Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
The Girl in the Letter

Emily Gunnis

Djevojka iz pisma

S engleskoga preveo
MARKO MRAVUNAC

2
 Knjige.Club Books

Za majčicu,
Nedostaju mi naše šetnje, naši razgovori, tvoja ljubav prema životu.
Ali ti si uvijek znala reći: Ne plači, bilježi.
Obećavam da ću pokušati...

Moja svijeća gori na oba kraja;

Neće trajati noću;
Ali, ah, moji neprijatelji, i, oh, moji prijatelji -
To da je lijepo svjetlo!

Edna St. Vincent Millay, Prva smokva

3
 Knjige.Club Books

PROLOG

Petak 13. veljače 1959.

Moja draga Elvira,

ne znam odakle da krenem.

Ti si još malena djevojčica i veoma mi je teško odabrati riječi kojima
bih ti objasnila zašto sam odlučila ostaviti ovaj život, i tebe za sobom.
Ti si moja kći, ako i ne po krvi, u srcu zasigurno, i boli me što će ovaj
moj čin samo pridodati planini patnje i boli koju trpiš ovih osam
godina svoga kratkog života.

I vy je zastala nastojeći se pribrati kako bi joj se kemijska olovka u ruci

prestala tresti, bar dovoljno da bi mogla nastaviti pisati. Osvrnula se oko
velike sušionice gdje se odlučila sakriti. Sa stropa su visjele ogromne vješalice
prepune plahti i ručnika, koje su pomno oprale popucale i natekle ruke
trudnica doma za majke i novorođenčad Svete Margarete.
Posteljina je bila spremna za glačanje, nakon čega će krenuti u vanjski
svijet koji je potpuno nesvjestan cijelog ovog procesa. Pogledala je zgužvani
komadić papira na podu ispred sebe.

Da nema tebe, Elvira, odustala bih od borbe da ostanem u ovom svijetu

još odavno. Otkako su Rose odveli od mene, ni u čemu ne
pronalazim radost. Majka ne može zaboraviti bebu, kao što ni beba ne
može zaboraviti majku. Da ti je majka živa, mogu ti reći da bi mislila
na tebe svake minute svakog dana. Kad pobjegneš ovog mjesta - a
hoćeš, dušo - moraš je potražiti. U zalascima sunca, u cvijeću i u svemu
zbog čega se smiješiš tim svojim prekrasnim smiješkom. Jer ona se
nalazi u zraku koji dišeš, ispunjava tvoja pluća, da je tvom tijelu ono što
mu je potrebno da preživi, da ojača i da živi potpuno. Bila si voljena,
Elvi, svake minute svakog dana dok si rasla u majčinu trbuščiću. Moraš
u to vjerovati i nikad to ne zaboraviti.

Na trenutak je nervozno zastala čuvši korake iznad glave. Bila je svjesna da

joj se disanje ubrzalo s kucanjem srca, a ispod smeđeg kombinezona osjetila

4
 Knjige.Club Books

je kako se znoj cijedi njezinim tijelom. Znala je da nema puno vremena do

povratka sestre Angelice, povratka koji će stati na kraj jedinom razdoblju u
danu kada nije pod nadzorom. Spustila je pogled na naškrabano pismo - pred
očima joj se pojavilo Elvirino prekrasno lice. Pokušala je zaustaviti suze
koje su navirale pri samoj pomisli da Elvira čita to pismo svojim velikim
smeđim očima i drhtavim, blijedim prstima.

Sad u rukama već imaš ključ koji sam priložila s pismom. To je ključ
tunela, ključ do tvoje slobode. Potrudit ću se omesti sestru Faith,
ali nemaš puno vremena. Čim se oglasi alarm, sestra Faith napustit će
sobu za glačanje, a ti moraš ići. Odmah. Otključaj vrata tunela na
kraju svoje sobe, spusti se niz stepenice, skreni desno i izađi kroz
groblje. Otrči do dvorišne zgrade i ne osvrći se.

Podcrtala je riječi tolikom silinom da je vrh kemijske olovke probušio rupu u

papiru.

Jako mi je žao što ti ovo nisam mogla reći uživo, ali bojala sam se da će
te to uzrujati i da ćeš nas odati. Kad sam došla do tebe sinoć, mislila
sam da će me pustiti da se vratim kući, ali neće, imaju druge planove za
mene. Zbog toga se koristim svojim krilima da napustim Svetu
Margaretu na drugačiji način, a ovo će biti tvoja prilika za bijeg. Moraš
se sakriti do nedjelje ujutro, to je dan nakon sutra, pa pokušaj ponijeti
deku sa sobom ako možeš. Pritaji se negdje.

Ivy je zagrizla usnu tako jako da joj je metalni okus krvi ispunio usta. Sjećanje
na provalu u ured majke Carlin još je bilo živo. Očekivala je da će pronaći
dosje svoje bebe, a to se iščekivanje zatim pretvorilo u šok kad je otkrila da
Rose nema ni traga. Umjesto toga, dosje je sadržavao šest pisama. Jedno je
bilo lokalnom psihijatrijskom odjelu; u kutu je stajala riječ „kopija“, s
preporukom da je se odmah primi. Drugih pet pisama Ivy je napisala sama. U
njima je molila Alistaira da dođe u Svetu Margaretu po nju i njihovo dijete. Ta
su pisma bila čvrsto zamotana gumicom. „Vratiti pošiljatelju“, nadrljao je
Alistair na sva pisma.
Otišla je do malenog prozora mračne, paklene sobe, gdje je toliko
propatila, i promatrala izlazak sunca, znajući da joj je to posljednji. Zatim je
pisma Alistairu stavila u omotnicu koju je pronašla na stolu majke Carlin. Na
nju je napisala majčinu adresu i sakrila je s ostalim pismima za slanje prije
nego što se stepenicama odšuljala natrag u svoj krevet.

5
 Knjige.Club Books

Bez nade za slobodom ili pronalaskom Rose, više nemam snage

nastaviti dalje. Ali Elvira, ti možeš. U tvom sam dosjeu pročitala da imaš
sestru blizanku, Kitty. Ona vjerojatno ne zna da ti postojiš. Obitelj ti se
preziva Cannon. Žive u Prestonu i tamo idu na misu svake nedjelje.
Pričekaj u dvorišnoj zgradi dok ne čuješ crkvena zvona i seljane koji
dolaze na misu, a zatim se sakrij na groblju dok ne vidiš svoju sestru
blizanku. Nedvojbeno ćeš je prepoznati, iako će biti odjevena nešto
drugačije od tebe. Pokušaj privući njezinu pozornost, ali pazi da te
nitko ne vidi. Ona će ti pomoći.
Ne boj se pobjeći i živjeti svoj život prepuna nade. U svakoj osobi
traži ono dobro, Elvira, te i sama budi dobra.
Volim te, zauvijek ću paziti na tebe i držati te za ruku. A sad bježi,
moja dušo. BJEŽI.
Pusa, Ivy

Ivy se prepala kad je čula kako je brava sušionice, u kojoj su ona i Elvira
provele toliko sati, iznenada kliknula. Sestra Angelica naglo je upala u
prostoriju. Ružno je pogledala Ivy očima koje su zlokobno škiljile iza žicanih
okvira naočala posred okruglog nosa. Ivy je požurila ustati, a pismo je zgurala
u džep svog kombinezona. Glavu je uperila prema podu kako ne bi uhvatila
sestrin pogled.
- Zar još nisi završila? - zarežala je sestra Angelica.
- Jesam, sestro - rekla je Ivy. - Sestra Faith rekla je da uzmem antiseptik. -
Drhtave je ruke zakopala duboko u džepove.
- Zašto?
Osjećala je kako oči sestre Angelice neprekidno zure u nju. - Neka djeca
imaju gadne čireve u ustima pa im je teško jesti.
- Ta djeca nisu tvoja briga - ljutito joj je odbrusila sestra Angelica. - Imaju
sreće što imaju krov nad glavom.
Ivy je zamislila redove beba u kolijevkama kako zure u daljinu, odavno
odustavši od plakanja.
Sestra Angelica je nastavila. - Odlazak po antiseptik uključuje odlazak
skroz do skladišta, a već trebam pokupiti pladanj majke Carlin s njezinom
večerom. Ne misliš li da već imam dovoljno posla?
Ivy je zastala. - Samo im želim malo pomoći, sestro. Nije li to najbolje za
sve?
Sestra Angelica mrko ju je pogledala. Iz madeža na bradi izvirivalo je
nekoliko dlaka koje su se blago trzale. - To ti neće biti lako tamo kamo ti ideš.

6
 Knjige.Club Books

Ivy je osjetila kako joj se adrenalin širi tijelom kad se sestra Angelica
okrenula da napusti prostoriju, posegnuvši za ključevima da zaključa vrata
za sobom. Podižući ruke, koje su se još tresle, duboko je udahnula i pojurila
naprijed. Uhvatila je časnu za njezinu halju i povukla je što je jače mogla.
Sestra je uzdahnula, izgubila ravnotežu i pala na pod uz glasan tresak. Ivy je
prebacila jednu nogu preko njezina tijela i rukom joj pokrila usta, čupajući
ključeve obješene o njezin pojas dok ih nije skinula. Kad je sestra Angelica
otvorila usta spremna da počne vrištati, žestoko ju je ošamarila i tako je
ušutkala.
Teško dišući, dok joj je srce kucalo velikom brzinom, što od straha, što od
adrenalina, Ivy je ustala, potrčala kroz vrata i zalupila ih. Ruke su joj se toliko
tresle da se namučila dok nije pronašla pravi ključ. Uspjela ga je ugurati u
ključanicu i zaključati vrata taman kad je sestra Angelica zatresla kvaku,
pokušavajući na silu otvoriti vrata.
Na trenutak je zastala pred vratima pokušavajući uloviti zraka. Zatim je
skinula veliki mjedeni ključ koji je potreban Elviri da dođe do tunela i oko
njega zamotala svoju poruku. Pogurala je i otvorila teška željezna vrata
otvora praonice te poljubila pismo prije nego što ga je poslala Elviri,
pritisnuvši zvono da joj da do znanja da je tamo. Zamislila je djevojčicu kako
strpljivo čeka suho rublje kao i na kraju svakog dana. Zapljusnuo ju je val
emocija i osjetila je kako gubi tlo pod nogama. Nagnuvši se naprijed, ispustila
je vrisak.
Sestra Angelica počela je vrištati i lupati po vratima, pa se Ivy, bacivši
posljednji pogled niz hodnik koji je vodio prema sobi za glačanje i Elviri,
okrenula i počela trčati. Prošla je pokraj masivnih, hrastovih, ulaznih vrata.
Sad je imala i njihov ključ, ali ona su samo vodila do visokoga ciglenog zida
na čijem je vrhu bila bodljikava žica. Nije imala ni volje ni snage da se popne
preko njega.
Preplavila su je sjećanja na njezin dolazak u Svetu Margaretu prije toliko
mjeseci. Vidjela je sebe kako poseže za teškim zvonom na ulaznim vratima.
Zbog već povećeg trbuha bilo joj je teško vući kofer za sestrom Mary Francis
niz prilaz. Oklijevala je prije nego što je prvi put prešla prag doma za majke i
novorođenčad Svete Margarete. Žureći niz škripave stepenice, preskačući
dvije odjednom, okrenula se na vrhu stubišta i zamislila se kako vrišti na
djevojku koja je nekad bila, govoreći joj da pobjegne i da se ne osvrće.
Dok se šuljala odmorištem, mogla je čuti šaputanje glasova koji su dolazili
prema njoj i bacila se u trk prema vratima u podnožju stepenica koje su
vodile k spavaonicama. U kući je vladala smrtna tišina jer su sve druge
djevojke bile na večeri. Jele su u tišini, razgovor nije bio dopušten. Kućom se
razlamao samo plač beba iz dječje sobe. Međutim majka Carlin uskoro će
shvatiti da je nema i cijelom će zgradom zavladati uzbuna.

7
 Knjige.Club Books

Stigla je do vrata spavaonice i trčala između redova kreveta kad se začulo

gromoglasno zvono alarma. Kad je stigla do prozora, sestra Faith pojavila se
na drugom kraju sobe. Unatoč strahu, Ivy se nasmiješila sebi u bradu. Ako je
sestra Faith s njom, to znači da nije s Elvirom. Mogla je čuti majku Carlin kako
viče sa stubišta.
- Zaustavite je, sestro, brzo!
Ivy se podigla na prozorsku klupčicu i otvorila prozor pomoću ključeva
koje je otela sestri Angelici. Zamišljala je Elviru kako trči kroz tunele prema
slobodi koju joj pruža noć. Taman kad je sestra Faith došla do nje i uhvatila
je za kombinezon, Ivy je raširila ruke i skočila.

8
 Knjige.Club Books

PRVO POGLAVLJE

Subota 4. veljače 2017.

J esi li je već slomila?

Sam je podigla ručnu svoje istrošene Opel Corse, želeći radije zatezati
omču oko vrata svog urednika.
- Ne, još nisam. Tek sam stigla. Morala sam voziti skroz iz Kenta, sjećaš
se?
- Tko je još tamo? - otresao se Murray preko telefona.
Sam je iskrivila vrat i vidjela uobičajene aktere kako stoje na sitnoj kiši
ispred reda lijepih kućica koje su od ulice razdvajali pažljivo uređeni, zeleni
vrtovi.
- Pa... Jonesey, King... I Jim je na vratima. Zašto sam ja uopće ovdje ako Jim
radi na ovom slučaju? - Promatrala je jednog od najiskusnijih mahera
agencije Southern News kako pokušava ući u kuću. - Zar neće misliti da
upadam na njegov teren?
- Pomislio sam da bi ovom slučaju trebala ženska ruka - rekao je Murray.
Sam je pogledala na sat. Bilo je 16:00 - bližio se rok kad nacionalne novine
kreću u tisak - mogla je zamisliti scenu koja se odvijala u uredu. Murray je na
mobitelu, glasno izbacuje naredbe dok se istodobno divi vlastitu odrazu u
staklu uokvirenih naslovnica Southern Newsa. Koop tipka, prolazeći
nervozno prstima kroz neurednu frizuru, okružen hladnim šalicama kave i
sasušenim sendvičima, dok Jen žvače Nicorette i manično zove kontakte
nastojeći popuniti rupe u svome članku. Nakon što završi razgovor s
njom, Murray zove Mirror ili The Sun te laže kao pas da Sam već radi
na slučaju i da pričekaju s tiskanjem zbog nje.
- Zbilja nisam sigurna jesam li prava osoba za ovo - rekla je, proučavajući
svoj odraz u retrovizoru. Pogled joj je pao na stražnje sjedalo i uvenulo
cvijeće za bakin rođendan. Trebala je biti u bakinu stanu još prije sat
vremena da preuzme Emmu i pripremi baki rođendansku večeru.
- Pa, najbolji su već otišli na dodjelu novinarskih nagrada večeras. Ti ćeš
to morati odraditi.
- Super. Dobro je znati da me se smatra otpatkom ove agencije -
promrmljala je Sam.
- Nazovi me kad budeš imala nešto - Murray je poklopio.

9
 Knjige.Club Books

- Kreten. - Sam je bacila svoj stari mobitel na suvozačko sjedalo. Bila je

sigurna da je tog dana odradila toliko sati da se, s obzirom na njezinu mizernu
plaću, radi o čistom ropstvu, a sad je još morala i dobiti izjavu članova obitelji
žrtve.
Prstima si je masirala oči. Mislila je da zna što znači biti umoran prije
nego što je postala majka. Ljudi su lagali novim roditeljima, govorili da izdržiš
i da bebe sa šest tjedana prespavaju cijelu noć, što je bila očita laž. Zatim bi
rekli da spavaju kad ih se prestane dojiti, pa kad navrše godinu dana. Emma
sada ima četiri godine i pravo je čudo ako nekad prospava cijelu noć. Sam se
prije znala žaliti na umor kad bi spavala samo šest, a ne osam sati. Vukla bi se
do ureda s glavom kao u nekom balonu, mamurna nakon noći tulumarenja.
Sad, s velikih 25 godina, osjećala se kao starija gospođa; četiri godine
neispavanosti prenijele su se na svaki mišić njezina tijela i utjecale na mozak
tako da je neke dane jedva mogla složiti rečenice. Danima kad je Emma kod
Bena, može spavati barem do sedam. No sad kad je on to smanjio na samo
dva dana u tjednu, pod izlikom da mu treba više vremena za traženje posla,
većinu se dana morala ustajati u šest da bi stigla spremiti sebe i kćer na
vrijeme za vrtić.
Uzdahnula je dok je gledala bezvoljnog Jima kako se vraća neravnom
kamenom stazom do drugih novinara ispod velikog kišobrana. Igra joj je bila
poznata. Znala je da je kucanje na vrata bilo nužno zlo struke, ali to je bio i
najgori dio novinarskog posla. Iako su joj se sviđali svi nesretnici koji su
stajali u dvorištu jadne žene, uvijek su joj izgledali kao strvinari koji kruže
oko plijena.
Popravila je retrovizor, izvadila torbicu sa šminkom i procijenila može li
spasiti situaciju na licu. Treba joj cijela lopata pudera za udubinu posred čela
nastalu od mrštenja. Dok ju je ispunjavala, sklopila je oči i um su joj preplavile
slike svađe s Benom preksinoć. Uvijek je napeto kad dolazi po Emmu u Benov
stan. Njih dvoje pokušavaju ne prepirati se pred kćeri, ali jučer im to nije
pošlo za rukom. Svađa je bila gadna, to je bar bilo jasno, ali, kao i
inače, pomiješale su joj se sve izrečene uvrede, a svađa je završila vrištanjem
od kojeg su samo rasplakali Emmu. Sam je mrzila uvlačiti Emmu u njihove
rasprave i mrzila je Bena što se nije više trudio da sakrije svoj prezir prema
njoj pred djetetom.
Užasnuvši se svoje kovrčave kose, posegnula je za prijenosnom peglom
za kosu u torbici. Između oblačenja Emme i pripreme doručka za njih obje,
nije imala vremena za uređivanje. Svoje crvene kovrče obično samo makne s
lica, a pet slobodnih minuta troši na sušenje gustih šiški. Potpetice su bile
njezina uniforma, a s njezinom plaćom, eBay joj je bio najbolji prijatelj. Dan
nikad nije mogao proći dobro bez Louboutina ili Diora da je uzdignu u

10
 Knjige.Club Books

muškome svijetu, a ekipa bi joj se često smijala dok je hodala blatnim poljima
i poplavljenim parkiralištima u cipelama na visoku petu.
- Bok, Sam! - uzviknuo je Fred kad ju je vidio, odvajajući se od ekipe i
spotaknuvši se na rub ivičnjaka u žurbi da što prije dođe do nje. Nasmijao se,
posramljen, uklonio preduge šiške s očiju i pogledao je zaljubljeno kao što
samo on zna.
- Bok i tebi. Koliko si već ovdje? - Sam je približila suvozačko sjedalo da
bi s njega uzela kaput, torbicu i cvijeće za baku sa stražnjeg sjedala.
- Ne dugo. Danas mi je slobodan dan i penjao sam se po stijenama u
Tunbridge Wellsu, tako da sam tek sad došao. - Fred je u vodootpornoj jakni
izgledao kao ustrijeljeni fazan, pomislila je Sam, čvršće stegnuvši crnu
kabanicu oko tijela.
- Što te Murray ima zvati na slobodan dan? To nije pošteno - rekla je,
provjeravajući poruke na mobitelu dok su hodali.
- Zar ne? Bio sam malo tužan. Frikcija je bila bolesna - rekao je Fred,
smiješeći se.
- Bio si bolestan? Ajme. - Sam se odmaknula od njega.
- Ne, bilo je dobro, bolesno znači dobro - rekao je Fred, zacrvenjevši se u
licu.
- Bolesno nikad ne znači dobro kad imaš dijete od četiri godine. Koliko su
dugo ostali već ovdje? - Sam ga je upitala dok su se približavali ekipi.
- Već satima. Žena se ne da, svi smo pokušali. Guardian i Independent došli
su i otišli. Mislim da ovu čak ni ti nećeš slomiti, Samantha - rekao je Fred
svojim snobovskim naglaskom zbog kojeg su ga svi u Southern Newsu
nemilosrdno zafrkavali.
Sam mu je uzvratila smiješkom. Fred je bio samo dvije godine mlađi od
nje, ali budući da nije imao nikakvih obaveza i bio je tek diplomirao (prepun
herojskih ideala), činilo joj se kao da pripada drugoj generaciji. Većini ljudi u
agenciji bilo je očito da je zatreskan u Sam. Unatoč tomu što je bio visok,
zgodan i nenamjerno zabavan, imao golemu kolekciju plavih antilop-cipela i
naočala u svim duginim bojama, Sam je bilo teško shvatiti ga ozbiljno. Bio je
opsjednut planinarenjem i, koliko je ona znala, svaki je vikend provodio u
planinama, a zatim se opijao s prijateljima. Nije imala pojma zašto je bio
zainteresiran za nju. Ona je bila iscrpljena i bezvoljna, jedna obična i
mrzovoljna žena čija je najveća maštarija u spavaćoj sobi bila da uspije
odspavati osam sati u komadu.
Došli su do novinarske ekipe. - Nisam siguran zašto te je Murray poslao -
rekao joj je Jim preko ramena. Sam se ljubazno nasmiješila veteranu Southern
Newsa koji nije mogao sakriti činjenicu da misli da bi ona u uredu trebala
samo kuhati čaj.

11
 Knjige.Club Books

- Ni ja, Jime, ni ja. Mogu li proći? - upitala je, okrenuvši se prema Fredu.
On se lagano zacrvenio. - Da, definitivno. Čuvaj se vještice iz susjedne
kuće - dodao je brzo, želeći promijeniti temu. - Izgleda kao da će nas napasti
sa svojom hodalicom.
Svi su promatrali Sam koja je prošla pokraj grupe i krenula niz stazu,
držeći buket čvrsto na prsima poput prestravljene mladenke. Kad je došla
pred ulazna vrata, krajičkom je oka vidjela stariju gospođu na prozoru
susjedne kuće. Rastvorila je naborane zastore i nepokolebljivo zurila u nju.
Fred je imao pravo, uistinu je izgledala poput vještice. Imala je divlji pogled,
duga joj je sijeda kosa padala na ramena, a koščati su prsti problijedjeli od
siline kojom je držala zastor. Sam je duboko udahnula i pozvonila.
Nakon dobre dvije minute Jane Connors otvorila je vrata, blijeda u licu.
- Oprostite na smetnji, znam da vam nije lako. - Sam je pogledala ženu
ravno u oči, crvene od plača. - Moje je ime Samantha, predstavnica sam
Southern Newsa. Želimo vam izraziti iskrenu sućut.
- Zar nas ne možete ostaviti na miru? - odbrusila je žena. - Kao da nam
ovo već nije dovoljno teško. Zašto jednostavno ne odete?
- Moja sućut, gospođo Connors.
- Ma kakva sućut?! Da ste sućutni, ne biste ovo radili... U najgorim
trenucima naših života. - Glas joj je zadrhtao. - Samo želimo da nas ostavite
na miru. Svi biste se trebali sramiti!
Sam se pokušavala dosjetiti prikladnog odgovora, a zatim je pognula
glavu. Žena je imala pravo. Trebala bi se sramiti i sramila se.
- Gđo Connors, mrzim ovaj dio svog posla. Da bar ne moram ovo raditi.
Ali iz iskustva znam da ljudi ponekad žele odati počast svojim voljenima. Žele
razgovarati s nekim tko njihovu priču može ispričati cijelome svijetu. Vi biste
mogli ispričati koliko je hrabar vaš otac bio kad vam je pokušao spasiti sina.
Suze su počele teći niz ženino lice kad je krenula zatvoriti vrata. - Ne
govorite o njima kao da ste ih poznavali. Ne znate ništa o njima.
- Ne, ne znam, ali nažalost, posao mi je da saznam. Svi ovi izvjestitelji
ovdje, uključujući i mene, imaju opake šefove koji nam neće dati da idemo
kući svojim obiteljima dok vi ne razgovarate s nekim od nas.
- A ako odbijem? - gospođa Connors provirila je kroz gotovo zatvorena
vrata.
- Razgovarat će s drugim članovima vaše obitelji ili trgovcem u lokalnom
dućanu, ili će pak napisati tekst utemeljen na potencijalno netočnim
informacijama dobivenim od dobronamjernih susjeda. - Sam je zastala. - To
bi bila trajna uspomena čitateljima koja bi vas u nadolazećim godinama
mogla uzrujati i više nego sve ovo.

12
 Knjige.Club Books

Žena je sad gledala u pod, objesila je ramena. Bila je slomljena. Sam je

mrzila samu sebe.
- Ovo je za vas. - Položila je cvijeće na prag. - Zapravo, to je cvijeće bilo za
moju baku - danas joj je rođendan - ali ona bi htjela da ga vi dobijete.
Najiskrenije vam se ispričavam što sam vas maltretirala. Onaj bijeli
automobil je moj, a ovo je moja posjetnica. Pričekat ću pola sata, a zatim ću
otići. Neću vas više gnjaviti. - Krenula je prema kamenoj stazi, nadajući se da
se neće spotaknuti u potpeticama pred grupom novinara koja se vidno
dosađivala.
- Bih li mogla provjeriti što ste napisali prije objave? - upitala je gđa
Connors slabašnim glasom.
Sam se okrenula. - Apsolutno. Možete pročitati svaku riječ prije nego što
pošaljem tekst. - Nježno se nasmiješila ženi koja je promatrala vlažni rupčić
zgnječen u šaci.
Sam je primijetila da je starica u susjednoj kući sad stajala na otvorenim
vratima i još uvijek zurila. Ima bar devedeset godina. Kako li je samo biti tako
star i imati toliko životnog iskustva? Žena je bila zgrbljena nad hodalicom, a
na šaci je imala staračku pjegu veliku poput modrice. Njezino srcoliko lice
bilo je blijedo, isticao se samo tamnocrveni ruž na usnama.
- Pa, bolje onda da uđete - rekla je gđa Connors, otvarajući širom vrata.
Sam je bacila pogled na grupu novinara, zatim na staricu koja je i dalje
zurila u nju svojim svijetloplavim očima. Nije bilo neuobičajeno da se susjedi
uključe kad su novinari na zadatku, ali obično je to podrazumijevalo mnogo
psovki. Nasmiješila se ženi, ali ona joj nije uzvratila smiješak. Kad se okrenula
da zatvori vrata za sobom, pogledi su im se sreli.

13
 Knjige.Club Books

DRUGO POGLAVLJE

Subota 4. veljače 2017.

K itty Cannon pogledala je na glavnu ulicu u Kensingtonu s restorana Roof

Gardens tridesetak metara poviše. Dok je gledala kako ljudi žurno hodaju
kućama na cičoj zimi ove veljačke noći, nagnula se preko ograde balkona,
duboko udahnula i zamišljala o tome da skoči. Urlikanje zraka u njezinim
ušima dok pada prema tlu, raširene ruke, pognuta glava, lagana kao perce u
početku, nedodirljiva, zatim sve teža i teža dok je gravitacija nepovratno vuče
prema tlu. Od siline udarca pri dodiru s ulicom pukle bi joj sve kosti u tijelu i
ležala bi tako nekoliko sekundi, trzajući se, dok bi se oko nje okupljala gomila
ljudi, uzdišući i zjapeći u nju, hvatajući se međusobno u nevjerici da se to
upravo dogodilo.
Što bi moglo biti tako loše u nečijem životu, rekli bi, da napravi takvo što?
Grozno. Baš tragično.
Kitty je zamišljala kako leži dolje dok joj krv u tankim mlazovima curi niz
lice. Na usnama joj je zamrznut, blag smiješak koji je nastao u trenutku
njezina posljednjeg daha, znajući da će napokon biti slobodna.
- Kitty?
Napravila je korak unatrag i okrenula se prema svojoj mladoj pomoćnici.
Rachel je stajala pola metra od nje. Lice i uznemiren pogled u njezinim
zelenim očima uokvirivala je uredna, plava bob-frizura. Od glave do pete bila
je odjevena u crno, uz izuzetak neonski ružičastih cipela na visoku petu
usklađenih s tankim remenom oko struka. Njezina ravna suknja i sako bili su
tako uski na njezinu mršavom tijelu da se ništa nije pomicalo dok se
ona kretala. Svojim dugim prstima držač s papirom stisnula je tako čvrsto da
su oni potpuno izgubili boju.
- Spremni su za tebe - rekla je, okrećući se prema stubištu koje je vodilo
do sobe za prijam. Kitty je znala da se ondje nalaze njezin produkcijski tim i
mnoge filmske i kazališne zvijezde koje je intervjuirala tijekom dvadeset
godina vođenja talk-showa. Zamišljala je akustiku u sobi, glasove koji su se
naprezali da ih se čuje od zvuka vilica i noževa te zveketanja čašama. Svi će
glasovi utihnuti kad ona uđe u prostoriju.
- Kitty, trebale bismo ići - Rachel je rekla pomalo nervozno s vrha
stepenica. - Uskoro će poslužiti večeru, a ti si prije toga htjela reći nekoliko
riječi.

14
 Knjige.Club Books

- Nije da želim reći nekoliko riječi, već moram - rekla je Kitty prebacujući
težinu s jedne noge na drugu u pokušaju da smanji bol u stopalima koja su
već natekla od stajanja.
- Kitty, izgledaš očaravajuće kao i uvijek - rekao je muški glas iza njih.
Obje su se žene okrenule i ugledale Maxa Hestona, izvršnog producenta
apsolutno svih Kittyjinih emisija. Visok i mršav, bio je odjeven u plavo odijelo
i ružičastu košulju koji su mu odlično pristajali; lice mu je bilo svježe obrijano
i izgledao je zgodno kao i uvijek. Taj čovjek uopće ne stari, pomislila je Kitty
dok joj se on široko osmjehivao; izgledao je jednako kao i kad su se prvi
put upoznali prije više od trideset godina - izgledao je bolje, zapravo.
Promatrala je Rachel dok je Max hodao prema njima. Obrazi mlađe žene
zacrvenjeli su se, glava joj se lagano nagnula i, kad je došao do njih, podigla je
ruku i popravila svoje plave šiške da budu savršeno ravne. Max je uvijek imao
taj učinak na Rachel. Ona se pred njim pretvarala u školarku, što je iznimno
nerviralo Kitty.
- Je li sve u redu? - upitao je tonom kojim ju je znao pitati to isto prije
izlaska na set. Znajući da joj je potrebno ohrabrenje, dijelio bi joj
komplimente i pohvale, nasmijavao je i tako joj pomogao da se osjeća
lagodnije; točno je znao kako da je smiri.
No večeras je nije smirivao; činio ju je još ljućom sa svojim nedostatkom
pažnje. Od posljednje epizode njezine prošle sezone njegova se lojalnost
nedvojbeno smanjila. Otkazao je ne zna ni koliko dogovora za ručak s njom u
posljednji trenutak te nije čak ni poslao čestitku i cvijeće kad se pročulo da
odlazi u mirovinu. Osjetila je da BBC-jevi producenti gube zanimanje za nju;
nitko nije ništa govorio o datumima nove sezone, iako je njezin
agent nekoliko puta zvao povjerenike. Očekivala je da će je uskoro pozvati na
ručak na kojem će joj reći da će joj iduća sezona biti i posljednja, i upravo je
ta sumnja bila ono što ju je potaklo da ode u mirovinu. Htjela je da ona, a ne
Max, odluči kad je vrijeme za odlazak i da se napravi mjesta za mlađe i ljepše
voditeljice koje su joj već bile za petama. Napola je očekivala da se on uopće
neće pojaviti na ovoj večeri, ali nazvao ju je i prihvatio poziv u posljednji
trenutak, vjerojatno kad je shvatio koliko će bogatih faca biti prisutno.
- Mislim da dobivam jednu od svojih migrena. Gdje ono sjedim? - upitala
je Kitty, primivši se čvrsto za ogradu, pažljivo se spuštajući niz stepenice u
bijelim Diorovim potpeticama dok ju je etiketa njezine nove, ružičaste haljine
od šifona grebala po vratu. Ulovila je svoj odraz u velikom ogledalu koje je
visjelo na stubištu i ustuknula. Na ružičastu ju je haljinu nagovorila
nasrtljiva, mlada prodavačica u butiku Jenny Packham. Instinktivno je
znala da je prestara za tu haljinu, ali dopustila je da se umisli od
prijeko potrebnog laskanja prodavačice. Rachel je, s druge strane, izgledala

15
 Knjige.Club Books

besprijekorno savršeno bez truda, pa se Kitty, hodajući pored nje, osjećala

kao neka teta usidjelica na vjenčanju.
- Na stolu broj jedan. Kao što si tražila, sjediš do Jona Petersa iz BBC
Publicitya i Sare Wheeldon, voditeljice Odjela za razvoj iz Warner Brothersa -
rekla je Rachel, žureći za njom.
- Ne sjećam se da sam tražila da sjedim pokraj Jona. On je izuzetno
dosadan - odbrusila je Kitty Rachel, koja je nervozno provjeravala papire u
rukama.
Prostorija je bila okupana toplom svjetlošću lampica i svijeća, a bijeli
platneni stolnjaci služili su kao pozadina za ogromne aranžmane Kittyjina
omiljena cvijeća: ružičastih božura.
- Gdje ti sjediš, Rachel? - upitao ju je Max, okrenuvši se prema njoj.
Rachelini su se obrazi opet zacrvenjeli kad je digla pogled s rasporeda
sjedenja. - Nisam sigurna da ću jesti. Mislim da ću morati biti u stanju
pripravnosti - rekla je, odvrativši pogled s Maxa i nasmiješivši se Kitty, koja
je nije pogledala.
- Ma kakva glupost, siguran sam da ti možemo pronaći mjesto za našim
stolom. Mogao bih te upoznati s nekim ljudima - rekao je Max.
Dok se Rachel opet poigravala sa svojim šiškama, u sobi za prijam
prolomio se pljesak koji je postajao sve glasniji i glasniji. Dvorana je bila
prepuna ljudi koji su Kitty pomogli da dođe do vrha: glumci, urednici,
producenti, agenti, novinari, sportske zvijezde. Svi su večeras ovdje, ali
uskoro ih više neće biti: poput Maxa, i njima je dosadila sad kad više nemaju
koristi od nje. Ljudi koji su se znali probijati na drugu stranu prostorije
da dođu do nje na budućim će događajima gledati kroz nju, kratit će
razgovore i bježati od nje kako bi razgovarali s novom i mlađom Kitty - tko
god ona bila - čestitajući sami sebi potiho na odlasku što su se uopće potrudili
da razgovaraju s onom koju je pregazilo vrijeme.
Kitty se nasmiješila i bacila pogled prema Rachel. - Hoćeš li otići u moj
stan i donijeti mi novu Jaegerovu haljinu i potpetice? Presvući ću se nakon
večere.
Rachel je pogledala prema Maxu, ramena su joj se spustila. Okrenula se i
krenula provlačiti između stolova prema izlasku iz dvorane. Obrazi su joj se
žarili od srama i neugode.
Kad se pljesak napokon utišao, Kitty se nakašljala.
- Puno vam svima hvala na dolasku. Osobito hvala mome timu koji je
godinama patio i koji me je trpio posljednjih petnaest sezona: mojoj
predivnoj pomoćnici Rachel, bez koje jednostavno ništa ne bih mogla, i,
naravno, mom izvršnom producentu Maxu Hestonu, koji je sa mnom od
prvog dana.

16
 Knjige.Club Books

Max joj se široko osmjehnuo. - Pazi što govoriš, Kit. Još se sjećam onih
jastučića za ramena s kojima si izgledala kao da si izišla iz Dinastije!
Kitty se nasmijala. - Hvala ti što si nas podsjetio na to i što si mi priredio
ovako divnu večeru koju definitivno nisam zaslužila. Kao što mnogi od vas
znaju, ne volim baš biti u središtu pozornosti, draže mi je kad sam ja ta koja
postavlja pitanja. Ali reći ću jedno. Od trenutka kad sam vidjela Johna
Freemana kako intervjuira Gilberta Hardinga u emisiji Face to Face
1960. godine, to je bilo to. On je bio golema ličnost, jedan od rijetkih koji su
mogli nasmijati mog oca do suza u šou What‘s my line? Pred Freemanom je
napokon skinuo svoju masku i zaplakao. Ja sam u to vrijeme imala samo deset
godina, ali već sam bila veoma svjesna velikih očekivanja od mene da
odigram ulogu, i dok sam sjedila zalijepljena za crno-bijeli zaslon televizora
u dnevnoj sobi mojih roditelja, shvatila sam, poput nekog prosvjetljenja, da
nisam jedina.
Osvrnula se uokolo dvoranom, sve su oči bile uprte u nju. - Ljudi me
fasciniraju. Ono što vidite vrlo rijetko odražava ono što se događa unutra.
Oduvijek sam nastojala koristiti se televizijom kao platformom za istinu. Vrlo
malo nas osvojilo je Oscara ili zlatnu medalju na Olimpijskim igrama, ali
većina nas može se poistovjetiti s poteškoćama s kojima su se i naši idoli
borili, na nekoj razini. Poteškoće koje vode do samoće, a tako su važne da su
u njima raspirile vatru koja ih je dovela do uspjeha.
Uzela je čašu šampanjca s pladnja konobara koji je stajao pokraj nje i
dostojanstveno mu se nasmiješila.
- Željela bih nazdraviti svima koji su dovoljno hrabri da skinu masku i
podijele svoju bol. Neizmjerno sam ponosna na one od mojih gostiju koji su
napravili razliku i dotakli ljudska srca - neki od vas ostvarili su najbolji rejting
u povijesti BBC-ja. Ja sam, naravno, tužna što napuštam ovu predivnu
platformu, ali shvatila sam da je to bolje nego da me s nje izguraju.
- Nikad! - povikao je netko s kraja dvorane i Kitty se kratko nasmiješila.
- Kao kći policajca koja je odrasla u okolici Brightona, nisam nikad mogla
ni sanjati da ću se naći u ovakvu društvu. Hvala vam svima što ste došli. A sad
vas molim da jedete, pijete i užasno se ponašate.
Kad se pljesak utišao, Kitty se okrenula i zaputila prema svom stolu, ali je
zastala kad je čula zveket noža o staklenu čašu. Max je ustao i toplo se
nasmiješio svima u prostoriji.
- Kitty sam upoznao kad sam bio još relativni početnik, tek sam bio dobio
promaknuće na mjesto BBC-jeva producenta. Bio sam mlad i zgodan frajer,
ako se dobro sjećam.
- Tako si se i ponašao! - rekla je Kitty, na što se Max namrgodio.

17
 Knjige.Club Books

- Svi koji poznaju Kitty potvrdit će da ona ima nevjerojatnu sposobnost

uvjeriti vas da je ono što ona želi upravo ono što vama treba. Moj kolega u
Light Entertainmentu 1985. godine pitao me bih li ja mogao zaposliti
stažisticu koja je svakodnevno već godinu dana pisala pisma i izluđivala ga.
Dvoranom se razlomio gromoglasni smijeh prije nego što je Max mogao
nastaviti. - Trebala mi je istraživačica za Parkinson pa sam pristao. Sljedećeg
dana stigla je djevojka tamne kose, tamnih očiju. Bila je iznimno inteligentna
i stvar je preuzela u svoje ruke - nasmiješio se Kitty koja je nazdravila svojom
čašom.
- Tijekom idućih nekoliko godina poprilično se brzo uspinjala i s
vremenom je predložila ideju o vlastitoj emisiji. Tako se rodio Cannonball. Za
one kojima taj izraz nije poznat, on se odnosi na Kittyjinu sposobnost da
opusti osobu koju intervjuira, a zatim joj ubaci svoju jedinstvenu granatu.
Mislio sam da znam što znači istraživanje prije nego što sam upoznao Kitty.
Zna o svojim gostima stvari koje čak ni njihovi bračni partneri ne znaju. Preko
noći je postala nacionalno blago i neopisivo sam ponosan što sam dio ove
vrtoglave vožnje već više od trideset godina. Kitty, ti si draga i darežljiva, i
nikad te nećemo zaboraviti. Ponosan sam što te mogu zvati svojom
prijateljicom.
Dok se večera posluživala, Kitty je od stola do stola pozdravljala goste,
laskala im komplimentima o njihovu izgledu i razgovorom o njihovim manje
poznatim postignućima, što je bila njezina specijalnost.
Kad je posegnula za svojom stolicom, osjetila je kako joj mobitel vibrira
u džepu. Rachel joj je javila da stiže za pet minuta s njezinom haljinom. Kitty
joj je brzinski odgovorila.
Ne brini se za haljinu, dušo. Sada sam sasvim dobro. Ti mora da si mrtva
umorna. Idi kući. Laku noć. Pusa.

