Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books
Naslov izvornika
Kristin Hannah
The Great Alone

Kristin Hannah

MOJA ALJASKA
Prevela s engleskoga
Mirjana Valent

Zagreb, 2020.

2
 Knjige.Club Books

Ženama u mojoj obitelji. Sve su odreda ratnice.

Sharon, Debbie, Laura, Julie, Mackenzie, Sara, Kaylee, Tony, Jacquie,
Dana, Leslie, Katie, Joan, Jerrir, Liz, Courtney i Stephanie.

I Bradenu, našem najnovijem pustolovu.

3
 Knjige.Club Books

Priroda nas nikada ne vara;

Uvijek smo mi ti koji sami sebe varamo
- JEAN-JACQUES ROUSSEAU

4
Knjige.Club Books

5
 Knjige.Club Books

PRVO POGLAVLJE

T og proljeća kiša je nošena vjetrom pljuštala i bubnjala po krovovima.

Voda je pronalazila put do najmanjih pukotina i potkopavala čak i
najotpornije temelje kuća. Komadi tla, koje je generacijama bilo čvrsto,
odronjavali su se poput troske na ceste, noseći sa sobom kuće, automobile i
bazene. Stabla su se rušila i padala na električne žice; nestajalo je struje.
Rijeke su se izlijevale iz korita, plavile dvorišta, uništavale domove. Inače
ljubazni ljudi sada su gubili živce i izbijale su svađe dok je voda sve više rasla,
a kiša je i dalje padala.
I Leni se osjećala razdražljivo. Bila je nova u školi, samo još jedno lice u
gomili; djevojčica duge kose, s razdjeljkom po sredini, bez prijatelja, koja je
sama pješačila do škole.
Sada je sjedila na svojem krevetu, a mršave je noge privukla sve do ravnih
prsa. Pokraj nje otvorena je ležala knjiga Watership Down, mekih korica i sa
stranicama označenima magarećim ušima. Kroz tanke zidove rančerske kuće
čula je majku kako govori: »Ernt, dušo, molim te, nemoj. Slušaj...« i oca kako
joj ljutito odgovara: »Prokletstvo, ostavi me na miru.«
Opet su počeli. Svađati se i vikati.
Uskoro će poteći suze.
Ovakvo je vrijeme izvlačilo ono najmračnije iz njezina oca.
Leni je bacila pogled na sat pokraj kreveta. Ako smjesta ne krene, zakasnit
će u školu, a jedino gore od toga da ste nova učenica bilo je skretati pozornost
na sebe. Tu je činjenicu već prije naučila na teži način; u protekle četiri godine
promijenila je pet škola. Ni u jednoj se nije uspjela doista uklopiti, ali i dalje
se tvrdoglavo nadala. Sada je duboko udahnula, protegnula noge i kliznula s
kreveta. Oprezno se krećući kroz skromno namještenu sobu, pošla je
hodnikom i zastala pred ulazom u kuhinju.
»Prokletstvo, Cora«, rekao je tata. »Znaš kako mi je teško.«
Mama je zakoračila prema njemu i ispružila ruku. »Treba ti pomoć, dušo.
Nisi ti kriv. Te noćne more...«
Leni se nakašljala da privuče pozornost. »Hej«, rekla je.

6
 Knjige.Club Books
Tata ju je ugledao i odmaknuo se od mame. Leni je primijetila da izgleda
iscrpljeno, poraženo.
»Ja... idem sada u školu«, rekla je Leni.
Mama je zavukla ruku u džep na grudima svoje ružičaste odore
konobarice i izvukla cigarete. Izgledala je umorno; sinoć je radila u večernjoj
smjeni, a danas je imala ranu popodnevnu smjenu. »Kreni, Leni. Nemoj
zakasniti.« Glas joj je bio miran i nježan, delikatan baš kao i ona.
Leni nije htjela ostati, ali bojala se otići. Bilo je čudno - čak glupo - ali često
se osjećala kao jedina odrasla osoba u obitelji, kao da je ona taj balast koji
održava škripavi brod Allbrightovih da se ne prevrne. Mama je uvijek bila na
neprekidnom putu »traženja« same sebe. U proteklih pet godina iskušala je
EST seminare za samopomoć i pokret ljudskih potencijala, spiritualni
trening, unitarijanizam. Čak i budizam. Iskušala ih je sve i od svakoga
pokupila ponešto. Leni je smatrala da je mama uglavnom odlazila s majicama
na kojima su bili natpisi poput: Ono što jest, jest, a š to nije, nije. Čini se da ništa
od svega nije djelovalo.
»Idi«, rekao je tata.
Leni je uzela ruksak sa stolice pokraj kuhinjskog stola i krenula prema
ulaznim vratima. Kad su se zalupila za njom, čula ih je kako su se opet počeli
svađati.
Prokletstvo, Cora...
Molim te, Ernt, samo me poslušaj...
Nije oduvijek bilo tako. Barem je mama tako govorila. Bili su sretni prije
rata dok su još živjeli na parkiralištu kamp-kućica u Kentu. Tata je imao
dobar posao kao mehaničar, mama se stalno smijala i kada bi pripremala
večeru, plesala je uz pjesmu »Piece of My Heart«. (Leni se iz tog razdoblja
jedino sjećala mame kako pleše.)
Onda je tata otišao u Vijetnam, gdje je ranjen i zarobljen. Bez njega, mama
se slomila; tada je Leni prvi put shvatila koliko je majka krhka. Neko su
vrijeme lutale, mama je išla od jednog do drugog posla, od grada do grada sve
dok naposljetku nisu našle dom u komuni u Oregonu. Tamo su se brinule o
košnicama, šivale vrećice s lavandom koje su prodavale na tržnici i
protestirale protiv rata. Mama je promijenila svoju osobnost tek toliko da
se uklopi.
Kada se tata napokon vratio kući, Leni ga je jedva prepoznala. Zgodan,
nasmijan muškarac iz njezina sjećanja postao je ćudljiv, razdražljiv i dalek.
Mrzio je sve u vezi s komunom i tako su se odselili. A onda su se opet preselili.
I opet. Nikada ništa nije bilo onakvim kakvo je on želio.
Nije mogao spavati i nije mogao zadržati nijedan posao, iako se mama
zaklinjala u to da je najbolji mehaničar na svijetu.

7
 Knjige.Club Books
Zbog toga su se on i mama jutros svađali: tata je opet najuren s posla.
Leni je navukla kapuljaču na glavu. Na putu do škole prolazila je ulicama
uređenih kuća, pokraj mračne šume (ne ulazi u nju), pokraj A&W restorana
brze prehrane gdje su se vikendom okupljali srednjoškolci i pokraj benzinske
pumpe, gdje su automobili u koloni čekali da napune rezervoare za pedeset
pet centa po galonu. Zbog toga su ovih dana svi bili bijesni - zbog te cijene
benzina.
Leni je imala dojam da su svi odrasli razdražljivi, što nije bilo ni neobično.
Rat u Vijetnamu podijelio je zemlju. Novine su svakodnevno donosile loše
vijesti: eksplozije bombi koje su podmetnule terorističke organizacije
Weatherman ili IRA; oteti avioni; otmica Patty Hearst. Masakr na Olimpijadi
u Münchenu zaprepastio je cijeli svijet baš kao i skandal Watergate. A
nedavno su i studentice u državi Washington počele nestajati bez
traga. Svijet je bio opasan.
Leni bi dala sve samo da ima pravu prijateljicu. Jedino je to oduvijek
željela: imati nekoga s kim će razgovarati.
Ali opet, razgovor o brigama nikada nije pomagao. Kakvog je imalo smisla
nekome se povjeravati?
Dobro, tata je katkad znao izgubiti živce, galamio bi i nikada nisu imali
dovoljno novca, stalno su se selili bježeći od vjerovnika, ali to je bio njihov
način života i voljeli su se.
Katkad, naročito u danima kao što je bio taj, Leni se bojala. Imala je dojam
da njezina obitelj stoji na rubu dubokog ponora u koji se svake sekunde može
strovaliti, skliznuti poput onih kuća uništenih na klizištima vodom
natopljenih padina u Seattleu.

POSLIJE ŠKOLE Leni se sama vraćala kući, pješice po kiši.

Njezina je kuća bila u jednoj slijepoj ulici, s dvorištem neurednijim nego
u susjeda. Bila je to tamnosmeđa prizemnica rančerskog tipa, s praznim
teglama za cvijeće, začepljenim žljebovima i vratima garaže koja se nisu dala
zatvoriti. Na krovu od trule sive šindre rastao je korov. Jarbol za zastavu, ali
bez nje, optužujuće je upirao u nebo, kao simbol očeve mržnje prema tome
kamo njegova zemlja ide. Za čovjeka kojega je mama zvala domoljubom, on je
svakako bio prepun mržnje prema vladi.
Ugledala je tatu u garaži. Sjedio je na klimavoj radnoj klupi pokraj
mamina ulubljenog Mustanga s krovom oblijepljenim ljepljivom trakom. Uza
zidove stajale su poslagane kartonske kutije pune stvari koje nisu raspakirali
otkad su se doselili ovamo.
Kao i obično, tata je bio odjeven u pohabanu vojnu jaknu i poderane
levisice. Pogureno je sjedio oslonivši se laktovima na bedra. Duga crna kosa

8
 Knjige.Club Books
bila mu je nepočešljana i zamršena, a i brkove je već trebalo podrezati.
Stopala su mu bila prljava i bosa. Čak i tako pogrbljen i umoran izgledao je
privlačno poput filmske zvijezde. Svi su to mislili.
Nagnuo je glavu u stranu i pogledao je kroz kosu. Nasmiješio joj se
pomalo umornim osmijehom, ali ipak mu se lice ozarilo. To je bilo ono što je
imao njezin otac: mogao je biti loše volje i nervozan, katkad čak i pomalo
zastrašujući, ah to je bilo samo zato što je duboko proživljavao ljubav, gubitak
i razočaranje. Najviše od svega ljubav. »Lenora«, rekao je promuklim glasom
pušača. »Čekao sam te. Žao mi je. Izgubio sam živce. I posao. Sigurno sam te
vraški razočarao.«
»Nisi, tata.«
Znala je koliko mu je žao. Vidjela mu je to na licu. Dok je bila mlađa,
katkad se znala pitati kakva korist od svih tih isprika ako se nikada ništa nije
mijenjalo, ah mama joj je objasnila. Rat i zarobljeništvo slomili su nešto u
njemu. To je kao da su mu slomili kralježnicu, rekla je mama, i ako je čovjek
ranjen, ne voliš ga zato manje. Postaneš jača tako da se on može osloniti na
tebe. On me treba. Nas treba.
Leni je sjela do njega. Zagrlio ju je jednom rukom i privukao k sebi.
»Svijetom upravljaju luđaci. To više nije moja Amerika. Želim...« Nije završio,
a Leni ništa nije rekla. Navikla je na očevu tugu, na njegovu frustraciju. Često
bi zastao na pola rečenice kao da se boji naglas izreći svoje zastrašujuće ili
depresivne misli. Leni je znala za tu njegovu naviku i razumjela je; često je
bilo bolje ne reći ništa.
Zavukao je ruku u džep i izvukao zgužvanu kutiju cigareta. Zapalio je
jednu, a ona je udahnula dobro poznat oštar miris.
Znala je koliko ga boli. Katkad se znala noću probuditi jer je tata plakao,
a mama ga je pokušavala smiriti govoreći mu: Ššš, Ernt, gotovo je, na sigurnom
si, kod kuće.
Zatresao je glavom i ispuhnuo oblak plavo-sivog dima. »Samo sam htio...
više, rekao bih. Ne posao. Život. Želim hodati ulicom, a da se ne brinem hoće
li me netko nazvati ubojicom djece. Želim...« Uzdahnuo je. Nasmiješio se. »Ne
brini. Sve će biti dobro. Bit ćemo dobro.«
»Tata, naći ćeš drugi posao«, rekla je.
»Svakako, Riđušo. Sutra će biti bolje.«
To su njezini roditelji uvijek govorili.

TOG HLADNOG MRAČNOG JUTRA, sredinom travnja Leni je ustala rano, smjestila se
na starom trosjedu cvjetnog uzorka u dnevnoj sobi i uključila televizor da
pogleda Today show. Namjestila je krakove sobne antene da dobije kakvu-
takvu sliku. Barbara Walters je govorila: »... Patricia Hearst sada se naziva

9
 Knjige.Club Books
Tania, a ovdje je vidimo na fotografiji gdje drži pušku Ml pri nedavnoj pljački
banke u San Franciscu. Očevici kažu da je devetnaestogodišnja nasljednica,
koju su u veljači oteli pripadnici Simbionističke oslobodilačke vojske...«
Leni je slušala kao opčinjena. Nije mogla vjerovati da bi neka vojska mogla
umarširati u stan tinejdžerice i oteti je. Kako je itko, bilo gdje na svijetu,
mogao biti siguran? I kako je bogata tinejdžerica postala revolucionarka po
imenu Tania?
»Hajde, Leni«, rekla je mama iz kuhinje. »Spremi se za školu.«
Ulazna vrata s treskom su se otvorila.
Tata je ušao u kuću osmjehujući se tako da su mu morale uzvratiti
osmijehom. Izgledao je nekako veći nego inače u kuhinji niskoga stropa, pun
života nasuprot sivih, vodom umrljanih zidova. Voda mu je kapala iz kose.
Mama je stajala uz štednjak i pržila slaninu za doručak.
Tata je ušetao u kuhinju i pojačao zvuk na tranzistorskom radiju što je
stajao na plastičnoj radnoj površini. Začuo se škripavo zvuk rock’ n’ rolla.
Tata se nasmijao i privukao mamu u zagrljaj.
Leni ga je čula kako šapče: »Žao mi je. Oprosti.«
»Uvijek«, rekla je mama držeći se za njega kao da se boji da će je
odgurnuti.
Tata je zadržao ruku oko mamina struka i povukao je sa sobom do stola.
Izvukao je stolicu i rekao: »Leni, dođi ovamo!«
Leni je voljela kad bi i nju uključili u svoje društvo. Ustala je s trosjeda i
sjela na stolicu pokraj majčine. Tata joj se nasmiješio i pružio joj knjigu u
mekom uvezu. Zov divljine. »Riđušo, ovo će ti se svidjeti.«
Sjeo je nasuprot mami i primaknuo se bliže stolu. Na licu je imao smiješak
koji je Leni u sebi zvala Velika Ideja. Već ga je vidjela, kad god bi tata planirao
promijeniti im živote. A imao je mnogo planova: sve prodati i godinu dana
živjeti kampirajući dok su se vozili autocestom Big Sur. Uzgajati kanadske
kune (kakav je to tek bio užas). U središnjoj Kaliforniji prodavati paketiće
sjemenja kompanije American Seed.
Zavukao je ruku u džep i izvukao presavijen komad papira. Trijumfalno
je njime pljesnuo o stol. »Sjećaš se mojega prijatelja Boa Harlana?«
Mami je trebao trenutak prije nego što je odgovorila. »Iz Vijetnama?«
Tata je kimnuo glavom. Okrenuo se Leni i objasnio joj: »Bo Harlan je bio
šef posade, a ja mitraljezac. Pazili smo jedan na drugoga. Taj dan smo zajedno
letjeli kad su nas srušili i zarobili. Zajedno smo prošli pakao.«
Leni je primijetila da mu glas drhti. Rukavi košulje bili su mu zavrnuti pa
je mogla vidjeti ožiljke spaljene kože, koji su se protezali od zapešća do lakta.
Ta uzdignuta i naborana koža nikada nije potamnila od sunca. Leni nije znala

10
 Knjige.Club Books
kako je dobio te ožiljke - on nikada nije spomenuo, a ona nije pitala - ali to su
mu učinili oni koji su ga zarobili. Toliko je zaključila sama. Imao je ožiljke i na
leđima, gdje je koža bila zategnuta u kružnim naboranim vrtlozima.
»Natjerali su me da ga gledam kako umire«, rekao je.
Leni je zabrinuto pogledala mamu. Tata to nikada prije nije rekao.
Uznemirio ih je sada tim riječima.
Lupkao je nogom po podu i brzim pokretima svirao prstima po stolu
prateći isti ritam. Rastvorio je pismo, izgladio ga i okrenuo prema njima da
ga i one mogu pročitati.

Naredniče Allbright -
Čovjek si koga je teško naći. Ja sam Earl Harlan.
Moj sin, Bo, često nam je pisao o vašem prijateljstvu. Hvala ti na tome.
U posljednjem pismu rekao mi je da, u slučaju da mu se što dogodi na
onom usranom mjestu, želi tebi ostaviti svoju zemlju ovdje na Aljasci.
Nije ništa veliko. Šesnaest hektara i brvnara koju treba popraviti. Ali
marljiv čovjek može ovdje živjeti od zemlje, daleko od luđaka, hipija i nereda
koji vladaju u ostatku SAD-a.
Nemam telefon, ali možeš mi pisati na poštanski ured u Homeru. Dobit
ću pismo prije ili kasnije.
Tvoje imanje se nalazi na kraju ceste, poslije izbijeljene kapije s goveđom
lubanjom, neposredno prije izgorjelog stabla, kod 13. Miljokaza.
Još jednom hvala,
Earl

Mama je podignula pogled. Glavu je nagnula u stranu i poput ptičice

kimnula pozorno gledajući tatu. »Taj čovjek... Bo... dao nam je kuću? Kuću?«
»Zamisli samo«, rekao je tata i oduševljeno ustao od stola. »Kuću koja je
naša. Koja je naše vlasništvo. Na mjestu gdje ćemo biti samodostatni, uzgajati
svoje povrće, loviti životinje radi mesa, biti slobodni. Gora, o tome smo
godinama sanjali. Živjeti jednostavnim životom daleko od svih ovih sranja.
Mogli bismo biti slobodni. Razmisli o tome.«
»Čekaj«, rekla je Leni. Ovo je bio veliki korak čak i za tatu. »Aljaska? Hoćeš
da se opet selimo? Upravo smo došli ovamo.«
Mama se namrštila. »Ali... tamo nema ničega, zar ne? Samo medvjedi i
Eskimi.«
Povukao je mamu na noge, i to tako strasno da je posrnula i pala mu u
naručje. Leni je primijetila očajničku crtu u njegovu entuzijazmu. »To mi je
potrebno, Cora. Trebam mjesto na kojemu ću opet moći disati. Katkad se
11
 Knjige.Club Books
osjećam kao da ću iskočiti iz kože. Tamo gore će mučna sjećanja i sve sranje
prestati. Znam to. Mi to trebamo. Opet ćemo moći živjeti kao što smo živjeli
prije nego što me je Vijetnam sjebao.«
Mama je podignula lice prema tatinom. Njezino bljedilo bilo je u oštrom
kontrastu s njegovom tamnom kosom i preplanulom kožom.
»Hajde, dušo«, rekao je tata. »Zamisli to...«
Leni je vidjela da se mama smekšava, da preoblikuje svoje potrebe u
skladu s njegovima i zamišlja njegovu novu osobnost: stanovnik Aljaske.
Možda je mislila da je to poput EST seminara, joge ili budizma. Odgovor na
sve. Gdje, kada i kako nije bilo važno za mamu. Bilo joj je stalo samo do njega.
»Naša vlastita kuća«, rekla je. »Ali... novac... mogao bi se prijaviti za vojnu
invalidninu...«
»Nećemo opet raspravljati o tome«, uzdahnuo je. »Neću to učiniti. Treba
mi samo promjena. Odsada ću pažljivije postupati s novcem, Cora. Kunem se.
Još mi je ostalo nešto love koju sam naslijedio od staroga. I manje ću piti. Ako
hoćeš, odlazit ću na sastanke potpore veteranima.«
Leni je sve to već vidjela. Naposljetku nije bilo važno što su ona ili mama
željele.
Tata je želio nov početak. Trebao ga je. A mami je trebalo da on bude
sretan.
I tako će oni započeti iznova na novome mjestu, s nadom da će geografija
biti odgovor. Otići će na Aljasku u potrazi za novim snom. Leni će učiniti ono
što se od nje traži i učinit će to s pozitivnim stavom. Opet će biti nova
djevojčica u školi. Jer takva je bila ljubav.

12
 Knjige.Club Books

DRUGO POGLAVLJE

S utradan ujutro Leni je ležala u krevetu i slušala rominjanje kiše po krovu.

Zamišljala je kako ispod prozora rastu gljive, otrovni gomoljasti klobuci
probijaju se iz blata i zamamno blistaju. Nije mogla usnuti još dugo nakon
ponoći pa je čitala o nepreglednom prostranstvu Aljaske. To ju je zaokupilo
posve neočekivano. Činilo se da je ta posljednja granica bila nalik njezinom
ocu. Neobuzdana i divlja. Golema. Pomalo opasna.
Čula je glazbu - metalni zvuk s tranzistora. »Hooked on a Feeling.«
Odbacila je pokrivač i ustala iz kreveta. U kuhinji je zatekla majku kako stoji
ispred štednjaka i puši. Pri svjetlu svjetiljke izgledala je eterično, stepenasto
ošišana plava kosa još je bila raščupana od sna, a lice skriveno velom plavo-
sivog dima. Na sebi je imala bijelu majicu bez rukava koja se nakon bezbroj
pranja toliko razvukla da joj je sada visjela na mršavom tijelu i ružičaste
gaćice s labavom lastikom. Mala ljubičasta modrica ispod grla bila je
neobično lijepa, gotovo poput zvijezde i naglašavala je delikatne crte njezina
lica.
»Trebala bi spavati«, rekla joj je mama. »Još je rano.«
Leni joj je prišla i spustila glavu na njezino rame. Mamina koža mirisala
je na parfem od ruža i cigarete. »Mi ne spavamo«, rekla je Leni.
Mi ne spavamo. Tako je mama uvijek govorila. Ti i ja. Ta je povezanost
između njih bila konstanta, utjeha, kao da je ta sličnost snažila ljubav između
njih. Svakako je bila istina da je mama loše spavala otkad se tata vratio kući.
Kad god bi se Leni probudila usred noći, uvijek je nalazila majku kako luta po
kući u prozirnom haljetku koji bi lepršao za njom. U mraku mama je često
šapatom razgovarala sama sa sobom, izgovarajući riječi koje Leni nikada nije
mogla posve razabrati.
»Zar zaista idemo?« upitala je Leni.
Mama se zagledala u crnu kavu što se filtrirala u staklenoj čaši na vrhu
metalnog lončića. »Mislim da je tako.«
»Kada?«
»Znaš svojega tatu. Uskoro.«
»Hoću li završiti ovdje školsku godinu?«
13
 Knjige.Club Books
Mama je slegnula ramenima.
»Gdje je on?«
»Izašao je prije zore prodati zbirku kovanica, koju je naslijedio od oca.«
Mama si je natočila kavu i otpija gutljaj, a onda je spustila šalicu na radnu
plohu. »Aljaska. Isuse. Zašto ne Sibir?« Povukla je dug dim iz cigarete.
Ispuhala ga. »Treba mi prijateljica s kojom bih razgovarala.«
»Ja sam ti prijateljica.«
»Imaš trinaest godina. Meni je trideset. Trebala bih ti biti majka. Moram
to upamtiti.«
Leni je u majčinu glasu čula očaj i to ju je preplašilo. Bila je svjesna kako
je sve krhko: njezina obitelj, njezini roditelji. Jednu stvar znala su sva djeca
ratnih zarobljenika, a to je kako se ljudi lako mogu slomiti. Leni je još nosila
sjajnu srebrnu narukvicu ratnog zarobljenika, u spomen na nekog kapetana
koji se nije vratio svojoj obitelji.
»Potrebna mu je nova prilika. Nov početak. Svima nama. Možda je Aljaska
odgovor.«
»Kao što je Oregon bio odgovor i Snohomish i paketići sjemenja, koji su
nas trebali obogatiti. Ne zaboravi i onu godinu kada je mislio da će zgrnuti
bogatstvo na fliperima. Možemo li barem pričekati do kraja školske godine?«
Mama je uzdahnula. »Mislim da nećemo. A sada se idi odjeni za školu.«
»Danas nema nastave.«
Mama je dugo šutjela, a onda je tiho rekla: »Sjećaš li se one plave haljine
koju ti je tata kupio za rođendan?«
»Da.«
»Odjeni je.«
»Zašto?«
»Hajde, kreni. Odjeni se. Ti i ja danas imamo posla.«
Iako je bila nervozna i zbunjena Leni je učinila kako joj je rečeno. Uvijek
je radila što bi joj rekli. To je život činilo lakšim. Otišla je u svoju sobu i kopala
po ormaru dok nije našla tu haljinu.
U ovome ćeš biti lijepa kao slika, Riđušo.
Ali nije bila.
Točno je znala kako će izgledati: kao mršava trinaestogodišnja djevojčica
nerazvijenih grudi u neuglednoj haljini koja joj je otkrivala žgoljava bedra i
kvrgava koljena. Kao djevojčica koja je trebala biti na pragu ženstvenosti, ali
očito nije bila. Bila je prilično sigurna da je jedina djevojčica u razredu koja
još nije imala mjesečnicu niti su joj počele rasti grudi.
Vratila se u praznu kuhinju, koja je mirisala na kavu i cigaretni dim. Sjela
je na stolicu i otvorila Zov divljine.
14
 Knjige.Club Books
Mama cijeli sat nije izašla iz svoje sobe.
Leni ju je jedva prepoznala. Natapirala je i polakirala plavu kosu skupivši
je straga u malu punđu. Na sebi je imala lijepo krojenu, do grla zakopčanu
haljinu boje avokada, s remenom oko struka i dugim rukavima. Prekrivala ju
je od vrata do koljena. I najlonskih čarapa. I cipela prikladnih za kakvu staru
damu. »Ti bogca.«
»Da, da«, rekla je mama paleći cigaretu. »Izgledam kao članica školskog
odbora, zadužena za prodaju kolača u dobrotvorne svrhe.« Kapci su joj se
malo svjetlucali namazani plavim kremastim sjenilom za oči. Nesigurnom
rukom zalijepila je i lažne trepavice, a tuš crta duž kapka bila je deblja nego
inače. »Zar su to jedine cipele koje imaš?«
Leni je spustila pogled na tupaste cipele marke Earth Shoes, koje su se
sprijeda na prstima izvijale uvis. Molila je i molila da joj kupe te cipele kada
je Joanne Berkowitz dobila iste i svi su se u razredu divili i uzdisali nad njima.
»Imam crvene tenisice, ali jučer su mi pukle vezice.«
»Dobro. Nema veze. Krenimo.«
Leni je pošla za majkom. Sjele su na poderana crvena sjedala majčina
ulubljenog Mustanga. Prtljažnik su zatvorenim držala jarko žuta užad za
bungee skokove.
Mama je spustila štitnik za sunce i u ogledalu provjerila šminku na licu.
(Leni je bila uvjerena da se ključ za paljenje neće dati okrenuti, ako majka
prije ne provjeri svoj izgled i ne zapali cigaretu.) Namazala je usne ružem,
stisnula ih i krajičkom zavrnute manšete obrisala neku nevidljivu
nesavršenost. Kada je napokon bila zadovoljna, podignula je štitnik za sunce
i upalila motor. Uključio se i radio, na kojemu je treštala »Midnight at the
Oasis.«
»Jesi li znala da na Aljasci možeš umrijeti na sto načina?« upitala je Leni.
»Možeš pasti niz planinu ili propasti kroz tanak led. Možeš se smrznuti ili
umrijeti od gladi. Možeš čak završiti pojedena.«
»Otac ti nije trebao dati tu knjigu.« Mama je ubacila kasetu u kasetofon i
začuo se glas Carole King. I feel the earth move...
Mama je počela pjevati, a Leni joj se pridružila. Nekoliko prekrasnih
minuta radile su nešto obično, vozile se autocestom I-5 prema centru
Seattlea, mama je prelazila iz trake u traku kad god bi se pred njom pojavio
auto, a cigaretu je držala između dva prsta ruke koju je oslonila na upravljač.
Prošavši još dvije ulice mama se zaustavila pred bankom. Ponovno je
provjerila šminku i rekla: »Ostani tu« i izašla iz auta.
Leni se nagnula preko majčina sjedala i zaključala vrata auta. Gledala je
majku kako hoda prema ulazu u banku. Ah mama nije hodala obično nego je
lelujala. Nježno je kukovima ljuljala lijevo-desno. Bila je prekrasna i bila je

15
 Knjige.Club Books
svjesna toga. To je bio samo još jedan razlog zbog kojega su se mama i tata
svađah. Tata je mrzio kako su muškarci gledali mamu, ah Leni je znala da se
mami dopada takva pažnja (iako je dobro pazila da to ne prizna).
Petnaest minuta poslije kada je mama izašla iz banke, više nije njihala
bokovima. Marširala je čvrsto stisnutih šaka. Izgledala je bijesno. Nježnu
čeljust također je stisnula. »Kučkin sin«, rekla je naglo povukavši kvaku na
vratima auta i sjela za upravljač. Ponovila je to još jedanput i zalupila vratima.
»Sto je bilo?« upitala je Leni.
»Tvoj tata ispraznio nam je štedni račun. A oni mi ne žele dati kreditnu
karticu sve dok se na formular ne potpiše tvoj otac ili moj.« Zapalila je
cigaretu. »Isuse Kriste, pa ovo je 1974. Imam posao. Zarađujem. A žena ne
može dobiti kreditnu karticu bez potpisa muškarca. Draga moja, živimo u
muškom svijetu.« Pokrenula je auto i pojurila ulicom, skrenuvši na autocestu.
Leni je teškom mukom ostala sjediti na sjedalu zbog sveg tog vrludanja
prometnim trakama; stalno je klizila s jedne strane na drugu. Toliko se
usredotočila na to da ostane uspravno sjediti da je tek nakon nekoliko
kilometara primijetila da su za sobom ostavile brežuljke središnjeg dijela
Seattlea i da se sada voze kroz mirnu četvrt, ulicom s drvoredom i velikim
kućama. »Ti vrapca«, rekla je Leni ispod glasa. Leni već godinama nije bila u
toj ulici. Tako dugo da ju je skoro zaboravila.
Kuće u toj ulici odisale su bogatstvom. Novi novcati Cadillaci, Toronadosi
i Lincoln Continentalsi stajali su na asfaltiranim kolnim prilazima.
Mama se zaustavila ispred velike kuće od grubog sivog kamena, s
prozorima u obliku romba. Kuća se smjestila na maloj uzvisini i manikiranom
travnjaku, a sa svih strana okruživale su je besprijekorno održavane cvjetne
gredice. Na poštanskom sandučiću pisalo je Golliher.
»Opa. Ovdje nismo bile godinama«, rekla je Leni.
»Znam. Ostani tu.«
»Nema šanse. Ovaj mjesec nestala je još jedna djevojka. Neću ovdje ostati
sama.«
»Dođi«, rekla je mama i izvukla iz torbice četku i dvije ružičaste vrpce za
kosu. Privukla je Leni k sebi i napala njezinu dugu, bakrenu kosu kao da ju je
ta kosa uvrijedila. »Jao!« zajaukala je Leni dok joj je mama plela pletenice,
koje su joj stršale sa svake strane glave.
»Lenora, danas ćeš samo slušati«, rekla je mama, vežući vrpce na kraj
svake pletenice.
»Prevelika sam za pletenice«, žalila se Leni.
»Samo slušaj«, ponovila je mama. »Ponesi knjigu, mirno sjedi i pusti
odrasle da razgovaraju.« Otvorila je vrata i izašla iz auta. Leni je također
požurila zaobići auto i dočekala je na pločniku.
16
 Knjige.Club Books
Mama je uhvatila Leni za ruku i povukla je na stazu obrubljenu
oblikovanom živicom. Stigle su do velikih drvenih ulaznih vrata.
Mama je iskosa pogledala Leni, promrmljala: »Pa, pokušajmo«, i
pozvonila. Duboko unutra začula se metalna zvonjava poput crkvenih zvona,
a onda prigušen zvuk koraka.
Trenutak poslije na vratima se pojavila Lenina baka. U haljini boje
patlidžana, s tankim remenom oko struka i tri niza bisera oko vrata, izgledala
je spremna za ručak s guvernerom. Kestenjasta kosa bila joj je uredno
počešljana u uvojke i polakirana pa je sličila svečano ukrašenom
blagdanskom kruhu. Razrogačila je jako našminkane oči. »Coraline«, šapnula
je i prišla im raširenih ruku.
»Je li tata kod kuče?« upitala je mama.
Baka se povukla i pustila ruke da joj padnu uz tijelo. »Danas je na sudu.«
Mama je kimnula. »Možemo li ući?«
Leni je primijetila kako je to pitanje pogodilo baku; blijedo, napudrano
čelo joj se naboralo. »Naravno. I Lenora je tu. Baš mi je drago što te opet
vidim.«
Baka se povukla u sjenu ulaza. Povela ih je kroz predvorje na čijem su se
drugom kraju nalazile sobe, vrata i stubište što se zavojito uzdizalo na mračni
drugi kat.
Kuća je mirisala na vosak od limuna i cvijeće.
Povela ih je na zastakljeni stražnji trijem s polukružnim izbočenim
prozorom, golemim staklenim vratima i puno lončanica. Namještaj je bio od
bijeloga pruća. Leni je dobila mjesto za malim stolom i pogledom na vrt.
»Kako ste mi obje nedostajale«, rekla je baka. Zatim, kao da ju je
uznemirilo vlastito priznanje, okrenula se i otišla, ali vratila se za nekoliko
trenutaka noseći knjigu. »Sjećam se kako si voljela čitati. Čak i s dvije godine,
uvijek si imala knjigu u rukama. Ovu sam ti kupila prije mnogo godina, ali...
Nisam znala kamo da je pošaljem. I ona ima crvenu kosu.«
Leni je sjela uzevši knjigu koju je već toliko puta pročitala da je neke
odlomke znala napamet. Pipi Duga Čarapa. Knjiga za mnogo mlađe
djevojčice. Leni je davno već prešla na druge knjige. »Hvala, gospođo.«
»Zovi me baka. Molim te«, rekla je tiho. U glasu joj se čula čežnja. A onda
se okrenula prema mami.
Baka je ponudila mami da sjedne pokraj prozora, za bijeli stol od kovanog
željeza. U obližnjem pozlaćenom kavezu gugutale su dvije bijele ptice. Leni je
pomislila da su sigurno tužne, te ptice koje nisu mogle letjeti.
»Čudim se da si me pustila u kuću«, rekla je mama i sjela.
»Ne budi drska, Coraline. Uvijek si dobrodošla. Tvoj otac i ja te volimo.«

17
 Knjige.Club Books
»Ali mojega muža ne biste pustili.«
»On te je okrenuo protiv nas. I svih tvojih prijatelja, ako to smijem reći.
Htio te je samo za sebe...«
»Ne želim opet razgovarati o tome. Selimo se na Aljasku.«
Baka je sjela. »O, za ime Božje.«
»Ernt je tamo naslijedio kuću i zemlju. Uzgajat ćemo povrće, loviti
životinje radi mesa i živjeti kako želimo. Bit ćemo neiskvareni. Pioniri.«
»Prestani. Ne mogu slušati te gluposti. Ti bi pošla za njim na kraj svijeta,
gdje ti nitko ne bi mogao pomoći. Tvoj otac i ja toliko smo se trudili da te
zaštitimo od tvojih pogrešaka, ali ti odbijaš pomoć, zar ne? Misliš da je život
igra. Samo lepršaš...«
»Nemoj«, rekla je mama oštro. Nagnula se naprijed. »Znaš li kako mi je
bilo teško doći ovamo?«
Nakon tih riječi nastupila je tišina, koju je prekidalo samo gugutanje ptica.
Činilo se kao da je zapuhao hladan povjetarac. Leni bi se zaklela da su
skupe prozirne zavjese zatreperile iako nijedan prozor nije bio otvoren.
Leni je pokušala zamisliti svoju majku u tom zakopčanom, stisnutom
svijetu, ali nije mogla. Bilo je nemoguće premostiti jaz između mame,
djevojčice koju su htjeli odgojiti, i žene kakvom je postala. Leni se pitala nisu
li sve one demonstracije u kojima su mama i ona marširale dok su bile same
- protiv atomske energije i rata - svi oni EST seminari i razne religije koje je
mama iskušavala, bili samo način na koji je mama prosvjedovala protiv
žene kakvu su je odgajali da postane.
»Ne čini tu opasnu ludost, Coraline. Ostavi ga. Vrati se kući. Budi na
sigurnom.«
»Volim ga, majko. Zar to ne možeš razumjeti?«
»Cora«, rekla je baka tiho. »Molim te, saslušaj me. Znaš da je on opasan...«
»Idemo na Aljasku«, rekla je mama čvrsto. »Došla sam se oprostiti i...«
Prekinula se usred rečenice. »Hoćeš li nam pomoći ili ne?«
Jedan dugi trenutak baka nije ništa rekla, samo je prekrižila ruke na
grudima i onda ih opet rastvorila. »Koliko trebaš ovaj put?« upitala je
naposljetku.

VOZEĆI SE KUĆI, mama je pušila jednu za drugom. Radio je svirao tako glasno
da je bilo nemoguće razgovarati. Što je bilo i dobro, jer iako je Leni imala cijeli
niz pitanja, nije znala gdje početi. Danas je imala priliku zaviriti u svijet koji
je ležao ispod površine njezinoga. Mama joj nikada nije mnogo pričala o
svojem životu prije braka. Ona i tata pobjegli su zajedno; njihova je priča bila
lijepa i romantična, priča o ljubavi koja se suprotstavlja svim preprekama.

18
 Knjige.Club Books
Mama je napustila srednju školu i »živjela od ljubavi«. Tako je uvijek govorila
o tome, kao da se radi o bajci. Leni je sada bila dovoljno stara da zna da je i
njihova, poput svih ostalih bajki, bila puna šikara, mračnih mjesta, razbijenih
snova i odbjeglih djevojaka.
Mama se očito ljutila na svoju majku, ali ipak je otišla k njoj po pomoć.
Čak nije morala ni tražiti novac da bi ga dobila. Leni to nije razumjela, ali
uznemirilo ju je. Kako su se majka i kći mogle tako razići?
Mama je skrenula na njihov kolni prilaz i ugasila motor. Radio je naglo
utihnuo ostavljajući ih u tišini.
»Tvojem ocu nećemo reći da sam od majke dobila novac«, rekla je mama.
»On je ponosan čovjek.«
»Ali...«
»Nećemo o tome raspravljati, Leni. Ne smiješ reći ocu.« Mama je izašla iz
auta zalupivši vratima za sobom.
Zbunjena neočekivanom majčinom zabranom Leni je pošla za njom preko
gnjecave blatne trave dvorišta, pokraj neuredno izrasloga grmlja borovice
velikog poput Volkswagena, koje se već približavalo ulaznim vratima.
U kući su zatekle oca kako sjedi za kuhinjskim stolom, a ispred sebe je
rasprostro karte i knjige. Pio je Coca-Colu iz boce.
Kada su ušle, podignuo je pogled i široko im se nasmiješio. »Smislio sam
plan puta. Vozit ćemo kroz Britansku Kolumbiju i Yukon. To je otprilike tri
tisuće osamsto kilometara. Označite na svojim kalendarima, dame: za četiri
dana počinje nam novi život.«
»Ali škola još nije završila...« rekla je Leni.
»Koga briga za školu? Ovo je pravo obrazovanje, Leni«, rekao je tata.
Pogledao je mamu. »Prodao sam svoj auto, zbirku kovanica i gitaru. Imamo
nešto malo gotovine. Tvojeg Mustanga zamijenit ćemo za VW kombi, ali
svakako bi nam dobro došlo još nešto love.«
Leni je pogledala u stranu i uhvatila mamin pogled.
Nemoj mu reći.
Nije se činilo ispravnim. Nije li laž uvijek bila pogrešna? A ovo
prešućivanje očito je bila laž.
No Leni svejedno nije ništa rekla. Nikada joj ne bi palo na pamet
suprotstaviti se majci. Na cijelome ovom velikom svijetu - a sada s
vjerojatnom selidbom na Aljasku, svijet se utrostručio u veličini - jedina
istinska stvarnost za Leni bila je njezina majka.

19
 Knjige.Club Books

TREĆE POGLAVLJE

L eni, dušo, probudi se. Samo što nismo stigli!«

Zatreptala je; isprva je vidjela samo mrvice čipsa na svojemu krilu.
Pokraj nje ležale su stare novine, na njima papirići od bombona i knjiga
Gospodar prstenova. Bila je preokrenuta poput šatora, s raširenim požutjelim
stranicama. Njezina najdragocjenija imovina, polaroid fotoaparat, visio joj je
s vrpce oko vrata.
Vožnja na sjever bila je čudesna iako su vozili po uglavnom neasfaltiranoj
ALCAN autocesti. Njihovo prvo pravo obiteljsko ljetovanje. Danju su vozili po
jarkom suncu; noću su kampirali pokraj divljih rijeka i tihih potoka, u sjeni
nazubljenih planinskih vrhunaca, skutreni oko vatre, raspredajući snove o
budućnosti koja im se svakim danom činila sve bliža. Za večeru su na vatri
pekli hrenovke i sljezove kolačiće za desert, razgovarali o tome što će ih
dočekati na kraju puta. Leni nikada nije vidjela roditelje tako sretne.
Naročito tatu. Smijao se, smiješio, pričao je viceve i obećavao im nebo i
zemlju. Bio je tata kakvoga se sjećala iz onog razdoblja Otprije.
Kad bi tako putovali cestama, Leni je obično zagnjurila nos u knjigu, ali
na ovom putovanju pejzaž joj je privlačio pažnju, posebno predivne planine
Britanske Kolumbije. Krajolik se neprekidno mijenjao, a ona je sjedila na
stražnjem sjedalu kombija i zamišljala da je Frodo ili Bilbo, junakinja vlastite
potrage.
VW kombi je poskočio preko nečega - možda ivičnjaka - i stvari su unutra
poletjele, popadale na pod, otkotrljale se prema ruksacima i kutijama, koji su
popunili stražnji dio kombija. Gume su zaškripale kada su se naglo zaustavili,
osjetio se miris spaljene gume i ispušnih plinova.
Sunce je prodiralo kroz prljave prozore umrljane zgnječenim komarcima.
Leni se popela preko hrpe loše zarolanih vreća za spavanje i otvorila vrata.
Njihova naljepnica sa slikom duge i riječima ALJASKA ILI NIŠTA lepršala je
na hladnom povjetarcu, iako je sa svake strane bila zalijepljena ljepljivom
trakom.
Leni je izašla iz kombija.

20
 Knjige.Club Books
»Stigli smo, Riđušo.« Tata je stao uz nju i spustio joj ruku na rame.
»Poluotok Land’s End. Homer. Aljaska. Ljudi dolaze ovamo sa svih strana da
se opskrbe zalihama. To je donekle posljednja postaja civilizacije. Kažu da tu
završava kopno i počinje more.«
»Super«, rekla je mama.
Iako je Leni proučila mnoge slike i pročitala članke i knjige, nije bila
spremna na divlju, spektakularnu ljepotu Aljaske. Na neki način kao da nije
pripadala ovome svijetu, onako čarobna u svojoj veličini. Bio je to
neusporediv krajolik visokih ledenjaka, bijelih planina što se protežu duž
obzora, čiji se vrhunci oštri poput noža uzdižu u modro nebo boje različka,
bez ijednog oblaka. Na suncu je zaljev Kachemak izgledao poput ploče
tucanog srebra. Na vodi je bilo puno brodica. Zrak je mirisao na sol i more.
Priobalne ptice lebdjele su na vjetru, ponirale i opet se uzdizale bez imalo
napora.
Slavni Homer Spit o kojemu je čitala bio je sedam kilometara dug prst
kopna, koji se savijen protezao u zaljev. Uz rub vode smjestilo se nekoliko
slikovitih daščara na drvenim stupovima.
Leni je podignula svoj polaroid i snimala najbrže koliko joj je aparat
dopuštao. Izvlačila je iz njega fotografije jednu za drugom i gledala kako joj
se slike razvijaju pred očima. Linija za linijom kuće su se iscrtavale na sjajnom
bijelom papiru.
»Naša zemlja je tamo preko«, rekao je tata pokazujući rukom na drugu
stranu zaljeva Kachemak prema nizu bujnih zelenih brežuljaka u maglovitoj
daljini. »Naš novi dom. Iako se nalazi na poluotoku Kenai, dotamo ne vodi
nijedna cesta. Masivni ledenjaci i planine odsjekli su Kaneq od glavnog
kopna. Zato moramo ići zrakom ili vodom.«
Mama se primaknula do Leni. Imala je trapezaste traperice niskoga
struka, čipkom obrubljenu majicu s naramenicama, a zbog blijeda lica i plave
kose izgledala je kao da je isklesana iz hladnih boja ove zemlje, kao anđelica
koja se spustila na ovu obalu koja ju je čekala. Čak je i njezin smijeh zvučao
kao da pripada ovamo, kao jeka vjetrenih zvončića nad vratima trgovina.
Svjež povjetarac priljubio joj je majicu uz grudi pa se vidjelo da ne nosi
grudnjak. »Što misliš, djevojčice moja?«
»Super je«, rekla je Leni. Uslikala je još jednu sliku, ali nikakva boja ni
papir nisu mogli uhvatiti grandioznost onog planinskog lanca.
Tata se okrenuo prema njima smiješeći se tako široko da mu se cijelo lice
naboralo. »Trajekt za Kaneq polazi sutra. Idemo sada malo razgledati mjesto,
a onda se smjestiti na plaži gdje ćemo kampirati i malo prošetati. Što kažete
na to?«
»Jupi!« uskliknule su mama i Leni uglas.

21
 Knjige.Club Books
Dok su se udaljavali od Spita i vozili kroz grad, Leni je pritisnula nos na
staklo i gledala van. Kuće su bile šarolike - velike sa sjajnim prozorima stajale
su pokraj straćara pokrivenih plastikom i oblijepljenih ljepljivom vrpcom.
Neke su bile A oblika, a bilo je tu i šupa, kamp prikolica i kampera. Kombi
vozila parkirana uz cestu imala su zavjese na prozorima, a vani ispred njih
stajale su raspoređene stolice.
Neka su dvorišta bila uređena i ograđena ogradom. Druga su bila puna
hrđavog otpada, starih automobila i kućanskih aparata. Većina je bila
nedovršena na ovaj ili onaj način. Zanatlije su radili u svakakvim uvjetima, u
hrđavom starom Airstream kamperu, u potpuno novoj brvnari ili u šupi
smještenoj uz cestu. Mjesto je bilo pomalo divlje, ali nije odavalo dojam da
se radi o tuđini ili da je zabit kakvu je zamišljala.
Tata je uključio radio i pojačao ton kada su krenuli prema dugoj sivoj
plaži. Gume kotača upadale su u pijesak i to ih je usporavalo. Duž cijele plaže
bila su parkirana vozila - kamioni, kombiji i automobili. Ljudi su očito živjeli
na toj plaži u kakvom god skloništu koje su mogli naći - u šatorima, starim
autima, straćarama sklepanima od naplavljenog drveta i cerada. »Zovu
ih štakorima Spita«, rekao je tata tražeći parkirno mjesto. »Rade
u tvornicama konzervi na Spitu i za charter prijevoznike.«
Spretno manevrirajući našao je mjesto između jednog blatom
poprskanog Econoline kombija s registracijskim pločicama Nebraske i
tamnozelenog Gremlina s kartonom i ljepljivom trakom umjesto prozora.
Podignuli su šator na pijesku i zavezali ga za branik kombija. Tu dolje morski
je povjetarac neumoljivo puhao.
Valovi su tiho šumili dok su se kotrljali prema obali i povlačili. Svuda oko
njih ljudi su uživali u danu, bacali su psima frizbije, palili logorske vatre na
pijesku i gurali čamce u vodu. Zamor ljudskih glasova zvučao je blag i
prolazan u odnosu na veličinu ovdašnje prirode.
Oni su dan proveli kao turisti, lutajući od mjesta do mjesta. Mama i tata
su kupili pivo u salunu Salty Dawg, a Leni je kupila sladoled u kornetu na
jednom štandu na Spitu. Onda su prekapali po kantama Armije spasa sve dok
nisu našli gumene čizme za sve troje. Leni je za pedeset centi kupila petnaest
starih knjiga (većina je bila oštećena i na neki način umrljana vodom). Tata
je kupio papirnatog zmaja kojeg će puštati na plaži, a mama je dala Leni nešto
novca i rekla: »Dušo, idi i kupi si film za fotoaparat.«
U restorančiću na samom kraju Spita okupili su se oko drvenog stola i jeli
rakovice; Leni se zaljubila u slatko-slani okus bijeloga mesa u otopljenom
maslacu. Galebovi su graktali i kružili iznad njih, mjerkajući njihove
krumpiriće i francuski kruh.
Leni se nije sjećala bolje provedenoga dana. A svijetla budućnost nikada
se nije činila tako blizu.

22
 Knjige.Club Books
Sutradan ujutro odvezli su se na veliki trajekt Tustamena (domaći ljudi
zvali su ga Tusty) koji je bio dio aljaške primorske autoceste. Stari čvrsti brod
plovio je do udaljenih gradova kao što su Homer, Kaneq, Seldovia, Dutch
Harbor, Kodiak, i divljih Aleutskih otoka. Čim su kombijem ušli na trajekt i
parkirali se, sve troje požurili su na palubu i prišli ogradi. Tamo je bilo
puno ljudi, uglavnom muškaraca duge kose i čupavih brada, s kapama kakve
su nosili kamiondžije i u kariranim flanelskim košuljama, u prslucima od
perja i prljavim trapericama uvučenim u smeđe gumene čizme. Bilo je tu i
nekoliko studenata hipija, prepoznatljivih po svojim ruksacima, ručno
bojenim košuljama u duginim bojama i sandalama.
Trajekt se polako odmaknuo od pristaništa, rigajući dim. Leni je u istom
trenutku primijetila da voda zaljeva Kachemak nije mirna kao što je izgledala
iz sigurnosti obale. Tu vani more je bilo divlje, a voda se pjenila. Valovi su se
valjali i zapljuskivali bočne strane broda. Bilo je lijepo, čarobno, divlje.
Snimila je najmanje desetak fotografija i sve ih spremila u džep.
Jato kitova ubojica isplivalo je na površinu; tuljani su ih gledali sa stijena.
Vidre su se hranile u šumama kelpa što su rasle u vodi uz negostoljubivu
obalu.
Naposljetku je trajekt skrenuo i zaobišao smaragdno zelenu uzvisinu koja
im je ponudila zaklon od vjetra što je šibao zaljevom. Otoci s bujnom
vegetacijom i stjenovitim obalama na kojima je raslo drveće dočekah su ih s
dobrodošlicom u svojim mirnim vodama.
»Stižemo u Kaneq!« čulo se iz razglasa. »Iduće pristajanje je u Seldoviji!«
»Dođite, Allbrightovi. Natrag u kombi!« pozvao ih je tata smijući se.
Provlačili su se između parkiranih automobila dok nisu došli do svojega i sjeli
unutra.
»Jedva čekam da vidim naš novi dom«, rekla je mama.
Trajekt je pristao uz dok, a oni su se iskrcali i krenuli uzbrdo na široku
neasfaltiranu cestu koja je prolazila kroz šumu. Na vrbu brda nalazila se
crkva od bijelih dasaka i s plavom kupolom na kojoj je stajao ruski
pravoslavni križ. Pokraj crkve bilo je malo groblje, ograđeno bijelom niskom
ogradom, prepuno drvenih križeva.
Stigavši na vrh, počeli su se spuštati drugom stranom i tada su ugledali
Kaneq.
»Čekajte«, rekla je Leni provirujući kroz prljavi prozor. »To ne može biti.«
Ugledala je kamp-kućice parkirane na travi, bez stolica posloženih ispred
njih, i kuće koje bi u državi Washington zvali šupama. Ispred jedne tri mršava
psa bila su vezana na lancu; sva tri su stajala na oronulim psećim kućicama,
bijesno lajući i cvileći. Trava u dvorištu bila je puna rupa, što su ih psi iskopali
od dosade.

23
 Knjige.Club Books
»Ovo je stari grad s izuzetnom poviješću«, rekao je tata. »Prvo su ga
naselili domoroci, zatim ruski trgovci krznima, a onda su ga preuzeli
pustolovi koji su tražili zlato. Jako je stradao u potresu 1964. Tlo se u sekundi
spustilo za metar i pol. Kuće su se raspale i pale u more.«
Leni je zurila u nekoliko trošnih zgrada s kojih se ljuštila boja, a
povezivala ih je stara drvena obalna promenada; cijeli je grad bio smješten
na stupovima iznad ravne muljevite obale. Iza tog blata bila je luka puna
ribarskih brodica. Glavna je ulica bila kratka i nepopločana.
Leni je s lijeve strane vidjela salun koji se zvao Ritajući los. Kuća je bila
nagorjela crna ljuštura; očito žrtva požara. Kroz prljavo prozorsko staklo
vidjela je unutra goste. Iako je bio četvrtak, radni dan, ljudi su u toj izgorjeloj
ruševini pili već u deset ujutro.
Na strani ulice bližoj zaljevu vidjela je zatvoreno prenoćište za koje je tata
rekao da je vjerojatno sagrađeno prije stotinu godina za ruske trgovce
krznom. Do njega zalogajnica veličine sobice za garderobu, s nazivom Ribari,
dočekivala je goste otvorenim vratima. Leni je unutra vidjela nekoliko
muškaraca naslonjenih na šank. Dva stara kamiona stajala su parkirana na
ulazu u luku.
»Gdje je škola?« upitala je Leni s prizvukom panike.
To nije bio nikakav grad. Možda isturena postaja. Mjestašce poput onih
na koja bi čovjek naišao putujući karavanom kola na zapad prije stotinu
godinu, mjesto u kojemu se nitko nije zadržavao. Hoće li ovdje uopće biti
ijedan njezin vršnjak?
Tata je zaustavio auto pred uskom viktorijanskom kućom šiljatog krova,
koja je nekoć bila plava, a sada su samo tu i tamo ostali komadići boje na
izblijedjelom drvetu s kojega se većina boje oljuštila. Pozlaćenim slovima
krasopisa na prozoru je pisalo URED PROCJENITELJA.
Ispod toga netko je zalijepio natpis ispisan rukom TRGOVAČKA
POSTAJA/TRGOVINA MJEŠOVITE ROBE.
»Allbrightovi, uđimo i pitajmo za smjer.«
Mama je brzo izašla iz kombija i požurila prema ono malo civilizacije koju
je ova trgovina predstavljala. Kad je otvorila vrata, nad glavom joj je nježno
zazvonilo zvonce. Leni je ušla odmah za mamom i spustila joj ruku na bok.
Dok su tako stajale, sunce je prodiralo kroz prozore iza njih obasjavajući
prednji dio trgovine; ostatak unutrašnjosti osvjetljavala je jedna jedina gola
žarulja. Stražnji dio trgovine bio je u polumraku.
Zrak je unutra mirisao na staru kožu, viski i duhan. Zidovi su bili
prekriveni policama; Leni je vidjela pile, sjekire, motike, krznene čizme i
gumene za ribolov, gomile čarapa, kutije pune naglavnih svjetiljki. Čelične
zamke i lanci namotani u petljama visjeli su sa svakog stupa. Najmanje

24
 Knjige.Club Books
desetak prepariranih životinja stajalo je na policama i pultovima. Divovski
kraljevski losos zauvijek je uhvaćen na sjajnoj drvenoj plaketi baš kao i glave
losova, rogovlje, izbijeljene životinjske lubanje. U kutu je čak i jedna
preparirana lisica skupljala prašinu. Na lijevoj strani nalazila se hrana:
vreće krumpira i kante pune luka, jedna na drugu naslagane konzerve lososa,
rakovica i sardina, vreće riže, brašna i šećera, kanistri jestivog ulja. I njoj
najdraži kutak, onaj s grickalicama i slatkišima, čiji su je šareni omoti
podsjetili na dom. Vrećice čipsa, pudinga u čašama i kutije žitnih pahuljica.
Sve je izgledalo kao trgovina u kojoj bi se dobro snašla Laura Ingalls
Wilder.1
»Kupci!«
Leni je čula kako je netko zapljeskao. Crnkinja s golemom afro-frizurom
izašla je iz sjene. Bila je visoka, snažnih ramena i tako široka da se morala
okrenuti postrance da zaobiđe ulašten drveni pult. Na licu je imala puno
sićušnih crnih madeža.
Brzo im je prišla. Narukvice izrađene od kosti zazvečale su joj na debelim
zapešćima. Bila je stara, imala je najmanje pedeset godina. Na sebi je imala
dugačku traper suknju od mnogih zakrpa, rasparene vunene čarape, sandale
s otvorenim prstima i dugu plavu košulju, raskopčanu da bi se vidjela
izblijedjela majica. Oko struka je imala debeli kožnati remen, a za njega je
zataknula nož u futroli. »Dobro došli! Znam, čini se neorganizirano i
nepristupačno, ali ja znam gdje se što nalazi, do posljednje sitnice, metalnih
kolutova i baterija. Usput, ovdašnji me ljudi zovu Velika Marge«, rekla je i
ispružila ruku.
»A vi im to dopuštate?« upitala je mama i nasmiješila se onim svojim
prekrasnim osmijehom, koji je privlačio ljude i tjerao ih da joj uzvrate
smiješkom. Rukovala se sa ženom.
Smijeh Velike Marge bio je glasan i sličan lavežu, kao da nije mogla
uhvatiti dovoljno zraka. »Volim ženu koja ima smisao za šalu. Dakle, s kim se
imam čast upoznati?«
»Cora Allbright«, rekla je mama. »A ovo je moja kći, Leni.«
»Dobro došle u Kaneq, dame. Ovdje nemamo puno turista.«
Tata je ušao u trgovinu baš u tom trenutku i rekao: »Mi smo domaći ili
ćemo to barem postati. Upravo smo stigli.«
Velika Marge spustila je glavu tako da joj se podbradak utrostručio.
»Domaći?«

1
Laura Ingalls Wilder (1867-1957), američka spisateljica, autorica Male kuće u preriji.

25
 Knjige.Club Books
Tata joj je pružio ruku. »Bo Harlan mi je ostavio svoje imanje. Došli smo
ovamo ostati.«
»Sto mu muka. Ja sam vaša susjeda, Marge Birdsall, samo osamsto metara
dalje cestom. Uz cestu stoji i znak. Većina ovdašnjih ljudi živi daleko od
električne mreže i vodovoda, izvan sustava, ali sretni smo što imamo cestu.
Imate li sve potrebne namirnice i opremu? Možete ovdje otvoriti račun ako
želite. Platit ćete mi u novcu ili trampom: nekom uslugom ili robom. Tako to
ovdje radimo.«
»Upravo smo takav život došli ovamo potražiti«, rekao je tata.
»Priznajem, malo smo kratki s novcem pa mi ovaj oblik trampe dobro zvuči.
Prokleto sam dobar mehaničar. Mogu popraviti gotovo svaki motor.«
»Dobro je znati. Proširit ću vijest.«
Tata je kimnuo. »Odlično. Dobro bi nam došlo malo slanine. Možda nešto
riže. I malo viskija.«
»Tamo preko«, rekla je Velika Marge i pokazala rukom. »Iza reda onih
velikih i malih sjekira.«
Tata je pošao u mračni dio trgovine kamo ga je uputila.
Velika Marge se okrenula mami i jednim je pogledom odmjerila od glave
do pete. »Cora Allbright, pretpostavljam da je ovo san tvojega čovjeka i da ste
svi došli ovamo bez puno planiranja.«
Mama se nasmiješila. »Mi sve radimo impulzivno, Velika Marge. Tako
nam je život uzbudljiviji.«
»Ali ovdje ćeš morati biti žilava, Cora Allbright. Zbog sebe i svoje kćeri.
Ne možeš računati samo na svojega muškarca. Moraš biti u stanju spasiti
samu sebe i ovu tvoju lijepu kćer.«
»To zvuči prilično dramatično«, rekla je mama.
Velika Marge se sagnula do goleme kartonske kutije i povukla je preko
poda prema sebi. Počela je prekapati po njoj, a crni su joj se prsti pomicali
kao u pijanista sve dok nije našla dvije zviždaljke na crnim uzicama. Svakoj
od njih objesila ih je oko vrata. »To je zviždaljka za medvjeda. Trebat će vam.
Lekcija broj jedan: na Aljasci se ne hoda tiho - ni nenaoružano. Ne ovako
daleko u divljini niti u ovo doba godine.«
»Pokušavaš li nas zaplašiti?« upitala je mama.
»Možeš se okladiti u svoju guzicu da pokušavam. Strah je ovdje normalan
osjećaj. Mnogo ljudi dolazi ovamo, Cora, s fotoaparatima i snovima o
jednostavnom životu. Ali od tisuću stanovnika Aljaske pet ih nestane svake
godine. Jednostavno nestanu. A većina sanjara... dakle, oni ne izdrže ni prvu
zimu. Ne mogu dočekati da se vrate u zemlju autokina, tamo gdje toplinu
dobiješ okretom prekidača. A pogotovo sunčevo svjetlo.«
»Prema tvojim riječima to zvuči opasno«, rekla je mama s nelagodom.
26
 Knjige.Club Books
»Ovamo na Aljasku dolaze dvije vrste ljudi, Cora. Ljudi koji hrle prema
nečemu i oni koji od nečega bježe. Moraš dobro motriti na ove druge. A nisu
samo ljudi ti zbog kojih moraš biti na oprezu. Aljaska sama po sebi može
jedne minute biti Uspavana Ljepotica, a sljedeće kučka sa skraćenom
sačmaricom. Ima jedna izreka: Ovdje gore smiješ napraviti samo jednu
pogrešku. Druga će te ubiti.«
Mama je zapalila cigaretu. Ruka joj je drhtala. »Marge, kao odbor za
dobrodošlicu, nisi baš nešto.«
Velika Marge se opet nasmijala. »Imaš itekako pravo, Cora. Ovdje u
divljini društvene su mi manire otišle kvragu.« Nasmiješila se i utješno
položila ruku na mamino mršavo rame. »Evo nešto što želiš čuti: Ovdje u
Kanequ čvrsto smo povezana zajednica. Na ovom poluotoku ima nas manje
od trideset koji tu živimo cijele godine, ali brinemo se jedni za druge. Moje
imanje je blizu vašega. Ako išta trebate - bilo što - samo se posluži
amaterskim radiom. Doći ću trkom do vas.«

TATA JE SPUSTIO na upravljač list papira istrgnut iz notesa, na kojemu im je

Velika Marge nacrtala kartu. Prikazivala je Kaneq kao veliki crveni krug iz
kojega je izlazila jedna jedina crta. Bila je to Cesta (doista je postojala samo
jedna, rekla je) koja je iz grada vodila u Vidrinu uvalu. Duž te jedine crte tri
mjesta je označila sa x. Prvo je, slijeva, bilo imanje Velike Marge, zatim
nadesno imanje Toma Walkera i posljednje ono Bo Harlana, na samom kraju
crte.
»Evo«, rekao je tata. »Vozimo tri kilometra uz rijeku Icicle i onda ćemo
vidjeti zemlju Toma Walkera. Na ulazu imanja nalazi se metalna kapija. Naša
je zemlja malo dalje. Na kraju ceste«, rekao je tata pustivši kartu da padne na
pod jer već su krenuli iz grada. »Marge kaže da ne možemo promašiti.«
Kombi je štropotavo prešao preko mosta koji se doimao klimavo, a
nadvisio se iznad kristalno plave rijeke. Prošli su pokraj vlažne močvarne
ravnice na kojoj je raslo žuto i ružičasto cvijeće, a zatim i pokraj uzletišta, gdje
su stajala privezana četiri mala, naizgled trošna aviona.
Odmah nakon uzletišta šljunčana cesta pretvorila se u običnu cestu od
zemlje i kamenja. Sa svake strane gusto su rasla stabla. Blato i komarci
zamrljali su vjetrobransko staklo. Kombi je poskakivao i zveketao preko rupa
na cesti velikih poput dječjih bazenčića. »Sto mu muka«, rekao je tata svaki
put kad su bili izbačeni sa svojih sjedala.
Tu izvan grada nije bilo kuća, nikakva znaka civilizacije sve dok nisu došli
do kolnoga puta na kojemu su razbacana ležala trula vozila i hrđavi otpad. Na
stupu je bio rukom napisani znak: BIRDSALL. Imanje Velike Marge.

27
 Knjige.Club Books
Nakon toga cesta je postala još gora. Neravnija. Kombinacija kamenja i
blatnih lokvi. Sa svake strane trava je divlje rasla, šikara i stabla bili su toliko
visoki da su blokirah pogled na bilo što drugo.
Sada su stvarno bili usred ničega.
Još jedan prazan komad ceste i stigli su do izblijedjele goveđe lubanje na
hrđavim metalnim vratima kapije. Bilo je to imanje Toma Walkera.
»Moram reći da sam malo sumnjičava prema susjedima koji mrtvim
životinjama ukrašavaju ulaz na svoj posjed«, rekla je mama, čvrsto se držeći
ručke na vratima. Upravo su opet udarili u jednu rupu na cesti i ručka joj je
ostala u ruci.
Pet minuta poslije tata je naglo zakočio. Da su produžili još šezdeset
metara sletjeli bi s litice.
»Isuse«, rekla je mama. Ceste je nestalo; umjesto nje tu je bilo šipražje i
vodoravna izbočena stijena. Kraj kopna. Doslovno.
»Stigli smo!« Tata je iskočio iz kombija i zalupio vratima.
Mama je pogledala Leni. Obje su mislile isto: tu nije bilo ničega osim
drveća, blata i litice koja ih je mogla ubiti u magli. Izašle su iz kombija i stale
jedna uz drugu. Negdje u blizini - očito ispod litice pred njima - valovi su se
glasno razbijali o obalu.
»Pogledajte ovo!« tata je raširio ruke kao da je želio sve zagrliti. Imale su
dojam da im raste pred očima poput stabla, širi grane i postaje snažan.
Sviđalo mu se to ništavilo koje je vidio, ta golema praznina. Zbog toga je došao
ovamo.
Ulaz na njihovo imanje bio je uzak komad zemlje, sa svake strane
obrubljen stijenama čije je podnožje bilo negdje dolje gdje ga je zapljuskivalo
more. Leni je pomislila kako bi udar groma ili potres mogli odrezati taj
komad zemlje od ostatka kopna i gurnuti ga u more, da pluta poput otočne
tvrđave.
»Ovo je naš kolni prilaz«, rekao je tata.
»Zar će auto moći tuda proći?« upitala je mama gledajući put koji je
vijugao između stabala. Izgledalo je kao da tu godinama nitko nije prošao.
Nasred staze rasla su tanka stabla johe.
»Bo već dugo nije bio ovdje. Morat ćemo raskrčiti cestu od šiblja i stabala,
a zasad ćemo pješice«, rekao je tata.
»Pješice?« upitala je mama.
Počeo je vaditi stvari iz kombija. Dok su se Leni i mama zagledale u
drveće, tata je podijelio najnužnije stvari u tri ruksaka i rekao: »OK.
Krenimo.«
Leni je s nevjericom gledala ruksake.

28
 Knjige.Club Books
»Evo, Riđušo«, rekao je i podignuo ruksak koji joj se činio velikim poput
Buicka.
»Hoćeš da to nosim?« upitala ga je.
»Hoću, ako želiš jesti i imati vreću za spavanje u brvnari.« Široko se
nacerio. »Hajde, Riđušo. Možeš ti to.«
Pustila ga je da joj namjesti ruksak na leđima. Osjećala se kao kornjača s
prevelikim oklopom. Ako padne, sama se neće moći uspraviti. Vrlo oprezno
se pomaknula dok je tata pomagao mami s njezinim ruksakom.
»U redu, Allbrightovi«, rekao je tata podižući svoj ruksak. »Idemo kući!«
Krenuo je ispred njih mašući rukama u ritmu koraka. Leni je čula kako
starim vojničkim čizmama struže po kamenju i šljapka po blatnome putu.
Zviždao je poput Johnnyja Appleseeda.2
Mama je čeznutljivo pogledavala prema kombiju. Onda se okrenula k Leni
i nasmiješila, ali Leni je taj osmijeh doživjela kao izraz strave prije nego
radosti. »Onda, dobro«, rekla je. »Krenimo.«
Leni je uhvatila mamu za ruku.
Hodali su kroz sjenu stabala, slijedeći uzak vijugav puteljak. Svuda oko
sebe čuli su zapljuskivanje mora. Kako su odmicali, zvuk valova se stišavao.
Kolni prilaz postajao je sve širi. Više stabala, više tla, više sjene.
»Slatki Isuse«, rekla je mama nakon nekog vremena. »Koliko još?«
Spotaknula se na kamen i pala, jako udarivši u zemlju.
»Mama!« Leni je posegnula za njom bez razmišljanja, a vlastiti ruksak ju
je prevalio na do. Zakašljala se kad joj je blato uletjelo u usta.
Tata se u trenu našao pokraj njih i pomogao im je ustati. »Evo, djevojke,
oslonite se na mene«, rekao je. Krenuli su dalje.
Drveće kao da se stiskalo jedno uz drugo, nadmetalo se za prostor i tako
je učinilo stazu sumornom i mračnom. Dok su hodali, sunce bi se mjestimice
probilo kroz granje mijenjajući boju i nijansu zelenila oko njih. Tlo je bilo
prekriveno lišajevima i mekano, kao da hodaju po sljezovim kolačićima. Leni
je ubrzo primijetila da su joj stopala i gležnjevi u sjeni. Činilo se kao da se
tama diže, a ne da sunce zapada. Kao da je tama ovdje bila prirodni zakon.
Grane su ih udarale u lice, spoticali su se na spužvastom tlu sve dok
naposljetku nisu opet izašli na svjetlo, na livadu na kojoj su trava i cvijeće bili
do koljena. Pokazalo se da je njihovih šesnaest hektara zemlje zapravo
poluotok: kao golemi otisak palca, travom obrasla zemlja što se smjestila

2
Johnny Appleseed, junak američkog folklora, koji je bosonog lutao zemljom i posvuda
sadio mladice jabuka.

29
 Knjige.Club Books
iznad vode koja ju je okruživala s tri strane, a u sredini se nalazila mala plaža
kao utisnuto slovo C. Tu je voda bila mirna i tiha.
Leni je oteturala na čistinu, otkopčala ruksak i pustila ga da padne na
zemlju. Mama je učinila isto.
I onda su ga ugledale: dom koji ih je čekao. Mala brvnara izgrađena od
vremenom pocrnjelih trupaca, s nakošenim, mahovinom obraslim krovom
na kojemu je bilo desetak izblijedjelih životinjskih lubanja. Sprijeda je stršao
natruli trijem, zatrpan pljesnivim stolicama. Slijeva, između brvnare i stabala
bila su zapušteni obori za životinje i napola razrušen kokošinjac.
U visokoj travi posvuda je ležalo smeće: velika gomila žbica, prazne bačve
za naftu, namotaji crvenkaste žice, starinski drveni stroj za pranje i cijeđenje
rublja čiju ste ručicu morali okretati rukom.
Tata je ruke položio na kukove, zabacio glavu unatrag i ispustio zvuk
sličan zavijanju vuka. Kad je prestao i opet se spustila tišina, povukao je
mamu u zagrljaj i zavrtio je.
Kada ju je napokon pustio, mama je zateturala; smijala se, ali u očima joj
se vidio užas. Brvnara je izgledala kao da u njoj živi stari krezubi pustinjak, i
bila je mala.
Zar će se svi troje gurati u jednoj sobi?
»Pogledaj samo«, rekao je tata i zamahnuo rukom kao da sve želi
obuhvatiti. Okrenuli su se od brvnare i pogledali prema moru. »To je Vidrina
uvala.«
U taj kasni popodnevni sat poluotok i more kao da su sjajili iznutra, poput
kakve začarane zemlje iz svijeta bajki. Nikada nije vidjela takve živopisne
boje. Valovi su lagano zapljuskivali blatnu obalu i za sobom ostavljali iskričav
trag. Na suprotnoj obali planine su obrasle gustim zelenilom, a sada im je
podnožje bilo tamnoljubičasto a vrhunci potpuno bijeli.
Ova plaža dolje - njihova plaža - bila je zavijutak od sivih uglačanih
oblutaka, koje su nježno zapjenjeni valovi gurali na obalu. Klimavo stubište
izgrađeno cik-cak poput strijele munje, spuštalo se s travnate livade do obale.
Drvo je s vremenom posivjelo i bilo crno od plijesni; svaka je stuba bila
prekrivena žičanom mrežom. Stubište je djelovalo krhko, kao da bi ga jači
vjetar mogao srušiti.
Bila je oseka; blato je bilo posvuda, lagano je istjecalo duž obale
prekrivene morskom travom i kelpom. Na stijenama su ostale izložene
nakupine sjajnih crnih dagnji.
Leni se sjetila da joj je tata pričao kako plima u uvali Upper Cook stvara
valove na kojima se čak može surfati; jedino je zaljev Fundy imao višu plimu.
Nije to razumjela sve dosad, kad je vidjela kako visoko uza stube voda može
doprijeti. Za plime bi sve lijepo izgledalo, ali sada, dok je vladala oseka i blato

30
 Knjige.Club Books
je sve prekrivalo, razumjela je što to znači. U vrijeme oseke do njihova se
posjeda nije moglo doći čamcem.
»Dođite«, rekao je tata. »Pogledajmo kuću.«
Uzeo je Leni za ruku i poveo nju i mamu kroz travu i poljsko cvijeće,
pokraj odbačene starudije - prevrnutih bačava, naslaganih drvenih paleta,
starih prenosivih hladnjaka i potrganih vrša za rakove. Komarci su ih boli,
sisali im krv i monotono zujali.
Mama je zastala pred stubama što su vodile na trijem. Tata je pustio
Leninu ruku i potrčao uz uleknute stube, otvorio ulazna vrata i nestao u kući.
Mama je trenutak ostala stajati i duboko disati. Jako se pljusnula po vratu
i na tom joj je mjestu ostala crvena mrlja. »Dobro«, rekla je. »Ovo nisam
očekivala.«
»Ni ja«, rekla je Leni.
Dugo su šutjele. Onda je mama tiho rekla: »Pođimo.«
Držala je Leni za ruku dok su se uspinjale klimavim stubištem. Ušle su u
mračnu brvnaru.
Prvo što je Leni primijetila bio je smrad.
Kakica. Neka životinja (nadala se da je bila životinja) posvuda se
pokakala.
Rukom je pokrila nos i usta.
Unutrašnjost je bila puna sjena, tamnih obrisa i oblika. S krovnih greda
paučina je visjela poput zavjesa. Zbog prašine bilo je teško disati. Uginuli
kukci prekrivali su pod i svaki je korak bio popraćen zvukom drobljenja i
krckanja.
»Fuj «, rekla je Leni.
Mama je razvukla prljave zavjese i unutra su prodrle sunčeve zrake, pune
čestica prašine.
Unutrašnjost je bila prostranija nego što se činilo izvana. Pod se sastojao
od grubih, čavlima pribijenih ostataka šperploča, koje su svojom šarolikošću
sličile poplunu od krpica. Na zidovima od oguljenih drvenih trupaca visjele
su životinjske zamke, štapovi za pecanje, košare, tave, vjedra za vodu, mreže.
Kuhinja je zauzimala jedan kut glavne prostorije. Leni je primijetila staro
plinsko kuhalo i sudoper bez slavine; ispod njega nalazila se zavjesa koja je
skrivala policu.
Na kuhinjskom ormariću stajao je stari amaterski radio, vjerojatno još iz
Drugog svjetskog rata, sav prekriven prašinom. Sredinu prostorije zauzimala
je crna peć na drva, čija se metalna cijev dizala do stropa poput kvrgavog
limenog prsta koji upire u nebo. Otrcana sofa, prevrnuti drveni sanduk na

31
 Knjige.Club Books
kojemu je pisalo BLAZO3 i sklopivi stolić s četiri metalne stolice bih su sav
namještaj u brvnari. Uske, strmo postavljene ljestve od trupaca vodile su na
tavan, koji je imao krovni prozor, a s lijeve strane, s uskog dovratka visjela je
zavjesa od perlica u psihodeličnim bojama.
Leni je prošla kroz prasnu zavjesu od perlica i ušla u spavaću sobu, koja
je bila tek malo veća od prljavog kvrgavog madraca na podu. Tu je s kuka na
zidovima visjelo još starudije. Pomalo je smrdjelo na životinjski izmet i
ustajalu prašinu.
Leni je rukom prekrila usta da ne povrati, okrenula se i vratila u dnevnu
sobu (krc, krc gazeći mrve kukce). »Gdje je zahod?«
Mama je zadržala dah, krenula prema izlaznim vratima, naglo ih otvorila
i istrčala van.
Leni je pošla za njom na klimavi trijem i niz slomljene stube.
»Tamo prijeko«, rekla je mama i pokazala rukom malu drvenu šupu među
stablima. Izrezani polumjesec na vratima govorio je o njezinoj namjeni.
Poljski zahod.
Poljski zahod.
»Sranje«, šapnula je mama.
»U svakom smislu riječi«, rekla je Leni. Naslonila se na majku. Znala je
kako se mama osjeća u tom trenutku i Leni je zato morala biti jaka. Tako su
to njih dvije činile. Naizmjence su bile jake jedna za drugu. Tako su prebrodile
ratne godine.
»Hvala ti, djevojčice. Trebalo mi je ovo.« Mama je jednom rukom zagrlila
Leni i privukla je k sebi. »Bit ćemo dobro, zar ne? Ne treba nam TV. Ni tekuća
voda. Ni struja.« Glas joj je završio visokim, prodornim tonom koji je zvučao
očajnički.
»Dat ćemo sve od sebe«, rekla je Leni nastojeći zvučati sigurno, a ne
zabrinuto. »On će biti sretan ovoga puta.«
»Misliš?«
»Znam.«

3
Marka motornog ulja

32
 Knjige.Club Books

ČETVRTO POGLAVLJE

S ljedećega jutra zasukali su rukave i latili se posla. Leni i mama čistile su

brvnaru. Mele su, ribale i prale. Pokazalo se da je sudoper u brvnari »suh«
(unutra nije bilo tekuće vode) pa su morale u vjedrima donositi vodu iz
obližnjeg potoka i prokuhavati je prije nego što bi je pili, kuhali ili se kupali u
njoj. Nije bilo struje. Sa stropnih greda visjele su lampe na propan plin, a
nekoliko ih je bilo i na radnim plohama od šperploče. Ispod kuće nalazio
se podrum širine dva i pol na tri metra, u kojemu su na uleknutim prašnim
policama stajale prazne i prljave staklenke i pljesnive košare. Zato su i sve to
očistile dok je tata krčio kolni prilaz kako bi i ostatak svojih stvari mogli
kombijem dovesti pred kuću.
Sljedećeg dana (koji je, usput rečeno, bio beskrajan; sunce nije prestajalo
sjati) prestale su raditi tek u deset navečer.
Tata je na plaži zapalio krijes - na njihovoj plaži - i sjedili su na trupcima
oko vatre, jeli sendviče od tune i pili toplu Coca-Colu. Tata je našao dagnje i
vongole i pokazao im kako ih otvoriti. Jeli su svaku od sluzavih školjki u
jednom zalogaju.
Noć se nije spuštala. Umjesto toga nebo je postalo tamno-ljubičasto poput
lavande; nije bilo zvijezda. Leni je bacila pogled preko rasplesanih
narančastih plamenih jezika i iskrica što su se dizale u nebo pucketajući kao
da sviraju i vidjela roditelje kako su se privili jedno uz drugo. Mama je
spustila glavu na tatino rame, njegova je ruka s ljubavlju ležala na
njezinu bedru, a oko sebe su omotali vunenu deku. Leni ih je fotografirala.
Na bljesak i zujanje polaroida tata ju je pogledao i nasmiješio se. »Ovdje
ćemo biti sretni, Riđušo. Osjećaš li to?«
»Aha«, rekla je i prvi put je zaista povjerovala u to.

LENI SE PROBUDILA jer je netko - ili nešto - lupalo po vratima brvnare. Izvukla se
iz vreće za spavanje, odgurnula je u stranu i u toj žurbi prevrnula knjige
naslagane jedna na drugu. Dolje u sobi čula je zveckanje zavjese od perlica i
oštre korake kad su mama i tata potrčali prema vratima. Leni se brzo
odjenula, uzela fotoaparat i hitro se spustila ljestvama.

33
 Knjige.Club Books
U dvorištu je stajala Velika Marge s još dvije žene; na travi iza njih
postrance je ležao veliki bicikl, a pokraj njega terensko vozilo na kojemu je
bila natovarena namotana žičana mreža.
»Bok, Allbrightovi!« vedro ih je pozdravila Velika Marge mašući im na
pozdrav svojim poput tanjura velikim rukama. »Dovela sam prijateljice«,
rekla je pokazavši na dvije žene koje je dovela sa sobom. Jedna je bila poput
šumske vile, malena poput djeteta, s dugom sijedom raščupanom kosom;
druga je bila visoka i mršava. Sve tri su bile odjevene u flanelske košulje, a
zamrljane traperice uvukle su u smeđe gumene čizme koje su im dopirale
do koljena. Svaka je nosila po jednu alatku - motornu pilu, veliku sjekiru i
sjekiricu s kratkim drškom.
»Došle smo vam pomoći da krenete s poslom«, rekla je Velika Marge. »A
donijele smo vam i nekoliko stvari koje će vam trebati.«
Leni je vidjela da se otac namrštio. »Mislite da smo nesposobni?«
»Tako mi to radimo ovdje, Ernt«, rekla je Velika Marge. »Vjeruj mi, bez
obzira na to koliko si čitao i proučavao, nikada se ne možeš potpuno
pripremiti za prvu zimu na Aljasci.«
Šumska vila iskoračila je naprijed. Bila je mršava i malena, s nosom tako
oštrim da je njime mogla rezati kruh. Iz džepa na košulji virile su joj kožnate
rukavice. Koliko god je bila sitna, zračila je sposobnošću. »Ja sam Natalie
Watkins. Velika Marge mi je rekla da ne znate puno o životu ovdje. I ja sam
prije deset godina bila kao vi. Došla sam ovamo za jednim muškarcem.
Klasična priča. Izgubila sam muškarca, ali našla sam novi život. Sada imam
vlastiti ribarski čamac. Tako da razumijem san koji vas je doveo ovamo, ali to
nije dovoljno. Morat ćete brzo učiti.« Natalie je navukla žute rukavice.
»Nikada nisam našla drugog muškarca koji bi me bio vrijedan. Znate što kažu
o izgledima da žena na Aljasci nađe muškarca - prilika ima, ali izbor
ponuđenog je čudan.«
Ona visoka žena imala je svjetlokosu pletenicu koja joj je padala gotovo
do struka, a oči su joj bile tako svijetle da se činilo kako upijaju boju iz
blijedoga neba. »Dobro došli u Kaneq. Ja sam Geneva Walker. Gen. Genny.
Generator. Odazivam se na svako ime.« Nasmiješila se otkrivajući jamice na
obrazima. »Moja je obitelj iz Fairbanksa, ali zaljubila sam se u posjed svojega
supruga pa sam tu i ostala. Ovdje sam već dvadeset godina.«
»U najmanju ruku trebate plastenik i spremište za meso«, rekla je Velika
Marge. »Bo je imao velike planove za ovo imanje kada ga je kupio. Ali otišao
je u rat... a bio je poznat po tome da svaki posao ostavi nedovršen.«
»Spremište?« upitao je tata.
Velika Marge odlučno je kimnula glavom. »Spremište je mala prostorija
na stupovima. U njega ćete spremiti meso, a da ga medvjedi ne mogu
dosegnuti. U ovo doba godine medvjedi su gladni.«
34
 Knjige.Club Books
»Hajde, Ernt«, rekla je Natalie i podignula s tla svoju motornu pilu.
»Donijela sam prenosivu pilu. Ti ćeš sjeći stabla, a ja ću ih piliti u daske.
Krenimo redom. Može?«
Tata se vratio u kuću, odjenuo pernati prsluk i pošao za Natalie u šumu.
Uskoro je Leni čula zujanje motorne pile i mukle udarce sjekire.
»Ja ću početi s plastenikom«, rekla je Geneva. »Očekujem da je Bo sigurno
negdje ostavio gomilu PVC cijevi...«
Velika Marge prišla je Leni i mami.
Počeo je puhati vjetar i u tren oka je zahladilo. Mama je prekrižila ruke.
Bilo joj je hladno samo u tatinoj majici s natpisom Grateful Dead i trapezastim
trapericama. Komarac joj se spustio na obraz. Lagano se pljusnula i od
komarca je ostala samo krvava mrlja.
»Komarči su ovdje gadni«, rekla je Velika Marge. »Sljedeći put kada
dođem, donijet ću vam repelent.«
»Koliko dugo živiš ovdje?« upitala je mama.
»Deset najboljih godina mojeg života«, odgovorila je Velika Marge. »Život
u divljini je težak, ali nema ništa bolje od lososa kojeg si ulovila ujutro i prelila
otopljenim maslacem, od tvojeg domaćeg vrhnja. Ovdje na sjeveru nema
nikoga tko će ti reći što da radiš ili kako to treba napraviti. Svi mi
preživljavamo na svoj način. Ako si dovoljno žilava, ovo mjesto je raj na
zemlji.«
Leni je sa strahopoštovanjem gledala snažnu i krupnu ženu. Velika Marge
izgledala je kao da bi mogla srušiti odraslo stablo cedra, prebaciti ga preko
ramena i nastaviti hodati.
»Treba nam nov početak«, rekla je mama iznenadivši Leni tim riječima.
Bila je to gola istina, koju je mama inače izbjegavala.
»Bio je u Vijetnamu?«
»Ratni zarobljenik. Kako si znala?«
»Tako izgleda. A... i Bo vam je ostavio ovaj posjed.« Velika Marge je
pogledala ulijevo, gdje su tata i Natalie rušili stabla. »Je li opak?«
»N-ne«, rekla je mama. »Naravno da nije.«
»Bljeskovi sjećanja? Noćne more?«
»Nijedanput otkad smo krenuli na sjever.«
»Ti si optimist«, rekla je Velika Marge. »To je za početak dobro. No, sada
će biti najbolje da se presvučeš, Cora. Kukci će poludjeti za tvojom golom
bijelom kožom.«
Mama je kimnula glavom i pošla u kuću.
»A ti«, rekla je Velika Marge. »Koja je tvoja priča, gospođice?«
»Ja nemam priču.«
35
 Knjige.Club Books
»Svatko ima priču. Možda tvoja počinje upravo ovdje.«
»Možda.«
»Sto znaš raditi?«
Leni je slegnula ramenima. »Čitam i fotografiram.« Pokazala je na
fotoaparat koji joj je visio oko vrata. »Od toga baš nećemo imati puno koristi.«
»Onda ćeš naučiti«, rekla je Velika Marge. Prišla je bliže i sagnula se da
urotnički šapne Leni na uho. »Ovo je mjesto čarobno, malena. Moraš se samo
otvoriti. Shvatit ćeš što želim reći. Ali ovo je mjesto i varavo, ne zaboravi to.
Mislim da je upravo Jack London rekao da na Aljasci možeš umrijeti na tisuću
načina. Budi pripravna.«
»Na što?«
»Na opasnost.«
»Odakle će doći? Kakva opasnost? Vrijeme? Medvjedi? Vukovi? Nešto
drugo?«
Velika Marge opet je pogledala preko dvorišta prema mjestu gdje su tata
i Natalie rušili stabla. »Može doći bilo s koje strane. Neki ljudi polude od
vremena i izoliranosti.«
Prije nego što je Leni stigla još nešto pitati, vratila se mama odjevena u
radnu odjeću, traperice i majicu dugih rukava.
»Cora, možeš li nam skuhati kavu?« zamolila je Velika Marge.
Mama se nasmijala i bokovima se lagano sudarila s Leni.
»Dakle, Velika Marge, čini se da si pronašla ono jedino što znam raditi.«

VELIKA MARGE, NATALIE i Geneva cijeli su dan pomagale Leni i njezinim

roditeljima. Te žene, stanovnice Aljaske, radile su šuteći, komunicirajući
samo gunđanjem, kimanjem glave i upirući prstom. Natalie je stavila
motornu pilu u neku vrstu kaveza i rezala velike trupce koje je tata posjekao.
Bez ičije pomoći pilila ih je u daske. Svako srušeno stablo ostavljalo je za
sobom još jedan prorez kroz koji je prodiralo sunčevo svjetlo.
Geneva je poučila Leni kako piliti drva, zabijati čavle i napraviti uzdignute
gredice za povrće. Od plastičnih cijevi i dasaka zajedno su počele graditi
kostur budućeg plastenika. Leni je pomogla Genevi nositi veliku i tešku balu
plastične folije, koju su našle u srušenom kokošinjcu. Spustile su je na zemlju.
»Uh«, rekla je Leni. Teško je disala. Čelo joj je sjalo od znoja, a kovrčava
kosa mlitavo joj se objesila postrance uz zajapureno lice. Ali obrisi vrta u
nastajanju budili su u njoj ponos, osjećaj svrhovitosti. Zapravo se radovala
što će posaditi povrće koje će im biti hrana.
Dok su radile, Geneva je objašnjavala koje povrće treba uzgajati, kako ga
ubrati i koliko će biti važno kada dođe zima.

36
 Knjige.Club Books
Ove žene s Aljaske često su spominjale zimu. Iako je bio tek svibanj i ljeto
tek na pragu, ljudi na Aljasci već su se fokusirali na zimu.
»Predahni malo, curice«, rekla je Geneva naposljetku i uspravila se.
»Moram u zahod.«
Leni je isteturala iz ljušture plastenika i našla majku kako stoji sama, s
cigaretom u jednoj i šalicom kave u drugoj ruci.
»Osjećam se kao da sam propala kroz zečju rupu«, rekla je mama. Pokraj
nje na sklopivom klimavom stoliću iz brvnare stajali su ostaci ručka - mama
je u tavi ispekla pogačice i kobasice.
U zraku se osjećao miris šume, dima cigarete i svježe ispiljenog drveta.
Čulo se zujanje motorne pile, dasaka koje su padale jedna na drugu, zabijanje
čavala.
Leni je primijetila da im prilazi Velika Marge. Izgledala je umorno i
znojno, ali smiješila se. »Baš se pitam ima li i za mene koji gutljaj kave?«
Mama joj je pružila šalicu.
Njih tri su tako stajale i zagledale se u posjed koji im se mijenjao pred
očima.
»Tvoj Ernt je dobar radnik«, rekla je Velika Marge. »Vješt je u poslu. Kaže
da mu je otac bio rančer.«
»Aha«, rekla je mama. »U Montani.«
»To je dobro čuti. Mogu vam prodati dvije rasplodne koze čim popravite
obor. Ponudit ću vam dobru cijenu. Koze će vam dobro doći zbog mlijeka i
sira. Svašta možete naučiti iz časopisa Vijesti majke Zemlje. Donijet ću vam
pun naramak.«
»Hvala«, rekla je mama.
»Geneva je rekla da je pravo zadovoljstvo raditi s Leni. To je dobro.«
Potapšala je Leni tako čvrsto da je zateturala naprijed. »Ali, Cora, pogledala
sam malo vaše zalihe. Nadam se da mi nećeš zamjeriti. Nemate ni približno
dovoljno. Kako stojite s novcem?«
»Malo smo kratki.«
Velika Marge je kimnula. Lice joj se smrknulo. »Znaš li pucati?«
Mama se nasmijala.
Velika Marge nije se ni osmjehnula. »Ozbiljno te pitam, Cora. Znaš li
pucati?«
»Iz puške?« upitala je mama.
»Da. Iz puške«, rekla je Velika Marge.
Mama se prestala smijati. »Ne.« Ugasila je cigaretu na kamenu.
»Niste prvi žutokljunci koji ste stigli ovamo s velikim snom i bez ikakva
plana.«
37
 Knjige.Club Books
»Žutokljunci?« upitala je Leni.
»Neiskusni došljaci. Na Aljasci nije važno tko ste bili kada ste krenuli
ovamo. Važno je tko ćete postati. Djevojke, ovdje ste u divljini. To nije nikakva
bajka. Stvarno je. Teško. Uskoro će zima i vjerujte mi, takvu zimu još nikada
niste doživjele. Ona će brzo prorijediti krdo. Morate znati kako preživjeti.
Morate znati pucati i ubiti da biste se prehranili i obranili. Ovdje niste na vrhu
hranidbenog lanca.«
Prilazili su im Natalie i tata. Natalie je nosila motornu pilu i brisala znojno
čelo zgužvanim rupcem. Bila je doista vrlo sitna žena, jedva nešto viša od
Leni; činilo se nemogućim da može nositi tešku motornu pilu.
Zastala je pokraj mame i oslonila zaobljeni vrh pile na prste svoje gumene
čizme. »Moram otići nahraniti svoje životinje. Erntu sam dala dobar nacrt za
spremište za meso.«
Vratila se i Geneva. Kosa joj je bila prljava od crne zemlje, a isto tako i lice
i prednji dio košulje. »Leni ima dobar odnos prema radu. To je dobro za vas,
roditelji.«
Tata je jednom rukom zagrlio mamu oko ramena. »Moje dame, ne mogu
vam dovoljno zahvaliti«, rekao je.
»Da. Vaša pomoć nam je neprocjenjiva«, rekla je mama.
Natalie se smiješila i izgledala kao nestašni patuljak. »Bilo nam je
zadovoljstvo, Cora. Upamti to. Noćas zaključajte vrata kada odete na
spavanje. Ne izlazite do jutra. Ako vam treba noćna posuda, nabavite si je kod
Velike Marge u njezinoj trgovini.«
Leni je bila svjesna da je malo rastvorila usta. Zar su htjele da piški u
kantu?
»U ovo doba godine medvjedi su opasni. Naročito crni medvjedi. Svi oni
napadaju, katkad samo zato što mogu«, rekla je Velika Marge. »A tu su vukovi
i losovi i Bog zna što još.« Uzela je od Natalie motornu pilu i prebacila je preko
ramena kao da je štapić.
»Ovdje na sjeveru nema policije i nema telefona osim u gradu. Zato Ernt,
nauči svoje žene pucati i učini to što prije. Napravit ću ti popis minimalnih
zaliha koje morate imati prije rujna. Ove jeseni svakako morate spremiti
jednoga losa za zimu. Bolje ih je ubiti u sezoni, ali... znaš, najvažnije je da je
meso u zamrzivaču.«
»Nemamo zamrzivač«, javila se Leni.
Žene su se zbog nekog razloga nasmijale.
Tata je ozbiljno kimnuo. »Razumijem.«
»Dobro. Vidimo se«, rekle su žene uglas. Mahnule su im na pozdrav i pošle
prema svojim vozilima i odvezle se putem koji je vodio do glavne ceste. Za
nekoliko trenutaka nestale su iz vida.
38
 Knjige.Club Books
Zavladala je tišina koju je prekidao samo hladan vjetar što je šuštao u
krošnjama iznad njih. Visoko gore preletio je orao noseći u kandžama golemu
srebrnu ribu koja se otimala. Leni je primijetila da na vrhu jednog zimzelenog
stabla visi pseća ogrlica. Orao je zacijelo uhvatio nekog psića i odnio ga. Može
li orao odnijeti i djevojčicu mršavu kao štap?
Budi oprezna. Nauči pucati iz puške.
Živjeli su na komadu zemlje kojemu se s vodene strane nije moglo prići u
vrijeme oseke, na poluotoku sa šačicom ljudi i stotinama divljih životinja, u
klimi koja je bila toliko oštra da vas je mogla ubiti. Nije bilo policijske postaje,
telefona, nikoga tko bi vas čuo kako vrištite.
Sada je prvi put doista razumjela ono što je tata prije govorio. Udaljeno
mjesto.

LENI SE PROBUDILA uz miris pržene slanine. Kada je sjela, bol joj je prostrujao
kroz ruke i noge.
Sve ju je boljelo. Koža ju je svrbjela gdje su je izgrizli komarci. Nakon pet
dana teškoga rada (a ovdje su dani bili beskrajni, sunce nije zalazilo do
ponoći) otkrila je mišiće za koje nije ni znala da ih ima.
Izvukla se iz vreće za spavanje i navukla traperice niskoga struka.
(Spavala je samo u majici dugih rukava i čarapama.) U ustima je imala užasan
okus. Sinoć je zaboravila oprati zube. Već je počela štedjeti vodu koja više nije
tekla iz slavine nego ju je trebalo donijeti u kantama.
Spustila se ljestvama u prizemlje.
Mama je bila u kuhinjskom dijelu prostorije, gdje je za plinskim kuhalom
sipala zobene pahuljice u lonac vrele vode. Slanina je cvrčala i pucketala u
crnoj tavi od lijevanog željeza, koju su našli obješenu na kuki.
Leni je negdje u daljini čula udarce čekića. Taj ujednačeni ritam već je
postao zvučna podloga njihova života. Tata je radio od zore do mraka, a takav
je dan bio vrlo dug. Već je popravio kokošinjac i srušeni obor za koze.
»Moram u kupaonicu«, rekla je.
»Baš smiješno«, rekla je mama.
Leni je obula gojzerice i izašla iz kuće. Dan je bio vedar, a nebo modro bez
oblačka. Boje su bile tako živopisne i svijet je izgledao gotovo nestvarno:
zelena lelujava trava na čistini, ljubičasto poljsko cvijeće, sive cik-cak stube
što su vodile do plavoga mora koje kao da je lagano disalo duž šljunčane
obale. U pozadini svega protezao se fjord nestvarno veličanstven. Leni je
poželjela vratiti se po polaroid i fotografirati dvorište - ponovno - ah već je
naučila da mora štedjeti film. Ovdje joj baš neće biti tako jednostavno
nabaviti drugi.

39
 Knjige.Club Books
Poljski zahod se nalazio na litici, usred vitkih smreka, s pogledom na
stjenovitu obalu. Na poklopcu zahoda netko je napisao Nikad ti ne obećah vrt
ruža i nalijepio cvjetne naljepnice.
Podignula je poklopac zaštitivši prste rukavom. Trudila se da ne pogleda
rupu na koju je sjela.
Kada je završila, požurila je natrag u kuću. Visoko iznad nje letio je
bjeloglavi orao, lebdio je u krugovima a onda je poletio uvis i udaljio se.
Visoko u krošnji jednog drveta vidjela je mrtvu ribu, od koje se odbijalo
sunčevo svjetlo kao od božićnog ukrasa. Orao je vjerojatno ispustio ribu
nakon što je pojeo sve meso i oglodao kosti. Leni slijeva već je stajalo napola
dovršeno spremište za meso - četiri stupa na kojima je bila drvena platforma,
široka devedeset sa devedeset centimetara, na visini od tri i pol metra. Ispod
nje bilo je šest izdignutih gredica, s polukružnim nosačima od plastičnih
cijevi i drveta preko kojih je još trebalo razvući plastičnu foliju da plastenik
bude gotov.
»Leni!« viknuo je tata i krenuo prema njoj onim svojim razigranim hodom
i velikim koracima. Kosa mu je bila prljava i prašna, odjeća zamrljana uljem,
a ruke blatne. Na licu i kosi imao je točkice ružičaste piljevine. Mahao joj je i
smiješio se.
Zastala je ugledavši mu ozareno lice. Nije se sjećala kada ga je posljednji
put vidjela tako sretnog. »Zaboga, ovdje je stvarno lijepo«, rekao je.
Obrisao je ruke crvenim rupcem koji je držao u džepu traperica, obgrlio
je Leni rukom oko ramena i pošao s njom u kuću.
Mama je upravo servirala doručak.
Sklopivi stolić jako se klimao pa su stajali u dnevnoj sobi i jeli zobenu
kašu iz metalnih kamperskih zdjelica. Tata je ubacivao u usta pune žlice kaše
istodobno žvačući slaninu. U posljednje vrijeme činilo se da jedenje smatra
gubitkom vremena. Vani je bilo toliko toga što je trebalo učiniti.
Odmah poslije doručka mama i Leni nastavile su čistiti kuću. Već su
oprale debele slojeve prašine i riješile se smeća i mrtvih kukaca. Sve su tepihe
prebacile preko ograde trijema i istukle medama, koje su izgledale prljavo
kao i sami tepisi. Mama je skinula zavjese i odnijela ih u dvorište u jednu
veliku bačvu od nafte. Kad joj je Leni donijela vodu s rijeke, napunile su
prastari stroj za pranje rublja vodom i deterdžentom.
Leni je ostala stajati uz napravu sat vremena, znojeći se na suncu i
miješajući zavjese u sapunici. Onda je odnijela tu tešku masu tkanine iz koje
je kapalo do bačve s čistom vodom u kojoj ju je isprala.
A zatim je stavljala mokre zavjese u starinski stroj za cijeđenje. Posao je
bio težak, boljela su je leđa, bila je iscrpljena.

40
 Knjige.Club Books
U blizini je čula majku, pjevala je dok je prala drugu turu odjeće u
sapunastoj vodi.
Leni je začula automobilski motor. Uspravila se i protrljala bolna križa.
Čula je škripanje kamenčića, prskanje blata... i stari VW kombi pojavio se
među drvećem i zaustavio u dvorištu. Cesta je napokon bila prohodna!
Tata im je zatrubio. Ptice su prhnule s grana i nervozno zakriještale.
Mama je prestala gnječiti rublje i podignula je pogled. Rubac kojim je
pokrila plavu kosu bio joj je mokar od znoja. Ugrizi komaraca ostavili su joj
crvene mrlje na blijedim obrazima. Podignula je ruku i zakrilila oči od sunca.
»Uspio si!« viknula je.
Tata je izašao iz kombija i pozvao ih rukom. »Dosta je bilo posla,
Allbrightove. Idemo se provozati.«
Leni je zacičala od veselja. Bila je i više nego spremna za odmor od
napornog rada. Uzela je iscijeđene zavjese i odnijela ih do užeta, koje je mama
razapela između dva stabla i na njega ih objesila da se suše.
Leni i mama su se smijale penjući se u stari kombi. Već su iz vozila
istovarili sve svoje zalihe (u nekoliko navrata išli su tamo i natrag noseći
teške pakete); sada su na sjedalima ostali samo nekoliko časopisa i prazne
limenke Coca-Cole.
Tata se mučio s labavim mjenjačem i uspio ga je ubaciti u prvu brzinu.
Kombi je zakašljao kao starac i zadrhtao, metal je zaškripao, a kotači su
poskakivali preko graba dok su se okretali na dvorištu.
Leni je sada mogla vidjeti kolni prilaz koji je tata raščistio. »Put je već bio
tu«, vikao je da nadglasa buku motora. »Na njemu je niknulo nekoliko vrba.
Trebao sam ih samo posjeći.«
Vožnja je bila gruba, a put jedva širi od kombija. Grane su udarale u
vjetrobransko staklo i greble kombi postrance. Njihova naljepnica se otkinula
i odletjela uvis među drveće. Kolni put je imao više rupa i kamenja nego
zemlje; stari kombi se neprestano dizao i padao. Kotači su polako prelazili
preko izdignutog korijenja i stjenovitih dijelova puta dok su se vozili kroz
tamne sjene ispod krošanja.
Na kraju kolnog puta dočekalo ih je sunce i izašli su na pravu
makadamsku cestu.
Štropoćući su prošli pokraj metalne kapije Walkerova imanja i znaka
pred posjedom Birdsall. Leni se nagnula naprijed uzbuđena što vidi
močvarno tlo i uzletište koji su govorili da su u predgrađu Kaneqa.
Grad! Prije samo nekoliko dana činio joj se gorim od zabačene postaje, ali
nije trebalo provesti dugo u aljaškoj divljini da čovjek promijeni mišljenje.
Kaneq je imao trgovinu. Leni si je mogla kupiti film, a možda i čokoladnu
pločicu.

41
 Knjige.Club Books
»Držite se«, rekao je tata dok je skretao lijevo među stabla.
»Kamo idemo?« pitala je mama.
»Idemo zahvaliti obitelji Bo Harlana. Ponio sam njegovu ocu pola galona
viskija.«
Leni je gledala kroz prljavi prozor. Zbog prašine sve je izgledalo
maglovito. Kilometrima nije bilo ničega osim drveća i neravne ceste. Svako
malo naišli bi na ostatke vozila koje je trulilo u visokoj travi uz cestu.
Nije bilo kuća ni poštanskih sandučića, samo su se tu i tamo puteljci
odvajali i nestajali među stablima. Ako su ovdje živjeli ljudi, nisu htjeli da ih
nađete.
Cesta je bila gruba: dva utabana traga kotača na stjenovitom neravnu tlu.
Dok su se uspinjali uzbrdo, drveće je postalo gušće i zaklanjalo sve više sunca.
Na prvi znak opomene naišli su nakon pet kilometara: ZABRANJEN PRISTUP,
OKRENI SE I VRATI. DA TEBI GOVORIMO, POSJED ŠTITE PSI I PUŠKE. HIPIJI
IDITE KUĆI.
Cesta je završavala na vrhu brežuljka, gdje se nalazio još jedan znak na
kojemu je pisalo: PUCAMO NA ULJEZE. NA PREŽIVJELE PONOVNO PUCAMO.
»Isuse«, rekla je mama. »Jesi li siguran da smo na pravom mjestu?«
Ispred njih se pojavio muškarac s puškom. Stajao je široko raširenih
nogu. Imao je kovrčavu smeđu kosu koja mu je virila ispod prljave šilterice.
»Tko ste vi? Što hoćete?«
»Mislim da bismo se trebali vratiti«, rekla je mama.
Tata se nagnuo kroz prozor. »Došli smo vidjeti Earla Harlana. Bio sam
Boov prijatelj.«
Muškarac se namrštio, a onda je kimnuo i pomaknuo se u stranu.
»Ne znam baš, Ernt«, rekla je mama. »Ovo mi se ne čini dobro.«
Tata se mučio s mjenjačem. Stari je kombi zagunđao i zakotrljao se
naprijed poskakujući preko kamenja i graba.
Dovezli su se na široku, ravnu i blatnu čistinu na kojoj je mjestimice
rastao koji čuperak žute trave. Na rubnim dijelovima stajale su tri kuće.
Zapravo, prije bi se reklo šupe. Izgledale su kao da su sklepane od svega što
se ljudima našlo pri ruci - komada šperploča, valovite plastike, oguljenih
trupaca. Školski autobus, sa zavjesama na prozorima, stajao je na kotačima
bez guma, duboko propalima u blato. Nekoliko mršavih pasa skakalo je i
zatezalo lance kojima su bili vezani, režali su i lajali. U bačvama je
bila zapaljena vatra i iz njih je sukljao gust dim, smrdeći na gumu.
Iz brvnara i šupa izašli su ljudi u prljavoj odjeći. Muškarci s kosom
svezanom u repove i kožom s ugrizima komaraca. Žene su na glavama imale
kaubojske šešire. Svi su nosili puške ili za pojasom noževe u koricama.

42
 Knjige.Club Books
Točno ispred njih, iz brvnare s kosim krovom izašao je sjedokos
muškarac noseći starinski pištolj. Čovjek je bio mršav, s dugom bijelom
bradom i čačkalicom u ustima. Zakoračio je na blatno dvorište. Psi su
poludjeli kada se pojavio, režali su, škljocali zubima i grebli šapama. Nekoliko
ih je skočilo na krov svoje kućice i nastavilo lajati. Starac je uperio pištolj u
njihov kombi.
Tata je uhvatio ručku na vratima.
»Ne izlazi«, rekla je mama i zgrabila ga za ruku.
Tata se oslobodio mamina stiska. Uzeo je pola galona viskija koji je donio,
otvorio vrata i zakoračio dolje u blato. Ostavio je za sobom otvorena vrata.
»Tko si ti?« povikao je sjedokosi muškarac, a čačkalica mu je pritom
poskakivala gore-dolje na usnama.
»Ernt Allbright, gospodine.«
Muškarac je spustio pištolj. »Ernt? To si ti? Ja sam Earl, Boov otac.«
»Taj sam, gospodine.«
»Pa, neka sam proklet. Koga to imaš sa sobom?«
Tata se okrenuo i mahnuo Leni i mami da izađu iz kombija.
»Da. Ovo baš izgleda kao super ideja«, rekla je mama otvorivši vrata na
svojoj strani.
Leni je pošla za njom. Zakoračila je u blato i čula gnjecavi zvuk oko svojih
gojzerica.
Ljudi su zastali na čistini i zurili.
Tata ih je privukao k sebi. »Ovo je moja žena, Cora, i moja kći Leni.
Djevojke, ovo je Boov tata, Earl.«
»Svi me zovu Ludi Earl«, rekao je starac. Rukovao se s njima, a onda je od
tate uzeo bocu viskija i poveo ih u svoju brvnaru. »Dođite. Uđimo.«
Leni se morala prisiliti da uđe u malu, mračnu unutrašnjost. Unutra je
smrdjelo na znoj i plijesan. Uza zidove bile su naslagane zalihe - hrana,
kanisteri vode, sanduci piva, konzerve, gomile vreća za spavanje. Uz cijeli
jedan zid samo oružje. Puške, noževi, sanduci streljiva. Starinski samostrel
visio je na kukama pokraj nekoliko buzdovana.
Ludi Earl se spustio na stolicu napravljenu od dasaka sanduka. Otvorio je
viski, prinio bocu ustima i potegnuo veliki gutljaj. Zatim je pružio bocu tati,
koji je dugo pio prije nego što je bocu vratio Ludom Earlu.
Mama se sagnula i uzela u ruke plinsku masku iz sanduka punog maski.
»V-vi skupljate ratne suvenire?« upitala je s nelagodom.
Ludi Earl je otpio još viskija. Bilo je pravo čudo koliko je pića mogao ispiti
u jednom gutljaju. »Ne. Maske nisu tu za uljepšavanje. Cijeli svijet je poludio.
Čovjek se mora zaštititi. Došao sam ovamo ‘62. U ostatku SAD-a već je vladao

43
 Knjige.Club Books
nered. Posvuda komunisti. Ljudi su se usrali od straha zbog Kubanske krize.
U svakom su dvorištu gradili skloništa od bombi. Doveo sam svoju obitelj
ovamo gore. Nismo imali ništa osim puške i vreće smeđe riže. Smatrao sam
da možemo živjeti u šumi, biti sigurni i preživjeti nuklearnu zimu koja je
dolazila.« Otpio je još jedan gutljaj i nagnuo se naprijed. »Tamo dolje stvari
nisu ništa bolje. Postaje sve gore. Što su samo učinili gospodarstvu... i našim
jadnim dečkima koji su otišli u rat. To više nije moja Amerika.«
»Ja to govorim već godinama«, rekao je tata. Imao je izraz lica kakav Leni
nikada prije nije vidjela. Neku vrstu strahopoštovanja. Kao da je vrlo dugo
čekao da čuje te riječi.
»Tamo dolje«, nastavio je Ludi Earl, »ljudi u redovima čekaju benzin dok
se OPEC smije i ubire novac. A misliš da je dobri stari SSSR zaboravio na nas
poslije Kube? Promisli malo. Imamo nigere koji se nazivaju Crnim panterama
i prijete nam uzdignutim šakama, a ilegalni imigranti kradu nam poslove. I
što ljudi rade? Protestiraju. Prosvjeduju sjedeći na ulicama. Bacaju bombe na
prazne poštanske zgrade. Nose transparente i marširaju. Ali ne i ja. Ja imam
plan.«
Tata se nagnuo naprijed. Oči su mu sjale. »Kakav plan?«
»Mi smo ovdje pripremljeni. Imamo puške, plinske maske, strijele,
streljivo. Mi smo spremni.«
Mama je rekla: »Pa, ne vjerujete valjda...«
»O, vjerujem«, rekao je Ludi Earl. »Bijeli čovjek gubi. Sprema se rat.«
Pogledao je tatu. »Ti Allbright znaš što mislim, zar ne?«
»Naravno da znam. Svi znamo. Koliko ljudi imaš u svojoj skupini?« upitao
je tata.
Ludi Earl je otpio veliki gutljaj, a onda rukom obrisao plavkaste usne.
Zaškiljio je kroz crvene i vlažne oči i pogledao Leni i mamu. »Tu je samo naša
obitelj, ali mi to shvaćamo ozbiljno. I ne govorimo o tome neznancima.
Posljednje što želimo je da ljudi znaju gdje smo kad počne sranje.«
Čulo se kucanje na vratima. Kad je Ludi Earl viknuo: »Uđi« vrata su se
otvorila i ušla je niska, mršava žena u kamuflažnim hlačama i žutoj majici sa
smajlićem na grudima. Iako je bila blizu četrdesete, kosu je splela u pletenice.
Muškarac do nje bio je velik kao kuća, dugu smeđu kosu svezao je u konjski
rep, a šiške su mu upadale u oči. Žena je u rukama držala nekoliko
Tupperware posuda, a na boku joj je visio pištolj u futroli.
»Ne dajte mojem tati da vas nasmrt preplaši«, rekla je žena vedro se
smiješeći. Kad je potpuno ušla u brvnaru, za njom je ušla djevojčica, stara
otprilike četiri godine, bosonoga i prljava lica. »Ja sam Thelma Schill, Earlova
kći. Bo je bio moj stariji brat. Ovo je moj muž, Ted. A ovo je Marybet. Zovemo
je Moppet.« Thelma je spustila ruku djevojčici na glavu.

44
 Knjige.Club Books
»Ja sam Cora«, rekla je mama i pružila ruku. »Ovo je Leni.«
Leni se nesigurno nasmiješila. Thelmin muž Ted zurio je u nju razrokim
očima.
Thelmin je osmijeh bio srdačan i iskren. »Leni, ideš li u ponedjeljak u
školu?«
»Tu ima škola?« upitala je Leni.
»Naravno. Nije velika, ali mislim da ćeš naći nove prijatelje. Djeca dolaze
iz udaljenih predjela, čak iz Medvjeđe uvale. Mislim da je ostao još jedan
tjedan nastave. Ovdje škola završava rano kako bi djeca mogla raditi.«
»Gdje je škola?« upitala je mama.
»U ulici Alpine, odmah iza saluna, u podnožju Crkvenog brežuljka. Ne
možeš je previdjeti. U ponedjeljak ujutro u devet.«
»Bit ćemo tamo«, rekla je mama i nasmiješila se prema Leni.
»Dobro. Drago nam je da vas možemo ovdje dočekati s dobrodošlicom,
Cora, Ernt i Leni.« Thelma je to izgovorila smiješeći se. »Bo nam je često pisao
iz Vijetnama. Mnogo si mu značio. Svi te žele upoznati.« Prešla je preko
prostorije, uhvatila Ernta za ruku i povela ga iz kuće.
Leni i mama su krenule za njima, a čule su i Ludog Earla kako vuče noge
po podu i gunđa zato što je Thelma preuzela glavnu riječ.
Vani je stajala otrcana skupina ljudi, muškaraca, žena, djece,
adolescenata. Svi su mirno čekali i svaki je nešto držao u ruci.
»Ja sam Clyde«, rekao je muškarac s bradom Djeda Božićnjaka i obrvama
kao nadstrešnicama. »Boov mlađi brat.« Pružio je Erntu motornu pilu, s
oštricom zamotanom u jarko narančastu plastiku. »Nedavno sam je
naoštrio.« Žena i dva mladića, otprilike dvadesetogodišnjaka, prišli su
naprijed zajedno s dvije musave djevojčice stare nekih sedam ili osam
godina. »Ovo je moja žena Donna, blizanci Darryl i Dave, i naše kćeri, Agnes i
Marthe.«
Nije ih bilo mnogo, ali svi su bili prijateljski raspoloženi i dočekali su ih s
dobrodošlicom. Svaka osoba koju su upoznali dala im je neki poklon: ručnu
pilu, kolut užeta, ploče od tvrde plastike, ljepljivu vrpcu, nož od srebra zvan
ulu, u obliku lepeze.
Nitko nije bio Leninih godina. Jedini tinejdžer - šesnaestogodišnji Axle -
jedva da ju je pogledao. Stajao je sam malo dalje od ostalih i bacao noževe u
deblo jednog stabla. Imao je dugu crnu prljavu kosu i sive oči.
»Morat ćete brzo zasaditi povrtnjak«, rekla je Thelma kad su muškarci
polako krenuli prema jednoj od bačava s vatrom i kada je boca viskija krenula
iz ruke u ruku. »Vrijeme je u ovim krajevima nepredvidivo. Nekih godina
proljeće dođe u lipnju, ljeto u srpnju, u kolovozu je jesen, a sve ostalo je zima.«

45
 Knjige.Club Books
Thelma je povela Leni i mamu do velikog vrta. Ograđen ribarskim
mrežama obješenim na metalnim šipkama bio je zaštićen od životinja.
Povrće je većinom bilo sitno, čuperci zelenila na gredicama uzdignute
crne zemlje. Neka odvratna masa - izgledala je kao divovska morska trava
kelp - ležala je ispod mreža, zajedno s gomilama smrdljivih ostataka riba,
ljuski od jaja i taloga kave.
»Znaš li obrađivati vrt?« pitala je Thelma.
»Mogu prepoznati zrelu dinju«, rekla je mama.
»Rado ću te poučiti. Ovdje gore sezona rasta biljaka je kratka pa zato
moramo iskoristiti svaki trenutak.« Podignula je s da ulubljenu metalnu
kantu. »Imamo malo krumpira i luka koje ti mogu odvojiti. Za njih još ima
vremena. Mogu ti dati i pregršt mladih mrkvica za posaditi. A imam i nekoliko
živih pilića za tebe.«
»Ah, zaista, nije potrebno...«
»Vjeruj mi, Cora, nemaš pojma koliko će zima biti duga i kako će brzo doći.
Za muškarce je ovdje drukčije - mnogi će otići raditi na novom naftovodu. Ali
majke, kao što smo ti i ja, ostat će kod kuće i nastojati održati djecu živu i
zdravu. Nije uvijek lako; ali to činimo tako da se držimo zajedno. Pomažemo
jedna drugoj kad god možemo. Razmjenjujemo stvari. Sutra ću ti pokazati
kako spremiti lososa za zimu. Moraš već sada početi spremati zimnicu u
podrum.«
»Strašiš me«, rekla je mama.
Thelma je dotaknula mamu po ruci. »Sjećam se kada smo tek došli ovamo
iz Kansas Cityja. Moja mama nije radila ništa osim što je plakala. Umrla je
druge zime ovdje. Još mislim da je htjela umrijeti. Jednostavno nije mogla
podnijeti mrak i hladnoću. Žena ovdje gore mora biti čvrsta kao čelik, Cora.
Ne možeš računati da će netko drugi spasiti tebe i tvoju djecu. Moraš biti
spremna sama spasiti sebe i djecu. I moraš brzo učiti. Na Aljasci možeš
napraviti samo jednu pogrešku. Jednu. Druga će te ubiti.«
»Mislim da nismo baš spremni«, rekla je mama. »Možda smo već
pogriješili došavši ovamo.«
»Ja ću ti pomoći«, obećala je Thelma. »Svi ćemo.«

46
 Knjige.Club Books

PETO POGLAVLJE

B eskrajno dnevno svjetlo djelovalo je na Lenin unutarnji sat. Osjećala se u

neobičnom neskladu sa svemirom, kao da je i vrijeme - jedino na što ste
mogli sigurno računati - bilo potpuno drukčije na Aljasci. Bio je dan kada je
išla spavati i dan kada se budila.
Sada je bio ponedjeljak ujutro.
Stajala je pokraj prozora i gledala se kroz nedavno oprano staklo
pokušavajući vidjeti u njemu svoj odraz. Jalov napor. Bilo je jednostavno
previše svjetla.
Vidjela je samo svoju blijedu sjenu, ali znala je da ne izgleda dobro, čak ni
za Aljasku.
Prije svega i uvijek radilo se o njezinoj kosi. Duga, nepokorna i crvena. A
uz kosu je standardno išla mliječno bijela put i pjegice, kao da joj je netko po
nosu prosuo mrvice crvene paprike. Njezinu najbolju odliku, plavo-zelene
oči, nisu isticale ni trepavice boje cimeta.
Mama joj je prišla straga i položila ruke na ramena. »Prekrasna si i u školi
ćeš upoznati nove prijatelje.«
Leni je željela naći utjehu u tim poznatim riječima, ali koliko su se često
već pokazale netočnima? Mnogo je puta bila nova učenica u razredu i nikada
se još nije uklopila. Nešto je kod nje uvijek bilo pogrešno od prvoga dana -
kosa, odjeća, cipele. A prvi dojam itekako je važan u višim razredima osnovne
škole. Naučila je to na teži način. Bilo je teško izvući se iz modne pogreške
u očima trinaestogodišnjih djevojčica.
»Vjerojatno ću biti jedina djevojčica u cijeloj školi«, rekla je i dramatično
uzdahnula. Nije se htjela nadati nečemu dobrome; uništene nade bile su gore
nego da se ničemu ne nada.
»Ah sigurno ćeš biti najljepša«, rekla je mama i tako joj je nježno
popravila pramen kose iza uha da je Leni znala: što god da se dogodi, nikada
nije zaista sama. Imala je svoju mamu.
Vrata brvnare su se otvorila i unutra je uletjela struja hladnoga zraka.
Ušao je tata noseći dvije mrtve patke. Slomljeni vratovi su im visjeli, a

47
 Knjige.Club Books
kljunovi su mu udarali o bedro. Odložio je pušku na stalak pokraj vrata i
spustio lovinu na drvenu radnu ploču pokraj sudopera.
»Ted me je prije zore odveo do svojeg lovačkog zaklona. Za večeru imamo
patku.« Prikrao se mami i poljubio je postrance u vrat.
Smijući se mama ga je lagano odgurnula. »Hoćeš kavu?«
Kad je mama otišla u kuhinju, tata se okrenuo Leni. » Izgledaš smrknuto
za djevojku koja kreće u školu.«
»Dobro sam.«
»Možda znam u čemu je problem«, rekao je tata.
»Sumnjam«, rekla je malodušno, kako se i osjećala.
»Da vidimo«, rekao je tata napadno se mršteći. Ostavio ju je stajati i otišao
u svoju spavaću sobu. Trenutak poslije izašao je noseći crnu vreću za smeće,
koju je spustio na stol. »Možda će ovo pomoći.«
Baš. Samo joj je još trebalo smeće.
»Otvori je«, rekao je tata.
Leni je nevoljko rasparala vreću.
Unutra je našla trapezaste hlače u prugicama crne i boje hrđe, debeli
pleteni vuneni pulover boje bjelokosti, koji je izgledao kao da je nekada bio
veličine za muškarca, ali se stisnuo u pranju.
O, moj Bože.
Leni možda i nije znala mnogo o modi, ali to su sigurno bile hlače za
dečke, a što se tiče pulovera... bila je sigurna da nije bio moderan nijedne
sezone tijekom njezina života.
Leni je uhvatila mamin pogled. Obje su znale da se tata jako potrudio. I da
je potpuno promašio. U Seattleu ova bi odjeća bila smrtna presuda u
krugovima mladeži.
»Leni?« rekao je tata, a lice mu se izdužilo od razočaranja.
Prisilila se osmjehnuti. »Savršeno je, tata. Hvala.«
Uzdahnuo je i nasmiješio se. »Ah. Dobro. Puno sam vremena potrošio
prebirući po kantama.«
Armije spasa. Znači, planirao je unaprijed, mislio je na nju neki dan dok
su bili u Homeru. Zbog toga je ružna odjeća skoro postala lijepom.
»Odjeni hlače i pulover«, rekao je tata.
Leni se nekako uspjela osmjehnuti. Otišla je u spavaću sobu roditelja i
presvukla se.
Pulover pleten u irskom uzorku bio joj je premalen, a vuna tako debela i
tvrda da je jedva uspjela svinuti ruke.
»Izgledaš predivno«, rekla je mama.

