Tatum & Ruby

1
Knjige.club
 Tatum & Ruby

Naslov izvornika
Bring Me Back

B. A. PARIS

S engleskoga prevela
Maja Opačić

2
Knjige.club
 Tatum & Ruby

Za Christine, najbolju sestru na svijetu

3
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVANAEST GODINA RANIJE

Ispitanik: Finn McQuaid

Datum: 15. 03. 2006.
Vrijeme: 3.45
Mjesto: Fonches

Vraćali smo se sa skijanja u Megeveu. Ja sam odlučio da na putu kući

stanemo u Parizu. Trebalo je to biti iznenađenje za Laylu, koja nikad
ondje nije bila. Večerali smo u restoranu pored katedrale Notre-Dame,
nakon čega smo se otišli prošetati uz Seinu. Mogli smo prenoćiti u
Parizu - sad žalim što nismo - ali oboje smo željeli čim prije stići kući, u
našu kućicu u selu St Mary’s u Devonu.
Moralo je već biti oko ponoći kad smo krenuli iz Pariza. Nakon
otprilike sat i pol trebao sam na zahod pa sam sišao s autoceste na
odmorište u Fonchesu. Ondje nema benzinske postaje, ni zalogajnice, ali
znao sam da zahod postoji jer sam već za ranijih odlazaka na skijanje
u Megeve znao navratiti onamo. Parkiralište je bilo pusto, ako izuzmemo
automobil koji sam vam već spomenuo, parkiran točno ispred zahoda.
Mislim da je bilo nekoliko kamiona na njihovom parkiralištu, s druge
strane; morala su biti barem dva: onaj koji sam vidio kako odlazi i
onaj drugi, s čijim smo vozačem kasnije razgovarali.
Po autu nam se kotrljala prazna boca vode, a putem iz Megevea jeli
smo grickalice, pa sam prošao pored zahoda i odvezao se do kraja
parkirališta da bacim ambalažu u kantu za smeće. Ja... trebao sam se
parkirati pred zahodom i pješice otići do kante. Da sam to učinio, bio bih
bliže. Trebao sam biti bliže.
Layla je spavala - zaspala je čim smo se uključili na autocestu - nisam
je želio buditi pa sam neko vrijeme sjedio da se malo opustim. Probudila
se kad sam počeo skupljati smeće po autu. Nije htjela ondje ići na zahod,
rekla je da će radije pričekati da stanemo na pravom odmorištu, s
benzinskom crpkom i restoranom. Dok sam izlazio iz automobila, rekao
sam joj da se zaključa jer mi nije bilo drago što je ostavljam samu u
mraku. Ona stvarno mrzi mrak, znate.
Prilazeći zahodu, mimoišao sam se s nekim muškarcem, a minutu-
dvije nakon toga čuo sam automobil kako odlazi. Muškarac je bio niži od
4
Knjige.club
 Tatum & Ruby
mene, možda metar i osamdeset? Mislim da je bio tamnokos, siguran sam
da je imao bradu. Brzo sam obavio što sam imao; nije mi se sviđalo u
zahodu, bio sam uznemiren, kao da me netko promatra. Možda zato što
su vrata jedne kabine bila zatvorena.
Dok sam hodao prema automobilu, čuo sam kamion kako kreće s
parkirališta. Gledao sam ga kako se uključuje na autocestu. Vozio je brzo,
kao da mu se žuri, ali u tom mi trenutku to zaista nije bilo sumnjivo. U
daljini sam vidio siluetu našega auta; bio je jedini na parkiralištu jer je
onaj drugi - onaj parkiran ispred zahoda - već bio otišao. Tek kad sam se
približio, shvatio sam da Layla nije u autu i pomislio da je ipak odlučila
otići na zahod. Sjećam se da sam se osvrtao, očekujući da ću je vidjeti
kako žuri za mnom - znao sam da je od toga mjesta hvata jeza kao i mene
- no nije je bilo pa sam sjeo u auto da je pričekam. Međutim, mrak me
počeo previše mučiti pa sam upalio motor i dovezao automobil pred
zahod. Ondje je bilo barem malo svjetla, a nisam htio da Layla hoda po
mraku sve do kraja parkirališta.
Zacijelo je prošlo tek nekoliko minuta kad sam se počeo brinuti.
Osjećao sam nelagodu jer se još nije pojavila pa sam izašao iz auta i otišao
u ženski zahod da je potražim. Ondje su bile tri kabine: dvije su bile
prazne, dok su na trećoj vrata bila zatvorena pa sam pretpostavio da je
unutra. Zazvao sam je, ali ništa mi nije odgovorila pa sam rukom gurnuo
vrata kabine. S lakoćom su se otvorila. Kad sam vidio da Layla nije ondje,
požurio sam natrag van i počeo je dozivati. Mislio sam da je možda, nakon
što sam izašao iz auta, odlučila malo protegnuti noge i udahnuti svježeg
zraka. No čak sam i u tom trenu znao da ona nikad ne bi odšetala, ne po
noći, ne po mrklome mraku, jer - kao što rekoh - mrzi mrak.
Otrčao sam iza zahoda da provjerim nije li možda ondje, ali nisam je
našao pa sam iz prtljažnika uzeo baterijsku svjetiljku i proširio svoju
potragu na cijelo odmorište. Neprekidno sam je glasno dozivao. Na
parkiralištu za kamione još je uvijek jedan bio parkiran pa sam
otišao onamo i viknuo, nadajući se da ću pronaći nekoga da mi pomogne
u potrazi. No u vozačkoj kabini nije bilo nikoga, a kad sam zalupao na
vrata, nitko mi nije odgovorio pa sam pretpostavio da vozač spava iza.
Lupao sam i na ta vrata, ali nitko nije otvorio. Izvadio sam mobitel i vidio
da nemam signala. Nisam znao što da radim. Nisam htio otići jer sam se
bojao da je Layla negdje pala i sad tako ozlijeđena leži, ali znao sam da je
nikad neću pronaći samo uz svjetlost baterijske svjetiljke. Stoga sam se
vratio u automobil i odvezao se do najbliže benzinske postaje najbrže što
sam mogao. Utrčao sam dozivajući pomoć. Jedva su me razumjeli jer
slabo govorim francuski no naposljetku su pristali pozvati policiju. A
onda ste došli vi, obratili mi se na engleskom i odveli me natrag na
5
Knjige.club
 Tatum & Ruby
odmorište da mi pomognete pronaći Laylu, jer sam je doista morao
pronaći.

To je iskaz koji sam dao policiji negdje u blizini autoceste A1 u Francuskoj.

Bila je to istina. Samo ne baš potpuna.

6
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PRVI DIO

7
Knjige.club
 Tatum & Ruby

JEDAN

Sada

M obitel mi zazvoni dok prolazim kroz ostakljeno predvorje

Harryjeva dojmljiva ureda u ulici London Wall. Okrećem se i bacam
pogled na digitalni sat iznad prijamnoga šaltera; tek je šesnaest i trideset, ali
nestrpljivo iščekujem odlazak kući. Mjesecima sam neumorno radio na tome
da Granta Jamesa, slavnoga magnata, nagovorim da uloži pedeset milijuna
funti u Harryjev novi fond i sad sam spreman za slavlje. Harry je u znak
zahvalnosti rezervirao stol za Ellen i mene u Hideoutu, najboljem restoranu
u Cheltenhamu. Znam da će se ona oduševiti.
Nestrpljivo pogledam na mobitel, u nadi da me zove netko kome se ne
moram javiti. Očitava se ime pozivatelja: Tony Heddon, detektiv iz policijske
postaje u Exeteru. Upoznali smo se prije dvanaest godina, kad su me uhitili
za Laylino umorstvo; u međuvremenu se među nama razvilo blisko
prijateljstvo. Odlazim do čelične klupe lijevo od prijamnoga šaltera i spuštam
aktovku na metalno sjedalo.
- Tony - javljam se. - Drago mi je da se čujemo.
- Smetam li?
- Ma ne - kažem. Primjećujem da Tony zvuči ozbiljno, kao kad me
obavještava da je francuska policija opet pronašla tijelo nepoznate ženske
osobe. Znam da je u neugodnom položaju pa odlučujem prijeći na stvar. - Je
li pronađeno još jedno tijelo?
- Ne, ništa slično - razuvjeri me on svojim mekim devonskim naglaskom.
- Thomas Winter, tvoj nekadašnji susjed u St Mary’su, jučer je došao u
postaju.
- Thomas? - ponovim iznenađeno. - Čudim se da je još živ. Kako je?
- Dobro se drži, ali ima već dosta godina. Upravo zbog toga ne pridajemo
previše pozornosti onome što nam je rekao - doda Tony, a onda zastane. Dok
čekam da nastavi, u glavi vrtim što im je Thomas uopće mogao ispričati.
Sjetim se kako smo prije odlaska u Francusku, prije njezina nestanka, Layla i
ja bili najsretniji par na svijetu.
- Zašto? Što je rekao? - pitam.
- Da je jučer vidio Laylu.

8
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Srce mi preskoči. Slobodnom se rukom oslanjam na hladan metalni
naslon klupe. Pokušavam pojmiti što mi je to Tony upravo rekao. Znam da
čeka da nešto kažem, ali ne mogu. Prepuštam njemu da prekine tišinu.
- Rekao je da ju je vidio kako stoji ispred vaše kućice. Kad joj je pokušao
prići, pobjegla je - kaže.
- Zato što to nije bila ona - kažem bezizražajnim glasom.
- To sam mu i ja natuknuo. Podsjetio sam ga na to da je nije vidio dvanaest
godina, no tvrdi da bije prepoznao i nakon pedeset. Imala je kapuljaču na
glavi, ali on je čvrsto uvjeren da je to bila Layla. Navodno zbog držanja.
- Ali nije s njom razgovarao.
- Nije. Rekao je, citiram: „Kad sam je zazvao, okrenula se, ali onda me
vidjela i pobjegla.“ Kaže da je otrčala prema kolodvoru, no u to se vrijeme ne
mogu kupiti karte, a ne možemo pronaći nikoga tko je vidio ženu koja čeka
vlak. Ondje nema nadzornih kamera pa smo zapeli u slijepoj ulici.
Pokušavam smisliti pametan odgovor. - Ne misliš valjda da je to doista
bila Layla? Nakon toliko godina? Nemoguće.
Tony duboko uzdahne. - Mislim da cijelu priču možemo pripisati bujnoj
mašti gospodina Wintera. Samo sam te htio obavijestiti, ništa više.
- Dobro, hvala, Tony. - Želim prekinuti razgovor, ali čini mi se prebrzo. -
Kad odlaziš u mirovinu? U rujnu, zar ne?
- Da, za dva mjeseca. Iako ne znam što ću sa sobom kad konačno odem.
Hvatam se za njegovu zadnju opasku. - Za početak možeš svratiti do nas.
Znam da bi ti se Ellen razveselila.
- Može, naravno.
Možda razumije da mi nije do razgovora jer mi kaže da mora obaviti još
jedan telefonski razgovor. Na trenutak nepomično stojim, pokušavajući
stvari sagledati u pravom svjetlu. Pitam se zašto Thomas misli da je vidio
Laylu. Na brzinu računam: proslavili smo njegov osamdeseti rođendan
nedugo prije odlaska na onaj kobni odmor u Francusku 2006., što znači da su
Thomasu sada devedeset i dvije godine. U njegovim se godinama ljudi lako
zbune. Moguće da je riječ tek o tlapnjama jednoga starca. Da, sigurno je tako.
Samouvjereno vadim ključeve iz džepa i krećem prema parkiralištu.

Kući putujem nevjerojatno dugo, što i nije čudno s obzirom na to da je

petak poslijepodne. Dok prolazim pored znaka na ulazu u selo - „Dobro došli
u Simonsbridge, pazite na brzinu“ - ponovno počinjem osjećati ranije
uzbuđenje zbog uspješno sklopljenoga posla. Baš lijepo od Harryja što nam
je rezervirao stol u Hideoutu. Savjetovao mi je da probam srneći odrezak;
vjerojatno ću ga poslušati.
9
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Minutu kasnije zaustavljam se pred našom kućom. Možda izvana i ne
izgleda naročito, ali moja je sigurna luka, a ima i vrt, moje utočište. U
normalnim bi okolnostima Ellen stajala na vratima, nestrpljivo me iščekujući
kao i ja nju. Najčešće je već šuškanje šljunka pod gumama trgne iz rada na
trenutnoj ilustraciji pa otvara vrata kuće prije no što uspijem izaći iz auta. No
ne i danas. A danas mi se to čini zlokobno.
Govorim samome sebi da ne budalim, da Ellen ne otvara vrata baš svaki
put i da bi me svakako ondje dočekala da sam joj ranije bio javio dobre vijesti.
Međutim, htio sam joj ih priopćiti oči u oči, želio sam vidjeti kako hvali moju
pamet, a ne samo čuti te riječi preko telefona. Znam kako to zvuči. Nije da
imam toliki ego, ali sklapanje ovoga posla vrhunac je moje karijere.
Kad uspijete pridobiti ulagača kakav je Grant James, osjetite nalet
adrenalina. Osjećaj je čak i bolji od euforije koja me preplavi kad
nadmudrim velike igrače na burzi.
Zvuk otključavanja brave nije ju privukao vratima. Ni nju ni Peggy, našu
irsku setericu, što je još čudnije. Ne dozivam ih, već krećem u potragu za
Ellen, dok u meni već polako tinja zabrinutost. Otvorivši vrata dnevnoga
boravka, ugledam je kako sklupčana leži u jednom od naslonjača, odjevena u
moju traper košulju, koju mi uporno krade iz ormara. Ne smeta mi to, divna
je u njoj. Koljena je privukla prsima, a košulju navukla preko njih, poput
šatora.
Moj uzdah olakšanja zapne mi u grlu kad vidim kako tupo zuri kroz
prozor, zagledana u daleku prošlost. Dugo nisam vidio taj pogled, ali jako ga
dobro poznajem. Sad mi je jasno zašto Peggy, koja uvijek osjeća Ellenino
raspoloženje, šutke leži pod njezinim nogama.
- Ellen? - tiho je zazovem.
Okreće glavu prema meni. Kad me uspije fokusirati, brzo ustaje.
- Oprosti - turobno kaže i priđe mi žustrim korakom. Peggy je pospano
slijedi, vidi se da je već stara. - Odlutala sam u mislima.
- Vidim.
Pruža ruku prema mome licu i ljubi me. - Kako ti je bilo na poslu?
- Dobro - kažem. Vijesti o sklopljenome ugovoru zasad stavljam na
čekanje. - Kako si ti provela dan?
- Isto dobro.
Međutim, njezin je smiješak malo previše radostan.
- O čemu si razmišljala kad sam došao?
Odmahne glavom. - Ni o čemu.
Kažiprstom joj podignem bradu, tako da ne može izbjeći moj pogled. -
Znaš da to kod mene ne pali.
10
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Nije ništa, stvarno - ustraje Ellen.
- Reci mi.
Jedva primjetno slegne ramenima. - Ništa naročito, ali kad sam se
popodne vratila iz šetnje s Peggy, pronašla sam ovo - izvlači nešto iz džepa
košulje - na pločniku pred kućom.
Spuštam pogled na njezin dlan i vidim oslikanu drvenu babušku. Kao da
me munja ošinula. Odmah zatim osjetim bijes kad mi na trenutak sine
sumanuta pomisao da mi je Ellen kopala po radnoj sobi, no onda se sjetim da
ona takvo što nikad ne bi učinila. Svim se silama koncentriram da suzbijem
gnjev u sebi. Uostalom, rekla je da je babušku pronašla na pločniku pred
kućom, zar ne?
- Očigledno je nekome ispala - kažem, najležernije što mogu. - Primjerice
nekom djetetu na putu iz škole.
- Znam. Ali podsjetila me na... - zastaje.
- Da? - pokušavam je potaknuti da dovrši rečenicu. Psihički se pripremam
jer znam što će reći.
- Na Laylu. - Kao i uvijek, njezino ime ostaje visjeti između nas. A danas
se zbog Tonyjeva poziva čini težim nego inače.
Ellen se odjednom nasmije i razbije tmurnu atmosferu. - Sad barem imam
cijeli komplet. - Naravno, znam što time hoće reći.
Upravo mi je Layla prva pričala o tome kako su i ona i Ellen imale komplet
babuški, a onda je jednoga dana najmanja babuška iz Ellenina kompleta
nestala. Ellen je optužila Laylu da ju je uzela, no Layla je tvrdila da nije.
Babuška nikad nije pronađena. Sada, trinaest godina nakon što sam prvi put
čuo tu priču, primjećujem kako je ironična: baš poput Ellenine babuške, i
Layla je nestala bez traga.
- Možda da je staviš na zidić pred kućom, kao što ljudi znaju staviti
pronađene rukavice - kažem. - Netko bi je mogao tražiti.
Lice joj se objesi i odmah mi je krivo. Naposljetku, riječ je o običnoj
babuški. No nakon Tonyjeva poziva, njezin mi pronalazak teško pada.
- To mi nije palo na pamet - kaže Ellen.
- Uostalom, sad ti mogu kupiti babuški koliko ti srce poželi - kažem, iako
oboje znamo da uopće nije to posrijedi.
Ellen razrogači oči. - Hoćeš reći...?
- Da - kažem. Podignem je i zavrtim oko sebe. Ponovno primijetim koliko
je lakša od Layle. Pramenovi kestenjaste kose pobjegnu joj iz kratkoga repića
i padnu oko lica. Snažno mi se uhvati za ramena.
- Grant James pristao je na ulaganje? - zacvili.

11
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Jest! - kažem dok potiskujem sjećanja na Laylu. Zaustavljam se i spuštam
Ellen na pod. Zavrti joj se u glavi pa malo posrne prema meni. Privijam je u
zagrljaj.
- Pa to je divno! Harry je sigurno oduševljen! - Izvlači se iz moga naručja.
- Tu me čekaj, odmah se vraćam.
Nestaje u kuhinji, a ja sjedam na kauč i čekam. Peggy mi se zavuče između
nogu. Primam njezinu glavu u svoje ruke i teškoga srca primjećujem kako je
posijedila. Nježno je povlačim za uši, onako kako voli, i kažem joj da je
ljepotica. Često joj to govorim, možda i prečesto. Ali ruku na srce, Peggy meni
nikad nije bila samo Peggy. A sada me, nakon pronalaska one babuške,
zbog toga grize savjest.
Nemiran sam, prepun kinetičke energije pa ne mogu mirno sjediti. Želim
otići u svoju radnu sobu - u kućicu u vrtu, izrađenu po mojim zamislima - i
uvjeriti se da je moja babuška, ona za koju Ellen ne zna, još uvijek ondje, u
svome skrovištu. Ipak, primoram samoga sebe da budem strpljiv, podsjećam
se da mi je život u savršenom redu. Unatoč tome, teško mi je i upravo se
spremam otići potražiti Ellen kadli se ona vrati s bocom pjenušca u jednoj i
dvije čaše u drugoj ruci.
- Savršeno - kažem i nasmiješim joj se.
- Sakrila sam ga u hladnjaku prije dva tjedna - kaže, spusti čaše na stol, a
bocu pruži meni.
- Mislio sam na tebe - kažem, uhvatim bocu i zajedno s njom privučem je
k sebi. - Ti si savršena. - Na trenutak je čvrsto držim, s bocom pjenušca
stisnutom između naših tijela. - Jesi li svjesna kako si lijepa? - Ne zna primiti
kompliment pa spušta glavu i ljubi me u rame. - Kako si znala da ću uspjeti
pridobiti Granta?
- Nisam znala. Da nisi uspio, pjenušac bi nam poslužio da utopimo tugu.
- Vidiš? Zato kažem da si savršena. - Poljubim je i puštam iz zagrljaja,
odvrnem žicu i izvučem čep iz boce. Pjenušac šikne van pa Ellen brže-bolje
zgrabi čaše sa stola. - Pogodi kamo te večeras vodim! - kažem dok ih punim.
- McDonald’s? - zafrkava me.
- Hideout.
Oduševljeno me pogleda. - Stvarno?
- Stvarno. Harry nam je rezervirao stol u znak zahvalnosti.
*
Kasnije, dok se ona na katu sprema za izlazak, odlazim u svoju radnu sobu
u vrtu, sjedam za stol i otvaram desnu gornju ladicu. Stol je starinski, izrađen
od orahovine, a ladica je tako duboka da se moram istegnuti ne bih li
dohvatio drvenu pernicu skrivenu u samome dnu. Iz nje vadim malenu
12
Knjige.club
 Tatum & Ruby
babušku. Potpuno je ista kao ona koju je Ellen pronašla ispred kuće. Dok mi
se prsti ovijaju oko njezina glatkog, lakiranog tijela, osjećam dobro poznato
nelagodno stezanje oko srca: spoj čežnje i kajanja, samoće i beskrajne tuge. I
zahvalnosti, jer da nije bilo ove drvene lutkice, mogli su mi suditi za Laylino
umorstvo.
Bila je njezina, najmanja iz kompleta babuški koji je imala kao dijete. Kad
je Ellenina babuška nestala, Layla je ovu svoju svuda nosila sa sobom jer se
bojala da će joj je Ellen uzeti i onda tvrditi da je njezina. Nazivala ju je
talismanom; u stresnim situacijama primila bi babušku između palca i
kažiprsta i nježno trljala njezinu glatku površinu. Upravo je to radila dok smo
se vozili iz Megevea, zgurena uz vrata automobila. Idućega jutra, kad je
policija došla na odmorište, pronašli su babušku ondje gdje sam bio
parkirao auto, pored kante za smeće. Na tlu su bili vidljivi tragovi
vučenja nogu, što - kao što je moj odvjetnik istaknuo - ukazuje na to da ju je
netko izvukao iz automobila, a ona je babušku namjerno bacila u nastojanju
da ostavi neki trag. Budući da nije bilo dovoljno dokaza ni za jednu teoriju
policije, naposljetku mi je dopušteno da otputujem iz Francuske i zadržim
babušku.
Vraćam je u njezino skrovište i odlazim pronaći Ellen. No poslije, dok
isprepleteni ležimo u krevetu, siti nakon fantastične večere u Hideoutu, šutke
proklinjem babušku koju je pronašla toga dana. Ona je samo još jedan
podsjetnik na to da se, ma koliko godina prošlo, Layle nikad nećemo
osloboditi.
Ne prođe mjesec a da ne čujemo njezino ime - netko ga zazove na ulici,
nosi ga junakinja u knjizi ili filmu, ili novootvoreni restoran, ili koktel, ili
hotel. Barem se više ne moramo boriti s tvrdnjama raznih ljudi da su vidjeli
Laylu - već se godinama nitko nije javio, sve do Thomasa jučer. Kad je tek bila
nestala, bilo je na stotine poziva, kao da je ljudima svaka riđokosa žena
bila izgledna kandidatkinja.
Spuštam pogled na Ellen, usnulu u mome zagrljaju, i pitam se razmišlja li
i ona sad o Layli. No ravnomjerno dizanje i spuštanje njezinih grudi odaje mi
da je već zaspala, a meni je drago što joj nisam rekao za Tonyjev telefonski
poziv. Sve bi ovo bilo mnogo lakše da smo se Ellen i ja zaljubili u nekog
drugog. Ne bi trebalo biti važno što je Ellen Laylina sestra, barem ne dvanaest
godina nakon njezina nestanka.
Ali važno je, naravno da je važno.

13
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVA

Nekada

K ao da je prošao čitav vijek otkako sam te prvi put ugledao, Layla.

Nisam siguran znaš li to, ali u to sam vrijeme imao djevojku. Bila ti je
sušta suprotnost, velika faca u svijetu marketinga, kao i ja u bankarstvu. U
sjećanjima je vrijeme uvijek nekako iskrivljeno: kad pomislim na Harryja i
stan na dokovima St Katharine, uvijek se sjetim tebe, iako si ondje provela
mnogo manje vremena od moje bivše. Upoznavši tebe, završio sam sa
životom kojim sam dotad živio. Sve se počelo dijeliti na „prije Layle“ i „poslije
Layle“.
Bila je Stara godina 2004., malo iza devetnaest sati. Ti se toga vjerojatno
ne sjećaš, ali ja znam da je bilo toliko jer je Harry ustrajao na tome da
dovoljno rano krenemo prema kazalištu. Nisam smatrao da je to neka važna
večer, ali meni je u to vrijeme ionako malo što bilo važno. Sve dok nisam
upoznao tebe.
Dok smo se Harry i ja spuštali na stanicu metroa u Liverpool Streetu, nije
mi bilo na kraj pameti da bih se mogao zaljubiti. On je morao nadoplatiti svoj
pokaz pa je stao u red ispred automata, a ja sam gledao sve te ljude kako žure
nekamo dočekati Novu godinu.
Nakon nekoliko minuta pozornost mi je privukao bljesak boje u sivilu i
crnilu Londončana, bljesak najljepše crvene koju sam ikad vidio. Naravno, to
si bila ti - odnosno tvoja kosa. Sjećaš li se kako si stajala meni nasuprot,
leđima oslonjena o zid, i u strahu gledala svu tu masu ljudi oko sebe? Izgleda
si prestrašeno, no u to su te vrijeme mnoge stvari plašile: gomile ljudi, psi,
mrak. Toliko si se bojala pasa da bi prešla na drugu stranu ceste ako bi vidjela
psa kako ti ide ususret, čak i ako sam ja bio s tobom, čak i ako je pas bio vezan.
A toga dana na stanici podzemne željeznice, dok si se sve više privijala uza
zid da izbjegneš brojne prolaznike, umjetna svjetlost svjetiljke obasjala je
tvoju kosu i ona je izgledala kao da gori. U svojoj kratkoj ljubičastoj suknji i
gležnjačama na vezanje, takva obla i ženstvena kakva si bila, u potpunosti si
odudarala od svih onih mršavih žena u elegantnim kostimima i tamnim
zimskim kaputima. A onda si podigla glavu i pogledi su nam se sreli. Bilo mi
je neugodno što si me uhvatila kako zurim u tebe pa sam pokušao odvratiti

14
Knjige.club
 Tatum & Ruby
pogled. No tvoje su me oči vukle k sebi i nisam ni znao što radim, a već sam
se probijao kroz masu na stanici.
- Trebaš li pomoć? - pitao sam gledajući u tvoje zelenosmeđe oči. Kasnije
sam naučio da se za takve oči kaže da su boje lješnjaka. - Čini se da si se
izgubila.
- Samo nisam očekivala da u Londonu vlada ovakva gužva - odgovorila si
sa škotskim prizvukom u glasu. - Koliko ljudi!
- Stara je godina - objasnio sam. - Svi idu nekamo slaviti.
- Znači, nije uvijek ovako?
- Obično samo rano ujutro i kasno popodne. Jesi li htjela kupiti kartu?
- Da.
- Kamo ideš?
Sjećaš li se što si odgovorila?
- U hostel - rekla si.
- A gdje je? - pitao sam.
- Nisam sigurna. Blizu Piccadilly Circusa, mislim.
- Znaš li adresu? - Odmahnula si glavom. - Možda ti piše na rezervaciji? -
ustrajao sam.
Tada si priznala da uopće nisi rezervirala sobu.
Tvoja naivnost u isti me tren prenerazila i očarala. - Teško ćeš pronaći
slobodan krevet na Staru godinu - objasnio sam ti.
Problijedjela si i iskočile su ti pjegice. U tom sam se trenu zaljubio u tebe.
- Imaš li mobitel? - pitao sam.
Ponovno si odmahnula glavom. - Nemam.
Nikad nisam upoznao nekoga tako neorganiziranog, tako netaknutog
modernim životom i londonskom ludnicom. Osjećao sam se kao da sam
trgnuo čašicu žestokog. Da je posrijedi bio netko drugi, okrenuo bih se i
otišao prije no što bi me taj stigao pitati gdje može pronaći broj kakvog
hostela. No već mi je postajalo jasno da od tebe ne mogu otići.
- Koliko ti je godina? - pitao sam. Odjednom sam morao doznati sve o tebi.
- Osamnaest. Još malo pa devetnaest. - Prkosno si podignula glavu. -
Nisam pobjegla od kuće, ako to misliš.
Nisam znao što bih ti na to odgovorio, no nasreću, pored mene se u tom
trenu pojavio Harry.
- Posvuda te tražim. Nisi li ostao stajati ondje?

15
Knjige.club
 Tatum & Ruby
I dalje nisam micao pogled s tebe. - Ova mlada dama traži hostel u blizini
Piccadilly Circusa. Znaš li gdje je? - pitao sam. Pouzdano sam znao da ne zna;
već sam planirao da te dovedem u naš stan.
- Nažalost, ne znam. - Zamišljeno te pogledao. - Sigurno su ti pri
rezervaciji rekli adresu.
- Nije rezervirala.
Razrogačio je oči. - Teško da ćeš na Staru godinu naći slobodan krevet.
- A što da onda radim? - pitala si. U glasu ti se sad već osjetila lagana
panika.
Harry se počešao po glavi, kao i uvijek kad bi naišao na problem. - Nemam
pojma.
- Morat ćemo nešto smisliti - tiho sam rekao.
Okrenuo se prema meni, s pogledom koji je govorio „ovo nas se ne tiče“.
I imao je pravo, njega se to nije ticalo, samo mene. - Čuj, idem joj pomoći da
pronađe neki hostel, hotel ili već nešto - rekao sam mu. - Ne možemo je samo
tako ostaviti ovdje.
- Možda joj može pomoći netko drugi. Mi idemo u kazalište - podsjetio
me.
- Ne brini, snaći ću se ja - rekla si. - Već sam ti oduzela dovoljno vremena.
Sama sam si kriva, trebala sam planirati unaprijed. Samo što nisam ni slutila
da je London ovako... - tražila si riječ -... lud.
Posegnuo sam u džep jakne i izvadio novčanik. - Izvoli - rekao sam
izvlačeći kartu za kazalište i dajući je Harryju. - Povedi Samanthu. Ionako je
htjela ići, zar ne?
- Jest, ali...
Utisnuo sam mu kartu u dlan. - Sve je u redu. Vidimo se kasnije na tulumu.
- Pokušavao je uhvatiti moj pogled, no ja sam ga ignorirao. - Nazovi
Samanthu. Neka dođe u kazalište. - Prije no što je uspio išta više izgovoriti,
uzeo sam tvoju torbu i krenuo preko stanice. - Slijedi me.
Išao sam prema izlazu; srce mi je divlje lupalo, kao i uvijek kad sam se
spremao učiniti nešto uzbudljivo ili opasno. Bilo me strah da ću te izgubiti u
masi ljudi na ulici pa sam te primio za ruku.
- Drži se uz mene! - povikao sam nadglasavajući buku prometa.
Čvrsto si stisnula moju ruku. - Ne brini, hoću! - doviknula si mi.
Nadao sam se da zaista i hoćeš, zauvijek.

16
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRI

Sada

S ubota je pa s Peggy odlazim po kruh dok Ellen još malo odspava.

Nedjeljom sam obično ja taj koji spava duže, a Ellen dotle peče jaja sa
slaninom. Ona kaže da ćemo jednoga dana biti prestari za dugo spavanje pa
ćemo ustajati u zoru i kuhati kašu jer nećemo poželjeti ni trenutka duže ostati
u krevetu nakon što smo se pola noći mučili s nesanicom. Vjerojatno ima
pravo.
Pekara se nalazi u obližnjem selu, smještena između trafike i mesnice.
Kupujem integralni kruh i razne novine, a onda odlazim pozdraviti Roba,
mesara. U njegovoj mesnici ugledam lijep komad janjetine za sutrašnji ručak,
malo prevelik za Ellen i mene, ali ipak imamo i Peggy.
Na povratku kući idem zaobilaznim putem, uz rijeku, i nadam se da neću
naletjeti na Ruby, vlasnicu lokalne gostionice Čavka. Ona često ujutro vodi
svoga erdel terijera u šetnju, a još mi ju je uvijek nezgodno sresti. S Ruby sam
se spetljao 2014., otprilike godinu nakon male komemoracije koju smo
održali za Laylu, a na kojoj sam upoznao Ellen. Dotad nitko u Simonsbridgeu
nije znao da sam ja bivši dečko one djevojke nestale u Francuskoj o kojoj
su svojedobno izvještavali svi mediji.
Kad su me razotkrili u jednom novinskom članku nedugo nakon
komemoracije, nitko u selu nije se zabrinuo jer tada sam već šest godina
mirno živio među njima. Više ih je ulovila znatiželja nego strah: nema svatko
potencijalnog ubojicu u svojoj blizini. To mi je dalo samopouzdanja. Prestao
sam se skrivati i počeo se družiti s mještanima intenzivnije nego prije. Kad bi
me pitali nešto o prošlosti, odgovarao sam iskreno - no neke sam stvari ipak
prešutio.
Ironijom sudbine, novinar koji me pronašao i ,,prokazao“ bio je Rubyn
rođak. Njoj je bilo žao zbog njegova postupka i za to mi se na razne načine
ispričala. Bilo mi je lijepo s Ruby: bila je živahna i opuštena. Harry me u to
vrijeme nagovorio da se vratim na posao; preko tjedna bih boravio u njegovu
londonskom stanu, dok bih vikendom išao u Simonsbridge vidjeti Ruby i
Peggy, koja je boravila u Čavki dok me nije bilo. Što se mene ticalo, naša je
veza bila neobavezna. Za mene bi završavala u ponedjeljak ujutro kad bih

17
Knjige.club
 Tatum & Ruby
otišao u London i ponovno započinjala u petak navečer kad bih se vratio u
Simonsbridge.
Harry je ostao u kontaktu s Ellen nakon komemoracije pa sam od njega
doznao da se ona pokušava probiti kao ilustratorica. Kad je napokon
pronašla agenta i počela dolaziti u London na sastanke, Harry ju je pozivao
da odsjedne kod njega. Isprva sam se držao na odstojanju, puštao ih da
večeraju udvoje i pitao se ima li čega među njima. Kad joj je krenulo na
poslovnom planu, počela je češće dolaziti u London, a ja sam shvatio da se
veselim njezinim dolascima. Katkad bi nam se pogledi sreli preko stola; ja
bih odvratio pogled, čvrst u svojoj odluci da se ne upuštam ni u što. No onda
sam je počeo pozivati na vikende u Simonsbridge. Dok smo se jedne večeri
izležavali pred kaminom, nadvila se nad mene i poljubila me. Završili smo u
krevetu.
Nije mi bila namjera lagati Ruby kad me pitala za Ellen, no bilo me sram
što sam se upustio u vezu baš s njom. Razumijem da je Ruby bila povrijeđena
kad mi se Ellen lani doselila. Možda griješim dušu, ali od prvog trenutka
sumnjam da za novinski naslov
„Dečko nestale djevojke sad živi s njezinom sestrom“ mogu zahvaliti
upravo njoj. Ellen i ja se sad spremamo vjenčati, a ja želim odgoditi razgovor
o tome - onaj u kojem mi Ruby kaže kako joj je drago zbog nas, a istovremeno
me ubija pogledom - dok se i sam ne priviknem na novu situaciju.
Nismo odlazili u Čavku otkako je prije dva tjedna u lokalnim novinama
objavljena najava našega vjenčanja. Ellen je ustrajala na objavi jer je smatrala
da će tako svi, a pogotovo Ruby, znati da je naša veza ozbiljna i trajna. Mislim
da se zapravo nadala da će utišati šaputanja onih koji misle da nas dvoje ne
bismo trebali biti zajedno. Ne sviđa se svima što se ženim Laylinom
sestrom. Ne kažu nam to u lice, ali vidim im u očima i čujem u glasu kad nam
čestitaju.
Pozovem Peggy i ona izlazi iz rijeke, stresa vodu sa sebe i trči prema meni,
a ja skrećem na puteljak prema cesti, sretan što sam uspio izbjeći Ruby. Dok
se približavam kući, vidim nešto na kamenom zidiću. Prepoznajem babušku
koju je Ellen pronašla prošli tjedan. Toliko ju je dugo zadržala i tek je sad
stavila onamo gdje ju je pronašla. Znači, toliko joj znači. Opet osjećam grižnju
savjesti što sam joj rekao da je ne može zadržati; teško da će vlasnik
doći tražiti babušku. Muči me još nešto. Ovo samo dokazuje da mi se Ellen
nikad ne protivi, uvijek me sluša. Premda nam je zbog toga suživot miran i
skladan, mene to zbunjuje.
Stavljam babušku u džep traperica i ulazim u kuću. Očekujem da ću je
zateći u kuhinji, no ona me pozdravi s kata. Šaljem Peggy gore po nju dok ja
na mobitelu provjerim stanje na burzi. Nekoliko minuta kasnije Ellen dolazi

18
Knjige.club
 Tatum & Ruby
u kuhinju. Izgleda tako zamamno u svojoj oskudnoj pidžami da bih je
najradije podigao u naručje i odnio natrag u krevet.
- Nadam se da nisi bila ovako odjevena kad si izašla - zafrkavam je.
- Izašla?
- Dok si vraćala babušku. - Zavlačim ruku u džep želeći je iznenaditi. Zašto
da ne zadrži babušku?
- Ali nisam je još vratila.
Pogledam je misleći da se šali. Odjednom se sva zajapurila.
Prsti, stegnuti oko babuške, slede mi se. - Kako to misliš, nisi je još vratila?
- Namjeravala sam nakon doručka - odgovara. Moju šokiranost pogrešno
tumači kao ljutnju. - Ne bih je bila zadržala.
- Gdje je sad? - Krivo mi je što zvučim bijesno, jer nisam bijesan.
Uznemiren sam.
Brzim korakom odlazi iz kuhinje po veliku babušku s ormarića od
tikovine u našoj blagovaonici, gdje stoji otkako se Ellen lani doselila k meni.
Odvrne je posred tijela, izvadi manju babušku, odvrne i nju, izvadi iduću,
odvrne je, izvadi iduću. Dok otvara posljednju babušku, odjednom mi sine da
se šali, da unutra neće biti ničega, nego će se ona nasmiješiti i reći mi da ju je,
naravno, vratila pred kuću. Podižem jednu obrvu dok mi osmijeh već titra na
usnama.
- Evo je. - Vadi najmanju babušku i spušta je na stol među njezine
raspolovljene sestre. - Samo sam je kratko htjela zadržati.
Postojano se smješkam i ležerno izvlačim ruku iz džepa. Babušku koju
sam pronašao na zidiću ne vadim. - Ma sve je u redu, zadrži je ako želiš.
Sumnjičavo me pogleda. - Stvarno?
- Da. Ionako je nitko neće tražiti, zar ne?
- Mislim da neće. - Počinje ponovno sastavljati babuške, ali ne slaže ih
jednu u drugu, već ih reda u vrstu po kuhinjskoj radnoj plohi, od najveće do
najmanje, koja je posve ista kao ostale babuške u kompletu. - I evo ih,
savršena peteročlana obitelj. Baš čudno da sam nakon toliko godina napokon
pronašla onu koja je nedostajala.
Okrećem joj leđa, pitajući se što bi rekla da zna da sam upravo pronašao
još jednu babušku. Da je Laylino tijelo ikad pronađeno, Ellen bi babuške
smatrala bizarnom slučajnošću. Međutim, nije pronađeno. A posljednje što
želim je da Ellen pomisli da je Layla još živa.
Ne želim joj pobuditi lažnu nadu.

19
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETIRI

Nekada

T e nam je noći trebalo trideset i šest minuta od stanice podzemne

željeznice u Liverpool Streetu do dokova St Katharine. Dok smo se
probijali kroz masu razdraganih ljudi pred gostionicama i otmjenim
vinotekama, ponavljao sam si da se osjećam opijeno zbog ugođaja. No znao
sam da si pravi razlog ti.
- Kako se zoveš?- pitao sam te.
- Layla.
- Očekivao sam neko tradicionalnije škotsko ime - priznao sam.
- Ja sam imala sreće jer mi je mama birala ime. Sestra je lošije prošla, njoj
je ime birao tata. On je rodom s otoka Islaya pa ju je nazvao Ellen, po mjestu
Port Ellen.
- Svejedno je to lijepo ime.
- Istina. A ti? Kako se ti zoveš?
- Finn.
- Irac si?
- Jesam. Rođen sam i odrastao u Irskoj - objasnio sam.
Nisi se mogla načuditi veličini Londonskoga Towera, koji se osvijetljen
ponosno ocrtavao na noćnome nebu, ni veličanstvenosti Tower Bridgea. Dok
smo stigli do dokova, gdje su ljudi tulumarili po raznim jahtama i brodovima,
bila si sva pod dojmom.
- Znači, ovo je London? - pitala si.
- Jest - rekao sam. Svidjela mi se tvoja reakcija na grad koji sam toliko volio.
Zastao sam pred svojom zgradom. - A ovdje ja živim.
- To je tvoja zgrada? - Odjednom si se doimala sumnjičavo. Sjetio sam se da
smo ti zapravo tražili hostel ili hotel.
- Da. Nema šanse da večeras nađeš prenoćište. Prespavaj kod mene i
Harryja. Sutra ćemo ti pronaći hostel. - Nisam te uvjerio. - Imamo malu radnu
sobu, u njoj je kauč na razvlačenje na kojem možeš prespavati. Bit ćeš na
sigurnom, obećavam.

20
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ukucao sam ulaznu šifru; nakon kraćeg oklijevanja ušla si za mnom. U
dizalu si se opet uznemirila - razumljivo, ipak sam te manje-više kidnapirao.
Želio sam te umiriti, reći ti da ti doista nisam lagao, da nikad ne bi uspjela
pronaći smještaj za tu noć jer je svaki hotel, svaki hostel sasvim sigurno
popunjen mjesecima unaprijed. No već smo bili na trećemu katu i nadao sam se
da ćeš se opustiti kad vidiš stan.
- Bože sveti, je li ovo stvarno tvoj stan? - dahnula si kad sam ti ga pokazao.
- Moj i Harryjev.
- Predivan je!
Idućih nekoliko sati proletjelo je. Bila si gladna, sjećaš se? Pripremio sam ti
omlet i, dok smo jeli, pričali smo jedno drugome o sebi. Rekla si mi da si cijeli
život živjela na Lewisu, udaljenome otoku u Vanjskim Hebridima, i da si bila
prilično sretna sve dok ti u tvojoj petnaestoj godini nije umrla majka. Nakon
toga situacija se pogoršala, rekla si. Otac ti se propio i otada si brojila dane do
punoljetnosti, da možeš otići.
- Božić sam još provela kod kuće - rekla si. - A onda sam se spakirala i otišla.
Čvrsto sam odlučila da prvoga siječnja budem u Londonu. - Na trenutak si
šutjela, dok ti se svjetlost masivne lampe iznad kuhinjskoga stola odbijala od
kose. - Nova godina, novi život. Barem se nadam da će tako biti.
- A što je s tvojom sestrom? - pitao sam. - Zar ona nije željela otići?
Oči su ti se napunile suzama. - Jest. Ali na kraju nije mogla.
- Zašto?
Dugo ti je trebalo da odgovoriš. - Tata mi ima rak. Uz to je dijabetičar.
Netko se mora brinuti za njega.
- žao mi je.
Odjednom si se nasmijala. Tvoj smijeh ispunio me nelagodom. - Možemo li
razgovarati o nečem drugom? Ne želim biti tužna na Staru godinu.
- Večeras bih se trebao pojaviti na jednom tulumu. - Prstom sam pokazao
kroz prozor prema zgradi s druge strane doka. - Moj sef živi na zadnjem katu.
Trebali bismo otići.
Nećkala si se. - Nemam što odjenuti za tulum.
- Ovako odjevena sasvim si u redu - rekao sam ti.
Tuluma se slabo sjećam, znam samo da sam se osjećao kao da sam
odjednom zakoračio u paralelni svemir.
Ti si stršala među svim tim ženama u haljinama, savršeno manikiranih
noktiju, uređenih frizura. Nisam mogao vjerovati da je to još prije nekoliko sati
bio moj svijet. Sad mi se činio sumornim i dosadnim, a kad me Caroline obgrlila
oko struka i pitala me kako mi je bilo u kazalištu, jedva sam se uspio sjetiti da
mi je djevojka. Predstavio sam ti je i ukratko joj objasnio što se dogodilo. Sve joj
21
Knjige.club
 Tatum & Ruby
je to bilo smiješno, možda zbog toga što sam spomenuo hostel. Kad se okrenula
i pogledala me podignutih obrva, vidio sam da se smije tebi. Mrzio sam je zbog
toga podsmijeha. Nesvjesno sam stegnuo šake.

22
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PET

Sada

N evjerojatno je kako mi one dvije babuške ne daju mira.

Bilo bi mi lakše da sam bacio onu koju sam pronašao, ili da sam je
barem spremio u ladicu skupa s onom koja je pripadala Layli.
Umjesto toga, držim je uza se, u džepu, kao podsjetnik da se ne opustim
previše. Međutim, ona me neminovno podsjeća na Laylu. Uz to, Ellen je cijelu
obitelj babuški ostavila da stoji u vrsti. Trebala ih je ponovno složiti jednu u
drugu i vratiti ih u blagovaonicu. Neću je zamoliti da ih makne jer im ne
želim pridavati preveliku važnost. Ne bih da ona pomisli kako se uz njih
osjećam nelagodno. No činjenica je da je upravo tako. Možda zbog toga što ih
Ellen stalno traži pogledom, kao da se želi uvjeriti da je najmanja babuška i
dalje ondje, da neće odjednom nestati poput Layle.
Odbacio sam je do željezničke postaje u Cheltenhamu, odakle hvata vlak
za London u deset. Ima poslovni ručak s agentom - moraju razgovarati o
ilustracijama za novu knjigu - a poslijepodne ide u kupnju pa je neće biti
dokasna. Mogao sam ići s njom, otići do ureda, ali ovih dana uglavnom radim
od kuće. Cijeli mi je zid u radnoj sobi prekriven monitorima pa mogu raditi
jednako kvalitetno kao u tvrtki.
Provjeravam stanje na burzi, čitam najnovije vijesti, nazivam nekoliko
ljudi, gledam ima li novih dionica u koje se isplati uložiti. Vijesti obično čitam
na internetu, tako mi je praktičnije, ali danas imam prave, tiskane novine.
Kupio sam ih jutros na željezničkoj postaji. Stoga se u vrijeme ručka vraćam
u kuhinju, skuham si lonac kave i napravim sendvič, a onda, dok mi Peggy leži
pod nogama, dva sata čitam novine, od prve do posljednje stranice, ne samo
financijsku rubriku kao obično. U Financial Timesu nalazim mali članak o
ulaganju Granta Jamesa u tvrtku Richmond Global Equities. Ponovno osjetim
sreću što sam ga uspio pridobiti. Harry mi je u mojih četrdeset i jednu godinu
bezbroj puta pomogao, pa mi je pravo olakšanje nekako mu se odužiti.
Ako je itko utjecao na moj život, onda je to Harry. Bio je najbolji prijatelj
moga brata u Londonskoj školi ekonomije. Liam je poginuo u nesreći na
motociklu nedugo nakon diplome i Harry mi je bio podrška u tim teškim
danima. Otada me izvlačio iz raznih nevolja i u nebrojeno navrata vraćao na
pravi put.
23
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Priskočio mi je u pomoć prije dvadeset godina, kad sam hitno morao
nestati iz Irske: pozvao me da odsjednem u njegovu londonskom stanu dok
se ne saberem. Dva mjeseca kasnije više nije mogao trpjeti moje razvlačenje
po stanu i samoprijezir pa mi je dao posao u Villiersu, svojoj ulagačkoj tvrtki.
Ondje sam se zainteresirao za tržište novca i ubrzo sam među brokerima
postao poznat po svojoj bezobzirnosti. Bio je uz mene i dok sam proživljavao
noćnu moru nakon Laylina nestanka. Angažirao je najbolje odvjetnike i
izvukao me iz Francuske čim me tamošnja policija pustila. Proveo je silne
sate u našoj maloj kući u selu St Mary’s, pokušavajući pronaći Laylu preko
svojih poznanstava, ali i sastavljajući obavijesti o nestanku, koje je onda
poslao u Fonches i njegovu okolicu da se razdijele među stanovnicima. Bio je
sa mnom i šest mjeseci kasnije, kad više nisam mogao podnijeti nijemo
predbacivanje prazne kuće. Poveo me natrag u London, u stan čiji sam i dalje
bio suvlasnik. Opet se iskazao devet mjeseci kasnije, kad više nisam mogao
trpjeti londonske ulice, kojima je odjekivala Laylina prisutnost: pomogao mi
je da se preselim u Simonsbridge, seoce u Cotswoldsu. Neki njegov prijatelj
selio se u inozemstvo, a svoju je tamošnju kuću odlučio iznajmiti.
Isprva mi je u Simonsbridgeu bilo isto kao u Londonu. Živio sam poput
pustinjaka, a jedino su mi društvo pravila sjećanja na Laylu i fluktuacije na
burzi. Van bih se odvažio samo kad bi mi Harry došao u posjet. On nije mogao
podnijeti vonj očaja koji je ispunjavao kuću i uvijek bi me odvukao u Čavku
na piće. Izmaglica mi je obavijala misli pa sam bio tek napola svjestan da se
sviđam gostioničarki, Ruby. No ja nisam bio zainteresiran, tada još ne.
Nakon nekoliko mjeseci Harry me pokušao nagovoriti da se vratim na
posao. Kad sam ga odbio - jednom rukom eksajući čašu viskija, a drugom već
ponovno posežući za bocom - rekao mi je da bih si trebao nabaviti psa. Tako
smo krenuli u potragu. Posjetili smo beskrajni niz azila za životinje, u kojima
sam odbio toliko potencijalnih četveronožnih prijatelja da Harry više nije
znao što bi mislio. Nisam mu mogao reći što tražim jer ni sam nisam znao. A
onda sam ugledao Peggy. Kad me Harry pitao zašto sam odabrao baš nju,
nisam mu mogao reći da je to stoga što joj je dlaka iste boje kao Laylina divna
kosa.
Cijelo me to vrijeme Harry ni jedan jedini put nije pitao što se zapravo
dogodilo one noći kad je Layla nestala. Nije ni Ellen. Nije imala nikakvog
razloga posumnjati u moju verziju priče, koju su bili prenijeli svi mediji. A
onda sam, da bih očuvao vjerodostojnost, shvatio da je moram zaprositi:
naime, praktički me uhvatila u laži.
Tijekom ispitivanja na policiji, svih onih dugih dana i još dužih noći nakon
Laylina nestanka, govorio sam im da sam je tijekom odmora u Megeveu
zaprosio i da je ona pristala. U tome nije bilo istine, ali morao sam uvjeriti
policiju - i sve ostale - da nam je tih nekoliko posljednjih dana proteklo
24
Knjige.club
 Tatum & Ruby
savršeno. Kako su godine prolazile, pretpostavio sam da su moju laž ionako
svi zaboravili. A onda je Ellen prije nekoliko mjeseci iz čista mira rekla da
je Layla zacijelo bila oduševljena kad sam je zaprosio.
- Jest, bila je - odgovorio sam. Lecnuo sam se što to sad odjednom
spominje.
- Zacijelo si je silno volio kad si je odlučio zaprositi. - Glas joj je bio tih. -
Niste baš dugo bili zajedno. - Zastala je i pogledala me u oči. - Zapravo, bili ste
zajedno koliko smo i mi sada.
Imala je pravo. U trenutku njezina nestanka Layla i ja bili smo u vezi
trinaest mjeseci, a sad je već prošlo više od godine otkako se Ellen doselila k
meni. Pogledao sam je, ali nisam mogao proniknuti što misli. Nada li se da ću
se i njoj obvezati na isti način? Nikada me nije pitala jesam li Laylu volio više
no što volim nju. No toga sam dana shvatio da će Ellen, ne zaprosim li je,
misliti da je volim manje. Stoga sam potisnuo osjećaj da nekako
izdajem Laylu i zaprosio njezinu sestru.
Ellen je odmahnula glavom. - Ne moraš mi nuditi brak samo zato što si ga
nudio Layli.
Oklijevao sam s istinom jer nisam htio da izgubi dobro mišljenje o meni.
- Zapravo joj ga nisam nudio - priznao sam napokon.
- Kako to misliš?
- To sam samo rekao policiji nakon uhićenja. Htio sam uljepšati stvari.
- Znači, nisi je zaprosio?
- Nisam.
- Ali namjeravao si - ustvrdila je. Htio sam da pomisli kako nju volim više
no što sam volio Laylu pa sam odlučio lagati.
- Nisam.
Iznenađeno me pogledala. - Nisi?
- Nisam - ponovih. No zapravo sam se uistinu spremao zaprositi Laylu.
Trebalo je to biti na njezin dvadeseti rođendan, mjesec nakon povratka iz
Megevea. Sve sam isplanirao, čak sam i prsten kupio.
A onda je ona sve upropastila.

25
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ŠEST

Nekada

D an nakon dočeka Nove godine rekao sam Caroline da je među nama

gotovo. Nekoliko dana kasnije rekla si da odlaziš iz moga stana, no ja
sam te na sve sam moguće načine pokušavao nagovoriti da ostaneš. Rekao sam
ti da ti prepuštamo radnu sobu, barem dok ne pronađeš posao, a da Harryja
nisam ni pitao. Tebi sam rekao da on neće imati ništa protiv, Ipak, ustrajala si
na tome da se preseliš u hostel. Rekla si da se želiš udomaćiti u Londonu, a da
bi u tome uspjela, moraš upoznavati druge mlade ljude. Pogodilo me što misliš
da sam star - kvragu sve, imao sam tek dvadeset i sedam godina. No u tvojim
sam očima bio tek jedan stariji tip koji ti je pružio smještaj na nekoliko dana.
Na kraju si ostala malo više od tjedna. S obzirom na to da sam čovjek koji
živi ovdje i sada, neobično je kako dobro pamtim svaku minutu dana kad si se
iselila. Pomogao sam ti da se preseliš u hostel koji si pronašla, nadajući se da će
ti uskoro dozlogrditi dijeljenje sobe s pet drugih ljudi. Namjeravala si čim prije
pronaći posao, tako da si možeš plaćati podstanarstvo.
Kad je došlo vrijeme za oproštaj, dao sam ti svoju posjetnicu i rekao ti da
me nazoveš bude li ti ikad trebala kakva pomoć. Zatim sam se vratio u stan i
ispio pola boce viskija, proklinjući zlu sudbu koja mi te dovela u život, da bi mi
te onda odmah uzela.
Harryja je najprije zbunjivala, a zatim fascinirala moja zaljubljenost u tebe,
Layla Gray. Istaknuo je da su sve moje dotadašnje djevojke bile otmjene gradske
cure, te da ti u usporedbi s njima djeluješ neprofinjeno. Nije shvaćao da me
upravo zbog toga toliko privlačiš. Čak i prije no što sam te sreo, sve mi je više
smetala ta jednoličnost: isti poslovni kostimi, iste štikle, isti manikirani nokti
koji mi tijekom seksa vječito grebu leđa. Harry me pokušavao uvjeriti da sam
se samo zatelebao, a ja sam mu pokušavao povjerovati. Osim toga, pokušavao
sam te zaboraviti. Radio sam i tulumario dvostruko više nego prije ne bih li
nečime ispunio prazninu koja je ostala iza tebe.
Živio sam u nadi da ćeš me nazvati, samo da mi javiš kako ti ide. Kad je
prošao cijeli mjesec bez tvoga poziva, rekao sam sam sebi da ni nećeš nazvati.
A onda si se vratila, dva mjeseca pošto si nestala iz moga života.