18
 Knjige.Club Books

TREĆE POGLAVLJE

Subota 4. veljače 2017.

L ift se opet pokvario. Sam se uspinjala stepenicama Whitehawk Estatea,

preskačući dvije odjednom. Spustila se u bakin stan gdje su ona i Emma
živjele nakon što je izjurila iz Benova stana nakon gadne svađe prije dva
mjeseca.
- Bako? - prošaputala je, još hvatajući dah nakon uspona stepenicama.
Nije bilo odgovora. Hodala je smeđim tepihom do dnevnog boravka gdje
je bio uključen plinski kamin. Baka je spavala u stolici na ljuljanje, a Emma je
bila sklupčana ispod deke na kauču. Svjetlo je bilo prigušeno, a Sam se od
poznatog mirisa bakinih kolača odmah osjećala kao da je kod kuće.
Fotografije su prekrivale svaki centimetar zida i prozorske klupčice: motivi
su uključivali baku i djeda na kampiranju, golu Emmu kako gradi dvorce u
pijesku s djedom, ali većinu su činile sramotne fotografije mnogo mlađe Sam
na kojima je ličila na verziju Micka Hucknalla s kvrgavim koljenima i bez
zuba.
Dok je pažljivo gacala između hrpetina križaljki i novina, napuštenih
šalica hladnog čaja, drvenih bojica i napola pojedenih rižinih krekera, pogled
joj je pao na rukom napisano pismo na podu pokraj bakine obješene ruke,
kao da je zaspala dok ga je čitala.
Pozornost joj je odmah zaokupio blago nagnuti rukopis i stari papir
kremaste boje, ali kad se nagnula naprijed da pročita što piše, baka je otvorila
oči i nasmiješila joj se. Sam joj je uzvratila osmijeh, bilo joj je smiješno što je
baka na glavi imala oba para naočala; jedan joj je bio na samom vrhu nosa, a
drugi je par stajao u njezinoj kosi dugoj do ramena (koja je, tijekom godina,
izblijedjela i od tamnocrvene postala bakrena).
- Zdravo, dušo, kako si? - baka ju je upitala pospano. Njezine svijetle, plave
oči mreškale su se na rubovima.
Sam je preplavio osjećaj lagodnosti kad je vidjela svoje dvije omiljene
cure. Baka je izgledala prekrasno u trapericama, bijeloj majici i ružičastom
džemperu od kašmira (poklonu od djeda). Kao i obično, zaspala je pred
televizorom gledajući omiljene dokumentarce serijala Planet Earth. Iako je
bio hladan veljački dan, njezino meko lice žarilo se od boje. Baka je od ranih
pedesetih bolovala od artritisa, ali njezino ozareno lice prekrivalo je
činjenicu da je s bolnim kukom hodala vani na hladnoj kiši. Sam nije mogla

19
 Knjige.Club Books

prestati misliti o tome kako, iako se baka nikad nije predavala i iako je radila
sve što je u njezinoj moći da bude predivna prabaka Emmi i zamjenska majka
njoj, bol nakon gubitka Christine, njezine jedine kćeri i Samine majke, uzela
je velik fizički danak. Sam je odjednom osjetila nalet ljutnje na Bena.
- O, bako, trebala si mi reći da se lift opet pokvario. Mogla sam barem
kupiti nešto hrane i donijeti je kući. - Poljubila ih je obje u čelo.
- U redu je, dušo, prekrasno smo se provele. Emma mi je pomogla uspeti
se stepenicama. Ona je jako dobra djevojčica, Sammy; ti i Ben možete se
ponositi njome, zbilja.
- Pa, žao mi je što ju je Ben opet istovario tebi. Ljutim se na njega.
- Imao je razgovor za posao - rekla je baka, gledajući nježno u Emmu.
- Subotom? - Sam je upitala, namrštivši se.
Baka je slegla ramenima. - Spomenuo je da se radi o nekom lancu
restorana. Trebalo bi ti biti drago radi njega.
Sam je odmahnula glavom. - Jednostavno više ne znam što se događa s
nama... Ima li skuhanog čaja? - Baka je kimnula glavom i Sam je krenula u
kuhinju. - Je li sve bilo u redu? - upitala je iz kuhinje?
- Naposljetku, ali zaspala je dosta kasno, bojim se. Htjela je ostati budna i
čekati te. Pokušala sam je uvjeriti da ode u krevet, ali zaspala je ovdje. Mora
da si iscrpljena, dušo.
Sam se vratila s dvjema šalicama čaja koje je stavila na stolić. - Dobila sam
ekskluzivni intervju za jedne od nacionalnih novina tako da se čini da se ipak
isplatilo. - Utonula je u kauč pokraj Emme, odmarajući ruku na djetetovim
leđima koja su se dizala i spuštala u ritmu zadovoljnog disanja.
- Bravo, dušo. Znači li to da će se i tvoje ime napokon negdje pojaviti? -
Baka se namjestila u fotelji.
- Ne, stajat će ime osoblja iz nacionalnih novina, ali ovo je dobro za
izgradnju mog portfelja. Mislim da ti nisi propustila ni jednu riječ koju sam
ikad napisala, zar ne? - Sam je pogled pao na hrpe novina po prostoriji.
- Naravno da nisam - rekla je baka. - Iznimno sam ponosna na tebe, dušo
moja.
- Drago mi je da je barem netko ponosan. Ben mi toliko zamjera da me
trenutno jedva može pogledati. - Sam je popila gutljaj čaja.
- Bit ćete vi dobro. Vama mladim curama teško je nositi se sa svime. Činilo
se da vaša generacija sve dobiva bez imalo vlastita truda. Ja mislim da ste
samo dobili jednu veliku hrpu govana.
Sam se grohotom nasmijala (Ben je obožavao taj njezin smijeh). Pokrila
je usta rukom da ne bi probudila Emmu.

20
 Knjige.Club Books

- Uglavnom... - rekla je dok je posezala rukom u torbicu te baki davala

maleni paket i veliku bombonijeru. - Sretan rođendan, bako.
- O, ti zločesta djevojko, opet si se bacila u trošak! - Baka se nasmijala
zaigrano, podižući srebrnu narukvicu s brojem 60 i inicijalima S, A i E koji su
visjeli s nje, uz mali srebrni čajnik i leptirića. Na oči su joj navrle suze. - Sve
moje omiljene stvari - rekla je i poslala poljubac unuci. - Ovo je predivno,
dušo moja, hvala ti.
- Žao mi je što nisam bila uz tebe na tvoj prvi rođendan bez djeda. Izvest
ću te na večeru idućeg tjedna, obećavam.
- Ma ne budi blesava. Sad si ovdje, a i Emma je bila sa mnom. Uglavnom,
djed je prisutan duhom. Znaš li što sam danas pronašla?
- Što? - Sam je posegnula za komadom mramornog kolača s preljevom od
čokolade.
- Emma je ispustila igračku pokraj našeg kreveta i kad sam se sagnula da
je podignem, zamijetila sam veliku udubinu u zidu.
Sam se namrštila. - Želim li znati išta o velikog udubini u zidu pokraj tvoga
i djedova kreveta?
Baka se zahihotala. - Bila je tamo jer je djed znao slušati radio u susjednoj
sobi. Taj bi radio bio toliko glasan da sam ja znala udarati štapom o zid
spavaće sobe. - Zastala je na trenutak da se pribere prije nego što je nastavila.
- Nakon što je preminuo, uključila bih radio na najglasnije samo da bih se
mogla praviti da je još tu. Čovjek bi pomislio da će ti nedostajati samo dobre
stvari vezane uz neku osobu, ali zapravo ti nedostaje sve.
Sam se nasmiješila baki i poslala joj poljubac. Djed je imao sedamdeset
pet godina kad je umro, bio je petnaest godina stariji od bake. Kad je slučajno
uletjela u njegov antikvarijat jednog sudbonosnog i kišovitog nedjeljnog
popodneva u jesen 1980. godine, bila je to ljubav na prvi pogled. Oborio ju je
s nogu i ubrzo su postali nerazdvojni. Već godinu dana poslije oženili su se u
Matičnom uredu u Brightonu. Djed se pokazao bakinom stijenom cijeli njezin
život, osobito kad je primila poziv Socijalne službe da je Christina, bakino
jedino dijete, od koje je bila razdvojena, poginula i da ima 22-godišnju unuku
koju nikad nije upoznala. Djed je prihvatio Sam kao da je njegova vlastita
unuka te je njih troje živjelo u svom sretnom balonu dok on nije pukao prije
trinaest godina. Tada su primili vijest da djed boluje od raka pluća koji
je toliko uznapredovao da se nije mogao operirati.
Baka je obrisala suze djedovim rupčićem.
- Što je to? - upitala je Sam, pokazujući prstom na pismo na podu. - Izgleda
kao da si to čitala prije nego što sam ja došla kući.
Baka je bacila pogled na pod. Učinilo se da je zastala na trenutak prije
nego što je podignula papire. - To je pismo, dušo.

21
 Knjige.Club Books

- Od koga je?
- Nisam sigurna. Pronašla sam ga među djedovim papirima - pažljivo se
podigla iz fotelje.
- Izgleda zanimljivo. Mogu li ga vidjeti? - upitala je Sam.
Baka je na trenutak oklijevala, spuštajući pogled na papire koje je držala
u rukama, a zatim ih je dala unuci.
- Jesi li dobro, bako? - upitala ju je Sam.
- Dobro sam, dušo, samo sam malo umorna - odgovorila joj je baka na
odlasku. - Moram otići na jedno mjesto, odmah se vraćam.
Sam je pažljivo izravnala dvije tanke stranice požutjelog papira. Obje su
bile ispunjene savršeno udaljenim linijama urednog i ravnomjernog rukopisa
ispisana crnom tintom. Na vrhu je stajao datum: 12. rujna 1956. godine.

Ljubavi,

bojim se za te je jer mi se nisi javio. Svi su moji strahovi potvrđeni. Tri

sam mjeseca trudna. Prekasno je da se vise išta napravi; Božja je volja
da se naše dijete rodi.

- Mislim da ću morati u krevet, dušo - rekla je baka vrativši se u prostoriju i

tako Sam iz prošlosti povukla natrag u sadašnjost. - Emma djeluje tako
spokojno na kauču, da je ostavimo da tu spava?
Sam je pogledala uspavanu kćer, a zatim opet pismo. - Neka mlada cura
javlja svom ljubavniku da je trudna. Djeluje zbilja prestrašeno. - Baka je
počela pospremati oko nje. - Zašto bi djed imao ovakvo pismo?
- Ne znam, Sam. Vjerojatno je bilo u ladici nekog komada namještaja u
njegovu antikvarijatu.
Sam je pažljivo okrenula list i pročitala potpis na drugoj strani pisma. -
Ima li još pisama ove djevojke Ivy? - upitala je baku.
Baka je na trenutak zastala, a zatim se okrenula od nje. - Nisam sigurna,
moguće je. - Otišla je u kuhinju te je Sam čula zveketanje posuđa u sudoperu.
Sam je nastavila čitati. - Jadna ova djevojka, čini se da je njezina obitelj
bijesna. Planiraju je poslati od kuće u neko mjesto koje se zove Sveta
Margareta, tamo bi trebala roditi dijete. Nisam znala da se to ovdje događalo,
a ti? Mislila sam da je tako bilo samo u Irskoj. Ona zvuči kao da joj je slomljeno
srce. Preklinje ovu osobu, tko god ona bila, da se vrati i oženi se njome.
- Pedesete nisu bile dobre godine za neudane majke - rekla je baka,
duboko uzdahnuvši. - Sad zbilja moram u krevet, dušo, oprosti.

22
 Knjige.Club Books

- Ne misliš valjda da je ovo pismo upućeno djedu? Mislim, ovo se očito

dogodilo prije nego što ste se upoznali.
Baka ju je ljutito pogledala. - Ne, Samantha, ne mislim to. Možeš li me,
molim te, ne ispitivati o ovome sada?
Sam je osjetila kako su joj se obrazi zažarili. - Naravno, žao mi je, nisam
to tako mislila. Zaletjela sam se. Zbilja mi je žao, bako.
- U redu je, dušo. Samo sam slomljena. Djed je bio vlasnik antikvarijata
većinu svog života, znaš, i uvijek je pronalazio kakve sitnice i pisma iz života
drugih ljudi nagurane u ladice radnih stolova i komoda za odjeću; to su bili
mali uvidi u ljudske živote koje smo ponekad satima iščitavali. Danas mi je
nedostajao pa sam se jednostavno zakopala u njegove stvari.
- Naravno. Oprosti još jednom što sam dokasna radila, i što si morala
čuvati Emmu, i što sam propustila tvoj rođendan, i što živimo s tobom, i...
Jednostavno mi je žao što sam se uopće rodila, zapravo.
- E, pa meni nije. Bila bih izgubljena bez tebe. - Baka je poljubila i Sam i
Emmu, a zatim je nestala niz hodnik.
Sam je podigla Emmu s kauča i odnijela je u njezinu sobu. Spustila ju je u
krevetić i uključila noćnu lampicu. - Volim te - šapnula joj je prije nego što je
na prstima, što je tiše mogla, napustila sobu.
Vratila se u dnevni boravak, uključila laptop, otvorila Google i upisala:
Dom za majke i novorođenčad Sveta Margareta Sussex. Na zaslonu se pojavila
crno-bijela fotografija viktorijanske gotičke vile. Neko je vrijeme proučavala
fotografiju i primijetila dvije časne sestre u redovničkoj odjeći u vrtu vile.
Ispod fotografije je stajalo: Samostan Svete Margarete za neudane majke,
Preston, siječanj 1969. g.
Dok je čitala o povijesti ovog doma za majke i novorođenčad, kao i priče
o ženama koje su tijekom godina pokušavale pronaći djecu koju su bile
prisiljene dati na posvajanje, potpuno se šokirala. Čini se da se u to vrijeme
prije umjetne oplodnje neplodni parovi nisu imali komu javiti i bili su
spremni platiti mnogo novca za dijete. Tako je bilo skroz do sredine
sedamdesetih kad su vrata Svete Margarete zatvorena.
Pomislila je na Emmu koja je spokojno spavala u susjednoj prostoriji.
Ideja da bi joj je netko silom otuđio činila se nemogućom. Ali dok je čitala
Ivyjino pismo i iskaze desetaka drugih žena, postalo joj je očito da bije, da je
ostala trudna 1956. godine, kao neudana majka, njezina obitelj izbacila na
ulicu te bi joj Sveta Margareta bila jedina opcija.
Nastavila je pretraživati rezultate i shvatila da joj stalno iskače jedan te
isti naslov. Na kraju mu je posvetila svoju potpunu pozornost. OSTACI
NESTALOG SVEĆENIKA PRONAĐENI SU NA GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU
BIVŠEG DOMA ZA MAJKE I NOVOROĐENČAD. Brzinski je pregledala

23
 Knjige.Club Books

članak koji je objavljen u The Timesu prošloga tjedna. Zaključci suda o

smrti oca Benjamina u napuštenoj viktorijanskoj vili.
Zaintrigirana, vratila se natrag pismu.

Doktor Jacobson razgovarat će s ocem Benjaminom u crkvi u nedjelju

o tome da me uskoro pošalju od kuće. Mislim da nas od te odluke dijeli
tek koji dan. Ne znam ni što da mislim ni što da radim. Molim te,
dragi, preklinjem te, usrećit ću te i bit ćemo obitelj. Molim te, dođi brzo
po mene. Strah me što će biti s mojom budućnošću.

- Otac Benjamin - rekla je Sam naglas, vraćajući pogled na članak na zaslonu.

Provjerila je tko ga je napisao i u ruke uzela mobitel.
- Bok, Carl, Sam je. Ti radiš kasne vijesti ovaj tjedan? - Mogla je čuti
radnike u kasnoj smjeni i nejasno Murrayevo vikanje u pozadini. Nitko se nije
mogao odmoriti dok nacionalne novine nisu bile spremne ih dok Murray nije
izgubio svoj glas - što god se od toga prije dogodilo.
- Znaš li tko je pokrivao sudsku istragu prošloga tjedna? Radi se o
svećeniku iz Prestona u Sussexu, zove se otac Benjamin. Nestao je 2000.
godine i njegovi su ostaci pronađeni 2016. na gradilištu. - Natočila si je još
čaja i sklupčala noge pod sobom.
Carl je vikao da bi ga se čulo od zveketanja noćnih čistačica u uredu. - Daj
mi tren i pronaći ću tu informaciju. Otac Benjamin. .. Zvuči mi poznato... Aha,
evo ga. Kevin je to pokrivao, bilo je objavljeno u svim nacionalnim novinama.
Svećenik je umro na zemljištu samostana koji više nije u funkciji, Svete
Margarete. Presuda: slučajna smrt. Građevinska tvrtka Slade gradnja ruši
vilu i gradi elitne stanove, ali istraga je zaustavila radove. Iz Vlade mora da
su bili bijesni. Vidio sam u lokalnim vijestima da im je ionako već trebalo
cijelo desetljeće da premjeste groblje i dob a sve potrebne dozvole.
- Pitam se što je otac Benjamin radio tamo. Što mu se dogodilo? - upitala
je Sam.
- Nemam pojma. Sjećam se da je Kevin bio zainteresiraniji za činjenicu da
je Kitty Cannon bila u istrazi.
- Tko? - Sam jedva da ga je mogla čuti od zvuka usisivača.
- Ma znaš, Kitty Cannon, voditeljica talk-showa.
- Šališ se?! - Sam je sjela uspravnije.
- Ne. Navodno je bila uzrujana; išuljala se prije presude.
- Koji je vrag Kitty Cannon radila u sudskoj istrazi starog svećenika iz
Prestona? - Sam je otišla do prozora da bi imala bolji signal na mobitelu dok
joj je srce sve brže kucalo. Kad bi dobila ekskluzivni intervju s nekom facom

24
 Knjige.Club Books

poput Kitty Cannon, to bi možda bilo dovoljno da upadne u neke nacionalne

novine. Već je predugo u Southern Newsu. Otkako se Emma rodila, nije
mogla raditi koliko je mogla prije i Murray kao da se svojski trudio da ne
napreduje. I dalje je gotovo svaka njezina priča bila savršeno izvedena, kao i
onaj intervju s Jane Connors, ali su je preskakali kad se radilo o promaknuću.
Trebala je početi zarađivati pristojan novac; koliko god da je voljela baku, ona
i Emma očajnički su morale pronaći vlastiti stan. Znala je da joj je Murray za
sutra pripremio čitav dan dosadnih pričica, ali smjena joj nije počinjala do
deset i bila je poprilično sigurna da bi mogla istražiti Kitty Cannon i Svetu
Margaretu u svoje slobodno vrijeme.
- Nemam pojma. Kevin je razgovarao s Murrayem o tome. Mislio je da se
negdje krije priča, ali nije imao nikakve fotografije i iz ureda Cannonice rekli
su da ona nije bila tamo. Tako da je to bilo to.
- Pa je samo odustao? To je čudno. Je li ona poznavala tog oca Benjamina?
- Sam je izvukla svoju bilježnicu iz torbe i počela pisati.
- Nemam pojma. To nije od interesa javnosti, Sam. Nije činila ništa
nezakonito pa nije bilo temelja za nastavak postupka.
- Ali... Je li Kevin u uredu? Mogu li razgovarati s njim?
- Ne, on je pokrivao ranije vijesti. Gle, žao mi je, Murray viče na mene.
Moram ići.
- U redu, hvala - rekla je Sam nakon što je Carl već prekinuo poziv.
Bacila je pogled na članak na zaslonu laptopa, a zatim otvorila praznu
stranicu u svojoj bilježnici i u prvi red napisala otac Benjamin.
Nakon toga podigla je pismo u krilo i počela ga opet čitati.

25
 Knjige.Club Books

ČETVRTO POGLAVLJE

Srijeda 12. rujna 1956. g.

I vy Jenkins sjedila je na rubu svog kreveta. Nokte je zarila duboko u koljena,

dok se kroz daske na podu sobe čuo glas ujaka Franka. Čula je da je doktor
Jacobson stigao; na zvuk zvona cijela je premrla od straha. Otvorila je vrata
sobe tek toliko da vidi svoju majku kako žuri izblijedjelim smeđim tepihom
da bi ga pozdravila. Naprezala se da čuje razgovor. Majčin je glas bio uzbuđen,
ostajala je bez daha dok je nervozno skakala oko doktora Jacobsona. - Dobra
večer, doktore, puno vam hvala što ste došli.
Ivy je jedva čula majku da išta govori otkako su posjetile doktora
Jacobsona ranije tog tjedna. Sjedila je zureći u liječnika, gledajući kako mu se
usne pomiču i riječi izlaze iz usta jureći prema njoj poput kakvih metaka.
Htjela je zaustaviti tu posljednju sekundu koja joj je ostala od osamnaest
godina nevinosti prije nego što se svijet kakav je poznavala zauvijek
promijeni.
- Pa, Ivy - rekao je nakon što ju je pregledao i rekao da sjedne na stolac
pokraj njegova radnog stola - razlog zašto ti nije dobro u posljednje vrijeme
jest taj što očekuješ dijete.
Majka je glasno uzdahnula od šoka i na usta stavila ruku u rukavici. U tom
trenutku čistog šoka Ivy je posegnula za njezinom drugom rukom, ali ju je
njezina majka izmaknula.
Nakon toga majka je razgovarala samo s doktorom Jacobsonom; pitala ga
je što se sada može napraviti. Što će susjedi reći?
Je li znao da Ivy nije udana? Doktor Jacobson je odgovorio da, ukoliko otac
Ivyjina djeteta nije spreman oženiti se njome, utoliko postoji samo jedno
rješenje. Rekao je da će doći k njima doma u srijedu navečer i sve im objasniti.
Nakon toga, tijekom vožnje autobusom kući, i puna tri dana otada, majka nije
rekla gotovo ništa.
Stric Frank nije primijetio majčinu tišinu. Nastavio je, kao i obično,
gunđati o neadekvatnosti svoje večere, o propuhu koji je dolazio sa stražnjih
vrata, susjedovoj glasnoj djeci. Ali Ivy jest zamijetila; zamijetila je da su se
majčina ramena spustila još više nego inače i da je iz njezinih očiju, kad bi je
preletjela pogledom, nestala svaka emocija.

26
 Knjige.Club Books

Od prvog trenutka kad je saznala da u njoj raste Alistairova beba, Ivy ga

je očajnički željela vidjeti. Rekla mu je da nije dobila mjesečnicu i, iako joj se
on nasmiješio i rekao da se ne brine, glas mu je naglo postao hladan.
Nije se pojavio na njihovoj tjednoj subotnjoj vožnji prirodom, koju je ona
uzbudljivo iščekivala čitava jutra. Sjedila je u dnevnoj sobi odjevena u novu,
svijetloplavu, pamučnu suknju i bijelu bluzu dok je stric Frank vikao na
radijsku konjsku utrku. S vremenom je prihvatila da njezin dragi neće doći
po nju.
U očaju se iduće noći iskrala iz kuće do Preston Armsa, krčme gdje je znala
da Alistair pije. Hodala je zadimljenim barom, nervozno povlačeći haljinu,
dok nije zamijetila djevojku jednog od igrača njegova nogometnog tima i
skupila hrabrosti da je zamoli da prenese poruku Alistairu da ga hitno treba
vidjeti. Djevojka joj se nasmiješila i obećala da će je prenijeti. Ali čim se Ivy
okrenula, čula je da se djevojčina prijateljica nasmijala.
- Opet se neka zatelebala u Ala, vidim.
- Nemoj - rekla je djevojka. - Sve smo bile u toj poziciji. - Ivy se okrenula i
vidjela ih kako se zlobno smiju te napustila glasnu krčmu zamijenivši je
tihom ulicom.
Sad je čula strica Franka kako se gromoglasno dere u prizemlju, što ju je
vratilo u sadašnjost. - Samo čekajte da se ja dočepam te djevojke!
- Ne, Frank! - Ivy je čula majku kako ga pokušava smiriti i kako doktor
Jacobson nešto potiho govori.
U očajničkom pokušaju da se nečim zaokupira, otišla je do radnog stola,
izvukla arak papira iz ladice i počela pisati.

12. rujna 1956. g.

Ljubavi,

bojim se za te jer mi se nisi javio. Svi su moji strahovi potvrđeni. Tri sam
mjeseca trudna. Prekasno je da se više išta napravi; Božja je volja da se
naše dijete rodi.
Otkako je doktor Jacobson potvrdio vijesti, čujem majku kako plače
u spavaćoj sobi. Odnijela sam joj cvijeće u vazi i stavila ga pokraj
kreveta, ali samo se okrenula na drugu stranu. Kako je moguće da
u jednom trenutku netko prestane voljeti svoju krv? Jedna smo
drugoj bile sve otkako je tata umro. Stric Frank misli da ga majka voli,
ali znam da nije tako. Gledala sam svoje roditelje kako plešu u
dnevnom boravku kad su mislili da sam ja otišla spavati. Način na koji
mu se mama smješkala kad bi je zavrtio... nikad se nije tako
nasmiješila stricu Franku. Zapravo, nisam vidjela da mu se ikad uopće
27
 Knjige.Club Books

nasmiješila. Samo mu nosi stvari na pladnju iz kuhinje u dnevnu sobu.

On joj nikada ni ne zahvali.
Nije nam dopušteno govoriti o tati sad kad živimo sa stricem
Frankom, ali znam da ona skriva njegovu sliku - za koju stric Frank ne
zna - u kutiji u ormaru ispod stepenica. Ponekad se znam tamo sakriti
kad je stric ljut, a sa sobom ponesem ručnu svjetiljku tako da, kad se
situacija smiri, mogu izvaditi sliku i gledati je. Na slici je tata u uniformi
i jako je zgodan. Kosa mu je zalizana ispod šešira i gleda u daljinu kao
da je na horizontu netko iznimno važan.
Tata me znao posjesti u krilo prije nego što bi otišao na bojište, a ja
sam ga molila da ne ide. Čvrsto bi me zagrlio i rekao mi da, kad god mi
bude nedostajao, moram samo pogledati na nebo i pronaći najveću i
najsvjetliju zvijezdu te da će je on također tražiti. Onda ćemo
oboje znati da od iste zvijezde tražimo da on što prije dođe kući i zbog
toga će se to i ostvariti. Ali nije se ostvarilo, a ja sam se osjećala
mrtvom iznutra kad je tata umro. Sve dok nisam upoznala tebe.
Zašto se osjećam tako jadno i uplašeno? Gdje si? Zar me više ne
voliš?

- Ivy! Silazi! - glas strica Franka zaorio se stepenicama.

Ivy je polako vratila papir u ladicu, kemijsku je olovku odložila na stol i
progutala knedlu u grlu. Tijelo joj se treslo dok je koračala sobom prema
stepenicama i dolje u dnevnu prostoriju.
- Gdje je ona? Ivy! - stric Frank opet je povikao dok je ona čekala pred
vratima.
- Ovdje je - rekla je majka tiho, a Ivy se prisilila da prijeđe preko praga i
uđe u sobu gdje su oni sjedili i zurili u nju. Zrak u sobi bio je pun dima. Stric
Frank i doktor Jacobson sjedili su na staroj smeđoj sofi s cigaretama u
rukama dok je majka nelagodno sjedila u naslonjaču u kutu.
- Da, striče? - rekla je Ivy.
- Nemoj ti meni da, striče, ti mala kurvo!
- Frank! Molim te! Imamo goste. - Ivyjina je majka nervozno stisnula šake.
- Ne štiti je, Maude. Očito je ne možeš disciplinirati pa ću ja to morati sam.
Onda, što imaš reći u svoju obranu?
Ivy je stajala u tišini, pognute glave. Oči su je pekle od suza i toliko joj se
vrtjelo da su se krugovi na narančasto smeđem tepihu počeli kretati, a ona je
mislila da će se onesvijestiti.
- Ima li otac djeteta namjeru oženiti se tobom? - ljutito je upitao stric
Frank.

28
 Knjige.Club Books

- Ne znam, striče - prošaputala je.

- Pa jesi li razgovarala s njim?
Trepnula je i suze su joj počele curiti niz obraze. Podigla je ruku i obrisala
ih s lica.
- Mala, progovori, ili ćeš osjetiti moju šaku na svom licu.
- Ne mogu nikako do njega - rekla je Ivy.
U sobi je zavladala groba tišina prije nego što je sve eruptiralo
gromoglasnim smijehom strica Franka. - Siguran sam da ne možeš.
Ustao je i otišao do ormarića s pićima gdje si je natočio veliku čašu viskija.
- Ne znam zašto si pomislila da bi takav mladić uopće bio zainteresiran
za tebe, samo ti je htio ući u gaćice. Pazi što ti kažem, nikad ti se više neće
javiti.
- Frank, nemoj! - rekla je opet Ivyjina majka.
Frank je krenuo prema Ivy i zastao na trenutak. Ona se nije usudila
pomaknuti dok je kružio oko nje, obraza crvenih od bijesa. Zgrčili su joj se svi
mišići u tijelu čekajući da je udari.
- Sam Bog zna da sam pokušao zamijeniti tvog oca i dobro te odgojiti, ali
očito nisam uspio u tome. Bilo je pitanje vremena kad ćeš osramotiti sebe kao
i cijelu našu obitelj.
Ivy je pogledala majku koja je samo zajecala.
Frank je nastavio. - Da nema doktora Jacobsona koji se ljubazno ponudio
da razgovara s velečasnim Benjaminom oko mjesta u Svetoj Margareti za tebe
i bebu, završila bi na ulici. Gadiš mi se, Ivy. Nikad u životu nisam bio ovoliko
razočaran. Nadam se samo da će te što prije uzeti, prije nego što se počne
vidjeti da si trudna.
- Bojim se da će biti troškova, Frank - rekao je doktor Jacobson. - Neće je
uzeti besplatno.
- Koliko? - upitao je Frank.
- Moram vidjeti s velečasnim Benjaminom u nedjelju, ali otprilike stotinu
funta.
- Mi nemamo toliko novca! - uzviknuo je Frank.
- Onda će ona morati ostati tamo nakon što se beba posvoji i dug će
otplatiti radom.
- Koliko dugo? - Ivy je pogledala majku koja je bila blijeda kao krpa.
- Tri godine, mislim - rekao je doktor Jacobson smireno kao da
raspravljaju o vremenu, a ne praktički o izricanju zatvorske kazne.
Ivy je duboko uzdahnula i pojurila prema majci, primajući je za ruku u
kojoj je držala vlažni rupčić. - Majčice, molim te, ne tjeraj me da idem tamo.

29
 Knjige.Club Books

Stric Frank došetao je do nje i odvukao je od majke. - Ne krivi svoju jadnu

majku za ovo. Zar ne misliš da je već dovoljno toga prošla?
- Tebi je drago jer ćeš me se sada napokon riješiti - Ivy se iščupala iz
snažnog stiska strica Franka.
- Ivy, prestani! - rekla je majka očiju crvenih od plakanja.
Ivy je ostala pognute glave i promatrala mreškanje stričeva viskija u čaši
kad ju je čvrsto zgrabio. Odjednom je čašu bacio u zid, a ona se razbila u
milijun komadića.
- Gubi mi se s očiju! - povikao je. - Tvoj otac mora da se okreće u grobu.
Ivy je otrčala u svoju sobu, mahnito brišući suze, dok je iz ladica radnog stola
izvlačila list papira i opet počela pisati.

Stric Frank kaže da je jedini izlaz iz ove grozne sramote u koju sam
uvalila obitelj da me se odmah pošalje od kuće, prije nego što se
počne vidjeti da sam trudna. Postoji jedno mjesto koje se zove Sveta
Margareta u Prestonu gdje se šalju djevojke poput mene da bi rodile.
Znam da majka neće htjeti da idem, ali reći će mi da je ovo kuća
strica Franka i da imamo sreće što imamo gdje živjeti jer nas je tata
ostavio bez ičega. Mrzim kad tako govori o tati. Nije on kriv što su ga
poslali da pogine.
Doktor Jacobson kaže da se neću moći vratiti neko dulje vrijeme jer
ću radom morati platiti svoj boravak tamo, što bi moglo potrajati čak
do tri godine jer nemamo stotinu funta da pokrijemo troškove. Sudeći
prema našim večerama i poklonima koje si mi donio, mislim da stotinu
funta tebi nije mnogo novca. Shvaćam da vjerojatno ne želiš skandal u
novinama na početku svoje prve sezone u Brightonu, ali ako platiš
stotinu funta i obećaš stricu Franku da ćemo se jednoga dana vjenčati,
onda bih ja mogla podnijeti ovu bol jer bih znala da ćemo jednog dana
ponovno biti skupa. Kad se beba, naša beba, rodi.
Ovi posljednji mjeseci i ona neprocjenjiva noć koju smo proveli
zajedno u hotelu Rose bili su najsretniji u mome životu. Grozno mi
nedostaješ. Ne mogu jesti ni spavati; bojim se što će se dogoditi meni,
kao i bebi koja raste u meni. Noću ležim u krevetu gladeći trbuh i
pitajući seje li dječak koji će odrasti da bude snažan i zgodan poput
svog oca.
Stric Frank misli da sam naivna što mislim da bi ti ikada volio
djevojku poput mene. Kaže da si sad dobio što si htio i da mi se
više nikad nećeš javiti.

30
 Knjige.Club Books

Molim te, dragi moj, pokaži mu da nema pravo. Ovo ću ti pismo

sama ostaviti u poštanskom sandučiću da budem sigurna da će doći do
tebe.
Doktor Jacobson razgovarat će s velečasnim Benjaminom u crkvi u
nedjelju o tome da me što prije pošalju u Svetu Margaretu. Mislim da će
odlučiti za nekoliko dana. Ne znam što da mislim i radim. Molim te,
dragi moj, preklinjem te. Usrećit ću te i bit ćemo poput obitelji.
Molim te, brzo dođi po mene. Bojim se za svoju budućnost.
Šaljem ti svoju vječnu ljubav,
tvoja Ivy
Pusa

Pažljivo je presavila pismo, ugurala ga u omotnicu i zapečatila. Pričekat će

dok majka i stric Frank ne odu spavati, a zatim će se išuljati i dostaviti ga.
Znala je za to mjesto na koje su je mislili poslati: Sveta Margareta u
Prestonu. Cijeli život ta ju je golema vila progonila dok su prolazili pokraj nje
na putu u crkvu nedjeljom. Izdaleka je izgledala kao kućica od medenjaka koji
su zagorjeli. Bila je visoka i razvučena i imala šiljate kupole za zaštitu od leda,
zavrnute šećerne štapiće umjesto stupova i velike vitrajne prozore. Teški
križevi na svim dijelovima kuće dominirali su nebom, dok se bršljan
uspinjao prema krovu od šindre, preuzimajući ga poput nepozvana gosta.
Šuškalo se da je nekoliko djevojaka iz škole poslano tamo da rode. Jedna
se vratila za nekoliko mjeseci, ali bila je to tek puka sjena djevojke od prije.
Drugu djevojku više nikad nisu vidjeli. Ivy će uvjeriti Alistaira da se oženi
njome i napravit će sve što je u njezinoj moći da je ne pošalju na to mjesto.
Jednom kad prijeđe prag doma Svete Margarete, njezina borba da zadrži
dijete bit će praktički izgubljena.

31
 Knjige.Club Books

PETO POGLAVLJE

Subota 4. veljače 2017.

N akon što je dva sata čitala o groznim slučajevima gdje su bebe otimane
majkama, što je bilo iskustvo od kojeg se te žene nikad više nisu
oporavile, Sam više nije mogla. Djevojke su bile prisiljene raditi u
praonicama, često su upravljale teškim strojevima sve dok im ne bi započeli
trudovi. Djecu su im oduzimali odmah nakon poroda. Majke su bile prisiljene
potpisati da se odriču svih prava da ih ikada pokušaju pronaći.
Sama pomisao na to natjerala je Sam na plač dok je ležala i mazila Emmu
u bijelom krevetu s okvirom. Djevojčičino sitno i meko tijelo spajalo se s
njezinim. Instinkt da zaštiti svoje dijete bio je golem. Kako su časne sestre
imale toliku kontrolu nad ženama? Ne samo da ih nagovore da se odreknu
svoje djece već i da potpišu ugovore po kojima je bilo ilegalno da ikada
pokušaju pronaći svoju djecu. To je bilo barbarski.
Spustila je pogled na pismo i prstom pratila neuredni rukopis. Ivy se
rodila jednu generaciju prerano. Budući da je i sama odnedavno samohrana
majka, Sam je bila šokirana da je institucija Sveta Margareta bila toliko blizu
i da je oduzimala bebe njihovim majkama do sredine sedamdesetih.
Morala je otići tamo da vidi koliko su loše živjele, gdje su bebe spavale,
gdje su cure radile da bi platile svoj boravak. Intrigirala ju je potencijalna
povezanost Kitty Cannon s tim mjestom, ali iz nekog je razloga upravo sebe
mogla zamisliti na Ivyjinu mjestu i željela je vidjeti Svetu Margaretu njezinim
očima.
Internetske pretrage ukazivale su na to da će se stari samostan rušiti u
utorak, što je značilo da ima samo dva dana da ode tamo prije nego što on
zauvijek nestane. Tek je započela sa svojom petodnevnom smjenom, tako da
nije imala slobodno do rušenja zgrade. Morat će se sutra ustati u zoru ako želi
sama posjetiti to mjesto i stići na posao u deset.
Dok je padala u nemiran san, um joj je opet odlutao do pisma na noćnom
ormariću - pisma koje je nekako našlo svoj put do stvari njezina djeda, i do
uplašene mlade žene koja ga je napisala.

32
 Knjige.Club Books

ŠESTO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

K itty je stajala ispred vrata kuće Richarda Stonea u centru Londona dok je
on otključavao dvostruku bravu, a zatim otvorio prednja vrata i rukom
joj pokazao da uđe.
Protuprovalni alarm počeo je svirati upozorenje od 30 sekundi dok je
Kitty stajala u hodniku i gledala Richarda kako ukucava kombinaciju šifre.
Njegove šake, kvrgave i prekrivene staračkim pjegama, lagano su se tresle
dok je unosio šifru.
- Ispričavam se zbog ovoga. Otkako mi je supruga preminula, uvijek
zaboravim isključiti alarm kad ustanem.
Kitty se nasmiješila. - Cijenim što si mi pronašao vremena da me primiš.
Nisam znala komu drugom da se obratim.
- Naravno, zato sam ovdje. Samo mi je žao što je moralo biti ovako rano.
Imam dogovor sa sinom za ručak. Već tjednima.
Richard je vratio ključeve na kuku na zidu, a zatim ju je poveo niz hodnik
s mekim tepihom i crno-bijelim fotografijama njegovih dvaju sinova na
različitim putovanjima.
- Mogu li samo na brzinu u kupaonicu? - upitala ga je Kitty.
- Naravno, znaš put, zar ne? Pričekat ću te ovdje - rekao je Richard.
Kad se Kitty vratila, rukom joj je pokazao da sjedne u smeđi, kožni
naslonjač u kutu.
- Molim te, sjedni.
Kitty se osvrnula po sobi koja joj je sad već bila poznata kao da se radilo
o njezinu dnevnom boravku, a zatim je ispustila razdražljiv uzdah. Niski
stolić s obaveznom kutijom s papirnatim rupčićima, bezazleni uzorak na
zidovima, kremasta roleta koja je puštala taman dovoljno sunčeve svjetlosti
da spriječi osjećaj klaustrofobije. Već tjednima viđa Richarda, zaobilazeći
konkretne probleme, govoreći o svojoj nesanici i karijeri. Bilo joj je dosta
ove prostorije, dosta čekanja da je počne ispitivati o njezinoj prošlosti, da
napokon dođu do onog prijelomnog trenutka o kojem svi psihijatri uvijek
trube - i da napokon vidi njegovu reakciju.
- Mogu li ti uzeti kaput? - Richard ju je upitao, toplo joj se nasmiješivši
dok je stajao pokraj nje.