48
 Knjige.Club Books
Pokušala se nasmiješiti.
Mama joj je prišla i pružila metalnu kutiju za sendviče sa slikom Winnie
Pooha. »Thelma je smatrala da će ti se ovo svidjeti.«
I time je Lenin društveni život bio zapečaćen, ali nije mogla ništa učiniti.
»Dobro«, rekla je tati, »sad će biti najbolje da krenemo. Ne želim
zakasniti.«
Mama ju je čvrsto zagrlila i šapnula: »Sretno.«
Leni je izašla iz kuće i popela se na suvozačevo sjedalo u kombi. Krenuli
su poskakujući po neravnu putu, skrenuli su na glavnu cestu i vozili prema
gradu sve dok nisu došli do polja koja su se zvala uzletištem. Na mostu Leni
je povikala: »Stani!«
Tata je naglo zakočio i okrenuo se prema njoj. »Što?«
»Smijem li odavde nastaviti pješice?«
Razočarano ju je pogledao. »Stvarno?«
Previše je bila nervozna da bi smirivala njegove uzburkane osjećaje. Ali
jedno je bilo isto u svim školama u kojima je bila: kad dođete u više razrede,
roditelje ostavite što dalje. Jer bilo je sigurno da će vas na neki način
osramotiti. »Trinaest mi je godina i ovo je Aljaska. Od nas se očekuje da
budemo čvrsti«, rekla je Leni. »Ma, daj, tata. Moliiiim te.«
»U redu. Učinit ću ti to.«
Izašla je iz kombija i sama prošla kroz grad, pokraj muškarca koji je poput
Indijanca sjedio uz cestu, a na krilu je držao gusku. Čula ga je kako kaže ptici:
Nema šanse, Matilda, dok je Leni žurila dalje pokraj prljavog šatora u kojem
se nalazila služba za iznajmljivanje ribarskih čamaca za rekreaciju.
Škola se sastojala samo od jedne prostorije, a nalazila se na rubu grada,
na livadi punoj korova. Iza nje protezale su se zelene i žute močvare, a kroz
visoku travu niz obronak je vijugala rijeka. Škola je bila jednostavna
građevina A oblika, sagrađena od oguljenih trupaca, s visokim strmim
metalnim krovom.
Na otvorenim vratima Leni je zastala i provirila unutra. Prostorija je bila
veća nego što se izvana činilo; četiri sa četiri metra. Na stražnjem zidu visjela
je školska ploča, a na njoj je tiskanim slovima bilo napisano SEWARDOVA
GLUPOST.4
U dnu učionice, iza velikog stola stajala je žena podrijetlom iz
domorodačkih plemena licem okrenuta vratima. Bila je krupna, širokih
ramena i velikih spretnih ruku. Duga crna kosa, nemarno upletena u dvije

4
Kada je državni tajnik William Henry Seward 1867. od Rusije kupio Aljasku, to se
smatralo promašenim i glupim potezom i nazivalo »Sewardova glupost«.

49
 Knjige.Club Books
pletenice, uokvirivala joj je lice boje svijetle kave. Od donje usne preko brade
protezale su se okomite crne istetovirane pruge. Nosila je izblijedjele levisice
koje je ugurala u gumene čizme, mušku flanelsku košulju i antilop prsluk s
ukrasnim resicama.
Ugledala je Leni i viknula joj: »Zdravo! Dobro došla!«
Učenici u učionici okrenuli su se zaškripavši stolicama.
Bilo je šestero učenika. Dvoje mlađih sjedilo je u prvom redu. Djevojčice.
Leni ih je prepoznala iz posjeta imanju Ludog Earla: Marthe i Agnes. Također
je prepoznala namrgođenog tinejdžera Axlea. Bile su tu i dvije male
Indijanke, koje su se hihotale, a moglo im je biti osam ili devet godina. Spojile
su svoje klupe jednu do druge. Svaka je na glavi imala uvelu krunu od
maslačaka. Na desnoj strani prostorije još su dvije klupe bile gurnute jedna
uz drugu, obje okrenute prema ploči. Jedna je bila prazna; za drugom je sjedio
mršav dječak njezinih godina, plave kose do ramena. Od svih učenika činilo
se da jedino njega zanima nova učenica. Ostao je okrenut na mjestu zureći u
nju.
»Ja sam Tica Rhodes«, rekla je učiteljica. »Moj muž i ja živimo u Medvjeđoj
uvali pa zimi katkad ne mogu doći ovamo. Ah dajem sve od sebe. To očekujem
i od svojih učenika.« Nasmiješila se. »A ti si Lenora Allbright. Thelma mi je
rekla da ćeš doći.«
»Leni.«
»Koliko imaš godina? Jedanaest?« upitala je gospođa Rhodes upitno
gledajući Leni.
»Trinaest«, rekla je Leni osjećajući kako joj obrazi gore. Kad bi joj barem
već jednom počele rasti grudi.
Gospođa Rhodes je kimnula. »Savršeno. I Matthew ima trinaest godina.
Sjedni tamo preko.« Pokazala je rukom na plavokosog dječaka. »Da, tamo.«
Leni je tako čvrsto stezala glupu kutiju za ručak sa slikom Winnie Pooha
da su je zaboljeli prsti. »B-bok«, rekla je Axleu prolazeći pokraj njegove klupe.
On ju je samo pogledao kao da želi reći Koga briga? i nastavio crtati na svojem
fasciklu nešto što je sličilo izvanzemaljcu s golemim sisama.
Nespretno je sjela na sjedalo pokraj trinaestogodišnjeg dječaka, » Hej «,
promrmljala je i pogledala ga ispod oka.
Široko se nasmiješio pokazujući usta puna iskrivljenih zubi. »Hvala
Bogu«, rekao je mičući kosu s lica. »Mislio sam da ću do kraja godine morati
sjediti s Axleom. Mislim da će taj završiti u zatvoru.«
Leni se nasmijala i protiv svoje volje.
»Odakle dolaziš?« upitao je.
Leni nikada nije znala kako odgovoriti na to pitanje. Podrazumijevalo je
trajnost, neko Prije razdoblje, koje za nju nikada nije postojalo. Nikada
50
 Knjige.Club Books
nijedno mjesto nije smatrala domom. »Posljednja škola u koju sam išla bila je
u Seattleu.«
»Sigurno si se osjećala kao da si pala u Mordor.«
»Čitao si Gospodara prstenova?«
»Znam. Nije nimalo cool. Ali ovo je ipak Aljaska. Zime su dozlaboga
mračne i nemamo televiziju. Za razliku od tate, ja ne mogu satima slušati
starce kako blebeću na amaterskom radiju.«
Leni je osjetila začetak neke emocije, tako nove da je nije mogla ni
odrediti. »Volim Tolkiena«, rekla je tiho. Bilo je tako oslobađajuće biti iskren
s nekim. Većina učenika u njezinoj prethodnoj školi više je marila za filmove
i glazbu nego za knjige. »I Herberta.«
»Dina je bila fantastična. >Strah je ubojica uma.< Čovječe, kako je to
istinito.«
»I Stranac u stranoj zemlji. Tako se otprilike ja ovdje osjećam.«
»A i moraš. Na posljednjoj granici ništa nije normalno. Ima jedan gradić
na sjeveru, gdje je pas gradonačelnik.«
»Nije valjda.«
»Istina je. Malamut. Izabran glasanjem.« Matthew je položio dlan na srce.
»Čovjek ne može izmisliti takvo sranje.«
»Dolazeći ovamo vidjela sam muškarca kako sjedi i drži gusku na krilu.
Mislim da je i razgovarao s njom.«
»To su Šašavi Pete i Matilda. Vjenčani su.«
Leni se naglas nasmijala.
»Imaš čudan smijeh.«
Leni je osjetila kako su joj se obrazi zažarili od nelagode. Nitko joj nikada
nije takvo što rekao. Je li to istina? Kako je zvučala? O, Bože.
»Op... oprosti. Ne znam zašto sam to rekao. Socijalne vještine su mi
nikakve. Ti si prva djevojka mojih godina s kojom razgovaram nakon dugo
vremena. Hoću reći... lijepa si. To je sve. Blebećem bez veze, zar ne?
Vjerojatno ćeš vrišteći pobjeći i zamoliti da sjediš pokraj Axlea, budućeg
ubojice, i to će za tebe biti poboljšanje situacije. OK. Sad ću začepiti.«
Leni nije čula više ništa poslije riječi »lijepa«.
Pokušala si je reći da to ne znači ništa. Ali kada ju je Matthew pogledao,
osjetila je trnce mogućnosti. Pomislila je: Mogli bismo biti prijatelji. I to ne oni
nazovi-prijatelji s kojima se vozite u autobusu u školu ili jedete za istim
stolom u kantini.
Prijatelji.

51
 Knjige.Club Books
Takvi koji zaista imaju zajedničko nešto stvarno. Kao Sam i Frodo, Anne i
Diana, Ponyboy i Johnny. Na tren je zaklopila oči zamišljajući to. Mogli bi se
smijati i razgovarati i...
»Leni?« rekao je. »Leni?«
O, Bože. Dvaput je izgovorio njezino ime.
»Da. Kužim. Stalno se tako isključim. Mama kaže da se to događa kad u
svojoj glavi živiš s gomilom izmišljenih ljudi. Ali ona još od Božića čita Još
jednu zanimaciju uz put5.«
»Činim to«, priznala je Leni. »Nekad se jednostavno... izgubim.«
Slegnuo je ramenima kao da želi reći da je s njom sve u redu. »Hej, jesi li
čula za večerašnji roštilj?«

I ŠTO JE ONDA S TOM ZABAVOM? Možeš li doći?

Leni si je to neprekidno ponavljala dok je pred školom čekala tatu da
dođe po nju. Željela je odgovoriti potvrdno. Željela je to više nego što je već
dugo bilo što poželjela.
Ali njezini roditelji nisu bili od onih koji roštiljaju sa susjedima. Nisu se
nimalo uklapali u zajednicu. Allbrightovi nisu bili takvi. Obitelji u njihovu
starom susjedstvu svako su se malo okupljale: obično na roštilj u vrtu iza
kuće, gdje su očevi nosili pulovere s V izrezom, pili viski i okretali pljeskavice
na žaru, a žene su pušile, pijuckale martini i nosile pladnjeve nudeći
goste pilećom jetricom omotanom slaninom dok su djeca vrištala i trčkarala
naokolo. Znala je to jer se jednom navirila preko susjedove ograde i sve to
vidjela - hula-hop kolute, staze za vodeno klizanje i prskalice za travu.
»Pa, Riđušo, kako je bilo u školi?« upitao ju je tata kad je sjela do njega u
VW kombi i zalupila vratima. On je bio posljednji roditelj koji je došao.
»Učili smo o tome kako su SAD kupile Aljasku od Rusije. I o planini
Alyeska u planinskom lancu Chugach.«
On je dobrohotno progunđao i pokrenuo vozilo.
Leni je razmišljala o tome kako sročiti ono što je htjela reći.
U školi ima jedan dječak mojih godina. Susjed nam je.
Ne. Potpuno bi pogriješila spominjući dječaka.
Naši susjedi organiziraju roštiljadu i pozvali su nas da dođemo.
Ali tata je mrzio takve stvari ili je barem tako bilo na svim drugim
mjestima gdje su živjeli.

5
Roman Tima Robbinsa, Another Roadside Attraction.

52
 Knjige.Club Books
Kombi je poskakivao po neasfaltiranoj cesti, sa svake strane dizali su se
oblaci prašine, a onda su skrenuli na svoj kolni put. Stigavši, zatekli su gomilu
ljudi u svojem dvorištu. Bio je tu gotovo cijeli klan Harlanovih i svi su radili.
Usklađeno su se kretali bez riječi, okupljali se i razilazili poput plesača. Clyde
je imao onu napravu u obliku kaveza i rezao je trupce u daske. Ted je
dovršavao spremište za meso, s jedne je strane zabijao daske u
potporne stupove. Donna je slagala cjepanice za ogrjev.
»Naši su se prijatelji pojavili u podne da nam pomognu spremiti se za
zimu«, rekao je tata. »Ne. Oni su i više od prijatelja, Riđušo. Oni su drugovi.«
Drugovi?
Leni se namrštila. Zar su sada postali komunisti? Bila je prilično sigurna
da njezin tata mrzi crvene baš kao što je mrzio Vladu i hipije.
»Ovako bi svijet trebao izgledati, Riđušo. Ljudi bi pomagali jedni drugima
umjesto da ubijaju tuđe majke za koricu kruha.«
Leni nije mogla ne primijetiti da je svatko za pojasom imao pištolj u
futroli.
Tata je otvorio vrata kombija. »Ovaj vikend svi idemo u Sterling loviti
losose na rijeci Kenai, na mjestu zvanom Farmerova rupa. Navodno je vraški
teško uhvatiti te kraljevske losose.« Zakoračio je na vlažnu i gnjecavu zemlju.
Ludi Earl je mahnuo tati rukom u rukavici i tata je odmah krenuo prema
njemu.
Leni je prošla pokraj nove strukture visoke otprilike tri metra i široke
metar i dvadeset centimetara, čije su stranice bile prekrivene debelom crnom
plastikom (nerazmotanim vrećama za smeće, Leni je bila sigurna u to).
Kroz otvorena vrata vidjelo se da je unutrašnjost puna crvenog lososa,
prepolovljenog duž kralježnice i obješenog na granama. Thelma je klečala na
zemlji i pazila na vatru zapaljenu u čvrstoj metalnoj kutiji. Dim se dizao u
crnim oblacima i dosezao do lososa koji je na granama visio iznad vatre.
Mama je podignula pogled s lososa kojeg je čistila na stolu u dvorištu. Na
bradi je imala ružičastu mrlju od lososove utrobe. »To je pušnica«, rekla je
mama i glavom pokazala na Thelmu.
»Thelma me uči kako na dimu sušiti ribu. To je prava umjetnost jer ako
je vrućina prejaka, riba će se skuhati. A treba se dimiti i sušiti istodobno.
Njam. Kako ti je prošao prvi dan u školi?« Crveni rubac držao joj je kosu dalje
od očiju.
»Super.«
»Odjeća i kutija za sendviče nisu te društveno ubili? Djevojke ti se nisu
rugale?«
Leni nije mogla a da se na nasmiješi. »Nema nijedne djevojke mojih
godina. Ali... ima jedan dječak...«
53
 Knjige.Club Books
To je mamu zainteresiralo. »Dječak?«
Leni je osjetila kako se crveni. »Prijatelj, mama. Slučajno je i dječak.«
»Ah-ha.« Mama se trudila da se ne smiješi dok je palila cigaretu. »Je li
zgodan?«
Leni je to ignorirala. »On kaže da večeras cijela zajednica organizira
roštiljanje i ja bih htjela ići.«
»Da. Idemo.«
»Stvarno? To je sjajno!«
»Da«, rekla je mama smiješeći se. »Rekla sam ti da će ovdje biti drukčije.«

KADA JE DOŠLO vrijeme da se odjenu za odlazak na roštiljanje, Leni je izgubila

glavu. Stvarno, nije znala što nije u redu s njom.
Nije imala mnogo odjeće od koje bi nešto izabrala, ali to je nije spriječilo
da ne isproba nekoliko kombinacija. Naposljetku - uglavnom zato što je bila
iscrpljena željom da izgleda lijepo, i to onda kad je lijepo bilo nemoguće -
odlučila se za karirane trapezaste hlače od poliestera i zelenu dolčevitu iznad
koje je odjenula prsluk od umjetnog antilopa s ukrasnim resicama. Koliko
god se trudila, s kosom nije mogla ništa učiniti. Prošla je kroz nju prstima,
krenuvši odostrag prema licu, a onda ju je splela u mucastu pletenicu debelu
poput ruke.
Mamu je našla u kuhinji kako u plastičnu Tupperware posudu slaže
debele četvrtaste komade kukuruznog kruha. Iščetkala je svoju do ramena
dugu kosu, stepenasto ošišanu, sve dok nije sjala. Nije bilo sumnje da se
odjenula kako bi impresionirala: uske trapezaste hlače i pripijeni bijeli
pulover iznad kojega je imala golemu indijansku tirkiznu ogrlicu, koju je
kupila prije nekoliko godina.
Mama je djelovala rastreseno dok je namještala poklopac plastične kutije
tako da iz nje istisne suvišan zrak.
»Zabrinuta si, zar ne?«
»Zašto to kažeš?« Mama joj se kratko i vedro osmjehnula, ali pogled u
očima nije mogla tako lako promijeniti. Našminkala se prvi put nakon mnogo
vremena i zbog toga je izgledala svježe i lijepo.
»Sjećaš se sajma?«
»To je bilo drukčije. Onaj ga je tip pokušao prevariti.«
Leni to nije tako upamtila. Uživali su na Državnom sajmu sve dok tata nije
počeo piti pivo. Onda je neki tip pokušao flertovati s mamom (a ona mu je
uzvratila) i tata je pošizio. Gurnuo je tog muškarca tako jako da je razbio
glavu udarivši u motku šatora pivnice i počeo je vikati. Kada su došli ljudi iz
osiguranja, tata je bio toliko razjaren da su pozvali policiju. Leni je

54
 Knjige.Club Books
posramljeno stajala vidjevši dvoje učenika iz svojeg razreda kako gledaju
sve to natezanje. Vidjeli su kako njezinog tatu odvlače do policijskog auta.
Tata se pojavio na vratima brvnare i ušao unutra.
»Jesu li moje ljepotice spremne za tulum?«
»Možeš se kladiti da jesu«, brzo je rekla mama smiješeći se.
»Krenimo onda«, rekao je tata i poveo ih do kombija.
Stigli su začas - udaljenost je bila jedva nekih četiristo metara zračne
linije i našli su se pred čeličnim vratima ograde, ukrašene kravljom lubanjom
izblijedjelom od sunca. Vrata na ogradi bila su otvorena u znak dobrodošlice.
Posjed Walkerovih. Njihovih prvih susjeda.
Tata je polako vozio dalje. Kolni put (dvije trake polegnute trave koje su
se valovito uzdizale i spuštale na tlu obraslom lišajem) protezao se u obliku
razvučenog S kroz šumarke vitkih smreka i vrlo tamnih debla. Povremeno bi
se stabla razrijedila s lijeve strane i Leni bi u daljini ugledala plavetnilo, ali
tek kad su došli na čistinu, vidjela je o čemu se radi.
»Krasno«, rekla je mama.
Izašli su na ravnu uzvisinu iznad mirnog plavog zaljeva. Na prostranom
komadu zemlje sve je drveće bilo posječeno osim nekoliko pomno odabranih
stabala, i zasijana je trava za kosidbu.
Na najvišoj točki terena poput krune smjestila se velika drvena kuća s
jednim katom. Trokutasti prednji dio dičio se trapezoidnim prozorima i
šiljastom terasom koja se protezala oko cijele kuće. Izgledala je poput pramca
velikog broda, koji je bijesno more izbacilo na obalu gdje je zapeo, zauvijek
gledajući more kojemu je pripadao. Rasparene stolice krasile su terasu, a
svaka je bila okrenuta prema tom spektakularnom prizoru. Sa stražnje
strane kuće nalazilo se nekoliko obora za životinje, punih krava, koza, pilića
i pataka. Namotaji bodljikave žice, drveni sanduci i palete, slomljeni traktor i
hrđava žlica bagera, kao i nekoliko kamionskih karoserija ležalo je razbacano
u travi visokoj do koljena. Posložene jedna do druge košnice su se smjestile
nedaleko od male drvene šupe iz koje se dimilo. Iz obližnjeg šumarka dizao
se šiljasti krov poljskog zahoda.
Dolje uz vodu posivjeli mol protezao se u plavu morsku vodu. Na njegovu
kraju stajao je od vremena istrošen luk na kojemu je pisalo: UVALA WALKER. Uz
mol je bio vezan hidroavion, a do njega još dva blistava srebrna ribarska
čamca.
»Hidroavion«, promrmljao je tata. »Mora da je bogat.«
Parkirali su kombi i pješice prošli pokraj svijetložutog traktora s crnom
traktorskom lopatom i blistavog crvenog terenskog vozila. S vrha uzvisine
Leni je vidjela dolje na plaži oko velikog krijesa okupljene ljude, najmanje njih

55
 Knjige.Club Books
desetak. Plameni jezici sukljali su prema nebu boje lavande i proizvodili
zvukove slične pucketanju prstima.
Pošla je za roditeljima niza stube koje su vodile na plažu. Odozgo je mogla
vidjeti sve ljude na zabavi. Muškarac širokih ramena i duge plave kose sjedio
je na srušenom deblu i svirao gitaru. Velika Marge preokrenula je dva bijela
plastična vjedra i pretvorila ih u bongo bubnjeve, a Lenina učiteljica, gospođa
Rhodes, svom je žestinom gudila po violini. Natalie je opako svirala usnu
harmoniku, a Thelma je pjevala »King of the Road«. Kad je došla do stiha
means by no means svi su joj se pridružili.
Clyde i Ted bavili su se roštiljem, napravljenom od starih bačava za naftu.
Ludi Earl je stajao nedaleko i pio iz glinenog vrča. Dvije mlađe djevojčice iz
škole, Marthe i Agnes, otišle su dolje do ruba vode i pognute skupljale školjke
zajedno s Moppet.
Mama je zakoračila na plažu noseći svoju Tupperware posudu punu
kukuruznog kruha. Tata je bio odmah iza nje s bocom viskija.
Visok i krupan muškarac koji je svirao gitaru sada je spustio instrument
i ustao. Bio je odjeven kao i većina ovdašnjih muškaraca, u flanelsku košulju,
izblijedjele traperice i gumene čizme, ali ipak se i takav isticao. Izgledao je
kao da je napravljen od ove surove zemlje, kao da može trčati cijeli dan,
sasjeći staro stablo sjekiricom i spretno poskakivati s trupca na trupac dok
prelazi divlju rijeku. Čak je i Leni pomislila da je vrlo privlačan - za jednog
starca. »Ja sam Tom Walker«, rekao je. »Dobro došli na moj posjed.«
»Ernt Allbright.«
Tom se rukovao s tatom.
»Ovo je moja žena, Cora.«
Mama se nasmiješila Tomu, rukovala se s njim, a onda pogledala iza sebe.
»Ono je naša kći, Leni. Trinaest joj je godina.«
Tom se nasmiješio prema Leni. »Hej, Leni. Moj sin Matthew te je
spomenuo.«
»Da?« rekla je Leni. Ne smiješi se tako široko. Baš si blesava.
Geneva Walker prišuljala se i stala uz muža. »Hej«, pozdravila je Coru
smiješeći se. »Vidim da si upoznala mojega muža.«
»Bivšeg.« Tom Walker jednom je rukom zagrlio Genevu i privukao je k
sebi. »Volim ovu ženu kao i zrak koji dišem, ali ne mogu živjeti s njom.«
»Ne možeš živjeti ni bez mene.« Geneva se smiješila i nagnula glavu
ulijevo. »Ono tamo je moja glavna preokupacija. Calhoun Malvey. Ne voli me
toliko kao Tom, ali voli me na vraški bolji način. I ne hrče.« Razigrano je
gurnula gospodina Walkera laktom u rebra.

56
 Knjige.Club Books
»Čujem da se niste baš dobro pripremili za zimu«, rekao je gospodin
Walker tati. »Morat ćete brzo učiti. Nemoj se ustručavati zamoliti me za
pomoć. Uvijek sam spreman uskočiti. Sve što želiš posuditi, ja imam.«
Leni je u tatinom »Hvala« čula nešto zbog čega je odmah postala oprezna.
Odjedanput je zvučao razdražljivo. Kao da je uvrijeđen. I mama je to čula;
zabrinuto ga je pogledala.
Ludi Earl zateturao je prema njima. Na majici kratkih rukava pisalo mu je
LOVIM MAČKE, ALI IPAK SAPUNAM MAČORA. Pijano se cerekao, ljuljao lijevo-desno i
posrtao. »Nudiš Erntu pomoć, Veliki Tome? To je baš plemenito od tebe. Kao
da kralj John nudi pomoć svojim siromašnim kmetovima. Možda ti
tvoj prijatelj guverner može pomoći.«
»Za ime Boga, Earl, nemoj opet«, rekla je Geneva. »Zasvirajmo nešto.
Ernte, znaš li svirati koji instrument?«
»Gitaru«, rekao je tata. »Ali prodao sam...«
»Sjajno!« uskliknula je Geneva, uhvatila ga za ruku i odvukla od Ludog
Earla prema Velikoj Marge i njezinom nasumce okupljenom bendu na plaži.
Pružila je tati gitaru koju je gospodin Walker prije odložio. Ludi Earl je
oteturao do vatre i tamo našao svoj glineni vrč.
Leni se pitala je li mama svjesna koliko lijepo izgleda stojeći tamo u uskim
trapericama, dok joj plava kosa leprša na morskom povjetarcu. Njezina je
ljepota bila čista kao savršeno otpjevana nota i isticala se na ovom mjestu,
kamo nije pripadala, poput cvijeta orhideje.
Da. Točno je znala koliko je lijepa. A i gospodin Walker je to vidio.
»Mogu li ti donijeti što za popiti?« upitao je mamu. »Može li pivo?«
»O, može, Tome. Volim pivo«, rekla je mama dopuštajući gospodinu
Walkeru da je povede prema stolu s hranom i prijenosnom hladnjaku punom
piva Rainier.
Mama je lagano hodala uz gospodina Walkera. Kukovi su joj se micali u
ritmu glazbe i nježno se njihali. Dotaknula ga je po podlaktici. Gospodin
Walker ju je pogledao i nasmiješio se.
»Leni!«
Čula je da je netko zove i okrenula se.
Matthew je stajao gore na stijeni iznad plaže, nedaleko od stepenica, i
mašući je pozivao da se popne k njemu.
Uspela se stubama i našla ga kako u svakoj ruci drži limenku piva. »Jesi li
ikad pila pivo?« upitao je.
Odmahnula je glavom.
»Ni ja. Dođi.« Uputio se u guštaru drveća sa svoje lijeve strane. Pratili su
vijugavu stazu koja ih je vodila nizbrdo, pokraj visokih kamenih gromada.

57
 Knjige.Club Books
Doveo ju je na malu čistinu, gdje je tlo bilo prekriveno, lišajevima. Kroz
procijep među crnim smrekama mogli su vidjeti ljude na zabavi. Plaža je bila
udaljena samo četiri i pol metra, ali mogli su se nalaziti i u drugom svemiru.
Tamo dolje odrasli su se smijali, razgovarali i svirali. Mala djeca prebirala su
po šljunku tražeći cijele školjke. Axle je bio sam po strani i bacao je nož
u jedno trulo srušeno deblo.
Matthew je sjeo, raširio noge i naslonio se na trupac. Leni je sjela pokraj
njega, blizu, ali ne toliko da bi ga dotaknula.
Otvorio je limenku piva - hisss - i pružio joj. Naborala je nos i otpila gutljaj.
Mjehurići su je škakljali u grlu, a okus je bio loš.
»Odvratno«, rekao je Matthew, a ona se nasmijala. Još tri gutljaja, a onda
se i ona naslonila na trupac. S plaže se dizao svjež povjetarac i sa sobom je
donosio miris mora i slasnu aromu mesa s roštilja. Brujanje glasova i pokreti
ljudi bili su s onu stranu šumarka.
Njih dvoje sjedili su i prijateljski šutjeli, što je začudilo Leni. Obično je bila
vrlo nervozna u blizini svojih vršnjaka s kojima se željela sprijateljiti.
Tamo na plaži tulum je sada bio u punom zamahu. Sve su mogli vidjeti
između stabala. Jedna staklenka prelazila je iz ruke u ruku. Njezina majka je
plesala njišući bokovima i zamahujući kosom. Bila je poput šumske vile,
osvijetljena nekako iznutra i plesala za te kršne pijane šumske ljude.
Pivo je omamilo Leni i vrtjelo joj se. Kao da joj je glava bila puna
mjehurića.
»Što vas je ponukalo da se doselite ovamo?« upitao je Matthew. Prije nego
što mu je stigla odgovoriti, bacio je praznu limenku u stijenu na kojoj se
zgužvala.
Leni nije mogla a da se ne nasmije. Samo bi dječak učinio takvo što. »Moj
tata je neke vrste... pustolova«, odlučila se za takav odgovor. (Nikad ne govori
istinu, nikada ne reci da tata ne može zadržati posao ni ostati na jednom
mjestu, i nikada ne reci da previše pije i voli galamiti.) »Mislim da se zasitio
Seattlea. A što je s tvojom obitelji? Zašto ste vi došli ovamo?«
»Moj djed, Eckhart Walker, došao je na Aljasku u vrijeme Velike
gospodarske krize. Govorio je da ne želi stajati u redovima za vodenastu juhu.
Zato se spakirao i autostopirao do Seattlea. Odatle je radeći usput putovao
ovamo na sjever. Navodno je pješice prešao Aljasku od jedne obale do druge,
čak se popeo na planinu Alyesku noseći na leđima zavezane ljestve kako bi
mogao prijeći preko pukotina na ledenjacima. U Nomeu je upoznao
moju baku Lily. Tamo je imala praonicu rublja i zalogajnicu. Vjenčali su se i
odlučili živjeti na farmi.«
»Znači da su tvoji djed i baka živjeli ovdje, a tvoj otac i ti ste odrasli u onoj
kući?«

58
 Knjige.Club Books
»Velika kuća je izgrađena mnogo kasnije, ali svi smo odrasli na ovoj
zemlji. Majčina obitelj živi u Fairbanksu. Moja sestra živi s njima dok studira.
Prije nekoliko godina roditelji su se rastali i mama si je sagradila novu kuću
na posjedu i preselila se tamo sa svojim dečkom, Galom, koji je pravi
seronja.« Nacerio se od uha do uha. »Ali svi radimo zajedno. On s tatom zimi
igra šah. To je uvrnuto, ali ovo je Aljaska.«
»Uh. Ne mogu ni zamisliti živjeti na jednom mjestu cijeloga života.« Čula
je u svojem glasu tračak čežnje i posramila se zbog toga. Nagnula je limenku
i ispila pivo do kraja, gutajući posljednje kapi pjene.
Improvizirani bend na plaži sada je svirao punom parom, ruke su
bubnjale po vjedrima, žice gitare su vibrirale, glasno se pjevalo. Ro-cky Moun-
tain high, Color-ado...
Stojeći uz roštilj Clyde je povikao: »Hamburgeri od losa su gotovi! Tko
želi sir?«
»Idemo«, rekao je Matthew. »Umirem od gladi.« Uzeo ju je za ruku (činilo
se normalnim) i poveo između drveća i dolje na plažu. Došli su i stali iza
njezinog tate i Ludog Earla, koji su stajali izdvojeno od ostalih i pili. Leni je
čula kako se Ludi Earl kucka svojom staklenkom u tatinu, ali udario ju je tako
jako da je zazvečalo. »Onaj Tom Walker sigurno misli da mu iz guzice ne izlazi
govno nego ruže«, rekao je tata.
»Kada se govna razlete, puzeći će doći k meni jer ja sam spreman«,
promumljao je Ludi Earl.
Leni se ukočila od srama. Pogledala je Matthewa. I on je sve čuo.
»Rođen bogat«, dodao je tata, ali i njegove su riječi bile nerazumljive i
spore od pića. »To-o si rhe-kao, je li?«
Ludi Earl je kimnuo i zateturao prema tati. Pridržali su jedan drugoga.
»Misli da je bo-olji od nas.«
Leni se odmaknula od Matthewa. Od srama se osjećala vrlo malom. I
usamljeno.
»Leni?«
»Žao mi je što si to čuo«, rekla je. I kao da pijano mumljanje njezina oca
nije bilo dovoljno, tamo malo dalje stajala je mama, i to previše blizu
gospodina Walkera. Smiješila mu se na način koji je mogao izazvati nevolju.
Baš kao i u svim prethodnim slučajevima. A na Aljasci je trebalo biti
drukčije.
»Što ne valja?« upitao je Matthew.
Leni je odmahnula glavom osjetivši kako se u nju polako uvlači poznata
tuga. Nikada mu neće moći reći kako je to živjeti s tatom kojega se katkad
bojiš i majkom koja ga previše voli, i svojim opasnim postupcima tjera ga da
dokaže koliko je voli. Opasnim, kao što je flertovanje.
59
 Knjige.Club Books
To su bile Lenine tajne. Njezin teret. To nije mogla ni s kim podijeliti.
Sve vrijeme, svih tih godina sanjala je kako će imati pravu prijateljicu,
takvu kojoj će moći sve reći. Kako joj je promaknulo ono očito?
Leni nije mogla imati pravu prijateljicu jer ni sama to nije mogla biti.
»Oprosti«, promrmljala je. »Nije ništa važno. Dođi, idemo jesti. Umirem od
gladi.«

60
 Knjige.Club Books

ŠESTO POGLAVLJE

P oslije zabave, vrativši se u brvnaru, Lenini roditelji nisu skidali ruke

jedno s drugoga, ljubili su se kao tinejdžeri i sudarali se sa zidovima
priljubljujući tijela jedno uz drugo. Učinak spoja alkohola i glazbe (a možda i
iskazana pažnja Toma Walkera) natjerao ih je da polude jedno za drugim.
Leni je požurila na tavan, gdje je jastukom pokrila uši i pjevušila »Come
On Get Happy.« Kada je u brvnari opet zavladala tišina, otpuzala je do hrpice
naslaganih knjiga koje je kupila u trgovini Armije spasa. Pozornost joj je
privukla knjiga poezije pjesnika Roberta Servicea. Odnijela ju je u krevet i
otvorila na stranici s pjesmom »Kremacija Sama McGeeja«. Nije trebala paliti
fenjer jer vani je još bilo nevjerojatno svijetlo, čak i u taj kasni sat.

Pod ponoćnim suncem čudne stvari

Naprave muškarci što ispiru zlato;
Tajne od kojih krv se ledi
kriju arktički putovi i blato...

Leni je osjetila kako je obuzima grub, ali lijep svijet pjesme. Toliko ju je
zaintrigirao da je nastavila čitati i sljedeću pjesmu o opasnom Danu McGrewu
i dami zvanoj Lou, a onda i »Zakon Yukona«. Ovo je zakon Yukona, riječi jasne
i važne: >Ne šaljite mi glupe i slabe; dajte mi svoje zdrave i snažne. < Svaki je
stih otkrivao drukčiju stranu ove neobične države u koju su došli, ali dok
je čitala, ipak nije mogla potpuno izbaciti Matthewa iz misli. Sjećala se
nelagode koju je osjetila na zabavi kada je slučajno čula očeve ružne riječi.
Hoće li joj on svejedno htjeti biti prijatelj?
To ju je pitanje toliko mučilo da je bila napeta i nije mogla zaspati. Mogla
se zakleti da nije ni oka sklopila, ali ipak su je ujutro probudile očeve riječi:
»Hajde, pospanko. Moraš mi pomoći dok nam mama priprema klopu. Imaš
još dosta vremena prije odlaska u školu.«
Klopa? Riječ koju obično koriste na Divljem zapadu. Jesu li odjedanput i
oni postali kauboji?

61
 Knjige.Club Books
Leni je navukla traperice i veliki pulover i sišla u prizemlje potražiti
cipele. Vani je našla tatu na onoj psećoj kućici na štulama. Spremištu za meso.
Ljestve od oguljenih trupaca poput onih kojima se penjala na tavan, bile su
prislonjene uz spremište. Tata je stajao pri vrhu i zabijao daske koje su
trebale biti krov. »Dodaj mi one čavle, Riđušo«, rekao je. »Punu šaku.«
Uzela je plavu limenku od kave punu čavala i popela se ljestvama za njim.
Izvukla je jedan čavao i pružila mu ga. »Ruka ti drhti.«
Zagledao se u čavao u svojoj ruci. Poskakivao mu je u drhtavoj šaci. Lice
mu je bilo blijedo kao papir, a crne oči umorne. Imao je tamne podočnjake.
»Sinoć sam previše popio. Nisam mogao spavati.«
Leni je osjetila ubod zabrinutosti. Nedostatak sna nije bio dobar za tatu;
tada bi postao tjeskoban. Dosad je na Aljasci izvrsno spavao.
»Piće ti napravi svakakva sranja, Riđušo. Dobro to znam. Dakle, ovo je
gotovo«, rekao je zabijajući posljednji čavao u radnu rukavicu od antilopa,
koju su iskoristili kao šarku za vrata. (Bila je to ideja Velike Marge - ti
Aljaskanci doista su znali kako sve iskoristiti.)
Leni se spustila po ljestvama i skočila na do, a čavli u limenci pritom su
zaštropotali.
Tata je zadjenuo čekić za pojas i počeo se spuštati.
Stao je pokraj Leni i promrsio joj kosu. »Ti si moj mali stolar.«
»Mislila sam da sam tvoja knjižničarka. Ili tvoj knjiški crv.«
»Mama kaže da možeš postati sve što hoćeš. I još neka sranja o ribi i
biciklu6.«
Da. Leni je to već čula. Možda je to rekla Gloria Steinem. Tko zna? Mama
je stalno izbacivala izreke kao iz rukava. Za Leni to nije imalo nikakvog smisla
baš kao ni spaljivanje savršeno dobrog grudnjaka da bi se istaknula neka
tvrdnja. Ali isto tako nije imalo smisla da 1974. odrasla zaposlena žena ne
može dobiti kreditnu karticu na svoje ime.
Draga moja, živimo u muškom svijetu.
Pošla je za ocem prema verandi. Prošli su pokraj napola dovršenog
kostura plastenika i improvizirane pušnice omotane vrećama za smeće. S
druge strane, iza brvnare njihovi novi pilići kljucali su po zemlji svojega
ograđenog prostora. Pijetao se šepirio na rampi koja je vodila do ulaza u
kokošinjac.
Tata se zaustavio kod bačve s vodom, zagrabio je zaimačom i poprskao si
lice, a smeđi potočići vode potekli su mu niz obraze. Zatim je otišao do
verande i sjeo na najdonju stubu. Izgledao je loše. Kao da je danima bio pijan

6
Feministički slogan: Ženi treba muškarac kao ribi bicikl.

62
 Knjige.Club Books
i bolestan od pića. (Tako je nekada izgledao kada je imao noćne more i lako
gubio živce.)
»Čini se da se Tom Walker svidio tvojoj mami.«
Leni se ukočila.
»Jesi li vidjela kako nam je nabio na nos svoj novac? Mogu ti posuditi
traktor, Ernt ili Trebaš li prijevoz do grada? Omalovažavao me je, Riđušo.«
»Meni je rekao da te smatra junakom i da je prokleto sramotno ono što
se vama momcima dogodilo tamo preko«, lagala je Leni.
»To je rekao?« Tata je maknuo kosu s lica. Čelo izgorjelo od sunca mu se
namrštilo.
»Sviđa mi se ovdje, tata«, rekla je Leni i odjednom shvatila da je to istina.
Već se više osjećala kod kuće na Aljasci nego što se ikada osjećala u Seattleu.
»Ovdje smo sretni. Vidim da si i ti sretan. Možda... možda piće nije dobro za
tebe.«
Na trenutak je zavladala napeta tišina; prešutnim dogovorom Leni i
mama nisu spominjale njegovo opijanje ili njegovu narav.
»Vjerojatno imaš pravo u vezi s tim, Riđušo«, promrmljao je zamišljeno.
»Dođi. Odvest ću te u školu.«

SAT POSLIJE Leni je stajala pred školom. Prebacila je ruksak preko jednog
ramena i krenula prema ulaznim vratima, a kutija za ručak zveckala joj je
udarajući u desno bedro. Mama bi rekla da prodaje zjake. Leni je samo znala
da joj se nimalo ne žuri ući u učionicu.
Već je zamalo stigla do ulaznih vrata kad su se silovito otvorila i učenici
su izašli van smijući se i brbljajući. Matthewova mama Geneva bila je usred
skupine, podignula je od rada ogrubjele ruke i svima govorila da se utišaju.
»O, Leni! Super!« rekla je gospođa Walker. »Kasniš pa sam mislila da
nećeš doći. Tica danas nije mogla doći na nastavu pa sam ja učiteljica. Ha!
Priznajem, jedva sam maturirala.« Nasmijala se sama sebi. »A kako su me
više zanimali dečki nego nastava, danas idemo na izlet. Mrzim biti u
zatvorenom prostoru po takvom lijepom danu.«
Leni je uhvatila korak s gospođom Walker, koja ju je obgrlila jednom
rukom i privukla k sebi. »Tako mi je drago što ste se doselili ovamo.«
»I meni.«
»Prije nego što te je upoznao, Matthew je pobožno izbjegavao
dezodorans. A sada nosi čistu odjeću. Nama, koji živimo s njim, ostvario se
san.«
Leni nije znala što bi rekla na to.

63
 Knjige.Club Books
Odmarširali su dolje do luke poput krda, kao slonovi u filmu Knjiga o
džungli. Leni je osjetila Matthewov pogled na sebi. Dvaput ga je ulovila kako
je zbunjeno gleda.
Kada su došli do luke i do mola za posjetitelje, gdje su oko njih ribarski
čamci škripah i poskakivali na vodi, gospođa Walker rasporedila je učenike u
parove i svakom dodijelila kanu. »Matthew. Leni. Onaj zeleni je vaš. Zavežite
prsluke za spašavanje. Matthew, pobrini se da Leni bude na sigurnom.«
Leni je učinila kako im je rečeno i sjela u stražnji dio kanua, okrenuvši se
licem prema pramcu.
Matthew je zakoračio za njom. Kanu je zaštropotao i zaškripao kada se
spustio u njega.
Sjeo je okrenuvši se licem prema Leni.
Ona nije znala mnogo o vožnji kanua, ali znala je da je to pogrešno.
»Trebao bi se okrenuti na drugu stranu.«
»Matthew Denali 'Walker. Dovraga, što radiš?« rekla je njegova majka,
klizeći pokraj njega u kanuu s Moppet. »Jesi li dobio moždani udar ili takvo
što? Kako se zovem?«
»Htio sam na sekundu razgovarati s Leni, mama. Sustići ćemo vas.«
Gospođa Walker znalački je pogledala sina. »Nemojte dugo. Ovo je škola,
a ne tvoj prvi spoj s djevojkom.«
Matthew je zastenjao. »O, Bože. Tako si čudna.«
»I ja tebe volim«, rekla je gospođa Walker. Nasmijala se i odveslala dalje.
»Hajde, djeco«, viknula je ostalima u kanuima. »Krenimo prema Orlovoj
dragi.«
»Buljiš u mene«, rekla je Leni Matthewu kada su ostali sami.
Matthew je položio veslo poprijeko preko krila. Valovi su zapljuskivali
kanu proizvodeći šupalj lupkajući zvuk dok se kanu plutajući udaljavao od
mola.
Znala je da Matthew čeka da ona nešto kaže. Moglo se reći samo jedno.
Vjetar joj je mrsio kosu i ispod elastične trake izvlačio pramenove uvijene
poput vadičepa. Crveni uvojci lepršali su joj preko lica. »Žao mi je zbog onoga
sinoć.«
»Zbog čega ti je žao?«
»Ma, daj, Matthew. Ne moraš biti tako ljubazan.«
»Nemam pojma o čemu govoriš.«
»Moj tata je bio pijan«, rekla je oprezno. To priznanje bilo je više nego što
je ikada prije mogla izgovoriti naglas i osjećala se kao da ga izdaje. Možda su
te riječi čak bile opasne. Gledala je neke emisije serijala ABC Afterschool

64
 Knjige.Club Books
Specials.7 Znala je da nekad djecu oduzimaju nestabilnim roditeljima. Vlada
je mogla razbiti svaku obitelj iz bilo kojeg razloga. Ona zato nikada nije
htjela uzburkati situaciju ili dovesti tatu u nevolju.
Matthew se nasmijao. »Svi su bili. Mo’š mislit. Prošle je godine Ludi Earl
bio tako pijan da se popišao u pušnici.«
»Moj tata... se katkad napije... i poludi. Govori stvari koje zapravo ne misli.
Znam da si čuo što je rekao o tvojem tati.«
»Stalno to čujem. Naročito od Ludog Earla. Ni Šašavi Pete baš ne voli tatu,
a Billy Horchow ga je jedanput pokušao ubiti. Nitko nikada nije saznao zašto.
Aljaska je takva. Duge zime i previše pića mogu čovjeka natjerati da napravi
svašta. Nisam to osobno shvatio. Ne bi ni moj tata.«
»Čekaj. Hoćeš reći da ti to nije važno?«
»Ovo je Aljaska. Živimo i puštamo druge da žive. Nije mi važno ako tvoj
tata mrzi mojega. Ti si ta koja je važna, Leni.«
»Važna?«
»Meni jesi.«
Leni se osjetila tako laganom da je mogla odlepršati u zrak iz kanua. Rekla
mu je jednu od svojih najmračnijih, najstrašnijih tajni, a ipak mu je bila draga.
»Lud si.«
»Možeš se kladiti da jesam.«
»Matthew Walker, prestani blebetati i poeni veslati«, viknula je gospođa
Walker prema njima.
»Znači, prijatelji smo?« upitao je Matthew. »Bez obzira na sve.«
Leni je kimnula. »Bez obzira na sve.«
»Superiška.« Matthew se okrenuo licem prema pramcu i počeo veslati.
»Pokazat ću ti nešto posebno kad dođemo tamo kamo idemo«, rekao je preko
ramena.
»Sto?«
»Močvara će biti puna žabljih jaja. Potpuno su sluzava i odvratna. Možda
nagovorim Axlea da pojede koje. Taj klinac je lud do daske.«
Leni je podignula svoje veslo.
Bilo joj je drago što on ne vidi kako se ona široko osmjehuje.

7
Serija za djecu i tinejdžere koja se emitirala od 1972. - 1997. U većini epizoda glumci su
prezentirali često kontroverzne i poučne situacije.

65
 Knjige.Club Books
KAD JE LENI izašla iz škole smijući se nečemu što je Matthew rekao, ugledala je
svoje roditelje kako je čekaju u VW kombiju. Oboje. Mama se nagnula kroz
prozor i mahala joj kao da se nadmeće za mjesto u kvizu The Price is Right.
»Isuse. Stvarno te tretiraju kao princezu.«
Leni se nasmijala, pošla naprijed ostavljajući ga, i popela se u stražnji dio
kombija.
»Dakle, moj knjiški crviću«, rekao je tata dok su se vozili i izlazili iz grada.
»Koje si korisne stvari danas naučila?«
»Eli smo na izlet u Orlovu dragu i skupljali smo lišće za projekt iz
biologije. Jesi li znao da ako pojedeš bobice biljke habulice možeš dobiti
srčani udar? A močvarna brala izaziva respiratorni zastoj?«
»Super«, rekla je mama. »Sad će nas ubiti i biljke.«
Tata se nasmijao. »To je super, Leni. Napokon učiteljica koja poučava ono
što je stvarno važno.«
»Također smo učili o zlatnoj groznici u Klondikeu. Kanadska policija
nikome nije dopuštala krenuti Stazom Chilkoot preko planina ako nisu sa
sobom imali peć. Koju su morali nositi. I to na leđima. Ali većina rudara
unajmila je Indijance da im nose opremu.«
Tata je kimnuo. »Bogataši, koji su se uzdizali preko leđa ljudi boljih od
sebe. To je upravo povijest civilizacije. To je ono što uništava Ameriku. Ljudi
koji uzimaju, uzimaju i uzimaju.«
Leni je primijetila da tata sve češće govori takve stvari otkad je upoznao
Ludog Earla.
Tata je skrenuo na njihov kolni put i kombi je poskakivao po
neravninama. Kada su stigli pred kuću, rekao je: »Dakle, Allbrightovi, danas
će moje djevojke naučiti pucati.«
Iskočio je iz kombija. Iza kokošinjca je izvukao i dovukao balu crnog,
pljesnivog sijena.
Mama je zapalila cigaretu. Dim joj se poput vijenca obavio oko plave kose.
»Ovo bi trebalo biti zabavno«, rekla je bez imalo veselja.
»Moramo naučiti. I Velika Marge i Thelma su to naglasile«, rekla je Leni.
Mama je kimnula.
Leni se premjestila na vozačevo sjedalo. »Uh. Mama? Jesi li primijetila da
je tata pomalo... osjetljiv kada je riječ o gospodinu Walkeru?«
Mama se okrenula. Pogledi su im se susreli. »Da?« rekla je hladno.
»Znaš da jest. Hoću reći... znaš kakav može postati ako ti... znaš...
flertuješ.«

66
 Knjige.Club Books
Tata je dlanom udario u prednji dio kombija tako snažno da se mama
trgnula i tiho uzviknula, kao da je napola progutala vrisak. Cigareta joj je
ispala iz ruke pa se sagnula da je nađe.
Leni je znala da joj mama ionako neće odgovoriti; to je bila još jedna
osobina po kojoj je njezina obitelj bila uvrnuta. Tata je znao temperamentno
eksplodirati, a mama je to na neki način poticala. Kao da je možda stalno
htjela znati koliko je voli.
Leni i mama su izašle iz kombija i tata ih je poveo preko neravnog terena
do mjesta gdje je postavio balu sijena i na nju pričvrstio metu.
Izvadio je pušku iz kožnate futrole, naciljao i pucao. Pogodio je metu
točno u središte, u glavu koju je flomasterom nacrtao na komadu papira. Iz
krošanja su poletjele ptice i raspršile se u plavo nebo ljutito kriješteći što ih
je tata uznemirio. Divovski orao, s rasponom krila od najmanje tri metra,
lagano je dolebdio i zauzeo njihovo mjesto. Smjestio se na najvišoj grani
jednoga stabla i žuti kljun okrenuo dolje prema njima. »Ovo očekujem i od
vas dvije«, rekao je tata.
Mama je ispuhnula dim. »Kćeri moja, ovo će malo duže potrajati.«
Tata je Leni pružio pušku. »Hajde, Riđušo. Da vidimo koliko si prirodno
nadarena. Pogledaj kroz nišan - ne preblizu - a kada ti je cilj jasan, stisni
okidač. Polako i postojano. Diši ravnomjerno. U redu, ciljaj. Reći ću ti kad da
pucaš. Pazi na...«
Podignula je pušku, naciljala i pomislila: A joj, Matthew, jedva čekam da ti
kažem i slučajno je povukla okidač.
Puška ju je udarila u rame toliko jako da je pala, a ciljnik ju je pogodio
negdje oko oka jer je čula zvuk sličan pucanju kosti.
Leni je vrisnula od bola, ispustila pušku i srušila se na koljena u blato,
pokrivši dlanom oko koje je pulsiralo. Toliko ju je boljelo da je osjetila
mučninu i zamalo povratila.
Još je vrištala i plakala kad je osjetila da se netko spustio pokraj nje.
Osjetila je ruku koja joj je trljala leđa. »Sranje, Riđušo«, rekao je tata. »Nisam
ti rekao da pucaš. Bit ćeš dobro. Samo diši. To je normalna početnička
pogreška. Sve će biti OK.«
»Je li joj dobro?« vrištala je mama.
Tata je podignuo Leni na noge. »Ne plači, Leni«, rekao je. »Ovo nije
priprema za izbor ljepotice, gdje ćeš pjevati ne bi li dobila stipendiju za
koledž. Moraš me slušati. Ja ti ovdje pokušavam spasiti život.«
»Ali...« Tako ju je jako boljelo. Iza očiju pulsirala je glavobolja. Nije ni
vidjela na ozlijeđeno oko. Pola svijeta joj je bilo maglovito. Još ju je više
boljelo što on nije mario za to koliko je boli. Nije mogla a da se ne sažalijeva.

67
 Knjige.Club Books
Mogla se kladiti da se Tom Walker nikada ne bi ovako ponašao prema
Matthewu.
»Prekini, Lenora«, rekao je tata i lagano je protresao držeći je za jedno
rame. »Rekla si da ti se sviđa na Aljasci i da želiš ovamo pripadati.«
»Ernt, molim te, ona nije vojnik«, rekla je mama.
Tata je okrenuo Leni prema sebi, čvrsto je zgrabio za ramena i grubo
prodrmao. »Koliko je djevojaka oteto u Seattleu prije nego što smo otišli?«
»M-mnogo. Svaki mjesec po jedna. Nekada i više.«
»Tko su bile? «
»Obične djevojke. Uglavnom tinejdžerice.«
»A Patty Hearst je oteta iz svojega stana, a s njom je čak bio i dečko, zar
ne?«
Leni je brisala oči i kimnula glavom.
»Lenora, želiš li biti žrtva ili ona koja će preživjeti?«
Leni je imala takvu glavobolju da nije mogla razmišljati. »P-pre-živjeti.«
»Ovdje na sjeveru moramo biti spremni na sve. Želim da budeš u stanju
obraniti se.« Tu mu je glas puknuo. Vidjela je da se trudi sakriti emocije. Volio
ju je. Zato je želio da bude u stanju brinuti se sama za sebe. »Što ako nisam
prisutan kad se nešto dogodi? Kada medvjed razvali vrata ili te okruži
čopor vukova? Moram znati da možeš obraniti i zaštititi mamu i sebe.«
Leni je glasno šmrcala nastojeći se pribrati. Imao je pravo. Morala je biti
snažna. »Znam.«
»OK. Podigni pušku«, rekao je tata. »Pokušaj još jedanput.«
Leni je podignula pušku poprskanu blatom. Naciljala je.
»Ne drži ciljnik tako blizu oku. Ova ima gadan trzaj. Evo. Ovako je drži.«
Tata joj je nježno namjestio oružje. »Stavi prst na okidač. Lagano.«
Nije mogla. Previše se bojala da će opet dobiti udarac u oko.
»Učini to«, rekao je tata.
Duboko je udahnula i kliznula kažiprstom preko okidača osjećajući
hladnoću čelika.
Spustila je bradu i odmaknula se od ciljnika.
Prisilila se koncentrirati. Zvukovi kao da su postali tiši: graktanje vrana i
šum vjetra kroz krošnje utihnuli su sve dok nije čula samo kucanje vlastitog
srca.
Zaklopila je lijevo oko. Pokušala se smiriti.
Svijet se sveo na jedan jedini krug. Isprva maglovit i s dvostrukom slikom.
Fokus.

68
 Knjige.Club Books
Vidjela je balu sijena, na njoj bijeli papir s nacrtanom ljudskom glavom i
ramenima. Iznenadila ju je jasnoća slike. Namjestila je pušku i naciljala u
sredinu glave.
Polako je stisnula okidač.
Puška je zapucketala u trzaju, opet je snažno udarila u rame, i to tako jako
da je zateturala, ali ciljnik je nije pogodio u oko.
Metak je pogodio u balu sijena. Ne u cilj, čak ni u dio papira oko crteža
glave, nego u sijeno. Osjećala se iznenađeno i ponosno zbog tog malog
postignuća.
»Znao sam da ti to možeš, Riđušo. Kad završimo s ovim, bit ćeš dobra kao
kakav snajperist.«

69
 Knjige.Club Books

SEDMO POGLAVLJE

K ad je Leni stigla u školu, gospođa Rhodes je na ploči zapisivala brojeve

stranica koje je trebalo pročitati. »Ah«, rekla je učiteljica. »Čini se da je
netko namjestio ciljnik preblizu oku. Trebaš li aspirin?«
»Početnička pogreška«, rekla je Leni, gotovo ponosna na svoju ozljedu.
To je značilo da je postajala stanovnicom Aljaske. »Dobro sam.«
Gospođa Rhodes je kimnula. »Sjedni na svoje mjesto i otvori udžbenik
povijesti.«
Leni i Matthew su se gledali otkad je ušla u učionicu. Tako se široko
smiješio da mu je vidjela sve krive zube.
Sjela je u svoju klupu, koja je zazvečala glasno udarivši u njegovu.
»Gotovo svatko dobije udarac u oko prvi put. Ja sam imala modricu cijeli
tjedan. Boli li te?«
»Prošlo je. Ali baš je bilo super učiti pucati. Nisam...«
»Los!« povikao je Axle, skočio iz klupe i potrčao do prozora.
Leni i Matthew su ga slijedili. Sva su se djeca nagurala na prozoru
gledajući divovskog losa koji je šetao travnatim terenom iza njihove škole.
Srušio je stol za piknik i počeo brstiti grmlje.
Matthew se nagnuo bliže k Leni; ramenom je dotaknuo njezino. »Kako bi
bilo da se danas izvučemo iz škole. Reći ću da me poslije ručka roditelji
trebaju kod kuće.«
Leni je osjetila srh uzbuđenja na pomisao da markira iz škole. Nikada to
još nije napravila. »Ja bih mogla reći da imam glavobolju. Jedino se moram
vratiti ovamo u tri kada tata dođe po mene.«
»Super«, rekao je Matthew.
»Dobro, dobro«, rekla je gospođa Rhodes. »Dosta je bilo. Leni, Ade,
Matthew, otvorite sedamnaestu stranicu udžbenika o povijesti Aljaske...«
Ostatak prijepodneva Leni i Matthew nervozno su pogledavali na sat.
Neposredno prije stanke za ručak Leni je rekla da je boli glava i da mora ići
kući. »Mogu pješice do trgovine mješovite robe, odakle će amaterskim
radiom pozvati roditelje da dođu po mene.«

70
 Knjige.Club Books
»Svakako«, rekla je gospođa Rhodes. Učiteljica kao da nije namjeravala
provjeravati tu laž pa je Leni pobrzala iz učionice i zatvorila vrata za sobom.
Spustila se do ceste i sklonila među drveće, gdje je ostala čekati.
Pola sata poslije Matthew je išetao iz škole široko se cerekajući.
»I što ćemo sada raditi?« upitala je Leni. Kakav su imali izbor? Nije bilo
televizije, nije bilo kina, ni asfaltirane ceste za vožnju biciklom, nije bilo
autokina gdje bi kupili frape, nije bilo dvorane za koturaljkanje ni igrališta.
Uzeo ju je za ruku i poveo do blatnog terenskog vozila. »Popni se«, rekao
je Matthew i sam prebacio nogu preko vozila da bi se smjestio na crnom
sjedalu.
Leni se činilo da to nije dobra zamisao, ali nije htjela da on pomisli da je
strašljivica pa se popela. Nespretno ga je obavila rukama oko struka.
Stisnuo je gas i krenuli su u oblaku prašine. Motor je piskavo jecao,
kamenje je letjele ispod širokih guma kotača. Matthew je vozio kroz grad,
zatim preko mosta i dalje neasfaltiranim poljskim putom. Kad su došli do
uzletišta, skrenuo je među drveće, prešao preko grabe i pojurio stazom koju
Leni nije ni vidjela sve dok nisu malo odmakli.
Vozili su se uzbrdo, kroz gusti šumarak i izašli na zaravan. Odatle je Leni
vidjela komadić plavetnila, morsku vodu koja je oblikovala uvalu i prodirala
u kopno, i gdje su se valovi razbijali na obali. Matthew je usporio i spretno
upravljao vozilom preko neravnog terena, gdje sada više nije bilo nikakvog
utabanog puta. Leni je poskakivala na vozilu i morala se čvrsto držati za
Matthewa.
Naposljetku se zaustavio i ugasio motor.
Odmah ih je obavila tišina. Narušavali su je samo valovi što su dolje
udarali u crne stijene. Matthew je počeo nešto tražiti u torbi svoje trokolice i
izvukao je dalekozor. »Dođi.«
Hodao je ispred nje, a koraci su mu bili čvrsti i sigurni na grubom
stjenovitom terenu. Leni je dvaput zamalo pala kad joj se stijena odlomila
pod nogama, ali Matthew je bio poput planinske koze. Savršeno se uklapao.
Doveo ju je do čistine iznad mora, nalik savijenom dlanu koji prosi. Dvije
stolice od dasaka smještene su tako da gledaju prema drveću. Matthew je
sjeo na jednu, a njoj rukom pokazao na drugu.
Leni je spustila ruksak na travu i sjela čekajući dok je Matthew gledao
kroz dalekozor i pretraživao drveće. »Eno ih.« Pružio joj je dalekozor i
pokazao na jednu skupinu stabala. »Ono su Lucy i Ricky. Moja mama im je
dala imena.«
Leni je pogledala kroz dalekozor. Isprva je vidjela samo drveće, mnogo
drveća dok je polako prelazila pogledom slijeva nadesno, a onda je primijetila
da je bljesnulo nešto bijelo.

71
 Knjige.Club Books
Polako se vratila nalijevo.
Par bjeloglavih orlova sjedio je u gnijezdu velikom poput kade,
napravljenom visoko u krošnjama. Jedna je ptica hranila tri ptića koji su se
gurali i istezali vratove, nudeći otvorene kljunove da dobiju probavljenu
hranu. Unatoč šumu valova ispod litice, Leni ih je mogla čuti kako kriješte.
»O-ho«, rekla je Leni. Bila bi izvukla polaroid iz ruksaka (nikamo nije išla
bez njega), ali orlovi su bili predaleko da bi ih nezgrapan fotoaparat mogao
uslikati.
»Vraćaju se ovamo leći jaja otkad znam za sebe. Mama me je prvi put
dovela ovamo dok sam bio malen. Trebaš ih vidjeti kad grade gnijezdo. Nešto
čudesno. Ostaju zajedno cijeloga života. Pitam se što bi Ricky učinio da se
nešto dogodi Lucy. Moja mama kaže da je gnijezdo teško jednu tonu. Cijeloga
života gledam orliće kako napuštaju to gnijezdo.«
»O-ho«, ponovila je Leni smiješeći se kad je jedan orlić zalepršao krilima
i pokušao se popeti preko svoje braće.
»Ali već dugo nismo dolazili ovamo.«
Leni je čula nešto u Matthewovu glasu. Spustila je dalekozor i pogledala
ga. »Ti i mama?«
Kimnuo je glavom. »Otkad su se ona i tata rastali, teško je. Možda je to
zato što se moja sestra Alyeska preselila u Fairbanks, gdje studira. Nedostaje
mi.«
»Zacijelo ste vrlo bliski.«
»Da. Ona je stvarno kul. Svidjela bi ti se. Ona misli da želi živjeti u gradu,
ali to sigurno neće potrajati. Vratit će se. Tata kaže da oboje moramo ići na
koledž tako da znamo koje su nam opcije. Prilično je uporan u vezi s tim. Meni
ne treba koledž da bih znao što želim biti.«
»Već znaš?«
»Svakako. Želim biti pilot. Kao i moj ujak Went. Volim biti visoko na nebu.
Ali tata kaže da to nije dovoljno. Misli da moram nešto znati i o fizici i ostalom
sranju.«
Leni je razumjela. Ona i Matthew još su bili klinci; nitko ih nije pitao za
mišljenje niti im išta govorio. Jednostavno su trebali izdržati i živjeti u svijetu
u kojem su se našli, većinu vremena zbunjeni jer ništa nije imalo puno smisla,
jedino su bili sigurni u svoje najniže mjesto u prehrambenom lancu.
Leni je sjela u sklepanu stolicu. Rekao joj je nešto posebno o sebi, nešto
što je bilo važno. I ona je trebala učiniti isto. Zar to nije normalno kod pravih
prijatelja? S mukom je progutala knedlu i tiho rekla: »Sretan si što tata želi
najbolje za tebe. Moj je tata... čudan otkad je završio rat.«
»Kako čudan?«

72
 Knjige.Club Books
Leni je slegnula ramenima. Nije znala što točno reći ni kako da to izgovori
a da ne otkrije previše. »Ima - noćne more - a sve počne kad je vrijeme loše.
Katkad. Ali otkad smo došli ovamo, nije imao noćnu moru. Možda se može
reći da mu je sada bolje.«
»Ne znam. Ovdje na sjeveru zima je jedna duga noć. Ljudi skroz polude u
mraku, trče vrišteći, pucaju na svoje kućne ljubimce i prijatelje.«
Leni je osjetila kako joj se želudac zateže. Nije zapravo razmišljala o tome
da će zimi biti tako mračno koliko je sada svijetlo. Nije htjela razmišljati o
tome, o zimskome mraku. »Što te brine?« upitala je.
»Brinem se da bi nas mama mogla napustiti. Da, znam da si je sagradila
kuću i ostala na posjedu i da se moji roditelji još vole na neki čudan način, ali
to nije isto. Jednoga se dana vratila kući i rekla da više ne voli tatu. Sada voli
onog ljigavca Cala.« Okrenuo se u svojoj stolici i pogledao Leni. »Znaš, straši
me to što te ljudi jednostavno mogu prestati voljeti.«
»Aha.«
»Volio bih da škola duže traje«, rekao je.
»Znam. Imamo još tri dana prije ljetnih praznika. A onda...«
Kada nastava završi, od Leni će se očekivati da radi puno radno vrijeme
na posjedu, a isto tako od Matthewa na njegovu imanju. Teško da će se njih
dvoje uopće vidjeti.

POSLJEDNJEGA DANA ŠKOLE Leni i Matthew obećali su jedno drugome kako će

ostati u kontaktu dok nastava opet ne počne u rujnu, ali istina se grubo
progurala između njih. Bili su djeca i ništa nisu mogli kontrolirati, a najmanje
svoj raspored i slobodno vrijeme. Leni se osjetila usamljeno čim se udaljila
od Matthewa tog posljednjeg dana i krenula prema VW kombiju koji je
čekao uz rub ceste.
»Izgledaš potišteno, djevojčice«, rekla je mama sjedeći za upravljačem.
Leni se popela i sjela na suvozačevo sjedalo. Nije imalo smisla tužiti se na
nešto što se nije moglo promijeniti. Bila su tri sata. Još je ostalo beskrajno
puno danjeg svjetla; a to je značilo da će još satima obavljati manje poslove.
Čim su se vratili kući, mama je rekla: »Imam ideju. Donesi nam onu
prugastu vunenu deku i čokoladu iz prenosivog hladnjaka. Čekam te dolje na
plaži.«
»Što ćemo raditi?«
»Apsolutno ništa.«
»Što? Tata se nikada neće složiti s tim.«
»Pa, on nije ovdje«, nasmiješila se mama.

73
 Knjige.Club Books
Leni nije čekala ni sekundu. Otrčala je u kuću (prije nego što se mama
predomisli). U kuhinji je iz hladnjaka uzela tanku pločicu Hershey čokolade,
a s naslona sofe deku. Omotala ju je oko sebe kao pončo i krenula prema
klimavim stubama. Spuštala se njima sve do uvale od sivog šljunka, koja je
bila njihova privatna plaža. Slijeva su se nalazile tamne, zanimljive spilje, koje
je stoljećima dubila i oblikovala voda.
Mama je stajala u visokoj travi malo iznad plaže. Već je zapalila cigaretu.
Leni je bila prilično sigurna da će joj sjećanja na djetinjstvo uvijek mirisati na
morski zrak, dim cigarete i majčin parfem od ruža.
Leni je prostrla deku na neravnu tlu. Ona i mama su sjele, ispružile noge,
a tijelima se naslonile jedna na drugu. Plavo se more neumorno kotrljalo
prema njima, prelijevalo se preko kamenja i prevrtalo ga. Nedaleko je jedna
vidra plutala na leđima i crnim šapicama pokušavala otvoriti školjku.
»Gdje je tata?«
»Otišao je pecati s Ludim Earlom. Mislim da će pokušati staroga zamoliti
da mu posudi novac. Kratki smo s novcem. Još mi je nešto malo ostalo od
onoga što mi je dala mama, ali trošim ga na cigarete i polaroid filmove.«
Nježno se nasmiješila gledajući Leni.
»Nisam sigurna da je Ludi Earl dobar za tatu«, rekla je Leni.
Mamin osmijeh, je izblijedio. »Znam što hoćeš reći.«
»Ali sretan je ovdje«, rekla je Leni. Pokušala je ne misliti o razgovoru koji
je vodila s Matthewom o dolasku zime, o zimskom mraku, hladnoći i tome
kako svi pošize.
»Voljela bih da se možeš sjetiti svojega oca kakav je bio prije Vijetnama.«
»Aha.« Leni je čula na desetke priča iz tog vremena. Mama je voljela
govoriti o tom razdoblju Prije, o tome tko su bili na početku. Te su riječi bile
poput najdraže bajke.
Mama je imala šesnaest godina kad je ostala trudna.
Šesnaest.
Leni će u rujnu navršiti četrnaest. Čudno, ali nikada prije nije razmišljala
o tome. Naravno, znala je koliko mama ima godina, ali nije zapravo spojila
sve činjenice. Šesnaest.
»Bila si samo dvije godine starija od mene kad si ostala trudna«, rekla je
Leni.
Mama je uzdahnula. »Bila sam u trećem razredu srednje škole. Isuse. Nije
ni čudno što moji roditelji samo što nisu dobili infarkt.« Pogledala je Leni i
simpatično joj se i nestašno nasmiješila. »Nisu bili ljudi koji bi razumjeli
djevojku poput mene. Mrzili su moju odjeću, moju glazbu, a ja sam mrzila
njihova pravila. Sa šesnaest sam mislila da znam sve i to sam im rekla. Poslali
su me u katoličku školu, gdje je pobuniti se značilo zavrnuti struk suknje kako
74
 Knjige.Club Books
bi bila kraća i pokazati dva centimetra kože iznad koljena. Učili su nas klečati,
moliti se i kako se dobro udati.
Tvoj tata je došao u moj život poput neočekivanog vala i oborio me s
nogu. Sve što je rekao preokrenulo je naglavce moj konvencionalan svijet i
promijenilo mene samu. Više nisam znala ni disati bez njega. Rekao je da mi
škola nije potrebna. Vjerovala sam svemu što je rekao. Tvoj tata i ja bili smo
previše zaljubljeni da bismo pazili i ostala sam trudna. Moj otac je
eksplodirao od bijesa kada sam mu rekla. Želio me poslati u jednu od onih
kuća za neudane majke. Znala sam da bi mi te tamo oduzeli. Nikada nikoga
nisam tako mrzila kao što sam mrzila njega u tom trenutku.«
Mama je uzdahnula. »I tako smo pobjegli. Bilo mi je šesnaest - gotovo
sedamnaest - a tvoj tata je imao dvadeset pet godina. Kada si se rodila, bili
smo potpuno švorc, živjeli smo u naselju kamp prikolica, ali ništa od toga nije
bilo važno. Što znače novac, posao ili nova odjeća kada imaš najsavršeniju
bebu na svijetu?«
Mama se nagnula leđima unatrag naslonivši se na ispružene ruke. »On te
je gotovo stalno nosio. Isprva na rukama, a poslije na ramenima. Obožavala
si ga. Isključili smo vanjski svijet i živjeli od ljubavi, ali svijet se tičući obrušio
na nas.«
»Rat«, rekla je Leni.
Mama je kimnula glavom. »Molila sam tvojeg tatu da ne ide u Vijetnam.
Puno smo se svađali zbog toga. Nisam željela biti supruga vojnika, ali on je
htio ići. Zato sam potisnula suze, spakirala mu odjeću i pustila ga da ode.
Trebalo je trajati godinu dana. Nisam znala što raditi, kamo ići ni kako živjeti
bez njega. Ponestalo mi je novca i vratila sam se kući svojim roditeljima,
ali nisam mogla tamo izdržati. Stalno smo se svađali. Nagovarali su me da se
razvedem od njega, da mislim na tvoju budućnost i naposljetku sam otišla
odatle. Našla sam jednu komunu i ljude koji me nisu osuđivali zato što sam
mlada majka s djetetom. Onda je helikopter tvojega tate srušen, a on
zarobljen. U šest godina dobila sam od njega jedno jedino pismo.«
Leni se sjećala tog pisma i kako je majka plakala nakon što ga je pročitala.
»Kada se vratio kući, izgledao je kao mrtvac«, rekla je mama. »Ali volio
nas je. Volio nas je kao zrak koji diše. Govorio je da ne može zaspati ako mu
nisam u zagrljaju iako ni tada nije mnogo spavao.«
Kao i uvijek majčina se priča u ovom dijelu naglo prekinula, jer bajka je
završila. Vještica je zalupila vratima iza leđa radoznale djece. Muškarac koji
se vratio iz rata nije bio onaj koji se ukrcao u avion za Vijetnam. »Ovdje na
sjeveru ipak mu je bolje«, rekla je mama. »Slažeš se? Gotovo je opet onaj
stari.«
Leni se zagledala dolje u more, koje se neumoljivo kotrljalo prema njoj.
Ništa niste mogli učiniti da zaustavite dolazak plime. Jedna pogreška ili kriva
75
 Knjige.Club Books
procjena i mogli ste ostati nasukani ili bi vas voda odnijela. Mogli ste se
zaštititi samo tako da proučavate tablice morskih mijena, budete pripravni i
donosite mudre odluke. »Znaš da ovdje vlada mrak šest zimskih mjeseci. S
puno snijega, oluja i s ledenom hladnoćom.«
»Znam.«
»Uvijek si govorila da mu se stanje pogorša po lošem vremenu.«
Leni je osjetila kako se majka odmaknula od nje. Jer to je bila činjenica s
kojom se nije htjela suočiti. Obje su znale zašto. »Ovdje se to neće dogoditi«,
rekla je mama i zgnječila cigaretu na kamenu pokraj sebe. Ponovila je te riječi,
da dojam bude jači. »Ne ovdje. On je ovdje sretniji. Vidjet ćeš.«

KAKO SU DUGI LJETNI DANI prolazili, Lena je bila sve manje zabrinuta. Ljeto na
Aljasci je čista magija. To je Zemlja ponoćnog Sunca. To su rijeke svjetla; dani
koji traju osamnaest sati samo s daškom sumraka koji razdvaja jedan dan od
drugoga.
Svjetlo i rad; to je bilo ljeto na Aljasci.
Toliko je toga trebalo napraviti. Svatko je govorio o tome, sve vrijeme.
Dok ste stajali u redu u zalogajnici, na blagajni u trgovini mješovitom robom,
na trajektu prema gradu. Kako ide s pecanjem? Je li lov dobar? Kakav je vrt?
Svako se pitanje odnosilo na spremanje zaliha hrane za zimu.
Zima je bila Velika stvar. Leni je to već dobro naučila. Približavanje
hladnoće ovdje je uvijek bilo u pozadini svega. Čak ako ste pecali po
prekrasnom ljetnom danu, lovili ste ribu za zimu. To je moglo biti zabavno,
ah radilo se o ozbiljnom poslu. Činilo se da preživljavanje može ovisiti o
najmanjim sitnicama.
Ona i njezini roditelji budili su se u pet ujutro, pojeli bi doručak i krenuli
van obavljati poslove. Obnovili su obor za koze, cijepali drva, radili u vrtu,
pravili sapun, lovili i dimili losose, štavili kože, konzervirali ribu i povrće,
krpali čarape i ljepljivom trakom sve lijepili zajedno. Premještali su stvari,
vukli ih, zabijah čavlima, gradili, strugali. Velika Marge prodala im je tri koze
i Leni je učila kako se brinuti za njih. Također je naučila brati bobice,
spravljati džem, čistiti školjke i od lososovih jajašaca praviti najbolje
mamce na svijetu. Navečer bi im mama pripremala nova jela - u svemu je bio
losos ili iverak i povrće iz njihova vrta. Tata je čistio puške i postavljao
metalne zamke koje mu je prodao Ludi Earl, i čitao je priručnike o klanju i
rasijecanju životinja. Svi su živjeli trgujući, trampeći i pomažući svojem
susjedu. Nikada niste znah kada će se netko dovesti pred vašu kuću i ponuditi
vam ekstra komad mesa, daske prekrivene plijesni ili kantu borovnica u
zamjenu za nešto.

76
 Knjige.Club Books
U toj divljini tulumi su se organizirali naglo kao što niče korov. Ljudi bi se
pojavili s prijenosnim hladnjacima punim lososa, sa sandukom piva i pozvali
bi ostale preko amaterskog radija. Čamac pun ribara zaustavio bi se dolje na
obali; hidroavion bi se spustio u njihovu uvalu. I prije nego što ste se snašli,
ljudi su se okupili oko vatre negdje na plaži, smijali bi se, razgovarali i pili
dugo poslije ponoći.
Leni je odrasla tog ljeta; barem se njoj tako činilo. U rujnu je navršila
četrnaest godina, dobila je mjesečnicu i napokon joj je trebao grudnjak. Na
obrazima, nosu i između obrva prištići su joj nicali poput sićušnih ružičastih
vulkana. Kada se to prvi put dogodilo, zabrinula se kako će se pojaviti pred
Matthewom, hoće li on promijeniti mišljenje o njoj zbog tog nezgodnog
puberteta; ali činilo se da on nije primijetio da joj je koža postala
neprijatelj. Vidjeti njega za nju je i dalje bio vrhunac njezinih dana ovdje
na sjeveru. Kada god bi imali priliku biti zajedno tijekom tog ljeta, udaljili bi
se od skupine, sakrili negdje i razgovarali. On joj je recitirao pjesme Roberta
Servicea i pokazivao joj zanimljive stvari kao što je gnijezdo puno plavih
pačjih jaja ili velike tragove medvjeda u pijesku. Ona je fotografirala ono što
joj je pokazivao - i njega - pri svakom svjetlu, i slagala fotografije u divovski
kolaž na zidu svoje tavanske sobe.
Ljeto je završilo podjednako brzo kao što je počelo. Ljeto na Aljasci bilo
je manje godišnje doba, a više trenutak, prijelaz. Počela je kiša i nije
prestajala, pretvorila je tlo u blatni potopljeni poluotok, padala je u zastorima
sivila. Rijeke su rasle i prelijevale se preko obala, odlamajući velike komade
zemlje, mijenjajući tok.
Naizgled odjedanput lišće topola oko brvnare poprimilo je zlatnu boju i
počelo samo sebi šaputati, zatim se uvilo u crne tuljce i lepršalo na zemlju
gdje je stvaralo šuškave, čipkaste gomile.
Počela je škola, a Leni je osjetila da se s njom vratilo i njezino djetinjstvo.
U učionici je opet našla Matthewa i, kliznuvši u klupu, sjela pokraj njega.
Njegov ju je osmijeh na neki način probudio, podsjetio da u životu postoje
i druge stvari osim rada. Naučio ju je nešto novo o prijateljstvu: nastavilo se
točno tamo gdje su prekinuli, kao da uopće nisu bili razdvojeni.

JEDNE HLADNE NOĆI U rujnu, nakon cijeloga dana rada Leni je stajala uz prozor i
gledala van u mračno dvorište. Ona i majka bile su iscrpljene; radile su od
zore do zalaska sunca, konzervirajući posljednje losose sezone - pripremale
su staklenke, čistile ribu, rezale je u debele ružičaste i srebrne trake, bacale
sluzavu kožu.
Komade ribe slagale su u staklenke i stavljale ih u ekspres lonac. Onda su
jednu po jednu staklenku nosile u podrum i spremale ih na nedavno
napravljene police.
77
 Knjige.Club Books
»Ako se u prostoriji nađe deset pametnih ljudi i jedan luđak, možeš se
kladiti tko će se tvojem tati najviše svidjeti.«
»Sto?« upitala je Leni.
»Nema veze.«
Mama se pomaknula i stala pokraj Leni. Vani je već pala noć. Pun mjesec
sve je obasjavao plavičastim svjetlom. Zvijezde su na nebu bile točkice,
eliptične mrljice svjetla. Ovdje gore na sjeveru nebo je noću bilo nemoguće
veliko i nikada potpuno crno, uvijek bi zadržalo tamnoplavu baršunastu boju.
Svijet ispod sveo bi se na ništavilo: proplamsaj vatre, drhtav bijeli odraz
mjesečine na tamnim valovima.
Tata je bio tamo negdje u mraku s Ludim Earlom. Njih su dvojica stajali
jedan uz drugog pokraj vatre koju su zapalili u staroj metalnoj bačvi.
Dodavali su jedan drugome vrč. U bačvi su zapalili smeće iz kojega je sukljao
crni dim. Svi drugi koji su im došli pomoći već su prije nekoliko sati otišli
kućama.
Ludi Earl iznenada je izvukao svoj pištolj i zapucao u stabla.
Tata se tome gromoglasno nasmijao.
»Koliko će dugo ostati tamo vani?« upitala je Leni. Kada je posljednji put
išla u zahod, čula je djeliće njihova razgovora.
Uništavaju državu... moramo se obraniti... približavanje anarhije...
nuklearni.
»Tko zna?«
Mama je zvučala razdražljivo. Pržila je odreske od losa koje im je donio
Ludi Earl; zatim je ispekla krumpir i postavila tanjure i pribor na sklopivi
stolić. Jedan Lenin roman mekog uveza podupirao je klimavu nogu stola.
Otada su prošli sati. Meso je sada vjerojatno bilo suho kao stara čizma.
»Sad bi stvarno bilo dosta«, rekla je mama naposljetku. Otišla je van. Leni
je zastala na vratima i pridržala ih otvorenima tako da može čuti. Koze su
meketale začuvši korake.
»Hej, Cora«, rekao je Ludi Earl nacerivši se. Bio je nesiguran na nogama,
zanjihao se udesno i zateturao.
»Earle, želiš li ostati na večeri?« upitala ga je mama.
»Ne, hvala«, rekao je Ludi Earl zanoseći se u jednu pa u drugu stranu. »Kći
će me živa oderati ako se ne vratim kući. Priprema gustu juhu s lososom.«
»Onda drugi put«, rekla je mama i krenula natrag prema kući. »Dođi, Ernt.
Leni umire od gladi.«
Ludi Earl je oteturao do svojega kamioneta, popeo se za upravljač i
krenuo. Putem je zastajao, ponovno palio motor i trubio.

78
 Knjige.Club Books
Tata je prešao preko dvorišta sitnim, previše opreznim koracima, a to je
značilo da je pijan. Leni je to već vidjela. Zalupio je vratima, posrćući došao
do stola i napola pao na stolicu.
Mama je na pladnju donijela meso, krumpire pečene u pećnici i topli kruh
od kiselog tijesta. Thelma ih je naučila kako ispeći kruh od startera koje je
svako domaćinstvo imalo i čuvalo.
»Zahod... je super«, rekao je tata, grabeći vilicom zalogaje losova mesa i
trpajući ih u usta. Glasno je žvakao. Pogledao ih je mutnim očima. »Vas dvije
morate još mnogo naučiti. Earl i ja smo razgovarali o tome. Kada se govna
razlete, vas dvije bi prve nastradale.«
»Kad se govna razlete? Za ime Božje, o čemu govoriš?« rekla je mama.
Leni je dobacila mami pogled upozorenja. Mama je trebala znati da ništa
ne govori ni o čemu kada je on pijan.
»Kada se govna razlete. Znaš. Izvanredno stanje. Atomska bomba. Ili
pandemija.« Otrgnuo je komad kruha i povukao njime kroz umak od mesa.
Mama se naslonila na naslon stolice, zapalila je cigaretu i promatrala ga.
Ne čini to, mama, pomislila je Leni. Nemoj ništa reći.
»Ne sviđa mi se ta priča o kraju svijeta, Ernt. Moramo misliti i na Leni.
Ona...«
Tata je tresnuo šakom o stol tako jako da je sve poskočilo. »Prokletstvo,
Cora, zar me nikada ne možeš podržati?«
Ustao je i otišao do njihovih zimskih jakni što su jedna do druge visjele
pokraj ulaznih vrata. Kretnje su mu bile grčevite, poput trzaja. Učinilo joj se
da je rekao: Dozlaboga glupa, a onda je još nešto promrmljao. Odmahivao je
glavom, stiskao i otvarao šake. Leni je u njemu vidjela nešto divlje. Jedva je
obuzdavao emocije koje su ga snažno obuzimale.
Mama je potrčala za njim i ispružila ruke.
»Ne dotiči me«, zarežao je i odgurnuo je.
Zgrabio je jaknu, navukao čizme i izašao iz kuće zalupivši vratima.
Leni je uhvatila majčin pogled. U njezinim velikim plavim očima, koje su
se mijenjale sa svakom nijansom raspoloženja, vidjela je odraz vlastite
tjeskobe. »Zar on vjeruje u sve te priče o kraju svijeta?«
»Mislim da je tako«, rekla je mama. »Ili možda samo želi vjerovati. Tko
zna? Ali nije važno. Sve su to samo priče.«
Leni je znala što jest važno.
Vrijeme se svakim danom pogoršavalo.
A i njemu je bivalo sve gore.

79
 Knjige.Club Books
»KAKO JE KADA DOĐE?« upitala je Leni Matthewa sutradan poslije škole. Svuda
oko njih učenici su skupljali svoje stvari i spremali se poći kući.
»Kada dođe što?«
»Zima.«
Matthew se zamislio na trenutak. »Užasno i lijepo. Tada znaš jesi li
stvorena za život na Aljasci. Prije nego što zima završi, većina ljudi pobjegne
i vrati se u Vanjski svijet8.«
»Velika samoća«, rekla je Leni. Tako je Robert Service nazvao Aljasku.
»Ti ćeš uspjeti«, rekao je Matthew ozbiljno.
Kimnula je glavom poželjevši da mu može reći kako su je počele
zabrinjavati opasnosti unutar njezina doma baš kao i one izvan.
Matthewu je mogla ispričati mnoge stvari, ali ne to. Mogla je reći da joj
otac previše pije ili da je vikao ili izgubio živce, ali ne i to da je katkad plaši.
Bilo je nemoguće zamisliti nelojalnost takvih riječi.
Zajedno su izašli iz škole, hodajući jedno uz drugo.
Nju je već čekao VW kombi. Ovih je dana izgledao loše, sav ulubljen i
izgreben. Odbojnik je bio oblijepljen ljepljivom vrpcom. Na jednoj grabi
ispala je ispušna cijev i sada je ta starudija rikala poput trkaćeg auta. Oba
roditelja sjedila su u kombiju i čekali je.
»Bok«, rekla je Leni Matthewu i krenula prema vozilu. Bacila je ruksak u
stražnji dio i popela se. »Hej, narode«, pozdravila ih je Leni.
Tata je krenuo natraške, zastao i okrenuo kombi.
»Ludi Earl hoće da njegovu obitelj naučim nekoliko stvari«, rekao je tata
kada su skrenuli na glavnu cestu. »Neku večer smo o tome razgovarah.«
Začas su izašli iz grada, vozili uzbrdo i zaustavili se na imanju. Tata je prvi
iskočio iz kombija. Uzeo je pušku iz stražnjeg dijela i prebacio je preko
ramena.
Ludi Earl je sjedio na trijemu. Odmah je ustao i mahnuo im. Povikao je
nešto što Leni nije uspjela čuti i svi su ljudi prestali raditi. Odložili su lopate,
sjekire, motorne pile i došli na čistinu u središnjem dijelu imanja.
Mama je otvorila vrata i izašla iz kombija. Leni ju je slijedila, a čizme su
joj upadale u vlažnu, spužvastu zemlju.
Stigao je stari Ford kamionet i zaustavio se pokraj njihova kombija. Axle
i dvije djevojčice, Agnes i Marthe, izašli su i krenuli prema ljudima
okupljenim ispred trijema Ludoga Earla.

8
Vanjski svijet (engl. Outside), odnosi se na kilo koju lokaciju izvan Aljaske, no najčešće
na preostale države SAD-a.

80
 Knjige.Club Books
Ludi Earl je stajao na nakrivljenom trijemu izjedenom od vremena.
Okserice je raširio malo više nego što je potrebno i činilo se da ne stoji
opušteno. Sijeda kosa visjela mu je oko mlohave kože lica, masna pri
korijenu, a kovrčava pri krajevima. Na sebi je imao prljave traperice, čije je
nogavice ugurao u smeđe gumene čizme, i radnu flanelsku košulju koja je
vidjela bolje dane. Rukama je napravio pokret kao da ih sve poziva k sebi.
»Dođite bliže. Ernt, popni se ovamo do mene, sinko.«
Iz okupljene gomile začulo se mrmljanje; glave su se osvrtale.
Tata je prošao pokraj Thelme i Teda, nasmiješio se Clydeu i potapšao ga
po leđima kad je došao do njega. Zatim se popeo na trijem i stao pokraj Ludog
Earla. Izgledao je visok i vitak stojeći uz sićušnog starca. Super zgodan, crne
kose i s gustim crnim brkovima.
»Sinoć smo mi momci razgovarali o sranju koje se događa u Vanjskom
svijetu«, rekao je Ludi Earl. »Naš predsjednik dokazani je varalica. Bomba je
eksplodirala na TWA mlažnjaku u letu. Više nitko nije siguran.«
Leni se okrenula i pogledala mamu, koja je slegnula ramenima.
»Moj sin Bo bio je jedan od najboljih među nama. Volio je Aljasku i volio
je dobre stare Sjedinjene Države toliko da se dobrovoljno javio da ode u onaj
prokleti rat. Izgubili smo ga. Ali on je čak i u onom paklu mislio na nas. Svoju
obitelj. Bih su mu važni naša sigurnost i dobrobit. Zato nam je poslao svojega
prijatelja, Ernta Allbrighta da bude jedan od nas.« Ludi Earl snažno je
potapšao tatu po leđima i malo ga pogurnuo naprijed. »Promatrao sam Ernta
cijelo ljeto i sada znam. On nam svima želi najbolje.«
Tata je iz stražnjeg džepa izvukao presavijene novine i podignuo ih. Jedan
od naslova bio je: Bomba na letu TW/L 841 ubila 88 ljudi.
»Iako živimo u divljini, ipak odlazimo u Homer, Sterling i Soldotnu.
Znamo što se događa u Vanjskom svijetu. IRA podmeće bombe, znamo za PLO
i Weatherman. Ljudi ubijaju jedni druge, kidnapiraju. Koliko je samo
djevojaka oteto u državi Washington; a sada netko ubija djevojke u Utahu.
Simbionistička oslobodilačka vojska. Indija testira atomske bombe. Samo je
pitanje vremena prije nego što započne Treći svjetski rat. Mogao bi biti
nuklearni... ili biološki. A kada se to dogodi, govno će stvarno pasti na
ventilator.«
Ludi Earl je kimao glavom i mrmljao slažući se s njegovim riječima.
»Mama?« šapnula je Leni. »Je li to istina?«
Mama je zapalila cigaretu. »Neka stvar može biti istinita, ali ne i istina.
Šššš, budi tiho. Ne želimo ga razljutiti.«
Tata je bio u središtu pozornosti i uživao je u tome. »Svi vi napravili ste
sjajan posao pripremajući se za oskudicu. Pokazali ste da možete opstati na
svojim posjedima oslanjajući se samo na sebe. Imate dobar sustav

81
 Knjige.Club Books
prikupljanja vode i dobre zalihe hrane. Zaposjeli ste izvore pitke vode i
postali izvrsni lovci. Vrt bi vam mogao bici veći, ali dobro je obrađen. Spremni
ste preživjeti svaku nedaću. Osim izvanrednog stanja.«
»Što ti to znači?« upitao je Ted.
Tata je sada izgledao... nekako drukčije. Viši. Ramena su mu bila uspravnija
i šira nego što je ikada prije vidjela.
»Atomski rat. Pandemija. Elektromagnetski puls. Potres. Cunami. Tornado.
Što ako planina Redoubt ili Mount Rainer odlete u zrak? 1908. u Sibiru se
dogodila eksplozija tisuću puta jača od one bombe bačene na Hirošimu.
Postoji milijim načina na koji ovaj bolesni, pokvareni svijet može završiti.«
Thelma se namrštila. »Ah, ma daj, Ernte, nema potrebe za strahom...«
»Tiho, Thelma«, obrecnuo se Ludi Earl.
»Sto god se dogodilo, tragedija izazvana ljudskom rukom ili prirodna
katastrofa, prvo što se dogodi je slom reda i poretka«, rekao je tata.
»Razmislite o tome. Nema struje. Nema komunikacije. Nema prehrambenih
dućana. Nema nezagađene hrane. Nema vode. Nema civilizacije. Izvanredno
stanje.«
Tata je zastao i pogledao u oči svakog pojedinca, jednog po jednog. »Ljudi
poput Toma Walkera, s velikim kućama, skupim čamcima i rovokopačima, bit
će uhvaćeni nespremni. Od kakve mu koristi sva ona zemlja i bogatstvo kad
ostane bez hrane i lijekova? Nikakve. A vi znate što će se dogoditi kada ljudi
poput Toma Walkera shvate da nisu pripremljeni?«
»Sto?« Ludi Earl gledao je uvis u tatu kao da je upravo ugledao Boga.
»Doći će ovamo, lupati nam na vrata, moliti pomoć od nas, ljudi koje je
smatrao manje vrijednima od sebe.« Tata je nakratko zašutio. »Moramo se
znati zaštititi od pljačkaša, koji će htjeti uzeti ono što imamo. Prije svega
moramo pripremiti svoje ruksake za preživljavanje - u koje ćemo spakirati
sve potrebno za preživjeti. Moramo biti u stanju nestati istog trenutka kad
dobijemo dojavu, sa svime što nam je potrebno.«
»Tako je!« viknuo je netko.
»Ali to nije dovoljno. Ovdje imamo dobar start. Ali osiguranje nam je
labavo. Mislim da mi je Bo ostavio svoj posjed kako bih se pronašao ovdje, i
našao put do vas da vas naučim kako nije dovoljno samo biti spreman
preživjeti. Morate se boriti za ono što je vaše. Ubiti svakoga tko dođe ovamo
da vam to otme. Znam da ste svi lovci, ali trebat će nam nešto više od pušaka
kada se govna razlete. Palice mogu slomiti kosti. Nož prereže arteriju.
Strijele probijaju kožu i tkivo. Obećavam da ćete prije prvoga snijega svi biti
spremni za ono najgore. Svaki pojedini od vas - od najmlađeg do najstarijeg -
moći će zaštititi sebe i svoju obitelj od nadolazeće opasnosti.«
Ludi Earl kimao je glavom.

82
 Knjige.Club Books
»Zato se svi lijepo poredajte. Želim procijeniti koliko je svaki pojedinac
dobar u rukovanju puškom. Počet ćemo tamo.«

83
 Knjige.Club Books

OSMO POGLAVLJE

D o početka studenog dani su brzo postajali sve kraći. Leni je osjećala

gubitak svakog trenutka svjetlosti. Dan je nevoljko svitao oko 9 ujutro, a
noć bi već u pet poslijepodne obavila svijet. Imali su jedva osam sati
dnevnoga svjetla. Šesnaest sati mraka. Leni nikada prije nije vidjela da noć
pada na taj način, poput sjene nekog krilatog bića tako velikog i grabežljivog
da ga se nije moglo pojmiti.
Vrijeme je bilo nemoguće predvidjeti. Kišilo je, sniježilo pa opet kišilo.
Sada je kasnopopodnevno nebo pljuckalo na njih smrznutom susnježicom.
Voda se skupljala na tlu i pretvarala u plohe prljavog, korovom prošaranog
leda. Leni je svoje svakodnevne zadatke morala obavljati u blatu. Kada bi
nahranila koze i piliće, odgacala bi u šumu iza kuće noseći dva prazna
vjedra. Grane topola bile su gole; jesen ih je pretvorila u kosture. Sva živa bića
u kojima je kucalo srce sada su se negdje sakrila pokušavajući se zaštititi od
kiše i snijega.
Dok se spuštala prema rijeci, hladan vjetar čupao joj je kosu i cvilio oko
jakne. Podignula je ramena i pognula glavu.
Trebalo je pet puta sići do rijeke da bi se napunila čelična bačva za vodu
koju su držali pokraj kuće. Kiša je pomagala, ali nisu se mogli pouzdati u nju.
Vodu, baš kao i drva za ogrjev, nikada nisu mogli prepustiti slučajnosti.
Leni se jako znojila dižući vjedro puno vode iz rijeke. Voda joj se
prelijevala preko čizama, a pala je i noć. I zaista )c pala-, udarila je jako i brzo,
kao kad poklopac zazveči na loncu.
Kada je Leni krenula kući, vidjela je samo beskrajan crni prostor. Ništa se
nije moglo razabrati, ni zvijezde na nebu ni mjesec koji bi joj osvijetlio stazu.
Nespretno je u džepu zimske jakne napipala naglavnu svjetiljku koju joj
je tata dao. Namjestila je traku i stavila je na glavu uključivši svjetlo. Izvukla
je i pištolj iz futrole i zatakla ga za pojas.
Srce joj je udaralo u grudima kad se sagnula i podignula dva vjedra puna
vode. Metalne ručke urezivale su joj se kroz rukavice u dlanove.
Ledena kiša pretvorila se u snijeg i bockala je po obrazima i čelu.
Zima.
84
 Knjige.Club Books
Medvjedi još ne spavaju zimski san, zar ne ? Sada su najopasniji, gladni su i
hrane se prije nego što zaspu.
Vidjela je dva žuta oka kako je gledaju iz tame.
Ne. To joj se samo učinilo.
Tlo pod nogama joj se promijenilo, popustilo. Posrnula je. Malo vode iz
vjedara prolilo joj se po rukavicama. NepaničariNepaničariNepaničari.
Naglavna svjetiljka osvijetlila je srušeno deblo pred njom. Teško dišući
prekoračila ga je i čula kako joj traperice stružu preko kore. Nastavila je
hodati uzbrdo, niz brijeg, zaobišla je gustu crnu šikaru. Napokon je ispred
sebe ugledala treptaj.
Svjetlo.
Njezina kuća.
Poželjela je potrčati. Očajnički se željela vratiti kući, osjetiti majčine ruke
oko sebe, ali nije bila glupa. Već je napravila jednu pogrešku - nije vodila
računa o vremenu.
Kad se približila kući, noć kao da se malo razdvojila. Vidjela je kao ugljen
crne obrise nasuprot tame: sjaj metalne cijevi - dimnjaka koja je stršala kroz
krov, pokrajnji prozor sav osvijetljen, sjene ljudi unutra. Zrak je mirisao na
dim cjepanica i dobrodošlicu.
Leni je brzo zaobišla kuću, podignula poklopac bačve i izlila u nju ono
vode što joj je preostalo. U djeliću sekunde između pražnjenja vjedra i
zapljuskivanja vode mogla je zaključiti da je bačva otprilike tričetvrt puna.
Leni se toliko tresla da je tek u drugom pokušaju uspjela podignuti zasun
i otvoriti ulazna vrata.
»Vratila sam se«, rekla je zakoračivši u brvnaru, a cijelim je tijelom još
drhtala.
»Zaveži, Leni«, obrecnuo se tata.
Mama je stajala ispred tate. Izgledala je kao da je nesigurna na nogama.
Na sebi je imala hlače od trenirke i veliki pulover. »Hej, bebice«, rekla je.
»Objesi jaknu i skini čizme.«
»Tebi govorim, Cora«, rekao je tata.
Leni je u njegovu glasu čula ljutnju i vidjela kako se majka trznula.
»Moraš odnijeti rižu natrag. Reci Velikoj Marge da joj ne možemo platiti«,
rekao je. »A ni mornarski dvopek ni mlijeko u prahu.«
»Ali... još nisi uhvatio losa«, rekla je mama. »Treba nam...«
»Zar sam ja kriv za sve?« povikao je tata.
»Nisam to htjela reći i ti to znaš. Ali zima nam se približava. Treba nam
više hrane nego što je imamo, a novac nam...«

85
 Knjige.Club Books
»Misliš da ne znam da trebamo novac?« Zamahnuo je prema stolici pred
sobom. Poletjela je i prevrnula se na podu.
Leni se prestrašila vidjevši naglo divljaštvo u njegovim očima, bljesak
bjeloočnica. Povukla se korak unatrag.
Mama mu je prišla, dodirnula mu lice i pokušala ga nježno smiriti. »Ernt,
dušo, nešto ćemo smisliti.«
Naglo se odmaknuo i krenuo prema vratima. Zgrabio je svoju jaknu s
kuke pokraj prozora, silovito otvorio vrata pustivši unutra hladnoću i izašao
zalupivši vratima. Trenutak poslije začuo se motor VW kombija; svjetlost
farova ušla je kroz prozor u sobu i obasjala mamu zlatno-bijelo.
»To je zbog vremena«, rekla je mama paleći cigaretu i gledajući ga kako
odlazi u kombiju. Njezina lijepa put u svjetlu je farova izgledala bolesno žuta,
kao da je od voska.
»Postat će još gore«, rekla je Leni. »Svakim je danom sve mračnije i
hladnije.«
»Da«, rekla je mama izgledajući preplašeno baš kao i Leni. »Znam.«

ZIMA JE SVE ČVRŠĆE stiskala Aljasku. Prostranstvo krajolika svelo se na prostor

njihove brvnare. Sunce je izlazilo u deset i petnaest ujutro, a zalazilo je
petnaest minuta nakon završetka nastave. Manje od šest sati svjetla na dan.
Snijeg je beskrajno padao i sve prekrivao bijelim pokrovom. Gomilao se u
zapuhe i stvarao čipkasti uzorak na prozorskim oknima, tako da nisu mogli
ništa vidjeti osim sebe samih. U ono nekoliko sati dnevnoga svjetla nebo
iznad njih bilo je sivo; nekih dana izgledalo je poput sjećanja na svjetlo. Vjetar
je šibao krajolik i vriskao kao da trpi bol. Visoke stabljike čupave vrbolike
smrzle su se i pretvorile u maštovite skulpture što su stršale iz snijega. U
ledenoj hladnoći sve je zapinjalo - vrata auta su se smrzavala, prozori su
napukli, motori u autima nisu se htjeli zapaliti. Amaterski radio neprestano
je upozoravao na loše vrijeme i nabrajao smrtne slučajeve, koji su na Aljasci
bili nešto uobičajeno baš kao i smrznute trepavice. Ljudi su umirali
zbog najmanje pogreške - ključevi auta pali bi im u rijeku, ostali su bez
benzina, snježni skuter im se pokvario ih su prebrzo skrenuli u zavoj. Leni
nije mogla nikamo ići niti išta učiniti bez upozorenja. Već sada se činilo da
zima traje zauvijek. Obala je bila okovana ledom ispod kojega su školjke i
oblutci na plaži izgledali poput nanizanih srebrnih perlica na ovratniku.
Vjetar je urlao preko njihova posjeda, kao što je činio cijele zime, mijenjajući
bijeli krajolik svakim dahom. Stabla su se pogrbila pred njim, životinje su
napravile brloge, izdubile jazbine i sakrile se. Vrlo slično ljudima, koji su se
skutrili na toj hladnoći i pomno se pobrinuli za sve.
Leni se život sveo na ono najosnovnije. U dobrim danima, kada bi se
kombi dao pokrenuti i vrijeme je dopuštalo, išla je u školu. U lošim danima,
86
 Knjige.Club Books
čekao ju je samo posao koji je morala obaviti na toj nemilosrdnoj,
demoralizirajućoj hladnoći. Leni se usredotočila na ono što se moralo učiniti
- ići u školu, pisati domaću zadaću, hraniti životinje, nositi vodu, lomiti led,
krpati čarape i odjeću, kuhati s mamom, čistiti brvnaru, održavati vatru u
peći. Svaki dan je trebalo nacijepati sve više drva, donijeti cjepanice i složiti
ih. U tim kratkim danima nije bilo mjesta da misli na išta osim na rutinu i
pojedinosti preživljavanja. Uzgajali su mladice povrća u papirnatim čašama
na stolu ispod tavana. Privremeno su čak prekinuli vikend vježbe
preživljavanja na imanju Harlanovih.
Gore od vremena bilo je prisilno zatočenje u kući.
Kako im je zima učinila život skučenim, Allbrightovi su ostali prepušteni
jedni drugima. Svaku su večer provodili zajedno, duge noći provodili su
sjedeći uz peć.
Sve troje bili su na rubu. Roditelji su se svađali zbog novca, dnevnih
poslova, zbog vremena. Ni zbog čega.
Leni je znala koliko je tata zabrinut zbog njihovih nedovoljnih zaliha
hrane i nedostatka novca. Vidjela je kako ga to izjeda; vidjela je i kako ga
mama pozorno promatra i da je brine njegova sve veća tjeskoba.
Koliko se trudio ostati miran, vidjelo se u mnogim tikovima i po tome što
ih katkad nije želio ni pogledati. Budio se prije zore i ostajao vani radeći
najduže što je mogao. Vraćao se kući kada bi već dobrano pao mrak, sav
prekriven snijegom, smrznutih brkova i obrva, i s bijelim vrškom nosa.
Bilo je vidljivo s koliko je napora pokušavao obuzdati svoju narav. Kako
su dani postajali kraći, a noći sve duže, počeo je koračati poslije večere,
postajao je uznemiren i nešto bi mrmljao sam sebi. U takvim lošim večerima
uzeo bi zamke koje ga je Ludi Earl naučio koristiti i otišao bi sam duboko u
šumu postaviti ih. Vračao bi se iscrpljen i izmučena izgleda. Tih. Povučen.
Cesto mu je lov bio uspješan i vraćao bi se s krznom lisice ih kune, koje
je mogao prodati u gradu. Zarađivao je taman toliko da nekako ipak održe
glavu iznad vode; ali čak je i Leni primijetila da su police u podrumu prazne.
Nijedan obrok nije bio toliko obilan da bi se mogli najesti. Novac koji je mama
posudila od bake davno je potrošen, a nije bilo drugoga koji bi ga zamijenio
pa je Leni prestala fotografirati, a mama jedva da je više pušila. Velika Marge
im je katkad davala cigarete i film besplatno - kada tata nije gledao - ali nisu
baš često išli u grad.
Tata je imao dobre namjere, no ipak im se činilo kao da žive s divljom
životinjom. Poput onih ludih hipija i stanovnici Aljaske govorili su o tome tko
živi s vukovima i medvjedima i tko bi redovito na kraju bio ubijen. Divlji
grabežljivac se mogao doimati kao da je pripitomljen, čak prijateljski, mogao
vam je nježno liznuti vrat ili se protrljati uz vas da mu počeškate leđa. Adi
znali ste, ili ste barem trebali znati, da živite s divljim stvorenjem, da

87
 Knjige.Club Books
ogrlica, povodac i zdjelica hrane mogu ukrotiti postupke zvijeri, ali ne mogu
joj promijeniti ćud. U djeliću sekunde, manje nego što vam treba da ispušete
dah iz pluća, taj bi se vuk mogao vratiti svojoj prirodi i nasrnuti na vas
iskešenih zuba.
Bilo je iscrpljujuće brinuti se sve vrijeme, proučavati svaki tatin pokret i
ton glasa.
To je mamu očito potpuno izmorilo. Zbog tjeskobe više nije bilo sjaja u
njezinim očima, niti joj je koža blistala. Ili je možda to bljedilo bilo posljedica
toga što su živjeli kao gljive.
Jednog posebno hladnog dana potkraj studenoga, Leni se probudila uz
zvuk vrištanja. Nešto je tresnulo na pod.
Odmah je znala što se događa. Tata je imao noćnu moru. Već treći put toga
tjedna.
Ispuzala je iz vreće za spavanje, došla do ruba tavana i navirila se dolje.
Mama je stajala pokraj zavjese od perlica na ulazu u njihovu spavaću sobu i
visoko je držala lanternu. U njezinu svjetlu izgledala je preplašeno, raščupane
kose, odjevena u trenirku. Od peći na drva vidjela se samo narančasta točkica
u mraku.
Tata je bio poput nepripitomljene životinje, grabio je, trgao, režao i
izgovarao riječi koje nije mogla razumjeti... onda je silom počeo otvarati
kutije kao da nešto traži. Mama mu je oprezno prišla i spustila ruku na leđa.
Odgurnuo ju je u stranu tako snažno da je odletjela u zid od balvana i vrisnula
od bola.
Tata se zaustavio i s trzajem uspravio. Nosnice su mu se raširile. Stezao
je i rastvarao desnu šaku. Kada je ugledao mamu, sve se promijenilo. Ramena
su mu se opustila i posramljeno je pognuo glavu. »Isuse, Cora«, šapnuo je
slomljeno. »Oprosti... nisam znao gdje sam.«
»Znam«, rekla je, a suze su joj blistale u očima.
Prišao joj je, privukao u zagrljaj i tako je držao. Zajedno su se spustili na
koljena, dodirujući se čelom. Leni ih je čula kako govore, ali nije razabrala
riječi.
Vratila se u svoju vreću za spavanje i pokušala ponovno zaspati.

»LENI! USTANI. Idemo u lov. Moram izaći iz ove proklete kuće.«

Uzdahnula je i počela se odijevati u mraku. U prvim mjesecima zime na
Aljasci naučila je živjeti poput onih fosforescentnih beskralježnjaka što žive
na morskom dnu, gdje nikada ne vide svjetlo ni boje osim onih koje sami
proizvode.
U dnevnoj sobi peć je nudila malo svjetla kroz uzak prozorčić na crnim
metalnim vratašcima. Mogla je razabrati obrise roditelja koji su stajali pokraj
88
 Knjige.Club Books
peći. Čula ih je kako dišu. Kava je klokotala u metalnom loncu na peći i širila
ugodan miris kroz tamu.
Tata je zapalio lanternu i podignuo je uvis. U njezinu narančastom sjaju
izgledao je izmučeno, jako napeto. U kutu desnog oka pojavio mu se tik.
»Jesmo li spremni?«
Mama je izgledala iscrpljeno. Odjevena u veliku pernatu jaknu s
kapuljačom i termo hlače, izgledala je previše krhko za hladnoću i previše
umorno da bi mogla dugo hodati. U tjednu sa sve više noćnih mora i vrištanja
usred noći, ona svakako nije dobro spavala.
»Jesmo«, rekla je mama. »Volim ići u lov u šest sati u nedjeljno jutro.«
Leni je otišla do kuka na zidu, zgrabila sivu jaknu s kapuljačom i termo
hlače, koje je kupila u Armiji spasa prošlog mjeseca u Homeru, i rabljene
vojničke čizme za zimske uvjete koje joj je darovao Matthew. Iz džepova
zimske jakne izvadila je rukavice podstavljene perjem.
»Dobro«, rekao je tata. »Krenimo.«
Cijeli je svijet pred zoru utihnuo. Nije bilo vjetra ni pucketanja grana,
samo je snijeg beskrajno sipio, a bijeli je pokrov sve prekrivao. Leni je teško
hodala kroz snijeg prema životinjskim oborima. Koze su stajale stisnute
jedna uz drugu, zameketale su ugledavši je, sudarajući se međusobno. Leni
im je bacila pregršt sijena, zatim je nahranila piliće i razbila im led na
posudama s vodom.
Kada se vratila do kombija, mama je već sjedila unutra. Leni se popela i
sjela na stražnje sjedalo. Po toj hladnoći kombiju je trebalo dugo da krene, a
još duže da se led na prozorima otopi. To vozilo nije bilo prikladno za taj dio
svijeta; to su naučili na teži način. Tata je već prije stavio lance na kotače i
bacio sportski ruksak s opremom za preživljavanje u udubinu između
prednjih sjedala.
Leni je sjedila straga, prekrižila je ruke i drhturila, povremeno padajući u
san i budeći se.
Na glavnoj cesti tata je skrenuo desno prema gradu, ali prije uzletišta
opet je skrenuo lijevo na cestu koja je vodila do napuštenog rudnika kroma.
Kilometrima su vozili po tvrdome snijegu. Cesta se sastojala od niza oštrih
serpentina koje kao da su bile urezane u padinu planine. Duboko u šumi,
visoko na planini, naglo je zaustavio kombi oštro pritisnuvši kočnice.
Svakome je dao naglavnu svjetiljku i pušku, a onda je podignuo teški ruksak
i otvorio vrata.
Vjetar, snijeg i hladnoća prodrli su u unutrašnjost vozila. Ovdje je sigurno
bilo desetak stupnjeva ispod nule.
Leni je namjestila svjetiljku na glavu, pričvrstila traku i uključila svjetlo.
Tanka zraka svjetlosti pružila se ravno ispred nje.

89
 Knjige.Club Books
Nije bilo zvijezda koje bi im obasjale put. Snijeg je gusto padao. Posvuda
oko njih neprobojan, crn mrak pun šapata drveća i skrivenih grabežljivaca
koji negdje čuče i vrebaju.
Tata je krenuo naprijed gazeći kroz snijeg u krpljama, utirući im tako
stazu. Leni je pustila mamu da ide ispred nje.
Hodali su tako dugo da su Lenini obrazi, isprva hladni, počeli bridjeti i
onda su obamrli. Toliko dugo da su joj se trepavice i dlačice u nosu zaledile,
da je osjetila kako joj se znoj skuplja ispod dugog donjeg rublja i izaziva
svrbež. Nakon nekog vremena počela je smrdjeti i zapitala se može li je
namirisati i neko drugo stvorenje. Tu vani čovjek je lako mogao od lovca
postati plijen.
Leni je bila silno umorna i s naporom je koračala spuštene brade i
povijenih ramena. Zato i nije odmah primijetila da se razdanilo i da može
vidjeti svoja stopala, čizme i krplje. Isprva je sva okolina bila sivkasta,
svjetlost je bila gotovo nestvarna, kao da se dizala u visinu iz snijega, a onda
je svanula zora, ružičasta poput lososova mesa, a zatim boje maslaca.
Dnevno svjetlo.
Leni je napokon mogla vidjeti okolinu. Bili su na smrznutoj rijeci.
Užasnula se shvativši da je slijepo slijedila tatu na sklisku površinu. Što ako
je led pretanak? Jedan pogrešan korak i netko je mogao pasti u ledenu vodu,
koja bi ga odnijela.
Ispod sebe čula je krckanje.
Tata je sigurno hodao naprijed, naizgled nimalo zabrinut zbog leda pod
nogama. Na drugoj obali prokrčio je stazu kroz gusto, snijegom pokriveno
šiblje, zagledao se u tlo i nagnuo glavu kao da osluškuje. Dio lica koji se vidio
iznad injem prekrivene brade bio mu je crven od hladnoće. Znala je da on
proučava znakove - izmet, tragove. Snježni zečevi uglavnom su se hranili
i kretali u zoru i sumrak.
Tata se naglo zaustavio. »Tamo preko je zec«, rekao je Leni. »Uz rub
drveća.«
Leni je pogledala u smjeru koji joj je pokazao. Sve je bilo bijelo, čak i nebo.
Bilo je teško razabrati oblike u tom svijetu gdje je sve bilo bijelo na bijeloj
pozadini.
Onda pokret: bucmasti bijeli zec poskočio je naprijed.
»Da«, rekla je. »Vidim ga.«
»OK, Leni. Ovo je tvoj lov. Diši. Opusti se. Pričekaj prije nego što pucaš«,
rekao je tata.
Podignula je pušku. Već je mjesecima vježbala pucanje u metu i znala je
što treba učiniti. Udahnula je i izdahnula, nije zadržavala dah; usredotočila se

90
 Knjige.Club Books
na zeca i naciljala. Čekala je. Svijet oko nje kao da je nestao. Postojali su samo
ona i zec, lovac i plijen, povezani.
Povukla je okidač.
Činilo se da se sve dogodilo istodobno: pucanj, pogodak, ubijanje, i zec
koji se srušio postrance.
Dobar čist pogodak.
»Izvrsno«, rekao je tata.
Leni je prebacila pušku preko ramena i sve troje krenuli su u koloni jedan
za drugim prema stablima i Leninu ulovu.
Kada su došli do zeca, Leni se zagledala u njega. Nježno bijelo tijelo
poprskano krvlju ležalo je u lokvici krvi.
Ubila je nešto. Nahranila je svoju obitelj za još jedan dan.
Ubila je nešto. Prekinula život.
Nije znala kako bi se trebala osjećati ili je možda samo osjećala dvije
konfliktne emocije istodobno - ponos i tugu. Zapravo, željela je zaplakati. Ali
sada je bila stanovnica Aljaske, to je bio njezin život. Bez lova, na stolu nije
bilo hrane. I ništa od lovine neće propasti. Od krzna će napraviti šubaru; kosti
će iskoristiti za juhu. Večeras će mama ispržiti meso na domaćem maslacu
od kozjega mlijeka, i začiniti ga lukom i češnjakom. Možda čak budu rasipni i
dodaju nekoliko krumpira.
Tata je kleknuo u snijeg. Dok je okretao mrtvog zeca na leđa, vidjela je
kako mu drhte ruke, a po stisnutim ustima zaključila je da ga muči glavobolja.
Prinio je oštricu do repa i zarezao prema gore, kroz kožu i kosti, jednim
jedinim zamahom. Zastao je kod prsne kosti, pritisnuo krvavi prst ispod
oštrice i nastavio oprezno kako ne bi slučajno zarezao nijedan organ. Otvorio
je životinju, posegnuo unutra i izvukao utrobu. Ostavio je ružičastu hrpu po
strani gdje se pušila u snijegu.
Izvadio je malo, okruglasto srce i pružio ga Leni. Krv mu je curila između
prstiju. »Ti si ga ulovila. Pojedi srce.«
»Ernt, molim te«, rekla je mama. »Nismo divljaci.«
»Upravo to jesmo«, rekao je glasom hladnim kao i vjetar što ih je šibao po
leđima. »Pojedi ga.«
Leni je brzo pogledala mamu, koja je izgledala užasnuto, a i Leni se tako
osjećala.
»Zar ćeš me natjerati da te ponovno zamolim?« rekao je tata.
Mir u njegovu glasu bio je gori od vikanja. Leni je osjetila ubod straha, koji
se dalje širio kralježnicom. Ispružila je ruku i uzela sićušni plavo-crveni
organ. (Je li još kucalo ili je ona drhtala?)

91
 Knjige.Club Books
Dok ju je otac netremice gledao kroz napola spuštene kapke, stavila je
srce u usta i prisilila se zatvoriti usne. Odmah je poželjela povratiti. Srce je
bilo klizavo i sluzavo; kada ga je zagrizla prsnulo joj je u ustima. Imalo je okus
po metalu. Osjetila je kako joj krv lagano curi iz jednog kraja usta.
Progutala je, zagrcnula se, obrisala krv s usana i osjetila kako joj se topla
razmazala po obrazu.
Otac ju je pogledao, tek nakratko da im se oči sretnu. Izgledao je
slomljeno, umorno, ali prisutno; u očima mu je vidjela više ljubavi i tuge nego
što ih je trebalo biti u jednom ljudskom biču. Nešto ga je razdiralo iznutra,
čak i sada. Bio je to onaj drugi muškarac, onaj zao, koji je živio u njemu i
pokušao se probiti van iz mraka.
»Pokušavam te naučiti da budeš samodostatna.«
Zvučalo je poput isprike, ali za što? Zato što bi katkad pošizio ili zato što
ju je učio loviti? Ili zato što ju je prisilio da pojede zečje srce? Ili zbog noćnih
mora kojima im je svima kvario san?
Ili se možda ispričavao za nešto što još nije učinio, ali se bojao da hoće.

