PISMENI DIO ISPITA IZ NASTAVNE KOMUNIKACIJE

1. Definirajte pojmove: (4) – Osmić, 2001

Interakcija je odnos između dvije ili više jedinki pri kome jedna jedinka utiče na ponašanje
druge. Komunikacija je vrsta interakcije kojoj se obraća pažnja na to kako na znakove koje
emituje jedna jedinka reaguje druga.
2. Najčešće se pod pojmom komunikacija smatra i interakcija, a pod pojmom interakcija
misli se na komunikaciju. Objasnite odnos ova dva pojma. (4) – Osmić, 2001
Komunikacija je uvijek interakcija. Kakvim će se smatrati odnosi između ova dva pojma zavisi
od određenja svakog od tih pojmova. Opravdano je uzeti komunikaciju kao uži pojam od
interakcije, zbog toga što komunikacija uvijek predstavlja interakciju, ali takvu interakciju koja
ima specifično obilježje – vezu putem znakova u komunikaciji. Komunikacija i interakcija nisu
isto. Komunikacija postoji i pri formiranju impresije, jer je nemoguće stvoriti impresiju o nekoj
osobi ako njeno određeno ponašanje ne postane znak koji druga osoba tumači. Komunikaciju je
zato opravdano smatrati vrstom interakcije u kojoj je suština interakcionih odnosa emitovanje i
primanje znakova među jedinkama bilo da su ti znakovi, simboli ili signali, bilo da je
komunikacija dvosmjerna ili jednosmjerna.
3. Kroz grafički prikaz uz pomoć didaktičkog trougla opišite interakcijsko-komunikacijske
relacije osnovnih faktora u odgojno-obrazovnom procesu. (6) – Osmić, 2001
Nastavnik 3 Učenik
1. nastavnikovo usvajanje sadržaja
4 2. pedagoška transformacija sadržaja
1 2 5 6 3. djelovanje na učenika prenošenjem
4. djelovanje na nastavnika reagiranjem
5. sadržaji modificiraju učenika
6. individualnost učenika zahtjeva modificiranje sadržaja
Nastavni sadržaj
4. Među brojnim izvorima nesporazuma oko razumijevanja verbalnih poruka u
komuniciranju, po važnosti ističu se tri. Navedite ih i objasnite! (6) – Osmić, 2001
1. Razlika u denotativnom i konatotivnom značenju iste riječi. Pod denotativnim značenjem
shvatamo da se riječ razumije tako kakvo je njeno stvarno značenje. Primjer riječi sa tačnim
znaćenjem uzima jezik matematike, gdje svaka riječ ima tačno određeno značenje. Konatativno
značenje riječi označava širu polusjenu oko značenja nekih triječi. Tako npr. dvije riječi sa istim
denotativnim značenjem mogu imati sasvim različito konotativno značenje.
2. Drugi izvor semantičkih nesporazuma u komunikaciji jest u sociokulturnim razlikama među
stranama u komuniciranju. Naime, ljudi koji pripadaju različitim socioekonomskim i kulturnim
sredinama istim riječima daju različita značenja.
3. Zanemarivanje konteksta u kome se neka riječ upotrebljava. Ovdje se greške u komuniciranju
mogu pojaviti u namjernom obliku, premještajući određenu riječ u kontekstu rečenice na drugo
mjesto, gdje će ona imati drugačije značenje, ili namjerno ispuštanje dijela rečenice ispred ili iza
neke riječi, gdje ona u drugom kontekstu ima i drugo značenje.
5. Govor je jednosmjeran, a razgovor dvosmjeran proces. Uvjet za dogovor je kvalitetan
razgovor. Predstavite i objasnite šest strukturiranih faza strategije prelaska od razgovora
do kvalitetnog dogovora! (6) – Osmić, 2001
1. Prezentacija argumenata – faza koja omogućuju stranama da iznesu argumente
2. Obraćanje pažnje tuđoj argumentaciji – glavni joj je cilj da se sudionici slušaju i čuju
3. Razumjevanje – potrebno je uložiti napor i razumjeti tuđu argumentaciju
4. Ustupanje – ako svaka strana ne ustupi nešto od svoje argumentacije, teško je govoriti o
dogovoru
5. Ponavljanje – faza konstituiranja dogovora i razjašnjavanja argumenata koji ostaju u procesu
komunikacije, te provjeravaju je li dogovor jasan svima.