33
 Knjige.Club Books

- Ne, hvala, još sam sva smrznuta - rekla je Kitty. Skinula je sive rukavice
od kašmira povlačeći ih prst po prst prije nego što je sjela u naslonjač.
I Richard je sjeo, prekrižio noge i naslonio se. Kitty je izbjegavala
pogledati ga dok nije stavila rukavice u ručnu torbicu u krilu, koju je onda
stavila pokraj naslonjača uz nježni, tupi udar. Napokon je podigla pogled i
provjerila da su njegove plave oči usmjerene na nju, a zatim je odmah
skrenula pogled.
- Kako si, Kitty?
Dvaput se pomaknula prije nego što je napokon sjela, pognutih ramena.
Slušala je zvuk svog teškog disanja. Vani se začula truba automobila od koje
je poskočila. - Ne znam kako možeš podnijeti život u centru grada - rekla je.
Richard se nježno nasmiješio. - To me održava mladim.
- Iznenađena sam da od slušanja ljudi kako cvile zarađuješ dovoljno da si
možeš priuštiti ovo.
Richard je popio gutljaj vode. - Ne bih to nazvao cviljenjem. Sigurno ti je
udobno u kaputu?
- Da. Molim te, prestani gnjaviti. Ovdje dolazim da bih se maknula od svih
neiskrenosti.
- Misliš da su ljudi neiskreni ako te pitaju kako si? - Richard ju je upitao.
Kitty je opet skrenula pogled, proučavajući njegove cipele da bi izbjegla
njegov pogled. Nosio je iznošene, kožne cipele, ali sjajile su se, što je
upućivalo na to da ih redovito čisti.
Kao i sam Richard, pomislila je Kitty.
Imao je preko 80 godina, glava mu je bila gotovo bez kose, podočnjaci su
mu bili teški, ali njegove izblijedjele traperice bile su ispeglane, a vuneni
džemper bio je mekan i svježe opran. Sve u prostoriji ukazivalo je na to da se
netko brinuo o njemu, unatoč supruginoj nedavnoj smrti - možda neka
čistačica i, naravno, njegovi brižni sinovi.
Richard je u Kittyjinim očima uvijek odavao dojam nekoga tko je sve imao
isplanirano, tko je proveo čitav život sa suprugom, ništa nije bacao i živio je
štedljivo: Nemoj baciti taj stolac, dušo, mogu ga polakirati i staviti u dječju
sobu. Točno ih je mogla zamisliti kako uživaju u srčanim kampiranjima
umjesto skupih putovanja u inozemstvo. Tako su mogli uštedjeti dovoljno
novca da kupe kuću u centru Londona dok su bili mladi. Ta je odluka
također značila da su, osim ponekog iznimno unosnog klijenta, mogli
u ugodnu mirovinu.
- Izgledaš jako dobro - odbrusila je kao da ga vrijeđa. - Jesi li putovao
negdje?
- Da - rekao je Richard - samo nekoliko dana sa sinom.

34
 Knjige.Club Books

Odsutno je okretao vjenčani prsten oko prsta lijevim palcem, a Kitty je

zamišljala njega i njegova posvećenog potomka kako sjede na slikovitom
gradskom trgu, osmjehujući se povremeno jedan drugomu dok su gledali
ljude kako prolaze. Richard je sigurno tako dobro odgojio sina da su se
razumjeli i bez stalnog razgovaranja. Možda bi tu i tamo spomenuo koliko bi
se njegovoj supruzi svidjelo mjesto na kojem sjede.
- Želiš li da razgovaramo o tome što te muči, Kitty?
Kitty je povukla komadić tkanine kaputa. Radijator iza nje ispuštao je
toplinu u tolikoj mjeri da se sva znojila. Osjetila je kako su joj se obrazi
zažarili te je otkopčala gumbe kaputa i rastvorila ga.
Richard je odmarao ruku na koljenu. - Kako je prošla tvoja večera?
Kitty se namjestila u naslonjaču i uzdahnula. - Dobro. Osim činjenice da
sam se osjećala nevidljivo.
- Žao mi je što to čujem. Zašto si se osjećala nevidljivo?
Počela je čeprkati po koži oko noktiju. - Zato što su svi ti ljudi koje
poštujem gledali kroz mene, a ne u mene. Znali su me gledati, zaustavljati
razgovore da bi me slušali. Ne znam kad se to počelo događati, ali sinoć to
nisu radili. Gledali su ljude mlađe od mene, atraktivnije ljude, ljude pred
kojima je još čitav život. Osjećala sam se kao da je u meni svjetlo koje se gasi
i nisu me više gledali kao onu koja sam bila.
Vrškom prsta neprestano je kružila po hlačama.
Richard je zastao na trenutak, čekajući je da nastavi.
- Možda se to samo tebi učinilo; možda oni i dalje vide, kako kažeš, svjetlo
u tebi.
Kitty je podigla pogled prema satu, učinilo joj se kao da su mu kazaljke
gotovo stale. - Kad sam otišla, sama, osjećala sam se kao da napuštam vlastiti
pogreb. Znala sam da nikomu od njih neću stvarno nedostajati. Za tebe je to
drukčije, Richarde. Ono što imaš, pravo je. Iskusio si istinsku ljubav, bavio si
se pravim stvarima u životu, cijeniš i čuvaš svoju obitelj. Posao ti je na
drugom mjestu.
- Opasno je uspoređivati se s drugima, Kitty. Mi možemo istinski znati
jedino ono što se događa u našim životima.
- Dobro, hajde, nemoj samome sebi stvarati štetu. U tvom sam domu,
osjećam sreću i zadovoljstvo. Samo govorim istinu, i to mislim kao
kompliment. Ljubomorna sam na ono što imaš. Moj je posao jedino što imam,
a sad i to nestaje.
Richard se nakašljao. - Kažeš da je tvoj posao sve što imaš, ali otišla si na
zabavu prepunu ljudi koji su ti željeli pokazati da te vole i cijene.
Kitty ga je mrko pogledala i zatresla glavom. - Došli su tamo zbog samih
sebe.
35
 Knjige.Club Books

- Mislim da si prestroga prema sebi. Je li moguće da je bilo obrnuto: da

oni tebi više nisu zanimljivi ili ih ne voliš? Da si ljuta na njih jer nisu onakvi
kakvima bi ti htjela da budu?
- Zato što me ne vole zbog onoga kakva uistinu jesam? To je pomalo klišej,
zar ne? - Skrenula je pogled i ustala, stežući kaput kad je krenula prema
vratima balkona koji je gledao na mali, ali prekrasno održavan vrt.
- Ne, nije klišej da se želiš osjećati voljeno zbog onoga kakva zbilja jesi. Ali
ako im ne pokažeš pravu sebe, kako te oni mogu voljeti? Možda ti taj tvoj
posao pruža masku koju te strah skinuti jer se bojiš odbijanja? Možda si se
umorila od pretvaranja. Imaš li nekoga s kime možeš iskreno razgovarati,
Kitty? Osim mene, mislim. Prijatelja? Srodnu dušu?
- Imala sam jednom - rekla je Kitty, prekriživši ruke i pogledavši u
drugom smjeru.
- Što se dogodilo? - upitao ju je Richard.
- Izgubila sam je - Kitty je rekla tiho.
- Kako to točno misliš, izgubila si je? - Namjestio se polagano u svojem
naslonjaču, lagano se trznuvši od bola (očito su ga boljeli zglobovi).
Kitty je zašutjela. Naposljetku se vratila do svog naslonjača, preklopila
kaput i bacila ga na pod pokraj torbice. Zatim je sjela, uzdahnuvši.
- Imaš pravo, umorna sam. Pomoglo bi kad bih se prokleto više mogla
naspavati. Tablete koje si mi dao odmah me uspavaju, ali probudim se dva-
tri sata poslije. To je dovoljno da bilo tko poludi.
- A što te budi? - Richard ju je upitao.
Kitty je promatrala kako je crni mačak lovio vjevericu, najprije po
travnjaku, a zatim uz javorovo stablo.
Richard nije odustajao. - Radi li se o nekom snu koji se stalno ponavlja?
Ili pak noćnoj mori?
Kitty je promatrala narukvice oko svoje ruke, okrećući svaki privjesak
između prstiju. - Trčim tunelom kroz koji je ona pobjegla, ali nikako ne mogu
doći do svjetla na kraju. Trčim bez prestanka, ali svjetlo mi nikad nije ništa
bliže.
- To je tvoja sestra? Govoriš o tunelu kroz koji je tvoja sestra pobjegla? -
upitao ju je Richard.
Kitty je potvrdno kimnula.
- Snovi su nerazriješeni problemi koji se pokušavaju procesuirati u
našem mozgu dok spavamo. Ponavljat će se dok ti ne shvatiš što ti poručuju.
- Pažljivo je promatrao Kitty.
- Nikad nisam pitala oca zašto je moja sestra umrla. Bila je živa kad sam
ja otišla po pomoć - Kitty je rekla tiho. Osjećala je kako joj se usta suše. - Znala

36
 Knjige.Club Books

sam da su mu lagali, i on je to znao. - Opet je počela guliti kožu oko noktiju,

potekla joj je krv i trznula se od bola.
- Tko mu je lagao? Što misliš da joj se dogodilo? - upitao ju je Richard.
- Mislim da su je pronašli i kaznili zbog pokušaja bijega - Kitty je rekla,
pogledavši ga prvi put u oči.
- Odakle je pokušala pobjeći? - Richard je polako raskrstio noge i nagnuo
se prema njoj. - Je li bila u nekakvoj instituciji, znaš li?
Kitty je osjećala kako su joj se svi mišići u tijelu zgrčili. - Živjela je u mjestu
koje se zvalo Sveta Margareta; to je bio dom za majke i novorođenčad u
Sussexu.
Richard je napeto gledao u nju. Lice mu je potpuno problijedjelo, a ruka
koju je odmarao na koljenu cijela je bila bijela koliko ju je jako stisnuo.
- Pogriješili su - nastavila je Kitty. - Nisu znali da me je pronašla kad sam
došla u crkvu - bila sam sama, shvaćaš, bez roditelja. Poslala mi je signal s
groblja. Znali su da je nestala, ali nisu znali da je pronašla mene i da sam ja
otišla po pomoć. - Zastala je i pogledala prema Richardu koji je disao sporo i
duboko.
- Koliko si imala godina kad se to sve dogodilo, Kitty? - rekao je
naposljetku.
- Osam. Imala sam samo osam godina. - Pogledala je Richardove ruke koje
su se tresle.
- Možeš li me ispričati? - upitao ju je prije nego što je polako ustao iz
naslonjača, ispustivši pritom dug bolni uzdah. Polako je oteturao prema
vratima.
- Jesi li dobro, Richarde? - Kitty ga je upitala.
- Jesam, samo sam umoran od puta. Neću dugo.
- Kitty je pogledala prema satu. Imali su još trideset minuta.
Nakon što su prošle dvije minute, Richard se vratio u sobu s čašom vode
u ruci. - Molim te, oprosti mi što sam te tako ostavio. Inače nikad ne bih
ostavio pacijenta sama. U posljednje mi je vrijeme jako teško. Vratimo se gdje
smo stali. Zašto si tog dana sama otišla u crkvu?
Kitty je ustala i otišla do police s knjigama. Podigla je snježnu kuglu koja
je bila na jednoj od polica i protresla je. Snijeg je počeo padati po sićušnom
selu unutra.
- Moj je otac cijeloga dana bio u bolnici. Znala sam da mi je majka ozbiljno
bolesna. Išla sam u crkvu svake nedjelje cijeloga života - ako je otac radio,
majka i ja išle bismo autobusom. Znala sam kojim autobusom trebam idi,
znala sam sve. Bila sam sama kod kuće cijeloga dana, bila sam nervozna i
razmišljala sam o majci u bolnici. Očajnički sam htjela van, htjela sam

37
 Knjige.Club Books

napraviti nešto, bilo što da joj pomognem. Propustila sam jutarnju misu,
ali znala sam da ima i jedna popodne jer bi majka ponekad išla na tu.
Vratila se do naslonjača i sjela sa snježnom kuglom u krilu. Snijeg je pao
na dno i sad je zamišljala osmogodišnju sebe unutar kugle u najboljem
crvenom kaputiću kako stoji ispred crkve.
- Gotovo da nisam išla tog dana. Ta je odluka promijenila čitav moj život.
Samo sam se htjela pomoliti Bogu da mi spasi majku. Nikad neću zaboraviti
kako je hladno bilo. Led se drobio pod mojim stopalima zvukom glasnijim od
crkvenih zvona. - Kitty je pogledala prema Richardu dok se u glavi vraćala do
tog autobusa koji se kotrljao ledom okovanim cestama Istočnog
Sussexa, vodeći je njezinoj sestri prvi put u životu.

38
 Knjige.Club Books

SEDMO POGLAVLJE

Nedjelja 15. veljače 1959.

K itty je povukla špagice na novom, crvenom kaputu dok je autobus

napredovao zavojitim ulicama prema selu Prestonu. Živice okovane
ledom stajale su pokraj ceste, skrivajući ulaz prema snijegom prekrivenim
poljima. Sama se uspela u autobus, kartu je platila sitnišem koji je uzela iz
očeva noćnog ormarića te sjela pokraj prozora. Ubrzo joj se pridružila starija
gospođa koju je prepoznala iz crkve. Od njezina daha na prozoru se
stvorila vlaga koju bi ona povremeno brisala svojim crnim, vunenim
rukavicama. Gledajući kroz prozor, vidjela je časne sestre u poljima kako vire
iza živice i saginju se iznad jaraka.
Bacila je pogled na ženu pored sebe. Bila je lijepo odjevena. Kosu je povila
u punđu za koju joj je, Kitty je mislila, trebalo nekoliko pokušaja. Nosila je
crni, stakleni broš na debelom, smeđem kaputu koji je izgledao kao da je
napravljen od tepiha. Gospođa je poskočila dok se autobus mučio ostati na
ledenoj cesti, ali gledala je samo ravno s torbicom koju je čvrsto stiskala u
krilu. Kitty ju je žudjela pitati što ona misli da časne sestre traže u polju, ali
žena je nijednom nije pogledala otkako su se zajedno ukrcale u
autobus. Čeljust je tako čvrsto stisnula kao da nije imala želje razgovarati.
Kitty je čvrsto zagrizla usnicu kad su stali na raskrižju. Pogled je uperila
prema znaku na kojem je pisalo Preston Lane. Skrenuli su na tu cestu, prošli
uz vilu Preston i krenuli prema South Downsu gdje se na horizontu pojavila
viktorijanska vila. Oduvijek ju je intrigirala ta zgrada na četiri kata s
dvostrukim pročeljem. Iz daljine je izgledala kao zanemarena kućica za lutke
koja je bila bačena u prašnjavi dio tavana i s kojom se nitko nije igrao. Deset
običnih prozora na svakom od četiriju katova uvijek je bilo u mraku, dok se
po fasadi bež boje uspinjao bršljan. Kako su se približavali zgradi, tako se
njezina boja počela mijenjati u sivu, sličniju skulpturama anđela. Veliki su
križevi bili na svim dijelovima kuće, a bilo je i tornjeva koji su Kitty podsjećali
na priču o zatočenoj Zlatokosi koju bi joj otac ponekad znao čitati.
Šljunčani put koji je vodio prema kući bio je okružen šumom. Polako su
se vozili njime dok nisu došli do mjesta gdje je autobus pristao. Vrata su se
otvorila i mlada je žena teškom mukom vukla kovčeg kroz uski prolaz. Njezin
je veliki trbuh pritiskao kovčeg i dok ga je vukla niz stepenice autobusa, Kitty
je čula staru gospođu pokraj sebe kako je ispustila zvuk neodobravanja.

39
 Knjige.Club Books

U sjeni stabala, odjeven u crno od glave do pete, izuzev bijele marame oko
vrata, stajao je velečasni Benjamin kojeg je Kitty prepoznala kao svećenika iz
crkve u Prestonu. Osvrnula se i vidjela nekoliko djevojaka koje su šetale
jarkom koji je išao cijelim putem oko šume. Bile su odjevene u smeđe
kombinezone, a pokraj njih stajale su i nadzirale ih dvije časne sestre u
haljama. Kitty je pomno promotrila djevojku koja joj je bila najbliže. Bila je
ošišana nakratko poput kakva dječaka, a koža joj je bila siva poput
snijega koji je pokrivao zemlju oko nje.
Jedna od časnih sestara pozvala ju je k sebi, a Kitty ju je promatrala kako
se izvlači iz jarka. Na trenutak se malo gegala, a zatim se uspjela uravnotežiti
prije nego što se ispravila. Ruku je pritisnula o dno leđa i otkrila veliki trbuh.
Autobus je krenuo dalje, a djevojka je pogledala točno u Kitty, očiju crnih
poput ugljena. Kitty je sjela natrag u svoje sjedalo, ali nije ih mogla prestati
gledati dok časna sestra nije poludjela na djevojku u snijegu i viknula da
krene.
Kitty se stisnula u sjedalo i mahnito grizla kožu oko noktiju. Kod kuće se
osjećala kao da mora izići i nešto napraviti, ali sada kada je sjedila ovdje u
autobusu, sama, prvi put bez roditelja, počela je paničariti. Iako su i motor i
grijanje radili, osjećala je hladnoću kako prodire ispod vrata i kroz četvrtaste
prozore pokušavajući doći do nje. Disanje joj je postajalo sve nepravilnije kad
su stali ispred crkve i počeli izlaziti.
Bilo je tek 15:00, ali ledeni veljački vjetar snažno je puhao, a svjetlost je
počela nestajati. Pazeći da se ne posklizne u svojim najboljim cipelama s
patentnim zatvaračem, Kitty je počela silaziti iz autobusa.
- Jeste li dobro, gospođice? - upitao ju je vozač, mijenjajući brzinu i
spremajući se na polazak.
- Da, nalazim se s ocem u crkvi - rekla je Kitty, recitirajući laž koju je
pripremila u glavi dok se ranije tog dana spremala.
- Kako da ne. Pazite se samo na ledu. - Vrata su se zatvorila iza nje i stajala
je sama, promatrajući župnu zajednicu kako ulazi u malenu crkvu. Željela je
da je njezin otac uistinu pored nje i da je njegova velika šaka omotana oko
njezine. Dok je hodala naprijed, lomeći led pod nogama, mogla je zamisliti
njegove cipele pored svojih. Zamišljala je kako mora napraviti dva-tri koraka
za jedan njegov.
Prošla je kroz ulazna vrata, pokraj nadgrobnih spomenika prekrivenih
snijegom i prema ulazu u crkvu, nakratko je zastala i pogledala oko sebe.
Zvuk brbljanja ekipe ispred nje odavno je zamro u crkvi. Jedina buka koja se
čula bilo je glasanje vrana, od kojih su dvije zurile u nju s golih grana iznad
puta.
Polako su i one ušutjele te je Kitty postala svjesna da je netko promatra.

40
 Knjige.Club Books

Dok je gledala u redove nadgrobnih spomenika, u daljini se nešto

pomaklo. Vrane su brzo poletjele prema nebu, što je uzrokovalo da snijeg koji
je bio na granama na kojima su sjedile padne na Kittyjinu kosu i niz leđa na
njezin novi, crveni kaput.
Duboko je uzdahnula, uklanjajući pahuljice leda s lica kad je čovjek u
dugom, crnom kaputu počeo zatvarati vrata crkve.
- Čekajte! - viknula je i požurila prema zgradi, nastojeći ne poskliznuti se
na ledu. Osvrnula se još jednom prema groblju. Sva se lagano na žila od
straha, a zatim je ušla u crkvu. Vrata su se zatvorila iza nje.

41
 Knjige.Club Books

OSMO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

B ilo je još rano kad je Sam došla pred dom Sveta Margareta. Baku i Emmu
ostavila je u toplim krevetima i išuljala se u hladnu zoru. Vani ju je čekala
njezina Opel Corsa da je odveze zavojitim cesticama Prestona do maglovitih
brda i polja Sussexa.
Gotička vila isticala se na obzoru pred njom i bila je mnogo veća nego što
je očekivala, s redovima uskih prozora ispod strmog krova kojim su
dominirali križevi. Priroda je već preuzela ovo mjesto, gusti bršljan uspinjao
se zidovima i prekrivao ih u tolikoj mjeri da je bilo teško reći gdje prestaje
zgrada, a počinje tlo. Zgrada je stajala potpuno sama na golemu posjedu i bilo
je očito da su pripreme za njezino rušenje već započele. Bageri i goleme
hrpe pijeska stajali su pred zgradom, dok je nad zgradom stajala dizalica
visoka trideset metara, s kuglom za rušenje postavljenom kao da samo čeka
svoj skorašnji zadatak.
Stegnuvši kaput čvrsto oko sebe, Sam je stajala kod čelične ograde koja je
okruživala zgradu i zamišljala djevojke koje su tu stajale prije svih tih godina
s jednom rukom na velikom trbuhu, dok su drugom držale malene torbe s
osobnim stvarima: napuštene od svih koje su voljele i bez ikakve ideje o tome
što ih čeka.
Provjerila je dva teška lokota kojima je ulaz na posjed bio zaključan, a
zatim se odmaknula da bi vidjela što piše na velikom plakatu.

Obavijest o rušenju zgrade

Upozorenje! Gradilište, ne ulazite!
Ulaz neovlaštenim osobama strogo zabranjen

Pokraj tog natpisa stajala je velika fotografija sa sedam kuća koje će se tu

izgraditi:

Novi, nagrađivani, luksuzni domovi: Slade gradnja

kombinira tradicionalnu eleganciju i klasičnu arhitekturu s
dizajnom 21. st.; kuće su smještene u blizini osame Prestona
u srcu Sussexa.
42
 Knjige.Club Books

Velikim slovima krvavo crvene boje pisalo je - RASPRODANO - preko cijelog

natpisa.
Sam se okrenula i počela hodati rubom posjeda, prolazeći rukom u
rukavici po ogradi. Nije bilo tragova života, ali u daljini je čula pseći lavež.
Kad se približila, zamijetila je montažnu kućicu u kojoj je bilo upaljeno
svjetlo. Krenula je prema njoj i dvaput se poskliznula na zamrznutom blatu
pod cipelama na visoku petu. Kad je došla pred kućicu, podigao se veliki
njemački ovčar i počeo luđački lajati. Sam je instinktivno stala, a unatoč
činjenici da je bio na lancu i da je između njih bila čelična ograda, srce joj je
snažno lupalo.
- Max! - povikao je muški glas. - Zašuti! - Svjetlo iz kućice prikazivalo je
siluetu čovjeka s kosom zavezanom u rep kako se kreće prema prednjim
vratima. - Što je?
Sam je mogla vidjeti da je bio visok, imao je debeo vrat i široka ramena.
Nosio je zgužvanu sivu majicu kratkih rukava unatoč iznimno niskoj
temperaturi. Njegove crne bajkerske čizme nisu bile zavezane, a na prstu
lijeve ruke imao je veliki pečatnjak. Držao je malenu šalicu iz koje se pušilo.
Nakon što je zastao da pogleda uokolo, spustio se niz stepenice da vidi što
muči psa koji je još uvijek luđački lajao i režao na Sam.
Razmislila je o svim scenarijima s kojima bi se mogla susresti kad dođe u
Svetu Margaretu. U najboljem slučaju, oko zgrade bi bila bezvezna ograda, ne
bi bilo ljudi, a na samoj zgradi bio bi razbijeni viktorijanski prozor kroz koji
bi mogla ući. Ako ne bude tako, nadala se da će imati više uspjeha s tajnicom
kojoj je dosadno. Pretpostavljala je da će naići na ured za luksuzne nove
zgrade koje će se tu izgraditi i da će uspjeti uvjeriti tajnicu da je
provede uokolo predstavljajući se kao ozbiljan kupac. Čak i da je naišla
na nekog zaštitara, vjerojatno bi ga mogla šarmirati ili pobjeći da je ne vidi,
ali nije očekivala krupnog upravitelja posjeda koji za kućnog ljubimca ima
vukodlaka.
- Zdravo! - rekla je pjevušeći i veselo mahnula. - Jako mi je žao, nisam
mislila prestrašiti vašeg psa.
Okrenuo se prema njoj, škiljeći od sunca dok mu je kozja bradica sjajila,
a dim od cigarete dizao mu se prema očima. Sam je zamijetila slogan na
njegovoj majici - Popuši mi, rođendan mi je - i pokušala se nasmiješiti, ali nije
joj uzvratio smiješkom. Zurio je u nju toliko dugo da joj je postalo nelagodno.
Pasje opet počeo lajati. Čovjek je napokon spustio pogled i udario psa toliko
snažno da je ovaj zacvilio.
- A kog se ti bokca šuljaš ovuda, dušice? - upitao ju je uz teški naglasak.
- Nisam se šuljala. Došla sam ovdje jer sam vidjela upaljeno svjetlo i htjela
sam vidjeti ima li koga.
43
 Knjige.Club Books

- A zbog čega? - povukao je dim cigarete i puhnuo u njezinu smjeru dok je

hodao prema njoj. Unatoč čeličnoj ogradi koja ih je dijelila, prošao ju je
panični val, ali još se jednom nasmiješila i nagnula prema naprijed.
- Zato što želim vidjeti unutrašnjost one kuće prije nego što je sruše. Mogu
te zamoliti cigaretu?
- U posljednje je vrijeme jako puno ljudi zainteresirano za tu kuću, otkako
su pronađeni ostaci onog svećenika. - Dao joj je cigaretu i zapalio je svojim
upaljačem kroz rupu u ogradi.
- Hvala. Da, vidjela sam to u novinama. Zato sam i došla.
Kod laganja je ključno, Sam je naučila, da priča bude jednostavna i što je
moguće bliža istini. Posegnula je u torbicu i iz nje izvadila Ivyjino pismo.
Ispružila ga je prema njemu da vidi izblijedjele stranice i stari rukopis.
- Moj djed nedavno je preminuo i ovo sam pronašla među njegovim
stvarima. Vjerujem da je ovo napisala njegova majka i mislim da je on ovdje
rođen. Kad sam sinoć pročitala da će srušiti ovu kuću, samo sam htjela doći i
vidjeti mjesto na kojem je proveo prve tjedne svog života. Ako je neka časna
sestra koja se brinula za njega još uvijek živa, bilo bi joj lijepo zahvaliti. - Glas
joj je počeo drhtati. Nije imala namjeru govoriti o čovjeku koji joj je bio poput
oca.
Čovjek se podsmjehnuo. - Zahvaliti im? To prvi put čujem.
- Kako to mislite? - upitala ga je Sam, škiljeći prema njemu zbog niskog,
zimskog sunca.
- Niste iz novina, zar ne? - upitao ju je, pušeći cigaretu.
- Zašto to mislite?
- Njuškali su ovuda neko vrijeme, ali onda je trajala sudska istraga.
Napokon je odobreno rušenje. Kuća se ruši za dva dana i nema onoga tko to
može zaustaviti.
- Ali vi i dalje morate spavati ovdje svake noći? To mora da je teško,
neopisivo je hladno.
- Da, nove kuće što je milijun funta svaka pa ne žele riskirati. Jedva čekam
da napokon odem što dalje odavde.
- Mogu misliti. Ja sam Sam, inače. Drago mi je. - Ispružila je ruku kroz
ogradu, a muškarac je zastao prije nego što ju je prihvatio.
- Andy. Onda, Sam, ako te provedem uokolo, hoćeš li večeras sa mnom na
piće? - povukao je dim cigarete, a da je nije prestao gledati ravno u oči.
Sam se natjerala da se nasmiješi. - Slaviš rođendan?
Andy je spustio pogled na majicu. - Da, ako si za. - Oklijevao je na trenutak,
a zatim pokazao glavom prema zgradi. - Idemo, što sad!

44
 Knjige.Club Books

Kad su se teška, hrastova vrata zgrade zalupila iza njih, Sam je zastala u
velikom predvorju kojim je dominiralo ogromno stubište. Zarobljena prašina
plesala je na svjetlosti ranog proljeća koja se prolijevala kroz zamagljene
vitraje na vrhu stubišta. Primijetila je slomljeni natpis kako leži na
napuknutim crno-bijelim pločicama. Čučnuvši, maknula je prašinu s njega.

Dragi Bože, neka pali pronađu put k tebi

kroz snagu naših molitava i teškoga rađa.
Sveta Margareta, Preston, sestre milosrdnice

Zamislila je stubište kako se sjaji; djevojke u poodmakloj trudnoći luđački su

ga polirale dok su ih časne sestre nadzirale. Sestre koje su bile lica zloglasnih
domova za majke i novorođenčad, pružajući uslugu katoličkim obiteljima
koje su se htjele praviti da ne vide što se događa, čitavim zajednicama koje su
s olakšanjem oprale ruke od svega. To je Sam djelovalo kao neka slika iz
davnih stoljeća, a ne tek iz prijašnje generacije.
- Pogledaj ovdje, dušo.
Toliko se zamislila da je gotovo zaboravila na svog vodiča. Slomljeno
staklo jednog od prozora pucalo joj je pod nogama dok je hodala prema
vratima. Pogledala je golemu prostoriju prepunu svjetlosti koja je dolazila
kroz dva velika prozora. Preveliki keramički sudoperi bili su poredani uzduž
zidova, a posred zacrnjenog poda ležao je golemi stroj za cijeđenje odjeće.
Stajala je na vratima i zamišljala duhove iz prošlih desetljeća kako se
utapaju u gustoj pari, rukama miču kosu s lica, perući zamrljane plahte
u sudoperima i provlače pozlaćene stolnjake kroz stroj za cijeđenje.
Stražnjim je zidom dominirao veliki križ, a tapiserija koju su izjeli moljci
visjela je iznad sudopera. Ruke su joj se naježile kad je pročitala pomno
ušivene riječi.

NAJMILOSTIVIJI ISUSE, ljubitelju duša,

preklinjem te, u agoniji presveta srca Tvoga,
i mukama Tvoje Bezgrešne Majke,
isperi svojom krvlju grešnike ovoga svijeta
koji će danas umrijeti.
Ako Ti je milo, pošalji mi danas muku
u zamjenu za milost koju tražim za ovu dušu,
onda bi to i meni bilo milo i zahvaljujem Ti,
najdraži Isuse,
pastiru i ljubitelju svih duša; hvala Ti
45
 Knjige.Club Books

na ovoj prilici za pružanjem milosti u zahvalnost za sve milosti

koje si mi ukazao. Amen.

- Ovo je mjesto prava ludnica - rekla je Sam. Čini se kao da su djevojke i dalje
zarobljene ovdje.
- Nemaš ti pojma, dušo. - Andy se toliko nagnuo prema njoj da je mogla
osjetiti smrad cigareta u njegovu dahu.
- Znaš li koja je časna sestra još živa? - okrenula se od njega.
- Nisi mi još odgovorila na pitanje.
- Koje to pitanje? - Nije bila sigurna je li joj muka od Andyja ili od ove
zastrašujuće prostorije.
- O tome hoćeš li večeras sa mnom na piće.
Nasmiješila se i pogledala niz hodnik. - Što je tamo dolje?
- Blagovaonica, tamo sada nema ničega. - Pogledao je koliko je sati.
- Iskreno, sve su ispraznili radi rušenja. Sumnjam da ćeš išta pronaći.
- A što je tamo? - Sam je glavom pokazala prema tamnim, drvenim
vratima.
Andy ništa nije rekao pa je prešla hodnik da ih otvori i provukla se pokraj
njega kad se nije pomaknuo da bi mogla ući. U potpunoj suprotnosti s
praonicom, malena je soba djelovala klaustrofobično. Tamne drvene ploče
upijale su i ono malo svjetlosti što je ulazilo kroz prozor. Radni stol od
mahagonija u kutu bio je naguran do zida, a na njemu je ležao pozlaćeni
portret časne sestre u halji. Ženino dugo lice nije pokazivalo nikakve emocije,
usne su joj bile uske, a kad je Sam uspravila sliku, učinilo joj se kao da je
njezine bezosjećajne oči prate po sobi. Na pločici na dnu okvira stajalo je:
Majka Carlin, nadstojnica, 1945. -1965.
- Znaš li je li ona još uvijek živa? - upitala je Sam pokazujući na portret. -
Majka Carlin?
- Znam da nekoliko časnih sestara odavde živi u staračkom domu niz
cestu. Ali ne znam njihova imena. Slušaj, draga, ne možemo dugo biti ovdje.
Upravitelj zgrade samo što nije došao.
- Naravno, oprosti. Idemo. - Još je jednom pregledala cijelu sobu, a zatim
se okrenula prema vratima. U tom joj je trenutku peta zapela za malu ručicu
koja se izdizala iz poda. Naglo je stala. - Što je to?
Andy je slegnuo ramenima, izvadio cigaretu iz džepa i zapalio je. Sam se
sagnula, posegnula za ručicom i povukla je. U početku se nije pomicala, ali
nakon nekoliko pokušaja počela su se podizati vrata u podu. Tako su glasno
zaškripala da je zvuk zazvečao kroz praznu sobu. Napravila je korak unatrag
da prouči otvor.

46
 Knjige.Club Books

- Što misliš, čemu služi? - Pogledala je prema Andyju.

- Kako ti izgleda? - otpuhnuo je dim vlažnom prostorijom.
Sam je osjetila kako će joj pozliti kad je shvatila da je prostor dovoljno
velik samo za jednu osobu, možda neku mladu djevojku. Bio je otprilike dug
150, a širok 90 centimetara. Nalikovao je na lijes. Odjednom se osjećala kao
da je paralizirana. Zamišljala je da je zaključana u prostoru koji je bio tako
malen da se nije mogla ni pomaknuti i u kojem bi imala vremena dobro
razmisliti o svojim postupcima i naučiti lekciju. Kad joj je Andy rukom
pokazao da je vrijeme za odlazak, začula je tih plač djevojke. Trebao joj je koji
trenutak da shvati da je to ona.
Prsa kao da su joj se stezala dok ju je on vukao za ruku niz hodnik, natrag
uz praonicu, gdje je zamišljala da vidi djevojke kako mirno stoje pored
sudopera i promatraju je. Kad su stigli do ulaznih vrata, isteturala je na svježi
zrak.
- Jesi li dobro, dušo? - Andy je pustio njezinu ruku.
- Oprosti, daj mi minutu da se saberem. Ovo je mjesto bilo previše za
mene.
Rukom je odmahnula na cigaretu koju joj je ponudio.
- Kao što sam rekao, nemaš ti pojma. Što prije sravne ovo mjesto sa
zemljom, to bolje. Najbolje bi bilo da odeš.
Sam je duboko disala i kimala glavom. Nije imala pojma zašto ovako
reagira na Ivyjinu situaciju, ali u zagušljivoj atmosferi ove kuće osjetila je sve
patnje djevojaka koje su tu bile zatočene. Uz to, smrt velečasnog Benjamina i
potencijalna povezanost Kitty Cannon s njim doveli su do toga da su svi
njezini instinkti praktički vrištali da je ovo priča koju treba istražiti.
Ako je majka Carlin još bila živa, morala ju je pronaći. Ali najprije je
morala znati zašto je točno Kitty Cannon nazočila sudskoj istrazi velečasnog
Benjamina. Nazvat će Kittyjin ured za odnose s javnošću samo da testira
situaciju. Ako dobije ikakvu reakciju na spomen doma Sveta Margareta, znat
će da je na dobrom tragu. Zatim će samo trebati natjerati jednu od časnih
sestara da propjeva o Kittyjinoj povezanosti sa Svetom Margaretom i to će
biti to.
Pogledala je na sat. Bilo je 7:30. Imala je još dva i pol sata prije nego što
je morala biti u uredu. Ako se požuri, možda već sad uspije pronaći majku
Carlin. Pogledala je Andya. - Htjela bih te počastiti pićem večeras da ti
zahvalim što si se maltretirao ovime. A ako se sjetiš imena ljudi u staračkom
domu, može i dva pića.

47
 Knjige.Club Books

DEVETO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

R ichard je pogledao na sat koji mu je pokazao da su tek na pola sesije, a

zatim je opet pogledao Kitty. Ruke su mu se tresle kad ih je sklopio i
njima obuhvatio prekriženu nogu. - Što se dogodilo kad si izišla iz crkve?
- Neko sam vrijeme stajala sama dok su odrasli oko mene razgovarali. Kad
sam htjela krenuti prema autobusnoj stanici, tad sam je vidjela. - Kittyjin je
glas pukao i zastala je.
Richard je duboko udahnuo. - U redu je, Kitty, polako. Pročistila je grlo i
zagrizla usnu. - Skrivala se iza jedne od nadgrobnih ploča i kriomice mi
mahala. - Kitty je ustala i vratila snježnu kuglu na policu s koje ju je uzela.
- Jesi li odmah shvatila da je ona tvoja sestra? - Nije ju pogledao kad ju je
to upitao, gledao je u njezin prazni naslonjač kao u kakvu transu.
- Nisam. Vidjela sam da je mojih godina, ali nisam znala tko je ona. Da je
bio običan dan, pomislila bih da se jednostavno želi igrati sa mnom, ali kako
sam bila jako nervozna zbog majke, to mi je odmah bilo čudno. Nekako sam
znala da nešto zbilja nije u redu. - Opet je zastala. - Osvrnula sam se oko sebe
da budem sigurna maše li baš meni. Mislila sam da mi se pričinjava; da je
ona možda neki duh. Zatim je prislonila prst na usta kako bi mi dala do znanja
da budem tiho i pozvala me k sebi.
- I otišla si? - rekao je Richard tiho.
- Jesam. Nitko me nije gledao. Ljudi su u to vrijeme puno više ignorirali
djecu i, naravno, moji roditelji nisu bili tamo. - Kitty je otišla do balkonskih
vrata i pogledala prema Richardu. Bio je pogrbljen i izgledao je kao da mu je
neudobno. Pozornost je usmjerila opet prema vrtu.
- Što ti je rekla kad si došla do nje? - upitao ju je Richard.
Kitty je pred očima vidjela izraz lica svoje sestre kad joj se približila.
Unatoč blatnim mrljama, čvorovima u kosi i prevelikom, smeđem
kombinezonu, bilo je kao da gleda u ogledalo. Pogledala je njezine otvorene
sandale i gole ruke te automatski skinula vlastiti kaput i omotala ga oko nje.
Sestra joj se tresla i pružila je ruku prema njoj, a Kitty ju je prihvatila.
- Nije ništa rekla kad sam došla do nje. Otrčale smo prema stražnjoj
zgradi. Ostale smo tamo cijelu noć; nju je bilo previše strah da se uopće
pomakne. Rekla mi je da se zove Elvira i da je pobjegla iz doma Sveta

48
 Knjige.Club Books

Margareta. Satima je bila na snijegu, čekala me na groblju još od jutarnje

mise. Znala sam da je moj otac sigurno jako zabrinut, ali nije mi dala da odem
i dovedem pomoć. Samo je neprestano ponavljala: Ubit će me ako me
pronađu. Ubit će me.
Kittyjin je glas postao nesiguran i obgrlila je vlastito tijelo rukama,
gledajući kroz prozor. - Bila je tako umorna i gladna. Samo sam joj htjela
pomoći, ali nije mi dopuštala da odem.
- Ali na kraju si ipak otišla po pomoć? - rekao je Richard i napokon
podigao pogled prema njoj.
- Da, naposljetku me pustila, ali pod jednim uvjetom. Morala sam joj
obećati da je neću zvati. Rekla je da će nas u tom slučaju pronaći. Zatim mi je
pokazala ključ pomoću kojeg je pobjegla. Izvukla je labavu ciglu iz zida
zgrade i iza nje sakrila ključ. Rekla je, ako nje ne bude kad se ja vratim, da
otac i ja upotrijebimo ključ kako bismo otvorili tajna vrata na groblju jer će
to biti jedini način da je pronađemo.
- Jeste li ga upotrijebili? - upitao je Richard tiho.
Kitty se okrenula i pogledala ga. Skrenuo je pogled i rukom, koja se sva
tresla, posegnuo za čašom vode. - Ne. Velečasni Benjamin rekao je da je
mrtva. Ali što ako nije bila mrtva, što ako je lagao? Trebala sam se vratiti.
Mogla sam je spasiti.
- Jesi li se ikad više vratila u Svetu Margaretu, Kitty? - upitao ju je Richard,
pognutih ramena i stisnute čeljusti?
Lagano je odmahnula glavom.
- Misliš li da je ključ još uvijek možda tamo? Misliš li da je to ono što ti san
poručuje?
Kitty je i dalje osjećala koliko se noć činila velikom kad je izišla iz zgrade.
Sjećala se crne rupe koja je ležala pred njom, zvukova sova na stablima i
šuškanja stvorenja u grmlju. Dok je trčala, spoticala se i padala u mraku.
Osjećala se kao da je hladnoća neka osoba koja je vuče i usporava, koja je želi
zatočiti. Počela je gubiti osjet u licu i šakama, pristizale su joj misli o ocu: kako
je omata kaputom koji je sada nosila Elvira; kako je zakopčava; smiješi joj se
i pomaže da na glavu stavi kapu.
- Mislila sam da znam put natrag, do crkve, do ceste. Mislila sam da će me
moj otac tražiti. Ali bilo je tako mračno da ništa nisam mogla vidjeti. Bila sam
jako uplašena, dugo sam vremena tražila cestu, ali počelo mi se vrtjeti. Pala
sam, bilo mi je hladno, bila sam mokra i uplašena. Imala sam samo osam
godina. Pokušala sam se vratiti do Elvire, ali ni nju više nisam mogla
pronaći. Morala sam napraviti upravo ono što me je zamolila da ne
radim. Počela sam vikati u pomoć.