PROSINAC.
Tata je bio nemiran, napet; previše je pio i mrmljao si u bradu. Noćne
more postale su češće. Triput tjedno, svaki tjedan.
Stalno se kretao, zahtijevao, tražio više. U mislima, dahu i očima, u zraku
i piću za njega je postojalo samo preživljavanje i opstanak. Opet je postao
vojnik, ili je barem mama to rekla, a Leni je shvatila da joj se u njegovoj blizini
zaveže jezik, jer bojala se da će reći ili učiniti nešto pogrešno.
S obzirom na to koliko je naporno radila poslije škole i vikendom, Leni je
trebala spavati kao zaklana, ah nije. Noći iz noć ležala je budna i brinula se.
Njezin strah i tjeskoba zbog vanjskoga svijeta izoštrili su se poput oštrice
noža.
Noćas je, iako iscrpljena, ležala budna i slušala ga kako vrišti. Kada je
naposljetku zaspala, utonula je u san s požarom, na nekom mjestu punom
opasnosti - u nekom zaraćenom svijetu, gdje se kolju životinje, otimaju
djevojke, muškarci vrište i u vas upiru pištolje. Vriskom je tražila Matthewa,
ali nitko nije mogao čuti glas jedne djevojke u svijetu koji se raspadao. Osim
toga, kakve koristi od toga? Nije ovo mogla ispričati Matthewu. Ne ovo.
Neke strahove nosite sami.
»Leni!«
Čula je kako je netko izdaleka zove. Gdje se nalazila? Bila je sredina noći.
Zar je još sanjala?
Netko ju je zgrabio i izvukao iz kreveta. Ovaj put je bilo stvarno. Netko joj
je rukom zatvorio usta.
92
 Knjige.Club Books
Prepoznala je njegov miris. »Tata?« rekla je kroz njegove prste.
»Dođi«, rekao je. »Sada.«
Posrtala je do ljestava i u potpunom mraku spustila se za njim.
U prizemlju nije bila zapaljena nijedna svjetiljka, ali čula je mamu kako
teško diše.
Tata je poveo Leni do nedavno popravljenog i sada čvrstog stolića; odveo
ju je do stolice da sjedne.
»Ernt, stvarno...« rekla je mama.
»Šuti, Cora«, rekao je tata.
Nešto je tresnulo na stol ispred Leni, zazvučalo je metalnim odjekom.
»Što je ovo?« rekao je stojeći tik uz nju.
Ispružila je ruke i prstima prešla preko grube plohe stola.
Puška. U komadima.
»Trebaš biti bolje pripremljena, Leni. Kada dođe do sranja, morat ćemo
stvari raditi drukčije. Što ako je zima? Sve može biti u mraku. Bit ćeš
nespremna, zbunjena, pospana. Zbog takvih isprika možeš poginuti. Želim da
budeš u stanju sve obaviti u mraku i dok si preplašena.«
»Ernt«, rekla je mama drhtavim glasom iz mraka. »Ona je još djevojčica.
Pusti je da se vrati u krevet.«
»Kada ljudi budu umirali od gladi, i ako ćemo mi imati hranu, hoće li
mariti za to što je ona samo djevojčica?«
Leni je čula škljocaj štoperice. »Poeni, Leni. Očisti svoje oružje i ponovno
ga sastavi.«
Ispružila je ruke, napipala hladne dijelove puške i privukla ih k sebi.
Tama ju je činila nervoznom, usporavala ju je. Vidjela je odsjaj šibice u mraku
i osjetila miris zapaljene cigarete.
»Stani«, rekao je tata. Zasvijetlila je baterijska svjetiljka i osvijetlila
pušku. »Nedovoljno. Mrtva si. Nestala je sva naša hrana. Možda jedan od njih
razmišlja da te siluje.« Zgrabio je pušku, rastavio je i gurnuo dijelove na
sredinu stola. Pri ono malo svjetla Leni je vidjela dijelove puške, šipku za
čišćenje oružja, krpicu, otapalo Hoppes 9 za čišćenje i zaštitu od hrđe i
nekoliko odvijača. Pokušala je zapamtiti gdje se što nalazi.
Imao je pravo. Morala je znati kako to napraviti ili bi mogla biti ubijena.
Koncentriraj se.
Svjetlo se ugasilo. I odmah je čula da je uključio štopericu.
»Kreni.«
Leni je ispružila ruke nastojeći se prisjetiti onoga što je vidjela. Povukla
je dijelove puške prema sebi i brzo je složila, a onda prišarafila i nišan na
mjesto. Posegnula je za krpicom za čišćenje, kad je štoperica škljocnula.
93
 Knjige.Club Books
»Mrtva si«, rekao je tata zgađeno. »Pokušaj ponovno.«

JUČER, druge subote u prosincu, pridružili su se svojim susjedima u akciji

rušenja stabala. Svi su se pješice uputili u divljinu i izabrali stabla. Tata je
posjekao jedno zimzeleno, natovario ga je na sanjke i dovukao natrag do
njihove brvnare, gdje su ga stavili u jedan kut ispod tavana. Ukrasili su drvce
obiteljskim polaroid fotografijama i ribičkim mamcima.
Nekoliko darova umotanih u požutjele stranice Anchorage Daily Timesa
stavili su ispod mirisnih zelenih grana. Crte povučene debelim flomasterima
glumile su ukrasne vrpce. Viseće lanterne na propan davale su toplinu
unutrašnjosti kuće. a njihovo je svjetlo bilo u oštrom kontrastu s još uvijek
mračnim jutrom. Vjetar je grizao rubove streha; svako malo neka bi
grani snažno udarila u brvnaru.
Kasnije, u nedjeljno poslijepodne, mama je bila u kuhinji i pekla kruh od
kisela tijesta. Brvnaru je ispunjavao miris kvasca i pečenog kruha. Zbog lošeg
vremena svi su morali ostati u kući. Tata je pogrbljen sjedio uz amaterski
radio, slušao škripave glasove, a prsti su mu stalno vrtjeli dugmad. Leni je
čula statičko krčanje i glas Ludog Earla. Jasno se čuo njegov piskav zloslutan
smijeh.
Leni je sjedila na kauču i čitala knjigu Go Ask Alice, koju je našla na otpadu.
Ovdje je svijet bio nemoguće skučen; zavjese su bile čvrsto navučene da bi se
sačuvala toplina, a i vrata su bila zaključana zbog hladnoće i zvijeri.
»Što je to bilo? Ponovi«, rekao je tata. Zgrbio se nad amaterskim radiom i
slušao. »Marge, jesi li to ti?«
Leni je čula glas Velike Marge, isprekidan na radiju, prošaran smetnjama.
»Hitan slučaj. Izgubljeni... ljude za potragu... pokraj Walkerove kuće... Mjesto
okupljanja Rudarska cesta. Gotovo.«
Leni je odložila knjigu i sjela uspravnije. »Tko se izgubio? Po ovom
vremenu?«
»Velika Marge«, rekao je tata. »Javi se. O kome se radi? Tko se izgubio?
Earl, jesi li tamo?«
Čulo se samo krčanje.
Tata se okrenuo. »Odjenite se. Netko treba pomoć.«
Mama je izvadila iz pećnice napola pečen kruh, stavila ga na radnu plohu
i pokrila kuhinjskom krpom. Leni je odjenula najtopliju odjeću koju je imala:
termo hlače marke Carhartt, sa zavrnutim rubom nogavica, pernatu jaknu s
kapuljačom, tople čizme. Nije prošlo ni pet minuta od poziva Velike Marge, a
Leni je već sjedila na stražnjem sjedalu kombija i čekala da ga tata pokrene.
A to bi moglo potrajati.

94
 Knjige.Club Books
Tata je naposljetku ostrugao dovoljno leda s vjetrobrana da može kroz
njega nešto vidjeti. Zatim je provjerio lance i sjeo za upravljač. »Ovo je loš dan
da se netko izgubi po takvu vremenu.«
Tata je polako vozio po dubokom snijegu, okrenuo vozilo i pošao prema
njihovu kolnom prilazu, koji je bio zapravo debeli neizgaženi sloj bjeline, bez
tragova kotača, uokviren sa svake strane drvećem i krošnjama punim snijega.
Leni je vidjela očev dah; toliko je u kombiju bilo hladno. Snijeg se gomilao na
vjetrobranu i nestajao s njega nakon svakog pokreta brisača.
Kada su došli nadomak grada, iz zavjese snijega što je padao pojavljivala
su se vozila ispred njih. Svjetla automobila sjala su kroz polumrak. Skroz
naprijed Leni je vidjela bljeskanje žutog i crvenog svjetla. To je sigurno
Natalie svojom ralicom na čelu krčila put prema starom rudniku cestom koja
jedva da se vidjela.
Tata je smanjio brzinu. Polako su se priključili koloni iza velikog
kamioneta koji je pripadao Clydeu Harlanu. Vozili su uzbrdo na planinu.
Kada su stigli do čistine, Leni je vidjela mnogo snježnih skutera (ona ih je
tako nazivala, iako su ih ovdje svi zvali snježni strojevi). Bili su parkirani u
neravnoj liniji. Pripadali su stanovnicima koji su živjeli duboko u šumama,
bez pristupnih cesta do svojih posjeda. Svi su imali upaljena prednja svjetla i
motori su im bili upaljeni. Snijeg je padao kroz zrake njihovih svjetala i svemu
davao nestvaran izgled, kao da su u nekom drugom svijetu.
Tata je parkirao kombi pokraj jednog skutera. Leni je izašla za roditeljima
na snijeg i vjetar što je zavijao, na hladnoću koja je prodirala do kostiju.
Ugledali su Ludog Earla i Thelmu i uputili se prema njima.
»Što se događa?« viknuo je tata da nadjača zvuk vjetra.
Prije nego što su Ludi Earl ili Thelma mogli odgovoriti, Leni je začula
prodoran zvuk zviždaljke.
Muškarac u debeloj plavoj zimskoj jakni i podstavljenim hlačama istupio
je naprijed. Kapa širokog oboda govorila je da je policajac. »Ja sam Curt Ward.
Hvala što ste došli. Geneva i Matthew Walker su nestali. Trebali su prije sat
vremena doći u svoju lovačku brvnaru. Ovo je njihova uobičajena ruta. Ako
su se izgubili ih su ranjeni, trebah bismo ih naći na potezu odavde dc njihove
brvnare.
Leni nije shvatila da je počela vikati sve dok je majka nije umirila
dodirom.
Matthew.
Pogledala je majku. »On će se smrznuti tu vani«, rekla je. »Uskoro će pasti
noć.«
Prije nego što je mama stigla odgovoriti, policajac Ward je rekao:
»Rasporedite se na šest metara jedni od drugih.«

95
 Knjige.Club Books
Počeo im je dijeliti baterijske svjetiljke.
Leni je uključila svoju i zagledala se u snijegom prekrivenu stazu ispred
sebe. Cijeli svijet sveo se na usku traku tla. Vidjela je taj odsječak u slojevima
- neravno tlo pod snijegom, snježne pahulje u zraku, bijela stabla što se upiru
u sivo nebo.
Gdje si, Matthew?
Hodala je polako i uporno naprijed, nejasno svjesna ostalih tragača i
njihovih svjetala. Čula je lavež pasa i glasove; zrake svjetiljki ispreplitale su
se u potrazi. Vrijeme je prolazilo na uvrnut, nestvaran način - pri sve slabijem
svjetlu i oblačićima daha iz ljudskih usta.
Ugledala je životinjske tragove, gomilu kostiju pomiješanu sa svježom
krvi i otpalim iglicama smreke. Vjetar je oblikovao snijeg u šiljke i zavijutke
zaleđenih, tvrdih ledenih vršaka. Udubine među korijenjem stabala crnile su
se lišćem i zemljom, i u njima su životinje napravile jazbine u koje su sklonile
od vjetra.
Stabla oko nje postajala su sve gušća. Temperatura je naglo pala; osjetila
je prodor hladnoće dok je dan uzmicao pred noći. Prestalo je sniježiti. Vjetar
je rastjerao oblake i sada je nebo bilo mornarski plavo i istočkano
zvijezdama. Mjesečev srp je sjao i prosipao jarko svjetlo po snijegu. Cijeli se
svijet iskrio srebrom.
Ugledala je nešto. Podlaktice. Stršale su iz snijega, a tanki prsti bili su
rašireni, smrznuti. Pojurila je naprijed kroz snijeg govoreći: »Dolazim,
Matthew.« Izgovarala je te riječi zapuhana, kroz bolne udahe dok je zraka
svjetiljke poskakivala pred njom.
Rogovlje. Kompletno, koje je odbacio los. Ili su možda pod ovim snijegom
ležale kosti koje je ostavio lovokradica. Poput mnogih grijeha, snijeg je i to
prekrio. Istina se neće razotkriti sve do proljeća. Možda nikada.
Vjetar je pojačao, nadirao između stabala, savijao grane.
Klipsala je dalje, bila je jedno svjetlo usred desetak drugih što su sjala u
plavo-bijeloj crnoj šumi, točkice žutoga sjaja koje su tražile i tražile... Čula je
gospodina Walkera kako doziva Matthewa imenom, tako učestalo da je već
pomalo promuknuo.
»Tamo! Naprijed!« povikao je netko.
A gospodin Walker je odvratio: »Vidim ga.«
Leni je jurnula naprijed pokušavajući trčati u dubokom snijegu.
Ugledala je sjenovit oblik... neku osobu... kako na mjesečini pognute glave
kleči pokraj smrznute rijeke.
Leni se laktovima progurala između ljudi i došla naprijed baš kad je
gospodin Walker čučnuo uz sina. »Mattie?« viknuo je da ga ovaj može čuti i
spustio mu ruku u rukavici na leđa. »Tu sam. Tu sam. Gdje ti je mama?«
96
 Knjige.Club Books
Matthew se polako okrenuo. Lice mu je bilo potpuno blijedo, usne
ispucane. Zelene oči kao da su izgubile nijansu i poprimile boju leda oko
njega. Led ispod njega sjao je na mjesečini. Nekontrolirano se tresao.
»Nestala je«, rekao je bolnim hrapavim glasom. »Pala.«
Gospodin Walker podignuo je sina na noge. Matthew se dvaput zamalo
srušio, ah otac ga je pridržavao u uspravnom položaju.
Leni je čula odlomke onoga što su ljudi oko nje govorili.
»... propala kroz led...«
»... trebala je znati...«
»... Isuse...«
»Odmaknite se«, rekao je policajac Ward. »Pustite ih da prođu. Moramo
ugrijati ovo dijete.«

97
 Knjige.Club Books

DEVETO POGLAVLJE

Z ima je uzela jednu od njih; onu koja je tu rođena, koja je znala kako
preživjeti.
Leni nije mogla prestati misliti o tome, brinuti se zbog toga. Ako se
Geneva Walker - Gen, Genny, Generator, odazivam se na svako ime - mogla
tako lako izgubiti, nitko nije siguran.
»Moj Bože«, rekla je Thelma dok su se potreseni vraćali natrag do svojih
vozila. »Genny nije radila pogreške na ledu.«
»Svatko pogriješi«, rekla je Velika Marge. Crno joj se lice naboralo od
tuge.
Natalie Watkins ozbiljno je kimala glavom. »Ovaj mjesec desetak sam
puta prešla preko te rijeke. Isuse. Kako je mogla propasti u ovo doba godine?«
Leni je slušala i nije slušala. Mogla je misliti samo na Matthewa i kroz što
on sada prolazi. Vidio je majku kako propada kroz led i umire.
Kako se oporavite od takvog nečeg? Hoće li Matthew svaki put kad
zatvori oči ponovno to vidjeti? Hoće li se ostatak života buditi iz noćnih mora
vrišteći? Kako mu je ona mogla pomoći?
Kada su se vratili kući, drhtureći od hladnoće i novoga straha (mogli ste
izgubiti roditelje ili život u jednoj običnoj nedjelji, tek tako hodajući po
snijegu... nestati), napisala mu je nekoliko pisama i svako je poderala jer nije
bilo dobro.
Dva dana poslije još je pokušavala sročiti savršeno pismo, kada se cijeli
grad okupio na Genevinu pogrebu.
Tog ledeno hladnog poslijepodneva deseci vozila došli su u grad i
parkirali se gdje god su mogli, uz rub ceste, na svakom slobodnom mjestu.
Jedno je doslovce ostalo na sredini ceste. Leni nikada nije vidjela istodobno
toliko kamioneta i snježnih skutera u gradu. Sve su trgovine bile zatvorene,
čak i salun Ritajući los. Kaneq se malo uspavao zbog zime, sav prekriven
snijegom i ledom, osvijetljen ambijentalnim odsjajem dnevnoga svjetla.
Svijet se mogao srušiti, radikalno se promijeniti u dva dana, a u njemu je
živjela samo jedna osoba manje.

98
 Knjige.Club Books
Parkirali su kombi u ulici Alpine i izašli. Čula je plačno ravnomjerno
zujanje motora generatora, koji je napajao svjetla u crkvici na brijegu.
Počeli su se penjati uzbrdo u koloni. Prašni prozori stare crkve bili su
osvijetljeni; iz dimnjaka je pućkao dim.
Pred zatvorenim vratima Leni je zastala tek toliko da s glave makne
kapuljaču obrubljenu krznom. Tu je crkvu gledala svaki put kada bi došla u
grad, ali nikada nije ušla.
Unutrašnjost je bila manja nego što se činilo izvana, sa zidovima od
okrhnutih bijelih dasaka i podom od borovine. Nije bilo klupa; ljudi su stajali
raspoređeni od jednog zida do drugog. Muškarac odjeven u kamuflažne
snježne hlače i bundu stajao je sprijeda. Lice mu se gotovo nije vidjelo od
brkova i brade.
Tu se nalazio svatko koga je Leni dotad upoznala u Kanequ. Vidjela je
Veliku Marge, kako stoji između gospodina Rhodesa i Natalie; cijela obitelj
Harlan bila je tu, stisnuli su se jedan uz drugoga. Čak je i Šašavi Pete bio tu,
zajedno sa svojom guskom na krilu.
Ali pozornost joj je privukao prvi red. Gospodin Walker stajao je pokraj
prekrasne djevojke plave kose. To je sigurno bila Alyeska, vratila se kući s
koledža. Dalje su bili rođaci Walkerovih, koje Leni nije poznavala. S njihove
desne strane, stojeći s njima ali ipak nekako sam, bio je Matthew. Calhoun
Malvey, Genevin dečko, premještao se s noge na nogu i prebacivao težinu
tijela kao da ne zna što učiniti. Oči su mu bile crvene od suza.
Leni je pokušala privući Matthewovu pažnju, ali nije se obazirao čak ni na
otvaranje i zatvaranje dvokrilnih vrata crkve i strujanje hladnog zraka i
snijega. Stajao je tamo opuštenih ramena i spuštene brade. Profil mu je
skrivala kosa koju naizgled nije oprao cijeli tjedan.
Leni je slijedila roditelje do praznog mjesta iza obitelji Ludog Earla, koji
je čim su stali iza njih, tati pružio pljosku.
Leni je zurila u Matthewa, nastojeći ga snagom volje natjerati da je
pogleda. Nije znala što će reći kada jednom budu imali priliku za to, možda
neće reći ništa, možda će ga samo držati za ruku.
Svećenik - ih je to bio velečasni, pastor, otac, što? Leni nije ništa znala o
takvim stvarima - počeo je govoriti. »Svi mi ovdje znali smo Genevu Walker.
Nije pripadala ovoj crkvi, ali bila je jedna od nas, od trenutka kada ju je Tom
doveo ovamo iz Fairbanksa. Spremno je sudjelovala u svemu i nikada nije
odustajala. Sjećate se kada ju je Aly nagovorila da otpjeva državnu himnu
na Dan lososa, a bila je tako loša da su psi počeli zavijati? Čak se i Matilda
odgegala. A kada je sve završilo, Gen je rekla: »Dakle, stvarno ne znam pjevati,
ali koga briga? Moja Aly je to željela.« Ili kad je na natjecanju u pecanju Genny
udicom zakačila Toma za obraz i pokušala zatražiti nagradu za najveći ulov?
Imala je srce veliko kao Aljaska.« Zašutio je načas i uzdahnuo. »Naša Gen. Bila
99
 Knjige.Club Books
je žena koja je znala voljeti. Na kraju ne znamo čija je zapravo bila supruga,
ali nije važno. Svi smo je voljeli.«
Smijeh, tih i tužan.
Leni je prestala slušati riječi. Nije bila sigurna koliko je vremena prošlo.
To ju je ponukalo da razmišlja o svojoj majci i kako bi se osjećala kada bi je
izgubila. Onda je čula da su ljudi polako krenuli prema vratima, čizme su
lupale, daske poda škripale.
Završilo je.
Leni se pokušala progurati do Matthewa, ali bilo je to nemoguće; svi su se
gurali prema izlazu.
Koliko se Leni sjećala, nitko nije spominjao da se poslije ide u salun
Ritajućeg losa, ali ipak su svi završili tamo. Možda je to kod odraslih bilo
instinktivno ponašanje.
Slijedila je roditelje dok su se spuštali s brijega, prelazili ulicu i ušli u
nagorjelu unutrašnjost saluna. Čim je prekoračila prag, osjetila je oštar miris
čađi i izgorjela drveta. Očito se taj smrad nikada nije izvjetrio. Prostorija je
iznutra bila poput pećine, lanterne na propan njihale su se škripeći sa
stropnih greda. Bacale su svjetlo poput potočića vode i ljuljale se na zraku
svaki put kada bi netko otvorio vrata.
Za šankom je stajao stari Jim i točio pića što je brže mogao. Preko jednog
ramena prebacio je vlažnu sivu kuhinjsku krpu, od koje mu je prednji dio
flanelske košulje bio zamrljan tamnim mrljama. Leni je već prije čula kako je
netko rekao da on ovdje radi za šankom već desetljećima. Počeo je još onda
kada se ono malo ljudi što su živjeli u toj divljini skrivalo od odlaska u Drugi
svjetski rat ili su se iz njega vraćali. Tata je naručio četiri pića odjedanput i
ispio ih brzo jedno za drugim.
Pod je bio posut piljevinom iz koje se širio zagušljiv miris staje, ali
prigušivala je korake tolikih ljudi.
Svi su govorili u isti mah, tužni i ispod glasa. Leni je čula djeliće razgovora,
pridjeve.
»... lijepa... dala bi ti svoju košulju... najbolji kruh s koprivama...
tragedija...«
Vidjela je kako smrt utječe na ljude, vidjela im je staklen pogled u očima,
kako odmahuju glavama, kako zastaju nasred rečenice kao da ne mogu
odlučiti hoće li ih tišina ili riječi bolje osloboditi tuge.
Leni nikada prije nije doživjela smrt poznate osobe. Vidjela je to na
televiziji, čitala o tome u svojim omiljenim knjigama (Johnnyjeva smrt u The
Outsiders ju je dotukla), ali sada je to vidjela uživo. U književnosti smrt je bila
mnogo toga - poruka, katarza, odmazda. Neke su smrti bile posljedica toga da
je srce prestalo kucati, a bilo ih je i drugih vrsta, zbog odluke kao kada je

100
 Knjige.Club Books
Frodo otišao u Sive luke. Smrt vas natjera da zaplačete, ispunjava vas tugom,
ali u najboljoj od njezinih knjiga postojali su i smirenost i zadovoljstvo,
osjećaj da priča završava kako treba.
Shvatila je sada da u stvarnom životu to nije tako. Da se u vama otvara
tuga i mijenja vaš pogled na svijet.
To ju je nagnalo da razmišlja o Bogu i što On nudi u takvim trenucima.
Prvi put u životu zapitala se u što vjeruju njezini roditelji, u što vjeruje ona
sama, i shvatila je koliko ideja nebeskog raja može biti utješna.
Jedva da je mogla zamisliti nešto tako strašno kao gubitak majke. Već od
same pomisli Leni je osjećala mučninu. Djevojčica je poput papirnatog zmaja;
bez majčina snažnog i postojanog stiska uzice, mogla bi odlebdjeti, izgubiti se
negdje među oblacima.
Leni nije htjela razmišljati o takvu gubitku, o veličini takve tragedije koja
vam prodire do srži, ali u ovakvu se trenutku nije moglo gledati u stranu, a
kada joj je izravno pogledala u lice, bez treptanja i okretanja glave, znala je
ovo: da je ona sada na Matthewovu mjestu, trebao bi joj prijatelj. Tko zna
kako prijatelj može pomoći, da li tako što će šutke ponuditi svoje društvo ili
su bile bolje izgovorene riječi? To, taj kako, morat će dokučiti sama. Ali što -
prijateljstvo - za to je bila sigurna.
Odmah je znala kada su Walkerovi ušli u tavernu jer je naglo zavladala
tišina. Ljudi su se okrenuli prema vratima.
Prvi je ušao gospodin Walker; bio je tako visok i imao široka ramena da
se morao sagnuti dok je prolazio kroz vrata. Duga plava kosa pala mu je preko
lica; maknuo ju je natrag. Podignuo je pogled i vidio da ga svi prisutni gledaju.
Zaustavio se i uspravio.
Očima je polako prešao preko prostorije, od lica do lica; osmijeh mu je
izblijedio. Postarao se od tuge. Prekrasna plavokosa djevojka došla je za njim,
lica oblivenog suzama. Jednom rukom zagrlila je Matthewa. Držala ga je kao
što je agent tajne službe vodio nepopularnog Nixona kroz bijesnu gomilu.
Matthewova ramena bila su zaobljena, cijelo tijelo zgrčeno prema naprijed, a
glavu je spustio. Staklenih očiju Cal je nesigurno hodao iza njih.
Gospodin Walker je ugledao mamu i odmah krenuo prema njoj.
»Žao mi je, Tome«, rekla je mama i podignula lice prema njemu. Plačući.
Gospodin Walker ju je pogledao odozgo. »Trebao sam biti s njima.«
»Ah, Tome...« Dotaknula mu je ruku.
»Hvala«, rekao je promuklo i tiho. S mukom je progutao i činilo se da se
obuzdava išta više reći. Pogledao je prijatelje u blizini. »Znam da nam crkveni
sprovodi nisu baš najdraži, ali vani je tako prokleto hladno, a Genevi se
dopadala ideja o crkvi.«

101
 Knjige.Club Books
Svi su se mrmljajući složili, s osjećajem suzdržanog nemira i olakšanja
pomiješanog s tugom.
»Za Gen«, rekla je Velika Marge podižući čašicu žestokog pića.
»Za Gen!«
Dok su se odrasli kucali čašama, ispijali pića, okretali se prema šanku
očekujući drugu rundu, Leni je u gužvi ugledala obitelj Walker, kako zastaju i
sa svakim razgovaraju.
»Prilično pompozan pogreb«, rekao je Ludi Earl glasno. Pijano.
Leni je pogledala postrance da vidi je li Tom Walker to čuo, ali gospodin
Walker je razgovarao s Velikom Marge i Natalie.
»Sto si očekivao?« rekao je tata ispivši još jedan viski. Oči su mu bile
staklene od pijanstva. »Čudim se da sam guverner nije doletio ovamo da nam
kaže kako se moramo osjećati. Čujem da su on i Tom prijatelji s pecanja. On
voli nas nadničare podsjetiti na to.«
Mama im je prišla. »Ernt. Danas je dan kada on pokapa ženu. Zar ne
možemo...«
»Da nisi više rekla ni riječ«, prosiktao je tata. »Vidio sam kako se vješaš
po njemu...«
Približila im se i Thelma. »Ah, zaboga, Ernt. Ovo je tužan dan. Zatomi
ljubomoru barem na deset minuta.«
»Misliš da sam ljubomoran na Toma?« upitao je tata. Pogledao je mamu.
»Trebam li biti?«
Leni im je okrenula leđa i gledala kako se Alyeska s Matthewom probija
kroz gužvu i vodi ga u miran kutak u stražnjem dijelu prostorije.
Leni je pošla za njima, provlačeći se između ljudi koji su smrdjeli na dim
zapaljenog drva, na znoj i prljava tijela. Kupanje je bilo luksuz usred zime.
Nitko to nije činio dovoljno često.
Matthew je stajao sam prazno gledajući preda se, a leđima se naslonio na
pougljeni zid s kojega se ljuštila boja. Čađa mu se poput papra rasula po
rukavima.
Šokiralo ju je koliko je on izgledao promijenjeno. Nije mogao toliko
smršavjeti u tako kratkom vremenu, ali jagodične kosti stršale su mu iznad
upalih obraza. Usne su mu bile ispucale i krvave. Koža na sljepoočnicama
bijela i odudarala je od obraza crvenih i ogrubjelih na vjetru. Kosa mu je bila
prljava i mlitavo je visjela u tankim pramenovima sa svake strane lica.
»Hej«, rekla je.
»Hej«, odgovorio je tupo.
Što sada?

102
 Knjige.Club Books
Nemoj reći: moja sućut. To je ono što govore odrasli i glupo je. Naravno da
ti je žao. Ali kako to može pomoći?
Ali što?
Oprezno se pomaknula naprijed pazeći da ga ne dotakne. Stala je uz njega
i naslonila se na izgorjeli zid. Odatle je mogla sve vidjeti - lanterne što su
visjele sa spaljenih stropnih greda, zidove ukrašene prastarim krpljama za
snijeg, ribarskim mrežama, skijama za skijaško trčanje. Vidjela je prepune
pepeljare, dim koji je obavijao sve prisutne.
Njezini su roditelji stajali s Ludim Earlom, Clydeom, Thelmom i ostatkom
obitelji Harlan. Čak i kroz cigaretnu izmaglicu Leni je vidjela da je tatino lice
crveno (znak da je popio previše viskija), da su mu se oči stiskale od bijesa
dok je govorio. Mama je pokraj njega izgledala poraženo, bojala se
pomaknuti, bojala se uključiti u razgovor ili gledati u išta osim u svojega
supruga.
»On krivi mene.«
Leni se iznenadila čuvši da je Matthew progovorio i trebalo joj je nekoliko
trenutaka da shvati što je rekao. Pratila je njegov pogled do gospodina
Walkera.
»Tvoj tata?« Leni se okrenula njemu. »Ne može to činiti. Nitko nije kriv.
Ona je samo... hoću reći, led...«
Matthew je počeo plakati. Suze su mu klizile niz lice dok je tamo stajao
nepomičan kao stup, toliko napet da se činilo da vibrira. U očima mu je vidjela
jedan veći svijet. Biti usamljena, preplašena, s hirovitim ljutim ocem; to su
bile loše stvari od kojih ste imali noćnu moru.
Ali to nije bilo ništa u usporedbi s činjenicom da je on vidio majku kako
umire. Kakav je to osjećaj? Kako se čovjek ikada oporavi od toga?
I kako je ona, četrnaestogodišnja djevojčica s vlastitim brigama, mogla
pomoći?
»Jučer su je našli«, rekao je. »Jesi li čula? Nije imala jednu nogu, a lice joj...«
Dotaknula ga je. »Ne misli o tome...«
Na njezin dodir ispustio je urlik bola koji je privukao svačiju pozornost.
Zarikao je ponovno i zadrhtao. Leni se sledila, nesigurna što učiniti - treba li
se odmaknuti ili progurati naprijed? Reagirala je instinktivno i privukla ga u
zagrljaj. Rastopio se u njezinu naručju i zagrlio je tako čvrsto da nije mogla
disati. Osjetila je njegove suze na vratu, tople i vlažne. »Ja sam kriv. Stalno
imam noćne more... i budim se tako ogorčen da to ne mogu podnijeti.«
Prije nego što je Leni išta mogla reći, prišla im je ona lijepa plavokosa
djevojka, zagrlila je Matthewa jednom rukom i odvojila ga od Leni. Matthew
je zateturao prema sestri, nesigurnih pokreta kao da mu je i hodanje nešto
novo.
103
 Knjige.Club Books
»Ti si sigurno Leni«, rekla je Alyeska.
Leni je kimnula.
»Ja sam Aly. Mattiena velika sestra. Pričao mi je o tebi.« Bilo je vidljivo
koliko se jako trudi nasmiješiti. »Rekao je da ste najbolji prijatelji.«
Leni je htjela zaplakati. »Jesmo.«
»To je prava sreća. Ja nisam imala svojih vršnjaka u školi dok sam živjela
ovdje«, rekla je Aly, zataknuvši pramen kose iza uha. »Vjerojatno mi se zato
odlazak u Fairbanks činio dobrom idejom. Hoću reći... Kaneq i naše imanje
ponekad ti se mogu činiti malim poput mrljice. Ali trebala sam biti ovdje...«
»Nemoj«, rekao je Matthew sestri. »Molim te.«
Alyn smiješak počeo je blijedjeti. Leni nije poznavala djevojku, ali bilo je
lako vidjeti koliko se trudi ostati smirenom i koliko voli brata. Zato je osjetila
neobičnu povezanost s njom, kao da im je zajednička ta jedna važna stvar.
»Drago mi je što ima tebe. On se... sada muči, zar ne, Mattie?« Aly je
puknuo glas. »Ali bit će on u redu. Nadam se.«
Leni je odjedanput shvatila kako te nada može slomiti, kako je to blistav
mamac za neoprezne. Što ti se dogodi ako se previše nadaš najboljemu, a
dobiješ najgore? Je li bolje uopće se ničemu ne nadati? Nije li to ono što ju je
otac želio naučiti svakom lekcijom? Pripremiti se za najgore.
»Naravno da hoće«, rekla je Leni, ali nije vjerovala u to. Znala je što noćne
more mogu učiniti čovjeku i kako vas loša sjećanja mogu promijeniti.

DOK SU SE VOZILI kući, nitko nije govorio. Leni je osjećala gubitak svake sekunde
dnevnog svjetla dok je padala noć, osjećala je to tako jako kao da joj netko
maljem tuče po kostima. Zamišljala je da ih njezin otac može čuti, te
izgubljene sekunde, poput kamenja koje se odronjava niz strminu litice i
pada u neku crnu, mutnu vodu.
Mama se skutrila i pogrbila na svojem sjedalu. Stalno je pogledavala tatu.
Bio je pijan i ljut. Poskakivao je na sjedalu i udarao rukom po upravljaču.
Mama ga je dodirnula po podlaktici.
Naglo je odmaknuo ruku od nje i rekao: »Dobro ti to ide, zar ne?
Dodirivati muškarce. Misliš da nisam vidio. Misliš da sam glup.«
Mama ga je pogledala širom otvorenih očiju, a na nježnim crtama lica
urezao joj se strah. »Ne mislim to.«
»Vidio sam kako si ga gledala. Vidio sam.« Promrmljao je nešto i
odmaknuo se od nje. Leni se učinilo da je protisnuo: Diši, ali nije bila sigurna.
Znala je jedino da su u nevolji. »Vidio sam kako si mu dodirnula ruku.«
Ovo je bilo loše.

104
 Knjige.Club Books
Od prvog trenutka bio je ljubomoran na Toma Walkera zbog novca... ali
ovo je bilo nešto drugo.
Cijelim putem kući dok je tiho mrmljao, kurva., kučka, lagala je, na
upravljaču je svirao prstima kao da se radi o klaviru. Kada su stigli kući,
teturajući je izašao iz kombija i ostao stajati njišući se na mjestu. Zagledao se
u brvnaru. Mama mu je prišla. Zurili su jedno u drugo i oboje ubrzano disali.
»Hoćeš li opet od mene napraviti budalu?«
Mama ga je dodirnula po ruci. »Ne misliš valjda da želim Toma...«
Zgrabio je mamu za ruku i odvukao je u kuću. Pokušala se osloboditi,
posrnula je naprijed, drugom rukom prekrila je njegovu pokušavajući
olabaviti njegov stisak. »Ernt, molim te.«
Leni je potrčala za njima i ušla u kuću govoreći: »Tata, molim te, pusti je.«
»Leni, idi...« zaustila je mama.
Tata je udario mamu tako snažno da je odletjela u stranu, udarila glavom
u drveni zid i srušila se na pod.
Leni je vrisnula. »Mama!«
Mama se puzeći podigla na koljena, a onda je nesigurno ustala. Usna joj je
puknula i krvarila je.
Tata ju je opet udario, još jače. Kada je udarila u zid, spustio je pogled,
vidio krv na zglobovima svojih prstiju i zagledao se u njih.
Oštro je urliknuo od bola i taj je zvuk odjeknuo od zidova brvnare.
Zateturao je natraške kao da se želi udaljiti od njih. Uputio je mami dug,
očajnički pogled pun tuge i mržnje, zatim je istrčao iz brvnare zalupivši
vratima.

LENI JE BILA TOLIKO PREPLAŠENA, iznenađena i užasnuta onim što je vidjela da nije
ništa učinila.
Ništa.
Trebala se baciti na tatu, naći se između njih pa čak otići i uzeti pušku.
Kada su se vrata zalupila, taj ju je zvuk prenuo iz paralize.
Mama je sjedila na podu ispred peći, ruke je spustila u krilo i pognula
glavu tako da joj je kosa zaklanjala lice.
»Mama?«
Polako je podignula pogled i zataknuta kosu iza uha. Na sljepoočnici je
imala crvenu mrlju od udarca. Donja usna joj je bila rasječena i krv joj je
kapala na hlače.
Učini nešto.

105
 Knjige.Club Books
Leni je otrčala u kuhinju, namočila je krpu vodom i vratila se do mame i
kleknula uz nju. S umornim osmijehom mama je uzela krpu i pritisnula je na
ranjenu usnicu.
»Žao mi je, djevojčice«, rekla je kroz krpu.
»Udario te«, rekla je Leni zaprepašteno.
Ovo je bilo nešto tako ružno da to nije mogla ni zamisliti. Izgubiti živce,
da. Ali šaka? Krv? Ne...
U svojem ste domu trebali biti sigurni, zajedno sa svojim roditeljima. Od
njih se očekuje da vas zaštite od vanjskih opasnosti.
»Bio je nemiran cijeli dan. Nisam trebala razgovarati s Tomom.« Mama je
uzdahnula. »Pretpostavljam da je sada otišao na posjed Harlanovih piti viski
i žvakati mržnju s Ludim Earlom.«
Leni je gledala majčino izubijano lice u modricama, krpu koja je već sva
bila crvena od krvi. »Kažeš da si ti kriva za ovo?«
»Premlada si da bi razumjela. Nije to namjeravao učiniti. On me... samo
katkad voli previše.«
Je li to istina? Zar je to bila ljubav kada odrastete?
»Namjeravao je«, rekla je Leni tiho, osjećajući kako je preplavljuje hladan
val razumijevanja. Sjećanja su se poklopila i sjela na mjesto u slagalici, sve se
složilo. Mamine modrice i to što je uvijek govorila: nespretna, sam. Već je
godinama skrivala tu ružnu istinu od Leni. Njezini su roditelji to mogli
skrivati od nje uz pomoć zidova i laži, ali u ovoj brvnari s jednom prostorijom
više se nije moglo skrivati. »I prije te je tukao.«
»Ne«, rekla je mama. »Jedva ikada.«
Leni je pokušala sve složiti u glavi, naći neki smisao u tome, ali nije mogla.
Kako je to mogla biti ljubav? Kako je to mogla biti mamina krivnja?
»Moramo razumjeti i oprostiti«, rekla je mama. »Na taj način voliš nekoga
tko je bolestan. Onoga tko se muči. To je kao da on ima rak. Tako moraš
razmišljati o tome. Bit će mu bolje. Hoće. Tako nas silno voli.«
Leni je čula da je majka počela plakati i zbog toga je sve na neki način
postalo još gore, kao da su njezine suze zalijevale tu strahotu i omogućavale
joj da raste. Leni je privukla majku u zagrljaj, čvrsto ju je držala i gladila po
leđima, baš kao što je mama tako često činila za nju.
Leni nije znala koliko je dugo tako sjedila, držala majku i u glavi iznova
ponavljala užasan prizor koji se dogodio.
Onda je čula da se otac vratio.
Čula je njegove nesigurne korake na trijemu, kako se nespretno muči
otvoriti zasun na vratima. I mama ga je sigurno čula, jer je drhtavo uspuzala
na noge, gurnula Leni u stranu i rekla joj: »Popni se na tavan.«

106
 Knjige.Club Books
Leni je gledala mamu kako ustaje; ispustila je vlažnu, krvavu krpu. Blago
je pljusnula kada je pala na pod.
Vrata su se otvorila. Val hladnoće.
»Vratio si se«, šapnula je mama.
Tata je stajao na ulazu, na licu mu se ocrtavala agonija, oči su mu bile pune
suza. »Moj Bože, Cora«, rekao je promuklo. »Naravno da sam se vratio.«
Pošli su jedno prema drugome.
Tata je pred mamom pao na koljena. Zvuk je bio tako glasan da je Leni
znala kako će sutra imati modrice.
Mama se približila i spustila mu ruke na kosu. Zagnjurio je lice u njezin
trbuh, počeo se tresti i plakati. »Tako mi je žao. Jednostavno te toliko volim...
da me to izluđuje. Izluđuje.« Podignuo je pogled i počeo plakati još jače.
»Nisam to namjeravao.«
»Znam, dušo.« Mama je kleknula, zagrlila ga i njihala naprijed-natrag.
Leni je odjedanput osjetila koliko je krhak njezin svijet, svijet uopće.
Jedva se sjećala onog vremena Prije. Možda ga uopće nije pamtila. Možda su
slike kojih se sjećala - kako je tata diže na ramena, kako cupka latice
tratinčice, kako joj prinosi cvijet zlatice do brade, kako joj čita priču za
spavanje - možda je sve te slike preuzela iz filmova i stopila u neki zamišljeni
život.
Nije znala. Kako bi i mogla? Mama je htjela da Leni odvrati pogled baš kao
što je i sama činila. Da oprosti čak i onda kada je ponuđena isprika bila
tanahna kao najlon udice, koji podjednako lako pukne baš kao što on prekrši
obećanje da će se popraviti.
Godinama, cijeli svoj život, Leni je činila upravo to. Voljela je svoje
roditelje. Iako joj nitko nije rekao, znala je da je taj mrak u njezinom tati nešto
loše, kao i ono što je činio, ali vjerovala je i maminim objašnjenjima: da je tata
bolestan i da mu je žao, da ako ga dovoljno vole, s vremenom će mu biti bolje
i sve će opet biti kao prije.
Jedino što Leni više nije vjerovala u to.
Istina je bila ovakva: zima je tek počela. Hladnoća i tama će još dugo, dugo
potrajati, a one su ovdje gore bile same, zarobljene u toj brvnari s tatom.
Nije bilo policije i nikoga koga biste pozvali da vam pomogne. Sve ovo
vrijeme tata je objašnjavao Leni kako je vanjski svijet opasan. Istina je bila da
je najveća opasnost bila u njezinu vlastitom domu.

107
 Knjige.Club Books

DESETO POGLAVLJE

H ajde, pospanko!« dozvala ju je majka rano sljedećeg jutra. »Vrijeme je za

školu.«
To je zvučalo tako obično, nešto što bi svaka majka rekla svakoj
četrnaestogodišnjoj kćeri, ali Leni je čula poruku iza tih riječi, molim te,
pretvarajmo se da je sve u redu, a to je bio opasan savez.
Mama je htjela uvesti Leni u neki strašan, šutljivi klub kojemu Leni nije
htjela pripadati. Nije se htjela pretvarati da je normalno ono što se dogodilo,
ali tko je bila ona - samo dijete - da bi išta poduzela u vezi s tim?
Leni se odjenula za školu i oprezno se spustila niz ljestve, bojeći se da će
vidjeti oca.
Mama je stajala pokraj stola i držala tanjur palačinki i trake hrskavo
pečene slanine. Desna strana lica bila joj je otečena, a ljubičasta boja
protezala se duž sljepoočnice. Na desnom oku imala je crnu modricu i cijelo
joj je oko nabubrilo i jedva bilo otvoreno.
Leni je osjetila kako u njoj raste bijes; to ju je uznemirilo i zbunilo.
Strah i stid je razumjela. Strah vas je tjerao da pobjegnete i sakrijete se, a
stid da šutite, ali ovaj bijes je želio nešto drugo. Oslobađanje.
»Nemoj«, rekla je mama. »Molim te.«
»Sto nemoj?« upitala je Leni.
»Osuđuješ me.«
Leni je s čuđenjem shvatila da je to istina. Zaista, je osuđivala majku i to
se činilo kao izdaja. Čak je bilo okrutno. Znala je da je tata bolestan. Leni se
sagnula da zamijeni knjigu ispod klimave noge stola.
»To je kompliciranije nego što misliš. On to zapravo ne namjerava učiniti.
Stvarno. A ja ga katkad provociram. Ne radim to namjerno. Nisam glupa.«
Leni je uzdahnula pognute glave. Polako se uspravila i okrenula prema
mami. »Ali sada smo na Aljasci, mama. Ne možemo potražiti pomoć ako je
zatrebamo. Možda bismo trebale otići.« Nije znala da joj je to u glavi sve dok
samu sebe nije čula kako izgovara te strašne riječi. »Još je puno zime pred
nama.«

108
 Knjige.Club Books
»Volim ga. Ti ga voliš.«
Bila je to istina, ali je li to bio pravi odgovor?
»Osim toga, nemamo kamo otići, a nemamo ni novca. Čak da se i želim
vratiti kući podvijena repa, kako bih to učinila? Morale bismo ovdje ostaviti
sve što posjedujemo, pješačiti do grada, naći prijevoz do Homera, a onda
zatražiti moje roditelje da nam poštom pošalju novac za avionsku kartu.
»Bi li nam htjeli pomoći?«
»Možda. Ah pod koju cijenu? A...« Mama je zastala i zadržala dah. »On me
više nikada ne bi primio natrag. Ako bih to učinila. To bi mu slomilo srce. A
nitko me nikada neće voljeti kao što me on voli. Toliko se silno trudi. Vidjela
si kako mu je bilo žao.«
I to je bilo to: tužna istina. Mama ga je previše voljela da bi ga ostavila.
Čak i sada s ovako natučenim i otečenim licem.
Možda je bila istina ono što je uvijek govorila, možda nije mogla disati bez
njega, možda bi bez njegova obožavanja uvenula poput cvijeta u mraku.
Prije nego što je Leni mogla reći: Zar je ljubav zaista takva? otvorila su se
vrata brvnare i unutra je uletio ledeni zrak i kovitlac snijega.
Tata je ušao i zatvorio vrata za sobom. Skinuo je rukavice i počeo dahom
zagrijavati spojene dlanove, a onda je topćući otresao snijeg s mekih čizama
od sobova krzna. Snijeg se nataložio oko njegovih nogu, bijel u jednom časku
prije nego što se otopio u lokvice.
Vunena kapa bila mu je bijela od snijega baš kao i gusti brkovi i brada.
Izgledao je kao pravi planinski čovjek. Traperice kao da su se smrznule na
njemu. »Evo moje male knjižničarke«, rekao je i uputio joj tužan, gotovo
očajnički osmijeh. »Obavio sam jutros tvoje zadatke, nahranio sam piliće i
koze. Mama je rekla da ti je potreban san.«
Leni je vidjela tu njegovu ljubav prema njoj, sjala je kroz kajanje.
Erodirala je njezin bijes, navela je da ponovno sve preispita. Nije želio
povrijediti mamu, nije to namjeravao. Bio je bolestan...
»Zakasnit ćeš u školu«, rekla je mama tiho. »Evo, ponesi doručak sa
sobom.«
Leni je skupila svoje knjige, uzela kutiju za ručak sa slikom Winnie Pooha
i odjenula slojevitu odjeću za izlazak - čizme, kapu od vune mošusnog goveda,
debeli pleteni džemper s indijanskim motivima, rukavice. Pojela je palačinku
punjenu džemom dok je izlazila iz kuće i zakoračila u vanjski bijeli svijet.
Dah joj je izlazio u oblačićima; nije vidjela ništa osim snijega koji je padao
i čovjeka koji je disao pokraj nje. Polako se nazirao i VW kombi, već upaljenog
motora.
Ispružila je ruku u rukavici i otvorila vrata na suvozačevoj strani. Trebalo
joj je nekoliko pokušaja na hladnoći, ali stara metalna vrata napokon su se
109
 Knjige.Club Books
škripeći otvorila. Leni je bacila ruksak i kutiju za ručak na pod, i popela se na
sjedalo od poderanog skaja.
Tata je sjeo za upravljač i pokrenuo brisače. Uključio je i radio koji je
počeo glasno treštati. Bila je to jutarnja emisija postaje Peninsula Pipeline.
Objavljivali su poruke za ljude koji su živjeli daleko u divljini, izvan sustava,
bez telefona i poštanske službe. »... za Mauricea Lavouxa u McCarthyju, majka
ti poručuje da nazoveš brata, jer je bolestan...«
Cijelim putem do škole tata je šutio. Leni se toliko zadubila u svoje misli
da se iznenadila kada je rekao: »Evo nas.«
Podignula je pogled i ugledala pred sobom školu. Zbog brisača zgrada se
pojavljivala u maglovitom lepezastom dijelu prozora, a onda bi nestala.
»Lenora?«
Nije ga htjela pogledati. Željela je biti snažna poput žene pionirke u
prostranstvima Aljaske, koja zna kako preživjeti Armagedon, da mu može
dati do znanja da je ljuta, da time zamahne kao mačem, ali on je ponovno
izgovorio njezino ime glasom punim kajanja.
Pogledala ga je.
Okrenuo se i leđima naslonio na vrata. Na pozadini od snijega i magle,
izgledao je pun života, s crnom kosom, tamnim očima, gustim brkovima i
bradom.
»Bolestan sam, Riđušo. Znaš to. Psihijatri to nazivaju posttraumatski
stresni poremećaj. To je samo puno usranih riječi, ali bljeskovi sjećanja i
noćne more su stvarni. Ne mogu iz glave izbaciti neka stvarno grozna sranja
i to me izluđuje. Naročito sada kada nemamo novca.«
»Opijanje neće pomoći«, rekla je Leni i prekrižila ruke.
»Ne, neće. A ni ovo vrijeme. Žao mi je. Tako mi je prokleto žao. Prestat ću
piti. To se više nikada neće dogoditi. Kunem se time koliko vas obje volim.«
»Stvarno?«
»Više ću se truditi, Riđušo. Obećavam. Volim tvoju mamu kao...« Glas mu
je postao šapat. »Ona je moj heroin. Znaš to.«
Leni je znala da to nije bilo dobro, to nije normalna situacija za jednu
mamu i tatu, uspoređivati svoju ljubav s drogom koja ti može uništiti tijelo,
spržiti mozak i ubiti te. Ali oni su to stalno govorili jedno drugome. Govorili
su to onako kako je Ali McGrow u Ljubavnoj priči rekla da ljubav znači nikada
ne reći žao mi je, kao da je to istina iz evanđelja.
Željela je njegovo kajanje, i da joj budu dovoljni njegov stid i tuga. Željela
je slijediti majčin primjer kao i uvijek. Željela je vjerovati da je ono sinoć bila
neka strašna anomalija i da se nikada neće ponoviti.
Ispružio je ruku i dotaknuo joj hladan obraz. »Znaš koliko te volim.«

110
 Knjige.Club Books
»Da«, rekla je.
»To se više neće dogoditi.«
Morala mu je vjerovati, vjerovati u njega. Kakav bi joj svijet bio bez toga?
Kimnula je i izašla iz kombija. Gazila je kroz snijeg, popela se stubama i ušla
u toplu školu.
Dočekala ju je tišina.
Nitko nije govorio.
Učenici su bili na svojim mjestima, a gospođa Rhodes je na ploči pisala:
Drugi svjetski rat. Aljaska je bila jedina američka država koja je doživjela
invaziju Japanaca. Jedini zvuk u prostoriji bilo je škripanje krede po ploči.
Djeca nisu brbljala, smijuckala se niti su se međusobno gurkala.
Matthew je sjedio u svojoj klupi.
Leni je objesila debeli pleteni džemper na vješalicu pokraj nečije pernate
jakne i toptala je nogama da strese snijeg s čizama. Nitko se nije okrenuo da
je pogleda.
Odložila je kutiju za ručak i pošla prema svojemu mjestu pokraj
Matthewa. »Hej«, rekla je.
On se jedva vidljivo nasmiješio, ali nije ju pogledao u oči. »Hej.«
Gospođa Rhodes okrenula se prema učenicima. Pogled joj je zastao na
Matthewu i smekšao se. Pročistila je grlo. »U redu.
Axle, Matthew i Leni otvorite udžbenik povijesti na 172. stranicu. Ujutro
šestoga lipnja 1942. pet stotina japanskih vojnika napalo je otok Kiska, u
Aleutskom otočju. To je jedina bitka u tom ratu vođena na američkom tlu.
Mnogi su je zaboravili, ali...«
Leni je poželjela uhvatiti Matthewa za ruku ispod klupe, osjetiti utjehu
prijateljskog dodira. Ali što ako se on povuče? Što bi ona tada rekla?
Nije mu se mogla požaliti da se njezina obitelj pokazala krhkom i da se
više ne osjeća sigurno kod kuće, ne nakon onoga što je on proživio.
Možda je to mogla reći prije, dok je život bio drukčiji za oboje, ali ne sada
kad je Matthew bio tako slomljen da nije mogao ni uspravno sjediti.
Zamalo mu je rekla: Bit će bolje, ali onda je vidjela suze u njegovim očima
i zatvorila je usta. Ni jednome od njih sada nisu trebale otrcane fraze.
Trebala im je pomoć.

U SIJEČNJU vrijeme se još pogoršalo. Hladnoća i tama još su više izolirale obitelj
Allbright. Održavanje vatre u peći postalo je prioritet, neprekidan zadatak
dvadeset četiri sata na dan. Svakodnevno su morali cijepati, nositi i slagati
velike količine cjepanica, samo da bi preživjeli.

111
 Knjige.Club Books
I kao da to nije bilo dovoljno stresno, u onim lošim noćima - s noćnim
morama - tata ih je budio usred noći da spakiraju i raspakiraju svoje ruksake
za preživljavanje, da testira njihovu spremnost, da rastave oružje i opet ga
sastave.
Sunce je svaki dan zalazilo u pet popodne i nije se pojavljivao do deset
idućega jutra, dajući im sveukupno šest sati dnevnoga svjetla - i šesnaest sati
mraka. U brvnari, u papirnatim čašama nije nikla nijedna biljka. Tata je
provodio sate nad amaterskim radiom, razgovarajući s Ludim Earlom i
Clydeom, ali kao obitelj ostajali su odvojeni od sve većeg dijela svijeta. Ništa
nije bilo lako - ni donijeti vodu ni nacijepati drva, nahraniti životinje ili ići u
školu.
Ali najgore od svega bilo je kako se brzo praznio podrum. Više nisu imali
povrća: krumpira, luka ni mrkve. Zalihe ribe bile su im pri kraju, a u
spremištu za hranu visio je jedan jedini but soba. Kako nisu jeli ništa drugo
osim bjelančevina, znah su da im meso neće dugo potrajati.
Roditelji su se stalno svađah zbog nedostatka novca i zaliha hrane. Očeva
ljutnja - koju je jedva obuzdavao od pogreba - polako je opet eskalirala. Leni
je osjećala kako se taj bijes širi i zauzima sve više mjesta. Ona i mama oprezno
su se kretale i trudile se da ga ne razljute.
Danas se Leni probudila u mraku, pojela doručak i odjenula se za školu
također u mraku, i stigla u školu još uvijek po mraku. Žmirkavo sunce nije se
pojavilo do deset sati, a kada jest, odašiljalo je zrake krhkog žutog svjetla u
polumračnu učionicu osvijetljenu lanternama i svjetlom vatre iz peći na drva.
Svi su tada malo živnuli.
»Sunčan dan! Meteorolog je imao pravo!« rekla je gospođa Rhodes stojeći
pred razredom. Leni je već dovoljno dugo živjela na Aljasci da zna koliko su
značajni sunčan dan i plavo vedro nebo u siječnju. »Mislim da bismo trebali
izaći iz škole i udahnuti malo zraka, osjetiti sunce na licu. Da si ispušemo
zimsku paučinu iz glave. Isplanirala sam izlet!«
Axle je zastenjao. Mrzio je sve što je imalo veze sa školom. Virio je ispod
dugih crnih šiški. Činilo se kao da nikada ne pere kosu. »Ma dajte... zar ne
možemo jednostavno ranije otići kući? Mogao bih otići pecati na ledu.«
Gospođa Rhodes ignorirala je tinejdžera masne kose. »Vi stariji -
Matthew, Axle i Leni - pomognite manjima navući kapute i staviti im ruksake
na leđa.«
»Neću pomagati«, glatko je odbio Axle. »Neka zaljubljene ptičice sve
naprave.«
Leni su obrazi planuli na taj komentar. Nije pogledala Matthewa.
»Dobro. Kako hoćeš«, rekla je gospođa Rhodes. »Možeš ići kući.«

112
 Knjige.Club Books
Axlea nije trebalo dodatno poticati. Zgrabio je svoju jaknu i izjurio iz
škole.
Leni je ustala i otišla pomoći Marthi i Agnes da navuku jakne. Nitko se
drugi taj dan nije pojavio u školi; očito je putovanje od Medvjeđe uvale bilo
previše naporno.
Okrenula se, vidjela da Matthew stoji pokraj svoje klupe obješenih
ramena, a neoprana mu je kosa pala preko očiju. Prišla mu je, ispružila ruku
i dotaknula flanelski rukav košulje. »Hoćeš da ti donesem jaknu?«
Pokušao se nasmiješiti. »Da. Hvala.«
Donijela mu je kamuflažnu jaknu.
»OK, krenimo ako smo spremni«, rekla je gospođa Rhodes. Povela je
učenike iz škole, u vedar sunčan dan. Prošli su kroz grad i spustili se do luke,
gdje je čekao privezan hidroavion.
Bio je sav ulubljen i trebalo ga je obojiti. Kotrljao se, škripao i zatezao
užad svakim valom nadolazeće plime. Kada su se djeca približila, otvorila su
se vrata aviona i mršav muškarac s čupavom bijelom bradom iskočio je na
mol. Na glavi je imao zgužvanu bejzbolsku kapu i rasparene cipele. Tako im
se široko nasmiješio da su mu se obrazi naborali, a od očiju ostali samo
prorezi.
»Djeco, ovo je Dieter Manse iz Homera. Nekada je bio pilot Pan Ama.
Ukrcajte se«, rekla je gospođa Rhodes. Obratila se Dieteru: »Puno ti hvala na
ovome.« Zabrinuto je pogledala Matthewa. »Potrebno nam je malo razbistriti
glave.«
Muškarac je kimnuo glavom. »Zadovoljstvo mi je, Tica.«
U svojem prethodnom životu Leni ne bi vjerovala da je taj čovjek bio
kapetan Pan Ama. Ali ovdje na sjeveru često se pokazalo da su mnogi ljudi
bili jedno u Vanjskom svijetu, a na Aljasci su postali nešto drugo. Velika
Marge je bila odvjetnica, tužiteljica u jednom velikom gradu, a sada se
tuširala u praonici rublja i prodavala gume. Natalie je predavala ekonomiju
na sveučilištu da bi sada bila kapetanica na vlastitom ribarskom brodu.
Aljaska je bila puna neočekivanih ljudi - poput žene u Anchor Pointu, koja
je živjela u starom školskom autobusu i čitala iz dlanova. Govorilo se da je
nekoć bila policajka u New Yorku. Sada je hodala naokolo s papigom na
ramenu. Svi su ovdje imali dvije priče: život prije i život sada. Ako ste se htjeli
moliti nekom uvrnutom bogu, živjeti u školskom autobusu ih vjenčati se s
guskom, nitko vam na Aljasci nije prigovarao. Nikoga nije bilo briga što na
trijemu držite stari auto, a kamoli hrđavi hladnjak. Ovdje ste mogli živjeti
kako ste htjeli. Leni se sagnula i ušla u avion. Sjela je u srednji red i zakopčala
sigurnosni pojas. Gospođa Rhodes sjela je do nje. Matthew je prošao pokraj
njih spuštene glave, ne gledajući ih.

113
 Knjige.Club Books
»Tom kaže da Matthew malo govori«, rekla je gospođa Rhodes nagnuvši
se prema Leni.
»Ne znam što mu treba«, rekla je Leni i okrenula se. Vidjela je kako
Matthew sjeda na sjedalo i čvrsto zateže i zakopčava pojas.
»Prijateljica«, rekla je gospođa Rhodes, ali to je bio glup odgovor. Tipičan
za odraslu osobu. Očit. Ali što bi ta prijateljica trebala reći?
Ušao je i pilot, zavezao se na sjedalu, stavio na glavu slušalice i upalio
motor. Leni je čula Marthu i Agnes kako se hihoću na sjedalu iza nje.
Motor hidroaviona je zabrujao, a metal je zazvečao svuda oko njih. Valovi
su zapljusnuli plovke za slijetanje.
Pilot je govorio nešto o jastucima na sjedalima i što treba učiniti u slučaju
neplaniranog slijetanja na vodu.
»Čekajte. To znači pad aviona. On govori što napraviti u slučaju nesreće«,
rekla je Leni osjećajući kako je hvata panika.
»Sve će biti dobro«, rekla je gospođa Rhodes. »Ne možeš živjeti na Aljasci
i bojati se malih aviona. To je naš način prijevoza.«
Leni je znala da je to točno. Prohodne ceste dopirale su do malog broja
mjesta u toj državi i zato su tu brodovi i avioni bili važni. Zimi su prostranstva
Aljaske bila povezana smrznutim rijekama i jezerima. Ljeti ih je sva ta voda
odvajala i izolirala. Mali avioni bili su nužni ako ste htjeli nekamo putovati.
Ipak, Leni nije prije letjela avionom, koji joj se kao prijevozno sredstvo činio
potpuno nestabilnim i nepouzdanim. Čvrsto se uhvatila za rukohvate sjedala.
Pokušala je odagnati strah dok je avion jurio pokraj valobrana, jako zazvečao
i počeo se dizati u nebo. Postalo joj je mučno kada se avion nagnuo, ali brzo
se ispravio. Leni je držala oči zatvorenima. Da ih je otvorila, znala je da bi
vidjela stvari koje je plaše: vijke koji bi mogli iskočiti, prozore koji bi mogli
napuknuti, planine na koje bi se mogli srušiti. Sjetila se kako je prije
nekoliko godina avion pao u Andama. Preživjeli su postali kanibali.
Prsti su je boljeli, koliko je jako stezala naslon za ruke.
»Otvori oči«, rekla je gospođa Rhodes. »Vjeruj mi.«
Otvorila je oči i odmaknula s lica uvojke koji su vibrirali.
Kroz krug od pleksiglasa ugledala je svijet kakav nikada prije nije vidjela.
Plav, crn, bijel i ljubičast. S te visine geografska povijest Aljaske oživjela je
pred njom; vidjela je njezino silovito rađanje - erupcije vulkana Mounts
Redoubt i Augustine; planinski vrhunci izdizali su se iz mora, a plavi ledenjaci
su ih erodirali; rijeke odlomljenog leda oblikovale su fjordove. Vidjela je
Homer, šćućuren na komadiću zemlje između visokih litica od pješčenjaka,
snijegom pokrivenih polja i Spita koji je kao prst stršao u zaljev. Ledenjaci
su stvorili sav taj krajolik. Izrezbarili su ga i nezaustavljivo prošli
njime, izdubili su duboke zaljeve ostavljajući planine sa svake strane.

114
 Knjige.Club Books
Boje su bile spektakularne, prožimajuće. Na dragoj strani plavoga zaljeva,
kao iz bajke uzdizala se planina Kenai s nazubljenim vrhuncima koji su stršali
uvis stremeći u modro nebo. Na nekim mjestima strmi obronci ledenjaka bili
su svijetloplavi poput crvendaćevih jaja.
Planine su se prostirale u daljinu i gutale horizont. Isprekidani bijeli
vrhunci bili su prošarani crnim usjecima i tirkiznim ledenjacima. »Ah«, rekla
je približivši se još više k prozora. Letjeli su vrlo blizu vrhova planina.
A onda su se počeli lagano spuštati prema jednom manjem zaljevu. Snijeg
je sve prekrivao, svjetlucao je na plaži, stvrdnut u led, ali i topeći se u
bljuzgavicu neposredno uz vodu. Njihov je avion napravio zaokret, nagnuo se
bočno, opet se dignuo u zrak i preletio preko gustog bijelog šumarka. Vidjela
je golemog soba kako ide prema zaljevu.
Nalazili su se nad jednom uvalom i brzo se spuštali.
Ponovno se čvrsto uhvatila naslona za ruku, i zatvorila oči pripravna za
ono najgore.
Prizemljili su se uz mukli udarac, a valovi su zapljusnuti plovke. Pilot je
ugasio motor, iskočio iz aviona zagazivši u ledeno hladnu vodu i odvukao
hidroavion malo više na obalu. Tamo ga je zavezao za srušeno deblo.
Bljuzgavica mu je plutala oko gležnjeva.
Leni je pažljivo izašla iz aviona (ovdje na sjeveru ništa nije bilo opasnije
nego smočiti se zimi). Hodala je duž plovka i skočila na bljuzgavicu plaže.
Matthew je išao odmah iza nje.
Gospođa Rhodes na obali je okupila svoje malobrojne učenike. »OK,
djeco. Najmanji idu sa mnom i popet ćemo se preko onog grebena. Matthew,
ti i Leni idite sami u istraživanje. Zabavite se.«
Leni se osvrnula oko sebe. Osjetila je koliko je to mjesto lijepo i
veličanstveno. Tu je vladao sveobuhvatni mir; nije bilo ljudskih glasova,
odjeka koraka, nije bilo smijeha ni brujanja automobilskih motora. Prirodni
je svijet ovdje bio najglasniji, disanje plime preko velikog kamenja,
zapljuskivanje vode oko avionskih plovaka, udaljeno glasanje morskih
lavova što su ležali na nekoj stijeni dok su iznad njih kružili i kričali galebovi.
Malo dalje od ledom okovane obale morska je voda bila prekrasna, onako
plava kako je Leni zamišljala plavetnilo Karipskog mora. Snježna obala bila
je ukrašena golemim crnim stijenama s bijelim kapicama od snijega. Nad
njima su se nadvili bijeli planinski vrhunci. Visoko gore Leni je primijetila
raštrkane točkice boje slonovače, na nemoguće strmim obroncima kretale su
se planinske koze. Izvadila je iz džepa posljednju, dragocjenu rolu filma.
Jedva je dočekala napraviti nekoliko snimaka, ali morala je biti štedljiva
s filmom.

115
 Knjige.Club Books
Gdje da počne? Od ledom okovanih stijena na plaži, koje su izgledale kao
biserje? Od smrznutih grančica paprati koje rastu iz crne klade u snijegu? Od
tirkizne vode? Okrenula se prema Matthewu da mu nešto kaže, ali on se već
udaljio.
Skroz se okrenula, osjetila kako joj se ledena voda prelila preko čizama, i
ugledala Matthewa dalje niz plažu. Stajao je sam i prekrižio ruke na grudima.
Skinuo je pernatu jaknu i spustio je na zemlju; ležala je tek nekoliko
centimetara od vode što je nadolazila. Kosa ga je šibala po licu.
Krenula je kroz plićak prema njemu i ispružila ruke. »Matthew, moraš
odjenuti jaknu. Hladno je...«
S trzajem se odmaknuo od njezina dodira i zateturao. »Makni se od
mene«, rekao je oštro. »Ne želim da vidiš...«
»Matthew?« Uhvatila ga je za ruku i prisilila da je pogleda. Oči su mu bile
crvene od suza.
Odgurnuo ju je. Zateturala je natraške, spotaknula se na komad
naplavljenog drveta i pala.
To se dogodilo tako brzo da je ostala bez daha. Ostala je ležati na
smrznutom kamenju nedaleko od hladnih valića koji su zapljuskivali obalu.
Zagledala se uvis u Matthewa. Osjećala je oštru bol u laktu.
»O, Bože«, rekao je. »Jesi li dobro? Nisam to htio učiniti.«
Leni je ustala i gledala ga. Nisam to htio učiniti. Iste je riječi čula od svojega
oca.
»Nešto nije u redu sa mnom«, rekao je Matthew drhtavim glasom. »Tata
okrivljuje mene, ne mogu spavati, a bez mame kuća je tako tiha da želim
vrištati.«
Leni nije znala što bi mu odgovorila.
»Imam noćne more... o mami. Vidim joj lice, pod ledom... vrišti... ne znam
što učiniti. Nisam htio da saznaš za to.«
»Zašto?«
»Želim da sam ti drag. Ti si katkad jedina stvar... Ah, sranje... zaboravi...«
Odmahnuo je glavom i opet počeo plakati. »Ja sam gubitnik.«
»Nisi. Samo ti je potrebna pomoć«, rekla je. »Kome ne bi bila potrebna?
Nakon onoga što si proživio.«
»Moja teta iz Fairbanksa želi da dođem živjeti s njom. Smatra da bih
trebao igrati hokej, naučiti letjeti i otići psihijatru. Tamo bih živio zajedno s
Aly. Osim ako...« Pogledao je Leni.
»Znači ideš u Fairbanks«, rekla je tiho.
Teško je uzdahnuo. Shvatila je kako je to već dogovoreno i da je on sve
vrijeme čekao da joj to kaže. »Nedostajat ćeš mi.«

116
 Knjige.Club Books
Odlazio je.
Na tu je pomisao osjetila kako joj bol i tuga razdiru grudi. Silno će joj
nedostajati, ali trebao je pomoć. Po svojem je ocu znala što noćne more, tuga
i nedostatak sna mogu učiniti čovjeku, kakva to može biti toksična
kombinacija. Kakva bi bila prijateljica da joj je više stalo do sebe nego do
njega?
Htjela mu je uzvratiti riječima I ti ćeš meni nedostajati, ali čemu? Riječi
nisu pomagale.

KADA JE MATTHEW OTIŠAO, siječanj je postao još mračniji. Hladniji.

»Leni, molim te, postavi stol za večeru«, zamolila je mama jedne posebno
hladne i olujne noći, kada se vjetar zubima i noktima trudio ući u kuću, a
snijeg je vani gusto padao. Mama je u tavici od lijevanog željeza pržila
konzervirani mesni odrezak i pritiskala ga kuhačom. Dvije ploške mesnog
odreska za troje ljudi. To je bilo sve što je imala.
Leni je odložila udžbenik društvenih znanosti9 i pošla u kuhinju, jednom
okom prateći što radi tata. Koračao je duž stražnjeg zida, stišćući i otvarajući
šake, pogrbljenih ramena i mrmljajući si nešto u bradu. Ruke su mu bile
žilave i tanke, a trbuh upao ispod zamrljane termo potkošulje.
Snažno se dlanom udario u čelo i promrmljao nešto nerazumljivo.
Leni je zaobišla stol i krenula u malu kuhinju.
Zabrinuto je pogledala mamu.
»Što si rekla?« upitao je tata stvorivši se iza Leni. Nadvio se nad nju.
Mama je kuhačom pritisnula krišku mesnog odreska. Iskočio je mjehurić
masnoće i pao joj na zapešće. »Joj! Prokletstvo!«
»Je li to vas dvije razgovarate o meni?« oštro je upitao tata.
Leni je nježno uhvatila oca za ruku i povela ga do stola.
»Majka ti je govorila o meni, zar ne? Što je rekla? Je li spomenula Toma?«
Leni je izvukla stolicu i lagano ga gurnula da sjedne. »Govorila je o večeri,
tata. To je sve.« Napravila je korak kao da će se udaljiti. Zgrabio ju je za ruku
i povukao tako snažno da je zateturala prema njemu. »Ti me voliš, zar ne?«
Leni se nije svidjelo to naglašavanje riječi. »I mama i ja te obje volimo.«
Kao na znak, mama se pojavila i spustila mali tanjur s mesnim odreskom
pokraj emajlirane zdjele Thelmina graha zapečenog sa smeđim šećerom.
Mama se sagnula, poljubila tatu u obraz i dlanom mu obuhvatila lice.

9
U američkom obrazovnom sustavu, predmet koji obuhvaća povijest, zemljopis, političke
znanosti, te ponešto filozofije i psihologije.

117
 Knjige.Club Books
To ga je smirilo, taj dodir. Uzdahnuo je i pokušao se osmjehnuti. »Fino
miriše.«
Leni je sjela na svoje mjesto i počela servirati. Sebi je natočila čašu
razvodnjenog mlijeka u prahu.
Mama je sjela nasuprot Leni, počela prebirati i gurkati grah po tanjuru,
sve vrijeme pogledavajući tatu. Opet si je nešto mrmljao u bradu. »Ernt,
moraš nešto pojesti.«
»Ne mogu jesti ovo smeće.« Zamahnuo je rukom i gurnuo tanjur tako da
je odletio na pod.
Skočio je na noge, udaljio se od stola brzim koracima, zgrabio jaknu s
kuke na zidu i izletio iz kuće. »Nemam prokletog mira«, rekao je izlazeći iz
brvnare. Zalupio je vratima. Trenutak poslije čule su paljenje motora i kombi
koji se udaljava.
Leni je pogledala preko stola.
»Jedi«, rekla je mama i sagnula se da pokupi tanjur i staklo s poda.
Poslije večere stajale su jedna uz drugu dok su prale i brisale posuđe i
spremale ga na police na zidu.
»Hoćeš igrati jamb?« upitala je Leni kada su završile. U pitanju je bilo
podjednako malo oduševljenja koliko i u majčinu tužnom kimanju glave.
Sjele su za stol i igrale tako dugo dok su se obje mogle pretvarati.
Leni je znala da obje čekaju zvuk povratka kombija u dvorište. Da su
zabrinute. Da se pitaju što je gore: kad je prisutan kod kuće ili kada ga nema.
»Sto misliš, gdje je?« upitala je Leni kad joj se učinilo da su prošli sati.
»Kod Ludog Earla, ako je uspio doći dotamo. Ili u Ritajućem losu, ako su
ceste u vrlo lošem stanju.«
»Pije«, rekla je Leni.
»Pije.«
»Možda bismo trebale...«
»Nemoj«, rekla je mama. »Samo idi na spavanje. OK?« Opustila se na
stolici i zapalila jednu od dragocjenih posljednjih cigareta.
Leni je pokupila kockice, kartice za bilježenje rezultata i mali šejker od
žute umjetne kože, i sve to spremila je u crvenu kutiju.
Popela se ljestvama na tavan i uvukla u vreću za spavanje ne potrudivši
se čak ni da opere zube. Čula je dolje mamu kako korača po sobi amo-tamo.
Leni se zakotrljala postrance da dosegne papir i olovku. Otkada je
Matthew otišao, napisala mu je nekoliko pisama, koja je Velika Marge poslala
poštom. Matthew je redovito odgovarao, kratke bilješke o novom hokejskom
timu i kako je ići u školu koja ima čak i sportske ekipe. Rukopis mu je bio tako
loš da ga je ona jedva dešifrirala. Nestrpljivo je čekala svako pismo i odmah
118
 Knjige.Club Books
bi ga otvorila čim bi stiglo. Svako je čitala nekoliko puta poput detektiva,
tražeći znakove i naznake emocija. Ni ona ni Matthew nisu znali što bi rekli,
kako se koristiti nečim tako impersonalnim kao što su riječi i kako da njima
stvore most između svojih odvojenih života. Ali nastavili su pisati. Još nije
znala kako se on osjeća zbog sebe samoga, ili zbog preseljenja i gubitka
majke, ali znala je da misli na nju, Leni. To je bilo i više nego dovoljno za
početak.

Dragi Matthew,
danas smo u školi učili o zlatnoj groznici u Klondikeu. Gospođa
Rhodes je čak spomenula tvoju baku kao primjer kakva vrsta žena je
krenula na sjever, gotovo bez ičega i zatekla...

Čula je vrisak.
Leni se izvukla iz vreće za spavanje i napola kliznula niz ljestve.
»Nešto je vani«, rekla je mama izlazeći iz spavaće sobe s lanternom u ruci.
Pri njezinu svjetlu izgledala je divlja, blijeda.
Čulo se zavijanje vuka. Zvuk se probijao kroz tamu.
U blizini.
Drugi mu je vuk odgovorio.
Koze su na to zameketale. Bio je to strašan vrisak koji je zvučao poput
ljudskog.
Leni je skinula pušku sa zida i krenula prema vratima.
»Ne!« povikala je mama i povukla je natrag. »Ne možemo ići tamo. Mogli
bi i nas napasti.«
Odmaknule su zavjese i otvorile prozor. Udario ih je val hladnoga zraka.
Tanak mjesečev srp obasjavao je dvorište, slabo i nedovoljno, ali ipak su
mogle vidjeti kretanje. Odraz svjetla na srebrnom krznu, žute oči, očnjake.
Vukovi su u čoporu krenuli prema oboru za koze.
»Odlazite odavde!« viknula je Leni. Uperila je pušku i naciljala prema
pokretu koji je vidjela. Opalila je.
Pucanj je snažno odjeknuo. Jedan je vuk zacvilio.
Opalila je još nekoliko puta. Čula je metke kako udaraju u stabla, jedanput
je zazvečao i metal.
Koze su bez prestanka vrištale i meketale.

TIŠINA.
Leni je otvorila oči i shvatila da leži na trosjedu, a mama pokraj nje.

119
 Knjige.Club Books
Vatra se ugasila.
Drhteći je odgurnula pokrivače od vune i krzna i ponovno zapalila vatru.
»Mama, probudi se«, rekla je Leni. Obje su na sebi imale više slojeva
odjeće, ali kada su sinoć naposljetku zaspale, bile su tako iscrpljene da su
zaboravile na vatru. »Moramo izaći i provjeriti stanje vani.«
Mama je sjela. »Izaći ćemo kada se razdani.«
Leni je pogledala na sat. Šest ujutro.
Nekoliko sati poslije kada je zora napokon nevoljko obasjala krajolik,
Leni je navukla bijele krznene čizme, uzela je pušku s kuke pokraj vrata i
napunila je. Puška je glasno škljocnula kad ju je sklopila.
»Ne želim ići tamo«, rekla je mama. »A ni ti nećeš ići sama, Annie Oakley.«
Blijedo se nasmiješila, navukla čizme i zimsku jaknu i odmah povukla na
glavu krznom obrubljenu kapuljaču. Napunila je drugu pušku i stala uz Leni.
Leni je otvorila vrata i zakoračila na snijegom pokriveni trijem sve
vrijeme držeći pušku ispred sebe.
Svijet je bio bjelina na bijelome. Snijeg je padao. Sve je bilo prigušeno, bez
zvukova.
Krenule su preko trijema i spustile se stubama.
Leni je namirisala smrt prije nego što ju je vidjela.
Pokraj srušenog obora za koze snijeg je bio prošaran krvlju. Potporne
grede i vrata bili su srušeni i slomljeni. Izmet je bio posvuda, u tamnim
gomilicama, pomiješan s krvlju i crijevima. Krvavi tragovi vodili su u šumu.
Uništeno. Sve. Obori, kokošinjac. Nije ostala ni jedna životinja, čak nisu
ostali ni komadi.
Zurile su u sve to uništeno dok mama nije rekla: »Ne smijemo ostati ovdje
vani. Miris krvi privući će grabežljivce.«

120
 Knjige.Club Books

JEDANAESTO POGLAVLJE

N a cesti s majkom, dok su pješačile i držale se za ruke, Leni se osjećala kao

astronaut koji se kreće kroz negostoljubiv bijeli krajolik. Čula je samo
svoje disanje i njihove korake. Pokušala je uvjeriti mamu da se zaustave ili
kod Walkerovih ili kod Velike Marge, ali mama je nije htjela poslušati. Nije
htjela priznati ono što se dogodilo.
U gradu je sve bilo tiho. Drvena obalna promenada postala je šetnica od
leda i snijega. Sige su visjele s krovova kuća i sve je bilo prekriveno snijegom.
U luci su valovi zapjenjenih kresta bacali brodice s jedne strane na drugu i
zatezali užad kojima su bile svezane.
Ritajući los je već - ili još - bio otvoren. Svjetlo je sipilo kroz žućkaste
prozore. Ispred je bilo parkirano nekoliko automobila - kamioneti, snježni
skuteri.
Leni je laktom dotaknula mamu i glavom pokazala na VW kombi parkiran
pokraj saluna.
Nijedna od njih nije se pokrenula. »Neće mu biti drago kada nas vidi«,
rekla je mama.
Blago rečeno, pomislila je Leni.
»Možda bismo se trebale vratiti kući«, rekla je mama drhteći.
Na drugoj strani ulice otvorila su se vrata trgovine mješovite robe i Leni
je začula cilik zvonca na vratima.
Izašao je Tom Walker noseći veliku kutiju punu namirnica. Ugledao ih je
i zastao.
Leni je bila bolno svjesna kako ona i mama izgledaju. Stajale su u snijegu
do koljena, lica ružičastih od hladnoće, a vunene kape na glavama bile su im
prekrivene snijegom i zaleđene. Nitko nije hodao pješice po takvom
vremenu. Gospodin Walker je spustio kutiju u stražnji dio svojega kamioneta
i gurnuo je skroz do kabine. Za njim je iz trgovine izašla i Velika Marge. Leni
je vidjela kako su se njih dvoje pogledali, namrštili, a onda krenuli prema njoj
i marni.
»Hej, Cora«, rekla je Velika Marge. »Vas dvije ste izašle po lošem danu.«

121
 Knjige.Club Books
Mama je drhtala od zime, zubi su joj cvokotali. »Sinoć su kod nas bili
vukovi. N-ne z-znam koliko njih. Z-zaklali su nam sve koze i piliće, srušili obor
i k-kokošinjac.«
»Je li Ernt ustrijelio kojeg? Treba li vam pomoć da ih oderete? Njihove
kože su vrijedne...«
»N-ne«, rekla je mama. »Bio je mrak. Došla sam... naručiti još pilića.«
Pogledala je Veliku Marge. »Kada sljedeći put ideš u Homer, Marge. Trebam i
rižu i grah, ali... nemamo novca. Možda bih mogla prati rublje. Ili krpati.
Dobra sam s iglom i koncem.«
Leni je vidjela kako se lice Velike Marge zategnulo i čula je kako govori
ispod glasa. »Ostavio vas je same, a napali su vas vukovi. Mogle ste poginuti.«
»Bile smo dobro. Nismo izlazile«, rekla je mama.
»Gdje je on sada?« upitao je tiho gospodin Walker.
»N-ne znamo«, lagala je mama.
»U Ritajućem losu«, rekla je Velika Marge. »Tamo je VW kombi.«
»Tome, nemoj«, rekla je mama, ali bilo je prekasno. Gospodin Walker već
se udaljio i velikim je koracima grabio niz ulicu. Pod nogama mu je prštao
snijeg.
Dvije žene i Leni požurile su za njim, klizeći i padajući na ledu.
»Tome, nemoj«, rekla je mama.
Snažno je potegnuo i otvorio vrata saluna. Leni je odmah osjetila miris
vlažne vune, neopranih tijela, duhana i spaljenog drveta.
Unutra je bilo najmanje pet muškaraca, ne brojeći pogrbljenog, krezubog
barmena. Bilo je i bučno: ruke su udarale po stolovima od drvenih bačava,
radio na baterije treštao je svirajući »Bad, Bad Leroy Brown«, svi su muškarci
istodobno govorili.
»Da, da, da«, govorio je Ludi Earl, a oči su mu bile staklene. »Prvo što će
oni učiniti bit će da preuzmu banke.«
»A nama će oteti našu zemlju«, pijano je mumljao Clyde.
»Moju p-prokletu zemlju neće uzeti.« To je rekao njezin tata. Stajao je
ispod jedne viseće lanterne, nesigurno se njihao na nogama, oči su mu bile
podlivene krvlju. »Nitko ne uzima ništa što pripada meni.«
»Ernt Allbright, ti govno jedno«, prosiktao je gospodin Walker.
Tata je zateturao i okrenuo se. Pogledom je prelazio od gospodina
Walkera do mame. »Dovraga, što je?«
Gospodin Walker je pojurio naprijed rušeći pritom stolice. Ludi Earl mu
se brzo maknuo s puta. »Čopor vukova ti je sinoć napao imanje, Allbright.
Vukovi«, ponovio je.
Tata je pogledao mamu. »Vukovi?«
122
 Knjige.Club Books
»Zbog tebe će ti obitelj stradati«, rekao je gospodin Walker.
»Slušaj...«
»Ne. Ti slušaj«, rekao je gospodin Walker. »Nisi prvi žutokljunac koji je
došao ovamo, a da prokleto nema pojma što treba činiti. Nisi čak ni najgluplji,
ni približno. Ali muškarac koji se ne brine za svoju ženu...«
»Ti, Tome, nemaš pravo ništa govoriti o tome kako se treba brinuti da ti
žena bude na sigurnom, zar ne?« rekao je tata.
Gospodin Walker je uhvatio tatu za uho i potegnuo tako jako da je ovaj
jauknuo poput djevojčice. Izvukao je tatu iz smrdljivog bara na ulicu. »Trebao
bih te šutati u guzicu oko cijelog bloka zgrada«, rekao je gospodin Walker
oštro.
»Tome«, preklinjala ga je mama. »Molim te. Nemoj još pogoršavati stvar.«
Gospodin Walker je zastao. Okrenuo se. Vidio je mamu kako stoji
preplašena, skoro u suzama, a Leni je vidjela njega kako se povlači s ruba
bijesnog ponora. Nikada prije nije vidjela muškarca da to čini.
Umirio se, namrštio, a onda promrmljao nešto ispod glasa i odvukao tatu
do kombija. Otvorio je vrata i podignuo tatu kao da je dijete. Gurnuo ga je na
suvozačevo sjedalo. »Prava si sramota.«
Zalupio je vratima i prišao mami.
»Hoćeš li biti dobro?« čula ga je Leni kako pita.
Mama je nešto prošaptala što Leni nije čula, ali učinilo joj se da je
gospodin Walker šapnuo: ubit ću ga, a mama je odmahnula glavom.
Gospodin Walker ju je dotaknuo po nadlaktici, jedva na djelić sekunde, ali
Leni je vidjela.
Mama mu se nesigurno nasmiješila i rekla: »Leni, uđi u kombi.« Nije
odvajala pogled od njega.
Leni ju je poslušala i učinila kako joj je rečeno.
Mama se popela na vozačevo mjesto i pokrenula kombi.
Cijelim putem kući Leni je vidjela kako u tati raste bijes, vidjela je to po
tome kako su mu se nosnice povremeno širile, po načinu kako je stiskao šake,
čula je to u riječima koje nije izgovorio.
On je bio čovjek koji je govorio, naročito u posljednje vrijeme, naročito
zimi, uvijek je imao nešto za reći. Sada su mu usne bile čvrsto stisnute.
Leni se osjećala kao uže namotano oko dvokuke, koje vjetar zateže i vuče,
a ono škripi opirući se i klizeći. Ako uže nije savršeno zavezano, sve će se
razmotati, biti potrgano, možda će vjetar u svojemu bijesu iščupati dvokuku
iz postolja.
Tatino uho još je bilo ružičasto, kao da je opečeno, na mjestu gdje ga je
gospodin Walker uhvatio, izvukao iz saluna i ponizio.

123
 Knjige.Club Books
Leni nikada nije vidjela da se itko tako ponaša prema njezinu ocu i znala
je da će se to morati vraški platiti.
Kombi se uz trzaj zaustavio pred njihovom kućom i lagano se zanio u
snijegu.
Mama je ugasila motor, a tišina kao da se razmahala, postala je teža bez
brujanja motora koji je skrivao makar koji sloj njezine dubine.
Leni i mama brzo su izašle iz kombija, a tata je ostao sjediti, sam.
Dok su prilazile kući, opet su vidjele štetu koju su napravili vukovi. Snijeg
je sve prekrivao, kao da ga je netko šakom nabacao na stupove i daske. Žičana
mreža ležala je zapetljana na hrpi. Vrata su bila napola otvorena. Mjestimice,
u udubinama korijenja, ali i na deblima vidjela se krv, koja je sada postala
ružičasti led, i smrznute grudice usirene krvi. Vidjelo se i nekoliko šarenih
pera.
Mama je uhvatila Leni za ruku i povela je preko dvorišta u brvnaru.
Zatvorila je vrata za njima.
»On će te povrijediti«, rekla je Leni.
»Tvoj tata je ponosan čovjek. Biti ponižen na taj način...«
Sljedeće sekunde vrata su se s treskom otvorila. Tata je tamo stajao, očiju
sjajnih od alkohola i bijesa.
Prešao je kroz sobu brže nego što je Leni stigla udahnuti. Zgrabio je
mamu za kosu i tako je jako udario u čeljust da je odletjela u zid i pala na pod.
Leni je vrisnula i poletjela na njega, stisnuvši ruke i prste u kandže.
»Ne, Leni!« viknula je mama.
Tata je uhvatio Leni za ramena i jako je protresao. Zgrabio ju je za kosu i
povukao preko sobe. Noge su joj zapele za tepih, ali on ju je gurnuo van na
hladnoću.
Zalupio je vratima.
Leni se bacila na vrata, udarala je u njih tijelom sve dok u njoj više nije
bilo snage. Pala je na koljena ispod krova koji je natkrivao dio trijema.
Unutra je čula da nešto puca, lomi se, a onda vrisak. Htjela je pobjeći,
dovesti pomoć, ali to bi samo još sve pogoršalo. Za njih nije bilo pomoći.
Leni je zaklopila oči i molila se Bogu o kojemu je nitko nikad nije
poučavao.
Čula je otključavanje vrata. Koliko je vremena prošlo?
Nije znala.
Sva promrzla Leni se nespretno uspravila na noge i ušla u kuću.
Unutra je sve izgledalo kao ratna zona. Slomljena stolica, na podu
smrskani komadići stakla, trosjed sav poprskan krvlju.

124
 Knjige.Club Books
Mama je izgledala još gore.
Leni je prvi put pomislila: On bi je mogao ubiti.
Ubiti je.
Morale su pobjeći. Odmah.

LENI JE OPREZNO PRIŠLA majci, plašeći se da će se mama svakog časa srušiti na

pod. »Gdje je tata?«
»Onesvijestio se. U krevetu. Htio me kazniti...« Posramljeno se okrenula
od Leni. »Idi i ti u krevet.«
Leni je prišla kukicama pokraj vrata i uzela maminu jaknu i čizme. »Evo,
odjeni se toplo.«
»Zašto?«
»Samo to napravi.« Leni se tiho kretala po kući i provukla se kroz zavjesu
od perlica. Srce joj je lupalo poput čekića dok se ogledala i vidjela ono po što
je došla.
Ključeve. Maminu torbicu. Iako u njoj više nije bilo novca.
Sve je to uzela i htjela izaći, ali onda je stala i opet se okrenula.
Pogledala je tatu. Ležao je potrbuške gol na krevetu, a stražnjica mu je
bila pokrivena dekom. Ožiljci od opekotina su se naborali i kao da su mu
zatezali ramena i ruke. U polumraku koža mu je bila plavkasta poput lavande.
Jastuk je bio umrljan krvlju.
Ostavila ga je tamo i vratila se u dnevnu sobu, gdje je mama stajala, pušila
i izgledala kao da ju je netko izmlatio palicom.
»Dođi«, rekla je Leni. Uzela ju je za ruku i nježno je, ali uporno povukla.
Mama je upitala: »Kamo idemo?«
Leni je otvorila vrata, lagano gurnula mamu van, a onda uzela jedan od
onih ruksaka s opremom za preživljavanje koji su uvijek stajali pokraj vrata.
Bili su nečujna oda onom najgorem što se može dogoditi, podsjetnik da su
pametni ljudi uvijek pripravni.
Leni ga je podignula na rame i probijajući se kroz vjetar i snijeg, pošla za
majkom prema kombiju. »Uđi«, rekla je nježno.
Mama se popela na vozačevo mjesto i uključila je motor. Dok se kombi
zagrijavao, tupo je pitala: »Kamo idemo?«
Leni je bacila veliki ruksak u stražnji dio kombija. »Odlazimo, mama.«
»Što?«
Leni se popela na suvozačevo sjedalo. »Ostavljamo ga prije nego što te
ubije.«

125
 Knjige.Club Books
»Ah. To. Ne.« Mama je odmahnula glavom. »On to nikada ne bi učinio. Voli
me.«
»Mislim da ti je slomio nos.«
Mama je sjedila još minutu, pognute glave. Onda je polako ubacila kombi
u brzinu i pošla prema kolnom prilazu. Prednja svjetla bila su usmjerena
prema putu koji je vodio odatle.
Mama je počela tiho plakati, onako kako je obično činila, kao da je mislila
da Leni neće primijetiti. Dok su se vozile kroz šumarak, neprestano je
pogledavala u retrovizor i brisala suze. Kada su stigle do glavne ceste, počeo
je opet puhati jak vjetar. Mama je pažljivo vozila nastojeći da kombi ne
prokliže na cesti prekrivenoj snijegom.
Prošle su pokraj ulaza na imanje Walkerovih i nastavile dalje.
Na sljedećem zavoju vjetar je tako jako zahvatio kombi da se vozilo
zanijelo. Slomljena grana udarila je u vjetrobransko staklo, na sekundu
zapela za brisač udarajući gore-dolje prije nego što je odletjela, a onda se
pred njima pojavio divovski los koji je na zavoju prelazio cestu.
Leni je vrisnula u znak upozorenja, ali znala je da je prekasno. Morale su
ili udariti u losa ih naglo skrenuti. Udarac u takvu veliku životinju uništio bi
kombi.
Mama je okrenula upravljač i dignula nogu s papučice gasa.
Kombi, koji nikad nije bio dobar na snijegu, krenuo je u dugu i sporu
piruetu.
Leni je vidjela losa dok su klizile pokraj njega - golema mu je glava bila
tek nekoliko centimetara od njezina prozora, a nosnice su mu se širile.
»Drži se«, vrisnula je mama.
Udarile su u rubni nanos snijega uz cestu i preokrenule se; kombi je
napravio premet preko krova, odletio s ceste i pao popraćen zvukom
škripanja metala.
Leni je sve oko sebe vidjela u djelićima - drveće što je stajalo naopačke,
padinu brijega pod snijegom, slomljene grane.
Glavom je udarila u prozor.
Kada se osvijestila, prvo što je primijetila bila je tišina. Zatim bol u glavi i
okus krvi u ustima. Mama je sjedila klonula pokraj nje; obje su bile na
suvozačevu sjedalu.
»Leni? Jesi li dobro?«
»Mislim... da jesam.«
Čula je šištanje - nešto se pokvarilo u motoru - i cvileći zvuk metala koji
se slijegao.

126
 Knjige.Club Books
Mama je rekla: »Kombi leži postrance. Mislim da smo na čvrstom tlu, ali
mogao bi se još niže otklizati.«
Još jedan način na koji možete umrijeti na Aljasci. »Hoće li nas netko
naći?«
»Nitko nije vani po ovakvom vremenu.«
»Čak i da jest, ne bi nas ovdje vidjeli.«
Leni se oprezno pomaknula i počela pipati naokolo tražeći teški ruksak.
Kada ga je našla, počela je u njemu tražiti naglavnu svjetiljku. Namjestila ju je
na glavu i uključila. Svijetlila je previše žućkasto, nestvarno. Mama je
izgledala prestrašeno, a natučeno lice kao da je od voska koji se topi.
Tek je tada Leni vidjela krv na majčinu krilu i njezinu slomljenu ruku.
Kost je virila kroz poderani rukav.
»Mama! Tvoja ruka. Tvoja ruka! O, moj Bože...«
»Duboko udahni i smiri se. Pogledaj dobro. To je samo slomljena kost. I
nije mi prva.«
Leni je pokušala potisnuti paniku. Duboko je udahnula. »Što da radimo?«
Mama je povukla patentni zatvarač na svojem ruksaku i zdravom rukom
počela vaditi rukavice i maske za lice od neoprena.
Leni nije mogla odvojiti pogled od slomljene kosti i majčina krvlju
natopljena rukava.
»OK. Prvo mi moraš podvezati ruku da zaustavimo krvarenje. Naučila si
kako to napraviti. Sjećaš se? Oderi donji dio svoje košulje.«
»Ne mogu.«
»Lenora«, rekla je mama oštro. »Razderi košulju.«
Lenine su ruke drhtale dok je vadila nož iz pojasa i njime počela parati
tkaninu. Kada je imala dugačku flanelsku traku, oprezno se okrenula
postrance na sjedalu.
»Iznad loma. Zaveži najčvršće što možeš.«
Leni je namjestila traku oko mamina bicepsa, a kada ju je zategnula, čula
je mamu kako je zastenjala od bola.
»Jesi li dobro?«
»Čvršće.«
Leni je potegnula najjače što je mogla i zavezala čvor.
Mama je drhtavo uzdahnula i vratila se na vozačevo sjedalo. »Evo što
ćemo učiniti. Razbit ću prozor sa svoje strane. Ti se popni preko mene i izađi.«
»A...ali...«

127
 Knjige.Club Books
»Bez ikakvog ali, Leni. Sada te trebam snažnu. OK? Ti to trebaš. Ja ne
mogu izaći, a ako obje ostanemo ovdje, smrznut ćemo se. Moraš otići po
pomoć. Ja se sa slomljenom rukom ne mogu izvući iz kombija.«
»Ne mogu to učiniti.«
»Možeš to, Leni.« Mama je krvavim dlanom prekrila priručni zavoj na
slomljenoj ruci. »Moraš mi to učiniti.«
»Smrznut ćeš se dok me nema«, rekla je.
»Žilavija sam nego što izgledam. Zahvaljujući fobiji tvojega oca od
Armagedona, imamo ruksak s opremom za preživljavanje. Toplu deku, hranu
i vodu.« Blijedo se osmjehnula. »Bit ću dobro. Idi po pomoć. OK?«
»OK.« Nastojala je ne biti preplašena, ali drhtala je cijelim tijelom.
Navukla je rukavice, stavila masku od neoprena na lice i zakopčala jaknu.
Mama je ispod sjedala izvukla čekić za slučaj opasnosti. »Walkerovo
imanje je najbliže. Odavde vjerojatno manje od četiristo metara. Idi tamo.
Možeš li to učiniti?«
»Da.«
Kombi je tupo zaškripao, kao da se namješta. Pomaknuo se.
»Volim te, djevojčice moja.«
Leni se trudila da ne zaplače.
»Zadrži dah. Kreni gore.«
Mama je udarila čekićem u prozor, brzo i jako.
Staklo je napuklo kao da je prošarano paukovom mrežom. Ulegnulo se.
Na tren se držalo u komadu, a onda se rasulo. Snijeg se urušio u unutrašnjost
kombija i prekrio ih.
Hladnoća je bila pravi šok.
Leni se nagnula naprijed, popela preko majke nastojeći da joj ne dotakne
ruku. Čula je kako stenje od bola, osjetila je majčinu zdravu ruku kako joj kroz
snijeg pomaže gurajući je.
Leni je izmigoljila kroz prozor.
Jedan ju je grana udarila u lice. Nastavila se kretati, puzati po bočnoj
stranici kombija sve dok nije došla do padine koju je pad vozila ogulio, kao
da je ostavilo ožiljak. Vidjela se crna zemlja, slomljene grane i korijenje.
Bacila se naprijed napipavajući nogom i tražeći oslonac, a onda se polako
popela strminom.
Činilo joj se da to traje cijelu vječnost. Grebanje rukama, privijanje
tijelom, uspinjanje, zadihanost, udisanje snijega. Ali naposljetku je uspjela.
Prebacila se preko ruba i licem pala u snijeg, na cestu. Hvatajući dah, kleknula
je na sve četiri i zatim se uspravila na noge.

128
 Knjige.Club Books
Oko nje potpuna bjelina. Svjetiljka na glavi bacala je snop svjetla tanak
poput žileta. Kada je počela hodati, vjetar kao da ju je htio odgurati s ceste.
Oko nje stabla su drhtala, savijala se i škripala. Grane su letjele pokraj nje i
strugale po zemlji. Jedna ju je jako udarila postrance i zamalo srušila.
Svjetiljka joj je bila uže spasa. Pluća su je počela boljeti od hladnog zraka,
a u slabinama ju je nešto zatezalo. Osjetila je znoj na leđima, a i dlanovi u
rukavicama bili su joj ljepljivi.
Nije znala koliko je dugo hodala, trudila se da ne zastaje, ne plače, ne
vrišti. A onda je ugledala pred sobom izbijeljenu srebrnastu kapiju na ogradi
i kravlju lubanju s kapom od snijega.
Leni je otvorila kapiju vukući je preko neravna tla, a pritom je poput
ralice odgrtala snijeg.
Htjela je potrčati naprijed i vikom potražiti pomoć, ali znala je da ne
smije. Trčanje bi mogla biti pogreška broj dva. Umjesto toga mučno je hodala
po snijegu do koljena. Suma s desne strane donekle ju je štitila od vjetra.
Trebalo joj je barem petnaest minuta da dođe do kuće Walkerovih. Dok
je prilazila, vidjela je osvijetljene prozore i osjetila kako je peku suze. Suze
koje su joj se smrzavale u kutovima očiju, nanoseći joj bol i zamagljujući vid.
Vjetar je naglo prestao; svijet kao da je tiho udahnuo i zavladala je gotovo
savršena tišina. Narušavalo ju je samo njezino hrapavo disanje i udaljeni zvuk
valova na zamrznutoj obali.
Posrtala je preko snijegom pokrivenih hrpa smeća, starih auta i pokraj
pčelinjih košnica. Čuvši je, krave su počele mukati i udarati kopitima dok su
se stiskale jedna uz drugu u slučaju da se približava grabežljivac. Koze su
meketale.
Leni se uspela klizavim stubama i zalupala na ulazna vrata.
Gospodin Walker ih je brzo otvorio. Kada je ugledao Leni, lice mu se
promijenilo. »Isuse.« Povukao ju je u kuću, kroz prolaz pun kaputa, jakni,
kapa i čizama, a onda ravno do peći.
Zubi su joj tako jako cvokotali da se uplašila da će si pregristi jezik bude
ii se trudila govoriti. Ali morala je.
»P-pr-prevrnule sm-smo se u ko-ko-kombiju. M-mama je za-pela.«
»Gdje?«
Više nije mogla zadržavati suze ni drhtanje. »Pok-pokraj z-za-zavoja na
cesti prije i-imanja Velike Marge.«
Gospodin Walker je kimnuo glavom. »OK.« Ostavio ju je stajati na mjestu.
Drhtala je i tresla se dok se on nije vratio odjeven za snijeg, a preko ramena
je prebacio veliku mrežastu vreću.

129
 Knjige.Club Books
Prišao je do amaterskog radija i našao slobodnu frekvenciju. Statičke
smetnje su krčale, a onda se čulo visoko piskavo cičanje. »Velika Marge«,
rekao je u mikrofon koji je držao u ruci. »Ovdje Tom Walker. Auto nesreća u
mojoj blizini, na glavnoj cesti. Potrebna pomoć. Krećem. Gotovo.« Podignuo
je prst s tipke. Opet samo krčanje. Zatim je ponovio poruku i spustio
mikrofon. »Idemo.«
Je li tata to mogao čuti? Je li slušao ili je još bio u nesvijesti?
Leni je zabrinuto bacila pogled prema vratima, napola očekujući da će se
on tamo pojaviti.
Gospodin Walker je s naslona trosjeda uzeo vunenu deku s crvenim,
žutim i bijelim prugama i omotao je oko Leni.
»Ruka joj je slomljena. Krvari.«
Gospodin Walker je kimnuo. Uzevši Leninu ruku u rukavici u svoju,
povukao ju je iz tople kuće van na strašnu hladnoću.
U garaži je motor njegova velikog kamioneta odmah proradio. U kabini je
učas postalo toplo, ali Leni je počela još jače drhtati. Nije se mogla prestati
tresti dok su se vozili kolnim putem pa izašli na glavnu cestu, gdje je vjetar
udarao u vjetrobran i zviždao kroz svaku pukotinu vozila.
Tom je dignuo nogu s papučice gasa, kamionet je usporio, zagunđao i
zacvilio.
»Tamo!« rekla je i pokazala rukom mjesto gdje su sletjele s ceste. Kad je
gospodin Walker zaustavio kamionet, ispred njih su se pojavila svjetla nekog
drugog auta.
Leni je prepoznala kamionet Velike Marge.
»Ti ostani ovdje unutra«, rekao je gospodin Walker.
»Ne!«
»Ostani ovdje.« Uzeo je mrežastu vreću i izašao, zalupivši vratima.
U sjaju naglavnih svjetiljki Leni je vidjela kako gospodin Walker dočekuje
Veliku Marge nasred ceste. Spustio je vreću i izvadio namotano uže.
Leni se pritisnula uz prozor, ali dah joj je zamagljivao pogled. Nestrpljivo
je brisala prozor.
Gospodin Walker je zavezao jedan kraj užeta za stablo, a drugi sebi oko
struka.
Mahnuvši Velikoj Marge, spustio se preko ruba ceste i nestao.
Leni je otvorila vrata kamioneta, boreći se pritom s vjetrom, zaslijepljena
snijegom. Prešla je na drugu stranu ceste.
Velika Marge stajala je uz rub strmine.

130
 Knjige.Club Books
Leni je provirila dolje, vidjela slomljena stabla i obrise kombija. Usmjerila
je svjetiljku u tom smjeru, ali svjetla ipak nije bilo dovoljno. Čula je škripanje
metala, mukli udarac i ženski krile.
I onda... gospodin Walker se pojavio u blijedoj zraci svjetla, a mama je bila
vezana uz njega.
Velika Marge je zgrabila uže i počela ih vući gore, hvatajući uže rukom za
ruku, sve dok gospodin Walker nije zakoračio na cestu. Mama je klonula bez
svijesti uz njegovo tijelo, ali on ju je čvrsto držao. »U lošem je stanju«, viknuo
je gospodin Walker kroz vjetar. »Odvest ću je čamcem u bolnicu u Homeru.«
»A što je sa mnom?« vrisnula je Leni. Čini se da su zaboravili na nju.
Gospodin Walker pogledao je Leni pogledom koji je dobro znala, a koji
kao da je govorio: jadno dijete. »Ti ideš sa mnom.«

U MALOJ BOLNIČKOJ čekaonici bilo je tiho.

Tom Walker sjedio je pokraj Leni, a na krilu mu se napuhnula pernata
jakna. Prvo su se bih odvezli do uvale Walkerovih. On je odnio mamu dolje na
mol i nježno je spustio na klupu u svojem aluminijskom čamcu. Zatim su
žurno plovili uz razvedenu obalu do Homera.
U bolnici je gospodin Walker odnio mamu do recepcije. Leni je trčkarala
uz njega, dodirujući mamin gležanj, zapešće, što god je mogla dosegnuti.
Indijanka s dvije duge pletenice sjedila je za stolom i pisala na pisaćem
stroju.
U tren su se pojavile dvije medicinske sestre i odvele su mamu.
»Sto sada?« upitala je Leni.
»Sada čekamo.«
Sjedili su šuteći; Leni se svaki udah činio teškim, kao da joj pluća imaju
svoju volju i mogla bi svaki čas prestati raditi. Bilo je toliko toga što ju je
plašilo: mamina povreda, mogućnost da izgubi mamu, da tata dođe (Ne
razmišljaj o tome, kako će biti bijesan... što će učiniti kada shvati da su ga
ostavile), budućnost. Kako će njih dvije sada otići?
»Hoćeš da ti donesem nešto za popiti?«
Leni je tako duboko potonula u jamu svojega straha da joj je trebalo par
trenutaka da shvati što je gospodin Walker pita.
Podignula je prema njemu pogled mutnih očiju. »Hoće li mi pomoći?«
»Neće.« Primio ju je za ruku i nastavio je držati. Iznenadio ju je taj
neočekivani dodir, i to toliko da je zamalo povukla ruku, ali osjećaj je
istovremeno bio i ugodan pa je ostavila ruku u njegovoj. Nije mogla prestati
razmišljati o tome kako bi joj život bio drukčiji da joj je Tom Walker otac.
»Kako je Matthew?« upitala je.

131
 Knjige.Club Books
»Bolje mu je, Leni. Gennyn brat će ga naučiti letjeti. Matthew odlazi
psihijatru. Voli tvoja pisma. Hvala ti što si ostala u kontaktu s njim.«
I ona je voljela njegova pisma. Katkad joj se činilo da je Matthewovo
prijateljstvo najbolji dio njezina života. »Nedostaje mi.«
»Aha. I meni.«
»Hoće li se vratiti?«
»Ne znam. Tamo ima mnogo toga. Ima vršnjake, kino, sportske klubove.
Dobro poznajem Mattieja, nakon što će prvi put upravljati avionom, zaljubit
će se u to. On je dijete koje voli pustolovinu.«
»Rekao mi je da želi biti pilot.«
»Da. Volio bih da sam ga više slušao«, rekao je gospodin Walker i
uzdahnuo. »Jedino želim da bude sretan.«
U čekaonicu je ušao liječnik i prišao im. Bio je snažne građe, širokog
prsnog koša koji kao da se želio osloboditi stege plave medicinske odjeće.
Crte lica bile su mu grube, kao u čovjeka koji puno pije, što je bilo zajedničko
mnogim muškarcima koji su živjeli izvan sustava. Ali bio je vrlo kratko ošišan
i osim čupavih sijedih brkova, bio je i pomno obrijan. »Ja sam doktor Irving.
Ti si sigurno Leni«, rekao je i skinuo kiruršku kapu.
Leni je kimnula i ustala. »Kako je mama?«
»Bit će dobro. Ruka joj je sada u gipsu i sljedećih šest tjedana morat će se
štedjeti, ali neće biti trajnih posljedica.« Pogledao je Leni. »Spasila si je, mlada
damo. Htjela je biti sigurna da ti to kažem.«
»Možemo ii je vidjeti?« pitala je Leni.
»Naravno. Pođite sa mnom.«
Leni i gospodin Walker slijedili su doktora Irvinga niz bijeli hodnik do
sobe na čijim je vratima pisalo oporavak. Otvorio je vrata.
Mama je bila u odjeljku ograđenom zavjesom. Sjedila je na uskom krevetu
u bolničkoj spavaćici; preko krila je imala topli pokrivač. Lijeva joj je ruka bila
savijena pod pravim kutom i u bijelom gipsu. Nešto joj nije bilo baš u redu s
nosom, a oba su joj oka bila prekrivena crnim masnicama.
»Leni«, rekla je i lagano naslonila glavu udesno na naslagane jastuke koji
su je podupirali. Imala je onaj lijen, nefokusiran pogled osobe koja je pod
utjecajem droge. »Rekla sam ti da sam žilava«, rekla je. Govorila je malo
nesigurno. »Ah, djevojčice moja, ne plači.«
Leni si nije mogla pomoći. Vidjevši majku u takvu stanju nakon
proživljene nesreće, mogla je misliti samo na to kako je mama krhka i kako je
lako može izgubiti. To ju je nagnalo da se ozbiljno zamisli, da se sjeti
Matthewa i kako se brzo i neočekivano smrt može prikrasti.
Čula je kako ih liječnik pozdravlja i izlazi iz sobe.

132
 Knjige.Club Books
Gospodin Walker prišao je maminu krevetu. »Krenula si ga ostaviti, zar
ne? Zašto bi inače bile vani po ovakvom vremenu?«
»Ne.« Mama je odmahnula glavom.
»Mogu ti pomoći«, rekao je. »Svi mi možemo ti pomoći. Velika Marge je
nekada bila tužiteljica. Ja bih nazvao policiju i rekao im da te je istukao. On to
radi, zar ne? Nos nisi slomila u nesreći. Je li tako?«
»Policija ne može pomoći«, rekla je mama. »Poznajem sustav. Otac mi je
odvjetnik.«
»Strpali bi ga u zatvor.«
»Na koliko dugo? Dan? Dva? Vratio bi se po mene. Ili po tebe. Ili Leni.
Misliš li da mogu živjeti znajući da sam druge ljude dovela u opasnost? Osim
toga...«
Leni je čula majčine neizgovorene riječi: Volim ga.
Gospodin Walker samo je gledao mamu, u modricama i zavojima da je
jedva sličila samoj sebi. »Sve što trebaš učiniti jest zatražiti pomoć«, rekao je
tiho. »Želim ti pomoći, Cora. Sigurno znaš da ja...«
»Ne poznaješ me, Tome. Inače bi...«
Leni je vidjela kako majci naviru suze na oči. »Nešto nije u redu sa
mnom«, rekla je polako. »Ponekad mi se čini da je to snaga, a ponekad
slabost, ali ne znam kako ga prestati voljeti.«
»Cora! « Leni je začula očev gas i vidjela kako je mama potonula u jastuke.
Gospodin Walker se odmaknuo od kreveta.
Tata ga je potpuno ignorirao i progurao se pokraj njega. »O, moj Bože,
Cora? Jesi li dobro?«
Mama kao da se rastopila pred njim. »Slupale smo kombi.«
»Sto ste radile vani po tom vremenu?« pitao je, iako je znao odgovor. Leni
mu je to vidjela u očima. Na obrazu je imao duboku ogrebotinu.
Gospodin Walker se povukao do vrata. Golemi čovjek koji je pokušao
nestati. Uputio je Leni tužan i značajan pogled, izašao iz sobe i tiho zatvorio
vrata.
»Trebala nam je hrana«, rekla je mama. »Htjela sam ti pripremiti posebnu
v-večeru.«
Tata je žuljevitu ruku spustio na njezin izudaran, natečen obraz kao da je
njegov dodir može izliječiti. »Oprosti mi, dušo. Ubit ću se ako mi ne oprostiš.«
»Ne govori to«, rekla je mama. »Nikada to nemoj reći. Znaš da te volim.
Samo tebe.«
»Oprosti mi«, rekao je. Okrenuo se. »I ti, Riđušo. Oprosti glupom čovjeku
koji katkad ne zna srediti svoja sranja i pribrati se, ali koji te voli. I koji će
postupati bolje.«
133
 Knjige.Club Books
»Volim te«, rekla je mama. I ona je sada plakala. Leni je odjedanput
shvatila realnost majčina svijeta, istinu koju je Aljaska u svojoj prekrasnoj
oštrini razotkrila. Njih dvoje bili su zarobljeni okolišem i financijama, ali
većinom ih je vezala i sputavala bolesna uvrnuta ljubav.
Mama nikada neće ostaviti tatu. Nije bilo važno što je otišla čak tako
daleko da je uzela ruksak, pobjegla u kombi i odvezla se. Ona bi se uvijek
vratila, jer ga je voljela. Ili ga je trebala. Ili ga se bojala. Tko je zapravo znao?
Leni nije mogla ni izbliza shvatiti razloge i posljedice ljubavi svojih
roditelja. Bila je dovoljno stara da vidi uzburkanu površinu, ali premlada da
zna što leži ispod.
Mama nije mogla nikada ostaviti tatu, a Leni nikada neće ostaviti mamu.
A tata ih nikada ne bi pustio da odu. U tom toksičnom čvoru koji je bila
njezina obitelj, nije bilo izlaza ni za jednog od njih.

TE SU VEČERI odveli mamu kući iz bolnice.

Tata je držao mamu kao da je sva od stakla. Tako pažljivo, tako zabrinuto
za njezinu dobrobit. Leni je to ispunjavalo nemoćnim bijesom.
Onda bi na tren ugledala suze u njegovim očima i bijes bi se smekšao i
istopio u nešto slično oprostu. Nije znala kako obuzdati ili promijeniti ijednu
od tih emocija; njezina ljubav za njega sva je bila zapetljana u mržnji. U ovom
trenutku osjećala je kako je obje emocije guše, kao da se svaka borila za
prevlast.
Spustio je mamu na krevet i odmah izašao nacijepati drva. Nikada ih nije
bilo dovoljno na hrpi, a Leni je znala da mu fizički napor na neki način
pomaže. Sjedila je na krevetu uz majku koliko je god dugo mogla, ali znala je
da bi ružne riječi majku samo natjerale u plač pa zato nije ništa govorila.
Sljedećeg jutra Leni se spustila ljestvama i začula mamu kako plače.
Otišla je u maminu sobu i našla je kako sjedi u krevetu (bio je to samo
madrac na podu), naslonjena na zid od brvana. Lice joj je bilo otečeno, oba
oka plavo-crna od udaraca, nos blago okrenut ulijevo od onoga što bi bilo
normalno.
»Ne plači«, rekla je Leni.
»Sigurno misliš sve najgore o meni«, rekla je mama nježno si dodirujući
rascijepljenu usnicu. »Izazivala sam ga, zar ne? Rekla sam pogrešne stvari.
Sigurno jesam?«
Leni nije znala što bi na to rekla. Je li mama mislila da je sama kriva za sve
što se dogodilo? Da je bila tiša, iskazala više potpore ili bila susretljiva, tata
ne bi eksplodirao? Leni se činilo da to nije točno, nimalo točno. Ponekad je
planuo, a ponekad nije. To što je mama preuzimala na sebe krivnju činilo se
pogrešnim, čak opasnim.
134
 Knjige.Club Books
»Volim ga«, rekla je mama zagledavši se u ruku u gipsu. »Ne znam kako
prestati. Ali moram misliti i na tebe. O, moj Bože... ne znam zašto sam takva.
Zašto mu dopuštam da se tako ponaša prema meni? Jednostavno ne mogu
zaboraviti tko je bio prije rata. Stalno mislim da će se vratiti i opet biti onaj
muškarac za kojega sam se udala.«
»Nikad ga nećeš ostaviti«, rekla je Leni tiho. Trudila se da to ne zvuči kao
optužba.
»Zar bi ti to zaista htjela? Mislila sam da voliš Aljasku«, rekla je mama.
»Tebe volim više. I... bojim se«, rekla je Leni.
»Priznajem, ovaj put je bilo gadno, ali to ga je preplašilo. Stvarno. Neće se
više ponoviti. Obećao mi je.«
Leni je uzdahnula. Kako je majčina nepokolebljiva vjera u tatu bila imalo
drukčija od njegova straha od Armagedona? Jesu li odrasli samo pogledali na
svijet i vidjeli ono što su htjeli vidjeti, mislili ono što su htjeli misliti? Zar im
dokazi i iskustvo nisu ništa značili?
Mama se uspjela nasmiješiti. »Hoćeš kartati osmice?«
Znači tako će to ići. Nakon što im pukne guma na autu, jednostavno će se
vratiti u vozni trak. Izgovarat će uobičajene riječi i pretvarati se da se ništa
od svega nije dogodilo. Do sljedećeg puta.
Leni je kimnula glavom. Izvadila je karte iz kutije od ružina drveta u kojoj
su bile majčine najdraže stvari. Sjela je na pod pokraj madraca.
»Tako sam sretna što te imam, Leni«, rekla je mama pokušavajući si
složiti karte jednom rukom.
»Mi smo tim«, rekla je Leni.
»Dva zrna graška u mahuni.«
»Sličimo kao jaje jajetu.«
To su uvijek govorile jedna dragoj; ali te su riječi sada zvučale šuplje.
Možda čak tužno.
Bile su na pola prve igre kada je Leni čula da se neko vozilo zaustavilo
pred kućom. Bacila je karte na krevet i potrčala do prozora. »To je Velika
Marge«, viknula je mami. »I gospodin Walker.«
»Sranje«, rekla je mama. »Pomozi mi da se odjenem.«
Leni se trkom vratila u maminu sobu, pomogla joj skinuti flanelsku
pidžamu i navući izblijedjele traperice i preveliku majicu s kapuljačom, jer ta
je imala dovoljno široke rukave da u njih stane ruka u gipsu. Leni je počešljala
mamu i pomogla joj da ode u dnevnu sobu, gdje ju je smjestila na otrcani
trosjed.
Otvorila su se ulazna vrata. S ledenim zrakom unutra je ulepršao i snijeg
i raspršio se po podu od šperploče.