6. Očitovanje – faza koja slijedi nakon realizacije dogovora, kroz koju se očituje koliko je
dogovor kvalitetan.
6. U kontekstu govora u komunikaciji i interakciji u nastavi, Osmić konstatira da se,
prema Flandersu (1963), dominacija nastavnika, očituje se u sljedećem: (8) – Osmić, 2001
- verbalnom izlaganju sadržaja,
- davanju uputa i natuknica,
- davanju naredbi,
- kritici ponašanja učenika,
- odbrani (stavljanju u prvi plan) ličnog iskustva,
- davanju informacija i mišljenja,
- postavljanju pitanja,
- prihvaćanju ili odbijanju mišljenja, stavova, ideja,... učenika
7. Upostavi razliku između dolje navedenih vrsta komunikacije: (4) – Osmić, 2001
a) intrapersonalna i interpersonalna
Intrapersonalna komunikacija (osobna) označava unutrašnji govor, „govorenje“ samom sebi ili
govor sa samim sobom koji se odvija u čovjekovoj nutrini (procesi u mozgu). Ona se može
dovesti u vezi sa samoocjenjivanjem ili samovrednovanjem svoga rada.
Interpersonalna komunikacija je komunikacija koja se događa kao dijadičko, trijadičko ili u
skupini. Ova komunikacija označava direktnu interakciju dvaju ili više osoba „licem u lice“ i
podrazumjeva oblike verbalnog, neverbalnog i fizičkog komuniciranja, a takođe i interakciju kod
koje postoji posrednik (medij). U didaktičkom smislu možemo je odrediti i kao interakciju u
kojoj jedna osoba prezentira neke sadržaje drugoj osobi da bi utjecala na njeno ponašanje.
Intrapersonalnu i interpersonalnu komunikaciju karakterišu različiti socijalni odnosi. Tako je u
intrapersonalnoj komunikaciji odnos izražen „ja-ja“. Dok je u interpersonalnoj prisutan odnos
„ja-ja“ i „ja-grupa“.
b) personalna i apersonalna
Kod ove vrste komunikacije vidljivo da da se u podjeli polazi od vrste medija, odnosno o tome
da li se radi o živom ili neživom mediju. Kada dvije ili više osoba neposredno komuniciraju, bez
posredovanja medija, radi se o personalnoj komunikaciji. Za razliku od personalne, apersonalna
komunikacija u svom posredovanju uklučuje medij. Nastavnik se kod ove komunikacije često
javlja kao komplementarni medij. Naglašenija je pedagoška vrijednost personalne komunikacije,
zbog njene neposrednosti, pa je ona u tome iznad svaje apersonalne. Međutim možemo reći da se
ova dva vida komuniciranja u neposrednom nastavnom procesu nadopunjuju, bogateći sadržaje
rada u nastavnom procesu, ali se istovremo i ne isključuju.
8. Pitanje autoriteta u odgojno-obrazovnom procesu nezaobilazno je. Autoritet nastavnici
razvijaju kroz autoritarnu ili demokratsku komunikaciju. Objasnite ova dva
komunikacijska modela u uspostavi autoriteta! (4) – Osmić, 2001 str 62
Autoritarnost je pojava upotrebe autoriteta u ostvarivanju odgojnih ciljeva što je nespojivo sa
težnjom oslobađanja čovjeka. Autoritarnost u odgojno-obrazovnom procesu, a uz njega
povezana i komunikacija na toj osnovi, ne vodi odgoju slobodne ličnosti. Pretjerana strogost,
zahtjevanje pokornosti i poslušnosti, nisu situacije koje će pridonijeti optimalnom moralnom i
intelektualnom razvitku mlade ličnosti. Učenicima je potreban prirodan odnos sa nastavnikom.
Demokratski stil komuniciranja u nastavnom procesu, odgajaniku dopušta da ima vlastito
mišljenje, da oblikuje vlastite sudove. Svi učenici su sposobni i spremni da učestvuju u
produktivnoj diskusiji i to bez skoro ikakvog vođenja i usmjeravanja od strane nastavnika.
Demokratska komunikacija u nastavnom procesu naziva se i još reflektirajuća komunikacija.
