svoje smrti,
1920. godine).

Djelo može biti neki važan udžbenik, kao što su oni Johna Henrya Com stocka, koji je napisao
Uvod u znanost o kukcima sa 71 godinom, te Asae Graya, koji je napisao Elementi botanike sa
77 godina. Te su knjige definirale i unaprijedile područja i ostaju klasici, važni za povijest
discipline danas (Lehman, 1953.). Cjelovita djela kao što su ta zahtijevaju mudrost i zrelost;
taško je zamisliti da bi ih mogli stvoriti mladi ljudi.

Mnoga velika djela starosti imaju veze sa starošću. Stariji društveni i prirodni znanstvenici, s
osobnim znanjem i pripadajućim zanimanjem, čes to usmjeravaju svoju kreativnu energiju prema
ovoj temi. G. Stanley Hall, dva puta predsjednik Američkog psihološkog udruženja u ranim
1900-im, bio je jedan od prvih psihologa koji je ispitao starenje u knjizi Senescence:

The Last Half of Life (Starost: posljednja polovica života) (Hall, 1922; također vidi Cole, 1993.).
Hall je tada imao 75 godina. Prvu knjigu u medicini posebno o bolestima starosti napisao je
liječnik star 75 godina, a prvu knjigu o senilnost kao o bolesti (kao različitoj od normalnog
starenja) napisao je liječnik u dobi od 71 godine (Lehman, 1953.). Brojni stariji izumitelji
usmjerili su svoju nadarenost na probleme starosti. Možda je najpoznatiji Benjamin Franklin,
koji je sa 78 godina izumio bifokalne leće za naočale zato što sam nije mogao vidjeti ni blizu ni
daleko pomoću leca s jednim fokusom. Popis se nastavlja i dalje, a nismo čak ni spomenuli
položaje vođa, među kojima, moglo bi se reći, stariji ljudi prevladavaju. Medu položajima vođa
koje su više od pola vremena vršili ljudi stariji od 60 godina jesu: pape u Rimokatoličkoj crkvi,
suci Vrhovnog suda SAD, predsjednici Zastupničkog doma Kongresa SAD, predsjednici
Francuske, predsjednici Vlade Velike Britanije, predsjednici glavnih korporacija u SAD te
zapovjednici najvišeg ranga Vojske i Mornarice SAD (Achenbaum, 1993., Lehman, 1953.).
Svijet kakav danas poznamo oblikovali su vođe kao Charles De Gaulle iz Francuske, Winston
Churchill iz Velike Britanije, Konrad Adenauer iz Njemačke, Mao Tse-tung i Deng Tsao-ping iz
Kine te Ronald Reagan u SAD.: svi oni držali su "uzde" vlada kad su bili u 70-im ili u ranim 80-
im godinama.

George Meaney bio je na čelu moćne AFL-CIO organizacije rada sve do svojih 80-ih godina.
Postoje brojni razlozi zbog kojih se stari ljudi nalaze na položajima moći u društvu; medu boljim
je razlozima to što oni obično pokazuju mudrost i zrelost, nisu "nagli" kao što su mladi ljudi
skloni biti i znaju kako upravljati velikim organizacijama.

Naša je rasprava o kreativnost uglavnom bila usmjerena na istaknute društvene i prirodne

znanstvenike, umjetnike i vode, ali samo da bismo pokazali što je sve moguće učiniti, pomoću
njihove vrhunske kreativnosti, u kasnijim godinama života - zapravo, što su sve omogućila
iskustva mnogih godina života. Zrela mudrost, sposobnost integriranja informacija, zanimanje za
proces starenja te nadarenost za vođenje često se nalaze u starih ljudi koji su istaknuti samo u
malom krugu obitelji i prijatelja (Giesen i Datan, 1979.; Sasser-Coen, 1993.). Fini, ručno rađeni
namještaj nastao iz nakupljenog znanja nekog starog stolara; obiteljsko stablo koje je izradio
umirovljeni učitelj; politički pokret za državnu politiku pomaganja starim ljudima - koji je
organizirala neka stara žena poput Maggie Kuhn, vođa Sivih pantera - i to su plodovi starosti.
Neki su stari ljudi krenuli potpuno novim smjerovima poput Grandma Moses, koja je prvi put
počela slikati.

Neki istraživači tvrde da bi bilo boje da pravimo razliku izmedu kreativnog stvaralaštva,
predstavnici kojega su vodeći znanstvenici i stručnjaci o kojima smo prije raspravljali, te
kreativne sposobnosti koja dovodi do zrelog mišljenja i mudrosti, što omogućuje integriranje
subjektivnog iskustva i objektivnog znanja koje se može primijeniti na probleme svakodnevnog
postojanja i življenja (Kastenbaum, 1992.; Labouvie-Vief, 1990.; Sasser Coen, 1993.). Ova je
vrsta kreativne sposobnosti u prošlosti najčešće bila predstavljena u skupinama sposobnih žena
koje su se upustile u stvaralačke aktivnosti istovremeno preuzimajući glavnu ulogu kućanice
(Vaillant i Vail lant, 1990.).

Jedno od značajnih postignuća starosti, ono koje bi moglo biti povezano s razrješenjem sukoba
između integriteta i očaja, jest porast altruizma i humanitarne brižnosti za vrijeme posljednjeg
dijela života. To može biti, do neke mjere, nadoknadujući razvoj. Teorija socijalne razmjene
kaže da ljudi u socijalnim interakcijama pokušavaju povećati nagrade i umanjiti cijenu, na taj
način ostvarujući najisplativije moguće ishode (McDonald, 1981.). Može biti da većina starijih
ljudi posjeduje tako malo moći i do voljno je svjesna granica svog postojanja da takvi motivi
imaju manje utjeca ja. Doista, ispitivanje motiva starih ljudi za preseljenjem pokazalo je da su
oni često osjećali olakšanje i veću slobodu kad su konačno pobjegli iz svijeta rada usmjerenog na
razmjenu (Kahana i Kahana, 1982.). Međutim, ljudi istovremeno i dalje imaju jaku potrebu da
ostave psihološku ostavštinu (Butler, Lewis i Sunderland, 1991.), pa u mnogim slučajevima
usmjeravaju svoje snage u pridonošenje dobrobiti drugih samo iz unutarnjih razloga.

Empirijski podaci doista pokazuju da se humanitarni stavovi među starijim osobama pojačavaju
(Schaic, 1996.; Schaiei Parham, 1976.). Sudjelujući u dobrovoljnom djelovanju u zajednici,
starija osoba može također izbjeći emocionalne probleme koji nastaju zbog ovisnosti i
bespomoćnosti. Pomaganje drugima može osobi dati osjećaj da joj je život smislen, dovodeći do
osjećaja sposobnosti i povećanog samopoštovanja.

Kad dobro razmislimo, starost je vrijeme velikih mogućnosti. To je, prema riječima Goethea,
vrijeme kad je "znanje o svijetu puno jasnije. Jer ja sam kao onaj koji je u mladosti imao puno
sitnih bakrenih i srebrnih novčića, koji, stalno ih izmjenjujući za veće, sad gleda imetak svoje
mladosti u kovanicama od čistog zlata" (Nelson, 1928., str. 310).