135
 Knjige.Club Books
Velika Marge izgledala je kao grizli u golemoj pernatoj jakni i mekanim
čizmama od sobova krzna. Na glavi je imala šubaru koja je čini se bila domaće
izrade. Na klapnama za uši visjele su naušnice od kosti rogova. Zatoptala je
nogama da strese snijeg s čizama i počela nešto govoriti. Ali onda je vidjela
mamino lice puno modrica i promrmljala: »Prokleti kurvin sin. Trebala bih
ga šutnuti u onu njegovu žgoljavu guzicu.«
Ušao je gospodin Walker i stao iza nje.
»Hej«, rekla je mama ne gledajući ga izravno u oči. Nije ustala; možda nije
bila dovoljno snažna. »Možda biste htjeli malo...«
Tata se progurao i ušao, zalupivši vratima iza sebe. »Ja ću im skuhati
kavu, Cora. Ti samo sjedi.«
Napetost između odraslih bila je nepodnošljiva. Što se tu događalo? Nešto
svakako, u to nije bilo sumnje.
Velika Marge je uhvatila gospodina Walkera za podlakticu - čvrstim
stiskom, kao da drži ribu - i povela ga do stolice pokraj peći. »Sjedni«, rekla
je gurnuvši ga na stolicu jer nije bio dovoljno brz da to sam učini.
Leni je u kuhinji uzela stoličicu bez naslona i dovukla je da Velika Marge
sjedne na nju.
»Na tu stvarčicu?« upitala je Velika Marge. »Stražnjica će mi na njoj
izgledati kao gljiva na čačkalici.« No svejedno je sjela. Spustila je mesnate
dlanove na bokove i pogledala mamu.
»Gore je nego što izgleda«, rekla je mama nesigurnim glasom. »Imale smo
prometnu nesreću, znaš.«
»Da. Znam«, rekla je Velika Marge.
Tata je došao u dnevnu sobu noseći dvije plavkaste šalice pune kave. Iz
njih se pušilo i širio miomiris kave. Pružio je Tomu i Velikoj Marge šalice.
»I tako«, rekao je s nelagodom. »Ove zime već neko vrijeme nismo imali
goste.«
»Sjedni, Ernt«, rekla je Velika Marge.
»Ne bih...«
»Sjedni ili ću te srušiti jednim udarcem«, rekla je Velika Marge.
Mama je zadržala dah.
Tata je sjeo na trosjed pokraj mame. »To baš i nije način na koji se
razgovara s muškarcem u njegovu domu.«
»Nemoj me vući za jezik, Ernt Allbright, pa da ti kažem što je pravi
muškarac. Suzdržavam se, ali možda me moja narav nadjača. A ti sigurno ne
želiš da jedna velika žena nasrne na tebe. Vjeruj mi, ne želiš. Zato začepi i
slušaj.« Pogledala je mamu. »Vrijedi za oboje.«

136
 Knjige.Club Books
Leni se učinilo da je u prostoriji nestalo zraka. Zavladala je ledena tišina
koja ih je sve počela pritiskati.
Velika Marge je pogledala mamu. »Znam da znaš da sam nekoć živjela u
Washingtonu i da sam bila odvjetnica. Tužiteljica u velikom gradu. Nosila
sam dizajnersku odjeću i visoke potpetice.
I sve što već ide uz to. Voljela sam takav život. A voljela sam i svoju sestru,
koja se udala za čovjeka iz svojih snova. Ali pokazalo se da on ima nekoliko
problema. Nekoliko ekscentričnosti. Pokazalo se da previše pije, a moju je
sekicu koristio kao vreću za boks. Pokušala sam sve kako bih je nagovorila
da ga ostavi, ali nije htjela. Možda se bojala, možda ga je voljela, možda je bila
podjednako bolesna i slomljena kao i on. Ne znam. Znam da je, kad bih
pozvala policiju, za nju to završilo gore i molila me da to nikada više ne
učinim. Povukla sam se. Najveća pogreška mojega života. Nasrnuo je na nju
čekićem.« Velika Marge se trznula, »Na pogrebu nismo smjeli otvoriti lijes.
Tako ju je unakazio. Tvrdio je da joj je oteo čekić i da se branio. Zakon nema
razumijevanja za pretučene žene. On je još tamo. Slobodan. Ja sam došla
ovamo da pobjegnem od svega toga.« Pogledala je Ernta. »I tu nađem tebe.«
Tata je počeo ustajati.
»Ostao bih sjediti da sam na tvojemu mjestu«, rekao je gospodin Walker.
Tata je polako sjeo. U očima mu je sjala tjeskoba, vidjela se i u stiskanju i
otvaranju šaka. Čizmom je nervozno lupkao po podu. Nisu znali koliko će ovaj
kratak sastanak koštati mamu. Čim odu, on će eksplodirati.
»Vi vjerojatno imate dobre namjere«, rekla je Leni. »Ali...«
»Ne«, rekao je ljubazno gospodin Walker. »Leni, ovo nije za tebe da ti
rješavaš. Ti si dijete. Samo slušaj.«
»Tommy i ja smo razgovarah o tome«, rekla je Velika Marge. »O vašoj
situaciji ovdje. Imamo nekoliko rješenja, ali stvarno, Ernt, najdraže nam je
ono u kojemu te izvučemo van i ubijemo.«
Tata se jedanput nasmijao i utihnuo. Rastvorio je oči kada je shvatio da
se oni ne šale.
»To je bio moj izbor«, rekao je gospodin Walker. »Velika Marge ima
drukčiji plan.«
»Ernt, ti ćeš se lijepo spakirati i otići na sjevernu obalu Aljaske«, rekla je
Velika Marge. »Naftne kompanije traže ljude poput tebe - tamo gore je
Sodoma i Gomora - i trebaju im mehaničari. Zaradit ćeš brdo love, koja ti
treba, i neće te biti do proljeća.«
»Ne mogu ostaviti obitelj samu do proljeća«, rekao je tata.
»Kako si pažljiv«, promrmljao je gospodin Walker.
»Misliš da ću je ostaviti tebi?« rekao je tata.

137
 Knjige.Club Books
»Dosta, momci«, rekla je Velika Marge. »Poslije možete ukrstiti rogove.
Zasad, Ernt odlazi, a ja se useljavam. Ostat ću s djevojkama cijelu zimu i
proljeće. Dotad ćeš ti možda shvatiti što imaš i ponašati se prema svojoj ženi
kako zaslužuje.«
»Ne možete me natjerati da odem«, rekao je tata.
»To nije točan odgovor«, rekla je Velika Marge. »Slušaj, Ernt. Aljaska
izvlači iz čovjeka ono najbolje i ono najgore. Da si ostao u Vanjskom svijetu,
možda nikada ne bi postao to što si sada. Znam za Vijetnam i srce me boli kad
pomislim kroz što ste, vi momci, tamo prošli. Ali ti se ne znaš nositi s mrakom,
zar ne? Nije to nešto čega bi se trebalo stidjeti. Većina ljudi to ne
može. Prihvati to i učini ono što je najbolje za tvoju obitelj. Voliš Ćoru i Leni,
zar ne?«
Tatin izraz lica se promijenio kad je pogledao mamu. Sve se na njemu
smekšalo; Leni je na tren vidjela svojega pravog oca, muškarca kakav bi bio
da ga rat nije uništio. Onog muškarca iz vremena Prije. »Volim«, rekao je.
»Savršeno. Voliš ih dovoljno da odeš i pobrineš se za njih«, rekla je. »Idi
spakiraj svoje krpe i put pod noge. Vidjet ćemo se opet kada se počne topiti
led.«

138
Knjige.Club Books

139
 Knjige.Club Books

DVANAESTO POGLAVLJE

S edamnaestogodišnja Leni sa samopouzdanjem je vozila snježni skuter

kroz snijeg koji je padao. Bila je sama u zimskom prostranstvu. U mraku
prije svitanja slijedila je sjaj svoje naglavne svjetiljke i skrenula na staru
rudarsku cestu. Nakon kilometra i pol cesta se pretvorila u stazu koja je
vijugala i skretala, uzdizala se i spuštala. Plastične sanjke iza nje udarale su
po snijegu, zasad još prazne. Ali nadala se da će uskoro na njih ukrcati svoju
lovinu. Ako je njezin tata u ičemu imao pravo, onda je to bilo ovo: Leni je
naučila loviti.
Preletjela je preko jednog snježnog nanosa, zaobišla stabla, prešla
zamrznutu rijeku, u nekim je trenucima letjela kroz zrak na skuteru, u
drugima proklizavala bez kontrole, katkad bi vrištala od veselja ili straha ili
kombinacije toga dvoga. Tu vani bila je potpuno u svojem elementu.
Kako se teren dizao, drveće je postajalo rjeđe i žgoljavije. Mjestimice je
vidjela stijene i kamene zaravni prekrivene snijegom.
Nastavila je dalje: gore, dolje, okolo, probijala je snježne nanose,
zaobilazila srušena stabla. To je zahtijevalo toliko koncentracije da nije
mogla misliti niti osjećati bilo što drugo.
Na brijegu snježni je skuter skliznuo ulijevo. Smanjila je gas i usporila.
Onda se zaustavila.
Bila je zadihana i teško je disala kroz proreze maske od neoprena.
Ogledala se oko sebe. Oštri i bijeli planinski vrhunci, bijelo-plavi ledenjaci,
crne sjene.
Sišla je sa skutera drhteći. Pripremila se na udare hladnoga vjetra,
odvezala je ruksak i navukla krplje. Onda je prislonila skuter uz jedno debelo
stablo koje je pružalo kakvu-takvu zaštitu i prekrila ga ceradom. Vozilom je
mogla doći najdalje do ovoga mjesta.
Nebo nad njom je malo-pomalo postajalo svjetlije. Kao da je svakim
njezinim dahom bilo sve više danjega svjetla.
Staza je vodila uzbrdo i sužavala se. Nakon nekoliko stotina metara
ugledala je prvi zamrznuti ovčji izmet i nastavila je slijediti tragove više uz
brijeg.

140
 Knjige.Club Books
Izvadila je dalekozor i promatrala bijeli krajolik koji ju je okruživao.
Tamo. Bjelkaste ovce pasmine Dali, s velikim zakrivljenim rogovima,
kretale su se na visokoj zaravni. Kopita su im izgledala mala i nježna na
grubom terenu.
Leni je pošla duž uskoga grebena i onda skrenula u šumu. Tamo je opet
našla tragove i pratila ih do smrznute rijeke.
Svježi izmet.
Razbivši led, ovce su tu prešle rijeku i probile se kroz vodu na drugu
stranu. Veliki komadi leda plutali su i poskakivali na vodi, ali nisu imali kamo
jer ih je zarobio led oko njih.
Jedno staro stablo ležalo je preko leda, raširenih smrznutih grana, a voda
se mjestimice lagano ljuljuškala duž debla.
Snijeg se kovitlao preko leda i nakupio se s jedne strane stabla, a s druge
se raspršio u sićušne vrtloge. Tu i tamo vjetar je otpuhao sav snijeg i ostavio
blistava napuknuta mjesta srebrno-plavog leda. Znala je da ovdje nije sigurno
prijeći rijeku, ali trebat će joj sati ako se odluči za bilo koje drugo mjesto. A
tko zna hoće li uopće naći dobar prijelaz? Nije prešla toliki put da sada
odustane.
Leni je zategnula remenje ruksaka, privezala lovačku pušku, skinula
krplje pa i njih zavezala za ruksak.
Zagledala se u srušeno stablo. Imalo je nekih šezdesetak centimetara u
promjeru. Kora mu se gulila, bilo je smrznuto, prekriveno snijegom i ledom.
Duboko je udahnula i sagnuvši se na sve četiri, uspuzala je na njega.
Svijet je postao uzak koliko i brvno, širok kao rijeka. Gruba zaleđena kora
usijecala joj se u koljena. Pucketanje leda činilo joj se poput eksplozije
puščanih metaka oko sebe.
Zurila je ravno pred sebe niz brvno.
Tamo. Druga obala. Mislit će samo na to. Ne na škripanje leda niti na
ledenu vodu koja je ispod tekla. Svakako ne na to da bi mogla propasti kroz
led.
Puzala je centimetar po centimetar, vjetar je šibao iznad nje, a snijeg
neumorno padao.
Led je zapucketao. Jako. Glasno. Brvno je propalo prednjim dijelom
razbivši led ispred Leni. Voda je navrla gore i stvorila mlaku na ledu,
odražavajući ono malo svjetla koliko ga je bilo.
Brvno je proizvelo krčkajući zvuk i još dublje potonulo, ali udarilo je u
nešto.
Leni se uspravila na noge, uspostavila ravnotežu i ispružila ruke. Brvno
kao da je disalo pod njom.

141
 Knjige.Club Books
Led je opet zaškripao. Ovaj put gromoglasno.
Do obale ju je dijelilo otprilike dva metra. Sjetila se Matthewove majke,
čije su tijelo našli kilometrima dalje od mjesta gdje je propala kroz led.
Životinje su ga jako izgrizle. Bolje vam je da ne propadnete kroz led. Tko zna
gdje bi vam našli tijelo; na Aljasci je posvuda bilo tekuće vode i razotkrivala
je stvari koje bi trebale ostati skrivene.
Pomaknula se centimetar naprijed. Kad je već bila nadomak obale,
potpuno se uspravila i mašući rukama i nogama kao da će poletjeti, skočila
na snijegom pokrivene stijene na drugoj strani.
Krv.
Curila joj je niz ledeno hladan obraz. Kad ju je liznula, bila je topla i imala
okus metala.
Leni je odjedanput počela drhtati, svjesna svoje vlažne odjeće, da li zbog
znoja ili kapljica vode na zapešćima ih u čizmama, nije znala. Rukavice su joj
bile mokre, a i čizme, ali oboje je bilo vodootporno.
Oprezno je ustala i procijenila koliko se ozlijedila. Imala je površinsku
ogrebotinu na čelu i ugrizla se za jezik. Manšete pernate jakne bile su vlažne
i činilo joj se da joj je malo vode kliznulo niz vrat. Ništa strašno.
Bolje je namjestila ruksak i premjestila pušku, a onda je krenula
udaljavajući se od rijeke, iako ju je sve vrijeme držala na oku. Pratila je
tragove i izmet, sve više uzbrdo i preko izbočenih ravnih kamenih stijena. Na
ovim visinama cijeli je svijet zamro i utihnuo. Svi obrisi bili su nejasni od
pahulja snijega i njezina daha.
A onda: zvuk. Pucanje grane, struganje kopita koja se kližu po stijeni.
Osjetila je mošusni miris svojega plijena. Provukla se između stabala i
podignula pušku.
Pogledala je kroz nišan, vidjela ovna i naciljala.
Ravnomjerno je disala.
I čekala.
Onda je povukla obarač.
Ovan nije proizveo nikakav zvuk. Savršen pucanj, ravno u metu. Nije patio.
Srušio se na koljena i kliznuo niz stijenu. Zaustavio se na snijegu.
Krenula je prema svojem plijenu. Htjela je raskomadati životinju i što
prije spremiti meso u ruksak. Ovo je zapravo bilo protuzakonito - sezona lova
na ovce bila je ujesen - ali ledenica za meso je zjapila prazna. Procijenila je da
će od plijena dobiti oko četrdeset pet kilograma mesa. Čekalo ju je dugo
hodanje natrag do snježnog skutera s tim teretom na leđima.

142
 Knjige.Club Books
LENI JE USMJERILA snježni skuter na dugački bijeli kolni prilaz, prema njihovoj
kući. Smanjila je brzinu i lagano vozila svjesna svake grabe i zavoja.
U protekle četiri godine odrasla je onako kao i sve drugo na Aljasci: divlje.
Kosa joj je visjela gotovo do struka (nije vidjela razlog zašto bi je odrezala) i
promijenila boju u tamni mahagonij. Bucmasto dječje lice se izdužilo, pjegice
su izblijedjele pa je sada imala mliječnu put na kojoj su se isticale plave oči.
Sljedeći mjesec otac će se vratiti kući. Proteklih nekoliko godina tata je
slijedio pravila koja su postavili Tom Walker i Velika Marge. Gunđajući i
nevoljko, radio je ono što su oni »preporučili«. Svake godine poslije Dana
zahvalnosti (kada su obično počinjale njegove noćne more i sve češće bi
mrmljao sam sebi i izazvao svađe), otišao bi na Sjevernu obalu gdje je radio
na naftovodu. Dobro je zarađivao i svaki tjedan slao je novac kući. A tim
novcem one su poboljšale uvjete života ovdje. Sada su imali koze i piliće,
aluminijski čamac za pecanje i bogat vrt natkriven kupolastom zaštitom.
Stari kombi zamijenile su relativno dobrim kamionetom. Sada je u kombiju
živio jedan stari pustinjak, gore u šumama oko McCarthyja.
S tatom je i dalje bilo teško živjeti, bio je ćudljiv i razdražljiv. Gospodina
Walkera je mrzio opasnim intenzitetom, i najmanje razočaranje (ili viski ili
Ludi Earl) moglo ga je potaknuti na bijes, ali nije bio glup. Znao je da ga Tom
Walker i Velika Marge pomno nadziru.
Mama je i dalje govorila: Bolje mu je, slažeš se? Leni je katkad to vjerovala.
Ili su se prilagodile svojem okolišu, kao alpske kokoši koje zimi dobiju bijelo
perje.
U mračnom mjesecu prije nego što bi tata krenuo na Sjever i u onim
zimskim vikendima kada bi došao u posjet, proučavale su tatino raspoloženje
kao znanstvenice, primjećivale bi najmanji trzaj oka koji je govorio da u
njemu tjeskoba raste. Leni je naučila ublažiti očevo neraspoloženje kada je to
bilo moguće, a kada nije, micala bi mu se s puta. Ako bi se umiješala - naučila
je to na teži način - time bi stvari samo postale još gore po mamu.
Leni je zaustavila skuter na bijelom dvorištu. Primijetila je veliki
kamionet Toma Walkera parkiran pokraj starog kamioneta Velike Marge.
Leni se parkirala između kokošinjca i kuće, sišla sa skutera, a čizme su joj
upale u skoreni, prljavi snijeg. Ovdje dolje vrijeme se brzo mijenjalo: zatoplilo
je. Bio je kraj ožujka. Uskoro će iz siga na rubu krova početi kapati bez
prestanka, a otopljeni snijeg s viših predjela sručit će se nizbrdo i pretvoriti
im dvorište u blatni teren.
Odvezala je grubo razrezani plijen s crvenih plastičnih sanjki, koje je
vukla za skuterom. Prebacila je tešku vreću mesa preko ramena, prošla
pokraj domaćih životinja - koje su je pozdravile kokodakanjem i meketom - i
popela se sada popravljenim i čvrstim stubama u kuću.

143
 Knjige.Club Books
Odmah su je obavili toplina i svjetlo. Dah koji je kao oblačić vidjela još
prije nekoliko sekundi, sada je nestao. Čula je zujanje generatora, koji je
napajao žarulje. Mala peć na drva - ona koja je oduvijek bila tu - isijavala je
toplinu.
Na novom kuhinjskom stolu stajao je veliki radioaparat iz kojega je
treštala glazba. Neka disko pjesma Bee Geesa. Kuća je mirisala na pečeni kruh
i meso.
Uvijek ste znali kada je tata otišao od kuće. Sve je bilo lakše i opuštenije
dok ga nije bilo.
Velika Marge i gospodin Walker sjedili su za velikim četvrtastim stolom
koji je tata napravio prošlog ljeta, i kartali se.
»Hej, Leni. Provjeri da njih dvoje ne varaju«, viknula je mama iz kuhinjske
niše, koja je tijekom godina uljepšana dio po dio. Imale su plinsku pećnicu i
hladnjak. Gospodin Walker je stavio pločice na radnu plohu i napravio je bolji
sudoper, iako bez vode. Još nisu imale tekuću vodu ni toalet u kući. Velika
Marge je napravila policu za posuđe, koje su kupile u Homeru u trgovini
Armije spasa.
»Ah, varaju te«, rekla je Leni smiješeći se.
»Ja ne«, rekla je Velika Marge i ubacila komad jelenje kobasice u usta. »Ne
trebam varati da pobijedim njih dvoje. Dođi ovamo, Leni. Pokaži jesi li tako
dobra u kartama kao ja.«
Slatko se nasmijavši, gospodin Walker je ustao i zastrugao stolicom po
daskama poda. »Izgleda da je netko ulovio ovcu.« Izvukao je ispod sudopera
veliku bijelu plastičnu foliju i raširio je na podu.
Leni je spustila svoj teret na foliju i kleknula. »Ja sam je ulovila«, rekla je.
»Gore pokraj Porterova grebena.« Otvorila je vreću i izvukla komade
razrezanog ulova.
Gospodin Walker je naoštrio polukružni ulu nož i pružio joj ga.
Leni se dala na posao rezanja buta u odreske i veće komade za pečenje.
Skidala je bjelkastu opnu s mesa. Nekoć joj se činilo nenormalno rasijecati
meso u kući, na plastičnoj foliji. Više ne. Takav je bio život u zimskim
mjesecima.
Mama je izašla iz kuhinje smiješeći se. Činilo se da se zimi uvijek smiješi.
Procvjetala je ovdje na Aljasci, baš kao i Leni. Ironično, obje su se osjećale
najsigurnije zimi, kada je svijet bio najskučeniji i najopasniji. Tate nije bilo i
mogle su slobodno disati. Sada su bile iste visine. Zbog prehrane temeljene
na bjelančevinama obje su bile vitke i gipke kao balerine.
Mama je zauzela svoje mjesto za stolom i rekla: »Ovaj put ću pobrati sve
adute. Dopustit ću vam da smislite strategiju.«

144
 Knjige.Club Books
»Baš sve adute?« upitao je gospodin Walker, »Ili samo jedan dio njih, kao
obično?«
Mama se nasmijala. »Požalit ćeš svoje riječi, Tome.« Počela je dijeliti
karte.
Leni je zimi, ali i ljeti, ponekad glumila da ništa ne primjećuje. Kao
primjerice sada, kada se pretvarala da ne vidi kako mama i gospodin Walker
gledaju jedno drugo, kako dobro paze da se nikada ne dotaknu. Kako bi mama
katkad uzdahnula kada bi spomenula njegovo ime.
Neke su stvari bile opasne. Svi su to znali.
Leni je prionula svojemu poslu. Toliko se udubila u rezanje mesa da nije
odmah čula zvuk automobilskog motora. Onda su kroz prozor bljesnula
svjetla i naglo obasjala unutrašnjost.
Trenutak poslije otvorila su se ulazna vrata.
Ušao je tata. Na sebi je imao izblijedjelu i iskrzanu šiltericu, navučenu
nisko na oči. Duga brada i brkovi bih su mu neuredni. Nakon višemjesečnog
rada na naftovodu postao je žilav i snažan, izgledao je kao čovjek koji previše
pije, a premalo jede. Od oštre klime lice mu je bilo naborano, a put sličila
uštavljenoj životinjskoj koži.
Mama je skočila na noge i odmah joj se pojavila tjeskoba na licu. »Ernt!
Vratio si se ranije! Trebao si mi javiti da dolaziš.«
»Da«, rekao je gledajući gospodina Walkera. »Vidim zašto bi htjela znati.«
»Ovdje su se samo susjedi našli na partiji karata«, rekao je gospodin
Walker i naglo ustao. »Ali ostavit ćemo vas da se pozdravite.« Prošao je
pokraj tate (koji nije zakoračio korak unatrag pa je gospodin Walker morao
malo promijeniti smjer kretanja), uzeo je svoju jaknu s kuke pokraj vrata i
odjenuo je. »Hvala, djevojke.«
Kada je otišao, mama je blijeda lica gledala tatu. Usta su joj bila malo
otvorena. Izgledala je zabrinuto i kao da je ostala bez daha.
Velika Marge je ustala. »Ja ne mogu tako brzo skupiti svoje stvari pa ću
još noćas ostati ovdje, ako nemate ništa protiv. Sigurna sam da nemate.«
Tata se nije ni potrudio pogledati Veliku Marge. Gledao je i vidio samo
mamu. »Ne pada mi na pamet govoriti debeloj ženi što da čini.«
Velika Marge se nasmijala i udaljila od stola. Spustila se na sofu koju je
tata kupio od hotela koji se zatvarao u Anchorageu i podignula noge u
papučama na novi niski stolić za kavu.
Mama je prišla tati, zagrlila ga i privukla k sebi. »Hej, ti«, šapnula je i
poljubila ga u vrat. »Nedostajao si mi.«
»Dali su mi otkaz. Kučkini sinovi.«
»O, ne«, rekla je mama. »Što se dogodilo? Zašto?«

145
 Knjige.Club Books
»Jedan lažljivi kurvin sin izjavio je da pijem na poslu. A šef mi je kreten.
Nisam bio kriv.«
»Jadni Ernt«, rekla je mama. »Nikako da ti se ukaže prilika.«
Dotaknuo je mamino lice, podignuo joj bradu i čvrsto je poljubio. »Bože,
kako si mi nedostajala«, rekao joj je uz usne. Zastenjala je na njegov dodir i
priljubila se uz njega.
Oteturali su zajedno u spavaću sobu, prošli kroz zavjesu od perlica
naizgled nesvjesni da je još netko prisutan u kući. Leni ih je čula kako su pali
na krevet, čula je kako im se ubrzalo disanje.
Leni je čučala. Dobri Bože. Nikada neće razumjeti vezu svoju roditelja.
Sramila se zbog njihova odnosa; ta nepokolebljiva ljubav koju su i ona i mama
gajile za tatu budila je u njoj neki mučan osjećaj. Nešto s njima nije bilo u
redu; znala je to. Vidjela je to i po načinu na koji je Velika Marge katkad
gledala mamu.
»Dijete, ovo nije normalno«, rekla je Velika Marge,
»Što to?«
»Dovraga, tko zna? Šašavi Pete je najsretnija vjenčana osoba koju
poznajem.«
»Da, ah Matilda nije obična guska. Jesi gladna?«
Velika Marge je potapšala svoj pozamašan trbuh. »Možeš se kladiti da
jesam. Najviše volim gulaš tvoje mame.«
»Nagrabit ću nam malo. Sam Bog zna da oni neće tako skoro izaći iz
spavaće sobe.« Leni je zamotala meso koje je razrezala, oprala je ruke vodom
iz kante pokraj sudopera. U kuhinji je pojačala zvuk na radiju koliko god se
moglo, ali ipak nije bilo dovoljno da zagluši ponovni susret u spavaćoj sobi.

KRAJ ZIME na Aljasci. Sezona otapanja, kretanja, buke, kada se sunce počinje
neodlučno vraćati i obasjavati velike prljave mrlje snijega. Svijet se pomicao,
stresao hladnoću sa sebe, proizvodio zvukove nalik okretanju velikih
mjenjačkih kutija. Blokovi leda veliki kao kuća odlamali su se, plutali
nizvodno i udarali u sve što im se našlo na putu. Drveće je stenjalo i rušilo se
jer se vlažna i nestabilna zemlja micala pod njim. Snijeg se pretvarao u
bljuzgavicu, a zatim u vodu koja se skupljala u svakoj šupljini i udubini da.
Stvari koje ste izgubili u snijegu sada ste opet nalazili: kapu koju je odnio
vjetar, namotano uže, limenke piva odbačene u snijeg uz put sada su klizile
natrag na blatnjavu površinu ceste. Iglice crne smreke ležale su u mutnim
lokvama, grane slomljene u oluji plutale su vodom nizbrdo iz svakoga kutka
zemlje. Koze su stajale u do koljena dubokom gnjecavom izmetu. Nikakvo
sijeno nije ga moglo upiti.

146
 Knjige.Club Books
Voda je ispunila udubine među korijenjem stabala, tekla je duž cesta i
svugdje se nakupljala u lokvama, podsjećajući ljude da je taj dio Aljaske
zapravo kišna šuma. Gdje god ste stajali, mogli ste čuti pucanje leda i vodu
kako se cijedi niz stabla i s krovova, uzduž cesta, kako teče u potočićima
svakim ulegnućem u natopljenom tlu.
Životinje su izašle iz skrovišta. Losovi su šetali gradom. Nitko nije skretao
u zavoj prebrzo. Morske patke su se vratile u glasnim jatima i spustile se na
valove zaljeva. Medvjedi su izašli iz brloga i tumarali niz brežuljke tražeći
hranu. Priroda kao da je imala proljetno čišćenje, oribala je led, hladnoću i
mraz, i oprala prozore da pusti unutra svjetlost.
Ove lijepe plave večeri, ispod plavetnog neba, Leni je navukla gumene
čizme i izašla iz kuće nahraniti životinje. Sada su imali sedam koza, trinaest
pilića i četiri patke. Gacajući kroz blato duboko do gležnja, po udubinama od
kotača punima vode, začula je glasove. Okrenula se prema zvuku, prema uvali
koja je njezinu obitelj povezivala sa svijetom.
Iako su tu već godinama živjeli, njihovo imanje je uporno ostalo divlje.
Leni je čak i u vlastitom dvorištu morala biti oprezna, ali u danima kao što je
bio ovaj, kada je nadošla plima i voda je zapljuskivala obalu punu školjaka, i
dalje je ostajala bez daha pred tom ljepotom.
Sada je dolje na vodi vidjela kanue, pravu flotilu šarenih čamaca koji su
plovili pokraj njihove uvale.
Turisti. Vjerojatno i ne znaju kako se brzo stvari mogu promijeniti na
Aljasci. Voda ispod njih bila je mirna, ali plima i oseka su se dvaput dnevno
brzo izmjenjivale u tom malom zaljevu. Voda bi tako naglo došla ih se
povukla da je mogla nasukati ili potopiti one neoprezne, prije nego što bi bili
i svjesni opasnosti.
Mama se pojavila iza Leni, koja je namirisala poznatu mješavinu
cigaretnog dima, sapuna od šipka i kremu od lavande. Taj će je miris uvijek
podsjećati na majku. Mama je prebacila jednu ruku oko Lenina ramena i
zaigrano se sudarila s njezinim bokom.
Gledale su turiste kako u čamcima lagano klize u zaljev, čule su jeku
njihova smijeha preko vode. Leni se pitala kakvi su životi tih ljudi, te djece iz
Vanjskoga svijeta, koja su došla ovamo na praznike planinariti i sanjariti o
»životu na zemlji«, a onda će se vratiti u svoje domove u otmjenim
prigradskim četvrtima i svojem dinamičnom životu.
Iza sebe začule su zvuk crvenog kamioneta. »Djevojke, vrijeme je da
krenemo«, viknuo je tata.
Mama je uhvatila Leni za ruku. Krenule su prema tati.
»Ne bismo trebali ići na taj sastanak«, rekla je Leni kad su mu prišle.

147
 Knjige.Club Books
Tata ju je pogledao. Tijekom svih tih godina na Aljasci ostario je i bio
mršav i žilav. Oko očiju je imao tanke bore, a one duboke nagužvale su mu
upale obraze. »Zašto?«
»Uznemirit ćeš se.«
»Misliš da ću pobjeći od Walkera? Misliš da sam kukavica?-
»Tata...«
»Ovo je i naša zajednica. Nitko ne voli Kaneq više od mene Ako se Walker
želi ponašati kao velika zvjerka i sazvati sastanak doći ćemo. Ulazite u
kamionet.«
Nagurale su se u stari kamionet.
Kaneq je bio drukčiji grad od onoga kada su se oni doselili ovamo, a njezin
je otac mrzio svaku promjenu. Mrzio je što je sada postojao trajekt za putnike
pješake, koji je dovodio turiste iz Homera. Mrzio je što ste zbog njih morali
usporiti vožnju, jer hodali su posred ceste i lunjali naokolo razrogačenih
očiju, pokazujući rukom na svakog orla, jastreba i tuljana. Mrzio je što je sada
cvjetao posao s iznajmljivanjem ribarskih čamaca, a katkad se u zalogajnici
nije moglo naći slobodno mjesto. Mrzio je ljude kor su dolazili u posjet - zvao
ih je radoznalci - ali još je više mrzio došljake koji su se doseljavali, gradili
kuče u blizini grada i krotile svoju zemlju ogradama i garažama.
Ove tople večeri nekoliko smionih turista hodalo je glavnom ulicom,
fotografirajući i govoreći tako glasno da su preplašili pse vezane uz rub ceste.
Okupili su se pred najnovijom trgovinom Snackle (gdje ste mogli kupiti
sendviče i pribor za ribolov).
Na natpisu nad Ritajućim losom pisalo je gradski sastanak U NEDJELJU
NAVEČER. U 7 SATI.
»Gdje smo to? U Seattleu?« promrmljao je tata.
»Posljednji sastanak imali smo prije dvije godine«, rekla je mama. »Kada
je Tom Walker donirao drvenu građu za popravak doka za vezivanje
brodica.«
»Misliš da to ne znam?« rekao je skrećući na parkirno mjesto. »Misliš da
trebam tebe da mi to kažeš? Ne mogu zaboraviti da Tom Walker želi
izigravati veliku facu i gurati nam svoj novac pod nos.« Parkirao je ispred
RITAJUĆEG LOSA. Vrata saluna bila su otvorena u znak dobrodošlice.
Leni je pošla za roditeljima u salun.
Unatoč svim promjenama koje su se dogodile u gradu, jedino je ovo
mjesto ostalo isto. Nikome u Kanequ nisu smetali čađavi crni zidovi ili miris
nagorjelog drveta, tako dugo dok je piće teklo.
Unutra je već bila gužva. Muškarci i žene (većinom muškarci) u
flanelskim košuljama bacili su se na posao. Nekoliko mršavih pasa ležalo je
ispod barskih stolica, nikome na putu. Svi su govorili istodobno, a u pozadini
148
 Knjige.Club Books
je svirala glazba. Jedan je pas cvilio prateći melodiju, a onda je počeo glasno
zavijati prije nego što ga je ušutkala nečija čizma.
Ludi Earl ih je primijetio i mahnuo im.
Tata je kimnuo glavom i krenuo prema šanku.
Stari Jim je stajao iza puha, baš kao što je činio već desetljećima. Bez zuba,
vlažnih očiju, s bradom rijetkom kao i njegov vokabular, sporo se kretao iza
šanka, ali bio je srdačan. Svi su znah da će im Stari Jim dati piće na veresiju ili
će zauzvrat primiti meso losa. Pričalo se da se tako posluje još otkad je otac
Toma Walkera izgradio salun 1942.
»Dvostruki viski«, viknuo je tata Jimu. »I pivo za gospođu .« Pljusnuo je
na stol pregršt presavijenih novčanica od plaće na naftovodu.
Uzeo je svoje i mamino piće i krenuo u kut, gdje su bili Ludi Earl, Thelma,
Ted, Clyde i ostatak klana Harlan. Zasjeli su na stolice poredane oko
preokrenute bačve.
Thelma se nasmiješila mami i privukla bijelu stolicu do nje. Mama je sjela
i dvije su žene odmah sagnule glave i počele razgovarati. U proteklih nekoliko
godina postale su dobre prijateljice. Leni je s vremenom shvatila da je Thelma
bila poput većine žena na Aljasci, koje su se usudile živjeti u divljini -- čvrsta,
postojana i iskrena do boli. Ali bolje vam je bilo da joj se ne zamjerite.
»Hej, Leni«, rekla je Moppet, smiješeći se i pokazujući usta puna zubi koji
su rasli na sve strane. Na sebi je imala prevelik pulover i prekratke hlače iz
kojih je virilo barem desetak centimetara potkoljenica tankih poput štapa, a
oko gležnjeva, preko cipela, skliznule su joj vunene čarape.
Leni se nasmiješila osmogodišnjoj djevojčici. »Hej, Mop.«
»Axle je jučer bio kod kuče. Zamalo sam ga upucala svojom strijelom«,
rekla je široko se smiješeći. »Čovječe, skoro je dobio popizditis.«
Leni se ugrizla za usnicu da se ne nasmije.
»Imaš li novih slika da mi pokažeš?«
»Da. Donijet ću ih sljedeći put kada dođemo k vama.« Leni se naslonila na
nagorjeli zid od klada. Moppet ju je pratila i stala tik uz nju.
U prednjem dijelu bara oglasilo se zvono.
Razgovori su posvuda utihnuli, ali nije zavladala tišina. Možda su ovdje i
prihvatili običaj okupljanja na gradskom sastanku, ali nikada niste mogli
potpuno utišati prostoriju punu Aljaskanaca.
Sa smiješkom na usnama Tom Walker je stao iza šanka. »Hej, susjedi.
Hvala vam na dolasku. Vidim ovdje mnoge stare prijatelje i mnogo novih lica.
Pozdravljam nove susjede i želim im dobrodošlicu. Predstavit ću se onima
koji me ne poznaju: ja sam Tom Walker. Moj otac Eckhart Walker došao je na
Aljasku prije nego što se većina vas rodila. Ispirao je zlato, ali pravo

149
 Knjige.Club Books
bogatstvo je našao na zemlji, ovdje u Kanequ. On i moja majka ogradili
su parcelu od šezdeset pet hektara i zatražili nad njom vlasništvo.«
»Evo, počeo je«, rekao je tata kiselo i ispio piće. »Sada ćemo slušati o
njegovom prijatelju guverneru i kako su kao djeca zajedno lovili rakove. Mili
Bože...«
»Moja obitelj već tri generacije živi na istoj zemlji. Ovaj krajolik nije tek
zemlja na kojoj živite, on je ono što jesmo. Ali vremena se mijenjaju. Znate o
čemu govorim. Nova lica svjedoče o tim promjenama. Aljaska je posljednja
granica. Ljudi su gladni vidjeti našu državu prije nego što se još više
promijeni.«
»Pa što?« povikao je netko.
»Tijekom sezone kraljevskog lososa turisti preplavljuju obale rijeke
Kenai, plove našim vodama, opterećuju trajektni promet i masovno nam
zauzimaju vezove na dokovima. Kruzeri će početi dovoditi tisuće ljudi, ne
stotine kao dosad. Znam da se Tedov posao s iznajmljivanjem brodova
udvostručio u posljednje dvije godine, a ljeti u zalogajnici ne možete naći
slobodno mjesto. Priča se čak i da je trajekt za pješake između nas, Seldovije
i Homera svakoga dana pun.«
»Došli smo ovamo gore da pobjegnemo od svega toga«, viknuo je tata.
»Zašto nam sve to govoriš, Tommy?« viknula je Velika Marge iz kuta.
»Drago mi je što pitaš, Marge«, rekao je gospodin Walker. »Napokon sam
odlučio potrošiti nešto novca na Losa, i srediti ga malo. Već je vrijeme da
imamo bar od kojega nam nisu crni dlanovi i stražnjice na hlačama.«
Netko je viknuo u znak potpore.
Tata je ustao. »Misliš da nam treba ulickani gradski bar, da moramo s
dobrodošlicom dočekati idiote koji dolaze ovamo na sjever u sandalama i s
fotoaparatima oko vrata?«
Ljudi su se okrenuli da pogledaju tatu.
»Mislim da nam neće škoditi malo boje na zidovima i led u piću«, rekao je
gospodin Walker mirno.
Svi su se nasmijali.
»Došli smo ovamo da pobjegnemo od ostatka Amerike i zajebanog
vanjskog svijeta. Predlažem da kažemo ne gospodinu Velikoj Faci koji želi
poboljšati ovaj salun. Neka žutokljunci odlaze na piće u Salty Dawg.«
»Za ime Božje, ne namjeravam sagraditi most do glavnog kopna«, rekao
je gospodin Walker. »Ne zaboravite da je moj otac sagradio ovaj grad. Ja sam
radio u salunu dok ste vi igrali bejzbol u Maloj ligi u Donjim državama. Sve je
moje.« Zašutio je načas. »Sve ovo. Jeste li to zaboravili? Kad bolje promislim,
bit će najbolje da popravim i stari pansion. Ljudi moraju negdje spavati. K
vragu, nazvat ću ga Geneva. Njoj bi se to svidjelo.«
150
 Knjige.Club Books
Podbadao je tatu; Leni je to vidjela u očima gospodina Walkera.
Animozitet između ta dva muškarca uvijek je bio prisutan. Da, pokušali su se
zaobilaziti u širokom krugu, ali to se uvijek osjetilo između njih. Jedino što se
sada gospodin Walker nije pomaknuo u stranu.
»Jebote, možeš li ovo vjerovati?« rekao je tata i okrenuo se Ludom Earlu.
»Što je sljedeće? Kasino? Panoramski kotač?«
Ludi Earl se namrštio i ustao. »Stani malo, Tome...«
»Radi se samo o deset soba, Earl«, rekao je gospodin Walker. »Pansion je
dočekivao goste još prije sto godina, kada su ovim ulicama hodali ruski
trgovci krznima i misionari. Moja je majka napravila vitraje na prozorima u
predvorju. To prenoćište je dio naše povijesti, a sada su vrata i prozori
zatvoreni daskama. Učinit ću sve da opet zasja u punom sjaju.« Zašutio je i
pogledao desno prema tati. »Nitko me neće spriječiti da poboljšam ovaj
grad.«
»Samo zato što si bogat, ne moraš nas druge gurati u stranu«, viknuo je
tata.
»Ernt«, rekla je Thelma. »Mislim da ovome pridaješ previše značaja.«
Ernt je oštro pogledao Thelmu. »Ne želimo da nam se gomila turista vuče
za guzicama. Kažemo ne svemu ovome. Prokletstvo, ne...«
Gospodin Walker je dosegnuo zvono iznad šanka i zazvonio. »Kuća časti
sve prisutne«, rekao je sa smiješkom.
Odmah se čula graja: ljudi su pljeskali, podvikivali od veselja i počeli se
gurati prema šanku.
»Ne dopustite da vas kupi s nekoliko besplatnih pića«, vikao je tata. »Ta
njegova zamisao je loša. Da smo htjeli živjeti u gradu, bili bismo negdje
drugdje, prokletstva mu. A što ako on ne stane samo na tome?«
Nitko ga nije slušao. Čak se i Ludi Earl primicao šanku po svoje besplatno
piće.
»Ernt, nikada nisi znao kada trebaš začepiti usta«, rekla je Velika Marge
stavši uz njega. Na sebi je imala antilop kaput do koljena, ručno ukrašen
perlicama, a ispod su se vidjele hlače pidžame ugurane u mekane čizme od
sobova krzna. »Traži li itko od tebe da izvadiš dozvolu za popravljanje
brodskih motora dolje na doku? Ne. Ne tražimo to od tebe. Ako Tom želi ovaj
gradić pretvoriti u Barbikinu kuću iz snova, nitko mu se neće usprotiviti. To
je razlog zašto smo ovdje. Da radimo što želimo. A ne da radimo ono što ti
hoćeš.«
»Cijeloga života mi seru nad glavom ljudi poput njega.«
»Aha. No, možda je prije problem u tebi nego u njemu«, rekla je Velika
Marge.

151
 Knjige.Club Books
»Začepi svoja debela usta«, obrecnuo se tata. »Dođi, Leni.« Zgrabio je
mamu za nadlakticu i povukao je kroz gomilu ljudi.
»Allbright!«
Leni je iza njih čula snažan glas gospodina Walkera.
Već su bili pred vratima. Tata se zaustavio i okrenuo. Grubo je povukao
mamu da stane uz njega. Zateturala je i zamalo pala.
Gospodin Walker je prišao tati, a za njim su se približili i ostali s čašama
u rukama. Gospodin Walker je izgledao opušteno dok mu niste pogledali u
oči. A onda ste vidjeli kako je stisnuo usta kad je pogledao mamu. Bio je
bijesan.
»Hajde, Allbright. Nemoj pobjeći. Budi dobar susjed«, rekao je gospodin
Walker. »Tu će se moći zaraditi, čovječe, a promjena je prirodna stvar.
Neizbježna.«
»Neću ti dopustiti da nam mijenjaš grad«, rekao je tata. »Nije me briga
koliko novca imaš.«
»O, da, dopustit ćeš«, rekao je gospodin Walker. »Nemaš drugog izbora.
Zato popusti i nauči gubiti dostojanstveno. Popij piće.«
Dostojanstveno?
Zar gospodin Walker još nije to znao?
Tata nije bio čovjek koji bi odustao od nečega.

152
 Knjige.Club Books

TRINAESTO POGLAVLJE

T ata je sutradan koračao gore-dolje, durio se i gunđao o opasnim

promjenama i budućnosti. U podne je sjeo za amaterski radio i sazvao
sastanak na imanju obitelji Harlan.
Ostatak dana Leni je mučio loš osjećaj, neka praznina u dnu trbuha. Sati
su prolazili sporo, ali ipak su prolazili. Poslije večere odvezli su se k
Harlanovima.
Sada su svi nestrpljivo čekali početak sastanka. Iz brvnara i šupa dovukli
su stolice i nasumce ih poslagali po blatnom dvorištu okrenute prema
trijemu Ludoga Earla.
Thelma je sjedila na aluminijskoj stolici, a Moppet se nespretno ispružila
preko nje, jer bila je prevelika da sjedi majci u krilu. Ted je stajao iza supruge
i pušio. Mama je sjela pokraj Thelme na drvenu vrtnu stolicu samo s jednim
naslonom za ruke, a Leni do nje na metalnu stolicu na sklapanje, čije su noge
utonule u blato. Clyde i Donna su stajali poput stražara sa svake strane
Marthe i Agnes, koje su rezbarile šiljke na drvenim štapovima.
Sve su oči bile okrenute prema tati. Stajao je na trijemu s Ludim Earlom.
Nisu si dodavali bocu viskija, ali Leni je bila sigurna da su već prije dosta
popili.
Padala je dosadna kiša. Sve je bilo sivo - sivo nebo, siva kiša, siva stabla
izgubljena u sivoj izmaglici. Psi su lajali i natezali hrđave lance kojima su bili
vezani. Nekoliko ih se popelo na svoje male kućice i promatralo što se zbiva
na sredini dvorišta.
Tata je pogledao iznad glava okupljenih, kojih je bilo manje nego ikada.
Proteklih nekoliko godina mladi su otišli sa zemlje svojih djedova i krenuli u
potragu za vlastitim životima. Neki su lovili ribu u Beringovu moru, drugi su
postali rendžeri u nacionalnom parku. Axle je prošle godine napravio dijete
jednoj djevojci iz domorodačkog plemena i sada je živio negdje u naselju
Yupika.
»Svi znamo zašto smo ovdje«, rekao je tata. Duga mu je kosa bila prijava
i neuredna, a brada gusta i čupava. Put mu je bila zimski blijeda. Crvenim
rupcem prekrio je veći dio glave da mu kosa ne pada na lice. Potapšao je

153
 Knjige.Club Books
Ludog Earla po žgoljavom ramenu. »Ovaj je čovjek vidio budućnost mnogo
prije od nas ostalih. Znao je da će nas naša vlada iznevjeriti, da će pohlepa i
kriminal uništiti sve što volimo u Americi. Došao je ovamo - doveo je i vas -
da živite boljim, jednostavnijim životom, životom koji vas je opet vratio
zemlji. Želio se prehraniti lovom, zaštititi svoju obitelj i biti što dalje od sranja
koja se događaju u gradovima.« Tata je nakratko zašutio i pogledao ljude
pred sobom. »Sve je to funkcioniralo. Dosad.«
»Samo im reci, Ernt«, rekao je Ludi Earl nagnuvši se naprijed kako bi
dosegnuo vrč skriven ispod svoje stolice. Čulo se kad ga je odčepio.
»Tom Walker je jedan bogati arogantni seronja«, rekao je tata. »Svi
znamo ljude kao što je on. On nije išao u Vijetnam. Tipovi poput njega
smišljali su milijun načina da izbjegnu novačenje. Za razliku od mene i Boa i
naših prijatelja, koji smo se otišli boriti za našu zemlju. Ali, hej, preko toga
mogu prijeći. Mogu prijeći i preko njegova oholog držanja i toga što mi gura
pod nos svoje bogatstvo. Mogu prijeći i preko toga da slini nad mojom
ženom.« Spustio se klimavim stubama s trijema i prskajući oko
sebe zakoračio u blatnu vodu koja se nakupila ispred najdonje stube. »Ali
neću mu dopustiti da uništi Kaneq i naš način života. Ovo je naš dom. Želimo
da ostane divlji i slobodan.«
»On samo želi obnoviti birtiju, Ernt, neće izgraditi konferencijski centar«,
rekla je Thelma. Kada je podignula glas, Moppet je ustala i otišla se igrati s
Marthom i Agnes.
»I hotel«, rekao je Ludi Earl. »Ne zaboravi to, gospođice.«
Thelma je pogledala oca. »Ma, daj, tata. Vi dečki pravite od muhe slona.
Ovdje nema nikakvih cesta, nema komunalnih usluga ni pošte, nema struje.
Sve ovo prigovaranje je kontraproduktivno. Pustite to.«
»Ne želim se žaliti«, rekao je tata. »Želim učiniti nešto, a tako mi Boga, i
hoću. Tko je sa mnom?«
»Imaš prokleto pravo«, rekao je Ludi Earl glasom nerazgovijetnim od
pića.
»Povisit će cijenu pića«, žalio se Clyde. »Čekajte i vidjet ćete.«
»Nisam se preselio u divljinu da bih u blizini imao hotel«, rekao je tata.
Ludi Earl je nešto promrmljao i otpio veliki gutljaj.
Leni je gledala muškarce kako se okupljaju i svaki tapša tatu po leđima
kao da je rekao nešto savršeno.
U nekoliko trenutaka žene su ostale sjediti same na sredini blatnog
dvorišta.
»Ernt se prilično uzrujao zbog malog popravljanja saluna«, rekla je
Thelma gledajući muškarce. Moglo se vidjeti kako upijaju pravični gnjev,

154
 Knjige.Club Books
kako se nadimlju zbog njega i dodaju jedan drugome vrč s pićem. »Mislila sam
da će dići ruke od toga.«
Mama je zapalila cigaretu. »On nikada ne diže ruke ni od čega.«
»Znam da vas dvije ne možete puno utjecati na njega«, rekla je Thelma
pogledavajući mamu i Leni. »Ali on bi ovdje mogao potaknuti pravu usranu
oluju. Tom Walker možda i ima novi kamionet i vlasnik je najbolje zemlje na
poluotoku, ali dao bi ti košulju sa svojih leđa. Kada je Mop bila bolesna prošle
godine, Tom je to čuo od Velike Marge i pojavio se ovdje sam i odletio s njom
u Kenai.«
»Znam«, rekla je mama tiho.
»Tvoj će muž razoriti ovaj grad ako ne pazimo.«
Mama se umorno nasmijala. Leni je razumjela. Mogli ste u tatinoj blizini
biti oprezni poput kemičara koji radi s nitroglicerinom. Ali to ništa ne bi
promijenilo. Prije ili poslije on će eksplodirati.

I OPET SU SE Lenini roditelji tako napili da ih je morala voziti kući. Kada su stigli,
parkirala je kamionet i pomogla mami otići u sobu, gdje se srušila na krevet i
smijući se pružila ruke prema tati.
Leni se popela na tavan u svoj krevet, na madrac koji je našla na smetlištu
i očistila razblaženom varikinom. Pokrila se vojničkom dekom, otpisanom
kao vojnički višak, i pokušala zaspati.
Ali nije prestala misliti na onaj incident u salunu i sastanak s
Harlanovima. Nešto je u tome bilo vrlo uznemirujuće, iako nije mogla točno
odrediti što da bi mogla reći: To je ono što me muči. Možda je to bio samo
osjećaj, neka neravnoteža koju je primijetila kod tate, koja nije bila ništa
novo, ali sada joj se činila uvećana kao ispod povećala.
Promjena. Blaga, ah vidljiva.
Njezin je tata bio ljut. Možda bijesan. Ali zašto?
Jer su ga najurili s posla na naftovodu? Jer je u ožujku vidio mamu i Toma
Walkera zajedno, vidio je gospodina Walkera kako sjedi za njihovim stolom?
Moralo se raditi o nečemu većem nego što se činilo. Kako ga je nekoliko
privatnih tvrtki u gradu moglo toliko uzrujati? Bog zna da je više od većine
muškaraca volio piti viski u Ritajućem losu.
Otkotrljala se s kreveta prema kutiji u kojoj je držala Matthewova pisma
od proteklih nekoliko godina. Pisao joj je svaki mjesec. Memorirala je svako
pismo i mogla ga je izdvojiti iz kutije i izvaditi po želji. Neke je rečenice nikada
nisu napuštale. Bolje mi je... mislio sam sinoć na tebe dok smo večerali vani, jer
je neki momak imao Polaroid fotoaparat... jučer sam zabio prvi gol, volio bih
da si bila tu i vidjela... Najdraže joj je bilo kada je pisao: nedostaješ mi, Leni.
Ili: znam da zvuči jadno, ali sanjao sam te. Sanjaš li i ti ikada mene?
155
 Knjige.Club Books
Međutim, večeras nije htjela misliti na njega, koliko je daleko i kako se
osjeća usamljeno bez njega i njegova prijateljstva. Ovih godina otkad njega
nije bilo, nijedno novo dijete nije se doselilo u Kaneq. Naučila je voljeti
Aljasku, ali i ona je često bila usamljena. U lošim danima - kao danas - nije
htjela čitati njegova pisma i pitati se hoće li se ikada vratiti. Ako bi mu pisala,
brinulo ju je da bi mogla spomenuti ono što ju je mučilo. Mogla bi napisati:
Bojim se. Usamljena sam.
Zato je otvorila svoju najnoviju knjigu - Ptice umiru pjevajući - i udubila
se u priču o zabranjenoj ljubavi u jednoj oštroj i negostoljubivoj zemlji.
Već je prošla ponoć, a ona je još čitala. Čula je nježno zveckanje perlica
zavjese. Očekivala je zvuk otvaranja i zatvaranja vratašca peći, ali čula je
samo korake po drvenom podu. Tiho se izvukla iz kreveta, dopuzala do ruba
tavana i provirila dolje.
U mraku je sjala samo vatra u peći na drva i trebalo je nekoliko trenutaka
da joj se oči priviknu na tamu.
Tata je bio odjeven sav u crno, a na čelo je nisko navukao bejzbolsku kapu.
Nosio je veliku torbu za alat koja je zveckala dok je hodao.
Otvorio je vrata i izašao u noć.
Leni se spustila ljestvama, tiho prišla prozoru i pogledala van. Pun mjesec
osvjetljavao je blatno dvorište; ponegdje bi na mjesečini zasjale tvrdoglave
krpice skorenog smeđeg snijega. Posvuda su bile hrpe nagomilanog otpada:
kutije od ribičkog pribora i namirnica za kampiranje, hrđavi metalni sanduci
i motke, slomljena kapija s ograde, još jedan bicikl koji tata nikada nije stigao
popraviti, stare automobilske gume naslagane jedna na drugu.
Tata je torbu s alatom bacio u stražnji dio kamioneta, a zatim je otišao do
šupe gdje su držali ostali alat.
Trenutak poslije pojavio se noseći sjekiru preko ramena.
Popeo se u kamionet i odvezao.

SUTRADAN UJUTRO tata je bio dobro raspoložen. Čupavu crnu kosu skupio je u
neki čudan čvor, kombinaciju Isusove i samurajske frizure, koji mu se
nakrivio s jedne strane glave i sada izgledao kao uho štenca. Gusta crna brada
i brkovi bili su mu puni drvenih strugotina. »Evo naše pospanke. Jesi li sinoć
čitala dokasna?«
»Jesam«, rekla je Leni gledajući ga nelagodno.
Privukao ju je u zagrljaj i zaplesao s njom sve dok se nije nasmiješila.
Briga koja ju je od sinoć mučila sada je polako popustila.
Kakvo olakšanje. I to još prve subote u travnju; jedan od njezinih
najdražih dana u godini.

156
 Knjige.Club Books
Dan lososa. Danas će se okupiti cijeli grad i slaviti početak sezone lososa.
Ta je proslava počela davno pod drugim imenom, začelo ju je domorodačko
pleme koje je nekoć ovdje živjelo; kada bi se svi okupljali i molili za dobru
sezonu lova na losose. Ali danas je to bila samo gradska proslava. Tako će se
barem danas zaboraviti nelagoda protekle noći.
Malo poslije dva sata, nakon što su obavili sve svoje poslove, Leni je uzela
u ruke posude s pripremljenom hranom i pošla za roditeljima iz kuće. Plavo
nebo prostiralo se dokle je pogled sezao; šljunak na plaži presijavao se na
suncu, a slomljene školjke bile su razbacane poput ukrasa na čipki
vjenčanice.
U stražnji dio kamioneta složili su hranu, deke, ruksak pun stvari za slučaj
kiše i rezervne jakne, jer u to doba godine vrijeme nije bilo pouzdano. Onda
su se stisnuli na sjedalu u kabini i tata je pokrenuo motor.
U gradu su se parkirali pokraj mosta i pješice krenuli prema trgovini
mješovite robe.
»Za ime svijeta!« uskliknula je mama kada su zašli iza ugla.
Glavna ulica bila je prepuna ljudi, ali ne onako kako bi čovjek očekivao.
Muškarci su trebali biti okupljeni oko roštilja, gdje bi se pekli hamburgeri od
losa, kobasice od soba i svježe rakovice. Ljudi bi izmjenjivali priče i pili pivo.
Žene su se trebale okupiti pokraj zalogajnice, postaviti duge stolove na
kojima bi se servirala hrana - sendviči od iverka, pladnjevi rakovice
vrste Dungeness, kante školjaka na buzaru, goleme zdjele zapečenoga graha.
Umjesto toga pola ljudi stajalo je na drvenoj promenadi na morskoj strani
grada, a druga polovica ispred saluna. Kao da se radi o nekom uvrnutom
obračunu kod O.K. Corrala.
A onda je Leni ugledala salun.
Svi su prozori bili razbijeni, vrata potpuno razbijena, a oštri komadi iverja
ostavljeni su da vise s mjedenih šarki. Na crnim zidovima bijelim sprejem
napisan je grafit. OVO je opomena. DRŽI SE DALJE ODAVDE. BAHATO
GOVNO. NE TREBAMO NAPREDAK.
Tom Walker stajao je ispred razorenog saluna. Njemu slijeva stajale su
Velika Marge i Natalie, a zdesna gospođa Rhodes sa svojim suprugom. Leni je
prepoznala i ostale ljude koji su stajali uz njega: većina gradskih trgovaca,
ribara i majstora. Bili su to ljudi koji su došli na Aljasku po nešto.
S druge strane ulice, na drvenoj promenadi stajali su oni koji su živjeli u
divljini izvan sustava, otpadnici, usamljenici. Ljudi iz šume, do čijih se imanja
teško dolazilo osim morem ili zrakom, koji su došli ovamo kako bi pobjegli
od nečega - zajmodavaca, vlade, zakona, dječje alimentacije, modernog
života. Kao i njezin tata, željeli su da Aljaska zauvijek ostane divlja skroz

157
 Knjige.Club Books
naskroz. Da je bilo po njihovom, nikada se ne bi uvela struja, ne bi bilo turista,
telefona, asfaltiranih cesta ni zahoda s vodokotlićem.
Tata je samouvjereno krenuo naprijed. Leni i mama morale su produžiti
korak da ga sustignu.
I Tom Walker se pokrenuo i dočekao tatu na sredini ulice. Bacio je
limenku spreja tati pred noge. Zazvonila je na tlu i otkotrljala se u stranu.
»Misliš da ne znam da si to bio ti? Misliš da svi ne znaju da si to bio ti, ludi
šupče?«
Tata se smiješio. »Nešto se noćas dogodilo, Tome? Vandalizam? Kakva
sramota.«
Leni je primijetila kako gospodin Walker izgleda snažno pokraj njezina
oca, kako je bio čvrst i moćan. Leni nije mogla zamisliti Toma Walkera da
ikada naokolo baulja pijan, da razgovara sam sa sobom ili da se budi vrišteći
i u suzama. »Gori si od kukavice, Allbright. Glup si. Šuljaš se po mraku,
razbijaš prozore i sprejem ispisuješ riječi po drvenim zidovima koje ću
ionako srušiti.«
»On to ne bi učinio, Tome«, rekla je mama dobro pazeći da stalno gleda u
zemlju. Znala je da ne smije izravno pogledati Toma, naročito ne u takvom
trenutku. »Sinoć je bio kod kuće.«
Gospodin Walker je napravio korak naprijed. »Dobro me slušaj, Ernt.
Prihvatit ću da je ovo bila pogreška. Ali napredak dolazi u Kaneq. Učiniš li išta
-bilo što - što će ubuduće naštetiti mojemu poslu, neću sazivati gradski
sastanak. Neću zvati ni policiju. Doći ću po tebe.«
»Ne bojim te se, bogatune.«
Ovaj put se gospodin Walker nasmiješio. »Kao što rekoh. Glup.«
Gospodin Walker se opet okrenuo okupljenima, od kojih su se mnogi
približili da čuju svađu. »Mi smo svi ovdje prijatelji. Susjedi. Nekoliko riječi
ispisanih bojom na drvu ne znače ništa. Počnimo radije s ovom proslavom.«
Ljudi su odmah reagirali i pregrupirali se. Žene su pošle prema stolovima
s hranom dok su muškarci krenuli zapaliti roštilj. Na jednom kraju ulice
počeo je svirati glazbeni sastav.
Lay down, Saly, and rest you in my arms...
Tata je uhvatio mamu za ruku i poveo je niz ulicu, kimajući glavom u
ritmu glazbe.
Leni je ostala stajati sama. Djevojčica uhvaćena između dvije frakcije.
Osjetila je taj raskol u gradu, neslaganje koje se lako moglo pretvoriti u
borbu za dušu Kaneqa kakav bi trebao biti.
Ovo bi moglo postati gadno.

158
 Knjige.Club Books
Leni je znala što je otac napravio i taj je vandalizam razotkrio novo lice
njegova bijesa. Užasavalo ju je što je on učinio nešto takvo u javnosti. Sve
otkad su ga gospodin Walker i Velika Marge poslali da zimi radi na naftovodu,
tata je bio na oprezu. Nikada nije mamu udario u lice ni bilo gdje drugdje gdje
bi se modrica mogla vidjeti. Silno se trudio - i više nego silno - obuzdati
svoju ćud. Zaobilazio je gospodina Walkera u širokom luku.
Ali više ne, činilo se.
Leni nije opazila da je Tom Walker stao uz nju sve dok nije progovorio.
»Izgledaš preplašeno«, rekao je gospodin Walker.
»Ovo između vas i mojega tate moglo bi rastrgati Kaneq«, rekla je.
»Svjesni ste toga, zar ne?«
»Vjeruj mi, Leni. Nemaš se zbog čega brinuti.«
Leni je podigla pogled prema gospodinu Walkeru. »Nemate pravo«, rekla
je.

»PREVIŠE SE BRINEŠ«, rekla je Velika Marge Leni sutradan kada je Leni došla na
posao. Ovu posljednju godinu Leni je nekoliko sati dnevno radila u trgovini
mješovite robe, slagala je stvari na police, brisala prašinu, naplaćivala na
prastaroj blagajni koja je svaki put zazvonila kad bi ukucala cijenu.
Zarađivala je dovoljno da si može kupovati fotografske filmove i knjige.
Tata se protivio tome, naravno, ali ovaj put mu se mama suprotstavila i
rekla da sedamnaestogodišnja djevojka treba neki posao koji može
obavljati poslije nastave.
»Taj vandalizam je grozna stvar«, rekla je Leni gledajući kroz prozor niz
ulicu, prema razrušenom salunu.
»Ah. Muškarci su glupi. Dobro je da to naučiš što prije. Pogledaj samo
mužjaka losa. Zaletavaju se jedan u drugoga punom brzinom. Isto je i s Dali
ovcama. I ovo će biti mnogo krike i bijesa, a neće značiti ništa.«
Leni se nije slagala s tim. Vidjela je posljedicu očeva vandalizma i kako je
to utjecalo na ljude oko nje. Nekoliko sprejem napisanih riječi pretvorilo se u
metke koji su se zabili u srce grada. Iako se sinoć slavilo u glavnoj ulici kao i
obično, žamor i pjesma trajali sve do sumraka, vidjela je kako su se ljudi
podijelili u skupine, jednu koja je vjerovala u promjenu i rast, i drugu koja
nije. Kada je proslava naposljetku završila, svi su se odvojeno razišli.
Odvojeno. U gradu u kojemu je nekada bit života bila da se svi drže
zajedno.

U SUBOTU NAVEČER, Leni je s roditeljima otišla k Harlanovima na roštilj. Poslije

večere su kao i obično na blatnom tlu zapalili veliki kriješ, stajali oko njega,

159
 Knjige.Club Books
razgovarali i pili dok se oko njih spuštala noć i pretvarala ljude u ljubičaste
siluete.
Leni je sjedila na Thelminu trijemu i iznova čitala posljednje Matthewovo
pismo pri svjetlu lanterne. Vidjela je odrasle koji su se okupili oko vatre. Vrč
koji je s njezina mjesta izgledao kao crna osa, išao je iz ruke u ruku. Iznad
pucketanja i siktanja plamenih jezika čula je muške glasove i tonove
rastućega bijesa.
»... preuzeti naš grad...«
»... bahati seronja, misli da smo njegovo vlasništvo...
»... sljedeće što će htjeti je uvesti struju i televiziju... i pretvoriti nas u Las
Vegas.«
Iz mraka su izronila automobilska svjetla. Psi na dvorištu su poludjeli,
počeli su lajati i zavijati dok se veliki bijeli kamionet kotrljao kroz blato i
zaustavio nasred dvorišta.
Gospodin Walker je izašao iz svojeg skupocjenog novog kamioneta.
Odlučno je krenuo prema vatri, smiren kao da pripada ovamo.
Oh-ho.
Leni je presavila pismo i ugurala ga u džep, a onda je sišla s trijema i
zakoračila u blato.
U svjetlu vatre tatino je lice bilo narančasto. Kosa svezana u čvor mu je
skliznula i sada je kao loptica visjela iza lijevog uha. »Čini se da se netko
izgubio«, rekao je glasom promijenjenim od previše pića. »Ne pripadaš
ovamo, Walkeru.«
»Kaže žutokljunac«, rekao je gospodin Walker. Široko se nasmiješio i
time kao da je ublažio ubod te uvrede. Ili ju je još pojačao; Leni nije bila
sigurna.
»Četiri godine živim ovdje«, rekao je tata. Krajevi usana su mu se spustili
i usnice su mu nestale.
»Toliko dugo, ha?« rekao je gospodin Walker i prekrižio ruke na prsima.
»Ja imam čizme koje su prešle više zemlje na Aljasci nego ti.«
» Slušaj ti.. .«
»Ohladi, dečko«, rekao je gospodin Walker cereći se, iako mu osmijeh nije
dopirao do očiju. »Nisam došao razgovarati s tobom. Došao sam razgovarati
s njima.« Bradom je pokazao na Clydea i Donnu, Thelmu i Teda. »Poznajem
ih cijeloga života. Clydea sam naučio loviti patke. Sjećaš se, Clyde? A dok smo
bili djeca, Thelma me jedanput dobro odalamila jer sam bio drzak. Došao sam
razgovarati sa svojim prijateljima.«
Tata je izgledao kao da mu je nelagodno. Bio je razdražen.

160
 Knjige.Club Books
Gospodin Walker se nasmiješio Thelmi, a ona mu je uzvratila osmijeh.
»Zajedno smo pili prva piva. Sjećaš se? Ritajući los je naše mjesto. Naše.
Dovraga, Donna, pa vas dvoje ste se tamo vjenčali.«
Donna je pogledala svojega muža i nesigurno se osmjehnula.
»Evo o čemu se radi. Vrijeme je da uredimo to mjesto. Zaslužujemo bar u
kojemu se možemo okupljati, razgovarati i zabavljati bez smrada paljevine i
da nismo puni čađi na odlasku. Ali to zahtijeva puno posla.« Gospodin Walker
je načas zastao i pogledom prelazio preko lica prisutnih. »I mnogo radnika.
Mogu unajmiti ljude iz Homera, platiti im četiri dolara na sat, ali radije bih
zadržao svoj novac ovdje, u gradu, s mojim prijateljima i susjedima.
Svi znamo kako nam zimi dobro dođe malo sitniša u džepu.«
»Četiri dolara na sat? To je puno«, rekao je Ted i pogledao Thelmu.
»Želim biti i više nego pošten«, rekao je gospodin Walker.
»Ha! « rekao je tata. »Pokušava manipulirati s vama. Kupiti vas. Ne
slušajte ga. Mi znamo što je dobro za naš grad. A to sigurno nije njegov
novac.«
Thelma je ogorčeno pogledala tatu. »Koliko dugo će taj posao trajati,
Tome?«
Slegnuo je ramenima. »Sve mora biti gotovo do zime, Thelma.«
»A koliko ti radnika treba?«
»Sto ih više mogu pronaći.«
Thelma je zakoračila unatrag, okrenula se Tedu i nešto mu šapnula.
»Earl? « rekao je tata. »Nećeš mu valjda dopustiti da to učini?«
Blijedo i naborano lice Ludog Earla kao da se stisnulo. Izgledao je poput
onih rezbarija od osušenih jabuka. »Poslovi su ovdje rijetki, Ernt.«
Leni je vidjela učinak tih nekoliko riječi na njezina oca.
»Prihvatit ću posao«, rekao je Clyde.
Gospodin Walker se pobjedonosno nasmiješio. Leni je vidjela kako je
brzo pogledao tatu i ostao zuriti. »Super. Još netko?«
Kada je Clyde istupio naprijed, tata je proizveo zvuk kao kad pukne
automobilska guma. Zgrabio je mamu za nadlakticu i počeo je vući preko
dvorišta. Leni je morala trčati kroz blato da ih sustigne. Popeli su se u
kamionet.
Tata je prejako pritisnuo papučicu gasa i kotači su se vrtjeli u blatu prije
nego što su naišli na otpor. Kamionet je krenuo natraške, poskočio, okrenuo
se i tata je pojurio kroz otvorenu kapiju.
Mama je uhvatila Leni za ruku i čvrsto je držala. Obje su znale da ništa ne
smiju reći kada je počeo nešto mrmljati sam srbi i jako udarati dlanom po
upravljaču da naglasi svoje misli.

161
 Knjige.Club Books
Prokleti idioti... - pustiti ga da pobijedi... prokleti bogatuni misle da je cijeli
svijet njihov.
Kada su došli kući, naglo se zaustavio, ali kamionet se malo otklizao
naprijed.
Leni i mama ostale su sjediti, bojeći se čak i glasno disati.
On se nije pomaknuo, samo je kroz prljavo vjetrobransko staklo puno
zgnječenih komaraca zurio u njihovu pušnicu u sjeni i iza nje u šumarak crnih
stabala. Nebo je bilo tamnoljubičasto, posuto točkicama zvijezda.
»Idite«, rekao je kroz stisnute zube. »Moram razmišljati.«
Leni je otvorila vrata i ona i mama su gotovo navrat-nanos izašle iz auta
nastojeći što prije nestati. Držeći se za ruke, izvlačile su noge iz blata, popele
se stubama, otvorile vrata i glasno ih zalupile. Poželjele su da ih mogu
zaključati, ali znale su da ne smiju. Kada ga uhvati bijes, mogao bi spaliti kuću
samo da dođe do mame.
Leni je otišla do prozora, odmaknula zavjese i pogledala van.
Kamionet je još bio tamo i brundao u noći. Prednja svjetla itko su sjala.
Mogla je vidjeti njegov obris. Razgovarao je sam sa sobom.
»On je to učinio«, rekla je Leni stojeći uz prozor. »Uništio tavernu.«
»Nije. Bio je kod kuće. Sa mnom u krevetu. I to nije nešto što bi on
napravio.«
Jedan dio Leni želio je to sakriti od majke, poštedjeti je boli. Ali istina je
žarila i palila Leninu dušu. Podijeliti je s majkom bio je jedini način da ugasi
taj plamen. Njih dvije, ona i mama, bile su tim. Zajedno. Nisu imale tajne jedna
pred drugom. »Kada si zaspala, otišao je kamionetom u grad. Vidjela sam ga
kako odlazi. Sa sjekirom.«
Mama je zapalila cigaretu. S uzdahom je ispuhala dim. »Mislila sam da je
napokon...«
Leni je shvatila. Nada. Blistava stvar, mamac za one neoprezne. Znala je
kako može biti varljiva i kako opasna. »Što ćemo učiniti?«
»Učiniti? Već je bio ljut zbog gubitka posla na naftovodu, a sada bi ga ovo
sa salunom - i Tomom - moglo gurnuti preko ruba.«
Leni je osjetila majčin strah, ali i stid koji je bio njegov tihi pratitelj.
»Morat ćemo biti jako oprezne. Ova stvar bi mogla eksplodirati.«

162
 Knjige.Club Books

ČETRNAESTO POGLAVLJE

T ravanj je u Fairbanksu bio nepouzdan mjesec. Ove je godine JL grad

zahvatila zakašnjela hladnoća, sniježilo je, ptice još nisu došle, rijeke su
ostale smrznute. Čak su se i starosjedioci počeli žaliti, a već su desetljećima
živjeli u tom gradu koji je slovio kao najhladniji u Americi.
Poslije treninga Matthew je odlazio s klizališta noseći preko ramena
hokejski štap. Znao je da izgleda kao svaki sedamnaestogodišnjak u znojnom
dresu za hokej i čizmama, ali izgled može prevariti. On je to znao, a znali su i
oni, klinci s kojima je išao u školu proteklih nekoliko godina. Ah, bili su
prijateljski raspoloženi (nitko nije nikoga osuđivao ovako daleko od
civilizacije; mogli s:e biti što god ste htjeli), ali naširoko su ga izbjegavali.
Glasina o njegovom »slomu živaca« proširila se brže od šumskog požara na
poluotoku Kenai. Prije nego što je sjeo na prvi sat u devetom razredu, već je
bio poznat po tome. Čak i u divljoj Aljasci srednjoškolci su bili životinje krda.
Osjetili bi kada se među njima nalazi slabašna životinja.
Ledena magla, siva i gusta izmaglica prošarana smrznutim česticama koje
su zagađivale zrak, pretvorila je Fairbanks u šaljivu verziju samoga sebe, gdje
ništa nije bilo čvrsto i nijedna linija jasna. Grad je smrdio na ispušne plinove
koji se nisu imali kamo razići, kao na auto-trkama.
Četvrtaste jednokatnice na drugoj strani ulice izgledale su kao da
pridržavaju jedna drugu, izgubljene u magli. Poput mnogih zgrada u gradu,
kao da su bile nabrzinu i privremeno izgrađene.
U sivilu dana ljudi su bili crteži ugljenom, samo linije i oštri potezi,
beskućnici koji su se skutrili u vežama, pijanci koji bi navečer teturajući
izlazili iz barova i umrli od smrzavanja. Od ovih koje je Matthew sada vidio
neće svi preživjeti taj dan ili tjedan, a kamoli ovu neočekivanu hladnoću u
gradu, gdje je zima trajala od rujna do travnja, a noć osamnaest sati
prekrivala zemlju. Svakoga dana nalazili su žrtve smrzavanja. I uvijek bi
netko bio proglašen nestalim.
Dok je pješačio do kamioneta, pala je noć. Samo tako, u jednom treptaju
oka. Ulične svjetiljke davale su jedino svjetlo - sjajne točkice tu i tamo - osim
povremenog sjaja automobilskih svjetala. Na sebi je imao pernatu jaknu;

163
 Knjige.Club Books
ispod hokejsku majicu, dugo donje rublje i hlače za hokej, čizme od sobova
krzna. Nije bilo baš tako jako hladno, barem ne prema mjerilima
Fairbanksa. Temperatura je bila jedva ispod točke smrzavanja. Matthew se
nije ni potrudio navući rukavice.
Nije mu trebalo dugo da upali kamionet, ne za ovo doba godine. Svakako
ne kao usred zime, kada ste ostavljali motor upaljen dok ste otišli u trgovinu
ili obavljali neke poslove, jer temperatura bi često pala dvadeset pet
stupnjeva ispod ništice.
Popeo se u ujakov veliki kamionet i polako vozio kroz grad, oprezan,
pazeći na životinje ili aute koji bi proklizali ili djecu koja bi se igrala tamo gdje
ne smiju.
Pred njim se zaustavio jedan slupani Dodge. Na stražnjem prozoru imao
je naljepnicu na kojoj je pisalo: POZOR, U SLUČAJU NJEGOVA DRUGOG
DOLASKA, OVAJ AUTO ČEKA UZNESENJE.
Bilo je mnogo takvih auto naljepnica u ovim krajevima, duboko u divljoj
unutrašnjosti Aljaske, daleko od turističkih odredišta na obali ili
veličanstvene ljepote nacionalnog parka Denali. Aljaska je bila puna raznih
čudaka. Ljudi koji su vjerovali u uvrnute stvari, molili se isključivim
bogovima, a svoje podrume napunili u podjednakoj mjeri oružjem i
Biblijama. Ako ste željeli živjeti tamo gdje vam nitko nije govorio što da radite
i nije ga bilo briga jeste li u svojem dvorištu parkirali prikolicu ili imate
hladnjak na trijemu, onda je Aljaska bila država za vas. Njegova je ujna
govorila da mnoge pojedince privlači romantika pustolovine.
Matthew nije znao slaže li se s tim (zapravo, nije puno ni razmišljao o
takvim stvarima), ali znao je da što se više udaljavate od civilizacije, to
su stvari postajale čudnije. Većina ljudi provela bi jednu mračnu, sumornu
osmomjesečnu zimu u Fairbanksu, a onda vrišteći pobjegla iz države. Ono
malo njih koji bi ostali - neprilagođeni, pustolovi, romantičari, pustinjaci - ne
bi uopće više odlazili.
Trebalo mu je skoro petnaest minuta da dođe do ceste koja je vodila na
posjed, i još pet minuta da stigne do kuće koju je proteklih nekoliko godina
nazivao domom. Prije dvadeset godina kada se majčina obitelj doselila
ovamo, taj je posjed bio udaljen od svega; tijekom godina grad se polako
prikrao, raširio i približio. Fairbanks se možda nalazio usred ničega, manje
od 200 kilometara udaljen od Arktičkog kruga, ali bio je drugi najveći grad
u državi i zahvaljujući naftovodu brzo se razvijao.
Matthew se vozio dugim zavojitim kolnim prilazom, omeđenom stablima,
i parkirao auto u velikoj garaži/radionici, između ujakova terenskog vozila
marke Went i snježnoga skutera.
U unutrašnjosti kuće zidovi su bili od grubo obrađenih dasaka, koje su
izgledale neuredno u kombinaciji svjetla i sjene. Njegovi ujak i ujna od prvog
164
 Knjige.Club Books
su ih dana namjeravali obložiti gipsanim pločama, ali nikada nisu. U kuhinji
su zeleni ormarići s radnim plohama od uglačanog drva bili posloženi u
obliku slova L, a došli su iz jedne napuštene kuće u Anchorageu, jedne od onih
kuća »iz snova«, čiji su vlasnici bili došljaci koji nisu izdržali ni prvu zimu.
Kuhinju i blagovaonicu dijelio je bar s tri barske stolice. Dalje se prostirao
dnevni boravak; velika karirana kutna garnitura (kompletna s pomičnim
podlošcima za noge) i dvije izlizane fotelje bili su okrenuti prema prozoru
koji je gledao na rijeku. Posvuda su bi prepuni ormari s knjigama; lanterne i
baterijske svjetiljke krasile - gotovo svaku površinu da budu pri ruci u slučaju
nestanka stru e što se često događalo zbog mnogih visokih stabala i oluja.
Kuća je imala struju, tekuću vodu, čak i televizor, ali nije imala zahod s
ispiranjem. Istina je da nijedan Walker nije mario za to. Svi su odrasli s
poljskim zahodima i bili su sretni takvim načinom živcu. Ljudi dolje na jugu
ni ne znaju kako poljski zahod može biti čudo ako ga dobro održavate.
»Hej, bok«, rekla je Aly pogledavši ga sa sofe. Činilo se da piše domaću
zadaću.
Matthew je spustio ruksak pokraj vrata, a hokejski štap . ostavio u
arktičkom ulazu - hodniku punom kaputa i čizama, koji je dijelio vanjski dio
od unutrašnjosti kuće. Objesio je jaknu na kuku i izuo čizme. Sada je bio tako
visok - sto osamdeset osam centimetara - da je morao sagnuti glavu kada je
ulazio u kuću.
»Hej.« Spustio se pokraj nje na sofu.
»Smrdiš kao koza«, rekla je i zatvorila knjigu.
»Koza koja je zabila dva gola.« Opustio se i naslonio glavu na naslon sofe.
Zagledao se u velike drvene grede koje su se u oba smjera protezale kroz
strop. Nije znao zašto, ali osjećao se nervozno. Lupkao je nogom po podu, a
na izlizanom naslonu za ruke prstima svirao arpeggio.
Aly ga je netremice gledala. Kao i obično nemarno se našminkala, kao da
je na pola posla izgubila zanimanje za to što radi. Plavu je kosu skupila straga
u rep, koji je visio malo previše ulijevo. Matthew nije imao pojma da je to
učinila namjerno. Bila je lijepa na onaj prirodni, grubi način svojstven
djevojkama s Aljaske, koje su vikendima češće odlazile u lov nego u
trgovački centar ili u kino.
»Opet to radiš«, rekao je.
»Što?«
»Promatraš me. Kao da očekuješ da eksplodiram ili takvo što.«
»Ne«, rekla je pokušavajući se nasmiješiti. »Samo... znaš. Jesi li imao loš
dan?«
Matthew je sklopio oči i uzdahnuo. Starija sestra bila mu je spas; u to nije
bilo sumnje. Kada se tek preselio ovamo, dok se još nije mogao nositi sa

165
 Knjige.Club Books
svojom tugom i dok su ga mučile strašne noćne more, Aly je bila sigurna ruka
vodilja, glas koji je mogao prodrijeti do njega. Iako je trebalo vremena da do
toga dođe. Prva tri mjeseca gotovo uopće nije govorio. Psihijatar kojemu su
ga poslali nije bio ni od kakve pomoći. Već od prvog posjeta znao je da se neće
moći otvoriti neznancu, naročito ne takvome koji mu se obraća kao da je
dijete.
Spasila ga je Aly. Ni u jednom trenutku nije odustala, nije ga prestala
ispitivati kako se osjeća. Kada je naposljetku našao riječi da se izrazi,
pokazalo se da je njegova tuga beskrajna, zastrašujuća.
Još i sad mu je bilo nelagodno kada bi se sjetio koliko je plakao.
Sestra bi ga tada držala u naručju i njihala kao i njihova majka nekada.
Tijekom godina njih dvoje pronašli su rječnik za tugu, naučili su kako govoriti
o gubitku. On i Aly razgovarali su o svojem bolu sve dok im više nije preostalo
riječi. Također bi satima znali šutjeti stojeći jedno uz drugo pokraj rijeke,
pecajući ili planinareći u planinskom lancu Alaska Range. S vremenom
se njegova bol pretvorila u bijes, zatim polako u veliku žalost da bi se sada
naposljetku smirila kao trajna tuga koja je postala dio njega, ali ne cijeloga
njega. U posljednje vrijeme umjesto o prošlosti počeli su razgovarati o
budućnosti.
Ta je promjena bila velika stvar i oni su to znali. Aly se skrivala u školi,
učionica joj je bila štit protiv teške stvarnosti života djevojke koja je bez
majke. I ostala je ovdje u Fairbanksu da bude uz Matthewa. Prije majčine
smrti Aly je imala velike snove, htjela se preseliti u New York ili Chicago,
negdje gdje postoje autobusne linije, kazalište i opera. Ali kao što se dogodilo
s Matthewom, tako je i nju gubitak majke stubokom promijenio. Sada je znala
koliko znači obitelj i kako je važno držati se uz ljude koje voliš. U posljednje
vrijeme počela je spominjati povratak kući, k tati, a možda bi čak i radila s
njim. Matthew je znao da svojim boravkom ovdje zadržava sestru. Ovo stanje
moglo bi potrajati zauvijek ako on to dopusti, a jedan dio njega želio je upravo
to. Ali sada će uskoro navršiti osamnaest godina. Ako se on ne otisne iz
gnijezda, ona će zauvijek ostati uz njega.
»Želio bih završiti školsku godinu u Kanequ«, rekao je u tišini sobe. Čuo
je pitanje koje nije ni postavila i odgovorio je na njega. »Ne mogu se zauvijek
skrivati«, rekao je.
Aly je izgledala preplašeno. Bila je s njim u najtežim trenucima. Znao je
da se boji za njega, da ponovno ne upadne u depresiju. »Ali voliš hokej i dobar
si u tome.«
»Sezona završava za dva tjedna. A na koledž idem tek u rujnu.«
»Leni.«

166
 Knjige.Club Books
Matthewa nije iznenadilo to što ona razumije. On i Aly razgovarali su o
svemu uključujući i Leni i koliko mu znače njezina pisma. »Što ako ona ode
na neki drugi koledž? Želim je vidjeti. Možda neću imati drugu priliku.«
»Jesi li siguran da si spreman? Kamo god pogledaš, vidjet ćeš mamu.«
I eto ga. Pojavilo se veliko pitanje. Bilo je točno da nije znao može li se s
nositi s tim - povratkom u Kaneq, vidjeti rijeku koja mu je progutala majku,
vidjeti očevu tugu jasno i izbliza - ali jednu je stvar znao. Lenina pisma bila su
mu važna. Možda su ga spasila u podjednakoj mjeri kao i Aly. Iako su ih dijelili
kilometri, iako su živjeli drukčijim životima, Lenina pisma i fotografije
koje mu je slala podsjećali su ga na ono što je bio.
»Vidim je posvuda ovdje. A ti ne?«
Aly je polako kimnula. »Kunem se da je stalno vidim krajičkom oka. Noću
razgovaram s njom.«
Kimnuo je glavom. Katkad bi se dogodilo da se probudi ujutro i na tren bi
mu se učinilo da je svijet normalan, da je on samo običan klinac u običnoj kući
i da će ga mama uskoro pozvati da siđe na doručak. Tišina bi u takvim jutrima
bila strašna.
»Hoćeš da pođem s tobom?«
Želio je to. Želio je da ona bude uz njega, da ga drži za ruku i da je mu
sigurnost. »Ne. Tebi nastava završava tek u lipnju«, rekao je i čuo nesigurnost
u vlastitom glasu. Znao je da i ona to čuje. »Osim toga, mislim da to moram
učiniti sam.«
»Znaš da te tata voli. Bit će presretan kada se vratiš.«
Znao je to. Također je znao da se ljubav može zamrznuti i sama pretvoriti
u tanak led. On i tata su u proteklih nekoliko godina imali problema kada bi
razgovarali. Tuga i osjećaj krivnje potpuno su ih razdvojili.
Aly ga je uhvatila za ruku i zadržala je u svojoj.
Čekao je da ona progovori, ali šutjela je. Oboje su znali zašto: nije se imalo
što reći. Katkad morate ići natraške da biste išli naprijed. Tu su istinu znali,
koliko god su bili mladi. No postojala je još jedna istina, ona koju su
izbjegavali, od koje su pokušavali zaštititi jedno drugo. Katkad je bilo bolno
vraćati se.
Možda je tuga sve ovo vrijeme čekala da se Matthew vrati, čekala u mraku
i hladnoći. Možda će on u Kanequ poništiti sav napredak i opet se slomiti.
»Sada si jači«, rekla je Aly.
»Mislim da ćemo to tek saznati.«

DVA TJEDNA POSLIJE Matthew je ujakovim hidroavionom letio iznad Vidrinog

rta, nagnuo se na desnu stranu, snizio visinu i spustio se na plavu vodenu

167
 Knjige.Club Books
površinu. Isključio je motor i plutao prema velikom luku od izbijeljenog drva
na kojemu je pisalo UVALA WALKER.
Otac je stajao na kraju mola ruku opuštenih uz tijelo.
Matthew je prešao preko mostića, zakoračio na mol i privezao avion.
Ostao je u tom položaju, sagnut, leđima okrenut ocu. jedan trenutak duže
nego što je trebalo, jer je želio skupiti snagu potrebnu da zaista bude tu.
Naposljetku se uspravio i okrenuo.
Otac mu se već približio; povukao ga je u snažan zagrljaj, koji je potrajao
tako dugo da je Matthew skoro ostao bez zraka. Tata se naposljetku
odmaknuo i pogledao ga. U tom trenutku kao da ih je obojicu obavila ljubav,
neka njezina verzija ispunjena kajanjem i prisjećanjem, a možda i s kojom
mrvicom tuge, ali ipak ljubav.
Nisu se vidjeli nekoliko mjeseci. (Tata bi obavezno dolazio barem na
nekoliko Matthewovih hokejskih utakmica. Posjećivao ih je u Fairbanksu
koliko god su mu dopuštali oštra zima i poslovi na imanju, ali nikada nisu
razgovarali ni o čemu što je doista bilo važno.)
Tata je izgledao stariji, koža mu je bila više naborana. Smiješio se na onaj
svoj poseban način, kao što je činio i sve ostalo u životu, bez zadrške, bez
objašnjavanja, bez kajanja i obrambenog štita. Jednim ste pogledom mogli
upoznati Toma Walkera, jer on bi vas pustio unutra. Odmah ste znali da je to
čovjek koji uvijek govori istinu kako je vidi, bila ona popularna ili ne, koji je
imao pravila kojima se vodio u životu i nikakva druga pravila nisu dolazila u
obzir. Smijao se glasnije od ikoga koga je Matthew znao, a samo ga je
jedanput vidio da plače. Onoga dana na ledu.
»Viši si nego prošli put kada sam te vidio.«
»Ja sam kao Hulk. Rastem razdirući svoju odjeću.«
Tata je uzeo Matthewovu torbu i krenuo ispred njega niz mol, pokraj
ribarskih čamaca koji su zatezali svoje vezove; morske ptice graktale su im
nad glavom, valovi zapljuskivali potporne stupove. Dočekao ga je miris kelpa
zapečenog na suncu i morske trave sviline koju su valovi iščupali.
Na vrhu stuba Matthew je ugledao prostranu kuću od brvana s velikim
natkrivenim trijemom koji se protezao oko cijele kuće. Svjetlo dobrodošlice
osvjetljavalo je lončanice koje su visjele s ruba krova, a u njima su još bile
uvenule prošlogodišnje pelargonije.
Mamine lončanice.
Zastao je i zadržao dah.
Nije znao da vam se život može odvrtjeti unatrag i na tren opet imate
četrnaest godina, plačete tako gorko iz nekih dubina koje kao da su starije od
vas, a vi očajnički želite zacijeliti rane.
Tata je krenuo naprijed.
168
 Knjige.Club Books
Matthew se prisilio pokrenuti. Prošao je pokraj stola za piknik, posivjelog
od vremena, i popeo se drvenim stubama do ljubičastih ulaznih vrata. Pokraj
njih visjela je metalna pločica u obliku orke na kojoj je pisalo DOBRO DOŠLI!10
(To je Matthew darovao ocu; a majku je uvijek tjeralo na smijeh.)
Suze su mu navrle na oči. Obrisao ih je posramljen osjećajima ispred
svojeg stoičkog oca i ušao u kuću.
Unutra je sve izgledalo isto kao i uvijek. U dnevnoj sobi mješavina
nađenog i njihova starinskog namještaja, stari vrtni stol prekriven žutim
stolnjakom, a na njemu vaza s plavim cvijećem. Oko cvijeća bile su poslagane
raznovrsne svijeće, složene jedna uz drugu kao kućice srednjovjekovnog
sela. U svemu se vidjela majčina ruka. Gotovo da ju je mogao čuti.
Unutrašnjost kuće, zidovi od trupaca čija je kora potamnjela, prozori
dovoljno veliki da nude zanimljiv pogled, dva kauča od smeđe kože, klavir
koji je baka dala dovesti iz Vanjskoga svijeta. Prišao je prozoru, pogledao van
i kroz vodenasti odraz vlastitoga lica zagledao se u uvalu i mol.
Osjetio je da mu je prišao otac. »Dobro došao kući.«
Kuća. Ta riječ je imala slojeve značenja. Dom. Emocije. Sjećanja. »Bila je
daleko ispred mene«, rekao je i čuo nesigurnost u svojemu glasu.
Čuo je i kako je otac oštro udahnuo. Hoće li zaustaviti Matthewa,
prekinuti taj razgovor koji se nikada nisu usudili voditi?
Prošao je jedan trenutak, stanka kraća od udaha, a onda je tata spustio
tešku ruku na Matthewovo rame. »Nitko nije mogao obuzdati tvoju majku«,
rekao je tiho. »Nisi ti bio kriv.«
Matthew nije znao što bi odgovorio. Toliko je toga bilo za reći, ali oni
nikada nisu ni o čemu od toga govorili. Kako uopće započeti takav razgovor?
Tata je povukao Matthewa u snažan zagrljaj. »Vraški mi je drago što si se
vratio.«
»Da«, rekao je Matthew promuklo. »I meni.«

SREDINA TRAVNJA. Svitalo je već prije sedam ujutro. Čim je Leni otvorila oči, iako
je još bio mrak, osjetila je onaj polet koji dolazi s promjenom godišnjih doba.
Kao žiteljica Aljaske mogla je osjetiti rađanje svjetla, vidjeti ga u pretapanju
crnila iz čađavog u antracit sivo. Donosilo je sa sobom nadu, izvjesnost sve
duljega dana i osjećaj da će sada sve biti bolje. Da će njemu biti bolje.
Ali ovog proljeća ništa od svega toga nije bilo točno. Dok se sunce polako
vraćalo, njezinom je tati bilo sve gore. Bio je ljut i napet. Još više ljubomoran
na Toma Walkera.

U originalu je igra riječi. Pozdrav dobro došli, welcome, napisan je kao whalecome, tako
10

da u sebi sadrži riječ kit, whale.

169
 Knjige.Club Books
Leni je uporno mučio osjećaj da će se dogoditi nešto loše.
Cijeli je dan u školi imala glavobolju. Vozeći se biciklom kući, počeo ju je
boljeti i trbuh. Pokušala se utješiti da je to zbog mjesečnice, ali znala je da
nije. Bio je to stres. Briga. Ona i mama opet su prešle u stanje povećanog
opreza. Neprestano su se pogledavale, pažljivo su hodale, trudile se biti
nevidljive.
Spretno je vozila bicikl preko neravnog kolnog prilaza pazeći da ostane
na povišenom tlu, između dvije blatne kolotečine od automobilskih guma.
Na dvorištu - baruštini blata i tekuće vode - nije bilo crvenog kamioneta,
a to je značilo da je tata otišao ili u lov ili k Harlanovima.
Prislonila je bicikl na kuću i otišla obaviti svoje poslove, nahraniti piliće,
dati im vode, pokupiti suhe plahte s užeta i složiti ih u košaru. Dok ju je nosila
na boku, čula je prodoran zvuk brodskog motora. Pogledala je prema moru i
rukom zakrilila oči. Plima je bila visoka.
Jedan aluminijski čamac skrenuo je u njihovu uvalu. Pućkanje motora bio
je jedini zvuk koji se čuo kilometrima. Leni je brzo ostavila košaru s rubljem
na trijemu i krenula prema stubama koje su vodile dolje na plažu, a koje su
tijekom godina popravljene i ojačane. Gotovo sve daske su sada bile nove; tek
se tu i tamo nazirala tamna boja originalnih stuba. U blatnim čizmama
spuštala se niz zavojito stubište.
Čamac se polako približavao, šiljasti pramac ponosno je rezao valove.
Muškarac je stajao za konzolom i upravljao čamcem. Došao je do plaže.
Matthew.
Isključio je motor i zakoračio u vodu do gležnja pridržavajući se za bijelo
brodsko uže.
Sva zbunjena dotakla je svoju kosu. Nije se potrudila splesti je u pletenicu,
čak ni počešljati ujutro. A na sebi je imala istu odjeću u kojoj je danas bila u
školi, a i jučer. Flanelska košulja vjerojatno joj je smrdjela na dim od
spaljenog drva.
O, Bože.
Izvukao je čamac na plažu, ispustio uže i pošao prema njoj. Godinama je
zamišljala taj trenutak; uvijek je točno znala što će reći. U privatnosti svojih
maštanja oni bi jednostavno počeli razgovarati, nastavili bi nit svojega
prijateljstva kao da on nikada nije otišao.
Ali u njezinim mislima on je bio Matthew, onaj četrnaestogodišnji dječak
koji joj je pokazao žablja jaja i mlade orliće, dječak koji joj je pisao svakoga
tjedna. Draga Leni, u ovoj školi je teško. Mislim da nikome nisam simpatičan...
I kojemu je ona pisala. Dobro znam kako je to kada si nov učenik u školi. Grozno
je. Dat ču ti nekoliko savjeta...

170
 Knjige.Club Books
Ovaj... čovjek bio je netko drugi, netko koga nije poznavala. Visok, s
dugom plavom kosom, nevjerojatno zgodan. Što je mogla reći ovom
Matthewu?
Zavukao je ruku u ruksak i izvukao izlizan, star i požutjeli primjerak
Gospodara prstenova koji mu je Leni poslala za petnaesti rođendan. Sjećala se
što mu je unutra napisala. Zauvijek prijatelji, kao Sam i Frodo.
To je napisala drukčija djevojka. Ona koja još nije znala ružnu istinu o
svojoj toksičnoj obitelji.
»Kao Sam i Frodo«, rekao je on.
»Sam i Frodo«, ponovila je Leni.
Znala je da je to ludo, ali činilo joj se kao da razgovaraju, a da ništa nisu
rekli, govore o knjigama, trajnom prijateljstvu i prevladavanju nesavladivih
okolnosti. Možda nisu govorili o Samu i Frodu, možda su govorili o sebi i o
tome kako su odrasli, ali ipak su uspjeli ostati djeca.
Izvukao je iz ruksaka i malu, zamotanu kutiju i pružio joj. »Ovo je za tebe.«
»Dar? Nije mi rođendan.«
Leni je primijetila da joj ruke drhte dok je trgala ukrasni papir. Unutra je
u kožnatoj futroli bio težak crni fotoaparat Canon Canonet. Iznenađeno je
podignula pogled.
»Nedostajala si mi«, rekao je.
»I ti si nedostajao meni«, rekla je tiho. Ah dok je govorila, znala je da su
se stvari promijenile. Više nisu imali četrnaest godina. Još važnije, njezin otac
se promijenio. Prijateljstvo sa sinom Toma Walkera značilo je nevolju.
Brinulo ju je što je nije bilo briga za to.

SUTRADAN U ŠKOLI, Leni se jedva mogla koncentrirati. Stalno je ispod oka

pogledavala Matthewa da se uvjeri da je zaista tu. Gospođa Rhodes nekoliko
je puta morala viknuti prema Leni da zadobije njezinu pozornost.
Kada je nastava završila, zajedno su krenuli prema vratima i izašli na
sunce jedno uz drugoga. Sišli su niz drvene stube i stali na blatno tlo.
»Vratit ću se po svoj terenac«, rekao je kada je uzela svoj bicikl dotad
naslonjen na žičanu ogradu, postavljenu prije dvije godine kada je
medvjedica s mladima u potrazi za hranom došla ravno do ulaza u školu.
»Otpratit ću te kući. Ako smijem.«
Leni je kimnula glavom. Nije mogla doći do glasa. Cijeli dan mu nije rekla
ni dvije riječi; silno se bojala da će se osramotiti. Više nisu bili djeca i nije
znala kako razgovarati s mladićem svojih godina, naročito s ovim do čijeg joj
je mišljenja toliko stalo.

171
 Knjige.Club Books
Čvrsto je držala plastične držače upravljača na biciklu spašenom s
otpada. Zveckao je dok ga je gurala po šljunku na cesti. Spomenula je da radi
u trgovini mješovite robe, samo da razbije tišinu.
Bila ga je fizički svjesna kao nikada prije. Njegove visine, širokih ramena,
sigurnog, ležernog načina na koji je hodao. Osjetila mu je u dahu miris
žvakače gume s aromom metvice i pomiješane mirise šampona i sapuna.
Osluškivala ga je, povezivala se s njim na onaj čudan način na koji to rade
grabežljivac i plijen. Naglo, kao u krugu života i smrti, ali ta povezanost joj je
bila potpuno nejasna.
Skrenuli su kod Ulice Alpine i ušli u grad.
»Grad se svakako promijenio«, rekao je Matthew.
Kod saluna se zaustavio, natkrilio rukom oči i pročitao grafit ispisan
sprejem preko nagorjeloga prednjeg zida. »Čini mi se da neki ljudi ne vole
promjenu.«
»Da.«
Pogledao ju je. »Tata mi je rekao da je tvoj tata razbio salun.«
Leni ga je samo gledala, a želudac joj se od stida stisnuo u čvor. Htjela mu
je lagati, ali nije mogla. A nije mogla ni naglas izgovoriti nelojalne riječi. Ljudi
su pretpostavljali da je njezin otac razrušio salun; ali jedino su ona i majka to
sigurno znale.
Matthew je nastavio hodati. Odahnula je kada su se udaljili od dokaza
očeva bijesa i uhvatila je s Matthewom korak. Kada su prošli pokraj trgovine
mješovitom robom, Velika Marge je izašla, radosno uskliknula i široko
raširila ruke. Zagrlila je Matthewa i lupila ga po leđima. Kada se odmaknula,
pogledala ih je oboje.
»Budite oprezni, vas dvoje. Stvari se baš ne razvijaju dobro između vaših
očeva.«
Leni je krenula dalje. Matthew je pošao za njom.
Htjela se smiješiti, ali vandalizirana taverna i upozorenje Velike Marge
bacili su sjenu na taj dan. Velika Marge je imala pravo. Leni se upravo igrala
vatrom. Njezin se tata svakoga trena mogao pojaviti u autu. Ne bi bilo dobro
da vidi kako je kući prati Matthew Walker.
»Leni?«
Shvatila je da je Matthew morao potrčati da je sustigne. »Oprosti.«
»Na čemu?«
Leni nije znala što bi odgovorila. Bilo joj je žao zbog stvari o kojima on
ništa nije znao, zbog budućnosti u koju će ga vjerojatno odvući, a koja će se
sigurno pokazati gorkom. Umjesto toga, rekla je nešto glupavo o posljednjoj
knjizi koju je pročitala. Ostatak puta kući govorili su o površnim stvarima --

172
 Knjige.Club Books
vremenu, filmovima koje je gledao u Fairbanksu, najnovijim mamcima za
kraljevskog lososa.
Činilo se da vrijeme uopće ne prolazi iako su hodali već skoro sat
vremena prije nego što je Leni ugledala metalnu kapiju i iznad nje kravlju
lubanju. Gospodin Walker stajao je pokraj velikog žutog bagera parkiranog
pokraj kapije koja je označavala ulaz na njegovu zemlju.
Leni se zaustavila. »Što tvoj tata radi?«
»Čisti teren na kojemu će izgraditi brvnare. A na početku kolnoga puta
postavit će luk tako da nas ljudi znaju naći. Nazvat će to Pustolovni izleti i
odmorište u uvali Walker. Ili tako nekako.«
»Prenoćište za turiste? Ovdje?«
Leni je osjetila Matthewov pogled, čvrst kao da ju je dotaknuo po licu.
»Možeš se kladiti. Tu se može zaraditi novca.«
Gospodin Walker je pošao prema njima. Skinuo je šiltericu s glave
otkrivši bijelu kožu čela. Počešao se po vlažnoj kosi.
»Mojem se tati neće svidjeti taj luk«, rekla je Leni kada im se približio.
»Tvojem se tati mnogo toga ne sviđa«, rekao je gospodin Walker
smiješeći se i brišući znoj s čela rupcem koji je zgužvao u ruci. »A kako ste ti
i moj Mattie prijatelji, to će mu biti na vrhu liste mrskih stvari. Znaš da je tako,
zar ne?«
»Da«, rekla je Leni.
»Idemo, Leni«, rekao je Matthew. Primio ju je za lakat i poveo pokraj
svojega oca. Bicikl je štropotao dok ga je gurala. Kada su stigli do Lenina
kolnog prilaza, zaustavila se i zagledala niz cestu u sjeni stabala.
»Ti bi se sada trebao vratiti«, rekla je odmaknuvši se od njega.
»Želim te otpratiti kući.«
»Ne«, rekla je.
»Zbog tvojega tate?«
Poželjela je da se zemlja otvori i proguta je. Kimnula je glavom. »On ne bi
želio da mi budeš prijatelj.«
»Tko ga šiša«, rekao je Matthew. »Ne može nam zabraniti da budemo
prijatelji. Nitko ne može. Tata mi je rekao za tu zavadu koja traje i traje. Koga
briga? Što se to nas tiče?«
»Ali...«
»Jesam li ti drag, Leni? Želiš li da budemo prijatelji?«
Kimnula je. Taj joj se trenutak činio svečanim. Ozbiljnim. Kao da su
sklopili pakt.
»I ti si meni draga. I to je to. Učinjeno je. Prijatelji smo. Nitko ne može
ništa učiniti protiv toga.«
173
 Knjige.Club Books
Leni je znala koliko je naivan, koliko u krivu. Matthew nije ništa znao o
ljutitom, nerazumnom ocu, o udarcima koji razbijaju nosove i bijesu koji je
počeo s vandalizmom, a mogao bi otići do neslućenih razmjera.
»Moj tata je nepredvidiv«, rekla je Leni. To je bila jedina dvosmislena riječ
koju je mogla smisliti.
»Sto to znači?«
»Mogao bi te ozlijediti ako sazna da smo bliski.«
»Mogu se oduprijeti tvojem tati.«
Leni je osjetila kako u njoj buja histerični smijeh. Zamisao kako se
Matthew »odupire« tati bila je prestrašna da o njoj razmišlja.
Trebala se odmah udaljiti, reći Matthewu da ne mogu biti prijatelji.
»Leni?«
Njegov je pogled za nju bio propast. Je li ju ikada itko tako pogledao?
Osjetila je da drhti zbog nečega, možda zbog čežnje ili olakšanja ili čak žudnje.
Nije znala. Jedino je znala da tome ne može okrenuti leđa, ne nakon svih
usamljenih godina, iako je osjećala kako je opasnost tiho kliznula u vodu i
pliva prema njoj. »Ne smijemo dopustiti da moj tata ikada sazna za naše
prijateljstvo. Nikada. Ni slučajno.«
»Dobro«, rekao je Matthew, ali vidjela je da ne razumije. Možda je
poznavao bol, gubitak i patnju; u očima mu se vidjelo da mu taj mrak nije
nepoznat. Ali nije znao o strahu. Mislio je da su njezina upozorenja
pretjerana.
»Ozbiljno to mislim, Matthew. Nikada ne smije saznati.«

174
 Knjige.Club Books

PETNAESTO POGLAVLJE

L eni je sanjala da pada kiša. Stajala je na obali rijeke sva pokisla. Kiša joj je
slijepila kosu, zamaglila vid.
Rijeka se dizala, hučala je glasno poput grmljavine i odjedanput je
provalila. Komadi leda veliki kao kuća odlamali su se s obale, padali u vodu i
srljali nizvodno noseći sve pred sobom - stabla, čamce, kuće.
Moraš prijeći na drugu stranu.
Leni nije znala čuje li te riječi ili ih je sama izgovorila. Znala je samo da
mora prijeći tu rijeku prije nego je led odnese, a voda joj zalije pluća.
Ali nigdje nije mogla prijeći.
Ledeni valovi izdizali su se poput zidova, tlo se odranjalo, stabla sudarala.
Netko je vrisnuo.
Bila je to ona. Rijeka ju je udarila kao lopatom po glavi i srušila postrance.
Zamahnula je rukama, vrištala, osjećala je kako pada i pada. Ovamo, vikao
je neki glas.
Matthew.
On ju je mogao spasiti. Zadržala je dah, pokušala se probiti na površinu,
ali nešto ju je držalo za noge i vuklo dolje sve dok više nije mogla disati. Onda
se sve zacrnilo.
Leni se probudila s prigušenim krikom i vidjela da je na sigurnom u svojoj
sobi, sa svojim knjigama poslaganim uza zid i bilježnicama s njezinim
fotografijama. Bila je tu i kutija puna Matthewovih pisama.
Ružan san.
Već joj je blijedio u sjećanju. Nešto o rijeci, pomislila je. Proljetno otapanje
i bujanje voda. Još jedan način na koji možete umrijeti na Aljasci.
Odjenula se za školu; kombinezon od trapera i kariranu flanelsku košulju.
Skupila je kosu i splela je u labavu francusku pletenicu. Bez ijednog ogledala
u kući (tata ih je sva razbio tijekom godina), nije mogla procijeniti kako
izgleda. Leni se navikla ogledati u staklenim krhotinama. Vidjeti sebe u
razbijenim komadima. To joj nije bilo važno sve dok se Matthew nije vratio.

175
 Knjige.Club Books
U prizemlju je spustila školske knjige na kuhinjski stol i sjela. Mama je
stavila pred nju tanjur s kobasicom od losa, dvopekom i mesnim umakom, a
također i zdjelicu punu borovnica koje su prošle jeseni ubrale na liticama
iznad zaljeva Kachemak.
Dok je Leni doručkovala, mama je stajala u blizini i promatrala je.
»Sinoć si sat vremena donosila vodu kako bi se okupala. A sada si splela
kosu. Usput rečeno, izgledaš vrlo lijepo.«
»To se zove higijena, mama.«
»Čula sam da se Matthew Walker vratio u grad.«
Leni je trebala znati da će mama ubrzo zbrojiti dva i dva. Katkad je zbog
tate i cijele situacije Leni zaboravljala kako je mama zapravo pametna. Kako
pronicljiva.
Leni je nastavila jesti, pazeći da izbjegne mamin pogled. Znala je što bi
mama imala za reći o tome pa joj Leni nije namjeravala ništa spominjati.
Aljaska je bila velika, bilo je mnogo mjesta na kojima se moglo sakriti nešto
tako malo kao prijateljstvo.
»Šteta je što tvoj tata toliko mrzi njegovoga. I šteta što tvoj tata ima
problem sa svojom naravi.«
»Znači sada to tako zovemo?«
Leni je osjetila kako ju je mama pogledala, poput orla koji gleda valove
čekajući da se namreškaju i srebrno zapjene. Leni je sada prvi put nešto
zatajila od majke i osjećala se nelagodno. »Uskoro ćeš imati osamnaest
godina. Mlada si žena. A ti i Matthew ste jedno drugom svih ovih godina
napisali stotinu pisama.«
»Kakve to veze ima?«
»Hormoni su kao mlaznice na motorima. Pravi dodir i već letiš u svemir.«
»Ha?«
»Govorim o ljubavi, Lenora. O strasti.«
»Ljubav. Daj, mama, ne znam zašto sada to spominješ. Nemaš se zbog
čega brinuti, mama.«
»Dobro. Budi pametna, curice. Nemoj napraviti istu pogrešku kao ja.«
Leni je napokon podignula pogled. »Kakvu pogrešku? Tata? Ili ja? Zar
si...«
Vrata su se otvorila i ušao je tata. Oprao je jutros kosu i odjenuo relativno
čiste smeđe platnene hlače i majicu kratkih rukava. Nogom je zatvorio vrata
i rekao: »Nešto dobro miriše, Cora. Dobro jutro, Riđušo. Jesi li dobro
spavala?«
»Jesam, tata«, rekla je.
Poljubio ju je u tjeme. »Jesi li se spremila za školu? Odvest ću te.«
176
 Knjige.Club Books
»Mogu biciklom.«
»Zar ne smijem izvesti svoju drugu najdražu djevojku po ovakvom
sunčanom danu?«
»Svakako«, rekla je. Uzela je svoje knjige i kutiju s ručkom (to je još uvijek
bila ona sa slikom Winnie Pooha; sada ju je voljela) i ustala je od stola.
»Budi pažljiva u školi«, rekla je mama.
Leni se nije osvrnula. Pošla je za tatom do kamioneta i ušla unutra.
Ubacio je kasetu u stereo i do kraja pojačao ton. Kroz zvučnike je
zatreštala pjesma »Lyin’ Eyes«.
Tata je počeo pjevati i to prilično glasno. Rekao je: »Pjevaj sa mnom« dok
je izlazio na glavnu cestu i uputio se prema gradu.
Odjedanput je naglo zakočio. »Kurvin sin.«
Leni je poletjela naprijed.
»Kurvin sin«, ponovio je tata.
Gospodin Walker stajao je ispod luka od grubo obrađenu greda, koji je
podignuo iznad svojeg kolnog prilaza. Na vrhu su bile ručno izrezbarene
riječi PUSTOLOVNI IZLETI I ODMORIŠTE U UVALI WALKER.
Tata je parkirao uz rub ceste i izašao. Velikim koracima prešao je neravnu
cestu ni ne pokušavajući zaobići blatne grabe.
Gospodin Walker ga je vidio kako prilazi i prestao je radi: Gurnuo je čekić
za pojas tako da mu je visio poput pištolja.
Leni se nagnula i gledala kroz prljavo vjetrobransko staklo puno mrlja od
zgnječenih komaraca.
Tata je iz svega glasa vikao na gospodina Walkera koji smješkao
prekriživši ruke na prsima.
Leni je to podsjetilo na Jack Russell terijera koji agresivno zateže svoju
uzicu i štekće na rotvajlera.
Tata je još vikao kada mu je gospodin Walker okrenuo leđa vratio se do
luka da nastavi svoj posao.
Tata je ostao stajati jednu minutu, a onda se vratio do kam. neta, popeo
unutra i zalupio vratima. Upalio je motor i pritisnu papučicu za gas. »Netko
bi tom kurvinom sinu trebao podrezati krila. U Vijetnamu sam vidio takve
kao on. Usrani, kukavički časnici zbog kojih su pogibali ljudi bolji od njih, a
oni za to dobili odličja.«
Leni je dobro znala da je najbolje šutjeti. Cijelim putem do škole mrmljao
je nešto u pol glasa. Kurvin sin, arogantni idiot, misli da je bolji... Leni je znala
da će on odmah krenuti na imanje Harlanovih i tamo naći ljude s kojima će
zajedno kukati i šiziti. A možda mu više ni oni neće biti dovoljni. Zaustavio se

177
 Knjige.Club Books
pred školom. »Idem danas trajektom u Homer. Doći ću po tebe kad završiš s
poslom u pet.«
»Dobro.«
Leni je uzela knjige, kutiju s ručkom i izašla iz kamioneta. Nije se osvrtala
prilazeći školi, a tata nije zatrubio na pozdrav. Odvezao se po šljunku tako
brzo da su kamenčići prštali ispod guma.
Ušla je u učionicu i vidjela da svi već sjede. Gospođa Rhodes je na ploči
pisala: jampski pentametar kod Shakespearea.
Matthew se okrenuo na stolici da je pogleda. Njegov osmijeh kao da je
imao gravitacijsku silu, kao u nekom od njezinih romana znanstvene
fantastike; pošla je prema njemu i sjela.
Zagledao se u nju. Je li i tata gledao mamu na taj način? Mislila je da jest.
Katkad. Osjećala se nemirno, pomalo zabrinuto.
Otrgnuo je komadić papira iz bilježnice, napisao poruku i kliznuo njome
po klupi prema Leni. Pisalo je: Hoćeš preskočiti posao poslije škole? Mogli
bismo raditi nešto zajedno.
Reci mu ne, pomislila je. Ali rekla je: »Tata dolazi po mene u pet.«
»Znači može?«
Nije mogla a da se ne nasmiješi. »Da.«
»Super.«
Ostatak dana Leni je bila nervozna i napeta. Jedva je mogla mirno sjediti,
a bilo joj je teško i odgovarati na pitanja o Hamletu.
Ipak, čitala je naglas odlomke, zapisivala bilješke i trudila se da nitko, čak
ni Matthew, ne primijeti kako se čudno osjeća.
Kada je nastava završila, prva je ustala sa svojega mjesta. Izjurila je iz
škole i otrčala do trgovine mješovite robe, ušla kroz uska vrata i povikala:
»Velika Marge!«
Velika Marge je raspakiravala kutiju toaletnog papira. Kao i svu ostalu
robu, kupila ju je u Soldotni, malo podignula cijenu i poslagala na police za
prodaju. »Što je, mala?«
»Danas ne mogu raditi.«
»Ah. OK.«
»Ne želiš znati zašto?«
Velika Marge se nasmiješila, uspravila i pritisnula dlanom križa, kao da ju
je boljelo biti sagnuta. »Ne.«
Zazvonilo je zvonce iznad vrata. Ušao je Matthew.
»Kao što rekoh«, rekla je Velika Marge. »Ne želim znati.« Okrenula je leđa
Leni i Matthewu, pošla u stražnji dio trgovine i nestala iza gomile naslaganih
konzervi s rakovim mesom.
178
 Knjige.Club Books
»Idemo«, rekao je Matthew. »Slijedi me.«
Iskrali su se iz trgovine i požurili pokraj radnika u salunu Ritajući los.
Uputili su se uzbrdo prema ruskoj pravoslavnoj crkvi. Tamo ih nitko nije
mogao vidjeti.
Spustili su se do rta gdje su našli čistinu i gdje su mogli gledati plavu vodu
zaljeva Kachemak. Zaljevom je plovilo barem desetak malih brodica.
Matthew je iz futrole za pojasom izvadio velik nazubljen nož i narezao
snop zimzelenih grana. Posložio ih je na zemlju tako da su imali mirisnu
sjenicu. »Evo. Sjedni.«
Leni je sjela. Zelenilo ispod nje bilo je mekano i podatno.
On je sjeo pokraj Leni, spustio se na leđa i stavio ruke pod glavu.
»Pogledaj gore.«
Učinila je to.
»Ne. Najprije lezi.«
Leni je učinila kao i on. Iznad njih bijeli su oblaci plovili blijedoplavim
nebom.
»Vidiš pudlicu?«
Leni je vidjela oblak koji je doista izgledao kao uredno ošišana pudlica.
»Onaj tamo izgleda kao gusarski brod.«
Gledala je oblake kako se polako kreću nebom, mijenjaju oblik i naočigled
postaju nešto drugo. Poželjela je da se i ljudi mogu tako lako promijeniti.
»Kako je bilo u Fairbanksu?«
»Prenapučeno. Barem za mene. Mislim da više volim prazninu i tišinu. A
bilo je i teških situacija. Tamo je mnogo radnika s naftovoda, koji se opijaju i
započinju tučnjave. Ali moji ujna i ujak bili su sjajni i bilo mi je super živjeti s
Aly. Bila je jako zabrinuta za mene.«
»I ja.«
»Da. Znam. I ja sam isto htio reći da mi je žao«, rekao je.
»Zbog čega?«
»Zbog onoga dana kada smo išli na izlet a ja sam te gurnuo. Mislio sam da
ću moći ostati smiren - ali nisam izdržao pritisak, iako sam mislio da hoću.«
»Razumjela sam«, rekla je.
»Kako si mogla?«
»Moj tata još od rata pati od noćnih mora. Katkad zbog njih kao da
poludi.«
»Vidio sam je. Moju mamu. Pod ledom, plutala je ispod mojih nogu. Kosa
joj je bila raširena. Grebla je pokušavajući naći izlaz. A onda je nestala.«
Drhtavo je uzdahnuo. Leni je osjetila kako ju je ostavio i otišao u neke mračne

179
 Knjige.Club Books
krajeve trnovitih sjećanja. Onda je osjetila da se vratio. »Ne znam bih li uspio
da nije bilo moje sestre i... tvojih pisama. Znam da zvuči čudno, ah istina je.«
Čuvši te riječi, Leni se učinilo kao da je tlo ispod nje nekamo propalo (kao
u njezinu snu). Sada je znala stvari koje nije znala s četrnaest godina - o ledu,
gubitku pa čak i strahu. Ni na koji način nije mogla zamisliti gubitak majke,
ali to, gledati je ispod leda, a ne moći je spasiti...
Okrenula je glavu i zagledala se u njegov profil, oštru liniju nosa, sjenu
obrijane plave brade, rub usana. Vidjela je mali ožiljak koji mu je presijecao
obrvu i smeđi madež koji je virio iz ruba kose. »Sretan si što imaš sestru
kakva je Alyeska.«
»Da. Nekada je govorila da želi ići raditi za Vogue ili tako nešto. Ali sada
se želi vratiti kući na imanje i raditi s tatom. Namjeravaju sagraditi odmorište
za turiste. Tako da još jedna generacija Walkerovih može živjeti na istom
mjestu.« Nasmijao se toj ideji
»Ne sviđa ti se to?«
»Sviđa«, rekao je tiho. »Hoću naučiti svoju djecu stvari koje je mene
naučio tata.«
Leni se na te riječi odmaknula od njega. To je bila posljednja stvar na
svijetu koju je željela. Opet je usmjerila pozornost na nebo. Prema pudlici
koja se pretvorila u raketu.
»Pročitao sam odličnu knjigu, Kraj djetinjstva, o posljednjem čovjeku na
Zemlji. Pitam se kakav bi to bio osjećaj. Ili kako je to biti vidovit...«
Kada ju je uhvatio za ruku, nije ju povukla k sebi. Držati ga za ruku -
dodirivati ga - činilo joj se najprirodnije na svijetu.

NIJE POTRAJALO DUGO da Leni shvati kako je u nevolji. Stalno je mislila na

Matthewa. U školi je počela proučavati svaki njegov pokret; gledala ga je kao
plijen, pokušavajući predvidjeti namjeru iz ponašanja. Njegova bi ruka
ponekad ovlaš okrznula njezinu ispod klupe ili bi joj dotaknuo rame prolazeći
pokraj nje u učionici Nije znala jesu li ti kratki kontakti bili namjerni ili ne, ali
tijelo joj je instinktivno reagiralo na te površne dodire. Jedanput je čak ustala
sa stolice i gurnula rame u njegov dlan, poput mačke koja traži pažnju. Taj
pokret, ta nepoznata potreba, nije bio promišljen, jednostavno se dogodilo.
Katkad, kad bi joj se on obratio, mislila je da se zagledao u njezine usne onako
kako je i ona gledala njegove. Shvatila je da potajice zamišlja njegovo lice,
pamti svaku izbočinu i udubinu kao da je istraživačica, a on njezino otkriće.
Nije mogla prestati misliti na njega ni u školi dok je trebala nešto čitati, a
ni kod kuće kada je trebala raditi. Nije znala koliko je puta mama morala
podignuti glas da zadobije njezinu pozornost.