Takva komunikacija je slobodna, neugrožavajuća jer se vodi računa o sugovornikovoj
individualnosti, kao i njegovom repertoaru mogućih reakcija. Osnovni princip demokratskog
reflektirajućeg komuniciranja su egalitarnost, otvoren razgovor i zejedničko traženje primjerene
različitosti. Reflektirajuća komunikacija je ujedno i kvalitetna komunikacija
9. U kontekstu istraživanja osobenosti socijalne klime u školi (Lewin, Lippt & White)
opišite autoritarni, demokratski i indiferentni tip vođenja! (3) – Osmić, 2001 str 90
a) Autoritarno vođenje karakteristično je za staru školu, gdje se nastava, uglavnom izvodila
frontalnim oblikom rada za veću skupinu učenika. Nastavnik je bio neprikosnoven, uvijek sa
inicijativom u svojim rukama. Disciplina namentnuta učenicima od strane autoriteta ostaje
misteriozna, apstraktna, sumnjiva. Nastava i škola postaju teret za učenike. Autoritarni nastavnik
ponaša se kao šef koji naređuje, on ne nudi pomoć učenicima, ne želi razgovor. Kod autoritarnog
vođenja javlja se velika zavisnost od vođe (šefa). Komunikacija je ovdje jednosmjerna.
Autoritarni stil u nastavnom procesu treba izbjegavati jer potiče konflikte i ne doprinosi
povoljnoj socijalnoj i emocionalnoj klimi.
b) Ukupan koncept rada demokratičnog nastavnika zasniva se na postupcima koji oslobađaju
strah i razvijaju interes za postizanje uspjeha u otkrivanju novog, kao prirodne potrebe za
saznavanjem. Demokratsko vođenje podrazumjeva nastavnika i učenika kao ravnopravne
subjekte. Pri tome je komunikacija dvosmjerna. Demokratičan nastavnik nastupa kao voditelj,
ima ljubazan glas, traži mišljenje, daje prijedloge, sarađuje, nudi pomoć učenicima u radu.
c) Kod indiferentnog (laisser faire) vođenja uticaj nastavnika je zanemarljiv, bez značajnog
uplitanja u aktivnosti razreda i rješavanje zadataka i problema. Učenici su ovdje više prepušteni
sami sebi i može se reći da nastavnik više pasivno posmatra kako se stvari odvijaju („neka teče
kako teče“).
10. Definirajte čime se bave sljedeće komunikološke discipline: (2) – Brajša, 2001, str 10
– opća komunikologija bavi se masmedijskom, žurnalističkom, organizacijskom, javnom,
masovnom, sekundarnom i indirektnom komunikacijom
– interpersonalna komunikologija bavi bavi se direktnom, primarnom, neposrednom, „face to
face“ komunikacijom među ljudima tj. razgovorom.
11. Neverbalna komunikacija je vrlo važan i neizostavan dio cjelokupnog komuniciranja.
Navedite elemente koji čine neverbalnu komunikaciju! (5) – Brajša, str. 21
1. PONAŠANJE TIJELA (držanje, usmjerenost i pokreti tijela pri sjedenju, stajanju, hodanju,
ležanju), 2. MIMIKA (čela, obraza, brade, obrva, usta), 3. OČNI KONTAKT (pogled, zjenice,
očni mišići), 4. GOVORNO PONAŠANJE (brzina, ritam, jačina i boja glasa, artikulacija,
melodija, jasnoća, smijanje, glasovi bez verbalnog sadržaja) 5. GESTIKULACIJE (govor ruku,
velike i male geste, radnje) 6. DODIRIVANJE, 7. ODIJEVANJE, 8. PROSTORNO
PONAŠANJE (intimna, osobna, društvena i javna zona razmaka), 9.VREMENSKO
PONAŠANJE (intimno, osobno, društveno i javno vrijeme za kontakte), 10. VANJSKI
KONTEKST (vanjske okolnosti za vrijeme komuniciranja).
12. U toku odgoja i obrazovanja možemo razlikovati sadržajno slaganje i neslaganje
između učitelja i učenika, te njihovo međusobno prihvatanje i odbacivanje. Navedite
varijante međusobne dinamike sadržaja i odnosa u školama (3,5) – Brajša, str. 30
1. Učitelj i učenici slažu se na razini sadržaja i međusobno prihvaćaju na razini odnosa,
2. U-U ne slažu se na razini sadržaja, a niti se međusobno prihvaćaju na razini odnosa
3. U-U ne slažu se na razini sadržaja, ali se i dalje prihvataju na razini odnosa.
4. U-U i dalje se slažu na razini sadržaja, premda se i dalje međusobno ne prihvataju na razini
odnosa.
