U današnjoj hutbi ćemo govoriti o važnosti kurbana, njegovom mjestu u Islamu i društvenoj

dimenziji.
Kur’an značajnu pažnju posvećuje kurbanu, njegovoj hijeropovjesnoj dimenziji, nastanku,
razvoju i suštini njegovog propisivanja. Kao ibadet, kurban se prvi put spominje u kontekstu
događaja Adem a.s. sinova, Habila i Kabila. Kur’an navodi da se kurbanom kao ibadetom
rješavao njihov porodični nesporazum, odnosno bratska nesuglasica. Da bi riješili problem
braća su dobila naredbu da svako, lično iz svoje imovine prinese žrtvu, kurban. Tefsirska
kazivanja navode da je Habil bio stočar i da je za kurban prinio ovna, a da je Habil bio
poljoprivrednik i da je za kurban prinio žitarice, usjeve.
Vatra je spalila žitarice, što je značilo da je Kabilov kurban odbijen, a ovan je uzdignut, što je
značilo da je Habilov kurban primljen. Iz zahvalnosti na tome Habil je skrušeno
prokomentarisao „Doista Allah prima, samo od onih koji su bogobojazni“ (6/27).
Allahovom mudrošću primljeni, uzdignuti kurban je spušten kao „velika zamjena“ za život
Ismaila, sina Ibrahim a.s.. U toj porodičnoj storiji, bolje kazano poslaničkom iskušenju,
Ibrahim a.s. je spreman da žrtvuje sina, kog najviše voli, a Ismail a.s. žrtvuje život, najviše što
ima. U ovom činu se prepoznaju dvije generacije, generacija koja odlazi u liku Ibrahim a.s. i
generacija koja stasa i dolazi u liku Ismail a.s.. Obećevajuće riječi Ismail a.s. odzvanjaju
kosmičkim prostranstvima „Oče moj, postupi onako kako ti je naređeno, ako Bog da, bit ću
strpljiv“ (37/102).
U ovom životnom iskušenju, poslaničke misije, kurban se pojavljuje i potvrđuje kao simbol
zamjene i zaštite života.
Povijest bilježi da su određene civilizacije imale praksu da u čast svojih božanstava žrtvuju
najljepšu djevojku ili mladića. Takav pristup, Islam strogo zabranjuje i odbacuje. Ljudski
život u islamu, ima stepen svetosti, jer je čovjek stvoren da robuje samo Allahu i dato mu je
da određenu vrstu životinja, prinese kao žrtvu u Njegovo ime. Islam na život gleda kao na
jednu cjelinu, ono što se vidi i ono što se ne vidi. Za islam je to nedjeljiva cjelina i ona
čovjeka usmjerava ka Allahu. Taj put je jasan i čist, ne pomiješan ni sa čim. On se jasno vidi i
prepoznaje u pristupu i izvršavanju samog čina kurbana. Uzvišeni veli: „Mi smo ti, uistinu,
mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno
će bez pomena ostati.“(108/1-3).
Sunnet poslanika Muhammeda a.s. potvrđuje njegov govor, praksu, odgovoran pristup i
brižnost u izvršavanju ove vrste ibadeta. Koristio se prilikom da žrtvujući kurban naglasi
„Ovaj kurban je za moju porodicu, a ovaj drugi za moj ummet“. Njegova praksa je pokazala
da se za kurban žrtvuje zdrav, bijel, naočit i rogat kurban. Podsjećao je da se prilikom
puštanja prve kapi krvi, praštaju grijesi i da za svaku kurbansku vlas, slijedi nagrada. Također
je govorio „Ko bude u prilici, da zakolje kurban, pa to ne uradi neka se ne približava mjestu,
na kom se obavlja bajram-namaz“(Ahmed i Ibn Madže).
Obaveza klanja kurbana se odnosi na osobu koja ima vrijednost imovine u iznosu nisaba.
Ibadeti sadrže individualnu korist i društvenu vrijednost, što se jasno oslikava u kurbanu.
Izvorno riječ kurban je glagolska imenica, koja dolazi od glagola „karrebe, jukarribu“, što
znači biti blizu, primaknuti se, približiti se. Takav odnos daruje sigurnost, blizinu, zaštitu,
solidarnost i brigu za drugog. Kurbanom kao žrtvom, vijernik se približava Allahu dž.š., koji
ga osnažuje i ojačava. Poslanik a.s. nas uči i podučava da se kurbansko meso dijeli na tri
dijela, za porodicu, prijatelje i potrebe siromašnih, odnosno ugroženih osoba. Ako je porodica
u potrebi, može zadržati cijeli kurban za svoje potrebe. Ovo pravilo važi za redovni kurban,
koji se u principu kolje u porodičnom ambijentu. No, od ove godine našim vjernicima je
pružena prilika da svoje kurbane uplate za potrebe medrese u Banja Luci. Ovo je prilika da ih
pozovemo da svojim uplatama pomognu i ožive rad ove naše odgojno-obrazovne ustanove.
Vrijedi podsjetiti da nas je naša ulema učila da ćemo pomoću kurbana lakše preći preko „sirat
ćuprije“, a Kur’an svjedoči pa kaže: „Do Allaha neće doprijeti meso i krv vaših kurbana, nego
čisto srce, svijest o Bogu i vaša bogobojaznost“ (22/37).
Kurbanom se ujedno ćini zahvala na blagodatima kojima smo darovani. Kur’an kaže: „Ako
budete zahvalni, Ja ću vam još više povećati blagodati“ (14/7).
Islam nas uči, da se kurbanom i bajramskim ibadetima učvršćuje veza, obnavljaju se prekinuti
i ispresijecani odnosi čovjeka s Bogom. Učenjem, izgovaranjem tekbira, jača se svijest o
Bogu. Kurban i bajramski dani su prilika da se ojačaju odnosi i obnovi komunikacija među
ljudima. Bajramaski ibadeti čine da ti odnosi budu zaogrnuti s radošću, ljubavlju, solidarnošću
i uviđajnošću. Bajramske čestitke, pokloni i posjete su poveznica za ostvarivanje istih.
Bajramska harmonizacija odnosa, jača muslimansku zajednicu, džemat, što svakako doprinosi
učvršćivanju, kreiranju i oblikovanju vjerskog i nacionalnog identiteta, zato se bajram-namaz
može obavljati samo u džematu. Zraci bajramske svjetlosti unose ozračje u društvene tokove
što doprinosi jačanju multikulturalnog društva po čemu je Bosna i Hercegovina
prepoznatljiva.
U bajramskim danima se najbolje oslikava realiziranje i izvršavanje ibadeta, ibadeta kao puta
kojim vjernik ide, te robovanja Allahu dž.š., kao cilju kojem vijernik strjemi. Intelektualno
razumijevanje, razmišljanje i duhovno promišljanje o ibadetima, namazu, postu, zekatu, hadžu
i kurbanu, postiže se radost, zadovoljstvo, ispunjenost i užitak u obavljanju istih. Zato, (ibadu-
rahman) sluge Milostivog, robujući Allahu čistotom vjere i snagom uvjerenja slavodobitno i
ozareno izgovaru: „Samo tebe obožavamo i samo od tebe pomoć tražimo“ (1/4).
Molim Allaha dž.š. da nas učvrsti na putu istine, da naše ibadete, naše kurbane u kabul i sevap
upiše i da nam bude milostiv na obečanom danu.
Amin!