Optimalno starenje

Zašto neki ljudi stare skladno, doživljavajući mnoge godine umirovljenog života kao nagradu te
zadržavajući punu intelektualnu sposobnost, neovisnost i dobro zdravlje gotovo do kraja života,
dok drugi rano propadaju te preživljavaju svoje posljednje godine u bijedi i na teret svoje
obitelji?

Čitatelj će trebati proučiti naše rasprave u sijedećim poglavljima o normalnim dobnim

promjenama da bi stekao potpuno razumijevanje individualnih razlika u procesu starenja koje su
upletene u odgovor na ovo pitanje, no možemo unaprijed pogledati ovdje neke od čimbenika koji
dovode do optimalnog starenja.

Raspravljalo se o tome da optimalno starenje uključuje opću strategiju odabiranja pri ulaganju
napora te korištenje alternativnih strategija i aktivnosti da bi se nadoknadili gubici koje procesi
starenja nose sa sobom (Baltes i Baltes, 1990., Carstensen, 1992.a). Jedan važan razlog zbog
kojega je nekim starijim ljudima tako puno bolje nego drugima jest činjenica da postoji prilična
plastičnost u ponašanju u svim dobima. Mnogi ljudi kroz čitav život funkcioniraju ispod granica
svojih rezervnih sposobnosti. To možda nije važno u mladosti, ali u starosti, oni pojedinci koji
uspiju funkcionirati bliže vlastitim granicama i koji su sposobni povećati potporne kvalitete svoje
okoline, osjećat će se puno bolje i djelovat će puno sposob nije od onih kojima to nije uspjelo
(Baltes i Kliegl, 1987.; Baltes i Reichert, 1992.). Očigledno je da uspješno starenje ne počinje u
šezdesetim godinama.

Temelje postavlja način života koji održava zdravo tijelo i zdrav um pomoću dobrih navika
ishrane, tjelovježbe te uključivanja u zanimljive aktivnosti koje potiču um. Na razvoj takvih
navika, naravno, utječe obrazovanje te stavovi i poticaji od obitelji i prijatelja koji cijene zdrav i
produktivan život. Optimalno je starenje također potaknuto u srednjoj dobi učenjem tehnika za
smanjenje stresa, razvijanjem tehnika za suočavanje s promjenom i usvajanjem vještina za
zabavu koje ne zahtijevaju znatnu tjelesnu snagu i izdržljivost (vidi Schaie, 1984.b, 1995.).
Druga je važna strategija zadržavanje sustava socijalne potpore i nadomještanje novima onih
odnosa koji su izgubljeni zbog smrti ili odlaska prijatelja i rodaka (Anto nucci, 19901991 ;
Antonucci i Akiyama, 1996.; Jackson, Antonucci i Gibson, 1990.).

Uspješno starenje takoder zahtijeva pozitivan pojam o sebi koji se može održati pomoću
sposobnosti da se procijeni vlastito stanje u stvamom odnosu prema preostalim razinama tjelesne
i duševne sposobnosti (Brim, 1988.).

Mnogi stariji pojedinci utječu na svoje vlastito starenje na pozitivan način, ne očekujući da mogu
slijediti sve moguće izbore, kao što je bilo moguće u njihovoj mladosti, nego umjesto toga
odabirući najbitnije da bi najbolje iskoristili svoju motivaciju i preostalu snagu te povećano
slobodno vrijeme koje im je sad na raspolaganju (Mannell i Dupuis, 1994.).

Kako većina naše populacije može očekivati da će dočekati starost, u našem su se društvu zbile
značajne promjene da bi se predusrela ta činjeni ca, što je zauzvrat značajno utjecalo na živote i
psihički razvoj pojedinaca (Atchley, 1989.b; 1994.) Kako starost postaje očekivano životno
razdoblje, razvijaju se različite društvene norme za to razdoblje, a ljudi se upuštaju u nove
obrasce ponašanja tipične za odredenu dob te tako mijenjaju način na koji se javlja proces
starenja. Ta nova ponašanja postaju uobičajena, potkrijepljena su medijima i ostalim autoritetima
te postaju sastavni dio naših ustanova (npr. uloga starijih ljudi kao novog staleža "dokonih ljudi.
Konačno, promijenjene dobe norme i njihovo izražavanje u promijenjenim društvenim
strukturama mijenjaju mnoga ponašanja povezana s dobi, što se dalje odražava na naše društvo
(vidi Riley i Riley, 19861993 b).

SAŽETAK

1. Starost je često viđena kao jedno razdoblje života, ali može biti podijeljena na najmanje tri
stadija: na mlade-stare 65 do 75 ili 80 godina), stare-stare (75 ili 80 do oko 90 godina) i na vrlo-
stare ili najstarije-stare (85 do 90 ili više godina). Tri se skupine razlikuju na značajne načine:
mladi stari ostaju aktivni i na mnogo se načina ponašaju više kao sredovječni, iako ih je većina
napustila svijet rada. Stari-stari pokazuju povećanu pojavu tjelesnih bolesti, ali mnogi su još
uvijek sposobni živjeti punim životom, koristeći i okolinsku i osobnu potporu. Vrlo-stari su često
tjelesno ili duševno bolesni i obično trebaju sustave intenzivne potpore, često unutar ustanova.

2. Prema pogledu Erika Eriksona, temeljna je razvojna tema starosti integritet naspram očaja.
Jedna je od glavnih prepreka osobnom integritetu strah od stvarne financijske, tjelesne ili
emocionalne ovisnosti. Međutim, večina je starih ljudi financijski sigurna i umjereno dobrog
zdravlja, s prijateljima i obitelji kao obranom od osamljenosti. Centri za starije osobe i drugi
državno poduprti programi učinili su mnogo na ublažavanju problema ovisnosti u starosti. Neki
se stariji ljudi presele u umirovljenička naselja ili domove za njegu. Vrsta umirovljeničke
zajednice koju osoba traži odražava potrebe ovisnosti. Domovi za njegu uglavnom su nastanjeni
starim-starima i vrlo-starima. Preseljenje u dom za njegu ne znači općenito prekidanje odnosa s
obitelji i prijateljima. Studije pokazuju da članovi osoblja u domovima za njegu često potiču
ovisnost među korisnicima.

3. U zdravih starih ljudi kreativnost cvate u stupnju ne značajno smanjenom od razine koju
pokazuju mlađi odrasli ljudi. Iako se većina najizuzetnijih djela znanstvenika i umjetnika
pojavljuje za vrijeme 30-ih i 40 ih godina, postoje velike individualne razlike, a u mnogih
stvaralaštvo traje i dalje do u duboku starost. Kreativno stvaralaštvo starih znanstvenika i
urjetnika ima koristi od njihova iskustva i mudrosti. Često djela predstavljaju intelektualnu
integraciju životnih opažanja, a mnoga od tih djela bave se samom starošću. Sustav u kojem
vladaju stari naziva se gerontokracija. Medutim, vladanje starih nije vladanje za stare. U starosti
se obično povećava altruizam i humanitarna brižnost.

4. Starost može biti vrijeme velikog osobnog ispunjenja i pruža priliku za upuštanje u razna
istraživanja, što prije nije bilo moguće zbog pritisaka posla i obitelji. Uspješno se starenje sastoji
od procesa odabira pri ulaganju napora i nadoknadivanja. Taj proces uključuje najveću
međuljudsku i okolinsku potporu. Većina uspješnih starijih ljudi funkcionira puno bliže granici
svojih "rezervnih" sposobnosti nego što je slučaj u mladoj dobi.
ČLANAK

UVOD

Različite kulture na različite načine određuju kada i kako jedinac postaje odrasla osoba. U
savremenim društvima postoji uzrasna granica punoletstva, nakon koje zakon prepoznaje osobu
kao odraslu.