26
Knjige.club
 Tatum & Ruby

SEDAM

Sada

B acam pogled na Ellen s druge strane stola. Nadvila se nad zdjelicu sa

žitaricama, grčkim jogurtom i borovnicama. Odjednom shvatim da je
nesvjesno uspoređujem s Laylom, koja je običavala doručkovati tost s
čokoladnim namazom. To me iznervira, namrštim se. U zadnje vrijeme to
često radim: ne samo da mislim na Laylu, nego je i uspoređujem s Ellen.
Ellen osjeti da je gledam pa podiže glavu. Premda zurim u nju, uopće je
ne vidim, vidim Laylu. Neobično, jer fizički nije nimalo nalik na nju. Možda je
stvar u njezinim očima boje lješnjaka. Jesu li me upravo one privukle njoj,
samo zato što su me podsjetile na Layline?
- Onda - kaže Ellen - kakvi su ti planovi za danas?
Teškom se mukom othrvam prošlosti i vratim u sadašnjost, Ipak, i dalje
osjećam tjeskobu, nisam ni prestao otkako su se pojavile one dvije babuške.
Sumnjičavo pogledavam Ellenin komplet; još ga uvijek nije sklonila.
- Vjerojatno ću malo trčati. Možda prije toga zalijem vrt. Suh je kao barut.
- Ellen se nasmiješi u znak odobravanja, a ja se i nehotice sjetim kako se Layla
smijala kad sam joj rekao da bih jednoga dana volio imati lijep vrt na selu i u
njemu uzgajati vlastito povrće.
- Vrtlarenje je starački hobi! - narugala mi se. Više joj nikad nisam
spomenuo vrt.
- Nisi zaboravio da ja sad idem na tretman u Cheltenham? - pita me Ellen.
Zaboravio sam, a nisam trebao - Ellen se svaka tri tjedna podvrgava
opsežnom tretmanu ljepote: depilaciji, čupanju obrva, manikuri i bogtepitaj
čemu sve ne, nakon čega sjeda na frizerski stolac u istome salonu. Ellen doista
drži do sebe, Layla nije. Njoj nikad nije bilo naročito stalo do toga kako
izgleda.
- Možda dođem pa odemo na ručak - kažem.
- To bi bilo divno - nasmiješi se.
Ustajem, uzimam svoj tanjur i pružam ruku prema njezinome.
- Pusti - kaže spuštajući mi dlan na ruku. - Ja ću maknuti tanjure, imam
još vremena.

27
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Odjednom me uhvati klaustrofobija pri pomisli da ću biti sam dok je ona
u gradu, sa svih strana okružen uspomenama na Laylu. Razmišljam o tome
da odem brijaču potkresati ili istanjiti bradu dok je Ellen u salonu, ali
održavam je tako kratkom da za to nema nikakve potrebe.
- Ma idem odmah s tobom - kažem. - Čemu uzimati dva auta? Ponijet ću
računalo i popiti kavu dok si ti u salonu.
Nije joj u prirodi pitati zašto sam se predomislio, niti se začuditi kako vrt
koji tako žeđa odjednom može čekati.
- Dugo ću se zadržati - upozorava me.
- Onda ću popiti dvije kave - nacerim se.

Parkiram se na glavnoj ulici i otpratim Ellen do salona. Dogovaramo se

da će me nazvati kad završi. Bookshop Café, moj omiljeni kafić u
Cheltenhamu, nalazi se u istoj ulici. Odlazim onamo, otvaram prijenosno
računalo, naručujem kavu i bacam se na posao. Posve sam zaokupljen sve dok
me Ellen ne nazove.
Odlazim pred salon i gledam je dok izlazi. Izgleda dobro, njezino uglato
lice dolazi do izražaja.
- Divna si - kažem joj. Odjednom mi se pred očima pojavi slika Layline
crvene kose, koja joj je sezala gotovo do struka. - Gdje bi voljela ručati? -
pitam je da odagnam Laylu iz glave.
- Kod Marca? - predlaže Ellen, pa prelazimo cestu i ulazimo u tamošnji
talijanski bistro.
Jedan sat kasnije, puni tjestenine s tartufima, hodamo prema autu. Ellen
me drži ispod ruke. Dok prilazimo, vidim da je nešto zataknuto ispod brisača.
Nije dovoljno tanko da bude kazna za parkiranje - uostalom, nismo premašili
četiri sata koja sam platio - pa pretpostavim da je netko zgužvao reklamu sa
svoga automobila i lijepo je stavio meni. No kako se primičemo, hodam sve
sporije, sve dok posve ne stanem i samo zurim preda se. Prvi instinkt mi je
da zaštitim Ellen, no očajnički krik koji joj se otme iz grla kazuje mi da sam
zakasnio.
- Sve je u redu, Ellen - kažem, pokušavajući je primiti za ruku. Međutim,
ona se istrgne i otrči niz ulicu, probivši se kroz obitelj s djecom. Potrčim za
njom, ali tek pošto sam izvadio malenu babušku ispod brisača i gurnuo je
duboko u džep.
Sustižem je već za dvadesetak metara. Stala je i sad se, blijeda poput krpe,
naslanja na izlog trgovine. Prolaznici je zabrinuto pogledavaju.
- Sve je u redu, Ellen - ponavljam. Ne mogu sabrati misli. Ona odmahuje
glavom, ne može progovoriti, ne zato što je od trčanja ostala bez daha, već
28
Knjige.club
 Tatum & Ruby
zato što je na rubu suza. Stoga je samo zagrlim i čekam da me pita za babušku
s auta.
- Znam da zvuči glupo, ali sigurna sam da je to bila ona - kaže. Privio sam
je uza se pa joj glas prigušava moja košulja. - Možda je stvar moje mašte, ili je
to bila neka druga crvenokosa žena... Ali, Finne, sigurna sam da sam upravo
vidjela Laylu!
Kao da me grom ošinuo. - Jesi li zato potrčala? - pitam je. Moram znati je
li vidjela babušku na vjetrobranskom staklu. Pitam se osjeća li kako mi srce
divlje lupa ispod košulje.
- Da. I ti si je vidio, zar ne? - Odmahnem glavom. Osvrćem se u potrazi za
nekim tko eventualno sliči Layli. - Naglo si stao, zato sam je i primijetila -
nastavlja.
- Stao sam samo zato što sam se sjetio da hoću kupiti vina za večeras, a
upravo smo bili prošli pored vinarije - izmišljam dok pogledom pretražujem
ljude na ulici.
- A, tako. - Nesigurno se nasmije. - Zacijelo si pomislio da sam poludjela
kad sam onako otrčala niz ulicu. Bila sam sto posto sigurna da vidim Laylu.
Ali naravno da to nije mogla biti ona. - Podiže pogled prema meni, traži
podršku.
- Vjerojatno je bio netko s istom bojom kose - kažem.
- Znaš, otkako sam pronašla onu babušku pred kućom, neprestano mislim
na Laylu.
- To je posve normalno - tješim je. Hodamo natrag prema našem autu.
- Što je s vinom koje si želio kupiti?
- Nije hitno. Dođi, idemo kući.
- Možemo li se prvo malo prošetati? - pita me. - Znam da to vjerojatno nije
bila Layla, ali...
- Naravno.
- Nemaš ništa protiv?
- Nemam - kažem.
I nemam, jer znam da je nećemo pronaći.

29
Knjige.club
 Tatum & Ruby

OSAM

Nekada

O ne noći kad si se vratila, bio sam na još jednom od mnogih tuluma.

Bezvoljno sam se pretvarao da mi je super. Harry me pozvao sa sobom
jer me više nije mogao gledati kako „cvilim“ za tobom. Nisam mu se
htio zamjeriti pa sam pristao poći. No kad sam se te večeri ogledao oko sebe,
došlo mi je da se ubijem.
Caroline je bila ondje. Neprestano me pogledavala dok je koketirala s
drugim muškarcima; očigledno je mislila da ću joj reći kako sam pogriješio kad
sam prekinuo našu vezu. U naletu usamljenosti pomislio sam da je možda
doista tako i pokušao sam smisliti barem jedan razlog da je povedem sa sobom
kući. Ma koliko se trudio, nisam u sebi pronašao ni zrnce ljubomore, niti požude,
pa sam otišao. Bilo je gotovo tri ujutro kad sam prolazio dokovima St
Katharine. Dok sam prilazio svojoj zgradi, primijetio sam da se netko šćućurio
u dovratku, pokušavajući naći zaklon od hladnoće. Uopće te nisam prepoznao
dok nisi podigla glavu.
Bila si tako promrzla da si jedva stajala na nogama. Dok sam te u predvorju
pridržavao, primijetio sam da su ti usnice modre. Dizalo smo čekali cijelu
vječnost, a ja sam dotle zahvaljivao Bogu što nisam ostao na tulumu ni minute
duže. Ti se toga nećeš sjetiti, ali skoro jedan sat pokušavao sam te utopliti dok
ti se nije vratila normalna tjelesna temperatura. Umotao sam te u poplun,
masirao ti ruke i noge da ti potaknem cirkulaciju, dao sam ti toplog slatkog
čaja. Dok si ga pila, zaplakala si. Ništa te nisam pitao, a ti mi ništa nisi rekla, ali
pretpostavio sam da ti se boravak u hostelu izjalovio.
Tek si mi kasnije objasnila da nisi uspjela pronaći posao, a da su ti nekoliko
dana ranije, dok si spavala, ukrali sav novac.
Mislio sam te smjestiti u tvoj stari krevet u radnoj sobi, ali onda sam odlučio
ostaviti te na kauču jer ti je ondje bilo toplo i udobno. Navukao sam ti svoje
čarape i ušuškao te pod poplun. Bilo mi je posve prirodno brinuti se o tebi: prvi
put nakon nekoliko tjedana osjetio sam da za nešto živim. Rekao sam ti da me
zazoveš budeš li nešto trebala, ali dok sam izlazio iz sobe, pozvala si me natrag.
Od moga imena na tvojim usnama srce mi je brže zakucalo jer je u tvome glasu
bilo nečega što nikad prije nisam čuo: svojevrsne potrebe, gotovo čežnje. Rekao

30
Knjige.club
 Tatum & Ruby
sam sam sebi da zacijelo samo želiš čašu vode, no ti si me napuklim glasom
zamolila da ne odlazim. Sjeo sam na kauč i držao te u naručju dok si spavala.

31
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DEVET

Sada

P remda više nismo spomenuli Laylu, znam da od subote oboje samo

na nju mislimo. Hodali smo po gradu više od sata, zavirivali u trgovine
i kafiće, a ja sam se pretvarao da je tražim jednako očajnički kao Ellen.
Odonda Ellen gleda nekamo u daljinu, a kad je pitam je li dobro, oklijeva
trenutak prije no što mi odgovori da jest.
U bilo kojem drugom trenutku želio bib doznati razlog njezina oklijevanja
jer mi ono kazuje da je nešto muči, a to ne želim. Omogućila mi je ovakav život
i iz zahvalnosti ću je uvijek voljeti još više. No sada znam zbog čega oklijeva,
pa ne zapitkujem. Ellen me želi pitati mislim li da bi Layla još mogla biti živa.
Ja pak moram prokljuviti zbog čega me netko provocira - otkako se pojavila
treća babuška, jasno je da pronalazak prve dvije pred kućom ne može biti
slučajnost. Netko ih je onamo ciljano stavio, a ja moram doznati tko.
Možda da pitam susjede jesu li vidjeli koga ispred kuće, bez posebnih
objašnjenja. No naša kuća stoji sama s jedne strane ulice, a gospođa Jeffries,
starija žena iz kuće preko puta, nije jedna od onih susjeda koje po cijele dane
vire kroz prozor. Uglavnom je u zimskome vrtu, smještenom sa stražnje
strane kuće, ili pazi na svoju teško bolesnu susjedu.
Ta se susjeda s mužem doselila prije nekoliko mjeseci, no rijetko ih
vidimo. Nju zapravo nikad nisam vidio, a s njime - zove se Mick - samo se na
brzinu pozdravim kad se sretnemo na ulici. Razgovarali smo samo jednom,
kad se došao predstaviti. Ispričao nam je ponešto o njima dvoma, vjerojatno
da spriječi eventualne pozive na druženja u budućnosti. Navodno su prije
četiri godine doživjeli prometnu nesreću u kojoj su im poginula dva mala
sina. Njegova je žena bila teško ozlijeđena, trpi veliku bol, a uz to pati i od
depresije. Nije nam ništa detaljnije ispričao, primjerice tko je bio za volanom,
ni tko je krivac za nesreću, samo je rekao da su se u Simonsbridge doselili da
započnu iznova.
On uglavnom radi od kuće - računovođa je - jer je tako supruzi pri ruci, a
ako mora obići klijente, brigu za njegovu ženu preuzima gospođa Jeffries.
Prošlo je više od dva tjedna otkako sam na zidiću pronašao drugu
babušku, pa je malo prekasno da pitam Micka ili gospođu Jeffries jesu li što
vidjeli. Ipak, trebao bih ih zamoliti da malo pripaze: onaj tko mi je ostavio
32
Knjige.club
 Tatum & Ruby
babušku na vjetrobranu želio mi je dati do znanja da me pratio u Cheltenham.
Uopće me ne muči što se Ellen učinilo da vidi Laylu. Posrijedi je tek nesretna
slučajnost da je u tom trenutku ulicom naišao netko crvene kose. Ili možda
sretna, jer da Ellen nije pojurila niz ulicu, morala bi vidjeti babušku na
vjetrobranu. A ja ne mogu dopustiti da bude izložena ovoj situaciji.
Bacam pogled na sat. Skoro je dvanaest, a ja ništa nisam napravio otkako
sam u devet došao u radnu sobu. Ne bih li zaboravio babuške, neko se vrijeme
igram dionicama. Ellen ne zna za taj moj porok. Nikad joj nisam rekao da sam
mešetarenjem tijekom godina namaknuo cijelo bogatstvo; vjerojatno se
duboko u sebi pomalo sramim. Pokušao sam prestati, ali navukao sam se, baš
kao nekoć davno na Laylu.
Odgurnem se od stola, ljutit što opet mislim na Laylu. Gladan sam pa
prelazim vrt i odlazim u kuću. Mislio sam da je Ellen u svojoj radnoj sobi, ali
kroz otvorena vrata kuhinje vidim je kako stoji pored radne plohe. Dok je
gledam, podiže najmanju babušku iz kompleta i primiče je očima. Vrti je amo-
tamo, s neobičnim izrazom lica.
- Sve u redu? - pitam je samo ne bi li prestala to raditi. Nelagodno mi je.
Očekujem da posramljeno poskoči kao inače kad je uhvatim da gleda
babuške. No ona samo odsutno kimne glavom i nastavi pomno gledati
babušku.
- Ellen - kažem.
- Tu sam izgubila kao dijete, sigurna sam. - Govori tako tiho da se čini kao
da se obraća samoj sebi. Odlazim do nje, moram razbiti čaroliju koju je
babuška očigledno stvorila.
- Kako to misliš?
- Mislim da je Layla možda živa - kaže, ne okrećući se.
- Kako to misliš, možda je živa?
- Pogledaj. - Pruža babušku prema meni. - Vidiš kako se ovdje boja
razmrljala? Moja babuška imala je identičnu mrlju.
- To ništa ne dokazuje - kažem dok škiljim prema crnoj mrlji pri dnu
babuške. - Sigurno mnoge babuške imaju takvu. To se stalno događa, boja se
lako razmrlja.
Ellen tvrdoglavo odmahne glavom. To još nikad nije učinila. - Isprva sam
i sama mislila da je nemoguće. Ali što je više gledam, to mi se više čini da je
riječ o mojoj izgubljenoj babuški. A znam da ju je upravo Layla bila uzela,
premda je rekla da nije. Moja je, sigurna sam.
- Zato što želiš da bude - nježno joj kažem. - Baš kao što želiš da je osoba
koju si u subotu vidjela u Cheltenhamu bila Layla. Ali nije bila. Layla više nije
živa, Ellen, previše je vremena prošlo.
33
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Polako kimne glavom. - Vjerojatno je tako i bolje.
Iznenađeno je pogledam. - Zašto to kažeš?
- Sve bih dala da je Layla još živa, naravno da bih. - Zastane tražeći prave
riječi. - Ali nisam sigurna da bi joj se svidjelo što smo nas dvoje par. Ipak si
nekoć bio s njom. Situacija bi bila preteška.
Povlačim je u zagrljaj. - Silno sam se trudio da se ne zaljubim u tebe -
kažem joj u kosu.
- Znam - tiho mi odgovara. - Sjećam se. A ja sam se nadala da ćeš ti povući
prvi potez. No to se nije zbivalo pa sam shvatila da ću ja morati biti ta.
Njezine riječi bude sjećanja na neke davne događaje. Naglo je puštam iz
zagrljaja.
- I dalje želiš da se vjenčamo, zar ne? - zabrinuto me pita.
- Naravno - kažem joj. Silno se trudim da ona primijeti moj smiješak.
Ali prije vjenčanja moram pronaći onoga tko mi želi pomutiti razum.

34
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DESET

Nekada

O
naglas.
bećaj da me više nikad nećeš napustiti - promrmljao sam otprilike
mjesec nakon što si se vratila. Trebao sam te natjerati da mi obećaš

Okrenula si se prema meni, a ja sam pružio ruku i pramen kose ti zataknuo

za uho.
- Volim te - rekao sam, sretan što napokon mogu izgovoriti rijeci koje sam
želio izreći od trenutka kad sam te ugledao. - Doista te volim, Layla Gray.
- I bolje ti je - zadirkivala si me. - Upravo si me razdjevičio.
Sigurno se sjećaš toga dana. Tada smo prvi put spavali zajedno; ležali smo
isprepletenih tijela i slušali bubnjanje kiše po prozoru. I nakon svih ovih godina
sjećam se kako si mi se usred noći uvukla u krevet, zagrlila me i rekla mi da me
voliš, da me želiš.
- Nisam više mogla čekati - promrmljala si. - Toliko sam dugo čekala da ti
dođeš k meni, a onda sam shvatila da ti to nećeš učiniti, da čekaš da ja povučem
prvi potez.
Otkako si se vratila, postala si središte moga svijeta. Sve ostalo palo je u
drugi plan. S Harryjem se gotovo uopće nisam družio, i situacija je bila napeta.
Nije te prihvatio onako kako sam se nadao, ne kao sve druge djevojke koje su
prošle kroz moj život tijekom godina našega suživota. Doduše, mislim da ti to
nisi ni primijetila. Nije ti bilo ni na kraj pameti da te netko možda ne voli.
Međutim, Harry je bio uvjeren da ne bih trebao biti s tobom, a kad sam se počeo
udaljavati od njega, nastao je još dublji jaz između vas dvoje.
Vikendima, kad bi nas njegovo neodobravanje otjeralo iz stana, vodio sam
te u muzeje i galerije. Znao sam da ti je ondje dosadno, premda si se pretvarala
da nije tako. No nikad nisi znala lagati. U Londonu se dodatno osjetila razlika
u našim godinama. Zbog prirode svoga posla rijetko sam se kući vraćao prije
jedanaest. Ti si našla posao u vinskom baru u neposrednoj blizini stana i često
si radila do ponoći. Kad nisi radila, htjela si izlaziti, baš poput mene kad sam se
sedam godina ranije tek bio doselio u London. Tad mi je postalo jasno da se
moramo maknuti iz grada. Sad ti mogu priznati: očajnički sam želio da se
odselimo prije no što zaključiš da sam i ja dosadan. Nikad se takvim nisam
smatrao, sve dok nisi naišla ti i gurnula me do krajnjih granica.
35
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Sve je kulminiralo svađom s Harryjem. Jedne me večeri pitao hoćemo li
popiti jednu, samo nas dvojica. Odmah me obuzela nervoza. Rekao mi je da loše
utječeš na mene, da zbog naše veze trpe i moj posao i odnosi s drugim ljudima,
te da si vjerojatno ionako sa mnom samo zbog financijske koristi, a ja sam
skočio na noge, čvrsto stisnutih pesnica. Harry je znao za moju sramotnu
prošlost, čak je u nekoliko navrata svjedočio mojim nasilnim ispadima, no nije
se lecnuo. Moja reakcija samo je potvrdila njegove optužbe - ti si u meni
poticala osobine koje sam se zarekao da ću držati pod kontrolom. Nepomično
je sjedio, fiksirao me pogledom pokušavajući neutralizirati slijepi gnjev koji me
obuzeo. No ja sam već izmakao kontroli. Ne samo da sam ga prvim udarcem
srušio na pod, već sam ga nastavio udarati dok je ležao. Moji su udarci pljuštali
po njegovome licu, po tijelu, htio sam ga smrviti u prah, uništiti ga. Da me nisu
odvukli s njega, ne znam što bi se dogodilo.
Sjećam se da su htjeli zvati policiju, no Harry im je, pljujući krv, rekao da to
ne čine. Sad sam umjesto bijesa osjećao grižnju savjesti. Nisam mogao gledati
njegovo izudarano, natečeno lice pa sam ga ostavio takvog, okrvavljenog u
baru. Znao sam da se ne mogu vratiti u stan; uzeo sam sobu u nekom hotelu i
javio ti da dođeš onamo. Kad sam ti rekao što se dogodilo, bila si užasnuta, a
onda si se naljutila jer prije nisi vidjela tu moju stranu.
Da je barem nikad nisi ni upoznala.

36
Knjige.club
 Tatum & Ruby

JEDANAEST

Sada

P onovno pročitani poruku, a onda se zavalim u stolac i razmišljam o

selu St Mary’s. Nisam se vraćao u Devon od komemoracije za Laylu, a
odonda je prošlo već pet godina. Tony mi je predložio da je organiziramo.
Njegov mi se prijedlog učinio kao grom iz vedra neba, ali bilo mi je jasno zašto
je odabrao upravo taj trenutak. Prošlo je sedam godina otkako je Layla
nestala. Da je nestala u Ujedinjenom Kraljevstvu, nakon sedam godina
proglasili bi je mrtvom, pa pretpostavljam da je Tony, koji nas je
proteklih godina obavještavao o svakom pomaku u istrazi, želio da tim činom
zatvorimo jedno poglavlje i nastavimo sa životom. Samo što proglasiti
nekoga mrtvim ne znači nužno da je taj doista mrtav.
Ja baš nisam bio oduševljen, sjećam se, ali Tony mi je rekao da Ellen to
zaista želi; budući da je Laylina sestra, smatrao sam da ima više prava odlučiti
o tome od mene. Otac im je umro šest mjeseci ranije pa sam pretpostavio da
Ellen želi ostaviti prošlost za sobom i krenuti dalje. Mislio sam da će htjeti
organizirati nekakav oproštaj na Lewisu, i veselio sam se što ću napokon
posjetiti otok na kojem je Layla odrasla. No ništa od toga - Ellen je rekla
Tonyju da Layla nikad nije bila sretnija no što je bila sa mnom i predložila
je da postavimo klupu na mjesto koje je nešto značilo nama dvoma.
Istoga sam trena pomislio na Pharos Hill. Layla je obožavala to mjesto -
na pola sata hoda od St Mary’sa, obavljeno legendom o svjetioniku koji je
nekoć stajao na vrhu brda, premda od njega ništa nije ostalo, tek nekoliko
ruševina. Često smo se penjali na to brdašce jer se odande pružao predivan
pogled na pučinu. Sjedili bismo oslonjeni o panj za koji je Layla govorila da
nalikuje na babušku. „Na rusku drvenu oblu lutkicu”, dometnula bi svaki put.
Stoga sam kupio jednostavnu drvenu klupu i u društvu Peggy odvezao je u
Devon, dok je Tony pokupio Ellen na kolodvoru u Exeteru.
Toga sam se dana užasavao susreta s Ellen. Naš jedini izravni kontakt
dotada bilo je pismo koje mi je poslala nekoliko mjeseci nakon Laylina
nestanka, a u kojemu mi je napisala da zna kako nikada ne bih naudio njezinoj
sestri. To je pismo samo pojačalo moju grižnju savjesti; nadao sam se da mi
sedam godina kasnije krivica neće pisati na licu. Međutim, izuzmemo li oči,
Ellen se znatno razlikovala od Layle. Da je i ona bila crvenokosa, da je bila

37
Knjige.club
 Tatum & Ruby
pjegava, bilo bi mi teško. No bila je vitkija od Layle, konzervativnije odjevena,
suzdržanija. Ukratko, bila je stereotip ozbiljne starije sestre, a na tom mi se
prvom susretu činilo da se nikad ne smiješi. Osjećao sam nelagodu. Mislio
sam samo na Laylu i pustio sam Tonyja da govori.
Tony i ja zajedno smo ponijeli klupu na vrh Pharos Hilla. Ellen se
uspinjala za nama s kutijom za alat, a Peggy nas je pratila u stopu. Klupu smo
sastavili u gotovo potpunoj tišini, a kad je bila gotova, sjeli smo i izgubili se u
vlastitim mislima, dok se Peggy igrala s praznom ambalažom. Sjedeći tako
ondje na poslijepodnevnom suncu, u društvu osobe koja je Laylu poznavala
bolje od mene, ali i osobe koja je uopće nije poznavala, osjetio sam stanoviti
mir.
Zarekao sam se da ću svake godine odlaziti u Devon na godišnjicu Laylina
nestanka ili na njezin rođendan, ili pak na godišnjicu dana kad smo postavili
klupu, no nikad nisam otišao. Želio sam zaboraviti Devon i istrenirao sam
sam sebe da uopće ne razmišljam o tome kraju.
No zbog upravo pristigle elektroničke pošte probudile su mi se sve
uspomene. Dobio sam je na poslovnu adresu, navodno od osobe koja želi
kupiti kuću u Devonu. Smjesta mi je bilo sumnjivo. Nisam prodao kućicu u
kojoj sam živio s Laylom, dakle, u načelu imam nekretninu koju bih mogao
prodati. Ali odakle bi to ta osoba mogla znati? Malo ljudi uopće zna da je
kućica još uvijek moja. Čak ni Ellen ne zna za to. Nikad me za kućicu nije
pitala, kao što me nikad nije pitala ni zašto u kući nema ni jedne Layline slike.
Kad se uselila, nije me pitala smije li objesiti koju sestrinu sliku, a to mi je
mnogo značilo. Razumjela me. Ni jedno od nas dvoje ne treba podsjećati da
je upravo Layla ta koja nas spaja. Ponovno bacam pogled na e-mail.
Shematska poruka poslana svim kontaktima, pretpostavljam. Nije potpisana,
ali ime se vidi u adresi rudolph.hill@outlook.com. No tko je Rudolph Hill i što
zapravo zna? Zaključujem da je možda ipak riječ o iskrenom upitu - uostalom,
zašto ne bi bio - i kratko odgovaram: „Žao mi je, ne mogu Vam pomoći.“
Iznenadi me trenutni odgovor.

A što je s kućicom u St Mary'su? Nećeš je valjda zadržati?

Ipak se sad ženiš drugom sestrom.

Srce mi tresne u grudima. Pomislim da sam možda pogrešno pročitao pa

čitam ponovno. No sad me poruka samo još više uznemiri jer ovaj put nema
zabune.
Pokušavam biti objektivan. Rudolph Hill, ili onaj tko stoji iza njega,
zacijelo je netko tko poznaje moju prošlost. Najava vjenčanja koju je Ellen
objavila u lokalnim novinama sigurno se može naći na internetu, a znajući iz
38
Knjige.club
 Tatum & Ruby
vlastita iskustva s kakvim žarom novinari traže novu priču - ili novi zaplet u
staroj priči - vjerojatno su samo čekali da Google izbaci neku novost vezanu
uz moje ime. Možda je samo riječ o novinarčiću koji želi napisati
senzacionalistički članak pod djetinjastim naslovom „Dečko nestale djevojke
ne želi prodati zajedničku kuću, unatoč tome što se ženi njezinom sestrom“.
Očigledno je malo istraživao i doznao da je kućica u selu St Mary’s još u mome
vlasništvu. Ili se samo oslonio na stare informacije. Je li riječ o osobi koja
ostavlja babuške? Jesu li i babuške i poruka dio pomno smišljenog plana da
se mene usosi? Ali zašto bi to netko želio? Babuške su bile tako
ležerno ostavljane, zacijelo je riječ o nekom susjedu.
Glas u mojoj glavi sikne Rubyno ime. Nikad nisam otkrio stoji li ona iza
onog članka pod naslovom „Dečko nestale djevojke sad živi s njezinom
sestrom“; nije mi to bilo naročito važno, premda su se neki počeli hladno
držati prema Ellen. Ne sjećam se kako se zvao Rubyn rođak novinar, možda
je doista Rudolph Hill.
Teško mi je povjerovati da bi Ruby učinila takvo što. Razumijem daju je
povrijedilo što sam odabrao Ellen, razumijem da misli kako sam se loše ponio
prema njoj, jer i jesam. Ali zašto bi se ovako igrala, zašto sada, zašto ne prošle
godine kad se Ellen doselila k meni? Razlog mora biti veći od obične osvete
prezrene žene. Ponovno čitam poruku. Spominje se moja skora ženidba za
Ellen. Onda mi sine. To je to - vjenčanje mijenja sve, barem u Rubynim očima.
Ono znači da je moja veza s Ellen trajna.
Potražim Ellen. Pronalazim je u kuhinji kako stoji pred otvorenim
hladnjakom i proučava što ima unutra. Peggy, puna nade, sjedi pored nje.
Okrene se kad me čuje i lice joj zasja od sreće. Pravi sam sretnik što je moja.
- Razmišljam što bih mogla skuhati - kaže.
Prilazim joj i grlim je oko struka.
- Ne razbijaj glavu - kažem joj. - Vodim te van na ručak.
Ne mogu zamisliti bolji test za Ruby nego da se pojavim s Ellen u Čavki.
Moram vidjeti njezinu reakciju kad me vidi odmah nakon one poruke. Osim
toga, ovo je sigurnije od suočavanja u četiri oka, gdje bih teže suzdržao bijes
koji osjećam zbog njezinih glupih igrica.
Povlačim Ellen u zagrljaj. Spuštam glavu da je poljubim, a ona mi
strastveno uzvraća poljubac i gotovo završimo vodeći ljubav na podu ispred
hladnjaka.
- Sigurno želiš van na ručak? - promrmlja dok se polako izvlačim iz
zagrljaja. Moramo van, ja moram riješiti ovu situaciju s Ruby.
- Želim - odgovaram. - Prošećimo se do Čavke.

39
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Upitno me pogleda. - Ruby je dosad imala dovoljno vremena da prihvati
naše skorašnje vjenčanje - objašnjavam. - Osim toga, Peggy nedostaje Buster,
a ja umirem za odreskom u tijestu.
Brzo otrčim na kat po novčanik, a zatim pješice odlazimo do sela, držeći
se za ruke. Hodam brzo jer ne mogu dočekati da stignem onamo, nestrpljiv
da okončam neizvjesnost koja me prati zadnja tri tjedna, još otkako je Ellen
pronašla prvu babušku. Želim da sve bude kao prije, dok nam se sjećanja na
Laylu nisu nasilu uvukla u život. Ovako ne mogu. Međutim, Peggy
neprekidno zastajkuje i njuška ispod svakog grma; zbog nje smo prilično
spori pa se moram zadovoljiti zamišljanjem Rubyna lica kad Ellen i
ja ušetamo u njezinu gostionicu.
Čavka je prepuna, kao i uvijek petkom u vrijeme ručka. Turista je više
nego mještana: oni znaju da im je pametnije doći kasnije poslijepodne, kad
nije takva gužva. Na terasi nema mjesta pa ulazimo unutra. Buster je u svojoj
košari pored šanka. Otvara oči i prvo nas promotri, a zatim odlazi do Peggy i
na kraju do Ellen, koja se saginje da je može polizati po licu. Posve je drukčija
od Layle, koja se nije usudila dirati pse.
Peggy se odvuče do Busterove zdjelice da popije malo razvodnjenoga
piva, a ja krajičkom oka primjećujem kako nam se približava Ruby. Crvena
marama vezana oko glave pridržava joj tamne uvojke, a oko ruke nosi hrpu
srebrnih narukvica. Voli se pretvarati da ima ciganske krvi, no tamnu je put i
crnu kosu zapravo naslijedila od bake i djeda Talijana.
- Otkad se nismo vidjeli! - kaže i pozdravi nas poljupcem. - Nadam se da
me nisi namjerno izbjegavao. - U glasu joj čujem da je ovo zabavlja, kao da
zna da upravo to činim otkako je izašla najava vjenčanja. Divim se kako dobro
glumi. No onda Ruby ustraje na tome da otvorimo bocu pjenušca i
nazdravimo skorašnjem vjenčanju i u mene se ušulja sumnja. Dobro
poznajem Ruby, s njom uvijek znaš na čemu si.
Ostavljamo Peggy da se druži s Busterom, a Ruby nam pronalazi stol.
Donosi tri čaše i toči pjenušac.
- Dobar ulov - kaže Ruby Ellen podižući čašu. - A i tvoj, Finne - dodaje.
Lijepo od nje jer znam da Ellen smatra pogrešnim izborom za mene, i to ne
samo zato što je Laylina sestra. - Želim vam mnogo sreće.
Nakon pet minuta savršeno normalnog čavrljanja - jedina je tema naše
vjenčanje, koje će se održati krajem rujna u kamenoj crkvici u susjednome
selu - Ruby preuzima našu narudžbu i odlazi, ali tek pošto me znakovito
pogleda čuvši da će Ellen samo malu salatu, i to bez predjela. U njezinoj
reakciji nema zlobe, samo se dobroćudno čudi: Ozbiljno? I ništa drugo neće
pojesti? Razumijem što hoće reći. Za razliku od Ruby, Ellen pomno pazi na
svoju težinu. Izrazito je vitka, na njoj nema ni grama sala, ali ni na koji je način
40
Knjige.club
 Tatum & Ruby
ne mogu uvjeriti da pojede išta iole kalorično. Sjećam se kako sam Laylu
zadirkivao zbog količine hrane koju je mogla pojesti, ali i zbog kilograma koje
je nabacila nakon našega preseljenja u Devon. Kad nekoga izgubite, to vas
dodatno boli: pamtite svaku nehajnu primjedbu, čak i ako je bila izrečena u
šali. Dok čekamo da nam Ruby donese ručak i pijuckamo pjenušac,
zaključujem da scenarij koji sam stvorio u svojoj glavi nema smisla. Ova Ruby
teško da je osoba koja šalje babuške i poruke. Dakle, možda je posrijedi netko
drugi.
Od svega s čime sam se morao suočiti proteklih godina najteže mi pada
mogućnost da je Laylu netko oteo s onoga parkirališta u Francuskoj. Isprva
sam mislio da je pobjegla zbog onoga što se te noći dogodilo, te da će se
uskoro pojaviti živa i zdrava. No kako su prolazili dani, a onda i tjedni i
mjeseci, morao sam i sam razmotriti policijsku teoriju o tome da ju je netko
oteo - vozač automobila koji sam vidio parkiran ispred zahoda ili kamiona
s prilazne ceste. Francuska si je policija doista dala truda, no nikad ni jedan
od vozača nije pronađen, premda sam im prilično dobro opisao čovjeka
kojega sam vidio. Foto-robot objavljen u medijima nije polučio nikakve
rezultate. Baš kao i Layla, i vozač je nestao bez traga, pa je logično
pretpostaviti da ju je oteo na odmorištu. Ali ako se iza pseudonima Rudolph
Hill ne skriva Ruby, tko se onda skriva? I, još važnije, što zna o Laylinu
nestanku?

41
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVANAEST

Nekada

K rajem ljeta iselili smo se iz stana u kojemu sam bio podstanar od one
svađe s Harryjem. Odonda ga nisam vidio. Ti si me preklinjala da mu
se ispričam, no mislio sam da mi neće oprostiti. Umjesto toga, podnio sam
ostavku njemu iza leđa, a onda pokupio svoje stvari iz stana dok je on bio na
poslu. Kad sad razmišljam o tome, sramim se svoga tadašnjeg ponašanja. No
bio sam lud od ljubavi prema tebi i zbog nje sam činio ludosti.
Moram ti nešto priznati. Sjećaš se kako sam te početkom te godine poveo
na sedam dana u Devon? Vidiš, to sam učinio da vidim sviđa li ti se ondje. Silno
ti se svidjelo. Vozikali smo se naokolo, spavali u malim pansionima, istraživali
divne plaže i okolnu prirodu. Sve je to bio dio moga plana. Kad sam počeo
pratiti ponudu agencija za prodaju nekretnina, htjela si da baš u Devonu kupim
kuću. A onda si ti pronašla našu kućicu, udaljenu tek nekoliko minuta hoda od
plaže u St Mary’su. Ja sam je kupio, a tebi sam prepustio uređenje kako bi znala
da je kućica i tvoja. Sjećaš li se kako smo se smijali kad si naručila bračni krevet
koji nam je na kraju zauzeo gotovo cijelu spavaću sobu, da bi meni noge
svejedno virile preko ruba?
Kad sam prvi put predložio da se onamo trajno preselimo, oklijevala si, kao
što sam i očekivao. Stoga sam ti obećao da ćemo se vratiti u London ne bude li
ti se sviđalo u Devonu. Prvih mjeseci u St Mary’su bili smo tako sretni. Ni na
trenutak si nismo dodijali; satima bismo se šetali po plaži. Prvi put u životu
osjećao sam da imam dom. Jedna od najvećih radosti bila mi je vidjeti naše
cipele u predsoblju: tvoje malene, broj 38, i moje goleme, broj 48. Bilo mi je
super kad bi svoje cipele umetnula u moje, bez problema su stale. Meni je to bio
fizički dokaz da te čuvam i nosim kroz životne bure i oluje. No kad su se pojavile
prave nedaće, uopće te nisam čuvao.
Te ti je zime u Devonu bilo teško, znam. Možda te podsjetila na zime na
Lewisu jer je došla tako iznenada i sa silnom žestinom. Vjetar nam je nemilice
šibao lica dok smo se šetali po plaži, a nebo je bilo teško i sivo. Kad bi stigla
razglednica od Ellen - svaki put s drugim motivom Lewisa - toliko bi te
ražalostila da sam isprva mislio kako ti sestra predbacuje što je toliko dugo nisi
posjetila. Međutim, kad si mi pročitala što ti piše, shvatio sam da je sretna zbog
tebe i da tebe muči grižnja savjesti što si je ostavila, a ne tuga.

42
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Kad je prošao Božić, uhvatio te nemir. Prepao sam se da ćeš tražiti da
održim obećanje o povratku u London. Ne bih li ti odvratio misli, uplatio sam
nam skijanje u Megeveu, gdje sam s Harryjem u nekoliko navrata bio unajmio
alpsku kućicu. Nadao sam se da će ti odmak pomoći da ponovno zavoliš Devon.
Samo sam htio da budeš sretna, zato sam te i pitao bi li željela da i Ellen pođe s
nama.
Predložio sam da dođe na jedan tjedan i ponudio se da platim
njegovateljicu za vašega oca. Međutim, rekla si mi da Ellen neće doći i razljutila
se, tako da sam na kraju požalio što sam to uopće predložio. Želio sam te
bolje shvatiti pa sam te pitao osjećaš li grižnju savjesti zbog toga što je Ellen
zaglavila na Lewisu, a ti si uspjela pobjeći.
Sjećaš li se što si mi odgovorila? „Pobjegla?“ rekla si. „Da, pobjegla sam s
Lewisa i evo me sad, zaglavila Bogu iza leđa u Devonu.“ Nasmiješila si se da
ublažiš udarac, no znao sam da doista tako misliš. Obećao sam ti da ću te po
povratku sa skijanja odvesti kamo god želiš.
No nisam uspio održati obećanje.

43
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRINAEST

Sada

N eprekidno razmišljam o onim porukama, ne mogu si pomoći. Jurim

po neravnome puteljku uz rijeku, no ne uspijevam zbaciti teret s leđa
ma koliko brzo trčao. Jutros sam guglao Rudolpha Hilla. Ima ih na stotine, a
svi žive u Americi. Ni jedan jedini ne živi u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Krećem natrag putem kroz šumu; do kuće me mišići u nogama luđački
bole od napora. Tuširam se u hladnoj vodi pa odlazim u radnu sobu.
Provjeravam investicijske fondove kuće Villiers, a onda ponovno iščitavam
poruke Rudolpha Hilla. Odjednom izgubim strpljenje i privlačim tipkovnicu
prema sebi.
Tko si ti?
Nekoliko sekundi kasnije dolazi mi nova poruka, s adrese Rudolpha Hilla.

A što misliš?

Zurim u poruku, zapanjen brzinom kojom mi je stigao odgovor. Kao da

pošiljatelj sjedi za računalom još od jučer i samo čeka da mu se javim.
Ponovno postavim isto pitanje.

Tko si ti?

Znaš moju e-mail adresu.

Naslonim se dok grozničavo razmišljam. Zašto kaže „Znaš moju e-mail

adresu“, a ne „Znaš moje ime“? Kao što sam i sumnjao, Rudolph Hill je
pseudonim. Netremice zurim u to ime, pokušavajući odgonetnuti ovu
zagonetku. Premećem slova, a onda zinem u šoku. Ako tražim dokaz da se iza
ovoga skriva Ruby, evo mi ga: Rudolph - ,,Ru“ kao prva dva slova njezina
imena, a onda ,,dolph“. Kao u riječi dolphin.1 Ruby ima ogrlice i narukvice s

1 Eng. dupin (op. prev.).

44
Knjige.club
 Tatum & Ruby
dupinima, ima čak i tetovažu dupina na leđima. Odmahnem glavom zgađen
njezinim bijednim pokušajem skrivanja pravoga identiteta. Napravila je
budalu od mene, a to ne podnosim.
Prstima nasrnem na tipkovnicu.

Ne igraj se sa mnom, Ruby!

Stiže mi odgovor.

Tko je Ruby?

Grubo se nasmijem. Pa naravno da će mi tako dogovoriti. Prstima

bubnjam po stolu. Što sada? Ništa, kaže mi glas razuma, nemoj ništa.
Očigledno jučer nije shvatila, pa ću voditi Ellen u Čavku sve dok ne shvati.
- Opet? - pita me Ellen sumnjičavo kad joj kažem da idemo na ručak u
Čavku. - Istina da je Ruby jučer bilo drago zbog nas, ali ne bismo joj svoju
sreću trebali nabijati na nos.
- Sve će biti u redu - uvjeravam je. U jedan tako uzimamo Peggy i odlazimo
u gostionicu. Sve je repriza od jučer, samo što danas Ruby ne otvara pjenušac,
a ja ručam ljuti janjeći curry. Promatram je, čekam da se nekako oda.
Međutim, ona ama baš ničime ne pokazuje da joj nije drago što nas vidi, pa
zaključujem da je očigledno fantastična glumica.
- Drago mi je što je Harry pristao odvesti me do oltara - kaže mi Ellen dok
premeće salatu po tanjuru. - Bojala sam se da će odbiti.
Treba mi neko vrijeme da shvatim da Ellen govori o našem vjenčanju. - A
zašto bi odbio?
- Hm, nije baš volio Laylu.
Pogledam je, zbunjen njezinom logikom. - Istina, nije. Ali tebe voli.
Ellen me pogleda u oči. - Misliš? Hoću reći, ja nisam baš tako sigurna. -
Govori sve tiše. - Kad si mu rekao da se ženiš, izgledao je pomalo šokirano.
Pomislila sam da mu se to ne sviđa jer sam ja Laylina sestra.
- Mislim da je bio šokiran, u pozitivnom smislu, jer sam ga pitao da mi
bude kum - kažem, premda sam i sam zamijetio Harryjev trenutni šok. Iako
nisam bio u braku s Laylom, živio sam s njom, a nekim ljudima to dođe na
isto, pa prema tome ne bih trebao oženiti njezinu sestru. Međutim, nisam
očekivao da će takvo što zasmetati Harryju. - Harry te obožava, možda i
malo previše - nastavljam, primajući Ellen za ruku preko stola. - Sva sreća da
nisam ljubomoran po prirodi.

45
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- U nedjelju dolazi na ručak, zar ne?
- Da - odgovaram. Harry nam uvijek dolazi na ručak prvu nedjelju u
mjesecu.
- Super, onda ću mu pokazati svoje babuške. Bit će mu drago kad vidi da
napokon imam cijeli komplet.
- Znači, on zna za to? - znatiželjno pitam. - Da si izgubila jednu babušku
dok si bila mala?
- Zna - odgovara Ellen. - Sjećam se da sam mu pričala. Pitam se kakav će
zaključak on donijeti.
Nešto u njezinu glasu odaje da u Harryju vidi mogućeg saveznika, kao da
zna da će on stati na njezinu stranu. Iz nekog me razloga to naljuti. Nadao sam
se da će se Harryju Ellen svidjeti više nego Layla, no ponekad mi zasmeta što
mu je baš toliko draga. Sine mi pomisao: da Layla nije nestala, možda bismo
se družili učetvero. Layla i ja, Ellen i Harry. Zgrozim se i odagnam tu sliku iz
glave.
- Nazvat ću ga kad se vratimo kući - kaže Ellen. - Da provjerim dolazi li.
Završavamo s ručkom i ja zamolim Ruby da donese račun. Mnogo je
gostiju, pa joj treba malo duže. Račun konačno stiže, na tanjuriću, kao i
obično, umetnut u razglednicu sa slikom čavke. Ellen odlazi na zahod, a ja
promatram Ruby dok razgovara s gostima. Ne primjećujem ni naznaku
nelagode ili napetosti u njezinu ponašanju. Ljutito vadim novčanik iz džepa i
otvaram razglednicu da vidim koliko sam dužan - a ondje, unutra, ugledam
babušku.
Nakon prvotnoga šoka preplavi me bijes. Međutim, moj bijes nije običan
bijes, usmjeren protiv osobe koja je malo pretjerala. Ne, moj bijes pomiješan
je s mržnjom, a njezina me žestina šokira još i više od babuške koja zuri u
mene svojim nacrtanim crnim očima. Grabim je s tanjurića i probijam se kroz
gužvu do Ruby, koja stoji na kraju šanka. Osmijeh joj se smrzne kad vidi izraz
moga lica.
- Sad je dosta, Ruby - prosikćem, unoseći joj se u lice.
Preplašeno me pogleda. - Kako to misliš?
Hvatam je za zapešće. - Dosta je tvojih igrica. Dobro si se zabavila, a sad
bi bilo dosta.
- O čemu govoriš?
- O tome da pokušavaš unijeti razdor između mene i Ellen.
- Slušaj, Finne, iskreno se radujem zbog vas dvoje. Ništa nisam
insinuirala. - Pokušava izvući ruku, no ja je još jače stisnem, dok drugom
rukom grčevito držim babušku. Neka žena utihne za svojim stolom i pogleda
nas. Duboko udahnem, pokušavajući se sabrati.
46
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Dobro znaš da ne govorim o insinuacijama - tiho joj kažem.
Šalješ mi poruke pod lažnim imenom i svuda kuda prolazim ostavljaš
babuške.
Ruby se ljubazno nasmiješi onoj gošći, a zatim me pogleda u oči. - Finne -
mirno mi kaže. - Nemam blage veze o čemu govoriš. Molim te, pusti mi ruku.
Boli me, jako. - Odjednom shvaćam kako je snažno držim za zapešće i odmah
je puštam. - Što ti je došlo? - pita me, masirajući crvene otiske mojih prstiju
na svojoj ruci.
- Ozbiljno ti kažem, Ruby. Ne igraj se sa mnom. - Pokazujem joj babušku
na svome dlanu. - Gotovo je, shvaćaš?
Spušta pogled na babušku, a onda odmahne glavom. - Što je ovo?
- Ovo si mi ti stavila na tanjurić s računom, zar ne?
- Nisam! Zašto bih to uopće učinila? Ništa ne razumijem.
- O, da, razumiješ. Dobro ti razumiješ. Znaš što ću ja pomisliti kad vidim
ovakvu babušku.
- Slušaj, Finne, nemam pojma o čemu govoriš. - Kimne prema babuški. -
Nisam ti to stavila na tanjurić, niti znam što ćeš pomisliti kad vidiš babušku.
- Ti si mi donijela račun.
- Jesam.
- Sastavila si ga i donijela mi ga.
- Jesam, sastavila sam ga, kao što sam sastavila i druge. Sve sam račune
ostavila na šanku da ih konobari odnesu gostima. Vidjela sam da tvoj račun
nitko nije odnio pa sam ti ga donijela, kao i neke druge. Samo sam radila svoj
posao.
- Znači, tanjurić s mojim računom stajao je na šanku?
- Da. - Ruby me znatiželjno pogleda. - O čemu je riječ, Finne?
Prstima prolazim kroz kosu, pitajući se jesam li ipak sve pogrešno
shvatio. - Netko se igra sa mnom.
- Ja nisam ta.
Nisam uvjeren. - Kako ti se zvao onaj rođak, novinar?
- Joe. Joe Walsh. Zašto?
Ljutito lupim šakom po šanku.
- Finne? - Okrenem se na peti i vidim Ellen iza sebe. Po zabrinutosti na
njezinu licu znam da je vidjela kako sam udario o šank. - Je li sve u redu?
Odmah namještam opušten izraz lica. - Ma da, sve je super, malo ćaskam
s Ruby.
Ellen sad pogleda Ruby, koja joj se široko osmjehne. Uguram babušku u
džep, a onda primam Ellen za ruku.
47
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Dođi, idemo - zazovem Peggy, koja se igra s Busterom, i okrenem se
prema Ruby. - Bok, Ruby, hvala. - Ni ne pokušavam se nasmiješiti.
Odlazimo iz gostionice i neko vrijeme hodamo šutke. Znam da Ellen čeka
da ja prvi nešto kažem, no meni se misli vrte oko razgovora s Ruby pa puštam
nju da započne razgovor. Nadam se da neće, a u tom slučaju neću se morati
mučiti s objašnjavanjem.
- Onda? Što je bilo ono u Čavki? - pita me.
- Ma Ruby je samo bila malo naporna, kao i obično - ležerno joj
odgovaram da je umirim.
- U kom smislu?
- Gnjavila me zbog našega vjenčanja.
- Aha. - Ellen se namršti. - Meni se činilo da joj je drago zbog nas.
- I jest. Ali znaš Ruby, ne može se suzdržati.
- Izgledalo je kao da si jako ljutit na nju.
- Bio sam. Ali sad je sve u redu, više se ne ljutim.
- Fino. Na trenutak si me prestrašio.
Zastajem i povlačim je u zagrljaj. - Ne želim da me se bojiš, nikada i nikako
- kažem joj.
Ne kao što me se Layla bojala one noći, dodajem u sebi.

48
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRNAEST

Nekada

T ebe novac nikad nije zanimao, Layla, no ipak si se iznenadila kad sam
ti priznao da sam u sedam godina rada na burzi zaradio dovoljno za
cijeli život. Zvučat ću bahato kad kažem da u trenutku preseljenja u Devon
zapravo više uopće nisam trebao raditi - sva sreća jer me umarala i sama
pomisao na rad. Nisam još imao ni trideset godina, a već sam apsolutno
pregorio.
Znao sam da psihički ne bih podnio biti bez posla do kraja života. Samo sam
želio uzeti slobodnu godinu, usredotočiti se na tebe, na nas, a kasnije se brinuti
za budućnost. No tebe je uhvatio nemir. Vidio sam da se polako počinješ osjećati
kao u kavezu, poput predivne divlje životinje. Katkad bi se, ničim izazvana,
otresla na mene, premda bi se odmah ispričala. U svome si bijesu i izljevima
frustracija bila posve nepredvidiva.
Tjedan prije našega planiranog odlaska na skijanje bivše su te kolegice iz
vinskoga bara pozvale u London na ženski vikend. Silno si se veselila; taj si se
cijeli dan smiješila kao što nisi već neko vrijeme i to mi je zasmetalo. Međutim,
ponos mi nije dao da te zamolim da ne ideš. Odvezao sam te na željezničku
stanicu i mahnuo ti dok je vlak kretao.
Bila su to dva duga dana. Satima sam šetao žalom, a kad nisam, trudio sam
se biti savršeni dečko pa sam oličio kupaonicu ne bih li te iznenadio. U nedjelju
navečer više nisam mogao dočekati da te vidim. Namjeravao sam te odvesti
ravno u krevet i ondje s tobom ostati cijeli idući dan. No kad sam došao po tebe
na stanicu, bila si tako tiha da mi je srce načas stalo. Mislio sam da ćeš mi reći
da se želiš vratiti u London i živjeti kao nekada. Međutim, snažno si me zagrlila
i rekla mi da me voliš, da želiš stalno biti sa mnom i zauvijek živjeti u našoj
seoskoj kućici. Shvativši koliko sam ti nedostajao, odahnuo sam. Srce mi je
ponovno mirno kucalo i bilo mi je drago što sam te pustio u London.
Sljedećega smo tjedna otišli u Megeve, no tvoje se raspoloženje ondje nije
popravilo. Nikad ranije nisi stala na skije pa sam ti uplatio poduku iz skijanja
svakoga jutra. Bio sam uvjeren da će netko poput tebe uživati u planinama. No
na kraju nisi bila oduševljena, a ja nisam mogao skriti razočaranje, niti strah,
jer mi se činilo da je u zadnje vrijeme pogrešno sve što kažem ili učinim. Pitao
sam te čezneš li za domom ili ti možda nedostaje Ellen, na što si ti briznula u
49
Knjige.club
 Tatum & Ruby
gorak plač i nisi mi dopustila da te utješim. Bila si nekako nervozna pa me
počela izjedati sumnja da možda nisam dobro shvatio, da se ipak želiš vratiti u
London i da samo skupljaš hrabrost da mi kažeš.
Pri povratku smo stali u Parizu da nešto pojedemo. Šetali smo duž Seine
prema automobilu kad sam te povukao u zagrljaj i rekao ti da te jako volim.
Pomalo sam žalio što nisam ponio prsten koji sam ti namjeravao dati na
rođendan; mogao sam te zaprositi upravo ondje, nisam imao što čekati. No kao
da ti je bilo nelagodno od moga izljeva ljubavi. Sve me više nagrizao crv sumnje.
Čim smo sjeli u auto, zaplakala si, ali nisi mi htjela reći što se dogodilo. Na
kraju to više nisam mogao podnositi. Skrenuo sam s autoceste na odmorište i
rekao ti da ne idemo dalje dok mi ne kažeš što nije u redu jer ti ne mogu pomoći
ako ne znam što ti je.
Ništa me nije moglo pripremiti na ono što si mi tada rekla. Nisi me htjela
ostaviti i vratiti se u London. Nego si preko vikenda u Londonu spavala s nekim
drugim.

50
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PETNAEST

Sada

P o povratku iz gostionice Ellen odlazi u svoju radnu sobu, a ja u svoju.

Sjedam za stol i iz ladice vadim dvije babuške - onu koju sam
pronašao na zidiću pred kućom i onu s vjetrobrana - te ih stavljam da stoje
uz rub stola. Zatim vadim iz džepa onu koju sam pronašao na tanjuriću u
Čavki i stavljam je pored druge dvije. Trojke. Što biste vi trebale značiti? šutke
ih pitam. Zašto ste ovdje? Koji se vrag zbiva?
Još uvijek nisam siguran da iza svega ne stoji Ruby. Adresa elektroničke
pošte ukazuje na nju. Trebao sam joj to spomenuti, reći joj da sam sve
prokljuvio. Ali nisam joj ništa spomenuo pa ona misli da može mirno nastaviti
sa svojim igricama.
Vraćam babušku iz Čavke u džep, a druge dvije u ladicu. Odlazim
provjeriti primljenu poštu - imam novu poruku od Rudolpha Hilla. Vidim da
je poslana otprilike kad smo Ellen i ja odlazili na ručak, šest minuta nakon
prethodne u kojoj stoji: Tko je Ruby? Otvaram poruku.

Ne znam tko je Ruby.

Ali ja nisam ona.

Zacijelo se šali. Hvatam se tipkovnice.

A tko si onda?