180
 Knjige.Club Books
Možda je mogla razgovarati s mamom, pitati je o tom nemiru, o snovima
ispunjenim dodirima i poljupcima nakon kojih bi se budila uznemirena, kao
da joj je potrebno nešto što ne može imenovati. Ali tata se očito osjećao sve
gore i u kući se skupljala loša energija. Mami nije trebao još jedan razlog za
brigu pa je Leni zadržala svoju čudnu, neobjašnjivu čežnju za sebe i sama
pokušala naći neki smisao u tome.
Leni je sada s majkom i Thelmom sjedila za stolom od nehrđajućeg čelika
na dvorištu Harlanovih. Čistile su ribu i rezale je u trake. Namakat će ih u
marinadi, a zatim ih ostaviti dimiti u pušnici najmanje trideset šest sati.
Ted je popravljao jednu pseću kućicu, a Clyde je čistio kravlju kožu
pripremajući je da od nje napravi užad. Slijeva je trinaestogodišnja Agnes
vježbala bacanje oštrih šurikena u stabla. Tunk-tunk-tunk. Marthe je rezbarila
štap iz kojega će napraviti praćku. Donna je malo dalje vješala oprane plahte
na uže. Tata i Ludi Earl otišli su u Homer.
Thelma je preko stola izlila punu kantu sapunice, a riblje utrobe skliznule
su na blatnu zemlju, gdje su se psi počeli tući za njih.
Sjedeći na stolici, dok je Moppet na tlu pokraj nje nešto brbljala o tome
kako je pronašla ptičja gnijezda, Leni je popravljala vrše za rakove.
Na dvorištu se sada osjećala nelagoda. Sve otkad se pojavio gospodin
Walker i podsjetio Harlanove da on odavno ima mjesto u njihovim životima -
a ponudio je i posao s plaćom - Leni je primjećivala kako se odrasli
pogledavaju. Ili, preciznije rečeno, kako se ne gledaju.
Dogodio se raskol. Ne samo u gradu, nego i ovdje na posjedu Harlanovih.
Leni nije uvijek bila sigurna tko je na kojoj strani, ali odrasli su znali. Bila je
prilično sigurna da tata od one večeri nije progovorio ni riječi s Thelmom i
Tedom.
Netko je tako glasno zatrubio da se Leni trgnula. Ispustila je vršu, koja joj
je svom težinom pala na gležanj. Jauknula je i šutnula je u stranu.
Tatin kamionet se polako dokotrljao i zaustavio pokraj šupe za alat.
Vrata su se otvorila u isti čas. Izašli su tata i Ludi Earl.
Tata se nagnuo u stražnji dio kamioneta i podignuo veliku kartonsku
kutiju. U njoj je nešto metalno odjeknulo dok ju je nosio na dvorište. Popeo
se na uzvišeni dio pokraj košnica i pogledao sve prisutne. Prišao je i Ludi Earl
i stao uz njega. Starac je izgledao umorno ili bolje reći umornije nego inače.
Tijekom prošle godine izgubio je gotovo svu kosu, a bore na čelu izgledale su
kao da su mu uklesane na licu. Bijele dlake stršale su mu iz brade, na
obrazima, iz nosa i ušiju.
»Okupite se«, rekao je Ludi Earl, poprativši riječi gestom.
Thelma je obrisala ruke o prljavu nogavicu hlača i pridružila se svojem
suprugu.

181
 Knjige.Club Books
Leni je stala uz mamu. »Izgledaju pijano«, rekla je.
Mama je kimnula glavom i pripalila cigaretu. Pošle su naprijed i stale
pokraj Thelme.
Stojeći na uzvisini iznad njih kako kakav vrhovni svećenik, tata se odozgo
smiješio ljudima okupljenim pred sobom.
Leni je prepoznala onaj njegov osmijeh koji je zvala Velika ideja. Vidjela
ga je mnogo puta. Ti su osmijesi nagoviještali nov početak i on ih je volio.
Tata je spustio ruku na Earlovo rame i stisnuo ga kao da time želi nešto
reći. »Earl je mene i moju obitelj dočekao s dobrodošlicom na ovom sigurnom
i prekrasnom mjestu koje ste stvorili. Gotovo da se osjećamo kao članovi
obitelji Harlan. Toliko ste nam topline iskazali. Znam koliko Cori znači
Thelmino prijateljstvo. Reći ću vam iskreno, nikada dosad nismo osjećali da
nekamo pripadamo.«
Spustio je kutiju, a u njoj je nešto zazvečalo Gurnuo ju je u stranu vrhom
gumene čizme. »Bo je želio da naslijedim njegovu brvnaru. Zašto? Zato da
pridonesem ovoj obitelji svojim znanjem. Želio je ovdje nekoga kome je
mogao vjerovati da će zaštititi njegovu obitelj. Kao što svi znate, ozbiljno sam
shvatio tu odgovornost. Svaki od vas je odličan strijelac. Također ste spretni s
lukom i strijelom. Vaši ruksaci za preživljavanje su spakirani i spremni ste
krenuti istog trenutka. Spremni smo za izvanredno stanje, atomski rat ili
pandemiju. Ili sam barem tako mislio.«
Leni je vidjela da se Thelma mršti.
»Što hoćeš reći?« upitao je Clyde i spustio uz tijelo snažne ruke koje je
dotad držao prekrižene.
»Prošlog tjedna neprijatelj je zakoračio na ovu zemlju, gotovo se ušetao.
Nitko ga nije zaustavio. Ništa ga nije spriječilo. Došao je ovamo i koristio se
riječima - i mitom - da zabije klin razdora između nas. Znate da je to istina.
Osjećate neslogu. Sve je to zbog Toma Walkera.«
Thelma je promrmljala: »Evo, sad će početi.«
»Ernt«, rekao je Ted. »To je samo posao. Treba nam novac.«
Smiješeći se, tata je podignuo ruke.
(Leni je poznavala taj osmijeh: nije bio znak sreće.)
»Ne krivim nikoga. Razumijem. Samo ukazujem na opasnost koju ste
previdjeli. Kada dođe do sranja, svi će naši susjedi imati svoju tugaljivu priču.
Svi će htjeti ono što imamo, a vi ćete im to htjeti dati. Poznajete ih već dugo.
Shvaćam. Zato sam ovdje ja da vas zaštitim i od vas. samih.«
»Bo bi to htio«, rekao je Ludi Earl. Zamotao je cigaretu i zapalio je,
povukavši dim tako snažno da je Leni pomislila da bi mogao na mjestu
umrijeti. »Reci im«, rekao je Ludi Earl napokon ispuhnuvši dim.

182
 Knjige.Club Books
Tata je čučnuo, otvorio kartonsku kutiju i zavukao ruku unutra. Onda je
ustao izvadivši dasku u koju je bilo zabijeno stotine čavala, i to tako blizu da
je sve izgledalo poput oružja. U drugoj je ruci držao ručnu bombu. »Nitko više
neće samo tako ušetati ovamo. Prvo ćemo sagraditi zid i na vrh staviti žilet
žicu. Onda ćemo iskopati jarak na mjestima gdje će napadači htjeti ući.
Unutra ćemo postaviti ove daske s čavlima, slomljeno staklo, šiljke. Sve čega
se sjetimo.«
Thelma se nasmijala.
»Ovo nije vic, gospođice«, rekao je Ludi Earl.
»Stavite bombu u staklenku s poklopcem«, rekao je tata blistajući zbog
toga što je tako pametan. »Izvučemo iglu, namjestimo bombu u staklenku i
pritisnemo sigurnosni klin. Onda je zakopamo. Kada netko stane na nju,
staklenka se razbije i buuum.«
Svi su šutjeli. Samo su stajali, a psi su lajali negdje u pozadini.
Ludi Earl je tapšao tatu po leđima, »Vraška zamisao, Ernt. Vraška
zamisao.«
»Ne«, rekla je Thelma. I ponovila: »Ne. Ne.«
Kako se Ludi Earl glasno cerekao, potrajalo je nekoliko trenutaka prije
nego što se čuo Thelmin tiši glas. Progurala se naprijed, napravila još jedan
korak sve dok nije stajala sama, poput vrška strijele. »Ne«, rekla je ponovno.
»Ne?« upitao je njezin otac i naškubio usta.
»Tata, njemu fali daska u glavi«, rekla je Thelma. »Imamo ovdje djecu. I
recimo otvoreno, više nego nekoliko pijanaca. Ne možemo postaviti nagazne
bombe oko svojega doma. Vjerojatnije je da će poginuti netko od nas.«
»Thelma, sigurnost nije tvoj posao«, rekao je Lenin otac. »Nego moj.«
»Ne, Ernt. Moj posao je čuvati i paziti moju obitelj. Pristajem na gomilanje
i skladištenje hrane i filtriranje vode. Naučit ću svoju kći korisnim vještinama
kao što je pucati iz puške, loviti i postavljati zamke. Dopuštam čak da ti i moj
tata blebećete o atomskom ratu i pandemijama, ali ne želim se svakoga dana
brinuti hoće li netko slučajno poginuti i to bez ikakvog razloga.«
»Blebećemo?« rekao je tata, ali vrlo tihim glasom.
Svi su odjedanput počeli govoriti i prepirati se. Leni je osjetila kako je
razdor uzeo maha i kao da je nastala golema pukotina; ljudi su se razdvojili u
dvije skupine. One koji su željeli biti obitelj (većina njih) i oni koji su htjeli biti
u stanju ubiti svakoga tko im se približi (tata, Ludi Earl i Clyde).
»Ovdje imamo i djecu«, rekla je Thelma. »Ne smijete to zaboraviti. Ne
možemo imati bombe ni nagazne mine.«
»Ali oni mogu samo tako ušetati ovamo s mitraljezima«, rekao je tata
tražeći potporu od ostalih. »Ubiti nas i uzeti sve što imamo.«

183
 Knjige.Club Books
Leni je čula Moppet kako pita: »Mogu li to oni, mama? Mogu li?«
Ponovno se razbuktala prepirka. Odrasli su se unosili jedni drugima u
lice, glasovi su bili povišeni, lica crvena.
»Dosta!« viknuo je naposljetku Ludi Earl i podignuo u zrak ruku nalik
kosturu. »Ne mogu dopustiti da se ovo događa mojoj obitelji. I stvarno imamo
ovdje djecu.« Okrenuo se tati. »Žao mi je, Ernt. Moram se složiti s Thelmom.«
Tata se povukao korak unatrag i napravio distancu između sebe i starca.
»Svakako, Earl«, rekao je ukočeno »kako god kažeš, čovječe.«
I samo tako, svađa je za Harlanove završila. Leni je vidjela da su se opet
okupili kao obitelj, oprostili jedni drugima i počeli razgovarati o drugim
stvarima. Pitala se je li itko od njih primijetio kako je njezin otac ostao po
strani, kako ih je gledao i kako su mu se usta stisnula u bijesnu crtu.

184
 Knjige.Club Books

ŠESNAESTO POGLAVLJE

U svibnju se vratilo tisuće vivaka. Letjeli su u golemim jatima i samo se

nakratko spuštali u zaljev prije nego što bi nastavili put prema sjeveru.
Toliko se ptica taj mjesec vratilo na Aljasku da je na nebu neprekidno vladala
gužva, a zrak je bio ispunjen pjevom ptica, gakanjem i graktanjem.
Leni bi u to doba godine obično ležala u krevetu i osluškivala zvukove,
pokušavajući prepoznati ptice po pjevu. Pratila je promjenu godišnjih doba
njihovim dolaskom i odlaskom, veselila se ljetu. Ove je godine bilo drukčije.
Ostala su još samo dva tjedna nastave.
»Jako si tiha«, rekao je tata kada je kamionetom skrenuo prema školi.
Parkirao se pokraj Matthewova kamioneta.
»Dobro sam«, rekla je i uhvatila ručku na vratima.
»Radi se o sigurnosti, zar ne?«
Leni se okrenula i pogledala ga. »Što?«
»Ti i mama ste nekako mrzovoljne i natmurene otkad smo posljednji put
bili kod Harlanovih. Znam da se bojite.«
Leni ga je samo gledala jer nije znala koji bi bio pravi odgovor. Bio je
posebno razdražljiv nakon svađe kod Harlanovih.
»Thelma je optimist. Jedna od onih koji guraju glavu u pijesak. Naravno
da se ne želi izravno suočiti s istinom. Jer istina je ružna. Ali okretanje glave
u stranu nije odgovor. Moramo se pripremiti za ono najgore. Prije bih umro
nego dopustio da se nešto dogodi tebi ih mami. Znaš to, zar ne? Znaš koliko
vas obje volim.« Raskuštrao joj je kosu. »Ne brini se, Riđušo. Pazit ću na vašu
sigurnost.«
Izašla je iz kamioneta i zalupila vratima za sobom, a onda je straga s
kamioneta skinula bicikl. Prebacila je remen ruksaka preko jednog ramena,
naslonila je bicikl na ogradu i krenula prema školi.
Tata je zatrubio i odvezao se.
»Pssst! Leni!«
Pogledala je u stranu.
Matthew je stajao skriven među stablima preko puta škole. Mahao joj je.
185
 Knjige.Club Books
Leni je pričekala da tatin kamionet nestane iza ugla, a onda je požurila
prema Matthewu. »Što se dogodilo?«
»Markirajmo danas iz škole. Možemo trajektom otići u Homer.«
»Markirati? U Homer?«
»Hajde! Bit će zabavno.«
Leni je znala više razloga zbog kojih bi trebala reći ne. Također je znala
da će danas biti oseka i njezin će otac cijelo jutro vaditi školjke.
»Nitko nas neće uhvatiti, a čak ako se to i dogodi, velika stvar. Maturanti
smo. Svibanj je. Zar maturanti u Vanjskom svijetu ne bježe stalno s nastave?«
Leni se to baš nije činilo kao dobra zamisao, pomislila je da je čak opasna,
ali nije mogla reći ne Matthewu.
Čula je dubok i tugaljiv zvuk trube trajekta koji se približavao doku u luci.
Matthew ju je uhvatio za ruku i sljedećeg trena već su se trčeći udaljavali
sa školskog parkirališta, pošli uzbrdo, prošli pokraj stare crkve i spustili se
do trajekta.
Leni je stajala na palubi i čvrsto se držala za ogradu dok se brod polako
udaljavao od kopna.
Cijeloga ljeta pouzdana je Tustamena prevozila Aljaskance - ribare,
pustolove, radnike, turiste, čak i srednjoškolske sportske ekipe. Brodski je
trup bio pun automobila i potrepština: opreme za građevinarstvo, traktora,
rovokopača, čeličnih greda. Za nekolicinu žilavih turista, koji su ovakvo
putovanje smatrah radničkim krstarenjem do udaljenih odredišta, trajekt je
bio dobar način kako provesti dan. Za domaće ljude on je bio samo prijevozno
sredstvo do grada.
Leni se ovim trajektom vozila stotinu puta, ali nikada nije osjetila taj
osjećaj slobode kao sada. Ili mogućnosti. Kao da taj stari brod može odjedriti
s njom u potpuno novu budućnost.
Vjetar joj je mrsio kosu. Galebovi i priobalne ptice kriještali su iznad njih,
kružili i ponirali, lebdjeli na vjetru. Morska je voda bila mirna i zelena,
mreškalo ju je samo nekoliko čamaca sa svojim motorima.
Matthew se pomaknuo i stao iza nje, ispružio je ruke oko nje i uhvatio se
za ogradu. Nije mogla odoljeti a da se ne nasloni na njega, da pusti da je
njegovo tijelo grije. »Ne vjerujem da ovo radimo«, rekla je. Barem jedanput
osjećala se kao obična tinejdžerica. Ovo je bilo najbliže što su se ona i
Matthew mogli približiti tome da budu klinci koji subotom navečer odlaze u
kino, a poslije u zalogajnici piju frape.
»Primili su me na sveučilište u Anchorageu«, rekao je Matthew. »Igrat ću
hokej za njihov tim.«

186
 Knjige.Club Books
Leni se okrenula. On se još držao za ogradu i sada se našla u njegovu
naručju. Vjetar joj je nosio kosu preko lica.
»Pođi sa mnom«, rekao je.
Ta je ideja bila poput prekrasnog cvijeta; ali procvao je i uvenuo joj u ruci.
Za Matthewa je život bio drukčiji. Bio je talentiran i bogat. Gospodin Walker
je želio sina poslati na koledž. »Ne možemo si to priuštiti. A ionako sam
potrebna kod kuće da radim na imanju.«
»Možeš dobiti stipendiju.«
»Ne mogu otići«, rekla je tiho.
»Znam da je tvoj tata čudan, ali zašto ne možeš otići?«
»Nije on razlog zbog kojega ne bih otišla od kuće«, rekla je Leni. »Nego
mama. Potrebna sam joj.«
»Ah odrasla je osoba.«
Leni nije mogla izgovoriti riječi koje bi to objasnile.
On nikada ne bi razumio zašto je Leni katkad vjerovala da je ona jedino
što drži majku na životu.
Matthew ju je privukao u zagrljaj i tako je držao. Pitala se osjeti li on kako
ona drhti. »Isuse, Len«, šapnuo joj je u kosu.
»Bih da mogu«, rekla je. Nakon toga su zašutjeli. Razmišljala je kako su
njihovi svjetovi različiti. Shvatila je i koliko je velik onaj Vanjski svijet; njih
dvoje bili su samo dvoje klinaca među milijunima.
Kada je brod pristao u Homeru, iskrcali su se s ostalim putnicima. Držeći
se za ruke, izgubili su se u mnoštvu radoznalih turista i nemarno odjevenih
domaćih ljudi. Jeli su ribu s krumpirićima na terasi restorana na vrhu Spita,
bacali su slane i masne komadiće pticama koje su čekale u blizini. Matthew je
kupio Leni fotoalbum u trgovini suvenira, gdje su se također prodavali i
božićni ukrasi s temom Aljaske i majice kratkih rukava na kojima je pisalo
LOS DO LOSA - LOSA DO KROVA ili NEMA ZIME ZA PINGVINE.
Razgovarali su o svemu i svačemu. O nevažnim stvarima. O ljepoti
Aljaske, ludim plimama i osekama, gužvi automobila i ljudi na Spitu.
Leni je fotografirala Matthewa pred salunom Salty Dawg. Prije stotinu
godina tu su se nalazili jedini poštanski ured i trgovina namirnica za ovaj
zabačeni kraj koji su čak i Aljaskanci zvali Kraj kopna. Sada je to bila mračna
taverna u koju su zalazili i domaći ljudi i turisti, a zidovi su bili ukrašeni
raznim sitnicama. Matthew je na novčanici od jednog dolara napisao LENI
I MATTHEW i pričvrstio je na zid gdje se odmah izgubila u tisućama drugih
novčanica i papirića.
Bio je to najbolji dan u Leninu životu. I to toliko da kada je završio a na
povratku u Kaneq oni sjedili na klupi na krmi, morala se boriti protiv valova

187
 Knjige.Club Books
tuge. Na trajektu i u gradu bili su samo dvoje mladih u mnoštvu ljudi. Ali sada
na povratku bili su sami. ne računajući kapetana, i okruženi s mnogo vode.
»Voljela bih da se ne moramo vratiti«, rekla je.
Zagrlio ju je jednom rukom i privukao bliže. Brod se dizao i padao na
valovima pa su se i oni ljuljali u ritmu. »Pobjegnimo«, rekao je.
Nasmijala se.
»Ne, stvarno. Mogu nas zamisliti kako putujemo svijetom, samo s
ruksacima, kroz Srednju Ameriku, penjemo se na Machu Picchu. Skrasit ćemo
se na jednom mjestu kada sve vidimo. Ja ću biti pilot ili bolničar. Ti ćeš biti
fotografkinja. Vratit ćemo se ovamo gdje pripadamo, vjenčati se i imati djecu
koja nas neće slušati.«
Leni je znala da se on samo šali, sanja otvorenih očiju, ali njegove su riječi
zapalile iskru neke duboke čežnje u njoj; takve za koju nije ni znala da postoji.
Morala se prisiliti da se nasmiješi, da sudjeluje u njegovoj igri kao da je to nije
pogodilo ravno u srce. »Ja sam fotografkinja, ha? Sviđa mi se ta ideja. Mislim
da ću se našminkati i nositi visoke potpetice kad me pozovu da primim
nagradu Pulitzer. Možda ću naručiti i martini. Ali ne znam za djecu.«
»Djeca. Definitivno. Hoću kćer s crvenom kosom. Naučit ću je kako
skakati preko kamenja i stijena i loviti kraljevskog lososa.«
Leni nije odgovorila. Taj je razgovor bio tako budalast pa kako joj je onda
mogao slamati srce? Matthew je trebao znati bolje nego sanjati tako velike
snove i još ih naglas prepričavati. On je izgubio majku, a ona je imala opasnog
oca. Obitelji i budućnost bili su vrlo krhki.
Brod je usporio i postrance je polako pristao uz dok. Matthew je skočio i
omotao uže oko metalne bitve. Leni je zakoračila na dok, a Matthew je
dobacio uže natrag na brod.
»Kod kuće smo«, rekao je.
Leni se zagledala u zgrade nagurane na drvenim stupovima punim blata
i lupara, koji su ih držali izvan vode.
Dom.
Ponovno u stvarnom životu.

SUTRADAN POSLIJEPODNE DOK je bila na poslu, Leni je neprestano griješila.

Pogrešno je označila kutije s čavlićima od tri penija i posložila ih na krivo
mjesto, a onda je samo stajala gledajući što je napravila i pomislila: Bih li i ja
mogla ići na koledž? Je li to bilo moguće?
»Idi kući«, rekla je Velika Marge prišavši joj iza leđa. »Misli su ti danas
negdje drugdje.«
»Dobro sam«, rekla je Leni.

188
 Knjige.Club Books
»Ne. Nisi.« Znakovito je pogledala Leni. »Vidjela sam jučer tebe i
Matthewa dok ste prolazili gradom. Igraš se vatrom, mala.«
»Što... što hoćeš reći?«
»Dobro znaš što hoću reći. Želiš li razgovarati o tome?«
»Nema se o čemu razgovarati.«
»Misliš da sam jučer rođena. Budi oprezna, to je jedino što ću ti reći.«
Leni nije čak ni odgovorila. Riječi su joj bježale, baš kao i logične misli.
Izašla je iz trgovine, sjela na bicikl i otišla kući. Kada je stigla, nahranila je
životinje, donijela vodu s izvora koji su iskopali prije nekoliko godina i
krenula je prema kući. Otvorila je vrata. Ali bila je toliko zamišljena i obuzeta
emocijama da je samo shvatila da se sljedećeg trenutka našla u kuhinji uz
mamu, ali nije znala kako je dospjela tamo.
Mama je mijesila tijesto za kruh. Osvrnula se začuvši da su se zalupila
vrata i podignula ruke pune brašna. »Što se dogodilo?«
»Zašto to kažeš?« upitala je Leni mada je znala. Bila je na rubu suza - iako
nije bila sigurna zašto. Znala je samo da je Matthew izobličio njezin svijet.
Promijenio joj je pogled na stvari, otvorio je. Odjedanput je mogla misliti
samo na završetak škole i kako će on bez nje otići na koledž.
»Leni?« Mama je obrisala brašnjave ruke u kuhinjsku krpu i odbacila je u
stranu. »Izgledaš kao da ti je srce slomljeno.«
Prije nego što je stigla odgovoriti, začula je kako se pred kućom zaustavlja
auto. Vidjela je da se radi o sjajnom bijelom kamionetu.
Auto Walkerovih.
»O, ne.« Leni je potrčala prema vratima i naglo ih otvorila.
Matthew je već izašao iz kamioneta i stajao je u njihovom dvorištu.
Leni je prešla preko trijema i potrčala niz stube. »Nisi smio doći ovamo.«
»Danas si bila vrlo tiha u školi i odmah si otrčala na posao. Mislio sam...
jesam li učinio što pogrešno?«
Leni je bila sretna što ga vidi, ah i preplašena zato što se nalazio ondje.
Činilo joj se da mu je samo rekla »ne« i »doviđenja«, a tako je, tako mu je silno
željela reći »da«.
Tata se pojavio s jedne strane kuće, noseći sjekiru. Lice mu je bilo crveno
od napora i bio je sav znojan. Ugledao je Matthewa i naglo se zaustavio. »Nisi
dobrodošao na ovom imanju, Matthew Walkeru. Ako ti i tvoj tata želite
zagaditi svoj posjed, očito je da vas ne mogu spriječiti, ali drži se dalje od moje
zemlje, a i od moje kćeri. Razumiješ? Vi Walkerovi mrlja ste u ovom okolišu,
sa svojom obnovom saluna, hotelom i svojim šugavim planovima
za pustolovne izlete i odmorište. Uništit ćete Kaneq, Pretvoriti ga u prokleti
Disneyland.«

189
 Knjige.Club Books
Matthew se namrštio. »Rekli ste Disneyland?«
»Gubi se odavde prije nego što zaključim da si neovlašteno stupio na
privatni posjed i ubijem te.«
»Idem.« Matthew uopće nije zvučao uplašeno, ali to je bilo nemoguće. Bio
je samo mladić, a prijetio mu je muškarac sa sjekirom u ruci.
Dok ga je gledala, Leni je srce boljelo više nego što je mislila da je moguće.
Okrenula se od oca, vratila u kuću i ostala stajati na mjestu. Gledala je u
prazno, a Matthew joj je nedostajao tako jako da je sve drugo nestalo.
Mama je ušla trenutak poslije. Prišla joj je, zagrlila je i rekla; »O, moja
curice.«
Leni je briznula u plač. Mama ju je čvršće zagrlila, gladila je po kosi, a onda
je povela do trosjeda gdje su zajedno sjele.
»On ti je drag. Kako i ne bi bio? Jako je zgodan. A ti si sama i usamljena
svih ovih godina.«
Nitko kao mama nije znao izgovoriti naglas prave riječi.
Leni se zaista osjećala usamljeno već jako dugo.
»Razumijem«, rekla je mama.
To je pomoglo, tih nekoliko riječi podsjetilo je Leni da je u golemom
prostranstvu Aljaske ova brvnara svijet za sebe. A njezina je mama to
razumjela.
»Ali to je opasno. Znaš to, zar ne?«
»Da«, rekla je Leni. »Znam.«

LENI JE PRVI PUT razumjela sve one knjige koje je pročitala o slomljenim srcima
i neuzvraćenoj ljubavi. Taj njezin bol bio je fizičke prirode. Taj način na koji
joj je Matthew nedostajao bio je poput bolesti.
Kada se sutradan ujutro probudila nakon nemirne noći, oči kao da su joj
bile pune pijeska. Danje svjetlo prodiralo je kroz prozorčić na krovu, ali bilo
je dovoljno jarko da je morala zakriliti oči. Odjenula je jučerašnju odjeću i
spustila se s tavana. Nije se potrudila ni doručkovati, nego je izašla iz kuće,
nahranila životinje, skočila na bicikl i odvezla se. U gradu je mahnula Velikoj
Marge, koja je stajala ispred svoje trgovine i prala prozore. Prošla je
pokraj Šašavog Petea i skrenula na školsko parkiralište. Ostavila je bicikl u
visokoj travi pokraj žičane ograde, pritisnula ruksak na grudi i ušla u školu.
Matthewova klupa bila je prazna.
»Logično«, promrmljala je. »Vjerojatno je na pola puta prema Fairbanksu
nakon što je vidio koliko je moj otac lud.«

190
 Knjige.Club Books
»Hej, Leni«, rekla je vedro gospođa Rhodes. »Možeš li danas preuzeti
moje mjesto i biti učiteljica? U centru za životinje u Homeru imaju
ozlijeđenog orla i trebaju pomoć. Pomislila sam da odem do njih.«
»Svakako. Zašto ne?«
»Znala sam da ćeš mi biti as iz rukava. Moppet uči dijeljenje brojeva, a
Agnes i Marthe pišu referate iz povijesti; ti i Matthew biste danas trebah čitati
T. S. Eliota.«
Leni se usiljeno smiješila dok je gospođa Rhodes odlazila. Pogledala je na
sat i pomislila: Možda će on danas zakasniti. Zatim je pošla pomoći
djevojčicama oko njihovih zadataka.
Dan je polako puzao, Leni je neprestano pogledavala na sat i napokon je
otkucalo tri sata.
»To je sve, djeco. Za danas smo gotovi.«
Kada su djevojčice otišle i u učionici je zavladala tišina, Leni je spakirala
svoje stvari i posljednja je izašla iz škole.
Sjela je na bicikl i ležerno se odvezla u središte grada, nimalo ne žureći
kući. Nebom je lagano letio mali avion, lijeno leteći u polukrug kako bi putnici
dobro pogledali gradić smješten na drvenoj promenadi uz rub mora. Močvare
iza grada bile su u cvatu, a čuperci trave treperili su na povjetarcu. U zraku
se osjećao miris prašine, mlade trave i mutne vode. U daljini je crveni brodić
plovio između gustog raslinja, na putu prema moru. Leni je u salunu čula
udarce čekića, ali vani nije bilo nijednog radnika.
Došla je do mosta. Po ovakvom vedrom danu na početku sezone obično
bi tamo vladala gužva, muškarci, žene i djeca stajali bi rame uz rame, držeći
štapove s udicama u vodi, djeca na vršcima prstiju, i virili bi preko ograde u
kristalno bistru vodu ispod.
Sada je tamo stajala samo jedna osoba.
Matthew.
Zaustavila se, oslonila na jednu nogu, a drugu je ostavila na pedali. »Što
radiš?«
»Čekam.«
»Što?«
»Tebe.«
Leni je sišla s bicikla i uhvatila korak s njim, a on je krenuo natrag u grad.
Bicikl je zvečao i poskakivao na neravnom šljunku glavne ulice. Svako malo,
zvonce bi tiho i drhtavo zazvonilo.
Leni je nervozno pogledavala prema salunu dok su prolazili pokraj njega,
ali nije vidjela Clydea ni Teda da rade unutra. Nije željela da itko kaže
njezinom tati da su je vidjeli s Matthewom.

191
 Knjige.Club Books
Popeli su se uzbrdo, prošli pokraj crkve i zaputili se u šumarak smreka.
Leni je spustila bicikl na zemlju i pošla za Matthewom do izbočine koja je
stršala iznad crne litice.
»Nisam mogao spavati noćas«, rekao je Matthew naposljetku.
»Ni ja.«
»Mislio sam o tebi.«
Mogla je reći isto, ali nije se usudila. Sjeli su i naslonili se na srušeno deblo
obraslo mahovinom. Leni je na stijenama ispod čula kako se razbijaju valovi.
Zemlja je mirisala plodno i slatkasto. Sunce je izlomljeno prodiralo kroz
krošnje i stvaralo zvjezdaste oblike na tlu. »Sinoć sam s tatom razgovarao o
nama. Čak sam otišao u zalogajnicu i nazvao sestru.«
O nama.
»Ah-ha?«
»Tata kaže da se igram vatrom želeći te.«
Želeći je.
»Aly je pitala jesam li te već poljubio. Kada sam rekao da nisam, rekla je:
>Dovraga, braco, što čekaš?< Zna koliko mi se sviđaš. Dakle. Mogu li te
poljubiti?«
Gotovo je neprimjetno kimnula glavom, ali to je bilo dovoljno. Usnama je
tek lagano dotaknuo njezine. Bilo je to kao u svakoj ljubavnoj priči koju je
pročitala; taj prvi poljubac ju je promijenio, otvorio je prema svijetu koji nije
mogla ni zamisliti, prema velikom, sjajnom i svijetlom univerzumu punom
neočekivanih mogućnosti.
Kada se odmaknuo, Leni se zagledala u njega. »Mi. Ovo. To je opasno.«
»Da, mislim da jest. Ali nije važno, zar ne?«
»Nije«, rekla je Leni tiho. Znala je da donosi odluku zbog koje bi mogla
požaliti, ali činila joj se neizbježnom. »Ništa nije važno osim nas.«

LEN, MOLIM TE, POĐI sa mnom na koledž...

Sveučilište Aljaska je prekrasno... još bi mogla proći na jesenskim upisima.
Mogli bismo studirati zajedno. Zajedno...
Vrativši se kući, spremila je bicikl i nahranila životinje, ah bila je tako
rastresena da joj je iz ruke ispala kanta puna kukuruza. Zatim je donijela
vodu s izvora na vrhu brda. Sat poslije, kada je završila s poslom, vidjela je
roditelje kako se spuštaju na plažu i stoje pokraj čamca. Odlazili su pecati.
Neće ih biti satima.
Mogla je biciklom otići do Matthewove kuće i dopustiti mu da je opet
poljubi. Njezini roditelji neće ni znati da nije kod kuće.
Glup plan. Sutra će opet vidjeti Matthewa.
192
 Knjige.Club Books
Ali sutra je bilo daleko, cijeli jedan životni vijek.
Uzela je bicikl, skočila na njega i brzo počela okretati pedale. Prošla je
pokraj kanua koji je tata prošli tjedan dovukao kući sa smetlišta i pokraj
trulog cross motora, koji nije mogao pokrenuti. Sjene kolnog prilaza padale
su na nju i hladile je.
Izašla je na glavnu cestu, opet na sunce, i vozila tristotinjak metara do
kapije na početku njegova kolnog puta. Zaobišla je otvorenu kapiju, prošla
ispod obojenog nadsvođenog luka na kojemu je bio izrezbaren srebrno
obojen losos. Nastavila je dalje.
Ovo je opasno, pomislila je, ali nije se mogla prisiliti da mari za to. Sada je
mogla misliti samo na Matthewa i kako se osjećala kada ju je poljubio i koliko
ga opet želi poljubiti.
Ovdje put nije bio toliko blatan. Netko se očito potrudio poravnati zemlju
i nasuti je šljunkom. Bilo je to nešto što njezin otac nikada ne bi napravio:
izgladiti cestu da bi im život bio lakši.
Sva zadihana naglo se zaustavila pred kućom Walkerovih.
Matthew je nosio golemu balu sijena u obor za stoku. Ugledao ju je,
spustio sijeno i prišao joj. Na sebi je imao preveliku hokejsku majicu, kratke
hlače i gumene čizme. »Len?« Voljela je kako joj je skratio ime i pretvorio je
u nekoga drugog, nekoga koga je samo on znao. »Jesi li dobro?«
»Nedostajao si mi«, rekla je. Glupačo. Tek su se nedavno rastali. »Htjela
bih... trebamo provesti neko vrijeme zajedno.«
»Doći ću k tebi sutra navečer«, rekao je i privukao je u zagrljaj. Tu je i
željela biti.
»Što... kako to misliš?«
»Došuljat ću se da te vidim.« Rekao je to s toliko sigurnosti da nije znala
što bi mu odgovorila. »Sutra navečer.«
»Ne možeš.«
»U ponoć. Iskradi se i nađi se sa mnom.«
»Previše je opasno.«
»Imate poljski zahod, je li tako? Pa nije neka velika stvar ako izađeš iz
kuće. Provjeravaju li oni ikada noću nalaziš li se na tavanu?«
Mogla se toplo odjenuti, izaći i ne vratiti se neko vrijeme. Mogli su ukrasti
jedan sat, a možda i više da provedu zajedno. Sami.
Ako sada kaže ne, to bi značilo da bi Leni mogla živjeti razumnim životom,
s ljubavlju u kojoj je nitko neće nikada uspoređivati s heroinom i ona se
nikada neće suzama uljuljkati u san.
»Molim te. Moram te vidjeti.«
»Leni!«

193
 Knjige.Club Books
Čula je oca kako je povikao na nju. Odgurnula je Matthewa, ali bilo je
prekasno. Otac ih je vidio zajedno i sada je velikim koracima grabio prema
njima, dok je mama trčala za njim.
»Što ti, dovraga, radiš ovdje?« pitao je tata.
»Ja... ja...« Nije mogla odgovoriti. Glupaglupaglupa. Nije trebala doći
ovamo.
»Mislim da sam ti rekao da se držiš dalje od moje Lenore«, rekao je tata.
Zgrabio je Leni za nadlakticu i snažno je povukao da stane uz njega.
Leni je čvrsto stisnula usne kako ne bi pustila ni glas. Nije htjela da
Matthew zna koliko joj je boli nanio očev stisak.
»Leni«, rekao je Matthew namrštivši se.
»Ostani gdje jesi«, rekla je. »Molim te.«
»Dođi, Leni«, rekao je tata vukući je za sobom.
Leni je posrtala uz oca, sudarala se s njim i odmicala na neravnom tlu.
Ako bi se previše udaljila, grubo bi je povukao natrag da hoda uz njega. Mama
je žurila za njima i gurala Lenin bicikl.
Kada su došli u svoje dvorište, Leni se pokušala oteti i osloboditi stiska,
ali zamalo je pala. Zateturala je na blatnoj travi i okrenula se prema ocu.
»Nisam učinila ništa loše«, viknula je.
»Ernt«, mama je pokušala zvučati razumno. »Oni su samo prijatelji...«
Tata se okrenuo mami. »Znači, znala si za njih?«
»Pretjerano reagiraš«, rekla je mama mirno. »Leni i on su u istom
razredu. To je sve.«
»Znala si«, ponovio je tata.
»Nije znala«, rekla je Leni, odjedanput prestrašena.
»Vidio sam je kako odlazi«, rekao je tata. »Ali i ti si je vidjela, zar ne, Cora?
I znala si kamo ide.«
Mama je odmahnula glavom. »N-ne. Mislila sam da ide na posao. Ih ubrati
aromatične pupoljke balzamske topole.«
»Lažeš mi«, rekao je.
»Tata, molim te, ja sam kriva«, rekla je Leni.
Nije slušao. U očima je imao onaj divlji, očajnički pogled. »Trebala bi znati
bolje nego da kriješ nešto od mene.« Zgrabio je mamu i počeo je vuči prema
kući.
Leni je pošla za njima pokušavajući otrgnuti mamu iz njegova stiska.
Tata je mamu gurnuo unutra, a Leni odgurnuo u stranu.
Vrata su se s treskom zatvorila. Čvrsto je povukao zasun, koji je metalno
zazvečao i tako ih zaključao unutra.

194
 Knjige.Club Books
A onda se iza vrata začuo glasan tresak, napola ugušen vrisak.
Leni se bacila na vrata, udarala je po njima, vrištala da je pusti unutra.

195
 Knjige.Club Books

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

S ljedećeg jutra lijeva strana maminog lica bila je natečena i ljubičasta; na

jednom je oku imala modricu. Sjedila je sama za stolom, sa šalicom kave
pred sobom. »Što si mislila? Vidio te je kako odlaziš i slijedio tragove bicikla
u blatu.«
Leni je sjela za stol sva posramljena. »Nisam razmišljala.«
»Hormoni. Rekla sam ti da su opako opasni.« Mama se nagnula naprijed.
»Slušaj me, curice. Na tankom si ledu. Znaš to. I ja znam. Moraš se držati dalje
od tog dečka ili će se dogoditi nešto loše.«
»Poljubio me.« Želi da se noćas iskradem iz kuće i sastanem s njim.
Mama je dugo sjedila za stolom. Šuteći. »Da. Jedan poljubac može djevojci
promijeniti svijet. Kao da ja to ne znam? Ali ti nisi obična djevojka iz
predgrađa, a otac ti nije gospodin Cleaver. Svaki odabir i odluka nose sa
sobom posljedice, Leni. I to ne samo za tebe. Već i za tvojega dečka. Za mene.«
Dodirnula je bolni obraz i trznula se. »Moraš ga se kloniti.«

SASTANI SE SA MNOM. U ponoć.

Leni je cijeli dan razmišljala o tome. U školi, svaki put kad bi pogledala
Matthewa znala je što on misli.
»Molim te«, bilo je posljednje što joj je rekao.
Odgovorila mu je »ne« i ozbiljno je to mislila. Ali kada je došla kući i
počela obavljati poslove sa svojega dugog popisa, shvatila je da nestrpljivo
čeka zalazak sunca.
Obično nije obraćala pozornost na vrijeme. Na imanju je bila važna šira
slika - zamračenje neba, izmjena plime i oseke, snježni zečevi koji su mijenjali
boju dlake, povratak ptica ili njihov odlazak na jug. Tako su pratili protok
vremena, kroz promjenu godišnjih doba i sezonu lososa, kroz prvi snijeg. U
radnim danima kada je odlazila u školu pratila je vrijeme na satu, ah nekako
opušteno. Nitko nije puno mario dolazite li u školu na vrijeme, naročito ne
zimi kada je znalo biti tako hladno da se vozila nisu dala upaliti, a niti u
proljeće i jesen kada je bilo puno poslova koje je trebalo obaviti.

196
 Knjige.Club Books
Ali sada joj je vrijeme jedino zaokupljalo pažnju. Dolje u dnevnom
boravku mama i tata zajedno su sjedili na kauču i tiho razgovarali. Tata joj je
dodirivao izranjavano lice i mrmljao isprike, govorio joj koliko je mnogo voli.
Kada je prošlo deset, čula je tatu kako kaže: »Pa, Cora, padam s nogu«, a
mama je odgovorila: »I ja.«
Roditelji su isključili generator i još jedanput stavili cjepanice u peć na
drva. Leni je čula zveckanje zavjese od perlica kada su ušli u svoju sobu.
Zatim tišina.
Ležala je u svojoj postelji i brojila sve što je mogla: svoje udahe, otkucaje
srca. Željela je da vrijeme što brže protječe iako ju je upravo to plašilo.
Zamišljala je različite scenarije - otići na sastanak s Matthewom, ostati u
krevetu, mogućnost da je uhvate, mogućnost da je ne uhvate.
Uzastopno si je ponavljala da ne čeka ponoć, da nije glupa ni toliko
nemarna da bi se iskrala iz kuće.
Došla je ponoć. Čula je posljednji tihi otkucaj i pomak kazaljke sata.
Kroz prozor je začula ptičji pjev, kratak ćurlik koji nije bio pravi.
Matthew.
Ustala je iz kreveta i toplo se odjenula.
Svaki put kad bi ljestve zaškripale ukočila se od straha. Isto se dogodilo
pri svakom koraku po podu i zato joj je trebalo beskrajno dugo da stigne do
vrata. Navukla je gumene čizme i prsluk podstavljen perjem.
Zadržavajući dah, otključala je bravu, podignula zasun i otvorila vrata.
Dočekao ju je svjež noćni zrak.
Vidjela je Matthewa kako stoji na vrhu brežuljka iznad plaže. Njegov obris
ocrtavao se na pozadini od neba boje ametista.
Leni je zatvorila vrata i potrčala prema njemu. Uzeo ju je za ruku i zajedno
su potrčali preko travnatog, vlažnog dvorišta, zašli iza uzvisine i spustili se
stubama na plažu, gdje je Matthew prostro deku i na sva četiri ugla stavio
veliko kamenje.
Legla je. I on je učinio isto. Osjetila je toplinu njegova tijela uz svoje i to
joj je dalo osjećaj sigurnosti unatoč riziku kojem su se izložili. Normalni klinci
bi vjerojatno razgovarali bez prestanka ili se smijali. Ili nešto slično. Možda
bi pili pivo, pušili travu, ljubili se, ali Leni i Matthew su znah da nisu obični
klinci, od kojih se očekuje da se noću iskradu iz kuće. Suludo divljaštvo bijesa
njezina oca kao da je visjelo u zraku između njih.
Čula je zvukove mora koje se valjalo prema njima, čula je smreke kako
škripe u žamorenju proljetnog povjetarca. Blijedo prirodno svjetlo
obasjavalo je sve oko njih, a i noćno nebo boje lavande. Matthew joj je
pokazivao sazviježđa i pričao o njima priče.

197
 Knjige.Club Books
Svijet oko njih činio im se drukčijim, čarobnim mjestom s bezbroj
mogućnosti umjesto skrivenih opasnosti.
Okrenuo se na bok. Nosovi samo što im se nisu dodirivali; osjetila je na
licu njegov dah, a i jedan pramen njegove kose pao joj je na obraz.
»Razgovarao sam s gospođom Rhodes«, rekao je. »Rekla je da se još imaš
vremena upisati na Sveučilište Aljaska. Razmisli o tome, Len. Mogli bismo biti
zajedno, daleko od svega ovoga.«
»Skupo je.«
»Postoje stipendije i niskokamatni krediti. Mogli bismo to izvesti.
Totalno.«
Leni se usudila to zamisliti, iako samo na sekundu. Život. Njezin život.
»Mogla bih se prijaviti«, rekla je, ali čim je čula vlastiti sanjiv glas, pomislila
je na cijenu. Mama bi sve to platila. Kako bi Leni mogla živjeti s tim?
Ali je li ona trebala cijeli život ostati zarobljena majčinim odabirom i
očevim bijesom?
Matthew joj je stavio ogrlicu oko vrata i nespretno je pokušavao
zakopčati u mraku. »Ja sam je izrezbario«, rekao je.
Opipala ju je. Na metalnom lančiću tankom poput paučine visjelo je srce
od kosti.
»Pođi sa mnom na koledž, Len«, rekao je.
Dotaknula mu je lice, osjetila kako mu je koža drukčija od njezine, grublja,
mjestimice s dlačicama.
Pritisnuo je tijelo uz njezino, bok uz bok. Poljubili su se; osjetila je kako
mu se dah ubrzao.
Dotad nije znala kako ljubav može nastati kroz erupciju, kao u teoriji
velikog praska, i sve promijeniti u vama i u svijetu oko vas. Odjedanput je
vjerovala u Matthewa, da postoji mogućnost s njim, za njih. Onako kako je
vjerovala u silu težu ili da je Zemlja okrugla. Bilo je to ludo. Ludo. Kada ju je
poljubio, načas je ugledala cijeli novi svijet, jednu novu Leni.
Odmaknula se. Snaga ovog novog osjećaja bila je zastrašujuća. Prava
ljubav raste polako, zar ne? Ne može biti tako brza, poput sudara planeta.
Čežnja. Sada je znala kakav je to osjećaj. Čežnja. Stara riječ, kao iz svijeta
Jane Eyre, ali u tom trenutku za Leni je bila potpuno nova.
»Leni! Leni!«
Očev glas. Vikao je iz sve snage.
Leni je u trenu sjela. O, Bože. »Ostani ovdje.« Brzo je ustala i potrčala
starim stubištem. Jurila je uza stube, prsluk joj je bio raskopčan, a čizme su
muklo odjekivale po gazištima zaštićenim mrežastom žicom. »Tu sam tata«,
viknula je bez daha i mahala rukama.

198
 Knjige.Club Books
»Hvala Bogu«, rekao je. »Ustao sam da odem u zahod i vidio da nema
tvojih čizama.«
Čizme. Tu je pogriješila. Takva sitnica.
Pokazala je rukom na nebo. Je li primijetio kako je zadihana? Je li mogao
čuti kako joj srce glasno kuca? »Pogledaj nebo Prekrasno je.«
»Ah.«
Stala je pokraj njega trudeći se smiriti. Zagrlio ju je jednom rukom oko
ramena. Učinilo joj se kao da je tim pokretom polagao pravo na nju. »Ljeto je
čarobno, zar ne?«
Travom obrastao obronak skrivao je plažu od pogleda. Hvala Bogu. Leni
nije mogla vidjeti zavojiti dio uvale prekriven šljunkom i zdrobljenim
školjkama, a ni deku koju je Matthew donio. Nije vidjela ni Matthewa. Bio je
duboko ispod uzvisine brijega koji odvajao njihovu brvnaru i plažu.
Stisnula je koštano srce oko vrata i osjetila kako joj se vršak zario u dlan.
»Nemoj to opet učiniti, Riđušo. Znaš da to nije dobro. U ovo doba godine
medvjedi su opasni. Malo je trebalo da uzmem pušku i pođem te tražiti.«

PRIJEMNI ESEJ11
Lenora Allbright

»Opasno je, Frodo, izaći kroz vrata. Kreneš na put

i ako ne znaš kamo ideš,
nikad ne znaš gdje bi mogao završiti.«

Da me poznajete, ne bi vas iznenadilo to što esej za prijavu na koledž

počinjem citatom iz Tolkiena. Knjige su putokazi mojega života. Neki
ljudi imaju obiteljske fotografije ili kućne video filmove na kojima je
zabilježena njihova prošlost. Ja imam knjige. Likove iz knjiga. Otkad
znam za sebe, knjige su mjesto na kojemu nalazim - sigurnost. Čitam
o mjestima koja jedva da mogu zamisliti, krećem na putovanja
dalekim zemljama da spasim djevojke koje ne znaju da su zapravo
princeze.
Tek nedavno sam shvatila zašto su mi trebali ti daleki svjetovi.
Otac me naučio bojati se svijeta oko sebe i neke od tih lekcija
duboko su u meni. Čitala sam o Patty Hearst i serijskom ubojici
11
Esej koji se prilaže prilikom prijave na sveučilište, u kojemu se kandidat predstavlja,
ističe svoje sposobnosti, dostignuća, iskustvo i ambicije nastojeći se izdvojiti od
ostalih kandidata po nečemu specifičnom.

199
 Knjige.Club Books
Zodijaku, o masakru na minhenskoj Olimpijadi, i o Charlesu
Mansonu, i znala sam da je svijet zastrašujuće mjesto. Otac je to
stalno govorio, podsjećao me da planine mogu odletjeti u zrak i ubiti
ljude u snu. Sve vlade na svijetu su korumpirane. Gripa se pojavi
niotkuda i ubije milijune ljudi. Atomska bomba može pasti svake
sekunde i sve zatrijeti.
Naučila sam pucati i u trku pogoditi glavu mete od papira. Kod
kuće pokraj ulaznih vrata imam spakiran ruksak sa svim potrebnim
za preživljavanje. Znam zapaliti vatru kremenom i zavezanih očiju
sastaviti i rastaviti pušku. Znam kako namjestiti plinsku masku tako
da savršeno pristaje uz lice. Odrasla sam pripremajući se za rat ili
anarhiju ili tragediju svjetskih razmjera.
Ali ništa od svega toga nije istina. Ilije možda istinito, ali ne i
istina. Odrasli obično rade takve distinkcije.
Moji su roditelji napustili državu Washington kad sam imala
trinaest godina. Došli smo na Aljasku i u divljini počeli živjeti na rubu
preživljavanja, nastojeći biti samodostatni. Volim takav život. Zaista.
Volim oštru, beskompromisnu ljepotu Aljaske. Najviše od svega volim
ovdašnje žene, poput moje susjede Velike Marge, koja je nekada bila
odvjetnica, a sada je vlasnica trgovine mješovitom robom. Kod nje
volim to što je žilava i puna sućuti. Volim to što moja mama, krhka
poput vlati paprati, ipak uspijeva preživjeti u ovim krajevima, na
klimi koja kao daju želi uništiti.
Sve to volim, a volim i ovu državu koja mi je dala mjesto kojemu
pripadam, dom. Ali došao je trenutak da ga napustim i nađem svoj
put, da upoznam stvarni svijet.
Zato želim ići na koledž.

U DANIMA POSLIJE one noći na plaži, Leni je postala lopov, nevidljiva kada je to
željela biti. Tu je iluziju vježbala cijeloga života, a sada, kad je postala
kradljivac vremena, dobro joj je poslužila.
Također je postala lažljivica. Ozbiljna lica, čak i smiješeći se, lagala je ocu
kako bi ukrala vrijeme koje joj je trebalo. Imala je test koji se pisao rano
ujutro - barem sat ranije nego obično, ili su išli na izlet pa će se kasno vratiti
iz škole. Radila je na jednom projektu zbog kojega je morala brodićem otići u
knjižnicu u Seldoviji.
Sastajala se s Matthewom u šumi, u mraku iza naslaganih zaliha u
trgovini Velike Marge ili u napuštenoj tvornici konzervi. U školi su se uvijek
dodirivali ispod klupe. Zajedno su poslije nastave proslavili njegov rođendan
sjedeći na molu iza jednog starog metalnog čamca.

200
 Knjige.Club Books
Bilo je to prekrasno, uzbudljivo. Naučila je stvari koje je nijedna knjiga
nije mogla naučiti - da je zaljubljenost poput pustolovine, kako joj se tijelo
naizgled mijenjalo pod njegovim dodirom, kako su je pazuha boljela nakon
što ga je sat vremena čvrsto držala u zagrljaju, kako su joj usne nabubrile i
ispucale od njegovih poljubaca, kako ju je koža katkad pekla od njegove oštre
brade.
Ukradeno vrijeme postalo je motor koji je pokretao njezin svijet;
vikendima, kada su se sati bez Matthewa protezali pred njom, osjećala je
gotovo neizdrživu potrebu da izađe na cestu, trči do njegove kuće i pronađe
neki način da ukrade makar deset minuta s njim.
Završetak školske godine se poput sablasti nadvila nad njom. Kad je Leni
danas u školi sjela na svoje mjesto i pogledala Matthewa, samo što nije
zaplakala.
Ispružio je ruku preko klupe i uhvatio je za ruku. »Jesi li dobro?«
Leni nije mogla prestati misliti o tome kako su maleni u tom velikom
opasnom svijetu, samo klinci koji su htjeli biti zaljubljeni.
Gospođa Rhodes je pljesnula rukama da skrene pozornost na sebe.
»Ostalo nam je još tjedan dana nastave pa sam mislila da bi danas bio dobar
dan za izlet brodićem, a onda ćemo još malo pješačiti. Zato uzmite svoje
kapute i krenimo.«
Gospođa Rhodes je povela svoje brbljive ovčice iz učionice, zatim kroz
grad i dolje do dokova. Svi su se ukrcali u njezin aluminijski ribarski čamac.
Polako su krenuli u zaljev, zatim ubrzali i pojurili preko valova dok je
voda prskala na sve strane. Učiteljica je usmjerila čamac u vode fjorda.
Planine su bile svuda oko njih, dok su plovili niz jedan rukavac pa drugi, sve
dok više nisu vidjeli nijednu brvnaru ni čamac. Ovdje je voda imala boju
akvamarina. Leni je ugledala medvjedicu s dva crna mladunca kako hodaju
duž jednog izoliranog dijela obale.
Gospođa Rhodes ih je dovela do mola u uskoj uvali. Matthew je skočio na
trošan drveni mol i privezao čamac.
»Matthewovi djed i baka dobili su ovu zemlju kao doseljenici još 1932.«,
rekla je gospođa Rhodes. »To im je bilo prvo obiteljsko imanje. Tko želi vidjeti
gusarsku pećinu?«
Kaos veselja.
Gospođa Rhodes povela je mlađu djecu duž plaže. Marširali su kroz
duboki pijesak i penjali se preko golemih komada naplavljenog drva.
Kada su nestali iza jednog kraka zaljeva, Matthew je uzeo Leni za ruku.
»Dođi«, rekao je napokon. »Pokazat ću ti nešto super.«
Poveo ju je uzbrdo u pozadinu plaže, kroz travu visoku do koljena koja je
završavala u rijetkom šumarku zakržljalih stabala.
201
 Knjige.Club Books
»Ššš«, rekao je i pritisnuo prstom usne.
Nakon toga Leni je čula svaku grančicu koja joj je krcnula pod nogama i
svaki šapat vjetra. Povremeno bi na nebu začuli zvuk malog aviona. Došavši
pred zid zelenila, šikaru koja je izrasla do aljaskanskih razmjera od sve vode
koja se slijevala niz planine pokazao joj je stazu koju sama ne bi bila
primijetila. U svježim hladovine pošli su njome hodajući pogrbljeno.
Mali trak svjetla privlačio ih je naprijed. Lenine oči polako su se
privikavale na polumrak.
Kroz procijep u guštiku pred njima se otvorio pogled ne močvarnu
ravnicu. Protezala se dokle je pogled dopirao. Visoke valovita zelena trava
kroz koju je vijugala lijena, nepokretna rijeke Planine su bile zbijene jedna uz
drugu poput ruku koje su zaštitnički obgrlile močvaru.
Leni je u močvari nabrojila petnaest velikih smeđih medvjeda. Jeli su
travu i lovili ribu u stajaćoj vodi. Bile su to goleme čupave životinje - u svijetu
ih uglavnom zovu grizlijima - divovskim glavama. Nekako su se klimavo
kretali, kao da su im kosti povezane elastičnim trakama. Medvjedice su pazile
da im mladunčad ostane blizu i ne približava se mužjacima.
Leni je promatrala veličanstvene životinje kako se kreću kroz visoku
travu. »Prekrasno.«
Ugledali su mali tranzitni avion kako kruži iznad njih i počinje se spuštati.
»Djed me doveo ovamo dok sam bio klinac«, šapnuo je Matthew.
»Sjećam se da sam mu rekao da je lud što je odabrao da mu država
dodijeli zemlju u čijoj su blizini medvjedi, a on je rekao: Ovo je Aljaska, kao da
je to jedini odgovor koji je važan. Baka i djed su se oslanjali na svoje pse, koji
bi otjerali medvjede ako su se previše približili. Vlada je okolno područje
proglasila rezervatom za životinje.«
»Jedino ovdje«, rekla je Leni kroz smijeh.
Naslonila se na Matthewa. Jedino ovdje.
Bože, kako je voljela ovo mjesto; voljela je divlju surovost Aljaske, njezinu
veličanstvenu ljepotu. Čak više od zemlje voljela je ljude koje je ta zemlja
privlačila. Do tog trenutka Leni nije shvaćala koliko je velika njezina ljubav
prema Aljasci.
»Matthew! Leni!«
Čuli su da ih gospođa Rhodes zove.
Vratili su se kroz guštik kojim su došli i izašli na plažu. Tamo ih je čekala
gospođa Rhodes, a djevojčice su se okupile oko nje. Slijeva je na plažu bio
izvučen hidroavion. »Požurite!« rekla je gospođa Rhodes dozivajući ih
rukom. »Marthe, Agnes, popnite se u avion. Moramo se vratiti u Kaneq. Ludi
Earl je imao srčani udar.«

202
 Knjige.Club Books

UMRO JE LUDI EARL.

Leni to nije mogla potpuno pojmiti. Još jučer starac je bio živ i vitalan, pio
je domaći viski, pripovijedao priče. Dvorište Harlanovih uvijek je vrvjelo od
aktivnosti, vladala bi užurbanost: čulo se zujanje motornih pila, nad
otvorenim plamenom čelik se oblikovao u oštrice, sjekire su cijepale drva, psi
su lajali. Bez njega je sve utihnulo.
Leni nije plakala za Ludim Earlom. Ipak nije bila takva licemjerka, ali
poželjela je zaplakati zbog gubitka koji je vidjela na licima oko sebe. Zbog
Thelme, Teda, Moppet i Clydea, i ostalih koji su živjeli na imanju; praznina
koja je ostala za Ludim Earlom boljet će ih još dugo.
Sada su svi bili u zaljevu, pokraj doka za porinuće brodica ispod ruske
crkve.
Leni je sjedila u ulubljenom aluminijskom kanuu koji je otac spasio s
otpada, a mama je sjedila ispred nje. Tata je bio iza Leni i održavao ih sigurno
na vodi.
Oko njih je bilo mnogo čamaca, koji su plutali na mirnoj vodi tog vedrog
dana. Okupili su se na svojoj verziji pogreba. Ljeto je bilo pred vratima; već
ste mogli osjetiti toplinu sunca. Stotine snježnih gusaka vratile su se u zaljev.
Krševita obala, prazna i obrubljena ledom cijele zime, sada je vrvjela svim
oblicima života. Na stijeni usred vode, zeleno-crnom kamenom tornju što se
uzdizao iz dubina, jedan do drugog nagurah su se morski lavovi. Iznad njih
galebovi su ležerno kružili, štekćući poput terijera. Vidjela je njihova gnijezda
i kormorane koji su ponirali u dubinu. Tuljani, s crnim ih srebrnim licima
nalik koker španijelu, izranjah su nosovima iz vode, a u blizini vidre su lijeno
ležale na leđima i brzim šapicama razbijale školjke.
Nedaleko od njih Matthew je s ocem sjedio u sjajnom aluminijskom
čamcu. Svaki put kad bi pogledao Leni, skrenula je pogled, bojeći se u javnosti
razotkriti osjećaje prema njemu.
»Moj tata je volio ovo mjesto«, govorila je Thelma, a riječi su joj poprimile
ritam njezina vesla u vodi. »Nedostajat će nam svima.«
Leni je gledala kako Thelma iz kartonske kutije istresa očev pepeo. Plutao
je nakratko, raširio se tvoreći mutnu mrlju, a onda je polako potonuo.
Zavladala je tišina.
Većina ljudi iz Kaneqa bila je tu, ih se barem tako činilo. Harlanovi, Tom i
Matthew Walker; Velika Marge; Natalie; Calhoun Malvey i njegova nova
supruga; Tica Rhodes s mužem; i svi trgovci. Bila je tu čak i skupina
oldtajmera, ljudi koji su živjeli tako daleko u divljini da su ih ostali jedva ikada
viđali. Imali su malo zubi, puno čupave kose i upale obraze. Nekolicina ih je
imala pse u čamcima. Šašavi Pete i Matilda stajali su na obali, jedno uz drugo.

203
 Knjige.Club Books
Čamci su se jedan po jedan počeli vračati na obalu, gdje su ih vlasnici
izvlačili na suho. Gospodin Walker odnio je Thelmin kanu na obalu i smjestio
ga u stražnji dio hrđavog kamioneta.
Ljudi su instinktivno očekivali da gospodin Walker kaže još nešto, da ih
sve okupi. Prišli su mu bliže.
»Znaš što, Thelma«, rekao je gospodin Walker. »Zašto ne biste svi došli k
meni? Bacit ću losose na vatru i izvaditi sanduk hladnog piva. Možemo se s
Earlom oprostiti onako kako bi on volio.«
»Misliš da si faca, nudiš se organizirati karmine za čovjeka kojega si
gledao svisoka«, rekao je tata. »Ne treba nam tvoja milostinja, Tome. Oprostit
ćemo se s njim na svoj način.«
Nije se samo Leni trznula na oštrinu u očevu glasu. Vidjela je šokirana lica
oko sebe.
»Ernt«, rekla je mama. »Ne sada.«
»Sada je savršen trenutak. Opraštamo se od čovjeka koji je došao ovamo
želeći jednostavniji život. Posljednje što bi htio od nas je da slavimo pijući s
čovjekom koji želi Kaneq pretvoriti u Los Angeles.«
Činilo se da tata raste dok je stajao tamo, a pokretali su ga bijes i
animozitet. Krenuo je naprijed i prišao Thelmi, koja je izgledala slomljeno
poput ogoljelog štapića od sladoleda. Kosa joj je bila prljava, ramena
povijena, oči suzne.
Tata je stisnuo Thelmino rame. Trgnula se i kao da se prestrašila. »Ja ću
zauzeti Earlovo mjesto. Ništa se ti ne brini. Pobrinut ću se da budemo
spremni za sve. Naučit ću Moppet...«
»Sto ćeš naučiti Moppet?« upitala je Thelma nesigurnim glasom. »Onako
kako učiš i svoju ženu? Misliš da nismo vidjeli kako postupaš prema njoj?«
Mama se smrznula, a obrazi su joj se zacrvenjeli.
»Završili smo s tobom«, rekla je Thelma, a glas joj je postajao sve jači.
»Djeca te se boje, naročito kada popiješ. Moj te je tata podnosio zbog onoga
što si učinio za mojega brata, i ja sam ti također zahvalna na tome, ali nešto
nije u redu s tobom. Zaboga, ne želim oko našega imanja zakopati nagazne
mine, a isto tako nijedno osmogodišnje dijete ne mora navlačiti plinsku
masku u dva ujutro i trčati do izlaza s imanja s ruksakom na leđima. Moj
je tata radio na jedan način. Ja ću na drugi.« Duboko je udahnula. Oči su joj
sjale od suza, ali Leni je u njima vidjela i olakšanje. Koliko je dugo Thelma
željela to izreći? »A sada ću tatine stare prijatelje odvesti k Tomu da
proslavimo njegov život. Walkerove poznajemo cijeli život. Svi smo bili
prijatelji, zajednica, prije nego što si se ti pojavio. Ako možeš doći i biti
uljudan, dođi. Ako želiš samo razoriti ovaj grad, ostani kod kuće.«

204
 Knjige.Club Books
Leni je vidjela kako su se ljudi odmaknuli od tate. Čak su i čupavi gorštaci
iz dubokih šuma zakoračili korak unatrag.
Thelma je pogledala mamu. »Dođi s nama, Cora.«
»Što? Ali...« Mama je odmahnula glavom.
»Moja žena ostaje sa mnom«, rekao je tata.
Jedan dugi trenutak svi su šutjeli. Nitko se nije ni pomaknuo. A onda su
se Harlanovi polako počeli udaljavati.
Tata se osvrnuo oko sebe i vidio kako su ga lako izbacili iz krda.
Leni je gledala njihove prijatelje i susjede, koji su ulazili u svoja vozila i
odlazili. Čamci su poskakivali na prikolicama i na teretnom prostoru
kamioneta. Matthew je uputio prema Leni dug i tužan pogled, a onda se i on
okrenuo i otišao.
Kada su ostali sami, samo njih troje, Leni je ispod oka pogledala mamu,
koja je izgledala podjednako zabrinuto koliko i preplašeno, baš kao i Leni.
Nijedna nije nimalo sumnjala da će ga ovo gurnuti preko ruba.
Tata je nepomično stajao. Oči su mu sjale od mržnje dok je zurio u praznu
cestu.
»Ernt«, rekla je mama.
»Zaveži«, prosiktao je. »Razmišljam.«
Poslije toga cijelim putem kući nije rekao ništa. To je naizgled trebalo biti
bolje nego da je galamio, ali nije bilo. Njegova je vika bila poput bombe u kutu:
vidjeli ste je, gledali kako fitilj izgara i znali ste kada će eksplodirati i kada
morate potrčati u zaklon. Ali šutnja je bila ubojica s pištoljem, skriven negdje
u vašoj kući, koji će napasti dok spavate.
Kada su se vratili, neprekidno je hodao gore-dolje po kući. Mrmljao si je
u bradu i odmahivao glavom kao da čuje nešto što mu se ne dopada.
Leni i mama su mu se micale s puta.
Za večeru mama je stavila podgrijati preostalo varivo od losa, ah bogata
aroma jela nije pomogla ublažiti napetost.
Kada je mama poslužila večeru na stolu, tata se naglo zaustavio i
podignuo pogled; sjaj njegovih očiju bio je zastrašujući. Mrmljajući nešto o
nezahvalnosti, umišljenim kujama i kretenima koji misle da je cijeli svijet
njihov, izjurio je iz kuće.
»Trebale bismo zaključati vrata da se ne može vratiti«, rekla je Leni.
»Pa da razbije prozor ili sruši zid kako bi ušao?«
Vani se začuo zvuk motorne pile.
»Mogle bismo pobjeći«, rekla je Leni.
Mama se blijedo osmjehnula. »Da. Baš. Kao da ne bi došao za nama.«

205
 Knjige.Club Books
Obje su znale da bi Leni možda mogla otići i stvoriti si negdje život. Ali ne
i mama. Pronašao bi je kamo god bi otišla.
Šutke su večerale pomno motreći ulazna vrata, osluškujući rani
upozoravajući znak nevolje.
Vrata su se silovito otvorila i udarila u zid. Tata je stajao na ulazu, s
ludilom u očima, kose pune piljevine, držeći u ruci sjekiricu.
Mama je skočila na noge i ustuknula. On je uletio u prostoriju i dalje
mrmljajući, snažno je povukao mamu k sebi, odvukao je van i dalje niz kolni
prilaz. Leni je trčala iza njih. Čula je mamu kako ga umirujućim glasom
pokušava smiriti.
Povukao je mamu do dva oguljena balvana, koji su tvorili divovsku
barijeru na kraju njihova kolnog prilaza.
»Mogu sagraditi zid. Staviti šiljke na vrh, možda i žilet-žicu. Da nas
sačuvam na sigurnom s unutrašnje strane. Ne treba nam ono prokleto pleme
Harlanovih. Jebeš Harlanove.«
»Ali... ali Ernt... ne možemo živjeti...«
»Razmisli o tome«, rekao je privukavši je k sebi, dok mu je u drugoj ruci
visjela sjekirica. »Više se ničega ne bismo bojali iz vanjskoga svijeta. Bili
bismo sigurni s ove strane. Samo mi. A onaj kučkin sin može Kaneq pretvoriti
u Detroit, nas neće biti briga za to. Zaštitit ću te, Cora. Od svih njih. Eto koliko
te volim.«
Leni je užasnuta gledala balvane i zamišljala što bi moglo slijediti: taj
komad zemlje u obliku otiska palca bit će pregrađen na mjestu zgloba,
odsječen od ono malo civilizacije koja će za njih postati Vanjsko Područje.
Nije bilo nikoga tko bi spriječio oca da podigne zid i odvoji ih od svijeta.
Nije bilo policije koja bi ih zaštitila ili došla na poziv u hitnom slučaju.
A jedanput kada ga završi, kada čvrsto povuče zasun na kapiji, hoće li Leni
- ili mama - ikada više izaći?
Leni je pogledala svoje roditelje: dvije vitke figure, skoro isprepletene,
kako se dodiruju usnama i prstima, mrmljaju o ljubavi, dok ga mama nastoji
smiriti, a tata nju pokušava zadržati što bliže uza se. Između njih dvoje uvijek
će biti kao što je dosad bilo, ništa se nikada neće promijeniti.
U Leninoj djetinjoj naivnosti roditelji su za nju dotad bih nadmoćni
divovi, svemogući i sveznajući. Ali nisu to bili; bili su samo dvoje slomljenih
ljudi.
Mogla ih je ostaviti. Oslobodit će se i poći svojim putem. Bit će to
zastrašujuće, ali nije moglo biti gore od toga da ostane ovdje, gleda taj njihov
otrovni ples ili dopusti da njihov svije , postane njezin sve dok od nje ništa ne
ostane, sve dok ne bude mala kao zarez na papiru.

206
 Knjige.Club Books

OSAMNAESTO POGLAVLJE

U deset sati navečer, u noći pogreba Ludoga Earla, nebo nad uvalom
Walker bilo je tamnoplavo, s blijedim rubovima boje lavande. Predvečer
zapaljen kriješ sada je zgasnuo; cjepanice su se pretvorile u pepeo i smrvile
jedna na drugu.
Neobično jaka oseka povukla je more ostavljajući široku prugu blata,
poput sivoga ogledala u kojemu se odražavala boja neba i snijegom
pokrivene planine na drugoj obali. Na izloženim potpornim stupovima
vidjele su se nakupine sjajnih crnih dagnji; aluminijski čamac ležao je na
boku u blatu, a konop mu je još bio zavezan za bovu.
Ljudi su razgovarali satima. S emocijama u glasu pričali su priče o Ludom
Earlu. Neke su ih nasmijale. Većina ih je nagnala da ušute i prisjete se. Ludi
Earl nije oduvijek bio mušičav, ljutit čovjek kakav je postao u starosti.
Promijenila ga je tuga zbog izgubljenog sina. Nekoć je on bio najbolji prijatelj
djeda Eckharta. Aljaska je neumoljiva prema ljudima, naročito kada ostare.
A sada, tišina. Čulo se samo povremeno pucketanje vatre, padanje
izgorjelog drveta u žeravicu, tiho zapljuskivanje vode koja se povlači u oseki.
Matthew je sjedio na jednoj od starih stolica za plažu, noge je ispružio
ispred sebe, prekrižio ih na gležnjevima i gledao mladog orla kako jede
mrtvog lososa. Doletjela su i dva galeba čekajući na ostatke.
Sada je ostalo samo troje ljudi. Tata, Velika Marge i Matthew.
»Hoćemo li o tom razgovarati, Tome?« rekla je Velika Marge nakon tako
duge šutnje za vrijeme koje je Matthew već pomislio da su ugasili vatru i
popeli se stubama koje su vodile s plaže. »Thelma je takoreći protjerala Ernta
s njihova imanja.«
»Da«, rekao je tata.
Matthewu se nije sviđalo kako njegov otac gleda Veliku Marge. Nije mu
se sviđala zabrinutost koju je vidio.
»O čemu vas dvoje razgovarate?« upitao je Matthew.
Tata je rekao: »Ernt Allbright je ljutit čovjek. Svi znamo da je on razrušio
salun. Thelma je večeras rekla da je pokušavao nagovoriti Harlanove da
postave žice i potezne mine kako bi se >zaštitili< u slučaju rata.«
207
 Knjige.Club Books
»Da. Lud je baš kao i Ludi Earl, ali...«
»Ludi Earl je bio bezopasan«, rekla je Velika Marge. »Ernt neće dobro
podnijeti ovo protjerivanje. To će ga jako naljutiti. A kada poludi, onda
stvarno poludi i tuče ljude.«
»Ljude?« rekao je Matthew osjećajući kako ga prolaze ledeni žmarci.
»Hoćeš reći Leni? Hoće li povrijediti Leni?«
Matthew nije čekao da mu ijedno od njih odgovori. Potrčao je stubama
gore u dvorište, gdje je sjeo na bicikl. Snažno je okretao pedale na vlažnom
spužvastom tlu i za manje od deset minuta stigao je do glavne ceste.
Došavši do kolnog puta Allbrightovih, tako se naglo zaustavio da mu je
bicikl zamalo proklizao naprijed ispod njega. Dva oguljena balvana
sprečavala su pristup na uzak dugačak prilaz njihovu imanju. Svježe
posječeni balvani imali su boju lososa i mjestimično još uvijek imali na sebi
komadiće kore.
Dovraga, što je to?
Matthew se ogledao oko sebe, nije vidio da se išta kreće, ništa nije čuo.
Zaobišao je balvane i nastavio dalje, ali sada je vozio sporije, a srce mu je
snažno tuklo u grudima. Bio je sve zabrinutiji.
Na kraju kolnog prilaza sišao je s bicikla i polegao ga u stranu. Oprezno je
pogledom istraživao imanje Allbrightovih, ali nije vidio ništa problematično.
Erntov kamionet bio je parkiran pred kućom.
Matthew se polako šuljao naprijed. Trznuo bi se svaki put kad bi mu
grančica pukla pod nogom ili bi stao na nešto - limenku piva, češalj koji je
nekome ispao - jer nije dobro vidio u mraku. Koze su meketale. Pilići su
uznemireno pijukali.
Upravo je htio napraviti sljedeći korak kada je nešto začuo.
Otvorila su se vrata kuće.
Bacio se u visoku travu i ostao nepomično ležati.
Koraci na trijemu. Škripanje.
Bojao se pomaknuti, ali još više ne pomaknuti se. Zato je podignuo glavu
i provirio iznad trave.
Leni je stajala na rubu trijema. Omotala se vunenom dekom kao da je
plašt, s crvenim, bijelim i žutim prugama. Držala je i rolu toaletnog papira,
koji je sjao na mjesečini.
»Leni«, rekao je.
Pogledala je prema njemu i vidjela ga. Zabrinuto se osvrnula prema kući,
a onda je potrčala prema njemu.
Ustao je, dočekao je u zagrljaju i čvrsto stisnuo. »Jesi li dobro?«
»On namjerava sagraditi zid«, rekla je Leni ogledavajući se.

208
 Knjige.Club Books
»Zato su oni balvani na cesti?«
Leni je kimnula glavom. »Bojim se, Matthew.«
Matthew je želio reći: Sve će biti dobro, ali čuo je struganje zasuna na
vratima kuće.
»Idi«, šapnula je Leni i odgurnula ga.
Matthew se bacio u sjenu stabala upravo kada su se otvorila vrata. Vidio
je Ernta Allbrighta kako je zakoračio na trijem, odjeven u otrcanu majicu
kratkih rukava i široke bokserice. »Leni?« pozvao ju je.
Leni mu je mahnula. »Tu sam, tata. Samo mi je rola toaletnog papira
ispala iz ruke.« Očajnički je pogledala prema mjestu gdje je bio Matthew.
Sakrio se iza stabla.
Leni je otišla prema zahodu i ušla unutra. Ernt ju je čekao na trijemu i
otpratio natrag u kuću čim se vratila. Iza njih vrata su se zatvorila, a zasun je
glasno škljocnuo.
Matthew je sjeo na bicikl i odvezao se kući što je brže mogao. Zatekao je
Veliku Marge i tatu kako stoje na dvorištu pokraj Margeina kamioneta.
»On... on podiže zid«, rekao je Matthew zadihano. Skočio je s bicikla i
pustio ga da leži na travi pokraj pušnice.
»Što to znači?« upitao je tata.
»Ernt. Znaš kako je njihova zemlja uska poput grla boce, a onda se širi i
prostire iznad vode? Ogulio je dva debla i položio ih preko kolnog puta. Leni
kaže da namjerava sagraditi zid.«
»Isuse«, rekao je tata. »Odsjeći će ih od svijeta.«

LENI SE PROBUDILA uz glasan zvuk zujanja motorne pile i poneki udarac sjekire
koja se zabijala u drvo cijepajući ga. Tata je već satima bio budan, cijeli
vikend, i gradio je zid.
Jedina svijetla točka bila je ta da je uspjela preživjeti vikend i sada je opet
bio ponedjeljak, dan za školu.
Matthew.
Radost je potisnula osjećaj jada i gubitka koji ju je mučio cijeloga vikenda.
Odjenula se za odlazak u školu i spustila niz ljestve.
U kući je bilo tiho.
Mama je izašla iz svoje sobe odjevena u dolčevitu i široke traperice.
»Jutro.«
Leni joj je prišla. »Moramo učiniti nešto prije nego što zid bude dovršen.«
»Neće ga on zaista podići. Samo je bio razjaren. Doći će on k pameti.«
»Zar se zaista pouzdaješ u to?«

209
 Knjige.Club Books
Leni je prvi put primijetila kako majka izgleda stara, povučena u sebe,
poražena. U očima joj više nije bilo svjetla, nije se spremno smiješila.
»Donijet ću ti kavu.«
Prije nego što je Leni stigla do kuhinje, ulazna vrata su se zatresla od
kucanja. Gotovo istodobno su se i otvorila. »Dobar dan, ukućani!«
Velika Marge zakoračila je unutra. Desetak narukvica zazvečalo joj je na
mesnatim zapešćima, naušnice su joj poskakivale gore-dolje poput mamaca
za ribe i reflektirale svjetlo. Kosa joj je opet jako izrasla. Razdijelila ju je po
sredini i zavezala u dvije kuglice koje su se ljuljale dok se kretala.
Tata se progurao iza crnkinje i podbočio se o svoje mršave bokove.
»Rekao sam da ne smiješ ući, prokletstva mu.«
Velika Marge se cerila i pružila mami bočicu losiona. Utisnula joj ga je u
dlan i prekrila mamine male ruke svojim velikima. »Thelma je to napravila
od lavande koja joj raste u stražnjem dvorištu. Misli da će ti se svidjeti.«
Leni je vidjela koliko ta mala ljubaznost znači njezinoj majci.
»Ne treba nam vaša milostinja«, rekao je tata. »Ona miriše sasvim dobro
i bez tog govna na sebi.«
Prijateljice daruju jedne drugima poklone, Ernt. A Cora i ja smo
prijateljice. Zato i jesam ovdje. Pomislila sam da bih mogla popiti kavu sa
svojim susjedima.«
»Leni. donesi kavu za Marge«, rekla je mama. »I komad kruha s
brusnicama.«
Tata je prekrižio ruke na prsima i stajao leđima okrenut vratima.
Velika Marge je povela mamu prema trosjedu, pomogla joj da sjedne, a
onda i sama sjela uz nju. Pod njezinom težinom jastuk se napuhnuo.
»Zapravo, htjela sam ti ispričati kako sam imala proljev.«
»Dobri Bože«, rekao je tata.
»Bio je eksplozivan. Pitala sam se imaš li ti kakve kućne pripravke. Moj
Bože, grčevi su bili grozni.«
Tata je promrmljao neku psovku i izašao iz kuće zalupivši vratima.
Velika Marge se nasmiješila. »Muškarce je tako lako nadmudriti. Dakle,
sada smo same.«
Leni im je donijela kavu i sjela u stari naslonjač, koji su kupili u
staretinarnici u Soldotni prošle godine.
Velika Marge je pogledala Ćoru pa Leni i opet Ćoru. Leni je bila sigurna da
joj ništa nije promaknulo. »Rekla bih da Ernt nije bio zadovoljan Thelminom
odlukom poslije Earlova pogreba.«
»Ah. To «, rekla je mama.

210
 Knjige.Club Books
»Vidjela sam stupove koje je postavio na glavnoj cesti. Izgleda kao da
gradi zid oko vašeg imanja.«
Mama je odmahnula glavom. »Neće on to učiniti.«
»Znaš što zidovi čine?« rekla je Velika Marge. »Skrivaju ono što se događa
iza njih. Zarobe ljude koji su unutra.« Spustila je šalicu na niski stolić i
nagnula se prema mami. »Mogao bi staviti lokot na tu kapiju, čuvati ključ kod
sebe, a kako ćeš onda pobjeći?«
»N-ne bi on to učinio«, rekla je mama.
»Da, stvarno?« rekla je Velika Marge. »To je i moja sestra rekla kada sam
posljednji put razgovarala s njom. Sve bih dala da se mogu vratiti u taj
trenutak i promijeniti ono što se dogodilo. Naposljetku ga je napustila, ali bilo
je prekasno.«
»Napustila ga je«, rekla je mama tiho. Prvi put nije skrenula pogled u
stranu. »To je bilo ono što ju je ubilo. Takvi muškarci... ne prestaju te tražiti
sve dok te ne nađu.«
»Možemo te zaštititi«, rekla je Velika Marge.
»Mi?«
»Tom Walker i ja. Harlanovi. Tica. Svi u Kanequ. Ti si jedna od nas, Cora,
ti i Leni. On je autsajder. Vjeruj nam. Dopusti da ti pomognemo.«
Leni je zaista počela ozbiljno o tome razmišljati; mogle bi ga napustiti.
To bi značilo otići iz Kaneqa, a vjerojatno i iz Aljaske.
Ostaviti Matthewa.
A onda što? Hoće li zauvijek bježati, skrivati se, mijenjati imena? Kako bi
im to uspijevalo? Mama nije imala novca niti ijednu kreditnu karticu. Nije čak
imala ni valjanu vozačku dozvolu. A ni Leni. Jesu li ona i mama uopće
postojale u službenim dokumentima?
A što ako ih on ipak pronađe?
»Ne mogu«, rekla je mama naposljetku, a Leni je pomislila da su to bile
najtužnije, najpatetičnije riječi koje je ikada čula.
Velika Marge dugo je gledala mamu, a na svakoj crti lica vidjelo joj se
razočaranje. »Pa, za takve stvari treba vremena. Ali znaj da smo tu. Pomoći
ćemo ti. Moraš samo reći. Neće me smetati ako to bude usred noći u siječnju.
Dođi k meni. Dobro? Nije me briga što si ti učinila ili što je on učinio. Dođi k
meni i pomoći ću ti.«
Leni se nije mogla suzdržati. Jurnula je oko stolića i bacila se u zagrljaj
Velikoj Marge. Njezino veliko utješno tijelo ju je obgrlilo i dalo joj osjećaj
sigurnosti. »Hajde«, rekla je Velika Marge. »Odvest ću te u školu. Nije ostalo
još mnogo dana do mature.«

211
 Knjige.Club Books
Leni je uzela svoj ruksak i prebacila ga preko ramena. Čvrsto je zagrlila
majku i šapnula joj: »Moramo razgovarati o ovome«. Zatim je pošla za
Velikom Marge, koja je već izašla iz kuće. Bile su na pola puta do kamioneta
kada se pojavio tata noseći dvadesetlitarski kanistar benzina.
»Već odlaziš?« upitao je.
»Došla sam samo na kavu, Earl. Odvest ću Leni u školu. A onda idem u
trgovinu.«
Spustio je plastični kanistar. U njemu je zaklokotala tekućina. »Ne.«
Velika Marge se namrštila. »Što ne?«
»Nitko više neće otići odavde bez mene. Tamo vani nema više ništa za
nas.«
»Još je pet dana do završetka škole. Naravno da će je završiti.«
»Nema šanse, debela damo«, rekao je tata. »Potrebna mi je ovdje na
imanju. Pet dana nije ništa. Dat će joj taj prokleti komad papira.«
»Hoćeš se tući u ovoj bitki?« Velika Marge mu je prišla, a narukvice su joj
pritom zazveckale. »Ako ova mlada žena propusti i jedan dan škole, nazvat
ću državne službe i prijaviti te, Ernte Allbrightu. Nemoj ni na tren pomisliti
da neću. Možeš biti lud sto gradi i zao koliko želiš, ali nećeš spriječiti ovu
prekrasnu djevojku da završi srednju školu. Jesi li shvatio?«
»Državu neće biti briga.«
»O, itekako hoće. Vjeruj mi. Hoćeš da progovorim nadležnima o tome što
se ovdje događa, Ernt?«
»Ne znaš ti ništa.«
»Aha, ali velika sam žena s velikim ustima. Hoćeš me natjerati na to?«
»Samo kreni. Odvezi je u školu, ako ti to toliko prokleto mnogo znači.«
Pogledao je Leni. »Pokupit ću te u tri. Ne tjeraj me da te čekam.«
Leni je kimnula i popela se u stari kamionet, u kojemu su sjedala bila
prekrivena raznim krpama. Odvezle su se niz neravni kolni prilaz pun rupa,
pokraj novih tek oguljenih trupaca. Vani na glavnoj cesti, dok su se vozile kroz
oblak prašine, Leni je shvatila da plače.
Odjedanput joj je sve bilo previše. Ulozi su bili previsoki. Što ako mama
pobjegne, a tata je zaista nađe i ubije?
Velika Marge se zaustavila pred školom. »Nije pošteno da se moraš nositi
s takvim stvarima. Ali, malena, život nije fer. Mislim da to već znaš. Mogla bi
pozvati policiju.«
»A što ako nju ubijem tim činom? Kakav će mi život biti poslije toga?«
Velika Marge je kimnula glavom. »Dođi k meni ako ti zatreba pomoć.
Dobro? Obećavaš?«
»Da«, rekla je Leni tupo.
212
 Knjige.Club Books
Velika Marge se nagnula prema Leni, otvorila je škripavi pretinac za
rukavice i izvadila debelu omotnicu. »Imam nešto za tebe.«
Leni je navikla dobivati darove od Velike Marge. Čokoladnu pločicu,
džepni roman, sjajnu kopču za kosu. Velika Marge je često imala nešto što bi
utisnula Leni u dlan na kraju radnog dana u trgovini.
Leni je spustila pogled na omotnicu. Pošiljatelj je bilo Sveučilište Aljaska.
Naslovljeno na Lenoru Allbright, adresa iz usluge: Marge Birdsall, Trgovina
mješovitom robom u Kanequ.
Ruke su joj drhtale dok je otvarala kovertu i počela čitati prvi redak. Sa
zadovoljstvom vam možemo ponuditi...
Leni je pogledala Veliku Marge. »Upala sam.«
»Čestitam, Leni.«
Leni se osjećala obamrlo. Primljena je.
Na koledž.
»I što sada?« upitala je Leni.
»Ići ćeš«, rekla je Velika Marge. »Razgovarala sam s Tomom. On će sve
platiti. Tica i ja kupit ćemo ti knjige, a Thelma će ti dati džeparac. Jedna si od
nas i mi ti čuvamo leđa. Bez isprika, malena. Odlaziš odavde iste sekunde kad
to budeš mogla. Trči koliko te noge nose i ne osvrći se. Ali Leni...«
»Da?«
»Budi vraški oprezna dok ne dođe dan kada ćeš otići.«

POSLJEDNJEG DANA ŠKOLE Leni je mislila da će joj srce eksplodirati. Možda će se

srušiti na zemlju koliko je duga i široka i postati još jedna stavka u statistici
Aljaske. Djevojka koja je umrla od ljubavi.
Pomisao na ljeto i sve one duge vruće dane koje će provesti radeći od zore
do mraka, dovodila ju je do ludila. Kako će izdržati do rujna a da ne vidi
Matthewa?
»Jedva da ćemo se vidjeti«, rekla je s osjećajem mučnine. »Oboje ćemo
neprestano raditi. Znaš kako je ljeti.« Odsada pa nadalje čekaju je samo
poslovi.
Ljeto. Godišnje doba kada se vraćaju lososi, kada vrtovi traže neprekidnu
pažnju, razne bobice zriju na padinama brežuljaka, kada za zimu treba
spremiti voće i povrće i ribu. Losose treba narezati na trake, marinirati,
staviti da se dime, kada treba obaviti razne popravke dok sunce još sja.
»Iskrast ćemo se«, rekao je.
Leni više nije mogla zamisliti izlagati se takvom riziku. Prekid s
Harlanovima značio je i prekid posljednje niti očeve samokontrole.
Svakodnevno je sjekao stabla, gulio koru i budio se usred noći te hodao gore-

213
 Knjige.Club Books
dolje. Neprekidno je nešto mrmljao u pol glasa i udarao i udarao čekićem
gradeći svoj zid.
»U rujnu idemo zajedno na koledž«, rekao je Matthew (jer je znao
sanjariti i vjerovati).
»Da«, rekla je želeći to više nego što je ikada išta željela. »Bit ćemo obični
klinci u Anchorageu.« To su sve vrijeme govorili jedno drugome.
Leni je s njim došla do vrata, promrmljala doviđenja gospođi Rhodes, koja
ju je snažno zagrlila i rekla: »Nemoj zaboraviti na večerašnju proslavu
mature u salunu. Ti i Mattie ste počasni gosti.«
»Hvala, gospođo Rhodes.«
Vani, Lenu su čekali roditelji držeći znak s natpisom sretan zadnji dan
škole! Zateturala je i naglo zastala.
Na leđima je osjetila Matthewovu ruku. Bila je prilično sigurna da ju je
lagano gurnuo. Krenula je naprijed usiljeno se smiješeći.
»Hej, bok«, rekla je kada su roditelji pohrlili prema njoj. »Niste trebali.«
Mama ju je ozareno gledala. »Šališ se? Završila si kao najbolja u razredu.«
»U razredu od dvoje učenika«, istaknula je.
Tata ju je zagrlio jednom rukom i privukao k sebi. »Ja nikada nisam bio
broj jedan ni u čemu, Riđušo. Ponosan sam na tebe. A sada možeš napustiti
tu usranu školu. Sayonara, seronje.«
Svi su sjeli u kamionet i krenuli. Nebom iznad njih nisko je letio avion, a
motor mu je monotono pućkao.
»Turisti.« Tata je to izgovorio kao da izgovara psovku, dovoljno glasno da
ljudi čuju. Onda se nasmiješio. »Mama ti je ispekla tvoj najdraži kolač i
napravila akutaq od jagoda.«
Leni je kimnula, previše depresivna da se prisili lažno nasmiješiti.
Malo niže niz ulicu, na još nedovršenom salunu, visio je natpis. ČESTITKE
ZA LENI I MATTHEWA!!! SVEČANA PROSLAVA VEČERAS U 9. PRVO PIĆE JE
BESPLATNO!
»Leni, dušo. Izgledaš tužno kao da su ti potonule sve lađe.«
»Hoću ići na proslavu mature u salun«, rekla je Leni.
Mama se nagnula naprijed da pogleda tatu. »Ernt?«
»Hoćeš da ušetam u prokleti salun Toma Walkera i gledam sve one ljude
koji upropaštavaju ovaj grad?« rekao je tata.
»Za Leni«, rekla je mama.
»Nema šanse, mala.«
Leni je pokušavala iza njegove ljutnje vidjeti muškarca kakav je mama
tvrdila da je bio, prije nego što ga je Vijetnam promijenio i prije nego što je

214
 Knjige.Club Books
Aljaska razotkrila njegovu mračnu stranu. Pokušala se sjetiti kako je to biti
Riđuša, njegova djevojčica, ona koja mu je sjedila na ramenima na šetalištu u
Hermosa Beachu. »Molim te, tata. Molim te. Želim proslaviti završetak
srednje škole u svojem gradu. U gradu kamo si me ti doveo živjeti.«
Kada ju je otac pogledao, Leni je vidjela ono što je tako rijetko viđala u
njegovim očima: ljubav. Ofucanu, umornu, smrvljenu svim lošim odlukama,
ali ipak ljubav. I žaljenje.
»Žao mi je, Riđušo. Ne mogu to učiniti. Čak ni za tebe.«

215
 Knjige.Club Books

DEVETNAESTO POGLAVLJE

V ečer.
Zvuk motorne pile, zujanje, pištanje, tišina.
Leni je stajala uz prozor i gledala van na dvorište. Bilo je sedam sati:
vrijeme večere, predah u dugom radnom danu ljeta. Tata će svakog trenutka
ući u kuću i donijeti sa sobom napetost. Na stolu su bili ostaci Lenine svečane
proslave mature za tri osobe - kolač od mrkve i akutaq od jagoda, koji je neka
vrsta sladoleda od snijega, masnoće za kolače i voća.
»Žao mi je«, rekla je mama, koja je prišla i stala pokraj nje. »Znam kako si
silno željela otići na tu proslavu. Sigurna sam da si razmišljala o tome da se
iskradeš i odeš kriomice. Ja bih to učinila u tvojim godinama.«
Leni je zagrabila žlicom malo akutaqa. Obično ga je voljela. Ne i večeras.
»Planirala sam desetak načina na koje bih to izvela.
»Ali?«
»Svi završavaju isto: ti sama u prostoriji punoj njegovih šaka.«
Mama je zapalila cigaretu i otpuhnula dim. »Taj... njegov zid. Ne odustaje
od njega. Morat ćemo biti opreznije.«
»Opreznije?« Leni se okrenula prema njoj. »Razmišljamo o svakoj riječi
koju izgovorimo. U trenu mu se sklanjamo s puta. Pretvaramo se da nam ništa
i nitko ne treba osim njega i ovoga mjesta. Ali ništa od svega toga nije
dovoljno, mama. Ne možemo biti dovoljno dobre da bismo ga spriječile da
poludi.«
Leni je vidjela koliko je majci taj razgovor težak; poželjela je da može
učiniti ono što je uvijek činila. Pretvarati se da će sve biti bolje, da će njemu
biti bolje, pretvarati se da se ono nije dogodilo namjerno ili da se više neće
dogoditi. Pretvarati se.
Ali stvari su sada bile drukčije.
»Mama, primljena sam na Sveučilište Aljaska u Anchorageu.«
»O, moj Bože, pa to je sjajno!« rekla je mama. Osmijeh joj je ozario lice, ali
odmah je izblijedio. »Ali mi si to ne možemo priuštiti...«

216
 Knjige.Club Books
»U plaćanju će pomoći Tom Walker, Velika Marge, Thelma i gospođa
Rhodes.«
»Novac nije jedini problem.«
»Ne«, rekla je Leni gledajući u stranu. »Nije.«
»Morat ćemo to oprezno isplanirati«, rekla je mama. »Tvoj tata nikada ne
smije saznati da i Tom plaća. Nikada.«
»Nije ni važno. Tata me neće pustiti. Znaš da neće.«
»Da, hoće«, rekla je mama čvršćim glasom nego što ju je Leni ikada čula.
»Ja ću ga natjerati.«
Kao da zamahuje ribičkim štapom Leni je zavitlala san, pustila udicu da
leti iznad plave vode i bučne u nju. Koledž. Matthew. Nov život.
Da. Baš. »Ti ćeš ga natjerati«, rekla je tupo.
»Razumijem zašto mi ne vjeruješ.«
Leni je osjetila kako joj ogorčenje splašnjava. »Nije samo to, mama. Kako
bih te ostavila ovdje samu s njim?«
Mama joj se tužno i umorno osmjehnula. »O tome nećemo razgovarati.
Nikako. Ti si ptić, a ja mama ptica. Ili ćeš zalepršati krilima i sama poletjeti ili
ću te gurnuti iz gnijezda. Ti biraj. U svakom slučaju odlaziš na koledž sa
svojim dečkom.«
»Misliš da je to moguće?« Leni je dopustila da lelujavi san dovoljno
očvrsne da ga može držati u rukama i gledati sa svib strana.
»Kada počinje nastava?«
»U prvom tjednu rujna, odmah poslije Dana rada.«
Mama je kimnula glavom. »Dobro. Morat ćeš biti oprezna. Mudra. Nemoj
sve riskirati zbog jednog poljupca. Jer ja bih to učinila. Evo što ćemo: drži se
podalje od Matthewa i Walkerovih do rujna. Ja ću dotad uštedjeti dovoljno
novca da kupim autobusnu kartu za Anchorage. U tvoj ruksak za hitne
situacije spakirat ćemo sve što ti treba. A onda ću jednoga dana dogovoriti
prijevoz do Homera za sve nas. Reći ćeš da moraš na zahod i pobjeći
ćeš. Poslije, kada se tata smiri, naći ću poruku koju si ostavila, u kojoj kažeš
da si otišla na koledž - ali nećeš reći gdje - i obećat ćeš da ćeš se u ljeto vratiti.
To će djelovati. Vidjet ćeš. Ako budemo oprezne, djelovat će.«
Ne vidjeti Matthewa do rujna.
Da. To je ono što bi trebala učiniti.
Ali je li doista mogla? Njezina ljubav za Matthewa bila je elementarna,
moćna poput plime. Nitko tu plimu nije mogao zaustaviti.
Podsjećala ju je na film koji je davno gledala s mamom. Sjaj u travi. U filmu
je Natalie Wood bila ludo zaljubljena u Varrena Beattyja, ali izgubila ga je i

217
 Knjige.Club Books
završila u ludnici. Kada je izašla, on je bio oženjen, imao dijete, ali znah ste da
nijedno od njih nikada neće nikoga drugoga voljeti na taj način.
Mama nije mogla prestati plakati.
Leni tada nije razumjela. Sada jest. Shvaćala je kako ljubav može biti
opasna i izvan kontrole. Proždrljiva. Leni je imala istu sposobnost da voli
onako kao i njezina majka. Sada je to znala.
»Ozbiljno govorim, Leni«, rekla je mama zabrinuta lica. »Morat ćeš biti
mudra.«

U LIPNJU TATA je svakoga dana radio na zidu. Do kraja mjeseca oguljeni balvani
bili su postavljeni na svoje mjesto; stršali su iz zemlje svaka tri metra duž
granice njihova posjeda. Bila je to eliptična linija između njihove zemlje i
glavne ceste.
Leni se trudila potisnuti čežnju za Matthewom, ali ona bi svako malo
isplivala i poskakivala na površini. Katkad, kada se od Leni očekivalo da radi,
zastala bi i izvadila njegovu ogrlicu iz džepa na hlačama i držala je tako čvrsto
da joj je oštar vrh probio kožu i potekla bi krv. U glavi je slagala popis stvari
koje mu je htjela reći, vodila je cijele razgovore, i iznova ih ponavljala. Noću
bi čitala džepne romane koje je našla u kutiji s natpisom slobodno uzeti u
trgovini Velike Marge. Čitala je jednog za drugim. Đavolja žudnja. Plamen i
cvijet, Mjesečevo ludilo-, povijesne romanse o ženama koje su se morale boriti
za ljubav, a ona ih je naposljetku i spasila.
Znala je razliku između stvarnosti i fikcije, ali nije se mogla odreći svojih
ljubavnih priča. Zbog njih je osjećala kao da žene mogu kontrolirati svoju
sudbinu. Čak i u okrutnom, mračnom svijetu koji je od žena tražio krajnju
izdržljivost, junakinje tih romana mogle su sve prevladati i naći pravu ljubav.
Ti su romani u Leni budili nadu i pomagali da ispuni usamljene noćne sate.
Tijekom beskrajnih sati u danu je radila: održavala je povrtnjak, nosila
smeće u metalnu bačvu gdje ga je i spaljivala, a onda je tim pepelom gnojila
vrt, pravila sapun i uništavala nametnike na gredicama s povrćem. Donosila
je kante vode, popravljala vrše za rakove i raspetljavala ribarske mreže.
Hranila je životinje, skupljala jaja, popravljala ograde na oborima i dimila
ribu koju su ulovili.
Sve vrijeme mislila je samo: Matthew. Njegovo joj je ime postalo mantra.
Bez prestanka je mislila: Rujan i nije tako daleko.
Ali kad je lipanj prešao u srpanj, a Leni i mama bile sve više zatočene iza
zida koji je otac gradio, Leni je polako počela gubiti zdrav razum. Četvrtoga
srpnja znala je da grad slavi u glavnoj ulici i željela je biti tamo. Iz noći u noć,
tjedan za tjednom, ležala je u krevetu čeznući za Matthewom. Njezina ljubav

218
 Knjige.Club Books
prema njemu - kao ratnica koja se penje planinama i prelazi rijeke - zašla je
u divlje krajeve opsesije.
Potkraj srpnja počele su je mučiti negativne fantazije - da će on naći neku
drugu, zaljubiti se, zaključiti da Leni sa sobom nosi previše problema. Bolno
je žudjela za njegovim dodirom, sanjala je njegove poljupce, govorila sama
sebi njegovim glasom. Počeo ju je mučiti neki nejasan i neugodan osjećaj da
se njezina beskrajna čežnja spojila sa strahom kako bi je zatrovala, da je
njezin dah ubio rajčice jer se nikada nisu zacrvenjele, da su njezine sitne
kapi znoja ukiselile džem od borovnica, a sljedeće zime kada roditelji budu
jeli hranu koju je ona dotaknula, pitat će se gdje je sve krenulo loše.
Do početka kolovoza bila je shrvana. Zid samo što nije bio gotov. Duž
cijele granice njihova posjeda i glavne ceste, od litice do litice, protezao se zid
od svježe izrezanih dasaka i stupova. Ostao je samo otvor od tri metra, na
njihovu kolnom putu, kojim su mogli ući ili izaći s imanja.
Ali Leni se nije zabrinjavala zbog zida. Smršavjela je dva kilograma i jedva
da je išta spavala. Svake noći budila se u tri ili četiri ujutro, izlazila bi i stajala
na trijemu misleći: On je tamo...
Dvaput je navukla čizme; jedanput je stigla do kraja kolnog puta prije
nego što se okrenula i vratila.
Morala je uzeti u obzir i maminu sigurnost, a i Matthewovu.
Ostalo je još manje od mjesec dana do Dana rada.
Trebala je samo pričekati da vidi Matthewa u Anchorageu, a tada će
vrijeme biti na njihovoj strani.
To je bio mudar potez. Ali ona nije bila mudra u ljubavi.
Morala ga je opet vidjeti, uvjeriti se da je još voli.
Kada se to pretvorilo u nešto više od čežnje? Kada se učvrstilo u plan?
Moram ga vidjeti.
Biti s njim.
Ne čini to, govorila je ona stara Leni, djevojka koju je oblikovalo tatino
nasilje i majčin strah.
Samo jedanput, odgovarala je nova Leni, koju je stvorila strast.
Samo jedanput.
Ali kako?

POČETKOM KOLOVOZA, dok je dan trajao osamnaest sati, najvažnija aktivnost

bila je stvoriti zalihe hrane za zimu. Ubrali su plodove iz vrta i ukiselili
povrće; od ubranih bobica kuhao se džem; pecali su u oceanu i na rijekama i
u zaljevu. Dimili su losose, pastrve i iverke.

219
 Knjige.Club Books
Danas su rano ustali i proveli dan na rijeci loveći losose. Pecanje je bilo
ozbiljan posao i nitko nije mnogo govorio. Poslije su odvezli ulov kući i dali
se na konzerviranje ribe. Još jedan u nizu dugih, iscrpljujućih dana.
Naposljetku su napravili stanku kako bi večerali. Za stolom je mama
poslužila večeru, pitu od lososa i mahune prepržene na masnoći od slanine.
Smiješila se gledajući Leni i trudila se pretvarati da je sve u redu. »Leni,
kladim se da si uzbuđena što će uskoro početi sezona lova na losa.«
»Jesam«, rekla je. Glas joj je treperio. Više nije mogla ni na što drugo
misliti osim na Matthewa. Toliko joj je nedostajao da se osjećala bolesno.
Tata je zabio vilicu u koru pite tražeći ribu. »Cora, u subotu idemo u
Sterling. Prodaje se jedan snježni skuter, a naš se već raspada. Trebaju mi i
šarke za kapiju na zidu. Leni, ti ćeš ostati ovdje i brinuti se za životinje.«
Leni je zamalo ispala vilica iz ruke. Je li on to ozbiljno mislio?
Do Sterlinga je trebalo najmanje sat i pol cestom, a ako je tata htio dovesti
kući snježni skuter, morat će ići kamionetom, a to je značilo putovati i
trajektom, koji je u svakom smjeru plovio pola sata. Odlazak do Sterlinga i
natrag trajat će cijeli dan.
Tata je nastavio kopati po svojoj ribljoj piti. Kada je pojeo svu ribu,
nastavio je tražiti krumpire, zatim mrkvu i naposljetku grašak.
Mama je pogledala Leni. »Mislim da to nije dobra ideja, Ernt. Pođimo svi
zajedno. Ne sviđa mi se što će Leni ostati sama kod kuće.«
Leni je bolno osjećala tišinu dok je tata povlačio komad kruha preko
tanjura. »Bit će neudobno ako ćemo sve troje tako dugo biti nagurani u
kamionetu. Leni će biti dobro.«

NAPOKON JE STIGLA SUBOTA.

»U redu, Leni«, rekao je tata najstrožim tonom. »Ljeto je. Znaš što to znači.
Crni medvjedi. Puške su napunjene. Drži vrata zaključana kada si unutra.
Kada odlaziš po vodu, pravi puno buke i ponesi zviždaljku za medvjede. Mi
bismo se trebali vratiti do pet, ali ako zakasnimo, želim da do osam budeš u
kući i zaključaš vrata. Ne zanima me koliko će još danjeg svjetla ostati. I
nema pecanja ribe s obale. OK?«
»Tata, uskoro ću imati osamnaest godina i sve to znam.«
»Da. Da. Osamnaest tebi zvuči staro. Ali poslušaj što sam ti rekao.«
»Neću otići s imanja i zaključat ću vrata«, obećala je Leni.
»Dobra djevojko.« Tata je uzeo sanduk pun životinjskih krzna koja će
prodati krznaru u Sterlingu i krenuo je prema vratima.

220
 Knjige.Club Books
Kada je izašao, mama je rekla: »Molim te, Leni. Nemoj sve zeznuti. Tako
si blizu tome da odeš na koledž. Još samo nekoliko tjedana.« Uzdahnula je.
»Ne slušaš me.«
»Slušam. Neću učiniti ništa glupo«, rekla je Leni.
Vani se čulo kako tata trubi u kamionetu.
Leni je zagrlila majku i doslovce je izgurala kroz vrata.
A onda ih je gledala kako odlaze.
Zatim je čekala i brojila minute do trenutka polaska trajekta.
Točno četrdeset sedam minuta nakon njihova odlaska, skočila je na bicikl
i odjurila preko neravnog kolnog puta, kroz otvor u zidu od dasaka i izašla na
glavnu cestu. Skrenula je na imanje Walkerovih. Naglo se zaustavila pred
jednokatnicom od drvenih trupaca, sišla s bicikla i ogledala se oko sebe.
Sigurno nitko nije bio u kući po ovakvu danu i s toliko poslova koje je trebalo
obaviti. Vidjela je gospodina Walkera u daljini, blizu stabala, kako
u buldožeru premješta gomilu zemlje.
Leni je spustila bicikl u travu i otišla do travnatog ruba pa se zagledala
dolje u široke drvene stube, koje su vodile na pošljunčanu plažu. Razbijene
ljušture dagnji ležale su razbacane na suhoj morskoj travi, na blatu i
stijenama.
Matthew je stajao u plićaku za kosim metalnim stolom i filetirao srebrne
i crvene losose, izvlačio vrećice narančastih jajašaca i pažljivo ih slagao da se
osuše. Galebovi su kričali iznad njega, kružili i lepetali krilima čekajući
otpatke. Riblje utrobe plutale su u vodi oko njegovih čizama.
»Matthew!« viknula je.
Pogledao je gore.
»Moji su roditelji na trajektu. Idu u Sterling. Možeš li doći k meni? Imamo
cijeli dan zajedno.«
Odložio je svoj ulu nož. »Čovječe! Dolazim za trideset minuta.«
Leni se vratila do svojega bicikla i skočila na njega.
Kod kuče je nahranila i napojila životinje, a onda je poput luđakinje trčala
naokolo nastojeći se spremiti za svoj prvi pravi spoj s dečkom. Spakirala je
hranu u košaru za piknik i oprala zube - ponovno - obrijala je noge, odjenula
lijepu bež haljinu koju joj je mama poklonila za sedamnaesti rođendan. Kosu
koja joj je dopirala do struka, splela je u jednu debelu pletenicu, a kraj je
zavezala ukrasnom trakom za porubljivanje tkanine. Razvučene sive vunene
sokne i gumene čizme donekle su narušavale romantičan dojam, ali to je bilo
najbolje što je mogla učiniti.
Onda je čekala. Držeći košaru za piknik i deku, stajala je na trijemu i
lupkala stopalom. S desne strane, tamo gdje su bile koze i pilići, činilo se kao

221
 Knjige.Club Books
da su životinje nemirne. Vjerojatno su osjećale njezinu nervozu. Nebo koje je
trebalo biti plavo poput različka sada se smračilo. Navukli su se oblaci i
zastrli sunce.
Oni su sada bili na trajektu i ulazili u Homer; sigurno jesu. Molim te, nemoj
dopustiti da se neočekivano zbog nečega vrate.
Dok je netremice gledala niz sjenoviti kolni prilaz, začula je u daljini
brujanje motora. Ribarski čamac. Taj je zvuk bio uobičajen ljeti u ovim
krajevima baš kao i zujanje komaraca.
Potrčala je do ruba litice upravo kad je aluminijski čamac lagano skretao
u njihovu uvalu. Približivši se plaži, motor je utihnuo i čamac je nečujno klizio
naprijed, a onda se gotovo sam nasukao na šljunčanu plažu. Matthew je
stajao kod konzole i mahao.
Požurila je niz stube dolje na plažu.
Matthew je skočio u plitku vodu i pošao prema Leni, vukući čamac još
više na obalu. Očarao ju je svojim osmijehom, svojom sigurnošću, ljubavlju u
očima.
U jednom trenutku, u jednom pogledu napetost koja ju je stezala svih tih
mjeseci sada je popustila. Osjetila se omamljeno, mlado. Zaljubljeno.
»Imamo vremena do pet sati«, rekla je.
Zagrlio ju je i poljubio.
Smijući se od čiste radosti koja ju je obuzela, Leni ga je uhvatila za ruku i
povela pokraj pećina na plaži do staze koje je vodila u unutrašnjost, do
područja gdje je šuma bila raskrčena i ostali su samo panjevi. Odatle se
vidjela druga strana zaljeva. Malo niže ispod njih stršale su stijene, kamene
ploče koje kao da su prkosile okolini. Tu se ocean razbijao na stjenovitoj
obali, fina izmaglica kapljica dizala se uvis i poput vlažnih poljubaca spuštala
im se na kožu.
Prostrla je deku koju je donijela i spustila na nju košaru za piknik.
»Što si donijela?« upitao je Matthew sjedajući.
Leni je kleknula na deku. »Jednostavne stvari. Sendviče od iverka, salatu
od rakovice, svježi grah, kekse.« Pogledala ga je smiješeći se. »Ovo je moj prvi
spoj.«
»I meni također.«
»Živimo čudnim životima«, rekla je.
»Možda i svi drugi tako žive«, rekao je i sjeo uz nju, a onda je legao i
povukao je u naručje. Prvi put nakon više mjeseci mogla je slobodno disati.
Ljubili su se tako dugo da je zaboravila na vrijeme, na strah i sve drugo
osim mekoće njegova jezika uz njezin i njegova okusa.

222
 Knjige.Club Books
Otkopčao joj je jedan gumb haljine, tek toliko da može uvući ruku unutra.
Osjetila je njegove prste ogrubjele od rada kako joj klize preko kože; naježila
se. Osjetila je kako joj dodiruje grudi i zavlači ruku ispod izlizanog pamučnog
grudnjaka da joj dotakne bradavicu.
Zagrmjelo je.
Nakratko je bila toliko troma od žudnje da je pomislila kako joj se to
učinilo.
A onda je pljusnula kiša. Teške, velike kapi brzo su padale.
Brzo su ustali smijući se. Leni je zgrabila košaru za piknik pa su zajedno
potrčali duž vijugave staze i izašli na uzvisini nedaleko od poljskog zahoda.
Nisu stali sve dok nisu došli u kuću, gdje su se okrenuli licem u lice i
gledali se. Leni je osjetila kako joj kišne kapi klize niz obraze i kaplju iz kose.
»Aljaska ljeti«, rekao je Matthew.
Leni je zurila u njega, shvaćajući sada, najedanput, pri čemu se sva
naježila, koliko ga voli.
Ne na onaj toksičan, nužan, očajnički način kako je njezina majka voljela
oca.
Leni je trebala Matthewa, ali ne da je spasi, dopuni ili preobrazi.
Njezina ljubav za njega bila je najčišća, najjača emocija koju je ikada
osjetila. Bilo je to kao da otvorite oči ili odrastete i shvatite da ste već imali u
sebi tu sposobnost da ovako volite. Zauvijek. Za sva vremena. Ili za vrijeme
koje imate na raspolaganju.
Počela je otkopčavati mokru haljinu. Čipkani ovratnik joj je pao niz
ramena i razotkrio naramenicu grudnjaka.
»Leni, jesi li sigurna...«
Ušutkala ga je poljupcem. Nikada nije bila ni u što više sigurna. Otkopčala
je haljinu do kraja, spala joj je s tijela i poput čipkastog padobrana složila joj
se oko nogu. Iskoračila je iz nje i šutnula je u stranu.
Odvezala je čizme, izula ih i bacila od sebe. Jedna je pogodila zid tupo
odjeknuvši. Ostavši samo u grudnjaku i pamučnim gaćicama rekla je: »Dođi«.
Povela ga je do ljestava i na tavan u svoju sobu, gdje se Matthew brzo
razodjenuo i povukao je dolje na madrac prekriven krznima.
Polako ju je razodijevao. Njegove ruke i usta istraživali su njezino tijelo
sve dok se svaki živac u njoj nije napeo. Njegov je dodir bio čista glazba.
Izgubila se u njemu. Njezino je tijelo odlučivalo samo, kretalo se nekim
instinktivnim, praiskonskim ritmom koji je zacijelo oduvijek znalo,
prepuštajući se užitku s toliko intenziteta da je gotovo graničilo s bolom.
Bila je zvijezda, gorjela je tako jarkim svjetlom da se rascijepila, komadići
su letjeli, svjetlo je prštalo. Poslije, pala je opet na zemlju, ali kao drukčija

223
 Knjige.Club Books
djevojka ih drukčija verzija sebe. To ju je preplašilo koliko god ju je ushitilo.
Hoće li je išta u životu tako stubokom promijeniti? A sada kada je to doživjela,
imala njega, kako da ga ostavi? Ikada?
»Volim te«, rekao je tiho.
»I ja volim tebe.«
Riječi su bile premalene, previše obične da bi sadržavale taj duboki
osjećaj.
Ležala je uz njega i gledala kroz prozorčić na krovu kako kiša klizi niz
staklo. Znala je da će cijeli život pamtiti taj dan.
»Što misliš kakav će biti koledž?« upitala je.
»Kao ti i ja. Ovako sve vrijeme. Jesi li spremna poći?«
Zapravo, bojala se da kada dođe trenutak za odlazak, neće moći ostaviti
majku. Ali ako ostane, ako se odrekne tog sna, nikada se neće oporaviti. Nije
mogla još pogledati u oči toj gruboj budućnosti.
Ovdje, u njegovu zagrljaju, s čarobnim vremenom koje provode zajedno,
nije htjela ništa govoriti. Nije htjela da se riječi pretvore u zidove koji će ih
razdvojiti.
»Želiš li razgovarati o tvojem ocu?« upitao je.
Leni je instinktivno htjela reći ne, učiniti ono što je uvijek radila: čuvati
to kao tajnu. Ali kakva bi to bila ljubav? »Mislim da ga je rat uništio.«
»I sada te tuče?«
»Mene ne. Mamu.«
»Ti i mama morate otići odavde, Len. Čuo sam tatu i Veliku Marge kako
razgovaraju o tome. Žele vam pomoći, ali tvoja mama im ne dopušta.«
»Nije tako jednostavno kako ljudi misle«, rekla je Leni.
»Kad bi vas volio, ne bi vam nanosio bol.«
Rekao je to kao da je to nešto jednostavno, kao matematička jednadžba.
Ali povezanost bola i ljubavi nije bila linearna.
Bila je poput paukove mreže. »Kako je to osjećati se sigurno?« upitala je.
Dotaknuo joj je kosu. »Osjećaš li se tako sada?«
Osjećala se sigurno. Možda prvi put u životu, ali to je bilo ludo. Posljednje
mjesto na kojemu bi se osjećala sigurno bilo je ovdje, u naručju dečka kojeg
je njezin tata mrzio. »Matthew, on te mrzi, a čak te ni ne poznaje.«
»Neću mu dopustiti da te ozlijedi.«
»Razgovarajmo o nečemu drugome.«
»Na primjer... o tome kako stalno mislim na tebe? Izluđuje me to koliko
razmišljam o tebi.« Privukao ju je da je poljubi. Ljubili su se cijelu vječnost,
vrijeme se usporilo samo zbog njih; kušali su jedno drugo, upijali jedno

224
 Knjige.Club Books
drugo. Povremeno su razgovarali, šaptali tajne ili se šalili, a onda bi opet
prestali govoriti i samo su se ljubili. Leni je naučila čaroliju upoznavanja
druge osobe kroz dodir.
U njegovu zagrljaju tijelo joj je postajalo slabašno, ali vođenje ljubavi
drugi put bilo je drukčije. Riječi su to nekako promijenile, stvarni život se
ugurao među njih.
Bojala se da je to sve što će ikada imati. Samo taj dan. Bojala se da nikada
neće moći otići na koledž ili da će tata ubiti mamu dok je ne bude bilo.
Preplašila se čak da ta ljubav koju je osjećala za Matthewa nije stvarna, ili da
jest stvarna ali nekako pogrešna, da su nju, Leni, roditelji toliko oštetili da
više ne zna što je zapravo prava ljubav.
»Ne«, rekla je sama sebi, njemu, svemiru. »Volim te, Matthew.«
To je bilo jedino u što je bila sigurna.

225
 Knjige.Club Books

DVADESETO POGLAVLJE

N ečija ruka začepila je Lenina usta; neki je glas oštro prošaptao: »Len,
probudi se.«
Otvorila je oči.
»Zaspali smo. Netko je ovdje.«
Leni je naglo udahnula u Matthewov dlan.
Kiša je prestala. Sunce je prodirale kroz prozorčić na krovu. Vani je čula
motor kamioneta, čula je štropot šasije na osovini dok se vozilo kotrljalo
preko neravne zemlje.
»O, moj Bože«, rekla je. Popela se preko Matthewa, zgrabila odjeću i brzo
se odjenula. Upravo je prišla otvoru s ljestvama kada je čula otvaranje vrata.
Tata je ušao i zastao. Pogledao je u pod.
Stajao je na vlažnoj hrpi njezine haljine.
Sranje.
Prebacila se preko ograde otvora i napola se spuštala, a napola je kliznula
niz ljestve.
Tata se sagnuo i podignuo njezinu mokru haljinu. Voda je kapala iz
čipkastog poruba.
»Ja... uhvatio me pljusak«, rekla je Leni. Srce joj je jako lupalo, bila je bez
daha. Vrtjelo joj se u glavi. Ogledala se oko sebe da vidi je li ostalo nešto što
bi ih odalo, i ugledala je Matthewove čizme.
Tiho je uskliknula.
Polica na zidu s tatine lijeve strane bila je puna pušaka, a ispod su bile
naslagane kutije s municijom. Morao se samo okrenuti, ispružiti ruku i bit će
naoružan.
Leni je jurnula i zgrabila svoju mokru haljinu.
Mama se namrštila. Pratila je Lenin pogled i primijetila čizme. Raširila je
oči. Pogledala je Leni, a onda prema tavanu. Problijedjela je.
»Zašto si nosila svoju dobru haljinu?« pitao je tata.