Ova granica je u našoj i u većini zemalja 18 godina, manji broj zemalja proglašava punoletstvo
ranije (npr. sa 16 godina - Kuba, Kuvajt, Vijet nam) ili kasnije (19 godina – npr. u Kanadi i
Južnoj Koreji: sa 20 godina u Japanu; ili sa 21 u Singapuru, Zambiji i nekoliko država SAD).

Posmatrano iz ugla društvenih nauka prelazak hronološke granice nije dovoljan da osoba bude
prepoznata kao odrasla. Najčešće se navodi da je potrebno ispuniti određene razvojne zadatke,
koji se dele u dve grupe.

Jedan set zadataka tradicionalno se vezuje za završetak školovanja, zaposlenje i napuštanje

primarne porodice - za sticanje nezavisnosti; a drugi set odnosi se na brak i roditeljstvo (Berk,
2008; Schaie & Willis, 2001).

Tu je i grupa ekoloških teorija razvoja koja ističe da se razvoj događa u kontekstu i koja, za
razliku od teorija stadijuma i fiksiranih razvojnih zadataka, može da objasni i predvidi promene u
razvojnim putevima ljudi.

Ova knjiga će vam ponuditi prikaz novih formi življenja u odraslom dobu koje su izazovi
savremenog života doneli kao izbor odraslima ili za koje su se odrasli izborili i promenili
savremena društva, tačne su obe tvrdnje.

Te promene istraživači su prepoznali kao nove životne stilove odraslih i nove forme porodice;
zajedno oni predstavljaju izazov tradicionalnim razvojnim zadacima i stadijumima odraslog
doba.

Najpre ćemo krenuti od teorija stadijuma i potsetiti se onih ideja koje se tiču odraslog doba.
Zatim ćemo razmisliti o razvoju odraslih osoba danas, u našoj okolini - da li taj razvoj zaista teče
onako kako teorije stadijuma predviđaju? Nakon toga biće kratko predstavljene najpoznatije
ekološke teorije razvoja: shvatanja Jurija Bronfenbrenera, Glena Eldera i Pola Baltsa. One
predstavljaju adekvatan teorijski koncept za razumevanje i istraživanje novih životnih izbora
odraslih, čime se bavi tekst koji sledi. Na kraju dela o novim stilovima upoznaćemo se i sa dva
relativno nova fenomena vezana za odraslo doba: tzv. odraslo doba u nastajanju (emerging
adulthood) i bumerang deca (boomerang kids). Nakon toga sledi predstavljanje novih formi
porodice, ali ćemo se pre toga podsetiti faktora koji su važni za uspešno porodično
funkcionisanje. Na kraju tog dela biće sumirani rezultati nekih istraživanja koja se bave pitanjem
značaja pola roditelja za optimalan razvoj deteta. Kad god bude prilike, čitalac će, kroz priloge,
moći da se upozna sa nekim načinima ispitivanja, instrumentima i drugim informacijama
značajnim za temu kojoj pripadaju. Čitaocu se preporučuje da sam potraži zakonske regulative
koje su trenutno aktuelne kod nas, a vezane su za asistiranu reprodukciju i mogućnosti
zasnivanja porodice/sklapanja braka. Iako ih ima i u ovom tekstu, u toku priprema za
objavljivanje došlo do izmena zakona koji se odnose na doniranje reproduktivnih ćelija, što je
napomenuto u delu o porodicama nastalim uz pomoć donora. Moguće je da će se, do trenutka
kada ovo budete čitali, dogoditi još neke značajne izmene. Iako praćenje zakona ne zvuči
zanimljivo, to je neophodno za razumevanje granica, odnosno mogućnosti, koje danas, u Srbiji,
imamo.

O RAZVOJNIM ZADACIMA ODRASLOG DOBA

Razvojna psihologija se dugo bavila samo promenama u detinjstvu i adolescenciji. Osim toga što
su brojne i dinamične razvojne promene u detinjstvu prve zaokupile pažnju istraživača, postojala
je i ideja da značajnijih promena tokom odraslog doba nema, tj. da se one najznačajnije događaju
rano u životu (najpopularniji ,,krivac za tu ideju je Frojd). Promene u periodu odraslog doba
postaju uočljivije sa promenama društava u kojima živimo - užurbanost, povećana mogućnost
izbora, stres, napredne tehnologije. Proučavanju odraslog doba doprineo je i porast starih, kroz
isticanje potrebe za razumevanjem celoživotnog razvoja. Tu su i neki gotovo slučajni posticaji za
psihologiju odraslih, npr. longitudinalne studije dece započete u SAD dvadesetihih i tridesetihih
godina prošlog veka, koje istraživači nisu želeli da prekinu samo zato što su ispitanici odrasli.
Ipak, i neki rani teoretičari i istraživači su pisali o odraslom dobu. Sledi kratak pregled razvojnih
izazova koje su oni predviđali za ovaj životni period.

ZADACI ODRASLOG DOBA U TEORIJAMA STADIJUMA

Teorija Erika Eriksona

Jedan od najuticajnijih naučnika na polju teorija razvoja jeste Erik Erikson (Erik Erikson, 1902-
1994). Erikson je rođen u Nemačkoj, ali je od 1933. godine živeo u SAD. Svoje shvatanje o
životnim stadijumima razvio je polovinom XX veka. Iako je njegovo početno usmerenje bilo
psihoanalitičko, Erikson je mnogo više značaja dao interakcijama osobe sa socijalnim
okruženjem nego unutrašnjim pokretačima, odatle i ime teorija psihosocijalnog razvoja (Hendry
& Kloep, 2012). Suština shvatanja je da se osobe razvijaju čitavog života, kroz suočavanje sa
ličnim i društvenim zadacima, koji treba da budu ispunjeni da bi bio moguć dalji razvoj. Svaki
razvojni zadatak prouzrokuje krizu u kojoj će osoba ostati sve dok ne pronade način da zadatak
reši. Cilj je postizanje ravnoteže između dva moguća ishoda svake krize: približavanje bilo kom
ekstremu moze da ima negativne posledice po psihički život i razvoj (Hendry & Kloep, 2012).
Zadaci, odnosno izazovi, događaju se na određenim uz rastima, dakle, razvoj je diskontinuiran,
odvija se u stadijumima, ali traje čitavog života. U ovom potsećanju nas zanima odraslo doba.
Nakon formiranja osećaja identiteta u adolescenciji, zadatak mlade odrasle osobe je da postigne
pravu intimnost, okvirni uzrast je 20 do 40 godina.

Nakon manjeg ili većeg broja emocionalnih veza i seksualnog ekperimentisanja, vreme je da se
osoba smiri" i obaveze partneru sa kojim namerava da živi i dobije decu. Ukoliko mlada odrasla
osoba ne može da postigne ovakvo iskreno i predano povezivanje, rizikuje socijalnu izolaciju. U
toku srednjeg odraslog doba (40 do 65 godina) za većinu ljudi život je relativno miran, stabilan:
Erikson smatra da je za ljude u ovom dobu osnovni zadatak briga za druge. On može biti
ostvaren kroz podiznanje dece, ali i kroz takve doprinose društvu od kojih će koristi imati i
naredne generacije. Zadatak, odnosno težnja je nazvana,generativnost".