49
 Knjige.Club Books

Kitty je pogledala u svoje šake - iz sitne rupice pokraj nokta počela joj je
curiti krv. Povlačila je crveni trag oko vrška prsta i čula udaranje vilice i noža
o tanjur dok je otac nervozno hodao ispred kuhinjskog prozora njihove male
i hladne kuće. Pozorno ga je promatrala dok je povlačio zastor svakih
nekoliko sekundi i gledao niz malenu, obraslu stazu. Mogla je okusiti jeftino i
žilavo meso iz gulaša neke dobronamjerne susjede koja im ga je spremila da
ih nahrani dok joj je majka u bolnici. I ona se sama tek prije nekoliko dana
vratila iz bolnice nakon što su je pronašli gotovo mrtvu u jarku u koji je upala
pokušavajući pronaći pomoć za svoju sestru. Sestru blizanku za koju prije
manje od dva tjedna nije ni znala da postoji.
- Jedi, Kitty, kasno je - rekao je njezin otac uzimajući joj tanjur i bacajući
ostatke hrane u kantu za otpatke. Kitty je pogledala prema satu. Bilo je 18:50,
još je imala sat vremena prije odlaska u krevet.
- Što je bilo, tatice? - Upitala ga je tiho.
- Dosta više s pitanjima, Kitty - odbrusio joj je. - Vrijeme je za krevet. -
Požurio ju je uza stepenice i pomogao joj da odjene spavaćicu. Isključio je
svjetlo i nestao, a da je nije ni pitao treba li je izvesti na WC u dvorištu. Čula
ga je kako posprema, čula je zveckanje tanjura, vilica i noževa dok ih je prao
i spremao u ladice. Zatim se, napokon, začulo kucanje na vratima.
Sjela je na krevet, spustila stopala na hladni, drveni pod i odšuljala se
škripavim daskama prema vratima.
Polako i oprezno otvorila je vrata najviše što se usudila kako bi vidjela
velečasnog Benjamina na izblijedjelu plavom tepihu u hodniku.
- Uđite, velečasni. - Kitty je promatrala dvojicu muškaraca kako hodaju
prema dnevnom boravku i nestaju. Stubištem se začuo glasan zvuk
zatvaranja vrata iza njih.
- Znaš li kako je tvoja sestra uopće došla u Svetu Margaretu? - upitao je
Richard Kitty, vraćajući je u sadašnjost.
- Moja je majka bila bolesna većinu mog života, imala je problema s
bubrezima, i mislim da je moj otac tražio utjehu u drugoj ženi. Mislim da smo
obje rođene u Svetoj Margareti i da je naša majka umrla pri porodu. - Kitty je
sklopila i trljala oči. - A zatim je, iz nekog razloga, moj otac kući odveo samo
mene.
Richard se nakašljao i rekao: - Nisi bila ljuta što je odlučio Elviru ostaviti
u domu?
Kitty ga je pogledala. - Sumnjam da mu je moja majka dala izbora.
Richard je zastao prije nego što je opet progovorio. - Dobro, ali moram
biti siguran da si dobro razmislila o osjećajima prema svome ocu u svemu
ovome. Rekla si mi da je tvoj otac imao aferu i da je ta žena, tvoja prava majka,
vjerojatno umrla prilikom poroda. I da je tvoj otac odlučio odvesti samo

50
 Knjige.Club Books

jednu od vas kući, ali da mu ti uopće ne zamjeraš zbog toga što se dogodilo
Elviri.
Kitty ga je hladno pogledala. - Moja majka bila je veoma bolesna; nije bilo
šanse da bi se moj otac mogao nositi s blizankama. Mislio je da će Elviru netko
posvojiti i da će biti sretna.
- Ali zašto misliš da je odabrao baš tebe? - upitao ju je Richard. - To je
očito bilo tragično za Elviru, promijenilo joj je čitav život, ali zapravo je na
puno načina bilo teško i za tebe. To je silan teret koji si morala nositi čitava
života. Ti nisi kriva ni za što od ovoga, Kitty.
- Ali moj otac je, to je ono što govoriš? - Njezin je odraz u staklu zurio u
nju, rukom je posegnula prema njemu i nježno ga dotakla vršcima prstiju. Još
je mogla čuti glas svoga oca kroz vrata dnevnog boravka prije mnogo godina.
- Ona je bila moje dijete, velečasni, imao sam pravo znati da je vraćena u
Svetu Margaretu. -
Kittyjine su se ruke tresle dok se spuštala niz stepenice. Šuljala se na
prstima stepenicu po stepenicu, očajnički nastojeći ne probuditi uspavane
podne daske. Kad je stigla do dna, srce joj je kucalo tolikom silinom daju je
boljelo. Glasovi dvojice muškaraca sada su bili mnogo jasniji, gotovo kao da
je s njima u prostoriji.
- Uz dužno poštovanje, George, odrekao si se svojih prava na Elviru nakon
njezina rođenja. - Glas velečasnog Benjamina bio je miran i odlučan, kao da
služi misu.
- Mislio sam da je posvojena, mislio sam da je otišla u dom gdje su je
voljeli. - Njezin je otac zvučao kao da je ostao bez daha; Kitty ga je mogla
zamisliti kako korača sobom dok svećenik sjedi i gleda ga.
- I jest. Bila je tamo prvih šest godina svog života - rekao je velečasni
Benjamin.
- I što se onda dogodilo? - George je lagano podigao glas.
- Ne znam točno, ali bilo im je teško s njom, rekli su da je problematična.
- Kitty je čula da je velečasni Benjamin zakašljao i zamislila ga je opuštena, s
prekriženim nogama kako pijucka neko piće.
- Pa što onda? Ne možete vratiti dijete kao da je ono neki poklon koji ste
primili, a ne sviđa vam se. - George je opet koračao prostorijom. Kitty je to
mogla čuti u njegovu glasu, osjećala je kako se pod lagano trese.
- Često se dogodi da par koji misli da ne može imati djecu zatrudni nakon
posvajanja. Elvira se nikako nije mogla priviknuti na novu bebu i rekli su da
je bilo nekoliko situacija u kojima joj je pokušala nauditi. - U prostoriji je
zavladao muk... Zatim se Kitty uplašila da će se pojaviti na vratima i okrenula
se da pobjegne natrag na kat.

51
 Knjige.Club Books

- Jeste li joj pokušali pronaći drugu obitelj? - George je upitao. Sada je

zvučao malodušno.
- Jesmo, ali mladi parovi obično ne žele problematične šestogodišnjake,
žele male bebe - rekao je velečasni Benjamin.
- Zašto mi barem niste rekli? - Kitty je čula rezignaciju u očevu glasu.
- Helena je bila jako bolesna, George, ti si se jedva mogao brinuti o Kitty.
Nisam vas želio maltretirati. Moram reći da mi se ove optužbe nimalo ne
sviđaju. Moram li te podsjetiti da si ti došao od nas tražiti pomoć? Ako smijem
dodati, htio si da ti pomognemo da taj tvoj problem nestane. - Svećenik je
sada zvučao mnogo oštrije.
- Znam, velečasni, i zahvalan sam vam. Ovo je samo jako šokantno za Kitty
i jako teško za mene. Nije mi lako pokušati joj objasniti što se dogodilo i zašto
joj nikad nismo rekli da ima sestru. Doktor Jacobson rekao je da joj moram
dati vremena, ali ona ima noćne more svake noći; nije sva svoja od te grozne
epizode. A sad mi vi još kažete da je jadna djevojčica mrtva. Ne mogu si
pomoći, a da se ne osjećam odgovorno. Gdje je pokopana?
Kitty je zadržala dah.
- Na groblju pokraj Svete Margarete. Blagoslovili smo je i organizirali
pravi pogreb. - Glas velečasnog Benjamina opet je zvučao mekše.
- Zašto nije išla u bolnicu? Ne možete samo pokopati dijete i preskočiti
sve pravne procedure. - Georgeu je pucao glas.
- Doktor Jacobson napisao je smrtovnicu. Sve je napravljeno po pravilima,
George. Žalosno je to što se dogodilo, ali ona je sama odlučila da će pobjeći, i
to najhladnije noći ove godine. Ne uzrujavaj više sebe i svoju obitelj time.
Moraš pokušati pomoći Heleni da ozdravi i da Kitty sve ovo preboli. Mislim
da je najbolje da ja krenem. Sam ću se ispratiti.
Kitty je pojurila stepenicama na kat prije nego što je velečasni Benjamin
izišao na hodnik. Čitave je noći plakala u jastuk na samu pomisao da njezina
sestra, za koju nikad nije znala i za kojom je toliko očajnički čeznula, leži sama
u grobu, uplašena i smrznuta.
- Nije pokopana u Svetoj Margareti, znaš. - Pogledala je prema satu,
znajući da se njihovoj sesiji bliži kraj.
Richard se naslonio u naslonjaču, tijelo mu je potonulo. Šakama se čvrsto
primio za ruke naslonjača kao da jedino tako može sjediti uspravno. Izgledao
je iscrpljeno.
- Srušit će kuću da bi napravili nove zgrade i iz tog su razloga ekshumirali
groblje - nastavila je. - Dobila sam primjerak izvješća o ekshumaciji.
- I je li u njemu pisalo što je pronađeno u grobovima? - Richard ju je
polako upitao.

52
 Knjige.Club Books

- Neke od žena pokopane su s tek rođenim bebama. Ali ni u jednom od

grobova nije bilo starije djece.
- Znači da su je pokopali negdje drugdje?
- Ili da je još uvijek živa - rekla je Kitty, pažljivo ga promatrajući.
- Kako bi još mogla biti živa? - Richard je razrogačio oči.
Kitty je slegnula ramenima. - Možda je pobjegla i netko ju je primio. Ako
su lagali o tome što joj se dogodilo, možda su lagali i o tome da su je pokopali.
Ili se možda skrivala u Svetoj Margareti sve ovo vrijeme.
Richard je oklijevao prije nego što je išta rekao. - To mi se čini malo
vjerojatnim. Zar ne misliš da te ne bi opet pokušala pronaći?
- Ne bi ako me je krivila da sam je napustila - Kitty je odgovorila
jednostavno. - U posljednje vrijeme mnogo razmišljam o noći kad mi je otac
umro. Policija me probudila u dva ujutro. Imala sam deset godina i bila sam
sama na svijetu. Majka mi je bila u bolnici; otac ju je otišao obići i doživio je
nesreću na putu do kuće.
- Žao mi je, Kitty - rekao je Richard, odmahujući glavom.
- Samo se sjećam da sam im govorila da je on bio dobar vozač. I da je
nemoguće da je doživio nesreću. Htjela sam ih pitati kako su mogli biti toliko
sigurni da se radilo o nesreći. Otac mi je jednom rekao da, ako nema motiva,
lako se izvući s ubojstvom. Susjeda je došla u našu kuću, a ja sam sjedila u
sobi dok sunce nije izišlo i nisam mogla prestati razmišljati o tome. Možda
jest postojao motiv, možda mu je netko htio nauditi.
Zastala je i pogledala u Richarda, očekujući da će je potaknuti da nastavi
dalje, ali umjesto toga, on je gledao kroz nju, nije ju htio pogledati u oči. Zatim
je polagano podigao pogled prema satu.

53
 Knjige.Club Books

DESETO POGLAVLJE

Ponedjeljak 23. siječnja 1961.

G eorge Cannon sjedio je u tvrdoj, drvenoj stolici pokraj bolničkog kreveta

svoje žene, promatrajući cjevčice s krvlju koje su se šuljale od njezinih
blijedih podlaktica prema uređaju koji ju je bućkao. Sjedio je tamo stotinu
puta, držao je za ruku, skraćivao sate razgovarajući s njom dok je dijaliza
obavljala ono što njezini bubrezi nisu mogli.
Međutim, večeras, dok je gledao njezino iscrpljeno tijelo i slušao otežano
disanje, sve je djelovalo pogrešno. Minute su se povlačile kao sati, a noć je
djelovala kao beskrajna crna rupa pred njim.
Pogledao je na sat, bilo je 22:00. Nije ju mogao ostaviti dok se ne vrati na
odjel. Bila je prekrivena masnicama od beskrajnih uboda iglama i, bio je
uvjeren, od toga što su je pregrubo podizali iz kreveta. Masnice su joj
prekrivale cijelo tijelo i činilo se kao da nikad ne zacjeljuju - neke su bile
zelene, neke tamnoljubičaste. Skupina od pet masnica iznad njezina kuka bila
je gotovo crna, kao da je sam vrag ostavio svoj otisak dok ju je pokušao
povlačiti prema dolje.
Glavna medicinska sestra inzistirala je na tome da ode na kraju vremena
za posjete; on je inzistirao na tome da ostane. Na kraju je njegova pozicija
glavnog policijskog inspektora postaje u Sussexu nadjačala njezinu i dobio je
dopuštenje da ostane. No nije da bi se predomislio, neovisno o tome pristala
ona na to ili ne. Gubio je kontrolu nad svim drugim dijelovima svog života i
ništa što bi glavna medicinska sestra ili itko drugi rekao ili učinio ne bi
ga natjeralo da večeras ostavi svoju ženu samu. Ne kad je svake minute
svakog dana kad nije bio uz suprugu sebe smatrao apsolutnom propalicom.
Uskoro, nažalost, veoma brzo, nje više neće biti i on će mrziti sebe što ju je
ikad ostavio samu dok je još bila živa.
Tup, tup, tup. Cipele na visoku petu glavne medicinske sestre postajale su
sve glasi je kako je dolazila tihim hodnikom prema njemu. George je pogledao
lice svoje žene i pratio je linije njezinih usahlih obraza prema ustima gdje su
joj usne bile tako napukle i suhe da su krvarile na rubovima.
- Žedna je, treba joj još vode - odbrusio je glavnoj medicinskoj sestri čim
je ušla u sobu.
- Gospodine Cannon - uzdahnula je. - Još joj je preostalo dosta infuzije, ne
smijem joj dati ništa.

54
 Knjige.Club Books

- Pa, možete li opet provjeriti? Preklinje me da joj dam vode. Hoće li to

zbilja utjecati i na što? Umire, za ime Božje... - počeo je zamuckivati dok je
ljutito gledao u sestrine umorne oči.
- Znam da je teško - rekla je, provjeravajući uređaj za dijalizu da vidi je li
sve u redu. - Ali još postoji nada da ćemo joj pronaći darivatelja. Ako se to
dogodi, šanse će joj biti puno veće. Zašto ne odete kući i ne naspavate se,
gospodine Cannon? Dobro ćemo brinuti o njoj.
- Ne idem kući - George je ustao.
- Kako želite - grubo je rekla glavna sestra, okrenuvši se da će izići iz
prostorije. Na vratima se opet okrenula prema njemu; svijetle dlačice na
njezinoj bradi presijavale su se na svjetlosti. - Uskoro ćemo završiti s
terapijom. Molim vas da dođete po mene kad uređaj prestane raditi pa ću je
pregledati.
Opet je sve to proživljavao - očaj, bespomoćnost. Helenino je tijelo
odbijalo bubreg koji je dobila prije dvije godine, nakon što je on otišao do
velečasnog Benjamina i zatražio ga da se moli za nju. Molitve su uslišene
onoga dana kad su se njihovi životi zauvijek promijenili.
Bilo joj je preostalo još samo nekoliko sati kad je za Helenu pronađen
bubreg. Ali na dan kad su trebali proslaviti njezinu novu šansu za životom,
njihova kći Kitty je nestala. Očajnički su je tražili dva dana i dvije noći dok
napokon nisu pronašli njezino prljavo i slomljeno tijelo u jarku tri kilometra
od crkve u Prestonu. Sa ženom kojoj su transplantirali bubreg u jednom krilu
bolnice i kćerkom u komi u drugom, George se dogovorio s Bogom da, ako
mora žrtvovati jednu od njih, bolje bi bilo da to bude Helena, nego Kitty.
Činilo se, dvije godine poslije, da se Bog sjećao njegovih molitvi.
Ustao je i gledao u svoj odraz u prozoru dok je ledena kiša padala kao
luda. Osjećao se kao da će mu od pritiska u glavi eksplodirati lubanja.
Okrenuo se i pogledao Helenu. Nije mogao otići, ali nije mogao ni ostati.
Nigdje za njega nije bilo utjehe, nije mogao pobjeći od sama sebe i to ga je
dovodilo do ruba ludila.
Glasan šum uređaja za dijalizu i kucanje sata proždirali su mu bubnjiće.
Svim se silama morao truditi da ne razbije i uređaj i sat. Sjeo je opet na stolicu
i sklopio oči koje su ga strašno pekle. Cijelo ga je tijelo boljelo, preklinjalo ga
je da ode spavati. Pokušao je kontrolirati svoje disanje i smiriti se, ali čim se
opustio, odmah se opet osjećao kao da pada sve niže, poput zrnaca u
pješčanom satu. Trgnuo se i probudio. Prsa su mu se toliko stegnula da je
jedva mogao disati. Oči su mu se naprezale da se fokusiraju dok je gledao
Helenino nepomično tijelo.
Noge su joj bile toliko natečene da ih više nije mogla sama podignuti. Sve
ga je zaboljelo kad se prisjećao vremena kad je ništa nije boljelo. Glavom su
mu prolazile slike trenutaka kad su se upoznali - njezina ispružena ruka,
55
 Knjige.Club Books

plava, valovita kosa koja je pala prema naprijed kad je skinula naočale i
nasmiješila se. Nije ju mogao prestati gledati.
Ubrzo je živio samo da bude s njom; nikad prije nije upoznao nikoga
poput nje. Bila je snažna i neustrašiva, nitko nikad ne bi pogodio što se
događalo u njezinu savršenom tijelu. Kad su se počele pojavljivati vrtoglavice
i umor, manje od godinu dana nakon što su se vjenčali, pretpostavili su da im
stiže dijete koje su toliko željeli, ali za nekoliko su tjedana sjedili u nevjerici
u ambulanti doktora Jacobsona, toliko žalosni i šokirani da se nisu mogli ni
pogledati. Nije bilo bebe, niti će je ikada biti, a njihov bračni život - njihova
budućnost koju su zamišljali - sve je to nestalo.
George je došao na popločeni hodnik i šuljao se pokraj kreveta uspavanih
pacijenata prema staklenim vratima glavne medicinske sestre. Tiho je
pokucao, a zatim polako otvorio vrata. U kutu se čuo radio, a ured je bio
besprijekorno uređen. Tu se nalazio stalak za kapute, ormarić za dosjee i
drveni radni stol na kojem je bila porculanska šalica napola napunjena čajem.
Soba je bila prazna.
- Ima li koga? - prošaputao je.
- George?
Glas iza leđa toliko ga je prestrašio da je George poletio prema stolu i
rukom srušio šalicu koja je završila na podu. Podigao je glavu i vidio poznato
lice doktora Jacobsona, njegova obiteljskog liječnika već dvadeset godina.
Skidao je snježnobijeli kaput i rukom uklanjao pahuljice snijega iz svoje
prosjede kose.
- Jesi li dobro? - provirio je zabrinuto prema Georgeu iza svojih naočala u
obliku polumjeseca. George je osjetio hladnoću noći iz liječnikova lica; vidio
je vene koje su mu popucale na nosu i stvorile ljubičaste mrlje u kontrastu s
blijedim licem.
- Da, dobro sam. Jesi li vidio glavnu medicinsku sestru negdje, Edwarde?
Helenina je terapija završila, a ja se moram vratiti Kitty.
- Još nisam, vjerojatno je u viziti.
George je podigao telefonsku slušalicu.
- Tratiš vrijeme - rekao mu je doktor Jacobson. - Telefonske linije ne rade
zbog oluje. Jesi li siguran da si dobro? - Objesio je kaput na stalak. - Ja ću se
pobrinuti za Helenu ako ti trebaš ići.
- Možeš li? Hoćeš li ostati s njom dok se ne vratim?
- Naravno - rekao je doktor Jacobson, prekriživši ruke i spuštajući glas. -
George, kako je Kitty?
- Unatoč onomu što si rekao, ne čini se da se oporavlja - George je kratko
odgovorio. - Veoma je zabrinuta i uzrujana zbog svoje majke. Nije htjela da je
ostavim samu večeras.
56
 Knjige.Club Books

Znao je da Kitty nije teško osjetiti njegovu anksioznost i da je nikako nije

mogao ublažiti. Ni viskijem koji je pio prije nego što bi napokon zaspao u zoru
ni uvjeravanjem doktora Jacobsona da će Heleni pronaći drugi bubreg.
Njegova je kći imala problema otkako je gotovo umrla dvije godine prije.
Često je govorila o tome da je upoznala svoju sestru blizanku tog dana kad je
nestala, nešto što je on mislio da je nemoguće kad mu je to prvi put rekla u
bolnici, ali što se, na njegov užas, pokazalo istinitim. Elviru je obitelj koja ju
je posvojila vratila u Svetu Margaretu, a ona je zatim pobjegla. Sad je bila
mrtva i on će za to zauvijek kriviti sebe.
Nikad je nije ni upoznao, ali nikad neće zaboraviti kad je velečasni
Benjamin ušao u ured majke Carlin u Svetoj Margareti. - Imaš prekrasnu kćer,
George, ali žao mi je što ti moram reći da njezina majka nije preživjela.
George je od muke sjeo. - To je užasno. Je li patila?
- Nije, obje ih je rodila, a zatim je iskrvarila. Sve se dogodilo iznimno brzo,
ništa nismo mogli napraviti. - Majka Carlin položila mu je glavu na rame.
- Obje? - rekao je. - Rodila je više od jednog djeteta?
- Rodila je blizanke, George, ali druga je malo zapela pa joj je trebalo
vremena da počne disati. Živa je, ali trebamo je držati na promatranju i
brinuti se za nju. Kad joj bude dobro, pronaći ćemo joj divan dom.
- Mogu li je vidjeti? - upitao ih je.
- Ne, još je na odjelu. Molim te, ne brini se, George, imaš prekrasnu kćer
koju ćeš obožavati. Jedna ti je sasvim dovoljna.
U tom su se trenutku otvorila vrata mračne sobe i u nju je ušla svjetlost,
a s njom i Kitty. Bila je u košari za dojenčad i toliko tiha da George nije bio
siguran da je unutra dijete dok nije provirio u košaru. Pogledala ga je svojim
velikim, smeđim očima, a on je instinktivno stavio ruku na njezin obraz.
Podigla je ručicu i primila ga za prst. Šačica joj je bila veoma malena, ali ga je
primila jako čvrsto i nije ga puštala; bio je to početak njihove neraskidive
veze.
Nedostajala mu je Kitty kakva je bila prije nego što je nestala, njegova
bezbrižna, sretna Kitty... Nikad je nije trebao ostaviti samu. Odjednom je
osjetio očajničku potrebu da ode.
- Žao mi je, ali zbilja mislim da bih trebao ići. Ne želim ostaviti Helenu
samu, ali jako sam zabrinut za Kitty. Bila je strašno uzrujana kad sam otišao;
svakim je danom sve nervoznija otkako je bila nestala.
Doktor Jacobson potapšao ga je po ramenu kad se glavna sestra pojavila.
- Da, George, naravno. Idi.
- Hvala. - Okrenuo se i požurio prema vratima, niz zaleđene bolničke
stepenice u snijeg koji je gusto padao.

57
 Knjige.Club Books

Auto jedva da je bilo moguće uočiti dok se vukao parkiralištem u mraku,

ali naposljetku ga je pronašao. Dugo je petljao oko brave zaleđenim prstima.
Vrata su zaškripala kad ih je otvorio. Ušao je u auto i gurnuo ključ u bravu no
morao ga je okrenuti nekoliko puta prije nego što je auto upalio.
Motor je glasno zarežao u znak protesta. Brisači su neučinkovito udarali
dok je na vjetrobran padao gusti snijeg. Na silu je na zamrznutom mjenjaču
prebacio u rikverc i nagazio na gas, ali auto se nije maknuo s mjesta - tresao
se na snijegu koji je napadao oko guma. Izgubivši strpljenje, nagazio je
papučicu gasa do kraja i izletio unatrag preko leda te se zabio u susjedno
vozilo. Nije imao vremena procijeniti štetu; nije imao vremena ni za
razmisliti. Samo je imao neopisivo golemu potrebu vratiti se kući i
Kitty. Mahnito je ispravio volan i rukom obrisao vjetrobran prije nego što je
polako prošao parkingom i izletio na mračnu cestu.
Nadao se da će cesta biti manje grozna, ali snijeg i susnježica pretvorili su
tragove drugih automobila u crni led. Dok je klizio oštrim zavojem, hrpa
snijega glasno je pala sa stabala na njegov vjetrobran. Brisači su nastavili
raditi i razvlačiti snijeg po staklu tako da neko vrijeme nije vidio apsolutno
ništa. Kad se staklo napokon raščistilo, bio je iznenađen što vidi vranu koja je
čeprkala po utrobi zečje lešine posred ceste. Naglo je poletjela u nebo
tik prije nego što ju je automobil pregazio; dugim, crnim krilima svom
snagom je mahala dok je letjela iznad poklopca motora i prema sigurnosti.
George je osjetio kako mu srce snažno lupa u prsima i pokušao je
stabilizirati disanje dok je cesta pred njim opet postajala bijeli tepih. Lišena
života, tako nevina, pomislio je, a ipak toliko beskrajno smrtonosna. Nogom
je nagazio na gas, uši su mu pulsirale. Uspori, uspori. Sletjet ćeš s ceste, zabit
ćeš se. Ubrzaj, treba te. Idi kući.
Njegovo mahnito disanje čini se da je usisalo sav kisik u automobilu, a
grijač nikako nije utjecao na zamrznuti zrak. Stopalo mu se treslo nad
papučicom gasa. Samo se vrati kući i sve ovo možeš ispraviti. Ona će biti
dobro. Ima deset godina, iscrpljena je, sigurno je zaspala. Smiri se.
Uklizao je u još jedan oštri zavoj i pogledao brzinomjer. Kazaljka je
lebdjela na sedamdeset kilometara na sat: to je bilo prebrzo čak i za vedru,
ljetnu noć. Nije ni od kakve koristi Kitty ako je mrtav; morao je usporiti. Još
jedan zavoj i gume su za sobom vukle upravljač, dok se on borio održati ga
pod kontrolom. Zašto je ovo trajalo ovoliko dugo? Gdje je, više, glavna cesta?
- K vragu! - viknuo je frustrirano. Tisuću je puta prošao putem od bolnice
do doma s Kitty na suvozačkom mjestu. Smiješila bi se, pričala, smijala se,
ublažavala stres posjeta Heleni, čitala mu misli i govorila upravo ono što je
trebao čuti. - Bit će dobro, tatice. Izgledala je bolje, zar ne? Čitala sam u
novinama da se broj darivatelja organa svakim danom povećava.

58
 Knjige.Club Books

Zašto je ostavio svoju kćer kad je znao da je tako anksiozna? Trebao ju je

povesti sa sobom. Što ako je napravila nešto glupo, odlučila da će sama otići
van u mećavu i pokušati doći do bolnice? Slika nje kako sama hoda kroz snijeg
prošla mu je mislima i bolno ga je i polako mučila dok joj se vraćao.
Gdje je više prokleta glavna cesta? Auto je opet proklizao i stao je na
kočnicu, ali ništa se nije dogodilo. Auto je klizio ustranu. Ako netko dođe iz
suprotnog smjera, pomislio je, gotov sam. Bio je u noćnoj mori, u rupi bez dna
iz koje nikada neće pobjeći. Iznevjerio ju je. Opet. Nije ju zaslužio. Nikad.
Kad je Helena pristala da dovede Kitty kući, pomislio je da će mu srce
eksplodirati. Ona će uvijek biti devastirana njegovom izdajom, ali smogla je
snage ipak ga razumjeti. Žena mu je bila u bolnici, jasno da mu je trebalo
društvo, a Kittyjina mu ga je majka pružila. Očajnički je želio dijete i Helena
je pronašla način da mu ga da iako mu ga sama nikad neće moći podariti.
Automobil se napokon ispravio i napokon je mogao vidjeti svjetla na
glavnoj cesti u daljini. Ali kad je stigao do posljednjeg zavoja, vidio ju je. Iako
ju je zamišljao kako se bori kroz snijeg da bi došla do njega, gotovo mu je bilo
nemoguće pojmiti sliku koja je bila pred njim. Mahnito je pokušao ukloniti te
halucinacije iz svoje glave, ali ona je i dalje bila tamo. Nosila je svoj crveni
kaputić i hodala prema njemu; njezino je sitno tijelo bilo nagnuto
naprijed, glava joj je bila zakopana u kapuljaču, pokušavala se zaštititi
od nemilosrdnog snijega. Kako je to mogla napraviti? Kako je došla ovdje? To
nije moguće, zar ne? Ne, Kitty, NE!
Odmah je znao da će je udariti autom. Pritisnuo je dlan na trubu i nagazio
na kočnicu, okrećući upravljač što je jače mogao u smjeru suprotnom od
onoga gdje je ona stajala. Dok je automobil brujao prema njoj, farovi su je
osvijetlili i ona je podigla pogled, žmirkajući od jačine svjetlosti. Na jedan
trenutak pogledali su jedno drugo dok se automobil brzo okretao; George je
posegnuo prema njoj. Nakratko je opet bila u njegovu naručju, kao što je bila
prvoga dana kad ju je primio. Njezin je život bio u njegovim rukama.
Brzi zvuk struganja ispunio je automobil dok su gume pokušavale
zakočiti, a nisu mogle. Vrtio se uokolo bez prestanka i počeo uzvikivati
njezino ime. Trči prema meni, Kitty, pomislio je. Dođi k meni, primi me za
ruku prije nego što umrem.
Snijegom prekriveni svijet projurio je pokraj njegova prozora i on se po
posljednji put zavrtio bez kontrole, a zatim je naglo odletio prema dolje.
Glava mu se zabila u vjetrobran tako jako da je imao osjećaj kao da mu je
netko sjekirom prerezao lubanju napola. Bol kakvu nikad prije nije osjetio
prostrujala mu je kroz tijelo; osjećao se kao da mu netko zavrće svaki
kralježak. Vrišteći, smljeveni je metal počeo gnječiti njegovo tijelo. Osjećao je
kako se automobil steže oko njega sve više i više dok naposljetku sve nije
stalo, a on se nije mogao ni pomaknuti.

59
 Knjige.Club Books

Na trenutak je zavladala tišina kad su se tjelesne tekućine počele izlijevati

iz njegove glave i usta u oči i niz vrat. Pokušao je okrenuti glavu i viknuti
Kittyjino ime, ali iz usta mu je samo izlazila tekućina. Kašljao je i pljuvao, krv
i sluz ispunjavali su prostor automobila pred njim.
Ležao je bespomoćno i vikao u agoniji. Suze i bljuvotina miješale su mu
se s krvlju dok je očajnički čekao da njegova kći dođe do njega. Pomozi mi,
Kitty, pomozi mi! Ne daj da umrem sam.

60
 Knjige.Club Books

JEDANAESTO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

D om za starije i nemoćne Gracewell činila je skromna zgrada na dva kata

od crvene cigle na kraju mirne slijepe ulice na drugoj strani Prestona.
Sam je hodala stazicom do prednjih vrata i pozvonila, pogledavajući na sat na
ruci. Nazvala je u ured na putu dovde, Fred je provjerio podatke o majci
Carlin. Ispostavilo se da je preminula u Gracewellu u kolovozu 2006. godine.
Budući da je već bila na putu, Sam je odlučila ipak posjetiti dom. Andy joj je
rekao da ovdje živi nekoliko časnih sestara, tako da je postojala šansa da
majka Carlin nije jedina članica osoblja Svete Margarete koja je mirovinu
provela u Gracewellu.
- Sranje - promrmljala je ispod glasa, bolno svjesna činjenice da mora biti
za stolom u uredu za manje od dva sata. Kad joj nitko nije otvorio, položila je
ruke na staklene prozorčiće u vratima i provirila niz prazan hodnik.
- Daj ’ajde! - viknula je, pozvonivši još jednom prije nego što se napokon
začuo zvuk cipela na visoku petu kako udaraju o pločice. Nakon brze provjere
kroz špijunku, previše našminkana djevojka od otprilike dvadeset pet godina
otvorila joj je vrata. Velika su joj prsa izbijala iz tijesne uniforme.
- Da? - rekla je, vraćajući odbjegli pramen kose u konjski rep. - O, bok -
rekla je Sam, shvativši da nije pripremila nikakvu priču. - Pitam se možete li
mi pomoći. Tražim nekoga tko se zove majka Carlin - rekla je, praveći se da
ne zna da je majka Carlin preminula. - Bila je nadstojnica u Svetoj Margareti,
domu niz cestu u Prestonu, i vjerujem da je živjela ovdje u Gracewellu.
- Žao mi je, majka Carlin preminula je prije dosta godina, a sve upite
vezane uz Svetu Margaretu treba uputiti vijeću - rekla je djevojka.
- Aha, dobro. Zapravo, ovo i nije konkretno pitanje o Svetoj Margareti -
rekla je Sam. - Moj je djed radio tamo kao pazikuća i majka Carlin jako mu je
bila draga. Nedavno je preminuo, a ja sam među njegovim stvarima pronašla
neka njezina pisma i dokumente. Djeluju mi važno pa sam se nadala pronaći
njezinu obitelj ili prijatelje ako ih žele.
- Ova nije baš dobar trenutak. Usred smo posluživanja doručka. - Djevojka
je pogledala iza ramena.
Sam je zadrhtala i protrljala ruke. - Ajme, kako je vani hladno! Rado ću
pričekati.
- Naravno, nema problema.
61
 Knjige.Club Books

Djevojka je pustila Sam unutra, zatvorivši vrata za njima, a zatim ju je

povela niz hodnik, prepun fotografija osoblja i izblijedjelih slika Sussex
Downsa, do salona s istrošenim naslonjačima i nekoliko komada starog
namještaja.
- Reći ću upraviteljici da ste ovdje. Nadam se da joj neće trebati predugo
da dođe. Kako se zovete?
- Hvala. Zovem se Samantha Harper - rekla je Sam. Nije vidjela razloga da
laže.
Djevojka ju je ostavila samu u sobi, za koju je Sam pretpostavila da služi
popodnevnom spavanju ispred televizora na kojem se puštaju stare reprize
Columba. U zraku se osjetio miris varikine i jučerašnje hrane. Sam je bilo
muka dok je koračala sobom. Promatrala je police s knjigama i prozorske
daske u nadi da će saznati nešto o onima koji prebivaju u Gracewellu.
- Gđice Harper? - glava djevojke provirila je iza vrata. - Bojim se da je naša
upraviteljica sada jako zaposlena. Predlaže da napišete pismo sestri Mary
Francis koja je dobro poznavala majku Carlin.
- Aha, dobro. Živi li sestra Mary Francis ovdje? - Sam se prisilila na
smiješak upućen djevojci koja je kimala glavom dok je izlazila iz prostorije. -
Zar je nikako danas ne mogu vidjeti?
- Bojim se da ne. U devedesetima je i prespava većinu jutra zbog lijekova
za srce. Ne bi se dobro nosila s iznenadnim posjetom; ne bi došla k sebi
ostatak dana.
- Razumijem - Sam je kimnula glavom. - Bi li pomoglo kad biste joj rekli
da je ovo povezano sa Svetom Margaretom?
- Mislim da ne. Tu i tamo znaju nam doći posjetitelji koji traže informacije
o bebama rođenim u Svetoj Margareti koje pokušavaju pronaći. Često su
veoma rastreseni i sestru Mary Francis takve stvari uzrujavaju. Više uopće ne
želi primati takve posjetitelje, tako da ih sad sve upućujemo na vijeće.
- Da, da, sigurna sam da je to jako uzrujava - rekla je Sam dok je djevojka
provjeravala sat na ruci. - Ali, kao što sam rekla, ovi dokumenti djeluju
iznimno važno i povezani su s poslovima majke Carlin. Mislim da bi ih sestra
Mary Francis, kao njezina prijateljica, možda željela vidjeti. To nema nikakve
veze s pronalaskom beba.
- Ipak, morali bismo ići pravim kanalima. Sigurna sam da shvaćate.
- Naravno. Hvala vam na trudu. - Sam je izvadila mobitel, a zatim na
brzinu pročitala ime na oznaci djevojke. - Mogu li samo nazvati nekoga prije
nego što odem, Gemma? Moja baka čeka da joj javim jesam li uspjela pronaći
majku Carlin ili nekoga tko ju je poznavao. To joj je od iznimne važnosti jer je
moj djed nedavno preminuo.

62
 Knjige.Club Books

- Ne mogu vas ostaviti ovdje, a zbilja moram nastaviti s poslom jer ću

inače kasniti sa smjenom.
- Vi ste izvukli kraću slamku ovoga tjedna, znači? Mora da ste strgani.
- Da, u noćnoj sam smjeni čitav tjedan. Budna sam od sinoć od 23:00. -
Djevojka se blago nasmiješila.
- Gledajte, trebaju mi samo dvije minute - rekla je Sam. - Mogu se i sama
ispratiti, ako nemate vremena. Provirit ću u blagovaonicu samo da vam dam
do znanja da odlazim. - Nasmiješila se i počela tipkati broj kao da su se sve
dogovorile pa tako nije Gemmi ostavila izbora nego da je ostavi tamo.
Jednom kad je djevojka otišla, Sam je vratila mobitel u torbicu, još jednom
provjerila sobu u potrazi za korisnim informacijama, a zatim otišla u hodnik.
Bilo je očito gdje je blagovaonica jer se čuo zvuk zveketanja noževa i vilica, a
osjetio se i miris zagorjela tosta. Kad je došla do ulaza, Gemma je prošla
pokraj nje s kolicima prepunim prljavih tanjura.
- Doviđenja, hvala vam! - uzviknula je Sam. Gemma joj je samo mahnula
rukom, nije je ni pogledala prije nego što je prošla kroz dvostruka vrata u
kuhinju.
Znajući da ima jako malo vremena, Sam je zalupila ulaznim vratima, još
jednom viknula bok, a zatim je pohitala stepenicama prekrivenim smeđim
tepihom, preskačući dvije odjednom. Glasno i živahno prizemlje zamijenila je
jeziva tišina na katu. Gledala je u dugi hodnik s numeriranim sobama. Srce joj
je potonulo u grudima, ovo je bio nemoguć zadatak.
Čak da nekako i otkrije koja je soba u kojoj spava sestra Mary Francis, ako
joj uđe nenajavljeno, možda će jadnoj starici otkazati srce. Ali sad kad je već
bila ovdje, n e mogla samo odustati. Za dva će dana duhovi Svete Margarete
zauvijek nestati i što god da je Kitty Cannon povezivalo s tim mjestom, ostat
će tajna. Sestra Mary Francis bila je ovdje negdje i Sam je imala potrebu
razgovarati s njom.
Provjerila je opet ima li koga na stepenicama, a zatim je krenula dugim
hodnikom, promatrajući brojeve na svim vratima u nadi da će pronaći neki
trag koji bi joj rekao tko je unutra. Kad je došla do kraja hodnika, nije bila
ništa pametnija. A kad je još čula i udaranje vrata i čavrljanje osoblja u
prizemlju, potpuno se uplašila. Pogledala je na sat - 8:15. Ako sad ode, lako
će pobjeći iz Gracewella i stići će u ured na vrijeme za početak smjene.
Taman kad se okrenula da će poći, vidjela ga je: plavi fascikl na polici
pokraj aparata za gašenje požara. Brzo je otišla do njega, otvorila ga i unutra
pronašla crni list papira s tlocrtom zgrade i popisom svih staraca koji žive u
domu. Prstom je prolazila spisak s imenima dok nije pronašla ono koje je
tražila: sestra Mary Francis - soba broj 15.