Odgovor mi smjesta stiže.

Što ako ti kažem da je Layla živa?

Srce mi počne divlje lupati, a onda se saberem. Očigledno je ipak posrijedi

netko drugi, neki bolesni smrad. Ruby nikad ne bi mogla biti ovako zla.

51
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Rekao bih ti da lažeš, bijesno tipkam.

Ne bi mi povjerovao?

Ne. Pritisnem gumb za slanje. Odgovor ne dolazi, počinjem se opuštati. A

onda mi stigne poruka.

Trebao bi.

Želim prestati, ali ne mogu.

A gdje je ona onda?

Dobivam odgovor.

Upravo ovdje.

Emocije me zapljusnu poput vala. Odgurnem se od stola i skočim na noge.

Želim pobjeći, istrčati na svježi zrak dok još mogu disati. No onda, dok mi se
misli kovitlaju, ipak se vraćam za stol, pri čemu prevrnem šalicu hladne kave.
Šalica se rasprsne na kamenom podu, a kava štrcne u svim smjerovima. U
svom tom kaosu u moju radnu sobu ulazi Ellen, s mobitelom u ruci.
- Finne - obrati mi se. - Harry te treba. - Ugleda razbijenu šalicu, a onda
izraz moga lica. - Harry, Finn će ti se javiti kasnije - kaže mu.
Prekrivam lice rukama i naslanjam se na stol pokušavajući se sabrati.
Ellen me zagrli oko ramena.
- Što se dogodilo? - zabrinuto me pita. Čučne pored mene pokušavajući
mi vidjeti lice. - Jesi li dobro?
Netko me vuče za nos, govorim sam sebi. Netko me samo zafrkava.
- Dobro sam - uspijevam izgovoriti.
Ellen zavlači dlan između mojih ruku, pokušavajući mi dodirnuti čelo.
Sine mi da ona misli da mi je zlo i odlučujem iskoristiti priliku.
- Očigledno sam nešto pojeo - prostenjem.
- A da malo prilegneš?
- Dobro kažeš. - Ustajem od stola. Drago mi je što će me malo pustiti na
miru, ali onda shvatim da neću moći ležati jer sam previše uzrujan. - Ma znaš
što? Ipak ću se radije prošetati do rijeke, udahnuti malo svježeg zraka.
52
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Hoćeš da pođem s tobom?
- Ma ne, mogu sam. Ti imaš posla.
- Mogu odvojiti pola sata - prosvjeduje Ellen.
- Stvarno nema potrebe. - U očima joj vidim da je zbunjena pa je poljubim
u kosu. - Brzo se vraćam.
- Dobro. E da, Harry neće doći za vikend, ima nekih problema s klijentima.
Sve mi je objasnio i pozorno sam ga slušala, ali nisam baš najbolje shvatila.
Zato sam ti ga htjela dati da ti sam kaže što se zbiva.
- U redu - kažem. Međutim, u glavi mi je samo Layla, ne stignem misliti na
Harryja. - Nazvat ću ga kad se vratim.
Prolazimo kroz vrt; dok krećem stazicom koja vodi prema ulazu u
dvorište, osjećam Ellenin pogled. Znam da sigurno napeto razmišlja, da se
pita što mi je došlo da onako lupim po šanku i zbog čega sam odjednom vidno
uzrujan. Nije glupa. Svatko kome nije dobro ostao bi kod kuće, a ja evo idem
prema rijeci. Odnosno, ne idem prema rijeci, već prema gostionici. Želim
ponovno vidjeti Ruby.
Ne čini se iznenađenom kad me ugleda na vratima. Sad je manja gužva:
nekolicina stalnih gostiju sjedi za šankom i zauzeto je samo nekoliko stolova.
- Možemo li razgovarati? - pitam je.
Ruby kreće prema stolu u dnu gostionice, gdje nam nitko neće smetati.
Dok hodam za njom, primjećujem kako se gosti znakovito pogledavaju i
gurkaju laktovima. Svi mještani znaju da smo Ruby i ja bili u vezi; mnogi su
mislili da ćemo dugo ostati skupa. Sve dok se ja nisam pojavio s Ellen.
- Kad si već tu, podsjećam te da si zaboravio platiti ručak - kaže mi dok
sjeda za stol. Primam se novčanika, no ona me zaustavlja. - Samo se šalim.
Kuća časti. Neka to bude uranjeni svadbeni dar. - Pogleda me. - Nego, što je
bilo ono danas?
- Oprosti - kažem jer još vidim crvene tragove svojih prstiju na njezinu
zapešću. - Mislio sam...
- Što?
Sjedam preko puta nje. - Ruby, molim te, budi iskrena. Jesi li mi slala
poruke pod lažnim imenom?
Ruby odmahne glavom. - Nisam - jasno mi odgovara. - Naravno da nisam.
Zašto bih to učinila?
- Adresa elektroničke pošte s koje su poruke stigle... no da, sadrži tvoje
ime - kažem, ne odgovorivši joj na pitanje.
Namršti se. - Hoćeš reći da mi je netko provalio u e-mail?

53
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne, nije to. Htio sam reći da adresa ukazuje na to da se iza svega skrivaš
ti. - Stol je već postavljen za večeru pa izvlačim ubrus ispod noža i vilice,
vadim kemijsku olovku i pišem: rudolph.hill@ outlook.com. a zatim povlačim
okomitu crtu između slova ‘u’ i ‘d’ u riječi Rudolph. - Ruby i dupin. Ti imaš
dupina na tetovaži.
Pomno je promatram dok razmišlja o tome što sam rekao. Nadam se da
će je izraz lica nekako odati.
- Hmm - kaže. - Mislim da mogu shvatiti zašto si pomislio da sam ja ta koja
ti šalje poruke, ali ne čini li ti se da malo kompliciraš? Hoću reći, zašto ti ih ne
bi slao netko tko se doista zove Rudolph Hill?
- Jer ih ne šalje. Rudolph Hill je pseudonim koji je netko smislio,
vjerojatno kako bi me naveo da pomislim da si pravi pošiljatelj ti.
- Zašto? Što piše u tim porukama?
Oklijevam, nisam siguran mogu li joj vjerovati. No moram razgovarati s
nekim tko nikad nije upoznao Laylu, nekim tko me može dozvati zdravom
razumu.
- U prvoj poruci pošiljatelj je spomenuo kućicu u St Mary’su.
- Gdje je to?
- To je selo u kojemu sam živio s Laylom.
- Kakve to onda veze ima sa mnom?
- Osoba koja mi šalje te poruke... želi me uvjeriti da je Layla živa.
- O, Bože. - Ruby razrogači oči. - Grozno, Finne! - Namršti se. - Ali zašto
bih te ja htjela uvjeriti da je Layla živa?
Oštro se zagledam u nju. - Možda zato da ne oženim Ellen?
Ruby zine. - Ti to ozbiljno? - Odmahne glavom. - Ne znam bih li se smijala
ili bjesnila. Smiješno mi je što ti pada na pamet da ja želim spriječiti vaše
vjenčanje, a bijesna sam što misliš da bih mogla biti tako okrutna da te
uvjeravam kako je Layla živa.
- Pogleda me svojim smeđim očima. - Valjda me ipak bolje poznaješ?
- Nije samo adresa. - Vadim babušku iz džepa i stavljam je na stol između
nas. - Ovo sam danas pronašao na tanjuriću s računom.
- Da, rekao si mi. - Uzima babušku i pomno je gleda. - Zgodna je. Ali kakve
veze ona ima s bilo čime?
U tom trenu shvatim da Ruby uopće ne zna za priču o babuškama jer joj
o tome nikada nisam govorio. - Jesi li danas vidjela koga sumnjivog da se mota
oko šanka?

54
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ruby odmahne glavom. - Nisam. Bilo je previše gostiju da išta primijetim.
- Vraća mi babušku. - Netko ju je sigurno pronašao na podu i stavio je na šank,
a onda je nekako dospjela na tanjurić s vašim računom.
- Vjerojatno - neodređeno odgovaram. Naime, nešto mi je upravo sinulo.
Za babuške znamo samo Ellen, Layla i ja.
I Harry, jer mu je Ellen rekla.

55
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ŠESNAEST

Nekada

N ikada me nisi pitala zašto sam iz Irske došao u Englesku. Mislim da

nikad nisi pomislila na to da sam ondje ostavio dio svoga života,
dio koji bih najradije zaboravio jer se ne ponosim sobom iz tih dana. Nazivali su
me nježnim divom, i to je vjerojatno bilo točno sve do moje petnaeste-šesnaeste
godine. Barem ne pamtim da sam ikad planuo, sve dok mi jedne večeri otac nije
zabranio izlazak. Stao je pred zaključana ulazna vrata, a ja sam ih razbio
šakom. Najgore od svega jest to da uopće nisam ciljao na vrata, nego na
njegovo lice; da se nije sagnuo, ozbiljno bih ga ozlijedio. Nadam se da bi me u
tom trenutku ljubav koju sam osjećao prema ocu dozvala pameti pa ga ne bih
nastavio udarati. Prema vratima nisam osjećao naročitu ljubav - razbio sam ih
u iverje.
Taj je incident prestravio i roditelje i mene. Nitko od nas nije ni slutio kako
kratak fitilj imam, fitilj koji samo čeka iskru.
Uporno su me upozoravali da prepoznam znakove za uzbunu i preklinjali
me da izbjegavam sukobe, podsjećajući me na to da sam zbog svoje veličine
dodatno opasan. Zanemarimo li nekoliko situacija u kojima sam ljudima slomio
nosove, uspijevao sam se kloniti nevolja. Sve dok nisam upoznao Siobhan.
Siobhan je bila moja prva prava ljubav. Sada znam da se to uopće nije
moglo mjeriti s onime što sam osjećao prema tebi. No osjećao sam isti žar,.. isti
osjećaj da nam je suđeno. Doduše, nismo razgovarali o braku, ni govora, još smo
bili studenti. No kad sam započeo vezu s njom, više nisam primjećivao druge
djevojke, samo nju, baš kao što je kasnije bilo i s tobom. Bili smo zajedno
otprilike jednu godinu, kad mi je jednoga dana, tjedan nakon promocije, rekla
da mi nešto mora reći. Izgledala je zabrinuto, čak i uplašeno, pa sam isprva
pomislio da je bolesna, ili da joj je bolestan netko od obitelji. Umjesto toga, rekla
mi je da je zaljubljena u moga najboljeg prijatelja te da se mjesecima viđaju iza
mojih leđa.
Naglas sam se nasmijao, misleći da me zafrkava. Pa baš sam dan ranije bio
s Patom na pivu i rekao mu kako sam sretan sa Siobhan. Istoga sam se trena
posramio što mu povjeravam tako intimne misli. Vidio sam kako se načas
smrknuo, no pomislio sam da je i njemu neugodno, a moj izljev osjećaja
pripisuje piću.
56
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Čak i danas, nakon toliko godina, muka mi je prisjećati se onoga što sam
učinio. Shvativši da je Siobhan mrtva ozbiljna, povikao sam da ću je ubiti. Muka
mi je kad se sjetim kako sam stisnuo šake i zamahnuo, a ona se skutrila preda
mnom i počela vrištati da prestanem. Kroz maglu uglavi do mene su doprle
očeve riječi o tome kako moram izbjegavati sukobe; spustio sam ruke, a nju
odgurnuo u stranu da prođem. Međutim, pala je i glavom udarila u brid stolića.
Dok je onako blijeda nepomično ležala na podu, pomislio sam da sam doista
ostvario svoju prijetnju i ubio je.
Nije bila mrtva, no zaradila je dvadeset šavova na glavi. Nasreću, nije me
prijavila policiji - samo su me došla posjetiti njezina četiri brata. Ubrzo nakon
toga otišao sam iz Irske. Ne zbog onoga što su mi njezina braća učinila, niti
zbog toga što sam se bojao da će ispuniti obećanje i polomiti mi koljena budu li
me opet vidjeli, već zato što me brinulo što bih mogao učiniti idući put kad mi
pukne film. Tada sam počeo živjeti kod Harryja.
Zbog nagle sam ćudi još dvaput jeo vruću kašu. Jednom sam zaradio
kaznenu prijavu za nanošenje teških tjelesnih ozljeda jer sam pretukao kolegu
koji nije na vrijeme shvatio da me ne bi trebao nazivati „krumpirašem". Nakon
toga sam se više-manje uspješno klonio nevolja, sve do one noći kad sam napao
Harryja.
I do one noći kad mi je pukao film zbog tebe.

57
Knjige.club
 Tatum & Ruby

SEDAMNAEST

Sada

U lazim u kuhinju i ugledam Ellen kako stoji pored radne plohe. Čuvši
me, brzo se odmakne, pokajnički skrivajući desnu ruku iza leđa. Ne
moram ni baciti pogled na poredane babuške da bih znao kako najmanje
nema među njima.
- Oprosti - promrmlja Ellen, kao da sam je zatekao u nekom groznom činu.
Osjetim sućut, žao mi je što se grize samo zato što dio svoje prošlosti drži u
ruci.
- Kakva je Layla bila kao dijete? - pitam, želeći joj pružiti priliku da
progovori o prošlosti. Međutim, moje pitanje iznenadi nas oboje. Ellen se
namrštena okrene prema meni.
- To me još nikad nisi pitao. - Na trenutak šuti. - Bila je slobodnoga duha.
Obožavala je boraviti vani i mrzila je ići u školu jer je ondje morala biti u
zatvorenom prostoru. Voljela je crtati. Obje smo to voljele - dodaje.
- Sigurno vam je bilo teško kad vam je majka umrla - kažem. Odjednom
shvatim da razgovaramo o onome o čemu smo odavno trebali raspraviti.
- Bilo nam je, pogotovo Layli. Ja sam znala da je mama jako bolesna, no
skrivala sam to od Layle ne bih li je zaštitila. Zbog toga je vrlo teško primila
maminu smrt.
- Kako je to pokazivala?
Ellen se tiho nasmije. - Moglo bi se reći da se pretvorila u mamu.
- Hoćeš reći, preuzela je njezinu ulogu?
- Ne, bilo je još ozbiljnije. Kao da se doista preobrazila u mamu. Počela je
govoriti poput nje, preuzela sve njezine geste.
- Nije li tebi i ocu bilo neugodno tome svjedočiti?
- Naravno, pogotovo kad bi utjelovljivala i mamu i samu sebe u isti čas.
Postavila bi neko pitanje, a onda odgovorila maminim glasom. Katkad bi tako
vodila cijele razgovore.
- Niste li se zabrinuli zbog toga?
Ellen slegne ramenima. - Imala sam druge brige na pameti. Ali tata je
pokušao izbiti to iz nje, i s vremenom doista to više nije činila, barem u
njegovoj prisutnosti.
58
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Hoćeš reći da je bio nasilan? - pitam u šoku.
Nevoljko kimne glavom. - Znao je biti. Onaj posljednji Božić situacija je
bila stvarno grozna. Zato je Layla otišla. Bojala se što bi se moglo dogoditi. -
Lice joj se odjednom smrači. - Silno mi nedostaje.
Želim joj reći da nedostaje i meni. Ipak, radije promijenim temu.
- Jesi li bila u vrtu jutros? Ljiljani su procvali.
Kimne glavom. - Predivni su. Zapravo razmišljam o tome da slavlje
održimo u vrtu - nastavlja.
Pogledam je, a onda shvatim da govori o našem vjenčanju.
- U rujnu ondje neće biti tako lijepo - upozorim je. - Ali možemo, ako tako
želiš.
- Još ću malo razmisliti - kaže mi smiješeći se. - Ne bi li ti već trebao
krenuti? Zar nisi rekao da se u jedanaest nalaziš s Grantom?
- Baš idem - kažem i poljubim je. - Čekao sam da prođe jutarnja gužva.
- Vozi oprezno - kaže Ellen. - Pošalji mi poruku kad kreneš iz Londona, da
znam oko koliko te mogu očekivati.
Izlazim iz kuće i sjedam u auto. Malo tako sjedim, a onda u navigaciju
unesem „St Mary’s“. Grozno mi je što sam lagao Ellen pa ona sada misli da
imam poslovni sastanak s Grantom Jamesom. Neću se naći s Grantom. Danas
se vraćam u prošlost, odlazim u selo u kojemu sam živio s Laylom. Moram
pitati Thomasa Wintera zašto misli da je vidio Laylu ispred naše stare kućice.
Zadnjih noći nisam baš spavao, još otkako sam primio onu poruku od
Rudolpha Hilla. Zbog tih dviju malih riječi - Upravo ovdje - bio sam do pakla
i natrag. Ako je Layla živa, a teško da je, i nije posrijedi tek nečija okrutna šala,
onda je Rudolph Hill zacijelo njezin otmičar. Pokušavam ne misliti na to, ne
želim zamišljati kako je zadnjih dvanaest godina negdje zatočena. Netko
me vuče za nos, ponavljam si, to ne može biti istina.
Teško je prolaziti cestama koje tako dobro poznajem. Što se više
približavam selu St Mary’s, to više mislim na Laylu. Proteklih mi je dvanaest
godina najteže padalo to što njezino tijelo nije pronađeno. Znam da to zvuči
užasno, ali da su ga našli, mogao sam se oprostiti od Layle i zatvoriti to
poglavlje svoga života. Ovako noćima ležim budan, zamišljam kako je negdje
u zatočeništvu, predana na milost i nemilost tko zna kakvom manijaku, i
mučim sam sebe. Neizvjesnost je najgora od svega; bilo mi je lakše prihvatiti
da je mrtva.
Parkiram automobil pred malom željezničkom stanicom. Moram se
prošetati do kućice ne bih li se smirio. Dok izlazim iz auta, vidim samoga sebe
prije svih tih godina kako odlazim na peron dočekati Laylu nakon vikenda u
Londonu. Ne mogu si pomoći, slijedim tu sablast na peron i gledam kako
59
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Layla izlazi iz vlaka. Prelijepa je u crvenoj prozračnoj haljini, silazi na peron i
baca se u zagrljaju mome starom ja, dok joj crvena kosa vijori. Odjednom joj
oči zasuze, očajnički ga zagrli, promrmlja kako joj je nedostajao, a onda mu
šapuće: „Oprosti, tako mi je žao.“ U svojoj naivnosti i gluposti, on misli da ona
žali što je otišla u London bez njega.
Bol zbog Layline izdaje naglo me vraća u sadašnjost. Odlazim s kolodvora
i slijedim cestu do kućice. U toplome zraku osjećam miris mora, osjećam okus
soli na usnama. Dok se približavam kućici, srce mi naglo oteža, a usta se
osuše. Prvo se pomalja kameni zid, onda prozor na katu, zatim maleni vrt
ispred kuće - a ja se odjednom ukopam ha mjestu jer ne mogu vjerovati
svojim očima. Očekivao sam da ću kućicu zateći zapuštenu i zaraslu
šipražjem. No gredice u vrtu pune su cvijeća, a na prozoru cvatu crvene iglice.
- Layla. - Glas mi zapne u grlu. Jedan trenutak čiste ludosti mislim da će
se ulazna vrata otvoriti, a ona mi kao nekada potrčati u zagrljaj i reći mi da je
sretna što sam došao kući. Premda se vrata ne otvaraju, ja ne mogu prihvatiti
da nje nema ondje jer je meni sve ovo cvijeće dokaz da ipak ima. Stoga
potrčim dok mi srce divlje lupa. Na vratima dvorišta mučim se sa zasunom, a
onda jurnem prema modrim drvenim vratima i žestoko tresnem po
njima šakom. Ne otvara mi pa tresnem još jednom, pa još jednom, jer ona
mora biti ondje, jer je nikad nisam prestao voljeti, unatoč tome što sam je
pokušavao zaboraviti, unatoč tome što volim Ellen.
Iza sebe začujem muški glas. - Uzalud lupate, ovdje već godinama nitko
ne živi.
Preplavi me gnjev, užaren i nasilan. Ukipim se; svim se silama pokušavam
dovesti u red, pokušavam prikriti izraz čistoga bijesa na svome licu kako bih
se mogao uljudno obratiti onome tko mi je upropastio tih nekoliko trenutaka
u kojima sam si dopustio ponadati se da je Layla živa.
Rukom pokažem prema vrtu. - Ja bih rekao da netko ipak živi - otresito
odgovorim. Glas sam uspio protisnuti, no o sabranosti nema ni govora.
- Thomas se brine za vrt.
Duboko udahnem, a onda se polako okrenem. Pripremam se za pogled
prepoznavanja na njegovu licu, na riječi koje će mu neminovno kliznuti s
jezika: „Niste li vi. prije no što se zaustavi, a nedovršeno pitanje zamijeni
neugodna tišina. No na svu sreću, muškarac kojeg ugledam - desetak godina
stariji od mene - posve mi je nepoznat.
- Thomas? - pitam glumeći zbunjenost.
- Stari gospodin iz susjedne kuće. Već godinama održava ovaj vrt. - Kimne
glavom prema mojoj kućici. - Niste prvi kojemu se svidjela toliko da ju je
poželio kupiti. Međutim, nije na prodaju, niti će ikada biti, ako je vjerovati
Thomasu.
60
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Vraćam se niz puteljak do dvorišnih vrata, koja zatvaram za sobom.
- Kažete da živi u susjednoj kući? - pitam pokazujući Thomasovu seosku
kućicu.
- Da. Ali sad ga nema. U bolnici je već dva tjedna.
Zaprepašteno pogledam čovjeka. - U bolnici?
- Da, u Exeteru. Nikakvo čudo, Thomas je već prešao devedesetu.
Polako kimnem glavom. Želim ga pitati što se dogodilo, je li Thomas
pretrpio srčani udar, zna li možda na kojem je odjelu, ali bilo bi čudno da se
raspitujem pošto sam se pretvarao da ga uopće ne poznajem.
- No dobro, ako kućica nije na prodaju... - kažem pokušavajući se riješiti
čovjeka.
- Mislim da nikad neće ni biti. Svojevrsni je oltar.
- Oltar?
Čovjek kimne glavom. - Ondje je nekoć živio mladi par. Djevojka je nestala
tijekom godišnjega odmora u Francuskoj. On se navodno vratio i neko je
vrijeme čekao da se pojavi, no kad je shvatio da od toga neće biti ništa,
pokupio se i otišao. Kuću je ostavio netaknutu. Bacite pogled kroz prozor i bit
će vam jasno o čemu vam govorim.
Čovjek ima prijazno lice, no svejedno mu ga želim razbiti.
- Živite li u St Mary’su? - pitam. Muka mi je kad pomislim na to kako je taj
čovjek, a možda i drugi, zlokobno virio kroz prozore naše kućice.
- Doselio sam se prije šest mjeseci. Tražite li kuću, savjetujem vam da se
obratite nekoj od agencija za prodaju nekretnina u Sidmouthu.
Počinjem se odmicati. - U redu, hvala.
Osjećam njegov pogled dok hodam prema autu. Očajan sam jer sam
uzalud prešao toliki put. Da sam ponio ključeve, mogao sam se vratiti do
kućice nakon što se riješim čovjeka i pogledati kako je unutra. Tako mi ovo
putovanje ipak ne bi bilo potpuni promašaj. No samo sam želio razgovarati s
Thomasom pa nisam otišao do svoje banke u Exeteru, gdje ključeve zadnjih
dvanaest godina čuvam u sefu, zajedno s Laylinim nakitom. Mogao sam ih
zadržati nadohvat ruke, no mislio sam da mi povratak u kućicu nikad neće
pasti na um. S druge strane, nisam mogao zamisliti niti da je prodam.
Volio bih posjetiti Thomasa, ali ne mogu samo tako ušetati u bolnicu i
početi ga ispitivati o danu kad je navodno vidio Laylu. No Tony bi mogao.
Uzimam mobitel i biram njegov broj. Dvaput zazvoni i Tony se već javlja.
- Finne? Je li sve u redu? - U glasu mu čujem zabrinutost; isprva pomislim
da zna da se nešto zbiva.
- Da, sve je super - umirujem ga. - Smetam li ti?
61
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne, samo reci.
- Zapravo bih te htio zamoliti da mi učiniš uslugu. Znam da mnogo tražim,
ali bi li posjetio Thomasa? Zanima me zašto misli da je pred kućicom vidio
baš Laylu.
- Zašto, je li se nešto dogodilo?
Razmišljam koliko toga da mu ispričam. - Prije dva tjedna Ellen se učinilo
da vidi Laylu u Cheltenbamu. Vjerojatno je posrijedi bila tek neka druga žena
sa sličnom crvenom kosom, ali malo mi je čudno, s obzirom na ono što je
Thomas ispričao.
- Hmm - mozga Tony. - U redu, prepusti to meni. Popodne ću ga otići
posjetiti.
- Hvala, Tony. Stvarno sam ti zahvalan. - Krivo mi je što ga šaljem sve do
St Mary’sa, a znam da je Thomas u bolnici. Međutim, ne želim mu reći da sam
otišao do kućice. Uostalom, nije to toliki obilazak; neće mu trebati predugo
da od sela stigne do bolnice.
Ne ide mi se kući pa nastavljam vožnju obalom sve do žala s druge strane
Sidmoutha. Ondje ostavljam automobil i šetam se uz more, žaleći što nisam
poveo Peggy. Kad se umorim od hodanja, pronalazim gostionicu i uz pivo
pokušavam sabrati misli.
U sedamnaest sati konačno me zove Tony.
- Tony - javljam se. - Jesi li uspio razgovarati s Thomasom?
- Nažalost, imam loše vijesti. Otišao sam do St Mary’sa, no Thomasa nisam
našao jer je od prošloga tjedna u bolnici. Navodno je gadno pao.
- Žao mi je da si uzalud išao.
- Slučajno sam saznao gdje je. Kad nije otvarao vrata, otišao sam do
seoske trgovine. Ondje su mi rekli da je u bolnici u Exeteru pa sam smjesta
krenuo onamo.
- I? Jesi li ga vidio?
- Nisam. - Na trenutak šuti. - Umro je rano jutros.
Preplavi me grižnja savjesti. - Tužno - kažem. - Trebao sam ga posjetiti,
kao što sam mu i obećao.
- Brinuo se za vaš vrt. Sav je u cvijeću. Na trenutak sam pomislio da si
prodao kućicu, no u trgovini su mi rekli da je Thomas zaslužan za to.
- Sad me još više peče savjest.
- Prekasno je za žaljenje - kaže, ne zato što želi da se grizem još više, nego
zato što je to istina.

62
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Dobro, Tony. Hvala ti. Oprosti što sam te gnjavio. Prekidam poziv. Jedino
što mi sada preostaje je pronaći Rudolpha Hilla i raskrinkati ga. Pravit ću se
da mu vjerujem da drži Laylu i da je ona još živa.
Mislit će da me hvata na mamac, no zapravo će biti upravo suprotno.

63
Knjige.club
 Tatum & Ruby

OSAMNAEST

Nekada

T ko je on? - urlao sam dok smo sjedili u automobilu na odmorištu u

Fonchesu. Upravo si mi bila rekla da si u Londonu spavala s nekim. -
Reci mi tko je!
Tupo si odmahnula glavom; bilo je očigledno da te moj gnjev prestravio.
Prestravio je i mene, no prisilio sam se da ga potisnem. Uostalom, ionako nisam
bio ljut na tebe, već na gada koji ti se nametnuo. Htio sam mu slomiti svaku
košćicu, odrezati mu jaja.
- Ne ljutim se na tebe, Layla - rekao sam duboko udahnuvši. - Samo me
zanima tko je on.
Nisi me htjela pogledati u oči. - Ne znam.
Nisam ti povjerovao, ali pustio sam da ostane na tome. - Možeš li mi reći
kako se to dogodilo? Je li te prisilio? Je li te ozlijedio? - Eto kakva je
tmina vladala u mome umu: bilo mi je draže vjerovati da te netko silovao, nego
da si se svojevoljno odlučila na seks.
Ponovno si odmahnula glavom, a ja sam opet duboko udahnuo. Ako te nije
prisilio na seks, sigurno te iskoristio dok si bila pijana. Bilo mi je zlo pri samoj
pomisli.
- Dobro. - Uputio sam ti pogled pun podrške. - Previše si popila, je li tako?
Oči su ti bile zamućene suzama. - Nije.
- Ali... - Pokušavao sam shvatiti. - Ako nisi bila pijana, a kažeš da te nije
silovao, kako je onda došlo do toga?
Preklinjala si me pogledom, kumila me da ne kopam dalje. Dok su ti suze
klizile niz obraze, u srce mi se uvukao čisti užas. Unatoč tome, nisam se mogao
suzdržati. Morao sam doznati istinu, premda ti je ionako pisala na uplakanome
licu.
- Reci mi, Layla. Reci mi kako se to dogodilo.
- N-ne mogu.
- Zašto ne možeš?
- Ne bi shvatio.
- Probaj.

64
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Pognula si glavu. - Htjela sam vidjeti kako je to.
Namrštio sam se. Ništa mi nije bilo jasno. - Kako je to? - Glas mi je šuplje
odjeknuo po automobilu.
A onda si mi rekla. - Nitko me ni na što nije prisilio. Htjela sam vidjeti kako
je to spavati s nekim drugim, to je sve.
Mukotrpno sam slagao dijelove slagalice. Htjela si vidjeti kako je to. Spavati
s nekim drugim. Spavala si s nekim drugim, s neznancem, jer te zanimalo kako
izgleda seks s nekim drugim. Prvo Siobhan, a sada i ti.
Ne sjećam se najbolje što se zatim dogodilo. Znam da sam iskočio iz auta,
otrčao do tvojih vrata, silovito ih otvorio i tebe izvukao van. Sjećam se da sam
te tresao, da sam vikao na tebe. Sjećam se tvoga glasa dok si vrištala da
prestanem, sjećam se straha u tvojim očima kad sam podigao ruku. Iduće čega
se sjećam je da sam bio u zahodu i očajnički pokušavao suzdržati strašni bijes
koji me obuzeo. I sjećam se da sam se kasnije - ne znam koliko kasnije - vratio
do automobila, no tebe više nije bilo.
Isprva sam pomislio da se skrivaš preda mnom jer sam se sjećao da sam te
izvukao iz automobila i tresao. Međutim, nisam se sjećao ničega
između podizanja ruke i prizora u zahodu. Počeo sam te zazivati, ispričavati ti
se, a kad se nisi odazvala, uzeo sam baterijsku svjetiljku iz prtljažnika i pošao
te tražiti. Premirao sam od straha da ću nabasati na tvoje mrtvo tijelo, da sam
te ubio i sakrio tvoje truplo u šumarku koji je okruživao odmorište, a zatim cijeli
užas potisnuo iz pamćenja. No nigdje te nisam pronašao, ni živu ni mrtvu.
Nisam imao pojma što činiti. Znao sam da moram prijaviti tvoj nestanak,
ali da prvo moram smisliti priču. U protivnom će iskopati moj stari dosje i onda
me, ne pojaviš li se, uhititi pod sumnjom da sam te ubio. Stoga sam upravo to i
učinio: odvezao sam se do najbliže benzinske postaje - jer nisam imao signala
na mobitelu - te izmislio priču.

65
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DEVETNAEST

Sada

H oćemo li danas uzeti slobodno popodne? - pitam Ellen dok ručamo.

Treba mi nešto da mi odvrati misli jer sam cijelo jutro mozgao
trebam li ponovno nazvati Tonyja. Znam kako suludo sve skupa zvuči. Da su
posrijedi samo poruke, bilo bi uvjerljivije. Ali to što netko ostavlja babuške
svuda kuda se krećem dokazuje da je riječ o nekakvoj bolesnoj igrici, pa bih
radije sam doznao tko stoji iza svega.
Ellen se protegne. - Sjajna zamisao, dobro će mi doći mali predah.
- Mogli bismo se malo prošetati po brdima.
- Onda moramo bez Peggy. Njoj bi to bilo predaleko.
- Izvest ću je kad se vratimo.
Ostavljamo Peggy da spava pod stolom, stavljamo dvije boce s vodom u
naprtnjaču i odlazimo do kraja sela, gdje počinje put prema obližnjim brdima.
- I tako - kažem dok hodamo držeći se za ruke. - Kako napreduješ s
ilustracijama?
- Dobro. Samo se nadam da će se Stanu svidjeti.
- Što si rekla, koliko je njemu godina?
- Osamdeset i tri.
- On dokazuje da nikad nisi prestar da pišeš - razmišljam naglas.
Prekrasan je dan, savršen za planinarenje jer nije previše vruće, a s brda
dopire blag povjetarac. Nakon otprilike jednoga sata dolazimo do ravne
stijene na koju možemo sjesti pa zastajemo da popijemo malo vode. Ja se
cijelo to vrijeme pitam je li mi stigla nova poruka od Rudolpha Hilla.
Nemam mira; ustajem i povlačim Ellen za sobom. - Dođi, vrijeme je da se
vratimo.
U povratku hodamo brže. Dok se približavamo kući, ugledamo Micka u
njegovu vrtu.
- Zdravo, Mick - kažem prilazeći mu. - Kako ti je supruga?
- Nije dobro - odgovara. Umorno odmahne glavom. - Depresija je grozna
bolest.
- Možda da je ja posjetim - ponudi se Ellen. - Da malo ćaskamo.
66
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ona baš ne voli ćaskanje.
- Onda bih joj mogla čitati. Što misliš, bi li joj se to svidjelo?
- Vrlo si ljubazna, ali ne odgovara joj društvo. Ne voli čak ni kad nas obitelj
dođe posjetiti. Podnosi jedino gospođu Jeffries.
- U redu. Ali ako ikad poželiš predah ili društvo za pivo, znaš gdje nas
možeš naći - kažem mu.
- Hvala. - Na trenutak zavlada neugodna tišina. - Moram ići vidjeti treba li
joj što - kaže, a zatim se okrene prema kući.
Prelazimo ulicu prema svojoj kući.
- Samo sam mislila da bi joj možda bilo drago da je posjeti netko mlađi od
gospođe Jeffries - kaže Ellen.
- Nažalost, oboljeli od depresije na kraju se posve odvoje od ostatka
svijeta - odgovaram joj. Budući da zna kroz što sam sve prolazio u godinama
nakon Laylina nestanka, suosjećajno mi stisne ruku. U usporedbi s Mickovom
ženom - sine mi da uopće ne znam kako se zove - koja je izgubila dva sina i
vlastito zdravlje, moja depresija zbog Laylina nestanka doista se doima
smiješnom.
Peggy je budna pa je izvodim u šetnju. Po povratku ona odlazi u svoju
košaru, a ja u radnu sobu. Najprije provjeravam poruke elektroničke pošte.
Imam mnogo novih poruka; pogledom preletim preko pošiljatelja. Nijedna
poruka nije od Rudolpha Hilla, frustrira me njegova šutnja.
Odlučujem prijeći na stvar.
Mislim da bismo se trebali sastati, pišem. Znam da on nikad neće pristati.
Upravo nevjerojatno, odgovor mi smjesta stiže.

Slažem se.

Zurim u monitor. Naježim se pri pomisli na utvaru koja je četiri dana

strpljivo sjedila pred računalom i samo čekala da joj se ponovno javim.
Saberem se. Vrijeme je da ga namamim van iz rupe.

Gdje?

Adresu znaš.

Srce mi tupo bubne. Kućica. Je li netko jučer ipak bio ondje i potajice me
promatrao? Bi li se pokazao da nije naišao onaj čovjek? Je li me gledao kako
odlazim, likujući što me dovukao do ondje nizašto?
67
Knjige.club
 Tatum & Ruby

Kad?

Sutra.

U koliko sati?

U šesnaest.

Da spomenem Laylu? Da mu kažem da povede i nju? Tako bih ga naveo

da pomisli da mu vjerujem. Na koncu mu samo kažem da ću doći.
Nakon večere kažem Ellen da me zvao Grant i da se moram ponovno naći
s njime.
- Sutra imamo sastanak - dodajem. - Ne ljutiš se, zar ne?
- Naravno da ne - odgovara Ellen. - Tvoj je klijent, mora biti zadovoljan.
- Ali i ti moraš biti zadovoljna - kažem prilazeći joj i povijajući je u naručje.
- U tom bismo slučaju mogli u krevet - promrmlja.
Ljubim joj vrat i samo što ne prihvatim ponudu kad mi pogled padne na
obitelj babuški poredanih iza Ellen.
- Da barem mogu - uzdahnem, pustim je iz zagrljaja i odmaknem se. - Ali
moram se vratiti u radnu sobu i pripremiti se za sastanak. - Lice joj se
razočarano objesi. - Nadam se da neću predugo - obećavam. Babuške
strijeljam pogledom, ne mogu vjerovati da su me uškopile samim svojim
prisustvom. Sutra, kažem sam sebi, sutra ću znati tko me želi uvjeriti da je
Layla još živa.

68
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVADESET

Nekada

M nogo sam toga slagao policiji. Zapravo nisam morao na zahod, nismo
jeli u autu, nismo imali smeća koje je trebalo baciti. Nisam ti rekao da
se zaključaš dok sam izlazio iz automobila, nisam ti obećao da ću se brzo
vratiti, a kasnije se nisam odvezao natrag do zahoda kako ti ne bi morala
hodati po mračnom parkiralištu.
Nekih sam se stvari naknadno sjetio. Dok sam ulazio u zahod, iz njega je
izlazio neki muškarac; toga se sjećam i živa je istina. Isto tako, istina je da sam
čuo automobil kako se udaljava, onaj parkiran ispred zahoda, kao i da sam
vidio kamion na prilaznoj cesti. Međutim, onih ključnih nekoliko minuta prije
ulaska u zahod nikako se nisam uspijevao sjetiti.
Tijekom policijskoga ispitivanja rekao sam da smo sve vrijeme provedeno
u Megeveu bili sretni i zaljubljeni, da sam te zaprosio i da si se pristala udati za
mene. Morao sam nekako skrenuti sumnju sa sebe. Katkad lažemo za veće
dobro, zar ne? Da si barem i ti bila manje iskrena, da mi barem nisi priznala da
si me prevarila. Tada bismo još bili skupa, i u ovom bi trenu ti sjedila pored
mene. Ipak, nije sve što sam rekao policiji bila potpuna laž. Doista sam te
namjeravao zaprositi, i to u travnju, na tvoj rođendan. Moraš to znati.
Dopustili su mi telefonski poziv pa sam nazvao Harryja. Nisam ga ni vidio
ni čuo otkako sam ga sedam mjeseci ranije bio pretukao. Javio mi se mirnim
glasom: „Što je bilo, stari?", a ja sam zaplakao - čim je vidio da ga zovem usred
noći, znao je da me opet mora izvlačiti iz teških govana. Jedan sat kasnije
pronašao mi je odvjetnika; pet sati kasnije već je on sam bio uz mene.
Toliko toga dugujem Harryju.

69
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVADESET I JEDAN

Sada

P utem do St Mary’sa zastajem u svojoj banci u Exeteru da uzmem

ključeve kućice iz sefa. Teško mi je otvoriti malu drvenu kutiju jer je
ondje Laylin nakit i kroz glavu mi prolazi tisuću slika: Layla kako stavlja
srebrnu narukvicu, kako me grli pošto sam joj darovao zlatni sat, kako u
smijehu zabacuje glavu i otkriva blistave naušnice. Zatvaram kutiju i
okrećem leđa uspomenama. Ključeve spremam u džep te se vozim do
Sidmoutha, gdje sjedam u kafić s pogledom na more i pokušavam se umiriti
uz pivo i sendvič. Na mobitelu provjeravam imam li novih poruka u
elektroničkoj pošti, ali nemam ništa novo od Rudolpha Hilla pa se
prebacujem na stanje na burzi. Vidim da se vrijednost dionica koje sam
jučer kupio strmoglavila i to doživim kao zao znak.
Nemam pojma što će se zbivati idućih nekoliko sati. Mnogo ovisi o tome
hoće li me Rudolph Hill čekati pred kućom ili u njoj. Bude li stajao vani, znat
ću da je posrijedi tek bijedni bolesnik koji Laylu nikad nije ni vidio. No bude
li unutra, to će značiti da ima njezine ključeve jer ih nitko osim nas dvoje nije
imao. U tom je slučaju Rudolph Hill vjerojatno čovjek koji ju je one noći oteo
s parkirališta. Ili ga barem poznaje.
Tek mi sad sine da je u pozadini svega ovog novac. Ako je Rudolph Hill
Laylin otmičar, možda zna da sam imućan, možda mu je i Layla rekla da ću
mu platiti da je pusti. No zašto bi čekao dvanaest godina? Zašto ne bi odmah
tražio novac? Nijedna od mojih teorija na drži vodu. Osim ako je nije cijelo
vrijeme držao živu i zaista je s njime. Smjesta odagnam tu misao, no
dopuštajući nadi da mi se ugnijezdi u srcu. Ipak, ne mogu se suzdržati. Što
ako je dovede u kućicu?
Zatvaram oči. Vidim sebe kako u šesnaest sati ulazim u naše dvorište,
otvaram vrata kućice i ondje ugledam Laylu, lijepu kao i prije dvanaest
godina. Otvaram oči da se saberem. Pa ne može biti ista kao prije dvanaest
godina, zar ne? Tijekom toga bi se vremena zacijelo promijenila, pogotovo
ako ju je netko držao zatočenu. Vjerojatno uopće ne bi izgledala kako je ja
zamišljam. A što bi ona pomislila ugledavši mene? Četrdeset i jedna mi je
godina, i ne izgledam ni dana mlađe. Doduše, nisam oćelavio, ali imam bradu,
a kosa mi je sa strane prošarana sjedinama, uzrokovanima njezinim

70
Knjige.club
 Tatum & Ruby
nestankom i depresijom koja je uslijedila. Osim toga, imam stanovit višak
kilograma, unatoč tomu što često trčim. Nestrpljivo odmahnem glavom;
uzalud snatrim. Layla neće biti ondje. Rudolph Hill, ma tko on bio, samo je
koristi kao mamac.
Pogledam na sat, a onda pojedem sendvič do kraja i krenem prema selu
St Mary’s. Stigavši, parkiram se ispred naše kućice. Na cesti me nitko ne čeka.
Izađem iz automobila, no iz kuće ne izlazi nitko. Noge su mi olovne dok
otvaram dvorišna vrata i prolazim puteljkom kroz vrt; srce mi tako lupa da
ga sigurno može čuti i onaj tko me čeka u kući. U kući. To znači da stvarno
ima Layline ključeve. Preplavi me takav bijes prema njemu da svom
snagom počnem šakom lupati po vratima, kao da njega udaram ravno u lice.
Ne otvara, pa vadim ključeve iz džepa i tražim pravi. Najprije zapne u bravi,
no naposljetku ga uspijem okrenuti. Gurnem vrata, automatski sagnem glavu
i uđem u predsoblje.
Istoga me trena zaspe val ustajalog zraka, miris kuće u kojoj nitko ne živi.
Spopadnu me tolike uspomene da jedva ostanem stajati na nogama: Layla
kako stoji ovdje u predsoblju, kako sjeda na stube da navuče čizme, kako juri
niza stube meni u naručje. Čekam da te slike izblijede, osluškujem ne bih li
čuo micanje u nekoj od soba ili škripu parketa na katu. No kuća je ispunjena
tišinom i prašinom ispraznih nadanja, slikama sreće koju nikada neću osjetiti
jer sam u jednom trenu pogrešno postupio.
Sjetim se da su ulazna vrata još otvorena. Okrenuvši se da ih zatvorim,
primjećujem hrpetinu pljesnivih pisama, letaka i besplatnih novina
zaguranih uza zid iza vrata. Na otiraču leži još nekoliko letaka, novijih, čišćih.
Shvativši što to znači, preznojim se. Pošta je mogla završiti onako nagurana
na zid samo ako je netko otvorio ulazna vrata dovoljno da uđe u kuću. Novi
su letci stigli nakon njegova ulaska, možda jutros. A to znači da je netko
bio ovdje, da je možda još uvijek tu.
Otvaram vrata slijeva, koja vode u kuhinju. Toliko je poznatih detalja -
teške šalice ovješene o kuke ispod police na kojoj smo držali tanjure, niz
čašica za jaja na prozoru, niski naslonjač u kojem se Layla običavala sklupčati
ispred peći na drva. Sve je još ovdje, ali gotovo neprepoznatljivo. Dvanaest se
godina nakupljala prašina i polako izblijedila sve boje, a sveprisutni miris
napuštene, zaboravljene kuće potresa me do srži. Sjećam se da sam sve htio
ostaviti onako kako je bilo, za slučaj da se Layla vrati. No kako bi se
ona osjećala da vidi našu kućicu ovako zapuštenu, ovako nevoljenu?
Tiho ustuknem natrag u predsoblje i otvorim vrata zdesna. Dnevni je
boravak također prazan. Padne mi napamet da zazovem: „Ima li koga?“, no
da je netko ondje i želi se pokazati, valjda bi već došao. Uostalom, zašto bi se
skrivao? Doveo me ovamo, dakle, očigledno je imao neki razlog.

71
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Trebao sam nazvati Tonyja, zamoliti ga da dođe sa mnom. Sad je
prekasno. Bio sam posve siguran da me svim tim pomno smišljenim igricama
samo vuče za nos. No što ako nije tako? Podignem pogled uza stube, sve do
polukata, i sjetim se poruke Upravo ovdje. Je li Layla ondje, vezana,
začepljenih usta? Stoji li Rudolph Hill nad njome i čeka da se ja pojavim?
Osjetim nezaustavljiv poriv da potrčim gore. Međutim, moram biti oprezan
da Laylu slučajno ne dovedem u opasnost. Opomenem sam sebe:
nemoguće da je Layla stvarno ondje, ili?
Spustim nogu na prvu stubu, iskušavajući je. Ne zaškripi pa se počnem
uspinjati najtiše što mogu, saginjući glavu da ne udarim o niski strop.
Kupaonica je slijeva, vrata su odškrinuta. Sad mi je jasno što to tako smrdi -
ustajala voda u zahodskoj školjci. Zdesna je spavaća sobu koju sam nekoć
dijelio s Laylom. Ulazim; prazna je. Njezina kućna haljina, jedva
prepoznatljiva ispod sivog sloja prašine, prebačena je preko stolca od onoga
jutra kad smo otputovali u Megeve. Druga, manja spavaća soba, smještena na
suprotnome kraju hodnika, ne skriva nikakve tajne. Nema Layle vezane za
okvir kreveta, nema Rudolpha Hilla koji čeka da me ucijeni. Emocionalno
iscrpljen, sjedam na vrh stubišta, spuštam pogled prema predsoblju i
pokušavam se pomiriti s činjenicom da sam uzalud dolazio. Jutros sam otišao
od kuće misleći da ću do kraja dana znati što se zapravo skriva iza ostavljenih
babuški i elektroničke pošte. Međutim, na koncu nisam ništa bliže istini.
Vadim mobitel da vidim koliko je sati. Šesnaest je i trideset. Vrijeme je da
Rudolphu Hillu pošaljem poruku i pitam ga koji se vrag događa.

Ovdje sam. Gdje si ti?

Odgovor odmah stiže.

Na dogovorenom mjestu.

Preplavi me bijes. Pa on se i dalje igra sa mnom!

Nisi. Ja sam u kućici, ali tebe nema.

Nevjerojatno da si zaboravio.

Što sam zaboravio? Bijesno tipkam.

72
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Kako to da nisi povezao?

Zastanem, odjednom primijetivši da se ton poruka nekako promijenio.

Nešto s njima nije kako treba.

Kako to misliš?

Adresa.

Na trenutak samo sjedim i razmišljam da li da ovoga trena prekinem ovu

igru. No kad u njoj već tako dugo sudjelujem, mogu i nastaviti.

Kakva adresa?

Adresa elektroničke pošte.

Poriv da mobitel zavitlam niza stube je neopisiv. Gnjevno nabadam slova

na tipkovnici mobitela, mučeći se sa svojim velikim prstima.

Tko si ti? Zašto ovo radiš?

Znaš tko sam.

Da, naravno, jebeni Rudolph Hill!

Nevjerojatno da nisi shvatio.

A što to nisam shvatio? Da si nekakav bolesnik koji me želi uvjeriti da drži

Laylu?

Adresa je ta koja jest da bi me ti prepoznao.

Da me još voliš, bio bi shvatio.

Zbogom, Finne.

73
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Buljim u poruku, posve smeten zbog spominjanja ljubavi i moga imena.
Ponovno je pročitam, ovaj put sporije. Srsi mi prođu niz kralježnicu: gad želi
da pomislim da mi poruke šalje Layla. Osim ako - ne, nemoguće, to je samo
novi potez u njegovoj bolesnoj igri. No moji prsti već kucaju njezino ime.

Layla?

Čekam, sa srcem u grlu. Međutim, nikakav odgovor ne stiže. Ljutito

zaričem, muka mi je što sam opet upao u njegovu zamku. Uopće nije
namjeravao danas se ovdje pojaviti, samo me htio namamiti u kućicu. Ali
zašto? Samo da mi pokaže tko je glavni?
Umoran od svih tih psiholoških igrica, silazim u prizemlje i otvaram vrata
kuhinje. Želim otresti prašinu s jednog od stolaca i sjesti na trenutak. Izvlačim
jedan, a onda zastanem. Naviru mi sjećanja na dan kad sam posljednji put
sjedio na ovome stolcu, na dan kad sam napisao pismo Layli, da ga pronađe
u slučaju da se vrati. Odjednom ugledam tadašnjega sebe, kako iz džepa
vadi prsten kojim ju je namjeravao zaprositi na njezin dvadeseti rođendan,
te ga sprema u omotnicu, zajedno s pismom. Promatram toga čovjeka kako
pečati omotnicu i stavlja je posred stola, da je Layla odmah vidi ako dođe.
Stari ja odjednom mi nestaje ispred očiju - pismo više nije ondje, ostao je
samo smeđi pravokutnik na mjestu gdje je omotnica nekoć stajala, dok se
ostatak stola jedva nazire kroz debeli sloj prašine. Pružim ruku i prstom
prijeđem preko smeđega polja. Gotovo da i nema prašine na njemu. A to znači
da je vrlo nedavno netko uzeo pismo.
Otresem prašinu sa stolca te umorno potonem na njega. Tko zna, pisma
možda nije bilo već prekjučer, kad sam došao posjetiti Thomasa. Možda zato
Rudolph Hill zna toliko o meni, jer je pročitao pismo? Jesu li zato one zadnje
poruke bile tako stvarne, jesam li zato na jedan ludi trenutak pomislio da ih
piše Layla glavom i bradom? Očajan sam jer sam nasjeo na štos. Zacijelo se
valjao od smijeha kad je vidio moju zdvojnu poruku: ,,Layla?“. Ali što je htio
reći kad je napisao da je adresa smišljena da prepoznam pošiljatelja? Nisam
li trebao zaključiti da mi ih šalje Ruby? Ako mu to nije bio cilj, onda adresa
očigledno ukazuje na nešto drugo, nešto za što bih ja trebao znati. Ako nije
riječ o osobi, što bi moglo biti? Neko mjesto? Poznajem mnoga brda 2 ali
nijedno se ne zove Rudolph. Možda neko drugo brdo?
Polako, nevjerojatno polako mi sine. Nema to veze s Ruby i dupinima,
nego s „ruskim drvenim oblim lutkicama“ i Pharos Hillom. Ru kao ruske, d
kao drvene, o kao oble, 1 kao lutkice, ph kao Pharos. To je rebus! Na trenutak

2 Hill = eng. brdo (op. prev.).

74
Knjige.club
 Tatum & Ruby
ostanem ošamućen, kao da se pred mojim očima odigralo čudo. Nitko osim
mene ne zna da je Layla panj na Pharos Hillu usporedila s babuškom -
nitko osim mene i nje. Suze mi zamute pogled, obrišem ih bijesnim potezom
ruke. Nemoguće, nije istina. Poruke mi nije slala Layla. A onda opet, tko bi
drugi?
Ne sjećam se kako sam izašao iz kuće, no odjednom sam ponovno za
volanom. Pharos Hill je udaljen trideset minuta hoda, ali samo deset minuta
automobilom. Molim Te, daj da je još tamo, molim se dok ubacujem mjenjač u
brzinu i stajem na gas. Daj da je još tamo.
Do Pharos Hilla treba mi osam minuta. Ostavljam automobil u podnožju
brda i počinjem trčati prema vrhu. Kad ga konačno dosegnem, jedva hvatam
zrak, osjećam se kao da će mi pluća eksplodirati. Mahnito se osvrnem oko
sebe. Ne vidim nikoga, ali panj koji nalikuje na babušku ionako nije vidljiv
odavde. Trčim pored klupe koju smo postavili prije toliko godina, sada
izrezbarene imenima prijatelja i ljubavnika, i zalazim na drugu stranu brda,
dok mi se mišići u nogama tresu od napora koji sam im priuštio. Ugledam
panj i pojurim prema njemu, premda vidim da ondje nema nikoga, a nema
ničega iza čega bi se netko mogao skriti. Baš kad pomislim da je sve ovo još
jedna bolesna šala i da Layla uopće nije bila ovdje, ugledam babušku,
savršeno uspravno postavljenu na vrh panja.
- Layla! - s usana mi se otkine njezino ime, napola povik, napola jecaj. -
Layla!
Zgrabim babušku i počnem se vrtjeti ukrug, neprekidno je dozivajući.
Izazivam povjetarac da joj prenese moje zazivanje ma gdje bila. Vičem dok ne
izgubim glas, no Layla ne dolazi.