Neizvršavanje ovog zadatka može da odvede u stagnaciju i preterano udovoljavanje sebi.

Teorija Rodžera Gulda

Rodžer Guld (Roger Gould, 1931) je američki psihijatar, jedan od značajnih teoretičara odraslog
doba i pionir primene kompjuterski podržane terapije. U svom shvatanju razvoja, Guld je
usmeren na pretpostavke ljudi o važnim životnim pitanjima, koje su oformljene u detinjstvu.
Razvoj, tj rast osobe, se dogada onda kada se ona oslobodi svojih unutrašnjih stega - pogrešnih
pretpostavki. Ta pogrešna uverenja su bila ne samo korisna, nego i neophodna na ranijem
uzrastu, ali u jednom trenutku osoba ih se mora osloboditi, jer su obavila svoju funkciju i nakon
toga koče razvoj. Na primer, na prvom stadijumu, napuštanje roditeljskog sveta (od 16 do 22
godine), pogrešna pretpostavka koju treba odbaciti glasi: ,,Ja ću uvek živeti sa svojim
roditeljima" Ovakvo uverenje je bilo korisno u detinjstvu, kada je potrebno da deca veruju da će
roditelji biti uvek tu da se brinu o njima i da ih zaštite, ali predstavlja smetnju rastu u kasnim
adolescentnim godinama. Na uzrastu od 22 do 28 godina mlade osobe su preuzele kontrolu nad
mnogim aspektima svog života (npr. nad emocionalnim i finansijskim). Medutim, Guld ih
posmatra kao još uvek naivne, jer se drže pogrešne pretpostavke da će postići svoje ciljeve ako
rade isto onako kako su radili i njihovi roditelji, na taj, ispravan, način (Hendry & Kloep, 2012).
Ovi mladi odrasli su još uvek uvereni da će ih roditelji ,izvući“ ako nešto u njihovim životima
krene naopako. Tokom ovog perioda treba se suočiti sa realnošću i naučiti da život nije uvek
pravedan, da racionalnost neće uvek biti dovoljna za rješenje problema i da niko neće (bar ne
obavezno) uraditi za njih ono što oni sami ne mogu.

Kada savladaju ovu životnu lekciju, osobe dolaze do spoznaje po kojoj stadijum nosi ime - ja
više nisam ničija beba. Tokom mladeg odraslog doba, u periodu od 28 do 34 godine, treba se
osloboditi još jedne pogrešne pretpostavke. To je ideja da je život jednostavan i podložan
kontroli i da nema kontradiktornosti unutar same osobe. Do tada je svet možda sagle davan crno-
belo, a osoba je verovala da zna ko je i da je sama odabrala da bude to što jeste. Sada bi trebalo
shvatiti da stvari nisu tako jednostavne i da ponekad postoje značajni konflikti izmedu emocija i
racionalnih iz bora. Po Guldu, osoba uči da obraća pažnju na svoja dublja osećanja, na svoje
kontradiktorne težnje. Zato je ovaj period nazvan otvaranje ka unutra (Opening up to what's
inside). Tokom srednjeg životnog doba, od 34. do 45. godine, osobe postaju svesne nekih novih
aspekata života. Do tada, većina ljudi nije imala ozbiljnije zdravstvene probleme i najveći broj
prijatelja i rođaka je još uvek živ. Iako sve ove odrasle osobe znaju da ljudi moraju umreti jednog
dana, realnost smrti, najverovatnije, nije ušla u njihov život do sada. Zbog toga su se ovi odrasli
implicitno držali pogrešne pretpostavke da ,,nema smrti ni zla u svetu". Sada, u srednjem dobu,
oni su suočeni sa sopstvenom smrtnošću i smrtnošću drugih ljudi. Pored toga, raste svest o tome
da postoji izdaja, manipulacija i zlo u svetu, kao i da oni sami, svojevoljno ili ne, učestvuju u
nanošenju (nekog) zla. Nakon srednjeg doba odbačene su sve pogrešne pretpostavke smatra Guld
(Hendry & Kloep. 2012). Tada je vreme za reintegraciju i pronalaženje pravog smisla
sopstvenog života.

Teorija Danijela Levisona

Danijel Levinson (Daniel Levinson, 1920, 1994 je američki psiholog koji je sagledavao razvoj
kao smenu perioda koji su usmereni na rešavanja specifičnih pitanja. Za razliku od teorija
Eriksona i Gulda, kod Levinsona nema ciljeva koje treba postići, niti posledica po psihički razvoj
koje proizilaze iz “uspeha" ili neuspeha". Iz ovog razloga on ne govori o stadijumima, već o
dobima čovekovog života (seasons of man's life). Nijedan od tih perioda nije važniji od drugog,
kao i godišnja doba oni jednostavno dolaze u nizu. Levinson je svoja shvatanja uobličio
proučavajući samo muškarce (1978), a tek kasnije je dopunio svoja istraživanja ispitivanjem
žena (1996). Prema Levinsonu, postoje dve vrste perioda koji se smenjuju tokom života: duži
periodi stabilnosti i kraći periodi tranzicije. Prelazni periodi često predstavljaju važne prekretnice
na životnom putu i mogu biti praćeni nedoumicama i stresom, nakon čega otpočinje novi period
konsolidacije i stabilnosti.

Kada se detinjstvo i adolescencija (o kojima Levinson ne piše) završe, otpočinje prelazni period
ranog odraslog doba (od 17. do 22. godine).

Osoba treba da napusti roditeljski dom i da započne nezavisan život kao odrasla osoba. Kada je
ovo ostvareno, započinje sledeći period - ulazak u svet odraslih (od 22. do 28. godine). Osoba
tada preduzima svoje inicijalne izbore u ljubavi, profesiji, prijateljstvu, vrednostima kojima se
teži i životnom stilu uopšte. U ovom periodu osoba formira i svoj san - viziju budućnosti. Onda
nastupa prelazni period tridesetih godina (od 28. do 33. godine): mlada odrasla osoba shvata da
vreme ističe i da treba doneti odluke koje će imati uticaj na ceo kasniji život. Neke osobe će
promeniti svoje početne izbore, a sve očekuje, veća ili manja, kriza u ovom dobu.

Od 33. do 40. godine traje period smirivanja: osoba se „skrasila", učvrstila samopouzdanje i živi
životom koji je odabrala, uz poštovanje zajednice i verovanje da zna kuda je život vodi. Nas, u
ovom trenutku, ostala dva perioda ne zanimaju. Može se primetiti da su Levinson i Erikson usme
reni na interakciju između osobe koja se razvija i zahteva sredine, dok je Guld razmatrao
unutrašnje, psihološko, prilagodavanje životu.

Teorija Robert Havighurst

Robert Havighurst 1900, 1991 je započeo svoju karijeru kao fizičar; 1928. godine je odlučio da
promeni svoj izbor i počeo da radi u oblasti eksperimentalnog obrazovanja. Njegova najpoznatija
knjiga, Čovekov razvoj i obrazovanje, objavljena je 1953. U sklopu svojih istraživanja, čiji je cilj
bio unapređenje obrazovanja, Havighurst je identifikovao šest razvojnih stadija koji pokrivaju
period od rođenja do starosti i formulisao svoje čuvene razvojne zadatke (Berk, 2008; Schaie &
Willis, 2001). Radio je, kao i prethodni istraživači, u SAD.