63
 Knjige.Club Books

- Ma to! - promumljala je, vratila fascikl na mjesto i krenula hodnikom

prema sobi.
Osjećala se kao da je ovo najizazovniji zadatak u njezinoj karijeri, ali nije
si dala vremena predomisliti se. Brzo je podigla šaku i pokucala na vrata sobe
broj 15. Tišina. Dok joj je srce odzvanjalo u ušima, opet je pokucala. - Sestro
Mary Francis? Gemma je. Imate posjetiteljicu, može li ući? - Polako je
pritisnula kvaku prema dolje i gurnula vrata, a zatim je, provjerivši još
jednom da je hodnik prazan, ušla u zamračenu sobu i za sobom zatvorila
vrata te ih zaključala.
Zastori su bili navučeni. Sam je trebao koji trenutak da se navikne i da
shvati raspored sobe. Bila je podijeljena na dva dijela: ona je stajala u
području koje je služilo kao dnevni boravak, sadržavalo je veliki naslonjač,
televizor i maleni stolić; iza toga mogla je vidjeti obris osobe koja je ležala u
krevetu pokraj prozora. Rolete su bile spuštene, a žaluzine zatvorene. Ali kad
se Sam malo približila, vidjela je da sunčeva svjetlost pokušava ući i osvijetliti
lice sestre Mary Francis.
- Sestro? Jeste li budni? - žena se nije pomakla pa joj je Sam nakon koje
sekunde prišla bliže.
Unatoč njezinim godinama, koža časne sestre bila je glatka i bez bora, kao
da nikad u životu nije izrazila ni jednu emociju. Sijeda joj je kosa bila uredno
raširena po jastuku poput kakve lepeze. Bila je iznimno mršava, ruke su joj
ležale ravno uz tijelo, a prsti oboljeli od artritisa izvirivali su iznad ruba
kreveta. Posteljina je bila netaknuta, kao da se sestra cijelu noć nije pomakla.
Bila je tako smrtonosno bijela da bi Sam pomislila da je možda umrla da nije
vidjela lagano podizanje deka od disanja.
- Sestro? Jeste li budni? - upitala ju je najglasnije što se usudila.
Sestra Mary Francis počela se komešati, okretala je glavu slijeva nadesno,
a zatim je napokon otvorila svoje tamnoplave oči. Sam je stala kao ukopana,
uplašila se da će časna početi vrištati kad vidi nepoznatu osobu u sobi, ali
žena ju je samo kratko pogledala i onda je opet sklopila oči.
- Gdje je Gemma? - upitala ju je škripava glasa; lagano je počela kašljati.
- Sprema vam doručak.
Sestra Mary Francis sada je kašljala jače. Sam je slušala kako joj se sluz
nakuplja na plućima i čekala je da se kašalj smiri. Starica je naposljetku
uspjela prošaputati: - Tko si ti?
- Moje je ime Samantha. Pitala sam Gemmu mogu li na brzinu razgovarati
s vama.
- Gemma zna da ne volim posjetitelje - rekla je časna sestra, brišući slinu
s usta.

64
 Knjige.Club Books

- Žao mi je, moram vam samo postaviti nekoliko pitanja, a zatim ću vas
ostaviti na miru.
Sestra Mary otvorila je oči i koncentrirano pogledala Sam. - Pitanja
vezana uz što, dijete?
- Nedavno sam bila na sudskoj istrazi nekoga tko se zvao velečasni
Benjamin. Vjerujem da ste radili s njim u Svetoj Margareti.
- Sva pitanja vezana uz Svetu Margaretu moraju se uputiti vijeću - rekla
je sestra Mary Francis, naglo se pribravši.
- Ne moram razgovarati s vijećem - rekla je Sam. - Samo pokušavam
saznati jeste li ikad čuli za nekoga tko se zvao Kitty Cannon dok ste radili u
Svetoj Margareti.
Sestra Mary pogledala ju je kao da je ona neka muha u njezinoj juhi, a
zatim se lagano podigla i izbacila noge iz kreveta. Povukla je uže da otvori
rolete i sobu je obasjalo sunce. Sam je počela treptati i na trenutak je
odvratila pogled.
- Tko ste vi ono? - upitala ju je sestra Mary. Kvaka na vratima počela se
tresti, od čega je Sam poskočila.
- Ja sam prijateljica Kitty Cannon. Zajedno smo bile na očevidu velečasnog
Benjamina i ona vas je tražila. Mislim, nadala se da će vas opet vidjeti.
Sestra Mary hladno ju je pogledala. - Sigurna sam da nikad nisam
upoznala nikoga tko se tako zvao.
- Sestro? Jeste li dobro? - povikala je Gemma uzrujano. Časna je sestra
pogledala u vrata pa u Sam. - Učinilo mi se da unutra čujem neke glasove.
Sestro, zašto su vrata zaključana?
- Možeš li donijeti ključ, Gemma? Zaključala sam se, a sad ne mogu izići iz
kreveta - rekla je sestra Mary Francis ne skidajući pogled sa Sam.
- Dobro, sestro, odmah se vraćam! - uzviknula je Gemma. - Čekajte!
- Bolje idi, dijete. Zvat će policiju ako te pronađu ovdje. - Sestra Mary sjela
je na rub kreveta i omotala krunicu oko prstiju.
Sam je gledala u nju, srce joj je luđački tuklo. - Pa možda bismo trebali
razgovarati s policijom o Svetoj Margareti? Ne bih htjela baciti ljagu na ime
sestara milosrdnica i da do kraja života morate odgovarati na nelagodna
pitanja o tome što se sve odvijalo u onoj rupetini. Vremena su se promijenila,
sestro. Vidjela sam improvizirani lijes u podu ureda majke Carlin i mislim da
biste izgubili zaštitu u kojoj uživate sve ove godine.
Sestra Mary polako je ustala i krenula prema Bibliji koja se nalazila na
noćnom ormariću. Prstima je prelazila po pozlaćenom križu na prednjoj
strani. - Zašto nakon svih ovih godina svi sada traže nekoga koga će okriviti?
- Možda zato što ne mogu vjerovati što ste im napravili - rekla je Sam.

65
 Knjige.Club Books

Sestra Mary Francis nasmiješila se. - Budi oprezna, dijete. Sotona se

prerušava u anđela svjetlosti.
- Koga mislite da bi onda Kitty Cannon trebala kriviti? - upitala ju je Sam.
- Najprije bi trebala prihvatiti činjenicu da joj je otac bio ženskaroš -
prosiktala je. - Dale smo tim djevojkama krov nad glavom u trenutku kad bi
inače završile na ulici. Znam što neki od članova osoblja ovdje govore o nama,
znam kako su govorili o majci Carlin. Čula sam je kako je zapomagala kad je
umirala, ali nitko joj nije priskočio u pomoć. Nikoga nije bilo briga za to što joj
se dogodilo te noći.
- Na što to točno mislite?
Ali sestra Mary Francis nije joj odgovorila. Starica je okrenula leđa i Sam
je znala da joj je vrijeme isteklo. Otključala je vrata i pohitala hodnikom
prema požarnim stubama. Otvorila je vrata i otrčala niz čelične stepenice,
pritom mahnito utipkavajući Fredov broj.
- Frede, Sam je. Malo ću zakasniti. Možeš li me pokriti? - uskočila je u
automobil. - I možeš li provjeriti imamo li išta o ocu Kitty Cannon? Da, to je
ona voditeljica. Sve ću ti objasniti kad dođem.
Čim je poklopila, nazvala je baku da vidi jesu li ona i Emma u redu.
- Dobro smo, dušo, jesi li ti u redu? Otišla si veoma rano. - Bakin je glas
bio dubok kao da se tek probudila.
- Dobro sam, bako. Pitala sam se je li ikako moguće da provjeriš djedove
dokumente i vidiš ima li još koje pismo od one djevojke Ivy. Znaš, poput onog
koje si sinoć čitala. - Nije se čulo ništa s druge strane. - Bako, čuješ li me?
- Da, čujem te - rekla je baka i Sam je čula Emmu u pozadini kako je zove.
- Oprosti što to tražim od tebe, bako. Znam da imaš posla, ali možeš li to
ikako sada provjeriti? Poprilično je važno.
- U redu - baka je uzdahnula. - Čekaj.
Sam je osjetila nalet krivnje od same pomisli da baka sad mora skakati i
oko nje, a ne samo oko Emme. Ali imala je dva dana prije nego što se Sveta
Margareta sruši i ako je ovo priča zbog koje će je svi zamijetiti, onda to radi
za sve njih. Morala je baki vratiti njezin stan i početi zarađivati dovoljno
novca da se može brinuti za sebe i Emmu.
Kad je pogledala na sat, uspaničena da neće stići do ureda prije nego što
Murray primijeti da kasni, čula je baku kako podiže slušalicu i ispušta još
jedan uzdah dok sjeda.
- Zašto te toliko zanimaju ta pisma? - upitala ju je baka.
- Pa koga ne bi zanimala? Jadna ta djevojka.
- Ne koristiš se valjda njima za posao?

66
 Knjige.Club Books

Sam je oklijevala. Nikad prije nije lagala baki, ali, s druge strane, nije
tehnički upotrebljavala ta pisma za posao; samo je kopala po tome u privatne
svrhe. - Ne, samo mislim da je ona fascinantna.
- Tko? - upitala je baka.
- Djevojka iz pisma - odgovorila joj je Sam kad se baka nakašljala i počela
čitati.

67
 Knjige.Club Books

DVANAESTO POGLAVLJE

Nedjelja 16. prosinca 1956.

I vy je pričekala dok nije bila sigurna da su svi zaspali, a zatim je posegnula

ispod jastuka za kemijskom olovkom i presavijenim listovima papira koje
je kriomice uzela s radionice pisanja pisama te večeri.
Blok za pisanje koji je ponijela sa sobom bio je u kovčegu koji joj je majka
Carlin zaplijenila po dolasku, ali nedjeljom im je bilo dopušteno da u nekoliko
minuta prije večernje molitve napisu pismo obitelji. Korespondencija se
strogo nadzirala, majka Carlin sve je dvaput pregledavala prije nego što bi
predala pisma Patriciji koja bi ih dala dostavljaču iz praonice. Patricia,
pjegava djevojka mišje kose, sjedila je do Ivy na večeri i prošaputala joj da su
dopuštene samo priče o tome koliko su časne sestre dobre i drage i koliko
ih djevojke cijene. Ali nakon što ju je Ivy neko vrijeme preklinjala, Patricia je
pristala da će, ako Ivy napiše drugo pismo, kriomice ubaciti i njega među
ostala pisma. Ivy joj se nasmiješila i čvrsto je primila za ruku ispod stola. Tako
ju je držala sve dok se sestra nije počela derati da napuste blagovaonicu, iako
su im trbusi još uvijek krulili od gladi.
Sad je pogledala na zaključani prozor pokraj svog kreveta. Pretpostavila
je da je blizu ponoći, ali mjesečina je bacala taman dovoljno svjetlosti da vidi
što radi. Dok joj je kemijska lebdjela iznad papira, pred očima joj se pojavila
slika Alistairova lica.
Već mjesecima njegove nasmiješene, smeđe oči nisu pratile svaki njezin
pokret, ali i dalje ga je mogla namirisati, osjetiti njegove ruke na svojim
leđima kako je polako vuku prema njemu. Toliko joj je nedostajao da ju je
boljelo cijelo tijelo. Nije znala odakle krenuti i kako opisati koliko se očajno
osjećala. Dok je ležala na gruboj deki u krevetu u spavaonici, i dalje je pod
rukama mogla osjetiti čiste, bijele plahte u hotelskoj sobi, prisjećajući se kako
su joj se obrazi žarili dok joj se on smiješio s otvorenih balkonskih vrata.
Cijelim su joj tijelom prolazili trnci od morskog povjetarca koji je plesao oko
nje. Morala je pronaći riječi zbog kojih će on reagirati. To joj je bila jedina
nada da pobjegne iz ovog užasnog mjesta.

Ljubavi,

68
 Knjige.Club Books

našla sam se na mjestu na kojem se nikad nisam osjećala jadnije i

usamljenije.
Stvari su kod kuće postale nepodnošljive. Stric Frank bio je toliko
ljut da je većinu večeri podizao ruku na mene. Napio bi se, a zatim bi
došao u moju sobu i vikao tako da susjedi znaju da sam drolja i kurva,
dok bi se ja klupčala u loptu iščekujući bol. Sanjala sam da ćeš se ti
pojaviti iza njega i srušiti ga na pod. Majka se trudila maknuti ga s
mene, ali jednom prilikom kad nije ništa mogla, toliko me jako udario
da me je bilo strah za bebin život.
Situacija je kod kuće postala toliko grozna da je, kad nam je doktor
Jacobson rekao da je velečasni Benjamin pronašao mjesto za mene u
Svetoj Margareti, meni laknulo da imamo kamo otići, dalje od
napetosti, vikanja i majčine boli.
Ali sad kad sam ovdje, tako sam jadna i toliko mi nedostaje dom da
bih napravila bilo što da se vratim. Stric Frank odbio me odvesti tako
da sam morala ići autobusom. Majka je bila previše uzrujana da bi se
oprostila. Sveta Margareta je dosta daleko, dalje od crkve u Prestonu.
„Ovo je tvoja stanica, dušo“, rekao je vozač, a da ga nisam ni pitala.
Koliko je samo drugih djevojaka dovezao ovdje, pomislila sam. Bilo im
je teško vući stvari od nabreklih trbuha. Odvezao se dalje i ostavio me
samu. Preda mnom je stajala golema viktorijanska kuća, sama na
horizontu. Bila je okružena zidom od cigle, a po sredini su bila željezna
vrata na kojima je bio teški lanac. Kad sam se približila, vidjela sam da
tamo visi čelično zvono. Na trenutak sam zastala, a zatim sam ispružila
ruku i povukla uže tako da je zvono glasno odjeknulo, što je prestrašilo
vrane na obližnjim stablima.
Stajala sam tamo neko vrijeme i taman kad sam se spremala opet
pozvoniti, na vratima kuće pojavila se časna sestra u crnoj halji i počela
hodati dugom kamenom stazom prema meni. Izgledala je veoma
uzvišeno, ruke su joj bile sklopljene, a dok je tiho hodala prema meni,
ključevi koji su joj visjeli s pojasa glasno su zveckali kao da se radi o
čuvaru u zatvoru.
Naposljetku je došla do mene i na trenutak smo stajale gledajući
jedna drugu, dok ja nisam rekla: „Ja sam Ivy Jenkins, poslao me
je doktor Jacobson.“ Pružila sam joj komad papira, ali ona ga je
samo pogledala kao da će od njega dobiti neku bolest. Nakon nekog
vremena otključala je lokot i rekla: „Ja sam sestra Mary Francis, pođi za
mnom.“ Agresija u njezinu glasu bila je poput govornog oblačića koji je
visio između nas.
Vukla sam kovčeg i sebe kroz vrata, a ona ih je zalupila iza mene i
omotala teški lanac oko njih. Nije bila viša od mene, bila je sitna i

69
 Knjige.Club Books

brzo se kretala tako da joj je uštirkana halja lebdjela iznad stazice kao
da nema stopala, dok sam ja teškom mukom teturala iza nje. Nekoliko
sam puta morala stati i odložiti teški kovčeg. Stabla jasena iznad moje
glave šuštala su, kao da me šapatima kore. Napokon smo došli do
tamnih, drvenih vrata s crnim željezom, podsjetila su me na tamnicu.
Sestra Mary Francis bila mi je okrenuta leđima i kad sam je napokon
dostigla, čula sam kako joj ključevi zveckaju prije nego što je jedan
završio u bravi i okrenuo se uz težak klik. Ulazna su se vrata polagano
otvorila.

Jedna od mlađih djevojaka ispustila je vrisak u snu i Ivy se prepala.

Odmaknula je pokrivač i na prstima otišla do nje. Ako je koja sestra čuje, obje
će imati problema.
- Tiho. - Čvrsto je zagrlila djevojku koja je jecala i njihala je da se smiri. -
Tiho, moraš nastaviti spavati. Pomilovala ju je po obrazima namočenim
suzama, a zatim se tiho šuljala prema svom krevetu dok joj je srce nabijalo u
prsima. Čekala je da joj se vlastito disanje smiri prije nego što je opet u ruke
uzela kemijsku olovku.

Sestra Mary Francis nestala je niz dugi, sjajni, popločeni hodnik, a ja

sam nakratko pogledala prema velikom stubištu povrh kojeg je
stajao veliki natpis: „Dragi Bože, neka pali pronađu put k tebi kroz
snagu naših molitava i teškoga rada.“ Požurila sam da ulovim sestru
Mary Francis i pritom prošla uz tri-četiri djevojke u smeđim
kombinezonima - neke su imale velike trbuhe, a neke nisu - ali sve su na
sve četiri ribale već ionako besprijekorno čist pod. Ni jedna nije stala s
radom da bi me pogledala; ni jedna ništa nije rekla.
Oblak pare pogodio me kad sam prošla pokraj golemih vrata;
nakratko sam pogledala i vidjela da je to praonica. Desetak djevojaka
stajalo je za sudoperima. One su izvlačile plahte iz uređaja za cijeđenje
i vješale ih na užad za sušenje.
Sve mi je to bilo previše za pojmiti u toliko malo vremena, ali
najviše me je opet iznenadila zaglušujuća tišina. Prekinula ju je samo
sestra Mary Francis koja me već čekala na kraju hodnika s mrkim
izrazom lica. „Majka Carlin nema cijeli dan, požuri se. Kovčeg možeš
ostaviti ovdje.“
Položila sam ga na pod pokraj vrata i nervozno ušla u ured
nadstojnice. Bila je to mračna i nesretna soba koja je sadržavala samo
maleni prozor i opaku ženu u halji iza velikog radnog stola od
mahagonija. Stajala sam u tišini dok je ona pisala u svoju malenu, crnu
bilježnicu. Znala sam da mi je pametnije šutjeti. Napokon, pogledala je
70
 Knjige.Club Books

u mene; imala je šiljastu bradu, svijetlu put i kukasti nos - odmah

sam znala da je vještica. Na zidu iza nje bio je obješen portret. Na slici
je izgledala mnogo bolje nego uživo.
Nakašljala se i zatim progovorila: „Kako se zoveš?“ Rekla sam joj, a
ona mi je rekla da me se više neće zvati Ivy, već da se odsada zovem
Mary jer su naša vlastita imena zabranjena. Osjetila sam nalet panike
i oči su me zapekle kao da ću zaplakati, ali uspjela sam se suzdržati.
„Sve djevojke koje dođu ovdje imaju određene dužnosti. Ti ćeš raditi u
praonici. Od tebe će se očekivati da radiš jednako marljivo kao i mi, da
se rano budiš, da produktivno iskoristiš dan, da ideš na svetu misu i
moliš Gospodina Boga za oprost. Razumiješ li?“ Bilo mi je teško ostati
staloženom, ali uspjela sam i rekla da razumijem. Ona mi je rekla da će
me sestra Mary Francis odvesti do spavaonice.
Kad sam izišla iz njezina ureda, mog kovčega više nije bilo, a sestra
Mary Francis rekla mi je da mi više neće trebati. Bila sam histerična. U
njemu mi je bila jedina fotografija oca i deka koju sam isplela za bebu.
Bila je ružičasta jer sam bila sigurna da ću roditi djevojčicu. Preklinjala
sam ih da mi ga vrate, sve dok se majka Carlin nije pojavila i počela me
mlatiti remenom tamo nasred hodnika. Rekla mi je da bih se trebala
sramiti što se tako ponašam.

Ivy je zagrizla usnu na samo sjećanje na trenutak kad je shvatila da su joj

oduzeli fotografiju njezina oca. To je bilo kao da su joj ukrali njegov posljednji
detalj, njegov posljednji trenutak s njom kad joj je poslao poljubac zrakom s
podnožja stepenica dok je ona stajala na vrhu u spavaćici i promatrala ga.
Bilo je to kao da je sestra Mary Francis otputovala natrag kroz vrijeme i
oduzela joj taj trenutak. Ali znala je da ne bi trebala nastaviti spominjati
svog oca. Trebala je da Alistair misli da ga ona vidi kao svog spasitelja i jedinu
nadu, kao da nema nikoga drugog osim njega.
Oči su je zapekle; očajnički joj je trebalo sna. Ruke su joj bolno pulsirale
od položaja u kojem je pisala pismo, cijelo ju je tijelo boljelo. Ali morala je
ostaviti pismo ispod jastuka prije jutra inače neće biti spremno da ga Patricia
preda dostavljaču.

Nakon toga pratila sam sestru Mary Francis uza stepenice do

spavaonice. Na stepenicama je bilo još djevojaka, ali ni jedna me
nije pogledala, ni jedna mi se nije nasmiješila, ni jedna mi ništa nije
rekla. Ostavila me u spavaonici i rekla mi da se presvučem u
kombinezon. Soba je bila hladna i siva, kreveti su bili poput bolničkih,
ispod prozorske daske nalazio se istrošeni umivaonik. Na prozorima su
visjeli izblijedjeli zastori, a na zidu je bilo jedno zvono. Zatim su mi

71
 Knjige.Club Books

pokazali praonicu. Od nas se očekivalo da upravljamo velikim

strojevima. Sve su djevojke imale crvene šake koje su bile pune ozljeda
od ribanja s hladnom vodom. Nakon šest sati u praonici slijedila je
večera - vodenasta juha i tvrdi kruh. Nije nam dopušteno razgovarati
tijekom večere; nije nam uopće dopušteno govoriti.
Časne sestre i više su nego okrutne. Tuku nas štapovima i svime što
im se nađe pri ruci ako samo pisnemo. Jedna se djevojka toliko jako
opekla na užarenom, čeličnom stroju da je dobila plikove po cijeloj ruci
koji su se sada inficirali. Sestra Mary Francis samo je došla do nje i
kudila je što trati vrijeme. Smijemo se samo moliti ili reći: „Da, sestro“.
Molimo se prije doručka, na misi nakon doručka i prije spavanja. Zatim
slijedi crno ništavilo prije nego što nas zvono na zidu spavaonice opet
probudi u 6:00. Zvono nam upravlja životom: nema satova, nema
kalendara, nema zrcala ni osjeta prolaznosti vremena. Nitko mi ništa
ne govori o tome što će biti sa mnom jednom kad se beba rodi, ali znam
da ovdje ima beba jer ih čujem noću kako plaču.

Lagano se trznula kad ju je maleno stopalo u njezinu trbuhu iznenada udarilo.

Mjehur joj je pulsirao; očajnički je morala na zahod, ali nije im bilo dopušteno
ustajati tijekom noći. Pomislila je na svoju bebu kojoj je bilo toplo unutar nje,
gdje je bila na sigurnom. Nije imala pojma kako će izići iz nje. Jednom je u
školi čula neku djevojku koja je rekla da bebe izlaze kroz pupak, ali nije mogla
shvatiti kako točno. Znala je samo da će Bog odlučiti kad je pravo vrijeme i da
će se pobrinuti za njih obje.
Okrenula se na drugu stranu da bi joj bilo udobnije. Pokrivači su se
pomicali dok se beba veselo mrdala unutar nje, nesvjesna onoga što je čeka.
Ivy je promatrala djevojke bez nabreklih trbuha koje su sjedile za odvojenim,
stolom tijekom večere. Morala je otići iz Svete Margarete prije nego što joj se
dijete rodi. Morala ga je natjerati da shvati.

Jako mi nedostaješ, ljubavi. Nedostaju mi naše vožnje do šetnice uz

obalu mora, nedostaje mi osjećaj trave na kozi dok ležimo i
gledamo nebo. Nije nam dopušteno izlaziti. Sanjam o tome da
pobjegnem, ali jedino vrijeme kad časne sestre ne nadziru svaki naš
pokret jest tijekom noći, a spavaonice su tako visoko da bih si slomila
vrat da se pokušam spustiti do tla. Čak i da iziđem, kamo bih pobjegla?
Stric Frank odmah bi me vratio ovdje; majka ga ne bi mogla zaustaviti.
Pobjegla bih k tebi, ali ne znam želiš li me, a ne bih mogla podnijeti da
me odbiješ i pošalješ na ulicu. Nije više ostalo ništa od mene, od onoga
tko sam prije bila. Čak više nemam ni ime. Iznevjerila sam svoje dijete.
Sve sam iznevjerila. Svake večeri zaspem plačući.

72
 Knjige.Club Books

Ne znam čitaš li ova pisma, ali ne mogu podnijeti da te zaboravim.

Molim te, ako me još voliš, dođi po mene. Nitko ne mora znati da je ovo
dijete tvoje; možda bi mogao platiti da budem u nekom pansionu. Rado
bih radila da zaradim i vratim ti novac čim beba bude dovoljno velika
da je mogu ostaviti. Nije mi važno što ću raditi i kamo ću ići, nikad te
ne bih osramotila.
Molim te, preklinjem te, dođi brzo ili ću veoma brzo poludjeti na
ovome mjestu.
Sa svom svojom vječnom ljubavlju,
tvoja Ivy

Na stranicu joj je kanula jedna suza, a Ivy ju je obrisala prije nego što je
uredno presavila pismo, poljubila ga i stavila ispod jastuka. Zatim se okrenula
na bok, zarila lice u pokrivače i počela plakati.

73
 Knjige.Club Books

TRINAESTO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

P reston Lane bila je uska cesta prepuna zavoja kojima je Sam vozila
puževom brzinom. Prema novinskom članku koji joj je Fred iskopao,
nakon što je automobilom prošao pokraj crkve u Pretonu, George Cannon
sudbonosno je skrenuo na cestu koja je (Sam nije mogla a da ne primijeti)
vodila do doma Svete Margarete. Zatim, prema sudskoj istrazi koja je opisana
u Sussex Argusu 12. ožujka 1961., klizio je crnim ledom i završio u jarku,
preminuvši na mjestu.
Sam se zaustavila na ugibalištu ceste i gledala uokolo. Prema opisima
nesreće iz novina ništa se nije uvelike promijenilo u pedeset godina. Ovo je i
dalje bila cesta s jednom trakom, visokom živicom i jarcima s obiju strana
ceste. Dan je bio hladan, kao što je sigurno bio i siječanj 1961. te je Sam mogla
vidjeti crni led na cesti dalje od mjesta na kojem je stajala. Posegnula je u
torbicu i iz nje izvadila notes. Glavni policijski inspektor policijske postaje u
Sussexu poginuo u stravičnoj nesreći bio je naslov Sussex Argusa od 24.
siječnja. Nakon ovog dijela ceste slijedio je veoma oštar zavoj, gdje
se dogodila nesreća. Sam je krenula prema zavoju, primjećujući veliku
georgijansku kuću na uglu. Koliko je mogla vidjeti, u blizini nije bilo nikakvih
drugih kuća pa je odlučila pokucati na vrata kad je već tu i pitati ljude znaju
li tko je tu živio kad se dogodila nesreća. To će biti njezina posljednja postaja
ovoga jutra. Nakon nje zbilja mora na posao.
Došetala je do ulaznih vrata gdje je na kamenoj pločici pisalo Vila Preston
te posegnula za tucnjem u obliku lavlje glave. Čula je da iz nekog dijela kuće
dolazi glasna, klasična glazba, ali ni nakon otprilike jedne minute nitko joj
nije otvorio vrata. Pokušala je još jednom i napokon je čula kako netko kašlje
s druge strane vrata. Otvorio ih je muškarac u pedesetima, okrugla lica,
crvenih obraza i proćelave sijede glave. Njegov veliki trbuh bio je pokriven
pregačom sa slikom Michelangelova Davida, a po količini hrane koja
se nalazila na pregači bilo je očito da je prekinula kulinarsku sesiju.
- Bok! Pitala sam se možete li mi pomoći. - Nasmiješila mu se. - Ja sam
studentica i pokušavam saznati nešto više o automobilskoj nesreći koja se
dogodila ovdje na uglu.
- Ovdje se događa mnogo nesreća - rekao je muškarac, prekidajući je. -
Zavoj je zbilja gadan. Ne bih se mogao sjetiti nekih pojedinačnih slučajeva.

74
 Knjige.Club Books

- U redu - rekla je Sam. - Mene zanima ona nesreća koja se dogodila 1961.,
znači poprilično davno.
- Ne, zbilja nemam pojma, bojim se.
- Jeste li tada ovdje živjeli? - upitala ga je Sam, pokušavajući produžiti
razgovor.
- Da, moja obitelj ovdje živi već generacijama. - Muškarac je ruke obrisao
kuhinjskom krpom.
- Kuća je prekrasna, shvaćam zašto je ne biste željeli napustiti.
- Hvala vam. Oprostite, ali moram ići spasiti svoje soufflee - rekao je,
krenuvši zatvoriti vrata.
- Naravno. Je li još tko živio ovdje u to vrijeme, možda vaša majka? Čovjek
je otvoreno uzdahnuo te prstom uperio u vrata s druge strane prilaza. -
Pokušajte razgovarati s mojom majkom, ona je u odvojenom apartmanu. Ali
upozoravam vas, obožava pričati - dodao je prije nego što joj je zalupio vrata
pred nosom.
- Hvala rekla je Sam tucnju, a zatim je otišla popločenom stazicom koja je
vodila do malenog bungalova ukrašena cvijećem u visećim košarama i
posudama na prozorima. Pozvonila je i pričekala dok se na vratima nije
pojavila niska, starija gospođa kovrčave kose i ružičastih obraza.
- Mogu li vam kako pomoći? - Žena je u jednoj ruci držala par škara za
orezivanje, a u drugoj busen ljiljana.
- Bok, upravo sam razgovarala s vašim sinom. Moje je ime Sam. Radim na
jednom istraživanju u ovome području i zanima me automobilska nesreća
koja se dogodila na zavoju u blizini vaše kuće u siječnju 1961.
- Shvaćam. Lijepo da je potpunog neznanca poslao na vrata svoje stare
majke. - Žena joj je namignula.
- Da, omela sam ga usred kuhanja - nasmijala se Sam.
- Kao i obično. Recite mi što biste željeli znati pa ću vam ja reći sjećam li
se ičega. - Odložila je cvijeće na stolić u hodniku.
- To bi bilo super, puno vam hvala, gospođo...?
- Ja sam Rosalind - rekla je žena, stavljajući naočale na nos i zatvarajući
vrata za sobom kad je izišla.
- Drago mi je, Rosalind.
- Znate li tko je sudjelovao u nesreći? - Stavila je tešku vunenu deku na
klupu pokraj stražnjih vrata i pažljivo je sjela na nju. - To je grozan zavoj;
mnogo je ljudi tamo izletjelo s ceste, osobito na ovakvu ledenom vremenu.
- Mogu zamisliti - rekla je Sam, izvlačeći bilježnicu iz torbice. - Nesreća
koja me zanima uključivala je lokalnog policajca, glavnog policijskog
inspektora Georgea Cannona.

75
 Knjige.Club Books

- I to je bila gadna nesreća?

- Da, poginuo je na licu mjesta koliko znam. Mislim da nije bilo nikoga
drugoga; jednostavno je prebrzo ušao u zavoj i izgubio kontrolu nad vozilom.
Završio je u jarku.
Žena je zurila u tlo neko vrijeme dok je Sam trljala svoje ruke u
rukavicama.
- Cannon, to mi je prezime poznato.
- On je bio otac Kitty Cannon, ako se ne varam, televizijske voditeljice. Ona
je bila odavde; ne znam jeste li ikada čuli za nju.
- Aha, da - rekla je žena, mršteći se.
Sam je pogledala prekrasnu georgijansku zgradu; s jedne se strane prema
prozorima uspinjala pavetina. - Samo sam mislila da je netko od vas možda
nešto vidio iz kuće.
Rosalind je odmahnula glavom. - Ne, žao mi je, ne mogu vam pomoći.
- Pa, hvala vam na vašem vremenu. Ostavit ću vam svoj broj, hoćete li me
nazvati ako se možda sjetite nečega?
- Naravno, dušo - rekla je Rosalind prije nego što joj je veselo mahnula.
Tek kad se Sam vratila u ured i sjela za radni stol s jakom kavom, imala je
priliku probaviti sve jutarnje događaje.
- Što se događa? - upitao ju je Fred promatrajući je kroz naočale.
Sam je izvukla pismo iz torbice. - Moja je baka ovo pronašla među
djedovim dokumentima. To je pismo koje je napisala mlada djevojka Ivy
1956. Njezin dečko nogometaš napravio joj je dijete, ali čini se da ne želi imati
veze s time. - Izvukla je laptop iz torbe i uključila ga. Na ekranu se pojavila
Emmina fotografija.
- Lijepa slika - rekao je Fred. - Emma je predivna.
- Hvala, naravno da je kad je moja - rekla je Sam, smiješeći se dok je
otvarala Google i tipkala ime velečasnog Benjamina.
- Dobro, i tko je onda ta Ivy? - upitao ju je Fred, bacivši pogled na pismo.
- Nemam pojma, ali u pismu se spominje velečasni Benjamin, to je onaj
svećenik čiji su ostaci pronađeni u napuštenoj vili. Kevin je to pokrivao
prošloga tjedna - rekla je Sam i okrenula ekran prema njemu. - Kitty Cannon,
misliš na onu voditeljicu emisije...?
- Cannonball? - rekao je Fred.
- To je ta - rekla je Sam. Čini se da je bila na sudskoj istrazi vezanoj uz
velečasnog Benjamina.
- Zašto? - upitao je Fred, nagnuvši se prema njoj.
- Nisam još sigurna. Bila sam jutros tamo - dodala je Sam, pokazujući mu
sliku doma Svete Margarete na ekranu.
76
 Knjige.Club Books

- Molim? Kad?
- Prije nego što sam došla na posao. - Popila je još jedan gutljaj kave.
- Ti nisi normalna. Ja još nisam ni doručkovao - rekao je Fred kroza
smijeh.
- E, pa ruše je u utorak, tamo grade nove stanove - rekla je Sam, uzimajući
čokoladicu iz gornje ladice i otvarajući omot zubima. - Uglavnom, u jednoj od
prostorija bio je portret majke Carlin, bila je spomenuta u Ivyjinu drugom
pismu. Upravitelj posjeda koji me proveo kroz Svetu Margaretu poslao me u
starački dom u blizini jer je mislio da bi ona mogla biti tamo. Kao što si mi
ti ljubazno otkrio, majka Carlin preminula je prije dosta godina, ali uspjela
sam na prijevaru ući u sobu jedne druge časne sestre koja je također tamo
radila. Iznenadila me svojim čudnim komentarom o majci Carlin; rekla je da
nikoga nije bilo briga za ono što joj se dogodilo one noći kad je preminula.
Želiš jednu? - izvukla je još jednu čokoladicu i bacila je prema njemu.
Fred je podigao zgnječenu čokoladicu i stavio je sa strane.
- Također, ta časna, sestra Mary Francis - nastavila je Sam - ona je
definitivno poznavala Kitty i njezina oca Georgea Cannona. Nazvala ga je
ženskarošem.
Možda je Kitty rođena iz neke afere u tom domu za majke i novorođenčad
Sveta Margareta - rekao je Fred, skinuvši naočale da ih očisti. Pogledao je Sam
- Isuse, ako je to istina, tu bi vijest prenijeli sve nacionalne novinarske
agencije, ti bi sama diktirala uvjete.
- Možda. Izgledaš lijepo bez naočala - rekla je Sam, nasmiješivši mu se.
Fred je pocrvenio za sedam nijansi i počeo zamuckivati. - Pa, nosim leće
kada planinarim, ali oči su me malo boljele jer sam planinario noću. - Krenuo
je da će opet staviti naočale pa zastao.
- Penješ se po stijenama u mraku? - upitala ga je Sam, provjeravajući
elektronički poštu.
- Naravno, imam svjetiljku za glavu. Ionako moram biti ovdje većinu
vremena pa nije baš da imam izbora. - Slegnuo je ramenima.
- Bi li se penjao svaki dan da možeš? - upitala ga je Sam, završivši s
doručkom.
- Definitivno. To je vertikalni zen. Kad sam sam na teškoj ruti, nije me
briga za sva sranja s obitelji i činjenicu da me svi smatraju neuspješnim. Sami
smo ja i stijena. Kad si sam, ne smiješ pogriješiti. Imaš samo jednu priliku da
to napraviš kako treba.
- Znači, penjanje golemim stijenama gdje te ne može uloviti nitko osim tla
tebe opušta? - upitala ga je Sam kroza smijeh.
- Harperice! - uzviknuo je Murray s druge strane sobe. - Dolazi ovamo!

77
 Knjige.Club Books

Fred se pravio da omata omču oko glave i vješa se, a Kitty je ustala i otišla
do svog šefa.
- Zašto su nas zvali iz ureda za odnose s javnošću Kitty Cannon i tražili
nas detalje o tebi?
- Pa, pročitala sam da joj je talk-show završio i da ide u mirovinu. Odrasla
je gore u Sussexu pa bih je htjela intervjuirati.
- Kakve to ima veze s domom za majke i novorođenčad Sveta Margareta?
- upitao ju je Murray ljutito.
- Kevin je spomenuo da ju je vidio na sudskoj istrazi velečasnog
Benjamina pa sam malo kopala. Mislim da je možda povezana s time.
- Kako je povezana? - Murray se glasno zakašljao i uklonio sluz s pluća.
- Pa, nisam još sigurna, ali radim na tome.
- To nije tvoj posao; zar ti nisam dao već dovoljno zadataka? - odbrusio je
Murray.
- Da, mislila sam to dati Fredu. To je bila samo ideja - rekla je Sam, trudeći
se ne gledati u Murrayevu spojenu obrvu koja je izgledala kao veliki puž
golać.
- Pa, jesi li dobila rezultat? - obrecnuo se Murray. Sam je odmahnula
glavom. - Dobro, usredotočimo se onda na vijesti, hoćemo li? Ne želim
razljutiti toliko moćan ured za odnose s javnošću, a da nemam dobar razlog.
- Očito jesam na tragu nečega ako zovu iz ureda Kitty Cannon i
pokušavaju saznati informacije o meni - rekla je Sam kad se vratila do svog
stola.
- Što si im rekla? - upitao je Fred.
- Da imam neke informacije o Kittyjinoj povezanosti s domom za majke i
novorođenčad Sveta Margareta.
- A pogledaj što je upravo došlo - rekao je Fred i okrenuo zaslon prema
njoj.
Sam je trljala umorne oči. Ustala je prije pet sati da bi došla do doma Svete
Margarete prije izlaska sunca. Mislila je da njezin mozak zbog velikog utjecaja
kofeina halucinira dok je čitala vijesti na Fredovu zaslonu.
- Kriste! Danas je pogreb velečasnog Benjamina.
Fred je kimnuo. Sam je osjetila nalet adrenalina dok je čitala vijest.

Rođen kao Benjamin Cook u Brightom 1926. i odgojen u Prestonu, velečasni

Benjamin bio je sin doktora Franka A. Cooka, kirurga i Helen Elizabeth Cook,
domaćice.
Pohađao je školu All Saints, a 1944. završio je Srednju školu Brighton.
Studirao je na Brighton College of Art i svirao klavir.
78
 Knjige.Club Books

Velečasni Benjamin bio je cijenjeni vikar crkve u Prestonu više od trideset

godina prije nego što je otišao u mirovinu koju je proveo u Domu za starije
i nemoćne Gracewell u Prestonu. Nestao je 31. prosinca 1999., a njegovi
su prijatelji primili šokantne vijesti u rujnu 2016. da su njegovi ostaci
pronađeni u temeljima doma Svete Margarete u Prestonu. Nema preživjelih
rođaka.

- Frede, moraš me pokriti, ja moram ići na ovo. - Sam se okrenula prema svom
suradniku i supatniku.
- Molim? Pa neće te biti satima. Imam slobodno popodne radi Britanskog
planinarskog prvenstva - prošaputao je Fred.
- Gle, ako imam pravo vezano uz ovo s Kitty Cannon, to će biti ogromna
stvar. Vraćam se najkasnije do 13:30. U koliko sati moraš biti tamo?
- U 15:00 - rekao je Fred - ali ne smijem zakasniti.
- Nećeš. Molim te? - Sam je cviljela poput izgubljenog psića.
- Dobro - rekao je Fred, pogledavši prema Murrayevu uredu.
- Poslije imam intervju s kćeri jedne od originalnih sufražetkinja
povodom stote godišnjice izbornog prava žena. Reći ću da ne mogu upaliti
auto i da si ti otišla umjesto mene. Ali sredi sve što imaš prije nego što odeš
na pogreb. I ja sam mu trenutno na crnoj listi jer misli da smo u dosluhu.
- Naravno. E, da, trebam još samo jednu sitnu uslugu - rekla je Sam,
bacajući neke stvari u torbicu.
- Jedan od mojih bubrega, možda?
- Zbilja trebam saznati komu je Ivy pisala ta pisma. On je bio profesionalni
nogometaš, spominje njegovu prvu sezonu u Brightonu u pismu napisanom
12. rujna 1956. Govori da je bio zgodan i da ne želi nikakve skandale. Pokušaj
pronaći neka imena u novinskim isječcima iz tog perioda, sigurno je bio
zvijezda. Šanse su male, ali ako je koji nogometaš tada neočekivano
umro, možda smo na nekom tragu. Definitivno se čini da su svi
drugi spomenuti u pismima doživjeli nenadanu smrt.
Fred joj je salutirao.
- Volim te - rekla je Sam uzimajući laptop i notes na putu iz redakcije.
Dok je palila svoju pouzdanu Opel Corsu na parkiralištu, počeo joj je
zvoniti mobitel. Izvadila ga je iz torbice, ali nije prepoznala lokalni broj. -
Halo?
- Jesam li dobila Samanthu?
Drugo je uho začepila prstom da bude sigurna da dobro čuje.
- Jeste. Tko me treba?
- Ovdje Rosalind. Bili ste kod mene jutros, sjećate li se? Moj je sin kuhao.

79
 Knjige.Club Books

- O, da - Sam je brzo odgovorila.