75
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVADESET I DVA

Nekada

S ad moram završiti ovo pismo, Layla. Harry dolazi po mene, selim se

London.
Odlazim iz naše kućice. Nema te već šest mjeseci. Nisam odustao od tebe, nemoj
to nikada pomisliti. Ali preteško mi je živjeti ovdje bez tebe.
Sad kad si pročitala ovo pismo, nadam se da ćeš shvatiti koliko mi je žao
zbog onoga što se dogodilo one noći i da ćeš mi moći oprostiti. Spremno ću
te čekati. Odselim li se iz Londona, Harry će uvijek znati gdje sam. Potraži me,
Layla. Kad me nađeš, vjenčat ćemo se.
Ostavljam ti prsten kojim sam te namjeravao zaprositi na tvoj dvadeseti
rođendan. Volim te. Oduvijek. I uvijek ću te voljeti. Ma koliko vremena prošlo,
nikad te neću prestati voljeti.
Finn

76
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DRUGI DIO

77
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVADESET I TRI

Layla

N isam se trebala vraćati u St Mary’s. Da se nisam vratila, ne bi

došlo do svega ovog. Za to krivim Finna. Jer da se nije
odlučio oženiti Ellen, držala bih se po strani.
Istini za volju, nebrojeno sam puta mogla otići u kućicu tijekom svih
ovih godina, imala sam ključeve. Ipak, nikad to nisam učinila; dovoljno
mi je bilo znati da je Finn nije prodao. U mojoj glavi - a neću kriti da ona
više nije što je nekad bila - bio je to znak da želi zadržati barem djelić
našega zajedničkog života. No on se sad spremao započeti novi život s
Ellen, a meni je pomisao na to da on proda kućicu i ja je više nikad ne
vidim bila nepodnošljiva.
Kad sam kasnije sjedila na željezničkom peronu nakon bliskog
susreta s Thomasom, nisam mogla vjerovati da sam upravo sve stavila
na kocku zbog kratkog posjeta mjestu na kojemu sam relativno kratko
živjela. Međutim, u toj sam kućici bila sretna. To ne znači da sad nisam
sretna, jer jesam, i to sretnija no što zaslužujem biti. Htjela sam samo
baciti pogled na svoju davnu prošlost. No ondje me dočekala sudba, u liku
staroga susjeda Thomasa. Tek kad je došepesao do mene, razrogačio
svoje umorne staračke oči i rekao: ,,Layla, jesi li to ti?“, shvatih da sam
pogriješila. Odakle sam mogla znati da je još živ? Još se u ono doba
doimao prastar.
Nije bilo prekasno da se izvučem. Mogla sam nešto smuljati, reći
Thomasu da je pogriješio. Naposljetku, nisam više izgledala kao nekoć,
no dok sam snatrila o prošlosti, smetnula sam to s uma. Što me onda
odalo? Možda sam se, dok sam hipnotizirano zurila u kućicu, lijevim
dlanom uhvatila za desni lakat, onako kako sam nekad znala stajati? Ili
me odao izraz lica dok sam se prisjećala nekadašnjega života? Što god
bilo, Thomas je nekako znao da sam to ja.
Stoga sam se, glupača, okrenula i otrčala, te tako potvrdila njegove
sumnje. Zatekla sam se na peronu; srce mi je htjelo iskočiti iz grudi pri
pomisli da bi Finn mogao doznati da sam živa. Pokušala sam se smiriti.
Čak i da Thomas prijavi policiji da me vidio, vjerojatno mu ne bi vjerovali.
Čak i da nekako uspije stupiti u kontakt s Finnom, ovaj bi njegove tvrdnje
78
Knjige.club
 Tatum & Ruby
zacijelo pripisao staračkoj demenciji. Bilo mi je drago što nikad neće
doznati istinu. Zamišljala sam kako bi se osjećao da je čuje. Danas živi
sretnim životom s Ellen i to bi mu zasigurno bile najgore moguće vijesti.
No tada sam se sjetila kako je kućica izgledala. Mislila sam da je
zapuštena, propala, ali u vrtu i na prozorima raslo je cvijeće. Ako se Finn
sve ove godine brine za kućicu, možda gaji nadu da ću se jednoga dana
vratiti. Znala sam da voli Ellen - kako i ne bi kad je ona savršena? No što
bi bilo da se ja odjednom vratim? Je li moguće da me Finn voli i nakon svih
tih godina? Da mora birati, bi li odbacio Ellen, a uzeo mene? Zasigurno ne
bi - ali što ako bi?
U tom se trenu sve promijenilo. Toliko sam se dugo bojala da Finn ne
dozna da sam živa; odjednom sam se počela bojati da to neće doznati. Ako
se sve ove godine nadao da ću se vratiti, ne dugujem li mu javiti da sam
živa? Prije no što učini taj nepovratni korak i oženi Ellen? Prije no što
bude kasno? Smjesta sam samu sebe podsjetila kako je opasno gajiti
lažne nade, podsjetila se što sam sve postigla i što ću sve riskirati odlučim
li se vratiti. Ipak, nikako nisam uspijevala potisnuti želju da Finnu javim
da sam živa.
Morala sam biti oprezna. Nisam mogla samo tako ponovno ušetati u
njegov život, morala sam se uvjeriti da on to želi. Moj se povratak morao
odvijati postupno, od slutnje do ostvarenja. A ostvarit će se samo bude li
on to htio.
Ali kako da mu dam do znanja da sam živa a da nitko drugi to ne
dozna? Uzrujana, palcem sam trljala glatke obline moje male babuške,
one koja je nekoć pripadala Ellen, tražeći utjehu. Ovaj me put nije uspjela
utješiti. Ali me nadahnula.
Vlak za Cheltenham ušao je u stanicu i ja sam se bez imalo oklijevanja
ukrcala.

79
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVADESET I ČETIRI

Finn

T reba mi neko vrijeme da smognem snage spustiti se s Pharos Hilla

nazad do automobila. Osjećam se dezorijentirano, kao da me netko
iščupao iz života koji poznajem i bacio me u nepoznat, paralelni svijet. Kad
sam konačno prihvatio činjenicu da je Layla doista bila ondje, da smo se
mimoišli za dlaku, vratio sam se do drvene klupe i sjetio se kako sam je,
zadnji put kad sam bio ondje, onaj dan kad smo postavili klupu, preklinjao u
sebi: Pogledaj, Layla, postavili smo klupu u spomen na tebe. Ako nisi mrtva, javi
se nekako, molim te, samo da znam da si živa. Ali nije uslišala moje molbe. Sve
do sada.
Nema šanse da se odvezem u Simonsbridge, da se vratim Ellen, ne u ovom
stanju. Stoga pronalazim maleni hotel i uzimam sobu. Zatim je zovem da joj
kažem da večeras neću doći kući.
- Jesi li dobro? - pita me. - Zvučiš mi unezvijereno.
- Hvata me migrena. Zato sam i odlučio ne voziti.
- Siroče - suosjećajno kaže Ellen. - Kako je bilo s Grantom?
- Odlično. Sve smo riješili.
- Sjajno. Jesi li popio nešto protiv bolova?
- Jesam.
- Možda da malo odspavaš, ili barem prilegneš.
- Sad ću. Vidimo se ujutro.
Prekidam poziv, znajući da joj neću reći da je Layla živa, barem ne još. Ne
mogu reći „sve dok ne budem siguran“ jer jesam siguran, sto posto siguran.
Ne mogu zamisliti da bi Layla ikome spominjala panj na Pharos Hillu koji
nalikuje na babušku. Svakako je živa. A ja sam prestravljen - zbog nje, zbog
Ellen, zbog samoga sebe.
Provjeravam poruke elektroničke pošte, nadajući se da ću ugledati koju
od Rudolpha Hilla, od Layle. Nema je. A to znači da ona čeka moj potez. Ovo
je i dalje igra - jedino što se promijenilo je to što sad znam s kime igram. Ali
zašto? Zašto se Layla skriva? I gdje je bila sve ove godine?
Ne mogu mirno sjediti pa hodam gore-dolje po hotelskoj sobi.
Razmišljam o tome da nazovem Tonyja, da mu sve ispričam. Isprva će sigurno
80
Knjige.club
 Tatum & Ruby
pomisliti isto što i ja: da me netko zafrkava. No kad sve zbroji, uključujući
Thomasovu tvrdnju da ju je vidio, doći će do istoga zaključka - da je Layla
živa. I što onda? Stjerat će je u kut i naposljetku pronaći. Ipak, ne mogu
dopustiti da do toga dođe sve dok ne znam kakve će biti posljedice. Hoće li je
Tony moći zaštititi, barem privremeno? Čim se pročuje da se vratila, mediji
će se okomiti na nju, neće joj dati mira, svi će htjeti čuti njezinu stranu priče.
Može li biti i optužena za neko kazneno djelo, recimo za ometanje pravde?
Ako nije sve ove godine bila u zatočeništvu, morala je čuti očajničke pozive
da se javi, da nekome da do znanja da je na sigurnom. Što ako je pošalju u
zatvor? Možda se upravo toga boji, pa se skriva. Ako se vrati, što će joj se
dogoditi?
Naposljetku odlučujem poslati e-mail, ali ne Tonyju, nego Layli, samo da
zna da sam konačno shvatio što je htjela reći.

Sve sam skopčao, Layla. Otišao sam na Pharos Hill, našao sam babušku.

Trebala si me čekati.

Međutim, ona mi ne odgovara i ja na koncu, iscrpljen, zaspim.

Idućega jutra nerado krećem na put. Ovdje u Devonu osjećam da je Layla
blizu. Ipak, razum mi govori da se ona ne skriva ovdje. Babuške koje je tako
ležerno ostavljala po mome kraju pokazuju da je očigledno negdje bliže
Simonsbridgeu, možda u Cheltenbamu. Tome u prilog ide i činjenica da ju je
upravo ondje Ellen ugledala. Razmišljam o tome da zastanem na putu kući i
nekoliko sati provedem u šetnji tim gradićem. Međutim, teško da ću je vidjeti
na cesti, kroz prozor trgovine ili u kafiću.
Kući vozim kao u snu, gotovo se i ne sjećam kuda sam prolazio. Očigledno
sam se odvezao do Exetera i onda se priključio na autocestu M5 jer se
odjednom zateknem na cesti koja vodi prema kući. Nagazim na kočnicu.
Prerano je, ne mogu se još suočiti s Ellen, ne mogu se pretvarati da se ništa
naročito nije dogodilo. No, koliko god to želio, ne mogu ostati sjediti u
automobilu. Ne uđem li u kuću, bit će joj čudno.
Ubacujem mjenjač u brzinu i ulazim u dvorište. Još uvijek nisam spreman
na ponovni susret pa vadim mobitel i pretvaram se da s nekime razgovaram.
Čujem Peggyn lavež, a krajičkom oka vidim da Ellen stoji pored prozora.
Okrenem se prema njoj da vidi da sam na mobitelu; u znak razumijevanja
mahne mi i nestane.
Sjedim s mobitelom pritisnutim na uho sve dok više ne mogu odgađati.
Polako izađem iz automobila i krenem prema ulaznim vratima. Kad ih

81
Knjige.club
 Tatum & Ruby
otvorim, Peggy mi se zavuče između nogu, a ja se sagnem i zarijem lice u
njezin vrat, kažem joj da je krasna cura.
- Da je ne volim koliko i ti, sad bih bila ljubomorna - kaže Ellen. Na
trenutak se pitam o kome govori. Odjednom osjetim grižnju savjesti. Ovo je
moj život, odrješito si kažem. Ellen je sada moj život, ne Layla.
- Ti si moj život - kažem Ellen povlačeći je u zagrljaj. Iznenadi je taj izljev
osjećaja pa se tiho nasmije i kaže mi da bih češće trebao odlaziti na put. Peggy
se podigne na stražnje noge, pokušavajući se ugurati između nas. - Odvest ću
je u šetnju - kažem. - Moram protegnuti noge nakon duge vožnje.
- Kako tvoja migrena?
- Prošla je.
- Super. Možeš li usput kupiti mlijeka? I nešto za večeras?
Izlazim iz kuće, a Peggy me u stopu prati. Dok hodam, pitam se kako me
Layla pronašla i koliko dugo zna da živim u Simonsbridgeu. Možda me
godinama tražila, a onda je u onome novinskom članku pročitala da sad živim
s njezinom sestrom. Kako li se osjećala kad je doznala da sam s Ellen?
U seoskoj trgovini kupujem mlijeko, a zatim odlazim u mesnicu po
odreske i domaću paštetu. Odjednom me uhvati glad pa zamolim Roba da mi
nareže malo njemačke kobasice; sine mi da ništa nisam pojeo od jučer
popodne. Sad mi se čini kao da je bilo u prošlome životu. Zamalo pitam
mesara je li vidio koga da se mota po selu, no onda se sjetim da je uz
prošlogodišnji članak u novinama bila objavljena Laylina fotografija, na kojoj
se jasno isticala njezina jarko crvena kosa, poput znaka za uzbunu. Počnem li
je opisivati, Rob bi mogao pogoditi da govorim o Layli. Ne mogu riskirati.
Pored rijeke jedem kobasicu s Peggy i puštam misli da vrludaju. Pojavi li
se Layla u našim životima, što će se dogoditi? Ellen joj je sestra, ne bismo joj
mogli okrenuti leđa. Uostalom, to ni ne želim. Ali što bi onda bilo sa mnom i
Ellen?
Pozovem Peggy, koja kopa ispod grmlja, te krećemo kući. Dok prolazimo
pored Čavke, iz nje iziđe Ruby.
- Izgledaš kao da bi ti kava dobro došla - kaže mi. Ulazim za njom u
gostionicu i sjedam za šank, a Ruby mi iz staklenoga vrča natoči veliku šalicu
kave.
- Hvala - kažem, uzimajući šalicu u obje ruke i uživajući u njezinoj toplini.
- Teška noć?
- Moglo bi se reći. - Ne mogu izdržati, moram nekome reći, a Ruby ionako
zna veći dio priče. - Pogrešno sam shvatio onu adresu...
- Ma daj - jetko mi odgovori.
- Layla je živa, Ruby. - Čudno mi je izgovoriti te riječi.
82
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Molim? - Zaprepašteno me pogleda.
- Jesi li prošloga petka vidjela ovdje ikoga crvene kose? Oko šanka?
Odmahne glavom, još uvijek pokušavajući sabrati misli. - Mislim da
nisam. Finne, jesi li siguran?
- Jesam. Otišao sam u St Mary’s naći se s njome.
Ruby razrogači oči. - Vidio si je?
- Nisam. - Odmahnem glavom. - Nije bila ondje.
- Kako onda znaš da je živa?
Iz džepa izvadim babušku. - Ovo sam pronašao na panju na Pharos Hillu.
- Gdje je to?
- U Devonu, nedaleko našega sela. Ovo je peta babuška. - Stavljam je na
šank između nas. - Babuške u kombinaciji s e-mail adresom nedvosmisleno
pokazuju da je Layla živa. Rudolph Hill. To je zapravo rebus. Ruske drvene
oble lutkice, Pharos Hill. - Ruby se namršti, nije joj jasno o čemu govorim. -
Ovu sam babušku pronašao na Pharos Hillu. Bila je postavljena na panj za koji
je Layla govorila da nalikuje na babušku - objasnim joj. - Nitko drugi ne bi
mogao znati za tu poveznicu.
- Možda netko samo glumi nju - oprezno istakne Ruby.
- Ne. Layla je bila ondje, Ruby, znam da jest. - Lice me odaje, možda ona
na njemu vidi očaj što sam zakasnio na Pharos Hill, jer spušta dlan na moju
ruku.
- Počni od početka - kaže, pružajući mi priliku da objasnim svoja
nesuvisla trabunjanja.
Stoga joj sve ispričam, čak i ono što joj nikad prije nisam rekao. Kažem
istinu o završetku skijanja u Francuskoj, o trenutku kad je sve katastrofalno
pošlo nizbrdo, spomenem i pismo koje sam ostavio na stolu, a u kojem
prosim Laylu, pismo kojega sada više nema ondje.
- Ako je sve ovo istina - polako kaže kad dovršim svoju priču - onda je to
čista jeza.
Nisam očekivao takvu reakciju. Već zaustim da kažem nešto u Laylinu
obranu, no onda shvatim da Ruby ima pravo. To što se iza ostavljenih babuški
krije Layla, ne znači da ta igra nije nekako zloslutna.
- Mislim da mi je babuškama htjela privući pozornost - kažem, ipak je
opravdavajući. - Pretpostavljam da mi ih sad više neće ostavljati. Pokušavam
povezati sve što znam. Zašto se sad odlučila vratiti, što ju je navelo da mi
ostavi onu prvu babušku? Zbog čega mi je počela slati poruke i namamila me
u St Mary’s?

83
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ruby na trenutak razmišlja. - Zato što je sad ključni trenutak. Rekla bih
da se Layli, ako je to ona, ne sviđa što se namjeravaš oženiti Ellen. Možda je
vidjela najavu vjenčanja u novinama. - Zastane, vrteći film unatrag. - Babuške
su se počele pojavljivati nedugo nakon što je najava objavljena, zar ne? Ako
te sve ove godine pokušavala pronaći, sigurno se šokirala kad je pročitala da
si s Ellen. Možda je isprva pomislila da si s njome samo zato što joj je to sestra,
da pokušavaš pronaći nju, Laylu, u Ellen. No brak signalizira nešto posve
drugo. Brak znači da voliš Ellen zbog nje same, a ne zato što te podsjeća na
Laylu. Znam o čemu govorim jer sam se i sama tako osjećala. - Tužno me
pogleda. - Mislila sam da si s Ellen jer na taj način želiš preboljeti Laylu, te da
ćeš mi se onda vratiti. Prilično sam se šokirala kad sam čula da ćete se
vjenčati. Zato mogu reći da razumijem Laylinu logiku.
- Ali godinama sam bio samac! Mogla mi se vratiti u bilo kojem trenu!
Zašto nije?
- Možda te se bojala zbog onoga što se dogodilo u Francuskoj.
- I zbog toga se dvanaest godina skrivala?
- Možda se nije mogla vratiti prije.
- Zašto? Sumnjam da je bila u zatočeništvu. Nekoć sam mislio da je tako,
mučio sam sam sebe zamišljajući je kod nekog luđaka. Sad više ne mislim.
Ruby slegne ramenima. - Možda je bila bolesna.
- Dvanaest godina? I što očekuje da se sad dogodi?
- Možda ne očekuje ništa. - Ruby zastane. - S druge strane...
- Što?
- Rekao si da je pismo očigledno nedavno maknuto s mjesta na kojemu si
ga ostavio.
- Da.
- I da si joj u njemu napisao da te potraži, da ćeš je uvijek voljeti. Nije li
tako?
- Jest.
- E pa, vidiš, možda u njezinoj glavi ta ponuda još uvijek vrijedi.
- Što? Očekuje da ću se, vrati li se u moj život, iznova zaljubiti u nju?
- Moguće.
- I da ću ostaviti Ellen? - Sjetim se nečega što je rekla. - Kako to misliš, ,,u
njezinoj glavi“?
- Poremećena je, Finne.
- Poremećena?
- Narušenog duševnog zdravlja. Možda i malčice neuravnotežena. - Zurim
u nju. - Uravnoteženi ljudi ne ostavljaju drugima babuške po putu - nastavlja.
84
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Uzdahnem jer znam da ima pravo. - Što da radim?
- Mislim da ćeš morati biti čvrst. Pošalji joj poruku. Možeš spomenuti i
pismo, ali svakako joj reci da je dvanaest godina jako dugo i da je tvoj život
krenuo u nekom drugom smjeru.
- Da, u smjeru njezine sestre.
- To vjerojatno ionako već zna. Presudno pitanje glasi: hoćeš li reći Ellen?
- Ne znam.
- Trebao bi. Ovakvo što ne možeš joj prešutjeti. Da sam ja Ellen, htjela bih
znati.
- Što bi to htjela znati? - Okrenem se i ugledam Ellen u dovratku iza sebe.
Smiješi se, no u očima joj vidim zabrinutost.
- Kamo te Finn namjerava odvesti na medeni mjesec - kaže Ruby a da ne
trepne, dok ja, najležernije što mogu, skrijem babušku sa šanka natrag u džep.
- Želi te iznenaditi, no ja mu kažem da bih na tvome mjestu htjela znati. Hoću
reći, kako da žena zna koju odjeću ponijeti? - Ellen se nasmije na ovu opasku.
- Hoćeš ući na kavu?
Izvučem barski stolac pored sebe. - Hajde, spasi me od Ruby. Po njoj sve
pogrešno radim. Bi li ti zaista bilo draže da ti kažem kamo idemo?
- Hm, voljela bih znati ako idemo nekamo gdje je vruće ili ledeno - kaže
Ellen dok sjeda. - Nije nevažno ni hoćemo li se samo izležavati na plaži ili
ćemo obilaziti znamenitosti.
Ruby joj natoči kavu i spusti je pred nju na šank. - Upravo tako. Pitao me
za savjet kamo da te povede; možda da mi natukneš čemu bi se veselila.
- Sejšelima. Meksiku. - Ellen se nagne i poljubi me. - Nikad ne bih rekla da
si ti tip koji svojoj nevjesti priprema medeni mjesec iznenađenja.
- Krijem neslućene dubine - kažem joj.
Ostajemo još neko vrijeme u Čavki. Ruby i Ellen čavrljaju o mogućim
destinacijama, dok ja pijuckam kavu i cijelo vrijeme mislim na ono što je Ruby
rekla o Layli.
- Nisam te provjeravala - kaže mi Ellen na putu kući.
- Znam - kažem i poljubim je u tjeme.
- Samo sam se zabrinula što te tako dugo nema. Rob mi je rekao da si bio
kod njega pa, rekoh, idem pogledati jesi li u Čavki.
- Oprosti - kažem i ponovno je poljubim. - Ruby me pozvala na kavu.
Glavom pokaže prema vrećici u mojoj ruci. - I? Što si kupio?
- Odrezak za večeru i paštetu za užinu.
- Savršeno - nasmiješi se.

85
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVADESET I PET

Layla

U redu je što je Ellen pronašla prvu babušku. Uostalom, njezina je,

ista ona babuška koja joj je nestala iz kompleta dok smo bile
djeca. Nisam je ja ukrala, kao što je ona mislila, ali kad sam je nakon
nekoliko godina pronašla na dnu naše stare kutije s igračkama, zadržala
sam je. Zapravo ne znam zašto joj je jednostavno nisam vratila. Možda
sam se bojala da će mi ona reći da je ipak imala pravo kad je mislila da
sam joj je ukrala, ili sam smatrala da joj ta babuška ionako više nije
važna. No sad kad ju je opet ona imala, osjećala sam prazninu. Nisam ni
slutila koliko sam se oslanjala na nju, koliko ju je često moja desna ruka
tražila u trenucima zabrinutosti. Bez nje sam se osjećala ranjivo,
nezaštićeno. Svoju više nisam imala - izgubila sam je na odmorištu
autoceste u Fonchesu. Stoga sam na internetu potražila babuške ne bih li
pronašla zamjenu.
Nisam imala pojma da postoji toliko kompleta, sastavljenih od
različitog broja lutkica. Na brzinu sam pregledavala slike, paničareći da
neću pronaći onakvu kakvu smo Ellen i ja imale, a morala je biti točno
takva, obojena istim nijansama žute i crvene, i s istim licem. A onda sam
je ugledala, prepoznavši je poput majke kad ugleda fotografiju svoga
djeteta među stotinama drugih: njezine su očice s monitora zurile u
mene. Morala sam kupiti cijeli komplet, ali nema veze.
Pokušavala sam zamisliti kako se Finn osjećao kad mu je Ellen
pokazala babušku koju je pronašla. Možda nije osjećao ništa, možda je
zaboravio priču koju sam mu ispričala. U tom slučaju babuška mu ništa
ne bi značila. Čak i ako je nije zaboravio, mogao bi zaključiti da je riječ o
slučajnosti i uopće se ne zamarati. Osim ako nije čuo da me Thomas vidio.
Ali je li čuo? To nikako nisam mogla znati. Možda se Thomas nije obratio
policiji, a ako i jest, možda nisu javili Finnu.
Izjedala me pomisao na to da sam ostavila svoju voljenu babušku
pred njihovom kućom, a Finn možda i dalje ne zna da sam se vratila.
Izjedala me toliko da se uskoro pretvorila u otvorenu ranu na mojoj duši.
A ja nisam pustila da ta rana zaraste, nego sam po njoj prčkala dok se

86
Knjige.club
 Tatum & Ruby
nije zagnojila. Nisam si mogla pomoći. Ako Finn ne zna da sam bila u
našoj kućici, ako mu nitko nije rekao, onda mu ta babuška ništa ne znači.
Uhvatila me panika. Ponovno sam otišla na internet i naručila još
deset kompleta babuški. Kad su stigle, kao da sam pomahnitala. Odvrtala
sam lutkice što sam brže mogla ne bih li čim prije stigla do onih
najmanjih, a oko mene se skupila hrpa prepolovljenih drvenih leševa.
Dok sam u rukama nježno držala deset malih babuški, osjećala sam se
svemoćno.
Jer čim ih počnem ostavljati Finnu na putu, znat će da sam se vratila.

87
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVADESET I ŠEST

Finn

Z nam da bih trebao poslušati Ruby. Trebao bih poslati Layli jasnu
poruku da sad živim nekim drugim životom i da ću se u rujnu oženiti
Ellen. Ali ja to ne želim.
Vadim babušku iz džepa, onu koja me čekala na panju na Pharos Hillu, i
stavljam je na radni stol. Teško mi je kad se sjetim kako mi je za dlaku
izmaknula. Da sam barem brže povezao konce. Ovako je nikad neću pronaći,
osim ako mi se sama ne odluči javiti. Očigledno ima novi identitet jer inače
ne bi mogla imati posao i bankovni račun. A zacijelo ima neki posao. Odakle
bi inače crpla novac? Jedino ako je još netko s njom.
Uznemiren, uzimam mobitel i otvaram elektroničku poštu. Pogledom
preletim preko svih pristiglih poruka i vidim da je stigla jedna od Rudolpha
Hilla. Duboko udahnem pa je otvorim.

Vjeruješ li sada da sam to ja?

Vjerujem, brzo odgovaram.

Bila sam u našoj kućici.

Pronašla sam tvoje pismo, Finne.

Napisao si mi da te potražim.

Nemam pojma što bih joj odgovorio. Trebao bih je pitati gdje je, je li
dobro, treba li joj pomoć. No sad kad je spomenula pismo, na oprezu sam.
Brine me kamo bi me ovaj razgovor mogao odvesti. Stoga ne pišem ništa,
nadam se da će ona poslati još koju poruku. Ali ne šalje.
Obuzima me nemir. Vadim tri babuške koje sam ja pronašao iz ladice i
redam ih pored one s panja. Jednojajčane četvorke. Ima Ruby pravo,
pomislim, skupim babuške u šaku i ponovno ih sklonim. Ovo ne bi učinio nitko
88
Knjige.club
 Tatum & Ruby
pri zdravoj pameti. Trebao bih nazvati Tonyja, pitati ga za savjet. Ali ne još,
ne dok ne doznam što Layla hoće.
Teško se usredotočiti na posao dok iščekujem novu Laylinu poruku, no
ipak se uspijevam primorati da bacim pogled na ponudu dionica. Ellen me
dolazi pozvati na užinu. Slušamo jazz dok jedemo paštetu koju sam danas
kupio, a Peggy nam spava pod nogama. Jesam li se zbog toga zaljubio u Ellen,
zato što voli stvari koje volim i ja - pse, jazz, kuhanje? Zato što mi karakterno
bolje odgovara od Layle?
- Ne mogu vjerovati koliki nam je račun za vodu - govori mi Ellen.
- Tako je to kad želimo imati lijep vrt - kažem. Mobitel mi tiho zapišti,
znak da mi je stigla nova poruka. Ipak, neću je pogledati sada, pred Ellen, za
slučaj da je od Layle.
- Jesi li za desert? - pita me Ellen. - Poširala sam marelice iz vrta.
- Super.
Na brzinu pojedem marelice, ovlaš poljubim Ellen te odlazim u radnu
sobu.
Poruka je zaista od Layle. Smjesta je otvorim.

I SAD SAM TE NAŠLA.

89
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVADESET I SEDAM

Layla

M učilo me to što nisam znala što se vrti po Finnovoj glavi.

Unatoč tome što sam mu ostavila dvije babuške da ih pronađe -
jednu na zidiću ispred kuće, a drugu na automobilu - unatoč tome
što sam dopustila da me Ellen na trenutak spazi u Cheltenhamu, što smatram
genijalnim potezom, on možda i dalje odbija vjerovati da sam se vratila.
Moguće da uopće ne želi vjerovati da je tako. Odlučio se oženiti Ellen i nema
tih babuški na svijetu koje bi ga navele da se predomisli. Naposljetku, ona se
zbog njega toliko žrtvovala da je valjda zaslužila da mu bude žena.
Stoga sam se pokušala povući. Možda bih u tome i uspjela da nisam
ponovno otišla do naše kućice. Ovaj sam put odlučila ući unutra i uzeti neku
stvarčicu da me sjeća na zajedničke dane. One noći kad sam nestala, uza se
sam imala samo ključeve od ulaznih vrata kućice - bili su mi u džepu traperica
koje sam odjenula onoga jutra kad smo otišli na skijanje.
Odlučila sam doći u vrijeme ručka jer je tada manja opasnost da će me
Thomas opet vidjeti. Kao i prošli put, s kolodvora sam izašla neprimijećena.
Dok sam hodala prema kućici, koraci su mi bili sve brži, a sve su brža bila i
sjećanja koja su me stizala. Stigavši pred dvorišna vrata, najozbiljnije sam
očekivala da će Finn otvoriti modra ulazna vrata, zabrinut jer se tako dugo ne
vraćam iz sela. Nije ih otvorio pa sam zaključila da je zacijelo u vrtu i ušla
u dvorište. Izgubljena u prošlosti, čudila sam se kad je ključ zapeo u bravi, a
vrata se jedva otvorila, kao da ih je nešto pritiskalo s druge strane. Pomislila
sam da je Finn ostavio vreću smeća iza njih, da je kasnije odnese u kontejner.
Jače sam pritisnula vrata te sam uspjela odgurnuti ono što im je stajalo
na putu. Ušla sam u predsoblje. Prošlost se fino poigrala sa mnom i sad me
grubo gurnula natrag u sadašnjost. Dezorijentirano sam buljila u hrpetinu
požutjele pošte iza ulaznih vrata. Pokušavala sam shvatiti - kako je moguće
da je vrt onako uređen, a odmah iza vrata vlada takav kaos? Čak i ako je Finn
dolazio samo jednom mjesečno održavati red u kućici i oko nje, kako se
moglo nakupiti ovoliko pošte?
Nisam željela prihvatiti ono što su mi oči, a i nos jasno govorili - smrad
napuštene kuće dopirao je iz svakoga kutka - nego sam odgurnula vrata
kuhinje. S vrha vrata zasula me prašina; dok sam s dovratka gledala u
90
Knjige.club
 Tatum & Ruby
kuhinju, nisam mogla shvatiti što je to pred mojim očima. Sve su površine bile
prekrivene debelim slojem prašine, a sa stropnih greda paučine su visjele
poput zastora. Naposljetku mi je doprlo do mozga. Finn se nije brinuo za našu
kućicu i očekivao moj povratak. Kako mi je to uopće moglo pasti na pamet?
Uopće se nije nadao da ću se vratiti. Nisam mu više trebala ostavljati babuške.
Nikada neću moći vratiti prošlost, nikada neću uspjeti izaći iz tmine nazad na
svjetlo. Zauvijek ću morati živjeti pod krinkom, skrivajući svoje pravo ja pred
cijelim svijetom.
Očajna, pogledom sam preletjela po kuhinji. Odjednom mi je nešto zapelo
za oko: malčice uzdignut pravokutnik na stolu, nešto prekriveno prašinom.
Kao u transu otišla sam onamo i podigla ga sa stola, na kojemu se sada ocrtalo
pravokutno polje smeđega drva. To što sam držala u ruci bilo je pismo,
prekriveno tisućljetnom prašinom. Na trenutak sam ga proučavala, pitajući
se zašto i ono nije na hrpi s ostalom poštom. Prstom sam prebrisala
omotnicu i, oslobodivši je sloja prašine, vidjela da je na njoj nešto napisano
rukom, ne strojem. Tinta je bila toliko izblijedjela da nisam uspijevala
razaznati što piše. Prinijela sam je svjetlosti koja je prodirala kroz prozor.
Bila je ondje samo jedna riječ - Layla.
Ne znam koliko sam dugo stajala ondje i zurila u pismo koje mi je Finn
ostavio. Prepoznala sam mu rukopis. Stravično sam se tresla od trenutka kad
sam na omotnici ugledala svoje ime te sam je naposljetku spremila u torbu,
bojeći se da bi mi se inače od starosti mogla raspasti u rukama prije no što
uspijem pročitati što u pismu piše. Što bi moglo pisati u tome pismu koje je
Finn davno ostavio da me čeka? Je li to upozorenje da mu ne prilazim, da ga ni
slučajno ne tražim ako se ikad više pojavim? Ili je pismo sastavljeno u
drukčijem tonu?
Bila sam svjesna da vrijeme curi pa sam brzo otišla iz kućice i zaključala
vrata za sobom, sretna što nigdje ne vidim Thomasa. Dok sam žurila prema
kolodvoru, gurnula sam ruku u džep i stegnula je oko malene babuške, jedne
od novih, pokušavajući primiriti svoje podivljalo srce. Stigavši onamo, otišla
sam na kraj perona, gdje su bili manji izgledi da će netko pokušati
zapodjenuti razgovor sa mnom. Nisam bila u stanju razgovarati, a nisam
ni htjela objašnjavati nekom prijaznom mještaninu kako to da sam došla u St
Mary’s, niti slušati savjete nekog turista o tome što bih sljedeće mogla
posjetiti. Međutim, četveročlana obitelj pored koje sam prošla bila je posve
zaokupljena vlastitim razgovorom pa me nisu ni primijetili, kao ni mladi par
koji je sjedio na jedinoj klupi. Mladić je djevojku obgrlio oko ramena, i to me
bolno podsjetilo na nekadašnje sretne dane s Finnom.
Konačno se pojavio vlak. Zadnji je vagon bio prazan; sjela sam na sami
kraj, gdje nisam očekivala neželjeno društvo čak ni kad se vlak na sljedećim
stanicama počeo puniti. Tada sam, najopreznije što sam mogla s obzirom na
91
Knjige.club
 Tatum & Ruby
to koliko su mi se ruke tresle, otvorila omotnicu i izvukla pismo. Srce mi je
bubnjalo u grlu dok sam rastvarala složene listove papira. A onda mi je nešto
kliznulo u krilo. Spustila sam pogled i ugledala prsten.
Podigla sam ga. Bio je zlatan, ukrašen dijamantom, poput zaručničkoga
prstena. Ostala sam bez zraka. Vrtjelo mi se u glavi, uhvatila me mučnina.
Zamutilo mi se pred očima; prepala sam se da ču se onesvijestiti pa sam se
nekako prisilila da udahnem. A onda sam izdahnula iz dubine svoga bića.
Cijelo mi se tijelo počelo tresti takvom žestinom da mi je pismo palo na pod.
U strahu da mi ne padne i prsten i da ga onda više nikad ne pronađem,
pokušala sam ga nataknuti na prst. Bio mi je preširok za prstenjak pa sam ga
nabila na srednjak. Savršeno mi je pristajao. Zatim sam se sagnula, podigla
pismo s poda i rastvorila listove.
Riječi su mi plesale pred očima. Trebalo mi je neko vrijeme da ih uspijem
fokusirati. Dok sam čitala, čitav mi se svijet - onaj koji sam za sebe stvorila -
srušio pred očima.

92
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVADESET I OSAM

Finn

O tkako sam jučer primio najnoviju Laylinu poruku, ne mogu se

opustiti, pa sam otišao na trčanje. Velika tiskana slova su kriva. Jeza
me uhvatila kad sam ih vidio. Osjetio sam strah; glupo, znam. A sad se pitam
što će se dogoditi pojavi li nam se Layla odjednom na kućnome pragu.
Možda to i ne bi bilo tako loše. Katkad zamišljam prizor: čujem zvono na
vratima, odlazim u predsoblje, otvaram vrata, ugledam nju. Ne mogu
zamisliti da je zagrlim, pozovem unutra, uvedem u kuhinju, u kojoj Ellen čeka.
Ali zato mogu zamisliti da je primim u naručje i više nikad ne pustim. Ili da je
primim za ruku i odvedem nekamo daleko od svega. I zato se bojim.
Dolazim do naše ograde i preskačem je. Na trenutak stojim na travi, teško
dišući i rastežući mišiće u listovima, a onda vadim mobitel i provjeravam
poruke. Nema nijedne njezine, vjerojatno zato što joj nisam odgovorio na
zadnju, onu u kojoj je napisala da me pronašla. Osjećam da joj dugujem
odgovor, pa makar negativan. Mogao bih joj napisati da me se kloni, da se
kloni nas oboje. Ipak, to mi se čini grubo jer ipak smo joj mi obitelj. Stoga joj
pišem: Drago mi je da jesi.
Ne želim naletjeti na Ellen pa odlučujem odgoditi tuširanje i odlazim u
radnu sobu. Palim računalo i sjedim pred njime, čekam. Nakon nekoliko
minuta stiže mi poruka.

Jesi li rekao Ellen da sam živa?

Da kažem istinu? Ili da lažem? Na nepoznatom sam terenu pa se

odlučujem za iskrenost.

Nisam još.

Zašto?

Jer prvo želim znati gdje si bila sve ove godine.

93
Knjige.club
 Tatum & Ruby

Nisam se trebala vraćati.

Kako to misliš?

Ti ćeš se oženiti Ellen.

Moji prsti sami pišu odgovor. Već zamalo stisnem Šalji kad shvatim što
sam napisao. Brzo povučem ruke prema sebi i naglo se odgurnem od stola,
ne bih li se što više udaljio od tipkovnice. Ostanem tako na trenutak, a onda
jednim prstom pritisnem tipku za brisanje i ta mala riječ - Neću - nestaje.
Nešto joj moram odgovoriti, ali što? Nešto bezopasno.

Kako si? Jesi li dobro?

Možda bismo se trebali naći.

Naježim se od straha, ili možda uzbuđenja.

Kada?

Javit ću ti.

Frustrirano zurim u monitor. Ne znam je li to zbog njezina prijedloga da

se nađemo, ali odjednom mi nedostaje, nedostaje mi Layla koju sam
poznavao prije dvanaest godina. Nedostaju mi naši zajednički dani, posve
drukčiji od mojih dana s Ellen. U Laylinoj i mojoj vezi neprekidno su se
izmjenjivali dobri i loši trenuci; s Ellen je situacija konstantno uravnotežena.
Nema amplituda. Nikad se ne svađamo - ali se ni ne smijemo, barem ne onako
kako sam se smijao s Laylom. Uvjeravam se da je to zato što smo stariji,
no znam da to nema nikakve veze. Ellen je jednostavno... - tražim pravu riječ,
a kad shvatim da želim reći „dosadnija“, posramim se i zamijenim je riječju
„ozbiljnija“. Sve će biti u redu kad vidim Laylu, govorim sam sebi. Kad je vidim,
objasnit ću joj da sam sad s Ellen, da volim Ellen, i sve će biti u redu.
Dolazi mi nova poruka. Otvaram je, misleći da mi piše kad se možemo
naći.

NOSIM TVOJ PRSTEN, FINNE.

94
Knjige.club
 Tatum & Ruby

DVADESET I DEVET

Layla

T ih nekoliko riječi neprekidno mi se vrtjelo po glavi, a vlak kao da

ih je preuzeo i onda me mučio njima dok smo se drndali - nisam
trebala pobjeći one noći, nije bilo potrebe. Da nisam nestala, sve bi bilo u
redu. No mislila sam da će me Finn ubiti.
Nisam mu trebala reći da sam spavala s nekim drugim. Međutim, on
je znao da nešto nije kako treba i pokušavao je prokljuviti zašto sam tako
tiha otkako sam se vratila iz Londona. Isprva je mislio da čeznem za
domom, ili da mi nedostaje Ellen. Zaplakala sam kad ju je spomenuo jer
mi je Ellen, naravno, nedostajala. No pomisao na nju samo je povećala
moju grižnju savjesti jer bi se Ellen zgrozila da zna što sam učinila. Da je
upoznala nekoga kao što je Finn, nikad ga ne bi prevarila, nego bi ga
obasipala ljubavlju i pažnjom i svakoga dana zahvaljivala Bogu što je
pronašla dobrog, ljubaznog i pristojnog muškarca, suštu suprotnost
našemu ocu. Barem sam mislila da je takav, sve dok nisam upoznala
njegovu mračnu stranu.
Znala sam da se potukao s Harryjem, da ga je prilično gadno prebio,
no sve do one noći nisam imala pojma da je tako nagle ćudi. Sjedila sam
s njime u automobilu u Fonchesu, pomalo uplašena zbog onoga što sam
upravo rekla, ali ponosna zbog svoje iskrenosti, da bih već u idućemu
trenu mislila da ću umrijeti. Nisam prepoznavala čovjeka koji me izvukao
iz auta i tresao sve dok mi zubi nisu počeli cvokotati. Prestravile su me
njegove oči dok je urlao da mi nikad neće oprostiti, ali još i više moja
nemoć da prodrem kroz njegov gnjev i dozovem onoga, moga Finna. Više
nisam vidjela njega, nego vlastitoga oca. Kad je stisnuo šaku i podigao
ruku, osjetila nam da me neka sila povlači u dobro mi poznati mrak.
Možda sam ne onesvijestila od straha jer je iduće čega se sjećam kako
ležim na tlu pored auta. Finna nigdje nisam vidjela i bila sam uvjerena
da je otišao potražiti kakvo oružje - granu ili odbačenu šipku - ne bi li me
dokrajčio. Stoga sam pobjegla.
Sada znam zašto je bio tako srdit. Znam što se dogodilo sa Siobhan,
djevojkom s kojom je hodao dok je živio u Irskoj. Sve mi je objasnio u
svome pismu. Isto tako, znam da bi mi oprostio ono što sam učinila.

95
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Obuzelo me potpuno beznađe. Da nisam pobjegla, bili bismo zajedno.
Ničime nisam mogla promijeniti činjenicu da je ovih dvanaest godina bilo
uzalud. UZALUD!!! Uhvatio me strah da će me očaj koji osjećam opet
odvući u tminu pa sam ga pokušala obuzdati. Trudila sam se disati
duboko i ponavljala samoj sebi da će sve biti u redu. Ali kako može biti u
redu kad je Finn sada s Ellen?
Nikad mi nije palo na um da bi se Finn oženio Ellen. Vjerovala sam da
je iskreno voli, ali isto sam tako vjerovala da je ne voli onoliko koliko je
nekoć volio mene. Osjećala sam se izdano. Podsjetila sam samu sebe da
sam ja prva izdala njega. Finn sad živi nekim novim životom i ja to moram
prihvatiti. Međutim, to mi nikako nije polazilo za rukom. Sjećanja na moj
nekadašnji život s njime nisu me puštala na miru. Željela sam taj život, ne
ovaj kojim živim sada. Finn je bio moj. MOJ! Laylin, ne Ellenin. Ne Ellenin,
Laylin. Bila sam kao u groznici, bolesna. Sad je, više nego ikad prije,
bio trenutak da se javim Finnu.
Počela sam mu slati poruke elektroničke pošte. Nisam koristila
adresu s vlastitim imenom jer bi Finn onda pomislio da se to netko samo
lažno predstavlja kao ja. Ionako je to mislio. Zaprepastilo me što nije
shvatio značenje adrese - izabrala sam je upravo zato da bi znao da sam
to ja. Babuška koju sam teškom mukom uspjela staviti na njegov tanjurić
u Čavki samo je učvrstila njegovo uvjerenje da netko glumi mene.
Shvatila sam da će povjerovati u to da sam se vratila samo ako ga
namamim u kućicu i on vidi da pisma više nema na stolu.
Mogla sam mu reći da sam pronašla pismo te mu tako prištedjeti put.
No onda sam zaključila da to ne mora nužno značiti da sam ja ta koja ga
je pronašla - tijekom ovih dvanaest godina bilo tko se mogao domoći
mojih ključeva i uzeti pismo. Od presudne je važnosti bilo da on sam
shvati što znači adresa elektroničke pošte s koje mu stižu poruke, da sam
poveže konce. Obećala sam si da ću, ako Finn ne shvati što zapravo
označava „Rudolph Hill“, ponovno nestati i pustiti ga da mirno živi s Ellen.
Ako pak shvati - no da, bit će to početak posve novoga poglavlja.

96
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRIDESET

Finn

S jedim na krevetu i zurim u otvorena vrata Ellenina ormara.

Tek sad primjećujem da joj je gotovo kompletna garderoba siva -
doduše, u raznim nijansama sive, ali ipak siva. Ima nekoliko odjevnih
predmeta pastelnih boja, ali nijedan u živim tonovima kakve je Layla nosila.
Pogled mi padne na njezine cipele, uredno nanizane u dnu ormara. Sve imaju
potpetice iste visine. Odjednom osjetim kako me ta jednoličnost guši.
Ellen je dolje, pa vadim mobitel i ponovno čitam najnoviju Laylinu
poruku. Još joj ništa nisam odgovorio. Razbijam glavu što da joj napišem.
Mislim, što očekuje da joj kažem? I što ću joj odgovoriti kad me pita raduje li
me to što nosi moj prsten?
Ruku na srce, pri pomisli na to preplave me osjećaji. Ipak, to joj ne mogu
reći.

Tvoj je, tebi sam ga kupio, odgovaram naposljetku.

Jesi li i Ellen kupio prsten?

Pomislim na jednostavan srebrni prsten sa simboličnim čvorom koji sam

dao Ellen pošto sam je zaprosio. Nisam joj kupio tradicionalni zaručnički
prsten jer ona nije taj tip, za razliku od Layle, koja je uvijek obožavala
blještavilo. Ipak, odlučujem ignorirati njezino pitanje i mijenjam temu.

Želiš li i dalje da se nađemo?

Nosi li Ellen prsten koji si joj dao?

Nosi. Želiš li i dalje da se nađemo?

Nisam se trebala vratiti.

97
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Kako to misliš?

Prekasno je.

Nije. Nikad nije prekasno.

Jest. Sad si s Ellen.

Layla, moramo razgovarati.

Ali već je otišla, a ja sam ostao kao i svaki put, nadajući se da će mi se

ponovno javiti, brinući se da od toga neće biti ništa.
Spuštam se u kuhinju.
- Skuhala sam kašu - kaže Ellen podižući pogled s duboke tave u kojoj
miješa žitku smjesu.
- Ne bih, hvala - odrežem. - Prepeći ću si malo slanine.
- Ja ću ti je prepeći.
- Ne trebaš. - Odlazim do pećnice, vadim grill tavu i bacam je na radnu
plohu tako da zazveči.
- Je li sve u redu? - pita me Ellen.
- U najboljem redu.
- Ali...
- Što je? - otresem se.
- Doimaš se nervozno.
- Samo zato što ne želim jesti tvoju usranu kašu? - Povrijeđeno me
pogleda. - Oprosti. - Ljutim se što svoju frustraciju istresam na nju, što je
Layla stala između nas.
- Je li to zbog Granta? - pita me Ellen.
- Zbog jednog drugog klijenta. Malo sam pod stresom, to je sve.
- Možda bi mogao razgovarati s Harryjem sutra kad dođe na ručak.
Doručkujemo u gotovo potpunoj tišini. Neprekidno mislim na Laylu,
razmišljam gdje bi mogla biti, je li možda negdje u blizini. Odjednom shvatim
da sam opsjednut njome, kao što sam bio i onih davnih dana.
- Mislila sam pripremiti svinjetinu - govori mi Ellen. - Uz to bi dobro išao
umak od jabuka, samo mi ih moraš kupiti.
Treba mi trenutak da shvatim kako Ellen i dalje govori o ručku s
Harryjem. - Idem odmah - kažem ustajući.
98
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Nema žurbe. - Ellenin zabrinuti glas slijedi me dok izlazim kroz stražnja
vrata. - Onda, može svinjetina?
- Može - doviknem joj. Ali ne mogu se prisiliti da se okrenem i nasmiješim
joj se.

Kad se Harry sutradan pojavi na našim vratima, doima se vrlo

samodopadno. Kaže Ellen da ima iznenađenje za nju; budući da u ruci ionako
drži golem buket, pitam se što joj je još kupio.
- Prvo ja tebi moram nešto pokazati - uzbuđeno kaže Ellen, primi ga za
ruku i odvuče u kuhinju. Zatim se odmakne te teatralno zamahne rukom,
pokazujući mu radnu plohu na kojoj su poredane sve njezine babuške. - Vidi!
Na Harryju se vidi da mu ništa nije jasno. Gotovo mi je žao Ellen, premda
ne razumijem zašto radi takav cirkus oko ovoga. Čini se da on nema blagoga
pojma što bi ga to trebalo impresionirati.
- Ellen ima cijeli komplet, Harry - natuknem.
- A, tako - kaže. - Da, stvarno. Nevjerojatno.
Ellen podigne najmanju babušku. - Ovu sam pronašla pred ulazom u
dvorište - objasni mu. - Nisam mogla vjerovati da se pojavila nakon toliko
godina.
- Pa nije to valjda ta ista?
- Finn misli da nije, ali ja mislim da ipak jest. - Pruži babušku prema
njemu. - Vidiš ovu mrlju boje? Moja babuška imala je istu takvu.
- Rekao sam joj da ih je sigurno mnogo takvih - kažem Harryju. Ali ne
kažem mu da nijedna od onih četiri u mojoj ladici nije takva.
- Ali zašto bi se sad odjednom pojavila? - pita Harry. - I odakle se stvorila?
Ellen oklijeva s odgovorom; prije no što mu uspije reći da misli da je u
Cheltenhamu vidjela Laylu, ubacim se. - Što ćeš popiti? - Čuje li Harry da je
Layla možda živa, neće samo tako prijeći preko toga nakon svega što je prije
dvanaest godina poduzeo da je pronađe.
Nakon ručka odlazimo u vrt popiti kavu, a onda me Ellen zamoli da
sklonim prljavo suđe sa stola jer bi ona Harryju pokazala najnovije ilustracije.
Dok punim perilicu suđa, sine mi da će iskoristiti priliku i reći mu da je vidjela
Laylu. Neće se moći suzdržati. Stoga, kad se pola sata kasnije on pojavi u
kuhinji i predloži da nas dvojica izvedemo Peggy u šetnju, znam da me čeka
inkvizicija.
Harry pričeka dok ne skrenemo prema rijeci, a onda kreće u napad.
- Je li sve u redu, Finne?
- Da, sve je super.

99
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Doimaš se nekako uznemireno.
- Što ti je Ellen rekla?
- Da misli da je prije dva tjedna u Cheltenhamu vidjela Laylu.
- Da, no bila je to samo neka druga riđokosa žena.
- Znači, ti ne misliš da je to bila ona?
- Ne mislim, a ne misli ni Ellen. Složili smo se da se zacijelo zabunila.
Iznenadi ga moj izbor riječi pa podigne obrve. Dio mene žali što mu se ne
mogu povjeriti. Reći će mi da kažem Tonyju, a ne želim mu ništa govoriti dok
ne saznam što Layla hoće i zašto se baš sada odlučila vratiti.
- A što je s babuškom? - pita me. - Čudno da se pojavila nakon toliko
godina.
- Nije to ta koju je Ellen izgubila kao dijete.
- Ona misli da jest.
- Puste želje. Silno želi da se Layla vrati, zato je i uvjerila samu sebe da ju
je vidjela u Cheltenhamu.
- A ti? Želiš li da se Layla vrati?
Glas mi je smiren, no u meni raste bijes. - Layle nema godinama. Neće se
vratiti, ne sada.
- Hmm. - Usporava korak, poseže u džep i nešto vadi. Spuštam pogled te
na njegovu dlanu ugledam malenu babušku. - Danas kad sam došao do vas,
pronašao sam ovo na zidiću pred kućom. Jedva sam čekao da je dam Ellen jer
se sjećam priče o tome kako ju je davnih dana izgubila. - Na trenutak šuti. -
Ali ona je već ima.
Dakle, zato se ponašao tako čudno. Želim zgrabiti glupu lutkicu i baciti je
u rijeku najdalje što mogu. Nasreću, Harry zaključi da me samo šokirao
pronalazak još jedne babuške.
- Malo prevelika slučajnost, zar ne? - nastavlja.
- Što želiš reći, Harry? - pitam. Grlo mi se steže od bijesa prema Layli. Jučer
je odbila susret sa mnom, ali bila je spremna doći do naše kuće, gdje smo je
lako mogli vidjeti. Osim ako je došla po noći.
- Želim reći da je Ellen u Cheltenhamu možda doista vidjela Laylu.
Sjedam na tratinu uz rijeku. Harry baca štap u vodu i Peggy mu ga
poslušno donosi, pa joj ga baci još nekoliko puta. Ja šutim. Znam da Harry
razvija razne teorije o tome što mi je na umu; osjetim svojevrsnu nadmoć jer
on nema pojma što sve znam o Layli.
- Jesi li Ellen pokazao babušku? - pitam ga kad konačno sjedne pored
mene.
- Nisam još.
100
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Molim te, ni nemoj. Ne želim da se uzalud ponada. - Zadnje što mi treba
jest da se Ellen uključi u potragu za Laylom. Ona zasad zna samo za babušku
koju je sama pronašla i želim da tako i ostane.
- A što je s tobom?
- Kako to misliš?
- Čemu se ti nadaš?
- Želim da je Layla živa, naravno.
- E pa, bogme se čini da i jest.
Glasno se nasmijem. - Zbog dvije babuške i navodnoga viđenja? Malo
tanašno, zar ne?
- Možda. No oduvijek sam mislio da će se ona jednoga dana pojaviti.
Nesvjesno se namrštim. - Zaista?
- Da. Nikad nisam vjerovao da je mrtva, niti da je oteta.
Ovo mi dosad nije rekao. - Gdje je onda bila sve ove godine? I, ako imaš
pravo, zašto se sad pojavila? Zašto ne prošle godine, ili prije pet godina? Ili
pet mjeseci nakon nestanka?
- Ne znam. - Slegne ramenima. - Možda joj se čini da je sad pravi trenutak.
- Kako to misliš?
- Mislim na tvoje i Ellenino predstojeće vjenčanje. Možda je cijelo vrijeme
pratila što se s tobom zbiva i ne sviđa joj se što se namjeravaš oženiti
njezinom sestrom. - Pogleda me. - I dalje se želiš oženiti Ellen, zar ne?
Ispružim noge i počnem se dizati. - Da, naravno.
- Čak i ako se Layla vratila?
Želim mu ponovno odgovoriti „Da, naravno“, ali osjetim neobičnu tugu.
Možda Harry to primijeti jer spušta dlan na moju ruku, kao da mi se želi
ispričati što je uopće postavio to pitanje.
- Dođi, pođimo natrag. Nije li Ellen rekla da će napraviti pogačice?
Putem do kuće pitam ga je li uspio riješiti problem zbog kojega prošli
vikend nije mogao doći te mi on počne govoriti o jednome od svojih
najnapornijih klijenata.
- Katkad poželim ostaviti taj posao - dovrši priču. - Valjda postajem
prestar za tu igru.
- Četrdeset i pet ti je godina.
- I od toga se dvadeset i pet godina bavim ovim poslom. On mi je cijeli
svijet. No ima dana kad požalim što se nisam oženio i zasnovao obitelj.
Nasmijem se. - Ti da se vežeš uz jednu ženu? Izludio bi od dosade!
Cinično se nasmiješi. - Moguće.

101
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Uostalom, ako doista želiš brak i djecu, nije prekasno. Kako stoje stvari
s aktualnom djevojkom? Dolazi li ona u obzir?
- Ni u ludilu.
- Onda nemoj tratiti vrijeme, ni svoje ni njezino - savjetujem mu.
Stižemo do kuće i ja zastajem, s rukom na dvorišnim vratima.
- Bi li mi dao babušku koju si pronašao? - pitam ga. A Harry kao Harry,
pruži mi je bez pitanja, zacijelo zaključivši da trebam neki opipljiv podsjetnik
na Laylu.

Navečer, pošto je Harry otišao, odlazim u radnu sobu i otvaram ladicu u

stolu. Vadim četiri male babuške i slažem ih u vrstu, a na kraju dodajem onu
koju je pronašao Harry. Pet pari očiju netremice gleda preda se, pet
naslikanih usta dobroćudno se smješka. Dobroćudno - ili podrugljivo?
Ponovno se zapitam isto: što to Layla izvodi?
Mogući odgovor nađem među pristiglom elektroničkom poštom.

JOŠ TE UVIJEK VOLIM.