Hejvighurts je smatrao da se osoba razvija svaki put kada se susretne sa novim razvojnim
zadatkom i reši ga. Razvojni zadaci su značajna postignuća koja su zahtevana u određenim
trenucima života i u nekoj meri predstavljaju sekvencionalni razvojni redosled; npr. započinjanje
školovanja, biranje zanimanja, razvoj intimnih odnosa ili ulazak u roditeljstvo. Moguće je
razlikovati tri tipa razvojnih zadataka, prema izvoru iz kojeg dolaze: fizičko sazrevanje, lične
vrednosti i društvena sredina. Period ranog odraslog doba (koji traje od 19. do 30.-35. godine)
ima razvojne zadatke koji su usmereni zasnivanje porodice, karijeru i preuzimanje građanskih
dužnosti. Cela lista zadataka izgleda ovako (prema Hendry & Kloep, 2012, str. 13): postizanje
emocionalne nezavisnosti; odabir zanimanja; razvijanje sistema vrednosti; odabir partnera;
zasnivanje porodice; zapošljavanje; preuzimanje građanskih odgovornosti. DA LI RAZVOJ
TEČE ONAKO KAKO PREDVIĐAJU TEORIJE STADIJUMA?

Predstavljenim shvatanjima o razvoju tokom odraslog doba zajednička je ideja da su rane

dvadesete godine vreme kada je potrebno postici nezavisnost (pre svega emocionalnu, ali ni
finansijski aspekt nije nevažan, jer je pitanje da li se zaista može biti nezavisan, a bez sredstava
za život). Možemo naći još sličnosti u zadacima, ali se onda razlikuju uzrasti na kojima ih, prema
pojedinim autorima, treba ostvariti. Jedna suštinska sličnost koja postoji jeste predvidanje
nemira, anksioznosti i nestabilnosti na prelazu iz jednog stadijuma u drugi. To je najmanje
istaknuto kod Hajvighursta, ali sve ove teorije jesu teorije krize.

Pokušajmo da zamislimo životne tokove nekih odraslih osoba iz svoje okoline. Studente obično
uveseljava kada svoje zamišljene likove nazovemo Pera, Žika ili Mica, ali zaista - da li životi
ljudi koje znamo prolaze kroz ove faze? Ima mladih žena koje žive sa svojim roditeljima sve do
udaje, a onda odlaze da žive sa suprugom. S obzirom na priličnu nezaposlenost kod nas, možemo
zamisliti i da ta mlada žena nema posao. Ubrzo postaje majka jednog, a onda i drugog deteta.
Možemo čak i da zamislimo da će ona u nekom trenutku želeti da preispita svoje izbore, ali joj
specifičnosti životne situacije neće dozvoliti da napravi druge. U suštinski sličnoj situaciji se,
verovatno, nalazi i bar jedan mlad muškarac iz vaše okoline. Ili, možemo zamisliti nešto potpuno
drugačije - mlada osoba, mladić ili devojka, koja žarko želi nezavisnost i život koji će teći kako
ona želi. Ta osoba je investirala sebe u obrazovanje, dobijanje posla u firmi u kojoj može da se
napreduje i trenutno prihvata serije obuka širom Evrope. Stabilna partnerska veza nije ni na
vidiku, ali osoba ne žali zbog toga i zadovoljna je svojim životom. Sigurno znate bar jednog
odraslog čija je životna priča slična ovoj. I u odnosu na ovu priču možemo napraviti zaokret -
djevojka koja još od svoje srednje adolescent čije želi da bude mlada majka. Udaje se nakon
srednje škole, iz primarne porodice prelazi da živi sa porodicom muža, dobija dvoje dece i uživa
odgajajući ih. Svi koji je upoznaju ostaju sa utiskom da je ona divna majka. Kada deca malo
odrastu nalazi posao koji nije sjajan, ali to je išlo uz njen životni izbor. I poslednja priča (mada je
već, verovatno, jasno kuda idemo): mlada osoba koja se bavi nekim sportom. Tokom cele
adolescencije ona je vrlo posvećena svojoj karijeri, trenira po nekoliko sati svakog dana. Putuje
na takmičenja, osvaja medalje. Nema vremena za veze, vršnjake, izlaske. Recimo da se sada bliži
trideseta godina života i osoba oseća da je prestara za takmičenja. Povlači se iz sporta, bez ideje
šta sada da radi sa svojim životom.

Odrasli ljudi čiji životi teku ovako žive pored nas. Oni se ne uklapaju u stadijume koje su
konstruisali teoretičari (polovinom XX veka).

Nijedna teorija stadijuma ne može da opiše svačiji život. Tu činjenicu prihvatamo, ali bez obzira
na to što se izuzeci uvek očekuju, postoji toliko odstupanja od opisa životnih tokova (koju god
teoriju da uzmemo) da je teško prihvatiti te teorije kao univerzalne. U zavisnosti od ličnih
iskustava, životnih dogadaja i prilika, životni tokovi osoba koje žive u istoj zemlji mogu biti
veoma različiti. Ljudi mogu proći vrlo različitim putevima kroz predviđene stadijume, neki neće
doživeti sve što stadijum predvida, neki će doživeti ta iskustva značajno ranije ili kasnije, neki se
mogu privremeno vratiti na prethodni stadijum. Teorije stadijuma su previše opšte u opisivanju
životnog toka, a pritom je i moguće da ne opisuju realan, već idealan životni razvoj.

Sledeća zamerka teorijama stadijuma se nadovezuje na prethodnu - recimo da one zaista opisuju
najopštije životne promene koje se dogadaju ljudima. Postavlja se pitanje - kojim ljudima? Osim
što je već pomenuto da su sva najpoznatija shvatanja o celoživotnom razvoju formulisana
polovinom prošlog veka, sva su formulisali teoretičari iz SAD (sa izuzetkom Eriksona koji je do
svoje 31. godine živeo u Evropi, ali je svoja shvatanja uobličio i izložio dosta kasnije, tokom
života u SAD).

U društvima koja se razlikuju od američkog i razvojni zadaci sa kojima se ljudi suočavaju su

različiti; ti ljudi imaju bitno različite životne tok ove u odnosu na teorijska predvidanja.
Najpoznatije teorije stadijuma su etnocentrične - one ignorišu druge kulture i predstavljaju život
u zapadnim (industrijskim, razvijenim zemljama kao normalan (ili idealan); to bi dalje vodilo
zaključku da su svi drugi životni stilovi ,manje dobri" ili devijantni (pritom treba imati na umu
da više od 80 procenata svetske populacije ne živi u zapadnom industrijalizovanom svetu).

Društvene promene u državama, kao što je tip vlasti, ekonomska situacija i napredovanje novih
tehnologija, značajno utiču na to kako će ljudi živeti svoje živote, sa kojim razvojnim zadacima
će se suočiti i kada tokom života će se ti zadaci pojaviti. Mnogi zadaci iz prethodnih teorija su
zastareli, u smislu da se taj zadatak više ne pojavljuje na predvidenom uzrastu ili u predviđenoj
formi. Uzrast u kojem dete (zaista) odlazi iz roditeljskog doma je povećan, pre svega zbog
produženog školovanja, a kod nas i zbog finansijskih nemogućnosti da se ode. Broj dece opada,
parovi žele da ih imaju manje (npr. jedno), a neki uopšte ne žele decu.