- Zovem vas jer sam nazvala svog bratića nakon našeg razgovora i on se
sjetio prometne nesreće o kojoj ste me bili pitali. O njoj se dosta razgovaralo
u njegovu lokalnom pubu u to vrijeme. Glavni policijski inspektor George
Cannon, rekli ste?
- Tako je. - Sam je strpljivo čekala da Rosalind nastavi.
- On je bio omiljeni, lokalni policajac tako da su svi bili šokirani kad se
nesreća dogodila. Moj se bratić ne sjeća ničega vezano uz nesreću osim
činjenice da je njegova kćerka bila u automobilu s njim.
- Njegova kćerka? Nisam pronašla ništa ni o kakvoj kćerki u isječcima iz
novina - rekla je Sam, izvlačeći svoju bilježnicu.
- Da, ona je preživjela, koliko znam. Bar prema lokalnom dečku koji je pio
u Sussex Armsu i koji je te večeri pješke išao kući.
Došao je tamo odmah nakon što se nesreća dogodila i rekao da je na cesti
stajala djevojčica.
- Na cesti? - ponovila je Sam.
- Taj je dečko bio poznati pijanac tako da mislim da policija nije previše
ozbiljno shvaćala njegovu izjavu. Djevojčica je navodno nosila žarko crveni
kaput. Automobil je bio u jarku, ali ona je stajala ispred farova i pobjegla je
čim ga je vidjela. Pokušao ju je uloviti da provjeri je li dobro, ali je nestala.
- Hvala vam, Rosalind, puno ste mi pomogli - rekla je Sam, zapisujući
informacije u svoju bilježnicu. - Puno vam hvala što ste me nazvali.
Završila je s pozivom i bacila mobitel u torbicu, a zatim je okrenula na
stranicu gdje je stajalo ime velečasnog Benjamina te ispod njega napisala
George Cannon.

80
 Knjige.Club Books

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

K itty je sjedila u crnom taksiju na putu do kuće sa sesije s Richardom

Stoneom i uključila mobitel da provjeri poruke. Imala je dvije poruke od
Rachel koja je tražila da je nazove. Uzdahnula je i naslonila se u sjedalo.
Osjećala se potpuno iscrpljeno.
Automobil je skrenuo na Victoria Embankment kad joj je zazvonio
mobitel te se pojavilo ime Rachel Ford.
- Da? - rekla je Kitty, javivši se - upravo sam ti htjela uzvratiti poziv.
- Bok, Kitty, oprosti što te zovem nedjeljom. Imaš li koju sekundu? - rekla
je Rachel zvučeći blago nervozno.
- Reci, što je? - odbrusila je Kitty ljutito, pritisnuvši mobitel čvršće na uho.
- Htjela sam provjeriti nešto s tobom. Znači li ti što ime Samantha Harper?
Ona je novinarka za Southern News i želi razgovarati s tobom.
- Nikad nisam čula za nju, o čemu se radi?
- Raspituje se oko tvoje povezanosti s domom za majke i novorođenčad
Sveta Margareta u Prestonu, u Sussexu.
Kitty je osjetila kako joj se sva krv sjurila u glavu. Ispred automobila je
izletio biciklist i taksist je naglo okrenuo upravljač da bi ga izbjegao, trubeći
i vičući dok su ga zaobilazili.
- Kitty? Halo? - rekla je Rachel.
- Nemam pojma o čemu ona to govori. Što je još rekla?
- Ništa drugo koliko ja znam. Samo je zatražila termin za intervju s tobom.
Nazvala sam nekog lika koji se zove Murray White, on vodi Southern News, ali
čini se da nije znao ništa o tome i rekao je da će je pitati - rekla je Rachel.
- Tko je ta Samantha Harper? Odmah da si mi poslala njezinu biografiju.
- U redu. I mislila sam da ćeš je htjeti pa sam je već pripremila - sad ti je
šaljem.
- Dobro, pričekaj dok je pogledam - rekla je Kitty, otvorila poštu i
nestrpljivo kliknula na novu poruku. Polako se na zaslonu učitala fotografija
Sam. Odmah je znala tko je ona. Ruke su joj se počele tresti dok je gledala u
fotografiju crvenokose djevojke čije su plave oči zurile u nju.

81
 Knjige.Club Books

- Jesi li još ovdje, Rachel? Moraš mi pronaći jednu adresu. Želim da se do

kraja dana usredotočiš samo na to i ništa drugo, razumiješ li me?
- Da, dobro, reci mi ime.
- Annabel Rose Creed, šezdeset godina, rođena i odrasla u Sussexu. Šest
je godina mlađa od mene, ali išle smo u istu školu u Brightonu. Nisam je
vidjela dugo, pronađi je.
- U redu - rekla je Rachel. - Dat ću sve od sebe.
Kitty je pažljivo vratila mobitel natrag u torbicu netom prije nego što su
pristali pred njezinim stanom uz rijeku na Embankmentu. Zahvalila je
vozaču, dala mu popriličnu napojnicu i zatim nestala unutra.

82
 Knjige.Club Books

PETNAESTO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

P ub Black Lion sa svojim slamnatim krovom, hrastovim gredama i

rasplamsanom vatrom bio je u središtu onoga što je Sam vidjela kao
savršeno pravilno izgrađeno selo. Nakon što je jedva obavila intervju s
Clarom Bancroft, čija je majka bila jedna od prvih sufražetkinja, odjurila je u
Preston. Probijala se zavojitom glavnom ulicom gdje su košare s cvijećem
visjele s uličnih lampi, a uz pločnike je bila posađena savršeno njegovana
živica. Zamijetila je pub i pobjegla s kiše u bar prepun ljudi - činilo se da se
unutra nalaze svi muškarci iz sela. Htjela ih je pitati za upute do crkve.
- Samo ravno cestom, dušo, na vrhu je brda. Ne možeš je promašiti - rekao
joj je bradati gospodin s kvrgavim nosom i krvavim očima.
- Ideš na misu? - upitao ju je čovjek za šankom.
- Da, idem - rekla je Sam.
- Jesi li ga poznavala? - upitao ju je drugi gledajući je preko krigle piva.
- Ne, ali vjerujem da je radio u Svetoj Margareti, a ja istražujem domove
za majke i novorođenčad u Ujedinjenoj Kraljevini. Brzinski je promotrila sve
u pubu dok su razgovarali i zamijetila stariju gospođu u grimiznom vunenom
kaputu kako je promatra s drugog kraja prostorije.
- Zašto bi to radila? To je otužno. Trebala bi pisati o nečemu sretnome, na
primjer o lijepim djevojkama poput tebe.
- Ovaj, dobro, imat ću to na umu - rekla je Sam pomalo iznenađena. - Pa,
hvala vam na pomoći.
Kad se okrenula da će otići, vidjela je da se starija gospođa počela kretati
prostorijom s pomoću hodalice. Došla je do ulaza u pub, stala i okrenula se
kao da traži nekoga. Sam ju je prepoznala, ali nije bila sigurna odakle.
Izgledala je kao da je u devedesetima, nevjerojatno mršava, bez boje u oštrim
obrazima i s bijelom kosom povijenom u punđu. Dok ju je gledala, žena je
pogledom prošla cijelu prostoriju i iznenada stala kad su joj se oči susrele
sa Saminima. Upali su joj se obrazi zažarili crvenom bojom dok je zurila u nju,
a oči su joj svjetlucale. Osjećajući se nelagodno, Sam se okrenula, a kad ju je
opet pogledala, žena je već prelazila preko praga i izlazila kroz vrata.
Sam je brzo zahvalila muškarcima na pomoći i izišla na hladnoću baš kad
je starija gospođa ulazila u taksi. Crkvena su zvona počela zvoniti kad je

83
 Knjige.Club Books

taksist krenuo, a žena je kroz prozor zurila u Sam. Nakon što je uskočila
natrag u svoj automobil, Sam je pratila taksi strmim brdom. Kad su napokon
stigli do crkve, prvi su redovi već bili puni i misa je započinjala. Sam je čekala
da starijoj gospođi pomognu da sjedne, a zatim je sama sjela na kraj reda na
suprotnoj strani. Kad je vikar stao za oltar i počeo govoriti, isključila je zvuk
mobitela.
- Okupili smo se danas ovdje da bismo proslavili život i djelo velečasnog
Benjamina koji je dirnuo nebrojena srca tijekom svog tridesetogodišnjeg
djelovanja kao župni svećenik i da bismo odah počast njegovoj posvećenosti
onima kojima je pomoć bila potrebna. Sam je pogledala od vikara prema
starici koja je gledala ravno ispred sebe i čvrsto držala torbicu u rukama. -
Pronalazak tijela velečasnog Benjamina u Svetoj Margareti teško je pao
mnogim ljudima ovdje. Nitko od nas nije mogao mirno spavati dok nije
pronađen, ali vijest o njegovoj smrti bila je tragično ispunjenje naših najgorih
strahova. A sada, uz snagu našeg voljenog Gospodina Isusa Krista, polažemo
ga na vječni počinak i molimo se za njegovu dušu da živi u miru za vijeke
vjekova.
Sam je promatrala malu zajednicu župljana. Većinom su to bili starci;
zamijetila je sestru Mary Francis među njima, pognute glave. Do nje je bila
Gemma, medicinska sestra koja ju je pustila u Gracewell, a koja je sada napeto
zurila u vikara.
- Velečasni Benjamin, koji je osnovao i nadgledao dom za majke i
novorođenčad Sveta Margareta u Prestonu, volontirao je pri Zakladi za
socijalnu skrb u zajednici čak i nakon što je otišao u mirovinu. Odlazio je
među ljude, ponekad i u najoštrijim zimskim mjesecima, da bi dijelio hranu i
deke onima kojima je to bilo najpotrebnije. Bio je divan uzor mlađim
članovima naše župne zajednice, predavao je vjeronauk nedjeljom i pomagao
ojačati kršćanske vrijednosti u našem selu gdje nam moderni način života
ponekad skrene pozornost s onoga što je temeljno za sva ljudska bića - nauk
Isusa Krista, našeg Spasitelja. U tom pogledu, Hannah Crane pročitat će nam
pjesmu za velečasnog Benjamina kojeg se sjeća s nedjeljnog vjeronauka u
crkvi.
Žena duge plave kose ustala je i došla pred govornicu te rastvorila komad
papira. Nije ju se moglo čuti i crkvom se začulo smijuckanje dok je svećenik
petljao oko mikrofona. Naposljetku je počela govoriti, glas joj je podrhtavao.

Nemojte stajati na mome grobu i plakati,

ja nisam tamo, ja ne spavam.
Ja sam u tisućama vjetrova što pušu.
Ja sam dijamantni sjaj na snijegu.

84
 Knjige.Club Books

Ja sam sunčeva svjetlost na zrelom žitu.

Ja sam nježna jesenska kiša.
Kad se probudite s jutarnjim šumom,
ja sam brza i uzdignuta žurba
tihih ptica koje kružeći lete nebom.
Ja sam meka svjetlost zvijezda u noći.
Nemojte stajati na mome grobu i plakati,
ja nisam tamo, ja ne spavam.
Nemojte stajati na mome grobu i plakati.
Ja nisam tamo, ja nisam umro!

Sam je pogledala staricu koja je sada zurila u pod i brisala suze ubrusom koji
je čvrsto držala u šakama. Polako je otvorila torbicu i izvukla nešto iz nje.
Držala je to među tankim prstima.
- Hvala, Hannah. - Vikar se okrenuo prema oltaru, a žena je krenula natrag
na svoje mjesto gdje ju je čekao suprug koji joj je dao smiješak odobravanja.
- Velečasni Benjamin bio bi veoma ponosan. Sestra Clara Gale otpjevat će nam
njegovu omiljenu pjesmu.
Svi su pogledali prema klupama gdje je sjedio zbor kad je sestra u plavo-
bijeloj halji počela pjevati Ave Maria. Zavladala je tišina i činilo se da se nitko
ne pomiče i ne diše, svi su bili očarani sestrinim anđeoskim glasom. Sam se
cijela naježila dok je slušala. Toliko su je savladale emocije da se - kad je
odjednom pokraj sebe osjetila nečiju prisutnost, okrenula glavu i vidjela da
starica stoji pokraj nje - nije mogla zaustaviti te je prestrašeno uzdahnula.
Žena je bila nagnuta iznad hodalice, ali u lijevoj je ruci čvrsto držala - Sam
je sada mogla vidjeti - fotografiju, dok pogled rije skidala s lijesa ispred nje.
Nitko je drugi još nije primijetio, svima je pozornost potpuno zaokupio glas
sestre Clare. Čulo se tapkanje hodalice po sivom, kamenom podu crkve.
Odjednom su se svi okrenuli i zurili u staricu dok je ona sporo prilazila
lijesu i na njega položila fotografiju. Glazba je završila, poklonila se, u tišini
prekrižila i progovorila.
- Neka Bog ovom čovjeku oprosti njegove neoprostive grijehe i spasi duše
svih onih čije je živote uništio. Amen.
Unatoč tomu što je bila pognuta, glas joj je bio snažan.
Ispravila se i pogledala vikara koji je zamuknuo. Prije nego što je itko
imao vremena reagirati, polako je krenula uz klupice prema izlazu. Nitko se
nije pomicao niti išta rekao dok je ona išla prema izlazu iz crkve i prelazila
preko praga van.

85
 Knjige.Club Books

Vikar kao da je na trenutak ostao paraliziran. Naposljetku se vratio za

govornicu. - Molim vas, nemojte se uzrujavati zbog ovoga što ste upravo
vidjeli. Život župnog svećenika ponekad prođe bez ikakve zahvalnosti. Onima
kojima pokušavamo pomoći ne može se uvijek pomoći. Pomolimo se za sve
te bespomoćne duše. Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, dođi
kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji...
Svi su se pridružili molitvi, a jedna od mlađih časnih sestara potrčala je
naprijed i bacila fotografiju na pod. Prije nego što je uopće bila svjesna što
radi, Sam se u trenu našla tamo da je uzme. Kad je pogledala župljane, pogled
joj je susreo crvenkaste oči Gemme, medicinske sestre koja je držala rupčić i
njime brisala nos.
Nervozna da neće stići uloviti staricu prije nego što nestane, pohitala je
prema izlazu što je brže mogla, dok je ostatak zajednice ponovno pozornost
posvetio vikaru. Izletjela je iz mračne crkve i na trenutak ostala slijepa od
sunčeve svjetlosti. Očajnički je gledala uokolo i naposljetku vidjela staricu
kako ulazi u taksi koji je krenuo niz brdo. Zvala je za njom, trčala niz strmu
cestu u nadi da će je vidjeti i zaustaviti vozilo - ali otišla je. Usporila je i
počela hodati kad je shvatila da joj u torbici vibrira mobitel.
- Sam, gdje si, dovraga? - upitao ju je Murray čim se javila.
- Upravo sam završila s intervjuom s Clarom Bancroft i vraćam se natrag
- Sam je brzo odgovorila. Potrubio joj je vozač kombija.
- Nemoj mi lagati, fotograf me je zvao i rekao da si otišla prije gotovo sat
vremena - ljutito je rekao Murray. Sam je mogla zamisliti kako mu pulsiraju
vene na vratu, kao i svaki put kad je bio bijesan.
- Vraćam se u ured, Murray, imala sam problema s autom.
- Pa, zvala je tvoja baka. Nije te mogla dobiti - kaže da ti je dijete bolesno.
Želim tvoj tekst do 14:00. Nakon toga moramo razgovarati nasamo.
Veza se prekinula.
Osjećajući se potpuno nadvladana problemima, Sam je sjela na obližnju
klupu i pokušala se smiriti.
Tuga starice bila je opipljiva; još se osjetila u zraku na mjestu gdje je do
prije nekoliko trenutka starica stajala. Sam je pogledala fotografiju koju je
podigla s poda. Bila je to crno-bijela fotografija djevojčice koja se smiješila u
kameru, nije imala više od deset godina. Imala je kovrče i nosila je prekrasnu
bijelu haljinu s cvijećem oko struka. Okrenula je fotografiju na drugu stranu,
a na poleđini je bio izblijedjeli crni rukopis. Ivy, ljeto 1947.
Uhvatila je dah. Ivy. Sigurno je bilo više od jedne Ivy u Prestonu, ali ako je
ona imala devet ili deset godina 1947., do 1956., kada su napisana ona pisma,
bila bi već dovoljno stara da rodi dijete. Je li moguće da je to ista djevojka?
Uzela je mobitel i utipkala Benov broj: nije se javljao. Pokušala je opet,

86
 Knjige.Club Books

pričekala da se javi govorna pošta i ostavila mu ljutitu poruku tražeći ga da

nazove baku. Zatim ju je sama nazvala.
- Bok, bako, ja sam. Oprosti, bio mi je isključen zvuk mobitela. Je li Emma
dobro?
Baka ju je uvjerila da je dobro, da je bila nešto bolesna, ali da joj je sada
bolje.
- Ostavila sam Benu poruku tako da bi trebao uskoro doći - rekla je Sam.
- Oprosti. Jesi li sigurna da si ti dobro? Ne zvučiš baš najbolje.
Baka nije bila dobro. Sam je trebalo malo vremena da to izvuče iz nje.
Naposljetku joj je objasnila da je pronašla treće Ivyjino pismo. Bilo je još gore
od prva dva.
- Nazvat ću te čim dovršim članak. Murrayu treba još jučer.
Što je obećala, to je i učinila. Nakon što je predala intervju za
stogodišnjicu sufražetkinja i dobila bukvicu od Murraya, nazvala je baku koja
joj je pročitala Ivyjino treće pismo. Ni jedna od njih nije mogla suspregnuti
suze.

87
 Knjige.Club Books

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Ponedjeljak 11. veljače 1957.

Ljubavi,
ovdje je, naša je beba stigla.
Gotovo da mi ni nisu dopustili da je vidim, ali ona je zasigurno
najljepša beba koju sam ikad vidjela. Ima malenu gustu kosu
brončane boje, poput moje, i svijetle plave oči poput tvojih. Bila je tako
mirna, nije uopće plakala, za razliku od svoje majke koja nije prestajala
plakati. Dopustili su mi da je primim na nekoliko trenutaka prije
nego što su me počeli šivati. Toliko me čvrsto primila za prst da sam
znala da zna da sam joj majka. Sigurna sam i da mi se nasmiješila.
Sestra je rekla da je to glupost i da se novorođenčad ne smiješi. Ali
znam da se nasmiješila - to je bio njezin način da mi kaže da će sve biti
u redu. Ne sjećam se ničega nakon toga. Mislim da sam se
vjerojatno onesvijestila jer, kad sam se probudila, bila sam u
bolesničkoj sobi, a Rose, kako sam je nazvala, više nije bilo.

I vy je začula okretanje ključa u vratima na kraju sobe, a zatim mali udarac

kad su se otvorila i lupila o zid. Gurnula je papir i olovku ispod pokrivača,
podigla pogled i vidjela kako sestre Faith i Mary Francis užurbano idu prema
njoj u uštirkanim tunikama koje su šuštale. Odvratila je pogled da je ne bi
kudile što zuri u njih, a šake je stavila u krilo.
- Dobro, dijete, u praonici ima posla. Ovdje si već tjedan dana, ne možeš
zauvijek ležati - rekla je sestra Mary Francis prije nego što je uopće došla do
nje.
- Mislim da će biti spremna da se vrati za koji dan, sestro - rekla je sestra
Faith. - Jedva da može stajati na nogama.
Sestra Mary Francis okrenula se i namrštila na mlađu časnu sestru. - Da
se vas pita, vi biste ih ušuškali u poplune s paperjem i davali im vruću
čokoladu svake večeri, sestro Faith, tako da ću ja sama odlučiti što ću
napraviti. Diži se, dijete, i požuri.
Ivy se uspaničila, ali je kimnula glavom i lagano povukla pokrivače
nadajući se da će olovka i papir ostati skriveni. Plahta na kojoj je ležala bila
je čista, ali noge i leđa bili su joj prekriveni sasušenom krvlju. Nije bila sigurna
što joj se dogodilo prethodnih dana i noći, sve joj je bilo u izmaglici, ali koliko
88
 Knjige.Club Books

je uspjela načuti iz raznih drugih razgovora, čini se da je počela krvariti i da

to krvarenje nije stajalo. Otada je ležala u bolničkom krevetu; nije se mogla
kretati od boli među nogama.
Patricia se pojavila tog jutra prije doručka, izgledajući blijedo i umorno.
Njezin je posao bio mijenjati plahte na bolničkim krevetima, i kada je to
radila, ostavljala je papir i olovku ispod Ivyjina jastuka. Sestra Faith odmah
je napustila sobu da donese nešto iz ormara, a Patricia je iskoristila trenutak
kako bi rekla da je vidjela Ivyjinu bebu i da je je bila prekrasna i zadovoljna,
gotovo da nije plakala između hranjenja. Ivy je zaplakala i poljubila
prijateljicu u pjegasti nos, kazavši da to prenese Rose. - Nemaš još ni ti
dugo, zar ne Pat? - upitala ju je gladeći je po trbuhu.
- Je li grozna? Bol? Čula sam te cijelu noć - rekla je Patricia gledajući u Ivy
pa u vrata.
- Ne tako strašno - uvjerila ju je Ivy. - Ja sam baš pretjerivala. Ti ćeš biti
dobro.
- Pogledaj ovaj grozni nered koji si napravila - obrecnula se sestra Mary
Francis sad kad je vidjela krvavu posteljinu koju je Patricia ostavila u kutu
prostorije. - Misliš li da nemamo već dovoljno posla i bez toga da čistimo iza
tebe? Sama ćeš oprati te plahte čim staneš na noge.
- Da, sestro - rekla je Ivy, jecajući od boli kad se natjerala da polako ustane
iz kreveta. Bila je sigurna da joj noge neće izdržati i pogledala je sestru Faith
sa suzama u očima.
- Hodaj malo gore-dolje, djevojko. Moraš se početi kretati inače nikada
nećeš otići odavde - rekla je sestra Mary Francis koja je napućila usne od
negodovanja.
Ivy se nije usudila svaditi s njom. Ignorirala je bol u preponama i
napravila jedan korak. Njezine drhtave noge odmah su popustile pod
njezinom težinom i pala je na koljena.
- Diži se - rekla je sestra Mary Francis mrko. Ivy je gledala u pod i hvatala
se za trbuh. - Odmah da si se digla ili ideš u posjet uredu majke Carlin.
Sestra Faith napravila je korak unaprijed i pružila joj ruku, ali sestra Mary
Francis ispružila je svoju da je zaustavi. Ivy se polako jedva jedvice uspjela
podići na noge, a zatim se uspela u krevet.
- Ustani - viknula je ljutito sestra Mary Francis.
- Ne mogu, sestro. Žao mi je, ali noge mi ne funkcioniraju. Trudim se, zbilja
se trudim. - Ivyjino se cijelo tijelo treslo.
- Ustani - rekla je opet sestra Mary Francis.
Ivy je polako stala na noge, oslanjajući se na krevet. Nije se usudila
zaplakati, iako se od oštre boli koja je prolazila čitavim njezinim trbuhom
osjećala kao da će svakoga trenutka povratiti. Dok je naprezala noge, spustila
89
 Knjige.Club Books

je pogled i vidjela kapljice krvi koje su se počele pojavljivati na podu pokraj

njezinih stopala.
Napravila je korak, a zatim se primila za kraj kreveta kad su je noge opet
izdale. Pala je na pod, udarila bokom i ispustila bolan vrisak.
- Želim je izvan kreveta do kraja sutrašnjeg dana, sestro. I sama mora
oprati one plahte - rekla je sestra Mary Francis.
Ivy je ležala na podu i gledala kako se sestrine crne cipele udaljavaju od
nje na hladnim keramičkim pločicama.
Čim je starija časna sestra otišla, sestra Faith pomogla je Ivy da se vrati
natrag u krevet. - Mislila je ozbiljno, znaš? - rekla joj je tiho. - Ne možeš ostati
ovdje dulje od sutra.
- Da, sestro, razumijem. Žao mi je zbog nereda - rekla je Ivy kad je sestra
Faith krpom počela brisati krv na podu.
Zvono na zidu počelo je zvoniti u bolničkoj sobi i sestra Faith pogledala
je na sat. - Idem na večeru. Donijet ću ti juhe.
- Hvala, sestro.
Kad je sestra Faith napustila bolničku sobu i zaključala vrata za sobom,
Ivy se podigla i posegnula za olovkom i papirom koji su bili skriveni ispod
pokrivača. Lecnula se od boli kad je sjela na tvrdi željezni krevet i nastavila
pisati.

Pišem ti ovo iz kreveta u bolničkoj sobi. Porod je bio grozan. Nisam

znala što očekivati, ali drago mi je da nisam očekivala ništa dobro.
Da je soba u kojoj su me ostavili cijelu noć imala prozore, iskočila
bih. Nikad prije nisam doživjela takvu bol, ni na minutu, a morala sam
je trpjeti satima. Nije me imao tko utješiti i nisam imala pojma hoće li
ta bol ikada završiti.
Soba u kojoj su me ostavili otprije mi je bila poznata. Sjećanja koja
sam povezivala s njom zauvijek će ostati. Majka Carlin tjera djevojke u
poodmaklom stadiju trudnoće da čiste nakon poroda. Ništa te toliko ne
ispuni strahom od poda prekrivena krvlju. Bilo je tako teško čistiti
hladnom vodom i s jako malo sapuna; jednom sam cijeli dan bila na sve
četiri i ribala. Jednom prilikom morala sam očistiti oko malene bebe
koja je preminula. Ostavili su je u kanti za smeće zamotanu u krvavu
dekicu. Izvadila sam je, držala i plakala. Govorila sam joj da je voljena
sve dok mi je majka Carlin nije oduzela i stavila u spremnik gdje
stavljaju sve mrtve bebe. Rekla mi je da ne tratim suze na vražji izrod i
udarila me toliko jako da mi je od njezina prstena ostala posjekotina
na obrazu.

90
 Knjige.Club Books

Trudovi su mi započeli na kraju dugog dana u praonici. Nisu nam

dali da upotrebljavamo lakše strojeve, ali moj je nabrekli trbuh bio
toliko velik da nisam mogla pratiti ritam.

Ivy je zastala na trenutak i prisjetila se posljednjeg dana kad je imala Rose za

sebe. Posljednjeg puta kad je znala točno gdje joj se nalazi kći i da je na
sigurnom.
Oprema u praonici djelovala joj je još teže nego inače, a bolovi u njezinu
tijelu nisu joj bili poznati. Njezin se trbuh počeo grčiti ubrzo nakon ručka;
grčevi su postajali sve gori i gori dok se nije previjala od bolova. Polako je
otišla do sestre Edith, pokušavajući ne zaplakati od bolova.
- A što ti misliš da izvodiš? Vrati se na posao - ljutito je rekla sestra Edith.
- Sestro, bih li ikako mogla raditi u kuhinji ovoga popodneva? Imam jako
teške grčeve.
- Ne, ne možeš. Nemaš trudove, još ti nije termin. Vraćaj se na posao!
Ivy se vratila na svoje mjesto, sve su je djevojke gledale, ali ni jedna se
nije usudila ništa reći. Do večere više nije mogla stajati na nogama. Druge su
djevojke već bile otišle, a majka Carlin i sestra Edith stajale su nad njom dok
se zgrčena u kutu držala za trbuh i plakala od bolova.
- Ne prenemaži se. Idi u ambulantu, dijete. Hajde - rekla joj je majka
Carlin.
Ivy je pričekala da joj prođe posljednji val grčeva, a zatim je oteturala
hodnikom. Jako joj je laknulo kad su sestre napokon spomenule ambulantu.
Možda će tamo napokon iskusiti malo ljubaznosti, dobrote i ugode. Grdno se
prevarila.
Sabrala se i opet u ruke primila kemijsku. Sestra Faith uskoro će se vratiti
i neće imati drugu priliku da dovrši pismo.

Kad sam došla do ambulante, zaključali su me samu unutra. Soba koju

sam tjedan prije očistila od krvi; soba za koju sam pretpostavljala da
će uskoro opet biti ispunjena krvlju.
Toliko sam puno razmišljala o toj maloj mrtvoj bebi kad sam bila
sama te noći. Mislila sam da i moja bol znači da će beba umrijeti, toliko
me je boljelo. Razne su me sestre posjetile, govorile su mi da budem tiho,
da ne pravim probleme, da je to bila kazna za moje tjelesne grijehe.
Pokušala sam biti hrabra, ali to je bilo nemoguće od boli. Plakala sam
za majkom, za ocem, za tobom. Ali nitko nije došao.

91
 Knjige.Club Books

Stala je i odložila papir i kemijsku do sebe, a zatim glavu zarila u šake. Bilo joj
je tako bolno prisjećati se: ležala je na podu, sama u mraku, u kući je vladala
grobna tišina. Počela je gubiti razum sa svakim novim valom boli. Prisjetila
se očevih cipela koje su se pojavile na podu ispred nje. Podigla je pogled i
vidjela ga kako joj se smiješi.
- Tatice, pomozi mi.
- Dušo, ide ti jako dobro. Ponosim se tobom. - Skinuo je šešir i čučnuo
pored nje.
- Umrijet ću. Ne mogu podnijeti ovu bol.
- Da, možeš. Sjeti se samo što ćeš imati kad sve ovo bude gotovo.
Tijelom joj je prostrujao još jedan val boli i posegnula je prema ocu. -
Molim te, brini se za moje dijete, ako se što dogodi.
Primio ju je za ruku. - Budi hrabra, Ivy. Uvijek ću paziti na tebe, na vas
obje.
Otresla je to sjećanje iz glave i primila kemijsku među prste. Morala se
usredotočiti na to da dovrši pismo prije nego što se sestra Faith vrati.

Mislim da sam bila blizu smrti kad je došao doktor Jacobson.

Preklinjala sam ga da spasi moju bebu pa je uzeo skalpel i zarezao me,
i to toliko da sam mislila da me je prepolovio na pola. Zatim sam čula
plakanja i ona je bila tu. Naša beba. Pitala sam doktora Jacobsona je li
vidio moju majku. Preklinjala sam ga da me odvede kući. Ali nije htio
razgovarati sa mnom i samo je otišao s Rose. Nadam se da će reći mojoj
majci za nju.
Nakon što je doktor Jacobson otišao, zašili su me. To je boljelo još
više od sama poroda. Časna sestra koja me šivala bila je nespretna i
stara te su joj stalno ispadale naočale za čitanje. Danima ne
mogu hodati, ali sestra mi kaže da se sutra moram vratiti na posao
kako bih otplatila svoj boravak ovdje. Pisala sam majci i stricu Franku
te ih tražila ako mogu platiti stotinu funta koje dugujem za svoj
boravak ovdje, ali nisu mi odgovorili. Rečeno mi je da se ovdje obično
ostaje tri godine. Poludjet ću ako ostanem toliko dugo.
Soba s bebama nalazi se pokraj bolničke sobe. Čujem bebe kako
plaču čitav dan i čitavu noć. To je navodno još jedan dio kazne. Gubim
razum razmišljajući o tome da čujem Rose kako plače, a ne mogu otići
do nje.
Počela sam proizvoditi mlijeko, ali nije nam dopušteno hraniti naše
bebe na prirodan način. Hrani ih se umjetnom hranom. Možda
tako žele prerezati vezu između majki i beba. Dobila sam tablete od
kojih bi mi se mlijeko trebalo osušiti, ali ne djeluju dovoljno brzo.

92
 Knjige.Club Books

Noću curim i sve me užasno boli. Sestra poludi kad mi plahte budu
mokre. Umorna je od mene i što sam već tako dugo u bolničkoj sobi.
Umorna je od mojih suza i mog maltretiranja.
Jako mi nedostaje moja beba. Ne mogu podnijeti da će mi je netko
drugi oduzeti. Ona pripada meni, pripada nama.
Molim te, ljubavi, dođi po nas da napokon možemo biti obitelj.
Molim te, požuri prije nego što netko posvoji Rose i zauvijek je
izgubimo.
Šaljem ti svoju vječnu ljubav,
tvoja Ivy

Kad je napisala posljednju riječ, Ivy je čula zvuk okretanja ključa u bravi i brzo
je gurnula pismo u omotnicu koju joj je Patricia donijela. Sestra Faith nosila
je zdjelicu bistre juhe u jednoj, a pecivo u drugoj ruci. - Izvoli.
- Hvala, sestro. - Ivy je zahvalno uzela toplu zdjelicu juhe.
- One će plahte trebati staviti da se namaču, inače se mrlje nikad neće
moći isprati - rekla je sestra Faith na neki način brižno.
- Oprostite, sestro, na svim problemima - rekla je Ivy. - Sad ću to napraviti.
- Krenula je da će odložiti zdjelicu.
- Ja ću to napraviti; ti se moraš odmarati. Majka Carlin doći će po tebe
ujutro i morat ćeš se vratiti na posao.
- Hvala vam - rekla je Ivy te pohlepno počela jesti oskudnu večeru.

93
 Knjige.Club Books

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

S am je teška srca parkirala ispred Benova stana. I dalje se sjećala dana kad
su ga pronašli. Posjetili su nebrojeno mnogo rupa, ona je bila u kasnom
stadiju trudnoće, dok nisu pronašli ovo mjesto i zaljubili se u njega. Trebalo
je obojiti zidove i srediti neke stvari, ali stan je imao maleni vrt, a u dnevnom
je boravku bio kamin na drva.
Uselili su se dan nakon vjenčanja; Ben ju je pokušao prenijeti preko praga, ali
kako je ona bila u osmom mjesecu trudnoće, ukočila su mu se leđa.
On je ležao na kauču dok su ona, djed i njezin nabrekli trbuh ukrašavali
stan. Baka je izradila jastuke, a djed im je donirao neke stvari iz svog
antikvarijata pa je stan vrlo brzo postao njihov dom. Obožavala je taj stan i
sjećanja koja su tamo stvorili: njih troje u kadi, Emmini prvi koraci u
dnevnom boravku. Ubrzajmo film četiri godine i - prilikom jedne žestoke
svađe - ona je predložila da se s Emmom iseli iz stana na neko vrijeme da si
daju malo prostora. Bila je šokirana kad je on pristao na to.
Vidjela ga je kroz prozor, hodao je gore-dolje i skupljao Emmine igračke
s kuhinjskom krpom prebačenom preko ramena. Dok ga je promatrala,
ramena su mu se stegla i čeljust stisnula: vidio ju je i lupao prstom po satu na
zapešću. Ovaj vikend nije bio red na njega da čuva Emmu, ali morao je jer je
ona radila, a Emma nije bila dobro. Očito je bio jako ljut zbog toga.
Sam je zaključala auto i krenula prema ulaznim vratima. Već je danas
dobila bukvicu od Murraya, morat će se potruditi iz petnih žila da ostane
razumna ako je Ben napadne. Dok je hodala stazicom prema stanu, razgovor
s Murrayem vraćao joj se u naletima. Maltretira je otkako se Emma rodila.
Vratila se na posao što je prije mogla, ali nije više mogla raditi po cijele
noći kao prije ili ostaviti sve i loviti neki novi trag tijekom slobodnog vikenda.
Da joj se osveti, davao joj je najlošije priče. Upravo je iz tog razloga tajila priču
o obitelji Cannon. Murray je nije plaćao dovoljno i nije zaslužio priču dobru
poput te. Planirala je otići čim dobije bolju ponudu, što će samo po sebi biti
osveta.
Posegnula je prema vratima i pozvonila.
- Bok, kako si? - rekla je kad je Ben napokon otvorio vrata.
- Bok - promrmljao je kroz stisnute zube, a da je nije pogledao u oči. -
Kasniš.
94
 Knjige.Club Books

- Žao mi je, zbilja sam se potrudila da što prije budem gotova s poslom.
Kako je Emma? - razgovarala je s Benovim potiljkom jer je on već hodao niz
hodnik. Jako joj je nedostajao stari Ben. Onaj koji bi je dočekao s čašom vina
i priredio joj kupku. A ne ovaj Ben koji bi je vjerojatno utopio u toj istoj kupki.
- Dobro je. Čini sa je u redu, ali nije ništa jela pa se sad trudim da nešto
pojede. - Počeo je spremati Samin kaput i torbicu s mjesta gdje ih je ostavila
na kauču. Pospremanje nikad nije bilo nešto što je radio, ali otkako se ona
preselila, Ben se trudio naglasiti svaku njezinu manu kao da joj time želi
pokazati koliko mu je puno bolje bez nje.
- Možda ja mogu pomoći - rekla je.
- Sumnjam, pred tobom se pravi. - Sjeo je natrag za stol, a Emma je odmah
pružila ruke prema mami. Ben ju je pokušao prisiliti da pojede brokulu, ali
Emma ju je odmah uzela u ruke, vrisnula i bacila na drugi kraj sobe.
- Emma, jako si zločesta! - povikao je.
Sam je otišla do Emmine stolice i čučnula pokraj nje. - Bok, dušo. - Emma
se nagnula da bi zagrlila majku, ispala je iz stolice i počela se smijati.
- Hvala ti! - obrecnuo se Ben.
- Što je?
- Mora nešto pojesti. Treba joj konkretan obrok. Ne ide nikamo dok ne
pojede malo povrća.
- Oprosti, samo sam htjela pozdraviti svoju kćer.
- E pa ona sad više neće htjeti sjesti. Nastojim joj usaditi neku rutinu, a ti
sve radiš protiv mene.
- Dobro, želiš li da jednostavno odemo? - Sam je počela skupljati
komadiće brokule po tepihu.
- Da odete? Pa usred obroka je! Ma, zaboravi - rekao je Ben iziritirano.
Sam se ispravila. - Dobro, vidim da želiš započeti svađu. Bolje je da
odemo.
- Ma da, tako je, samo otiđi i ostavi meni da čistim ovaj nered. Prejadno.
- Ben! Žao mi je što si morao čuvati Emmu, ali nemam izbora. Baka je
iscrpljena, a ja ne mogu tek tako uzeti slobodan dan.
- Evo je na. Jadna ja, nemam kontrolu nad svojim nepredvidljivim
životom. Držite se ljudi, žao mi je, nisam ja kriva. - Pokušao je nasilu gurnuti
još jednu žlicu hrane u Emmina usta. Sam je prokomentirala da je Emma
dovoljno velika da se sama hrani.
- To je tako nepošteno - prosiktala je. - Tvoja je ideja bila da ja radim, a da
ti ostaneš doma s Emmom. Rekla sam ti da će biti teško.

95
 Knjige.Club Books

- Da, ali ja sam mislio da će tebi izrasti srce jednom kad se ona rodi. Većina
majki ne može podnijeti da ostavi dijete na jedan dan, a kamoli na pet dana u
tjednu, ponekad i šest. - Ben se lecnuo kad je Emma odgurnula njegovu ruku.
Sam su oči zapekle od suza. - Vidim je mnogo više nego što je vidiš ti zbog
svoje navodne potrage za poslom.
- Da, pa imam dva razgovora za posao sutra, moram se pripremiti za njih,
ali kako sam se trebao brinuti za Emmu, sad sigurno nijedan neću dobiti.
- Ne možemo se nastaviti oslanjati na baku. Nadala sam se da ću dobiti
povišicu pa da si možemo priuštiti dadilju, ali to je jako teško kad ti je šef
šupak.
- Ako ja dobijem posao, onda si možemo priuštiti dadilju!
- To bi bilo super - rekla je Sam, pokušavajući smiriti situaciju - ali znam
da se mučiš s time. Nisam znala za te intervjue. O kakvim se poslovima radi?
Ben je samo sarkastično uzdahnuo. - Kao da te je briga.
- Poprilično me je briga, zapravo. Mislim da je super da ti se događaju
dobre stvari, ali ako ćeš puno raditi, onda možda moramo razmisliti o nekom
planu.
- Misliš, o planu da ja ostanem gdje jesam?
- Moram piškiti! - povikala je Emma.
Ben je teško uzdahnuo i posegnuo prema Emmi koja je sjedila na podu
pokraj Sam.
- Mama, ti me odvedi - viknula je Emma. - Ne želim da me tata vodi, tata
je kreten.
Ben je hladno pogledao Sam. - Vidim da o meni govoriš sve najbolje iza
mojih leđa.
- Nisam nikad upotrijebila tu riječ pred njom. I nikad to ne bih rekla za
tebe. Vjerojatno je to pokupila od tebe, psuješ kad je voziš. I koji vrag znači
da te ja želim zadržati tu gdje jesi?
Ben je uzeo vlažne maramice i obrisao Emmino lice. - Mislio sam na to da
baka neće živjeti vječno i da će jedno od nas morati moći čuvati Emmu ako
nam se dadilja razboli ili ako ti moraš raditi kasno i ne možeš stići kući na
vrijeme. Ja ću možda pronaći posao, ali nikad neću imati karijeru. Ti uopće ne
shvaćaš koliko ti ja izlazim ususret. Ta moć koju tvoj posao ima nad tobom,
to je jako čudno.
- Moram piškiti! - viknula je Emma.
- To nije istina. Ne mogu vjerovati da si to rekao. - Sam su zasuzile oči
taman kad je Ben podigao Emmu, a ona mu se popiškila na nogu.
- Super! - viknuo je. - Imaš četiri godine, Emma, uskoro ćeš krenuti u
predškolu. Ovakve ti se stvari ne smiju događati!

