Amin Maalouf „Samarkand“, recenzija knjige

Amin Maalouf je libanonski romanopisac i esejist, a živi i radi u Francuskoj. Njegova prva
književna djela nastala su u periodu nakon Libanonskog građanskog rata, odnosno nakon što se
1975. godine preselio u Pariz.

Maalouf je kao jedan od najznačajnijih svjetskih pisaca današnjice, svojim drugim romanom
Samarkand iz 1988. godine, uspio dočarati Aziju XI vijeka čiji su gradovi Buhara i Samarkand
bili najveći centri svijeta. Vrlo snažna i dojmljiva proza ovog djela satkana je od različitih
životnih situacija, ljudskih sudbina, sudova, bazara i pijaca, mistike, kraljeva i podanika, ali i
ljubavnika. Cjelokupni kontekst „Samarkanda“ dosta podsjeća na sufijsku literaturu.

Roman je podjeljen u četiri knjige: „Pjesnici i ljubavnici“, „Raj asasina“, „Kraj milenijuma“ i
„Pjesnik na moru“, a detaljnim iščitavanjem se mogu uočiti dva dijela cjelokupnog djela. Prva
polovina romana događa se u XI vijeku, u Perziji. Glavni lik je pjesnik, naučnik i filozof Omar
Hajjam. Nekoliko dana nakon dolaska u Samarkand, za koji je odmah pomislio kako je to mjesto
snova, Hajjam završava ispred kadije Ebu Tahera.

''Neću zamrziti ovaj grad. Čak i ako je moja kupačica puka fatamorgana. Čak i ako stvarnost ima
lice onog s brazgotinom. Čak i ako će mi ova prohladna noć biti posljednja.''

Ovo je interesantna i uzbudljiva priča o samom nastanku Rubaijja, Hajjamovoj interakciji i

komunikaciji sa historijskim ličnostima tog vremena, kao što su perzijski učenjak i vezir
Seljučkog carstva Nizam al-Mulk, te Hasan al-Sabah iz reda asasina. Ovo je priča i o njegovoj
ljubavnoj aferi sa pjesnikinjom Džahan. Prva knjiga završava suđenjem Hasan Sabahu, koji
izbjegavši smrtnu kaznu biva doživotno protjeran sa prostora carstva Persije. Druga knjiga
počinje povratkom Hasana al-Sabaha iz izgnanstva, nakon više od devet godina sa ciljem osvete,
a završava mišlju da je Samarkandski rukopis Omara Hajjama nestao na zgarištu Alamutske
biblioteke. Važno je spomenuti da se dugo godina vjerovalo upravo u to.
Treća knjiga, odnosno druga polovina romana se odvija u XIX vijeku, a potvrđuje nastojanja
izmišljenog lika Benžamen O. Lezaža da dođe do izvornog rukopisa Rubaija. On putuje u Persiju
gdje se zaljubljuje u njihovu princezu Shirin, koja ustvari i posjeduje rukopis. Njih dvoje
vremenom odluče da pobjegnu u Ameriku i to brodom Titanic, te nakon nesreće ipak sretno stižu
u New York. Međutim, rukopis je ovaj put zauvijek izgubljen.

Amin Maalouf napisao je izvanrednu knjigu u kojoj opisuje život i životno vrijeme ljudi koji se
nikada ranije nisu pojavili u literaturi i mala je vjerovatnoća da će se ikada više i pojaviti. Ova
knjiga je daleko više od jednostavnog, običnog historijskog romana- kao da je tkana vezom
orijentalnog ćilima. Priča se zapetljava i raspetljava kroz vijekove, povezujući filozofiju, poeziju,
strast i sufijsku prošlost sa modernim dobom. Stihovi Rubaije koji oplakuju Džahan odjekuju i
900 godina kasnije u tugovanju Benžamena zbog gubitka voljene Shirin. Sve ovo jasno pokazuje
univerzalnost i besmrtnost Hajjamove poezije.

Samarkand, kao pustolovina jednog rukopisa nastalog u XI vijeku, izgubljenog prilikom

mongolskih upada i ponovo pronađenog šest vijekova kasnije, jeste putovanje u svijet u kojem su
snovi o slobodi oduvijek uspjevali da odole utvarama.