102
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRIDESET I JEDAN

Layla

F inn je učinio upravo ono što sam i očekivala. Automatski je

pomislio da aludiram na našu seosku kućicu te je pojurio onamo.
I dobro da je tako jer sad zna da sam pronašla njegovo pismo. No morala
sam ga nekako dovesti do Pharos Hilla, tako da pouzdano zna da sam se
vratila - namjeravala sam ostaviti babušku na onome panju za koji sam
govorila da izgleda upravo kao jedna od tih drvenih oblih lutkica. Stoga
mi je bilo drago kad je konačno shvatio što zapravo označava e-mail
adresa koju sam smislila. Pretpostavila sam da nije odlazio na Pharos
Hill od dana kad je ondje postavio klupu u spomen na mene. Kako li se
osjećao shvativši da sam bila ondje prije njega i otišla? Je li ga to
podsjetilo na onu noć kad sam iščeznula iz njegova života?
Zapravo ne nosim njegov prsten. Ali povremeno ga vadim iz skrovišta
i nataknem na prstenjak, praveći se da mi pristaje. Onda me obuzme
gorčina pri pomisli na dvanaest potraćenih godina. To me toliko smlavi
da se prepadnem da ću opet postati ono što sam nekoć bila: obična nula,
skrivena i prazna. Godinama sam skupljala hrabrost da iz sjenke izađem
na svjetlo. I dalje sam jadnije stvorenje no što sam bila kad sam nestala.
No barem postojim.
Vjerojatno je nepravedno kriviti Finna za sve. No s moga stajališta, da
one noći nisam pomislila da će me ubiti, ne bih bila nestala. Zato sam mu
i poslala onu agresivnu poruku u kojoj mu kažem da sam ga pronašla.
Htjela sam da me se boji, kao što sam se i ja onda bojala njega. Nisam
sigurna zbog čega sam to htjela. Moji su osjećaji oduvijek žestoki i
nepredvidivi. Kako god bilo, Finn mi je odgovorio da mu je drago što sam
ga pronašla. A zašto bi to rekao ako iskreno voli Ellen?
Sjetila sam se svoga početnog pitanja, onoga koje sam postavila
samoj sebi dok sam čekala vlak na peronu u St Mary’su, neposredno pošto
me Thomas vidio. Da mora birati, koga bi Finn odabrao - mene ili Ellen?
Je li moguće da bi odabrao mene i da bih ponovno živjela svojim
nekadašnjim životom?
Kucnuo je čas da doznam.

103
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRIDESET I DVA

Finn

O dgurnem se na stolcu te bose noge podignem na radni stol.

Vlažne su od rose jer sam prije deset minuta prešao preko travnjaka.
Tek je šest i trideset, no nisam mogao spavati. Čini mi se da sam s
Laylom dospio do prijelomne točke: njezina izjava ljubavi izbacila me iz
ravnoteže.
Osvrnem se po radnoj sobi, promotrim slike po zidovima. Sve do jedne
prikazuju neki morski pejzaž. Onu obješenu iza vrata izabrala je Layla. Zbog
njezina položaja ne vidi je nitko osim mene. Spuštam noge sa stola i prilazim
slici. Nisam dosad primijetio kako je more na njoj puno pritajenoga gnjeva.
Sjetim se što mi je Ruby rekla, da bi mi babuške ostavljao samo netko
neuravnotežen. Je li se Layla toliko dugo skrivala zato što je doživjela živčani
slom? Majka joj je rano umrla, otac joj je bio nasilnik. Možda ju je moj ispad
bijesa gurnuo preko ruba.
Kao i uvijek, neizvjesnost je najgora.
Ne mogu to više podnijeti. Vraćam se za stol i šaljem Layli poruku.

Stvarno te moram vidjeti, Layla.

Minute prolaze, odgovora nema. Jedan sat kasnije pošaljem joj novu
poruku.

Molim te, nemoj ponovno iščeznuti iz moga života.

Dva sata kasnije, kad sam već izgubio svaku nadu da će mi se više javiti,
stiže mi poruka. O, Bože, hvala Ti, hvala Ti, dahnem kad vidim da je pošiljatelj
Rudolph Hill. Brzo otvaram.

Voliš li me još?

104
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Buljim u monitor. Od svih pitanja koja mi je mogla postaviti, ovo je upravo
ono koje nisam želio čuti. Ne mogu joj na njega odgovoriti. Odgovorim li
niječno, više mi se nikad neće javiti. Uostalom, bila bi to laž. Nikad je nisam
prestao voljeti. Ali ako joj to priznam, što onda? Nešto moram odgovoriti.
Odlučim sve staviti na kocku.

Da. Naravno da te volim. Dugo si mi bila sve na svijetu.

Voliš li me više no što voliš Ellen?

Kriste Bože.

Ellen volim na drukčiji način, odgovaram.

Trebao bi joj reći da sam se vratila.

Prvo te želim vidjeti.

Odgovor mi ne stigne odmah, pa zaključujem da razmišlja. Hajde, napiši

gdje i kad, gdje i kad, ponavljam u sebi. Dobivam poruku.

Prvo reci Ellen da sam se vratila.

Neću, odgovaram tvrdoglavo, ne dok te ne vidim.

Pogrešan odgovor. Nema pristanka, nema cjenkanja. Samo muk.

Odlazim iz radne sobe i prelazim preko travnjaka udišući jutarnji zrak.
Ellen nije u kuhinji, ali otvorena su vrata njezine radne sobe, pa krećem
onamo, ne zato da bih učinio ono što je Layla tražila od mene, već da se
uvjerim da je ona moj pravi izbor. Zadubljena je u posao, ne primjećuje me.
Na trenutak je promatram, upijam, podsjećam samoga sebe kakav sam
sretnik što je imam. Osjeti moju prisutnost, podiže pogled i nasmiješi se.
- Čemu dugujem ovu čast? - zafrkava me, a meni sine da obično ona mene
dolazi tražiti.
- Došao sam vidjeti jesi li za doručak.
- Koliko je sati?
- Negdje oko deset, pretpostavljam.
105
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ellen spušta olovku. - Rano si ustao, pretpostavila sam da si u radnoj sobi
pa sam odlučila i sama se baciti na posao dok se ne pojaviš.
- Nisam mogao spavati. - Prilazim joj. - Kako napreduješ?
- Nije loše. Dođi vidjeti kako sam naslikala vilinsku kotlinu. - Odmakne se
od papira da mogu prići.
- Ellen, divna je - kažem. Iskreno sam zadivljen njezinim talentom,
posebice osjećajem za detalje. - Koliko je vilenjaka na slici?
- Bilo ih je trideset i sedam kad sam zadnji put brojala, ali moram dodati
još nekoliko.
- Kasnije ćeš - odlučno kažem. - Prvo idemo doručkovati.
- Speći ću jaja.
- Dobro. A možemo i otići do Čavke na pravi engleski doručak. - Odjednom
me uhvati glad nakon probdjevene noći. - Ruby ga tijekom sezone spravlja
svako jutro.
- Sjajna ideja - kaže Ellen. - Dobro će nam doći promjena.
Putem do gostionice šutimo, no nije to neugodna tišina. Ellen isprepliće
svoje prste s mojima; nasmiješim joj se i odjednom me preplavi ljubav. Nije
to ljubav, nego zahvalnost, kaže mi neki glas. Nikad nisi iskreno volio Ellen, ne
kao što si volio Laylu. Priznaj, Finne, nikad nisi bio zaljubljen u Ellen. Iz
zahvalnosti si je s vremenom zavolio, ništa više.
- Požuri - iznenada kažem i počnem je brže vući za sobom. - Gladan sam.
U Čavki je ugodno prazno.
- Jesi li pronašao još koju babušku? - pita me Ruby dok na šanku
naručujem doručak.
Bacim pogled na Ellen, koja mazi Bustera. - Harry nam je bio u posjetu.
Pronašao je babušku na zidu pred kućom. Ellen ne zna za to - dodam, da ne
bi nešto izlanula.
- Trebao si ga dovesti na piće - kaže Ruby točeći mi kavu. - Kako je on?
- Dobro. Želi se oženiti.
Nasmije se. - Harry? Ženio bi se? Mislila sam da ta dva pojma nikad neće
stajati u istoj rečenici.
- Ne brini, to je samo faza - nacerim se.
Ruby vadi drugu šalicu ispod šanka i toči kavu za Ellen. - Zna li Harry da
se Layla vratila?
- Navodno nikad nije ni povjerovao da je mrtva. I on, poput tebe, misli da
se vratila jer se namjeravam oženiti Ellen. A sad su se stvari dodatno
zakomplicirale zbog prstena koji sam Layli ostavio u pismu.
- Zašto?
106
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Zato što ga ona navodno nosi.
- Ajoj, Finne - tiho mi kaže Ruby. Pogleda me. - Stvarno moraš reći Ellen,
znaš. Ovo nije fer prema njoj. Vidim da je Ellen u međuvremenu sjela za stol
i čeka me, pa uzimam kave.
- Hvala, Ruby, vidimo se.
- Tu sam kad god me trebaš - kaže mi.
Obilni doručak malo ublaži moju frustraciju, a kad me Ellen primi za ruku,
moj svijet je opet savršen. Nakon doručka vraćamo se kući te prionemo na
posao. Velik dio vremena nazivam potencijalne ulagače, a još više
provjeravam kako na burzi stoje moji konkurenti. Kasnije, dok s Ellen
pripremam večeru, čavrljamo o tome kako smo proveli dan, a mene obuzme
tiho zadovoljstvo i učvrsti u namjeri da sačuvam ovo što imam unatoč
Laylinim nastojanjima.
Dok se Ellen sprema na počinak, vadim mobitel da provjerim
elektroničku poštu. Prvi put ne želim ondje ugledati poruku od Rudolpha
Hilla. Ipak, poruka je ondje. Srce mi uzrujano lupa dok je otvaram.

RECI ELLEN JER ĆU JOJ INAČE JA REĆI.

107
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRIDESET I TRI

Layla

Z nam da bih trebala prestati s ovime što radim. Moram prihvatiti

da je Finn sada s Ellen. Međutim, nešto me priječi. Nakon majčine
smrti često bih uglavi čula njezin glas. Kao da je sa svojim posljednjim
dahom dio sebe ostavila u meni. Ili možda samo nisam mogla podnijeti
njezin odlazak. S vremenom sam usvojila njezine geste i mimiku, počela
sam izgovarati njoj svojstvene izraze. Moj je otac bjesnio zbog toga, a
Ellen me morala spašavati od njegova gnjeva. Naša je majka umrla od
upale pluća, koju je zaradila jer je živjela u ledenoj kamenoj kući na
najudaljenijem dijelu otoka Lewisa, a liječniku nikad nije išla. Ipak,
ponekad sanjam da ju je zapravo moj otac ubio i zakopao na tresetištu,
gdje je nikad nitko neće pronaći. Znam da to zapravo nije istina, samo se
moj um povremeno zbuni.
U danima nakon nestanka često se zbunjivao. No kad sam konačno
pronašla utočište, brzo sam se prilagodila. Morala sam, inače ne bih
preživjela. Učinila sam što sam morala - skrila sam svoj pravi identitet,
prognala vlastiti glas iz svojeglave i pretvorila se u osobu kakva sam
morala biti. S vremenom sam pronašla sreću kojoj se više nisam bila
nadala. Nije to bila ista sreća koju sam iskusila u prošlome životu - kako
bi i mogla biti kad nisam bila ista osoba, kad sam morala živjeti u
tajnosti? No bila je dobra, solidna sreća, i mogla sam u njoj uživati do
kraja života. A onda se Finn odlučio oženiti Ellen i sve se promijenilo.
Ponovno se javio moj pravi glas. „Nikad nećeš vratiti što si izgubila",
mučio me. „Finn sad voli Ellen.“
Neki dan pitala sam Finna voli li me još i rekao je da da. „Može biti“,
reče glas u mojoj glavi. „Ali sve dok je Ellen tu, on ti se neće vratiti.“
Shvatila sam da glas ima pravo.
Razmišljala sam što bih mogla učiniti. Kad bi Ellen svojevoljno
napustila Finna, sve bi bilo puno lakše. Da zna da sam se vratila,
zasigurno bi shvatila da je Finn oduvijek moj i nestala iz njegova života,
kao što sam onda davno nestala i ja. Ili ne? Teorija mi je bila malo
nategnuta jer sam znala koliko se Ellen namučila da je Finn zavoli. Ali ako
se moram s njome boriti za njega, borit ću se.

108
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRIDESET I ČETIRI

Finn

Nakon Layline zadnje poruke postao sam nervozan, kao da gubim

kontrolu. Zvučalo je kao da me stavlja na kušnju. Što li ona misli: da će Ellen,
kažem li joj da se Layla vratila, otići i prepustiti joj svoje mjesto? Ili da će
Ellen, sigurna u moju ljubav, tražiti da biram? Ali kako bih mogao birati?
Osjećam se užasno jer bi to trebao biti jednostavan izbor.
Dok gledam Ellen kako se odijeva, posramim se. Trebao sam joj reći za
Laylu - ali sad to više nema smisla. Prošao je cijeli tjedan od zadnje poruke;
odonda mi se nije javljala. Govorim sam sebi da je bolje tako. No kako da
zaboravim sve što se dogodilo, kako da opet budem onaj starija? Ponovno me
muči ona ista neizvjesnost - ne znam gdje je Layla, ne znam gdje je bila, ne
znam zašto se nakratko vratila, a onda opet nestala.
- Je li sve u redu? - pita me Ellen. Shvatim da zurim u nju, samo što je
uopće ne vidim. Vidim Laylu.
- Jest, oprosti. Misli su mi odlutale.
- Sad kad sam ti privukla pozornost, možemo li o nečemu razgovarati? -
Ne kaže više ništa, već navuče sivu majicu bez rukava i dohvati par
svijetlosivih traperica. Pretpostavljam da se želi sa mnom dogovoriti oko
nekih detalja našega vjenčanja. Sad je do njega ostalo manje od tri mjeseca
pa moramo riješiti neka praktična pitanja, primjerice koga ćemo sve pozvati
i gdje ćemo održati svadbeno slavlje. Namjeravao sam joj predložiti da
slavimo u Čavki, no slutim da Ellen priželjkuje nešto glamuroznije i da naše
vjenčanje neće biti skromno kao što sam se nadao.
- Reci - kažem joj, odlučan pozorno je saslušati do kraja.
Konačno navuče traperice, a onda izvuče nešto iz džepa i pruži ruku
prema meni. - Ovo nam je jučer stiglo. - Spuštam pogled i ugledam malenu
babušku na njezinu dlanu. Pokušavam skriti svoju šokiranost; uzimam
babušku u ruku i pravim se da je pomno razgledavam. Kupujem vrijeme.
Babuška broj sedam - kod mene ih je pet, a Ellen sad ima dvije. - Trebala sam
ti odmah reći, znam, ali... - ne dovrši rečenicu.
Želim je pitati zašto mi nije rekla, ali onda se sjetim koliko toga joj tajim.
- Kako to misliš, „stiglo nam je“? Netko je babušku ubacio kroz otvor za
poštu? - pitam, vraćajući joj babušku.
109
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne, bila je u omotnici.
- Na koga je bila naslovljena?
Namršti se čuvši moje pitanje. - Na mene, naravno. Inače je ne bih bila
otvorila.
Ljuti me što je Layla ovo učinila. Ipak je ostvarila svoju prijetnju. - Je li
adresa bila napisana strojem ili rukom?
- Strojem. Nego... - Ellen oklijeva.
- Što?
- Pogodila sam što je u omotnici prije no što sam je otvorila. Ne samo zbog
oblika, nekako sam ovo očekivala. - Prkosno me pogleda. - Rekao si mi da sam
se zabunila u Cheltenhamu, ali nisam. Ono je bila Layla. Prepoznala bih je bilo
gdje.
- Čak i nakon dvanaest godina?
- Čak i nakon četrnaest - ispravi me, jer nije vidjela Laylu od njezina
odlaska s Lewisa. - Sestra mi je. - U glasu joj se čuje neka žestina. - Istina,
nisam joj vidjela lice. No po hodu sam znala da je ona. A tu je i njezina kosa,
nju ne može skriti. No dobro, mogla bi je ošišati i obojiti, ali to nikad ne bi
učinila. Oduvijek se ponosila svojom kosom. I evo mi sad već druge babuške.
- Možda ne bi tome trebala pridavati preveliko značenje - obzirno je
upozorim. - Možda se netko samo šali. Bolesno, doduše, ali ništa više od toga.
Ellen odmahne glavom. - Ne vjerujem da bi itko mogao biti tako okrutan.
Osim toga, nitko ne zna za babuške, nitko osim tebe, mene i Layle.
- I Harryja - podsjetim je. - I njemu si ispričala, sjećaš se.
- Da, naravno, i Harry zna za njih - nestrpljivo me prekine. - I nitko više. -
Pogleda me svojim zelenim očima. - Nisi rekao Ruby, zar ne?
- Nisam - odlučno odgovorim.
- Jer, kad sam te potražila u Čavki onaj dan nakon sastanka s Grantom, na
šanku sam ugledala malenu babušku, samo na trenutak, prije no što si je
spremio u džep. Mislila sam da joj pokazuješ onu koju sam pronašla pred
kućom, ali kad smo se vratili kući, ona je bila na starome mjestu, pored ostalih
babuški iz kompleta. A to znači da se babuška koju si pokazivao Ruby
stvorila odnekud drugdje.
- Oprosti - ispričam se. Ljuti me što me ranije nije pitala za to i pitam se
zašto je tek sad spominje. - Imaš pravo, to nije bila ona babuška.
- Ali odakle ti?
Mozak mi grozničavo radi, pokušava smisliti što da kažem jer istinu joj
ne mogu reći: da je to babuška koju sam pronašao na Pharos Hillu. - Sjećaš se
onda kad smo otišli u Čavku na ručak? Pronašao sam babušku na tanjuriću s

110
Knjige.club
 Tatum & Ruby
računom pa sam pomislio da ju je Ruby onamo stavila. Smjesta sam je pitao,
no tvrdila je da nije. Nisam joj vjerovao, odlučio sam se ponovno suočiti s
njome. Oko toga smo se onaj dan svađali.
- Bila je na tanjuriću? - U glasu joj čujem uzbuđenje. - Ali to znači da je
Layla bila ondje, u gostionici, dok smo nas dvoje ručali! - Uzbuđenje
odjednom splasne i zamijeni ga smetenost. - Nemoguće, pa sigurno bismo je
vidjeli!
- Zato sam i pomislio da ju je Ruby podmetnula. Zaključio sam da sam joj
možda u nekom trenu ispričao priču o babuškama pa je odlučila ostaviti
nekolicinu da ih pronađem i pomislim kako se Layla vratila, a sve kako bih
otkazao naše vjenčanje. - Ellen se namršti. - Međutim, Ruby nije znala o čemu
govorim, a ja sam se sjetio da joj ipak nikad nisam spomenuo babuške.
- A zašto mi nisi rekao za babušku na tanjuriću?
- Nisam htio da se brineš.
- Da se brinem? - Sad izgleda zbunjeno, no nazirem i tračak ljutnje, tako
neuobičajen za Ellen. - Zašto bih se zabrinula?
- Oprosti, pogrešno sam se izrazio. Htio sam reći: nisam htio da se
razočaraš. U slučaju da je sve samo šala.
- Ali nije šala, zar ne? Nije šala, Finne. Layla je živa, sigurna sam! - Izraz
njezina lica pokazuje da se osjeća isto kao i ja kad sam shvatio da se Layla
vratila: napola se veseli, napola boji.
- Ne bih rekao - kažem.
- Ma mora biti! Ali ne razumijem zašto je ovu babušku izričito namijenila
meni. - Na trenutak razmišlja. - Možda se nadala da ću ja pronaći obje: onu
pred kućom i onu na tanjuriću u Čavki. Možda ne želi da ti znaš da se vratila.
- Rado bih joj rekao da se vara, da Layla itekako želi da ja znam, ali nemam
snage priznati joj sve one babuške, poruke, potajne odlaske u Devon. - Zar
doista misli da bih ti prešutjela nešto tako važno?
Toliko se grizem da se moram okrenuti od nje. Zašto se libim reći Ellen
da joj je sestra živa? Ne mogu vjerovati da joj tajim nešto tako presudno.
Istina je da želim Laylu zadržati samo za sebe, a zbog toga me peče savjest.
Samo dok ne doznam kakve su Layline namjere, govorim sam sebi. Čim budem
znao, sve ću reći Ellen.
- Što je, Finne? - Ne odgovaram pa staje ispred mene, sili me da je
pogledam. - Jesi li požalio što si me zaprosio sad kad se Layla možda vratila?
- pita me sa strepnjom u glasu.
- Ni na trenutak - odgovorim i zagrlim je. - Kako bih mogao požaliti?
- Dakle, ako mi je Layla poslala babušku, ako je živa, ne bi poželio radije
biti s njom?
111
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne na taj način. Bilo bi mi drago da je vidim, naravno. Ali prošlo je
dvanaest godina. Nismo isti ljudi, životi nam nisu isti kao nekoć.
- Hvala - tiho kaže. - Hvala ti na tome. Kad sam jučer primila babušku, bila
sam tako sretna. No onda sam se zabrinula. Mučilo me hoće li Laylin povratak
promijeniti stvari među nama. Zato se nisam mogla natjerati da ti kažem za
novu babušku. Layla se posve sigurno vratila, Finne, kako ti nije jasno? Ti i ja
sveukupno smo pronašli tri babuške.
- Ali zašto nam uopće ostavlja babuške? - pitam, nadajući se da ona bolje
razumije Layline motive. - Zašto nam se jednostavno ne pojavi na kućnome
pragu? Očigledno zna gdje živimo.
- Ne znam. Cijelo jutro razmišljam o tome. Možda se boji. - Ellen podigne
glavu i pogleda me. - Trebali bismo reći Tonyju. On će znati što nam je činiti.
- Još ne - brzo odgovaram. Treba mi još vremena. - Ne možemo sa
sigurnošću reći da nam upravo Layla ostavlja babuške. - Ellen zausti da mi se
usprotivi, no ja nastavljam. - Pričekajmo nekoliko dana, vidimo hoće li se još
što zbivati. Nikad ne znaš, možda nam se doista pojavi pred vratima -
dodajem. Nadam se da neće. Jer kako da odaberem jednu od njih ako me
prisile da biram? - Možda nas babuškama želi pripremiti na svoj povratak.
- To mi nije palo na pamet - kaže Ellen. Na trenutak razmišlja. - Ali ipak je
malo čudno, zar ne?
- Ne znamo gdje je bila i što je proživjela, ako je to uopće ona. Možda više
nije psihički stabilna kao nekada.
Ellen se nato namršti. Primam je za ruku. - Imaš li još omotnicu u kojoj je
stigla babuška?
- Imam, u kuhinji je.
- Volio bih je vidjeti.
- Dođi sa mnom.

Omotnica je smeđa, s bijelom naljepnicom na kojoj je natipkana naša

adresa. Kad je Ellen rekla da smo je primili, pretpostavio sam da je samo
ubačena kroz otvor za poštu, s obzirom na to da su sve druge babuške bile
osobno dostavljene. Međutim, na omotnici su poštanske marke i žig. Podižem
je u visinu očiju.
- Cheltenham - kaže Ellen. - To sam prvo pogledala kad sam vidjela što je
unutra. - U glasu joj opet čujem onu kombinaciju uzbuđenja i straha. - Ovdje
je, Finne, u blizini. Nakon toliko godina. Ne mogu vjerovati. - Na trenutak šuti.
- Ali to me malo i plaši. Hoću reći, presretna sam što je živa, ali neće nam biti
lako, zar ne?
- Vjerojatno neće - kažem. To se zove eufemizam!
112
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Tri sata kasnije odlazim u radnu sobu, iznuren od Ellenina mozganja o
tome gdje je Layla bila ovih dvanaest godina i što će se dogoditi sad kad se
vratila. Teškom sam mukom smišljao razloge zbog kojih ne želim nazvati
Tonyja i pitati ga za savjet, niti Harryja, koji bi sigurno rado čuo dobre vijesti.
Kad me Ellen pitala bih li pristao ugostiti Laylu na neko vrijeme, samo dok
ne stane na noge, naslutio sam u kakvoj bih se noćnoj mori uskoro mogao
naći i osjetio sam pravi bijes prema Layli jer je Ellen poslala babušku. Koliko
ću dugo moći zavlačiti prije no što me Ellen prisili da nazovem Tonyja?
Shvaća li Layla kakvu je lančanu reakciju pokrenula? Vadim mobitel, odlučan
da joj nebiranim riječima objasnim. Međutim, pretekla me.

Je li Ellen primila babušku koju sam joj poslala?

Jest.

Zna li da se ti i ja dopisujemo?

Ne zna. Možemo li se sada naći?

Uskoro.

Što zapravo želiš, Layla?

Odgovor dugo ne stiže, toliko dugo da pomislim kako me opet ostavila u

neizvjesnosti. No onda mi konačno stigne poruka. Nema teksta, samo privici.
Otvaram prvi: nas dvoje na londonskome Tower Bridgeu. Slikala nas je neka
njezina kolegica iz vinskoga bara. Slijede druge fotografije, koje smo sami
slikali: Layla bi namjestila mehanizam da okine sliku nakon nekoliko
sekundi, tako da mi se ona može pridružiti ispred objektiva. Evo je - grli
me oko vrata, ljubi me u obraz. Bolno mi je prisjetiti se koliko smo bili
zaljubljeni. Vrtim sliku po sliku, hrpu dokaza o nekadašnjoj sreći, i bol postaje
neizdrživa. A nakon posljednje slike konačno tekst. Jedna jedina riječ,
odgovor na moje pitanje.

TEBE.

113
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRIDESET I PET

Layla

K ad sam rekla Firmu da obavijesti Ellen o mome povratku, zapravo sam

ga iskušavala. Rekao je da me želi vidjeti, no ja se nisam htjela naći s
njime, još ne.
Onaj glas u mojoj glavi slavio je kad me Finn nije poslušao. „Vidiš", rekao
mi je. „Nije baš da te toliko želi vidjeti. Da želi, rekao bi Ellen" Nije me bilo briga.
Moja je logika bila ta da joj nije rekao jer me želi zadržati za sebe. A što je još
važnije, spreman joj je štošta zatajiti.
Dala sam mu sedam dana, a onda sam Ellen poslala babušku da ih
potaknem na razgovor u kojemu će se oboje morati suočiti s činjenicom da sam
se vratila. Brinulo me jesam li se prerano odala, no s Finnom sam dospjela
u slijepu ulicu i morala sam nekako pokrenuti stvari. Sad je sve ovisilo o
Ellen. Voljela sam je i nisam je htjela povrijediti, ali morala sam je nekako
navesti da učini što treba: ostavi mene i Finna da sretno živimo do kraja
života. Znala sam da je naivno očekivati od nje da se makne i pusti me da se
vratim, no to je zapravo samo bio obrnuti slijed događaja od prethodnoga,
kada sam ja njoj prepustila svoje mjesto u njegovu životu. Tih sam dana bila
sretna što je ona s njime. Sad je pak došao trenutak da mi ga vrati.
Znala sam da će Finna razljutiti što sam Ellen poslala babušku. Njega je
zanimalo samo tko će pobijediti u ovoj igri. Nije shvaćao da je ovdje riječ o tome
tko vodi igru. Moji su potezi bili nepredvidivi. Nije znao što mu sljedeće
spremam. Niti je znao da to ovisi o Ellen.
Jer je i Ellen skrivala tajne.

114
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRIDESET I ŠEST

Finn

T ri su sata ujutro, a ja se vozikam po Cheltenhamu. Znam da neću

pronaći Laylu, ali morao sam izaći iz kuće. Pošto sam vidio
fotografije, nisam mogao spavati, a nisam želio ležati budan i priznati si da je
moj trenutni život tek imitacija života, jeftini nadomjestak, i da sam pristao
tako živjeti samo zato što se uz Ellen osjećam bliže Layli. Nisam želio
pogledati Ellen pored sebe i žaliti što to nije Layla, kao toliko puta dosada.
Ellen to nije zaslužila. Zaslužila je boljega čovjeka od mene. Nisam bio s njom
zato što je iskreno volim. Da nije bila Laylina sestra, ne bih je uopće
primijetio. Ruby je imala pravo kad je rekla da u Ellen tražim Laylu.
Ne mogu vjerovati da tako razmišljam, no to je istina. Kad smo se tek
počeli družiti, najviše sam se bojao da će ona neprekidno govoriti o Layli ili
me ispitivati o našoj vezi. Ni s kime nisam želi razgovarati o Layli, a Ellen je
osjetila moju rezerviranost i ništa me nije pitala. Ako bi i spomenula Laylu -
primjerice, vezano uz neki događaj iz djetinjstva - bilo bi to oprezno, kao da
iskušava kakva je voda prije no što skoči u nju. I sad je isto. Od jučer, kad mi
je rekla za novu babušku, a onda još tri sata mozgala što bi to sve moglo
značiti, gotovo da i nije spomenula Laylu. Međutim, katkad je ulovim kako me
čudno gleda - ne znam pita li se zašto ne spominjem Laylu ili joj je palo na um
da sam joj još štošta zatajio. Doduše, objasnio sam joj zašto joj nisam rekao
za babušku na tanjuriću, ali nisam siguran da mi je povjerovala. Budući da
smo se dogovorili da ćemo pričekati Laylin sljedeći potez, živimo na
svojevrsnoj ničijoj zemlji.
- Kamo si sinoć otišao? - za doručkom me pita Ellen. Nije se ni pomakla
kad sam u četiri i trideset ujutro legao pored nje, pa sam zaključio da nije ni
primijetila da me nema.
- Išao sam se provozati. Nisam mogao spavati. Muči me jedan novi klijent.
Još je kompliciraniji od Granta. - Suosjećajno me pogleda, a mene podbode
grižnja savjesti jer joj opet lažem. Smjesta ustanem od stola. - Idem malo
trčati.
Ovo me čekanje ubija, shvatim dok uz rijeku trčim prema kući. Potreba
da se javim Layli i potaknem je na sljedeći korak postaje nepodnošljiva.

115
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Usporim kad ugledam Čavku. Još nije otvorena, ali Ruby mi ipak otvori kad
pokucam.
- Doručak služimo tek za deset minuta - dobaci Ruby dok mi toči kavu.
- Ellen zna - kažem. - Zna da se Layla vratila.
- Znači, istina je konačno izašla na vidjelo. To je dobro, zar ne?
- Čovjek bi pomislio da jest. - Teško uzdahnem. - Ali sad je moj odnos s
Ellen postao nekako čudan, pogotovo jer me vidjela kako s tobom
raspravljam o onoj babuški na tanjuriću. Zanimalo ju je zašto joj je nisam
spomenuo. Muka mi je kad pomislim što bi Ellen rekla da čuje za sve babuške
koje su se pojavile.
- Zna li da ti Layla šalje poruke?
Nelagodno se promeškoljim. - Ne zna. Kao što ne zna ni da sam išao u
kućicu, da sam davnih dana Layli ostavio pismo u kojemu je prosim, niti da
Layla to pismo sada ima.
Ruby me iznenađeno pogleda. - To je mnogo tajni, Finne.
- Znam.
- A kako se Ellen osjeća sad kad zna da se Layla vratila?
- Uzbuđena je. Prestrašena. Pitala me žalim li što sam je zaprosio;
naravno, odgovorio sam joj da ne.
- Hmm - kaže Ruby.
Dakle, Ruby mi je odlučila izglasati nepovjerenje. Ignoriram je. - Odlučili
smo pričekati i vidjeti što Layla zapravo smjera. Možda nam se odjednom
pojavi pred vratima i poštedi nas ove muke. Njezine nas igrice dovode do
ludila.
- Što misliš, što ona zapravo hoće?
- Ne mislim, znam - mrko joj odgovorim. - Otvoreno sam je pitao,
odgovorila je da hoće mene.
- A kakav je tvoj stav?
- To uopće nije važno jer je bezizgledno. Sad sam s Ellen. Ne mogu joj reći
da ode jer se Layla odlučila vratiti. Ni ne želim to učiniti. Volim Ellen. - Čak i
meni te riječi zvuče neuvjerljivo.
- Onda to moraš Layli dati do znanja.
- Pokušao sam.
- Potrudi se malo više. A ako i dalje ne bude shvaćala, otiđi na policiju. -
Zamišljeno me pogleda. - Čudim se da to već nisi učinio.
- Prvo moram doznati gdje je bila ovih dvanaest godina.
- Zar ti nije rekla?
- Još nije. Zato je moram vidjeti prije no što se obratim policiji.
116
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Čuvaj se, Finne - tiho mi kaže Ruby.
Njezine mi riječi odzvanjaju u ušima dok hodam prema kući. Koga bih se
trebao čuvati? Layle? Ili samoga sebe?
Prolazi još jedan dan, a od Layle ni traga ni glasa. Na koncu učinim upravo
ono što nisam htio - pošaljem joj poruku.

Moramo razgovarati, Layla, i to u četiri oka.

Nemaš pojma koliko to želim.

Ali ne mogu se naći s tobom, ne dok si s Ellen.

Zašto?

Bilo bi mi preteško.

Volim te, Finne.

Ne, voliš mene od prije dvanaest godina.

Više nisam taj čovjek.

Sad sam s Ellen.

Upravo tako. A dok si s njom, ne možeš biti sa mnom.

Što onda želiš da učinim?

Voliš li Ellen? Voliš li je doista?

Ako je voliš, ostavit ću te na miru.

Ne želim da me ostaviš na miru!

A što želiš?

117
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Već sam ti rekao. Želim te vidjeti.

A ja sam ti rekla da to nije moguće, ne dok si s Ellen.

Ne razumijem što želiš da učinim.

Naravno, nema odgovora - zna da ništa ne mogu učiniti. Ne mogu reći

Ellen da ide, ne mogu joj reći da sam se predomislio i više je ne želim oženiti.
Ništa od toga ne mogu učiniti sad kad ona zna da se Layla vratila. Trebao sam
joj reći ranije, shvatim s gorčinom, trebao sam joj reći da sam se predomislio
istoga trena kad mi je Layla rekla da je pronašla pismo. Bila je to savršena
prilika: te sam noći izbivao iz kuće, praveći se da me spopala migrena.
Idućega sam joj dana trebao reći da je pravi razlog moga izbivanja taj što sam
morao razmisliti o nama, o našem predstojećem vjenčanju, te da sam
naposljetku shvatio da sam pogriješio. Sigurno bi je to potreslo, možda bi me
pokušala razuvjeriti. No da sam ustrajao, što bi joj drugo preostalo nego da
spakira svoje stvari i ode?
Dolazi mi poruka, vidim da je od Layle. Držim fige da je odlučila popustiti.

RIJEŠI SE ELLEN.

118
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRIDESET I SEDAM

Layla

D uboko u sebi znala sam da mi Ellen neće samo tako prepustiti

Finna. Zašto i bi kad je s njime bila sretna? Znala je da je on ne
voli kao stoje volio mene, ali pristala je biti druga violina jer je i to bilo
bolje od onoga što je imala prije. Moj ju je povratak zabrinuo; osjetila sam
kako je pružila kandže, odlučna zadržati ga za sebe. To me iznenadilo jer
nikad prije nije pokazala takvu žestinu. Zacijelo je s godinama postala
nepokolebljiva, inače nikad ne bi ovako daleko dogurala.
Kad sam Finnu izričito napisala što mora učiniti želi li me vidjeti, bilo
mi ga je žao, uistinu. Ali jednostavno nema mjesta za nas obje. Nekoć
davno bilo ga je. Nekoć davno sve smo dijelile. Nakon majčine smrti bile
smo nerazdvojne, ujedinjene protiv moga oca. Budući da nas nije mogao
podčiniti svojoj volji, odlučio nas je rastaviti. Jedino sam to naučila od
oca: protivnike moraš razdvojiti i onda ih svladati jednog po jednog.
Upravo to namjeravam učiniti Ellen i Finnu. Kad uspijem unijeti
razdor u njihovu vezu, Finn će plesati kako ja sviram.
Ovoga će puta Ellen biti ta koja će netragom nestati.

119
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRIDESET I OSAM

Finn

U zadnje vrijeme često gledam Ellen dok na štednjaku nešto miješa ili
sjedi za stolom, nadvijena nad časopis, i pokušavam zamisliti što bi
se dogodilo da naglas izgovorim riječi koje bi me oslobodile nje i otvorile mi
put k susretu s Laylom. Katkad čak nijemo ustima oblikujem riječi: „Žao mi
je, Ellen, ali ne mogu se oženiti tobom.“ Isprobavam ih kao novo odijelo,
iskušavam kakav mi okus ostavljaju u ustima. A onda zamislim njezinu
reakciju: prvo bi se šokirala, zatim zbunila, da bi joj onda polako sinulo da je
zapravo nikad nisam ni volio. Naposljetku bi prihvatila da više nisam njezin,
ne sad kad se Layla vratila.
Samo što uopće ne bi bilo tako. Ellen bi zaplakala, što ne bih mogao
podnijeti, i počela me optuživati, na što bih podivljao. Stoga one riječi ostaju
zarobljene u meni sve dok ne osjetim da ću puknuti ne izgovorim li ih naglas.
Katkad se, dok promatram Ellen, pitam kako je do ovoga došlo, kako mogu
razmišljati o životu bez nje. No onda se sjetim Layle, i Ellen izblijedi i nestane.
Sjećam se kako mi je Harry prije toliko godina rekao da me Layla opčinila. E
pa, njezine čini ponovno djeluju na mene.
Kako dani prolaze, hvata me očaj. Šaljem poruku Layli, ponovno je molim
da se nađemo, kažem joj da moramo razgovarati, da je moram vidjeti. Ne
spominjem da sam je poslušao i riješio se Ellen, pa nema odgovora.
- Koliko ćemo još vremena dati Layli? - jednu me večer pita Ellen. U
dnevnome smo boravku, slušamo glazbu i navodno čitamo, ali mislim da ni
ona, poput mene, nije okrenula ni jednu jedinu stranicu.
Podignem glavu s knjige i bacim pogled prema njezinom kraju kauča.
Inače nikad ne bih sjedio ovako daleko od nje. Prije Laylina povratka, bio bih
odmah pored nje, grlio bih je, a ona bi mi glavu naslonila na rame.
- Kako to misliš? - pitam, pokušavajući dobiti na vremenu. Vrlo dobro
znam kako to misli. Prošlo je šest dana od Layline zadnje poruke, sedam
otkako je babuška stigla poštom.
- Koliko ćemo još čekati prije no što Tonyju, ili nekom drugom, kažemo
da je živa? - Čujem nervozu u njezinu glasu. - Ne možemo to zadržati za sebe.
Moramo obavijestiti policiju.
- Još ne - kažem po treći put. - Dogovorili smo se da ćemo čekati.
120
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Da, nekoliko dana. Sad je već prošao cijeli tjedan - ustraje. - Da se mislila
pojaviti, dosad bi to već učinila, zar ne?
- Nije je bilo dvanaest godina. Moramo joj dati još vremena.
- Možemo li onda barem reći Harryju za babušku koju smo primili
poštom?
- Zašto bismo? - zbunjeno je pitam. - Kakva korist od toga?
- Želim da zna da sam imala pravo, da je Layla stvarno živa. Vidjela sam
da nije baš uvjeren, unatoč babuški koju sam pronašla. - Nešto joj padne na
pamet. - Jesi li mu spomenuo onu koju si pronašao u Čavki? Onu koju si
pokazao Ruby? - pita me.
- Nisam - priznajem.
Sad ona izgleda zbunjeno. - Ali zašto? To bi potvrdilo moju teoriju.
- Kao što rekoh, nisam htio buditi lažne nade dok ne budem siguran.
- Ali sad si siguran - odrješito kaže. Ne mogu više zavlačiti.
- Dobro, nazvat ću Tonyja.
Ellen vidljivo odahne. - Tri glave pametnije su od dvije. On će znati što
treba činiti. A što je s Ruby? Koliko ona zna?
Njezino me pitanje iznenadi. Grozničavo razmišljam. Ne mogu joj reći da
Ruby zna deset puta više od nje, da zna sve što i ja. Koji bi odgovor zvučao
uvjerljivo?
- Zna zašto sam se uzrujao kad sam na tanjuriću pronašao babušku -
polako izgovorim, pokušavajući joj muljati u hodu. - Zna da sam pomislio da
mi ju je ostavila Layla. Kad sam je optužio, spomenuo sam priču o babuškama
iz vašega djetinjstva, tako da sad zna i to.
- Zna li da mi se čini da sam u Cheltenhamu vidjela Laylu?
- Ne, mislim da joj to nisam spomenuo - neodređeno kažem.
Na trenutak šuti i ja se ponadam da zasad odustaje. - Ali što ako... - ne
dovrši misao.
- Što?
- Rekao si da si me želio zaštititi dok se ne uvjeriš da nije riječ o kakvoj
bolesnoj šali - polako kaže. - Što ako je upravo to posrijedi? Što ako nas netko
samo želi uvjeriti da se Layla vratila?
- Da, ali kao što si i sama rekla, tko bi činio takvo što? Osim toga, nitko
osim nas ne zna za babuške.
- Zna Harry.
Namrštim se. - Ne misliš valjda da Harry ima neke veze s ovime?
Ellen prasne u smijeh. - Naravno da ne, Harry sigurno ne. Sumnjivija mi
je Ruby.
121
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ruby? Ali...
- Da, znam, nije znala za babuške dok joj ti neki dan nisi ispričao. - Nagne
se prema meni i usrdno me pogleda. - Ali što ako si joj ispričao već ranije?
Uostalom, i sam si mislio da jesi, zato si i mislio da ona stoji iza svega. Znači,
možda je već čula tu priču, samo se pravila da nije.
Ne mogu to više pratiti, glava će mi eksplodirati. - A ono kad ti se u
Cheltenhamu učinilo da vidiš Laylu? Što s time?
Ellen slegne ramenima. - Možda si cijelo vrijeme imao pravo i to je bila
tek neka druga riđokosa žena. - Na trenutak šuti. - Ruby ima sličnu kosu, dugu
i kovrčavu.
- Ali ne i crvenu - kažem.
- Možda je nosila vlasulju.
- To je mogao biti bilo tko. Osim toga, Ruby nije znala da ćemo toga dana
ići u Cheltenham.
- Mogla nas je vidjeti pri polasku i onda nas slijediti.
- Želiš li reći da više ne vjeruješ da se Layla vratila, nego misliš da iza
svega stoji Ruby? - pitam je, frustriran.
- Nisi li i ti to isprva mislio? Daje Ruby ostavila babušku pred kućom, a
onda još jednu na tanjuriću kako bi ti pomislio da se Layla vratila i odustao
od našega vjenčanja?
- Jesam, ali više ne mislim.
- A zašto si se predomislio u vezi s Ruby? Jedino što se u međuvremenu
promijenilo jest to da mi je babuška stigla poštom. Je li te to uvjerilo da se
Layla vratila? Jer tu je babušku lako mogla poslati Ruby.
Međutim, ja uopće ne razmišljam o Ruby, razmišljam o nečemu što je
Ellen rekla, nečemu tako šokantnom da me obuzme neki čudan umor, kao da
napokon moram prihvatiti nešto u što sam dugo sumnjao, ali nisam želio
priznati. Odjednom mi se učini da je u sobi težak zrak, kao da mi kamen leži
na prsima, stišće me iznutra. Primjećujem da jedva dišem. Ellen skoči kao
oparena, a strah na njezinu licu dok se baca prema meni navede me
na pomisao da imam srčani udar. Žudim za svježim zrakom pa je samo
odgurnem s puta, odlazim u predsoblje i brzo otvaram ulazna vrata te
halapljivo udišem hladni noćni zrak.
- Jesi li dobro? - začujem Ellenin glas u predsoblju iza sebe.
- Jesam - kažem. - Samo mi je trebalo zraka, u sobi je bilo vruće.
Još se trenutak mota oko mene, no ja joj se više ne obraćam pa se povlači
u kuhinju.
Sjedam na stubu i čekam da dođem sebi. Dugo mi treba. Znam što je
izazvalo ovu reakciju, zašto mi je odjednom pozlilo. Pokušavam suzbiti
122
Knjige.club
 Tatum & Ruby
dotičnu pomisao, ali ona ne posustaje, uporno se vraća, sili me da je uzmem
u obzir, promotrim sa svih strana, razmotrim. Je li moguće da je cijela ova
priča o Layli ipak samo podvala? Je li moguće da me izdala jedina osoba kojoj
bih povjerio i vlastiti život - Harry, kojega volim kao brata?
Sinulo mi je to zbog onoga što je Ellen rekla - ne, zapravo zbog toga kako
se nasmijala kad sam pomislio da za podvalu sumnjiči Harryja, dok je njoj
zapravo sumnjiva Ruby. „Naravno da ne", rekla je, ,,Harry sigurno ne", jer je
nezamislivo da Harry učini takvo što. No ljubav nas stubokom mijenja, tjera
nas na postupke koji nam inače nikad ne bi pali na um; nitko to ne zna bolje
od mene. Nije li mi Harry baš neki dan rekao da mu je žao što se nije oženio i
zasnovao obitelj?
Nimalo mi se ne sviđa u kojem smjeru idu moje misli, ali ne mogu si
pomoći. Možda je Harry zaljubljen u Ellen, i to od prvoga trena. Je li je zato
pozivao da odsjedne u njegovu stanu kad bi išla u London? Kad sam na
samome početku naše veze pitao Ellen je li ikad imala nešto s Harryjem,
uvjerila me da nije. Ali što ako je Harry patio od neuzvraćene ljubavi? Sam je
rekao da se prva babuška pojavila u ključnome trenutku pred moju ženidbu.
Što ako ju je on ostavio, a kad je ni Ellen ni ja nismo spomenuli, ponio je drugu
na ručak i pravio se da ju je pronašao na zidiću, u nadi da će nas time navesti
da priznamo kako smo jednu već pronašli? Sjećam se izraza njegova lica kad
mu je Ellen pokazala da sad ima cijeli komplet. Je li to bio izraz olakšanja - jer
nam je uspio baciti bubu u uho da se Layla vratila? Nije nam morao pokazati
babušku iz svoga džepa, i nije - sve dok mu nisam rekao da ne vjerujem
u Laylin povratak. Nisam mu se povjerio da sam pronašao sve one babuške,
što je možda očekivao, pa mi je odlučio pokazati onu koju je navodno
pronašao na zidiću, ne bi li me ponukao da mu priznam koliko sam ih već
skupio. Ni riječ nisam rekao. Što je s onom koju sam pronašao na tanjuriću u
Čavki? Kako ju je uspio onamo staviti, a da ga ni Ruby, ni Ellen, ni ja nismo
vidjeli? Jedino ako je poslao nekoga da to obavi umjesto njega. Možda
nekoga tko radi u gostionici? Ruby? Jesu li se Harry i Ruby urotili? Čini mi se
da silazim s uma.
Želim to smjesta prekinuti pa se teškom mukom podignem s praga. Ellen
dolazi iz kuhinje, zabrinuta lica.
- Jesi li dobro? - pita me.
- Jesam. - Krećem prema stubištu. - Kad se istuširam i naspavam, bit ću
kao nov.
- Trebaš li nešto, zovi me.
Meni trebaju samo odgovori na moja pitanja, a njih mi Ellen ne može dati.
Toliko mi se toga vrti po glavi da se bojim da neću moći zaspati. Međutim,
za tren utonem u san, a idućega se jutra pitam kako sam prethodne večeri
123
Knjige.club
 Tatum & Ruby
mogao onako mahnitati. Kako bi Harry mogao stajati iza poruka? Nema
nikakve sumnje da mi ih je poslala Layla, kao i one fotografije. On ih se nikako
nije mogao domoći, kao što nije mogao ni znati da smo Layla i ja panj na
Pharos Hillu nazivali babuškom.
Ipak, čudno mi je što je rekao da nikad nije vjerovao da je Layla mrtva, ni
da je oteta, nego je uvijek mislio da će se jednoga dana pojaviti. To mi nikada
prije nije rekao; doduše, možda mi nije htio buditi lažne nade. Ljutim se sam
na sebe: sad su mi na um počele padati još apsurdnije teorije nego sinoć,
teorije koje pokušavaju zatrti i posljednje zrnce razuma. Što ako se Layla
nakon nestanka s odmorišta u Foncbesu obratila Harryju? Je li zato bio
tako uvjeren da je živa - zato što je znao da jest? Je li moguće da joj je pružio
skrovište, pomogao joj da se skrije? Ali zašto bi to učinio? Čak mu nije bila
simpatična. Osim ako je njegova odbojnost prema njoj bila tek obična gluma.
Možda je od prvoga trena bio zaljubljen u nju, možda je on taj s kojim me
prevarila onoga vikenda u Londonu. Odmahnem glavom, sam sebi idem na
živce. Prvo mislim da je Harry zaljubljen u Ellen, sad pak mislim da je u Laylu.
Okrenem se i pogledam Ellen, koja spava pored mene, jedne ruke iza
glave, druge prebačene preko grudi. Ne tako davno nježno bih pomaknuo
njezinu ruku i privukao je k sebi, počeo bih je ljubiti dok još napola spava. Ali
to je bilo prije Layle. Grižnja savjesti istjera me iz kreveta, sjurim se niza stube
u kuhinju. Pristigla pošta leži na otiraču, a kad se sagnem da je uzmem,
ugledam istu onakvu smeđu omotnicu s bijelom naljepnicom, samo što
je ovaj put naslovljena na mene, ne na Ellen. Ne moram je otvoriti da bih znao
što je unutra. Odnesem je u kuhinju, otvorim nožem i istresem njezin sadržaj
u svoj dlan. Kao što sam i mislio - babuška. Samo što je ovoj smrskana glava.

124
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TRIDESET I DEVET

Layla

Z nala sam da Finn neće shvatiti što znači riješiti se Ellen. Otkako
sam mu rekla da to učini, on zacijelo smišlja kako da joj kaže da
je s njima gotovo i žali što ju je uopće zaprosio. Sigurno je stoput zaustio
da izgovori riječi koje bi mene dovele natrag. Međutim, nikad ih neće
izgovoriti naglas, ne zato što mu nedostaje hrabrosti, već zato što je
dobar i ne želi slomiti Ellenino srce. To me prilično nervira jer se ne
sjećam da ga je to mučilo kad sam ja bila posrijedi. Zanemarujem svoju
iznerviranost, nije važna. Važno je samo da Finn shvati što sam mu htjela
reći.
S obzirom na to koliko volim Finna, čudi me što ga želim povrijediti.
Ipak, znam da se on mora raspasti da bih ga mogla nanovo sastaviti baš
kako želim. Kad sam prije dvanaest godina nestala, nije se raspao, ne do
kraja. Njegov silazak u pakao bio je čisti mazohizam. Budući da je
posjedovao izdašna financijska sredstva, a nitko o njemu nije ovisio,
mogao sije dopustiti da se prepusti depresiji. Da je morao zarađivati za
život, ili da je imao djecu, morao bi se trgnuti. Ne bi imao drugog izbora,
kao što nisam imala ni ja.
Zato ga neću pustiti da se tek tako izvuče. Zasigurno je već došao do
toga da sumnja u sve i svakoga. A to je upravo ono što ja želim.