226
 Knjige.Club Books
»D-djevojke su čudne kad je o tome riječ, Ernt«, rekla je mama
pomaknuvši se postrance kako bi zapriječila da tata vidi čizme.
Tata se osvrnuo; nosnice su mu se raširile. Podsjetio je Leni na
grabežljivu zvijer koja prati trag. »Nešto ovdje miriši drukčije.«
Leni je objesila haljinu na kuku pokraj vrata. »To je piknik koji sam nam
spakirala«, rekla je Leni. »Ja... htjela sam vas iznenaditi.«
Tata je prišao stolu, otvorio košaru i pogledao unutra. »Samo su dva
tanjura.«
»Ogladnjela sam i pojela svoje. To je za vas dvoje. Ja... mislila sam da ćete
uživati nakon puta u Sterling.«
Na tavanu je nešto zaškripalo.
Tata se namrštio, pogledao prema tavanu i pošao prema ljestvama.
Sjedi mirno, Matthew.
Tata je dotaknuo ljestve i pogledao gore. Namrštio se. Leni ga je gledala
kako podiže nogu i spušta je na najdonju prečku.
Mama se sagnula, podignula Matthewove čizme i spustila ih u veliku
kartonsku kutiju za čizme, što je stajala pokraj vrata.
Učinila je to u jednom klizećem pokretu, a onda je prišla tati. Rekla je:
»Pokažimo Leni snježni skuter«, dovoljno glasno da je i Matthew mogao čuti.
»Parkirali smo ga pokraj obora za koze.«
Tata je pustio ljestve i okrenuo se prema njima. Pogled mu je bio čudan.
Je li sumnjao? »Svakako. Dođite.«
Leni je pošla za tatom prema vratima. Kada ih je otvorio, osvrnula se i
pogledala u smjeru tavana.
Kreni, Matthew, pomislila je. Bježi.
Mama je čvrsto držala Leni za ruku dok su hodale trijemom i spustile se
u travu, kao da se bojala da bi se Leni mogla okrenuti i potrčati.
U uvali Matthewov aluminijski čamac privlačio je sunčevo svjetlo i
srebrno svjetlucao na obali. Nenadana oluja isprala je okoliš i sve je bilo čisto
i sjajno. Svjetlo je blistalo u milijun vodenih kapljica, na vlatima trave i
poljskom cvijeću.
Leni je nešto brzo rekla - nije znala ni što, samo da navede tatu da se
okrene prema njoj i da ne gleda dolje na plažu.
»Evo ga«, rekao je kada su prišli hrđavoj prikolici prikvačenoj za
kamionet. Na njoj se nalazio ulubljen snježni skuter, razderanog sjedala, bez
prednjeg svjetla. »Ljepljiva traka sredit će sjedalo pa je praktički kao nov.«
Leni se učinilo da čuje otvaranje vrata kuće i škripu koraka na trijemu.
»Baš je super!« povikala je. »Možemo njime ići pecati na ledu i loviti
sobove. A dobro će nam doći imati dva snježna skutera.«
227
 Knjige.Club Books
U daljini je čula zujanje vanbrodskog motora koji se pali i zatim kreće
punom brzinom.
Tata je odgurnuo Leni u stranu. »Zar je u našoj uvali neki čamac?«
Dolje se aluminijska brodica usmjerila uvis, pramac je ponosno virio iz
vode i brzao prema rtu na vanjskom rubu uvale.
Leni je zadržavala dah. Nije bilo sumnje da je to Matthew, zbog njegove
plave kose i novog novcatog čamca. Hoće li ga tata prepoznati?
»Prokleti turisti«, rekao je tata napokon i okrenuo se. »Ti bogati klinci s
koledža misle da je ljeti ova država njihova. Postavit ću natpise zabranjen
pristup.«
Uspjele su. Sve je dobro prošlo. Uspjeli smo, Matthew.
»Leni.«
Mamin glas. Oštar. Zvučala je ljutito ili možda preplašeno.
Mama i tata su oboje zurili u nju.
»Sto?« upitala je Leni.
»Tata ti je nešto rekao«, rekla je mama.
Leni se lagano nasmiješila. »Ups. Oprosti.«
Tata je rekao: »Pretpostavljam da si prodavala zjake, kao što je moj stari
običavao govoriti.«
Leni je slegnula ramenima. »Samo sam razmišljala.«
»O čemu?«
Leni je čula promjenu u tonu njegova glasa i to ju je zabrinulo. Vidjela je
kako sada netremice zuri u nju. Možda se ipak nisu izvukli iz nevolje. Možda
je znao... možda se poigravao s njom.
»Ah, znaš već kakvi su tinejdžeri«, rekla je mama lepršavo.
»Pitao sam Leni, a ne tebe, Cora.«
»Razmišljala sam kako bi bilo zabavno izaći nekamo, provesti dan
zajedno. Možda da iskušamo sreću u odmaralištu Pedersen na rijeci Kenai.
Tamo smo uvijek imah sreće.«
»Dobra zamisao.« Tata se odmaknuo od snježnog skutera i bacio pogled
niz kolni prilaz. »Da. Ljeto je. Čeka me posao.«
Ostavio ih je stajati, otišao u šupu s alatom i uzeo motornu pilu. Prebacio
ju je preko ramena, uputio se prema kolnom prilazu i nestao među drvećem.
Mama i Leni su stajale jedva dišući, sve dok nisu čule da je pila zazujala.
Mama se okrenula k Leni i oštro prošaptala: »Glupo, glupo, glupo. Mogao
te je uhvatiti.«
»Zaspali smo.«

228
 Knjige.Club Books
»Fatalne pogreške često izgledaju obično. Dođi«, rekla je mama i povela
je u kuću. »Sjedni uz vatru. Raščešljat ću ti kosu. Sva je zamršena. Sretna si da
on nije od onih koji zamjećuju takve stvari.«
Leni je uzela tronožac i odvukla ga do peći. Sjela je na stolac i obavila gola
stopala oko najdonje prečke, rasplićući kosu dok je čekala.
Mama je izvadila češalj rijetkih zubaca iz plave limenke od kave na
svojem sklepanom toaletnom stoliću i polako počela raščešljavati Leninu
dugu zamršenu kosu. Onda joj je u kožu glave umasirala ulje, a ogrubjele ruke
namazala mirisnom masti koju su napravile od aromatičnih pupoljaka
balzamske topole. »Misliš da si se ovaj put izvukla i ponovno želiš vidjeti
Matthewa. O tome si zapravo razmišljala, zar ne?«
Naravno, mama je znala.
»Bit ću pametnija idući put«, rekla je Leni.
»Neće biti idućeg puta, Leni.« Mama je uhvatila Leni za ramena i okrenula
je na stolici. »Čekat ćeš do koledža kako smo se dogovorile. Učinit ćemo
onako kako smo planirale. U rujnu ćeš vidjeti Matthewa u Anchorageu i
početi svoj život.«
»Umrijet ću ako ga ne vidim.«
»Ne. Nećeš. Molim te, Leni, misli na mene umjesto na sebe.«
Leni se posramila i bilo joj je neugodno zbog sebičnosti. »Oprosti, mama.
Imaš pravo. Ne znam što me je spopalo.«
»Seks sve mijenja«, rekla je mama tiho.

TJEDAN DANA POSLIJE, dok su mama i Leni jele zobenu kašu za doručak, otvorila
su se ulazna vrata. Ušao je tata, a tamna kosa i flanelska košulja bile su mu
pune piljevine. »Dođite sa mnom. Obje. Požurite!«
Leni je pošla za roditeljima iz kuće i prema kolnom prilazu. Tata je brzo
hodao i udaljavao se. Mama je posrtala uz njega trudeći se održati korak na
mekanom tlu.
Leni je čula majku kako je prošaptala: »O, moj Bože«. Leni je podignula
pogled.
Zid koji je tata gradio cijeloga ljeta bio je pred njima. Završen. Svježe
razrezane daske protezale su se u ravnoj liniji, a na vrhu je bila namotana
žilet-žica. Izgledalo je kao da su u gulagu.
Ali to nije bilo ono najgore. Sada se preko kolnog puta protezala kapija;
bila je zatvorena dugim teškim lancem. S mnogih namotaja lanca visio je i
lokot. Leni je vidjela da tata oko vrata ima lančić s ključem.
Tata je privukao mamu k sebi. Smiješio se. Nagnuo se prema njoj i šapnuo
joj nešto u uho, a onda poljubio malu ljubičastu modricu u dnu njezina vrata.

229
 Knjige.Club Books
»Sada smo ovdje samo mi, tu unutra, odvojeni od cijelog prokletog
izdajničkog svijeta«, rekao je. »Sada ćemo biti sigurni.«

LENI JE SHVATILA da strah nije mali tamni ormarić kako je uvijek zamišljala:
zidovi su se približavali, strop vam je udarao u glavu, pod je bio hladan na
dodir.
Ne.
Strah je bio luksuzna vila, prepuna soba povezanih beskrajnim
hodnicima.
U danima nakon zatvaranja kapije, popraćenog zveketom lanca, Leni je
upoznala sve te sobe. Noću je ležala na svojem tavanu i trudila se da ne usne,
jer san je donosio noćne more. Strah koji je svladavala tijekom dana opsjedao
ju je noću. Sanjala je svoju smrt na stotinu načina - utapanje, propadanje kroz
led, pad niz planinski obronak, pucanj u glavu.
Metafore, sve do jedne. Smrt svakog sna koji je ikada sanjala i onih koji
tek dolaze.
Tata se sve vrijeme vrzmao oko njih, govorio kao da je sve u redu, bio
dobro raspoložen prvi put otkad su ga prognali s Harlanova posjeda.
Zadirkivao ih je, smijao se, radio zajedno s njima. Noću je Leni slušala glasove
roditelja, zvukove njihova vođenja ljubavi. Mama je dobro glumila da je sve
normalno. Leni je izgubila tu dječju sposobnost.
Mogla je jedino bez prestanka misliti: Moramo pobjeći.

»MORAMO GA NAPUSTITI«, rekla je Leni u subotu ujutro, tjedan dana nakon

zaključavanja kapije na zidu. Tata ih je prvi put ostavio same.
Mama je zastala, ruke su joj se opustile u tijestu koje je mijesila. »Ubit će
me«, šapnula je.
»Zar ne shvaćaš, mama? Ubit će te ovdje zatvorenu. Prije ili poslije.
Pomisli na dolazak zime. Na mrak. Hladnoću. A mi ovdje, zaključane iza onoga
zida. Ove zime neće otići raditi na naftovodu. Bit ćemo same s njim u
zimskome mraku. Tko će ga spriječiti ili nam pomoći?«
Mama je nervozno pogledavala prema vratima. »Kamo bismo otišle?«
»Velika Marge nam je ponudila pomoć. A isto tako i Walkerovi.«
»Ne Tom. To bi samo pogoršalo stvar.«
»Koledž počinje za tri i pol tjedna, mama. Moram otići što prije mogu.
Hoćeš li ići sa mnom?«
»Možda bi trebala otići bez mene.«

230
 Knjige.Club Books
Leni je znala da će biti tako. Mučila se s tim i naposljetku je našla odgovor.
»Moram ići, mama. Ja ne mogu ovako živjeti, ali trebam te. Bojim se... neću te
moći ostaviti.«
»Slične kao dva zrna graška u mahuni«, rekla je mama, ali zvučala je
tužno. No razumjela je. Njih dvije uvijek su se držale zajedno. »Moraš otići.
Želim da ideš. Ne bih si oprostila da ne odeš. Kakav ti je plan?«
»Bježimo čim se ukaže prva prilika. Možda kad ode u lov, pa ćemo uzeti
čamac. Kakva god bude prilika, iskoristit ćemo je. Budemo li još ovdje kad
prvo lišće počne padati, sve je gotovo.«
»Znači samo ćemo pobjeći. Bez ičega.«
»Bježimo spašavajući goli život.«
Mama je pogledala u stranu. Prošlo je dugo vremena prije nego što je
kimnula i rekla: »Pokušat ću.«
To nije bio odgovor kakav je Leni htjela, ali bio je najbolje što je mogla
dobiti. Samo se molila da će mama poći s njom kada se ukaže mogućnost za
bijeg.

VRIJEME SE POČELO mijenjati. Tu i tamo zeleno lišće mijenjalo je boju u zlatnu,

narančastu, grimiznu. Breze koje su cijele godine bile nevidljive, izgubljene
među ostalim drvećem, sada su se odvažno isticale korom bijelom poput
krila grlice i lišćem koje je treperilo kao plamičci milijuna svijeća.
Sa svakim listom koji je promijenio boju Lenina napetost je rasla. Bližio
se kraj kolovoza - rano za dolazak jeseni, ali Aljaska je u tom pogledu bila
hirovita.
Iako ona i mama nisu ponovno razgovarale o planu bijega, on je lebdio u
zraku između rečenica. Svaki put kad bi tata izašao iz kuće, pogledale su se i
u tom je pogledu bilo pitanje: Je li sada trenutak?
Danas su Leni i majka pripremale sirup od borovnica kada je tata ušao u
kuću. Bio je prljav i znojan, a na vlažnom licu prilijepio mu se tanak sloj crne
prašine. Leni je prvi put primijetila sjedine u njegovoj bradi. Kosu je skupio
straga u nemarno svezan rep, a oko čela je zavezao rubac s motivima
proslave dvjestogodišnjice nezavisnosti SAD-a. Ušao je u prostoriju, a
gumene čizme su mu lupale po drvenom podu. Produžio je u kuhinju i
pogledao što mama sprema za večeru. »Opet?« rekao je gledajući krokete
od lososa. »Nema povrća?«
»Spremam ga za zimnicu. Nemamo više brašna, a riže je ostalo sasvim
malo. Rekla sam ti«, rekla je mama umorno. »Da si me pustio otići u grad...«
»Ti bi trebao otići u Homer, tata. Kupiti zalihe za zimu«, rekla je Leni
nadajući se da zvuči opušteno.
»Mislim da nije sigurno ostaviti vas ovdje same.«
231
 Knjige.Club Books
»Zid će nas čuvati«, rekla je Leni.
»Ne sasvim. Za vrijeme plime netko bi mogao doći čamcem«, rekao je tata.
»Tko zna što bi se moglo dogoditi dok me nema? Možda bismo svi trebali ići.
Nabaviti sve potrebno od one kuje u gradu.«
Mama je pogledala Leni.
To je to, govorio je Lenin pogled.
Mama je odmahnula glavom. Oči su joj se raširile. Leni je razumjela
majčin strah; razgovarale su o tome kako će obje pobjeći dok ga nema, ali ne
dok je s njima. No vrijeme se mijenjalo; noći su postajale sve hladnije, a to je
značilo da se zima približava. Nastava na Sveučilištu Aljaska počinjala je za
manje od tjedan dana. Ovo im je bila prilika za bijeg. Ako ga dobro
isplaniraju...
»Pođimo«, rekao je tata. »Odmah sad.« Pljesnuo je rukama. Na taj oštar
zvuk mama se trznula.
Leni je čeznutljivo pogledala svoj ruksak za hitne situacije, uvijek pun
stvari koje bi joj trebale za preživljavanje u divljini. Nije ga mogla ponijeti a
da ne pobudi njegovu sumnju.
Morat će pobjeći bez ičega osim odjeće koju su imale na sebi.
Tata je s police zgrabio pušku i prebacio je preko ramena.
Je li to bilo upozorenje?
»Idemo.«
Leni je prišla majci, lagano je uhvatila za tanko zapešće i osjetila kako
mama drhti. »Hajde, mama«, rekla je Leni smireno.
Pošle su prema vratima. Leni je zastala, okrenula se na tren da pogleda
ugodnu i toplu unutrašnjost kuće. Unatoč svem bolu, tuzi i strahu, to je bio
jedini pravi dom koji je imala.
Nadala se da ga nikada više neće vidjeti. Kako tužno da je ta nada u njoj
izazivala osjećaj gubitka.
U kamionetu je sjela na otrcano sjedalo između roditelja. Mogla je osjetiti
majčin strah; gotovo da je imao neki trpki miris. Leni ju je htjela umiriti, reći
da će sve biti OK, da će njih dvije pobjeći, preseliti se u Anchorage i sve će biti
dobro, ali samo je sjedila i plitko disala. Držala se za sjedalo nadajući se da će
njih dvije, kada dođe trenutak za bijeg, natjerati svoje noge da se kreću.
Tata je upalio motor i kamionet je krenuo prema kapiji.
Tamo se zaustavio, izašao, ostavio vrata otvorena i prišao kapiji. Uzeo je
lokot u ruku, skinuo ključ s lančića oko vrata i stavivši ga u lokot, snažno ga
je okrenuo.
»To je to«, rekla je Leni majci. »U gradu ćemo potrčati. Trajekt dolazi za
četrdeset minuta. Naći ćemo načina da budemo na njemu.«

232
 Knjige.Club Books
»Neće nam uspjeti. Ulovit će nas.«
»Onda ćemo ići k Velikoj Marge. Ona će nam pomoći.«
»Spremna si riskirati i njezin život?«
Golemi metalni lokot je škljocnuo i otvorio se. Tata je gurnuo kapiju i
povukao je preko močvarne lokve, sve dok nisu ugledali glavnu cestu.
»Možda ćemo imati samo jednu priliku«, rekla je mama zabrinuto grizući
donju usnu. »Bolje nam je da bude prava ili da pričekamo drugu.«
Leni je znala da je to dobar savjet, ali nije znala može li više čekati. Sada
kad si je dopustila doista misliti o slobodi, pomisao na povratak u
zatočeništvo činila joj se nemogućom. »Ne možemo čekati, mama. Lišće već
opada. Zima bi mogla uraniti ove godine.«
Tata se popeo u kabinu i zatvorio vrata. Krenuli su dalje. Kada su prošli
kroz kapiju, Leni se okrenula na sjedalu i bacila pogled između pušaka na
kukicama zida kabine. Na svježe posječenim kladama crnim sprejem bile su
ispisane riječi.

ZABRANJEN PRISTUP. DRŽI SE ŠTO DALJE.

PUCAM NA ONE KOJI NEOVLAŠTENO UĐU.

Primijetila je da otac nije zatvorio kapiju za njima. Skrenuli su na glavnu

cestu i prošli pokraj luka na ulazu na posjed Walkerovih, a i pokraj kolnog
puta Marge Birdsall.
Kada su došli do uzletišta za avione, pod gumama im je škripao šljunak,
kojim je uzletište nedavno posuto. Pred njima se nalazio novo obojen drveni
most, gdje je nekoliko ljudi odjevenih u šarene kišne kabanice stajalo uz
ogradu i gledalo u rijeku. Pokazivali su rukama na crvene losose koji su plivali
kroz bistru vodu na putu do mjesta gdje će se mrijestiti i uginuti.
Tata je spustio prozor i viknuo: »Vratite se u Kaliforniju« dok su prolazili
pokraj njih i zavili ih u crni oblak ispušnih plinova.
U gradu se barikada protezala uzdužno sredinom glavne ulice. Bila je to
zbirka drvenih koza za piljenje drva, bijelih vjedara i narančastih čunjeva koji
su držali turiste podalje od rovokopača koji je kopao pred zalogajnicom. Iza
njega, dužinom cijele ulice, poput ožiljka, vidio se jarak i uz njega iskopana
zemlja.
Tata je tako jako nagazio na kočnicu da se stari kamionet klizeći zaustavio
u visokoj travi uz cestu. Odavde su mogli vidjeti tko upravlja rovokopačem:
Tom Walker.
Tata je uspio odvesti kamionet na parkiralište i ugasio je motor. Cijelim
se tijelom upro da otvori vrata, iskočio je iz kamioneta i zalupio vratima. Baš

233
 Knjige.Club Books
kada je Leni rekla: »Mama, ostani sa mnom i drži me za ruku«, tata je zaobišao
vozilo i otvorio druga vrata, uhvatio mamu za zapešće i izvukao je iz auta.
Mama ju je pogledala divljih očiju i nečujno rekla: Idi. Tata je snažno
povukao maminu ruku tako da je zateturala naprijed da uhvati korak s njim.
»Sranje«, rekla je Leni.
Vidjela je kako se roditelji probijaju između grupice turista koji su došli
ovamo u tom vedrom danu kasnoga kolovoza. Tata je laktovima krčio put
oštrije nego što je bilo potrebno i gurao je ljude u stranu.
Leni si nije mogla pomoći; izašla je iz kamioneta i pošla za njima. Možda
je još postojao neki način da odvoji mamu od njega. Neće im trebati dugo,
samo toliko vremena da nestanu. Dovraga, ukrast će i čamac ako je nužno.
Možda je ovo bila situacija kakva im je trebala.
»Walker!« povikao je tata.
Gospodin Walker je ugasio rovokopač i gurnuo kamiondžijsku kapu
natrag sa znojna čela.
»Ernt Allbright«, rekao je. »Kakvo ugodno iznenađenje.«
»Pakla mu, što radiš?«
»Kopam jarak.«
»Zašto?«
»Struja dolazi u grad. Postavit ću generator.«
»Što?«
Gospodin Walker je ponovio, pažljivo izgovarajući ge-ne-ra-tor kao da
govori s nekim tko slabo razumije engleski.
»Što ako ne želimo struju u Kanequ?«
»Svakom sam privatnom vlasniku platio pravo služnosti zemljištem,
Ernt. Platio sam im gotovinom«, rekao je gospodin Walker. »I to su ljudi koji
žele električno osvjetljenje, hladnjake i toplinu zimi. Ah, da, i ulične svjetiljke.
Neće li to biti super?«
»Neću ti dopustiti.«
»Kako ćeš to učiniti? Opet limenkom spreja? Ne bih ti to preporučio.
Sljedeći put neću imati razumijevanja.«
Leni je prišla iza mame, uhvatila je za rukav i pokušala je odvući dok je
tata bio usredotočen na nešto drugo.
»Leni!«
Matthewov glas je zvučno odjeknuo. Stajao je ispred saluna i držao veliku
kartonsku kutiju.
»Pomogni nam«, vrisnula je ona.

234
 Knjige.Club Books
Tata je zgrabio Leni za nadlakticu i povukao je k sebi. »Misliš da trebaš
pomoć? Zbog čega?«
Odmahnula je glavom i stisnuta grla procijedila: »Ni zbog čega. Nisam
ozbiljno mislila.« Pogledala je Matthewa, koji je spustio kutiju i prilazio im
dolazeći po drvenoj obalnoj promenadi.
»Bolje ti je da kažeš tom dečku da stane ili neka mi Bog pomogne, ali...«
Tata je spustio ruku na nož koji je imao za pojasom.
»Dobro sam«, viknula je Matthewu, ah vidjela je da joj ne vjeruje. Vidio ju
je da plače. »Os-ostani tamo. Reci svojem tati da smo dobro.«
Matthew je izgovorio njezino ime. Vidjela je kako ga oblikuje usnama, ali
nije ga čula.
Tata je pojačao stisak na Leninoj nadlaktici i činilo joj se da je stišće
kliještima. Poveo je Leni i mamu natrag prema kamionetu, gurnuo ih unutra
i jako zalupio vratima.
Sve to trajalo je manje od dvije minute. Dolazak u grad, scena, povik -
pomogni nam i povratak u kamionet.
Cijelim putem kući tata si je mrmljao u bradu. Jedine riječi koje je
razabrala bile su lažac i Walker.
Mama je držala Leni za ruku dok su poskakivale po neravnoj cesti i kada
su skrenuli na svoj posjed. Leni je pokušavala smisliti način na koji bi umirila
tatu. Što ju je nagnalo da onako poviče? Dobro je znala da ne smije tražiti
pomoć.
Ljubav i strah.
Dvije najdestruktivnije sile na svijetu. Strah kao da ju je okrenuo
naglavce, ljubav ju je učinila glupom.
Tata je vozio kroz otvorenu kapiju još uvijek mrmljajući sam sebi. Leni je
pomislila: Kada izađe zatvoriti kapiju, zgrabit ću volan, krenuti natraške i
nagaziti na gas. Ali on je ostavio kapiju otvorenu za njima.
Otvorenu. Mogle su pobjeći usred noći...
Na čistini pred kućom zaustavio je vozilo i ugasio motor. Zatim je zgrabio
Leni i počeo je vući preko trave, uza stube i preko trijema. Gurnuo ju je u kuću
tako jako da je posrnula i pala.
Mama je došla za njim, oprezno se krećući, ali lice joj je bilo studiozno
mirno. Kako joj je to uspijevalo, Leni nije znala. »Ernt, pretjerano reagiraš.
Molim te. Daj da razgovaramo o tome.« Spustila mu je ruku na rame.
»Cora, misliš li i ti da nam je potrebna pomoć?« upitao je čudno napetim
glasom.
»Mlada je. Nije time ništa mislila.«

235
 Knjige.Club Books
Leni je vidjela silovitost njegova disanja, kako su mu se prsti grčili. Stajao
je na petama kao da se energija izlijeva iz njega, a bijes ga preoblikuje. »Lažeš
mi«, rekao je.
Mama je odmahnula glavom. »Ne lažem. Ne znam čak ni što hoćeš reći.«
»Uvijek su tu Walkerovi«, promrmljao je.
»Ernt, ovo je ludost...«
Udario ju je tako jako da je odletjela u zid. Prije nego što je mama uspjela
ustati, već je bio na njoj, vukao je za kosu i izložio blijedu kožu njezina vrata.
Omotao je kosu oko ruke i zamahnuo nadolje udarivši je šakom. Pritom joj je
glava postrance udarila u pod.
Leni se zaletjela na oca i pala mu na leđa. Grebla ga je, vukla za kosu i
vrištala: »Pusti je!«
Oslobodio se njezina stiska i udario maminim čelom u pod.
Leni je čula kako se vrata iza nje otvaraju; sekundu poslije netko ju je
odvojio od oca. Krajičkom oka spazila je Matthewa, vidjela kako odvlači tatu
od mame, okreće ga prema sebi i udara u čeljust tako jako da je tata zateturao
postrance i pao na koljena.
Leni je pritrčala majci i pomogla joj ustati. »Moramo poći. Odmah.«
»Ti idi«, rekla je mama nervozno pogledavajući prema tati, koji je stenjao
od bola. »Idi.« Lice joj je bilo krvavo, usnica razderana.
»Neću te ostaviti«, rekla je Leni.
Mami su se oči napunile suzama, a onda su potekle i pomiješale se s
krvlju. »Nikada me neće pustiti da odem. Ti idi. Idi.«
»Ne«, rekla je Leni. »Ne ostavljam te.«
»Leni je u pravu, gospođo Allbright«, rekao je Matthew. »Ne možete ostati
ovdje.«
Mama je uzdahnula. »Dobro. Otići ću k Velikoj Marge. Ona će me zaštititi,
ah Leni, ne želim te vidjeti ni blizu sebe. Razumiješ? Ako dođe po mene, ne
želim da i ti budeš prisutna.« Pogledala je Matthewa. »Želim da je nema
barem dvadeset četiri sata. Neka se sakrije negdje gdje je on ne može naći. Ja
ću ovaj put otići na policiju. Prijaviti ga.«
Matthew je ozbiljno kimnuo glavom. »Neću dopustiti da joj se išta dogodi,
gospođo Allbright. Obećavam.«
Tata je zastenjao, opsovao i pokušao ustati.
Mama je podignula Lenin ruksak za preživljavanje i pružila joj ga. »Sada,
Leni. Moramo trčati.«
Potrčali su iz kuće na dvorište okupano jarkim suncem i prema
Matthewovu kamionetu. »Ulazite«, viknuo je, a onda je potrčao prema
tatinom kamionetu. Otvorio je poklopac motora i učinio nešto.

236
 Knjige.Club Books
Iza njih zaškripala su vrata na kući. Tata je teturajući izašao.
Leni je čula krkcavi zvuk zapinjanja puške. »Cora, prokletstvo.« Tata je
bio na trijemu, obilno je krvario iz čela i zaslijepljen krvlju podignuo je pušku.
»Gdje si?«
»Ulazite!« povikao je Matthew i bacio nešto prema drveću. Skočio je na
vozačevo mjesto i upalio motor kamioneta.
U kiši metaka iz puške koji su glasno odjekivali, Leni je skočila na sjedalo,
a mama se ugurala do nje. Matthew je mjenjač ubacio u brzinu i nagazio na
papučicu gasa. Kamionet se zanio stražnjim dijelom u dubokoj travi prije
nego što su kotači uhvatili kontakt s tlom. Pojurio je niz kolni prilaz, kroz
otvorenu kapiju i skrenuo na glavnu cestu.
Ponovno su skrenuli na kolni put Velike Marge i dovezli se do kraja glasno
trubeći. »Pazi na nju i drži je dalje od mene«, rekla je mama Matthewu, koji je
kimnuo glavom.
Leni je netremice gledala majku. U tom je pogledu bio cijeli njihov život i
sva ljubav. »Nećeš mu se vratiti«, rekla je Leni. »Pozovi policiju. Prijavi ga.
Naći ćemo se za dvadeset četiri sata. Onda ćemo pobjeći. Obećavaš?«
Mama je kimnula, snažno je zagrlila i poljupcem sušila suze. »Idi«, rekla
je oštro.
Nakon što je mama izašla iz kamioneta, njih dvoje su se odvezli, a Leni je
bez prestanka sve vrtjela u glavi što se dogodilo i tiho plakala. Bolio ju je svaki
udah i morala se boriti protiv želje da se vrati i bude s majkom. Je li pogriješila
ostavivši je?
Matthew je skrenuo na prilaz Walkerovih i prošao ispod luka
dobrodošlice.
»Ne možemo ovamo! Tu će nas najprije potražiti!« rekla je Leni. »Mama
je rekla da moramo nestati na jedan dan.«
Parkirao je auto i izašao. »Znam. Ali sada je oseka. Ne možemo ni čamcem
ni hidroavionom. Znam samo jedno mjesto na kojemu se možemo sakriti.
Ostani tu.«
Pet minuta poslije Matthew se vratio s ruksakom, koji je bacio straga na
kamionet.
Leni se stalno osvrtala i pogledavala niz kolni prilaz Walkerovih.
»Ne brini se. Jedno vrijeme neće moći naći razvodnu kapu«, rekao je
Matthew.
Ponovno su krenuli, izašli na glavnu cestu, a zatim skrenuli lijevo prema
planini.
Skretanja. Serpentine. Prijelaz rijeke. Neprekidno su vozili uzbrdo.

237
 Knjige.Club Books
Naposljetku su došli na zemljano parkiralište gdje su se naglo zaustavili.
Nije bilo drugih vozila. Na početku staze stajao je znak na kojemu je pisalo:

PODRUČJE NEDIRNUTE PRIRODE

MEDVJEĐA PANDŽA

DOPUŠTENE AKTIVNOSTI: Pješačenje, kampiranje, penjanje na

stijene
UDALJENOST: 4,5 km u jednom smjeru
TEŽINA: Izazovno. Strmi usponi
VISINA USPONA: 792 metra
KAMP: Greben Sawtooth, pokraj označenog prijelaza na
rijeci Eagle Creek

Matthew je pomogao Leni izaći iz kamioneta. Kleknuo je, provjerio

njezine gležnjače i jače zavezao vezice na njima. »Jesi li OK?«
»Sto ako on...«
»Uspjela je pobjeći. Velika Marge će je zaštititi. A htjela je da i ti budeš na
sigurnom.«
»Znam. Pođimo«, rekla je tupo.
»Pred nama je dugo pješačenje. Hoćeš li izdržati?«
Kimnula je glavom.
Krenuli su na početak staze. Matthew je pošao naprijed, a Leni je hodala
za njim mučeći se da održi korak.
Penjali su se satima, ali nikoga nisu vidjeli. Staza je vijugala duž okomite
kamene litice. Ispod je bilo more i valovi koji su se razbijali o stijene. Tlo je
zatreperilo na svaki udarac vala ili se to Leni samo činilo jer život joj je sada
izgledao tako nestabilan. Čak je i zemlja pod nogama bila nepouzdana.
Naposljetku je Matthew stigao do mjesta koje je tražio: Bila je to velika
livada zarasla u travu i mnoštvo cvjetova ljubičastog lupina. Snijeg je
prekrivao vrhunce ispod kojih su ležali slojevi stijena, a na njima su se
mjestimice vidjele bijele točkice, ovce.
Spustio je ruksak u travu i okrenuo se prema Leni. Pružio joj je sendvič s
lososom i limenku tople Coca-Cole. Dok je jela, on je duboko u travi podignuo
mali šator.
Kasnije, dok je vatra pucketala ispred šatora, a narančasta krila bila
pričvršćena tako da je ulaz u šator bio otvoren, Matthew je sjeo u travu pokraj
Leni. Obavio je jednu ruku oko nje. Leni se naslonila na njega.

238
 Knjige.Club Books
»Ne moraš je samo ti štititi, znaš«, rekao je. »Svi ćemo paziti na vas. U
Kanequ je oduvijek tako.«
Leni je poželjela da je to doista istina. Željela je vjerovati da za nju i mamu
postoji sigurno mjesto, još jedna prilika za život, za početak koji neće nastati
iz pepela nasilnog strašnog završetka. Uglavnom, nije se više htjela osjećati
isključivo odgovornom za majčinu sigurnost.
Okrenula se prema Matthewu. Silno ga je, i tako očajnički, voljela da joj se
činilo da je netko predugo drži pod vodom i da joj treba kisik. »Volim te.«
»I ja tebe«, rekao je.
Ovdje gore u širokim prostranstvima Aljaske riječi su zvučale
beskonačno malene i krhke.
Kao šaka koju je netko zatresao prema bogovima.

239
 Knjige.Club Books

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Z adatak mu je bio paziti na nju.

Leni je bila njegova zvijezda Sjevernjača. Znao je da to zvuči glupo,
djevojački i romantično i da će ljudi reći da je premlad da bi znao te stvari,
ali nije bio. Kada vam umre majka, odrastete. On nije mogao zaštititi svoju
majku ni spasiti je.
Sada je bio snažniji.
Držao je Leni u naručju cijelu proteklu noć, volio ju je, osjećao kako se
trza sanjajući nešto ružno, slušao je njezine jecaje. Znao je kako je to imati
noćne more o svojoj majci.
Naposljetku, kada su prve zrake zore počele pulsirati kroz najlonske
stijenke narančastog šatora, odmaknuo se od nje smiješeći se zbog njezina
blagog hrkanja. Odjenuo je jučerašnju odjeću, navukao gojzerice i izašao iz
šatora.
Sivi oblaci jurili su nebom i spustili se nad planinsku stazu. Povjetarac je
bio tek uzdah, ali ipak je bio kraj kolovoza. Lišće je preko noći mijenjalo boju.
Oboje su znali što to znači. Ovdje gore promjena se događala još brže.
Matthew se zaokupio paljenjem vatre na crnim ostacima sinoćnjeg žara.
Sjedio je na kamenu i nagnut naprijed zagledao se u lelujave jezičce.
Povjetarac je ojačao i kao da je drsko izazivao plamen.
Sjedeći sada sam uz vatru, Matthew je priznao sam sebi da se boji kako je
pogriješio dovevši Leni ovamo gore, i pogriješio kada je ostavio Ćoru u
Kanequ. Bojao se da će se okrenuti i ugledati Ernta kako juri stazom, s
puškom u jednoj i bocom viskija u drugoj ruci.
Uglavnom se bojao za Leni, jer bez obzira na to kako se sve završi, bez
obzira na to hoće li ona učiniti sve savršeno, izvući se i spasiti svoju mamu,
Lenino srce će zauvijek ostati slomljeno. Nije bilo važno kako ste izgubili
roditelja ili kako je sjajna ili usrana osoba bio, dijete će zauvijek tugovati.
Matthew je žalovao za svojom majkom. Zaključio je i da će Leni žalovati za
ocem kakvog je željela imati.
Stavio je u vatru lončić za kuhanje kave.

240
 Knjige.Club Books
Iza sebe čuo je šuštanje i povlačenje automatskog zatvarača na
najlonskom ulazu u šator. Leni je odgurnula krilca i zakoračila u jutro. Jedna
kišna kap pala joj je u oko dok si je plela pletenicu.
» Hej «, rekao je i ponudio joj kavu. Još jedna kap pala je na metalnu šalicu.
Primila je šalicu objema rukama, sjela i naslonila se na njega. Još jedna
kišna kap zazvonila je na lončiću za kavu, zacvrčala i pretvorila se u paru.
»Super tajming«, rekla je Leni. »Pljusak će nas oprati svakog časa.«
»Ima jedna pećina gore na Ledenjačkom grebenu.«
Pogledala ga je. »Ne mogu ostati tako dugo.«
»Ali tvoja mama je rekla...«
»Bojim se«, rekla je tiho.
U glasu joj je čuo nesigurnost, prepoznao je da ga nešto moli, da mu ne
govori samo da se boji.
Shvatio je.
Nije znala koji je pravi odgovor i bojala se da nije u pravu.
»Misliš li da bih se trebala vratiti zbog nje?« pitala je.
»Mislim da stojiš uz ljude koje voliš.«
Vidio je kako joj je laknulo. I vidio je njezinu ljubav.
»Možda neću moći ići na koledž. Znaš to, zar ne? Hoću reći, moramo
pobjeći, morat ćemo otići nekamo gdje nas neće tražiti.«
»Ići ću s vama«, rekao je. »Kamo god pošle.«
Duboko je udahnula. Činilo se da toliko sva treperi da je Matthew
pomislio kako bi se mogla srušiti. »Znaš što najviše volim kod tebe,
Matthew?«
»Što?«
Kleknula je u travu pred njega, obuhvatila mu lice hladnim rukama i
poljubila ga. Osjetila je okus kave. »Sve.«
Poslije toga kao da nije bilo puno toga što bi se trebalo reći. Matthew je
znao da je Leni rastresena, da ne može jasno razmišljati ni o čemu drugom
osim o mami. Oči su joj se punile suzama dok je prala zube i zamatala vreću
za spavanje. Također je znao da joj je laknulo što se vraćaju kući.
On će je spasiti.
Zaista hoće. Pronaći će način. Otići će na policiju ili novinarima ili
svojemu ocu. Dovraga, možda će otići i samome Erntu. Nasilnici su uvijek
kukavice koje možete natjerati da se povuku.
To bi moglo djelovati.
Oni će razdvojiti Ernta od Leni i Ćore i njih će dvije započeti nov život.
Leni bi mogla otići na koledž s Matthewom. Možda ne u Anchorage. Možda

241
 Knjige.Club Books
čak negdje izvan Aljaske, ali tko je uopće mario za to? On je samo želio biti s
njom.
Negdje u svijetu njih dvoje će započeti živjeti iznova.
Doručkovali su, spakirali stvari i krenuli natrag stazom. Nisu prešli ni
petnaestak metara kada se oluja obrušila svom snagom. Našli su se na tako
uskom dijelu da su morali hodati jedan iza drugoga.
»Drži se blizu mene«, viknuo je Matthew da nadglasa pljuštanje kiše i
zavijanje vjetra. Jakna mu je proizvodila zvuk nalik miješanju karata. Mokra
mu se kosa zalijepila za lice i preko očiju. Ispružio je ruku iza sebe i uhvatio
Leninu. Iskliznula mu je iz stiska.
Kiša je po stazi tekla u potočićima, a kamenje je postalo sklisko. Njima
slijeva visoke stabljike vrbolike su treperile i polijegale na zemlju, slomljene
od vjetra i kiše.
Na stazi se smračilo; spustila se izmaglica i sve prekrila. Matthew je
treptao kako bi što bolje vidio.
Kišne kapi bubnjale su mu po najlonu kapuljače. Lice mu je bilo mokro,
kiša se slijevala niz obraze i dalje ispod ovratnika. Kapljice su mu se skupljale
na trepavicama.
Čuo je nešto.
Vrisak.
Naglo se okrenuo. Leni nije bila iza njega. Krenuo je natrag zovući je.
Jedna ga je grana udarila u lice. Jako. Onda ju je ugledao. Bila je nekih šest
metara izvan staze, previše udesno. Vidio je kako je pogriješila. Okliznula se
i počela padati.
Vrisnula je, pokušala zadržati ravnotežu, pokušala se uspraviti, uhvatiti
se za nešto - bilo što.
Nije imala za što.
»Leni!« viknuo je.
Pala je.

BOL.
Leni se probudila u smrdljivom mraku, ispružena na blatu. Kad god bi se
pomaknula, osjetila bi bol. Čula je kapanje vode. Kiša je padala po stijeni. Zrak
je smrdio na plijesan, na mrtve životinje i raspadanje.
Nešto joj je puknulo u prsnom košu, možda rebro; zapravo je bila prilično
sigurna da je tako. A možda i lijeva ruka. Ili je bila slomljena ili je iščašila
rame.
Ležala je na svojem ruksaku. Možda joj je on spasio život.
Ironično.
242
 Knjige.Club Books
Maknula je naramenice ruksaka s ramena ignorirajući oštar prožimajući
bol, koji je pratio i najmanji pokret. Trebalo joj je beskrajno dugo dok se nije
oslobodila; kada je uspjela, ostala je ležati raširenih nogu i ruku, hvatajući
dah i s mučninom u želucu.
Pomakni se, Leni.
Stisnula je zube, okrenula se postrance i pala u duboko sluzavo blato.
Teško dišući, trudeći se da ne viče od bola, podignula je glavu i ogledala
se.
Mrak.
Tu dolje jako je smrdjelo na trulež i plijesan. Tlo je bilo prekriveno
debelim blatom, a uspravne stijene bile su vlažne i skliske. Koliko je dugo bila
u nesvijesti?
Otpuzala je naprijed pridržavajući slomljenu ruku uz tijelo. Sporo i s
agonijom primicala se prema zraci svjetla koja je padala na kamenu plohu, a
koju su voda i vrijeme oblikovali poput tanjurića.
Toliko ju je boljelo da je povratila, ah nastavila je dalje.
Čula je kako je netko zove.
Dopuzala je do konkavnog kamena i pogledala uvis. Kiša ju je zaslijepila.
Daleko iznad sebe nejasno je ugledala crvenu mrlju Matthewove jakne.
»Le...nn...ii!«
»Tu sam!« Pokušala je viknuti, ali nije mogla zbog bola u grudima. Mahala
je zdravom rukom, ali nije ju vidio. Otvor pukotine iznad njezine glave bio je
vrlo uzak, ne širi od kupaonske kade. Kroz njega je kiša padala svom snagom
i glasno odjekivala, poput rike u mračnoj pećini. »Idi po pomoć«, vikala je
koliko je najjače mogla.
Mathew se nagnuo preko ruba pokušavajući dosegnuti stablo koje je
tvrdoglavo raslo iz stijene.
On će je doći spasiti.
»Ne!« viknula je.
Prebacio je jednu nogu preko kamenog ruba, spuštao se centimetar po
centimetar i pogledom tražio oslonac za stopalo. Zastao je, možda
procjenjujući situaciju.
Tako je. Stani. Previše je opasno. Leni je obrisala oči pokušavajući
fokusirati pogled u pljusku.
Našao je oslonac za nogu i skroz se prebacio preko ruba. Ostao je tako
visjeti na zidu litice.
Dugo je tako stajao, kao crveno-plavo slovo X na sivom kamenom zidu.
Naposljetku se istegnuo ulijevo da dohvati stablo, povukao ga je da mu ispita

243
 Knjige.Club Books
čvrstoću. Čvrsto se uhvatio, a onda se pomaknuo do drugog uporišta za nogu,
malo niže.
Leni je čula odronjavanje kamenja i znala je što se događa. Zaprepaštena
i užasnuta kao da je sve vidjela u usporenom filmu.
Stablo se odmaknulo od stijene.
Matthew se još držao za njega kada je pao.
Komadi stijene, škriljevca, blato, kiša i Matthew su se stropoštali, a njegov
se vrisak izgubio u lavini padajućeg kamenja. Kotrljao se nadolje, tijelom je
lomio grane, udarao u stijene i odbijao se od njih.
Sakrila je rukom lice i okrenula glavu zbog krhotina koje su padale na nju.
Kamenčići su je udarali, jedan joj je razrezao obraz. »Matthew. Matthew!«
Prekasno je primijetila posljednji kamen da bi se izmaknula.

LENI JE VANI u Zaljevu Tutka s mamom, u kanuu koji je tata nabavio. Mama
govori o svojem najdražem filmu, Sjaj u travi. To je priča o mladenačkoj ljubavi
koja je završila loše. »Warren voli Natalie, to ti je jasno, ali to nije dovoljno.«
Leni jedva da je sluša. Riječi nisu važne. Već sam trenutak.
Ona i mama su pobjegle, kao da markiraju iz škole, žive drugim životom,
ignoriraju popis poslova koji ih čekaju kod kuće.
Mama kaže da je dan plav poput perja ptice modrovoljke, osim što je ptica
koju Leni vidi kako lebdi kristalno plavim nebom bjeloglavi orao s rasponom
krila od tri metra. Nedaleko od njih na izbočenoj crnoj stijeni tuljani leže jedan
do drugoga i laju na orla. Obalne ptice grakću, ali drže se podalje. Ružičasta
ogrlica nekog malog psa sjaji u najvišim granama, blizu gnijezda velikog orla.
Jedan čamac tiho je brektao prolazeći pokraj njihova kanua i uznemirio je
mirnu vodu.
Turisti mašu, hvataju se za fotoaparate.
»Čovjek bi pomislio da nikada prije nisu vidjeli kanu«, kaže mama, a onda
podiže svoje veslo. »Bit će najbolje da sada krenemo kući.«
»Ne želim da ovo završi«, cvili Leni.
Mamin smiješak je nekako nepoznat. Nešto nije kako treba. »Moraš mu
pomoći, djevojčice. Pomogni sebi.«
Odjedanput se kanu nagnuo u stranu tako jako da je sve palo u vodu - boce,
termosice, spakirani ručak.
Mama je napravila salto preko Leni, vrisnula, pala u vodu i nestala.
Kanu se uspravio.
Leni se približila rubu, navirila u vodu i viknula: »Mama!«

244
 Knjige.Club Books
Crna leđna peraja, oštra poput oštrice noža, izvirila je iz vode i nastavila se
dizati sve dok nije dosegla Leninu visinu. Kit ubojica.
Peraja je zaklonila sunce, zamračila nebo i odjedanput se sve zacrnilo.
Leni čuje kako orka klizi kroz vodu, čuje zapljuskivanje, čuje kako kit
ispuhuje zrak kroz otvor na glavi. Leni u njegovu zadahu osjeća smrad
raspadnute ribe.
Sva bez daha Leni je otvorila oči. U glavi joj je bubnjalo, a u ustima je imala
okus krvi.
Svijet oko nje doista je bio mračan i smrdljiv. Smrad truleži.
Podignula je pogled. Matthew je visio u procijepu iznad nje, uhvaćen
između dva zida stijene, noge su mu visjele točno iznad njezine glave, kao da
ih pridržava njegov ruksak.
»Matthew? Matthew?«
Nije odgovorio.
(Možda nije mogao. Možda je mrtav.)
Nešto joj je kapalo po licu. Obrisala se i okusila krv.
S mukom se uspravila u sjedeći položaj. Bol je bio tako snažan da je
povratila po sebi i onesvijestila se. Kada se osvijestila, samo što nije opet
povraćala zbog smrada vlastite bljuvotine razmazane po prsima.
Razmišljaj. Pomogni mu. Bila je stanovnica Aljaske. K vragu i sve, mogla je
preživjeti. Bila je to jedina stvar koju je znala. Jedino što ju je otac naučio.
»To je procijep, Matthew. Nije medvjeđa pećina. I zato je dobro.« Nikakav
smeđi medvjed neće dolutati ovamo tražeći mjesto da prespava. Pomicala se
centimetar po centimetar duž cijelog unutrašnjeg dijela i opipavala skliske
zidove pećine. Nije bilo izlaza.
Dopuzala je natrag na stijenu-tanjurić i pogledala gore Matthewa. »Dakle.
Jedini je izlaz gore.«
Krv mu je kapala niz nogu i svaka bi kap blago bućnula na stijenu pokraj
nje.
Ustala je.
»Blokiraš jedini izlaz. Zato te moram otkvačiti. Ruksak je problem.« Ta
dodatna širina bila je razlog zašto je zapeo. »Ako ti uspijem skinuti ruksak,
past ćeš.«
Pad. To baš nije zvučalo kao dobar plan, ali nije mogla smisliti ništa bolje.
Dakle, OK.
Ali kako?
Pažljivo se kretala, zataknula je obamrlu ruku za pojas hlača. Kliznula je,
zapravo pala sa stijene-tanjurića i pljusnula u gnjecavo blato. Jauknula je

245
 Knjige.Club Books
kada ju je oštar bol presjekao u grudima. U svojem je ruksaku potražila i našla
nož. Zagrizla je oštricu i otpuzala do mjesta točno ispod Matthewovih stopala.
Sada ga je samo trebala dosegnuti i prerezati naramenice ruksaka da ga
oslobodi.
Kako? Nije mu mogla ni dosegnuti noge.
Popeti se. Kako? Imala je jednu zdravu ruku, a kamen je bio vlažan i klizav.
Na stijene.
Našla je nekoliko plosnatih kamenih komada i odvukla ih do zida, gdje ih
je naslagala jedne na druge najbolje što je mogla. Za to joj je trebala cijela
vječnost; bila je prilično sigurna da se dvaput onesvijestila, probudila i počela
iznova.
Kada je gomila dosegla visinu od oko pola metra, duboko je udahnula i
stala na nju.
Pod njezinom težinom jedan kamen iskliznuo je s hrpe.
Pala je, udarila ranjenom rukom u nešto i vrisnula.
Pokušala je još četiri puta i svaki put je pala. To nije moglo uspjeti.
Kamenje je bilo previše sklisko i nestabilno kad bi ga naslagala jedno na
drugo.
»U redu.« Znači, nije se mogla popeti na naslagano kamenje. Možda je to
trebalo biti očito od samoga početka.
Dovukla se do zida i ispružila ruku da dotakne hladnu, ljepljivu površinu.
Prelazila je dlanom po vlažnom kamenu osjećajući svaku kvržicu, izbočinu i
udubinu. Malo svjetla prodiralo je sa svake strane Matthewa. U svojem je
ruksaku našla naglavnu svjetiljku i stavila je na glavu. Kada ju je uključila,
vidjela je neravnine u stijeni - vodoravne izbočine, rupe, moguća uporišta za
stopala.
Opipavala je iznad glave, postrance, na sve strane. Našla je malu izbočinu,
poput usnice, na koju je mogla zakoračiti. Čvrsto se smjestila, a onda je
pipajući tražila drugu.
Opet je pala svom težinom, ostala omamljena ležati, hvatati dah i gledati
gore Matthewa. »OK. Kreni iznova.«
Sa svakim pokušajem pamtila je novu izbočinu u zidu procijepa. Šesti put
uspjela se popeti do kraja, dovoljno visoko da se uhvati za njegov ruksak. Bilo
je strašno pogledati mu lijevu nogu - kost je stršila, meso je bilo razderano,
stopalo mu je gotovo bilo okrenuto natraške.
Matthew je mlitavo visio, glava mu je klonula u stranu, a lice, umrljano
krvlju bilo je potpuno neprepoznatljivo.
Leni nije mogla reći diše li on još.

246
 Knjige.Club Books
»Tu sam, Matthew, drži se«, rekla je. »Sad ću te osloboditi.« Duboko je
udahnula.
Džepnim je nožićem počela rezati naramenice ruksaka, od ramena do
struka. Trebalo joj je beskrajno dugo da to napravi jednom rukom, ali
napokon je uspjela.
Ništa se nije dogodilo.
Prerezala je sve naramenice, a on se nije micao. Ništa se nije promijenilo.
Svom ga je snagom povukla za neozlijeđenu nogu.
Ništa.
Povukla je opet, izgubila ravnotežu i pala u blato i kamenje.
»Što?« vikala je gore prema procijepu. »Što?«
Nešto metalno kao da se prelomilo i zazvečalo udarivši u stijenu.
Matthew je počeo padati, udario je u zid i muklo pao u blato pokraj Leni.
Ruksak je također pao pokraj nje i poprskao je blatom.
Leni se približila Matthewu, položila njegovu glavu u svoje krilo i blatnom
rukom pokušala mu obrisati krv s lica. »Matthew? Matthew?«
Šuštavo je udahnuo i zakašljao se. Leni samo što nije briznula u plač.
Odvukla ga je preko blata do stijene u obliku tanjurića. Tamo je s mukom
pokušavala namjestiti njegovo tijelo u kamenu udubinu.
»Tu sam«, rekla je popevši se za njim. Nije čak bila svjesna da plače sve
dok nije vidjela kako joj suze kaplju na njegovo blatom umrljano lice. »Volim
te, Matthew«, rekla je. »Bit ćemo dobro. Ti i ja. Vidjet ćeš. Mi ćemo...« Pokušala
je nastaviti govoriti, htjela je, morala je, ali jedino je mogla misliti kako je ona
kriva što je on tu. Njezina krivica. Pao je pokušavajući je spasiti.

VIKALA JE SVE dok je nije zaboljelo grlo, ali gore nije bilo nikoga tko bi je čuo.
Pomoć nije dolazila. Nitko nije ni znao da su krenuli tom stazom, a kamoli da
su pali u procijep.
Ona je pala.
On ju je pokušao spasiti.
I sada su tu. Izudarani i ranjeni. Krvare. Stisnuti jedno uz drugo na ovom
hladnom, ravnom komadu stijene.
Misli.
Matthew je ležao uz nju, krvavog, otečenog i neprepoznatljivog lica. Veliki
komad kože odvojio mu se od lica i ležao kao okrvavljeno pseće uho, a ispod
se vidjela bijelo-crvena kost.
Opet je kišilo. Voda se slijevala niz zidove stijene i pretvarala blato u
viskozni bazenčić. Posvuda oko njih je bila voda, vrtjela se kao vir u udubini

247
 Knjige.Club Books
stijene, bućkala je, kapala, nakupljala se u lokve. Pri blijedom danjem svjetlu
koje je prodiralo do njih zajedno s kišom, vidjela je da je Matthewova krv
postala ružičasta.
Pomogni mu. Pomogni nam.
Prebacila se puzeći preko njega, kliznula niz stijenu i u njegovu ruksaku
potražila nepromočivo platno. Dugo joj je trebalo dok ga je jednom rukom
svezak na pravom mjestu, ali uspjela je i stvorila lijevak kojim je hvatala
kišnicu u dvije velike termos boce. Kada se jedna napunila, namjestila je
drugu na njezino mjesto i opet se popela na stijenu.
Podignula mu je bradu i dala mu piti. Grčevito je progutao, zagrcnuo se i
nakašljao. Odložila je termosicu i zagledala se u njegovu lijevu nogu. Izgledala
je kao hrpa hamburgera iz koje je virila krhotina kosti.
Otišla je do ruksaka i uzela što je mogla. Bili su dobro opremljeni
priborom za prvu pomoć. Našla je bočicu antiseptika, gazu, aspirin i
higijenske uloške. Skinula je svoj remen s hlača. »Ovo neće biti ugodno. Kako
bi bilo da nešto recitiram? Nekada smo voljeli Roberta Servicea. Sjećaš se?
Dok smo bili djeca, znali smo recitirati napamet neke dobre pjesme.«
Omotala je remen oko njegova bedra i stegnula ga tako jako da je kriknuo
i počeo se bacakati. Plakala je znajući koliko ga to boli, ali zategnula ga je još
jače i onesvijestio se.
Nagurala mu je gazu i uloške u ranu i sve zavezala ljepljivom trakom.
Onda ga je držala u naručju najbolje što je mogla sa svojom slomljenom
rukom i rebrom.
Molim te, nemoj umrijeti.
Možda je nije mogao osjetiti. Možda mu je bilo hladno baš kao i njoj. Oboje
su bili mokri do kože.
Morala mu je dati do znanja da je uz njega.
Pjesme. Nagnula se bliže i šaptala mu u uho promuklim glasom, koliko je
mogla od cvokotanja zubi. »Jesi li ikad bio vani u bespuću Velike Samoće kada
je mjesec strašno jasan...«

NEŠTO JE ČUO. Zbrkane riječi koje mu ništa ne znače, samo slova bačena u bazen
i sada slobodno plutaju.
Pokušao se pomaknuti. Ne može.
Obamro je. Osjeća trnce poput iglica po koži.
Bol. Neizdrživ bol. Glava će mu eksplodirati. Noga mu gori.
Pokušava se opet pomaknuti, stenje. Ne može misliti.
Gdje se nalazi?

248
 Knjige.Club Books
Cijelo tijelo mu je bol. Samo to. Sve što je ostalo od njega. Bol. Zasljepljujući.
Sam je. Ili nije.
Ona.
Što to znači ?
»M AT H E WM AT H E WM AT H E W.«
On čuje taj zvuk. Nešto mu znači, ali što?
Bol briše sve drugo. Glavobolja tako jaka da ne može misliti. Miris
bljuvotine, plijesni i truleži. Bole ga pluća i nosnice. Ne može disati a da se ne
bori za zrak.
Počeo je proučavati svoj bol, razabirati nijanse. U glavi mu raste pritisak,
udara, steže ga; bol u nozi je oštar, probadajući, vatra i led.
»Matthew.«
Glas. (Njezin.) Kao da mu je sunce obasjalo lice.
»Tusam. Tusam.«
Besmisleno.
»Šššdobroje. Tusam. Ispričatćutidrugupriču. MoždaoSamuMcGeeju.«
Dodir.
Agonija. Učinilo mu se da vrišti.
Ali možda je sve to laž...

UMIRE. Osjeća kako život istječe iz njega. Čak je i bol nestao.

On nije više ništa, samo gruda vlage i hladnoće, koja piša po sebi, povraća,
vrišti. Katkad mu disanje zastaje i opet krene kada se nakašlje.
Smrad je užasan. Plijesan, blato, trulež, mokraća, bljuvotina. Bube puze po
njemu, zuje mu ušima.
Jedino što ga drži na životu je Ona.
Ona priča i priča. Poznate riječi koje se rimuju i skoro da imaju smisla. Može
je čuti kako diše. Zna kada je budna, a kada spava. Daje mu vode. Tjera ga da
pije.
On sada krvari, kroz nos. Može osjetiti okus krvi i kako je viskozno sluzava.
Oči su joj mutne.
Ne. Pogrešna riječ.
Ona plače.
On se pokušava uhvatiti za to, ali izmiče mu kao i sve drugo, u nejasnoj
magli, prebrzo da bi zgrabio. Opet pluta.
Ona.
VolimteMatthewneostavljajme.

249
 Knjige.Club Books
Svijest se odmiče od njega. On se bori pokušavajući je zadržati: ali ponovno
tone u smrdljivi mrak.

250
 Knjige.Club Books

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

N akon dvije užasne ledene noći Matthew se prvi put pomaknuo. Nije se
probudio, nije otvorio oči, ali zastenjao je i napravio strašan kliktav
zvuk, kao da se guši.
Nad njima se vidi trapezoid plavoga neba. Kiša je napokon prestala. Leni
je jasno vidjela okomiti zid stijene, sve rubove, udubine i moguća uporišta za
stopala.
On je gorio u groznici. Leni mu je dala da proguta još aspirina i izlila
preostali antiseptik na ranu, a onda je omotala novom gazom i zalijepila
ljepljivom trakom.
Ipak, osjećala je kako život sipi iz njega. On nije bio u slomljenom tijelu
pokraj nje. »Ne ostavljaj me, Matthew...«
Dolje do tame u kojoj su bili doprlo je udaljeno zujanje i ritmički tvop-
tvop-tvop helikoptera.
Odvojila se od Matthewa i brzo otpuzala u blato. »Ovdje smo!« vikala je
stojeći ispod rascijepa u stijeni gdje se vidjelo nebo.
Priljubila se uz okomiti zid stijene, mahala je zdravom rukom i vikala:
»Ovdje smo! Ovdje dolje!«
Čula je lajanje pasa, ljudske glasove.
Odozgo ju je obasjalo svjetlo baterijske svjetiljke.
»Lenora Allbright«, viknuo je muškarac u smeđoj odori. »Jesi li to ti?«

»PRVO ĆEMO TEBE dignuti, Lenora«, rekao je netko. Nije mu vidjela lice zbog
sunčeva svjetla i sjene.
»Ne! Prvo Matthew. Njemu je... gore.«
Sljedeće čega je bila svjesna jest da se nalazi vezana u nekoj vrsti kaveza
i da je podižu uz okomitu stijenu. Kavez je udarao u kamen i odjekivao. Bol
joj se širila grudima i dalje niz ruku.
Uz glasan zveket kavez se spustio na čvrsto tlo. Sunčevo svjetlo ju je
zaslijepilo. Oko nje stajala su četvorica muškaraca u odorama, a psi su divlje
lajali. Zviždaljke su zviždale na sve strane.
251
 Knjige.Club Books
Zaklopila je oči, osjetila kako je prenose na travnati dio staze, čula je tvop-
tvop-tvop helikoptera. »Hoću pričekati Matthewa«, viknula je.
»Bit ćeš dobro, gospođice«, rekao je netko u odori. Lice mu je bilo preblizu
njezinome, a nos mu se poput gljive rascvjetao usred lica. »Prebacit ćemo te
helikopterom u bolnicu u Anchorageu.«
»Matthew«, rekla je zgrabivši ga za ovratnik zdravom rukom i privukavši
ga k sebi.
Vidjela je kako mu se lice promijenilo. »Dečko? On je iza tebe. Imamo ga.«
Nije rekao da će Matthew biti dobro.

LENI JE POLAKO OTVORILA oči. Iznad sebe je ugledala bijeli sjaj stropnih lampi.
Zagušljiv slatkast miris prožimao je sobu punu cvjetnih buketa i balona.
Rebra su joj tako čvrsto zamotali zavojima da ju je boljelo kad bi disala.
Slomljena ruka bila je u gipsu.
Kroz obližnji prozor vidjelo se blijedoljubičasto nebo.
»Evo moje djevojčice«, rekla je mama. Lijeva strana lica bila joj je otečena,
a čelo u crno-plavim modricama. Zgužvana, prljava odjeća govorila je o brizi
jedne majke. Poljubila je Leni u čelo i nježno joj odmaknula kosu s očiju.
»Ti si dobro«, rekla je Leni kojoj je laknulo.
»Dobro sam, Leni. Ali brinula sam se za tebe.«
»Kako ste nas našli ?«
»Posvuda smo tražili. Bila sam izvan sebe od brige. Svi su bili. Tom se
naposljetku sjetio mjesta na kojemu je njegova žena voljela kampirati. Otišao
je tamo i našao kamionet. Služba za traganje i spašavanje primijetila je
slomljene grane na grebenu Medvjeđe pandže, gdje ste pali. Hvala Bogu.«
»Matthew me je pokušao spasiti.«
»Znam. Rekla si to bolničarima desetak puta.«
»Kako mu je?«
Mama je dotaknula Lenin izgreben obraz. »On je dosta loše. Ne znaju hoće
li preživjeti noć.«
Leni je pokušala sjesti u krevetu. Boljeli su je svaki udah i pokret. U
nadlanicu joj je bila zabodena igla, a oko nje flaster boje kože koji je prekrivao
ljubičastu modricu. Izvadila je iglu i bacila je od sebe.
»Sto to radiš?« pitala je mama. »Imaš dva slomljena rebra.«
»Moram vidjeti Matthewa.«
»Sredina je noći.«

252
 Knjige.Club Books
»Nije me briga.« Prebacila je bose, izranjavane i izgrebene noge preko
ruba kreveta i ustala. Mama joj je prišla da se može osloniti na nju. Zajedno
su šepajući krenule prema izlazu iz sobe.
Na vratima mama je podignula zavjesu, pogledala kroz prozor i kimnula.
Iskrale su se van, a mama je tiho zatvorila vrata. Leni se bolno kretala
centimetar po centimetar, samo u čarapama, i slijedila majku niz jedan
hodnik pa drugi sve dok nisu došle do jarko osvijetljenog odjela intenzivne
njege.
»Pričekaj ovdje«, rekla je mama. Pošla je naprijed navirujući se u sobe.
Naposljetku je došla do jedne s desne strane, okrenula se i mahnula rukom
Leni da priđe.
Na vratima Leni je vidjela papir presvučen plastičnim omotom na kojemu
je pisalo: WALKER, MATTHEW.
»Ovo će ti biti teško«, rekla je mama. »On izgleda loše.«
Leni je otvorila vrata i ušla.
Aparati su bili svuda uokolo, lupkali su, zujali i brujali, proizvodili zvuk
ljudskog disanja.
Mladić u krevetu nije mogao biti Matthew.
Glava mu je bila obrijana i sva u zavojima. Gaza mu je unakrsno prekrivala
lice, a bijela tkanina već je bila ružičasta i natopljena krvlju. Na jednom oku
imao je zaštitnu čašicu; drugo je bilo otečeno i zatvoreno. Jedna mu je noga
bila podignuta, obješena u kožnatom povoju četrdesetak centimetara iznad
kreveta i tako otečena da je više sličila deblu nego nozi jednog mladića. Sve
što je mogla vidjeti bili su mu veliki ljubičasti nožni prsti što su virili iz zavoja.
Cjevčica u opuštenim ustima povezivala ga je s aparatom koji se dizao i
spuštao u udasima, nadimao mu i ispuhavao prsni koš. Disao za njega.
Leni ga je uhvatila za vruću, suhu ruku.
Bio je tu, borio se za život zbog nje, zato što ju je volio.
Nagnula se k njemu i šapnula: »Matthew, molim te, ne ostavljaj me. Volim
te.«
Nakon toga nije znala što bi rekla.
Stajala je tako koliko je god dugo mogla, nadajući se da on osjeća njezin
dodir, da je čuje kako diše, da razumije njezine riječi. Činilo joj se da su prošli
sati kada ju je mama napokon odvukla od kreveta.. »Nemoj se buniti«, rekla
je čvrsto i povela je natrag u njezinu sobu, gdje joj je pomogla leći u krevet.
»Gdje je tata?« upitala je Leni naposljetku.
»U zatvoru je, zahvaljujući Marge i Tomu.« Pokušala se osmjehnuti.
»Dobro«, rekla je Leni i vidjela kako se majka lecnula.

253
 Knjige.Club Books
SUTRADAN UJUTRO LENI se sporo budila. U djeliću sekunde bila je u blaženoj
amneziji, a onda se istina obrušila na nju. U naslonjaču pokraj vrata vidjela je
mamu kako spava.
»Je li živ?« upitala je Leni.
»Preživio je noć.«
Prije nego što je Leni to shvatila, na vratima se čulo kucanje.
Mama se okrenula, ali gospodin Walker je već ušao. Izgledao je iscrpljeno,
ispijeno i izmoždeno baš kako se i Leni osjećala.
»Hej, Leni.« Skinuo je šiltericu s glave i nervozno je gužvao u velikim
rukama. Skrenuo je pogled prema mami, ali nije ju pravo ni pogledao, a već
se opet vratio na Leni. Između njih kao da se vodio razgovor bez riječi, u
kojemu Leni nije sudjelovala. »Velika Marge, Thelma i Tica su ovdje. Clyde se
brine za vaše životinje.«
»Hvala ti«, rekla je mama.
»Kako je Matthew?« upitala je Leni pokušavajući sjesti. Zapuhala se zbog
bola u grudima.
»U medicinski je izazvanoj komi. Nešto nije u redu s mozgom, nešto što
nazivaju lezijama i mogao bi ostati paraliziran. Pokušat će ga probuditi. Da
vide može li samostalno disati. Ne vjeruju da će moći.«
»Misle da će umrijeti kada ga isključe s aparata?«
Gospodin Walker je kimnuo glavom. »Mislim da bi on želio da budeš
prisutna.«
»O, Tome«, rekla je mama. »Ne znam. Ona je povrijeđena i bit će to sve
previše za nju.«
»Nećemo se držati po strani, mama«, rekla je Leni i sišla s kreveta.
Gospodin Walker je pružio ruku da joj pomogne stajati.
Leni ga je pogledala. »Ozlijedio se zbog mene. Pokušao me je spasiti. Ja
sam kriva.«
»Nije mogao drukčije postupiti, Leni. Ne nakon onoga što se dogodilo
njegovoj majci. Poznajem svojega sina. Čak da je i znao koja je cijena, pokušao
bi te spasiti.«
Leni je poželjela da joj od tih riječi bude lakše, ali nije bilo.
»On te voli, Leni. Drago mi je da je to imao.«
Govorio je o Matthewu kao da je već umro.
Dopustila je da je gospodin Walker povede iz sobe i niz hodnik. Osjetila
je da majka ide za njom; svako malo ispružila bi ruku i vršcima prstiju lagano
dotaknula Leni po leđima.
Ušli su u Matthewovu sobu. Alyeska je već bila tu, leđima se naslonila na
zid. »Hej, Len«, rekla je Alyeska.
254
 Knjige.Club Books
Len.
Isto kao i njezin brat.
Alyeska je zagrlila Leni. Nisu se dobro znale, ali tragedija ih je povezala u
nekom rodbinskom smislu. »On bi te pokušao spasiti bez obzira na sve.
Jednostavno je takav.«
Leni nije mogla ništa reći.
Vrata su se otvorila i ušlo je troje ljudi, vukući za sobom opremu. Na čelu
je bio muškarac u bijeloj kuti, iza njega dvije sestre u medicinskoj narančastoj
odori.
»Morat ćete stajati tamo«, rekao je liječnik Leni i mami. »Osim vas, tata.
Vi stanite uz krevet.«
Leni je pošla i leđima se naslonila na zid. Između nje i Alyske nije bilo
razmaka, ali činilo joj se kao da je ocean; na jednoj je obali stajala sestra koja
ga je voljela, na drugoj djevojka koja je bila uzrokom njegova pada. Alyeska
je uhvatila Leni za ruku.
Liječnik i sestre spretno su se kretali oko Matthewova kreveta, kimali su
i nešto govorili, zapisivali, provjeravali aparate, bilježili vitalne znakove.
Onda je liječnik rekao: »Može?«
Gospodin Walker se nagnuo i šapnuo nešto Matthewu, poljubio ga u
zavojima zamotano čelo i promrmljao riječi koje Leni nije mogla čuti. Kada se
odmaknuo, plakao je. Okrenuo se liječniku i kimnuo.
Polako su izvukli cjevčicu iz Matthewovih usta.
Oglasio se alarm.
Leni je čula Alyesku kako govori: »Hajde, Mattie. Ti to možeš.«
Odmaknula se od zida, zakoračila naprijed i povukla Leni sa sobom.
Gospodin Walker je rekao: »Snažan si dečko. Bori se.«
Oglasio se alarm.
Biip. Biip. Biip.
Medicinske sestre značajno su se pogledale.
Leni je znala da ne bi trebala govoriti, ali ništa je sada nije moglo spriječiti.
»Ne ostavljaj nas, Matthew... molim te...«
Gospodin Walker uputio je Leni očajnički pogled pun agonije.
Matthew je duboko udahnuo, kao da guta.
Alarm je utihnuo.
»Diše samostalno«, rekao je liječnik.
Vratio se, pomislila je Leni u valu oduševljenja. Bit će mu bolje.
»Hvala Bogu«, uzdahnuo je gospodin Walker.

255
 Knjige.Club Books
»Nemojte se previše nadati«, rekao je liječnik i svi su u sobi utihnuli.
»Matthew će možda disati sam, ah moguće je da se nikada ne probudi. Možda
ostane u trajnom vegetativnom stanju. Ako se probudi, mogao bi imati velika
kognitivna oštećenja. Disanje je jedna stvar. Život je nešto drugo.«
»Ne govorite to«, rekla je Leni, ali tako tiho da nitko nije čuo. »Mogao bi
vas čuti.«
»Bit će on dobro«, promrmljala je Aly. »Probudit će se, nasmiješiti i reći
da je gladan. Uvijek je gladan. Htjet će da mu donesemo jednu od njegovih
knjiga.«
»On je borac«, dodao je gospodin Walker.
Leni nije mogla ništa reći. Splasnuo je ushit koji je osjetila kada je prvi put
udahnuo. Kao kad stignete na vrh toboganske konstrukcije vlaka smrti: u
jednoj nanosekundi osjetite čisto uzbuđenje, a onda naglavačke zaronite u
strah.

»DANAS TE PUŠTAJU iz bolnice«, rekla je mama dok je Leni buljila u televizor

obješen na zidu bolničke sobe. Gledala je M*A*S*H i Radar je upravo
pripovijedao neku priču Hawkeyeu. Leni je pritisnula gumb i ugasila
televizor. Godinama je tugovala što ne može gledati TV. A sada joj do toga nije
nimalo stalo.
Zapravo nije marila ni za što osim Matthewa. Do njezinih emocija bilo je
teško doprijeti. »Ne želim ići.«
»Znam«, rekla je mama gladeći je po kosi. »Ali moramo otići.«
»Kamo ćemo ići?«
»Kući. Ali ne brini se. Tvoj tata je u zatvoru.«
Kući.
Prije četiri dana, dok je bila u onom procijepu s Matthewom, nadajući se
unatoč svemu da će biti spašeni prije nego joj umre na rukama, govorila je
sebi da će njih dvoje biti dobro. Matthew će ozdraviti, zajedno će otići na
koledž, a mama će im se pridružiti u Anchorageu, naći si stan, možda će raditi
kao konobarica u noćnom baru iz lanca Chilkoot Charlie’s, gdje će dobivati
velike napojnice. Prije dva dana, kada je vidjela kako su izvlačili cjevčicu iz
Matthewovih usta i uvjerila se da može sam disati, u jednom kratkom
trenutku probudila se u njoj nada, ali isto se tako brzo raspršila jer on se
možda nikada neće probuditi.
Sada je vidjela golu istinu.
Neće biti koledža za nju i Matthewa, neće početi iznova živjeti kao par
običnih zaljubljenih mladih ljudi.

256
 Knjige.Club Books
Više si nije mogla lagati, ni sanjati o sretnom završetku. Mogla je samo
biti ovdje za Matthewa i nastaviti ga voljeti.
Mislim da stojiš uz ljude koje voliš. To joj je rekao i ona će to učiniti.
»Mogu li vidjeti Matthewa prije nego što odem?«
»Ne. Ima infekciju u nozi. Ne dopuštaju čak ni Tomu da mu se približi. Ah
vratit ćemo se čim budemo mogle.«
»OK.«
Leni nije ništa osjećala dok se odijevala za odlazak kući. Ništa.
Vukla je noge hodajući niz hodnik za majkom. Ruku u gipsu držala je tik
uz tijelo i kimala na pozdrav sestrama koje su je pozdravljale.
Je li im se pritom smiješila? Mislila je da nije. Čak i nešto tako malo bilo je
izvan njezinih mogućnosti. Nikada nije nijednu emociju osjećala tako jako
kao tu žalost, koja ju je gušila i pritiskala svojom težinom. Žalost je zamračila
sve boje u njezinoj okolini.
U glavnoj čekaonici zatekle su gospodina Walkera. Koračao je amo-tamo
i pio crnu kavu iz čaše od stiropora. Alyeska je sjedila i čitala časopis. Kada su
njih dvije ušle, oboje se pokušalo nasmiješiti.
»Žao mi je«, rekla im je Leni.
Gospodin Walker joj je prišao. Dotaknuo joj je bradu i prisilio da ga
pogleda. »Nećemo više tako«, rekao je. »Mi Aljaskanci smo žilavi, zar ne? Naš
dečko će se izvući. Preživjet će on. Vidjet ćeš.«
Ali nije li ga upravo Aljaska ubila? Kako neka zemlja može biti tako živa
kao što je Aljaska, tako lijepa i tako okrutna?
Ne. Nije Aljaska bila kriva. Nego ona. Leni je bila Matthewova druga
pogreška.
Prišla im je Alyeska i stala uz oca. »Nemoj dići ruke od njega, Leni. Čvrst
je on momak. Preživio je majčinu smrt. Prebrodit će on i ovo.«
»Kako ću znati kako mu je?« upitala je Leni.
»Redovito ću te obavještavati putem radija. Peninsula Pipeline. Emisija u
sedam navečer. Slušaj je«, rekao je gospodin Walker. »Dovest ćemo ga kući
čim budemo mogli. Brže će se oporaviti s nama.«
Leni je obamrlo kimnula glavom.
Mama ju je povela van do kamioneta i popele su se u njega.
Tijekom duge vožnje kući mama je nervozno brbljala. Pokazala joj je
ekstremno nisku oseku u zaljevu Turnagain Arm, automobile parkirane
usred dana kod taverne Bird House i gomilu ljudi koji su pecali na Ruskoj
rijeci (zvali su to borbeni ribolov, jer su ribiči stajali vrlo blizu jedan
drugoga). Leni je obično voljela vožnju tim putem. Pogledom bi pretraživala
visoke vrhunce tražeći bijele točkice koje su zapravo bile ovce pasmine Dali,

257
 Knjige.Club Books
gledala bi u zaljev nadajući se da će ugledati gladak, sablasni obris
beluga kitova, koji bi se ponekad tu znali pojaviti.
Sada je samo šutke sjedila, a zdrava joj je ruka ležala u krilu.
U Kanequ su sišle s trajekta, štropotom prešle preko njegove metalne
rampe i nastavile dalje pokraj stare ruske crkve.
Leni je dobro pazila da ne pogleda prema salunu dok su prolazile pokraj
njega. No svejedno je vidjela na vratima natpis ZATVORENO, a ispred položeno
cvijeće. Ništa se drugo nije promijenilo. Došle su do kraja glavne ceste i kroz
otvorenu kapiju ušle na svoje imanje. Mama je parkirala auto pred kućom i
izašla. Došla je s Lenine strane i otvorila joj vrata.
Leni je kliznula postrance sa sjedala auta zahvalna za majčin stisak dok
su hodale kroz visoku travu. Koze su meketale i gurale se jedna uz drugu
stojeći tik do vrata žičane ograde.
U kući je žućkasto kolovoško svjetlo prodiralo kroz prljave prozore i kao
da je bilo gušće zbog čestica prašine.
Unutrašnjost je bila besprijekorno čista. Nije bilo razbijenog stakla, ni
lanterni razbacanih po podu, nije bilo prevrnutih stolica. Nikakva znaka
onoga što se tu dogodilo.
A i dobro je mirisalo na pečeno meso. U istom trenutku kada je Leni
primijetila miris, tata je izašao iz spavaće sobe.
Mama je ostala bez daha.
Leni nije osjetila ništa, svakako ne iznenađenje.
Stajao je tako i gledao ih, a dugu je kosu skupio straga u rep. Lice mu je
bilo izudarano, čak malo izobličeno. Na jednom je oku imao modricu. Nosio
je istu odjeću u kojoj ga je Leni posljednji put vidjela, a na vratu je imao mrlje
sasušene krvi.
»Pustili su te«, rekla je mama.
»Nisi podnijela tužbu«, odgovorio je.
Mama je pocrvenjela. Nije pogledala u Leni.
Krenuo je prema mami. »Zato što me voliš i znaš da nisam to namjeravao.
Znaš koliko mi je žao. Neće se više ponoviti«, obećao je i pružio ruke prema
njoj.
Leni nije znala je li to strah, ljubav, navika ili otrovna kombinacija svega
toga, ali mama je također pružila ruke prema njemu. Blijede je prste
ispreplela s njegovim prljavima i savila ih da ga čvršće stisne.
Povukao ju je u zagrljaj i tako čvrsto držao kao da misli da će ih neka sila
pomesti i razdvojiti. Kada su se napokon odmaknuli jedno od drugoga,
okrenuo se prema Leni. »Čuo sam da će umrijeti. Žao mije.«
Žao mu je.

258
 Knjige.Club Books
Leni je u tom trenutku nešto osjetila, neki seizmički pomak u svojem
razmišljanju; poput proljetnog pucanja leda, promjene krajolika, poput
nekog silovitog i trenutačnog odvajanja. Više se nije bojala tog čovjeka. Ili ako
jest, strah je bio previše potisnut da bi ga registrirala. Osjećala je jedino
mržnju.
»Leni?« rekao je mršteći se. »Žao mi je. Reci nešto.«
Vidjela je što mu čini njezina šutnja, kako mu mrvi samopouzdanje i tada
je odlučila: više nikada neće razgovarati sa svojim ocem. Neka se mama
pognute glave vrati natrag, neka se opet zaveže u taj toksični čvor, koji je bila
njihova obitelj. Leni će ostati ovdje tek toliko koliko bude nužno. Čim
Matthew malo prizdravi, ona odlazi. Ako je mama za sebe odabrala takav
život, neka joj bude. Leni je namjeravala otići.
Čim Matthew malo prizdravi.
»Leni?« rekla je mama nesigurnim glasom. I ona je bila zbunjena i
preplašena ovom promjenom u Leni. Osjetila je navalu emocija, tako jakih da
bi mogle pomaknuti kontinente njihove prošlosti.
Leni je prošla pokraj njih oboje, nespretno se popela ljestvama na tavan i
zavukla se u krevet.

Dragi Matthew,
sve dosad nisam znala težinu tuge, kako te razvlači kao da si
stari, mokri pulover. Svaka minuta koja prođe bez riječi od tebe, bez
nade da ću te čuti, čini mi se dugom kao dan, a svaki dan kao mjesec.
Želim vjerovati da ćeš se jednoga dana uspraviti i sjesti u krevetu i
reći da umireš od gladi. Onda ćeš prebaciti noge preko ruba kreveta,
odjenuti se i doći po mene, možda ćeš me odnijeti k sebi kući, gdje
ćemo se zavući ispod krzna i ponovno voljeti. To je veliki san. Čudno,
nije bolan toliko kao onaj mali, u kojemu ti samo otvaraš oči.
Znam da sam ja kriva za ono što nam se dogodilo. Poznanstvo sa
mnom upropastilo ti je život. Nitko to ne može poreći. Sa mnom i
mojom ludom obitelji, s mojim ocem, koji te je htio ubiti zato što me
voliš i koji je istakao moju majku samo zato što je to znala.
Mržnja prema njemu je poput otrova koji izgara u meni. Svaki put
kada ga pogledam, nešto u meni otvrdne. Plaši me to koliko ga mrzim.
Nisam progovorila s njim otkad sam se vratila.
Vidim da mu se to nimalo ne sviđa.
Iskreno ću ti reći, ne znam što bih učinila sa svim tim emocijama.
Bijesna sam, očajna, tužna i to na način koji nikada prije nisam
iskusila.

259
 Knjige.Club Books
Nemam oduška za osjećaje, nema ventila kojim bih ih potisnula.
Svake večeri u sedam slušam radio. Sinoć je tvoj tata javio o tvojem
stanju. Znam da si se probudio iz kome, da nisi paraliziran i
pokušavam se uvjeriti da je to dobro, ali nije. Znam da ne možeš
hodati ni govoriti i da ti je mozak vjerojatno nepovratno oštećen. To
su rekle medicinske sestre.
Ništa od svega toga ne mijenja moje osjećaje. Volim te.
Ovdje sam. Čekam. Želim da to znaš. Čekat ću te zauvijek.
Leni

LENI JE SJEDILA na pramcu ribarskog čamca i nagnuta preko ruba umakala prste
u hladnu vodu, gledajući je kako se rasipa i pršti. Gips na drugoj ruci
odudarao je svojom bjelinom od njezinih prljavih traperica. Zbog slomljenih
rebara bila je svjesna svakog udaha.
Mogla je čuti roditelje kako tiho razgovaraju; mama je zatvarala
prijenosni hladnjak, sada pun srebrnastih riba. Tata je upalio brodski motor.
Pramac se podignuo i krenuli su kući.
Na njihovoj plaži čamac je zaškripao izašavši djelomice na šljunak i
pijesak, i proizveo zvuk sličan cvrčanju kobasice u tavi od lijevana željeza.
Leni je skočila u vodu do gležnja, zdravom rukom zgrabila je olinjalo uže i
povukla čamac skroz na obalu. Zavezala ga je za golemi naplavljeni balvan
koji je ležao na plaži i vratila se po vlažnu metalnu mrežu.
»Baš je lijep taj srebrni losos što ga je mama ulovila«, rekao je tata Leni.
»Mislim da je ona današnja pobjednica.«
Leni ga je ignorirala. Prebacila je preko ramena torbu s opremom i
krenula prema stubama, polako hodajući preko plaže.
Stigavši kući, odložila je svoje stvari i pošla k životinjama da provjeri
imaju li čiste vode. Nahranila je koze i piliće, razrahrila je kompost u bačvi, a
onda je počela donositi vodu s rijeke. Trebalo joj je duže samo s jednom
rukom. Ostala je vani koliko je god dugo mogla, ali naposljetku je morala ući
u kuću.
Mama je u kuhinji pripremala večeru. Pekla je u tavi svježe ulovljenog
lososa, prelivenog domaćim maslacem sa začinskim biljem; i još mahune
pržene u masnoći od pečenog losa i zelenu salatu s rajčicama.
Leni je postavila stol i sjela.
Tata se smjestio nasuprot njoj. Nije podignula pogled, ali čula je struganje
stolice po drvenom podu i škripanje kada je sjeo. Osjetila je poznatu
kombinaciju mirisa znoja, ribe i cigaretnog dima. »Mislio sam da bismo sutra
mogli otići do Medvjeđe uvale i ubrati borovnice. Znam koliko ih voliš.«

260
 Knjige.Club Books
Leni ga nije pogledala.
Mama je prišla k Leni držeći u ruci kositreni pladanj hrskavo pečene ribe,
sa sjajnim zelenim mahunama sa strane. Zastala je i spustila jelo na sredinu
stola pokraj stare kante za juhu, koja je služila kao vaza i bila puna cvijeća.
»Tvoje najdraže jelo«, mama se obratila Leni.
»Aha«, rekla je Leni.
»Prokletstvo, Leni«, rekao je otac. »Ne mogu više trpjeti to durenje.
Pobjegla si. Dečko je pao. Što je učinjeno, učinjeno je.«
Leni ga je ignorirala.
»Reci nešto.«
»Leni«, rekla je mama. »Molim te.«
Tata je odgurnuo stolicu od stola i izjurio iz kuće zalupivši vratima.
Mama se polako spustila na stolicu. Leni je vidjela koliko je majka
umorna, kako joj ruke drhte. »Moraš prestati s tim, Leni. To ga čini
razdražljivim.«
»Pa?«
»Leni... ti ćeš uskoro otići. On će te sada pustiti da odeš na koledž. Grozno
se osjeća zbog onoga što se dogodilo. Možemo ga nagovoriti da pristane.
Možeš otići. Baš kao što si htjela. Sve što moraš napraviti je...«
»Ne«, rekla je silovitije nego što je namjeravala. Vidjela je kako je taj uzvik
djelovao na mamu, kako se instinktivno trznula unatrag.
Leni je željela da joj bude stalo do toga što je preplašila majku, ali nije se
mogla usredotočiti na taj osjećaj. Mama je odabrala kopati i tražiti blago kroz
prljavštinu tatine bolesne, porozne ljubavi. Ali to nije bila Lenina odluka. Ne
više.
Znala je kako njezina šutnja djeluje na njega, kako ga ljuti. Svakim satom
u kojemu ona nije razgovarala s njim, postajao je sve nemirniji i razdraženiji.
Opasniji. Ali nju nije bilo briga.
»On te voli«, rekla je mama.
»Ha.«
»Pališ fitilj, Leni. Dobro to znaš.«
Leni nije mogla reći mami koliko je ljuta, nije joj mogla reći kako osjeća
da je sitni oštri zubi grickaju sve vrijeme i svaki put kada pogleda oca, razdiru
još jedan komadić nje. Ustala je od stola i otišla na tavan napisati pismo
Matthewu, nastojeći ne misliti o svojoj majci koja je ostala dolje sjediti posve
sama.

Dragi Matthew,

261
 Knjige.Club Books
trudim se ne izgubiti nadu, ali znaš kako mi je to uvijek bilo teško.
Hoću reći, teško mi je nadati se. Prošla su četiri dana otkad sam te
posljednji put vidjela. Čini mi se cijela vječnost.
Neobično je, sada kada je nada postala tako skliska i nepouzdana,
shvaćam da sam svih tih godina, dok sam kao dijete mislila da ne
vjerujem u nadu, zapravo živjela s njom. Mama me je neprestano
filala s »on se trudi«, a ja sam to gutala kao terijer. Svakoga sam
joj dana vjerovala. Kada bi mi se on nasmiješio ili mi dao pulover ili
me pitao kako sam provela dan, mislila sam: Vidiš? Stalo mu je. Čak i
kada sam vidjela kako ju je prvi put udario, ipak sam joj dopustila da
mi definira i određuje viđenje svijeta.
Sada je to sve nestalo.
Možda je on bolestan. Možda ga je Vijetnam slomio. A možda su
to sve samo izlike na raspolaganju muškarcu koji jednostavno trune
iznutra.
Više ne znam i koliko god se trudila, više ne marim za to.
Ne nadam se ničemu od njega. Jedina nada koju mogu zadržati
odnosi se na tebe. Na nas.
Još sam ovdje.

262
 Knjige.Club Books

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Sveučilište Aljaska, Anchorage.

Poštovani ravnatelju Upisne službe,

žalim što Vas moram obavijestiti da ovaj semestar neću moći

pohađati nastavu na Sveučilištu.
Nadam se - iako sumnjam - da će se moja situacija promijeniti
tijekom zimskog semestra.
Zauvijek sam vam zahvalna što ste me primili i nadam se da će
neki drugi sretni student moći zauzeti moje mjesto.
S poštovanjem,
Lenora Allbright

U rujnu hladni su vjetrovi urlali preko poluotoka. Tama je polako i

neumoljivo počela nadirati kao da osvaja zemlju. Do početka listopada,
onaj trenutak koji predstavlja jesen na Aljasci je već minuo. Svake večeri u
sedam sati Leni je sjedila uz radio, ton je bio namješten na najglasnije, statički
elektricitet je krčao, ali ona je čekala da čuje glas gospodina Walkera i vijesti
o Matthewu. Ali iz tjedna u tjedan nije bilo nikakva poboljšanja.
U studenom oborine su se pretvorile u snijeg, lagan poput mraza, kao da
najfinije guščje perje leprša iz bijela neba. Blatno tlo se zamrznulo, postalo
tvrdo kao granit, klizavo, ali uskoro je bijeli sloj sve prekrio, kao kakav novi
početak, kamuflaža ljepote nad svime što je ispod ležalo skriveno.
A Matthew još uvijek nije bio Matthew.
Jedne ledene večeri nakon prve ozbiljne oluje te zime, Leni je u mrklom
mraku završila svoje poslove i vratila se u kuću. Ušavši, ignorirala je roditelje
i stala pred peć i ispružila ruke da se ugrije. Oprezno je razgibavala prste
lijeve ruke. Cijela joj je ruka još bila slaba, nekako tuđa, ali bilo je pravo
olakšanje skinuti gips.
Okrenula se i vidjela svoj odraz u prozoru. Blijeda, upala lica s bradom
šiljastom kao vrh noža. Prilično je smršavjela nakon nesreće i rijetko se

263
 Knjige.Club Books
kupala. Tuga je sve poremetila - njezin apetit, želudac, san. Izgledala je loše.
Ispijeno i iscrpljeno. S podočnjacima.
Točno u 6:55 prišla je radiju i uključila ga.
Kroz zvučnik se začuo glas gospodina Walkera, postojan kao kočarica na
mirnome moru. »Poruka za Leni Allbright u Kanequ: Prebacit ćemo
Matthewa u ustanovu za dugotrajnu skrb u Homeru. Možeš ga posjetiti u
utorak popodne. Zove se Rehabilitacijski centar Peninsula.«
»Otići ću ga vidjeti«, rekla je Leni.
Tata je oštrio svoj ulu. Zastao je. »Hoćeš, vraga.«
Leni ga nije ni pogledala niti se lecnula. »Mama. Reci mu: Ako me želi
spriječiti, morat će me ustrijeliti.«
Leni je čula kako je majka naglo i oštro udahnula.
Prolazile su sekunde. Leni je osjetila očev bijes i nesigurnost. Mogla je
osjetiti bitku koja se vodila u njemu. Želio je eksplodirati, nametnuti svoju
volju, udariti nešto, ali ona je mislila ozbiljno i on je to znao.
Udario je lončić za kavu, koji je odletio sa stola. Promrmljao je nešto što
nije jasno razabrala. Zatim je opsovao, dignuo ruke u zrak i povukao se, sve u
jednom grčevitom pokretu. »Idi«, rekao je tata. »Idi i posjeti dečka, ali prvo
obavi svoje kućne poslove. A ti.« Okrenuo se mami, podignuo prst i upro ga u
njezine grudi. »Ona ide sama. Jesi čula?«
»Čula sam«, rekla je mama.

UTORAK JE NAPOKON stigao.

»Ernt«, rekla je mama poslije ručka. »Leni treba prijevoz do grada.«
»Reci joj da uzme stari snježni skuter, ne novi. I da se vrati do večere.«
Pogledao je Leni. »Ozbiljno ti kažem. Ne tjeraj me da te idem tražiti.« S kuke
na zidu strgnuo je metalne zamke za životinje, izašao i s treskom zatvorio
vrata.
Mama je pošla naprijed nesigurno se ogledavajući iza sebe. Utisnula je
Leni u ruku dva presavijena komada papira. »Pisma. Za Thelmu i Marge.«
Leni je uzela pisma i kimnula glavom.
»Ne budi glupa, Leni. Vrati se prije večere. Kapija bi se mogla zatvoriti u
svakom trenutku. Otvorena je samo zato što se on osjeća loše zbog onoga što
je učinio i trudi se biti dobar.«
»Kao da me je briga za to.«
»Mene je briga. A tebi bi trebalo biti stalo do mene.«
Leni je osjetila ubod svoje sebičnosti. »Da.«
Vani, Leni se nagnula da se odupre vjetru i pošla kroz dubok snijeg.

264
 Knjige.Club Books
Kada je nahranila životinje, popela se na snježni skuter i pokrenula ga.
U gradu se zaustavila pred ulazom na lučki dok i tamo je parkirala skuter.
Vodeni taksi ju je već čekao. Mama ga je naručila preko amaterskog radija.
More je bilo previše nemirno da bi išla njihovim čamcem.
Leni je prebacila ruksak preko ramena i uputila se niz sklisku, ledom
pokrivenu rampu doka.
Kapetan vodenog taksija joj je mahao. Leni je znala da joj neće naplatiti
vožnju. Bio je zaljubljen u mamin pekmez od brusnica. Ona bi svake godine
napravila dvadesetak staklenki samo za njega. Tako su domaći ljudi
poslovah: trampom.
Leni mu je pružila staklenku i popela se na brodić. Dok je sjedila straga
na klupi, zagledala se u grad smješten na štulama iznad mora i rekla sebi da
se danas neće ničemu nadati. Znala je u kakvom je stanju Matthew, čula je te
riječi toliko puta da su joj se urezale u svijest. Oštećenje mozga.
No ipak bi noću, nakon što bi napisala dnevno pismo Matthewu, često
usnula sanjajući nešto slično Trnoružici, mračno razdoblje koje može
prekinuti samo poljubac prave ljubavi. Mogla se udati za njega i nadati da će
ga njezina ljubav probuditi.
Četrdeset minuta poslije, nakon neugodne plovidbe preko zaljeva
Kachemak, vodeni taksi je pristao uz dok i Leni je iskočila.
Tog ledenog zimskog dana magla se vukla duž obalnog dijela Spita. Samo
je nekoliko domaćih ljudi bili vani po tom vremenu. Turista nije bilo. Većina
trgovina bila je zatvorena zbog završetka sezone.
Sišla je s ceste i počela se uspinjati uzbrdo u samo središte Homera. Rekli
su joj da ako dođe do kuće s ružičastim čamcem u dvorištu i koja je još
ukrašena kao za Dan nezavisnosti, onda je predaleko zašla u Wardell.
Centar za dugotrajnu skrb nalazio se na rubu grada, na jako zaraslom
zemljištu i sa šljunčanim parkiralištem.
Zaustavila se. Na telefonskom stupu je sjedio golemi bjeloglavi orao i
gledao je. U polumraku oči su mu bile jarke zlatne boje.
Prisilila se da krene dalje. Ušla je u zgradu, obratila se recepcionarki i
prateći njezine upute našla sobu na kraju hodnika.
Zastala je pred vratima, duboko udahnula i otvorila ih.
Gospodin Walker je stajao uz krevet. Okrenuo se kada je Leni ušla. Jako
se promijenio. Prepolovio se tijekom mjeseci; pulover i traperice visjeli su na
njemu. Pustio je i bradu, sada napola sijedu. »Bok, Leni.«
»Hej«, rekla je i brzo skrenula pogled prema krevetu.
Matthew je ležao svezan. Oko obrijane glave imao je neku napravu nalik
kavezu. Bila je ušarafljena vijcima; u izbušene rupe u glavi. Izgledao je mršav,

265
 Knjige.Club Books
žgoljav i star, kao očerupana ptica. Sada mu je prvi put vidjela lice, išarano
crvenim ožiljcima kao patentnim zatvaračima. Nagužvani nabor kože vukao
mu je jedno oko nadolje. Nos mu je bio spljošten.
Nepomično je ležao, otvorenih očiju, opuštenih usta. Trak sline padao mu
je s pune donje usne.
Leni je prišla krevetu i stala pokraj gospodina Walkera.
»Mislila sam da mu je bolje.«
»On jest bolje. Katkad bih se mogao zakleti da gleda ravno u mene.«
Leni se sagnula. »Hej, Matthew.«
Matthew je zastenjao, gotovo zarikao. Riječi koje nisu bile riječi, samo
roktanje i gunđanje nalik čovjekolikom majmunu. Leni se povukla. Zvučao je
ljutito.
Gospodin Walker je položio ruku na Matthewovu. »To je Leni, Matthew.
Poznaješ Leni.«
Matthew je vrisnuo. Bio je to zvuk koji je parao srce i koji ju je podsjetio
na životinju uhvaćenu u zamku. Desno oko mu je kolutalo u očnoj duplji.
»Dha....h.«
Leni ga je gledala u šoku. To nije bilo bolje. Ovo nije bio Matthew, ne ovo
stvorenje, ta ljuštura koja je vrištala i stenjala.
»Blaaaa...« Matthew je stenjao, a tijelo mu se napelo. Osjetio se strašan
smrad.
Gospodin Walker je uzeo Leni za ruku i poveo je van iz sobe.
»Susannah«, Tom je pozvao sestru. »Potrebno mu je promijeniti pelenu.«
Leni bi se bila srušila da je gospodin Walker nije pridržavao. Pošli su u
čekaonicu gdje su se nalazili aparati s toplim napitcima i spustio je u jednu
stolicu.
Sjeo je do nje. »Neka te ne zabrinjava njegovo vrištanje. Stalno to radi.
Liječnici kažu da je to samo tjelesna reakcija, ali ja mislim da je frustracija. On
je unutra... negdje. I trpi bol. Ubija me gledati ga takvoga, a ne mogu mu
pomoći.«
»Mogla bih se udati i brinuti se za njega«, rekla je Leni. U svojim snovima
upravo je to zamišljala, da se udala, da ga njeguje i da će ga njezina ljubav
vratiti.
»To su zaista lijepe riječi, Leni, i govore mi da Matthew voli pravu
djevojku, ali on možda nikada neće moći ustati iz kreveta ni reći Uzimam.«
»Ali ljudi se vjenčaju, ljudi koji su ozlijeđeni, koji ne mogu govoriti ili
znaju da umiru. Zar ne?«
»Ali ne s osamnaestogodišnjim djevojkama pred kojima je cijeli život.
Kako ti je mama? Čujem da je primila tvojega tatu natrag.«

266
 Knjige.Club Books
»Uvijek ga primi natrag. Oni su kao magneti.«
»Svi smo zabrinuti za vas dvije.«
»Da.« Leni je uzdahnula. Kao da je od brižnosti ikada što bilo bolje. Jedino
je mama mogla promijeniti njihovu situaciju, ali ona to nije htjela učiniti.
U tišini koja je zavladala nakon tog komentara na koji se nije imalo što
reći, gospodin Walker je iz džepa izvadio tanak paket zamotan u novine.
Crvenim flomasterom bilo je napisano: sretan rođendan, Leni. »Alyeska je
ovo našla u Matthewovoj sobi. Mislim da ti je to pripremio... prije.«
Ništa nije mogla reći, samo je uzdahnula. Ove godine su u svoj toj drami
svi zaboravili njezin rođendan. Uzela je dar i zagledala se u njega.
Sestra je izašla iz Matthewove sobe. Kroz otvorena vrata Leni ga je čula
kako vrišti. »Hoaaa... viii... nu...«
»Oštećen mu je mozak... loše je to, dijete moje. Neću ti lagati. Bilo mi je
žao čuti da si odlučila odustati od koledža.«
Spremila je poklon u džep zimske jakne. »Kako bih mogla ići? Trebali smo
ići zajedno.«
»On bi želio da ideš. Znaš da bi.«
»Mi više ne znamo što on želi. Zar ne?«
Ustala je i vratila se u Matthewovu sobu. Ležao je ukočeno, raširenih
prstiju na rukama. Zbog vijaka na glavi i ožiljaka na licu izgledao je kao
Frankenstein. Jednim zdravim okom zurio je tupo naprijed, ne u nju.
Nagnula se nad njega i uhvatila ga za ruku. Bila je teška kao u mrtvaca.
Poljubila mu je nadlanicu i rekla: »Volim te.«
Nije odgovorio.
»Ne idem nikamo«, obećala je promuklo. »Uvijek ću biti ovdje. To sam ja,
Matthew, sada se ja spuštam da tebe spasim. Kao što si ti učinio za mene.
Učinio si to, znaš? Spasio si me. Stojim ovdje, uz onoga koga volim. Nadam se
da me možeš čuti.«
Satima je ostala uz njega. Svako malo on bi vrisnuo i počeo se otimati.
Dvaput je plakao. Naposljetku su je zamolili da ode kako bi ga mogli okupati.
Tek je poslije shvatila, nakon što se ukrcala u vodeni taksi i dok je slušala
kako oplata brodića udara u krijeste valova, a voda je prska po licu, da se nije
oprostila od gospodina Walkera. Samo je prošla kroz hodnik i izašla iz
zgrade, pokraj čovjeka koji je stajao ispred šupe oblijepljene ljepljivom
trakom i plastičnom folijom, pokraj skupine djece koja su se igrala na
školskom dvorištu odjevena u arktički toplu odjeću, pokraj stare Indijanke
koja je šetala s dva haskija i patkom - vodeći ih sve na uzicama.
Mislila je da tuguje zbog Matthewa, da je isplakala sve suze, ali sada je
vidjela pustinju tuge koja se prostirala pred njom. To bi moglo potrajati

267
 Knjige.Club Books
zauvijek. Ljudsko tijelo je osamdeset posto voda; to je značilo da se ona
doslovno sastoji od suza.
Kad je u Kanequ izašla iz vodenog taksija, počelo je sniježiti. Grad kao da
je tiho zujao. Bio je to zvuk velikog generatora koji je proizvodio struju. U
sjaju uličnih svjetiljki gospodina Walkera snijeg je padao kao da netko
prosijava brašno. Jedva da je primijetila koliko je hladno dok je prilazila
Margeinoj trgovini mješovite robe.
Zvonce se oglasilo kada je ušla. Bilo je četiri i trideset, još je zapravo bio
dan, ali noć se brzo spuštala.
Velika Marge je na sebi imala antilop jaknu do bedara, s resicama na
rubovima, a ispod debelo podstavljene hlače. Kosa joj je bila nalik dječjem
crtežu koji je razrezan i zalijepljen joj na glavu. Mjestimice uopće nije imala
kose na mjestima gdje je previše revno odrezala pramen, vjerojatno zato što
nije imala ogledalo. »Leni! Kakvo lijepo iznenađenje«, rekla je glasom koji je
odjekivao poput roga za maglu i od kojega bi ptice usplahireno poletjele u
zrak. »Nedostaje mi moja dosad najbolja zaposlenica.«
Leni je u ženinim tamnim očima vidjela suosjećanje. Htjela joj je reći:
vidjela sam Matthewa, ali na svoj užas briznula je u plač.
Velika Marge je povela Leni do blagajne, gdje ju je posjela na starinski
otoman i dala joj papirnati rupčić.
»Upravo sam bila kod Matthewa«, rekla je Leni i nagnula se naprijed.
Velika Marge sjela je do nje. Otoman je bolno zaškripao. »Da, i ja sam
prošli tjedan bila u Anchorageu. Teško je to gledati. A ubija i Toma i Aly.
Koliko bola može jedna obitelj podnijeti?«
»Mislila sam da ustanova za skrb znači da mu je bolje. Mislila sam...«
Uzdahnula je. »Ne znam što sam mislila.«
»Prema onome što čujem, on nikada ni neće biti bolje. Jadan dečko.«
»Pokušao me je spasiti.«
Velika Marge je zašutjela na tren. U tišini Leni se pitala može ii uopće
jedna osoba nekako spasiti njezinu majku ili je to takva stvar koju morate
učiniti sami.
»Kako ti je mama? Još ne mogu vjerovati da je dopustila Erntu da se
vrati.«
»Da. Policija ne može ništa učiniti ako ona neće.« Leni nije znala što bi
više rekla. Znala je da je osobi kao što je Velika Marge nemoguće razumjeti
zašto žena poput Ćore ostaje s muškarcem kakav je Ernt. To je trebalo biti
jednostavno kao elementarna matematička jednadžba: on te udari x
slomljene kosti = ostavljaš ga.
»Tom i ja preklinjali smo tvoju majku da podnese tužbu. Mislim da se
previše boji.«
268
 Knjige.Club Books
»Ima tu i nešto više od straha.« Leni je još nešto htjela reći kad joj se
želudac zgrčio. Učinilo joj se da će povratiti. »Oprosti«, rekla je kada je
mučnina prošla. »U posljednje se vrijeme osjećam grozno. Mislim da mi je
fizički mučno od zabrinutosti.«
Velika Marge je dugo sjedila, a onda je ustala. »Pričekaj tu.« Ostavila je
Leni sjediti na otomanu, gdje je oprezno disala. Velika Marge je otišla do
polica u stražnjem dijelu trgovine i usput se sudarila s čeličnim zamkama za
životinje što su visjele na zidu.
Leni je opet proživljavala prizor kod Matthewa, čula je njegove krikove,
vidjela kako mu se oko okreće u duplji. Treba mu promijeniti pelene.
Njezina krivnja. Sve to.
Velika Marge se vratila, a gumene čizme su joj cvilile po piljevini kojom je
bio posut pod. »Bojim se da bi ti ovo možda moglo zatrebati. Uvijek imam
jednoga na zalihi.«
Leni je pogledala dlan Velike Marge koja joj je pružala duguljastu kutijicu.
I u tom trenu Lenin je život postao još gori.

U MRAKU RANE večeri Leni je izašla iz vanjskog zahoda i vraćala se u kuću.

Baršunasto plavo nebo bilo je prepuno zvijezda. Bila je to jedna od onih
blistavih vedrih noći na Aljasci, koje su se činile kao s nekog drugog planeta.
Mjesečina se reflektirala od snijega i cijeli je svijet sjajio.
Ušavši u kuću, spustila je zasun na vratima i stala pokraj niza obješenih
pernatih jakni, debelih pulovera i kišnih kabanica. Do nogu joj se nalazila
kutija s rukavicama i kapama. Nije se mogla pomaknuti, misliti niti što
osjećati.
Sve dosad, do ove sekunde, rekla bi da je plavo njezina najdraža boja.
(Glupa misao, ali eto, pala joj je na pamet.) Plavo. Boja jutra, predvečerja,
ledenjaka i rijeka, zaljeva Kachemak, majčinih očiju.
Sada joj je plava boja uništila život.
Nije znala što učiniti. Nije postojao dobar odgovor. Bila je dovoljno
pametna da to zna.
I dovoljno glupa da se nađe u ovoj situaciji.
»Leni?«
Čula je majčin glas, prepoznala zabrinutost, ali to nije bilo važno. Leni je
osjetila kako se između njih širi udaljenost. Pretpostavljala je da tako nastaje
promjena: u tišini neizgovorenih stvari i nepriznatih istina.
»Kako je Matthew?« pitala je mama. Prišla je k Leni, skinula joj jaknu,
objesila je i povela do kauča, ali nijedna od njih nije sjela.

269
 Knjige.Club Books
»On više nije on«, rekla je Leni. »Ne može misliti, govoriti ni hodati. Nije
me pogledao, samo je vrištao.«
»Ali nije paraliziran. To je dobro, zar ne?«
To je i Leni prije mislila. Ah kakva korist od toga što se možeš kretati, ako
ne možeš razmišljati, vidjeti ni govoriti? Možda bi bilo bolje da je umro tamo
dolje. Ljubaznije prema njemu.
Ali svijet nikada nije ljubazan, naročito ne prema djeci.
»Znam da misliš da je to kraj svijeta, ali još si mlada. Opet ćeš se zaljubiti
i... Što ti je to u ruci?«
Leni je ispružila ruku, rastvorila prste i pokazala tanku bočicu na dlanu.
Mama ju je uzela i proučavala. »Što je to?«
»To je test za trudnoću«, rekla je Leni. »Plavo znači da je pozitivan.«
Sjetila se niza odluka koje su je dovele do tog trenutka. Minimalan odmak
od deset stupnjeva bilo gdje duž puta i sve bi bilo drukčije. »To se sigurno
dogodilo one noći kada smo pobjegli. Ili prije? Kako znaš takvo što?«
»O, Leni«, rekla je mama.
Leni je sada bio najpotrebniji Matthew. Trebalo joj je da on bude on,
cjelovit. Onda će njih dvoje biti zajedno u ovome. Da je Matthew onaj stari
Matthew, vjenčali bi se i dobili dijete. Za Boga miloga, sada je 1978. godina;
možda se čak nisu ni morali vjenčati. Bitno je bilo da su mogli uspjeti. Bili bi
premladi za brak i koledž bi morao pričekati, ali to ne bi bilo tako tragično
kao što je sada.
Kako će ona proći kroz sve ovo bez njega?
Mama je rekla: »Danas više ne postupaju kao u mojoj mladosti kada su te
od srama poslali daleko od kuće, a časne sestre bi uzele tvoje dijete. Sada
možeš birati. Legalno je i...«
»Rodit ću Matthewovo dijete«, rekla je Leni. Do tog trenutka nije bila
svjesna da joj je sve to već prošlo kroz mozak i da je donijela odluku.
»Ne možeš sama podizati dijete. Ne ovdje.«
»Misliš s tatom«, rekla je Leni i napokon je to izašlo na svjetlo dana: stvar
zbog koje je ovo bilo još gore. Leni je nosila dijete jednog Walkera. Njezin će
otac eksplodirati kada sazna.
»Ne želim ga blizu tog djeteta«, rekla je Leni.
Mama je povukla Leni u naručje i čvrsto je zagrlila.
»Smislit ćemo nešto«, rekla je mama gladeći je po kosi. Leni je osjetila da
majka plače i zbog toga se osjećala još gore.
»Što je ovo?« rekao je tata, a glas mu je odjeknuo kroz prostoriju.
Mama je odskočila unatrag s izrazom krivnje na licu. Obrazi su joj sjali od
suza, smiješak joj je bio nesiguran. »Ernt!« rekla je. »Vratio si se.«
270
 Knjige.Club Books
Leni je gurnula bočicu testa za trudnoću u džep.
Tata je stajao kraj vrata, povlačio patentni zatvarač skidajući podstavljeni
kombinezon. »Kako je mali? Još uvijek biljka?«
Leni nikada nije osjetila takvu mržnju. Odgurnula je mamu, prišla njemu
i vidjela kako se iznenadio kada mu se približila i rekla: »Trudna sam.«
Nije vidjela približavanje udarca. Jedne minute je stajala, gledala oca, a
sljedeće ju je njegova šaka udarila tako jako u bradu da je okusila krv. Glava
joj se trznula unatrag, zateturala je, izgubila ravnotežu, udarila u jedan kraj
stola i pala na pod. Dok je padala, neobično, ali pomislila je: Stvarno je brz.
»Ernt, ne!« vrisnula je mama.
Tata je otkopčao remen, izvukao ga iz hlača i jurnuo prema Leni.
Pokušala je ustati, ali u glavi joj je zvonilo i vrtjelo joj se. Nije mogla ni
jasno vidjeti.
Prvi udarac kopče remena zahvatio ju je preko obraza i razderao kožu.
Leni je vrisnula i pokušala se odmaknuti.
Ponovno ju je udario.
Mama se bacila na tatu, grebući mu rukama lice. Odgurnuo ju je i opet se
okrenuo prema Leni.
Jednim ju je trzajem podignuo na noge i nadlanicom je udario preko lica.
Čula je kako joj puca hrskavica. Krv joj je jurnula na nos. Zateturala je
natraške, instinktivno štiteći trbuh dok je padala na koljena.
Pucanj. Iz puške. Leni je čula glasno kraaak i osjetila miris baruta. Razbilo
se staklo.
Tata je samo stajao, široko razmaknutih nogu i s još stisnutom šakom. Na
trenutak se ništa nije dogodilo; nitko se nije micao. Onda je zateturao
naprijed, prema Leni. Krv mu je navirala iz rane na grudima i natapala
košulju. Izgledao je zbunjen, iznenađen. »Cora?«
Mama je stajala iza njega i dalje držeći pušku uperenu u njega. »Ne Leni«,
rekla je čvrstim glasom. »Ne moju Leni.«
Opet je pucala u njega.

271
 Knjige.Club Books

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

M rtav je«, rekla je Leni. U to nije bilo ni najmanje sumnje. Puška koju je
mama izabrala ubila bi i odraslog mužjaka losa.
Leni je shvatila da kleči u lokvi krvi. Komadići kosti i hrskavice izgledah
su poput ličinki. Kroz razbijen prozor u sobu je prodirao ledeni zrak.
Mama je spustila pušku. Primaknula se tati, razrogačenih očiju i drhtavih
usana. Nervozno se češkala po grlu i na bijeloj koži ostavljala crvene tragove.
Kao da je od drveta, Leni se uspravila i stala na noge, a onda otišla u
kuhinju. Trebala je misliti: Dobro smo, više ga nema, ali nije osjećala ništa, čak
ni olakšanje.
Lice ju je toliko boljelo da joj je postalo mučno. Želudac joj se dizao od
okusa krvi, a sa svakim udahom u nosu joj je zviždalo. Uzela je mokru krpu,
pritisnula je na lice i obrisala krv.
Kako je mama stalno iznova izdržavala taj bol?
Isprala je krpu, iscijedila ružičastu vodu, ponovno je namočila i vratila se
u dnevnu sobu. Tamo je smrdjelo na dim puške i krv.
Mama je kleknula na pod. Povukla je tatu na krilo i njihala se s njim
naprijed-natrag, plačući. Krvi je bilo posvuda: na njezinim rukama i
koljenima. Razmazala ju je i preko svojih očiju.
»Mama?« Leni se sagnula i dotaknula majčino rame.
Majka je podignula pogled i omamljeno je treptala. »Nisam znala kako bih
ga drukčije zaustavila.«
»Sto da radimo?« pitala je Leni.
»Idi uključi radio. Pozovi policiju«, rekla je mama beživotnim glasom.
Policija. Napokon. Nakon svih tih godina, one će dobiti pomoć. »Bit ćemo
mi OK, mama. Vidjet ćeš.«
»Ne, nećemo, Leni.«
Leni je obrisala krv s majčina lica, baš kao što je već mnogo puta prije
činila. Mama se nije ni trznula. »Što hoćeš time reći?«
»Oni će to nazvati ubojstvom.«

272
 Knjige.Club Books
»Ubojstvom? Ali tukao nas je. Spasila si mi život.«
»Pucala sam mu u leđa, Leni. Dvaput. Porota i odvjetnici ne vole kad ljudi
budu upucani s leđa. Ali to je u redu. Nije me briga.« Odmaknula je kosu s lica
i ostavila krvave tragove. »Idi i ispričaj sve Velikoj Marge. Ona je odvjetnica
ili je barem bila. Ona će znati što treba učiniti.« Mama je zvučala drogirano;
govor joj je bio usporen. »Imat ćeš svoj novi početak. Podignut ćeš
svoje dijete ovdje, na Aljasci, među prijateljima. Tom će ti biti poput oca.
Znam to. A Velika Marge te obožava. Možda ćeš čak i otići na koledž.«
Pogledala je Leni. »Vrijedilo je. Želim da to znaš. Učinila bih to ponovno za
tebe.«
»Čekaj. Zar govoriš o tome kako ćeš me ostaviti? O zatvoru?«
»Samo idi po Veliku Marge.«
»Nećeš ići u zatvor zato što si ubila čovjeka za kojega su svi u gradu znali
da je nasilan.«
»Nije me briga. Ti si sada na sigurnom. Jedino je to važno.«
»Što ako ga se otarasimo?«
Mama je zatreptala. »Otarasimo?«
»Mogle bismo sve urediti kao da se ovo nikada nije dogodilo .« Leni je bila
na nogama. Da. To je bio odgovor. Njih će dvije smisliti način kako da izbrišu
sve što je učinjeno. Onda bi mogle ostati ovdje, ona i mama, živjeti među
svojim prijateljima, na ovom mjestu koje su zavoljele. Svi će voljeti njezino
dijete, a kada Matthew napokon bude bolje, Leni će ga još čekati.
»To nije tako jednostavno kako zvuči, Leni«, rekla je mama.
»Ovo je Aljaska. Ništa nije jednostavno, ali mi smo čvrste, a ako odeš u
zatvor, ostat ću sama. S djetetom koje ću morati odgajati. Ne mogu to bez
tebe. Trebam te, mama.«
Mama je pričekala jedan trenutak prije nego što je rekla: »Morale bismo
sakriti tijelo, pobrinuti se da ga nitko nikada ne pronađe. Zemlja je previše
zamrznuta da bismo ga pokopale.«
»Točno .«
»Ali Leni«, rekla je bezbojnim glasom. »To o čemu govoriš još je jedan
zločin.«
»Da dopustim da tebe nazovu ubojicom? To bi bio zločin. Misliš da ću tvoj
život prepustiti zakonu? Zakonu? Rekla si mi da zakon ne štiti zlostavljane
žene i imala si pravo. On je izašao iz zatvora za nekoliko dana. Kada je zakon
ikada tebe zaštitio od njega? Ne. Ne.«
»Jesi li sigurna, Leni? To znači da ćeš morati živjeti s tim.«
»Ja mogu živjeti s tim. Sigurna sam.«

273
 Knjige.Club Books
Mama je nakratko razmišljala, zatim se izvukla ispod tatina mlitavog
krvavog tijela i ustala. Otišla je u svoju sobu i brzo se vratila odjevena u
debele podstavljene hlače i dolčevitu. Svoju okrvavljenu odjeću bacila je na
hrpu pokraj tatina tijela. »Vratit ću se što prije budem mogla. Ne otvaraj vrata
nikome osim meni.«
»Što to znači?«
»Prvi korak jest riješiti se tijela.«
»I ti misliš da ću sjediti ovdje dok ti to radiš?«
»Ja sam ga ubila. Ja ću to učiniti.«
»A ja ću ti pomoći da sve prikriješ.«
»Nemamo vremena za svađu.«
»Upravo tako.« Leni je svukla sa sebe krvavu odjeću. Za par trenutaka i
ona je navukla debelo podstavljene hlače, pernatu jaknu i čizme i bila
spremna za polazak.
»Uzmi njegove zamke«, rekla je mama i izašla iz kuće.
Leni je skupila teške zamke s kuka na zidu i odnijela ih van. Mama je već
prikvačila velike crvene plastične sanjke za snježni skuter. Njima se tata
služio kada je dovozio drva. Na njih se moglo utovariti dva velika prijenosna
hladnjaka, mnogo nacijepanog drva i tijelo ubijenog losa.
»Spusti zamke na sanjke. Onda donesi motornu pilu i veliko svrdlo.«
Kada se Leni vratila s alatom, mama je rekla: »Jesi li spremna za sljedeći
dio?«
Leni je kimnula.
»Otiđimo po njega.«
Trebalo im je trideset minuta da dovuku tatino beživotno tijelo iz kuće,
preko snijegom prekrivenog trijema, a onda još deset minuta da ga namjeste
na sanjke. U snijegu je ostao krvavi trag, ali za jedan sat će nestati jer sada je
već jako sniježilo. U proljeće će kiše sve to isprati. Mama je pokrila tatu
ceradom i zavezala ga na sanjke čvrstim užetima.
»Dobro je.«
Leni i mama su se pogledale. U tom je pogledu bila svijest o tome da će ih
taj čin, ta njihova odluka, promijeniti zauvijek. Bez ijedne riječi mama je
pružila Leni priliku da se predomisli.
Leni je ostala čvrsta. Bila je sva u ovome. One će se riješiti tijela, očistiti
kuću i svima reći da ih je ostavio, da je zacijelo tijekom lova propao kroz led
ili se izgubio negdje u snijegu. Nitko neće propitivati ni mariti. Svi su znali da
ovdje na sjeveru postoji tisuću načina da čovjek nestane.
Leni i mama će napokon - napokon - živjeti bez straha.
»Dobro onda.«
274
 Knjige.Club Books
Mama je povukla kabel za paljenje snježnog skutera, zauzela mjesto na
sjedalu za dvije osobe i uhvatila ručicu gasa. Namjestila je masku od
neoprena na izudarano, otečeno lice i oprezno je stavila kacigu. Leni je učinila
isto. »Bit će nam vraški hladno«, viknula je mama da nadglasa brujanje
motora. »Idemo gore na planinu.«
Leni je sjela na sjedalo i obavila ruke oko majčina struka.
Mama je dodala gas i krenule su kroz djevičanski snijeg i otvorenu kapiju.
Skrenule su desno na glavnu cestu pa zatim lijevo na cestu koja je vodila gore
u stari rudnik kroma. Sada je već pala noć, a hladan vjetar nosio je snijeg. Put
im je osvjetljavao žuti trak prednjeg svjetla skutera.
Po ovakvu vremenu nisu se morale brinuti da će ih tko vidjeti. Više od dva
sata mama ih je vozila visoko u planinu. Na mjestima dubokoga snijega
smanjivala bi gas. Išle su uzbrdo, niz doline, preko smrznutih rijeka,
zaobilazile su litice i stijene što su se dizale uvis. Mama je vozila tako polako
da su jedva bile brže od hodanja; sada im brzina nije bila cilj. Nego da budu
nevidljive. A sanjke se nisu smjele prevrnuti.
Naposljetku su došle do malog jezera visoko u planini, okruženog
visokim stablima i klisurama. Negdje tijekom posljednjeg sata snijeg je
prestao padati, a oblaci su se razišli i razotkrili baršunasto plavo nebo puno
zvijezda. Izašao je i mjesec kao da želi gledati dvije žene usred sveg tog
snijega i leda i žalovati zbog njihovih odluka. Pun i jasan sjao je nad njima,
svjetlost mu se odražavala na snijegu i kao da se dizala prema nebu. Njegov
blistav odsjaj osvjetljavao je snijegom obavijeni krajolik.
U iznenadnoj vedrini noći sada ih se moglo jasno vidjeti, dvije žene na
snježnom skuteru u blistavom srebrno-bijelom svijetu s mrtvim tijelom na
sanjkama.
Na obali zamrznutog jezera mama je smanjila brzinu i vozilo je zadrhtalo
i usporilo. U cijelom kraju čulo se samo zujanje motora poput kakvog velikog
insekta. Zagušilo je oštro Lenino disanje kroz masku od neoprena i kacigu.
Je li jezero bilo potpuno zamrznuto? To nikako nisu mogle sa sigurnošću
znati. Trebalo je biti na ovoj visini, ali ipak je još bilo rano. Nije bila ni sredina
zime. Na ravnoj površini zamrznutog jezera snijeg je blistao na mjesečini.
Leni je pojačala stisak oko majke.
Mama je smanjila gas i nastavila centimetar po centimetar. U tom mraku
bile su kao astronauti, kretale su se kroz neobičan, nevjerojatno osvijetljen
svijet, kao u najdubljim prostranstvima svemira, dok je posvuda oko njih
pucketao led. Na sredini jezera mama je ugasila motor. Snježni skuter lagano
se zaustavio. Mama je sišla s vozila. Zvuk pucketanja bio je glasan,
neprekinut, ali ne od one vrste koji bi strašio. To je samo led disao, protezao
se; nije pucao.