Ima ljudi koji ne žele ni da žive sa partnerom. Danas postoje i druge forme veza u koje stupaju i
koje održavaju odrasli, osim braka sa osobom suprotnog pola. Razvodi su sve češći, tako da
mnogi ljudi iskuse zadatak stvaranje porodice više nego jedanput. Ova knjiga govori upravo o
(nekim) životnim izborima odraslih koji odstupaju od tradicionalnih razvojnih zadataka.

Međutim, postoje i teorije razvoja koje mogu da objasne zašto se razvojni putevi ljudi menjaju
tokom vremena, kao i zašto se razli kuju životni tokovi ljudi koji žive u isto vreme, na istom
mestu. Tu nema privlačnih opisa univerzalnih stadijuma, već se nude ideje o tome kako i zašto se
promene dogadaju.

EKOLOŠKE TEORIJE LJUDSKOG RAZVOJA

Ekološki pristup počiva na neoborivoj činjenici da se razvoj odvija u kontekstu i da kontekst

utiče na tok razvoja. Ljudi ne žive u jednakim laboratorijskim uslovima, niti se razvijaju u
vakumu. Mi živimo i razvijamo se unutar socijalnog i kulturnog konteksta. Ove teorije su novije
u odnosu na teorije stadijuma, ali treba reći da sama ideja o istraživanju razvoja u kontekstu nije
nova. Tvrdnju da je za razumevanje evolucione vrednosti nekog ponašanja potrebno razmatranje
u ekološkom području u kojem se ponašanje razvilo izrekao je Čarls Darvin (Vasta, Haith i Mill
er, 2005).

BRONFENBRENEROV EKOLOŠKI MODEL

Juri Bronfenbrenner (Urie Bronfenbrenner, 1917-2005 je rođen u Moskvi, a njegova porodica se

preselila u SAD kada je imao šest godina. Studirao je psihologiju i muziku, a doktorirao u oblasti
razvojne psihologije. Od svojih najranijih radova bio je zainteresovan za proučavanje uticaja
kulture na razvoj deteta. Verovatno da deo tog interesovanja potiče i iz njegovog ličnog iskustva.
Jedna od njegovih prvih knjiga, Dva sveta detinjstva (Bronfenbrener, 1970), odnosi se na
poređenje dva različira društvena konteksta u kojem se razvija dete - SAD i (tadašnji) Sovjetski
Savez. Bronfenbrener je prepoznavao etnocentrični pristup koji su mnogi od njegovih kolega
unosili u (dečiju) razvojnu psihologiju. Naročito je bio protiv eksperimentalnog pristupa i
ispitivanja ponašanje dece u laboratorijskim uslovima, jer je smatrao da rezultati neće pokazivati
ono što se zaista dogada u stvarnom životu. U svom članku iz 1977. Bron fenbrener daje
čuvenu ,,definiciju" takve razvojne psihologije: ,,nauka o čudnom ponašanju dece u nepoznatim
situacijama sa nepoznatim odraslima, koje se odvija za najkraće moguće vreme" (Bronfenbrener,
1977 str. 513) (,the.science of the strange behavior of children in strange situations with strange
adults for the briefest periods of time").

Bronfenbrener je tvrdio da razvoj mora biti proučavan u kontekstu, jer on zahteva socijalno
iskustvo. Tokom godina razvio je nov model objašnjenja šta se dogada kada individua stupa u
interakciju sa društvenim svetom oko sebe. Svoju teoriju je nazvao ekologijom ljudskog razvoja
(Bronfenbrener, 1979). Sam termin ekologija pozajmljen je iz biologije, gde se odnosi na
različite interakcije organizama i okoline; ekosistem je kompleksno jedinstvo živih bića i
prostora u kojem ona žive. Sta ovo znači za ljudski razvoj? Bronfenbrener smatra da su uslovi u
kojima se ljudi razvijaju vrlo slični uslovima ekosistema!. Ljudi su društvena bića i njihov razvoj
zavisi od odnosa koje formiraju tokom života. Neki od ovih odnosa su bliski i neposredni, a
drugi su dalji i indirektni. Osobe čak i ne moraju biti svesne svih odnosa unutar kojih žive.
Odnosi mogu biti opisani kao različiti sistemi, od kojih svaki nudi različite uloge (npr. vođa,
sledbenik/clan, negovatelj), pravila i granice (dozvoljeno i zabranjeno), kao i norme i očekivanja
u odnosu na različite pojedince unutar sistema. Pojedinci su pod uticajem ovakvih odnosa, ali i
oni utiču na odnose. Na primer, razvojni psiholozi su dugo bili usmereni na uticaj koji roditelji
imaju na razvoj svoje dece. Prema Bronfenbreneru, ovo je jednostrano gledište, jer ne uključuje i
ne ispituje uticaj koji deca imaju na svoje roditelje i njihove dvosmerne interakcije. Odnose u
kojima se nalazimo i koji se protežu kroz četiri ekološka sistema treba zamisliti kao set babuški -
jedni unutar drugih. Kako ovo izgleda na primerima?

Pored neposrednog konteksta unutar koje osoba živi, kao što je porodica ili grupa prijatelja
(odnosno mikrosistem), na tu osobu utiču i drugi sistemi. Ako članovi jednog sistema (npr.
roditelji) stupaju u interakcije sa članovima drugog mikrosistema (npr. sa nastavnicima,
psihologom, pedagogom), to će imati indirektne efekte na razvoj deteta (recimo da se roditelj
može interesovati kako da što bolje podrži interesovanja koje dete pokazuje). Ili - partner osobe
(momak, devojka, supružnik...) stupa u interakcije sa roditeljima osobe; taj odnos članova dva
mikrosistema snažno utiče na osobu, želela to ona ili ne. Interakcije članova mikrosistema
stvaraju mezosistem - sistem medusobnih odnosa mikrosistema. Egzositem je sistem koji utiče
na osobu, ali ona nije u njemu (šira društvena okolina). Na primer, majčine koleginice sa posla ili
kolege partnera mogu imati (indirektan) uticaj na život osobe, iako ona sama nije u neposrednim
interakcijama sa njima. Na kraju, širi kulturni kontekst, sa zakonima, pravilima, normama i
verovanjima specifičnim za konkretno društvo, ima snažan uticaj na sve sisteme. To je
makrosistem i generalno se menja teže od ostalih sistema. Npr. uverenja o tome šta je važno (za
uspeh) u životu ili čemu treba težiti, uticaće na sve - decu, adolescente, mlade odrasle,
sredovečne, stare; na sve članove sistema i njihove interakcije. Najvažnije za Bronfenbrenerovu
teoriju je posmatranje interakcija uticaja kao višesmernih. Osobe utiču na okolne sisteme, a
ujedno su pod uticajem istih tih sistema, tj. karakteristike osobe funkcionišu i kao indirektni
proizvodač i kao produkt razvoja" (Bronfen brenner & Morris, 2006; prema Hendry & Kloep,
2012).