125
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRDESET

Finn

U gledavši babušku smrskane glave, moj se um razleti u neslućenim

smjerovima. Trebao bih je odmah baciti u kantu za smeće, ali bojim
se da bi je Ellen mogla pronaći, pa je odnosim u radnu sobu i spremam u dno
ladice, s ostalima. Međutim, njezina mi se slika usjekla u pamćenje i ne pušta
me na miru. Koja je moja svrha?, pita me. Zašto sam ti poslana? Što znaci moja
razbijena glava? Koga predstavljam? Jedini odgovori koji mi padaju na pamet
mračni su i stravični. Babuška predstavlja Ellen, a onaj tko ju je poslao - sad
ponovno mislim da to možda nije Layla - želi joj nauditi. I ne samo to: očekuje
od mene da joj naudim. Riješi se Ellen, dakle, znači da je doslovno trebam
eliminirati. I Harry i Ruby - otkako ju je Ellen spomenula, Ruby se vratila na
vrh popisa sumnjivaca - znaiu da sam u prošlosti bio sklon nasilju. Koriste li
sada to protiv mene? Pokušavaju li me isprovocirati?
Naime, Ellen me katkad zagrli, prisloni glavu na moje rame, a ja počnem
zamišljati kako bi to bilo polako joj oviti ruke oko vrata i onda stiskati dok je
ne zadavim. Katkad je gledam kako spava pored mene i zapitam se kakav bi
osjećaj bio ugušiti je jastukom. Katkad šećemo uz strmu liticu, a ja pomislim
kako bi bilo gurnuti je u sigurnu smrt. Više ne mogu spavati snom
pravednika. Nekoć su me mučile noćne more u kojima sam ubio Laylu, sad
sanjam o tome da ubijam Ellen.
Više mi ne govori da nazovem Tonyja. Od one večeri pušta me na miru.
Uživam u predahu, ali ne zadugo.
- Izgledaš umorno - kaže mi jednoga jutra, nakon još jedne grozne noći.
Prilazi mi i nježno me primi za lice. - Možda da odemo na kraći put.
- I ja sam razmišljao o tome - kažem joj. Odlazak od kuće odjednom mi se
čini kao najbolja moguća zamisao.
Pomno me gleda. - Ali prvo moramo odlučiti što ćemo s Laylom. Rekao si
da ćeš nazvati Tonyja.
- I hoću - kažem.
- Ako ga ti ne nazoveš, ja ću. - U glasu joj čujem napetost koju prije nisam
primijetio. - Razbolio si se od ovoga, Finne.
- Samo sam umoran, ništa više - ljutito kažem. - Uostalom, nisi li ti rekla
da nam babuške možda uopće ne šalje Layla?
126
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Jesam, rekla sam da ih možda šalje Ruby, ali samo zato da i tu mogućnost
uzmeš u obzir - kaže mi. - Ruby je takva kakva je, ali nije zla. - Kratko se
nasmije. - Da mi je samo znati što Layla hoće.
Protiv moje volje pred očima mi se ukaže slika babuške razbijene glave,
a ja čvršće stisnem Ellen. Bilo bi tako lako, šapće mi neki glas. Samo je moraš
jednom rukom uhvatiti za potiljak i pritisnuti njezin nos i usta na svoja prsa, a
onda je obgrliti drugom rukom i polako pojačavati stisak. Kad shvati da ne
može disati, počet će se boriti. Neće dugo, zbog tvoje veličine i snage sve će
začas biti gotovo. Policiji ćeš lagati, nije ti prvi put. Reći ćeš da se odjednom
srušila, očigledno ju je srce izdalo.
- Finne, ne mogu disati. - Ellen zakrene glavu u stranu i oslobodi se moga
stiska. Duboko udahne, smijući se. - Znam da me voliš, ne moraš me tako
snažno grliti!
Šokiran, naglo spustim ruke i ustuknem. - Oprosti - promrmljam,
prolazeći rukom kroz kosu.
- Hoćeš li razmisliti kamo bismo mogli otići na odmor? - pita me.
Buljim u nju. Jesam li je doista zamalo ugušio?
- Da, naravno. Potražit ću neko mjesto gdje još nismo bili.
Odlazim u radnu sobu, srce mi divlje tuče. Daj se saberi, govorim sam sebi,
Ellen nije bila u opasnosti, ne bi joj ništa bio učinio.
No u moje se misli zavukao mrak kojega se ne mogu riješiti.
Sutradan, pet dana pošto sam primio babušku sa smrskanom glavom,
otvore se vrata moje radne sobe. Misleći da Ellen ulazi, namještam osmijeh.
Međutim, na vratima se pojavi Harry, a moj osmijeh istoga trena nestane.
- Nemoj me tako gledati - prijekorno mi kaže, očigledno primijetivši
nepovjerenje u mojim očima. - Ellen me zamolila da dođem.
Ne mogu se natjerati da ustanem i zagrlim ga, kao što obično činim pri
našim susretima. - Zašto? - pitam.
- Zato što je zabrinuta za tebe. - Osvrne se po sobi u potrazi za nečime na
što bi sjeo te ispod moga radnog stola izvuče stolac bez naslona. - Što se zbiva,
stari?
Istina mora na vidjelo: stoji li on iza babuški i poruka? Moram znati kome
mogu vjerovati.
- Jesi li zaljubljen u Ellen? - pitam ga, trudeći se da ne zvučim kao da ga
optužujem.
Iznenađeno razrogači oči i zausti da nešto kaže, a ja shvatim da bih
najradije čuo potvrdni odgovor; kad bi se pokazalo da i Ellen voli njega, ja bih
se slobodno mogao okrenuti Layli. Međutim, on zatvori usta i proguta knedlu,

127
Knjige.club
 Tatum & Ruby
a ja ga dovoljno dobro poznajem pa znam da je upravo zatomio bijesnu
reakciju.
- Nisam, Finne - odgovori mi. Mirno me gleda, kao da zna kakvu težinu
njegov odgovor ima. - Ellen je krasna, ali nisam zaljubljen u nju, niti sam ikad
bio. - Nasmije se. - Dosad si već valjda primijetio da, kad su žene posrijedi,
nemamo isti ukus. Sjećaš se cura s kojima si izlazio dok si živio u Londonu?
Nijedna od njih zapravo nije bila tvoj tip. Razmisli malo, Finne: sve do
jedne bile su kopije mojih djevojaka jer si mislio da se od tebe očekuje da
upravo s takvima budeš u vezi. Ipak, nikad te nisu zanimale. A onda si
upoznao Laylu, njihovu suštu suprotnost. Vrlo si brzo shvatio da meni nije
jasno što vidiš u njoj. - Na trenutak zastane, a ja se zapitam što bi rekao da
zna kako sam samo nekoliko dana ranije razmišljao je li možda on taj s kojim
me Layla prevarila. - Ali znaš što - nastavlja. - Nikad nisam iskusio pravu
ljubav, nisam siguran postoji li uopće. No ako postoji, ti si je upoznao s
Laylom.
Čekam, misleći da će dodati: ,,I s Ellen“, ali on šuti. Tišina među nama
proteže se do vječnosti. Čeka da kažem nešto, ali onda mi se smiluje i prvi
progovori.
- Zašto si mislio da sam zaljubljen u Ellen?
Ne mogu mu reći da sam u trenutku ludila pomislio da mi on u Laylino
ime šalje poruke i podmeće babuške, a sve kako se ne bih oženio Ellen.
- Netko me pokušava izluditi - kažem na koncu.
- Layla?
- Možda.
- Ellen mi je rekla da je poštom primila još jednu babušku, ali da ti ne želiš
otići na policiju, iako to očigledno pokazuje da se Layla vratila.
- Dogovorili smo se da ćemo joj dati nekoliko dana. - Odlučujem mu se
povjeriti. - Pronašao sam još neke babuške, o kojima Ellen ništa ne zna.
- Tako. - Zamišljeno kimne glavom. - A gdje si ih pronašao?
- Jedna je bila pred kućom, jedna na automobilu, u Cheltenhamu. - Ostale
ne spominjem jer ih je sad već stvarno previše. - Najnovija mi je stigla poštom.
Na omotnici je poštanski žig Cheltenhama, a babuški je smrskana glava.
- U pošti baš i ne paze - kaže Harry. - Vjerojatno ju je oštetio stroj za
frankiranje.
Uopće mi nije palo na pamet da babuška nije namjerno oštećena. Jesam li
samoga sebe doveo do ludila ni zbog čega?
- Pomislio sam da je možda namjerno uništena.
Harry se namršti. - Molim? Misliš da je to neka skrivena poruka? Prijetnja
ili nešto slično?
128
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne znam.
- Ideš. Layla je očigledno strašno ljuta što si s Ellen.
- Dakle, ti si siguran da babuške šalje Layla?
- A tko bi drugi? Ali nema sumnje da je vrlo poremećena. Mislim, ako ti
konkretno prijeti nasiljem, to je stvarno zabrinjavajuće.
Na trenutak osjetim olakšanje: babuška smrskane glave predstavlja
mene, ne Ellen. No onda se sjetim poruke Riješi se Ellen.
- Moraš se obratiti policiji - nastavlja Harry. - Izgledaš užasno, Ellen
također. Ona se strašno brine zbog tebe. - Zastane. - I brine je što će se
dogoditi kad se Layla pojavi.
- Rekao sam joj da to ništa neće promijeniti - odrežem. Ljuti me što mi
Ellen ne vjeruje, a još više što je to povjerila Harryju.
- Možda joj tvoje trenutno stanje baš i ne ulijeva povjerenje.
Promeškoljim se na stolcu. Je li nekako naslutila moje mračne misli?
Prolazim rukama kroz kosu dok mi se pred očima ponovno vrte scene iz
noćnih mora koje me u zadnje vrijeme muče. Harry me potapša po leđima. -
Dođi, idemo malo do Ruby.
Ellen nam kaže da sami odemo u Čavku, samo mi dečki, ali Harry je
nagovori da pođe s nama. Ruby se razveseli Harryju; dogovorimo se za kasni
ručak, nakon što prođe gužva, tako da i ona može sjesti s nama. I tako se
nađemo nas četvero, sjedimo uz dvije boce vina, smijemo se i razgovaramo,
a ja se osjećam dobro, nakon tko zna koliko vremena. Primijetim da mi Ellen
dobacuje zabrinute poglede - misli da se ljutim što je pozvala Harryja da
razgovara sa mnom. Želim je razuvjeriti pa posegnem preko stola i primim je
za ruku. To ne promakne Harryju; pri odlasku kaže da želi još malo ostati i
razgovarati s Ruby, a znam da zapravo želi pružiti priliku meni i Ellen da
budemo malo sami.
- Ne ljutiš se što sam pozvala Harryja? - pita me Ellen dok polako hodamo
prema kući.
- Ne, koristio mi je razgovor s njime. Pomogao mi je da neke stvari jasnije
sagledam. - I sad barem jednog sumnjivca mogu prekrižiti sa svoga popisa,
pomislim. Ostaju mi samo Ruby i Layla, a prilično sam siguran da Ruby nema
veze s ovime. Dakle, preostaje Layla. Olakšanje koje osjećam pokazuje mi da
se ona tama posljednjih dana nadvila na mene ne samo zato što nisam znao
kome mogu vjerovati, nego i zato što sam se prepao da se Layla možda
ipak nije vratila.
- Onda ćeš nazvati Tonyja?
- Hoću - kažem, i isti tren shvatim da je zato i pozvala Harryja. - U
ponedjeljak ću mu se javiti.
129
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Vrativši se u kuću, Harry se brzo oprosti od nas jer u Londonu ima
dogovorenu večeru. Nakon njegova odlaska neko vrijeme provodim u radnoj
sobi. Još nisam primio novu poruku od Layle. Nije moguće da stvarno čeka da
naudim Ellen, da je ubijem? Otvaram ladicu i guram ruku unutra. Prelazim
prstima preko babuški, njihov me dodir neobično smiruje. Gotovo kao da
mi govore da ne gubim vjeru, da će na kraju sve biti dobro. A onda mi prsti
dotaknu onu sa smrskanom glavom i ja naglo povlačim ruku. Čudno da me
Ellen nikad nije zamolila da joj dam onu s kojom me zatekla u Čavki, nikad
me nije pitala da je stavi s ostalima, poput babuške koju je primila poštom.
Nju je stavila pored one koju je pronašla na zidiću, i sad me te dvije blizanke
slijepo promatraju s radne plohe.
Kad se spusti noć, ne mogu više podnijeti tišinu. Savjetujem Ellen da ode
na počinak, a ja vadim mobitel.
Kad se možemo naći?, pitam. Ne očekujem odgovor jer mi već na nekoliko
takvih poruka ništa nije odgovorila. Međutim, ovaj put odgovor stiže odmah.

Jesi li dobio babušku?

Kad se možemo naći?, ponovim, ignorirajući njezino pitanje.

Jesi li dobio babušku?

Jesam, odgovorim jer nema smisla unedogled se vrtjeti u krug. Kad se

možemo naći?

Kad učiniš ono što moraš.

Kako to misliš?, pitam. Sjetim se Harryjeve teorije da se babuška oštetila

na pošti.

Vidio si babušku.

Preplavi me bijes.

Nema šanse! Zaboravi! Zbogom, Layla.

Bacim mobitel na kauč kao da je odjednom postao otrovan. U nekom je

trenutku Layla sišla s uma. Ono što predlaže, što zahtijeva, čisto je ludilo.
130
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Malo pričekam, a onda tiho odem na kat, nadajući se da Ellen spava. U
svom je uobičajenom položaju, jedne ruke iza glave, lijepa, poželjna. Hajde,
doziva me glas. Legni pored nje, dokaži da je voliš više nego Laylu. Ipak si nju
izabrao. Ellen se prene, napola otvori oči, pruži ruke prema meni i sneno mi
se nasmiješi.
- Idem se istuširati - šapnem, dajući joj do znanja da nastavi spavati. Lice
joj se razočarano smrkne te spusti ruke.
Dok se tuširam, pokušavam sprati barem dio svoje sramote. Ipak, kad
izađem iz tuša, mrlja je i dalje vidljiva. Takav nikako ne mogu leći pored Ellen.
Nigdje nemam mira, tumaram po kući. Tijelo me boli od umora, zadnja tri
dana gotovo da i nisam spavao. Legnem na kauč u dnevnome boravku,
nadajući se da će me svladati san. Nešto me ubode u leđa; shvatim da je to
moj mobitel, koji sam ranije bacio ovamo. Ne želim provjeravati poruke, ne
želim vidjeti da mi Layla opet piše, nemam snage za još koji ultimatum. Ali
možda je to poruka koju cijelo vrijeme čekaš, kaže mi glas. Doznat ćeš kad i
gdje se možete naći, a reći će ti i da je razbijena babuška bila obična šala.
Stoga ipak odlučujem pogledati poruke. Jedna je Laylina.

IMAŠ DESET DANA.

131
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRDESET I JEDAN

Layla

K ad sam onoj babuški smrskala glavu, osjetila sam neobično

zadovoljstvo. Moja se glava nakon toga osjećala bolje. Palo mi je
na pamet da sam tim činom iz nje izbila glas, onaj koji me stalno povlači
natrag u prošlost, koji me muči slikama neostvarene sreće. Međutim,
pokazalo se da sam ga samo privremeno utišala jer se nakon nekoliko
dana relativnog zatišja vratio, još ustrajniji, i počeo me gurati prema
raspletu koji još nisam mogla naslutiti.
Finnova reakcija na babušku bila je predvidiva. Nevjerica, ljutnja,
odbijanje. Njegova me zadnja poruka - Zbogom, Layla - gotovo nasmijala.
Kao da on ima ikakvoga utjecaja na rasplet situacije, kao da može birati
hoće li mi se više javljati, hoću li mu ja još pisati. Zar mu još nije bilo jasno
da pleše kako ja sviram, i to ne najspretnije?
Ipak, nisam ga mogla pustiti da pleše zauvijek. Bilo mi je teško voditi
ovu igru; nisam to više mogla skrivati. Glas mi se javljao sve češće i češće,
a kad bih ga pokušala izbaciti iz glave, svladao bi me strašan umor.
Morala sam odrediti datum. Nisam mogla pustiti Finna da se unedogled
izmotava. To nije bilo dobro za njega.
A bogme ni za mene.

132
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRDESET I DVA

Finn

P ošto sam pročitao Laylinu poruku, pripremio sam se za deset dana

tišine. Teško da će mi se javiti osim ako joj ne napišem da sam učinio
što je tražila, a to neću nikada. Isprva se osjećam izgubljeno - kako da
preživim deset dana bez glasa od nje, kad mi je teško nakon samo jednoga
dana? Međutim, onda me obuzme nemir: što će se dogoditi kad istekne tih
deset dana? Neće valjda Layla nauditi Ellen? Ali što ako hoće? Rastrgan sam
između želje za Laylom i želje da zaštitim Ellen. Sad stvarno moram sve
ispričati Tonyju. No osjećam se kao da sam zapeo u slijepoj ulici i ne mogu se
pomaknuti. Možda mi deset dana bez poruka dobro dođe. Imat ću vremena
razbistriti glavu, posvetiti se Ellen, smisliti strategiju. Otputovat ćemo na
nekoliko dana, možda čak uspijem smetnuti Laylu s uma.
Odlazim u krevet. Kad me sutradan rano ujutro probudi sunce, osjećam
se mirno kao što već dugo nisam. Čeka me deset dana predaha od Laylinih
sve luđih zahtjeva i gotovo me hvata optimizam. Pogledam Ellen kako spava
pored mene; osjetim laganu grižnju savjesti kad se sjetim kako sam joj sinoć
okrenuo leđa. Da joj se barem mogu nekako odužiti, privući je u zagrljaj,
pokazati joj da je volim. Ali ne mogu. Pri pomisli da bi se mogla probuditi i
očekivati takvo što, izlijećem iz kreveta.
U tišini se odjenem i odlazim u prizemlje.
- Idemo se prošetati? - pitam Peggy dok je mazim za dobro jutro.
Jedno je od onih lijepih, tihih nedjeljnih jutara kad su svi u krevetu, a čuje
se samo cvrkut ptica u krošnjama i pijukanje pilića iz obližnjega dvorišta.
Bacim pogled prema Mickovoj kući i vidim ga kako stoji uz prozor. Podignem
ruku u znak pozdrava; kad mi mahne, žao mi je što se nisam potrudio bolje
ga upoznati.
Dok se šetam uz rijeku, razmišljam kamo bismo Ellen i ja mogli
otputovati. Oduvijek sam želio posjetiti Lewis, no kad sam joj to prošle godine
predložio, rekla mi je da je to posljednje mjesto na koje bi išla. Razumijem ju.
Ondje je izgubila majku, a i oca - premda to i nije bio neki gubitak. Osim toga,
ondje je posljednji put vidjela Laylu. Uostalom, ionako nam je predaleko.
Možda bismo trebali ostati ovdje: Simonsbridge je prekrasan u ovo doba
godine. Čemu se satima voziti samo da dođemo nekamo gdje nije ništa ljepše?
133
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Muči me taj iznenadni gubitak volje za putovanjem, tjera me da budem
iskren prema sebi i ne izmišljam glupave izlike. Istina je sramotna: u hotelu
ću morati lijegati u isto vrijeme kad i Ellen. Raspoloženje mi se nepovratno
pokvari. Zazovem Peggy, koja se igra u rijeci, i krećemo prema selu. Mrzim
ovoga novog sebe, mrzim toga čovjeka kojeg je Layla prizvala.
Seoska trgovina nedjeljom se otvara u osam pa odlazim kupiti slaninu,
jaja i novine, a tek onda krećem prema kući. Dok joj se približavam, osjetim
strahoviti déja vu. Naime, na zidiću pred kućom stoji malena babuška.
Pretrčim zadnjih nekoliko metara i zgrabim je te je brzo skrijem u džep.
Osvrnem se po cijeloj ulici, no nema nikoga. Sjetim se da sam ranije vidio
Micka kako stoji uz prozor pa prelazim cestu prema njegovoj kući i kucam
mu na vrata, smetnuvši s uma da je tek osam i petnaest.
Dugo mu treba da ih otvori.
- Oprosti - kaže. U ruci drži zdjelicu s kašom. - Upravo ženi dajem doručak.
- Nemoj se ispričavati, meni je žao što sam te omeo - kažem, primjećujući
kako je raščupan i neuredan. - Vratit ću se kasnije. Samo sam te nešto htio
pitati.
Čekam, misleći da će me pitati što sam ga trebao, ali on već zatvara vrata.
- Oprosti - ponovno mi kaže. - Moram ići. - Podigne zdjelicu s kašom, kao
da me želi podsjetiti na dužnost koja ga čeka. - Vrati se za jedan sat, dotad ću
valjda završiti.
Prelazim cestu prema našoj kući, opet promotrim ulicu, iako znam da
Laylu neću vidjeti jer je sigurno odavno otišla. Otišla - kamo? Natrag u
Cheltenham? Začujem zvuk paljenja motora, a zatim automobil koji odlazi.
Zvučalo je kao da se vozaču žuri. Je li to bila Layla? Kad sam je ja poznavao,
nije još znala voziti, ali u proteklih je dvanaest godina imala vremena naučiti.
Ušavši u kuću, čujem tuš, što znači da imam nekoliko minuta prije no što
se Ellen pojavi u prizemlju. Odnosim vrećice iz trgovine u kuhinju i
namjeravam se baciti na pripremu doručka. Međutim, previše sam uzrujan
pa izlazim u vrt, nadajući se da će me on i ovaj put čarobno smiriti. Na katu
se otvori prozor. Podignem pogled i vidim Ellen kako mi se smiješi.
- Jesi li išao po kruh ili si radio? - pita me, a ja joj želim doviknuti da me
pusti na miru.
- Išao sam po kruh - kažem. - Kupio sam i slaninu i jaja - potrudim se
dodati.
- Ja neću, hvala - kaže. - Doručkovat ću žitne pahuljice. - Na vrh mi je
jezika: „Zašto ne možeš biti malo više poput Layle?“, ali progutam te riječi.
Za doručkom me netremice gleda dok jedem poveći sendvič od slanine i
jaja.
134
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Finne - kaže na kraju.
- Molim?
- Nazovi Tonyja, molim te.
- Nedjelja je.
- Neće se ljutiti.
Znam da ima pravo. Uostalom, Layla je doista pretjerala kad mi je poslala
babušku smrskane glave. Barem je ona koju sam maločas pronašao na zidiću
čitava.
- Dobro, nazvat ću ga nakon doručka.
Radije ga ne bih zvao pred njom, ali bit će joj čudno odem li u radnu sobu
obaviti poziv, a ja ne želim da Ellen pomisli kako nešto skrivam. Samo što,
naravno, skrivam. Stoga pristajem nazvati ga pred njom, ali ne i staviti ga na
zvučnik, kao što ona možda očekuje. Tony bi mogao spomenuti da je Thomas
vidio Laylu pred kućicom; rizik je prevelik.
- Nažalost, ne zovem te samo da te čujem - kažem mu pošto smo jedan
drugoga pitali kako smo.
- Reci - kaže. Odjednom mi sine da Ellen ne zna da sam Tonyju rekao za
incident u Cheltenhamu.
- Riječ je o Layli - započnem. - Zbivale su se neke stvari zbog kojih smo se
Ellen i ja zapitali je li Layla ipak živa.
- Nešto novo?
- Prije nekoliko tjedana Ellen je na zidiću pred kućom pronašla babušku.
A nekoliko dana kasnije u Cheltenhamu joj se učinilo da vidi Laylu - dodajem
zbog Ellen.
- Da, to si mi već rekao. Ali kakve veze babuška ima s bilo čime?
- Kad su Ellen i Layla bile male, svaka je imala komplet babuški, a onda je
jedna od lutkica nestala. Nakon te koju je Ellen pronašla, pojavila se još jedna.
Zapravo dvije - brzo se ispravim, sjetivši se babuške s kojom me Ellen vidjela
u Čavki. - Ellen je jednu primila poštom, a drugu smo pronašli kad nam je
donesen račun u lokalnoj gostionici. Stvar je u tome da su babuške znakovite
samo Ellen i Layli. - Zatim mu ispričam cijelu priču o babuškama iz njihova
djetinjstva.
- I nitko drugi ne zna za to? - na kraju me pita Tony.
- Samo Harry, Ellen mu je rekla.
- Siguran si da tu priču nikome nisi ispričao? Možda nekome tko bi ti se
želio osvetiti? Primjerice nekoj bivšoj djevojci?
- Siguran sam - odlučno kažem. - Nikome je nisam ispričao.
- Hmm. A ta koja je stigla poštom, zna li se odakle je poslana?
135
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Iz Cheltenhama. A baš se ondje Ellen učinilo da vidi Laylu.
- Sad Thomasova tvrdnja da ju je vidio ima puno veću težinu - kaže Tony.
S druge strane linije zavlada tišina dok pokušava povezati konce. - Prepusti
to meni, Finne. Moram razmisliti. Razgovarat ću s nekim ljudima pa ću ti se
javiti.
- Hvala, Tony. - Prekinem vezu i okrenem se prema Ellen. - Javit će nam
se.
- Ali misli li i on da se Layla vratila, da je živa?
- Rekao bih da ga je ta mogućnost zaintrigirala.
Ellen mi se slabašno nasmiješi. - Sad kad smo rekli službenoj osobi, sve
mi se doima nekako stvarnije. Već sam pomislila da smo ludi što mislimo da
se Layla vratila. Ali ne razumijem zašto se skriva. I što zapravo hoće?
Neprekidno si time razbijam glavu.
- Pričekajmo i vidimo. - Ustajem od stola. - Imam posla. Vidimo se na
ručku?
Došavši u radnu sobu, padne mi na pamet da nazovem Tonyja i kažem
mu za sve babuške koje sam pronašao, uključujući onu s razbijenom glavom.
No odlučim li se biti tako otvoren, morat ću mu reći i za poruke - nema smisla
da mu priznam samo pola priče. Na kraju odlučujem pričekati njegov poziv.
Kaže li mi da te indicije nisu dovoljne da policija počne tražiti Laylu,
ispričat ću mu i ostatak.
Jutro se beskrajno vuče. Provjeravam stanje na burzi, ali da bih mogao
mešetariti, moram biti dobre volje, a danas to stvarno nisam. Pokušavam
smisliti nešto da mi odvrati misli, a onda se sjetim da bih trebao posjetiti
Micka.
- Samo idem kratko do Micka - kažem Ellen. - Pozvat ću ga na piće.
- Baš lijepo od tebe - kaže mi s odobravanjem.
Ovaj put Mick brže otvori vrata, a ja s olakšanjem primijetim da su mu
ruke slobodne.
- Oprosti što sam ti onako banuo - započnem. - Zaboravio sam kako je
rano. Htio sam te pitati jesi li vidio koga da se mota oko moje kuće jutros.
Znaš, dok si gledao kroz prozor.
Mick odmahne glavom. - Nisam, ali ionako nisam ondje dugo stajao.
Taman sam razgrnuo zastore kad sam ugledao tebe, a onda me Fiona zazvala.
Neki je par prošao po ulici, ali nisu se zaustavljali.
- Po tvojoj ili mojoj strani ulice? - pitam ga.
- Tvojoj.
- Nisi vidio da nešto ostavljaju na zidiću?

136
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne bih rekao. Osim ako su se vratili kad sam se ja maknuo od prozora.
Možeš pitati gospođu Jeffries, premda ona obično sjedi u zimskome vrtu s
druge strane kuće.
Kimnem glavom. - Hvala ti, Mick. Kako ti je žena?
Slegne ramenima. - Isto.
- Ako ikad poželiš s nekime popiti piće, samo navrati. Uglavnom smo kod
kuće.
- Hvala. - Turobno mi se nasmiješi. - Nikad ne znaš, možda jednoga dana
i prihvatim poziv.
Dok prelazim cestu, razmišljam o paru koji je prošao pored naše kuće.
Zašto sam ih tako olako zanemario? Trebao sam barem pitati Micka je li
djevojka - žena, podsjetim sam sebe - bila crvenokosa. Međutim, ne želim
vjerovati da Layla ima nekoga. Da ima, zašto bi igrala ove igrice?
Ostatak dana prolazi nevjerojatno sporo. Prije odlaska na počinak
provjeravam poruke elektroničke pošte i vidim da imam jednu novu od Layle.
Razmišljam da je ne otvorim, ali kao i obično, znatiželja je jača od mene. U
poruci samo jedna riječ.

DESET

137
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRDESET I TRI

Layla

O noga dana kad sam Finnu postavila desetodnevni ultimatum, iz

pošte u Cheltenhamu podigla sam novi paket babuški. Dok sam
pažljivo odmotavala svaku od deset lutkica, pred očima mi se pojavila
lijepa slika. Deset malih babuški, uredno poredanih na zidu. Podsjetila
me na pjesmicu koju smo Ellen i ja pjevale dok smo bile male: „Deset
praznih bočica na zidu visi još, jedna nam se razbije, odlazi u koš. Devet
praznih bočica na zidu visi još...“ Osjetila sam nalet uzbuđenja. Mogla
bih odbrojavati. Što sam dulje o tome razmišljala, zamisao mi se sve više
sviđala.
Glasu se sviđala još i više.

138
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRDESET I ČETIRI

Finn

V eć je skoro kolovoz pa burze uglavnom miruju. Cijelo jutro s

Harryjem preko telefona razgovaram o ulaganjima, provjeravam što
radi konkurencija, koji su se fondovi pokazali kao mudar odabir, a koji ne.
Kad me uhvati glad, vraćam se u kuću. Ušavši u kuhinju, ugledam poruku na
stolu.

Otišla sam u nabavku. Ako želiš da zajedno ručamo, nazovi me. Pusa!

Bacim pogled na sat na štednjaku. Već je četrnaest i trideset, što znači da

je Ellen zacijelo otišla još jutros. Ne znam kad sam zadnji put izašao iz radne
sobe da bismo zajedno ručali. Nekoć smo svakoga dana u trinaest sati sjedali
za stol, no ti su dani sad davna prošlost. U to je vrijeme Ellen dolazila po
mene u radnu sobu, ali to više ne čini. Moram priznati da me to i ne muči
naročito.
Isprva sam mislio da me poruka koju mi je Layla poslala prošle nedjelje -
DESET - u kombinaciji s babuškom na zidiću trebala podsjetiti na njezin
ultimatum. No kad sam idućega jutra sišao u prizemlje nahraniti Peggy, među
ostalom sam poštom ugledao novu smeđu omotnicu. Smjesta sam je
prepoznao i podigao s poda. Kao i prethodna, bila je naslovljena na mene.
Čuo sam kako Ellen hoda na katu, pa sam omotnicu zagurao ispod košulje
i otišao u kuhinju. Znao sam da je unutra babuška, ali ne i je li joj glava
smrskana kao prethodnoj. U strahu da me Ellen ne zatekne kako otvaram
omotnicu, otišao sam u radnu sobu, brzo je razderao i njezin sadržaj istresao
na stol: babuška, srećom čitava. Glasno sam odahnuo te lutkicu brzo gurnuo
u ladicu. Tek kad mi je toga dana stigla poruka DEVET, shvatio sam da mimo
svoje volje sudjelujem u nekakvom jezivom odbrojavanju. Sutradan, u
utorak, stigla je nova omotnica, u njoj nova babuška, a navečer nova poruka:
OSAM. Poruke koje sam otada primio - SEDAM u srijedu navečer, ŠEST u
četvrtak i PET sinoć - samo naglašavaju moju bespomoćnost, nemoć da
zaustavim sudbinu. Bizarna je činjenica da najviše od svega osjećam sram:
četrdeset i jedna mi je godina, visok sam metar i devedeset tri centimetra,
a može me uzdrmati nekoliko drvenih lutkica.
139
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ta igra živaca uzima svoj danak. Kronično sam premoren. Odlazim u
krevet tek kad više ne mogu stajati na nogama, a onda samo ležim ondje dok
mi se misli vrte u krug - kamo ovo vodi, kako će završiti - a Ellen za to vrijeme
pored mene spava kao zaklana. Svakoga jutra ustajem u cik zore da netom
pristiglu babušku stignem sakriti u ladici svoga radnog stola prije no što
se ona probudi.
Tony mi se javio odmah sljedeći dan nakon moga poziva; bilo je to na
broju devet Laylina odbrojavanja. Policajci će obići hotele, bostele i pansione
u Cbeltenhamu te osoblju diskretno pokazati Laylinu fotografiju iz vremena
nestanka, ali i računalnu simulacija njezina mogućeg današnjeg izgleda. Tim
sam vijestima Ellen uvjerio da ne bi bilo pametno otići na putovanje, premda
je dio mene bio u iskušenju odletjeti nekamo daleko, samo da se maknem
od Laylina nemilosrdna odbrojavanja i vratim kad deset dana prođe.
- Zamisli da pronađu Laylu, a mi smo na drugom kraju zemlje - rekao sam,
a Ellen se složila da bi bilo bolje ostati u Simonsbridgeu.
Katkad se začudim što joj još toliko toga tajim. No kažem li joj za babuške
koje svakodnevno primam, ustrajat će na tome da to ispričam Tonyju, koji će
to smatrati dodatnim dokazom da je Layla živa te udvostručiti nastojanja da
je ulovi. A ja to ne želim. Ne želim da bude uhićena poput kakvog zločinca.
Želim je prvo vidjeti, osobno s njom razgovarati. Stoga sam joj u srijedu
poslao poruku u kojoj sam je upozorio da je policija traži.
Nisam trebao, znam. Napisao sam samo jednu rečenicu: „Policija te traži
po Cheltenhamu. Istini za volju, nisam to učinio samo da je spasim od policije
dok je ne vidim. U svojoj sam gluposti vjerovao da će mi biti tako zahvalna za
tu informaciju da će odustati od odbrojavanja i pristati se naći sa mnom.
Međutim, nikad mi nije odgovorila.
Ponovno pogledam Elleninu poruku i zapitam se što mi je činiti. Dosad je
već zacijelo jela, pa nema smisla voziti do Cheltenhama. Pomisao na to da je
samotno ručala u nekom kafiću nanovo me ispuni grižnjom savjesti. Kad sam
postao tako nemaran prema njezinim osjećajima, kad sam se prestao
truditi? Da sam barem bio iskren prema njoj prije pet tjedana, kad
sam pronašao babušku na zidiću pred kućom. Da sam joj barem rekao za
babuške i za poruke. Da je zaista volim, bio bih joj rekao, priznajem si. Da je
zaista volim, ne bih bio dopustio da išta stane između nas. Sada je među nama
nepremostivi jaz - njezina poruka to samo potvrđuje. Inače bi uvijek došla u
moju radnu sobu i rekla mi da ide u kupovinu. Možda da je nazovem i pitam
je li za kavu.
Ne moram se više premišljati: čujem kako automobil staje pred kućom.
Odlazim otvoriti ulazna vrata.

140
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Oprosti - kažem dok ona uzima pune vrećice. - Tek sam sad vidio tvoju
poruku.
- Nema veze - kaže, ali vidim da ipak ima jer se samo progura pored mene
i ne da mi da joj ponesem vrećice, kao što inače uvijek činim.
Slijedim je u kuhinju.
- Oprosti - ponovim.
- Ne razbijaj glavu. Navikla sam - kaže i baci vrećice na radnu plohu.
Nešto u njezinu glasu, neka natruha gorčine, natjera me da je bolje
pogledam. Lice joj je usukano, nesretno, a kad malo razmislim, takvo je već
neko vrijeme. Ne sjećam se kad se zadnji put nasmijala. Ne sjećam se kad sam
se zadnji put ja nasmijao.
- Kako to misliš? - pitam je.
- Navikla sam sama ručati. Istu sam ti poruku ostavila i u utorak. Kad sam
se vratila, i dalje je bila na stolu. - Prestane vaditi stvari iz vrećica i pogleda
me, s buntom banana u ruci. - Nisi ni primijetio da me nema.
- Čemu uopće te poruke? - pitam je dok me obuzima ljutnja.
- Zašto mi jednostavno nisi rekla da ideš?
- A zašto bih uvijek ja dolazila k tebi? Više uopće ne izlaziš iz radne sobe,
čak se ni ne trudiš pojaviti na ručku, osim ako te ja pozovem.
- Nije istina - pobunim se.
- Zadnja tri dana ručala sam ovdje sama. Prema tome, da, navikla sam.
Osjećam se užasno zbog boli u njezinu glasu. Uzimam banane iz njezine
ruke i zagrlim je.
- Ako ti se i treći put ispričam, hoćeš li mi oprostiti? - pitam.
- Neće se ponoviti, obećavam. Vrijeme je godišnjih odmora, sad neću biti
u takvoj gužvi - dodam jer znam da Ellen krivi moj posao za sve te sate
provedene u radnoj sobi.
- Mislila sam da me izbjegavaš.
- Ne - tiho joj kažem. Privije se uza me, a ja osjetim čistu mržnju prema
Layli. Kako se usudila stati između nas, poremetiti našu harmoniju?
Kasno navečer stiže mi uobičajena poruka - ČETIRI - podsjetnik na to da
imam četiri dana da se riješim Ellen. A što će se dogoditi kad taj rok istekne?
Hoće li Layla uzeti stvari u svoje ruke? Što će učiniti? Pojaviti nam se pred
vratima i sasuti nam sve u lice? Ili će vlastoručno eliminirati Ellen?
Odmahnem glavom, svjestan da to iz mene progovara moj beznadni umor.
Layla nikad ne bi naudila Ellen. Međutim, misli mi se stalno vraćaju na
babušku smrskane glave i Laylin ultimatum da „učinim ono što moram“. Ipak
je prošlo već dvanaest godina, možda više ne poznajem Laylu tako dobro kao
141
Knjige.club
 Tatum & Ruby
nekad. Unatoč svemu, konačno uspijevam solidno odspavati, možda zato što
sam sve raščistio s Ellen. Ujutro se osjećam snažnije, osvježeno. Protegnem
ruku i primijetim da Ellen nije pored mene. Očigledno je već ustala. Smjesta
iskačem iz kreveta, nadajući se da dosad nije već pregledala poštu. Dok se na
brzinu odijevam, sjetim se da je nedjelja i da pošta uopće nije stigla. Moje
je olakšanje kratkoga daha. Ne mogu zamisliti da me Layla jedan dan pusti na
miru, pogotovo jer mi je prošle nedjelje ostavila babušku na zidiću.
Siđem u kuhinju i zateknem Ellen za stolom kako pije kavu.
- Idem po kruh da možemo doručkovati - kažem ljubeći je u kosu.
- Idem s tobom - ponudi se.
- Ne treba. Samo ti popij kavu do kraja.
- Već sam je popila. Šetnja bi mi ionako dobro došla. - Posegne ispod stola.
- Dođi, Peggy.
Ne preostaje mi ništa drugo, nego dobro gledati i ščepati babušku sa
zidića prije no što je Ellen vidi - naravno, ako je uopće ondje. Međutim, dok
izlazimo iz dvorišta, babuški nema ni traga. Ne znam trebam li se veseliti ili
zabrinuti. Možda ju je Layla jutros ostavila negdje drugdje; u tom ću je slučaju
morati potajice tražiti kad se vratimo kući.
Kupujemo kruh, a zatim krećemo prema kući držeći se za ruke. Dok se
približavamo dvorišnim vratima, Ellen odjednom stane, pa trgne i mene. U
meni se odmah oglasi uzbuna.
- O, Bože - kaže pokazujući prema kući. Zvuči tako zaprepašteno da na
trenutak pomislim da se Layla pojavila. - Finne, pogledaj! Ondje, na zidiću!
- O, Bože - ponovim poput jeke, sretan što je ondje samo babuška, no ne i
Layla. Nisam je spreman vidjeti, ne sada, ne ovako. Spremam se dodati još
nešto, ali Ellen već trči. Prolazi pored naše kući, spušta se do kraja ulice, sve
do raskrižja. Zanemarim babušku i potrčim za njom, pitajući se što je vidjela.
Je li vidjela Laylu?
Sustižem je u susjednoj ulici. - Jesi li nešto vidjela? - pitam.
Odmahne glavom; hvata dah. - Zacijelo nam je promakla za dlaku. - Podiže
pogled, a na licu joj se ocrtava već dobro poznata kombinacija straha i
uzbuđenja. - Bila je ovdje, Finne! Layla je bila ovdje! Ostavila je babušku na
zidiću pred našom kućom! - Oči joj se odjednom napune suzama. - Da smo
hodali malo brže, mogli smo je vidjeti.
- Ona ne želi da je mi vidimo - blago joj kažem i zagrlim je.
- Zašto je Tony nije pronašao? - pita. Glas joj je sad ustreptao, ljutit. -
Koliko još moramo čekati?
- Ne znam - pokušavam je umiriti.

142
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Možeš li ga nazvati? Pitaj ga jesu li što doznali. Ona je zacijelo u
Cheltenhamu, nimalo ne sumnjam u to.
- Da ima kakvih vijesti, javio bi nam. Osim toga, ne želim ga opet zivkati u
nedjelju. Nazvat ću ga sutra, dobro?
Ellen nijemo kimne glavom, a ja prokunem Laylu što je ostavila onu
babušku. Gdje li se, dovraga, skriva? Ja nisam tako siguran da je u
Cheltenhamu. Samo zato što što ju je Ellen ondje vidjela i omotnice imaju taj
žig, ne znači da ona živi ondje. Mogla ih je ubaciti u poštanski sandučić u bilo
kojem susjednom selu - automatski bi završile u središnjoj pošti u
Cheltenhamu.
- Možemo li u Cheltenham? - pita me Ellen. - Nije nas bilo samo pola sata.
Za to vrijeme nije mogla predaleko odmaknuti.
- Ali ne znamo je li ona u Cheltenhamu - kažem.
- Jest - odlučno odvrati Ellen. - Znam da jest.
- Stvarno ne mislim...
- Mogu ja i sama. Idem po ključeve od automobila. - Krene prema kući i
usput uzme babušku sa zidića. I tako odlazimo u Cheltenham. Znam da je
uzalud i da je nećemo naći kako sjedi u kafiću ili se šeće po ulici, kao što sam
znao i onda kad sam se vraćao iz St Mary’sa i razmišljao da je ondje potražim.
Unatoč tome, dugo klipsamo po cheltenhamskim ulicama. Ellen naposljetku
priznaje poraz pa odlazimo nešto pojesti. Nije baš ručak za pamćenje. Ni njoj
ni meni nije do razgovara pa uglavnom sjedimo u tišini, izgubljeni u vlastitim
mislima. Po povratku kući, Ellen odlazi u svoju radnu sobu i ne izlazi cijelo
poslijepodne. Navečer gledamo film, premda ni ona ni ja ne znamo o čemu se
radi. Kad Ellen ode u krevet, sjedam za kuhinjski stol i vadim mobitel da
provjerim elektroničku poštu. Imam jednu poruku od Layle. Unaprijed znam
što piše.

TRI.
Obično joj na te poruke ništa ne odgovaram, ali nakon što smo se jutros
zamalo susreli, odlučujem joj se javiti.

Gdje si?

Odgovor mi smjesta stiže. Ne mogu vjerovati da će mi konačno odati

tajnu. Duboko udahnem i otvorim poruku.

BLIŽE NO ŠTO MISLIŠ.

143
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRDESET I PET

Layla

H tjela sam prekinuti odbrojavanje. Kad sam prošloga tjedna na

zidiću ostavila prvu od deset babuški, bila sam sigurna da
me netko vidio.
Međutim, glas me razuvjerio. Ostale možeš poslati poštom, rekao mi je.
Ne moraš više riskirati. Samo što sam jučer ponovno morala ostaviti
babušku na zidiću jer je opet bila nedjelja.
Prošloga sam tjedna naručila još babuški. Glas mi je rekao da to
učinim. Ovaj put naručila sam dvadeset. Stigle su mi sljedeći dan. Osjetila
sam navalu adrenalina kad sam ih ugledala posložene u kutiji. Uhvatila
sam se posla - trebalo je izvesti toliko carskih rezova da izvučem svu tu
dječicu na svjetlo dana. Ne znam što glas smjera s ovom novom skupinom.
Sve mi ga je teže ignorirati, zanemariti. Možda misli da ću produžiti
odbrojavanje. Ali ja vjerujem u Finna, u njegovu ljubav prema meni.
Sigurna sam da će se riješiti Ellen.
Preostala su još samo dva dana. Da mogu, smjesta bih prekinula ovu
igru. Zato sam mu i odgovorila kad me pitao gdje sam. Nemoj mu reći,
opominjao me glas, nemoj mu reći gdje si. Glasu se nisam mogla
usprotiviti, ali ipak sam Finnu nešto natuknula. Nadam se da će shvatiti.
I da će me vratiti, prije no što bude prekasno.

144
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRDESET I ŠEST

Finn

P renem se iz sna, srce mi lupa, u goloj sam vodi. Dezorijentirano se

osvrnem oko sebe i shvatim da ležim na kauču u dnevnome boravku.
Noćna mora, kažem sebi, ništa više. Odem li na kat, naći ću Ellen živu i zdravu
u krevetu; ne leži polomljena i krvava u dnu litice. Bio je to samo san. Međutim,
bio je tako stvaran. Stajao sam s Ellen uz rub litice, a Layla je uporno
zahtijevala da njezinu sestru gurnem na stijene u podnožju. Laylu nisam
vidio, samo sam joj čuo glas, ali shvaćao sam da moram birati - želim li vidjeti
Laylu, moram ubiti Ellen, inače će Layla ponovno nestati, ovaj put zauvijek. A
Ellen me, osjetivši što smjeram, zgrabila za ruku i povukla za sobom. Dok smo
jurili prema dnu ponora, čuo sam sebe kako vrištim: Laaaaaaaaylaaaaaaa!
Jesam li naglas zaurlao njezino ime? Je li me to probudilo? Čekam da mi
se stiša bubnjanje u ušima i ustvrdim vlada li u kući tišina, da svojim
eventualnim vriskom nisam probudio Ellen. Zora se polako probija kroz
noćnu tminu, a ja se jedva osovim na noge. Umorniji sam nego kad sam legao.
Kava, hitno mi treba kava.
U glavi mi se poput pokvarene ploče vrti poruka Bliže no što misliš. Zna
da mislim da je u Cheltenhamu jer sam je upozorio da je ondje traži policija.
Dakle, ako je još bliže, mogla bi biti u nekom od okolnih sela - ili čak u
samome Simonsbridgeu. Onda je jasno zašto je mogla s takvom lakoćom
ostavljati babuške.
Rekao sam Ellen da sam nazvao Tonyja, kao što me zamolila, te da mi je
rekao da Laylu još nisu pronašli, ali traže dalje. Ništa od toga nije bila istina,
ali barem sam je umirio. Ionako se bliži kraj. Jučer mi je poštom stigla nova
babuška, zatim i poruka: DVA. Danas ću primiti posljednju babušku, a sutra -
nemam pojma što će se dogoditi sutra, znam samo da će moje vrijeme isteći.
Ellen je još ovdje, nisamje se riješio, kao što je Layla zahtijevala. Što će biti
dalje? Hoće li nastaviti s igrom, produžiti odbrojavanje? Iskreno se nadam da
neće. Ali što ako igra postane morbidna? Što ako Layla ne blefira? Shvatim da
uopće ne znam na što je sve Layla spremna, i ta me pomisao uznemiri.
Čujem Ellen kako se spušta po stubama i sine mi da nisam provjerio poštu
u predsoblju. Skočim na noge, no onda opet sjednem. Ionako je današnja
babuška posljednja; uopće nije važno hoće li je Ellen pronaći prije mene.
145
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Pošta stigne tek dok doručkujemo. Odlazim u predsoblje, ali Ellen ide za
mnom.
- Ima li što za mene? - pita.
- Ne znam, nisam još pogledao. - Čekam da se vrati u kuhinju kako bih
omotnicu skrio ispod košulje, no ona mi uzme svu poštu iz ruku.
- Čekam da mi stigne novi ugovor - objašnjava dok pregledava poštu. -
Cathy mi ga je poslala još prekjučer. - Izvuče smeđu omotnicu. - Bit će da je
ova. - Okrene je. - A ne, za tebe je. - Odjednom se namršti. - Sliči onoj koju sam
ja primila pretprošli tjedan. Misliš li... - prekine se.
- Otvorimo i vidimo - kažem. Nema smisla glumiti da ne znam o čemu
govori. - Možda je pismo ili nešto slično.
- Mislim da je opet babuška - kaže opipavajući omotnicu prije no što mi
je pruži. Nema mi druge: odlazim u kuhinju i otvaram je. Istresem babušku
na radnu plohu, ni na trenutak ne pomislivši da će imati smrskanu glavu. A
ima je.
Ellen je tužno pogleda. - Kakva šteta! - Primi babušku. - Sirotica. Da se
žalim pošti? Očigledno su na nju bacili kakvu tešku kutiju. Odakle je poslana?
Pogledam žig. - Iz Cheltenhama, kao i tvoja.
- Ima li pismo?
- Nema.
- Baš čudno.
Nastavljamo s doručkom, ali Ellenine se oči stalno vraćaju na slomljenu
babušku. Vidim da po glavi prevrće sve moguće teorije i pretpostavke.
- Misliš li...
- Što?
- Da se babuška nije razbila slučajno.
- Kako to misliš?
- Možda ju je Layla namjerno oštetila da nam pošalje neku poruku.
- Poruku?
- Vidiš, ova babuška poslana je tebi, ne meni.
- Misliš da mi Layla želi nauditi?
- To je samo teorija - brzo doda. - Ali ako je na kraju ipak motivira naše
skorašnje vjenčanje, onda ovo ima smisla.
- U tom slučaju, nadajmo se da će je Tony uskoro pronaći - kažem i
pokušam se nasmiješiti.
- Ako je to stvarno Layla - kaže Ellen.
- Više ne misliš da jest?

146
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne znam - odgovori mi bespomoćnim glasom. - Ali ako nije ona, stvarno
ću se naljutiti na onoga tko nam je pobudio lažne nade. - Na trenutak
razmišlja. - Možemo li u Čavku na ručak?
Znatiželjno je pogledam. - Ako hoćeš.
- Što više razmišljam o ovome, sve mi se nevjerojatnijim čini da bi Layla
učinila takvo što, da bi došla do kuće i ostavila babušku na zidiću, ni ne
pokušavši nas vidjeti. Poznajem Laylu, nije okrutna po prirodi, a ova je igra
okrutna. Dakle, ako nije ona, najizglednija sumnjivica je Ruby, koja nas želi
razdvojiti. Sjećaš se onoga članka o tome kako sada živiš sa sestrom svoje
nestale djevojke? Sigurna ona stoji iza njega.
Što ako Ellen ima pravo, grozničavo se zapitam, što ako je ovo zaista tek
bolesna šala i Layla se nije vratila? Prenem se - kad sam se pretvorio u ovoga
čovjeka, čovjeka koji sumnja u sebe, u svoj zdravi razum? Gotovo da se više i
ne sjećam onoga sebe od prije šest tjedana, kad sam sklopio posao s Grantom
Jamesom.
- I dalje se želiš oženiti mnome, zar ne? - nastavlja Ellen.
Odjednom me uhvati bijes. - To si me već pitala! Rekao sam ti da želim!
- Otada su prošli tjedni.
- Pa što? Ništa se nije promijenilo.
- Sve se promijenilo.
Naglo ustanem od stola. - Dobro, ručat ćemo u gostionici. - Bacim svoju
zdjelu u sudoper. - Odvest ću Peggy u šetnju.
Ne ponosim se time što sam otišao usred razgovora. Znam da je Ellen
trebala više, tražila je potvrdu da je sve u redu, ali ja joj to sad ne mogu
pružiti. Spuštam se do rijeke. Nije mi drago što Ellen opet sumnja u Ruby. Što
ću učiniti pokaže li se da doista ona stoji iza ove spačke? Protrljam si oči; da
barem nisam tako užasno umoran. Zapitam se zašto ponovno sumnjam u
Ruby. Ako sam u nešto siguran, onda je to da Ruby nema veze s ovime.
Dobro znam da se Layla vratila. Zapravo bih se trebao zapitati zašto
joj dopuštam da me ovako izbaci iz takta. Zašto ne preuzmem kontrolu? Kad
sam postao ovako pasivan?
Osjećam strahovitu potrebu za fizičkom aktivnošću. Kad bih samo na
trenutak mogao isključiti mozak, isprazniti ga, osjećao bih se bolje. Da nisam
poveo Peggy, mogao bih trčati. Na površini rijeke ljeska se ranojutarnje
sunce. Njezina me hladna voda zove k sebi. Prevučem majicu preko glave,
skinem se do bokserica i skočim u rijeku. Neočekivano ledena voda najprije
me šokira, no onda me osvježi i ispuni energijom. Plivam, tjeram patke, a sve
s jednim ciljem - isprazniti glavu.

147
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Dok kasnije idemo prema Čavki, Ellen me uzima pod ruku, odlučna
pokazati Ruby da smo nerazdvojni. To me iznervira, pa pomalo likujem kad
stignemo u gostionicu i doznamo da Ruby nema cijeli tjedan te da se vraća
tek za vikend. Otkad poznajem Ruby, nikada nije otišla na duže putovanje.
Povremeno bi otišla na jedan dan posjetiti mamu, ali nikada nije izbivala -
brzo računam - desetak dana. Deset. Ne želim razmišljati o tome broju. Kamo
je otišla? Nitko u Čavki ne zna. Svi misle da je možda kod mame u
Cheltenhamu, ali nitko nije siguran. A možda je bliže no što mislim?
- Toliko o tome - potišteno kaže Ellen. - Nismo ništa bliže istini.
Te večeri dobivam posljednju poruku.

JEDAN

148
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRDESET I SEDAM

Layla

Č ak i prije no što sam poslala posljednju babušku, znala sam da

sam izgubila. Njezina smrskana glava predstavlja moju i nadala
sam se da će Finn shvatiti da ovaj put babuška predstavlja mene, ne Ellen.
Nije me odabrao, a meni je to kao da me ubio. Glas je imao pravo. Finn se
nije odrekao Ellen zbog mene. Znala sam da joj neće nauditi - premda
sam mu rado ubacila bubu u uho - nije on taj tip, osim kad ga uhvati
slijepi bijes. A zašto bi izgubio živce s Ellen, koja ga nikad ničime nije
uzrujala?
Ipak, mislila sam da će raskinuti s njom, pogotovo pošto su se toliko
udaljili. To mi je bilo jasno svaki put kad bih ih vidjela: među njima je
nastao jaz koji se samo širio. Kako da pokrpaju svoju vezu? Nikad više
neće biti ista.
Mogao je radije odabrati mene. On će shvatiti, naravno da hoće, da je
pogriješio i s vremenom će požaliti zbog svoje odluke. No bit će prekasno.
Mene tada više neće biti. Sutra odlazim i ovaj se put neću vratiti.
Glas nije presretan. Ne mogu vjerovati da tako lako odustaješ,
prijezirno mi kaže. Ako nešto zaista želiš, moraš se boriti. Valjda si
dosad to već naučila.
Ali borila sam se, odgovaram. Borila sam se i izgubila. Finn me ne
želi.
Borila si se s pogrešnom osobom, kaže mi glas. Želiš li Finna, moraš
se boriti s Ellen. I to za ozbiljno. Do smrti.
Sama pomisao prestravi me. Od mene tražiš nemoguće, odgovaram
glasu. Ne mogu ubiti Ellen.
Morat ćeš želiš li preživjeti, odgovori mi. Sama si rekla da nema
mjesta za obje.
Ne mogu, ponovim.
Naravno da možeš, kaže mi glas. Koga želiš uz Finna? Sebe ili Ellen?
Ti biraš.
Međutim, ja ne želim donijeti tu odluku. Razmišljam što mogu učiniti
i odlučujem je prepustiti Ellen. Odbrojavanje je završilo. Sad je sve na
149
Knjige.club
 Tatum & Ruby
njoj. Ima jedan dan. Ako joj u tom roku Finn dokaže da je voli, da je za nju
spreman zauvijek okrenuti leđa svim drugim ženama, uključujući mene,
neka joj bude. Ako ne, moj je. A ja ću se Ellen konačno riješiti zauvijek.

150
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRDESET I OSAM

Finn

U iskušenju sam odgovoriti Layli na poruku, pitati je što će se dogoditi

sad kad sam primio posljednju babušku. Rok je danas istekao. Što
namjerava učiniti sutra? Nadam se da će priznati poraz te mi napisati kad i
gdje bismo se mogli naći. Međutim, muči me što insinuira nasilje prema Ellen.
Čini mi se da je sukob neizbježan, ma kakav bio. Pojavi li nam se pred vratima,
kako ću se osjećati kad je ponovno vidim? Hoću li se istoga trena nanovo
zaljubiti u nju, požaliti što nisam izabrao nju, nego Ellen? Vjerojatno. Možda
bismo mogli uspjeti. Ellen i ja toliko smo se udaljili da nisam siguran da
ćemo to prebroditi. Putem iz Čavke uopće nismo razgovarali. Kad bolje
razmislim, nismo razgovarali ni za ručkom. Jeli smo u gotovo potpunoj tišini.
No dobro, ja sam jeo, a Ellen je samo naguravala hranu po tanjuru. Strašno je
smršavjela, ovako mršava nije bila još nikad. Zašto to nisam primijetio?
Ako ništa drugo, popustio je grozan pritisak pod kojim sam živio zadnjih
deset dana. Svaki od njih doimao se beskrajnim, a opet, kad bi završio, uz
neizbježnu Laylinu poruku - poruku koja bi me podsjetila da sam još korak
bliže kraju, ali i da sam još jedan dan čekao skrštenih ruku - samo sam ga
želio vratiti na početak.
Čini mi se da bih noćas mogao spavati, zaista spavati, mirno i bez snova.
Prošao je cijeli tjedan otkako sam zadnji put spavao u svome krevetu - otad
spavam na kauču - pa žudim da legnem u njega. Čujem da se Ellen još mota
po sobi; moram pričekati da zaspi. Izvučem bocu viskija iz ormarića i natočim
si čašu. Nazdravit ću sam sebi, jer nisam popustio Laylinim prohtjevima.
Kad krenem na kat, već je dobrano prošla ponoć. Na brzinu se istuširam
i ulazim u spavaću sobu. Mislio sam da Ellen spava, no ona sjedi na krevetu,
odjevena u moju staru košulju, i čeka me. Ukopam se na mjestu. Nikad se
nisam stidio biti gol pred Ellen, ali sad mi je neugodno.
- Mislio sam da spavaš - kažem.
- Odlučila sam te pričekati.
- Nisi trebala. Umorna si, treba ti san.
- Možda, ali želim razgovarati s tobom.
- Kasno je. Možemo li o tome sutra?

151
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne. Sutra ćeš se opet zatvoriti u radnu sobu. Ondje si po cijele dane. -
Tužno me pogleda. - Što nam se dogodilo, Finne? Zašto dolaziš u krevet tek u
gluho doba noći? A često ni tada?
- Zato što ne mogu spavati.
- Zbog Layle?
- Da, zbog Layle. Bili su ovo teški i neizvjesni tjedni, nisam znao hoće li
nam se odjednom pojaviti na kućnome pragu.
- Voliš li me više no što si volio Laylu? - postavi mi isto pitanje kao Layla
u jednoj od prvih poruka.
- Kakvo ti je to pitanje?
- Sasvim normalno, s obzirom na okolnosti, a pogotovo činjenicu da mi je
Layla sestra.
- Oduvijek ti je sestra, a ipak me to nikad nisi pitala.
- Zato što sam se previše bojala tvoga odgovora.
Dograbim majicu kratkih rukava i bokserice iz ladice. - Laylu sam
drukčije volio.
- Kako drukčije? Više, manje?
- Jednostavno drukčije. Čuj, možemo li o tome sutra? Umoran sam, želim
spavati.
- Kad smo zadnji put vodili ljubav, Finne? - Šutim jer se ne mogu sjetiti. -
Hoćeš da ti ja kažem? Bilo je to prije no što je Layla ostavila babušku na zidiću,
prije no što se vratila u naše živote. - Ellen silazi s kreveta, prilazi mi. Zatim
mi iz ruke uzme majicu i gaće te ih baci na pod. - Vodi ljubav sa mnom, Finne.
Zurim u nju. Nikad mi prije nije to rekla. Isto tako, znam da neću moći, ne
dok sam ovako rastresen. Ne dok mislim samo na Laylu.
- Odavno nismo vodili ljubav. - Počinje otkopčavati svoju košulju,
netremice me gledajući. Kad otkopča posljednji gumb, pušta da joj košulja niz
ramena klizne na pod. - Vodi ljubav sa mnom, Finne. Vodi ljubav sa mnom
kao što si nekoć vodio s Laylom.
Kao da je izrekla čarobnu riječ. Čuvši Laylino ime, osjetim neodoljivu
požudu, strastveno stisnem Ellen uza se, podignem je u naručje i spustim na
krevet. Zbog te jedne riječi vodim s njom ljubav kako nisam nikad prije, čak
ni prvi put, kad sam zamišljao da je Layla. Njezino ime mrmljam, njezino ime
uzvikujem, njezino mi ime i dalje odjekuje u glavi kad je već sve gotovo.
Odjednom shvatim da čujem Ellen kako plače i taj me zvuk vrati u
stvarnost.
Premirući od srama, ustanem iz kreveta, zgrabim bokserice s poda te se
stuštim niza stube u kuhinju. Želim reći Layli da je pobijedila, da sam učinio

152
Knjige.club
 Tatum & Ruby
što je tražila i ubio Ellen, jer upravo se tako osjećam. Otvaram stražnja vrata
te preko vrta odlazim u radnu sobu. Upalivši računalo, vidim da me čeka
poruka, i to od Layle.