96
 Knjige.Club Books

Skidao je Emminu mokru odjeću, a niz njezine su obraze počele teći

krokodilske suze. Pogledala je prema Sam i pružila joj ručice. Zapamtit će ovo
kao trenutak kad su dotakli dno.
Otišla je do kćeri i dragala je po kosi, šaputajući joj nježno dok se nije
smirila. Kad je Emma bila presvučena, Ben ju je podigao i predao Sam.
- Izvoli, sad je tvoja. Meni treba pivo. - Otišao je iz sobe prije nego što je
viknuo: - Ili ti ili baka morat ćete je čuvati sutra ako bude bolesna jer ja neću
otkazati razgovore za posao. Sama se isprati.
Emma je zarila glavu u njezina ramena, a Sam je stajala i zurila u sofu na
kojoj su ona i Ben proveli mnoge noći zajedno dok im je kćerka spavala u
pletenoj košari pokraj njihovih nogu.
Kad su prednja vrata toliko snažno zalupila da su se zatresli zidovi u
dnevnom boravku, prvi put otkako su se ona i Ben upoznali nije osjećala
apsolutno ništa.

97
 Knjige.Club Books

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

U natoč srcu koje joj je kucalo kao ludo, Kitty je bila naprosto iscrpljena.
Oči su je pekle, ali kad bi ih sklopila to nije zaustavljalo lavinu misli u
glavi. Htjela je ranije otići u krevet zbog besane noći nakon oproštajne
zabave, ali nakon sesije s Richardom toga jutra budila se i na najsitniji zvuk.
Kad bi i zadrijemala, njezina budilica stalno ju je podsjećala koliko sna neće
dobiti. Ispustila je težak uzdah i pripremila se na još jednu besanu noć;
uspravila se u krevetu i upalila lampu na noćnom ormariću.
Gledala je po sobi, oči su joj letjele između tamnog, hrastovog parketa,
starinskog namještaja i pomno odabranih slika iz galerija diljem svijeta.
Unatoč tomu što je mjesecima radila s dizajnericom interijera, nikako se nije
mogla odlučiti što joj se sviđa, a čim bi odabrala nešto, počela bi to mrziti i
poželjela bi da je odabrala nešto drukčije. Posljedica toga bio je dom koji je
podsjećao na jednu od mnogih hotelskih soba u kojima je odsjedala
tijekom svog života.
Mnogo se puta selila, pokušavajući očajnički pronaći neko mjesto gdje će
se osjećati kao kod kuće, a sad joj se činilo, dok je promatrala sobu, da nikad
neće uspjeti pronaći tako nešto.
Odmaknula je pokrivače, obula papuče i ulaštenim podom otišla do
prozora. Rastvorila je zastore i otkrila rijeku Temzu. Dok je promatrala kako
voda reflektira svjetla automobila koji su prolazili, tijelo joj je postalo
umorno i nakon nekog vremena utonula je u baršunasti naslonjač koji je bio
pokraj prozora.
Sa svjetlom koje je još svijetlilo iza nje, njezin se odraz reflektirao na
tamnom noćnom nebu i uskoro su joj se oči počele sklapati. Počela je tonuti
u san i začula je zvukove. Uzdisanje. Netko je trčao.
Crni tunel. Trčala je prema svjetlu na kraju, stopala su joj prskala u vodi
pod nogama. Uzdišući u mraku, osjećala se prestravljeno i morala je pobjeći.
Dok je trčala, pogled joj je pao na ruke koje su bile prekrivene zemljom. Nešto
je u njima stiskala. Rastvorila je šaku, a na zemlju pred njom pao je maleni
ključ. Vrati se! Glas iza nje postajao je sve glasniji, a strah sve veći. Podigla
je ključ s tla i pratila svjetlo. Čula je kako netko trči iza nje, sve brže i brže.
Stani, dijete! Osjećala je kako joj se žena približava. Došla je do nekih
stepenica, na vrhu su bila vrata. Petljala je ključem u hladnim šakama,

98
 Knjige.Club Books

očajnički pokušavajući otvoriti vrata. Objema rukama okrenula je ključ u

bravi i upotrijebila svu snagu da gurne vrata. Napokon su se otvorila i otrčala
je preko nekoliko posljednjih stepenica u noć. Okrenula se, zalupila vratima
za sobom te ih ponovno zaključala.
Otvori vrata! Žena je vikala; nabijala je po vratima tako snažno da su se
ona tresla.
Okružila ju je hladna zima i paralizirala svojom jačinom. Teror ju je
potaknuo da se pokrene i počela je trčati prema kamenoj zgradi u daljini koju
je obasjavala mjesečina. Noge su joj bile kao olovne, a zemlja je bila neravna
i zamrznuta. Zabijala se u nadgrobne spomenike, spoticala se o kamene
križeve, od kojih je izgubila ravnotežu i pala na pod. Podigla se, a ženin se glas
još tiho čuo iza nje.
Njezin joj je dah bio jedini suputnik u hladnoj noći kad je napokon došla
do sigurnosti dvorišne zgrade. Drvena vrata na ulasku visjela su sa šarki;
pažljivo ih je gurnula sa strane. Sva se presavila pokušavajući doći do daha.
Tražila je neko mjesto gdje će se sakriti. U zidovima su bile rupe kroz koje je
ulazila mjesečeva svjetlost. Pogled joj je pao na stari plug u kutu koji je stajao
na hrpi cigala. Otrčala je do njega i gurala ga svom snagom dok se nije
počeo ljuljati. Kad je gromoglasno pao na jednu stranu, u daljini je čula ljutite
glasove koji su joj se približavali. Elvira! Elvira!
Kitty se iznenada probudila i počela hvatati zrak. Trebalo joj je nekoliko
trenutaka da shvati gdje se nalazi. Da je to opet bio san. Richardove su joj se
riječi vrtjele po glavi: - Snovi su nerazriješeni problemi koji se pokušavaju
procesuirati u našem mozgu dok spavamo... Misliš li da je ključ još uvijek
tamo? Misliš li da ti san to poručuje?
Još samo jedan dan, pomislila je Kitty, samo još jedan dan i Sveta
Margareta zauvijek će nestati. Onda nikad neće moći sa sigurnošću znati je li
mogla otkriti istinu.
Ustala je i požurila do ormara, manično izvlačeći odjeću iz njega.
Put do ulaznih vrata činio se dugim, ali sa svakim je korakom bila sve jača,
u trbuhu joj se rasplamsala nada. Pronašla je svjetiljku te navukla čizme i
vjetrovku, a zatim je izišla iz stana i liftom se spustila u prizemlje.
Kad je izišla na ulicu, hladan joj je zrak zahvatio lice, ali blago se
nasmiješila. Noć je bila mračna i hladna, a dok je hodala sjenom stabala
posađenih na Victoria Embankmentu, osmogodišnja Elvira koje se sjećala
skakutala je ispred nje, podržavajući je sa svakim korakom.
Zaustavila je crni taksi dok je hodala.
- Hoćete li me odvesti do sela Preston, sjeverno od Brightona, molim vas?
- Ajme, dušo, to će te stajati oko dvjesto funta - rekao je vozač, naginjući
se kroz prozor.

99
 Knjige.Club Books

- U redu. Samo ćemo morati stati kod nekog bankomata da podignem

gotovinu. - Otvorila je vrata i udobno se smjestila.

100
 Knjige.Club Books

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

J ednostavno mi je dovoljno sranja, bako, i od Murraya i od Bena.

- Onda nemoj prihvaćati takvo ponašanje. - Baka je odložila križaljku i
pogledala u Sam.
- Što mi drugo preostaje? Ako kažem Benu da se malo mrdne, Emma će
izgubiti tatu, a ako Murrayu kažem što ga ide, izgubit ću posao.
- Ben nikad ne bi nestao iz Emmina života, obje vas jako voli. A što se tiče
Murraya, bi li to zbilja bila tako loša stvar?
Sam je sjedila u bakinoj stolici za ljuljanje s Emmom u krilu. - Bako, ona
je jako vruća, misliš li da je dobro? - Osjetila je kako joj niz lice teku suze.
Baka je ustala iz vlastite stolice i popipala Emmina leđa. - Malo je vruća,
dušo, ali izmjerila sam joj temperaturu i dobro je. Samo se bori s virusom. Za
nekoliko dana bit će zdrava k’o dren.
- Sutra je neće htjeti primiti u vrtić ako joj ne bude dobro, a Ben ima te
razgovore za posao.
- Ja je mogu pričuvati, nije mi problem - rekla joj je baka nježno se
nasmiješivši.
- Ne, bako, to nije pošteno. Pitat ću ga da dođe po nju nakon intervjua.
Večeras nemam snage za još jednu svađu. Imam osjećaj da je sve otišlo k
vragu otkako sam se preselila i ne znam ima li više ikakve šanse za povratak
na staro. - Sam je počela plakati, ljutito je brisala suze dok se Emma komešala
i još jače stiskala uz nju.
- Nema povratka na staro, ali možete krenuti ispočetka, ako ste se oboje
spremni potruditi - rekla je baka. - Znam da Benu nije lako i da se muči, ali
nije baš da se drži onoga što je obećao. Nije pošteno da se samo ti osjećaš
krivom.
- Ne znam, mislim da je možda depresivan. Nedostaje mi stari Ben, ali
zbog načina na koji se ponaša, jako mi je teško biti ljubazna prema njemu.
Osjećam se kao da sam ja ta zbog koje će se obitelj raspasti, ali on je taj koji
je odlučio da će tako biti.
- Izvući ćete se. Za nekoliko godina ti ćeš biti poznatija novinarka i imat
ćeš više kontrole i slobode oko posla. Sad traje najteži period, pokušavaš
izgraditi karijeru, a istodobno se moraš brinuti o malome djetetu.

101
 Knjige.Club Books

- O tome se i radi. Do tad će ona već odrasti, i to ću vrijeme nepovratno

izgubiti. - Sam je nježno prstima prolazila kroz Emmine kovrče i ljubila joj
tople obraze dok je malena djevojčica nije odgurnula.
- Bila bi jako nesretna da si cijeli dan s njom kod kuće. Ima Bena, ima
mene, obožava ići u vrtić. Uskoro će krenuti u školu. Ti s njom provodiš
onoliko vremena koliko možeš u ovom trenutku. Ona je sretna, mala
djevojčica za koju se svi dobro brinemo. Trebat ćeš joj puno više kad odraste,
a ako odustaneš od posla koji voliš i budeš potpuno nesretna i jadna, kakav
ćeš primjer biti njoj?
- Ali radim toliko puno, nikad ne viđam Emmu, Ben me mrzi, a moj me šef
uopće ne poštuje. Tako sam umorna, svaki se dan ubijam od posla i života, a
i dalje sam za sve samo veliko razočaranje.
- Ne mislim da te tvoj šef ne poštuje. Mislim da ti ne poštuješ njega. Ne bih
ni ja. Zvuči kao pravi glupan.
Sam je pogledala u baku. Voljela je svaki dio nje, svaki centimetar njezine
kože - koja je mirisala na ružinu vodicu - svaki njezin smiješak kad je znala
da je boli kuk. Znala je da je Ivyjina pisma uzrujavaju i da bi njezina baka
voljela da je poznavala svoju majku.
- Žao mi je što te pisma toliko uzrujavaju, bako. Navela su te na
razmišljanje o tvojoj majci, zar ne? Jesi li je ikad pokušala pronaći? - upitala
ju je nježno.
- Ne brini se za mene, dušo - rekla je baka, koncentrirajući se na brojenje
kućica u križaljci.
- Ali nisi se baš uvijek slagala sa svojim roditeljima koji su te usvojili, zar
ne? Mislim, nisu bili oduševljeni kad si zatrudnjela s mojom majkom, zar ne?
- To im je bilo teško prihvatiti, da, ali uvijek su radili što su mislili da je
najbolje. Sumnjam da sam bila najbolje dijete.
- Ali zar nikad ne razmišljaš o njoj? O svojoj pravoj majci? - Sam ju je
promatrala, čekajući je da podigne pogled.
- Ponekad, ali ona je vjerojatno odavno umrla - rekla je baka tiho.
- Ne znaš je li to istina. Imaš samo 60 g., mogla bi još biti živa. Mogla bih
ti pomoći da je pronađeš.
Baka se usredotočila na križaljku i nježno je pjevušila, kao što to uvijek
radi; to joj je pomagalo s koncentracijom. Taj je zvuk Sam bio toliko poznat,
mnogo je puta zaspala uz njega.
- Sammy, postoji nešto što ne znaš - rekla je naposljetku - nešto o čemu
moramo razgovarati.
- Naravno, bako, reci o čemu se radi - kazala je Sam, naginjući se prema
naprijed. Emma je u tom trenutku zaplakala. - Čekaj samo da pokušam
uspavati Emmu pa ćemo razgovarati, dobro?
102
 Knjige.Club Books

Baka je kimnula glavom i položila novine na krilo; oči su joj bile pune
suza. Sam je odjednom bilo sram što ju je toliko jako pritisnula.
Ušla je u sobu koju je dijelila s Emmom i položila je u njezin maleni krevet.
Čim ju je stavila u krevet, Emma je opet počela plakati. - Tiho - rekla je Sam,
opipavajući joj čelo. - Sve je u redu, dušo.
Vratila se u dnevni boravak. - Oprosti, bako, imamo li još sirupa? Mislim
da bih joj trebala opet pokušati sniziti temperaturu.
- Provjerit ću - rekla je baka polako ustajući iz naslonjača.
Sam ju je promatrala kako hoda prema kuhinji. - Žao mi je zbog onoga što
sam rekla o traženju tvoje majke - rekla je. - Na tebi je da odlučiš što želiš.
Jednostavno ne mogu izbiti ta pisma iz glave. Na tom se mjestu dogodilo
nešto zbilja loše. Jednostavno to znam, osjećam to.
Baka je zastala na vratima. - Onda je tvoja odgovornost da otkriješ što se
točno dogodilo.
- Kako? - upitala ju je Sam, duboko uzdahnuvši.
- Tako što ćeš to dokazati. Nisam potrošila sav taj novac na tvoje
obrazovanje da bi ti sad odustala. - Nestala je u kuhinju, Sam je čula kako
otvara i zatvara vrata kuhinjskih ormarića.
- Bako, išla sam na državni fakultet - nasmijala se Sam.
- E, pa, ja sam imala tri posla i plaćala sam porez! Sjeti se što je djed uvijek
govorio: Ako misliš da si premalen da išta promijeniš, pokušaj spavati s
komarcem u sobi. - Baka se vratila u dnevni boravak sa sirupom, smiješeći se
dok je davala bočicu Sam.
- Hvala, bako. Dat ću joj da popije sirup i onda možemo razgovarati.
- U redu, dušo, usredotoči se na Emmu.
- Ma nema veze, dobro je, brzo ću je uspavati. Želim znati zašto si tako
uzrujana.
- Samo sam htjela s tobom razgovarati o djedu, ali to može pričekati. Baš
sam blesava. - Baka se okrenula prema svojoj sobi. - Mislim da možda idem u
krevet, ako ste vas dvije u redu. Dođi i probudi me ako me budeš trebala.
Pronašla sam još jedno Ivyjino pismo, stavit ću ti ga u bilježnicu s drugima.
- U redu, hvala, bako. Pogledat ću ga čim budem mogla. - Čim je Emma
zaspala od sirupa u svom krevetiću, Sam je brzo stavila laptop i bilježnicu u
torbu te se išuljala u slabo osvijetljenu ulicu. Njezinoj je zamrznutoj Corsi
trebalo tri pokušaja da se pokrene. Motor je napokon zakašljao i oživio. Ali
topli zrak nije počeo slabašno puhati sve dok nije stala ispred Doma za starije
i nemoćne Gracewell.
Pogledala je na sat. 22:45, petnaest minuta do Gemmine smjene. Isključila
je svjetla na automobilu da ne privlači pozornost na sebe, ali je ostavila

103
 Knjige.Club Books

uključen motor i iznimno neučinkovit sustav grijanja. Naravno, čekanje pred

vratima za nju nije bilo ništa novo, ali nije se osjećala ugodno čekajući ispred
neke kuće bez dopuštenja svog šefa. Sastanak s Murrayem ranije tog dana
jako ju je iznervirao jer joj je samopouzdanje u tom trenutku ionako bilo jako
nisko zbog stalnih svađa s Benom i krivnje koju je osjećala vezano uz Emmu.
Unatoč svem vikanju, uvijek je mislila da je Murray podržava, da se zapravo
dobro razumiju, da se međusobno poštuju. Očito nije bilo tako. Htjela je da je
nije briga, htjela je vikati o svim njegovim nedostacima, ali i dalje ju je boljelo.
Toliko je bila izgubljena u svojim mislima da nije podigla pogled i
zamijetila Gemmu sve dok ova nije prošla pokraj njezina automobila.
Uspaničila se. Trebala je uloviti Gemmu prije nego što uđe u dom, ali ako je
zaskoči, jadna će djevojka dobiti srčani udar. Mahnito je spustila prozor i
mahnula joj kao da su stare prijateljice. - Gemma! Gemma! Ja sam, Sam. Od
jučer!
Djevojka je stala i okrenula se prema Sam; najprije nije mogla shvatiti tko
viče iz mraka. Sam je izišla iz auta. - Oprosti, nisam te htjela prestrašiti. Kako
si? Zanima me možemo li nakratko porazgovarati.
- Baš i ne, smjena mi počinje za deset minuta, a još se moram i presvući. -
Gemma je bila blijeda i izgledala je umorno, pomislila je Sam. Nije bila onako
vesela raspoloženja kao prije. Stalno je ljutito vraćala zalutale vlasi kose iza
uha. - Vidjela sam te na pogrebu velečasnog Benjamina - rekla je Sam nježno.
- Djelovala si jako uzrujano. Nisam znala da si ga poznavala.
- Molim te, otiđi. Nitko me ne smije vidjeti da razgovaram s tobom. Upala
sam u veliku nevolju jer si se ušuljala u sobu sestre Mary Francis. Skoro sam
ostala bez posla. - Gemma je ljutito zurila u nju - moja je upraviteljica čak
htjela zvati i policiju, ali sestra Mary Francis razuvjerila ju je.
- Jako mi je žao, zbilja, ali morala sam razgovarati s njom. - Sam je bila
iznenađena Gemminim ljutitim izljevom.
- Ali ona se jako uzrujala! - odbrusila joj je Gemma. - Ima slabo srce. Jako
joj je teško razgovarati o majci Carlin; još uvijek joj nedostaje. - Gurnula je
ruku u torbicu u potrazi za mobitelom koji je počeo zvoniti. - Zove me
kolegica, pita se gdje sam. Moram ići.
- Znaš li tko je žena koja je ustala usred mise? - upitala ju je Sam.
- Ne, ne znam. Tko si ti zapravo? Kog vraga hoćeš?! - Gemma je poludjela.
- Ja sam novinarka - priznala je Sam. - Sestra Mary Francis dala mi je do
znanja da se nešto možda dogodilo majci Carlin, a ja pokušavam saznati što.
- O, Bože. Samo me više ostavi na miru! - Gemma se okrenula i počela
hodati stazicom prema Domu.
- Gemma, mislim da mi ti nešto skrivaš. Bila bi prava šteta da svoje
sumnje podijelim s policijom.

104
 Knjige.Club Books

Djevojka je stala. Sam je srce luđački nabijalo u prsima, kao da joj je cijeli
život ovisio o sljedećoj reakciji.
- Ako mi kažeš što te uzrujava, obećavam da ću prestati - rekla je tiho,
osjećajući se preplavljenom krivnjom i olakšanjem kad se Gemma okrenula
prema njoj sa suzama u očima.
- Ne mogu sada razgovarati s tobom, zakasnit ću na početak smjene.
Kolegica me čeka da preuzmem.
- Zar nemaš ni pet minuta? - zahtijevala je Sam, nervozna što će se Gemma
predomisliti ako je pusti da ode. - Pošalji poruku da ti je kasnio autobus ili
nešto. Ako sada budeš razgovarala sa mnom, nikad te više neću gnjaviti.
- Obećavaš li? - Gemma je obrisala suzu.
- Da - nasmiješila se Sam. - Želiš li sjesti u moj automobil? Vani je jako
hladno.
Čim je Gemma zalupila suvozačkim vratima, počela je istinski plakati.
Sam je strpljivo čekala, promatrajući kako dragocjene sekunde prolaze dok
je cura tipkala po mobitelu i jecala, a zatim rukavom obrisala slinu kad je
završila.
- Ne žuri se - rekla je Sam pružajući joj maramicu.
Gemma je glasno zašmrcala. - Upala sam u toliko problema od tvog
posjeta. Imala sam dva sastanka s upraviteljicom zbog toga.
- Jako mi je žao, Gemma. Nikad se ne bih ušuljala u sestrinu sobu da nije
bilo važno.
- Što god da si rekla sestri Mary Francis, jako ju je uzrujalo. Nije stala
govoriti o majci Carlin otada. Oduvijek se puno govorilo o majci Carlin. Imam
osjećaj kao da sam je poznavala, iako je nikad nisam upoznala.
- Kako to misliš?
- Zbilja ti ne bih trebala ovo govoriti. - Gemma je zgnječila rupčić u ruci.
- Nećeš upasti u nevolju, nikad ne otkrivam svoje izvore - moj mi posao
ne vrijedi toliko.
Gemma je na trenutak zurila u Sam, a zatim je duboko udahnula.
- Majka Carlin bila je ovdje prije nego što sam ja došla, ali navodno su s
njom imali pune ruke posla. Bila je jako podmukla i manipulativna. Zbog nje
je jedan član osoblja otpušten, a i općenito je bila grozna kuja koliko sam ja
shvatila.
- Nastavi - rekla je Sam, pojačavajući grijanje.
- Prijateljica moje mame, Amy, preko koje sam se zaposlila ovdje, rekla je
da se osoblje šalilo da bi se trebalo napraviti nešto da je se oraspoloži. Jednog
jutra Amy je otišla u sobu majke Carlin i pronašla je mrtvu, tijekom noći je
doživjela srčani udar. Takvo što nije neobično u Gracewellu, ali Amy je

105
 Knjige.Club Books

također pronašla i pola kolača s marihuanom na tanjuru pokraj kreveta.

Odmah ga je prepoznala jer ga je sama ispekla. Radi se o tome da su mnogi
ljudi znali za njih jer je upraviteljica čula Amy kako govori o tome da su joj u
torbici i zaplijenila ih joj je. Navodno se održao veliki sastanak osoblja o tome
kako je zabranjeno donositi drogu na posao i skoro je dobila otkaz. Čak su
stavili i obavijest o tome u sobu za osoblje. Kolači su sigurno bili u
upraviteljičinu uredu, netko je sigurno uzeo jedan i dao ga majci Carlin. No
problem je bio u tome što su navodno u sebi imali i sintetičke droge pa su bili
iznimno jaki.
- Molim? - Sam je od šoka otvorila usta.
- Amy se kune da joj ga ona nije dala, ali sigurna sam da tko god da joj ga
je dao, nije mislio ništa loše, samo se htio našaliti. No majka Carlin imala je
slabo srce i ono je prestalo raditi. Srećom, Amy ju je pronašla pa je uspjela
sakriti drugu polovicu kolača prije nego što je stiglo vozilo hitne pomoći.
Očekivala je da će biti gadnih posljedica kad se sve otkrije, ali nikad se ništa
nije dogodilo. Čini se da mrtvozornici nisu testirali 75-godišnju ženu na
marihuanu. Amy nikad nikomu ništa nije rekla o ovome osim meni. To je bilo
prije više od deset godina i mislim da si je samo morala olakšati dušu. -
Gemma je opet počela plakati. - Sestra Mary Francis rekla mi je da je čula
majku Carlin kako zaziva sotonu te noći, ali kako je majka Carlin znala imati
noćne more, nije zvala noćnu upraviteljicu. Kaže da si to nikad neće oprostiti.
Ja nemam veze s time, a čak se i ja osjećam krivom što se to dogodilo i što
nitko o tome ništa ne zna. Zašto bi itko naudio majci Carlin?
- To je upravo ono što ja pokušavam otkriti - rekla je Sam. - Sigurna si da
ne znaš ništa o ženi koja je bila na pogrebu velečasnog Benjamina?
- Samo znam da je nekoliko časnih sestara djelovalo poprilično uzrujano
zbog toga. Popili smo piće u Gracewellu nakon pogreba i čula sam ih kako
razgovaraju.
- Što su govorile? - upitala ju je Sam, naginjući se naprijed.
- Mislim da sam ti rekla dovoljno. - Gemma je otvorila vrata. - Rekla si da
ćeš me nakon ovoga ostaviti na miru; obećala si.
- I hoću. Molim te, Gemma, samo mi reci što su rekle. To je jako važno.
- Rekle su da je dobro da su svi dokumenti uništeni jer je vrijeme da se
krene dalje sa životom. - Gemma je izišla iz auta, zastala i pogledala natrag
prema automobilu s jednom rukom na krovu. - Možda da i ti poslušaš njihov
savjet. - Sam je promatrala Gemmu kako hoda zaleđenom stazom i ulazi u
Gracewell. Zatim je izvadila svoju bilježnicu i zapisala ime majke Carlin ispod
imena velečasnog Benjamina i Georgea Cannona.

106
 Knjige.Club Books

DVADESETO POGLAVLJE

Subota 12. kolovoza 2006.

M ajka Carlin sjedila je u podnožju kreveta, njezine krute ruke bile su

skupljene u molitvi iznad Biblije. Kao što je bilo uobičajeno u njezinu
svaki dan sve krhkijem stanju, osjećala se fizički iscrpljenom unatoč činjenici
da cijeloga dana i radila ništa. Malo je toga bilo dobro vezano uz starenje,
pomislila je, dok se križala i stavljala krunicu i Bibliju na noćni ormarić.
Jedino čemu se osoba može veseliti kronična su oboljenja i neprestane bolesti
popraćene uzrujanošću povodom gubitka svakog od svojih vršnjaka. Nije se
sjećala kad se zadnji put probudila bez pritiska i nelagode te optimistično
krenula u dan.
Posegnula je za hodalicom i polako počela podizati svoje krhko tijelo
prema njoj. Još se nije bila oporavila od posjeta bolnici prethodnog dana.
Zaključak odrješite, grube, mlade liječnice koja ju je cijelu izbockala i
ispregledala bio je da joj treba ugraditi pejsmejker čim se oporavi od
bronhitisa. Budući da je i dalje imala tako snažne napadaje kašlja da je
ponekad osjećala da će joj rebra izići iz prsiju, nije mislila da će na operaciju
tako skoro. Uistinu, kad su je izvukli iz invalidskih kolica i položili u krevet
večer prije, osjećala se toliko umorno da nije mogla zamisliti da će
uopće smoći energije da se ikad više probudi.
Toplina izvana bila je zagušljiva, ali lagani povjetarac pružao je
trenutačno olakšanje. Biblija je ležala otvorena na noćnom ormariću, njezine
su izblijedjele stranice lepršale poput krila zarobljenog leptira. Na kraju je
vjetar Bibliju otvorio na prvu stranicu na kojoj je još bio vidljiv žig Svete
Margarete. Sklopivši oči, osjetila je kako se vraća kroz vrijeme.
Stajala je u uredu i mogla osjetiti miris laka na parketu od mahagonija te
čuti kišu kako tapka o malene prozore dok je govorila upute i pravila
novopridošlicama. Stajale su u redu u svojim smeđim kombinezonima, trbusi
su im virili ispred njih.
- Misa je u 6:00 - rekla im je - nakon nje je doručak, a zatim radite u
praonici do osam. Razgovor se ne dopušta; đavao uvijek nađe posla za
dokone jezike. - Djevojke bi uvijek stajale ispred nje pognutih glava dok je
ona provlačila krunicu kroz prste i koračala pred njima. - Počinile ste mučan
grijeh, ali grešnici mogu pronaći put do Gospodina Isusa Krista kroz snagu
molitve i marljiva rada.

107
 Knjige.Club Books

Pogledala je sat na noćnom ormariću i uzdahnula. Noćna upraviteljica

bila je marljiva prema modernim standardima, ali stvari su joj znale odvući
pažnju. Majka Carlin tražila je nedavno od nje toplog mlijeka i, budući da nije
večerala, želudac joj je bolno krulio. Već ju je dva puta zvala, ali uzalud. Gumb
koji je pritiskala također nije rezultirao odgovorom.
Iziritirana i ljuta, podigla je hodalicu i počela hodati prema papučama na
dnu kreveta. Život u Gracewellu bio je udoban, ali u vođenju doma nije se
pridavalo onoliko pažnje detaljima kao što je to bio slučaj kad je ona bila za
kormilom Svete Margarete. Bilo bi nezamislivo da se nju ili velečasnog
Benjamina ignorira, osobito u ovakav kasni sat. Ako se radilo o nečemu što
im je bilo potrebno svake noći, to bi im se uvijek donijelo na vrata u točno
određeno vrijeme, a ako se radilo o nečemu što nije bilo dio redovite
rutine, jedno zvonce u kuhinji rezultiralo bi dolaskom sestre u
noćnom dežurstvu za samo nekoliko minuta.
Današnja mladež bila je kaotična i neodgovorna jer njihove radnje nisu
imale posljedica. Ona je došla iz drukčijeg svijeta, mislila je majka Carlin, gdje
su kazne - i sama prijetnja kaznama - bile dio svakodnevnog života. Kod kuće
se neposluh kažnjavao batinama i svake se večeri molilo Boga da ti oprosti
grijehe. Čak ako ti ni roditelji nisu znali da si napravio nešto loše, Bog je
uvijek sve vidio; uistinu, znao je točan broj vlasi na glavi. Bjesnjela je što
je Crkva, nekoć poštovana i držana iznad svega ostaloga, danas bila samo
slikovito mjesto za božićne koncertne mise, krštenja i vjenčanja. Čitala je
članke u novinama o domovima za majke i novorođenčad, čula je sestre i
tehničare kako su šaputali kad bi im dolazili ljudi koji su pokušavali pronaći
svoje rođake. Znala je što ljudi misle o njoj i nije se uopće obazirala na njih.
Gospodin Bog odabrao ju je da očisti njihove duše da bi one mogle biti
predstavljene pred milosrdnim Ocem i nebeskim vratima te da bi ih se pustilo
unutra. Imala je svoj posao i jednom kad se nađe pred Bogom u trenutku
svoje smrti, zna da će on imati milosti za njezinu dušu.
- Amy? - viknula je kad je otvorila vrata spavaće sobe i izišla na hodnik.
Od tog je napora počela kašljati, stajala je tamo minutu ili dvije, ostala je bez
daha i mislila da će joj noge popustiti te da će pasti. Ali glad ju je i dalje morila
i kad je provirila niz hodnik, vidjela je da je u kuhinji upaljeno svjetlo. Papuče
su joj udarale o tepih dok se mučila da stopala podigne dovoljno visoko kako
bi se kretala unaprijed.
- Mogu li vam što donijeti, majko? - upitao ju je nježni ženski glas, a majka
Carlin podignula je pogled i ugledala siluetu žene koja je stajala nad
usisivačem na kraju hodnika.
- Htjela sam malo vrućeg mlijeka, ali kao i obično, Amy je jednostavno
nestala. - Svjetlo je bilo prigušeno i nije mogla razaznati ženino lice.

108
 Knjige.Club Books

- Naravno. Samo se vratite u svoju sobu. Podgrijat ću vam mlijeko i odmah

ću vam ga donijeti - rekla je žena čučnuvši da skupi kabel od usisivača.
- Hvala vam. Znate li koja je soba moja?
- Da, Majko, znam.
Pet minuta poslije bila je u svojoj sobi kad su se vrata otvorila te joj je na
stolić nad krevetom postavljen pladanj s vrućim mlijekom i domaćim
kolačićem. Zahvalila je ženi, ali odgovora nije bilo - to je bila zgodna promjena
nakon sveg čavrljanja i praznih obećanja na koje je bila navikla. Svoje je bolne
udove podigla na krevet, gdje je popila mlijeko i pojela pola kolačića. Pola je
sačuvala za poslije. Bilo je lijepo da za promjenu želi nešto jesti; želudac joj je
često krulio, ali želja za hranom često je izostajala.
Oči su joj uskoro postale teške, počele su je peći iznutra, a glava joj je
počela padati i tonula je u san. Isključila je lampu pored kreveta i zaspala.
Uskoro ju je probudilo kucanje sata poput muhe koja joj je zujala preblizu
uha. Kucanje je postalo toliko glasno da joj je uskoro bilo nepodnošljivo.
Ubrzo se ono rasteglo, a buka se pretvorila u dugu i duboku tutnjavu.
Pokušala se okrenuti na drugu stranu, ali torzo joj je bio težak, ruke kao da
su joj bile od olova. Nije ih mogla podići čak ni da se počeše po vršku nosa.
Počela je malo paničariti dok je lagano okretala glavu da vidi koliko je
sati. Osjećala se kao da je već prošlo puno, ali radilo se o tek nekoliko minuta.
Dok je gledala u sat, kazaljke su se počele rastapati pred njom. Pretvorile su
se u debele kapi krvi koje su polako kapale u malenu cjevčicu koju je pratila
do svoje ruke. Počela je treptati dok ju je gledala. Cjevčica je vodila do debele
igle koja joj je bila zabijena u podlakticu i zalijepljena ljepljivom trakom.
- Sad će biti bolje - rekla je sestra Mary Francis koja je stajala iznad
njezina kreveta.
- Sestro, pa što vi to radite? - upitala ju je majka Carlin.
- Molim? - odbrusila je sestra Mary Francis.
- Da ste to odmah izvadili iz moje ruke! - rekla je majka Carlin.
- Beba mora van, dijete, a jasno je kao dan da ne može sama izići. Ovo će
potaknuti trudove.
- Koja beba? - upitala je majka Carlin.
- Bože, kako si odbijamo priznati... Zar niste očijukali s onim dečkom i dali
da vas pipa? Niste li počinili tjelesni grijeh? - upitala ju je sestra Mary Francis.
Majka Carlin odvratila je pogled od sestre Mary Francis i pogledala svoj
trbuh koji je sad bio toliko velik da si nije mogla vidjeti stopala. Bila je
odjevena u smeđi kombinezon, a kad je pokušala izići iz kreveta, shvatila je
da je paralizirana od vrata nadolje.
- Sestro, to sam ja, majka Carlin. Ne mogu se pomaknuti. Pomozite mi! -
Kroz trbuh joj je prošao val boli, primila se rukom za njega i vrisnula u agoniji.
109
 Knjige.Club Books

Nakon što je bol još jednom prostrujala kroz nju, na podu se pojavila lokva.
Pogledala je dolje i vidjela da krevet okružuje krv.
- Ide vam odlično. Čini se da je beba na putu.
Majka Carlin pogledala je prema kraju kreveta gdje su stajale dvije
djevojke u smeđim kombinezonima. - Gdje je sestra Mary Francis? - upitala
ih je.
- Ima drugog posla pa je rekla nama da vam pomognemo - odgovorila joj
je jedna od djevojaka i raširila časnine noge da ih stavi u stremenje.
Majka Carlin vrisnula je nakon još jednog vala boli.
- Prestanite vrištati. - Druga djevojka, blijede i prljave kože te kose koja
joj je odrezana u pramenovima, došla je do nje. - Mislite da svi žele da ih
probudi vaše vrištanje? Ako patite, to je tako jer ste to i zaslužili. Gospodin
Bog tako je odlučio i vi to sad morate prihvatiti.
- Mičite se od mene - rekla je majka Carlin i opet vrisnula u agoniji.
- Vidim glavu - rekla je prva djevojka, koja je podigla glavu iz njezinih
raširenih nogu i nasmiješila se. - Tiskajte, sad tiskajte.
Majka Carlin je tiskala, uzdisala i glasno vikala od boli. Nakon nekoliko
sekundi, bebin je plač zazvečao sobom.
- Dječak je! - rekla je djevojka veselo. Majka Carlin užasnuto ih je
promatrala dok su njih dvije gugutale nad bebom, a zatim su je zamotale u
deku i dale njoj.
- Prekrasan je, pogledajte ga - rekla je prva djevojka.
Beba je bila prekrivena krvlju. Koža mu je bila potpuno prozirna tako da
je majka Carlin mogla vidjeti svaku venu na njegovu licu i srce kako kuca u
prsima. Iz čela su mu s obiju strana rasli rogovi i dok je glasno plakao, vidjeli
su mu se zubi poput oštrica. - Mičite to od mene! - vrisnula je.
- O, Bože - rekla je jedna od djevojaka. - Još krvari. Da zovemo liječnika?
Majka Carlin pogledala je u pod. Ispod nje širila se lokva krvi, prekrila je
većinu tepiha.
- Ne, ja ću je zašiti. To će zaustaviti krvarenje.
Djevojka je kopala po džepu te izvukla prljavu iglu i nešto konca koji su
bili među ljepljivim slatkišima i maramicama, a zatim je privukla stolicu
između nogu majke Carlin.
- Da mi se nisi približila s tom iglom! - viknula je majka Carlin kad ju je
djevojka počela šivati. Jecala je, držeći se za jastuk dok se previjala od boli. -
Molim te, prestani, ne mogu to podnijeti!
- Kakve probleme radite - rekla je djevojka. Zviždala je dok je radila.
Majka Carlin ju je gledala i uzdisala od boli kako je igla ulazila i izlazila.

110
 Knjige.Club Books

- Jeste li spremni da ga uzmemo? - Druga je djevojka podigla bebu i

otvorila vrata od kupaonice gdje je stajao lijepo odjeveni, mladi par i
nervozno čekao.
- Ajme, Geoffrey, prekrasan je! - rekla je žena svom suprugu. Djevojka im
je predala bebu dok je majka Carlin sve to promatrala, raširenih nogu i sa
suzama u očima.
Krv na podu sad se pretvorila u more crvene lave. Osjećala je njezinu
toplinu, čula kako sikće i pucketa. Djelići su letjeli zrakom i palili joj
pokrivače. Postupno je lava postajala sve gušća: sada je bila okružena njom,
a krevet je počeo tonuti sve niže i niže te se palio pod njom. Izvukla je noge iz
stremenja, okrenula se na jednu stranu i počela moliti dok su plamenovi
plesali oko nje.
- Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla s eja ne bojim. Jer Ti si sa mnom Oče,
tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.
U očaju je pogledala prema vratima, činilo se da se ona sve više udaljavaju
dok nisu nalikovala na mišju rupu u daljini. Sad se odjednom nalazila na
moru, usred gorućih plamenova iz kojih su za njom posezale dječje ruke,
želeći je povući za sobom.
Krevet je potonuo još dublje dok nije postao splav za koju se držala svom
silom. Smijući se, djeca su počela ljuljati splav, kao da se radi o nekoj
bezopasnoj igri. Pokušala im je otrgnuti prste, ali bilo ih je previše i
naposljetku se ona više nije mogla držati. Zadržala je dah kad je upala u
usijanu lavu, mahnito je mlatila uokolo pokušavajući se uzdići na površinu
dok ju je okruživala intenzivna vrućina.
Kroz ruku joj je prostrujao val neopisive boli tako da se više nije mogla
držati za ono što je bilo ostalo od njezina kreveta. Pokušala je vrisnuti, ali
dječje su joj šake prekrile usta i lice te je povukle ispod površine.