275
 Knjige.Club Books
Mama je skinula kacigu, objesila je na ručku skutera i skinula masku s
lica. Dah joj se ledio u vlažnim oblačićima. Leni je svoju kacigu odložila na
sjedalo od skaja, oblijepljeno ljepljivom vrpcom.
Na srebrno-plavo-bijeloj mjesečini ledeni kristalići iskrili su se na
površini snijega poput sitnih dragulja.
Tišina.
Samo njihovo disanje.
Zajedno su povukle tatino tijelo sa sanjki. Leni je priručnom lopatom za
hitne slučajeve raščistila malo snijega. Kada je došla do staklene srebrne
površine leda, odložila je lopatu i uzela svrdlo i motornu pilu. Mama je u ledu
svrdlom izbušila rupu od dvadeset centimetara. Navrla je mutna voda i
izdignula okrugli disk leda.
Leni je skinula masku i gurnula je u džep, a onda je uzela motornu pilu,
koja je ovdje vani bila bolno bučna.
Usmjerila je oštricu nadolje, gurnula ju u rupu i počela dugačak, naporan
proces u kojemu je od rupe napravila veliki četvrtasti otvor u ledu.
Kada je završila, sva je bila u znoju. Mama je na led bacila zamke za
životinje. Zazvečale su u padu.
Zatim se vratila po tatu. Uhvatila mu je hladne bijele ruke i odvukla ga do
rupe i namjestila uz rub.
Tijelo mu je bilo ukočeno i mirno, a lice bijelo i tvrdo kao izrezbareno iz
životinjske kljove.
Leni je prvi put doista razmislila o tome što njih dvije rade. I o onome
lošemu što su već učinile. Odsada će morati živjeti sa spoznajom da su bile
sposobne za ovo, za sve učinjeno. Pucanje, prenošenje mrtvaca, prikrivanje
zločina. Iako su ga dosad cijeli život branile i opravdavale, gledale u stranu,
glumile da je sve u redu, ovo je bilo drukčije. Sada su bile zločinke i tajna koju
je Leni morala štititi bila je njezina vlastita.
Dobra bi se osoba osjećala posramljeno. Umjesto toga, ona je bila ljutita.
Mogla bi zavijati od bijesa.
Da su samo otišle od njega prije mnogo godina ili pozvale policiju, tražile
pomoć. Bilo kakva mala izmjena kursa s mamine strane mogla ih je odvesti u
budućnost u kojoj na ledu između njih sada ne bi ležao mrtvac.
Mama je razdvojila zamke i silom otvorila crne čeljusti. U jednu je gurnula
tatinu podlakticu. Zamka se zatvorila, cap, i slomila kost. Mama je
problijedjela i činilo se da će joj pozliti. Zamke su slomile obje tatine noge -
ca-ap - i postale utezi.
Nad njima se pojavila polarna svjetlost i poput vodopada spuštala se u
zavijucima žute, zelene, crvene i ljubičaste. Nemoguće, čarobne boje;
svjetlost se prostirala nebom poput svilenih zavjesa, poput žutih velova,
276
 Knjige.Club Books
neonski zelenih, šokantno ružičastih. Mjesec je bio užareno svijetao i kao da
je sve to gledao.
Leni se zagledala u oca. Vidjela je čovjeka koji se koristio šakama u
svojemu bijesu, vidjela je krv na njegovim rukama i podao izraz njegovih
usana i lica. Ali vidjela je i jednog drugog čovjeka, onoga kojega je zamislila s
fotografija i u svojoj potrebi, onoga koji ih je volio onoliko koliko je mogao,
jer mu je rat uništio sposobnost za ljubav. Leni je pomislila da će je on možda
proganjati kao sablast. Ne samo on, već i sama pomisao na njega, tužna i
zastrašujuća istina da istovremeno možete voljeti i mrziti istu osobu, da
možete osjećati dubok i trajan gubitak i sram zbog vlastite slabosti, a ipak
vam je drago što je ta strašna stvar učinjena.
Mama se spustila na koljena pokraj njega i nagnula nad tijelo. »Voljele
smo te.«
Pogledala je Leni, želeći - možda trebajući - da Leni kaže isto, da učini ono
što je Leni uvijek činila. Kao dva zrna graška u mahuni.
Sada je to bilo među njima, godine vikanja i udaraca, godine straha... i
osmijeha i smijeha, tata kad kaže: hej, Riđušo i kada moli da mu oproste.
»Zbogom, tata«, bilo je sve što je Leni uspjela reći. Možda s vremenom
ovo neće biti njezino posljednje sjećanje na njega; možda će se s vremenom
sjećati kako ju je držao za ruku ili je podigao na ramena dok su šetali uz more.
Mama ga je gurnula preko ruba leda, zamke su zazvečale i pao je u rupu.
Tijelo je potonulo, a glava se trznula unatrag.
Njegovo ih je lice gledalo odozdo, kratkotrajna slika: u hladnoj crnoj vodi
na mjesečini se bijelio oval lica, smrznuti brkovi i brada. Polako, vrlo polako
je tonuo i nestao u dubini.
Sutra već neće od njega biti ni traga. Led će se zatvoriti prije nego što itko
stigne ovamo. A teške zamke će mu odvući tijelo na dno jezera. S vremenom
voda će ga rastvoriti i ostat će samo kosti. No kosti bi mogle biti izbačene na
obalu, ali vjerojatno je da će ih grabežljivci naći prije službenih vlasti. A tada
više nitko neće ni tražiti. Na Aljasci od tisuću ljudi pet ih nestane svake
godine, jednostavno se izgube. To je poznata činjenica. Ljudi padnu u
procijepe, izgube se na planinskim stazama, utope u naglo nadošloj plimi.
Aljaska. Bespuće samoće.
»Znaš što smo sada postale«, rekla je mama.
Leni je stajala pokraj nje i zamišljala očevo blijedo ukočeno tijelo koje
zamke vuku dolje u mrak. Mrak, ono što je najviše mrzio. »Preživjele«, rekla
je Leni. Bila je svjesna ironije. Ali to je bilo ono što je tata želio za njih.
Da mogu preživjeti.

277
 Knjige.Club Books

LENI JE U MISLIMA neprekidno sve opet proživljavala, vidjela je očevo lice u

onom posljednjem trenutku prije nego što ga je crna voda povukla u svoje
dubine. Ta će je slika progoniti ostatak života.
Kada su se naposljetku vratile kući, iscrpljene i promrzle do kostiju, Leni
i mama morale su izvana donijeti drva da zapale vatru u peći. Leni je svoje
rukavice bacila u plamen. Onda su stale pred vatru, drhtave ruke ispružile su
prema toplini i stajale... koliko dugo?
Tko bi znao? Vrijeme je izgubilo smisao.
Leni je tupo zurila u pod. Pokraj stopala joj je bio komadić kosti, drugi na
niskom stoliću za kavu. Trebat će im cijela noć da to očiste, ali bojala se da će
krv, čak i kada je svu isperu, opet odnekud početi izbijati, navirati u
mjehurićima iz drveta kao u kakvom hororu. Ah morale su početi.
»Moramo očistiti kuću. Reći ćemo da je nestao«, rekla je Leni.
Mama se namrštila i zabrinuto je grizla donju usnu. »Idi po Veliku Marge.
Reci joj što sam učinila.« Mama je pogledala Leni. »Čuješ li me? Reci joj što
sam ja učinila.«
Leni je kimnula i ostavila mamu da sama započne s čišćenjem.
Vani je opet lagano sniježilo, svijet je postao mračniji, nebo prekriveno
slojevima oblaka. Leni se probijala kroz snijeg do skutera i popela. Pahuljice
su bile poput prozračnog guščjeg paperja i svako malo mijenjale smjer ovisno
o vjetru. Došavši do ulaza na imanje Velike Marge, Leni je skrenula desno,
zašla među gusto drveće i vozila vijugajućim puteljkom prateći tragove guma
u snijegu.
Napokon je došla na čistinu; mali ovalni prostor okružen visokim bijelim
stablima. Dom Velike Marge bila je jurta napravljena od drva i platna. Kao i
svi doseljenici Velika Marge je sve držala i čuvala na imanju, tako da joj je
dvorište bilo puno gomila otpada prekrivenih snijegom.
Leni se parkirala ispred jurte i sišla s vozila. Znala je da ne mora vikati i
javiti da je stigla. Prednje svjetlo i zvuk motora snježnog skutera već su je
najavili.
I doista, minutu poslije otvorila su se vrata na jurti. Izašla je Velika Marge
omotana u vunenu deku kao u golemi plašt. Zakrilila je rukom oči da se zaštiti
od snijega. »Leni? Jesi li to ti?«
»Ja sam.«
»Uđi. Uđi«, rekla je Velika Marge i velikodušno zamahnuta jednom rukom
u znak dobrodošlice.
Leni je požurila uza stube i ušla.

278
 Knjige.Club Books
Jurta je iznutra bila veća nego što se činila izvana i besprijekorno čista.
Lanterne su davale blago žućkasto svjetlo, a iz peći se širila toplina. Dim je
izlazio kroz metalnu cijev što je virila kroz pažljivo konstruiran otvor na
platnenoj kruni jurte.
Zidovi su bili napravljeni od tankih drvenih traka složenih u
isprepletenom uzorku, a iza njih je platno zategnuto poput raskošne široke
podsuknje. Kupolasti strop je imao grede kao potpornje. Kuhinja je bila
normalne veličine, iznad nje u prostoru ispod stropa nalazila se spavaća soba,
i iz tog se prostora moglo gledati dolje u dnevni boravak. Sada, zimi, sve je
bilo udobno i skladno. Ljeti su prozori na platnu bili otvoreni pomoću
patentnih zatvarača razotkrivajući plastične zaslone kroz koje je ulazilo
dnevno svjetlo. Vjetar se zalijetao i udarao po platnu šatora.
Velika Marge je bacila jedan pogled na Lenino izudarano lice i spljošten
nos, na sasušenu krv na obrazima, i rekla: »Kurvin sin.« Povukla je Leni u
topao zagrljaj i držala je neko vrijeme uza se.
»Večeras je bilo gadno«, rekla je Leni naposljetku i odmaknula se. Drhtala
je. Možda joj je napokon sve prodrlo u svijest. Ubile su ga, slomile mu kosti,
bacile ga u vodu...
»Je li Cora...«
»Mrtav je«, rekla je Leni tiho.
»Hvala Bogu«, rekla je Velika Marge.
»Mama...«
»Nemoj mi ništa govoriti. Gdje je on?«
»Nema ga više.«
»A Cora?«
»Kod kuće. Rekla je da ćeš nam pomoći. Mislim da nam sada stvarno treba
pomoć, znaš, da očistimo sve. Ali ne želim te dovoditi u nepriliku.«
»Ne brini se za mene. Idi kući. Dolazim za deset minuta.«
Velika Marge se već presvlačila kada je Leni izlazila iz jurte.
Vrativši se kući, zatekla je mamu kako stoji podalje od. lokve krvi i zuri u
nju. Lice joj je bilo izobličeno od suza. Grizla je napukli nokat na palcu.
»Mama?« rekla je Leni bojeći se dotaknuti je.
»Hoće li nam ona pomoći?«
Prije nego što je Leni stigla odgovoriti, ugledala je trak svjetla što je pao
preko prozora i obasjao mamu u punom sjaju. Leni je u bolnom olakšanju
vidjela majčinu tugu i kajanje.
Velika Marge je otvorila vrata i ušla. Odjevena u debelo podstavljeni
kombinezon, svoju vučju šubaru i visoke mekane čizme od sobova krzna,

279
 Knjige.Club Books
brzo je pogledom obuhvatila prostoriju i primijetila zgrušanu i svijetlu krv,
komadiće kosti.
Prišla je mami i nježno je primila za rame.
»Nasrnuo je na Leni«, rekla je mama. »Morala sam pucati u njega. Ali...
pucala sam mu u leđa, Marge. Dvaput. Nije bio naoružan. Znaš što to znači.«
Velika Marge je uzdahnula. »Da. Nije ih briga što muškarac radi ni koliko
si preplašena.«
»Uz pomoć utega bacile smo ga u jezero, ali... znaš kako stvari budu
pronađene na Aljasci. Sve moguće stvari navru iz zemlje tijekom proljetnog
otapanja.«
Velika Marge je kimnula glavom.
»Neće ga nikada naći«, rekla je Leni. »Reći ćemo da je pobjegao.«
Velika Marge je rekla: »Leni idi gore na tavan i spakiraj si malu torbu.
Samo ono što ti treba za prenoćiti.«
»Mogu pomoći oko čišćenja«, rekla je Leni.
»Idi«, rekla je strogo Velika Marge.
Leni se popela na tavan. Dolje je čula mamu i Veliku Marge kako tiho
razgovaraju.
Odabrala je knjigu poezije Roberta Servicea, koju će za tu noć ponijeti sa
sobom. Također je uzela fotografski album koji joj je Matthew dao i koji je
sada bio pun njezinih omiljenih slika.
Gurnula ih je na dno ruksaka, zajedno sa svojim voljenim fotoaparatom,
a onda sve pokrila s nekoliko komada odjeće i spustila se u prizemlje.
Mama je na nogama imala tatine čizme za snijeg dok je hodala kroz lokve
krvi i ostavljala tragove sve do vrata. Prišla je prozoru i pritisnula krvavu
ruku na staklo.
»Sto to radiš?« upitala je Leni.
»Osiguravam se da policija može otkriti da su tvoja mama i tata bili
ovdje«, odgovorila je Velika Marge.
Mama je izula tatine čizme, navukla svoje i ostavila još tragova u krvi.
Onda je uzela jednu svoju košulju, razderala ju je i bacila na pod.
»Ah«, rekla je Leni.
»Ovako će znati da je ovo mjesto zločina«, rekla je Velika Marge.
»Ali sve ćemo ovo očistiti«, rekla je Leni.
»Nećemo, djevojčice. Moramo nestati«, rekla je mama. »Odmah. Ove
noći.«
»Čekaj«, rekla je Leni. »Reći ćemo da nas je ostavio. Hoće li ljudi to
povjerovati?«

280
 Knjige.Club Books
Velika Marge i mama su se pogledale.
»Na Aljasci ljudi svako malo nestanu«, rekla je Leni, a glas joj je postao
piskav.
»Mislila sam da razumiješ«, rekla je mama. »Nakon ovoga ne možemo
više ostati na Aljasci.«
»Što?«
»Ne možemo ostati«, rekla je mama. Nježno, ali odlučno. »Velika Marge
se slaže. Čak kad bismo mogle tvrditi da je sve bilo u samoobrani, sada više
ne možemo. Zataškale smo zločin.«
»Dokaz o namjeri«, rekla je Velika Marge. »Ne postoji obrana za
pretučene žene koje ubiju svoje muževe. Nema sumnje da bi trebala
postojati. Mogle biste dobiti dobrog branitelja i sve bi moglo dobro proći.
Možda bi vas oslobodili krivnje - bude li porota smatrala opravdanim
ubojstvo kao odgovor na nasilništvo - ali zar doista želite toliko riskirati?
Zakon nije dobar prema žrtvama obiteljskog nasilja.«
Mama je kimnula. »Marge će ostaviti kamionet negdje parkiran, a krv će
razmazati po cijeloj kabini. Za nekoliko dana prijavit će da smo nestale i
povesti policiju do naše kuće. Oni će, nadamo se, zaključiti da nas je obje ubio
i negdje se sakrio. Marge i Tom reći će policiji da je oduvijek bio nasilan.«
»Tvoji mama i tata imaju istu krvnu grupu«, rekla je Velika Marge. »Ne
postoji siguran test kojim bi se ustanovilo čija je to krv. Barem mislim da ne
postoji.«
»Ja želim reći da je on pobjegao«, rekla je Leni tvrdoglavo. »Ozbiljno to
mislim, mama. Molim te. Matthew je ovdje.«
»Iako živimo ovdje u divljini i izvan sustava, policija će istraživati
nestanak lokalnog stanovnika, Leni«, rekla je Velika Marge.
»Sjećaš se kako smo svi zajedno tražili Genevu Walker? Prvo mjesto kamo
će doći pogledati je ova kuća. A što ćeš reći, zašto je propucan prozor?
Poznajem Curta Warda. On je policajac koji se slijepo drži pravilnika. Mogao
bi dovesti psa ili pozvati istražitelja iz Anchoragea. Bez obzira na to koliko
bismo dobro počistile, ovdje bi ostali dokazi. Komadić ljudske kosti. Nešto po
čemu bi identificirali tvojega oca. A ako to nađu, obje će vas uhititi zbog
ubojstva.«
Mama je prišla Leni. »Žao mi je, djevojčice, ali ti si ovo htjela. Bila sam
spremna sama preuzeti odgovornost, ali nisi mi dopustila. Sada smo zajedno
u tome.«
Leni se osjećala kao da s velike visine pada kroz zrak. U svojoj naivnosti
mislila je da mogu učiniti tu strašnu stvar i ne platiti nikakvu cijenu, osim
sjene na njihovim dušama, osim sjećanja i noćnih mora.

281
 Knjige.Club Books
Ali Leni će platiti svime što je voljela. Morala se odreći Matthewa. Kaneqa.
Aljaske.
»Leni, sada više ne možemo birati.«
»Kada smo uopće mogle?« odgovorila je Leni.
Htjela je vrištati i plakati, htjela je biti dijete kakvo joj se činilo da nikada
nije bila, ali ako su je djetinjstvo i njezina obitelj ičemu naučili, onda je to bilo
kako preživjeti.
Mama je imala pravo. Nikako nisu mogle očistiti svu krv. A psi i policija
će nanjušiti zločin. Što ako je tata sutra imao zakazan neki sastanak za koji
nisu znale pa netko nazove policiju i prijavi njegov nestanak prije nego što bi
one bile spremne? Što ako njegovo tijelo isklizne iz okova zamki, dopluta do
obale kada se jezero otopi i neki lovac ga nađe?
Kao i uvijek Leni je morala misliti na ljude koje je voljela.
Mama je primala sve udarce da zaštiti Leni, a onda je i ubila tatu kako bi
je spasila. Nije mogla sada ostaviti mamu samu, dok je u bijegu; a Leni nije
mogla ni sama odgojiti dijete. Obuzela ju je tuga, gušio ju je osjećaj da je
upravo istrčala maraton, a našla se na istom mjestu.
U najmanju ruku njih će dvije biti zajedno, kao i uvijek. A dijete će imati
bolje prilike u životu.
»U redu.« Okrenula se k Velikoj Marge. »Što moramo napraviti?«
Sljedeći sat provele su dotjerujući sitne detalje: parkirale su kamionet uz
cestu, a preko kvake vrata razmazale su krv. Ispreturale su namještaj,
ostavile praznu bocu viskija, a Velika Marge je ispucala dva hica u trupce
zidova. Vrata kuće ostavile su otvorena kako bi životinje mogle ući i još više
uništiti dokaze.
»Jesi li spremna?« upitala je mama naposljetku.
Leni je htjela reći: Ne. Nisam spremna. Pripadam ovamo. Ali bilo je
prekasno spašavati ono vrijeme Prije. Smrknuto je kimnula glavom.
Velika Marge ih je obje čvrsto zagrlila, poljubila im obraze mokre od suza
i zaželjela im dobar život. »Prijavit ću vaš nestanak«, šapnula je u Lenino uho.
»Ni živoj duši neću reći za ovo. Možeš mi vjerovati.«
Dok su se Leni i mama posljednji put spuštale zavojitim stubama na
plažu, zaslijepljene mećavom, Leni se osjećala kao da joj je stotinu godina.
Pratila je majku na plažu prekrivenu snijegom i bljuzgavicom. Vjetar je
majci nosio kosu u oči, odnosio joj glas, čupao joj ruksak na leđima. Leni je
vidjela da joj nešto govori, ali nije ju mogla čuti, a nije ni marila za to. Kroz
ledene valove gacala je prema čamcu. Bacila je ruksak unutra, popela se i
sjela na drvenu klupu. Snijeg će uskoro prekriti sve njihove tragove na obali;
bit će kao da nikada nisu ovdje ni bile.

282
 Knjige.Club Books
Mama je uskočila u čamac. Bez upaljenih svjetala polako su se vozile duž
obale. Mama je čvrsto stezala upravljač rukama u rukavicama, a kosa joj je
lepršala na sve strane.
Zaobišle su jedan rt, kada se pojavilo svjetlo rane zore kao da im pokazuje
put.

ZAUSTAVILE SU SE na putničkom doku u Homeru.

»Moram se oprostiti od Matthewa«, rekla je Leni.
Mama je dobacila uže prema Leni. »Nikako. Moramo ići. Danas nas nitko
ne smije vidjeti. Znaš to.«
Leni je privezala čamac. »To nije bilo pitanje.«
Mama je podignula svoj ruksak i prebacila ga na leda. Leni je oprezno
izašla iz čamca i stala na ledom prekriveni dok. Užad je škripala.
Mama je ugasila motor i također izašla iz čamca. Sada su stajale na snijegu
koji je lagano padao.
Leni je izvukla šal iz ruksaka, omotala ga oko vrata i pritom je prekrila
donju polovicu lica. »Nitko me neće vidjeti, mama, ali idem.«
»Budi za četrdeset minuta na šalteru Glass Lakea«, rekla je mama. »Ni
minutu kasnije. Dobro?«
»Zar ćemo letjeti? Kako?«
»Samo budi tamo.«
Leni je kim nula glavom. Zapravo, nije joj uopće stalo do pojedinosti.
Mogla je misliti samo na Matthewa. Uzela je ruksak i krenula hodajući najbrže
što je mogla po skliskom doku. U ovom ranom jutru u studenom, na hladnoći
i snijegu nije bilo nikoga tko bi je vidio.
Stigla je do Centra za dugotrajnu skrb i usporila. Tu je morala biti
oprezna. Nije smjela dopustiti da je itko vidi.
Glasno šušteći staklena su se vrata rastvorila pred njom.
Unutra je osjetila miris dezinfekcijskog sredstva i još nečega, metalnog,
oporog. Na recepciji je sjedila žena i telefonirala. Nije čak ni podignula pogled
kada su se vrata otvorila. Leni je kliznula unutra i pomislila: budi nevidljiva...
Hodnici su bili tihi u taj ranojutarnji sat, a bolesničke sobe zatvorene. Došavši
do Matthewove zastala je, ohrabrila se i ušla.
Unutra je bilo tiho. Mrak. Nije bilo aparata koji bi šumili i zujali. Ništa ga
nije održavalo na životu osim njegova velikog srca.
Namjestili su ga tako da je spavao sjedeći, a glava mu je bila uhvaćena u
neku stvar nalik aureoli pričvršćenoj na prsluk tako da se nije mogao
pomaknuti. Lice s ružičastim ožiljcima kao da je bilo sašiveno na stroju za
šivanje. Kako je mogao ovako živjeti, skrpan, zašarafljen, bez mogućnosti da

283
 Knjige.Club Books
govori, misli, dodiruje ili bude dodirnut? I kako ga je mogla napustiti da sve
to proživljava bez nje?
Spustila je ruksak na pod, prišla krevetu i posegnula za njegovom rukom.
Koža mu je, nekoć gruba od čišćenja ribe i popravljanja strojeva na farmi,
sada bila nježna kao u djevojke. Nije mogla ne sjetiti se njihovih školskih dana
kada su se držali za ruke ispod klupe, izmjenjivali papiriće s porukama,
mislili da je cijeli svijet njihov.
»Mogli smo to napraviti, Matthew. Mogli smo se vjenčati i, iako prerano,
dobiti dijete i ostati zaljubljeni.« Zaklopila je oči zamišljajući sve to,
zamišljajući njih. Mogli su ostati zajedno sve do poznih godina, mogli su biti
par sjedokosih staraca u staromodnoj odjeći, sjedili bi na trijemu i gledali
ponoćno sunce.
Mogli su.
Beskorisne riječi. Prekasno.
»Ne mogu ostaviti mamu samu. A ti imaš tatu i svoju obitelj i Aljasku.«
Glas joj se slomio na tim riječima. »Više ni ne znaš tko sam, zar ne?«
Nagnula se bliže njemu. Čvrsto je obavila prste oko njegove ruke. Suze su
joj pale na njegov obraz i zaustavile se na uzdignutoj koži ružičastog ožiljka.
Samwse Gamgee nikada ne bi ovako ostavio Froda. Nijedan junak to ne
bi učinio. Ali knjige su bile samo odraz stvarnoga života, ne prava stvar sama
po sebi. Nisu govorile o dječacima koji su slomili svoje tijelo, a mozak im je
oguljen i oštećen, koji nisu mogli govoriti ni micati se ni pozvati vas imenom.
Nisu govorile ni o majkama i kćerima koje su donijele strašne, neopozive
odluke. Ni o bebama koje zaslužuju i nešto više od zbrkanih života ljudi u
čijim obiteljima su rođene.
Vratila je ruku na svoj trbuh. Život u njoj bio je malen poput žabljeg
jajašca, premalen da bi ga osjetila, a ipak se mogla zakleti da je čula jeku
drugog srca koje je kucalo zajedno s njezinim. Sve što je zapravo znala bilo je
da mora biti dobra majka tom djetetu i da se mora brinuti za svoju majku. I
točka.
»Znam koliko si jako želio djecu«, rekla je Leni tiho. »A sada...«
Stojiš uz ljude koje voliš.
Matthewove oči su se otvorile. Jedno je oko gledalo ravno naprijed. Drugo
se divlje micalo u duplji. Ono zeleno koje je gledalo, bilo je jedini dio njega
koji je prepoznavala. Napeo se i proizveo strašan zvuk stenjanja i bola.
Otvorio je usta i vrisnuo: »Bvaaa...« Bacao se i grčio kao da se pokušava
osloboditi. Aureola je metalno zvečala kada je njome udario u okvir kreveta.
Kod vijaka na sljepoočnici pojavilo se malo krvi. Negdje se oglasio alarm.
»Hermmmm...«
»Nemoj«, rekla je. »Molim te.«
284
 Knjige.Club Books
Iza nje otvorila su se vrata. Sestra je žurno prošla pokraj Leni.
Leni je zateturala natraške. Drhteći, ponovno je navukla kapuljaču na
glavu. Sestra joj nije vidjela lice.
On je tulio u krevetu, proizvodio grlene životinjske glasove, bacao se
tijelom. Sestra mu je ubrizgala nešto intravenozno. »U redu je, Matthew.
Smiri se. Tata će uskoro biti ovdje.«
Leni je htjela još jedanput reći: volim te, naglas tako da cijeli svijet čuje,
ali nije se usudila.
Morala je otići, odmah, prije nego što se sestra okrene.
Ali samo je stajala, očiju punih suza i s rukom pritisnutom na trbuh.
Trudit ću se biti dobra majka i pričat ću djetetu o nama. O tebi...
Sagnula se, zgrabila ruksak i pobjegla.
Ostavila ga je tamo samoga s neznancima.
Znala je da on nikada ne bi to učinio da je o njoj riječ.

ONA.
Ona je tu. Zar nije? On više ne zna, što je stvarno.
Postoje riječi koje zna, riječi koje je skupio kao važne, ali ne zna im
značenje. Koma. Okvir. Aureola. Ozljeda mozga. Ljudi su tu, vidi ih, ali ih ne vidi,
poput slika u drugoj sobi, poput obrisa kroz rebrasto staklo.
Katkad je svjestan sebe i zna tko je i gdje je. Katkad, na sekundu, zna da je
bio u komi i izašao iz nje; zna da se ne može pomaknuti jer su ga vezali. Zna da
ne može pomaknuti glavu jer su mu izbušili rupe za vijke u lubanji i stavili mu
taj kavez oko glave. Zna da sjedi ovako cijeli dan, pridignut, čudovište u okviru,
noga mu strši pred njim, a bol ga neprekidno izjeda. Zna da ljudi plaču kada ga
vide.
Katkad čuje nešto. Vidi oblike. Ljude. Glasove. Svjetlo. Pokušava ih uhvatiti,
koncentrirati se, ali sve su to noćni leptirići i bršljan.
Ona.
Ona je sada ovdje, zar ne? Tko je ona?
Ta koju on čeka.
»Moglismotonapraviti, Matthew.«
Matthew.
On je Matthew, zar ne? I Ona sada govori njemu?
»Višeneznaštkosam...«
On se pokušava okrenuti, osloboditi se tako da Ju može vidjeti, a ne da gleda
u strop, koji kao da se nad njim kotrlja naprijed-natrag.

285
 Knjige.Club Books
Vrišti za Njom, plače, pokušava se prisjetiti riječi koje mu trebaju, ali ne
nalazi ništa. Frustracija raste, zbog nje čak nestaje bol.
On se ne može pomaknuti. On je kruh - ne, to nije prava stvar - svezan i
čvrsto omotan. Sav u povojima.
Sada netko drugi. Drukčiji glas.
On osjeća da se sve udaljava od njega. Umirio se, jer se ne može sjetiti ničega
čak ni od prije minute.
Ona.
Što to znači ?
Prestaje se boriti, zuri u ženu u narančastom odijelu, sluša njezin smirujući
glas.
Oči mu se sklapaju. Posljednja mu je misao Ona. Ne odlazi, ali on čak ne zna
što to znači.
Čuje korake. Trče.
Kao udarci njegova srca. Nestaju u trenu.

286
 Knjige.Club Books

DVADESET PETO POGLAVLJE

S nijeg što je padao pretvorio je Homer u zamagljeni krajolik prigušenih

boja i sa sivim, ispranim nebom. Ono malo ljudi koji su bili vani, gledali su
svijet kroz prljavo vjetrobransko staklo ili su pogledavali uvis u nebo dobro
zamotani sve do brade. Nitko nije primijetio djevojku u debeloj zimskoj jakni,
s navučenom kapuljačom i šalom koji joj je skrivao donji dio lica, dok se
brzo spuštala nizbrdo.
Leni je lice vraški boljelo, u nosu joj je pulsiralo, ali to nije bio onaj najveći
bol. Na cesti prema aerodromu snijeg je nakratko posustao. Skrenula je i
pošla prema uzletištu. Na vratima ureda je zastala i povukla ovratnik
dolčevite preko razderane usnice.
Ured je bio malen, izgrađen od drva i valovitog lima, a krov je imao oštar
nagib. Sličio je velikom kokošinjcu. Iza ureda na uzletištu je vidjela mali avion
kako turira motor. Na natpisu Uzletište Glass Lake nedostajala su dva slova.
Pisalo je: UZLETIŠTE ASS LAKE12 Tako je pisalo od prvoga dana koji je Leni
pamtila. Vlasnik je rekao da je to dao jedanput popraviti i da je i to bilo
previše. Navodno su školarci iz zabave krali ta dva slova.
I unutrašnjost je bila skromno namještena: pod od rasparenih
linoleumskih ploča, šalter sklepan od šperploče, skroman izbor brošura za
turiste, toalet iza potrganih vrata. Pokraj stražnjih vrata stajale su kutije
naslagane jedna na drugu - neka roba koja je tek pristigla ili se mora poslati
avionom.
Mama je sjedila na bijeloj plastičnoj stolici, sa šalom oko donjeg dijela lica
i kapom koja joj je prekrivala plavu kosu. Leni je sjela do nje u naslonjač
cvjetnog uzorka, koji je neka mačka kandžama razderala na trake.
Pred njima se nalazio niski stolić i na njemu razbacani časopisi.
Leni je bila umorna od plakanja, od osjećaja tuge koja se u njoj otvarala i
zatvarala, ali ipak je osjećala kako je suze peku u očima.

12
Glass Lake, u slobodnom prijevodu: Stakleno jezero. Ass, guzica, stražnjica.

287
 Knjige.Club Books
Mama je ugasila cigaretu u praznoj limenki Coca-Cole na stoliću pred
sobom. Zacvrčala je unutra i dim se uzdignuo i brzo razišao. Mama se
naslonila na naslon stolice i uzdahnula.
»Kako mu je?« upitala je mama.
»Isto.« Leni se naslonila na mamu. Trebala joj je toplina njezina tijela.
Zavukla je ruku u džep i napipala nešto oštro.
Dar koji joj je gospodin Walker dao, a koji je našao u Matthewovoj sobi. U
svemu što se dogodilo dosad, zaboravila je na to. Izvadila je kutijicu,
zagledala se u nju, zamotanu u novinski papir i s Matthewovim rukopisom
napisano: sretan rođendan, Leni!
Njezin osamnaesti rođendan je prošao nezapaženo, ali Matthew je
planirao na vrijeme. Možda je čak imao ideju kako bi ga proslavili.
Odmotala je novinski papir i pažljivo ga presložila jer ga je namjeravala
sačuvati. (Dodirivao ga je dok je mislio na nju.) Unutra se nalazila duguljasta
bijela kutija. U njoj, pažljivo presavijen komad požutjelog novinskog papira s
neravnim rubom kao da je istrgnut iz novina.
Bio je to novinski članak i stara crno-bijela fotografija dvoje doseljenika
koji se drže za ruke. Oko njih su psi za vuču saonica, a njih dvoje sjede na
rasparenim stolicama ispred malene brvnare s krovom prekrivenom
mahovinom. U dvorištu je puno otpada. Svjetlokosi dječak sjedi na zemlji.
Leni je prepoznala dvorište i trijem: bili su to Matthewovi djed i baka.
Na dnu Matthew je napisao: OVO BISMO MOGLI BITI Ml.
Leni su pekle oči. Pritisnula je fotografiju na grudi i spustila pogled na
novinski članak.

MOJA ALJASKA, Lily Walker

4. srpnja, 1972.

Mislite da znate što znači divlje. Riječ je to koju koristite cijeloga

života. Njome opisujete životinje, svoju kosu, nedisciplinirano dijete.
Tek na Aljasci naučite pravo značenje te riječi.
Moj suprug Eckhart i ja došli smo ovamo zasebno, što se možda
ne čini važno, ali svakako jest. Nas dvoje smo, svaki za sebe, i to kada
više nismo bili u cvijetu mladosti, neovisno zaključili da civilizacija
nije za nas. Bilo je to u vrijeme Velike depresije. S roditeljima i šestero
brače i sestara živjela sam u stračari. Nikada nismo imali ničega
dovoljno - ni vremena, ni novca, hrane ni ljubavi.
Što me je ponukalo da pomislim na Aljasku? Čak ni sada to ne
znam. Imala sam trideset tri godine, bila neudana, tada su nas zvali

288
 Knjige.Club Books
usidjelicama. Najmlađa sestra je umrla - možda od slomljena srca ili
od očaja dok je gledala patnju svoje djece - ja sam jednostavno otišla.
Samo tako. S deset dolara u džepu, bez ikakvih radnih vještina,
krenula sam na Zapad. Naravno da sam pošla na Zapad, već zbog
romantike koja je obavijala te krajeve. U Seattleu sam opazila oglas
za Aljasku. Tražili su žene koje će prati rublje tragačima za zlatom.
Pomislila sam: »Znam prati odjeću«, i otišla sam.
Posao je bio naporan, a muškarci su nas stalno opsjedali. Koža mi
je otvrdnula i bila kao uštavljena životinjska. Onda sam upoznala
Eckharta. Bio je deset godina stariji od mene i, ako ću biti iskrena,
nije baš bio neki ljepotan.
No zapeo mi je za oko i ispričao mi o svojem snu da zatraži od
države zemlju za osnivanje imanja na poluotoku Kenai. Kada mi je
pružio ruku, prihvatila sam je. Jesam li ga voljela ? Nisam. Ne tada.
Još godinama nisam, iako kad je umro, činilo mi se kao da je Bog
posegnuo rukom duboko u mene i iščupao mi srce iz grudi.
Divlje. Tako bih sve to opisala. Svoju ljubav. Svoj život. Aljasku.
Zaista, menije sve to isto. Aljaska ne privlači mnogo ljudi; većina ih je
previše pitoma da bi ovdje živjeli. Ali kada vas ona uhvati svojim
kukama, zarije ih duboko i čvrsto drži, tako da postanete njezini.
Divlji. Ljubavnik okrutne ljepotice i predivne izoliranosti. I neka vam
Bog pomogne, jer više ne možete živjeti nigdje drugdje.

»Što to imaš?« upitala je mama otpuhujući dim.

Leni je pažljivo presavila papir na četiri dijela. »Novinski članak koji je
napisala Matthewova baka. Umrla je nekoliko godina prije nego što smo došli
na Aljasku.« Na krilu joj je ostala fotografija Matthewovih djeda i bake, s
datumom iz 1940. »Kako ću ga prestati voljeti, mama? Hoću li... zaboraviti?«
Mama je uzdahnula. »Ah. To. Ljubav ne blijedi i ne umire, djevojčice moja.
Ljudi ti govore da se to događa, ali nije tako. Ako ga voliš sada, voljet ćeš ga i
za deset godina i za četrdeset. Možda različito, možda nekom izblijedjelom
verzijom, ali on je sada dio tebe. I ti si dio njega.«
Leni nije znala zvuči li to utješno ili zastrašujuće. Bude li se ovako osjećala
zauvijek, kao da joj je srce otvorena rana, kako će ikada više opet biti sretna?
»Ali ljubav se ne javlja samo jedanput u životu. Ne, ako imaš sreće.«
»Mislim da mi Allbrightovi nemamo puno sreće«, rekla je Leni.
»Ne znam. Njega si uspjela naći ovdje usred ničega. Kakvi su bili izgledi
da ga upoznaš, da te on voli, da ti voliš njega? Rekla bih, baš si imala sreće.«

289
 Knjige.Club Books
»I onda smo pali u onaj procijep, on ima oštećenje mozga, a ti si ubila tatu
da me zaštitiš.«
»Pa, da. Čaša može biti napola prazna ili napola puna.«
Leni je znala da je čaša razbijena. »Kamo idemo?« upitala je.
»Je li ti uopće važno?«
»Nije.«
»Vraćamo se u Seattle. Jedino sam se toga mogla sjetiti. Zahvaljujući
Velikoj Marge letimo, nećemo stopirati.«
Otvorila su se vrata i unutra je prodro ledeno hladan zrak. Ušla je žena u
smeđoj zimskoj jakni, s vunenom indijanskom kapom nisko navučenom na
čelo. »Avion je spreman za polijetanje. Let za Anchorage.«
Mama je odmah povukla šal visoko do očiju, a Leni je povukla kapuljaču
na glavu i čvrsto stegnula uzice pa su joj se rubovi pripili uz Lee.
»Jeste li vi naši putnici?« upitala je žena gledajući u list papira, koji je
držala rukama u rukavicama. Prije nego što je mama stigla odgovoriti,
zazvonio je telefon na pisaćem stolu. Žena se pomaknula i javila na poziv:
»Avijacija Glass Lake.«
Mama i Leni požurile su izaći iz malog ureda i pošle su prema uzletištu,
gdje je avion već čekao, a propeler se okretao. Popevši se, Leni je bacila svoj
ruksak u stražnji dio aviona, gdje je pao među kutije koje je negdje trebalo
prevesti. Pošla je za majkom u polumračnu unutrašnjost.
Sjela je na svoje mjesto (bila su samo dva sjedala iza pilota) i zakopčala
sigurnosni pojas.
Avion je brundajući krenuo, zatim je glasno zaštropotao, podignuo se,
zanio i ispravio. Zvuk motora podsjećao ju je na ono što su radila djeca iz
kvarta u kojemu je nekoć živjela, kada bi stavila karte među žbice kotača na
svojim biciklima.
Leni je zurila kroz prozor, dolje u mračne oblake. S ove visine sve je
izgledalo tamnosivo i bijelo, zamagljeno kopno i more i nebo. Snježni
planinski vrhunci, bijele kreste valova na poput pepela sivom moru. Brvnare
i kuće koje se tvrdoglavo drže divljeg terena uz obalu.
Homer se polako gubio iz vida.

SEATTLE NOĆU dok pada kiša.

Zmija žutih automobilskih svjetala u mraku. Posvuda neonski natpisi i
njihovi odrazi na mokrim ulicama. Izmjena svjetala na semaforima.
Automobilske trube i njihova staccato upozorenja.
Glazba je navirala kroz otvorena vrata, napadala je noć, različita od bilo
koje glazbe koju je Leni prije čula. Zvučala je kao da odjekuje metalom, ljutite,

290
 Knjige.Club Books
a neki su ljudi stajali pred barovima i izgledali kao da su došli s Marsa - sa
sigurnosnim iglama probodenima kroz obraze, visokim plavim irokezicama,
odjeveni u crnu odjeću koja kao da je sva bila razrezana i poderana.
»U redu je«, rekla je mama privukavši Leni bliže k sebi dok su prolazile
pokraj skupine beskućnika koji su bezvoljno stajali u parku i dodavali si
ukrug cigaretu.
Kroz spuštene trepavice Leni je gledala slike i djeliće grada, i sve je bilo
nejasno i mutno zbog neprekidne kiše. U vežama kuća vidjela je žene s
bebama u naručju, muškarce u vrećama za spavanje ispod uzdignute ceste s
koje se pružao pogled na ovaj dio grada. Leni nije mogla zamisliti zašto ljudi
tako žive kada bi mogli otići na Aljasku i živjeti od zemlje, sagraditi si kuću.
Nije mogla prestati misliti na sve one djevojke otete 1974. čija su tijela
našli nedaleko odavde. Ted Bundy je uhićen, ali je li to značilo da su ulice sada
sigurne?
Mama je našla telefonsku govornicu i pozvala taksi. Dok su ga čekale, kiša
je prestala.
Jarko žuti taksi je stigao, zaustavio se uz prljavi rub pločnika i poprskao
ih vodom. Leni je s majkom sjela na stražnje sjedalo, koje je intenzivno
mirisalo po boru. Iz auta je mogla gledati svjetla grada. Posvuda je bila voda,
kapala je, na pločniku se skupljala u lokve, ali više nije kišilo i cijeli je grad
izgledao kao uzavreo, šareni karneval.
Krenuli su uzbrdo. Stari dio grada s niskim zgradama od cigle - Trg
Pionira - očito je bila četvrt iz koje su ljudi bježali čim bi došli do novca.
Središte grada bilo je poput kanjona uredskih zgrada, nebodera i trgovina,
filmski set na prometnim ulicama, s prozorima koji izgledaju kao oni na
kulisama, iza kojih su lutke odjevene u blistava odijela s naglašenim
jastučićima za ramena i utegnutim strukom. Na vrhu brda grad je prepustio
teren četvrti punoj luksuznih vila.
»Tu smo«, rekla je mama vozaču i platila mu posljednjim od njihova
posuđena novca.
Kuća je bila veća nego što ju je Leni pamtila. U mraku je izgledala pomalo
zloslutno, s krovom koji je stršao u crno noćno nebo i obasjanim prozorima i
staklima rezanima u obliku romba. Sve je bilo okruženo željeznom ogradom
sa šiljcima u obliku srca.
»Jesi li sigurna?« tiho je upitala Leni.
Leni je znala koliku će cijenu majka platiti za ovo, jer došla je kući tražeći
pomoć. Vidjela je to u majčinim očima, u njezinim povijenim ramenima, u
načinu na koji je stiskala šake. Vrativši se ovamo, mama se osjećala kao
gubitnica. »To samo dokazuje da su sve vrijeme imali pravo u vezi s njim.«
»Mogle bismo pobjeći i odavde. Početi živjeti negdje same.«

291
 Knjige.Club Books
»Mogla bih to učiniti za sebe, djevojčice, ali ne i za tebe. Nisam bila
nikakva majka. Zato namjeravam biti dobra baka. Molim te. Nemoj mi
omogućavati da pobjegnem.« Duboko je udahnula. »Idemo.«
Leni je uhvatila mamu za ruku; zajedno su pošle kamenim pločama staze,
uz koju su vrtna svjetla osvjetljavala grmlje obrezano u obliku životinja, a
trnovite ruže bile su potpuno orezane zbog zime. Zastale su pred raskošno
izrezbarenim ulaznim vratima. Malo su pričekale. Onda je mama pokucala.
Trenutak poslije vrata su se otvorila i pojavila se baka.
Promijenila se tijekom svih tih godina, lice joj se naboralo i izdužilo. Kosa
joj je bila posve sijeda. Ili je možda oduvijek bila sijeda, ali ju je prestala bojiti.
»O, moj Bože«, šapnula je i pritisnula mršavu ruku na usta.
»Hej, mama«, rekla je mama nesigurnim glasom.
Leni je začula korake.
Baka je stala u stranu, a pokraj nje pojavio se djed. Bio je visok i snažan
muškarac - okrugao trbuh zatezao mu je plavi pulover od kašmira, imao je
velike obješene obraze, rijetke sijede vlasi počešljao je preko sjajne ćele, a
krajeve je pažljivo začešljao. Široke hlače od crnog poliestera, čvrsto
zategnute remenom, sugerirale su da se ispod njih kriju noge tanke kao u
ptice. Izgledao je starije od sedamdeset godina.
»Hej«, rekla je mama.
Djed i baka zurili su u njih, polustisnutih očiju gledali su modrice na
Leninu i majčinu licu, natečene obraze, crne podljeve oko očiju. »Kučkin sin«,
rekao je djed.
»Trebamo pomoć«, rekla je mama stišćući Leninu ruku.
»Gdje je on?« djed je htio znati.
»Napustile smo ga«, rekla je mama.
»Hvala Bogu«, rekla je baka.
»Moramo li se brinuti da će doći ovamo po vas, razbiti mi vrata?« pitao je
djed.
Mama je odmahnula glavom. »Ne. Neće nikad više.«
Djed je napola zaškiljio. Je li shvatio što to znači? Što su učinile? »Što
time...«
»Trudna sam«, rekla je Leni. Ona i mama već su razgovarale o ovome i
odlučile da neće odmah spominjati trudnoću, ali sada kada su bile tu i tražile
pomoć - molile - Leni se nije mogla držati odluke. U životu je već skrivala
previše tajni. Nije više htjela živjeti pod njihovim teretom.
»Jabuka ne pada daleko od stabla«, rekla je mama pokušavajući se
osmjehnuti.

292
 Knjige.Club Books
»Već smo to doživjeli«, rekao je djed. »Čini mi se da se sjećam savjeta koji
sam ti dao.«
»Htio si da je dam usvojiti, da se vratim kući i pravim se da sam djevojka
kakva sam bila prije«, rekla je mama. »A ja sam željela da mi kažete kako je
sve u redu, da me svejedno volite.«
»Samo smo rekli«, javila se baka tihim glasom, »da u našoj crkvi ima žena
koje ne mogu imati djece i koje bi tvojem djetetu pružile dobar dom.«
»Zadržat ću svoje dijete«, rekla je Leni. »Ako nam ne želite pomoći, dobro,
ali zadržat ću dijete.«
Mama joj je stisnula ruku.
Nakon Lenine izjave nastupila je tišina. Dok je trajala, Leni je nazrela kako
je velik svijet sada pred njom i mamom, ocean nevolja s kojima bi se same
morale suočiti i to ju je preplašilo, ali ne toliko kao pomisao na svijet u
kojemu bi živjela kad bi se odrekla svog djeteta. Od nekih se odluka nikada
ne oporavite; sada je bila dovoljno odrasla da to zna.
Naposljetku, a činilo se kao da je prošla vječnost, baka se okrenula svojem
suprugu. »Cecile, koliko smo puta razgovarali o pružanju druge prilike? To je
sada to.«
»Nećeš opet pobjeći usred noći?« obratio se mami. »Tvoja majka... je to
jedva preživjela.«
U tih nekoliko pažljivo odabranih riječi Leni je čula tugu. Tuga i
povrijeđenost protezale su se između tih ljudi i njezine majke, povrijeđenost,
kajanje i nepovjerenje, ali također i nešto nježnije.
»Ne, gospodine. Nećemo.«
Djed se napokon nasmiješio. »Dobro došla kući, Coraline. Lenora. Nađimo
vam malo leda za te modrice. Obje biste trebale otići k liječniku.«
Leni je vidjela da mama oklijeva zakoračiti u kuću. Uhvatila ju je za
podlakticu i pružila joj oslonac.
»Ne puštaj me«, šapnula je mama.
Unutra je Leni osjetila miris cvijeća. Nekoliko velikih cvjetnih aranžmana
bilo je umjetnički složeno na blistavim drvenim stolovima; na zidovima su
visjela ogledala u pozlaćenim okvirima.
Dok su išli hodnikom, Leni je letimice gledala prostorije pokraj kojih su
prolazili. Vidjela je blagovaonicu i stol za dvanaestero, knjižnicu s policama
od poda do stropa, dnevnu sobu u kojoj je od svega bilo po dvoje: dvije sofe,
dva naslonjača, dva prozora, dvije svjetiljke. Stubište je bilo prekriveno tako
mekanim sagom da se činilo kao da hodate po močvarnoj mahovini, a vodilo
je do hodnika na katu gdje su zidovi bili obloženi panelima od mahagonija,
ukrašeni mjedenim zidnim svjetiljkama, slikama pasa i konja u raskošnim
zlatnim okvirima.
293
 Knjige.Club Books
»Evo«, rekla je baka i zaustavila se. Djed je ostao straga kao da je
raspoređivanje gostiju po sobama ženski posao. »Lenora, ti ćeš spavati u
Coralininoj staroj sobi. Cora, ti dođi ovamo.«
Leni je ušla u svoju novu sobu.
Isprva je vidjela samo čipku. Ne onakvu jeftinu kakvu je viđala u trgovini
rabljenom robom Goodwill; ovo je bila profinjena čipka, nalik ispletenoj
paučini. Čipkane zavjese boje slonovače uokvirivale su prozore. Još malo iste
čipke na posteljini i sjenilima za svjetiljke. Na podu sagovi boje svijetle
zobene kaše. I namještaj boje slonovače s pozlaćenim rubovima. Mali pisaći
stol u obliku zrna graha imao je stolicu s jastučićem u boji slonovače.
Zrak je bio zagušljiv, neprirodan, prožet umjetnim mirisom lavande.
Prišla je prozoru, podignula tešku donju polovicu i nagnula se van.
Dočekao ju je i umirio sladak noćni zrak. Kiša je prestala padati i ostavila je
za sobom blistavu crnu noć. Svjetla su gorjela u svim kućama u ulici.
Pred njom se nalazio komadić vlažnog krova. Ispod je bio pomno
održavani vrt i jedan stari javor vrlo blizu, ogoljelih grana, samo s nekoliko
crveno-zlatnih listova koji su se još tvrdoglavo držali.
Stabla. Noćni zrak. Tišina.
Leni se kroz prozor popela na šindrom prekriveni krov ispod svoje sobe.
Iako su u kući bila upaljena svjetla, a isto tako u kućama na drugoj strani ulice,
tu vani se osjećala sigurnije. Udisala je miris drveća, zelenila, a osjetila je čak
i slani miris udaljenog mora.
Nebo joj je izgledalo nepoznato. Crno. Na Aljasci je zimi nebo imalo boju
tamnoplavog baršuna, a kada bi snijeg prekrio zemlju i svojim plaštem
zaogrnuo stabla, sva je priroda poprimila čaroban sjaj. Katkad bi im iznad
glava zaplesalo i polarno svjetlo. Ipak, prepoznala je zvijezde; nisu bile na
istom mjestu, ali ipak su to bile one iste. Veliki medvjed. Orionov pojas.
Sazviježđa koja joj je Matthew pokazao one noći kada su ležali na plaži.
Prsti su joj se obavili oko privjeska u obliku srca, koji joj je visio oko vrata.
Sada je mogla slobodno nositi taj lančić i ne brinuti se da će je otac pitati
odakle joj. Sada ga više nikada neće skinuti.
»Treba li ti malo društva?«
»Svakako«, rekla je Leni i pomaknula se u stranu.
I mama je izašla kroz otvoreni prozor, spustila se na krov i sjela pokraj
Leni. Privukla je koljena na grudi. »Nekoć sam se kao srednjoškolka znala
subotom iskradati i spuštati niz ono stablo. Odlazila sam se družiti s dečkima
u autorestoran Dick’s Drive-In na Aveniji Aurora. Sve se tada vrtjelo oko
mladića.« Uzdahnula je i spustila bradu u udubinu između koljena.

294
 Knjige.Club Books
Leni se naslonila na mamu i zagledala u kuću na drugoj strani ulice.
Kupala se u nepotrebnom svjetlu. Kroz prozore je vidjela bljesak barem tri
televizijska aparata.
»Žao mi je, Leni. Napravila sam ti zbrku od života.«
»Mi smo to učinile«, rekla je Leni. »Zajedno. Sada moramo s tim živjeti.«
»Nešto sa mnom nije u redu«, rekla je mama nakon stanke.
»Ne«, čvrsto se usprotivila Leni. »Nešto nije bilo u redu s njim.«

»TAMO JE, VJERUJ mi. Točno tamo«, rekla je mama pet dana poslije kada su im
modrice dovoljno zacijelile da se mogu prekriti make-upom. Gotovo cijeli
tjedan provele su u kući, jer se nisu usudile izaći. Obje su bile pomalo
frustrirane dosadom zbog boravka u zatvorenom prostoru.
Mama se ošišala dječački kratko i obojila je kosu u smeđe. Napokon su
mogle izaći iz kuće pa su autobusom pošle u centar Seattlea, gdje su se
pomiješale sa šarolikim skupinama turista, kupaca i punk rockera.
Mama je pokazala rukom na vedro plavo nebo.
Leni nije mnogo marila za Planinu (tako su ovdje zvali planinu Rainier,
kao da je to jedino što je važno na svijetu), a ni za druge znamenitosti koje joj
je majka s ponosom pokazivala kao da ih Leni nikada prije nije vidjela. Jarki
neonski natpis tržnica ispod kojega se nalazio kiosk s ribom; Svemirska
igla13, koja je izgledala kao svemirski brod izvanzemaljaca, smješten na
visokim stupovima; novi akvarij koji je prkosno stršao u hladne vode zaljeva
Elliott.
Seattle je bio predivan u tom sunčanom i toplom danu u studenome; to je
bila istina. Pun zelenila, baš kakvog se sjećala, okružen vodom i sav od asfalta
i betona.
Poput mrava ljudi su gmizali po cijelome gradu. Sva ta buka i kretanje:
trubljenje automobila, ljudi koji prelaze preko ulica, autobusi ispuhuju dim i
stenju vozeći uz brežuljke na koje se grad raširio. Kako će se među svim tim
ljudima ikada osjećati kao kod kuće?
Tu nigdje nije bilo tišine. Proteklih nekoliko noći ležala je u svojem
novom krevetu (koji je mirisao na omekšivač za rublje i deterdžent kupljen u
trgovini) nastojeći se udobnije namjestiti. Prenula ju je nagla sirena hitne
pomoći ili policijskog auta, crveno rotirajuće svjetlo koje se odražavalo na
prozorskom staklu i bojilo čipku krvavo crveno.
Sada su mama i ona bile na sjeveru grada. Sjele su na autobus koji vozi u
tom smjeru, našle slobodna mjesta među putnicima tužnih lica, koji su se

13
Space Needle, opservacijski toranj u Seattleu izgrađen za Svjetsku izložbu 1962.

295
 Knjige.Club Books
tako rano nekamo uputili, a onda su pješice prešle prometnu »Ave« i krenule
uz brdo na kojemu su se raštrkale zgrade Sveučilišta Washington.
Zastale su na rubu nečega što se zvalo Crveni trg. Dokle god je pogled
dopirao, Leni je vidjela do popločeno crvenom ciglom. Veliki crveni obelisk
stremio je prema plavome nebu. Oko trga nanizale su se zgrade od crvene
cigle.
Trgom su prolazile stotine studenata; dolazili su i odlazili u valovima koji
su donosili smijeh i žamor. Njoj slijeva jedna skupina sva odjevena u crno
nosila je protestne natpise o atomskoj bombi i oružju. Nekoliko ih je
zahtijevalo da se zatvori nešto što su zvali Hanford.
Podsjetili su je na studente koje je svakoga ljeta viđala u Homeru, na
grupice mladih ljudi u skupocjenim kišnim jaknama marke REI kako gledaju
uvis prema nazubljenim, snijegom prekrivenim planinskim vrhuncima kao
da osluškuju Boga kako ih poimence proziva. Čula bi ih kako šapatom
razgovaraju o tome da će sve odbaciti i preseliti se ovamo u divljinu i živjeti
autentičnim načinom života. Natrag prirodi - govorili bi kao da je to dio
biblijskog stiha. Poput slavne izreke Johna Muira - Planine me zovu i moram
poći. Ljudi su čuli takve glasove na Aljasci, sanjali su nove snove. Većina ih
nikada ne bi došla, a od one nekolicine koji bi, većina bi pobjegla prije kraja
prve zime. Leni je oduvijek znala da će ih promijeniti čak i veličina njihova
sna i mogućnost koju su nakratko ugledali u daljini.
S majkom je prolazila kroz gužvu, čvrsto držeći ruksak koji je imala od
svoje dvanaeste godine. Njezin aljaški ruksak. Bio joj je poput totema,
posljednji trajni ostatak jednog odbačenog života. Zalila je što nije mogla
ponijeti i kutiju za ručak sa slikom Winnija Pooha.
Stigle su na odredište pred ružičastu zgradu u gotičkom stilu sa širokim
lukovima, nježnim tornjićima i pročeljem na kojemu su vanjski dijelovi
prozora ukrašeni arabeskama.
Unutra se nalazila knjižnica kakvu Leni nikada nije vidjela. Red za redom
nizali su se drveni stolovi, na njima mjedene stolne lampe sa zelenim
zaslonom, a iznad svega uzdizao se kupolasti strop. Gotički lusteri visjeli su
iznad radnih stolova. A knjige! Nikada ih nije vidjela toliko mnogo. Šaptale su
joj o neistraženim svjetovima, o prijateljima koje još nije upoznala i shvatila
je da nije sama u tom novom svijetu. Njezini su prijatelji bili ovdje, hrptom
okrenuti prema njoj i čekali je kao i uvijek. Kad bi barem Matthew ovo mogao
vidjeti...
Išla je ukorak s majkom, a teške su im čizme odjekivale po podu. Leni je
očekivala da će ljudi dizati glave i gledati ih kao uljeze, ali studenti Velike
čitaonice nisu marili za strance u svojoj sredini.

296
 Knjige.Club Books
Činilo se da ih čak ni knjižničarka ne osuđuje dok je slušala njihova
pitanja i davala im upute kako stići do drugog dijela knjižnice, gdje će ih
saslušati njezina kolegica.
»Izvolite«, rekla je druga knjižničarka pružajući im svežanj uvezanih
novina.
Mama joj je zahvalila i sjele su. Leni je bila sigurna da knjižničarka nije
čula drhtanje u maminu glasu, ali ona jest.
Sjela je do mame na drvenu klupu i približila joj se još više. Nije im trebalo
dugo da pronađu ono što su tražile.

U KANEQU NESTALA OBITELJ

SUMNJA SE U ZLOČIN

Nadležne vlasti objavile su i upravljaču našla tragove krvi i

nestanak obitelji u Kanequ.
Gospođa Marge Birdsall je 13.
studenoga nazvala lokalnu
policiju i prijavila nestanak
susjede Core Allbright i njezine
kćeri Lenore. »Trebale su jučer
doći k meni. Nisu došle.
Odmah sam se zabrinula i
pomislila da im je Ernt nešto
učinio«, rekla je Birdsall.
Sutradan, 14. studenoga
Thomas Walker našao je
napušteni kamionet nedaleko
od njihova imanja. Vozilo je
registrirano na Ernta Allbrighta,
a ostavljeno je na cesti za
Kaneq, nedaleko od 12.
Miljokaza. Policija je na sjedalu
torbicu Core Allbright.
»Istražujemo ovo kao slučaj
nestalih osoba, ali i kao
potencijalno ubojstvo«, rekao
je policajac Curt Ward iz
Homera. Od susjeda
doznajemo da je Ernt Allbright
odavno poznat kao nasilan i svi
se boje da je zapravo ubio
suprugu i kćer i pobjegao.
Osim ovih, druge infor-
macije nisu dostupne jer po-
licijska istraga je još u tijeku.
Policajac Ward moli sve
ljude koji imaju nekih saznanja
o obitelji Allbright da nazovu
lokalnu postaju.

Mama se naslonila na naslon klupe i tiho uzdahnula.

Leni je vidjela bol koju je mama nosila u sebi i koja će zauvijek ostati s
njom - zbog svega što se dogodilo, zato što je ostala kada ga je trebala ostaviti,
zato što ga je voljela, zato što ga je ubila. Što će se dogoditi s takvom boli?
Hoće li se polako rastočiti ili se zgrušati i postati otrovna?

297
 Knjige.Club Books
»Tata kaže da će nas nakon nekog vremena proglasiti mrtvima - ali to bi
moglo potrajati i sedam godina.«
»Sedam godina?«
»Moramo ići dalje, naučiti kako biti sretne, jer inače sve to nema smisla.«
Sretne.
Ta riječ nije bila pojas spasa za Leni, nije ju podizala. Iskreno govoreći,
nije mogla zamisliti da će ikada opet biti sretna, ne zapravo.
»Da«, rekla je Leni pokušavajući se osmjehnuti. »Sada ćemo biti sretne.«

298
 Knjige.Club Books

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

T oga dana poslije večere Leni je sjedila na svojem krevetu i čitala. The
Štand Stephena Kinga. U proteklih tjedan dana pročitala je tri njegove
knjige i otkrila novu strast. Zbogom znanstvenoj fantastici, dobro došao
horor.
Upravo je okretala stranicu kada je začula tihe glasove kako prolaze
pokraj njezine sobe.
Bacila je pogled na sat pokraj uzglavlja, jedan od desetak satova u kući, a
svi su kuckali usklađeno poput udaraca skrivena srca. Uskoro će biti devet.
Djed i baka su u to doba obično već bih u krevetu. Označivši stranicu, Leni
je odložila knjigu. Prišla je vratima i lagano ih otvorila tek toliko da proviri iz
sobe.
U prizemlju su bila upaljena svjetla.
Išuljala se iz sobe. Kako je bila bosa, nečujno se kretala po debelom
vimenom sagu. Ruka joj je klizila niz glatki rukohvat od mahagonija dok se
brzo spuštala stubištem. U podnožju je zakoračila na hladne crno-bijele
mramorne pločice.
Mama je bila u dnevnoj sobi s roditeljima. Leni se oprezno prikrala, tek
toliko da ih može vidjeti.
Mama je sjedila na tamnonarančastoj sofi, a roditelji su joj sjedili
nasuprot na istim takvim naslonjačima s visokim naslonom za glavu. Između
njih se nalazio klupski stolić od javora i na njemu cijela šuma ukrasnih
porculanskih figurica.
»Pretpostavljaju da nas je ubio«, govorila je mama. »Danas sam to
pročitala u lokalnim novinama.«
»Lako je i mogao«, odgovorila je baka. »Upozorila sam te, sjećaš se, da ne
ideš na Aljasku.«
»Da se ne udaš za njega«, dodao je djed.
»Zar mislite da mi je potrebno slušati to vaše rekli smo tii« rekla je mama.
Teško je uzdahnula. »Voljela sam ga.«

299
 Knjige.Club Books
Leni je čula tugu i kajanje koje je obavijalo to troje ljudi. Još prije godinu
dana ne bi bila razumjela takvu vrstu žaljenja. Sada jest.
»Ne znam kamo krenuti dalje«, rekla je mama. »Zeznula sam Lenin život,
a i svoj, a sada sam i vas uvukla u to.«
»Šališ se?« rekla je baka. »Naravno da si nas uvukla u to. Roditelji smo ti.«
Djed je rekao: »Ovo je za tebe.«
Leni je htjela proviriti, ali nije se usudila. Čula je škripanje naslonjača, a
onda lupkanje potpetica po parketu (djed je uvijek nosio cipele, od doručka
do odlaska na spavanje) i naposljetku šuštanje papira.
»To je krsni list«, rekla je mama trenutak poslije. »Na ime Evelyn
Chesterfield. Rođena 4. travnja 1939. Zašto mi to daješ?«
Leni je opet čula škripanje naslonjača. »Tu je i lažna potvrda o vjenčanju.
Udala si se za čovjeka po imenu Chad Grant. S ta dva dokumenta moći ćeš
otići u Prometni ured, izvaditi vozačku dozvolu i novu karticu socijalnog
osiguranja. Imam rodni list i za Leni. Ona će ti biti kćer, Sušan Grant. Iznajmit
ćete kuću nedaleko od naše. Svima ćemo reći da ste nam rod ili da si nam
nova kućna domaćica. Tako nešto. Sve samo da budete na sigurnom«, rekao
je djed, a glas mu je bio hrapav od emocija.
»Kako si to nabavio?«
»Odvjetnik sam. Poznajem ljude. Platio sam jednom svom klijentu,
čovjeku... hm, fleksibilnih moralnih načela.«
»Ti nisi takav čovjek«, rekla je mama tiho.
Nakon kratke stanke djed je progovorio: »Svi smo se promijenili. Naučili
smo to na teži način, zar ne? Tako što smo isprva griješili. Trebah smo te
slušati dok ti je bilo šesnaest.«
»A ja sam trebala slušati vas.«
Zazvonilo je zvono na ulaznim vratima.
Zvuk je bio tako neočekivan u to doba noći da je Leni osjetila kako ju je
obuzeo strah. Čula je zvuk koraka, a onda zvuk zatvaranja drvenih žaluzina.
»Policija«, rekao je djed.
Mama je brzo izašla iz dnevne sobe i ugledala Leni.
»Idite na kat«, rekao je djed, izašavši za mamom iz dnevne sobe.
Mama je uzela Leni za ruku i povela je uza stube. »Ovuda«, rekla je.
»Tiho.«
Požurile su stubištem i na vrhovima prstiju pošle niz neosvijetljen hodnik
u glavnu spavaću sobu - veliku prostoriju s prozorima u obliku bifora i
maslinasto zelenim sagom. Golemi krevet s baldahinom bio je ukrašen
čipkom precizno usklađenom s bojom saga.

300
 Knjige.Club Books
Mama je povela Leni do ventila centralnog grijanja, koji se nalazio u razini
poda. Pažljivo je odmaknula pločicu i odložila je sa strane.
Kleknula je i rukom pozvala Leni da učini isto. »Ovako sam prisluškivala
časne sestre kada su došle reći da me izbacuju iz škole.«
Kroz metalne rešetke Leni je čula odjek koraka.
Muške glasove.
»Detektivi Archer Madison i Keller Watt. Policijska postaja iz Seattlea.«
Djed: »Zar se nešto događa u susjedstvu, u ovaj kasni sat?«
»Došli smo [nešto nerazumljivo] u ime policije Aljaske. [Nerazgovijetne
riječi] vašu kćer, Coru Allbright... [nešto] posljednji put viđenu... Žao nam je
što to moramo reći... navodno mrtva.«
Leni je čula baku kako je vrisnula.
»Evo, gospođo, dopustite da vam pomognemo sjesti.«
Stanka. Duga. Onda prigušeni zvuk, otvaranje aktovke, šuštanje papira.
»Kamionet nađen... brvnara puna krvi, razbijen prozor, očito mjesto zločina,
ali dokaze su uništile životinje... rezultati istrage nepotpuni, ali... u ovo doba
godine... meteorološke prilike. Sam Bog zna što ćemo naći kada se snijeg
otopi... izvještavat ćemo vas...«
»On ih je ubio«, rekao je djed. Riječi su bile glasne, ljutite. »Kurvin sin.«
»Mnogi ljudi dali su iskaz... o njegovoj agresivnosti.«
Leni se okrenula mami. »Znači izvući ćemo se s tim?«
»Pa... ubojstvo ne zastarijeva. A sve što smo učinile - i što ćemo učiniti
nakon što odemo u Prometni ured - bit će dokaz krivnje. Ubijen je s leđa,
sakrile smo tijelo i pobjegle. Ako ga ikada nađu, doći će nas potražiti ovamo,
a sada su i moji roditelji lagali zbog nas. Još jedan zločin. Zato moramo biti
oprezne.«
»Koliko dugo?«
»Zauvijek, djevojčice.«

Dragi Matthew,
ovoga tjedna svaki sam dan zvala Centar za rehabilitaciju.
Lagala sam da sam ti sestrična. Odgovor je uvijek isti: bez promjene.
Svaki put mi se odlomi još jedan komadić srca.
Znam da nikada ne smijem poslati ovo pismo, a čak da to i učinim,
ti ga ne možeš pročitati, a ne bi ni razumio ove riječi. Ali moram ti
pisati, iako su riječi uzaludne. Govorim sebi (a to mi stalno govore i
ostali) da moram krenuti dalje sa svojim novim životom. Nastojim to
i učiniti. Zaista.

301
 Knjige.Club Books
Ali ti si u meni, dio si mene, možda čak najbolji dio. Ne govorim
sada samo o našem djetetu. U glavi čujem tvoj glas. Govoriš mi dok
spavam i to toliko da sam se navikla buditi u suzama.
Mislim da je mama imala pravo u vezi s ljubavlju. Koliko je god
tužna i smušena, razumije trajnost i ludost ljubavi. Ne možeš se
natjerati da se zaljubiš, a mislim da ne možeš ni nasilu prestati voljeti.
Pokušavam se uklopiti ovdje u gradu. Jako se trudim. Hoću reći
Sušan Grant se nastoji uklopiti. Ulice su pune automobila, pločnici
zakrčeni prolaznicima, ljudi uglavnom ne gledaju jedni druge niti se
pozdravljaju. Ali imao si pravo u vezi s ljepotom. Kada si dopustim da
je primjećujem, tu je. Vidim je u planini Rainier, koja me podsjeća na
Iliamnu, jer može se čarobno pojaviti i nestati. Ovdje u gradu ljudi je
zovu jednostavno Planina, jer zapravo imaju samo nju. Nije kao kod
nas, gdje planine tvore vidljivu kralježnicu našega svijeta.
Moj djed i baka obraćaju pozornost na čudne stvari. Kako je stol
postavljen, u koje doba dana jedemo, jesu li plahte dobro namještene
i uvučene ispod madraca, koliko čvrsto mi je spletena pletenica.
Baka mi je neki dan poklonila pincetu i rekla da si uredim obrve.
Ali iznajmile smo lijepu malu kućicu nedaleko od njihove i
možemo ih doći posjetiti, ali oprezno. Mislim da se mama iznenadila
otkrivši da joj je drago biti sa svojim roditeljima. Imamo dovoljno
hrane, novu odjeću i kada svi sjednemo za stol u vrijeme večere,
pokušavamo ispreplesti naše živote poput pletiva, bez obzira na
ispuštene očice i pogreške.
Možda je to zapravo ljubav.

Dragi Matthew,
Božić je ovdje poput neke discipline na Olimpijadi. Nikada nisam
vidjela toliko šljokica i hrane. Djed i baka su mi kupili toliko darova
da mi je bilo neugodno. No poslije, kada sam opet bila sama u svojoj
sobi, i gledala kroz prozor susjede od kojih se držimo podalje,
gledala kuće ukrašene treptavim lampicama, razmišljala sam
o pravoj zimi. O tebi. O nama.
Pogledala sam fotografiju tvojih djeda i bake i opet pročitala
članak koji je tvoja baka napisala.
Pitam se kako sve to osjeća naša beba. Osjeća li da sam
nesigurna? Čuje li i ona pjesmu mojeg slomljenog srca? Želim joj da
bude sretna. Želim da bude dijete naše ljubavi, onoga što smo bili.
Mislim da sam danas osjetila kako se pomaknula...
U mislima je zovem Lily. Po tvojoj baki.

302
 Knjige.Club Books
Djevojka mora biti jaka u ovome svijetu.

Dragi Matthew,
ne vjerujem da je već 1979. Danas sam opet zvala Rehabilitacijski
centar i dobila uobičajeni odgovor. Bez promjene.
Nažalost, majka je slučajno čula dok sam zvala. Pošizila je i rekla
mi da sam glupa. Policija navodno može pratiti odakle sam
telefonirala. Zato više ne smijem zvati. Ne smijem nas sve izložiti
riziku, ali kako da prestanem? To je sve što mi je ostalo od tebe.
Znam da nećeš ozdraviti, ali svaki put kada nazovem, mislim, možda
će se to ovaj put dogoditi. Ostala mi je samo ta nada, koliko god bila
beskorisna.
Ali to je uobičajena loša vijest. A ti želiš dobre vijesti. Nova je
godina.
Upisala sam se na Sveučilište Washington. Baka je potegnula
neke veze i uspjela prijaviti Sušan Grant bez ikakva dokaza o
završenoj srednjoj školi. Život je stvarno drukčiji u ovom Vanjskom
svijetu. Važno je koliko novca imaš.
Koledž nije baš ono što sam očekivala. Neke djevojke nose
mucaste pulovere od šetlandske vune, karirane suknje i dokoljenke.
Pretpostavljam da pripadaju nekom sestrinstvu. Hihoću se i hodaju u
grupicama kao ovce, a dečki koji ih posvuda prate, toliko su glasni da
bi ih medvjed čuo iz udaljenosti od kilometar i pol.
Na nastavi si zamišljam da sjediš pokraj mene. Jedanput sam se
toliko uživjela da sam ti zamalo napisala poruku na papiriću.
Nedostaješ mi. Svaki dan, a još više noću. Nedostaješ i Lily. Katkad
me ujutro probudi koliko se rita. Kada postane tako nemirna, čitam
joj pjesme Roberta Servicea i pričam joj o tebi.
To je odmah smiri.

Dragi Matthew,
ovdje u gradu proljeće nimalo ne sliči proljetnom otapanju kod
kuće. Nema odrona zemlje, nema gromada leda velikih poput kuće
koji se odlamaju, nema izgubljenih stvari koje izviru iz blata.
Ovdje su samo posvuda boje. Nikada nisam vidjela toliko stabala
u cvatu; ružičaste latice lepršaju po cijelome kampusu.
Djed kaže da istraga još traje, ali nitko nas više ne traži. Zaključili
su da smo mrtve.
Na neki način to je istina. Obitelj Allbright je isparila i nestala.

303
 Knjige.Club Books
Noću razgovaram s Lily i pričam joj o tebi. Znači li to da sam luda
ili samo usamljena? Zamišljam nas troje zagrljene u krevetu dok vani
polama svjetlost izvodi predstavu, a vjetar nam kuca po prozorskom
staklu. Govorim našem djetetu da bude pametna i hrabra. Hrabra
poput svog oca. Pokušavam joj reći da se obrani od strašnih odluka s
kojima bi se jednoga dana mogla suočiti. Brine me to što su možda
žene iz obitelji Allbright proklete u ljubavi pa se nadam da će ona
zapravo biti on, dječak. Onda se sjetim kako si rekao da želiš svog sina
naučiti sve ono što si i sam naučio na imanju... pa se ražalostim i
zavučem u krevet, povučem pokrivač preko glave i zamišljam da
sam na Aljasci u vrijeme zime. Srce mi kuca poput vjetra koji se
zalijeće u prozorska okna.
Sinu je potreban otac, a ja sam sve što Lily ima.
Jadna djevojčica.

»ONAJ PRETPOROĐAJNI TEČAJ je čista laž«, vikala je Leni kada joj je sljedeći trud
ščepao utrobu i natjerao je da vrisne. »Hoću lijek protiv bolova.«
»Htjela si prirodni porođaj. Sad je prekasno za lijekove«, rekla je mama.
»Osamnaest mi je godina. Zašto bi itko slušao moje želje? Ništa ne znam«,
rekla je Leni.
Trud je polako splašnjavao. Bol se povukao.
Leni je dahtala. Čelo ju je svrbjelo orošeno znojem.
Iz plastične čaše na obližnjem stoliću Mama je uzela komadić leda i stavila
ga Leni u usta.
»Mama, stavi unutra malo morfija«, molila ju je Leni. »Molim te. Ne mogu
ovo izdržati. Pogriješila sam. Nisam spremna biti majka.«
Mama se nasmiješila. »Nijedna žena nije nikada spremna.«
Bol je opet počeo rasti. Leni je stisnula zube, usredotočila se na disanje
(kao da to pomaže) i zgrabila majčinu ruku.
Stisnula je oči i dahtala dok se bol uzdizao do vrhunca. Kada je napokon
popustio, klonula je iscrpljena na krevet. Pomislila je: Matthew bi trebao biti
ovdje, ali potisnula je tu misao od sebe.
Nekoliko sekundi poslije novi trud. Ovaj put se tako ugrizla za jezik da je
prokrvario.
»Vrišti«, rekla joj je mama.
Vrata su se otvorila i ušla je liječnica. Bila je mršava, u plavoj bolničkoj
odjeći i s kirurškom kapicom na glavi. Obrve su joj bile neravnomjerno
iščupane pa joj je lice izgledalo malo uvrnuto postrance. »Gospođo Grant,
kako se osjećate?« upitala je.

304
 Knjige.Club Books
»Molim vas, izvadite je iz mene.«
Liječnica je kimnula glavom i navukla rukavice. »Dajte da pogledamo.«
Razmaknula je oslonce za noge.
U normalnoj situaciji Leni baš ne bi laknulo da joj relativna neznanka
sjedi među razmaknutim nogama, ali sada bi se raširila i na turističkom
vidikovcu na samom vrhu Svemirske igle samo ako bi joj to odagnalo bol.
»Čini se da ćemo dobiti bebu«, rekla je liječnica neutralnim glasom.
»Ma, nije valjda«, viknula je Leni u novom trudu.
»A sada, Sušan, tiskaj. Jako. Jače.«
Leni ju je poslušala. Tiskala je, vrištala, znojila se, psovala.
A onda je sve naglo završilo.
Srušila se iscrpljena na krevet.
»Dječak je«, rekla je liječnica okrenuvši se mami. »Bako Eve, želite li
prerezati pupkovinu?«
Kao kroz maglu, Leni je gledala majku kako reže pupkovinu i odlazi za
liječnicom do stola gdje su zamotali novorođenče u svijetloplavu termo
dekicu. Leni je pokušala sjesti, ali više nije imala snage za to.
Dječak, Matthew. Tvoj sin.
Uhvatila ju je panika i pomislila je: On te treba, Matthew. Ja to ne mogu...
Mama je pomogla Leni sjesti u krevetu i stavila joj u naručje mali
zamotuljak.
Njezin sin. Bio je najmanje dijete koje je ikada vidjela, s licem poput
breskvice, mutnim plavim očima koje su se otvarale i zatvarale i ustima poput
ražinog pupoljka, kojima je micao kao da siše. Iz plave dekice izvirila je
ružičasta šaka i Leni ju je dotaknula.
Djetetovi minijaturni prstići obavili su se oko njezinih.
Val vruće, pročišćavajuće ljubavi kao da joj je raznio srce u milijun
komadića i opet ih spojio. »O, Bože«, rekla je sa strahopoštovanjem.
»Da«, rekla je mama. »Pitala si kako je to.«
»Matthew Denali Walker, Junior«, rekla je tiho. Četvrta generacija
Aljaskanaca koji neće upoznati svog oca, nikada neće oko sebe osjetiti
Matthewove snažne ruke ni čuti njegov smirujući glas.
»Hej, maleni«, rekla je.
Sada je znala zašto je pobjegla od njihova zločina. Prije nije znala, nije
shvaćala, ne doista, što bi inače izgubila.
Ovo dijete. Njihova sina.
Dala bi život da ga zaštiti. Učinila bi sve samo da on bude siguran, pa čak
ako je to značilo poslušati majku i prekinuti i posljednju, nježnu nit s

305
 Knjige.Club Books
Aljaskom i Matthewom - telefonske pozive rehabilitacijskom centru. Više
neće zvati. Boljela ju je sama pomisao na to, ali što je drugo mogla učiniti?
Sada je bila majka.
Tiho je plakala. Možda ju je mama čula i znala zašto plače, ali znala je i da
se nema što reći; ili možda sve majke plaču nakon porođaja. »Matthew«,
šapnula je milujući mu baršunasti obraz. »Zvat ćemo te MJ. Tvojeg su tatu
katkad zvali Mattie, ali ja nisam nikada... znao je letjeti... on bi te toliko
volio...«

306
Knjige.Club Books

307
 Knjige.Club Books

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

N e znam kako živjeti s time što sam učinila od njezina života«, rekla je
Cora.
»Prošle su već godine«, rekla je njezina majka. »Pogledaj je. Sretna je.
Zašto moramo stalno o tome razgovarati?«
Cora se htjela složiti. To si je svakodnevno govorila. Pogledaj je, sretna je.
Ponekad je gotovo mogla u to povjerovati. Ali bilo je dana kao što je bio i ovaj.
Nije znala što je bio uzrok promjene. Možda vrijeme. Stare navike. Ona vrsta
korozivnog straha koji kada se jedanput uvuče, izjeda vam kosti i zauvijek
ostaje u vama.
Prošlo je sedam godina otkad je Cora odvela Leni iz Aljaske i dovela je u
ovaj grad što se smjestio uz rub mora.
Cora je vidjela kako se Leni trudila pustiti korijenje u toj bogatoj i vlažnoj
zemlji, trudila se rasti i cvjetati. Ali Seattle je bio grad sa stotinama tisuća
stanovnika; grad koji nije znao govoriti prirodnim jezikom Lenine pionirske
duše.
Cora je zapalila cigaretu, duboko uvukla dim i neko ga vrijeme zadržala u
plućima. Taj poznati čin odmah ju je smirio. Ispuhnula je dim i podignula
bradu pokušavajući se udobnije namjestiti na vrtnoj stolici. Križa su je boljela
od noći provedene u pseudodivljini i spavanja u šatoru; disanje joj je bilo
isprekidano od uporne prehlade.
Leni je stajala u blizini, uz rub rijeke. Do nje su stajali dječak s jedne strane
i starac s druge. Graciozno i vješto je zabacila udicu, koja je pucnula i
zaplesala zrakom prije nego što se spustila u mirnu vodu. Sunčevo svjetlo
kasnoga proljeća sve je obojilo zlatom: vodu, troje ljudi različite dobi,
obližnja stabla. Ali iako ih je sunce obasjavalo, počela je kiša, sićušne kapi
nastale u vlažnom zraku.
Bili su u šumi Hoh Rain, jednoj od posljednjih oaza netaknute divljine u
gusto naseljenom zapadnom dijelu države Washington. Dolazili su ovamo
kad god su mogli i podigli šatore u kampu, u kojemu su imali struju i vodu.
Ovdje, daleko od ljudi, mogli su biti što su zaista bili. Nisu se morali bojati da
će ih netko vidjeti zajedno, nisu morali izmišljati priče ni lagati. Već godinama

308
 Knjige.Club Books
nitko na Aljasci nije spomenuo obitelj Allbright niti ih je tko tražio, ali ipak,
oni su uvijek bili na oprezu.
Leni je govorila da u ovoj netaknutoj prirodi može disati, tu gdje su stabla
bila široka kao Volkswagen i rasla tako visoko da su zastrla sunčevo svjetlo.
Govorila je da mora naučiti sina stvari koje su bile dio njegova naslijeđa, ono
što se nije moglo naučiti u svijetu pločnika i pri svjetlu uličnih svjetiljki. Stvari
koje bi ga otac naučio.
U proteklih nekoliko godina Corin otac je postao strastveni ribič - ili je
samo bio gorljivi djed koji je činio sve i sva samo da bi kod Leni i MJ-a
izmamio osmijeh. Više nije radio kao odvjetnik nego se sav posvetio
poslovima u kući i oko nje.
I tako su dolazili ovamo kampirati što su češće mogli, ne obazirući se na
kišu koja bi ih dočekala u deset od dvanaest dolazaka, čak i usred ljeta. Lovili
su ribu za večeru, pržili je u tavama od lijevanog željeza na otvorenom
plamenu. Noću, dok su svi sjedili oko vatre, Leni je recitirala pjesme i
pripovijedala priče čija se radnja događala u divljini Aljaske.
Za Leni to nije bila zabava. Bilo je to nešto drugo. Nešto od životne
važnosti. Način da ispusti pritisak koji se u njoj nakupljao cijeli tjedan dok se
kretala kroz gužvu kampusa na Sveučilištu Washington, dok je studentima
prodavala knjige u golemoj knjižari Shorey’s na Prvoj aveniji, gdje je radila
na pola radnog vremena, i dok je navečer odlazila na tečaj fotografije.
Leni je dolazila ovamo u prirodu da ponovno nađe samu sebe, da otkrije
onaj komadić svoje aljaške duše koji je još mogla naći, da poveže sina s ocem
kojega nije poznavao i životom koji mu je pripadao po rođenju, ali ne i u
stvarnosti. Aljaska, posljednja granica, zemlja koja će za Leni zauvijek biti
dom. Mjesto kojemu je pripadala.
»Možeš ga čuti kako se smije«, rekla je njezina majka.
Cora je kimnula glavom. Bilo je to točno; čak i uz neprekidno bubnjanje
kišnih kapi po najlonu šatora, po plastičnim kapuljačama i lišću velikom
poput tanjura, mogla je čuti unuka kako se smije.
MJ je bio najsretnije dijete na svijetu - dječak koji je lako sklapao
prijateljstva, poštovao pravila i još uvijek držao odrasle za ruku kada bi
hodali pločnikom na putu do škole. Zanimale su ga uobičajene stvari za
dječaka njegovih godina - akcijske figurice, crtani filmovi, sladoled ljeti. Bio
je još premlad i nije mnogo ispitivao o svojem ocu, ali i to će doći. Svi su to
znali. Cora je također znala da kada MJ pogleda svoju nasmiješenu majku,
ne vidi nijednu od sjena skrivenih iza njezina osmijeha.
»Misliš li da će mi ona jednoga dana oprostiti?« pitala je gledajući
udaljenu Leni.

309
 Knjige.Club Books
»O, za ime svijeta. Što da ti oprosti? To što si joj spasila život? Coraline, ta
te djevojka voli.«
Cora je povukla dim cigarete i otpuhala ga. »Znam da me voli. U to nisam
nikada sumnjala. Ali pustila sam je da odraste u ratnoj zoni. Dopustila sam da
vidi ono što nijedno dijete ne bi nikada trebalo vidjeti. Dopustila sam da
upozna strah od muškarca koji ju je trebao voljeti, a onda sam ga ubila pred
njom. I pobjegla sam i prisilila je da živi i prikriva se pod tuđim imenom. Da
sam možda bila jača i hrabrija, mogla sam promijeniti zakon kao što je učinila
Yvonne Wanrow.«
»Prošle su godine dok slučaj te žene nije došao do Vrhovnog suda. A ti si
živjela na Aljasci, ne u Washingtonu. Tko bi pomislio da će zakon naposljetku
priznati da se pretučena žena branila? A tvoj tata kaže da i dalje taj argument
rijetko vrijedi. Moraš prestati misliti na sve što se dogodilo. Ona je prestala.
Pogledaj je tamo dolje, sa sinom, kako ga uči pecati. Tvojoj je kćeri dobro,
Cora. Dobro. Oprostila ti je. Moraš i ti oprostiti sama sebi.«
»Ona bi se trebala vratiti kući.«
»Kući? U brvnaru bez vode i struje? Onom momku oštećena mozga? Da je
optuže kao sudionicu u zločinu? Sada postoji neki novi test, nešto u vezi s
DNK. Ne budi smiješna, Cora.« Ispružila je ruku i obavila je oko Corinih
ramena. »Pomisli što ste sve dobile ovdje. Leni se školuje i postat će izvrsna
fotografkinja. Ti voliš svoj posao u umjetničkoj galeriji. Imate topao dom
i obitelj na koju možete računati.«
Istina, oprošteno joj je ono što je učinila svojoj kćeri, a Lenin oprost je bio
stvaran i izravan poput sunčeva svjetla. Ali koliko se god trudila svih tih
godina, Cora nije mogla oprostiti sama sebi. Nije ju progonilo samo ubojstvo;
Cora je znala da bi u istim okolnostima to ponovno učinila.
Nije si mogla oprostiti godine koje su tome prethodile, ono što je
dopuštala i prihvaćala, onu definiciju ljubavi koju je prenijela na svoju kćer
poput kakve zle čarolije.
Zbog Ćore Leni je naučila biti sretna s polovičnim životom, pretvarala se
da je netko drugi, na nekom drugom mjestu.
Zbog Ćore Leni nikada neće moći vidjeti muškarca kojega je voljela niti se
više ikada vratiti kući. Kako si je Cora to mogla oprostiti?

NASMIJEŠI SE.
Sretna si.
Leni nije znala zašto se mora podsjećati da se nasmiješi ili da izgleda
sretno u ovom vedrom danu dok su bili u parku i slavili njezinu diplomu po
završetku koledža.
Bila je sretna.
310
 Knjige.Club Books
Zaista.
Naročito danas. Bila je ponosna na sebe. Prva djevojka u njihovoj obitelji
koja je završila koledž.
(Dugo je trebalo da se to dogodi.)
Ipak. Bilo joj dvadeset pet godina, bila je samohrana majka, i od sutra je
imala u džepu diplomu iz vizualnih umjetnosti. Imala je obitelj koja ju je
voljela, najbolje dijete na svijetu i toplu kuću u kojoj je živjela. Nikada nije bila
gladna, nije se smrzavala niti je strahovala za majčin život.
Njezini jedini strahovi sada su bili obični, svakodnevni roditeljski
strahovi. Zato što djeca moraju sama prelaziti ulicu ili bi mogla pasti s
ljuljačke, a zlonamjerni neznanci bi se mogli pojaviti niotkuda. Više nije
padala u san slušajući vriskove i plač niti bi je ujutro na podu dočekale
krhotine razbijenoga stakla.
Bila je sretna.
Nije bilo važno što je katkad imala dane kao što je ovaj, kada bi joj se
prošlost uporno nametala.
Naravno da će danas misliti na Matthewa, po ovakvu danu, o kojem su
njih dvoje često razgovarali. Koliko su puta počeli razgovor riječima: Kada
završimo koledž...?
Instinktivno je podignula fotoaparat i svela na minimum svijet koji je
vidjela oko sebe. Tako se nosila i sa svojim sjećanjima, tako je procesuirala
svijet. U slikama. S fotoaparatom je mogla obrezati i uokviriti svoj život.
Sretna. Nasmiješi se.
Klik, klik, klik i opet je bila ona stara. Mogla je vidjeti ono što je važno.
Neprekidno plavetnilo neba. Bez ijednog oblaka na vidiku. Ljudi svuda
uokolo.
Sunce se obraćalo stanovnicima Seattlea jezikom koji su samo oni
razumjeli, izvlačilo ih je iz domova na padinama brežuljaka, poticalo da obuju
teniske i uživaju u planinama, jezerima i vijugavim šumskim putovima.
Poslije toga zaustavili bi se u lokalnom super-marketu i kupili odreske već
pripremljene da se stave na roštilj.
Život je bio blag ovdje u Seattleu. Siguran i suzdržan. Zebre na kolniku,
semafori, kacige i policajci na konjima, bicikli.
Kao majka, cijenila je svu tu zaštitu i pokušala se uklopiti u taj udoban
život. Nikada nije nikome rekla - čak ni mami - koliko joj nedostaje zavijanje
vukova ili dan koji bi provela sama na snježnom skuteru ili zvuk pucanja leda
u proljeće. Sada je kupovala meso umjesto da ga je sama ulovila; okrenula je
slavinu ako je trebala vodu i ispirala zahodsku školjku kada bi
završila. Losose koje je ljeti pekla na roštilju dobila bi već očišćene, filetirane
i oprane. Bili su poput srebrnih i ružičastih svilenih traka ispod celofana.
311
 Knjige.Club Books
Danas je bila okružena ljudima koji se smiju i razgovaraju. Psi su lajali i
skakali hvatajući frizbije. Tinejdžeri su se dodavali bacajući loptu.
» Gledaj! « rekao je MJ pokazujući na ružičasti balon s natpisom Čestitamo
na diplomi! koji je poskakivao na kraju žute uzice. U jednoj je ruci držao
napola pojeden kolač u čašici i imao bijelu bradicu od šećernog preljeva.
Leni je bila svjesna da on brzo raste (već je išao u prvi razred) pa ga je
morala grliti i ljubiti dok joj je još dopuštao. Privukla ga je u zagrljaj. Dao joj
je znojan poljubac s okusom karamela i zagrlio je na onaj svoj način, obgrlivši
je snažno oko vrata kao da će se utopiti ako ga ona ne drži. Zapravo bi se ona
utopila bez njega.
»Tko je još spreman za desert?« pitala je baka Golliher sjedeći za piknik
stolom. Upravo je servirala Lenin najdraži desert: akutaq. Eskimski sladoled
od snijega, masnoće za kolače, borovnica i šećera. Mama je u zamrzivaču
sačuvala grude zimskoga snijega, baš za ovakve prilike.
MJ se oslobodio zagrljaja, poskočio je i ruke pobjedonosno bacio u zrak
(obje ruke, da bude siguran da su ga svi vidjeli). »Ja! Hoću akutaq!«
Baka je zaobišla piknik stol i stala pokraj Leni. Baka se vrlo promijenila
proteklih nekoliko godina, smekšala se, iako se i za piknik još uvijek odijevala
svečano sportski kao da ide u ladanjski klub.
»Tako sam ponosna na tebe, Leni«, rekla je baka.
»I sama sam ponosna na sebe.«
»Moja prijateljica iz kluba, Sondra, kaže da u redakciji časopisa Sunset
imaju slobodno mjesto za fotografskog asistenta. Da joj kažem da ih nazove
u ime Sušan Grant?«
»Aha«, rekla je Leni. »Hoću reći, da, molim.« Nikada se nije potpuno
navikla na to kako se ovdje obavljaju stvari. Činilo se da vas život nagrađuje
više zbog ljudi koje poznajete nego zbog onoga što znate raditi.
Ah jedno je ipak znala: bila je voljena. Baka i djed su ih od samoga početka
dočekali raširenih ruku. Proteklih nekoliko godina Leni, mama i MJ živjeli su
u maloj unajmljenoj kući u Fremontu, a baku i djeda su posjećivali vikendom.
Isprva su neprekidno bile na oprezu, bojale su se sklapati prijateljstva i
razgovarati s neznancima, ali s vremenom je policija na Aljasci prekinula
potragu za njima, a opasnost da budu otkrivene izblijedjela je u
pozadinu njihova života.
MJ je bio živahan i glasan i imao je tako mnogo energije da je mirna kuća
na brežuljku Queen Anne postala bučno mjesto. Navečer bi se njih troje
smjestili pred televizorom i gledali emisije koje su Leni bile besmislene.
(Umjesto toga je čitala; već je treći put uzastopce čitala Intervju s vampirom.)
MJ je bio kotač, a one su bile žbice. Spajala ih je ljubav prema njemu. Tako

312
 Knjige.Club Books
dugo dok je MJ bio sretan i one su bile sretne. A on je bio vrlo sretno
dijete. Ljudi su to uvijek primjećivali i spominjali.
Leni je vidjela majku kako stoji sama na rubu igrališta i puši, a jednom se
rukom uhvatila za križa i to na neki neprirodan način.
Leni je vidjela kako su iz profila majčine jagodice lica izbočene, kako su
joj usne bezbojne, a lice mršavo. Kao i obično, nije se našminkala i djelovala
je gotovo prozirno. Prošle je godine prestala bojiti kosu, koja je sada, iako
prirodno plava, izgledala isprano i bila prošarana sjedinama.
»Hoću akutaq!« vikao je MJ i vukao Leni za rukav. Još je bio promukao od
nedavne prehlade. Otkad je krenuo u privatnu školu u blizini njihove kuće,
on - ali i svi oni s njim - stalno su bili prehlađeni.
»A kako ćemo to zatražiti?« upitala je Leni.
»Moliiiiim«, rekao je MJ.
»Dobro. Idi k baki. Reci joj da ugasi tu odvratnu cigaretu i dođe za stol.«
Odjurio je kao vjetar, mršave bijele nožice kretale su se poput medica na
ručnom mikseru, a plava mu je kosa vijorila odmičući se od blijeda, šiljastog
lica.
Leni ga je gledala kako vuče mamu natrag do piknik stola, a lice joj je bilo
rumeno od smijeha.
Leni je letimično pogledala u stranu. Vidjela je da pokraj ulaza u ovaj javni
park stoji muškarac. Imao je plavu kosu.
Bio je to on.
Našao ju je.
Ne.
Uzdahnula je. Već godinama nije zvala rehabilitacijski centar. Često bi
uzela telefon u ruke, ali nikada nije birala broj. Nije bilo važno što se smanjila
opasnost da budu otkrivene; ipak je postojala. Osim toga, kada je zvala, prije
mnogo godina, njegovo stanje uvijek je bilo isto: Bez promjene.
Znala je da su mu od onoga pada ostala trajna oštećenja i da mladić kojega
je voljela živi samo u njezinim snovima. Katkad joj je noću šaptao u snu, ne
uvijek, ne često, ali njoj je to bilo dovoljno. U njezinim snovima još je bio onaj
nasmijani mladić koji joj je darovao fotoaparat i naučio je da nije baš svaka
ljubav zastrašujuća.
»Hajde«, rekla je baka i uhvatila Leni za ruku.
»Ovo je izvrsno«, rekla je Leni. Te su joj riječi isprva zvučale drveno.
Izgovorene reda radi. Ali kad je MJ poskočio, počeo pljeskati i vikati: »Jeeej,
mama!« onim svojim Mickey Mouse glasom, nije se mogla prestati smiješiti.

313
 Knjige.Club Books
Mračni su se rubovi opet povukli i nestali u pozadini, a ostalo je samo
ovdje i sada. Sunčan dan, proslava, obitelj. Život je bio takav, pun brzih
promjena. Radost se znala ponovno vratiti neočekivano kao sunčevo svjetlo.
Bila je sretna.

»MAMA, PRIČAJ MI o Aljasci«, rekao je MJ te večeri kada je legao u krevet i

navukao pokrivač do brade.
Leni mu je s čela odmaknula tanke svijetle uvojke po tko zna koji put
pomislivši kako je sličan ocu. »Pomakni se«, rekla je.
Legla je uz njega. Naslonio je glavu na njezino rame.
U sobi je bilo mračno, gorjela je samo mala noćna svjetiljka s likovima iz
Ratova zvijezda. Za razliku od Leni njezin je sin odrastao kao dijete
komercijalne Amerike. Poslije piknika u parku i sveg veselja toga dana, Leni
je znala da je MJ iscrpljen, ali nije htio zaspati bez priče.
»Djevojčica koja je voljela Aljasku...«
To mu je bila najdraža priča. Leni ju je započela prije mnogo godina i s
vremenom proširivala. Izmislila je društvo koje živi u tirkiznim, ledenim
vodama nekoga fjorda na Aljasci, u kućama koje su potopljene kada je
erumpirala planina Aku. Ti ljudi - klan Gavrana - očajnički su se opet htjeli
izdignuti na svjetlo, hodati obasjani suncem, ali najstariji sin klana Orla bacio
je prokletstvo na njih da zauvijek ostanu u hladnoj vodi - sve dok ih šaptač
ne pozove natrag. Šaptač je zapravo bila Katyaaq. Nepoznata djevojka čista
srca i mirne snage.
Priča se nastavljala iz tjedna u tjedan, a Leni bi svake večeri ispričala tek
toliko da sina uljuljka u san. Lik Katyaaqe je stvorila prema mitovima
domorodaca Aljaske, koje je čitala kao djevojčica, i iz oštrog, lijepog krajolika
te zemlje. Uki, mladić kojega je Katyaaq voljela - šetač - dozivao ju je s obale.
Leni nije nimalo sumnjala tko su ovdje to dvoje zaljubljenih i zašto joj se
činilo da je priča tragična.
»Katyaaq se suprotstavila bogovima i usudila se otplivati do obale. Nije
to smjela učiniti, ali ljubav prema Ukiju dala joj je posebnu snagu. Udarala je
nogama po vodi i naposljetku se probila kroz valove i osjetila sunce na licu.
»Uki je skočio u ledeno hladnu vodu i dozivao je. Vidjela mu je oči - zelene
kao mirne vode zaljeva koji je nekoć bio dom njezina naroda, a kosa mu je
bila boje sunčeve svjetlosti. »Kat«, rekao je, »uhvati se za moju ruku.«
Leni je vidjela da je MJ zaspao. Sagnula se i poljubila ga, a onda se nježno
izvukla iz kreveta.
U njihovoj maloj prizemnici bilo je tiho. Mama je vjerojatno bila u dnevnoj
sobi i gledala Dinastiju. Leni je pošla uskim hodnikom, čiji su zidovi bili
ukrašeni Leninim fotografijama i MJ-evim crtežima. Klaustrofobija, koja ju je
314
 Knjige.Club Books
mučila u tom polumračnom hodniku s panelima od lažnog drva, davno je
nestala.
Ukrotila je divljinu u sebi tako odlučno kao što je nekoć svladavala pravu
divljinu prirode. Naučila se kretati kroz gužvu, živjeti među zidovima,
zaustavljati se u prometu. Naučila je pogledom tražiti crvendaće umjesto
orlova, kupovati ribu u Safewayu i novcem plaćati novu odjeću u Frederick &
Nelsonu. Naučila je fenirati i njegovati slojevito ošišanu kosu do ramena i
paziti da joj je sva odjeća usklađena. Sada je redovito čupala obrve i
brijala noge i pazuhe.
Kamuflaža. Naučila je kako se uklopiti.
Otišla je u svoju sobu i upalila svjetlo. Svih tih godina koliko su ovdje
živjeli ništa nije promijenila u toj sobi, a gotovo da i ništa nije kupila čime bi
je ukrasila. Nije vidjela smisla. Bila je to obična, gola prostorija, namještena
stvarima s garažne rasprodaje, koje su ona i mama skupile tijekom godina.
Jedino po čemu se vidjelo da je to njezina soba bila je fotografska oprema --
leće, fotoaparati i jarko žute role filma. Gomile naslaganih slika i zbirke
fotografskih albuma. U jednom su bile samo njezine slike Matthewa i Aljaske.
Ostali su bili s novijim fotografijama. U kutu njezina kozmetičkog ogledala
bila je zataknuta slika Matthewovih djeda i bake. ovo BISMO MOGLI BITI MI.
Pokraj nje nalazila se slika Matthewa kada ga je prvi put fotografirala novim
polaroidom.
Otvorila je vrata na malu verandu od cedrovih dasaka, koja se protezala
cijelom dužinom kuće. U stražnjem dvorištu mama je zasadila i njegovala
veliki povrtnjak. Leni se zaustavila na verandi i sjela na jednu od dvije drvene
stolice u obliku naslonjača, koje su već bile tu kada su se doselili. Visoko gore
nebo je bilo prošarano zvijezdama i izgledalo je beskrajno. Oko kuće i vrta
protezala se čvrsta ograda od cedrovih letvica. Negdje iz daljine dolazio
je miris prvog ljetnog roštilja, čula je zveckanje dječjih bicikla koje je netko
spremao prije noći. Psi su lajali. Jedna je vrana graktala kao da nekoga oštro
kori.
Posve se opustila na stolici, zagledala u nebo i pokušala se izgubiti u
njegovu beskraju.
»Hej«, javila se mama iza nje. »Hoćeš malo društva?«
»Naravno.«
Mama je sjela u drugu stolicu postavljenu tako blizu da su se mogle držati
za ruke dok su sjedile. Tijekom godina to je postalo njihovo mjesto, ta uska
veranda koja je stršala u neku dimenziju koja nije bila ni prošlost ni
sadašnjost. Ponekad, naročito u ovo doba godine, zrak je mirisao na ruže.
»Sve bih dala da mogu vidjeti polarnu svjetlost«, rekla je Leni.
»Da. I ja.«

315
 Knjige.Club Books
Zajedno su se zagledale u neizmjerno noćno nebo. Šutjele su; nisu trebale
ništa govoriti. Leni je znala da obje misle na ljubav koje su nekada imale.
»Ali mi imamo MJ-a«, rekla je mama.
Leni je držala majčinu ruku.
MJ. Njihova radost, njihova ljubav, njihova spasonosna milost.

316
 Knjige.Club Books

DVADESET OSMO POGLAVLJE

C ora je imala upalu pluća. To i nije bilo iznenađenje. Iz tjedna u tjedan

dobila bi svaku bolest koja bi se pojavila u MJ-evoj školi.
Sada je nervozna sjedila u sterilnoj čekaonici. Nestrpljiva da je puste kući.
Čekala je.
Cijenila je sve preglede, ipak da budemo sigurni, na kojima je majčina
liječnica inzistirala i koje je obavila, ali Cora je samo htjela recept za
antibiotike i otići kući. MJ će se uskoro vratiti iz škole.
Listala je najnoviji časopis People. (Primijetila je jedan apsurdan naslov
»Ted Danson opet lascivan u Kafiću uzdravlje«). Pokušala je rješavati
križaljku, ali nije dobro poznavala popularnu kulturu da bi to mogla.
Nakon više od pola sata plavokosa medicinska sestra vratila se u
čekaonicu i odvela Coru u malu ordinaciju sa zidovima punim diploma,
priznanja i sličnih stvari. Ponudila je Cori da sjedne na tvrdu crnu stolicu.
Sjela je i instinktivno ispreplela noge u visini gležnjeva, kako su je naučili
prije mnogo godina dok je još odlazila u ladanjski klub. Glupo, ali najednom
joj je palo na pamet da je to metafora za sve što se tijekom njezina života
promijenilo za žene. Danas više nitko nije pazio kako žena sjedi.
»Dakle, Evelyn«, rekla je liječnica. Imala je strog izraz lica, kosu nalik
čeličnoj vuni i očito je bila velika ljubiteljica maškare. Izgledala je kao da živi
na crnoj kavi i sirovom povrću, ali tko je bila Cora da osuđuje ženu zato što je
mršava? Niz rendgenskih slika visio je na osvijetljenom ekranu iza njezina
stola.
»Gdje je upala pluća?« upitala je Cora podižući bradu prema slikama.
Vidjela je nešto što je sličilo hobotnici koja nešto proždire.
Liječnica je počela govoriti, a onda je zašutjela.
»Doktorice?«
Doktorica Prasher pokazala je rukom na jednu rendgensku sliku. »Vidite
li ova velika bijela područja? Ovo. Ovo. I ovo? Vidite ovu bijelu oblinu? Sjenu
duž kralježnice? Sve to ukazuje na rak pluća. Morat ćemo napraviti još
pretraga da budemo sigurni, ali...«

317
 Knjige.Club Books
Čekajte. Što?
Kako se to moglo događati?
Ah, da. Bila je pušač. Imala je rak pluća. Leni ju je godinama gnjavila i
pokušavala nagovoriti da prekine s tom navikom, upozoravala ju je upravo
na ovakav scenarij. Cora bi se tada nasmijala i rekla: »Hej, djevojčice, mogu
poginuti prelazeći ulicu.«
»CT snimka pokazuje tvorevinu na vašoj jetri, što upućuje na metastaze«,
rekla je doktorica Prasher i nastavila govoriti.
Riječi su postale zamršeno klupko u Corinu umu: suglasnici i
samoglasnici, niz udaha i izdaha.
Doktorica Prasher je govorila dalje, koristila se običnim riječima u
neobičnom kontekstu, koji nije bilo moguće razumjeti. Bronhoskopija, tumor,
agresivan.
»Koliko mi je ostalo?« upitala je Cora sa zakašnjenjem shvativši da je
prekinula liječnicu usred rečenice.
»Nitko vam to ne može reći, gospođo Grant. Ali čini se da je vaš tumor
agresivan. Četvrti stadij raka pluća, koji je već metastazirao. Znam da je to
teško čuti.«
»Koliko mi je ostalo?«
»Još ste relativno mladi. Ali ćemo tumor agresivno liječiti.«
» Ah-ha.«
»Uvijek ima nade, gospođo Grant.«
»Ima?« upitala je Cora. »Ali tu je i karma.«
»Karma?«
»U njemu je bio otrov«, govorila je Cora samoj sebi, »a ja sam ga ispijala.«
Doktorica Prasher se namrštila i nagnula naprijed. »Evelyn, ovo je bolest,
a ne kazna ni osveta za grijeh. To je razmišljanje tipično za mračni srednji
vijek.«
»A-ha.«
Doktorica Prasher je ustala i namrštila se. »Htjela bih vas naručiti danas
poslijepodne na bronhoskopiju. Ona bi potvrdila dijagnozu. Želite li možda
koga nazvati?«
Cora je također ustala. Osjećala se nesigurno na nogama pa se pridržala
za naslon stolice. Opet se javio bol pri dnu kralježnice, sada još gori jer je
znala o čemu se radi.
Rak.
Imam rak.
Nije mogla ni zamisliti da to izgovori naglas.

318
 Knjige.Club Books
Zaklopila je oči i polako ispuhala zrak iz pluća. Zamislila je - prisjetila se
- djevojčice s divljom crvenom kosom, bucmastim ručicama i pjegicama
poput mrljica cimeta, koja ju je grlila i govorila: Mama, volim te.
Cora je toliko toga proživjela. Živjela je kada je mogla umrijeti. Zamišljala
je svoj život na sto drukčijih načina, uvježbala je tisuću načina na koje bi se
iskupila. Zamišljala je kako će ostarjeti, postati senilna, kako će se smijati kad
se bude očekivalo da plače, kako će zabunom uzeti sol umjesto šećera. U
svojim snovima vidjela je Leni kako se opet zaljubljuje, kako se udaje i ima
drugo dijete.
Snovi.
U jednom trenu Corin se život skupio u fokusu i potpuno se smanjio. Svi
njezini strahovi, žaljenja i razočaranja su nestali. Samo je jedna stvar bila
važna; kako to nije znala od samoga početka? Zašto je provela tako mnogo
vremena istražujući tko je ona zapravo? Trebala je znati. Oduvijek. Od
samoga početka.
Bila je majka. Majka. A sada...
Moja Leni.
Kako će joj ikada moći reći zbogom?

LENI JE STAJALA pred zatvorenim vratima majčine bolničke sobe i pokušavala

je smiriti vlastito disanje. Svuda oko sebe čula je zvukove, po cijelom hodniku
ljudi su žurili u cipelama gumenih potplata, krevete na kotačima vozili su iz
sobe u sobu, iz razglasa su se čule razne obavijesti.
Leni je spustila ruku na srebrnu ručku na vratima i pritisnula je.
Ušla je u veliku sobu koju je na dva manja prostora dijelila zavjesa
obješena na metalnim kvačicama i karnišama pričvršćenim na stropu.
Mama je sjedila u krevetu naslonjena na bijele jastuke. Izgledala je kao
starinska lutka, snježnobijela koža bila joj je previše zategnuta preko
delikatnih crta lica. Ključna kost virila joj je ispod ovratnika prevelike
bolničke spavaćice, a koža je sa svake strane upala u jamicu.
»Hej«, rekla je Leni. Sagnula se i poljubila majčin meki obraz. »Mogla si
mi reći da ideš k liječniku. Pošla bih s tobom.« Odmaknula je majci paperjastu
srebrnasto plavu kosu s očiju. »Imaš li upalu pluća?«
»Imam četvrti stadij raka pluća. Ali to podlo malo govno napalo mi je
kralježnicu i jetra. Ušao mi je u krv.«
Leni se doslovno odmaknula korak unatrag. Samo što nije podignula ruke
i sakrila lice. »Što?«
»Žao mi je, djevojčice. Nije dobro. Liječnica se baš ne nada previše.«
Leni je htjela vrisnuti, prestani!

319
 Knjige.Club Books
Nije mogla disati.
Rak.
»Bo-boli li te?«
Ne. Nije to htjela reći. Što je htjela reći?
»Ah«, rekla je mama i odmahnula rukom na kojoj su se isticale vene. »Na
Aljasci sam naučila biti žilava.« Nagnuvši se pokraj Leni, dohvatila je kutiju
cigareta.
»Nisam sigurna da je to ovdje dopušteno.«
»Prilično sam sigurna da nije«, rekla je mama. Ruka joj je drhtala dok je
palila cigaretu. »Ali uskoro ću započeti s kemoterapijom.« Pokušala se
nasmiješiti. »Mogu očekivati gubitak kose i mučnine. Sigurna sam da će to biti
dobar izgled za mene.«
Leni je prišla bliže. »Borit ćeš se, zar ne?« rekla je i treptanjem pokušavala
zadržati suze da ih majka ne vidi.
»Naravno. Isprašit ću dupe toj kurvi.«
Leni je kimnula i obrisala oči.
»Bit će ti bolje. Djed će ti naći najbolju skrb u gradu. Jedan mu je prijatelj
u upravnom odboru Centra za istraživanje raka Fred Hutchinson. Bit ćeš...«
»Bit ću ja dobro, Leni.«
Mama joj je dotaknula ruku. Leni je stajala povezana s majkom kroz udah,
dodirom i cjeloživotnom ljubavlju. Htjela je reći pravu stvar, ali što bi to
trebalo biti i kako nekoliko tričavih riječi može biti važno u tom moru koji je
bio rak? »Ne mogu te izgubiti«, šapnula je Leni.
»Da«, rekla je mama. »Znam, djevojčice. Znam.«

Dragi Matthew,
prošlo je tek nekoliko dana otkad sam ti pisala. Čudno kako se
život može promijeniti u tjedan dana.
I to nimalo ne na bolje.
Sinoć dok sam ležala u svojem udobnom krevetu, u pidžami
kupljenoj u trgovini, razmišljala sam o mnogim stvarima o kojima
prije nisam htjela. I tako sam došla do tebe.
Mislim da nismo dovoljno razgovarali o smrti tvoje majke. Možda
zato što smo bili djeca ili zato što si bio jako traumatiziran. Ali trebali
smo razgovarati o tome kasnije, kada smo odrasli. Trebala sam ti reći
da ću zauvijek slušati tvoj bol. Trebala sam te pitati za tvoja sjećanja.
Sada razumijem kako tuga može postati tanak led. Ja još nisam
izgubila mamu, ali jedna jedina riječ odvukla ju je od mene, stvorila
je između nas barijeru, koje nikada prije nije bilo.
320
 Knjige.Club Books
Prvi put u životu lažemo jedna drugoj. Osjećam to. Lažemo da
bismo zaštitile jedna drugu.
Ali zaštita ne postoji, zar ne?
Mama ima rak pluća.
Bože. Koliko mi nedostaješ.

Leni je odložila kemijsku olovku. Ovaj put pisanje pisma Matthewu nije
donosilo nikakvu utjehu.
Zapravo joj je bilo još gore. Osjećala se usamljenije.
Kako patetično da ona nema nikoga s kim bi razgovarala o tome. Da
njezina najbolja prijateljica nema pojma tko je ona.
Presavila je pismo i spremila ga u kutiju od cipela sa svim ostalima koja
je tijekom godina napisala, a nikada poslala.