Dođi u kućicu.

Kada?

Sada.

Osjetim olakšanje jer imam kamo otići. Ovdje ne mogu ostati, ne nakon
ovoga što sam učinio. Odem li sada, neću se morati suočiti s Ellen. Odem li
sada, Layla će me čekati.
Samo što mi je odjeća gore, u spavaćoj sobi. Malo razmišljam ima li u
prizemlju nečega što bih mogao odjenuti. Kako god bilo, trebaju mi ključevi
od automobila, a oni su u džepu traperica.
Vraćam se u kuću, u nadi da je Ellen zaspala. Na mjesečini koja prodire
kroz prozor vidim je na krevetu, skvrčenu poput fetusa. Layla je često tako
spavala; ja bih je tada ispravio i privio je uza se. Layla. Sad mogu mirne duše
razmišljati o njoj koliko me volja. Uskoro ću je vidjeti. Uskoro ćemo biti
zajedno.
Brzo se odjenem, u najvećoj mogućoj tišini. Gurnem ruku u džep
traperica - ključevi su ovdje. Uzimam mobitel s noćnoga ormarića, gdje sam
ga ostavio.
- Kamo ćeš?
Smrznem se. Ellen se uspravi na krevetu, pali svoju svjetiljku. Sobu
preplavi prigušeno svjetlo, a mene čisti sram. Želim nešto reći, ispričati joj se.
Ali kakvom isprikom da se iskupim za ono što sam učinio? Vodio sam ljubav
s njom kao da je Layla, u trenucima strasti uzvikivao sam njezino ime. Padne
mi na pamet da se samo okrenem i odem bez riječi. No Ellen zaslužuje više
od toga.
- Van - kažem. Po glasu mi čuje koliko toga skrivam.
- Layli?
Srce mi tresne u grudima. Ne želim joj lagati, ali ne mogu reći ni istinu.
- Zašto to misliš?
Ellen otvori ladicu svoga noćnog ormarića i objema rukama zagrabi
nešto. Začuje se kuckanje drva o drvo kad se hrpa malenih babuški stropošta
na krevet.
153
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ovo sam pronašla u tvojoj radnoj sobi.
Osjetim prve naznake gnjeva. - Kopala si mi po stvarima?
- Zanimalo me zašto si stalno ondje. Što mi još tajiš?
- Ništa! Neprekidno sam nalazio babuške, ali nisam ti ih spominjao da se
ne brineš.
Glas joj se podigne za cijelu oktavu. - Ne! Nisi mi ih spominjao jer si Laylu
htio zadržati za sebe!
- Nije istina! - zagalamim. - Nije bilo tako!
- Jesi li u kontaktu s njom? - Ne mogu joj na to odgovoriti pa krenem van
iz sobe. - Finne, vrati se! - Ali ja već jurim niza stube. - Finne! - Njezin me glas
slijedi do predsoblja, a onda i van iz kuće. - Ne idi!
U Mickovoj kući gori svjetlo u jednome od prozora na katu. Pitam se je li
nas čuo kako se svađamo. Noću zvukovi dopiru daleko.

Dok se vozim u Devon, pokušavam potisnuti bijes. Cesta je gotovo prazna,

tu i tamo naiđe pokoji samotni putnik poput mene. Vozim brzo, ali ne brže od
dopuštenoga. Dođi u kućicu, napisala je Layla. Znači da je već ondje, da me
čeka. Kad je stigla onamo? Je li otišla čim mi je poslala posljednju babušku?
U St Mary’s stižem malo iza tri ujutro. Očekivao sam neki osvijetljeni
prozor na kućici, ali svi su u mraku. To ništa ne znači, kažem sam sebi, ne znači
da nije unutra. Međutim, dok izlazim iz automobila, imam loš predosjećaj,
koji se samo pojača kad ugledam vrt. Čak i u mraku vidim da je cvijeće koje je
Thomas s toliko ljubavi posadio sada usahlo, kao i ono na prozorima. Još
jedan zao znak. Čak ni moja očajnička želja ne može sakriti istinu: kućica
izgleda napušteno.
Nitko se ne pojavljuje na pragu čuvši škripu dvorišnih vrata, niti se strči
niza stube kad glasno pokucam. U tome trenu shvatim da nisam ponio
ključeve. Bio sam tako siguran da će me Layla dočekati da ih se nisam ni
sjetio.
Skinem džemper, omotam ga oko šake te razbijem kuhinjski prozor, a
zatim mobitelom posvijetlim po unutrašnjosti. Sve izgleda isto kao zadnji put
kad sam bio ovdje. Turim glavu kroz razbijeni prozor, osluškujem. Ništa ne
odaje da je netko u kući.
Ne želim se pomiriti s time da sam uzalud prevalio toliki put. Uzimam
mobitel da provjerim elektroničku poštu. Layla je možda negdje zapela,
možda je na putu. Međutim, nije se javljala. Ja njoj pošaljem poruku.

Evo me, ispred kućice sam.

154
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Gdje si ti?

Ja sam ovdje.

Gdje?

U SIMONSBRIDGEU.

155
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ČETRDESET I DEVET

Layla

P obijedila sam. Napokon sam pobijedila. Ali Pirova je to pobjeda.

Borba me previše stajala. Bila je žestoka i krvava. Sad se bojim da
ću ponovno nestati, ovaj put zauvijek. Osjećam kako kopnim iz minute u
minutu. Čekam da mi glas kaže što da radim, ali on šuti. Prepuštena sam
sama sebi.
Doduše, Ellen je ovdje. Finn je odabrao mene, ali Ellen je i dalje ovdje.
A nema mjesta za obje. Ona mora nestati.
Stoga pružam Finnu ono što cijelo vrijeme čeka: vrijeme i mjesto
sastanka. Kažem mu da dođe u kućicu i gledam kako odlazi. Gledam kako
napušta Ellen i odlazi k meni.
Ja, naravno, nisam u kućici. U blizini sam, moram objasniti Ellen zašto
mora otići. Neće biti lako jer ona neće razumjeti. Naravno da neće,
odjednom se ponovno javlja glas. Davno si se nagodila s njom. Rekla si
joj da može dobiti Finna ako je on zavoli. Rekla si joj da ćeš se držati
podalje sve dok se ona brine za njega. Rekla si joj da se nećeš vraćati.
Stoga se ona silno potrudila, postala savršena, toliko savršena da ju je
on zavolio, a ona se za njega brinula i voljela ga cijelim bićem. A kako si
joj se ti odužila? Vratila si se.
Ali to je Finnova krivica, kažem glasu. Da se nije odlučio oženiti
Ellen, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Uostalom, on je nikad nije volio,
ne onako kako je volio mene. Ellen to zna. Shvatit će.
A glas se samo nasmije.

156
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PEDESET

Finn

B uljim u poruku na mobitelu. Simonsbridge?

Što ona radi u Simonsbridgeu? A ako je ondje, zašto me poslala u St
Mary’s? Istina je bjelodana. Morala me nekako maknuti s puta.
A zašto? Da razgovara s Ellen? Normalno, Ellen joj je sestra, imaju o čemu
razgovarati. Ali zašto me namamila u St Mary’s, udaljen tri sata vožnje?
Ispunjava me jeza. A što ako je imala neki mračniji razlog da me makne iz
Simonsbridgea?
Stalno mi je pred očima slika babuške sa smrskanom glavom. Moram se
vratiti. Ovaj put vozim brže. Layla nesumnjivo zna da stižem. Vozim prebrzo;
svjestan sam da ugrožavam vlastiti život, ali sigurno neću zateći njih dvije
kako ležerno ćaskaju u kuhinji uz šalicu čaja. Nisam smio ostaviti Ellen samu.
Moram je nazvati, upozoriti.
Zaustavljam se uz cestu i zovem je na mobitel. Odmah sam preusmjeren
na govornu poštu. Ostavljam joj poruku, pitam je je li Layla ondje, molim je
da mi se hitno javi. Šaljem joj i SMS poruku s istim sadržajem. Pričekam
nekoliko minuta da mi odgovori, a onda zaključujem da samo tratim
dragocjeno vrijeme i nastavljam vožnju.
Sa svakom prijeđenom miljom moja zabrinutost raste. Ponovno se
zaustavljam, zovem Ellen, ostavljam istu poruku. Suzdržavam se da ne
povičem od muke što je ne mogu dobiti. Zaustavljam se i treći put; Ellen se i
dalje ne javlja. A onda, dvadesetak minuta udaljen od kuće, čujem zvuk
pristiglog e-maila. Bože, daj da je Ellen, molim se u sebi. Smjesta se
zaustavljam, iako znam da bi me Ellen nazvala ili mi poslala SMS, ne e-mail.
Ako mi ga šalje Layla, možda mi želi reći da stiže u St Mary’s i neka je
pričekam ondje?

TREBAO SI JE SE RIJEŠITI.

Strava ispuni svaki zakutak moga bića. Nespretno prtljam po mobitelu

pokušavajući ponovno nazvati Ellen. Hajde, Ellen, javi se! Molim te, javi se! Ne

157
Knjige.club
 Tatum & Ruby
javlja se pa ostavljam poruku: „Ako možeš, bježi iz kuće. Uzmi auto i odvezi se
što dalje. Ne ostaj u Simonsbridgeu, ne vjeruj Layli.“
Svom silinom ubacim mjenjač u brzinu i nagazim gas. U našoj ulici vlada
tišina. Ne vidim nijedan nepoznat auto, a naš je kolni prilaz prazan. Nema
Ellenina automobila, a ni nje.
Iskočim iz automobila, otrčim do ulaznih vrata i otključam ih.
- Ellen! - zaurlam. - Jesi li ovdje? - Tražim je u kuhinji i dnevnome boravku.
Nema je ondje, a ni u njezinoj radnoj sobi. Preskačući stube uspinjem se na
kat. Spavaća soba izgleda isto kao kad sam izlazio iz nje - hrpa babuški i dalje
je na krevetu, košulja koju je Ellen svukla leži na podu - samo što nje više
nema na krevetu. Gledam u susjednu, gostinjsku sobu; prazna je. Okrenem
se, kadli nasred hodnika ugledam babušku. Podignem je; vidim samo da je
ista kao i sve ostale. Provjeravam kupaonicu i spavaću sobu na drugome
kraju kuće. Nigdje nikoga, a nema ni tragova borbe.
Sjurim se niza stube u predsoblje. Na trenutak stojim na mjestu. Još
jedino nisam provjerio u svojoj radnoj sobi. Molim Te, daj da je ondje. Daj da
je nađem za radnim stolom, neozlijeđenu. Neozlijeđenu? Jesam li pomahnitao
ako mislim da bi joj Layla naudila? Moguće. Ali tko zna na što je Layla sve
spremna. Nisam joj smio vjerovati.
Moja radna soba je prazna, a u vrtu se također nitko ne skriva. Vraćam se
u kuću, odlazim u kuhinju. Sjedam za stol pokušavajući se dovinuti što da
radim. Gdje je Ellen? Je li s Laylom? Jesu li njih dvije cijelo vrijeme zajedno
igrale igru? Jesu li me vukle za nos da mi se osvete? Ali osvete za što? Ne
znam, ne znam. Čini mi se da ludim.
Druga mogućnost jest da je Layla nekamo odvela Ellen. Ali kamo? Postoji
li Layla uopće? Ili netko samo glumi nju? Ponovno pomislim na Ruby - gdje li
je zadnjih deset dana? Posegnem rukom pod stol, tražeći Peggy, očajnički
tražeći utjehu. Ali nema ni nje.
Nestala je, kao i Ellen.

158
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PEDESET I JEDAN

Layla

E llen nije htjela slušati. Bila je snažnija no što sam očekivala.

Mislila sam da će je smlaviti spoznaja da je izgubila Finna, da je
ipak odabrao mene, te da će dići ruke. Baš naprotiv: kao da ju
je to ispunilo dodatnom snagom. Kao što sam već primijetila, odlučila je
da Finna neće olako pustiti. Nije mi namjeravala dopustiti da se tek tako
vratim u njegov život. Ako ga ona ne može imati, neću ni ja. Pokušala sam
joj objasniti da je Finn donio odluku, da želi mene, da me nikad nije
prestao voljeti. No koliko god se ja trudila urazumiti je, nije htjela otići.
„Odlazi!“ vrisnula sam. „Odlazi!” Ali jednostavno nije htjela.
Osjetila sam kako se moj um raspada, lomi na tisuću komadića, kako
me napušta mentalna snaga, već ionako načeta. Ellen je neprekidno
urlala na mene, vikala mi da moram otići, da se moram vratiti u
skrovište, onamo kamo sam se prije toliko godina zavukla. No mene je
pomisao na povratak u ništavih prestravila. Izdržim li samo dok se Finn
ne vrati, sve će biti u redu. On će me spasiti i zauvijek otjerati Ellen.
Da je barem učinio što sam mu rekla i riješio se Ellen. To sam mu i
napisala u poruci. Međutim, Ellen ju je vidjela i strašno se naljutila.
Ponovno me pokušala potjerati, ali nisam se dala pa smo se počele hrvati.
Ja sam cijelo vrijeme mislila samo na Finna, na to kako će se vratiti kući i
shvatiti da je sve izgubio. Dio mene smatrao je da to i zaslužuje. Trebao
me vratiti dok je imao priliku. No drugi dio mene znao je da su moja
očekivanja bila previsoka. Finn nije znao istinu o meni. Trebala sam mu
je reći odmah na početku.
Sad je prekasno. Finn me može tražiti satima, danima, mjesecima;
nikad me neće pronaći. Osim ako mu ostavim neki trag, ako ga točno
usmjerim. U džepu mi je babuška. Kad me Ellen već gotovo svladala,
stavljam je na vidljivo mjesto. Ona te mu s vremenom otkriti istinu o
babuškama. A sazna li istinu o babuškama, saznat će i istinu o meni.
I onda će možda - možda - znati gdje me može naći.

159
Knjige.club
 Tatum & Ruby

TREĆI DIO

160
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PEDESET I DVA

Finn

T eško mi pada što je nestala i Peggy. Opet pokušavam nazvati Ellen, ali
smjesta sam preusmjeren na govornu poštu. Koga još mogu nazvati?
Tonyja. Trebao bih ga nazvati. Sve ću mu ispričati, priznat ću mu da mi Layla
tjednima šalje poruke elektroničke pošte, reći mu da je Ellen nestala. Ta mi
riječ bolno bubne u glavi. Nestala. Ellen je nestala, kao nekoć Layla. Spustim
se na stolac. Kad ti nestane jedna djevojka, već si sumnjiv; ako ti nestanu
dvije, nema ti spasa. Još ima ljudi koji vjeruju da sam Laylu ubio i negdje skrio
njezino tijelo. Nemam nikakav dokaz da se vratila. Imam jedino babuške koje
mi je mogao ostavljati bilo tko, poruke koje je mogao pisati bilo tko. Laylu
zapravo nitko nije vidio, pa ni ja.
Otupio sam od straha. Ne mogu nazvati Tonyja, barem dok dobro ne
promislim o svemu. Na kraju odlučujem nazvati Harryja, ne Tonyja. Znam da
je Tony od početka vjerovao u moju nevinost, ali čak bi i on mogao
posumnjati u mene kad bih mu rekao da je sad i Ellen nestala. Možda i nije
nestala, već je svojevoljno pošla s Laylom. Ali ako je tako, zašto se ne javlja na
mobitel? Poznajem Ellen - ne bi bila tako okrutna da se ogluši na moje
molbe da mi se javi.
Harry će znati što treba. Zna koliko i Tony, a kad čuje i ostatak priče, moći
će mi ponuditi neki savjet. Bacam pogled na sat: prošlo je sedam. U ovo je
doba već obično budan. Biram njegov broj. Iznenadim se kad čujem zvuk
međunarodnoga poziva. Zar je otišao u inozemstvo a da mi ništa nije rekao?
Nestrpljivo čekam, no ne javlja se, pa mu ostavljam poruku da me nazove,
trudeći se da mi se u glasu ne čuje panika koju osjećam. Hodam gore-dolje po
kuhinji, čekam, čekam. Prođe dvadeset minuta, a još me nije nazvao. Opet ga
zovem. I dalje se ne javlja, niti mi uzvraća poziv. Obuzimaju me crne slutnje:
nepojmljivo je da se Harry ne bi javio, čak i ako jest u inozemstvu. Ako ne
može razgovarati, bilo zato što je na sastanku ili u krevetu s nekom ženom,
uvijek pošalje automatsku poruku „Trenutno se ne mogu javiti.“ Zovem ga
treći put, onda i četvrti. Sad je već osam sati, a onda mi sine da je on vjerojatno
u nekoj drugoj vremenskoj zoni. Stoga nazivam njegov ured da mi kažu gdje
je i koliko ga neće biti, ali nitko mi se ne javlja jer je prerano.

161
Knjige.club
 Tatum & Ruby
A gdje je Peggy? Nadam se da je s Ellen jer će je čuvati. Ali što ako je
pobjegla, ako se sinoć ovdje dogodilo nešto što ju je prestrašilo? Želim je ići
tražiti, ali ne smijem se pomaknuti s mjesta dok ne nazovem Tonyja. A prije
toga moram sve potanko raspraviti s Harryjem.
U osam i trideset ponovno nazivam Harryjev ured. Već mi se činilo da sam
ostao sam na svijetu, pa mi padne kamen sa srca kad mi se javi jedna od
njegovih tajnica.
- Nažalost, nema ga - kaže mi Alice i samo potvrdi ono što već znam.
- A gdje je? - pitam.
- Ne znam, rekao je da ide u inozemstvo na nekoliko dana.
- Zna li itko gdje ga mogu naći? Inače ne bih gnjavio, ali hitno ga trebam.
- Samo malo, idem se raspitati.
Kad se vrati, kaže mi da nitko ne zna gdje je Harry, niti kad se vraća. Znaju
samo da je dva dana ranije posve neočekivano otišao iz ureda. Pitam je javlja
li se povremeno, a ona odgovara da se dosad jednom javio. Obećava mi da će
mu reći da ga trebam kad idući put nazove. Prekidam poziv, uznemiren. Prvo
Ruby, onda Ellen, sad Harry. Svi su oni nekamo otišli, ali nitko ne zna kamo. Je
li ovo neka urota? Jesu li Harry i Ellen ipak ljubavnici, kao što sam svojedobno
sumnjao? Ali kako se Ruby uklapa u tu priču? Možda ona nema veze s time,
nego je jednostavno otputovala na godišnji odmor. Jedino što pouzdano
znam jest da sam prepušten sam sebi i da mi vrijeme istječe.
Mozgam što ću s Tonyjem. Namjeravam li mu ispričati sve, moram ga
nazvati u roku jednoga sata jer će mu ionako biti sumnjivo zašto mu se nisam
javio odmah nakon Layline zadnje poruke, s obzirom na prijetnju izrečenu
između redaka. S druge strane, ne ispričam li mu baš sve, mogu pričekati još
nekoliko sati. Tada ga mogu nazvati i reći mu da sam se sinoć posvađao s
Ellen, bijesno otišao u St Mary’s, a kad sam se vratio, nje više nije bilo. Još se
uvijek nije pojavila, niti se javlja na mobitel pa se već brinem. Dakle, što
ćemo? Istinu, cijelu istinu? Ili samo djelomičnu?
Odlučujem pričekati do ručka. Ako dotad ništa pametno ne zaključim,
nazvat ću Tonyja i sve mu priznati. Odlazim u dnevni boravak i kroz prozor
promatram ulicu, nadajući se da ću ugledati Ellenin automobil kako stiže.
Pokušavam se sabrati.
Idemo redom. Kao prvo, je li mi se zaista cijelo vrijeme javljala Layla ili
netko tko je glumi? Analiziram sve što se događalo: od prve babuške koja se
pojavila do posljednje poruke. Na kraju mi jedino preostaje zaključiti da to
nije mogao biti nitko drugi osim nje. Samo smo nas dvoje znali za panj na
Pharos Hillu, onaj koji sliči babuški. Zatim se pokušavam dosjetiti gdje li je
mogla biti ovih dvanaest godina, no ubrzo shvatim da je važnije
zaključiti gdje se skriva ovih mjesec i pol otkako nam je ostavila prvu
162
Knjige.club
 Tatum & Ruby
babušku. Ellen ju je vidjela u Cheltenhamu, ali Layla mi je napisala da je još
bliže. Dakle, gdje je? Kako nam je uspjela ostavljati babuške na zidiću pred
kućom a da je nitko nije vidio? Jedan sam dan čuo automobil kako se udaljava,
ali tada još nisam znao da nije u Chcltenhamu, već negdje mnogo bliže. Možda
ipak nije to bila ona, možda je došla pješice jer je već ionako bila u
Simonsbridgeu. Ili je poslala nekog drugog da nam ostavlja babuške.
Vraćam se na Ruby. Ne bi joj bio nikakav problem ostavljati babuške. Je li
je Layla zamolila da to čini? Ili je sama smislila ovu igru? A što je s parom koji
je Mick vidio kako prolazi pored naše kuće? Je li to bila Layla s nekim? Moram
ponovno razgovarati s Mickom, pitati ga je li žena bila riđokosa i je li otad
vidio štogod sumnjivo. Ali ne sada. U ovo doba zacijelo da je doručak
svojoj ženi - mislim da je rekao da se zove Fiona.
Fiona. Tako se zvala Laylina i Ellenina majka, odjednom se sjetim. Glava
mi eksplodira, sve moje teorije odlete u zrak, tutnji mi u ušima. Istrčim iz kuće
i odlazim prema kući u kojoj Mick živi sa svojom bolesnom ženom, ženom po
imenu Fiona, ženom koju nikada nisam vidio. Šakom lupam po vratima,
vičem mu da otvori. Naravno, Micku treba dugo i, naravno, u ruci drži zdjelicu
s kašom - svoje oružje protiv neželjenih posjetitelja. Gnjevno zamahnem da
mu je izbijem iz ruke, a on prestrašeno ustukne.
- Gdje je ona? - urlam. Pokušavam se progurati u predsoblje, no Mick
stopalom blokira vrata.
- Čovječe Božji, što te spopalo? - poviče preplašeno, ali ja sam prozreo
njegovu bijednu glumu. Ponovno iz sve snage gurnem vrata.
- Pusti me unutra! - derem se. - Želim je vidjeti!
- O čemu govoriš? Tražiš li Ellen, znaj da nije ovdje.
- Što ti znaš o Ellen? - zarežim.
- Sinoć sam vas čuo kako se svađate, a onda sam tebe vidio da odlaziš
nekamo autom. Kunem ti se, nije ovdje.
- Pusti me unutra! - Nabijem se na vrata. - Želim vidjeti tvoju ženu!
- Moju ženu? - Mick unezvijereno zuri u mene. - Kakve veze ona ima s
vama?
- Daj da je vidim!
- Ne. - Njegovo se držanje najednom promijeni. Ispravi se i zabaci ramena,
ali i dalje je dvadeset centimetara niži od mene. - Odlazi, Finne. Žao mi je zbog
Ellen, ali ne odeš li, zvat ću policiju. Ellen nije ovdje.
- Nije, ali Layla jest!
- Layla?
- Da, Layla! - Svom silinom nasrnem na vrata te Mick zatetura unatraške.
- Gdje je ona? - povičem ulazeći u predsoblje. - Gdje ti je žena?
163
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Molim te, nemoj. - Mick je na rubu suza. - Ne možeš, nemaš nikakvo
pravo.
- Imam svako pravo! - Proguram se pored njega i krećem niz hodnik. -
Layla! Gdje si? - Otvaram vrata dnevnoga boravka, no ondje nema nikoga.
Okrenem se prema Micku, koji stoji u dovratku, i dalje držeći zdjelicu s
kašom. Izbijem mu je iz ruke. - Gdje je? - zagrmim.
Iznenada začujem tiho ječanje iz sobe u dnu hodnika. Grubo odgurnem
Micka te krenem onamo.
- Nemoj! - poviče. - Ne smiješ! Pusti nas na miru!
No ja već otvaram vrata.
A onda je ugledam. Pokušava se uspraviti na krevetu, isušenom se,
kvrgavom rukom grčevito hvatajući za spavaćicu, apsolutno prestravljena. I
dok je tako gledam, i mene obuzme ista strava.

164
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PEDESET I TRI

Finn

M ick, Mick! - Poteže si spavaćicu.

Mick se progura pored mene. - Sve je u redu, Fiona - smiruje ju.
Prilazi joj te je nježno spusti natrag na jastuke. - Tu sam.
- Tko je ovo? - Glas joj uznemireno drhti.
- Sve je u redu - odgovara joj, potiskujući bijes. - Ovo je naš susjed, iz kuće
preko puta. Samo te htio pozdraviti. - Pogleda me, blijed kao krpa. - Ali sad
mora ići.
- Zašto je vikao?
- Oprostite - jedva šapnem. - Oprostite. - Povlačim se iz sobe. - Htio sam
vas pozdraviti, to je sve. Ali sad idem.
- Idem ga ispratiti - čujem Micka kako joj objašnjava. - Odmah se vraćam
pa ćeš pojesti do kraja.
Ide za mnom do ulaznih vrata.
- Mick, strašno mi je žao - započnem, no on me prekine.
- Van. Priđeš li nam ikad više, zvat ću policiju.
Posrćući izlazim. Gospođa Jeffries stoji na vratima svoje kuće, s
mobitelom u ruci.
- Žao mi je - kažem joj. - Žao mi je. - Želim je pitati je li zvala policiju, no
ona zabrinuto gleda Micka. Osjećam njihove poglede dok prelazim cestu.
Ušavši u kuću, sjedam na stubu i spuštam glavu u ruke. U glavi
neprekidno vrtim ovaj film strave i užasa koji sam upravo proživio; svaki me
put iznova ispuni užasan sram. Ne mogu zaboraviti prestravljenost na licu
Mickove žene, niti njegov očaj dok me preklinjao da ih ostavim na miru. Kako
sam se mogao tako ponijeti? Kako sam mogao biti takav nasilnik, takav
grubijan? Što ako je gospođa Jeffries nazvala policiju i već stižu? Saznat će da
je Ellen nestala, a Mick će posvjedočiti da nas je sinoć čuo kako se svađamo.
Vadim mobitel i biram Ellenin broj. Ponovno sam preusmjeren na
govornu poštu, ponovno joj ostavljam poruku da me hitno nazove.
Provjeravam elektroničku poštu u nadi da mi je Layla nešto napisala, ali
nema ništa.

165
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Ne znam koliko dugo tako sjedim kadli mi zazvoni mobitel. Molim Te da
je Ellen, molim Te da je Ellen, molim se dok izvlačim mobitel iz džepa. Harry
je.
- Je li sve u redu, Finne? Alice mi je rekla da me tražiš.
- Nije sve u redu. Možeš li razgovarati?
- Ma znaš, trenutno sam malo u gužvi. Nisam u zemlji.
- Da, znam. - Čekam da mi kaže gdje je, ali on ne govori ništa. Razgovor
naglo postaje čudan.
- Moram ići. Mogu li te nazvati za desetak minuta? - Harry prekine šutnju.
- Da, naravno.
- Nazovem te.
Prekine poziv, a ja ostanem sjediti s mobitelom u ruci. U glavi iznova
vrtim naš razgovor. Nešto nije kako treba. Uopće me nije pitao što se
dogodilo kad sam mu rekao da me nešto muči. Kako to? I zašto me nazvao tek
kad ga je tajnica zamolila da to učini? Sigurno je već prije toga vidio da sam
ga pokušavao dobiti, sigurno je poslušao poruke u kojima ga molim da mi se
hitno javi. Je li već znao u čemu je problem? Je li znao da je Ellen nestala?
Koliko ću se još puta zapitati mute li Harry i Ellen prije no što stvarno u
to povjerujem? Kad sam ga pitao je li zaljubljen u Ellen, rekao je da nije, da
ona nije njegov tip. Je li mi lagao? Jesam li ipak imao pravo kad sam pomislio
da je on taj koji mi ostavlja babuške? Je li me on namamio u kućicu kako bi
Ellen mogla otići dok me nema? Ali zašto me onda tako brzo pozvao natrag?
Odgovor je jasan kao dan. Želi mi namjestiti. Hoće da policija pomisli da sam
je ubio.
Odjednom shvatim u kako sam nezavidnoj situaciji. Pozlije mi. Ako se
Ellen uskoro ne pojavi, ako se umiješa policija, ne samo da će Mick
posvjedočiti da smo se svađali, već i da sam ubrzo nakon toga nekamo
odjurio autom. A onda će se policija zapitati je li možda u prtljažniku bilo
Ellenino tijelo, kojega sam se negdje riješio prije no što sam se vratio kući.
Možda pomisle da je moj jutrošnji posjet Micku bila obična patka, pokušaj da
zametem tragove.
Zazvoni mi mobitel. Poskočim - još mi je u ruci. Ne javim se odmah; treba
mi trenutak da se saberem jer imam grozan osjećaj da će mi Harry reći nešto
što ne želim čuti.
- Harry?
- Slušaj, Finne, nešto ti moram reći.
- Je li ona s tobom? - tupo ga pitam.
- Jest. - Nelagodno se nasmije. - Žao mi je, trebao sam ti reći. Odnosno, mi
smo ti trebali reći - ispravi se. - Ali nismo znali kako ćeš reagirati.
166
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Zatvorim oči. Ne mogu vjerovati da je ono čega sam se bojao stvarno
istina.
- A kako bih trebao reagirati? - eksplodiram. - Izdao me najbolji prijatelj.
- Prestrog si prema meni - pobuni se on.
- Prestrog? - Sad već gorim od bijesa. - Zašto mi jednostavno nisi rekao?
Čemu one glupe igrice?
- Kakve glupe igrice?
- Znaš ti dobro! Sve one glupe babuške, sve one poruke. Zašto si me htio
uvjeriti da se Layla vratila? Znaš li kako se osjećam već tjednima? Kako si
mogao biti tako okrutan?
- Hej, čekaj malo, stari. Stani na loptu. Kao prvo, ne znam ni za kakve
poruke, a kao drugo, znam jedino za onu babušku koju sam pronašao i one o
kojima si mi ti pričao. - Harry zašuti, a u pozadini čujem ženski glas. - Samo
malo - kaže on - dat ću ti Ruby. Možda ona odgonetne o čemu trabunjaš.
Kao da me udario mokrom krpom. Ruby?
S druge strane začujem njezin glas. - Zdravo, Finne. - Zvuči oprezno,
rezervirano. - Je li sve u redu?
Dugo mi treba da odgovorim, da se barem donekle zbrojim.
- Nije sve u redu - kažem na koncu. - Ellen je nestala, a Harryja nisam
mogao dobiti pa sam pomislio... Pomislio sam da je možda s njime.
Ruby zanijemi. - Harry i Ellen? Nema šanse. - U pozadini čujem Harryja
kako frkće. - Ali, Finne, kako to misliš da je Ellen nestala? Koliko dugo je
nema?
- Sinoć smo se posvađali. Ja sam nakratko izašao, a kad sam se vratio, nje
više nije bilo.
- Sigurno će se vratiti kad se ohladi. Nema je tek nekoliko sati, nije da
danima ne znaš gdje je.
- Mislim da bi mogla biti s Laylom.
- S Laylom? Znači, ipak se pojavila?
- Da, mislim da jest. Sinoć mi je rekla da odem u našu kućicu u St Mary’su,
no kad sam onamo došao, nje nije bilo. Poslao sam joj poruku da vidim gdje
je, a ona mi je odgovorila da je u kući u Simonsbridgeu. Stoga sam smjesta
krenuo natrag. Putem sam primio poruku u kojoj mi kaže da sam se trebao
riješiti Ellen. Kad sam došao kući, Ellen više nije bilo.
- Nije ti ostavila neku poruku?
- Nije. Ali zbog Layline se poruke bojim da je Ellen u opasnosti.
Ruby na trenutak šuti. - Ne misliš valjda da bi Layla naudila Ellen?

167
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Ne znam. Nadam se da ne bi. Samo što njezini postupci ovih nekoliko
tjedana pokazuju da nije sasvim uračunljiva.
- Pretpostavljam da Ellenin nestanak nisi prijavio policiji?
- Nisam, htio sam pričekati još nekoliko sati. Nema ni Peggy - dodam.
- O, Finne - kaže mi blagim glasom. Zna koliko me to boli.
- Ma dobro - kažem. - Nadam se da je s Ellen. Neće dopustiti Layli da joj
naudi. - U pozadini čujem kako joj Harry nešto govori.
- Harry ti poručuje da krećemo za nekoliko sati, tako da već sutra budemo
s tobom. Na Bahamima smo, pa ne možemo brže doći - doda kao da se
ispričava.
- Na Bahamima?
- Da. Provjerit ćemo kad imamo let i onda ti se javiti.
- Ne, nemojte se vraćati, sve je u redu.
- Trebali smo ti reći - kaže Ruby - ali bilo je totalno čudno. Znaš onda kad
si došao s Harryjem u gostionicu, a on je onda ostao na još jednom piću? Tada
sam mu rekla da bih rado otputovala na neko egzotično mjesto. Preporučio
mi je Bahame i rekao da će mi se pridružiti. Mislila sam da neće, ali evo ga, tu
je.
- Kad biste se zapravo trebali vratiti?
- Za tri dana.
- Nadam se da će se Ellen dotad pojaviti - kažem pokušavajući u svoj glas
ubaciti barem mrvicu ležernosti.
- Zovi policiju. Javi nam bude li kakvih novosti. A treba li ti netko za
razgovor, znaš gdje smo.
Prekidam poziv. Barem znam da su Ruby i Harry uz mene. Malo
razmislim o njihovoj vezi i zaključim da mi ne smeta. A onda se sjetim Ellen,
koje i dalje nema.
Ponovno zovem njezin broj, ponovno ostavljam poruku. Dok vraćam
mobitel u džep, slučajno dotaknem babušku koju sam pronašao na podu.
Izvadim je i pomno pregledam. Pitam se je li jedna od babuški koje je Ellen
bacila na krevet pošto ih je uzela iz moje radne sobe. Možda ju je držala u
ruci, iz koje joj je ispala dok je išla prema automobilu. Ne, nije joj ispala,
stavila ju je na pod jer inače ne bi stajala uspravno. Ova je babuška bila
postavljena jednako pomno kao i sve ostale koje sam pronašao. Znači li to da
ju je ostavila Layla, a ne Ellen?
Odlazim na kat. Našao sam je nasred poda, točno na pola puta od svakog
zida. Čučnem i počnem pomno gledati parkete. Ne znam što zapravo tražim.
Nema ničega pa ustajem, razočaran. Imam bujnu maštu: to je obična babuška,
ništa više. Još mi je uvijek u ruci pa je stavljam nasred poda, više-manje gdje
168
Knjige.club
 Tatum & Ruby
sam je pronašao. Ponovno se uspravim i spustim pogled na nju. Zašto
si stajala baš ovdje?, šutke je pitam. Osvrnem se po hodniku, promotrim
zidove od poda do stropa. Vidi, vidi - točno iznad babuške u stropu su vrata
koja vode na tavan.

169
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PEDESET I ČETIRI

Finn

S av se naježim. Nisam išao na tavan otkako sam se doselio u kuću.

Harry me prije toga pitao bi li mi smetalo da njegov prijatelj,
kućevlasnik, ostavi neke svoje stvari gore. Što se mene tiče, nemam ondje što
tražiti, a Ellen, koliko znam, nikad nije bila gore. Na pamet mi padne
najbizarnija moguća misao: što ako se Layla cijelo vrijeme skriva gore? To bi
njezinoj poruci „Bliže no što misliš“ podarilo sasvim novo značenje. Isto
tako, objasnilo bi lakoću s kojom je ostavljala babuške. Gotovo smjesta
odbacujem tu pomisao. Danas sam mnogo toga pogrešno povezao, ali suludo
je vjerovati da bi Layla mogla živjeti na tavanu a da Ellen i ja to ne
primijetimo. Jedno od nas uvijek je kod kuće. Nekoć smo svakoga popodneva
zajedno izvodili Peggy u jednosatnu šetnju, ali u zadnje vrijeme nismo išli.
Obično samo jedno odvede Peggy van, tako da kuća nikad nije prazna.
Doduše, ja mnogo vremena provodim u radnoj sobi, ali u svakome trenu
mogu ući u kuću. Osim ako Ellen nije pomogla Layli da se skrije. Možda se
Layla jednoga dana pojavila i molila Ellen da joj pruži skrovište? Ali bi li Ellen
skrila Laylu na tavanu a da mi ništa ne kaže?
Nema mi druge, moram gore. Istegnem se najviše što mogu, jednom
rukom odgurnem vratašca, otkvačim sklopive ljestve i povučem ih prema
sebi. Oprezno stanem na prvih nekoliko prečaka, da slučajno ne popuste pod
mojom težinom, a onda se nastavim penjati sve dok ne izađem na tavan. Krov
je prenizak pa moram hodati zgrbljen dok tražim prekidač za svjetlo.
Uspijevam ga pronaći; prigušeno svjetlo ispuni prostor.
Osvrnem se oko sebe. Sve je na svome mjestu. Nema nikakvih naznaka da
je netko živio ovdje. Ništa - ni madrac, ni nečije stvari, ni ostaci hrane.
Odlazim do uredno označenih kutija posloženih uza zid, posvijetlim
mobitelom i provjerim jesu li sve gdje su i bile. Sve se doima kako treba.
Rekao bih da te kutije nitko nije ni taknuo otkad su prije mnogo godina
donesene ovamo. Okrenem se prema zidu zdesna, uz koji su zgurana dva
stolca, stari pisaći stol i komoda. Prilazim im i malo ih bolje promotrim.
Prekriveni su debelim slojem prašine, što me odmah podsjeti na kućicu u
St Mary’su. U jednoj ladici pisaćega stola nađem dva stara naliv-pera, a u
drugoj nekoliko kovanica. Ostale ladice su prazne.

170
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Odlazim do nasuprotnoga zida. Ondje stoji glomazna drvena škrinja, a na
njoj nekoliko složenih prekrivača. I ovdje se sve doima uredno. Još se jednom
osvrnem oko sebe, sretan što su moje bojazni bile posve neutemeljene.
Upravo se spremam krenuti prema ljestvama kad mi pozornost ponovno
privuče drvena škrinja. Ne vidim ništa sumnjivo - ali ipak nešto nije kako
treba. Nema prašine na škrinji. Prelazim prstom po rubu poklopca. Ni zrnca.
Tresnem po najgornjem prekrivaču, uvjeren da će iz njega izletjeti oblak
prašine. Jedva koji trun. A to znači da su donedavno prekrivači bili nekako
zaštićeni. Srce mi počne brže kucati. Jesu li prekrivači bili u škrinji, a onda su
izvađeni da u nju stane nešto drugo?
Nešto drugo. Prođu me trnci i nesvjesno uzmaknem pred škrinjom. Srce
mi počne tupo lupati; bilo mi je usporilo od užasa koji mi se širi tijelom.
Pokušavam se ograditi od crnih misli, ali sve - odbrojavanje, Laylina
posljednja poruka u kojoj mi spočitava što nisam odabrao nju, babuška
postavljena točno ispod vrata tavana - ukazuje na jedno. Nemoguće,
mumljam sebi u bradu, nemoguće,
Layla ne bi naudila Ellen. Ali nije li mi rekla da se riješim Ellen, i to u roku
od deset dana? Je li ona na kraju učinila ono što ja nisam mogao?
Jedva dišem. Moram pozvati policiju, smjesta, dok još nije kasno. Ali već
jest kasno. Ako je Layla učinila ono što mislim, prekasno je. A možda je nije
ubila - ne smijem se ni sjetiti te riječi - nego ju je samo sakrila.
Padnem na koljena pred škrinjom. Ne želim je otvoriti, ali znam da
moram. Bože, molim Te da Ellen nije mrtva, molim Te da nije mrtva.
Ruke mi se tresu dok mičem prekrivače s poklopca škrinje i spuštam ih
na pod. Dah mi zapinje u grlu, ne mogu udahnuti do kraja. Hvatam rub
poklopca, pripremam se. Iz pete izvučem posljednju mrvu hrabrosti,
podignem poklopac i zavirim unutra.
Ne mogu vjerovati što vidim; problijedim kao krpa.

171
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PEDESET I PET

Finn

Z urim u raspolovljena trupla stotina babuški. Pitam se haluciniram li.

Pružim ruku i dodirnem jednu. Dodir lakiranoga drva uvjeri me da su
stvarne. Međutim, moj um ne može to prihvatiti. Bio sam tako siguran da ću
u škrinji pronaći Ellen, svezanu, možda čak i mrtvu, da počinjem raskopavati
hrpu babuški. Odgurujem ih na jednu stranu škrinje, pa na drugu, uvjeren
da ću je ispod njih pronaći. Naposljetku mi ne preostaje ništa drugo nego
prihvatiti da Ellen nije ondje. Zaurlam od bijesa što me Layla opet uspjela
nasamariti. Ne mogu vjerovati da nisam ništa bliže pronalasku Ellen i da sam
i dalje pijun u Laylinoj jezivoj igri. Uz to, sad još moram prokljuviti što mi želi
poručiti škrinjom punom babuški.
To je to. Poruka. Klečeći počnem rovati među drvenim leševima, u nadi
da ću negdje pronaći čitavu babušku sa skrivenom ceduljicom. Međutim, sve
do jedne raspolovljene su. Odjednom mi sine da nijedna od babuški u škrinji
nije ona središnja, najmanja. Ostale su samo njihove odbačene, neželjene
sestre. Ako ih Layla nije danas dovukla u kuću, odnijela na tavan i skrila u
škrinji - a to, s obzirom na njihov broj, nije baš izgledno - onda su
malene babuške koje smo Ellen i ja pronalazili pred kućom i primali poštom,
sve potekle s ovoga tavana.
Od šoka se prevrnem unatraške. Sjednem, naslonim se laktovima na
koljena i zagledam u škrinju. Za to mi vrijeme bolna istina bubnja po glavi:
Ellen je nekako upletena u sve ovo. Layla nije mogla babuške odnijeti na
tavan bez nečije pomoći. Nikad nije bila u ovoj kući pa nije mogla znati da
uopće postoji tavan, niti da ondje ima kamo skriti babuške. Samo joj je Ellen
mogla to reći.
Tijekom svih onih tjedana dopisivanja s Laylom, nijednom mi nije palo na
pamet da se ona isto tako dopisuje i s Ellen, da manipulira njome kao i
mnome. Kad me nagovarala da kažem Ellen za njezin povratak, je li isto
nagovarala i Ellen? Je li nas zapravo pokušavala nahuškati jedno na drugo? Je
li dogovorila susret s Ellen, kao što se dogovorila i sa mnom? Je li se Ellen
onamo zaputila oba puta kad mi je ostavila poruku da ide u nabavku?
Inače mi nikad nije ostavljala poruke, uvijek bi došla i rekla mi da izlazi, ali ta
dva puta nije. Možda mi nije htjela dati do znanja da izlazi da se ja ne bih

172
Knjige.club
 Tatum & Ruby
ponudio da idem s njom? Možda me u porukama pozivala na ručak ne bi li
bile uvjerljivije, računajući na to da ću ih ja vidjeti prekasno, ako i tad. Da sam
joj se i javio i pitao je za ručak, bila bi mi rekla da je već krenula kući. Štoviše,
kad se onaj put vratila kući, bila je uzrujana, a ja sam pomislio da se ljuti
na mene. Možda se uzrujala jer se pošla naći s Laylom, a ova se onda nije
pojavila, kao što je bio slučaj i sa mnom.
Odlazim s tavana, gonjen očajničkom željom da opovrgnem sve nove
teorije koje su mi pale na pamet. Međutim, nigdje u kući nisu vidljivi tragovi
borbe, što znači da je Ellen otišla svojevoljno. Zavirujem u njezinu radnu
sobu. Računalo joj je ugašeno; kad bolje pogledam, vidim da su iskopčani svi
kabeli na njemu. Ionako mi nije ni od kakve koristi - čak i ako ga uključim, ne
znam njezinu lozinku.
Očigledno je na njemu bilo nečeg inkriminirajućeg, primjerice poruke
koje je izmjenjivala s Laylom, kad si je dala toliko truda da ga isključi. A
možda mi je samo htjela jasno dati do znanja da se više nikad ne namjerava
vratiti.
Što li se ovdje dogodilo prije samo nekoliko sati? Je li je Layla prisilila da
bira između mene i nje, kao što je i mene tjerala da biram između nje i Ellen?
Je li Ellen odabrala Laylu? Ne mogu joj zamjeriti, s obzirom na ono što sam
učinio, s obzirom na to da sam i ja odabrao Laylu, a ne nju.
Mozak mi neumorno radi, svakoga trena izbacuje novu teoriju kojom se
mučim. Možda je Ellen od početka dio ove igre, možda je cijelo vrijeme znala
gdje se Layla skriva. Možda je naša veza bila tek obična farsa, osveta meni
zbog boli koju sam prouzročio Layli, iako je ona mene prva povrijedila? Teško
mi je u to povjerovati.
Iznenada osjetim strašan umor. Bacim pogled na mobitel i vidim da je
podne. Pokušavam se sjetiti otkad nisam spavao, ali u glavi mi je takva zbrka
da sporo računam. Probdio sam cijelu noć, dakle, budan sam već skoro
trideset sati. Odjednom samo želim spavati; možda se onda probudim i
shvatim da je sve ovo bila samo grozna noćna mora. Ali prvo Tony.
Psihički se pripremam na razočaranje ako ga ne uspijem dobiti, sad kad
sam mu odlučio sve priznati. Međutim, on mi se javi skoro odmah.
- Trebam tvoju pomoć, Tony.
- Pucaj - kaže. - Ali prvo duboko udahni. - Shvatim kako uzrujano zacijelo
zvučim. No tek kad počnem pričati, on shvati u kakvom sam stanju. Čak i
mojim ušima cijela ta priča - babuške, poruke, odlasci u St Mary’s i Ellenin
nestanak - zvuči sumanuto. Kad završim s monologom, jer Tony me nijednom
nije prekinuo, s druge strane linije čujem samo muk, što potvrdi moj dojam
da zvučim poput luđaka.
- Dolazim k tebi - kaže Tony i skrati mi muke.
173
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Kao da mi je netko težak teret skinuo s pleća. - Hvala, Tony. Puno ti hvala.
- Prvo želim neke stvari ovdje provjeriti, tako da stižem za nekoliko sati.
Ti dotad, molim te, učini što ti kažem.
- Naravno.
- Pojedi nešto i odspavaj. Zvučiš kao na umoru. Ključ ostavi ispod otirača
da mogu ući.
- Hvala, Tony - ponovim.
- Vidimo se kasnije.
Ne mogu zamisliti da nešto stavim u usta pa radije odlazim pod vrući tuš.
Nakon tuširanja uhvati me takva glad da na koncu pojedem pola kruha. Zatim
odlazim u spavaću sobu, odgurnem hrpu babuški s kreveta i liježem. Zaspim
u letu.
Kad otvorim oči, pomislim da sam spavao tek nekoliko sati jer je vani još
dan. Zapitam se je li Tony stigao, kadli iz prizemlja začujem njegov glas. Na
brzinu se odjenem i odlazim u kuhinju, gdje ga zateknem kako sjedi s
Harryjem i Ruby.
- Kad ste stigli? - pitam ih i zagrlim oboje. Ipak su prekinuli svoj odmor.
- Prije dva sata. Tony nam je otvorio vrata. - Harry vidi da pokušavam
povezati konce. - Naručio sam privatni zrakoplov - objasni mi.
- Svejedno, brzi ste - kažem. - Koliko je sati?
- Sedam, otprilike. - Zaprepašteno ga pogledam. - Ujutro - doda.
Ne mogu vjerovati da sam prespavao cijeli dan i noć. Pogledam njih troje;
ganut sam njihovom privrženošću. - Hvala vam što ste došli.
- Možda nam nećeš biti tako zahvalan kad čuješ što ti imamo reći - kaže
Ruby. Srce mi padne u petu. Primijetivši izraz moga lica, brzo me umiri. - Ma
ne, ništa takvo. Htjela sam reći da smo nas troje razgovarali o ovoj situaciji i
svi smo došli do istoga zaključka.
- Pusti čovjeka da prvo popije kavu - usprotivi se Harry.
Izvlačim stolac i sjedam. - U redu je, želim znati.
Tony se nakašlje. - Unatoč svim našim naporima, u Cheltenhamu nismo
pronašli ni traga Layli. Pregledali smo knjige gostiju u svim prenoćištima i
hotelima, pokazivali smo njezinu staru sliku i računalnu simulaciju
mogućega današnjeg izgleda po kafićima i restoranima. Sve uzalud. - Zastane.
- A onda je tu škrinja puna babuški na tvome tavanu. Usput, otišao sam je
pogledati.
- Da, naravno - kažem. Nisam siguran što želi reći.
- Ellen je morala znati da su babuške gore - kaže Ruby. - Kako bi ih Layla
odnijela gore, a da je nijedno od vas dvoje ne vidi?
174
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Mislite da je Ellen pomagala Layli - tupo kažem. - Ne brinite, i meni je to
palo na pamet. - Njih troje razmijene nelagodne poglede. - Što je? - pitam.
- Zapravo mislimo da je situacija nešto jednostavnija - ubaci se Harry.
- Kako jednostavnija? - upitam. Ne mogu se dovinuti što mi se to libe reći.
- Mislimo da se Layla uopće nije vratila, da je cijelo vrijeme postojala
samo Ellen.

175
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PEDESET I ŠEST

Finn

P ogledam ih sve troje, misleći da se zafrkavaju sa mnom, no vidim da

su mrtvi ozbiljni. Znači, Tony nije razumio ništa od onoga što sam mu
ispričao. Ljutit što moram sve nanovo objašnjavati, odmah prelazim na
ključni dokaz.
- Zar ste zaboravili da je Ellen vidjela Laylu u Cheltenhamu? - pitam.
- Ti je nisi vidio - istakne Tony.
- Nisam, ali Thomas jest. Pred kućicom u St Mary’su.
- Možda je zapravo vidio Ellen.
Tvrdoglavo odmahnem glavom. - Thomas se ne bi zabunio.
- Ellen se u Cheltenhamu mogla pretvarati da vidi Laylu - kaže Ruby,
gotovo pokajnički.
Zaustim da joj se usprotivim, no onda odustanem. Ruby ima pravo,
moguće je da se Ellen samo pretvarala da vidi Laylu.
- A kako mi se toga dana ona babuška našla na automobilu? - pitam. - Ellen
sam bio ostavio kod frizera, baš je završila kad sam došao po nju.
- Mogla se vratiti do auta čim si ti otišao. Možda je frizeru rekla da je
zaboravila platiti parking.
Očajnički se pokušavam sjetiti još nečega. - Vi mi najozbiljnije želite reći
da mi je sve one poruke poslala Ellen? Čak i one u kojima od mene traži da se
riješim Ellen?
- Moguće - kaže Harry.
- I nemojte zaboraviti da joj je jedna babuška stigla poštom. Nije ju valjda
poslala sama sebi.
- A zašto ne? - proturječi mi Harry. - To bi bio pametan potez jer bi ti
pomislio da je i ona na udaru.
- Niste normalni - kažem im. - Sišli ste s uma. Naravno da Ellen ne stoji iza
ovoga. A ako je istina to što govorite, kako je mogla ući u kućicu? Samo smo
Layla i ja imali ključeve.
- Možda je Ellen pronašla tvoj ključ i napravila duplikat.
- Nemoguće, ključevi su bili u sefu u banci.
176
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Onda je možda Layla napravila duplikat i poslala ga Ellen prije no što je
nestala.
- Ne bi to bila učinila a da me ne pita. - Ponovno ih sve pogledam. -
Slušajte, Ellen nije takva. Nije bolesna, a nije ni okrutna. Osim toga, morala bi
biti fantastična glumica da me uvjeri u Laylin povratak. - Ne uspijevam ih
razuvjeriti. Budući da vjerujem njihovu sudu, počinje me izjedati crv sumnje.
Naposljetku, njihova bi teorija mnogo toga objasnila, primjerice kako su
babuške tako lako ostavljane pred kućom a da nitko nije vidio sumnjivca. Kad
se pojavila prva babuška, Ellen se samo morala pretvarati da ju je pronašla
na zidiću i ja sam joj povjerovao. Drugu je mogla onamo staviti kad sam toga
jutra otišao u selo. Ruby se već dosjetila kako je Ellen mogla treću babušku
staviti na automobil u Cheltenhamu. Četvrtu, onu u Čavki, mogla je kriomice
staviti na tanjurić dok je išla na zahod. Što se tiče babuški koje su stigle
poštom, morala se samo odšetati do poštanskoga sandučića dok sam ja bio u
radnoj sobi - izbivala bi najviše deset minuta. Ja ne bih ni primijetio da je
nema. Uostalom, nije li mi onom prilikom predbacila da i ne znam da je nije
bilo? A nedjeljom, kad pošta ne stiže, opet je samo stavila babuške na zidić:
prvu kad sam otišao u selo po kruh, a drugu dok smo zajedno izlazili. Samo je
morala ostati korak-dva iza mene i ispružiti ruku. Ništa ne bih bio primijetio.
Vrtim film u glavi. A što je s babuškom koju sam pronašao na Pharos
Hillu? Kako se ona zatekla ondje? Kad sam toga jutra odlazio, Ellen je bila kod
kuće. No ja sam najprije otišao u kućicu u St Mary’s, tako da je ona imala
dovoljno vremena da ode na Pharos Hill prije no što ja shvatim gdje bih
zapravo trebao biti. Znala je da ću, kad mi kaže da adresu znam, automatski
pomisliti na St Mary’s. Je li se smijala gledajući me kako žurim na tajni
sastanak s Laylom?
Sve se izglednijim čini da mi je zaista Ellen priuštila ovih nekoliko tjedana
užasa. Osjetim kako me preplavljuje bijes.
- Pogledat ću u njezino računalo - kažem grubim glasom. - Idem vidjeti je
li mi ona slala poruke.
- Znaš li njezinu lozinku? - pita me Ruby.
- Ne znam, ali vraški ću se potruditi da je pogodim. - Ustanem. - No ako je
zaista tako izopačena, teško da ćemo išta pronaći.
Svi troje slijede me u Elleninu radnu sobu. Spojim njezino računalo,
uključim ga u struju i upalim. Sjedam za stol te unosim adresu Rudolpha Hilla.
- Imamo tri pokušaja da pogodimo lozinku, nakon toga će nam blokirati
pristup - sine mi. - Ima li netko ideju?
- Ne vjerujem da je izabrala nešto apstraktno, prije nešto povezano s
ovom pričom - kaže Ruby.
- Možda Pharos Hill? - predloži Harry. - Ondje ste imali komemoraciju.
177
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Dobro, a što iza Pharos Hilla? Datum?
- Pokušaj Pharos Hill i datum kad je održana komemoracija.
- U redu. - Utipkam PharosHilll40413. Ne prolazi.
- Možda Pharos Hill i datum Ellenina rođenja? Ili Laylina?
- Znači, držimo se Pharos Hilla.
- To nam je vjerojatno najsigurniji izbor - kaže Harry.
Ponovno utipkam PharosHill. - Koji ću onda datum rođenja?
- Laylin - odgovori Ruby. - Ipak je klupa podignuta u spomen na nju.
Dodam 260486. Ne prolazi.
Pokušavam se uživjeti u Elleninu glavu. Koji bi još datum mogao imati
veze s Pharos Hillom? Jedino mi datum komemoracije pada na pamet.
- Posljednji pokušaj - kažem. Utipkam PharosHill. - Ima li netko prijedlog
za ostatak lozinke?
- Pokušaj s godinom komemoracije, samo godinom - predloži Tony. -
Upiši 2013. Ljudi u lozinkama uglavnom koriste godine, ne datume.
Na PharosHill dodajem 2013.
- Ajme meni - dahne Ruby. - Ušli smo!
- Kao da je željela da joj uđeš u elektroničku poštu - primijeti Harry. Zatim
naglo ušuti i zagleda se u monitor. Među dolaznom poštom samo su moje
poruke.
Srce mi tupo tresne u grudima. Ne želim otvoriti spremnik poslanih
poruka, a znam da moram. Kliknem, moleći se da bude prazan. Ali ne, sve su
tu - sve poruke koje mi je Layla poslala.
U sobi vlada grobna tišina.
Rukom prolazim kroz kosu. - Sranje.
- Žao mi je, Finne - tiho kaže Ruby.
Ponovno bacim pogled na monitor. - Ne. Ovo nije Ellen koju ja poznajem.
Ona je jedna od najstabilnijih ljudi koje sam ikad upoznao. - Okrenem se na
stolcu, pogledom tražim Harryja. - Ti je poznaješ, Harry. Misliš li da bi bila
sposobna za ovakvo što?
- Pa i ne - priznaje on. - Ali koliko dobro smo je zapravo poznavali? Imala
je težak život. Prvo je izgubila majku, pa Laylu, na kraju i oca. Tko zna kako je
sve to utjecalo na nju?
- Već smo ionako zaključili da osoba koja ti šalje babuške i poruke nije pri
zdravoj pameti - podsjeti me Ruby.
- Ma znam, ali ovakvo što? Mislim, zašto?
- Ne znam. Možda ti se želi osvetiti za Laylin nestanak?