TEORIJA ŽIVOTNOG TOKA GLENA ELDERA

Sa izuzetkom Bronfenbrenera, psiholozi i psihijatri su predlagali teorije razvoja usmerene na

pojedinca. Sociolozi tradicionalno imaju drugačije usmerenje, oni proučavaju „makrosistem",
kako društvo i društvene grupe funkcionišu. Glen Elder (Glen Elder, 1934) obično se označava
kao sociolog, mada je doktorirao i psihologiju i sociologiju i ima zvanje naučnog savetnika u obe
oblasti. Njegov pristup životnog toka je interdisciplinarni pristup razvoju odraslih, kod nas više
poznat sociolozima, nego psiholozima.

Elder je rođen u SAD, u toku Velike depresije (Great Depres sion), globalnog ekonomskog kraha
koji je počeo padom berze u jesen 1929. godine, na dan poznat kao Crni utorak, a trajao je do
1939. godine.

Posledice depresije bile su ogroman rast nezaposlenosti (do 25% u SAD, a čak i više u drugim
industrijalizovanim zemljama), pad cena useva (farmeri su bili naročito pogodeni) i opšti pad
ličnih prihoda. Društvene promene tih razmera (sociološki aspekt) ce vrlo verovatno proizvesti
trajne efekte na ljude koji su njima bili zahvaćeni (psihološki aspekt). Elder je želeo da proučava
upravo taj problem: kakve efekte je Velika depresija imala na ljude? Srećom, postojali su
longitudinalni podaci koji su sadržali mnoštvo mera, od socio-ekonomskih do mera psihološkog
blagostanja. Rezultati njegovih detaljnih analiza predstavljeni su u poznatoj knjizi Deca Velike
depresije: društvene promene životnog iskustva (El der, 1972, prema Hendry & Kloep, 2012).
Ljudi su bili različito pogodeni ekonomskim krahom, neki su bili oterani u siromaštvo, a neki su
bogatili kupujući jeftino od onih koji su bili prisiljeni da prodaju svoju imovinu.

Osobe koje su iskusile ekonomske probleme imale su različite reakcije u ponašanju i

doživljavanju. Ekonomsko prilagođavanje koje je uključivalo gubitak (npr. prodaja imovine,
korišćenje uštedevine, značajno smanjivanje kupovine) imalo je negativniji psihološki uticaj na
porodice nego drugi aranžmani prilagođavanja, kao što je uzgajanje sopstvenog povrća,
zapošljavanje majki, prekovremeni rad očeva (Elder, Conger, Foster, & Ardelit, 1992). Deca
koja su tada odgajana obično nisu bila direktno pod uticajem ekonomskih nepovoljnosti, već
indirektno, preko reakcija roditelja. Generalno, na nepovoljnu ekonomsku situaciju otac je
reagovao povišenom hostilnošću i negativnom odnosu prema supruzi. Napetost u bračnim
odnosima, zajedno sa finansijskim problemima, u mnogim slučajevima vodili su ka
kažnjavajućim, nedoslednim ili odbacujućim stilovima roditeljstva. Ovakve promene u
roditeljskom ponašanju povećale su verovatnoću temper tantruma i drugog problematičnog
ponašanja manje dece, a povećavala su i rizik od agresivnog ponašanja i depresivnih osećanja
kod adolescentne dece. Međutim, ako, odnos roditelja nije bio narušen ili je čak ojačan
ekonomskim teškoćama (ovo je naročito bio slučaj kod parova koji su imali snažnu vezu pre
krize), onda nije ni pokretan opisani sled negativnih ponašanja i posledica.

Ovo je bio primer kompleksnih odnosa između određenih događaja i specifičnih životnih ishoda.
Ista nepovoljnost, ekonomska kriza, mogla je da donese pozitivne, neutralne ili negativne
posledice za osobe koje obuhvaćene njome. Razlike su proizvodile strategije prevladavanja,
uzrast i pol, kvalitet braka roditelja, pa čak i izgled osobe (Hendry & Kloep, 2012). Ovi rezultati
su doveli Eldera do formulisanja nove teorije razvoja, koju je nazvao teorijom životnog toka (life
course theory) i za koju su važna četiri principa, čije kratko objašnjenje sledi.

Princip vremena i mesta u istoriji (The principle of historical time and place). Život osobe je
utkan i oblikovan istorijskim vremenom i mestom u okviru kojega osoba živi svoj život. Isti
dogadaj može imati potpuno različite posledice za osobu, u zavisnosti od toga kada i gde u svetu
se dešava. Na primer, dete rodeno van braka može da bude vrlo srećan dogadaj za majku iz
skandinavskih zemalja u ovom veku, ali je taj događaj bio ravan katastrofi pre sto godina, i još
uvek je jako negativan za mnoge žene u nekim zemljama.

Princip uvremenjenosti (The principle of timing in lives). Razvojni uticaj prelaska iz jedne
životne faze u drugu ili uticaj jednog dogadaja je u skladu sa uvremenjenošću tog prelaska ili
dogadaja. Ovaj princip sadrži istu ideju kao i koncept socijalnog sata Bernis Nejgarten - to je
društveno određena percepcija da li se neki dogadaj dogodio na vreme ili ne. Ako se opet
poslužimo prethodnim primerom, rođenje deteta van braka bi čak i u Švedskoj, koja podržava
nove životne stilove i forme porodice, bio problematičan ukoliko se majka nalazi u srednjoj
adolescenciji.

Princip povezanih života (The principle of linked lives). Životi koje živimo su međusobno
povezani, a društveni i istorijski uticaji su izraženi kroz tu mrežu odnosa. Ovaj princip je sličan
Bronfenbrenerovim idejama o povezanim sistemima. Kada ljudi govore da je neka
(problematična) odluka samo njihova i da drugi ne treba da se mešaju, oni ne vide širu sliku. Šta
god mi radimo, šta god da nam se dogodi, to ima efekat i na druge, iako ga mi, možda, nismo
svesni. Na primer, zaljubljivanje i ljubavna veza se obično sagledavaju kao privatna stvar dvoje
ljudi. Međutim, sve odluke povezane sa tim - održavanje duge, stabilne veze, brz ili buran raskid,
ulazak u roditeljstvo - sve to ima efekat koncentričnih krugova (ripple effect) na mnoge druge.
Roditelji će možda morati da se suoče sa odlaskom (odraslog) deteta od kuće, ili da naprave
mesta za odraslo dete koje se vraća kući nakon razvoda, ili da se priviknu na dodeljenu ulogu
babe i dede koji čuvaju unuka. Princip lične aktivnosti (The principle of human agency). Osobe
konstruišu svoj životni tok kroz seriju odluka i akcija koje preduzimaju, unutar mogućnosti i
ograničenja koja im nameću istorijske i društvene okolnosti. Dakle, ljudi nisu pasivni produkti
svoje okoline; svojim odabirom puteva oni tu okolinu menjaju, što će imati posledice po njih. Na
primer, odluka o napuštanju ili završetku fakulteta je pod uticajem prethodnih iskustava sa
sistemom obrazovanja, inteligencije, pod uticajem roditelja i vršnjaka, a opet je to individualna
odluka koja će imati po sledice u budućnosti (dovešće osobu u specifične okolnosti, koje bi bile
drugačije da je odabran drugačiji put u tom trenutku razvoja).
PSIHOLOGIJA CELOŽIVOTNOG RAZVOJA POLA BALTSA

Otprilike u isto vreme kada je Glen Elder formulisao svoju teoriju životnog toka u SAD, u
Nemačkoj je Pol Balts (Paul Baltes, 1939-2006) sa svojim kolegama razvijao specifičan pristup
razvojnoj psihologiji celokupnog životnog toka. U časopisu American Psychologist
(Nesselroade, 2006) Balts je opisan kao naučnik koji je bio predan ustanovljavanju i
promovisanju razvojne psihologije kao discipline koja proučava celokupan život čoveka; a tu
disciplinu su, u moderno vreme, oblikovala njegova shvatanja više nego bilo čija druga. Načela
psihologije celoživotnog razvoja autori danas navode kao osnovne postavke savremene razvojne
psihologije (Lacković-Grgin, 2006). Sledi kratak pregled načela psihologije celoživotnog razvoja
(prema Baltes, Lindenberger, & Staudinger, 2006).