TOG LJETA LENI je gledala kako joj rak uzima majku. Prvo je otišla kosa, zatim
obrve. Zatim čvrsta linija njezinih ramena; počela su se opuštati. Onda više
nije mogla ni stajati ni hodati. Naposljetku, rak joj je potpuno oduzeo
mogućnost kretanja.
Krajem srpnja, nakon što je rak uzeo tako mnogo, posljednji CT pregled
otkrio je istinu. Ništa od onoga što su dotad poduzeli nije pomoglo.
Leni je šutke sjedila uz majku i držala je za ruku kada su saznale da
liječenje nije uspjelo. Rak se posvuda proširio, bio je neprijatelj koji
napreduje, reže kroz kosti i uništava organe. Nije se ni pomišljalo da se
iznova krene u borbu protiv njega.
Ponovno su se vratile u kuću Golliherovih, bolnički krevet smjestili su u
prizemlju, u sobi u koju je sunce prodiralo kroz prozore veći dio dana i
kontaktirale su hospicijsku njegu.
Mama se borila za život, borila se snažnije nego što se za išta u životu
borila, ah rak nije mario za njezine napore.
Sada se mama polako, vrlo polako pridignula u krevetu sve dok se nije
našla u nekom pogrbljenom sjedećem položaju. Nezapaljena cigareta drhtala
joj je u ruci na kojoj su se isticale vene. Naravno, više nije mogla pušiti, ali
voljela ih je držati. Na jastuku je ostalo nekoliko čuperaka vlasi, poput zlatnih
žila na bijelom pamuku. Uz krevet je stajala boca s kisikom; prozirne
cjevčice uvučene mami u nosnice pomagale su joj disati.
Leni je ustala sa stolice pokraj kreveta i spustila knjigu koju je čitala
naglas. Natočila je mami vodu u čašu i ponudila joj. Mama je pružila ruku
prema plastičnoj čaši. Prsti su joj tako jako drhtali da ih je Leni obavila
svojima i tako joj pomogla držati čašu. Mama je otpila gutljaj koji bi priličio

321
 Knjige.Club Books
kolibriću i nakašljala se. Njezina ramena krhka kao u ptičice tako su se jako
tresla da bi se Leni mogla zakleti da čuje kosti kako zvekeću ispod tanke kože.
»Noćas sam sanjala Aljasku«, rekla je mama naslonivši se na jastuke.
Gledala je gore prema Leni. »Nije baš sve bilo loše, zar ne?«
Leni je osjetila šok začuvši je kako ležerno izgovara te riječi. Kao nekim
prešutnim sporazumom već godinama nisu govorile o Aljasci - ni o tati ili
Matthewu. No možda je bilo neizbježno da naprave cijeli krug i sada dok se
bližio kraj, da se opet vrate na početak.
»Mnogo toga je bilo super«, rekla je Leni. »Voljela sam Aljasku. Voljela
sam Matthewa. Voljela sam tebe. Čak i tatu«, tiho je priznala.
»Bilo je zabavno. Željela bih da to upamtiš. I pustolovinu. Kada se čovjek
prisjeća, tako je lako izvući na površinu samo ono loše. Nasilnu prirodu
tvojega oca. Moje izgovore. Moju tužnu ljubav za njega. Ali bilo je i dobre
ljubavi. Zapamti to. Tvoj te je tata volio.«
To je Leni izazvalo veću bol nego što je mogla podnijeti, ali vidjela je
koliko je mami potrebno da izgovori te riječi. »Znam«, rekla je Leni.
»Ispričaj MJ-u sve o meni. U redu? Reci mu kako nikada nisam pjevala
riječi nijedne pjesme točno, kako sam nosile kratke hlačice i sandale i
izgledala dobro u tom sranju. Pričaj mu kako sam na Aljasci postala žilava
iako to nisam htjela i kako nikada nisam dopustila da me loše stvari ubiju,
nego sam nastavila ići dalje. Reci mu da sam voljela njegovu majku od
trenutka kada sam je ugledala i da sam ponosna na nju.«
»I ja tebe volim, mama«, rekla je Leni, ali to nije bilo dovoljno. Ni izbliza
dovoljno, ali sada su imale samo riječi - previše njih - a tako malo vremena.
»Dobra si majka, Leni, iako si još mlada. Ja nikada nisam bila tako dobra
mama kao što si ti.«
»Mama...«
»Bez laži, djevojčice. Nemam vremena.«
Leni se sagnula i zagladila ono malo vlasi koje je mama imala na čelu. Sada
joj je kosa bila meka poput paperja. Ovo njezino kljaštrenje i reduciranje
same sebe bilo je nepodnošljivo. Činilo se da sa svakim izdahom, malo-
pomalo, mama gubi životnu snagu.
Mama je polako ispružila ruku prema noćnom ormariću. Gornja ladica se
lako i bešumno otvorila, znak izvrsne i skupe vještine stolara. Drhtavom
rukom izvadila je pismo, uredno presavijeno na tri dijela. »Uzmi.«
Leni ga nije željela.
»Molim te.«
Leni je uzela pismo, pažljivo ga rastvorila i pogledala što je bilo napisano,
neurednim, jedva čitljivim rukopisom. Pisalo je:

322
 Knjige.Club Books

Ja, Coraline Margaret Golliher Allbright, ustrijelila sam svojega

supruga Ernta Allbrighta, kada me je tukao.
Objesila sam mu na tijelo teške metalne zamke za životinje i
bacila ga u jezero Glass. Pobjegla sam u strahu od zatvora, iako sam
i tada vjerovala, kao što vjerujem i sada, da sam te noći spasila vlastiti
život. Muž me je godinama tukao. Mnogi stanovnici Kaneqa su
to nagađali i pokušali mi pomoći. Nisam im dopuštala.
Za njegovu smrt kriva sam isključivo ja. Krivnja se pretvorila u
rak i ubija me. Božja pravda.
Ubila sam ga i sakrila njegovo tijelo. Učinila sam to sama. Moja
kći s tim nije imala veze.
Iskreno, Coraline Allbright

Ispod majčina drhtava potpisa nalazio se i djedov potpis, u svojstvu

njezina odvjetnika, ali i svjedoka, a zatim i pečat bilježnika.
Mama je kašljala u zgužvanu papirnatu maramicu. Uvukla je zrak uz neki
vlažan zvuk i podignula pogled prema Leni. U tom posebnom strašnom
trenutku vrijeme između njih je stalo, svijet je zaustavio dah. »Vrijeme je,
Leni. Spasila si mi život, djevojčice. Sada je vrijeme da živiš svoj.«
»Tako da te proglasim ubojicom i pravim se nedužna? Želiš da tako
započnem život?«
»Vrati se kući. Moj tata kaže da sve možeš pripisati meni. Kaži da ništa
nisi znala o tome. Bila si dijete. Vjerovat će ti. Tom i Marge će biti uz tebe i
poduprijeti tvoj iskaz.«
Leni je odmahnula glavom, previše tužna da kaže išta osim: »Neću te
ostaviti.«
»Ah, djevojčice. Koliko si to puta već morala reći u životu?« Mama je
umorno uzdahnula i zagledala se u Leni tužnim suznim očima. Teško je i
hripavo disala. »Ali ja ću ostaviti tebe. Od toga više ne možemo bježati. Molim
te«, šapnula je. »Učini to za mene. Budi jača nego što sam ja ikada bila.«

DVA DANA POSLIJE Leni je stajala ispred sobe i slušala mamine zadihane udahe
dok je razgovarala s bakom.
Kroz otvorena vrata čula je baku kako drhtavim glasom kaže oprosti.
Leni je počela prezirati tu riječ. Znala je da su u proteklih nekoliko godina
mama i baka već rekle sve što su trebale reći jedna drugoj. Razgovarale su o
prošlosti na svoj »malo-pomalo« način. Nikada sve odjedanput, nikada nije
došao onaj veliki trenutak završetka, suza i zagrljaja, nego su neprekidno

323
 Knjige.Club Books
kopale po prošlosti, ponovno ispitivale postupke, odluke i uvjerenja, nudile
isprike i oprost. Sve to ih je približilo onome tko su doista bile, od
samoga početka. Majka i kći. Njihova bitna, nepromjenjiva veza - dovoljno
krhka da pukne zbog oštrih riječi prije mnogo vremena, ali i dovoljno trajna
da nadživi samu smrt.
»Mama! Tu si«, rekao je MJ. »Svuda sam te tražio.«
MJ se naglo zaustavio u trku i jako se sudario s njom. U ruci je držao svoju
dragocjenu knjigu Gdje žive divlje životinje. »Baka je rekla da ćeš mi čitati.«
»Ne znam, sine...«
»Obećala je.« Rekavši to, progurao se pokraj nje i ušao u bolesničku sobu
kao John Wayne koji izaziva tučnjavu. »Jesam li ti nedostajao, bako?«
Leni je čula majčin tihi smijeh. A onda je čula metalni odjek i škripanje
kada je MJ udario bocu za kisik.
Trenutak poslije baka je izašla iz sobe, ugledala Leni i zaustavila se. »Pita
za tebe«, rekla je baka tiho. »Cecil je već bio kod nje.«
Obje su znale što to znači. Mama je jučer satima bila bez svijesti.
Baka je ispružila ruku i čvrsto uhvatila Leni, a onda ju je pustila. Bacivši
posljednji, neizrecivo tužan pogled, baka je pošla hodnikom i zatim stubama
u svoju spavaću sobu. Leni je zamišljala kako će si tamo dopustiti suze za
kćeri koju je gubila. Svi su se silno trudili ne plakati pred mamom.
Kroz otvorena vrata Leni je čula MJ-ev visok i prodoran glas: »Čitaj mi,
bako«. Mama je nešto nečujno odgovorila.
Leni je pogledala na ručni sat. Mama nije mogla s njim izdržati duže od
nekoliko minuta. MJ je bio dobro dijete, ali bio je dječak, a to je značilo
poskakivanje, brbljanje i neprekidno kretanje.
Mamin tanak glas kao da je plutao na zrakama sunca u zraku i nosio sa
sobom sjećanja. »Te noći Max je nosio vučje odijelo i pravio nestašluke jedan
za drugim...«
Majčin glas je kao i uvijek privlačio Leni, možda sada i više kada je svaki
trenutak bio važan, a svaki udah poklon. Leni je naučila potiskivati strah,
gurnuti ga na neko tiho mjesto i prekriti ga osmijehom, ali on je uvijek bio na
tom mjestu kao i misao: Je li taj udah posljednji? Je li ovo kraj?
Sada na kraju bilo je nemoguće vjerovati da će se u posljednjoj minuti
dogoditi olakšanje. A mama je trpjela takve bolove da je bila sebična čak i
nada da poživi još jedan dan, još jedan sat.
Leni je čula majku kako kaže: »Kraj«, i ta je riječ imala bolno dvostruko
značenje.
»Još jednu priču, bako.«
Leni je ušla u sobu.

324
 Knjige.Club Books
Mamin bolnički krevet bio je smješten tako da kroz prozor na njega pada
što više sunčeva svjetla. Sada je sličio postelji iz bajke, negdje u dubokoj šumi,
obasjan zrakama sunca, okružen cvijećem.
Mama je bila Trnoružica i Snjeguljica, a usne su još bile jedine koje su
zadržale u sebi malo boje. Ostatak nje bio je tako malen i bezbojan da se činilo
kao da se rastapa u bijele plahte. Prozirne plastične cjevčice izlazile su joj iz
nosnica, protezale se oko ušiju i išle dalje prema boci za kisik.
»To je dovoljno, MJ«, rekla je Leni. »Baka mora malo odrijemati.«
»Ah, sranje«, rekao je, a malena ramena su mu se opustila.
Mama se nasmijala. To se pretvorilo u kašalj. »Lijepe riječi, MJ .« Glas joj
je bio poput šapata.
»Bakin kašalj opet krvari«, rekao je MJ.
Leni je iz kutije izvukla papirnatu maramicu i sagnula se da obriše krv s
majčina lica. »Poljubi baku i idi, MJ. Djed ima za tebe novi model aviona koji
ćete zajedno sastaviti.«
Majčina je ruka zalepršala iznad kreveta. Cijela joj je nadlanica bila plava
od intravenozne igle.
MJ se nagnuo i pritom nehotice tako jako udario u krevet da se baka
zatresla, a onda se još koljenom sudario s bocom za kisik. Pažljivo je poljubio
bakinu modru ruku.
Kada je otišao, mama je uzdahnula i opustila se na jastucima. »To je dijete
poput mužjaka losa. Moraš ga upisati na balet ili gimnastiku.« Glas joj je bio
gotovo nečujan. Leni se morala nagnuti bliže da je čuje.
»Da«, rekla je Leni. »Kako si?«
»Umorna sam, djevojčice.«
»Znam.«
»Jako sam umorna, ali... ne mogu te ostaviti. Ja... ne mogu. Ne znam kako.
Ti si to za mene, znaš. Velika ljubav mojega života.«
»Dva zrna graška u mahuni«, šapnula je Leni.
»Slične kao jaje jajetu«, mama se zakašljala. »Pomisao da ćeš ostati sama,
bez mene...«
Leni se sagnula i poljubila majčino meko čelo. Znala je što sada mora reći,
što je majci bilo potrebno. Čovjek uvijek zna kad mora biti jak za drugoga. »Ja
sam dobro, mama. Znam da ćeš biti uz mene.«
»Uvijek«, šapnula je mama jedva čujno. Podignula je ruku, drhtavo, i
dotaknula Lenin obraz. Koža joj je bila hladna. Bilo je očito koliko joj napora
iziskuje taj jedan pokret.
»Možeš ići«, šapnula je Leni.

325
 Knjige.Club Books
Mama je duboko uzdahnula. U tom je zvuku Leni čula kako se dugo i jako
majka borila protiv tog trenutka. Ruka joj je pala s Lenina lica i muklo udarila
u krevet. Otvorila se poput cvijeta, otkrivajući krvavu maramicu. »Ah, Leni...
ti si ljubav mog života... brinem se...«
»Bit ću dobro«, lagala je Leni. Suze su joj tekle niz obraze. »Volim te,
mama.«
Ne idi, mama. Ne mogu živjeti u svijetu bez tebe.
Majčini su kapci zatreperili i zaklopili se. »Voljela... tebe... moju
djevojčicu.«
Leni je jedva čula te posljednje prošaptane riječi. Osjetila je majčin
posljednji dah tako duboko kao da je sama udahnula.

326
 Knjige.Club Books

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

H tjela je da ti ovo dam.«

Odjevena sva u crno baka je stajala na vratima Lenine sobe. Uspjela je
učiniti žalobnu odjeću elegantnom. Prije mnogo godina mama bi
ismijavala takvo što - prezirala bi ženu koja toliko pazi na vanjski izgled. Ali
Leni je znala da se katkad uhvatite za bilo što samo da ostanete na površini.
Možda je sva ta crnina bila štit, način da ljudima kaže: Ne razgovarajte sa
mnom, ne prilazite mi, ne postavljajte svoja obična, svakodnevna pitanja kada
mi se svijet upravo srušio.
S druge pak strane, Leni je izgledala kao nešto što je more izbacilo na
obalu. U dvadeset četiri sata od majčine smrti nije se istuširala, nije oprala
zube niti se presvukla. Samo je sjedila u svojoj sobi, iza zatvorenih vrata. S
mukom će se pokrenuti u dva sata kada mora otići u školu po MJ-a. Dok ga
još nema, u samoći je očajavala zbog svojega gubitka.
Odgurnula je pokrivač. Kretala se polako kao da su joj se mišići
promijenili otkad nema majke. Prišla je vratima, prihvatila kutiju koju joj je
baka donijela i samo rekla: »Hvala.«
Pogledale su se, kao u zrcalo u kojemu se odražava ista tuga. A onda bez
ijedne riječi - od kakve su koristi bile riječi? – baka se okrenula i vratila niz
hodnik, hodajući ukočenih uspravnih leđa. Da je nije poznavala, Leni bi rekla
da je baka čvrsta stijena, žena koja se savršeno kontrolira, ali znala je da nije
tako. Baka je zastala kod stuba i promašila jednu; rukom se grčevito .uhvatila
za rukohvat. Djed je izašao iz svoje radne sobe, pojavio se baš kad ga je
trebala i ponudio joj ruku da se osloni na njega.
Dok su tako stajali pognutih glava, bili su poput slike nekog umjetnika
koji je želio prikazati bol.
Leni je mrzila to što nije postojao način da im pomogne. Kako da troje
utopljenika spase jedno drugoga?
Vratila se u krevet i stavila na krilo kutiju od ražina drveta. Naravno, već
ju je prije u životu vidjela. Nekoć su u njoj stajale igraće karte.
Onaj koji je napravio tu kutiju, brusnim ju je papirom izglačao sve dok
površina nije bila glatka poput stakla. Bio je to zapravo suvenir, možda s

327
 Knjige.Club Books
kakvog davnog izleta dok su živjeli u prikolici i vozili se sve do Tijuane. Leni
je tada bila premlada da bi se sjećala tog putovanja - bilo je to prije Vijetnama
- ali čula je roditelje kako su razgovarali o tome.
Sada je duboko udahnula i podignula poklopac. Unutra je vidjela
izmiješane predmete. Jeftinu srebrnu narukvicu, komplet ključeva s
privjeskom na kojemu je pisalo Vozi dalje, ružičastu školjku jakobove kapice,
novčanik od antilop kože ukrašen perlicama, komplet igraćih karata,
indijansku rezbariju na kljovi koja je prikazivala Eskimo lovca s kopljem.
Vadila je predmete jedan po jedan i pokušavala ih smjestiti u kontekst
onoga što je znala o majci. Narukvica s privjescima izgledala je kao dar koji
bi izmijenile prijateljice srednjoškolke i podsjetila je Leni da mnogo toga ne
zna o majčinu životu, zbog pitanja koja je propustila postaviti, a mama nije
imala vremena to s njom podijeliti. A sada je sve to izgubljeno. Ključeve je
prepoznala - bili su to ključevi kuće koju su unajmili u jednoj slijepoj ulici
u predgrađu Seattlea prije mnogo godina. Školjka je bila podsjetnik na
majčinu ljubav prema šetnjama plažom, a novčanik od antilopa vjerojatno je
potjecao iz trgovine suvenira u nekom rezervatu.
Bila je tu i čašica iz saluna SALTY DAWG. Komad naplavljenog drva na
kojemu je bilo urezano Cora i Ernt, 1973. Tri bijela ahat kristala. Fotografija
njezinih roditelja na dan vjenčanja, snimljena pred zgradom vijećnice. Na njoj
se mama vedro smiješi, odjevena u bijelu haljinu sa zvonastim donjim
dijelom. Na rukama ima bijele rukavice i drži jednu jedinu bijelu ružu. Tata
ju je čvrsto privio k sebi, on se smiješi pomalo ukočeno. Odjeven je u
crno odijelo s uskom kravatom. Izgledaju kao dvoje mladih koji su
se kostimirali iz šale.
Druga je fotografija prikazivala njihov VW kombi s kutijama i putnim
torbama naslaganima na krovu. Vrata su otvorena i vidi se sva njihova
bezvrijedna imovina nabacana unutra. Snimljena je svega nekoliko dana
prije polaska na sjever.
Njih troje stoje pokraj kombija. Mama je na sebi imala trapez traperice i
kratku majicu koja joj je otkrivala struk. Plavu je kosu splela u pletenice, a
oko glave je zavezala maramu s perlicama. Tata je imao svijetloplave hlače
od poliestera i isto takvu košulju čiji je ovratnik završavao prevelikim
šiljastim krajevima. Leni je stajala ispred roditelja u crvenoj haljini, s bijelim
ovratnikom i platnenim tenisicama. Roditelji su joj svaki položili jednu ruku
na rame.
Široko se smiješila. Bila je sretna.
Od suza fotografija kao da se zamaglila, a Lenina je ruka počela drhtati.
Nešto crveno, plavo i zlatno privuklo joj je pažnju. Spustila je fotografiju
i obrisala oči.

328
 Knjige.Club Books
Vojno odličje. Crveno-bijelo-plava vrpca s brončanom zvijezdom na
kraju. Na poleđini je pisalo: Za junaštvo i ratne zasluge. Ernt A. Allbright. Ispod
se nalazio presavijeni novinski članak s naslovom »Oslobođen ratni
zarobljenik iz Seattlea« i slika njezina oca. Izgledao je kao mrtvac, tupo je
zurio pred sebe. Nije bilo nikakve sličnosti s onim muškarcem na fotografiji s
vjenčanja.
Voljela bih da ga se sjećaš otprije... Koliko je puta majka to izgovorila svih
ovih godina?
Pritisnula je sliku i odličje ne grudi kao da ih želi utisnuti na dušu. To su
bila sjećanja koja je Leni željela zadržati: njihovu ljubav, njegovo junaštvo,
njihova nasmijana lica, majku kako šeće plažom u potrazi za školjkama.
U kutiji su ostale još dvije stvari. Jedna koverta i presavijeni komad
papira istrgnut iz bilježnice.
Leni je odložila odličje i izvadila papir. Polako ga je rastvorila. Ugledala je
majčin lijep i uredan rukopis, tipičan za djevojke iz privatnih škola.

Mojoj prekrasnoj djevojčici,

vrijeme je da popraviš ono što sam učinila. Živiš pod lažnim
imenom zato što sam ubila čovjeka. Ja sam to učinila.
Možda još to ne uviđaš, ali imaš dom, a dom nešto znači. Imaš
mogućnost živjeti drukčijim životom. Možeš svojem sinu pružiti sve
ono što ja nisam mogla tebi, ali za to je potrebna hrabrost. A to je
nešto što ti imaš. Sve što moraš učiniti jest vratiti se na Aljasku i dati
policiji pismo s mojim priznanjem. Reci im da sam ubojica ja i neka
taj zločin napokon završi onako kako treba, da ti budeš oslobođena
krivnje. Zatvorit će slučaj, a ti ćeš biti slobodna. Uzmi natrag svoje
ime i svoj život.
Vrati se kući. Moj pepeo prospi po našoj plaži.
Čuvat ću te i paziti na tebe. Uvijek.
I sama imaš dijete pa znaš. Djevojčice moja, ti si moje srce. Ti si
sve ono što sam ispravno učinila. I želim da znaš da bih opet sve
ponovila, svaku prekrasnu sekundu. Izdržala bih godine i godine
onoga života samo za jednu minutu s tobom.

U koverti je našla dvije jednosmjerne avionske karte za Aljasku.

TE POSLJEDNJE SUBOTE srpnja sve je odjekivalo životom duž uredne ulice Queen
Anne Hill s njezinim manikiranim vrtovima. Susjedi djeda i bake okupili su se
oko roštilja i pekli meso kupljeno u trgovini, ne ulovljeno, u blenderima su

329
 Knjige.Club Books
miješali margarite, djeca su im se igrala na ljuljačkama, čija je cijena bila
gotovo ista kao i rabljenog auta. Je li itko od njih primijetio navučene zavjese
na kući Golliherovih? Jesu li nekako uspjeli osjetiti žalost što je izvirala kroz
kamen, ciglu i staklo? O toj se tuzi nije moglo govoriti javno. Kako su mogli
izraziti svoju žalost za gubitkom žene - Evelyn Grant - koja zapravo nikada
nije postojala?
Leni je izašla kroz prozor svoje sobe i sjela na krov. Drvena šindra već je
bila uglačana od ljudi koji su tijekom godina tu sjedili. Ovdje je više nego igdje
osjećala prisutnost majke pokraj sebe. Katkad je osjećaj bio tako jak da joj se
činilo kako čuje majčino disanje, ali bio je to samo lahor, koji je šaptao kroz
lišće javora što je rastao pred kućom.
»Nekoć sam znala tvoju majku uhvatiti ovdje kako puši. Imala je trinaest
godina«, rekla je baka tiho. »Mislila je da će me zavarati ako zatvori prozor i
stavi mentol bombon u usta.«
Leni nije mogla a da se ne nasmiješi. Tih nekoliko riječi bile su poput
čarolije koja je vratila mamu na sekundu, na jedan predivan poseban
trenutak. Bljesnula je slika plave kose, smijeh na vjetru. Leni se osvrnula i
vidjela baku kako stoji uz otvoren prozor. Svjež večernji povjetarac nadimao
joj je crnu bluzu i mrsio čipku oko vrata. Leni je u tom trenutku pomislila
kako će baka do kraja života nositi crninu; možda će odjenuti zelenu haljinu,
ali žalost i osjećaj gubitka nadirat će kroz svaku njezinu poru i
opet promijeniti boju tkanine u crno.
»Smijem ti se pridružiti?«
»Vratit ću se u sobu.« Leni se polako pridigla da ustane.
Baka se nagnula kroz prozor, kosa joj je okrznula okvir i frizura joj se
malo udubila. »Znam da me smatraš starom kao iz jurskog doba, ali mogu se
popeti na prozorsku klupčicu. Jack LaLane je imao šezdeset kada je preplivao
zaljev od Alcatraza do San Francisca.«
Leni se malo pomaknula u stranu.
Baka se provukla kroz prozor i sjela, vrlo uspravno, naslanjajući se
leđima na zid kuće.
Leni se pomaknula natraške da bude u ravnini s njom, noseći sa sobom
kutiju od ražina drva. Nije mogla prestati dodirivati njezinu glatku površinu
još otkad ju je jučer otvorila.
»Ne želim da odeš.«
»Znam.«
»Tvoj djed kaže da je to loša odluka, a on valjda zna najbolje.« Zašutjela
je na tren. »Ostani ovdje. Nemoj im dati to pismo.«
»To joj je bila posljednja želja.«
»Nje više nema.«
330
 Knjige.Club Books
Leni se nije mogla prestati smiješiti. Voljela je kod bake to što je bila
kompleksna mješavina optimizma i praktičnosti. Optimizam joj je dopuštao
da skoro dva desetljeća čeka kćerin povratak; praktičnost joj je omogućavala
da zaboravi svu bol koja je tome prethodila. Tijekom godina Leni je shvatila
da je mama oprostila svojim roditeljima; naučila ih je razumjeti i žalila je zbog
toga što se prilično grubo ponašala prema njima. Možda je to cesta kojom
svako dijete mora proći. »Jesam li ti ikad rekla koliko sam ti zahvalna što si
nas primila k sebi kada smo došle, i što voliš mojega sina?«
»I tebe.«
»I mene.«
»Pokušaj mi objasniti, Leni. Bojim se.«
Leni je o tome razmišljala cijelu noć. Znala je da je to ludo i možda opasno,
ali postojala je i nada.
Željela je - imala je potrebu za time - opet biti Leni Allbright. Živjeti svoj
život. Bez obzira na cijenu. »Znam da zamišljaš Aljasku kao hladnu i
negostoljubivu, mjesto gdje smo bili izgubljeni. Ali istina je da smo se tamo
pronašli. Ta je zemlja u meni, bako. Pripadam ondje. Sve ove godine otkad ne
živim ondje imale su svoju cijenu. A tu je i MJ. Više nije mala beba. Dječak je i
brzo raste. Potreban mu je otac.«
»Ali njegov je otac...«
»Znam. Godinama već pričam MJ-u o njegovu ocu. On zna za nesreću i
rehabilitacijski centar. Ali priče nisu dovoljne. MJ mora znati odakle potječe,
a neće proći dugo i počet će postavljati prava pitanja. Zaslužuje odgovore.«
Leni je načas zašutjela. »Mama je griješila u mnogim stvarima, ali u jednome
je imala pravo, a to je postojanost ljubavi. Ona ostaje. Unatoč svemu, unatoč
mržnji, ona ostaje. Ostavila sam mladića kojega sam voljela i koji je bio
slomljen i bolestan, i mrzim se zbog toga. Matthew je MJ-ev otac, znao on što
to znači ili ne, bez obzira na to može li ga zagrliti ili razgovarati s njim. MJ
zaslužuje upoznati svoju obitelj. Tom Walker mu je djed. Alyeska mu je teta.
Neoprostivo je da oni ni ne znaju za MJ-a. Voljeli bi ga jednako kao i ti.«
»Mogli bi ti ga pokušati oduzeti. Skrbništvo nad djetetom varljiva je stvar.
Ti to ne bi mogla preživjeti.«
Bila je to mračna strana o kojoj Leni nije mogla ni razmišljati. »Ne radi se
o meni«, rekla je tiho. »Moram postupiti ispravno. Napokon.«
»To je loša ideja, Leni. Strašna ideja. Ako si išta naučila od svoje majke i
onoga što se dogodilo, to bi trebalo biti ovo: život - i zakoni - okrutni su prema
ženama. Učiniti pravu stvar katkad nimalo ne pomaže.«

LJETO NA ALJASCI.

331
 Knjige.Club Books
Leni nikada nije zaboravila izuzetnu ljepotu koja oduzima dah, a sada, u
malom avionu kojim je putovala iz Anchoragea u Homer, osjećala je kako joj
se otvara duša. Prvi put nakon mnogo godina ponovno se osjećala potpuno
ispunjenom.
Letjeli su iznad zelenih močvarnih područja izvan Anchoragea i srebrnog
prostranstva zaljeva Turnagain Arm. Oseka je razotkrila sivo pješčano dno,
na kojemu su se nasukali mnogi neoprezni ribari, a čarobni plimni val
kotrljao se na valovima, dovoljno velikima za surfanje.
Zatim uvala Cook, plava voda istočkana ribarskim čamcima. Avion je
skrenuo ulijevo prema snijegom prekrivenim planinama i preletio preko
plavičastog ledenog polja Harding Icefield. Nad zaljevom Kachemak kopno je
opet postalo zeleno, poput niza smaragdnih brežuljaka. Na vodi je bilo
stotine čamaca, a iza njih pruge bijele zapjenjene vode.
Stigli su u Homer i poskočili na šljunku uzletišta. MJ je ciknuo od veselja i
pokazao prstom kroz prozor. Kada se avion zaustavio, pilot je izašao i otvorio
stražnja vrata, a onda pomogao Leni odvući kovčeg na kotačićima (ta je putna
torba bila tako tipična za Vanjski svijet - nije imala čak ni ručke da je čovjek
nosi na ramenima.)
Držeći MJ-a za jednu ruku, a drugom kotrljajući putnu torbu po šljunku
piste, krenula je prema malom zrakoplovnom uredu. Veliki zidni sat
pokazivao je da je 10:12 prije podne.
Iza šaltera je sjedila recepcionarka.
»Oprostite. Mislim da mi je rečeno kako u gradu sada ima nova policijska
postaja.«
»Pa, nije baš nova. Nalazi se malo dalje od poštanskog ureda u Ulici Heath.
Želite li da vam pozovem taksi?«
Da Leni nije bila tako nervozna, nasmijala bi se na ideju pozivanja taksija
u Homeru. »Ah, da. Molim vas. To bi bilo super.«
Čekajući taksi, Leni je stajala u tom malom uredu i s divljenjem gledala
cijeli zid prekriven šarenim turističkim brošurama: Pustolovni izleti
Aljaskom s polaskom iz Sterlinga, Pustolovni izleti i odmorište Walker u
Kanequ; avio-prijevoz do planinarskih kuća u planinskom lancu Brooks
Range, riječni vodiči za cjelodnevni izlet rijekom, organizirani lov u
Fairbanksu. Bilo je očito da je Aljaska postala turistička meka kakvu je Tom
Walker davno zamislio. Leni je znala da svaki tjedan tijekom ljeta turistički
brodovi pristaju u Sewardu i dovoze tisuće ljudi.
Stigao je taksi i za nekoliko trenutaka ona i MJ već su bili u policijskoj
postaji, niskoj i dugoj zgradi ravnoga krova smještenoj na uglu ulice.
Unutrašnjost je bila jarko osvijetljena, a zidovi svježe obojeni. Leni se
borila sa svojeglavim kotačićima putne torbe pa ju je morala podignuti i

332
 Knjige.Club Books
prenijeti preko praga. Jedina osoba unutra bila je žena u odori, koja je sjedila
za pisaćim stolom. Leni je odlučno pošla naprijed stišćući MJ-evu ruku tako
jako da je poskočio, jauknuo i pokušao se osloboditi.
»Dobar dan«, rekla je ženi za stolom. »Htjela bih razgovarati sa šefom
postaje.«
»Zašto?«
»Radi se o... ubojstvu.«
»Čovjeka?«
Takvo se pitanje moglo čuti jedino na Aljasci. »Imam podatke o zločinu.«
»Pođite sa mnom.«
Žena je povela Leni pokraj prazne ćelije do sobe na čijim je zatvorenim
vratima bila pločica s natpisom: ŠEF POSTAJE CURT WARD.
Žena je snažno pokucala. Dvaput. Začulo se prigušeno: »Uđite«, i otvorila
je vrata. »Šefe, ova mlada žena kaže da ima informacije o nekom zločinu.«
Sef policijske postaje polako je ustao. Leni ga se sjećala od potrage za
Genevom Walker. Kosa mu je bila ošišana na visokog ježa. Čupavi riđi brkovi
stršali su mu na već čekinjavim obrazima iako je bilo očito da se tog jutra
obrijao. Izgledao je kao da je nekoć bio izvrstan hokejaš u srednjoškolskom
timu, ali koji je na kraju postao policajac u malom gradu.
»Lenora Allbright«, predstavila se Leni. »Kći Ernta Allbrighta. Živjeli smo
u Kanequ.«
»Majku mu, mislili smo da si mrtva. Služba za traganje i spašavanje
danima je tražila tebe i tvoju mamu. Koliko je prošlo otad, šest, sedam
godina? Zašto se niste javile policiji?«
Leni je smjestila MJ-a na udobnu stolicu i dala mu knjigu da čita. Prisjetila
se djedova savjeta: To nije dobra zamisao, Leni, ali ako to namjeravaš učiniti,
moraš biti oprezna, mudrija nego što je tvoja majka ikada bila. Nemoj im ništa
govoriti. Samo im predaj pismo. Reci da nisi ni znala da ti je otac mrtav sve dok
ti majka nije dala to pismo. Reci im da ste pobjegle od njegovih batina, da ste
se skrivale da vas on ne nađe. Sve što ste učinile - promjena imena, novi grad,
pritajenost - sve se to uklapa u priču o obitelji koja se skriva od nasilnog i
opasnog oca.
»Idemo, mama«, rekao je MJ vrpoljeći se na stolici. »Hoću vidjeti svog
tatu.«
»Uskoro, maleni.« Poljubila ga je u čelo i vratila se do stola šefa postaje.
Dijelio ih je širok pojas metala ukrašen obiteljskim fotografijama,
neurednom hrpom ružičastih papira s porukama zabilježenim dok je bio
izvan ureda i velikom gomilom časopisa za ribiče. Kao uteg za papire služila
mu je ribička rola s potpuno zamršenim najlonom.

333
 Knjige.Club Books
Izvadila je pismo iz torbice. Ruka joj je drhtala dok mu je pružala majčino
priznanje.
Šef postaje Ward pročitao je pismo. Sjeo je, podignuo pogled i rekao:
»Znaš što ovdje piše?«
Leni je privukla stolicu i sjela nasuprot njemu. Bojala se da će je noge
izdati. »Znam.«
»Znači, tvoja je majka pucala u tvojega oca, riješila se njegova tijela i vas
dvije ste pobjegle.«
»Imate pismo.«
»A gdje ti je majka?«
»Umrla je prošli tjedan. Dala mi je pismo na smrtnoj postelji i tražila od
mene da ga odnesem na policiju. Prvi put sam tada čula za to. Mislim...
ubojstvo. Mislila sam da bježimo od očeva nasilja. Bio je... opasan. Ponekad.
Jedne ju je večeri zaista jako izmlatio i pobjegle smo.«
»Moja sućut zbog njezine smrti.«
Šef postaje Ward zagledao se u Leni, a onda je napola zatvorio oči. Taj
njegov pogled činio ju je nervoznom. Borila se protiv želje da se promeškolji
na stolici. Naposljetku je ustao, prišao ormariću sa spisima, počeo nešto
tražiti u ladici i na kraju izvukao fascikl. Spustio ga je na stol, sjeo i otvorio ga.
»Dakle, tvoja majka, Cora Allbright, bila je visoka sto sedamdeset
centimetara. Ljudi su je opisali kao vitku, krhku, mršavu. A tvoj tata je
imao skoro sto osamdeset tri centimetra.«
»Da, točno.«
»Ali ona je pucala i ubila tvojega oca, odvukla je njegovo tijelo iz kuće...
zatim ga zavezala za snježni skuter i odvezla na jezero Glass, usred zime,
izrezak rupu u ledu, objesila na njega željezne zamke i bacila ga u vodu. Sama.
Gdje si ti bila?«
Leni je sjedila vrlo mirno i držala ruke sklopljene na krilu. »Ne znam. Ne
znam kada se to dogodilo.« Osjetila je potrebu da još nešto doda, da nagomila
riječi kako bi učvrstila laž, ali djed joj je rekao da kaže što je manje moguće.
Sef postaje Ward se oslonio laktovima na stol, a jagodice prstiju spojio
tako da je napravio krović. »Mogla si nam ovo pismo poslati poštom.«
»Mogla sam.«
»Ali ti nisi takva, zar ne, Lenora? Dobra si djevojka. Iskrena osoba. U ovom
dosjeu imam izvještaje ljudi koji te hvale do neba.« Nagnuo se naprijed. »Što
se dogodilo one noći kada ste pobjegle? Što je za njega bio okidač?«
»Saznala sam... da sam trudna«, rekla je.
»Matthew Walker«, rekao je i pogledao u dosje. »Ljudi su govorili da se
vas dvoje volite.«

334
 Knjige.Club Books
»Da«, potvrdila je Leni.
»Vraški je tužno to što mu se dogodilo. Oboma. Ali ti si se oporavila, a
on...« Šef postaje Ward tu se prekinuo; Leni je osjetila kako njezina sramota
visi na kuki onog neizgovorenog. »Čujem da je tvoj tata mrzio Walkerove.«
»I više nego mrzio.«
»Što se dogodilo kada je tvoj otac saznao da si trudna?«
»Poludio je. Počeo me udarati šakama, tući remenom...« Sjećanja koja je
godinama potiskivala sada su se oslobodila.
»Bio je podli kučkin sin, koliko sam čuo.«
»Ponekad.« Leni je pogledala u stranu. Krajičkom oka vidjela je da MJ čita
svoju knjigu, usne su mu se nečujno micale. Nadala se da ove izgovorene riječi
nisu pronašle put do nekog mračnog kutka njegove podsvijesti, odakle bi se
jednoga dana mogle osloboditi.
Šef postaje Ward gurnuo je pred nju neke papire. Vidjela je da u zaglavlju
piše Allbright, Coraline. »Imam izjave dane pod zakletvom, od Marge Birdsall,
Natalie Watkins, Tiče Rhodes, Thelme Schill i Toma Walkera. Svi su potvrdili
da su tijekom godina vidjeli modrice na licu i tijelu tvoje majke. Bilo je mnogo
suza dok sam uzimao njihove izjave, to ti mogu reći. Mnogi su ljudi žalili što
nisu drukčije postupili. Thelma je rekla da joj je žao što ona sama nije
ustrijelila tvojega oca.«
»Mama nikada nikome nije dala da joj pomaže«, rekla je Leni. »Još uvijek
ne znam zašto.«
»Je li ikad ikome rekla da je on tuče?«
»Koliko znam nije.«
»Moraš govoriti istinu ako želiš da ti zaista pomognemo«, rekao je šef
postaje Ward.
Leni ga je gledala bez riječi.
»Hajde, Leni. I ti i ja znamo što se dogodilo one noći. Tvoja mama to nije
učinila sama. Bila si dijete. Ti nisi bila nizašto kriva.
Učinila si što ti je mama rekla. Tko ne bi? Nema čovjeka na svijetu koji to
ne bi razumio. Zaboga, pa tukao ju je. Zakon će imati razumijevanja.«
Imao je pravo.
Zaista je bila dijete. Preplašena, trudna osamnaestogodišnjakinja.
»Dopusti mi da ti pomognem«, rekao je. »Možeš se osloboditi tog
strašnog tereta.«
Znala je što bi njezina majka, djed i baka željeli da ona sada učini: da
nastavi lagati, da kaže da nije svjedočila ubojstvu, da nije vozila do jezera
Glass niti vidjela oca kako tone u ledenu vodu.
Da kaže: ja nisam.
335
 Knjige.Club Books
Mogla je za sve okriviti mamu i držati se te priče.
I zauvijek ostati žena s tom mračnom užasnom tajnom. Lažljivica.
Mama je htjela da se Leni vrati kući, ali kuća nije bila samo brvnara u
dubokoj šumi, smještena iznad mirne uvale. Dom je bilo i stanje uma, mir koji
proizlazi iz onoga što jeste i iskrenog načina života. Nije se mogla polovično
vratiti kući. Nije mogla izgraditi novi život na škripavim temeljima laži. Ne
opet. Ne kad je u pitanju dom.
»Istina će te osloboditi, Leni. Nije li to ono što želiš ? Zašto si inače ovdje?
Ispričaj mi što se stvarno dogodilo one noći.«
»Udario me kada je saznao za bebu, tako jako da mi je razderao obraz i
slomio nos. Ne... sjećam se baš svega, samo da me je udarao. Onda sam čula
mamu kako kaže: Ne moju Leni i čula sam pucanj. Vidjela sam... kako mu krv
natapa košulju. Pucala mu je dvaput, sleđa. Da bi ga spriječila da me ubije.«
»I pomogla si joj da se riješi tijela.«
Leni je oklijevala. Sućut u njegovim očima ponukala ju je da tiho kaže:
»Pomogla sam joj da se riješi tijela.«
Šef postaje Ward ostao je sjediti zagledan u papire pred sobom. Činilo se
da se sprema nešto reći, a onda kao da se predomislio. Otvorio je ladicu stola
(zaškripala je i zastrugala) i izvadio list papira i kemijsku olovku. »Možeš li
sve to napisati?«
»Sve sam vam rekla.«
»Potrebno mi je to imati na papiru. Onda će biti gotovo. Nemoj sada
posustati, Leni. Tako si blizu završetka. Želiš sve to ostaviti iza sebe, zar ne?«
Leni je uzela kemijsku olovku i privukla papir k sebi. Isprva je samo zurila
u praznu stranicu. »Možda bih trebala tražiti odvjetnika? Djed mi je to
savjetovao. On je odvjetnik.«
»Možeš to učiniti«, rekao je. »Ali to je ono što rade ljudi koji su krivi.«
Posegnuo je za telefonom. »Da ti pozovem jednoga?«
»Vjerujete mi, zar ne? Nisam ga ubila, a ni mama nije to htjela. Zakon sada
zna za pretučene žene.«
»Naravno. Osim toga, već si mi rekla istinu.«
»Znači, samo moram sve to napisati i onda sam gotova. Mogu ići u
Kaneq?«
Kimnuo je glavom.
Što će biti drukčije ako napiše te iste riječi? Počela je polako, riječ po riječ,
opisujući sve što se dogodilo one strašne noći. Šake, udarci, remen, krv.
Vožnja do smrznutog jezera. Posljednji pogled na očevo blijedo lice na
mjesečini, kako tone u vodu. Zvuk vode koja zapljuskuje rub otvora u ledu.

336
 Knjige.Club Books
Jedino što je ispustila bilo je da im je Velika Marge pomogla. Nju uopće
nije spomenula. Nije spomenula ni djeda i baku, ni kamo su ona i mama otišle
kada su pobjegle s Aljaske.
Završila je iskaz riječima: Iz Homera smo odletjele u Anchorage, a onda
smo napustile Aljasku.
Gurnula je papir preko stola.
Šef postaje Ward zagledao se u njezino priznanje.
»Mama, sve sam pročitao«, javio se MJ. Pozvala ga je rukom da joj priđe.
Glasno je zaklopio knjigu i samo što nije potrčao preko prostorije. Poput
majmunčića popeo joj se u krilo. Iako je već bio prevelik za to, pridržala ga je
i pustila da ostane sjediti. Mršave su mu noge visjele, a onda je počeo šutati
metalni stol vrškom tenisice. Bang. Bang. Bang
Šef postaje Ward ju je pogledao. »Uhićena si«, rekao je.
Leni je osjetila da joj je svijet propao pod nogama. »Ali... rekli ste da ću
biti gotova kada to napišem.«
»Ti i ja smo završili. Sada je red na drugima.« Prošao je rukom kroz kosu.
»Volio bih da nisi došla ovamo.«
Sva ona upozorenja tijekom godina. Kako je mogla zaboraviti? Dopustila
je da joj potreba za oprostom i iskupljenjem zamagli zdrav razum. »Što
hoćete time reći?«
»Ovo više nije u mojim rukama, Leni. Sada sve ovisi o sudu. Morat ću te
zatvoriti, barem do podizanja optužnice. Ako si ne možeš priuštiti
odvjetnika...«
»Mama?« javio se MJ i namrštio.
Šef postaje pročitao je s lista papira Leni prava uhićenika i završio
rekavši: »Ako ne znaš nikoga tko bi mogao prihvatiti tvojega sina, morat
ćemo ga predati socijalnoj službi. Oni će se dobro brinuti za njega.
Obećavam.«
Leni nije mogla vjerovati da je bila tako glupa i naivna. Kako nije vidjela
kamo to vodi? A svi su je upozorili. I svejedno je vjerovala policiji. Znala je
koliko je zakon bešćutan prema ženama.
Poželjela je vrištati i plakati, razbacati namještaj, ali sada je bilo prekasno
za to. Užasno je pogriješila. Ne smije još jedanput. »Tom Walker«, rekla je.
»Tom?« namrštio se šef postaje Ward. »Zašto bih njega pozvao?«
»Samo ga pozovite. Recite mu da trebam pomoć. Doći će zbog mene.«
»Potreban ti je odvjetnik.«
»Da«, rekla je. »I to mu također recite.«

337
 Knjige.Club Books

TRIDESETO POGLAVLJE

P rocesuirana.
Do tog dana Leni je tu riječ povezivala s hranom koja je bila promijenjena
do neprepoznatljivosti i koja nije dobra za vas. Primjerice sir u spreju.
Sada je ta riječ imala potpuno novo značenje.
Uzimanje otisaka prstiju. Fotografiranje za policijsku kartoteku. Okrenite
se nadesno. Ruke koje je lagano pritišću po tjemenu dok sjeda u auto.
»Ovo je zabavno!« rekao je MJ udarajući rukama po rešetkama ćelije i
trčeći amo-tamo. »Zvučim kao helikopter. Slušaj.« Opet je potrčao najbrže što
je mogao, udarajući pritom rukama po rešetkama.
Leni se nije uspjela osmjehnuti. Nije ga mogla gledati, ali nije mogla ni
odvratiti pogled. Beskrajno dugo ih je preklinjala da joj dopuste da on ostane
ovdje s njom. Hvala Bogu da se nalazila u Homeru, a ne u Anchorageu, jer bila
je sigurna da bi se tamo pravila strože provodila. U ovim krajevima očito još
nije bilo mnogo kriminala. Ta je ćelija uglavnom bila u upotrebi vikendom
za pritvor pijanaca.
Klang. Klang. Klang.
»MJ«, rekla je Leni oštro. Tek kada mu je vidjela lice - zabrinute zelene oči
i otvorena usta - shvatila je da je vrisnula.
»Oprosti«, rekla mu je. »Dođi ovamo, sine.«
MJ-eva raspoloženja bila su poput mora; jedan pogled vam je sve govorio.
Povrijedila mu je osjećaje, možda ga je čak prestrašila svojim ispadom.
Još nešto zbog čega se mogla kajati.
MJ se sada okrenuo prema unutrašnjosti male ćelije i namjerno je počeo
vući nogama po podu i strugati gumenim potplatima teniska. »Kližem se na
ledu«, rekao je.
Leni se uspjela osmjehnuti dok je rukom tapšala prazno mjesto do sebe
na betonskoj klupi. Sjeo je uz nju. Ćelija je bila tako mala da mu je zahodska
školjka, bez poklopca, dodirivala koljena. Kroz metalne šipke vidjela je veći
dio policijske postaje - stol za prijem stranaka, čekaonicu. Vrata ureda šefa
postaje Warda,

338
 Knjige.Club Books
Svladavala se da ne zgrabi MJ u zagrljaj i čvrsto ga tako drži. »Moram
razgovarati s tobom«, rekla je. »Znaš kako smo uvijek razgovarali o tvojem
tati?«
»Ima oštećenje mozga, ali svejedno bi me volio. Ovaj zahod je odvratan.«
»On živi u jednoj ustanovi gdje se ljudi brinu za njega. Zato nam ne dolazi
u posjet.«
MJ je kimnuo glavom. »A ionako ne može govoriti. Pao je u jednu rupu i
razbio glavu.«
»Aha. On živi ovdje. Na Aljasci. Tu je i tvoja mama odrasla. «
»Znam to, ludice. Zato smo i došli ovamo. Može li on hodati?«
»Ne bih rekla. Ali... ovdje živi i tvoj djed. I tvoja teta koja se zove Alyeska.«
MJ je napokon prestao udarati po klupi plastičnim triceratopsom i
pogledao je. »Još jedan djed? Jason ima tri djeda.«
»A ti sada imaš dva. Baš super, zar ne?«
Čula je otvaranje vanjskih vrata postaje. Kroz njih su prodrli zvukovi
kamioneta u prolazu i škripanje guma na šljunku. Zatrubila je neka truba.
A onda se pojavio Tom Walker, odlučno ulazeći u policijsku postaju. Na
sebi je imao izblijedjele traperice, s nogavicama uvučenim u čizme, crnu
majicu kratkih rukava s velikim šarenim logom: Pustolovni izleti i odmorište
u uvali Walker. Na široko čelo nisko je navukao prljavu šiltericu.
Zaustavio se u sredini prostorije i ogledao oko sebe.
Ugledao ju je.
Da je i htjela, Leni nije mogla ostati sjediti. Ali nije htjela. Polako je
odmaknula MJ od sebe i ustala.
Osjetila je dašak energije koji se u podjednakim omjerima sastojao od
zabrinutosti i veselja. Sve do tog trenutka nije bila svjesna koliko joj je
nedostajao gospodin Walker. Tijekom svih tih godina stvorila je o njemu
romantičnu sliku. Ne samo ona, nego i mama, za koju je on bio prilika koju je
trebala iskoristiti. Za Leni je bio ideal onoga što bi jedan otac trebao biti.
Isprva su o njemu često razgovarale sve dok im to nije postalo previše bolno
pa su prestale.
Pošao je prema njoj, skinuo kapu s glave i zgnječio je u rukama. Izgledao
je drukčije, više ostario od vjetra i hladnoće nego od godina. Duga plava kosa
sada mu je bila sijeda oko lica, a straga ju je svezao u rep. Očito je bio radio u
šumi kada je primio poziv šefa postaje Warda. Suho lišće i grančice ostali su
mu zabodeni u flanelsku košulju. »Leni«, rekao je kada se približio tako da su
ih dijelile samo rešetke ćelije. »Nisam vjerovao Curtu kad mi je rekao da si
tu.« Čvrsto je zgrabio rešetke velikim, od posla crvenim rukama. »Mislio sam
da te je tvoj otac ubio.«

339
 Knjige.Club Books
Leni je odjednom obuzeo sram i pocrvenjela je. »Mama ga je ubila. Kada
se okomio na mene. Morale smo pobjeći.«
»Ja bih vam pomogao«, rekao je spustivši glas i nagnuvši se prema njoj.
»Svi bismo vam pomogli.«
»Znam. Zato nismo ni pitale.«
»A... Cora?«
»Umrla je«, odgovorila je Leni promuklo. »Rak pluća. Često je... mislila na
vas.«
»O, Leni, tako mi je žao. Ona je bila...«
»Da«, rekla je Leni tiho, trudeći se da ne misli na koje je sve načine njezina
majka bila posebna ni koliko je boli njezin gubitak. Sve je još bilo svježe i Leni
nije još naučila kako govoriti o svojem bolu. Umjesto toga pomaknula se u
stranu kako bi on mogao vidjeti dječaka koji je stajao iza nje. »MJ - Matthew
Junior - ovo je tvoj djed Tom.«
Gospodin Walker je uvijek bio nemoguće, nadljudski snažan, ali sada je
bacio jedan pogled na dječaka koji je nevjerojatno sličio njegovu sinu i Leni
je vidjela kako je u njemu nešto napuklo. »O, moj Bože...«
MJ je skočio na noge. U jednoj je ruci stiskao crvenog plastičnog
dinosaura.
Gospodin Walker je čučnuo da može unuka pogledati ravno u oči.
»Podsjećaš me na jednog drugog plavokosog dječaka.«
Nemoj se sad raspasti.
»Ja sam MJ!« rekao je on široko se smiješeći i poskakujući na mjestu.
»Hoćeš vidjeti moje dinosaure?« MJ nije čekao odgovor nego je iz džepova
počeo izvlačiti plastične dinosaure, a sa svakim je ponosno zamahnuo i
predstavio ga.
Uz zvukove režanja (jer T. rex tako zvuči, grrr) gospodin Walker je rekao:
»Izgleda kao njegov otac.«
»Da.« Prošlost se progurala u sadašnjost. Leni je spustila pogled na pod
jer nije mogla izdržati pogled gospodina Walkera.
»Žao mi je što vam nisam javila«, rekla je. »Morale smo naglo otići, a
nisam vas htjela uvlačiti u nevolju. Nisam htjela da lažete zbog nas, a isto tako
nisam mogla dopustiti da mama ode u zatvor...«
»Ah, Leni«, rekao je gospodin Walker napokon i uspravio se. »Uvijek si
imala previše briga za djevojčicu svojih godina. Zašto si sada tu ako je tvoja
mama ubila Ernta? Curt bi vam objema trebao dati neku medalju, a ne
zatvoriti te.«
Leni bi se mogla rasplakati zbog ljubaznosti koju mu je vidjela u očima.
Kako se svladavao da ne bude ljut? Napustila je njegova sina s oštećenim

340
 Knjige.Club Books
mozgom, svojom odsutnošću mu je godinama lagala, a i uskratila mu je
godine koje je mogao provesti s unukom. A sada ga je morala zamoliti za još
jednu uslugu. »Pomogla sam joj poslije onoga što je učinila. Znate... riješiti
se... tijela.«
Nagnuo se prema njoj. »Priznala si to? Zašto?«
»Šef postaje me je nadmudrio. Uostalom, tako mora biti. Morala sam
priznati istinu. Umorna sam od pretvaranja da sam netko drugi. Snaći ću se
nekako. Djed mi je odvjetnik. Samo... hoću znati da je MJ na sigurnom dok ne
budem... vani. Hoćete li ga uzeti?«
»Naravno da hoću, ali...«
»Znam da nemam pravo tražiti to od vas, ali molim vas nemojte reći
Matthewu da ima sina. Željela bih to sama učiniti.«
»Matthew neće...«
»Znam da neće razumjeti, ali osjećam potrebu da mu ja kažem da ima
sina. Bilo bi ispravno tako učiniti.«
Začula je zveckanje ključeva i korake. Došao je šef postaje Ward. Prošao
je pokraj gospodina Walkera i otključao ćeliju. »Vrijeme je«, rekao je.
Leni se sagnula k sinu. »U redu, moj dječače«, rekla je nastojeći biti jaka.
»Sada moraš ići sa svojim djedom. Mama mora... obaviti neke stvari.« Blago
ga je gurnula da izađe iz ćelije.
»Mama? Ne želim ići.«
Leni je pogledala gospodina Walkera tražeći pomoć. Nije znala kako da to
izvede.
Gospodin Walker je spustio veliku ruku na MJ-evo malo rame. »Imamo
ružičastu godinu, MJ.« Glas mu je bio nesiguran, a i Leni se jednako osjećala.
»To znači da su rijeke pune ružičastih lososa. Danas bismo mogli otići pecati
na rijeku Anchor. Imaš dobre izglede da uloviš najveću ribu u svojemu
životu.«
»Mogu li ići i moji mama i tata?« pitao je MJ. »Ah, da. Tata se ne može
kretati. Zaboravio sam.«
»Znaš za svojega tatu?« upitao je gospodin Walker.
MJ je kimnuo glavom. »Mama ga voli više od mjeseca i zvijezda. Baš kao
što voli mene. Ali on je razbio glavu.«
»Dječak sada mora otići«, rekao je šef postaje Ward.
MJ je pogledao Leni. »Znači, idem pecati s novim djedom? A poslije ćemo
se opet igrati zatvora?«
»Aha«, rekla je Leni boreći se protiv suza. Naučila je sina da joj vjeruje, da
uvijek ima povjerenja u nju i on je sada to i učinio. Povukla ga je k sebi i čvrsto
zagrlila. I dosad joj je trebala hrabrost - za povratak kući, da ispriča istinu, da

341
 Knjige.Club Books
pozove Toma Walkera - ali najviše joj je trebala sada samo da pusti sina od
sebe. Uspjela se drhtavo nasmiješiti. »Bok, MJ. Budi dobar kod djeda.
Pokušaj ništa ne razbiti.«
»Bok, mama.«
Gospodin Walker je jednim potezom podignuo MJ-a u zrak i smjestio ga
na svoja ramena. Odjeknuo je MJ-ev razdragani smijeh.
»Gledaj, mama, gledaj! Ja sam div!«
»Ona ne zaslužuje biti ovdje«, rekao je gospodin Walker šefu Wardu, koji
je samo slegnuo ramenima. »Uvijek si bio šupak koji se strogo drži svakog
pravila u knjizi.«
»Dobar plan, vrijeđaj me. Idi i reci to na sudu, Tome. Brzo ćemo podignuti
optužnicu. U tri sata. Sudac želi već u četiri biti na rijeci.«
»Žao mi je, Leni«, rekao je gospodin Walker.
Čula mu je nježnost u glasu i znala da joj je spreman pružiti utjehu. Leni
se nije usudila zatražiti je. Sada bi joj svaki znak ljubaznosti uništio i ono malo
samokontrole koju je imala. »Pazite na njega, Tome. On mi je cijeli svijet.«
Gledala je sina na djedovim ramenima i pomislila: Molim te, neka ovo bude
dobro, a onda su se vrata ćelije glasno zatvorila.
Ostatak dana sporo je prolazio u nepoznatim prizorima i zvukovima:
oštra zvonjava telefona, vrata koja su se otvarala i zatvarala, ručak su donijeli
i odnijeli, čizme su glasno odjekivale po podu postaje.
Leni je sjedila na tvrdoj betonskoj klupi, naslonjena na hladan zid. Sunce
je prodiralo kroz prozorčić i kao da je sve ugrijalo. Odmaknula je vlažnu kosu
s očiju. Protekla dva sata samo je plakala, znojila se i mrmljala psovke. Činilo
joj se da je sva mokra i znojna. U ustima je imala odvratan okus. Prišla je
maloj toaletnoj školjki bez poklopca, svukla gaćice i sjela moleći se da je nitko
ne vidi.
Kako je bio MJ? Nadala se da je gospodin Walker u njegovom kovčegu
našao plišanu orku (neobjašnjivo nazvanu Bob). MJ neće moći zaspati bez te
igračke. Kako je Leni to mogla zaboraviti reći gospodinu Walkeru?
Otvorila su se vrata postaje. Ušao je jedan čovjek. Imao je pogrbljena
ramena, a kosu tako raščupanu da je izgledao kao da je sav naelektriziran. Na
sebi je imao ribičke čizme do kukova i nosio je zelenu aktovku od skaja. »Hej,
Marci«, rekao je gromko. Leni se vratila na svoje mjesto na klupi.
»Jutro, Dem«, odgovorio mu je ženski glas za recepcijskim stolom.
Pogledao je postrance. »To je ona?«
Službenica je kimnula. »Aha. Allbright, Lenora. Podizanje optužnice u tri
sata. John dolazi iz Soldotne.«

342
 Knjige.Club Books
Muškarac je prišao njezinoj ćeliji i zaustavio se. Uzdahnuvši, izvukao je
fascikl iz prljave aktovke i počeo čitati. »Prilično detaljno priznanje. Zar ne
gledate televiziju?«
»Tko ste vi?«
»Demby Cowe. Vaš odvjetnik po službenoj dužnosti. Brzo ćemo to obaviti,
izjasnit ćete se da niste krivi i gotovi smo. Ružičasti lososi su krenuli. U redu?
Morate samo ustati kada vam sud to kaže i izjaviti da niste krivi.« Zatvorio je
dosje. »Imate li nekoga tko za vas može platiti jamčevinu?«
»Želite li čuti moju stranu priče?«
»Imam vaše priznanje. Razgovarat ćemo poslije. I to puno, obećavam.
Počešljajte se.«
Otišao je prije nego što je Leni doista shvatila da je stvarno bio tu.

SUDNICA JE VIŠE sličila liječničkoj ordinaciji u nekom gradiću nego časnoj

dvorani pravde. Nije bilo uglačanog drva ni niza klupa, nije bilo velikog stola
sprijeda. Samo pod prekriven linoleumom, desetak stolaca poslaganih u
redove i po jedan pisaći stol za tužitelja i branitelja. Na jednom kraju
prostorije, ispod uokvirene slike Ronalda Reagana, dugački stol s površinom
od laminata čekao je suca; pokraj njega plastična stolica čekala je svjedoke.
Leni je sjela do svojega odvjetnika, koji se skroz primaknuo stolu i
proučavao tablice morskih mijena. Tužitelj se smjestio za stolom na drugoj
strani prostorije i središnjeg prolaza. Bio je mršav muškarac čupave brade,
odjeven u ribarski prsluk i crne hlače.
Sudac je ušao u sudnicu u pratnji stenografkinje i sudskog podvornika.
Na sebi je imao dugačku crnu halju i gumene ribičke čizme. Sjeo je za stol i
brzo bacio pogled na zidni sat. »Gospodo, požurimo se.«
Lenin odvjetnik je ustao. »Ako mi sud dopusti...«
Iza njih su se s treskom otvorila vrata sudnice. »Gdje je ona?«
Leni je mogla živjeti sto godina, ali ipak bi svugdje prepoznala taj glas.
Srce joj je lagano poskočilo od radosti. »Velika Marge!«
Velika Marge je grabila naprijed, a narukvice su joj pritom zveckale.
Njezino tamno i ostarjelo lice bilo je posuto sićušnim crnim madežima, a kosu
je skupila u gnijezdo dreadlocksa obavljenih maramom da joj ne padaju na
lice. Na sebi je imala preusku traper košulju - čvrsto joj se zategnula preko
velikih dojki - a hlače s plavim mrljama od branja borovnica ugurala je u
gumene čizme.
Povukla je Leni i dignula je sa stolice, a onda ju zagrlila. Mirisala je na
domaći šampon i dim spaljenoga drva. Na Aljasku ljeti.

343
 Knjige.Club Books
»Prokletstva mu«, viknuo je sudac udarajući svojim čekićem. »Što se
ovdje zbiva? Podižemo optužnicu protiv ove mlade žene za teško kazneno
djelo...«
Velika Marge se izvukla iz zagrljaja i gurnula Leni natrag na stolicu.
»Dovraga, Johne, ovaj sudski postupak je sam po sebi kazneno djelo.« Prišla
je sudskom stolu, a pri svakom koraku čizme su joj cvilile. »Ova je djevojka
potpuno nedužna, a onaj kreten Ward silom je iz nje izvukao priznanje. A za
što? Da je pomagala pri kaznenom djelu? Bila pomagač nakon počinjenog
djela? Mili Bože. Nije ubila ono govno od svojega oca, samo je pobjegla kad joj
je prestrašena majka rekla da to učini. Imala je osamnaest godina i oca
nasilnika. Tko ne bi pobjegao?«
Sudac je snažno udario čekićem po stolu. »Marge, imaš usta velika kao
kraljevski losos. A sada zašuti. Ovo je moja sudnica. I ovo je samo podizanje
optužnice, a ne parnica. Možeš dati svoj iskaz kada za to dođe vrijeme.«
Velika Marge okrenula se prema tužitelju. »Odustani od proklete
optužbe, Adriane. Osim ako ne želiš provesti posljednje dane sezone u
sudnici. Svi u Kanequ - a vjerojatno i gore na naftovodu - znaju da je Ernt
Allbright tukao ženu. Dovest ću ovamo beskrajan niz ljudi koji će svjedočiti u
korist ove djevojke. Počevši s Tomom Walkerom.«
»Tom Walker?« ponovio je sudac.
Velika Marge opet se okrenula sucu, prekrižila ruke na grudima na onaj
način koji je pokazivao da se ugodno namjestila i spremna je stajati ovdje
cijeli dan i iznositi argumente za svoju ideju. »Upravo tako.«
Sudac je pogledao mršavog tužitelja. »Adriane?«
Tužitelj je spustio pogled na papire raširene pred sobom. Lupkao je
kemijskom olovkom po stolu. »Ne znam, časni sude...«
Vrata sudnice su se otvorila. Ušla je žena koja je sjedila na recepciji
policijske postaje. Nervozno je gladila jednu nogavicu hlača. »Časni sude?«
rekla je.
»Što je, Marci?« gromoglasno je upitao sudac. »Imamo puno posla.«
»Guverner je na liniji. Želi s vama razgovarati. I to odmah.«

JEDNE MINUTE Leni je stajala uz svojega odvjetnika za stolom u sudnici, a

slijedeće čega je bila svjesna jest da izlazi iz policijske postaje.
Vani je Velika Marge stajala uz svoj kamionet i čekala je.
»Što se dogodilo?« upitala je Leni.
Velika Marge je uzela Leninu putnu torbu i bacila je na hrđavi teretni
prostor kamioneta. »Aljaska se ne razlikuje baš mnogo od ostalih država.
Korisno je imati prijatelje na visokim položajima. Tommy je nazvao

344
 Knjige.Club Books
guvernera, koji je zatražio da se odustane od optužbe.« Dotaknula je Leni po
ramenu. »Gotovo je, malena.«
»Samo jedan dio«, rekla je Leni. »Ima još.«
»Da. Tom želi da dođeš k njemu. Odvest će te da vidiš Matthewa.«
Leni si još nije mogla dopustiti da razmišlja o tome. Zaobišla je kamionet
i popela se na suvozačevo mjesto na klupi prekrivenoj dekom. Ušla je i Velika
Marge i smjestila se za upravljač migoljeći svojim pozamašnim tijelom. Kada
je pokrenula motor, uključio se i radio.
Promukli je glas pjevao Another little piece of my heart now,
»Malena, izgledaš mi krhko«, rekla je Velika Marge.
»Teško je ne biti.« Palo joj je na pamet da upita Veliku Marge za
Matthewa, ali Leni se doista osjećala da bi je i najmanja sitnica mogla slomiti.
Zato je samo zurila naprijed, kroz prozor.
Dok su se vozile prema luci, Leni je s divljenjem gledala čarobno rasipanje
danje svjetlosti. Svijet kao da je bio osvijetljen iznutra, posvuda su bile jarke
fantastične boje i pozlaćeni oštri vrhunci snijega i stijena, zelenilo trave i
morsko plavetnilo.
Dokovi su bili bučni s mnogo ribarskih brodica. Morske su ptice graktale;
brodski motori režali i izbacivali crni dim u zrak; vidre bi svako malo kliznule
u vodu između čamaca.
Ukrcale su se u crveni ribarski čamac Velike Marge - zvao se Dobar lov - i
punom brzinom zaplovile mirnom vodom zaljeva Kachemak prema visokim
planinama. Leni je morala rukom zaštititi oči od blještavila sunca na vodi, ali
nije bilo načina na koji bi zaštitila svoje srce. Sjećanja su navirala sa svih
strana. Sjetila se kada je prvi put ugledala te planine. Je li tada znala koliko će
joj Aljaska prirasti srcu? Oblikovati je? Nije znala, nije se sada više sjećala. Sve
joj se činilo daleko, kao u nekom drugom životu.
Zaobišle su rt uvale Sadie i provukle se između grba dvaju zelenih otoka,
na čijim se obalama nakupilo naplavljeno drvo, alge i šljunak. Čamac je
usporio i zaobišao valobran od nasipanog kamenja i stijena.
Leni je sada mogla vidjeti luku Kaneqa i iznad nje grad koji se smjestio na
stupovima. Zavezale su čamac i pošle drvenim molom prema ogradi s lancem,
koja je predstavljala ulaz iz luke u grad. Leni je imala dojam da Velika Marge
nije ništa rekla, ali nije bila potpuno sigurna.
Čula je samo svoje tijelo, koje je ponovno oživjelo na ovom mjestu koje će
je zauvijek definirati - određivati ritam njezina srca, pluća što udišu zrak,
njezine korake na šljunku glavne ulice.
Kaneq je tijekom proteklih godina narastao. Drvene fasade trgovina
obojene su jarkim bojama, kao na slikama gradića u fjordovima Skandinavije,
koje je vidjela u brošurama. Drveno šetalište što je sve povezivalo, sada je
345
 Knjige.Club Books
izgledalo potpuno novo. Ulične svjetiljke stajale su kao stražari, a gore, s
njihovih željeznih ruku visjele su košarice pune geranija i petunija. Leni
slijeva nalazila se Margeina trgovina mješovitom robom, sada dvaput veća
nego prije, i s novim crvenim vratima. Niz ulicu dućani su se nanizali jedan za
drugim: Snackle trgovina slatkiša i sokova, zalogajnica, trgovina vunom,
suvenirnica, štand sa sladoledom, dućan s muškom odjećom i sportskom
opremom, vodiči, iznajmljivači kajaka, i novi Salun Malamut i pansion Geneva
Inn, iznad čijega su ulaza ponosno visjeli divovski bijeli jelenji rogovi.
Sjetila se njihova prvog dana ovdje. Mama je imala nove gojzerice i široku
tuniku. Rekla je tada: Malo sam sumnjičava prema ljudima koji mrtvim
životinjama ukrašavaju svoje kuće. Leni se nije mogla prestati smiješiti. Dobri
Bože, kako su došli nepripremljeni.
Turisti su se miješali s domaćim ljudima (lako ih se moglo raspoznati po
načinu odijevanja). Na ulici ispred Saluna Malamut bila su parkirana vozila:
nekoliko terenskih vozila, nekoliko brdskih motocikala, dva kamioneta i
poput limete zeleni Pinto s branikom prilijepljenim ljepljivom trakom.
Leni se popela u Margein stari kamionet International Harvester. Prošle
su pokraj njezine trgovine mješovitom robom. Zatim preko nedavno
obojenog mosta (a na njemu s obje strane ribiči s udicama u vodi) i kristalno
čiste rijeke da bi stigle na pošljunčanu cestu koja se uskoro pretvorila u
običan seoski put.
Na prvom kilometru bilo je novih znakova civilizacije: u visokoj travi
kamp prikolica na cementnim blokovima; pokraj nje zahrđali traktor. Dva
nova odvojka za kolne prilaze. Oveći kamper. Stari školski autobus bez guma
parkiran uz jarak.
Leni je primijetila da Velika Marge ima novi znak s natpisom na početku
svojega imanja. Pisalo je: NAJAM KAJAKA I KANUA OVDJE!
»Volim uskličnike«, rekla je Velika Marge.
Leni je htjela nešto reći, ali onda je ugledala ulaz na imanje Walkerovih,
gdje je visoki luk s dobrodošlicom dočekivao goste u šumsko odmorište i
obećavao PECANJE, VOŽNJU KAJAKOM, PROMATRANJE MEDVJEDA I
RAZGLEDAVANJE OKOLICE HIDRO AVIONOM.
Velika Marge je usporila kada su se približile kolnom putu. Brzo je
pogledala Leni. »Jesi li spremna na ovo? Možemo pričekati.«
Leni je u njezinu glasu čula nježnost i znala da joj žena nudi mogućnost
da nakratko odgodi posjet Matthewu. »Spremna sam.«
Prošle su ispod luka Walkerovih i polako se vozile cestom posutom
sitnim šljunkom. S lijeve strane, među drvećem sagrađeno je osam novih
brvnara, a svaka je smještena tako da ima nesmetani pogled na cijeli zaljev.
Vijugava staza s rukohvatom vodila je dolje na plažu.

346
 Knjige.Club Books
Ubrzo su stigle pred kuću Walkerovih, sada Walkerovo odmorište. I dalje
je bila pravi dragulj; dva kata oguljenih trupaca, s velikim trijemom i
prozorima s kojih se pružao pogled na zaljev i planine. U dvorištu više nije
bilo nikakvog otpada, nije bilo hrđavih olupina kamioneta, koluta namotane
žice ni naslaganih paleta. Umjesto njih sada su tu bile drvene pregrade, koje
su poput zidova skrivale ono što se nalazilo iza njih. Na trijemu je bilo mnogo
drvenih vrtnih stolaca sličnih ležaljkama. Životinjski obori premješteni su do
ruba obližnje šume.
Dolje na molu stajao je privezan hidroavion zajedno s tri aluminijska
ribarska čamca. Neki su ljudi hodali stazama, drugi su pecah na plaži. Bili su
to zaposlenici u smeđim odorama i gosti u kišnoj opremi usklađenih boja i s
novim novcatim prslucima od flisa. Leni je izašla iz kamioneta i osvrnula se
oko sebe.
MJ je istrčao iz kuće, poskočio na trijemu, spretno zaobišao drvene stolice
i dotrčao do nje mašući nečime u ruci.
Sagnula se i zagrlila ga tako čvrsto da se odmah počeo migoljiti i pokušao
se osloboditi. Dotad nije doista shvaćala koliko se bojala da ga ne izgubi.
Tom Walker se uputio prema njoj. Uz njega je bila lijepa Indijanka širokih
ramena, crna kosa dopirala joj je do struka i u njoj je imala jedan jedini sijedi
pramen. Bila je odjevena u košulju od izblijedjelog trapera uvučenu u hlače
kaki boje, za pojasom je imala nož u koricama, a iz džepa na grudima stršala
su joj kliješta za rezanje žice.
»Hej, Leni«, rekao je gospodin Walker, »upoznaj moju suprugu, Atku.«
Žena joj je pružila ruku i nasmiješila se. »Toliko sam toga čula o tebi i
tvojoj majci.«
Leni se grlo stegnulo kad je prihvatila Atkinu grubu ruku i rekla: »Drago
mi je.« Pogledala je gospodina Walkera. »Mami bi bilo drago zbog vas.« Glas
joj je zaškripao.
Nakon toga su svi zašutjeli.
MJ se spustio na koljena u travu i okrenuo plavog triceratopsa da se bori
s T-rexom, poprativši sve zvučnim efektom režanja.
»Voljela bih ga sada vidjeti«, rekla je Leni. Instinktivno je znala da
gospodin Walker čeka da mu kaže da je spremna. »I to sama. Ako nemate
ništa protiv.«
Gospodin Walker se okrenuo svojoj supruzi. »Atka, možete li ti i Marge
pripaziti na maloga na minutu?«
Atka se nasmiješila i zabacila dugu crnu kosu unatrag. » MJ, sjećaš se da
sam ti govorila o onoj zvjezdači? Tu životinju moj narod zove Yuit, hrvač s
valovima? Želiš li vidjeti jednu?«
MJ je skočio na noge. »Da! Da!«
347
 Knjige.Club Books
Leni je prekrižila ruke dok je gledala Veliku Marge, Atku i MJ-a kako su se
uputili prema stubama što vode na plažu. MJ je nešto brbljao visokim glasom
koji se polako gubio u daljini.
»Ovo neće biti lako«, rekao je gospodin Walker.
»Voljela bih da sam vam mogla pisati«, rekla je. »Htjela sam vama i
Matthewu javiti za MJ-a, ali...« Duboko je udahnula. »Bojali smo se da će nas
uhititi ako se vratimo.«
»Mogla si nam vjerovati, jer mi bismo zaštitili tebe i majku, ali ne moramo
sada razgovarati o onome što se dogodilo.«
»Napustila sam ga«, rekla je tiho.
»Bio je u takvim bolovima da nije ni znao tko je, a kamoli tko si ti.«
»Mislite da će mi to olakšati savjest? To da je bio u bolovima?«
»I ti si patila, također. I više nego što sam toga bio svjestan. Jesi li znala
da si trudna?«
Kimnula je. »Kako je on?«
»Bio je to težak put.«
Leni se osjetila krajnje nelagodno u tišini koja je nastupila. S osjećajem
krivnje.
»Pođi sa mnom«, rekao je i uzeo za ruku da joj pruži sigurnost. Pošli su
pokraj brvnara, pokraj mjesta gdje su se nekada nalazili obori za koze i preko
pokošene livade, a onda su zašli u šumarak crnih smreka.
Gospodin Walker se zaustavio. Leni je očekivala da će vidjeti kamionet,
ali nije ga bilo. »Zar ne idemo u Homer?«
Gospodin Walker je odmahnuo glavom. Poveo ju je dublje među stabla
sve dok nisu došli do staze napravljene od letvica, s ogradom sa svake strane
i rukohvatima od kvrgavih grana. Na njezinu kraju, na jezičcu zemlje
okruženom stablima nalazila se brvnara koja je gledala na zaljev. Nekadašnja
Genevina kućica. Širok drveni most spajao je stazu s ulaznim vratima. Ne, nije
to bio most nego rampa.
Rampa za invalidska kolica.
Gospodin Walker je pošao naprijed, a čizme su mu glasno odjekivale na
mostu-rampi.
Pokucao je na vrata. Leni je čula prigušeni glas, gospodin Walker je
otvorio vrata i poveo je unutra. »Uđi«, rekao je nježno i gurnuo je u malu
ugodnu brvnaru, čiji se cijeli jedan zid sastojao od prozora koji su gledali na
zaljev.
Prvo što je Leni primijetila bio je niz velikih slika. Jedna od njih - golemo
nedovršeno platno - stajala je na slikarskom stalku. A na njoj, eksplozija boja;
kapljice, mrlje i potezi kistom koji su na neki način Leni podsjećali na polarnu

348
 Knjige.Club Books
svjetlost, iako nije mogla reći zašto. U svoj toj boji nalazila su se čudna
iskrivljena slova, gotovo da ih je mogla razabrati. Možda je pisalo NJU? Ta
je slika u njoj probudila neki osjećaj. Isprva bol, a onda blijedu nadu.
»Ostavit ću vas nasamo«, rekao je gospodin Walker. Izašao je iz brvnare i
zatvorio vrata u istom trenutku kada je Leni ugledala muškarca u invalidskim
kolicima. Sjedio joj je okrenut leđima.
Okrenuo se vrlo polako, bojom umrljane ruke bile su mu spretne na
kotačima kolica dok se okretao.
Matthew.
Podignuo je pogled. Mreža uzdignutih blijedoružičastih ožiljaka
protezala mu se preko lica i davala mu neobičan izgled, kao da je sašiven. Nos
mu je bio spljošten, kao u ostarjelog boksača, a na vrhu jagodične kosti imao
je ožiljak u obliku rasprsnute zvijezde koja mu je vukla desno oko nadolje.
Ali njegove oči. U njima je vidjela njega, svojega Matthewa.
»Matthew? To sam ja, Leni.«
Namrštio se. Pričekala je da on nešto kaže, bilo što, ali šutio je. Samo ta
bolna, razvučena tišina gdje je nekada bila beskrajna rijeka riječi.
Osjetila je kako joj naviru suze. »Ja sam, Leni«, ponovila je nježnije. Zurio
je u nju, nepomično, kao da sanja. »Ne poznaješ me«, rekla je brišući oči.
»Znala sam da nećeš. I nećeš razumjeti kad ti kažem za MJ-a. Znala sam to.
Znala sam, samo...« Zakoračila je korak unatrag. Nije sada to mogla napraviti,
ne još.
Pokušat će opet poslije. Uvježbat će ono što će reći. Objasnit će i MJ-u,
pripremiti ga. Sada su imali vremena, a ona je htjela to učiniti ispravno.
Okrenula se prema vratima.

349
 Knjige.Club Books

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

Č
ekaj.«
Matthew je sjedio u invalidskim kolicima, čvrsto stiskao kist u ruci, a srce
mu je ludo tuklo.
Rekli su mu da će ona doći, ali onda je zaboravio, sjetio se i opet
zaboravio. To mu se katkad događalo. Stvari su se gubile u pobrkanim
strujnim krugovima njegova mozga. Sve rjeđe ovih dana, ali ipak se događalo.
Ili možda nije vjerovao u to što su mu rekli. Ili je pomislio da mu se to
samo učinilo, da su izgovorili te riječi kako bi ga naveli da se nasmiješi,
nadajući se da će ih zaboraviti.
Još je imao mutne dane kada mu se ništa nije izdvajalo iz magle, ni riječi
ni ideje ni rečenice. Samo bol.
Ali ona je bila tu. Godinama je sanjao o njezinu povratku, vrtio i vrtio u
glavi sve mogućnosti. Zamišljao i prevrtao ideje. Uvježbavao je potrebne
riječi, za nju, sam u svojoj sobi, gdje stres neće preuzeti kontrolu nad njim i
ostaviti ga nijemoga, gdje se mogao pretvarati da je muškarac kojemu se
vrijedi vratiti.
Trudio se ne misliti o svojem ružnom licu i nikad više potpuno zdravoj
nozi. Znao je da ponekad ne može dobro razmišljati, a riječi postaju
nemoguća stvorenja koja bježe kada im se približi. Čuo je svoj nekada snažan
glas kako zapinje, izgovara idiotske riječi i mislio bi: To ne mogu biti ja, ali bio
je.
Ispustio je vlažni kist iz ruke, čvrsto je zgrabio rukohvate invalidskih
kolica i prisilio se ustati. To ga je toliko zaboljelo da je zastenjao, i posramio
se zbog toga, ali ništa nije mogao promijeniti. Stisnuo je zube i prebacio
težinu na drugu nogu. Predugo je sjedio obuzet ovom slikom, koju je nazvao
Nju, a predstavljala je jednu noć koju je pamtio na njezinoj plaži.
Posrnuo je i napravio nekoliko nesigurnih koraka. Vjerojatno je pomislila
da će svakog časa pasti. Mnogo puta je dosad padao, a još se više puta dizao.
»Matthew?« Prišla mu je podignuta lica.
Njezina ljepota tjerala ga je u plač. Želio joj je reći da dok slika, osjeća nju,
sjeća se nje, da je sve počelo u rehabilitacijskom centru kao radna terapija, a
350
 Knjige.Club Books
sada mu je postalo strast. Katkada, dok bi slikao, sve bi zaboravio, bol,
sjećanja, gubitak, i zamišljao bi budućnost s Leni, njihova bi ljubav bila poput
sunčevih zraka i tople vode. Zamišljao je da imaju djecu, da zajedno stare. Sve
to.
Trudio se pronaći sve te riječi. Odjedanput mu se činilo da se našao u
mračnoj sobi. Kao kad znate gdje su vrata, ali ne možete ih naći.
Diši, Matthew. Stres je sve samo pogoršavao.
Udahnuo je, ispuhao zrak iz pluća. Odšepao je do noćnog ormarića i
izvadio kutiju punu pisama koja mu je poslala prije mnogo godina, dok je bio
u bolnici, i ona druga, ona koja je poslala još dok je bio ožalošćeni dječak u
Fairbanksu. Na tim je pismima ponovno naučio čitati. Pružio ih je sada njoj,
jer nije mogao izgovoriti pitanje koje ga je mučilo. Zašto si mi prestala pisati?
Spustila je pogled, vidjela pisma u kutiji i zatim ga opet pogledala.
»Sačuvao si ih? Nakon što sam te ostavila?«
»Tvoja pisma«, rekao je. Znao je da su riječi razvučene; morao se
koncentrirati da stvori kombinacije koje je želio. »Tako sam. Naučio čitati.
Opet.«
Leni je zurila u njega.
»Molio sam se. Da. Se vratiš«, rekao je.
»Htjela sam se vratiti«, šapnula je.
Nasmiješio joj se, svjestan da mu se pritom zateže koža i povlači mu oko
nadolje pa izgleda još grotesknije.
Zagrlila ga je, a on se začudio kako im se tijela još uvijek skladno uklapaju.
Nakon svih operacija kad su ga ponovno sastavili, sklopili i zašarafili, njih
dvoje još su se uvijek skladno uklapali. Dotaknula mu je ožiljke na licu. »Tako
si lijep.«
Čvršće ju je stisnuo i pokušao se pribrati, jer odjedanput ga je obuzeo
neobjašnjiv strah.
»Jesi li dobro? Boli li te?«
Nije znao kako joj reći što osjeća. Bojao se, ako joj to kaže, da će ona imati
lošije mišljenje o njemu. Utapao se svih tih godina bez nje, ona je bila obala
prema kojoj je bezuspješno grčevito plivao mlatarajući rukama. Ali ona će
pogledati njegovo razderano, sašiveno lice i pobjeći, a on će opet sam utonuti
u duboku mračnu vodu.
Odmaknuo se, odšepao natrag do invalidskih kolica i sjeo uzdahnuvši od
bola. Nije ju trebao zagrliti, osjetiti njezino tijelo uz svoje. Kako će ikada više
zaboraviti taj osjećaj ? Pokušao se vratiti u svakodnevnu rutinu, ali nije
mogao naći put. Drhtao je. »Gdje. Si bila?«
»U Seattleu.« Prišla mu je. »Duga je to priča.«

351
 Knjige.Club Books
Na njezin dodir cijeli svijet - njegov svijet - je napuknuo i raspao se. Nešto.
Želio je uživati u tom trenutku, ušuškati se u njega kao u gomilu krzna,
dopustiti da ga ugrije, ali ništa mu se nije činilo stvarnim ni sigurnim. »Pričaj
mi.«
Odmahnula je glavom.
»Razočarao sam. Te.«
»Nisi me razočarao, Matthew. Ja sam razočaranje. Uvijek sam bila. Ja sam
ta koja je otišla. I to kada si me najviše trebao. Razumjet ću ako mi ne možeš
oprostiti. Ja ne mogu oprostiti sama sebi. Učinila sam to jer, pa... postoji netko
koga ćeš upoznati. Poslije, ako to budeš želio, možemo razgovarati.«
Matthew se namrštio. »Netko. Ovdje?«
»Vani, s tvojim tatom i Atkom. Hoćeš li poći sa mnom da ga upoznaš?«
Njega.
Obuzelo ga je razočaranje, duboko je potonulo sve do njegovih vijcima
spojenih kostiju. »Ne moram upoznati. Tvojeg njega.«
»Nemoj biti šašav. Razumijem. Uvijek si govorio da moramo stajati uz
ljude koje volimo, ali ja nisam. Pobjegla sam.«
»Ne govori. Idi«, rekao je oštro. »Molim te. Samo. Idi.«
Gledala ga je suznih očiju. Bila je tako lijepa da nije mogao disati. Htio je
plakati, vrištati. Kako će je ikako moći pustiti da ode? Čekao je ovaj trenutak,
nju, njih dvoje, svih tih godina kojih se može sjetiti, kroz bol tako jak da je
plakao u snu, ali svaki se dan budio s mišlju o njoj, i opet bi se trudio sve
iznova. Zamišljao je milijun verzija njihove budućnosti, ali nikada nije
zamislio ovo. Da će ona doći kako bi se oprostila s njim.
»Imaš sina, Matthew.«
To mu se ponekad događalo. Čuo bi pogrešne riječi i primio informacije
kojih nije bilo. Njegov smušeni mozak. Prije nego što se stigao obraniti od
toga, iskoristiti naučene obrambene vještine, bol tih riječi obrušila se na
njega. Želio joj je dati do znanja da ju je pogrešno shvatio, ali mogao je samo
zaurlati, dubokim, grlenim povikom bola. Riječi su ga napustile; ostala mu je
samo čista emocija. Natraške je zateturao što dalje od nje. Jako se udario
u kuhinjski ormarić. To mu je njegov oštećeni mozak govorio ono što je želio
čuti umjesto onoga što je doista rečeno.
Leni je pošla prema njemu. Vidio je koliko je povrijeđena, kako misli da
je poludio. Posramljen, želio joj je okrenuti leđa. »Idi. Ako odlaziš. Idi.«
»Matthew, molim te. Prestani. Znam da sam te povrijedila.« Pružila je
ruke prema njemu. »Matthew, žao mi je.«
»Odlazi. Molim te.«
»Imaš sina«, rekla je polako. »Sina. Mi imamo sina. Razumiješ li me?«

352
 Knjige.Club Books
Namrštio se. »Dijete?«
»Da, Dovela sam ga da te upozna.«
Isprva je osjetio čistu neizmjernu radost; a onda ga je istina snažno
pogodila. Sin. Njegovo dijete, njihovo. Poželio je zaplakati zbog onoga što je
propustio.
»Pogledaj me«, rekao je tiho.
»Gledam.«
»Kako izgledam. Kao da me netko sastavio. Lošim šivaćim strojem.
Ponekad boli. Toliko da ne mogu govoriti. Trebale su mi dvije godine da
prestane. Jauci i vrištanje. Da kažem prvu. Pravu riječ.«
»I?«
Pomislio je na sve one stvari koje je nekoć zamišljao da će poučiti sina, a
onda se sve urušilo oko njega. Bio je previše slomljen da bi mogao čvrsto
držati nekoga drugoga. »Ne mogu ga podignuti. Ne mogu ga staviti. Na moja
ramena. On neće htjeti ovo. Da mu ovo bude tata.« Znao je da je Leni u
njegovu glasu čula čežnju; cijeli svemir u toj riječi od četiri slova.
Dodirnula mu je lice, pustila prste da sami prate ožiljke kojima su ga opet
sastavili. Zagledala mu se u zelene oči. »Znaš što ja vidim? Muškarca koji je
trebao umrijeti, ali nije htio odustati. Vidim čovjeka koji se mučio da opet
nauči govoriti, hodati, misliti. Svaki tvoj ožiljak slama mi srce i opet ga spaja
u cjelinu. Tvoj strah je strah svakog roditelja. Vidim muškarca kojega sam
voljela i volim cijeloga života. Oca našega sina.«
»Ne znam. Kako.«
»Nitko ne zna. Vjeruj mi. Možeš li ga držati za ruku? Možeš li ga naučiti
pecati? Možeš li mu napraviti sendvič?«
»Osramotit ću ga«, rekao je.
»Djeca su izdržljiva, a isto tako i njihova ljubav. Vjeruj mi, Matthew, ti to
možeš.«
»Ne sam.«
»Ne sam. Tu smo ti i ja, baš kao što je uvijek trebalo biti. Učinit ćemo to
zajedno. OK?«
»Obećavaš?«
»Obećavam.«
Obuhvatila mu je lice rukama i podigla se na prste da ga poljubi. S tim
jednim poljupcem, tako nalik onom davnom poljupcu, u jednom drugom
životu kada je dvoje djece vjerovalo u sretan završetak, on je sada osjetio da
mu se svijet opet posložio kako treba.
»Dođi ga upoznati«, šapnula mu je tik uz usne. »Hrče baš kao i ti. Sudara
se sa svakim komadom namještaja. I voli pjesme Roberta Servicea.«

353
 Knjige.Club Books
Uhvatila ga je za ruku. Zajedno su izašli iz brvnare, on je polako šepao i
čvrsto se držao njezine ruke, naslanjao se na nju i dopuštao da mu bude
oslonac. Bez riječi su izašli iz šumarka, prošli pokraj kuće koja je za sportske
ribiče bila pansion svjetske klase i pošli prema novim stubama što vode na
plažu.
Kao i uvijek, dolje na obali bilo je mnogo gostiju, odjevenih u novu odjeću
kupljenu za kišno vrijeme na Aljasci. Pecali su uz rub vode, dok su ptice
graktale u zraku očekujući otpatke.
On se jednom rukom držao za Leni, a drugom pridržavao rukohvat dok
su se polako i zastajkujući spuštali stubama.
Na plaži, s desne strane, Velika Marge je pila pivo. Alyeska je bila vani u
zaljevu i poučavala goste veslati u kajaku. Tata i Atka bili su s djetetom,
plavokosim dječakom, koji je čučao nad velikom ljubičastom zvjezdačom.
Matthew se zaustavio.
»Mama!« uskliknuo je dječak primijetivši Leni. Poskočio je, a široki
osmijeh mu je obasjao lice. »Jesi li znala da zvjezdače imaju zube? Vidio sam
ih!«
Leni je pogledala Matthewa. »Naš sin«, rekla je i pustila Matthewovu
ruku.
Šepajući, napravio je nekoliko koraka prema dječaku, a onda stao. Htio se
sagnuti, ali pao je na jedno koljeno, napravio bolnu grimasu i zastenjao.
»Zvučiš kao medvjed. Sviđaju mi se medvjedi, a i mojem novom djedu.
Zar ne?«
»I ja volim medvjede«, rekao je Matthew nesigurno.
Gledao je u lice svojega sina i vidio svoju prošlost. Odjedanput se sjetio
stvari koje je zaboravio - kako je to držati žablja jajašca na dlanu, kako ti
dobar smijeh ponekad protrese cijelo tijelo, priče koje se čitaju uz logorsku
vatru, kako su se igrali gusara na obali i gradili tvrđavu među drvećem.
Mogao ga je sve to naučiti. Od svih stvari o kojima je godinama sanjao, u koje
je prokleto teško pokušavao vjerovati kad su ga bolovi razdirali, ovo je
bilo nešto čemu se nije ni usudio nadati.
Moj sin. »Ja sam Matthew.«
»Stvarno? Ja sam Matthew Junior. Ali svi me zovu MJ.«
Matthew je osjetio nešto što nikada dosad još nije osjetio. Matthew
Junior. Moj sin, pomislio je opet. Bilo mu se teško smiješiti; shvatio je da plače.
»Ja sam tvoj tata.«
MJ je pogledao Leni. »Mama?«
Prišla im je, spustila ruku na Matthewovo rame i kimnula glavom. »To je
on, MJ. Tvoj tata. Dugo je čekao da te upozna.«

354
 Knjige.Club Books
MJ se široko nasmiješio i pokazao da mu nedostaju prednja dva zuba.
Bacio se u zagrljaj Matthewu, koji ga je tako čvrsto stisnuo da su se prevrnuli.
Kada su se opet pridigli, MJ se smijao. »Hoćeš vidjeti zvjezdaču?«
»Svakako«, rekao je Matthew.
Matthew je pokušao ustati i spustio je ruku na zemlju. Komadići
slomljene školjke zabili su mu se u dlan i zateturao je, a bolni gležanj popustio
je pod njegovom težinom. Ali Leni je bila tu, uhvatila ga je za ruku i opet mu
pomogla da ustane.
MJ je potrčao prema moru brbljajući sve vrijeme.
Matthew nije mogao natjerati svoja stopala da se pomaknu. Mogao je
samo stajati tamo, plitko disati i bojati se da će se sve ovo razbiti poput stakla
već i na najmanji dodir. Na običan dah. Dječak koji mu je silno sličio stajao je
uz rub vode, plava mu je kosa blistala na suncu, rub traperica mu se smočio.
Smijao se. U toj slici Matthew je sagledao cijeli svoj život; prošlost,
sadašnjost i budućnost. Bio je to jedan od onih momenata - trenutak milosti
u ludom i katkad nemoguće opasnom svijetu - koji čovjeku promijene život.
»Bit će najbolje da odeš, Matthew«, rekla je Leni. »Naš sin nije baš jako
dobar u tome kada mora pričekati ono što želi.«
Pogledao ju je i pomislio: Bože, koliko je volim, ali ostao je bez glasa,
izgubio se u ovom novom svijetu u kojemu se sve promijenilo. U kojemu je
on bio otac.
Tako su daleko dogurali od svojih početaka kao dvoje oštećene i ranjene
djece, on i Leni. Možda se sve dogodilo kako je trebalo, možda je svatko od
njih dvoje prešao svoj vlastiti ocean - njezin od ranjene ljubavi i gubitka,
njegov od bola - da bi sada bili ovdje zajedno, gdje pripadaju. »Dobro je što ja
jesam.«
Vidio je koliko su joj značile te riječi.
»Htjela sam stajati uz tebe. Htjela sam...«
»Znaš što najviše volim kod tebe, Leni Allbright?«
»Sto?«
»Sve.« Uzeo ju je u zagrljaj i poljubio unoseći se sav u to, unoseći sve što
je imao i svu nadu koju je čuvao. Kada ju je naposljetku pustio, i to nevoljko,
odmaknuo se i gledali su jedno u drugo, vodili pravi razgovor svakim udahom
i izdahom. To je tek početak, pomislio je; početak u sredini, nešto
neočekivano i prelijepo.
»Bit će bolje da sada pođeš«, rekla mu je Leni napokon.
Koračajući preko šljunka, Matthew je oprezno krenuo prema dječaku koji
je stajao uz vodu.

355
 Knjige.Club Books
»Požuri«, rekao je MJ mašući rukom i pozivajući Matthewa da priđe do
velike ljubičaste zvjezdače. »Evo je. Pogledaj! Gledaj, tata.«
Tata.
Matthew je primijetio i podignuo ravni crno-sivi kamenčić, malen kao i
novi početak, uglačan morem. Imao je savršenu težinu, a i veličinu koju je
Matthew želio. Pružio ga je sinu i rekao: »Izvoli. Pokazat ću ti. Kako. Bacati
žabice. To je super. Naučio sam tvoju mamu. Isto to. Prije mnogo godina...«

»NIJE PRESTAO VJEROVATI da ćeš se vratiti«, rekao je gospodin Walker prišavši

iza Leni. »Rekao je da bi znao da si mrtva. Da bi to osjetio. Prva mu je riječ
bila >ona<. Nije nam trebalo dugo da shvatimo da misli na tebe.«
»Kako da mu nadoknadim to što sam ga ostavila?«
»Ah, Leni. To je život. Stvari nisu uvijek onakve kakve očekuješ.« Slegnuo
je ramenima. »Matthew to zna bolje od svih nas.«
»Kako mu je doista?«
»Ima trenutke kada se bori. Ponekad trenutke bola. Teško pretače misli
u riječi kada je pod stresom, ali također je najbolji vodič na rijeci i gosti ga
vole. Volontira u rehabilitacijskom centru. A vidjela si i njegove slike. Kao da
mu je Bog dao taj talent kao nadoknadu. Možda je njegova budućnost
drukčija, ne onakva kakvu ste zamišljali kad vam je bilo osamnaest godina.«
»I ja imam svoje borbe, također«, rekla je Leni tiho. »Onda smo bili još
djeca. Sada to više nismo.«
Gospodin Walker je kimnuo. »Samo je jedno pitanje važno. Sve drugo doći
će samo.« Okrenuo se i pogledao je. »Hoćeš li ostati?«
Nasmiješila se. Bila je sigurna da joj je prišao upravo zbog tog pitanja.
Kako je i sama bila roditelj, razumjela ga je. Nije želio da mu sin opet bude
povrijeđen. »Nemam pojma kako će ovaj moj novi život izgledati, ali
ostajem.«
Spustio joj je ruku na rame.
Dolje na plaži MJ je visoko poskočio. »Uspio sam! Kamen je odskočio.
Mama, jesi li vidjela?«
Matthew se osvrnuo prema Leni i nasmiješio se nekim iskrivljenim
osmijehom. On i njegov sin bili su vrlo slični jedan drugome, obojica su joj se
smiješili i stajali jedan uz drugoga nasuprot nebu boje različka. Dva zrna
graška u mahuni. Slični kao jaje jajetu. Početak jednog novog svijeta
ispunjenog ljubavlju.

356
 Knjige.Club Books
IAKO JE RAZMIŠLJALA o tome tijekom svih tih godina, od toga stvorila gotovo mit,
Leni je shvatila da je zaboravila pravu čaroliju ljetne noći, kada se mrak ne
spušta.
Sada je sjedila za jednim od stolova za piknik, dolje na plaži Walkerovih.
U zraku se još osjećao miris pečenih sljezovih kolačića, i njihova slatka aroma
miješala se sa slanim mirisom mora koje se neumorno ljuljalo naprijed-
natrag. MJ je stajao na obali i bacao najlon udice u vodu, a onda opet namatao
najlon na kalem. Gospodin Walker je stajao uz njega i davao mu savjete,
pomagao mu kad bi se najlon zapetljao ili zapeo za nešto. Alyeska mu
je stajala s druge strane i zabacivala svoju udicu. Leni je znala da će MJ svakog
trena zaspati stojeći.
Koliko god je uživala sjediti ovdje, uživala u tom novom životu i upijala
ga, znala je da izbjegava nešto važno. Sa svakom minutom koja je prošla,
osjećala je težinu tog izbjegavanja; poput nečije ruke na njezinu ramenu bila
joj je nježan podsjetnik.
Lagano je ustala s klupe. Više nije znala procijeniti koliko je sati ravnajući
se samo prema boji neba - sada je izgledalo kao sjajni ametist istočkan
zvijezdama - pa je pogledala na ručni sat. Bilo je 21:25.
»Jesi li dobro?« upitao je Matthew. Držao ju je za ruku sve dok je nije
nježno izvukla iz njegove. Tek ju je tada pustio.
»Moram otići vidjeti svoju staru kuću.«
Ustao je i trznuo se od bola kada je stao na bolesnu nogu. Znala je da je i
za njega to bio dug dan na nogama.
Dotaknula mu je obraz išaran ožiljcima. »Sama ću otići.
Vidjela sam gore bicikl prislonjen uz kuću. Želim samo nakratko stajati
tamo. Brzo ću se vratiti.«
»Ali...«
»Mogu to sama. Znam da imaš bolove. Ostani s MJ-em. Kada se vratim,
stavit ćemo ga na spavanje. Pokazat ću ti plišanu životinju bez koje ne može
zaspati i ispričat ću ti njegovu najdražu priču. O nama je.«
Znala je da će se Matthew pokušati usprotiviti pa mu nije dopustila da
išta kaže. Bila je to njezina prošlost, njezin teret. Okrenula se od njega, pošla
prema stubama i popela se na travnjak koji se prostirao gore iznad plaže.
Nekoliko gostiju još je sjedilo na trijemu pansiona, glasno su razgovarali i
smijali se. Možda su uvježbavali ribičke priče koje će ponijeti kući sa sobom.
Uzela je jedan bicikl iz stalka pokraj pansiona, sjela na njega i polako
krenula preko spužvastog močvarnog tla. Prešla je glavnu cestu, skrenula
desno i zatim pošla prema onom kraju gdje je cesta završavala.
Zid je još bio tamo. Ili ono što je od njega ostalo. Daske su se razdvojile i
izvukle iz okomitih držača; oštećene letvice ležale su u hrpama, već ih je
357
 Knjige.Club Books
pomalo prekrivala mahovina, a od godina i oštre klime potpuno su
potamnjele.
Velika Marge i Tom. Možda Thelma. Mogla ih je zamisliti kako su se okupili
ovdje u svojoj tuzi, sa sjekirama u rukama i kako cijepaju drvo.
Skrenula je na kolni prilaz zarastao u travu i korov do koljena. Sjena
stabala nije dopuštala da prodre svjetlo; svijet je tu bio tih, onako kako to već
biva u šumama i napuštenim domovima. Morala je usporiti iako je pritiskala
pedale iz sve snage.
Napokon se našla na čistini. Brvnara je još stajala na lijevoj strani, trošna
od vremena i prirodnih uvjeta, ah još tu. Pokraj nje, prazni, razrušeni obori
za životinje, bez vrata, s ogradama koje su grabežljivci davno srušili, sada su
vjerojatno bili dom svim vrstama glodavaca. U visokoj travi rasla je jarko
ružičasta vrbolika i bodljikavi grm đavolja palica, a u travu je zaraslo sve
smeće koje je ostalo iza njih; mjestimice je vidjela humke hrđavog metala i
trulog drveta. Stari kamionet se sav raspao i nagnuo naprijed poput starog
konja. Pušnica za meso bila je piramida srebrnih, pljesnivih dasaka, urušila
se sama u sebe. Neobjašnjivo, ali uže za sušenje rublja je opstalo, još uvijek s
kvačicama, i njihalo se na povjetarcu.
Leni je sišla s bicikla i pažljivo ga spustila postrance u travu. Iako je u
dubini duše obamrla, uputila se ravno prema kući. Pratio ju je oblak zujećih
komaraca. Na vratima je zastala i pomislila: Ti to možeš. Otvorila je vrata.
Osjećala se kao da putuje u prošlost, do prvoga dana kada je tu kročila, s
debelim slojem mrtvih kukaca na podu. Sve je bilo kako su ostavile, ali
prekriveno prašinom.
Glasovi, riječi i slike prošlosti proletjeli su joj umom. Sve ono dobro, loše,
zabavno, strašno. Svega se sjetila u jednom zasljepljujućem munjevitom
bljesku.
Stisnula je rukom privjesak u obliku srca koji joj je visio na lančiću oko
vrata, njezin talisman, i osjetila kako joj se oštri komadići kosti utiskuju u
dlan. Lagano se kretala prostorijama, zaljuljala je i zaštropotala
psihodeličnim perlicama, koje su njezinim roditeljima pružale iluziju
privatnosti. U njihovoj spavaćoj sobi vidjela je prašnjavu hrpu stvari koje su
otkrivale tko su oni nekoć bih. Na krevetu nabacana krzna. Na kukama su
visjele jakne. Par čizama s izjedenim prstima.
Našla je tatinu staru maramu i spremila je u džep. Na zidu je s kukice
visjela majčina antilop traka za kosu. Uzela ju je i poput narukvice omotala
oko zapešća.
Gore na tavanu našla je svoje knjige razbacane, požutjelih stranica i
izgrižene; mnoge su postale dom miševima baš kao i njezin madrac. Mogla je
u zraku osjetiti njihov miris. Prljav miris raspadanja.

358
 Knjige.Club Books
Zaboravila je miris kuće.
Spustila se ljestvama s tavana i opet stala na prljav ljepljiv pod. Pogledala
je oko sebe.
Tako mnogo sjećanja. Pitala se koliko će joj trebati da se svega prisjeti.
Čak i sada, dok je tu stajala, nije točno znala kako se osjeća u vezi s tom
kućom, ali znala je, vjerovala, da može pronaći način tako da pamti samo ono
dobro u toj kući. Nikada neće zaboraviti ono loše, ali pustit će to što dalje od
sebe. Morala je. Bilo je zabave, rekla je mama, i pustolovina.
Iza nje su se otvorila vrata. Čula je neravnomjerne korake koji joj se
približavaju. Matthew se zaustavio pokraj nje. »Samoća je precijenjena«,
jednostavno je rekao. »Želiš li. To obnoviti? Živjeti ovdje?«
»Možda. Ili ćemo možda sve spaliti do temelja i ponovno izgraditi. Pepeo
je izvrstan za tlo.«
Nije još znala. Znala je samo da je naposljetku ipak tu, nakon svih tih
godina života daleko odavde, da je opet s ludim, žilavim ljudima koji žive
izvan sustava u državi kojoj nijedna druga nije nalik, na ovom
veličanstvenom mjestu koje ju je oblikovalo i definiralo.
Jednom, u nekom drugom životu, brinula se zbog djevojaka, tek malo
starijih od nje, koje bi nestajale bez traga. Zbog tih je priča imala noćne more
kao trinaestogodišnjakinja. Sada je znala da postoji stotine načina da se
izgubite, a još više da budete pronađeni.

TANKI VEO DIJELIO je prošlost i sadašnjost; istodobno su postojale u ljudskom

srcu. Bilo što vas je moglo prenijeti natrag - miris mora za oseke, kriještanje
galeba, tirkizna rijeka koju napaja ledenjak. Glas vjetra mogao je biti istinit,
ali i zamišljen. Naročito ovdje.
U tom vrućem ljetnom danu poluotok Kenai treperio je bojama. Na nebu
nije bilo nijednog oblačka. Planine su bile čarobna mješavina lavande, zelene
i ledeno plave - doline, litice i vrhunci; još je bilo snijega u zoni gdje više ne
raste drveće. Zaljev je imao boju safira i bio gotovo bez valova. Deseci
ribarskih čamaca lagano su plovili zajedno s kajacima i kanuima. Danas je bio
dan kada su Aljaskanci trebali biti na vodi. Leni je znala da će na Biskupovoj
plaži, ravnom pješčanom dijelu obale ispod ruske crkve u Homeru, biti
nanizani kamioneti i prazne prikolice za čamce, baš kao što je znala da će neki
neobaviješteni turist u potrazi za rakovicama ostati predugo na pijesku i neće
paziti pa će ga uhvatiti plima.
Neke se stvari nikada ne mijenjaju.
Leni je sada stajala u zaraslom vrtu, a Matthew pokraj nje. Zajedno su
odšetali do travnate uzvisine iznad plaže, gdje su se sreli s gospodinom i
gospođom Walker, Alyeskom i MJ-em, koji su već bili tamo i čekali ih. Alyeska

359
 Knjige.Club Books
se toplo i srdačno nasmiješila Leni, kao da joj želi reći: Sada smo u ovome
zajedno. Obitelj. Protekla dva dana njih dvoje nisu imali mnogo vremena za
razgovor, što zbog Lenina neočekivanog povratka na Aljasku, ali oboje
su znali da će imati vremena za sebe, vremena da ponovno zašiju i spoje svoje
živote. Bit će to lako; voljeli su sve te ljude koji su ih okruživali.
Leni je uhvatila sina za ruku.
Na plaži ju je čekala gomila ljudi. Osjetila je na sebi njihove poglede,
primijetila kako su svi prestali govoriti kada se približila.
»Gledaj, mama, tuljan! Ta je riba skočila ravno iz vode! Super. Možemo li
danas ići pecati s tatom? Teta Aly kaže da ružičasti lososi još dolaze.«
Leni se zagledala u prijatelje koji su se okupili uz rub vode. Ovdje su bili
gotovo svi iz Kaneqa, čak i nekolicina pustinjaka koje se moglo vidjeti samo
u salunu i katkad u trgovini mješovite robe. Kada im je prišla, svi su utihnuli.
Jedan po jedan popeli su se u svoje čamce. Čula je kako voda zapljuskuje
njihove oplate, čula je krckanje školjaka i oblutaka dok su ljudi odvlačili
čamce u dublju vodu.
Matthew ju je poveo do jednoga koji je pripadao Pustolovnim izletima i
pansionu Walker. MJ-u je navukao jarko žuti sigurnosni prsluk, a onda ga
posjeo na klupu na pramcu, okrenutog licem prema krmi. I Leni se popela u
čamac. Upalili su motor i polako se priključili ostalim čamcima.
Rano predvečerje bilo je još sunčano i prekrasno, a zaljev tih i miran.
Duboki V usjek fjorda izgledao je veličanstveno na tom svjetlu.
Čamci su lagano plutali prema uvali, zajedno jedan do drugoga, čak su se
sudarali pramcima. Leni je gledala oko sebe. Bili su tu Tom i njegova žena,
Atka Walker; Alyeska, njezin muž Darrow i njihovi trogodišnji blizanci;
Velika Marge, Natalie Watkins, Tica Rhodes s mužem, Thelma, Moppet, Ted i
cijela obitelj Harlan. Lica njezina djetinjstva. I njezine budućnosti.
Osjetila je kako je svi gledaju. Odjedanput joj se javila jasna misao koliko
bi majci ovo mnogo značilo, ti ljudi koji su izašli na more reći joj zbogom. Je li
mama znala koliko im je bila draga?
»Hvala vam«, rekla je Leni. Te dvije nedostatne riječi izgubile su se u
zvukovima valova koji su nježno zapljuskivali bokove čamaca. Što bi trebala
reći? »Ne znam kako...«
»Samo govori o njoj«, nježno je rekao gospodin Walker.
Leni je kim nula i obrisala oči. Pokušala je opet, najglasnije što je mogla.
»Ne znam je li ikada ijedna žena došla na Aljasku manje spremna od nje. Nije
znala kuhati ni peći ni praviti džem. Prije Aljaske zamišljala je da su nužne
vještine preživljavanja znati zalijepiti lažne trepavice i hodati u visokim
potpeticama. Zaboga, ovamo je sa sobom ponijela ljubičaste kratke hlačice.«

360
 Knjige.Club Books
Leni je duboko udahnula. »Ali došla je da zavoli Aljasku. Obje smo je
zavoljele. Posljednje što mi je rekla prije nego što je umrla, bilo je: Idi kući.
Znala sam što je time htjela reći. Da vas sada sve vidi ovdje kako ste se okupili
zbog nje, sretno bi vam se nasmiješila i upitala zašto ste tu umjesto da pijete
i plešete. Tome, tebi bi dodala gitaru, a Thelma, tebe bi pitala što si, dovraga,
naumila. Velika Marge, tebe bi zagrlila tako jako dok ne bi ostala bez daha.«
Leni je napuknuo glas. Pogledala je oko sebe prisjećajući se svega. »Srce bi joj
bilo puno vidjevši vas ovdje, kad bi znala da ste odvojili vrijeme, iako imate
mnogo toga za obaviti, samo da se nje prisjetite. Da se oprostite s njom.
Jedanput mi je rekla da se osjeća kao nitko i ništa, kao odraz drugih ljudi.
Nikada nije potpuno shvatila koliko zaista vrijedi. Nadam se da nas sada
gleda odozgo i da zna... napokon... koliko ste je svi voljeli.«
Čulo se mrmljanje odobravanja, nekoliko riječi, a onda tišina. Takav
duboki bol i tuga bili su tiha, usamljena stvar. Odsada pa nadalje Leni će
majčin glas čuti jedino u svojoj glavi, njezine misli bit će kanalizirane kroz
svijest druge žene, u neprekidnoj potrazi za spajanjem, za smislom. Kao i sve
djevojke koje ostanu bez majke, Leni će postati emocionalni istraživač,
pokušavat će otkriti izgubljeni dio majke, žene koja ju je nosila, odgajala i
voljela. Leni će postati ujedno i majka i dijete; kroz nju će mama i dalje rasti i
starjeti. Nikada neće nestati, barem ne dok je se Leni bude sjećala.
Velika Marge je bacila u vodu buket cvijeća.
»Nedostajat ćeš nam, Cora«, rekla je Velika Marge.
Gospodin Walker je u vodu spustio buket vrbolike. Otplutao je pokraj
Leni, na valovima obojenima jarko ružičasto.
Matthew je dočekao Lenin pogled. Držao je buket vrbolike i lupina koje je
tog jutra ubrao s MJ-em.
Leni je iz kutije izvadila staklenku punu pepela. U jednom nježnom
trenutku sve oko nje se povuklo u izmaglici, a mama joj se približila, vedro se
nasmiješila lagano je udarivši bokom u bok i rekla: Pleši, djevojčice.
Kada je Leni opet podignula pogled, vidjela je brodice i čamce kao
raznobojne mrlje na plavo-zelenoj vodi.
Otvorila je staklenku i polako istresla pepeo u vodu. »Volim te, mama«,
rekla je osjećajući kako se onaj osjećaj gubitka ukopava duboko u njoj, jer
odsad će biti podjednako dio nje kao i ljubav. Bile su više od najboljih
prijateljica; bile su saveznice.
Mama je nazivala Leni najvećom ljubavlju svojega života, a Leni je
mislila da to vrijedi i za sve ostale roditelje i njihovu djecu. Sjetila se što joj je
mama jednom rekla. Ljubav ne blijedi i ne umire, djevojčice. Govorila je tada o
Matthewu i žalosti, ali to je bilo podjednako istinito kada se radilo o majkama
i djeci.

361
 Knjige.Club Books
Ljubav koju je osjećala za majku, svojega sina, Matthewa i ljude oko sebe
bila je nešto trajno, golema poput krajolika, stalna poput mora. Jača i od
protoka vremena.
Nagnula se i spustila jarke cvjetove vrbolike na zanjihane valove i gledala
ih kako plutaju prema obali. Znala je da će odsad osjetiti majčin dodir u
lahoru, čuti joj glas u zvuku nadolazeće plime. Ponekad će se rasplakati dok
bude brala bobice ili pekla kruh, pa čak i kada osjeti miris kave. Do kraja
života gledat će u beskrajno aljaško nebo i reći: »Bok, mama« i sjetiti se.
»Uvijek ću te voljeti«, šapnula je u vjetar. »Uvijek.«

MOJA ALJASKA
4. srpnja 2009.
Lenora Allbright Walker

Da ste mi, dok sam bila dijete, rekli da će jednoga dana novinari doći
razgovarati sa mnom o Aljasci u povodu pedesete obljetnice
državnosti, nasmijala bih se. Tko bi pomislio da će moje fotografije
toliko značiti mnogim ljudima? Ili da ću fotografirati izljev nafte iz
Valdeza, te da će mi ta slika promijeniti život i pojaviti se na
naslovnici jednog časopisa?
Zapravo biste trebali razgovarati s mojim suprugom. On je
prevladao svaki izazov koji ova država ima za ponuditi i još uvijek
stoji na svojim nogama. On je poput onih stabala što rastu na goloj
granitnoj stijeni. Na vjetru, snijegu i ledenoj hladnoći ta bi se stabla
trebala srušiti, ali to se ne događa. Tvrdoglavo stoje. I bujno rastu.
Ja sam tek obična supruga i majka s Aljaske, i prije svega ponosim
se djecom koju sam odgojila i životom koji sam nekako uspjela oteti
tom neprijateljskom okolišu. Ali kao i u životnim pričama svih žena, i
u mojoj ima više toga nego što se vidi na prvi pogled.
Obitelj mojega supruga gotovo da se može smatrati kraljevskom
obitelji Aljaske. Njegovi djed i baka počeli su živjeti daleko u divljini
gdje su sjekirom i snovima stvorili svoj život. Doista su bili pravi
američki pioniri, otkupili su stotine hektara zemlje, osnovali grad i tu
se trajno nastanili. Moja djeca, MJ, Kenai i Cora četvrta su
generacija koja raste na toj zemlji.
Moja je obitelj bila drukčija. Došli smo na Aljasku početkom
sedamdesetih. Bilo je to nemirno vrijeme, puno protestnih marševa,
podmetnutih bombi i kidnapiranja. Mlade žene su otimali iz
sveučilišnih kampusa. Vijetnamski rat je podijelio zemlju.

362
 Knjige.Club Books
Došli smo na Aljasku da pobjegnemo od takvoga svijeta. Poput
mnogih drugih neiskusnih došljaka prije i poslije nas, loše smo se
pripremili. Nismo imali dovoljno hrane ni opreme ni novca. Nismo
imali nikakvih vještina za preživljavanje. Uselili smo se u brvnaru u
udaljenom dijelu poluotoka Kenai i brzo shvatili da ne znamo
dovoljno. Čak je i naš auto - VW kombi - bio loš izbor.
Netko mi je jednom rekao da Aljaska ne stvara vaš karakter nego
ga razotkriva.
Tužna je istina da je tama na Aljasci razotkrila tamu koju je moj
otac nosio u sebi.
Bio je vijetnamski veteran, ratni zarobljenik. Tada nismo znali što
to sve znači. Sada znamo. U današnjem prosvijetljenom svijetu znamo
pomoči ljudima kakav je bio moj otac. Razumijemo da rat može na
mnogo načina slomiti i najjači um. U ono vrijeme nije bilo pomoči za
to. A nije bilo pomoči ni za ženu koja je bila njegova žrtva.
Aljaska - mrak, hladnoća i izolacija - uvukli su se u mojega oca na
strašan način, i pretvorili ga u jednu od mnogih divljih životinja koje
žive u ovoj državi.
Ali na početku to nismo znali; kako bismo i mogli? Kao i mnogi
drugi sanjari isplanirali smo svoj put i zalijepili na kombi natpis
»Aljaska ili ništa« i potpuno nepripremljeni krenuli na sjever.
Ova država, ovo mjesto, drukčije je od svih ostalih. Tu ćete naći
ljepotu i užas; ona vas spašava i uništava. Ovdje, gdje preživljavanje
znači da to morate sami odlučiti, i to stalno i iznova, na ovom
najdivljijem mjestu u Americi, na rubu civilizacije, gdje vas voda
može ubiti u svim svojim oblicima, naučite zapravo tko ste. Ne ono o
čemu sanjate da biste htjeli biti, ne ono što zamišljate da jeste, ne ono
za što su vas odgajali da postanete. Sve će to biti strgnuto s vas u
mjesecima ledene tame, kada vam mraz zamagli prozore i svijet
postane vrlo skučen pa tada nabasate na istinu vlastite egzistencije.
Naučite što ćete morati raditi da biste preživjeli.
Ta lekcija, to otkrivenje, kao što mi je majka jednom rekla u vezi
s ljubavlju, jest onaj velik i strašan poklon koji vam Aljaska daje. Oni
koji dođu ovamo samo zbog ljepote, zbog nekog zamišljenog života
ili koji traže sigurnost, propast će.
U golemu prostranstvu ove nepredvidljive divljine ili ćete postati
najbolja verzija samoga sebe i napredovati, ili ćete vrišteći pobjeći od
mraka, hladnoće i teškoća. Ne postoji sredina, nema sigurnog mjesta;
ne ovdje, ne u bespuću samoće.

363
 Knjige.Club Books
Za nas malobrojne, kršne, snažne, sanjare, Aljaska je dom, uvijek
i zauvijek, pjesma koju čujete kada je svijet miran i tih. Ili pripadate
ovamo, divlji i neukroćeni, ili ne.
Ja pripadam.

364
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

P otječem iz obitelji s mnogo pustolova.

Moj djed je kao četrnaestogodišnjak napustio Wales da bi postao kauboj
u Kanadi. Moj otac je cijeli život proveo u potrazi za nečim neobičnim,
dalekim, izuzetnim. On odlazi na mjesta o kojima mnogi samo maštaju.
Godine 1968. moj je otac smatrao da je Kalifornija postala prenapučena.
On i moja majka odlučili su nešto poduzeti. Ukrcali su nas (troje male djece -
i dvoje naših prijatelja - i obiteljskog psa) u VW kombi. Krenuli smo na put po
najvećoj ljetnoj vrućini. Vozili smo se diljem Amerike, kroz više od desetak
država, tražeći mjesto kojemu ćemo pripadati.
Našli smo ga u zeleno-plavoj ljepoti pacifičkog sjeverozapada. Godinama
poslije moj je otac ponovno krenuo u potragu za pustolovinom. Našao ju je
na Aljasci, na obalama veličanstvene rijeke Kenai. Tamo su moji roditelji
upoznali starosjedioce Lauru i Kathy Pedersen, majku i kći, koje su na tom
dijelu rijeke godinama vodile turistički pansion. Početkom osamdesetih te
dvije obitelji pionira udružile su se i osnovale tvrtku koja će poslije postati
poznata kao Great Alaska Adventure Lodge.
Već tri generacije moje obitelji rade u tom hotelu. Svi smo zaljubljeni u
ovu Posljednju granicu.
Voljela bih zahvaliti obitelji John - Laurenceu, Sharon, Debbie, Kentu i
Julie - i Kathy Pedersen Haley na njihovu beskrajnom entuzijazmu i viziji pri
stvaranju takvog čarobnog mjesta.
Također bih voljela zahvaliti Kathy Pedersen Haley i Aniti Merkes, koje
su mi pomogle svojim stručnim znanjem pri stvaranju svijeta doseljenika na
Aljasci i u zaljevu Kachemak tijekom sedamdesetih i osamdesetih. Vaš uvid i
potpora ovom projektu značili su mi vrlo mnogo. Ako su se potkrale neke
pogreške, za njih sam, naravno, odgovorna isključivo ja.
Također, mojem bratu Kentu - još jednom pustolovu - koji je odgovarao
na moj beskrajan niz bizarnih pitanja o Aljasci. Ti si, kao i uvijek, moja rock
zvijezda.

365
 Knjige.Club Books
Veliko hvala Carlu i Kirsten Dixon i fantastičnoj ekipi u hotelu Tutka Bay
Lodge u zaljevu Kachemak, koji su me toplo dočekali u ovom lijepom kutku
svijeta.
Voljela bih također zahvaliti nekolicini vrlo posebnih ljudi koji su mi
neizmjerno pomogli pri pisanju ovog romana, naročito u najtežim trenucima,
kada sam bila spremna odustati. Mojoj izvrsnoj urednici Jennifer Enderlin,
koja je strpljivo čekala, davala savjete kad bih joj se obratila, a onda opet
nastavila strpljivo čekati. Zahvalna sam ti za ekstra dodamo vrijeme i tvoju
potporu. Zahvaljujem i sljedećim ljudima: Jill Marie Landis i Jill Barnett, koje
su me hrabrile kada mi je to bilo najpotrebnije; Ann Patty, koje me je naučila
da vjerujem sama sebi; Andrea Cirillo i Megan Chance, koje su uvijek tu kad
ih trebam; i Kim Fisk, koja je od samoga početka vjerovala u ovu priču
smještenu na Aljasci i nije se ustručavala to reći.
Hvala i Tuckeru, Sari, Aylee i Bradenu. Proširili ste za mene granice
ljubavi i dali mi novi svijet na polovici mojega života.
I naposljetku, mojem suprugu Benjaminu s kojim sam već trideset godina
zajedno. Od naših početaka partneri smo u pisanju i ništa od svega ovoga ne
bi bilo moguće bez tvoje ljubavi i potpore. Kada sam se zaljubila u tebe, bilo
je to nešto najbolje što sam ikada učinila.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

366