178
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Moguće - kaže Tony. - Ima neke izopačene logike u tome. Ona možda
misli da si ti kriv što je izgubila sestru.
- Ali ja sam to skupo platio! - bijesno kažem. - Itekako skupo! Zašto mi je
to još jednom priuštila?
- Da te iskuša? - kaže Ruby.
- Bit ćemo u kuhinji - kaže Harry i spusti ruku na moje rame. Oni odlaze,
a ja ostanem sjediti u radnoj sobi žene koja mi je u roku od samo nekoliko
minuta postala potpuni stranac.
Teško mi je zanemariti osjećaje, ali moram jer od njih ne mogu jasno
misliti. Ponovno pogledam poruke. Sjetim se Harryjeva komentara o tome
kako je Elleninu lozinku lako pogoditi, kao da je htjela da vidim poruke koje
mi je slala. U protivnom bi ih bila izbrisala prije no što je otišla. Zato je i
iskopčala računalo, htjela mi je svratiti pozornost. Ali zašto je htjela da ih
pronađem? Zato što se ponosila sobom i htjela se pohvaliti svojom
genijalnošću? Ili iz ljubaznosti, da me ne ostavi u neizvjesnosti? Je li mi zato
ostavila onu babušku ispod vrata tavana, kako bi me odvela do škrinje pune
babuški? Čini se da mi je htjela priznati da je to cijelo vrijeme bila ona.
Bespomoćnost me pogodi poput fizičkoga udarca. Teško mi je prihvatiti
da je relativna sreća koju sam pronašao s Ellen zauvijek nestala, a još i više
da se temeljila na laži. Ako me htjela povrijediti, odabrala je najučinkovitiji
način. Teško mi pada ta spoznaja, to jednostavno nije Ellen koju sam
poznavao. Živjeli smo zajedno i voljeli se malo više od godine, a toliko sam
proveo i s Laylom. Dakle, s obje sam sestre bio otprilike jednako dugo - ima
li to neko dublje značenje? Više su mi puta Tony, Harry i Ruby spomenuli da
mi se Layla javila jer je sada ključni trenutak. Svi četvero pretpostavili smo
da je najava vjenčanja potaknula Laylin povratak. Možda je to dvoje
povezano: kad me Ellen navela da je zaprosim, kucnuo je čas da ugasi našu
vezu. Možda joj se činilo da time izda je vlastitu sestru? To bi značilo da je
cijela naša veza bila svojevrstan test, a ja sam pao kao kruška. Ipak, pokazati
takvu odanost sestri, toliko se potruditi, zaista nije u granicama normalnoga.
Gnjev me ošine poput groma. Moram pronaći Ellen. Kamo li je mogla
otići? U inozemstvo? Ne s Peggy. U kućicu u St Mary’su? Ili nekamo drugamo,
gdje misli da je neću pronaći? Ako je otišla čim sam ja odjurio u St Mary’s,
dosad je već mogla prijeći pola zemlje. Na jug ne bi krenula, to nije dovoljno
daleko. Zacijelo je znala kamo ide, ne bi besciljno vozila usred noći. Možda je
u nekom hotelu, spava snom pravednika dok ja proživljavam
pakao? Impulzivno privlačim njezinu tipkovnicu i pregledavam
nedavna pretraživanja na internetu, nadajući se da ću pronaći poveznicu za
Booking.com ili neku drugu stranicu za rezervaciju smještaja. Nema ničeg
takvog, ali nalazim poveznicu za stranicu tvrtke CalMac Ferries. Brzo je

179
Knjige.club
 Tatum & Ruby
otvaram: riječ je o brodarskoj tvrtki koja nudi trajektni prijevoz između
kopna i Hebrida. Pogledam malo pomnije i nalazim red plovidbe za trajekte
koji povezuju Ullapool i Stornoway na otoku Lewisu.
- Harry! - zaderem se.
- Je li sve u redu? - pita me i dotrči.
- Kako se najbrže može doći na Lewis? - pitam ga u panici. - Postoji li neki
let?
- Nemam pojma. Ne znam postoji li na Lewisu uopće aerodrom. Zašto
želiš onamo?
- Zato što je onamo Ellen otišla. Tražila je red plovidbe za trajekte, što
znači da je vozila dotamo, ili je dio puta išla vlakom. Ali zacijelo se može
nekako brže. - Odlazim na Google i utipkam
„letovi za Lewis“. - Da, u Stornowayu je aerodrom. Mogu odletjeti do
Glasgowa i ondje hvatati drugi zrakoplov.
Počinjem proučavati red letenja, svjestan da mi Harry stoji iznad glave i
ništa ne govori.
- Koliko je sati? - pitam ga. - Ima let iz Birminghama za Glasgow u
jedanaest i četrdeset, stignem li na njega?
- Možda - nevoljko mi odgovori Harry. - Tek je osam i trideset. Ali čak ako
Ellen i jest ondje, misliš li da je dobra ideja tako joj banuti?
- Apsolutno! Moram s njom razgovarati. Želim znati zašto je smislila ovu
bolesnu igru i uvjerila me da je Layla živa. Hoću je pitati kako je mogla biti
tako okrutna!
- Zašto ne pričekaš nekoliko dana? Čemu žurba? Razgovaraj najprije s
Tonyjem.
- Ne. - Žestoko odmahnem glavom. Opet se okrenem prema monitoru. -
Ne stignem li na let za Glasgow, imam drugi u dvanaest i četrdeset, za
Edinburgh.
- Možda ne uspiješ dobiti kartu za danas - upozori me Harry kao da se
nada da i neću.
- U tom ću slučaju naručiti privatni zrakoplov - odlučno odvratim. - Idem,
Harry, nitko me neće zaustaviti.
- Onda ja idem s tobom.
- Ne. Samo tren, ima jedna karta za let za Glasgow. - Treba mi neko
vrijeme da kupim kartu. Završivši, podignem glavu i zateknem ga kako me
promatra. - Hvala, Harry, ali idem sam.
- Daj da te barem odvezem na aerodrom.

180
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Oklijevam, ali onda shvatim da sam previše nervozan da bih vozio. -
Hvala. Ali Ruby i Tonyju ne možemo reći kamo idemo, dobro?
Rezignirani izraz njegova lica kazuje mi da su se njih troje nadali da će
me razuvjeriti, no ipak kimne glavom. Odlazimo u kuhinju. Ruby i Tony sjede
čvrsto držeći šalice s vrućom kavom, kao da se pripremaju za nadolazeću
oluju.
- Pametno - poticajno nam kaže Ruby čuvši da se Harry i ja idemo malo
provozati ne bismo li razbistrili glave. Obojica znamo da će ga ubiti kad dozna
istinu.
Ne uzimam čak ni rezervnu odjeću. Ne namjeravam ostati na Lewisu.
Idem onamo iz jednog jedinog razloga.

181
Knjige.club
 Tatum & Ruby

PEDESET I SEDAM

Finn

D o aerodroma nam je trebalo malo više od sata. Tijekom vožnje

proučavam put do Ellenine kuće na Lewisu. Znam da je negdje na
Pentland Roadu, a sjećam se da mi je Layla pričala kako su kao djeca ona i
Ellen u šetnji s majkom običavale vući štapove po rešetki za stoku ispred
njihove kuće. Spominjala je i jezero u blizini. Koristim sve što znam da bih
pomoću Google Mapsa otprilike locirao kuću. Nije lako jer se Pentland Road
na jednome mjestu račva, ali onda u liievome kraku ugledam rešetku za
stoku, jezero i kamenu kuću, sve vrlo blizu jedno drugoga.
Harry želi sa mnom ući na aerodrom, no uspijevam ga nagovoriti da se
vrati ostalima.
- Čuvaj se - kaže i zagrli me. Glas mu je miran, no jasno čujem upozorenje
u njemu i znam da nisam ja taj za kojega je zabrinut.
Na putu zamalo poludim. Prvo putujem avionom, onda tumaram po
glasgowskom aerodromu, pa opet letim - a cijelo to vrijeme mislim samo na
jednu stvar: Layla se nije vratila, nikad je više neću vidjeti. Te mi se riječi vrte
po glavi i u meni raste gnjev koji osjećam prema Ellen. Kad napokon stignem
u Stornoway, dočeka me pljusak i neugodan vjetar koji polako prerasta u
pravu oluju. Moje ionako sumorno raspoloženje još se više smrkne. Prođe još
jedan sat nerviranja dok konačno ne stignem u seoce Marybank i krenem
prema Pentland Roadu. Sam sam si kriv. Trebao sam unaprijed dogovoriti da
me unajmljeni automobil čeka, a ne uzdati se u to da ću ga bez problema naći
po slijetanju. Isprva se nižu pašnjaci s pokojom ovcom i niskim kućama od
bijeloga kamena, a onda krajolik postaje depresivan i negostoljubiv -
beskrajna tresetišta dokle pogled seže. Jedina utjeha oku daleka su brda,
melankolična i prijeteća, tu i tamo ogoljena do kamena. Putem ne susrećem
ni jedno drugo vozilo, što samo pojačava dojam da vozim na sam kraj svijeta.
Misli mi se stalno vraćaju na ključeve. Nešto u toj priči ne drži vodu. Da je
Layla htjela Ellen dati duplikat, za slučaj da poželi doći u St Mary’s dok nas
nema, bila bi mi rekla. Nema nikakvog razloga zašto ne bi, znala bi da neću
imati ništa protiv. Dakle, izglednija je varijanta da je Ellen imala Layline
ključeve otkako je Layla nestala. Je li joj ih Layla poslala još s onoga

182
Knjige.club
 Tatum & Ruby
parkirališta na odmorištu autoceste? Ili joj ih je - sad mi srce počne brže
lupati - osobno dala?
Tako zamišljen, na trenutak izgubim kontrolu nad automobilom te on
prokliže ulijevo. Muči me ta najnovija sumnja: da se Layla u nekom trenutku
nakon nestanka našla s Ellen. Možda me zato Ellen nikad nije pitala što se
zbivalo one noći - jer je već znala? Možda zato nikad nije nagađala o tome
gdje bi Layla mogla biti, je li oteta, je li živa ili mrtva - jer je već znala? Sve
sam to dosad pripisivao njezinoj obazrivosti prema meni, no možda je
njezina suzdržanost skrivala mračnu tajnu. Je li se Layla nekako domogla
Lewisa nakon nestanka s odmorišta u Fonchesu? Je li me Ellen zato dovela
ovamo, je li zato na svome računalu ostavila poveznicu za trajektnoga
prijevoznika? Zato što je Layla ovdje?
Teško mi se koncentrirati na vožnju dok mi se teorije tako roje po glavi.
Podsjetim samoga sebe na sve što je Ellen učinila, na njezine podmukle igrice,
tajne, laži. Nije li me od početka htjela uvjeriti da je Layla živa? Ne znam što
je istina, ali siguran sam da Ellen o Laylinu nestanku zna više no što uopće
mogu naslutiti.
Cesta se pretvara u uski put na kojemu se ne mogu mimoići dva vozila.
Svaka rupa, svaka kvrga na njemu samo raspiruje bijes koji u meni plamti
otkako sam na Elleninu računalu ugledao poruke koje sam pisao Layli. Kroz
kišu uspijevam nazrijeti tamnu površinu jezera, iz koje poput trodnevne
brade strši crni šaš. Usporavam i pogledom tražim rešetku za stoku. Tek koji
trenutak kasnije prelazim preko nje i gubim koncentraciju. Zaustavljam se s
druge strane rešetke. Dok izlazim iz automobila, osjećam navalu adrenalina.
Osvrnem se oko sebe, dlanom štiteći oči od kiše. Pedesetak metara ispred
sebe, na brdu meni zdesna, stoji stara kamena kuća rebrastoga krova,
mjestimično zahrđalog. Čak i odavde vidim da je napuštena. Unatoč tome,
zgurivši se na pljusku, krećem po grbavome puteljku prema kući. Kiša mi nije
bila ni na kraj pameti kad sam u Simonsbridgeu odjenuo tek majicu kratkih
rukava i lagani pulover; mokar sam do kože. Dok prilazim kući, sve mi je
jasnije da sam pogriješio došavši ovamo. Ni po čemu se ne može zaključiti da
ovdje netko živi, nijedan prozor nije osvijetljen. Shvatim da nema traga
Elleninu automobilu - bilo bi logično da ga je parkirala pored rešetke za
stoku, gdje sam i ja parkirao svoj. Sine mi da je poveznica za CalMac Ferries
još jedna od njezinih varka, trik kojim me željela omesti u pronalaženju
njezina pravog skrovišta. Neopisivo frustriran, zaurlam od bijesa.
Prene me nešto - zvuk. Začujem ga opet: tihi lavež.
- Peggy! - povičem. Sad tek vidim da su vrata kuće odškrinuta; Peggy ih
odgurne njuškom i dogega se do mene.

183
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Peggy! - Čučnem i pustim je da me poliže po licu, kažem joj da je
ljepotica, da mi je strašno nedostajala. Jer, duboko u meni, Peggy je uvijek
predstavljala Laylu.
Layla. - Peggy, gdje je Ellen? - pitam. Još me jednom njuškom pomiluje po
licu, a onda izmigolji od moga zagrljaja.
Slijedim je u kuću. Prvo što primijetim je velika hladnoća. Kroz otvorena
vrata zdesna ugledam Ellen na kauču, zgurenu pod dekom. Morala je čuti
motor moga automobila i Peggyn lavež; zasigurno zna da sam ovdje, ali ne
miče se. Trenutak kasnije podigne glavu, kao da je tek sad primijetila da sam
ovdje. Zadovoljan izraz njezina lica - ipak me uspjela dovući sve do Lewisa -
totalno me raspali.
Koraknem prema njoj.
- Došao si - kaže. Glas joj drhti od hladnoće, ili možda živaca.
- Kako si mogla, Ellen? - grubo je pitam. Vidim da se Peggy smotala pod
njezinim nogama. Još jedna izdaja. - Kako si mogla biti tako okrutna?
Njezino lice, puno očekivanja, tužno se objesi. Neizrecivo sam ponosan
što sam je nadigrao.
- Mislila sam... - pokoleba se.
- Što si mislila? - zarežim.
- Da si došao da me vratiš.
- Vratim? - Pogledam je s nerazumijevanjem. - Kamo? - Zuri u mene,
bezizražajna izraza lica. - U Simonsbridge? - Spusti glavu. Ili je to upravo
kimnula? - Nisam došao da te vratim, ne želim da se vratiš. Ne nakon onoga
što si učinila. - Trzne se u strahu pred mojim gnjevom. - Zašto si to učinila,
Ellen? Bili smo sretni, zar ne? Trebali smo se vjenčati, za ime Božje! Zašto ti
to nije bilo dovoljno?
- Zato što me nisi volio, barem ne kao što si volio Laylu.
Ignoriram beznadnost u njezinu glasu i ponovno koraknem prema njoj. -
Nikad te ne bih mogao voljeti kao što sam volio Laylu - kažem stojeći iznad
nje. - Zašto si me htjela uvjeriti da je Layla živa? Sve bih ti još nekako oprostio,
samo to ne.
- Layla i jest živa - šapne.
Srce mi žestoko lupi. - Gdje je onda?
Ellen izvuče ruku ispod deke. - Ovdje - kaže i prstom se lupne po glavi.
Ružno se nasmijem. - Luda si. - Zgrabim je za ramena i unesem joj se u
lice. - Ellen, odakle ti Laylini ključevi? - Ništa mi ne odgovori pa je protresem.
- Odakle ti Laylini ključevi? - ponovim glasnije.
- Dala mi ih je.

184
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Kada? - zarežim. - Prije no što je nestala? Ili nakon toga?
- Nakon.
- Je li Layla otišla na Lewis? Je li?
Oči joj se napune suzama. - Jest - prošapće.
Isprekidano ispustim dah. Čuvaj se, upozori me neki glas. Nemoj
zaboraviti da ona laže.
- Kako je došla ovamo? Kako se iz Francuske prebacila dovde?
Ponovno samo bezizražajni izraz lica. I dalje je potežem za ramena pa je
na kraju osovim na noge. Posrne prema meni, a ja se moram suzdržati da je
ne odgurnem.
- Odgovori mi, Ellen! Kako je Layla iz Francuske stigla na Lewis?
- Neka ju je žena povezla. - Glas joj drhti. - Onda se skrila u nečijem
kombiju, pa je autostopirala do trajekta, a na kraju je išla pješice.
- Lažeš! Nikakve žene nije bilo!
- Bilo je. - Ellen kimne glavom. - Vozila je onaj auto parkiran ispred
zahoda.
- To je bio muškarac!
- Nije, ne. - Žestoko odmahne glavom. - Bila je žena.
Buljim u nju. Je li moguće da ima pravo? Možda zato policija nikad nije
pronašla vozača?
- Ako je Layla došla na Lewis - nastavljam dalje - kako to da je policija nije
pronašla?
Lukavo zaškilji. - Skrila se.
- Gdje?
- Ovdje.
- Zašto? Zašto se skrila?
- Da je on ne pronađe.
- Ma tko? - povičem. Odjednom mi se strah uvuče u kosti.
- On. - Šutim. - Naš otac.
Znači, ne ja. Netremice je gledam, jedva da je mogu prepoznati. Pitam se
je li luda ili pak vrlo pametna.
- Koliko se dugo skrivala?
Ellen se nasmiješi. - Zauvijek.
Od njezina me osmijeha podilaze srsi. - Je li Layla mrtva, Ellen?
Ispusti neki zvuk: napola smijeh, napola jecaj. - Zamalo.
Obuzme me grozna jeza. - Gdje je Layla, Ellen?

185
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Pogled joj pobjegne prema vratima, istrgne se iz moga stiska i istrči iz
sobe.
- Ellen! - zagrmim, a grmi mi i u ušima. Jurnem za njom. - Ellen!
Spustio se sumrak i smračio nebo. Vjetar mi šiba lice dok trčim za njom
po mekome tlu. Sustignem je kod kamenoga zida, zgrabim je za ruku i
okrenem prema sebi.
- Gdje je Layla? - vičem, svjestan da Peggy iza mene reži, što inače nikad
ne čini. - Reci mi gdje je? - Tresem je svom snagom, tako da i ne može
odgovoriti, ali ne mogu se suzdržati, u meni je takav bijes da je želim ubiti. -
Gdje je Layla?
- Nemoj, Finne! - vrisne. Zbog nečega u njezinu glasu istoga je trena
prestanem tresti. Grubo je odgurnem. Ona povikne, začujem udarac - ne, ne
udarac, krcanje, zvuk razbijanja lubanje o kamen. Ništa ne vidim, strašna je
izmaglica, ne u zraku, već u mojim očima. Podignem lice prema nebu da mi je
kiša spere. Isprekidano dišem, očajnički se pokušavajući dovesti u red.
Uspijem se dovoljno sabrati, spuštam glavu, otvaram oči. Fokusiram Ellen,
koja nepomično leži na tlu. Srce mi poskoči od straha.
- Ellen! - Čučnem pored nje, nadvijem se nad nju, štiteći je od vjetra i kiše.
- Ellen!
Vjeđe joj zatrepere i polako otvori oči. Koža joj je poput voska, no to nema
veze s kišom.
- Layla - šapne. - Layla.
Malčice joj pridignem glavu da me može vidjeti. - Sve će biti u redu -
očajnički joj obećavam.
- Layla.
- Layla nije ovdje - nježno joj kažem.
Odmahne glavom. Iz nosa joj počne curiti krv.
- Layla - ponovi. - Ne Ellen, Layla.
Fiksira me pogledom, zatim sklopi oči. Zurim u nju, a moj se strah
udvostručuje. I dalje joj pridržavajući glavu, drugom joj rukom pokušavam
opipati bilo. Prsti mi drhte na njezinoj mokroj koži. Srce joj kuca, ali slabašno.
Pored mene Peggy počne cviliti.
- Sve je u redu, Peggy - kažem joj. - U redu je.
Vadim mobitel iz džepa i uključujem ga. Kao što sam se bojao, nema
signala. Osvrćem se oko sebe ne bih li ugledao kuću ili nekoga tko bi mi
mogao pomoći. Nema nikoga i ničega, pa podignem Ellen u naručje i odnesem
je do automobila. Trudim se biti što brži a da se ne poskliznem ili spotaknem
preko Peggy, koja mi je doslovno za petama. Otvaram vrata, spuštam Ellen na

186
Knjige.club
 Tatum & Ruby
stražnje sjedalo, skidam pulover. Dok ga oblikujem u improvizirani jastuk,
vidim da mi je ruka kojom sam pridržavao njezinu glavu sva krvava.
Peggy ulazi i liježe na pod. Zatvaram vrata za njom, ponovno bacam
pogled na mobitel. I dalje nema signala.
Vozim najbrže što mogu, najbrže što se usudim. Dok brisači cvile po
vjetrobranskom staklu, govorim Ellen da će sve biti u redu, da će ona biti
dobro. Istovremeno moj um pokušava prevariti njezine zadnje riječi. Ne
Ellen, Layla. Ne Ellen, Layla.
- Ne. - Netko zastenje, ali ne Ellen, nego ja. - Bože, molim Te, samo da nije
to, samo da nije to.
Stižem do kraja uskoga kolnog puta, pa sad vozim brže jer je cesta bolja.
Dok se bližim Stornowayu, čujem kako mi na mobitel u isti čas stiže valjda
stotinu poruka. Shvatim da sam ulovio signal pa stajem uz rub ceste da
nazovem hitnu pomoć. Imam propuštene pozive od Harryja, Ruby i Tonyja,
kao i njihove SMS poruke da im se hitno javim. Ignoriram ih i okrećem se da
provjerim kako je Ellen. Srce mi stane - lice joj je smrtno blijedo, i leži mirno,
posve mirno. Bacam mobitel na suvozačko sjedalo, nagnem se prema njoj i
uhvatim je za ruku, nespretnim joj prstima pokušavajući opipati bilo. Ne
mogu ga pronaći. Prisilim se da se smirim, umirim prste i pokušam ponovno.
Opet ništa. Pustim njezino zapešće, svom silinom otvorim vrata i izađem, a
vjetar me baci na auto. Otvorim stražnja vrata i nadvijem se nad Ellen, štiteći
je od kiše. Ovaj put joj bilo potražim na vratu; molim se da napipam nešto,
ma kako slabo, samo da znam da je još živa. No onda bacim pogled na smotani
pulover pod njezinom glavu: više nije umrljan, već natopljen njezinom krvlju.
Otme mi se glasan jecaj. Mobitel mi zazvoni pa posegnem na suvozačko
sjedalo po njega i, sav izvan sebe, javljam se, ne mičući pogled s Ellenina lica.
- Finne, ti si, hvala Bogu! Slušaj - zabrinutim mi glasom kaže Harry. -
Moraš provjeriti elektroničku poštu. Poslao sam ti nešto što sam pronašao na
Elleninu računalu. Moraš to pročitati, razumiješ? Moraš to pročitati prije no
što vidiš Ellen. Finne! Finne, jesi li ondje?
Prekidam poziv. Harry je zakasnio. Moram zvati hitnu pomoć. Ali
prekasno je, apsolutno prekasno. Potonem na cestu. Ellen je mrtva. Te mi
riječi bubnjaju po glavi. Ellen je mrtva, Ellen je mrtva, Ellen, ne Layla. Ne
Layla. Molim Te, Bože, ne Layla. Daj da je to Ellen. Ako sam nju ubio, mogu
živjeti s time.
Ipak, znam pravu istinu. Čak i prije no što otvorim Harryjevu poruku,
prije no što pogledam dokument u privitku, znam. Svejedno ga pročitam.

Još sam ovdje. Ellen me nije uspjela nadvladati, ne sasvim. Nije

znala da sam tako snažna, nisam ni ja. Ipak, ona nije otišla. Još se
187
Knjige.club
 Tatum & Ruby
mota ovuda, vreba u sjenkama, osjećam je. No zasad šuti, a dok ona
šuti, mogu jasnije misliti. Stoga ću vrijeme koje mi je preostalo
iskoristiti da napišem pismo Finnu, za slučaj da stvari ne ispadnu
kako se nadam.
Dakle, Finne, ovo je za tebe. Kad sam one noći nestala, nisam
razmišljala o tome što radim, ni kamo idem, samo sam se htjela
maknuti što dalje od tebe. Vidiš, mislila sam da ćeš me ubiti. Sada
znam da me ne bi ubio, da si se maknuo kako mi ne bi naudio. No
tada to nisam znala. Shvatila sam tek kad sam pročitala tvoje
pismo.
Muškarac kojega si vidio na izlasku iz zahoda nije bio vozač
automobila parkiranog ispred - zacijelo je vozio jedan od onih
kamiona. Onaj je auto vozila žena. Kad sam se s prilazne ceste
strčala na autocestu, zamalo me pregazila. Nagazila je na kočnicu i
zaustavila se tik do mene, a ja sam otvorila vrata sa suvozačke
strane i ušla. Izgledala je prestravljeno, no onda se niz prilaznu
cestu iza nas spustio kamion pa joj nije bilo druge, nego krenuti
dalje.
Htjela me ostaviti na prvoj benzinskoj postaji, no ja sam se
bojala da ćeš me ti doći tražiti pa sam je natjerala da vozi do iduće,
udaljene nekoliko minuta vožnje.
Dok sam stajala pored crpki, samo sam panično razmišljala o
tome kako ćeš ti svaki čas stići. Nisam znala kako da se domognem
Engleske. Nisam uza se imala putovnicu, samo ključeve kućice u St
Mary'su, jer sam nosila iste traperice kao kad smo otputovali u
Francusku. Nestala je čak i moja mala babuška, očigledno mi je
ispala dok si me tresao. Njezin nestanak uzrujao me više od
činjenice da nemam putovnicu - ona mi je bila jedini podsjetnik na
Ellen.
Odlučila sam da se zasad neću zamarati time što nemam
putovnicu, nego ću se pokušati domoći neke luke. U glavi mi je bila
samo jedna misao, povratka na Lewis, a to me iznenadilo, s obzirom
na to kako sam očajnički htjela otići odande. Pretpostavljam da je
dom uvijek dom, ma kakav on bio, a ionako nikamo drugamo nisam
imala ići. Sa stražnje strane benzinske postaje, skroz na kraju,
stajale su dvije kamp-kućice i jedan kombi. Kamp-kućice bile su
zaključane, no vrata kombija su se otvorila. Ušla sam i skrila se pri
dnu.

188
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Zacijelo sam zadrijemala jer su me probudili glasovi. Muškarac
i žena razgovarali su prilazeći kombiju. Trenutak kasnije krenuli
smo.
U luci nitko nije došao pregledati unutrašnjost kombija; prije
dvanaest godina valjda još nije bilo razloga za to, a bilo je i gluho
doba noći. Zibanje broda ubrzo me uljuljkalo u san. Probudila sam
se tek dok smo pristajali. Budući da sam tako lako stigla do
Engleske, zaključila sam da ću već nekako dospjeti i do Lewisa.
Kad smo se nakon otprilike dva sata konačno zaustavili,
muškarac i žena otišli su ravno u kuću, a kombi ostavili na kolnome
prilazu. Bacila sam se u potragu za nešto novca. Znala sam da ću
autostopom vjerojatno doći do Ullapoola, no ondje ću morati kupiti
kartu za trajekt do Stornowaya. Pronašla sam nekoliko zgužvanih
novčanica u džepu nekih hlača, a u crnoj torbici novčanik sa
šezdeset funti i nekoliko kovanica. Na kraju sam uzela cijelu torbu;
bilo je hladno pa sam ponijela i mušku jaknu, koju sam odjenula
preko svoje, te vunenu kapu da mi prekrije kosu.
Bilo je rano jutro. Sjećam se da sam se pitala gdje si ti, jesi li se
vratio u St Mary's, sretan što si me se riješio, ili si još uvijek u
Francuskoj. U daljini sam čula cestu pa sam krenula prema njoj, u
nadi da će mi netko stati. Istoga sam se trena sjetila Ellen, koja bi
se užasnuta da čuje kako se spremam učiniti nešto potencijalno
opasno, i tiho zajecala. Nisam mogla vjerovati da se spremam
vratiti čovjeku koji ju je mučki ubio, a njezino tijelo bacio na
tresetište. Naime, Ellen je upravo ondje, Finne, na tresetištu. Ti je
nikad nisi ni upoznao, samo moju verziju nje.
Moj je otac bio nasilnik i divljak. Ellen je još i podnosio, no mene
je mrzio. Jedino ga je naša majka mogla držati pod kontrolom, a kad
je ona umrla, naš se svijet, oduvijek pun problema, pretvorio u
noćnu moru. Zbog ćudi moga oca, na Lewisu smo živjeli prilično
izolirano. Premda smo Ellen i ja išle u školu, nismo imale prijatelja.
Bile smo autsajderi, obitelj s društvene margine. Na sprovodu moje
majke bilo nas je četvero: moj otac, ja, Ellen i jedna od naših
nastavnica.
Kad nam je majka umrla, Ellen je bilo šesnaest godina, a meni
skoro petnaest. Ellen se više nije vratila u školu, a nitko nije došao
pitati za nju. Sad je ona preuzela majčinu ulogu i počela se brinuti
za mene i oca. Smrt naše majke ostavila je velik trag na meni. Nešto
mi je kvrcnulo u glavi, kao kad te elastična gumica ošine po
prstima. Nisam htjela prihvatiti njezin odlazak, nego sam joj se
obraćala, a zatim odgovarala njezinim glasom.
189
Knjige.club
 Tatum & Ruby
- Hoćemo danas makarone za večeru? - pitala bih.
- Može - rekla bih majčinim glasom prije no što bi Ellen uopće
stigla odgovoriti.
Moga je oca to dovodilo do bjesnila, pa me Ellen preklinjala da
to radim samo kad njega nema u blizini. Međutim, na taj sam se
način nosila s njezinom smrću. Nisam mogla prestati s time, kao što
ni moj otac nije mogao prestati piti. Poprimila sam njezine geste i
mimiku te smo na kraju u mojoj glavi živjele obje. Uskoro sam i ja
prestala ići u školu; ni mene nitko nije tražio. Svi su se previše
bojali moga oca.
Majka je prije smrti Ellen dala kutiju s novcem koji je uzimala
ocu iz novčanika dok bi mrtav pijan spavao. Bio je to njezin dar
nama, karta za bijeg od oca. Čim skupimo dovoljno novca, otići
ćemo zajedno. Ellen je izračunala koliko će nam novca trebati da
stignemo do Londona. Ja sam htjela otići čim napunim šesnaest, no
Ellen je željela da pričekamo moj osamnaesti rođendan. Meni se
odlazak u London doimao poput pustolovine, ali Ellen je bila malo
opreznija. Na Lewisu nismo bile sretne, ali barem smo bile koliko-
toliko sigurne. Važno je bilo samo da ne naljutimo oca. Kad bi bio
kod kuće, Ellen se držala blizu njega, a ja podalje. Ako ne bi vidio
Ellen, vikao je da mu smjesta kaže gdje je. Ako bi vidio mene, urlao
bi da se maknem. Nisam znala zašto me toliko mrzi, ali nije me
bilo briga: nisam mu htjela biti čak ni podnošljiva.
Ellen je htjela da skupimo tisuću funti. Kad joj je majka dala
kutiju, u njoj je bilo više od sedamsto funti, a nama je trebalo skoro
tri godine da skupimo ostatak. U međuvremenu je očev vid silno
oslabio, no odbijao je posjetiti liječnika. Često bih u sumrak
ostavljala stvari razbacane po podu, a onda uživala dok bi se on
spoticao, nadajući se da će jednom nezgodno pasti i raskoliti si
glavu na kamenom podu. Međutim, to se nije događalo, a ja sam sad
već očajnički htjela otići. Željela sam Božić proslaviti u Londonu, ali
Ellen je smatrala da ne bi bilo u redu ostaviti oca prije Stare godine.
Smatrala sam da trebamo otići ne javivši se ocu - no Ellen ni to nije
bilo u redu. „Kakav god bio", rekla je, „ipak nam je otac. Osim
toga, nestanemo li bez glasa, možda pozove policiju i oni nas
prisilno vrate." Meni nije bilo baš izgledno ni da će on zvati policiju,
ni da će nas oni vratiti protiv naše volje, ali nisam htjela riskirati.
Stoga sam udovoljila Ellen, koju je to stajalo života.
Ja sam kriva. Tjedan prije Božića oca je uhvatio bijes kad mu je
Ellen rekla da nema mlijeka za čaj. Verbalno ju je napao kao nikad
prije, nazivao ju je najpogrdnijim imenima koja je mogao smisliti.
190
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Nisam ni bila svjesna što radim kad sam počela na njega vikati
majčinim glasom. Psovala sam ga kako se ona nikad ne bi usudila,
govorila mu da je nasilnik i beskorisna lijenčina te da joj je drago
što nas dvije odlazimo od njega.
- Idite odmah! - rekla sam majčinim glasom i okrenula se prema
Ellen. - Hajde, uzmi Laylu i idite prije no što bude prekasno!
Ne znam je li povjerovao da odlazimo, ali već je nasrnuo prema
meni i podigao ruku. Pokušala sam se izmaknuti, no jednim me
udarcem srušio na pod i, dok sam ondje ležala bez daha, nadvio se
nad mene i počeo me udarati šakama.
Podigla sam ruke da se zaštitim, kadli sam začula glasan
udarac, a zatim očevo bolno stenjanje. Ugledala sam Ellen s
lopatom u ruci, očigledno ju je dohvatila izvana. Čak i tako, ležeći
na podu, prepoznala sam ubojiti pogled u očevim zamućenim
očima i povikala sam Ellen da bježi. Nažalost, nije mu bila dorasla.
S lakoćom joj je istrgnuo lopatu iz ruke i udario je njome. Srušila se
poput čunja i na kamenome podu slomila lubanju. Dok joj se iz
glave slijevala krv, otac ju je bez prestanka udarao lopatom, sve
dok joj od glave nije ostala tek krvava masa. Zatim je bacio lopatu
na pod, podigao njezino beživotno tijelo i odnio ga iz kuće, praćen
krvavim tragom.
Nisam se ni pomaknula. Bila sam paralizirana od šoka, nisam
čak ni zaplakala. Ostala sam u istome položaju, skvrčena na podu,
ruku i dalje podignutih iznad glave. Ne znam koliko je vremena
prošlo dok se otac nije vratio.
- Neka ti to bude škola - rekao mi je kad je stao iznad mene. -
Pokušaj otići i završit ćeš na tresetištu, kao i tvoja sestra. A sad idi
u krevet. - Kad ga nisam poslušala, jer nisam mogla, povukao me za
ruku da ustanem, odvukao do moje sobe i bacio unutra.
Idućih se nekoliko dana slabo sjećam. Preuzela sam Ellenine
kućanske obveze i obavljala ih poput robota, ni ne primjećujući što
radim. Znala sam da ću se u nekom trenu morati probiti kroz
izmaglicu koja mi je zastirala misli, ali ta mi je izmaglica pružala
utjehu jer je u mojoj glavi prikrivala istinu o Ellen. Mogla sam se
pretvarati da je samo otišla na neko vrijeme, kao što sam se
pretvarala i kad je mama umrla.
Izmaglica se polako pomaknula, pa sam barem djelomično
mogla jasno misliti. Znala sam da moram pobjeći. Nije bilo teško -
otišla sam usred noći, dok je moj otac pijan spavao i hodala cijelim

191
Knjige.club
 Tatum & Ruby
putem do Stornowaya. Ondje sam novcem iz naše kutije platila
kartu za trajekt do Ullapoola, a zatim i za vlak do Londona.
Stigavši u London, bila sam tako naivna. Zbog pretrpljenog šoka
nisam sve dobro razradila. Ne znam što bi bilo sa mnom da mi ti
nisi priskočio u pomoć. Nisam mogla prihvatiti Elleninu smrt. Zato
sam samoj sebi slala razglednice, tobože od nje. Bile su to
razglednice koje je ona kupila u trgovini u Stornowayu i koje smo
trebale ponijeti sa sobom kad odemo, da nas podsjećaju na pejzaže
kojima smo prolazile s mamom. Isto tako, napisala sam si čestitku
za rođendan, a onda i za Božić; dok sam ti ih čitala, iskreno sam
vjerovala da su od nje.
Uz tebe sam se osjećala tako sigurno, tako voljeno, da sam se
ubrzo zaljubila. A ako sam te iskreno voljela, kako sam onda mogla
spavati s nekim drugim? Djelomičan razlog je alkohol. S druge
strane, mučila me brzina kojom se naša veza razvijala. Došla sam u
London iskusiti život, a sad sam se već praktički udavala.
Prijateljice su me zafrkavale zbog toga, a kad su iz mene izvukle da
sam prije tebe bila nevina, zgranule su se da nikad neću znati kako
je to spavati s nekim drugim. Ne namjeravam krivicu prebaciti na
njih, no bila sam svjesna da me pokušavaju napiti i da mi svakako
žele namjestiti toga čovjeka. Ne pamtim mu ni ime. Odjednom sam
ga i sama poželjela, htjela sam seks s njime. Sada to zvuči grozno,
no tada sam bila mlada i glupa, a moja me glupost na koncu
stajala svega. Stajala me tebe.
Da mi je netko petnaest mjeseci ranije, kad sam tek otišla,
rekao da ću se vratiti na Lewis i brinuti se za oca kojega sam se
toliko bojala, rekla bih mu da je lud. Trebala su mi dva dana da
autostopom stignem do Ullapoola. Na trajektu do Stornowaya
nitko me nije prepoznao, zašto i bi? Nije da smo Ellen i ja bile
sastavni dio zajednice. Uz to, svoju prepoznatljivu kosu skrila sam
ispod kape i bila odjevena u odjeću koju sama ne bih nikad
izabrala. Ukratko, uopće nisam sličila na sebe.
Dok sam Pentland Roadom hodala prema kući, molila sam se da
se otac ubio pićem, ili da je umro od raka ili dijabetesa. Bio je živ, a
ja sam imala priliku iz prve ruke vidjeti kako se u relativno
kratkom roku čovjek može promijeniti do neprepoznatljivosti.
Prvi znak te promjene bio je kad sam otvorila vrata i ušla u
predsoblje.
- Ellen, jesi li to ti? - zazvao je neki glas. Tek sam nakon
sekundu-dvije shvatila da se to oglasio moj otac, a ne neki
neznanac, kao što sam najprije pomislila. Duboko sam udahnula, a
192
Knjige.club
 Tatum & Ruby
onda ušla u sobu zdesna i zagledala se u čovjeka kojega gotovo
nisam mogla prepoznati. Prepolovio se.
- Ellen? - ponovno reče naginjući se naprijed u naslonjaču. Po
njegovu škiljenju shvatila sam da me zapravo ne može razaznati.
Srce mi je poskočilo u grudima. Uspijem li ga uvjeriti da sam Ellen,
bit će mi puno lakše u životu. No zacijelo zna da je Ellen mrtva,
valjda se sjeća da ju je ubio?
- Da, ja sam - rekla sam Elleninim mekšim, nježnijim tonom
glasa. Bilo mi je drago što ne može vidjeti da se tresem. Njegova je
blizina u meni probudila stari strah.
Ponovno se naslonio. - Onda mi skuhaj čaj.
Pobjegla sam u kuhinju, pitajući se je li to neka varka. Možda on
dobro zna da sam ja Layla i samo se poigrava mnome. No otvorivši
kuhinjski ormarić, shvatila sam da se moj otac ne može ni brinuti
za sebe kako treba, a kamoli smišljati igrice. U ormariću nije bilo
ničega osim čaja i goleme vreće smjese za kašu, a u sudoperu hrpa
suđa. Dok sam čekala da voda za čaj zavri, otišla sam do njegove
spavaće sobe i otvorila vrata. Zapuhnuo me kiseli smrad. Ne samo
da moj otac mjesecima nije promijenio plahte, već je bio
inkontinentan.
Odnijela sam mu čaj. Mlijeka nije bilo; sjetivši se kako je ista
situacija dovela do Ellenine smrti, ruka mi se tresla dok sam mu
pružala šalicu.
- Gdje si bila? - pitao je.
- U Edinburghu - odgovorila sam, diveći se samoj sebi s kakvom
sam lakoćom usvojila Ellenin glas.
Zagunđao je. - Ona tvoja sestra isto se pokupila.
- Otišla je u London - rekla sam. Ne samo da je zbog dijabetesa
izgubio vid, nego mu je alkoholizam, ili možda rak, načeo mozak.
Umjesto sažaljenja osjetila sam olakšanje.
Sutradan sam skratila kosu do ramena jer je Ellen nosila tu
dužinu, samo sam je još morala potamniti. Kad sam
Elleninim starim biciklom krenula u grad po hranu i boju za kosu,
odjenula sam njezinu odjeću i svezala rubac oko glave.
Saznala sam da me policija vodi kao nestalu tek tjedan nakon
dolaska na Lewis, kad sam na klupi pred supermarketom pronašla
novine koje je netko ondje ostavio. Uhvatila me panika. U članku se
uopće nije spominjao Lewis, samo London. Međutim, nakon
nekoliko dana ipak se pojavila policija, a odmah za njom i neki
novinar. Tresla sam se od straha da će netko znati da sam ja Layla,
193
Knjige.club
 Tatum & Ruby
no kad je moj otac povikao: „Ellen, što se zbiva?", pitali su me samo
kad sam se zadnji put čula sa sestrom i rekli mi da ih nazovem ako
mi se opet javi. Što je najčudnije, već sam se osjećala kao Ellen, pa
mi nije bilo teško govoriti o Layli kao o sestri. Ionako nisam htjela
biti Layla. Bilo me sram što sam uprskala priliku za boljim životom.
Nisam zaslužila da postojim.
Novinar se nije dugo zadržao; jedino što je uspio doznati prije
no što mu je moj otac rekao da se tornja jest da je Layla „niškoristi".
Kasnije, kad sam u novinama pročitala da si me navodno zaprosio,
bila sam ljutita i uzrujana. Shvaćala sam zašto im nisi rekao istinu
- da jesi, na policiji bi mislili da si me ubio u afektu. Ipak, bila sam
bijesna zbog tvojih laži, a uz to mi se činilo da na fotografijama u
novinama samo glumiš da si shrvan. Unatoč tome, laknulo mi je
kad mi je Tony javio da nećeš biti optužen nizašto. Policija je
najviše bila sklona teoriji da sam oteta, a meni je to odlično
odgovaralo. Stoga sam ti odlučila pisati i potpisati se kao Ellen. U
pismu sam ti napisala da znam kako nikad ne bi naudio Layli; htjela
sam vidjeti što ćeš reći, hoćeš li priznati našu svađu i izraziti
kajanje. No ti si govorio samo o tome koliko si bio sretan sa mnom
i ja sam znala da te ne mogu pustiti, ne sasvim. Bila sam zahvalna
Tonyju na svakoj vijesti o tebi.
Kad je Tony predložio da održimo komemoraciju, gotovo sam
već zaboravila da sam nekoć bila Layla. Otac mi je umro prije
gotovo godinu dana i živjela sam u lijepom unajmljenom stanu u
Edinburghu. Mogla sam si ga priuštiti zahvaljujući zemljištu uz
Pentland Road koje je otac posjedovao, a koje sam nakon njegove
smrti prodala. Pri pomisli na ponovni susret s tobom zadrhtala
sam iznutra; brinulo me hoće li se Layla vratiti, premda sam se sad
posve srodila s Ellen. Njezine su mi geste bile sasvim prirodne, kao
nekoć majčine. Jela sam, govorila, hodala, stajala kao Ellen. Spavala
sam na leđima, jedne ruke ispružene iznad glave, a ne sklupčana
kao Layla. Razmišljala sam kao Ellen, smijala se kao Ellen, smiješila
se kao Ellen - ne široko poput Layle jer je Ellen bila ozbiljnija. Ipak,
nešto duboko u meni - možda ostatak Layle - željelo je otići na
komemoraciju.
Sjećaš li se kako si me jedva pogledao? Da jesi, možda bi u meni
prepoznao Laylu. Ali nisi, no zato je ona prepoznala tebe. Žudjela je
da te dotakne, da poljubi sitne bore oko tvojih očiju, da ti zagladi
kosu kao nekada. Kasnije, kad sam se vratila u Edinburgh, nije me
puštala na miru. Osjećala sam kako se probija na površinu, kako
ponovno želi biti dio tvoga života. Stoga sam je podsjetila što je
194
Knjige.club
 Tatum & Ruby
učinila, kako te izdala. On te više ne želi, prijezirno sam joj govorila.
Ali ti bi ga mogla imati, lukavo mi je rekla. Poskočila sam jer joj
odavno nisam čula glas. Ti bi mogla imati Finna. Zadrhtala sam pri
samoj pomisli. Nije li on nasilan, kao što je bio i naš otac?
Postaneš li savršena i nikad ga ničime ne uzrujaš, mogao bi biti
tvoj, ustrajala je. A tebi neće smetati? pitala sam. Otići ćeš i nećeš se
vraćati? Pustit ćeš me na miru, pustiti me da budem Ellen? Hoću,
odgovorila je. Ako mi obećaš da ćeš ga voljeti i čuvati.
Veselila me mogućnost da te opet imam. Nisam željela zauvijek
ostati sama. No znala sam da je preda mnom dug put i da možda
neću uspjeti. Za početak sam održavala kontakt s Harryjem. Dok
sam čekala da naše prijateljstvo procvjeta, počela sam se
dvostruko više truditi da se probijem kao ilustratorica. Pošto sam
godinu i pol s mapom ispod ruke bezuspješno obilazila izdavače po
Edinburghu, Glasgowu i Londonu, konačno me pod svoje uzeo
agent u Finsburyju.3 Otad, svaki put kad sam se spremala u London,
javila bih Harryju da dolazim. Ti si tad već ponovno radio za njega
i preko tjedna si živio u njegovu stanu pa bismo se Harry i ja nalazili
u hotelskome baru. Mislim da me žalio zbog tužne životne priče i
zato što nisam imala nikoga svog.
Jednoga sam dana podvila rukave svoje košulje i Harry je
komentirao da imam istu kožu kao Layla. Odmah sam shvatila da
misli na pjegice. One na licu skrivala sam šminkom, ali njegova me
opaska podsjetila da su još itekako vidljivi Laylini tragovi. Što kad
me jednoga dana vidiš bez šminke? Tijekom idućih sam šest
mjeseci odlazila na laserske tretmane da ujednačim ten. Stas me
nije brinuo: godinama sam vrlo skromno živjela s ocem pa sam sad
težila gotovo deset kilograma manje nego prije. Oči baš i nisam
mogla promijeniti, ali više nisam stavljala maskaru i koristila
olovku za obrve, već sam ih počela bojiti ne bi li izgledale drukčije.
Harry me s vremenom počeo pozivati da odsjednem u stanu
svaki put kad bih došla iz Edinburgha. Isprva si se držao
rezervirano, no nakon moga petog ili šestog posjeta počeo si se
opuštati. Kad smo jednom razgovarali o jazz glazbenicima, znala
sam da sam ti privukla pozornost. Onda si me pozvao da te preko
vikenda posjetim u Simonsbridgeu i upoznam Peggy jer sam ti
rekla koliko volim pse. Peggy je bila tako umiljata da sam odmah
izgubila Laylin strah od pasa.

3 Dio Londona (op.prev.).

195
Knjige.club
 Tatum & Ruby
Znala sam da si u vezi s Ruby - Harry mi je rekao - ali odmah mi
je bilo jasno da je ona zaljubljenija u tebe, nego ti u nju. Odlučila
sam pokrenuti stvari s mrtve točke. Tako sam te jedne večeri
poljubila i završili smo u krevetu.
Bili smo sretni zajedno. Oduševilo me kad si me zaprosio jer
sam znala da Laylu nisi. Zanimalo me jesi li namjeravao to učiniti,
ali ti si tvrdio da nisi, a meni je bilo drago jer je to značilo da mene
voliš više no što si volio nju. Međutim, Layli se nije svidjelo što se
namjeravamo vjenčati i, na moj užas, počela se sve više pojavljivati.
Zabrinula se da ćeš odlučiti prodati kućicu pa ju je htjela još
jednom vidjeti. Pokušala sam joj se oduprijeti, ali nije popuštala.
Mislila sam, ako joj popustim, ako joj učinim taj jedan mali
ustupak, moći ću je pokopati jednom za svagda. No bilo je upravo
suprotno. Kad je vidjela kućicu, ne samo da nije htjela otići, nego je
htjela tebi dati do znanja da se vratila. A onda je pronašla pismo u
kojemu je prosiš, i prsten. I tako je započela borba za tebe.
Sad je vrijeme da idem. Ne znam kako će ova priča završiti,
hoćeš li me pronaći, hoćeš li me vratiti. Ako nećeš, želim da znaš
jednu stvar: uvijek sam te voljela, Finne.
Obje smo te voljele.

196
Knjige.club
 Tatum & Ruby

EPILOG

Finn

I pak sam vratio Laylu. Vratio sam je u St Mary’s i pokopao je na malome

groblju uz crkvu. Tijekom sprovoda bio sam lisicama vezan za
policajca, ali barem sam bio prisutan, što mogu zahvaliti Harryju, koji je opet
potegao svoje veze. On me želio preko svojih odvjetnika pokušati osloboditi
optužbe za ubojstvo iz nehaja, no nisam mu dopustio. Uostalom, na Laylinim
su ramenima bile vidljive modrice, dokaz da sam je grubo držao, tresao,
gurao.
Drže me u samici, pod budnim okom da se ne bih pokušao ubiti. Imam
vremena napretek pa mogu razmišljati o svemu što je moglo biti, samo da
sam shvatio. Zaslužujem ovaj pustinjački život. Odbijam sve posjete; ne želim
vidjeti ni Harryja, ni Ruby, ni Tonyja. Jedina mi je utjeha što znam da je Peggy
sretna i voljena u Čavki.
Nekoć sam mislio da je od svega najgora neizvjesnost - nisam znao što se
Layli dogodilo, gdje je, je li živa ili mrtva. Međutim, izvjesnost je mnogo gora
- znam koliko je propatila, kako sam je iznevjerio, a na koncu i ubio. A najviše
od svega mori me sljedeće: da sam Laylu doista volio, sigurno bih je uvijek
prepoznao.

197
Knjige.club
 Tatum & Ruby

ZAHVALE

K ao da sa svakom novom knjigom broj ljudi kojima moram zahvaliti

samo raste. Kao i uvijek, prve su na tom popisu moja agentica Camilla
Wray i urednica Sally Williamson, obje neopisivo talentirane. Bez njihova
entuzijazma, poticanja i beskrajnoga strpljenja nikad ne bih ostvarila svoj san
i postala književnica. Nikad im neću moći dovoljno zahvaliti. Doista su
najbolje. Isto tako, od srca zahvaljujem Lisi Milton i Kate Mills, dvjema
fantastičnim ženama.
Vječna sam dužnica svim književnim agentima u tvrtki Darley Anderson
jer neumorno rade ne bi li moje knjige dosegle što veći broj čitatelja, kako u
Ujedinjenom Kraljevstvu, tako i u svijetu. Žao mi je što vas ne mogu sve
ponaosob spomenuti jer bi popis bio predug. Ionako znate da mislim na vas!
Ove sam godine imala zadovoljstvo upoznati neke od mojih inozemnih
urednika te sudjelovati na književnim festivalima diljem svijeta. Hvala vam
što ste me pozvali i toliko se potrudili da mi bude lijepo. Posebno zahvaljujem
svome izdavaču u SAD-u, St Martin’s Pressu, naročito Sally Richardson,
Jennifer Weis i Lizi Senz, te Bertrandu Pirelu i Marie Decreme iz izdavačke
kuće Hugo et Cie, svome izdavaču u Francuskoj.
Neizmjerno sam zahvalna neopjevanim junacima izdavačke industrije:
čitateljima i bloggerima, knjižarima i knjižničarima, bez čije podrške nitko
od nas ne bi opstao. Hvala vam što kupujete moje knjige, što ih čitate,
preporučujete, pišete osvrte. Bez vas ne bi bilo ni njih.
Hvala kolegama piscima, od kojih sam mnoge imala čast upoznati ove
godine i koji su mi postali divni prijatelji. Pravo je zadovoljstvo razgovarati o
književnome svijetu uz ručak ili čaj! Hvala i mojim prijateljima koji nisu dio
toga svijeta što svejedno uvijek pokazuju zanimanje i podršku za moj rad.
Posebnu zahvalu dugujem Nini Phipps s otoka Lewisa u Vanjskim
Hebridima, koja mi je predložila Pentland Road kao zgodnu lokaciju za
Laylinu rodnu kuću. Isto tako, zahvaljujem Dominique Oddon što je sa mnom
podijelila svoje veliko stručno znanje o psihologiji i pružila mi uvid u
poremećaje ličnosti.
Na kraju, ali nipošto najmanje važno, zahvaljujem svojoj obitelji. Kao
prvo, hvala mojim uistinu divnim kćerima, Sophie, Chloe, Celine, Eloise i
Margaux, što uvijek prve pročitaju moje knjige i puste me da ih neprestano
davim o njima. Hvala Calumu na stalnoj podršci, i na tome što me još uvijek

198
Knjige.club
 Tatum & Ruby
svakodnevno nasmijava. Hvala mojim roditeljima što su u dobi od 94 i 87
godina još ovdje, i što su pročitali i ovu moju knjigu - tata, samo ti lijepo i dalje
jedi tu kašu! Hvala Christine, najboljoj sestri na svijetu, i najboljoj prijateljici
također. Hvala mojoj braći Kevinu, Francisu, Philipu i Dominicu što se uvijek
raspituju kako mi ide s novom knjigom. Posebno bih izdvojila Francisa jer se
s njim svaki put iznova uvjerim u onu staru - „Tko se zadnji smije, najslađe
se smije!“ Hvala ti, Frank!

Scan: Tatum
Obrada: Ruby

199
Knjige.club