5. U-U ne žele se složiti na razini sadržaja, jer se ne mogu međusobno složiti na razini odnosa
6. U-U ne mogu se složiti na razini sadržaja, pa se ne žele niti međusobno prihvatati na razini
odnosa.
7. U-U prividno se slažu na razini sadržaja, jer ne žele prekinuti i poremetiti međusobne odnose.
13. U školi možemo naići na Ja, Ti, Mi i bezlične poruke. Pridružite kojim vrstama
komunikacije ispod pojedinačno pripadaju i navedite primjer poruke? (4) – Brajša, 1993
Apersonalna – bezlične poruke trebalo bi.... str 38
difuzno personalna – MI-poruke morali bismo....
kontrapersonalna TI-poruke moraš....
interpersonalna JA-poruke htio bih ...
14. U školi se očituje strah od interpersonalne komunikacije. Navedite razloge straha za
dolje navedene tipove: (3) – Brajša, 1993, str. 53
narcistički: da ne bi otkrili sebe sebi i drugima. Otriti sebe uvijek sadrži u sebi i nužnost
mijenjanja sebe, a na to najčešće nismo spremni, zato je „bolje“ ostati izoliran, udaljen od
drugih i od sebe, bez otvorene i žive komunikacije s drugima i sa sobobom
transferni: da ne bismo otkrili potisnuto u sebi, to je strah od osvješčivanja vlastite prošlosti,
potisnutih konflikata, nedovršenih i internaliziranih odnosa.
paranoidni: da ne bi otkrili „neprijatelja u drugome“, strah da u otvorenoj komunikaciji s
drugima prepoznamo u njima realne ili umišljene protivnike. Bolje ostati sa svima dobar, ali
na udaljenosti, jer ako im se previše približimo možda otkrijemo nešto što nas ugrožava.

15. Navedite kakav je odnos pojedinih vrsta učitelja prema izražavanju zapažanja,
mišljenja i osjećanja! (3) – Brajša, 1993 str. 40
objektivni: razgovaraju o uočenim činjenicama kao o uočenim činjenicama
subjektivni: razgovaraju o svojim mišljenjima i osjećajima kao o „činjenicama“ i takve se
„činjenice“ učenicima prisilno nameću
nerealni: razgovaraju o činjenicama kao samo vlastitim mišljenjima i osjećajima, ne usude se
vidjeti što vide, čuti što čuju.

16. Navedite vrste razgovora u školi! (5) – Brajša, 1993 str. 12

1. između učitelja međusobno
2. između učitelja i učenika
3. između učitelja i roditelja učenika
4. odgojno-obrazovni sadržaj
5. unutar školskog, tj. odgojno obrazovnog konteksta
17. Komunikacijski «feedback» je povratna informacija o sebi i svojoj komunikaciji, o
drugome i i njigovoj komunikaciji, te o nama i našoj međusobnoj komunikaciji.
Razlikujemo povratne informacije o: (4) – Brajša, 1993 str 57
1 o sadržaju poruke
2. o sagovorniku
3. o odnosima među sagovornicima i sadržaju
4. o utjecaju poruke na sagovornike
18. Navedite vrste škola prema komunikacijskim obilježjima, imajući u vidu njihov
utjecaj! (4) – Brajša, 1993 str 63
1. komunikacijski lažna i prividna škola
2. komunikacijski potpuno neutjecajna škola
3. komunikacijski jednostrano utjecajna škola
4. komunikacijski obostrano utjecajna škola
19. Šta je to metakomunikacija, te o čemu možemo metakomunicirati! (4) – Brajša, 1993
str 66
Metakomunikacija je komunikacija o komunikaciji, poruka o poruci, razgovor o razgovoru. To je
uočavanje i ispravljanje poremećene komunikacije. Metakomunicirati možemo o sadržajnoj,
osobnoj, odnosnoj i uticajnoj komunikaciji – bilo verbalnoj bilo neverbalnoj. Metakomunicirati
možemo o sadržaju razgovora, o načinu i toku razgovora, te o interakcijama u toku komunikacije
20. Gibb razlikuje dvije komunikacijske klime. Navedite ih i objasnite! (4) – Brajša, 1993
1. Defanzivno prijeteća – jest ona u kojoj međusobno se ocjenjujemo, kontroliramo, str 67
strateški dirigiramo, bez empatije (neutralno) ponašamo, superiorno nadmećemo, tačno
racionalno i izvjesno planiramo, međusobno se takmičimo i puni smo međusobnog nepovjerenja.