Razvoj se odvija tokom čitavog života. Osim određenog privremenog prioriteta ranijih životnih
događaja, i svi drugi događaji mogu imati snažan uticaj na životni razvoj. Razvoj teče i polako i
kontinuirano (kumulativno), ali se događaju i iznenadne, diskontinuirane razvojne promene
Razvoj je utkan u širi istorijski i kulturni kontekst. Ovo je zajedničko svim ekološkim teorijama i
najjasnije objašnjava zašto razvoj nema jedan, univerzalan put, već više puteva. Balts i saradnici
razlikuju tri vrste uticaja konteksta na razvoj: normativni uzrasni uticaji, normativni istorijski
uticaji i nenormativni uticaji.

Normativni uzrasni uticaji su svi oni biološki i sredinski činioci koji visoko koreliraju sa
uzrastom. Te varijable su tradicionalno proučavali razvojni psiholozi. Primeri bioloških uzrasnih
uticaja koji su normativni (događaju se svima) jesu pubertet ili menopauza.

Sredinski normativni uzrasni uticaji su vezani za socijalizaciju i prihvatanje normativnih

uzrasnih uloga, kao što je polazak u školu ili odlazak u penziju.

Normativni istorijski uticaji su dogadaji koji su deo iskustva mnogih ljudi u određenoj kulturi u
određenom vremenu. Oni mogu biti sredinski, kao što je ekonomska kriza, rat ili politična
nestabilnost, a mogu biti i biološki, kao što je zagađenje sredine (npr. nukleara katastrofa) ili
epidemije širokih razmera. Sredinski i biološki dogadaji su često meduzavisni. Ako ovakvi
događaji pogode samo jednu generaciju, onda se u istraživanjima najčešće nazivaju efektima
generacije, a ako pogode celu populaciju koja im je izložena onda je reč o efektima vremena
merenja, odnosno razdoblja (Schaie i Willis, 2001). Velika depresija je čest primer efekta
razdoblja; a vijetnamski rat efekta generacije. Takve primere možemo naći i kod nas: inflacija u
Srbiji početkom devedesetih pred stavlja efekat razdoblja; ta ista inflacija je imala i specifičan
generacijski efekat - primetnu pojavu tzv. sponzoruša? Moji sadašnji studenti su rođeni nakon
tog perioda i kao efekat razdoblja najčešće navode bombardovanje Srbije 1999. godine.
Normativni istorijski uticaji koji pogađaju generacije očigledni su i u nekim široko prihvaćenim
terminima: generacija X, Y i Z. Generacija X je izgubljena generacija i prva generacija „dece sa
ključem oko vrata", što je jedan od važnih faktora u izdvajanju novog životnog stila namerno
sami.

Nenormativni uticaji su oni činioci koji mogu da budu vrlo značajni za razvoj određene osobe,
ali to nisu događaji koje doživljavaju svi ljudi. Primer bi mogle biti česte selidbe porodice dok je
osoba bila dete, teža povreda ili bolest, značajan dobitak na lutriji i slično.
Istraživači razvoja dece su obično usmereni na uzrasne uticaje, a istraživači razvoja odraslih na
istorijske i normativne uticaje na razvoj.

Razvoj ima više pravaca i više ishoda (multi-directionality i multi finality). To znači da jedan isti
događaj može imati različite posledice (tj. više pravaca; kao različiti efekti Velike depresije na
porodice u razmatranju Eldera), ali i da vrlo različiti događaji u životima osoba mogu imati
slične ishode (npr. osoba koja ne pije može biti i dete alkoholičara i dete roditelja koji su bili vrlo
umereni u piću).

Razvoj uvek uključuje i gubitke, kao i dobitke. Ponekad osoba mora da izgubi na fleksibilnosti
da bi postigla specijalizaciju; ponekad su dobici u jednom domenu praćeni gubicima u drugom.
Na primer, penzionisanje otvara mogućnost za bavljenje novim aktivnostima, ali taj dobitak
može biti praćen gubitkom samopoštovanja koje je bilo vezano za posao. Gubici, nedostaci i
ograničenja mogu da služe kao katalizatori pozitivnih promena, zato što primoravaju osobu i/ili
okolinu da na njih odgovori. Oni mogu da izazovu razvoj adaptivnih strategija, tako da, iz jednog
ugla gledano, pomažu osobi da se generalno bolje prilagođava promenama u svom životu.
Uspešan razvoj je „maksimizacija dobitaka i minimizacija gubitaka" (Baltes et al., 2006).

Plastičnost. Ovaj poslednji razvojni princip odnosi se na mogućnosti prilagođavanja osobe, to

je ,,varijabilnost unutar osobe"

(Baltes et al., 2006). Jedan od osnovnih zadataka je istraživanje raspona plastičnosti, kao i
promene plastičnosti koje su povezane sa uzrastom. Balts je intenzivno proučavao stare ljude i
plastičnost je tu posebno značajn termin u objašnjavanju razlike između onoga što osoba može
da uradi i što bi mogla da uradi kada bi imala obuku ili pomoć.

Dakle, za Baltsa razvoj je rezultat uspešnog savladavanja kontekstualnih životnih izazova i/ili
gubitaka i deficita. Sta su konkretno ti izazovi i kako će se oni odraziti na osobu variraće sa
kontekstom, uz rastom i kulturom. Da li će biti uspešno savladani zavisi od brojnih faktora,
između ostalog i od toga koliko lako osoba može da se adaptira na promene. Kao i drugi
teoretičari, Balts i njegovi saradnici smatraju da su izazovi neophodni pokretači razvoja. Izazovi
ne moraju uvek da dolaze iz društvenog okruženja; to može biti i gubitak ili deficit neke funkcije
koji poziva na aktivno prilagođavanje i samim tim otvara mogućnost za rast i razvoj. Kao i
Bronfenbrener i Elder, Balts sagledava razvoj kao proces koji traje celog života i koji
podrazumeva dinamične interakcije elemenata unutar osobe, kao i između osobe i okoline.

Kao što je rečeno na početku, ekološke teorije mogu da objasne nastanak novih životnih stilova i
u okviru njih se prihvata da ne postoji jedan univerzalan razvojni tok. Razvoj nije put sa
bankinama, razvoj je drvo koje se grana. Na sledećim stranama upoznaćemo se sa životnim
stilovima ,,izniklim" u novije vreme.