2.Podržavajuće-otvoreno saradnička - jest ona u kojoj opisujemo probleme, spontano se
ponašamo, uživljavamo se u sagovornika (empatija), s njim se ravnopravno ophodimo,
provizorno planiramo, sarađujemo i njegujemo međusobno povjerenje.
21. Virginija Satir govori o četiri stila komuniciranja. Navedite ih! (4) – Brajša, 1993 str 78
1. POMIRLJIVI stil – važni su su drugi, a ne ja i činjenice
2. OPTUŽUJUĆI stil – važan sam ja, a ne drugi i činjenice
3. RACIONALIZIRAJUĆI stil – važne su činjenice a ne ja i drugi
4. INDIFERENTNI stil – nisu važne činjenice, ni drugi pa ni ja
5. KONGRUENTNI stil – važni su drugi, činjenice, svi i ja

22. Uspostavite razliku u definicijama konflikta Deutcha i Fischalecka (4) – Brajša, 1993
Morton Deutsch konflikt definira kao sukob nespojivih tendencija i djelovanja u str 121
pojedincu, skupini i narodu ili između pojedinaca, skupine i naroda unutar konkurentskih ili
kooperacijskih situacija. Prema ovom autoru možemo razlikovati intrapersonalne i
interpersonalne konflikte, zatim unutar skupine i međuskupine, te intranacionalne i
internacionalne konflikte.
Fritz Fischaleck opisuje konflikte kao međusobna suprostavljanja različitih potreba, želja,
interesa, osjećanja i djelovanja. Prema ovom autoru možemo razlikovati unutrašnje, vanjske,
latentne, lažne i miješane konflikte, kao i konflikte uz prihvaćenu ili izbjegavanu konfrotaciju.

23. Konflikti imaju i svoja pozitivna obilježja. Navedite ih! (3,5) – Brajša, 1993 str 123
1. uočavanje problema,
2. pronalaženje rješenja,
3. sprječavanje stagnacije,
4. poticaj znatiželje,
5. samospoznaja,
6. uzrokovane promjene,
7. individualni i skupni identitet

24. Tomas Gordon je poznat po teoriji rješavanja konflikata. Navedite i objasnite njegove
metode rješavanja konflikata. (3) – Brajša, 1993 str 135
1. „Ja dobivam, a ti gubiš“ – rješenje odgovara meni, ali ne i partneru, to je rješenje mojeg, ali ne
i zajedničkog konflikta. Na to se partner ljuti, to rješenje on ne prihvata, njegovu će realizaciju
sabotirati. U takvom postupku s konfliktom prevladava nejadnaki socijalni odnos. Imamo
dobitnika i gubitnika. To je jednostavno i autoritarno odlučivanje rukovodioca koji dominira.
2. „Ti dobivaš, a ja gubim“ – osigurava rješenje partneru, a nama ostavlja srđbu, partner dobiva a
mi gubimo. On je zadovoljan, a mi smo ljuti. To je njegovo a ne naše rješenje, pa zbog toga mi
nismo voljni sudjelovati u njegovoj realizaciji. Naše je ponašanje permisivno. To je popustljivo
vođenje drugoga. Prevladava odlučivanje saradnika, a ne rukovodilaca. Mi se podvrgavamo
drugome. To je osnovno obilježje „laissez-faire“ rukovođenja.
3. „Svaki dobiva“ – obostrano zadovoljavajuće rješenje konflikta. Obje strane dobivaju. Nijedna
ne gubi. Obje strane sarađuju u realiziranju rješenja.
25. Robinson je modificirao Gordonovu teoriju rješavanja konflikata i razlikuje četiri
metode postupka s konfliktom. Navedite ih i objasnite. (4) – Brajša, 1993 str 137
1. Insistiranje na svome – sastoji se u tome da mi dobivamo, a partner gubi
2. Prilagođavanje – kada mi gubimo a partner dobiva
3. Kompromis – i mi i partner nešto dobivamo, ali nešto i gubimo
4. Saradnja – dobivamo i mi i partner