111
 Knjige.Club Books

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

K itty je stiskala ključeve vrata kuće dok je taksi jurio autocestom. Oštri
zubi ključeva zarili su joj se u dlan, što joj je pružalo usredotočenost dok
ju je obuzimala anksioznost. Nije imala pojma što će je dočekati kad dođu.
Nije bila u dvorišnoj zgradi od one noći; kukavica u njoj zaustavljala ju je i
činilo se da nema smisla. Velečasni Benjamin rekao je njezinu ocu da joj je
sestra mrtva i pokopana. Ali ona sad više i nije bila sigurna u to.
Kad su došli do Brightona, strah i sumnja u tolikoj su joj mjeri preuzeli
tijelo da se osjećala paralizirano. Počela su joj se vraćati sjećanja na onu noć.
Sjećanja na traženje dvorišne zgrade u mrklome mraku. Kuću ruše
prekosutra; sigurno su oko zemljišta već postavili ogradu, kao i noćnog
čuvara da patrolira. Šanse da će uspjeti doći do dvorišne zgrade odjednom su
se činile nemogućima, ali i dalje je promatrala cestu, ne zaustavljajući vozača
i ne govoreći mu da se okrene natrag. Ovo joj je bila jedina šansa, morala je
pokušati.
Smireno je disala, vratila joj se odlučnost. Željela je ići brže tako da sve
prije završi. Pogledala je na sat, prošla su 23:00. Primijetila je da ju je vozač
taksija nekoliko puta pogledao u retrovizoru; znala je da ju je prepoznao i da
će vjerojatno poslije govoriti prijateljima o čudnoj i dalekoj vožnji sa ženom
s televizije. Ali odjednom je nije bilo briga. Samantha Harper joj se, čini se,
približavala. Uskoro će se saznati za njezinu povezanost sa Svetom
Margaretom. Toliko je dugo skrivala istinu, ali zašto? Koga je štitila? Možda
je htjela da se sve konačno sazna; zašto bi inače došla na nešto tako javno kao
što je sudska istraga velečasnog Benjamina? Sad je samo trebala saznati, prije
nego što sruše cijelu zgradu, je li pogriješila što se nije vratila do dvorišne
zgrade. Ako je u Svetoj Margareti bilo još kakva traga o njezinoj sestri, morala
je znati.
Dok su se vozili zavojitim, seoskim cestama, vozač je počeo razgovarati s
njom. - Znate li gdje točno idemo u Preston, dušo?
- Samo do drugog kraja sela - rekla je Kitty, razgibavajući glavu lijevo-
desno jer joj se vrat bio ukočio. - Radi se o velikoj viktorijanskoj kući Sveta
Margareta. Uskoro će je srušiti pa pretpostavljam da će izgledati poput nekog
gradilišta.
- Je li to možda ovo?

112
 Knjige.Club Books

Kittyjine su oči pratile smjer farova automobila kad joj je vozač pokazao
nešto na obzoru. Lagano je kišilo i brisači su mahali s jedne na drugu stranu,
ali pred njom se pojavila crna silueta Svete Margarete. Kad je vozač stao
ispred ulaznih vrata, sivi su se oblaci razišli i mjesečeva je svjetlost obasjala
gotičku vilu koja joj je godinama dominirala sjećanjima. Sad kad je napokon
bila ovdje, djelovalo je puno drukčije od nesmiljene slike koja joj je
opsjedala um; bilo je kao kad odraslo dijete posjeti strogog djeda pred smrt.
- Koliko vam dugujem? - posegnula je za torbicom, bacivši pogled na
taksimetar.
- Jeste li sigurni da je ovo pravo mjesto? - vozač taksija bio je sumnjičav.
- Kitty je pogledala u novčanik i izvukla hrpu novčanica po 20 funta. - Da,
to je to.
- Nalazite li se s nekim ovdje? - upitao ju je, mršteći se dok je promatrao
kuću.
- Da - rekla je Kitty, tiho. - Nalazim se s nekim u dvorišnoj zgradi sa
stražnje strane.
- Želite li da vas odvezem okolo?
- U redu, može, vrlo ste ljubazni.
Kitty je opet sjela u auto i krenuli su neravnom cestom pokraj kuće. Auto
je poskakivao gore-dolje tako da ju je zanosilo po stražnjem sjedalu.
Razbijeni prozori na kući promatrali su je dok su se vozili uz njih. Uskoro će
taksist otići i ona će ostati sama usred ničega na hladnoj kiši, potpuno ranjiva.
Sklopila je oči i pokušala umiriti disanje; rukom je posegnula za sestrinim
prstima na susjednom sjedalu.
- Može ovdje? - upitao ju je vozač, zaustavivši naglo automobil; noćni je
zrak rasparao zvuk kočnica. - Čini se da je ovdje rupa u ogradi. I pogledajte,
tamo je neko svjetlo s druge strane groblja.
Kitty je otvorila oči. Farovi su osvjetljavali veliku ogradu koja je
okruživala imanje Svete Margarete, kao i malenu rupu koju su vjerojatno
napravila djeca. Iza nje nalazili su se čitavi redovi nadgrobnih spomenika
prekrivenih bršljanom. - Pronaći ću ono što tražim, već sam prije bila ovdje.
- Vrlo ću vas rado vratiti u London. Ne bih se osjećao dobro da vas ostavim
ovdje samu - rekao je vozač. - Idem nešto pojesti, ali nakon toga vratit ću se
po vas.
- Hvala vam - rekla je Kitty. Preplavio ju je osjećaj olakšanja što se on toga
sjetio umjesto nje. - To bih jako cijenila.
Vozač je pritisnuo gumb da otključa vrata i Kitty je izišla u noć. Privila je
džemper oko tijela i zavezala vjetrovku prije nego što se probila kroz rupu na
ogradi. Petljala je u mraku po gumbima na ručnoj svjetiljci dok se nije
pojavila tanka svjetlosna zraka. Zatim, pokušavajući smiriti živce, sklopila je
113
 Knjige.Club Books

oči i zamislila sestrino lice. Sjećanje joj je bilo malo mutno nakon svih tih
godina.
Taksi se vratio puteljkom kojim su došli, a ona je nastavila dalje,
ignorirajući nervoznu, probadajuću bol u trbuhu. Maglovito groblje kao da je
oživjelo, zvuci noći ispunjavali su crne rupe koje svjetiljka nije osvjetljivala.
Tlo joj je šuškalo pod nogama dok su životinjice bježale, a lišće je pucketalo
iznad njezine glave dok su vjeverice i ptičice hitale u sigurnost. Kitty je
usmjerila svjetiljku na nadgrobne spomenike; ulašteni mramor urešen
dirljivim porukama za sestre milosrdnice koje su preminule tijekom svoje
službe u Svetoj Margareti. Udoban pogled na smrt: više ih nema, ali
nisu zaboravljene. Nastavila je dalje što je brže mogla. Zamrznuto tlo na
groblju bilo je neravno, pred njom se nalazio labirint grobova.
Svaki je grob bio iskopan, tijela koja su se nalazila unutra odnesena su na
neko drugo mjesto gdje će opet biti pokopana, a rupe koje su ostale iza njih
bile su ispunjene pijeskom i kamenjem. Kitty je hodala među njima pitajući
se koliko je daleko od mjesta na kojem je ona sad stajala bila pokopana
njezina sestra. Ako su je ubili, prema izvještaju o iskopavanjima nisu joj
priredili pokop kako priliči. Gdje su onda, u ovom zamrznutom paklu,
skriveni njezini posmrtni ostaci? A ako je nisu ubili, ako je bila živa, je li Kitty
luda što misli da još živi ovdje negdje nakon svih tih godina?
Nastavila je dalje, posrćući nekoliko puta kako je tlo postalo sve više
neravno. Pogrebni su spomenici postajali sve manji što je dublje ulazila u
groblje, postajali su tek sitni komadi stijena sa ugraviranim imenima i
datumima. Sarah Johnson, siječanj 1928. - travanj 1950. Imala je samo 22
godine kad je preminula, pomislila je Kitty u trenutku kad joj je stopalo
zapelo za klupko trnja. Stavila je svjetiljku na tlo da bi se mogla osloboditi.
Emma Lockwood, srpanj 1942. - prosinac 1961. stajalo je na slomljenom križu
koji je ležao na tlu. Devetnaest godina. Još je bila dijete. Iznad
mnogih humaka nije bilo nikakvih spomenika, samo sitni, drveni križevi čiji
su se oštri rubovi istrošili tijekom svih ovih godina. Clara Lockwood,
novorođenče, prosinac 1961. pisalo je na sitnom, sivom, kamenom spomeniku
ispred nje. Catherine Henderson, veljača 1942. - srpanj 1957. Kitty je nastojala
ostati usredotočena, ali glava ju je počela boljeti od same pomisli na ovu
mladu djevojku. Imala je samo petnaest godina, tijelo joj još nije bilo spremno
na porod. Vjerojatno je umrla u agoniji u bolničkoj sobi u Svetoj Margareti.
Dok je hodala prema svjetlu na rubu groblja, zalajao je pas i Kitty je
poskočila. Pokušala se smiriti dok je gubila tlo pod nogama. Spustila se na
veliki kamen i duboko udisala hladni zrak. Šake je ugurala u džepove jer je
već gubila osjet u prstima. Svjetiljka je ležala na tlu gdje je pala. Clara Jones,
Penny Frost, Nancy Webb. Bez epitafa ili poezije koji bi ispratili ove izmučene
duše.

114
 Knjige.Club Books

Zvukovi oko nje postajali su sve glasniji, poput glasova koji šapuću među
stablima. Kitty je glavu zarila u ruke, a zatim je čula tupi udarac. U glavi joj se
pojavila slika mlade majke i njezine bebe koje grubo bacaju u rupu u kakvu
jeftinom lijesu. Prekrila je uši, ali i dalje je mogla čuti naprezanje umornog
grobara koji zemljom pokriva raku. Ovo je bio dio groblja koji nitko nikad ne
posjećuje. Postalo joj je muka od same pomisli na sve te jadne duše koje leže
u improviziranim grobovima, po kojima se gazi i za koje ne znaju ni njihove
vlastite obitelji koje su ih ostavile pred vratima.
Vratila se u stvarnost kad je pas opet zalajao. Podigla je pogled prema
sjenama koje su se kretale između stabala. Sve je više imala osjećaj kao da je
netko promatra. Da je Elvira ovdje, čekala bi da joj se Kitty više približi da
može do nje, a da to nitko ne primijeti. Mora ustati i nastaviti se kretati. Što
više terena pređe, to su joj veće šanse da pronađe sestru.
Uz stenjanje, podigla je ručnu svjetiljku i podigla se s kamena. Krenula je
dalje dok je pas ponovno lajao. Pokušala je ne misliti o tome da će se on
iznenada pojaviti ispred nje, srušiti je na tlo, napasti je i izgristi joj zamrznutu
kožu s lica.
Zateturala je i primila se za čeličnu ogradu da ne bi pala, od čega se začuo
glasan zvuk u inače tihoj noći. Hodala je uz ogradu, služila joj je kao vodič.
Obamrlim je prstima prolazila žicom dok joj noge nisu postale toliko umorne
da je više nisu mogle nositi. Pas više nije lajao, a svjetlost u daljini potpuno je
nestala. Ako se okrene i prati ogradu, vratit će se do groblja i do sigurnosti
taksija. Ali što onda? Da ide kući? Da bude još očajnija? Radije bi nastavila
dalje i umrla ovdje nego se vratila i opet iznevjerila sestru.
- Ima li koga? - viknula je, glas joj se tresao od hladnoće. Još se koristeći
ogradom za potporu, nastavila je hodati. Bilo joj je toliko hladno da više nije
osjećala modrice i porezotine na tijelu od bezbrojnog trnja koje ju je
okruživalo.
Odjednom je naišla na mjesto gdje se tlo naglo spuštalo i pala je na zemlju.
Oštra i probadajuća bol prošla joj je nogama. Vrisnula je i okrenula se na leđa,
a zatim je nepomično ležala, nije se mogla pomaknuti. Pogledala je u mjesec
i čekala da bol prođe.
Iako su joj uši zujale od boli, čula je neke korake koji su joj se približavali.
Najprije su bili tihi, a zatim su postajali sve glasniji dok su grabili zaleđenim
tlom i naposljetku stali pokraj nje. Elvira je čučnula do nje, pružila ruku i
dragala je po kosi.
- Pogledaj - rekla je, pružajući svoju sićušnu ručicu u smeđem
kombinezonu. - Tamo.
Nekih pet-šest metara dalje stajala je dvorišna zgrada koju je Kitty odmah
prepoznala kao onu iz snova. Podigla se na sve četiri, zatim je ustala i počela
hodati prema njoj.
115
 Knjige.Club Books

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Nedjelja 5. veljače 2017.

D olaziš ili ne? - rekao je muški glas na telefonu.

Sam je još sjedila u autu ispred Gracewella, savladana porivom da
zauvijek odustane od Svete Margarete. Jednostavno je bilo preteško.
Boljeli su je i um i tijelo od silnih obaveza na sve strane. - Tko je to? - Pronašla
je bocu vode u torbici.
- Jako simpatično. Andy je.
Andy. Tko je pak Andy?
- S gradilišta.
- O, sranje! Andy! Žao mi je - rekla je Sam, gledajući na sat. - Trebali smo
se naći u 22 h, zar ne? Imala sam užasno naporan dan. - Pogledala je svoj
odraz u retrovizoru i uzdahnula.
- Ako je tako, onda ti sigurno treba piće.
Kad je stigla, Andy je sjedio u kutu jarko osvijetljenog puba
Wetherspoon's. Iako je osjetila da će dobiti migrenu čim je kručila na plavi
tepih, barem nije bilo nikakve šanse da će ovdje naletjeti i na jednog od
Benovih naporno pomodnih prijatelja. Posljednja stvar koja joj je sada
trebala bilo je da Ben misli da ima nekoga drugoga.
- Jesi li dobro? - upitao ju je Andy, koji nije ustao kad je došla do stola.
- Da, da, super, hvala. Ti? - Sam je nelagodno sjela na rub stolice pokraj
njegove.
- A valjda. - Popio je ostatak svog piva.
- Piće? - rukom je posegnula u torbicu u potrazi za novčanikom.
- Može, točena Stella.
Dok je stajala na šanku, Ben joj je odjednom toliko počeo nedostajati da
se osjećala kao da ju je netko šakom nabio u trbuh. Kad je ušla u pub, prisjetila
se njihova prvog spoja koji su proveli u koktel-baru u glavnoj ulici u
Claphamu. Naručivali su sva pića u ponudi dok ih upravitelj naposljetku nije
fizički izbacio. Ben je bio kupio novu košulju, još je imala etiketu, i tolikom je
brzinom iskočio iz sjedala kad je ona ušla da je glavom udario u gredu iznad
sebe i gotovo se onesvijestio. Sam je požurila do šanka u potrazi za ledom, a
nakon toga proveli su nekoliko sati razmjenjujući životne priče i ljubakali se
dok se svim drugim posjetiteljima nije zgadila njihova hrana te su otišli. Od
116
 Knjige.Club Books

tog trenutka nadalje ona više nikad nije htjela nikoga drugog. Voljela je Bena
više nego što je ikada voljela nekoga drugog, ali u ovom su trenutku toliko
jadni i nesretni, toliko bijesni i ljuti jedno na drugo da se činilo da za njih više
nema nikakve šanse. Upravo je to razlog zašto ljudi prekidaju, pomislila je,
dok je plaćala pića. Radi se o tome da odustanu i odu. Ostati s nekime tko je
vidio najgore od tebe i da ti to onda sve predbacuje bilo je užasno.
- Sam! - viknuo je poznati glas iza leđa. Na sekundu joj je srce pobjeglo u
petu, uplašila se da je Ben. Zatim se okrenula, a ispred nje stajao je Fred. U
ruci je držao kriglu piva i gledao je sa smiješkom.
- O, bok, Frede, kako si, što ima? - Sam je pogledala grupu ljudi iza njega,
svi su držali krigle s pivom i cerekali se.
- Dobro sam, slavim - rekao je Fred, okrenuvši se prema prijateljima i
rukom im dajući znak da se smire.
- A da? - upitala ga je Sam, bacivši pogled prema Andyju. - Što se slavi?
- Osvojio sam treće mjesto u britanskom planinarskom prvenstvu - rekao
joj je Fred ponosno, ali pomalo nerazgovjetno.
- Pa to je fantastično, Frede, svaka čast.
- Želiš li nam se pridružiti? - upitao ju je, buljeći u nju.
- Hvala, ali bolje ne. Ovdje sam s jednim izvorom. Vidimo se poslije. -
Okrenula se i krenula natrag prema Andyju, svjesna da je Fred promatra.
- Uzdravlje - rekao je Andy kad je pred njega položila kriglu, a zatim sjela
preko puta, nelagodno se smiješeći. Bio je golem, jedan od onih likova kakve
se obično može vidjeti na Harley-Davidsonu na autocesti. Prsti su mu bili
omotani oko krigle piva kao da se radi o čašici za žestice, a kožna jakna koja
je visjela obješena sa stolice gotovo je dodirivala pod. Smrdio je na znoj i
cigarete, a kad je govorio, približio bi joj se malo previše.
- Nego, kako ti je prošao ostatak dana? - Sam je pijuckala dijetnu kolu.
- Isto sranje kao i uvijek. A tebi?
- Ma da, isto - rekla je Sam misleći upravo suprotno. Zato se i bavila ovim
poslom: obožavala ga je. Radila je na poslovima gdje bi cijeli dan promatrala
sat, osjećajući se kao da joj se duša isisava kroz nokte. Nikad se više tamo ne
bi vratila.
- Čime se baviš? - upitao ju je Andy, podižući glas da bi ga čula od
preglasne house glazbe.
- Ničime posebnim trenutno. Imam malenu kćer i živimo u bakinu stanu,
pravimo joj društvo.
- O, da, tvoj je djed preminuo, zar ne?
- Je. - Nastupila je neugodna tišina. Andy je popio veliki gutljaj svog piva.
Sam se uvijek rugala Benu što mu je trebalo sat vremena da popije pola litre

117
 Knjige.Club Books

piva. Odjednom se počela osjećati kao da će početi plakati. Što je radila ovdje?
Trebala se vratiti kući, i to odmah.
- Jesi li onda pronašla tu časnu sestru koju si tražila?
Sam je odložila svoje piće. - Da, jesam. Hvala ti na pomoći.
- Nema problema. Bit će mi drago kad napokon sruše to mjesto pa da
mogu otići odavde. Dosta mi je više da mi svi pušu za vratom.
Mobitel mu je počeo zvoniti pa ga je podigao, pogledao broj i zatim
prekinuo poziv.
- Neka se goni - rekao je.
- Što je? - rekla je Sam.
- Dočekat će me sranje kad se vratim. - Izvadio je upaljač i počeo ga paliti
i gasiti. - Jesi li za cigaretu?
- Nisam, hvala. Kad je bio plan da sruše Svetu Margaretu?
- Prije četiri mjeseca. Ovaj zastoj stajao ih je gotovo milijun funta. -
Izvukao je paketić duhana iz džepa.
- Isuse! Zar zbog sudske istrage?
- Da, potrajalo je jer je svećenik bio u kanalizaciji kad je preminuo. - Andy
je počeo vršcima prstiju uzimati duhan i stavljati ga na papir.
- Što je radio tamo dolje? - upitala je Sam, zamijetivši da je Fred još uvijek
promatra s druge strane prostorije.
Andy je zastao, a zatim slegnuo ramenima. - Ta je kuća zečja jazbina, ježim
se od nje; ona je magnet za beskućnike i lutalice. Ne možeš ih držati podalje
od nje. Neki prosjak živi u dvorišnoj zgradi već mjesecima. Stalno ga
izbacujem, ali uvijek se vrati. - Popio je pivo.
- Jesi li za još jedno pivo? Mislim da ti dugujem dva, ako se dobro sjećam
- rekla je Sam.
- Može. Doma me ionako samo čeka ona odvratna montažna kućica. - Bilo
joj je nelagodno od načina na koji ju je gledao.
Vratila se sa šanka s kriglom piva i viskijem. Počela je misliti da će ipak
biti neke koristi od ovog pića s Andyem. - Izvoli.
- Uzdravlje! - Ispio je viski, a da nije prestao zuriti u nju.
- Znači, i ti si osjetio duhove kako hodaju tim mjestom? - upitala ga je Sam.
Andy se prazno nasmijao. - Recimo to ovako, pravo je olakšanje izići na
groblje nakon što provedeš neko vrijeme u toj kući.
- Što misliš da je radio dolje u kanalizaciji? - upitala ga je Sam, povlačeći
svoju crvenu kosu i vežući je u rep.

118
 Knjige.Club Books

- To sad uopće više nije bitno, još malo pa je utorak - rekao je Andy,
podižući kriglu. - Što prije zakopaju to mjesto ispod betona, to bolje. -
Promatrao je njezinu čašu. - Zar ti nećeš popiti nikakvo pravo piće?
- Naravno - rekla je Sam, bacivši brzinski pogled na njegove ključeve na
stolu. - Može čaša bijelog vina.
Uzeo je svoj novčanik i uputio se prema šanku. Čim joj je okrenuo leđa,
zgrabila je njegove ključeve i počela ih vrtjeti među prstima ispod stola. Bila
su samo tri ključa: jedan je bio od automobila, drugi je izgledao kao ključ
nekog lokota, tako da je treći morao biti ključ prijenosne kućice. Brzo ga je
skinula s prstena. Ostavit će ga na podu kućice kad bude gotova. Uz malo
sreće, on će misliti da mu je jednostavno ispao. Podigla je pogled i vidjela da
se vraća prema stolu pa je brzo stavila ključeve ispod svoje torbice.
- Izvoli - rekao je, prolivši pola sadržaja čaše na stol. - Ajme, ups, oprosti.
- Nema veze - Sam je popila gutljaj kiselog vina. Bit će joj potreban alkohol
za ohrabrenje. Nada se samo da će pas biti zavezan za lanac, inače ništa od
toga.
- Nego, zar tvom dečku ne smeta što ideš na piće sa strancem? - Andy je
stavio svoju ruku na njezinu.
Sam se morala svojski potruditi da je ne povuče. - Ono što ne zna, ne može
mu nauditi.
- Hoćeš li me onda poljubiti? - ispio je pivo i okrenuo se prema njoj.
- Naravno. Samo najprije moram nešto ići obaviti. Možemo li se naći za
pola sata? - Prisilila se da se nasmiješi.
- Što? Zašto? - ljutito ju je upitao Andy.
- Moram samo skoknuti doma i uzeti neke stvari za sutra. Ne znam kako
će ova večer završiti, ali ako imam stvari, sutra mogu ravno na posao. Kad je
ustala, u šaci je stisnula ključ.
- Da, naravno, nema problema. - Raspoloženje mu se naglo opet
popravilo. - Možemo se naći u pristaništu?
- Savršeno - rekla je Sam.

119
 Knjige.Club Books

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

K itty je teturala i posrtala dok su njezina obamrla stopala odbijala

suradnju. Kad je napokon došla do ciglene dvorišne zgrade, jedva da je
imala snage povući istrošena, drvena vrata, koja su visjela sa šarki.
Nakon tri pokušaja, napokon ih je otvorila dovoljno da se provuče kroz
njih i padne unutra. Srušila se na hrpu lišća pokraj ulaza.
Nepomično je sjedila i očima promatrala prostor oko sebe dok je
mjesečeva svjetlost ulazila kroz rupe u ciglama. Zidovi su popucali i raspali
se, a većina se krova urušila tako da su na kamenom podu bile napuknute
drvene grede.
Sve je izgledalo točno onako kako se i sjećala, u kutu je stajao prevrnuti
stari plug.
Na stražnjoj strani zgrade stajala su druga vrata koja su bila
poluotvorena, a iza njih se nazirala soba s čijih se zidova ljuštila zelena boja.
Kitty je ustala i oteturala prema njima. Kad je pružila ruku da će ih gurnuti i
otvoriti, veliki, smeđi štakor istrčao je ispod ruševina i ušao u sobu ispred nje.
Promatrala ga je kako se zavlači u neku rupu oko ruba zahodske školjke, a
zatim je nestao ispod kreveta. Soba je bila prljava, uza zidove se uspinjala
crna plijesan, a zrak je ispunjavao smrad kanalizacije.
Na podu je bilo konzervi od hrane i otvoren paket keksa. Netko je bio
ovdje. Netko je živio u ovoj sobi i bio je ovdje relativno nedavno. Došla je do
kreveta i prstima prolazila po deki prije nego što ju je podigla i pomirisala.
Zatim je otišla do umivaonika i odvrnula jednu od slavina, ispustivši uzdah
kad je voda počela šikljati van.
- Halo? - prošaputala je. - Ima li koga?
Imala je pravo. Njezina je sestra bila ovdje u Svetoj Margareti sve ovo
vrijeme i ovdje će je pronaći. To joj je sve bilo previše za shvatiti odjednom.
Soba se počela vrtjeti, nagnula se iznad umivaonika, stavila ruke pod vodu i
počela umivati lice.
Kad je ustala, u ogledalu iza nje stajala je Elvira, stara kao i Kitty. Sijeda
joj je kosa bila zalizana unatrag, odmaknuta od tankog, blijedog lica.
- Jesi li zaboravila što sam ti rekla? - upitala ju je, crnih očiju.

120
 Knjige.Club Books

Otišla je do zida i izvukla labavu ciglu. Iza nje je bio težak, željezni ključ.
Ispružila ga je prema Kitty.
- Spali kuću i oslobodi ih.
Kad je Kitty posegnula za sestrom, s druge strane prostorije začuo se
glasan tresak. Okrenula se i vidjela čovjeka s dugom bradom i poderanom
odjećom kako stoji s hrpom drva za ogrjev pred nogama.
- Tko si pak ti?! Gubi se van! - povikao je.
Kitty se okrenula prema Elviri, ali nije je bilo. - Vrati se! - zvala ju je. Počele
su joj teći suze. - Moja sestra, kamo je otišla moja sestra?
- Gubi se van! Ovdje ja živim. Gubi se! - skitnica je pojurio prema njoj, a
Kitty je ispustila vrisak i počela trčati.

121
 Knjige.Club Books

DVADESETO ČETVRTO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

N akon što je pretražila cijelu ogradu oko imanja i napokon pronašla rupu
pokraj groblja, Sam je teturala zamrznutim zemljištem u mrklom mraku
osjećajući se kao da je promatraju svi duhovi Svete Margarete. Nakon što se
približila montažnoj kućici, laknulo joj je kad je vidjela da nema ni Andyja ni
njegova psa i, unatoč tomu što je bilo zagušljivo i što se osjećao oštri miris
vlage u zraku, i dalje joj je bilo drago da je bila na sigurnom. Rukama je u
mraku tražila prekidač da upali svjetlo, prsa su joj se stezala jer joj se
nedostatak kisika poigravao živcima. Naposljetku je pronašla plastični
prekidač i pritisnula ga, obasjavši žalosnu sobicu svjetlošću.
Prizor na koji je naišla nije bio ugodan, ali nije ju iznenadio. U jednom je
kutu bio maleni krevet koji nije bio napravljen. Na njemu je bila čitava hrpa
pornografskih časopisa, a limenke su piva ležale razbacane na podu. U
drugom je kutu stajao prljavi umivaonik, iz tube se cijedila pasta za zube, a
na prljavoj polici iznad stajali su različiti dezodoransi i vodice. U samom dnu
kućice bili su malena, siva, kožna sofa i TV. Niz kutija od pizze i dostave hrane
prekrivao je maleni stolić u središtu prostorije.
Prljavi zastori na volane visjeli su s prozora. Sam ih je rastvorila da vidi
automobilske farove u slučaju da netko dođe, a zatim je uključila lampu
pokraj kauča i isključila blještavo stropno svjetlo prije nego što je počela
pretraživati prostoriju.
Naposljetku joj je pogled pao na ono što je tražila: ormarić sa spisima.
Najgornja je ladica, čini se, bila pretrpana marketinškim materijalima,
brošurama za blještave i lijepe vile koje će uskoro biti izgrađene, kao i
bilježnicama, ceduljicama, naljepnicama i kemijskim olovkama Slade
gradnja. Druga je ladica, slično prvoj, također bila nezanimljiva: oglasnik, dva
primjerka časopisa Top Gear i nekoliko praznih kutija cigareta. Sam je
posegnula za posljednjom ladicom i tad je počela paničariti. Otišla je iz
Wetherspoon’sa prije gotovo sat vremena, Andy će uskoro početi gubiti
strpljenje. Ako u ovoj sobi nema ničega korisnog, mora otići prije nego što se
on vrati i shvati da mu nema ključa.
Znala je da negdje mora postojati nešto što upućuje na velečasnog
Benjamina i ono što mu se dogodilo. Trebala je neke zapise, neki dosje s
dokumentima. Kad je otvorila najdonju ladicu, znala je da je pronašla upravo

122
 Knjige.Club Books

to i srce joj je počelo ubrzano kucati. Došla je do slova S i otvorila dokumente

naslovljene na Slade gradnja. Brzo provjerivši prozor da vidi je li zrak čist,
sjela je na kraj sofe i počela čitati.
Dosje je počeo s nekoliko pisanih upozorenja Andyju od upravitelja
zgrade o njegovoj točnosti. U ugovoru mu je pisalo, podsjetili su ga, da na
gradilištu mora biti svake večeri od 21:00 do 9:00, kad dolaze prvi radnici.
Očito nije bio najmarljiviji zaposlenik jer je došlo do provale u dva bagera na
gradilištu, a kad je policija stigla, Andyja nije bilo nigdje.
Drugom prilikom ukradeno je nekoliko vreća cementa, a taj mu je trošak
skinut s plaće. Pronašla je i dokument koji je spominjao beskućnika o kojem
joj je Andy govorio. Očito je da se radilo o problemu, ali prema
Andyjevu kopiranom odgovoru, beskućnik je boravio u dvorišnoj zgradi
i nikad se nije ni približavao Svetoj Margareti.
Posljednje pismo bilo je povezano s velečasnim Benjaminom.

Iako se smrt velečasnog Benjamina dogodila prije mnogo godina, 31.

prosinca 1999., podzemna kanalizacija i pripadajući joj tuneli i dalje su
pristupačni u ovome trenutku i moramo biti iznimno oprezni kako se
takvi tragični događaji ne bi ponovili prije datuma odabranog
za rušenje: utorka, 7. veljače 2017. Ako pronađete bilo koga u
blizini zemljišta ili na samom zemljištu, primorani ste ih zadržati i
odmah nazvati 112.

Podzemna kanalizacija i tuneli. Sam se prisjetila razgovora koji je vodila s

Andyjem u pubu. Što je ono rekao? Ta je kuća zečja jazbina, ježim se od nje.
Opet je pogledala dokument. Članak iz The Timesa koji ju je prvi
zaintrigirao bio je uguran između pisama.

Posmrtni ostaci starijeg čovjeka (sedamdeset četiri godine), kojeg su

ubili plinovi dok je bio zarobljen u podzemnoj kanalizaciji,
pronađeni su u vili koja će se rušiti u Istočnom Sussexu. Čovjek,
umirovljeni svećenik iz Prestona, iz Istočnog Sussexa, zaglavio je dolje
nakon što je bez dopuštenja, ilegalno, pristupio zemljištu, utvrđeno je
sudskom istragom.
Rođen kao Benjamin Cook u Brightonu 1926., bio je župni svećenik
trideset godina.
Velečasni Benjamin nestao je na Novu godinu 1999., ali njegovi
posmrtni ostaci nisu otkriveni sve do 30. rujna 2016. Umro je od
posljedica hipoksije, od izloženosti toksičnim koncentracijama
vodikova sulfida, utvrdio je u utorak mrtvozornik na sudu u Sussexu.

123
 Knjige.Club Books

Sudsku istragu o smrti umirovljenog svećenika otvorio je i priveo

kraju mrtvozornik doktor Brian Farrell. Detektivi su rekli da nije bilo
uključene treće strane. Tvrtka Slade gradnja izrazila je svoje najdublje
žaljenje.

Nije bilo nikakvih drugih zanimljivih dokumenata i taman kad je Sam

pomislila da je bolje da ode prije nego što se Andy vrati, primijetila je da je na
vrhu ormarića kućni telefon na koji je spojena crvena telefonska sekretarica
koja je blještala. Još je jednom provjerila je li zrak čist, a zatim je otišla do nje
i pritisnula gumb.
- Andy, Phil je, javi se na mobitel! Gdje si, pobogu?! Čini se da ne razumiješ
što je sve na kocki. Imamo još samo jedan dan. Proveli smo cijelu sudsku istragu
i ne želim da cijeli dogovor propadne jer se netko uspio zaključati u tim
tunelima.
Zaključati? Nije bilo ni spomena tome u članku. Samine su uši odjednom
začule tihi zvuk motora u daljini, i, na njezinu žalost i zaprepaštenje, vidjela
je automobilske farove koji su se polako približavali kućici. Skočila je,
gurnula dosje natrag u ladicu i isključila lampu, a zatim se sagnula i
promatrala bez daha kako se približavao plavi kamionet. Dok je gledala
uokolo, očajnički pokušavajući pronaći neki izlaz, čula je da je vozilo stalo
ispred kuće te motor zadrhtao prije nego što se isključio, kao i farovi.
Kućica se odjednom našla u mrklom mraku.
Nije bilo drugih vrata niti mjesta na koje bi se mogla sakriti. On je imao
opasnog psa koji bi je napao da pokuša pobjeći, a zatim bi, nedvojbeno, zvao
policiju. Izgubila bi svoj posao. Sve bi izgubila. Čula je kako se koraci
približavaju vratima i znala je da joj je preostalo samo jedno. Skinula je
majicu i bacila se u smrdljivi krevet samo u grudnjaku.
Vrata su se otvorila i upalilo se svjetlo na stropu.
- Bok, ljepotane - rekla je, pokušavajući sakriti paniku u glasu.
- Kog vraga ti radiš ovdje? - upitao ju je Andy.
- Htjela sam te iznenaditi. - Samino se cijelo tijelo treslo.
- Jesi li mi ti uzela ključ?
- Da. Ne smeta ti, zar ne? - Sam se pokušala nasmiješiti.
- Ma naravno da mi smeta! - krenuo je prema njoj i cijelo je vrijeme ljutito
gledao.
- Žao mi je. Mislila sam da ćeš htjeti da budemo sami - tužno mu se
nasmiješila. - Popijmo nešto i opustimo se, može?
Izišla je iz kreveta i otišla do hladnjaka dok ju je Andy promatrao u tišini.
Hladnjak je bio prazan, izuzev nešto pljesniva sira i ostataka boce mlijeka.

124
 Knjige.Club Books

- Nemaš nikakva pića. Hoćeš da nam ja odem uzeti nešto? - upitala ga je,
posegnuvši za majicom.
- Zašto mi ne kažeš što izvodiš?
- Htjela sam te iznenaditi. Mislila sam da će ti se svidjeti. Očito sam
pogriješila. - Na brzinu je odjenula majicu. Ruke su joj se vidljivo tresle kad je
posegnula rukom prema podu.
- Ne sviđa mi se kad mi ljudi provaljuju u kuću. - Stao je ispred nje da bi
je spriječio da ode.
- Nisam provalila. Molim te, pusti me da prođem. - Srce joj je toliko snažno
lupalo u ušima da je mislila da će joj glava eksplodirati. Razmišljala je samo o
Emmi koja leži u krevetu na sigurnom dok joj se majka ovdje igra životom. Ti
glupa idiotkinjo, pomislila je.
- Imaš sreće što sam ja džentlmen. - Polako se pomaknuo ustranu i Sam
je pojurila prema vratima. Dok je teturala niz stepenice, Andyjev pas, koji se
vratio s njim, počeo je lajati na nju. Bila je sigurna, dok je išla u tamu, da je
Andy promatra, čekajući bilo kakvu izliku da opaku životinju pusti s uzice.
Pogledala je iza leđa i vidjela ga kako stoji na vratima prijenosne kućice,
držeći psa za ogrlicu dok se on napinjao da je krene loviti.
Sa svakim korakom kojim nije mogla pronaći rupu u ogradi, sve je više
paničarila. Osjetila je kako joj mliječna kiselina žari nogama dok je trčala uz
ogradu i vraćala se. Tresla je žičanu ogradu i psovala si u bradu, očajnički
pokušavajući ne zaplakati. Morala se vratiti istim putem: to je bio jedini put
do automobila. Morala je pokušati ostati smirena, ali zbog psa koji je lajao u
daljini bilo joj je muka i bila je jako nervozna.
Okrenula se i bacila na ogradu, ali se spotakla na nešto što je virilo iz tla i
svom je snagom pala. Ležala je na tlu koji trenutak, držeći se za koljeno i
uzdišući od bolova. Osjećala je da je mokro od krvi, ali bilo je previše mračno
da vidi prst pred nosom. Pretpostavila je da se spotaknula o korijen stabla,
ali kad je iz torbice izvadila mobitel da procijeni štetu, svjetlo ekrana ulovilo
je odraz nečega drugog na tlu iza nje. Ignorirajući bol u koljenu, nagnula se
naprijed da vidi o čemu se radi. Bila je to mjedena ručica, poput one iz sobe
majke Carlin. Virila je iz korova i trnja.
Počela je povlačiti travu oko nje, uzdišući od bolova dok joj se trnje
zabijalo u prste u mraku. Nakon što je očistila što je mogla, vidjela je da je
prstenasta, mjedena ručica spojena za pločicu od lijevanog željeza. Podigla se
s tla, zacviljevši od boli u koljenu, te pokušala otvoriti vrata, ali koliko god da
je vukla, ona se nisu pomicala. Imala su ključanicu i bila su zaključana.
Mjesečina se prolijevala kroz oblake, a ona je zurila u kuću čiji su prazni
prozori izgledali kao stotinu očiju koje ju promatraju. Te iste oči mora da su
promatrale velečasnog Benjamina one kobne noći. Što li je ono rekao čovjek

125
 Knjige.Club Books

s govorne sekretarice? Zvučalo je kao da je netko namjerno zatočio svećenika

u tunelima ispod kuće. Jesu li ova vrata u podu vodila do tih tunela?
Odjednom je čula da pas opet laje, bio joj je mnogo bliže. Sam je počela
trčati. Bol u koljenu bila je nepodnošljiva, ali pokušala ju je ignorirati.
Životinja samo što se nije pojavila i uronila svoje zube u njezinu nogu ili ruku.
Andy je imao vremena dobro razmisliti o svemu; možda je shvatio da mu je
ona kopala po ormariću s dokumentima te preslušavala poruke u govornoj
sekretarici. Vjerojatno je već nazvao policiju i sve je gotovo.
Ubrzala je tempo, pokušavajući kontrolirati svoj strah. Molim vas, molim
vas, preklinjala je hladnu i nemilosrdnu noć.
Odjednom je zamijetila svjetlo na drugoj strani ograde i počela trčati
prema njemu. Kad mu je došla nešto bliže, shvatila je da se radi o
automobilskim farovima. Na njezino olakšanje, svjetla su osvjetljavala rupu
u ogradi i onda je nekako prošla kroz nju. Pas je još jednom zalajao; nije
mogao biti više od pet-šest metara od nje. Shvatila je da je automobil crni
taksi i kad je stao Sam je žestoko pokucala na suvozačko staklo. Čovjek koji
je sjedio u automobilu u šoku je podigao pogled, a zatim polako otvorio
prozor.
- Jesi li dobro, dušo?
- Ne, progoni me neki pas. Molim te, pusti me unutra. Brzo!
Otključao je vrata, a ona je povukla kvaku i uskočila unutra.
U trenutku kad je zalupila vratima, pojavio se pas koji je bijesno lajao oko
automobila.
- Isuse Kriste, kako li si me samo prestrašila - rekao je čovjek.
- Hvala Bogu da si bio ovdje - Sam je pokušavala doći do zraka.
Dok su njih dvoje zurili jedno u drugog, na ogradi se pojavio Andy koji je
počeo vikati na psa da se vrati.
- Bože, pa ovo je mjesto prometnije od centra grada - rekao je vozač kad
se pas povukao. Andy ga je stavio na uzicu prije nego što su obojica nestali u
tami.
- A što ti radiš ovdje? - Sam je upitala vozača dok joj se disanje polako
smirivalo.
- Došao sam pokupiti svoj novac - rekao je taksist, gledajući na sat. - Nema
je već gotovo sat vremena. Dovezao sam je ovdje skroz iz Londona pa je
nisam htio ostaviti ovdje samu, savjest mi nije dala. - Izvukao je plastičnu
šalicu s kavom. - Mi o vuku...
Sam je podigla pogled i vidjela kako prema njima kroz ogradu tetura Kitty
Cannon. Prije nego što ju je mogla dohvatiti, noge su joj popustile i srušila se.

126
 Knjige.Club Books

Sam je otvorila vrata automobila i iskočila van, vraćajući se natrag kroz

rupu i trčeći do mjesta na kojem je Kitty ležala. Kleknula je pokraj nje i
osluškivala joj disanje, a zatim je skinula svoj kaput i njime je pokrila.
- Ivy? - rekla je Kitty tiho.
- Moramo zvati hitnu! - viknula je Sam vozaču.
- Ne, molim vas, samo me odvezite kući - rekla je Kitty prije nego što je
počela plakati.

127
 Knjige.Club Books

DVADESET PETO POGLAVLJE

Petak 31. prosinca 1999.

V elečasni Benjamin na trenutak je zastao u predvorju, hvatajući dah nakon

što je žurio dvorištem Svete Margarete u mraku. Nije mogao uključiti
ručnu svjetiljku u strahu da će ga vidjeti neki znatiželjni prolaznik pa se zato
već dvaput spotaknuo i u zadnji tren dočekao na noge.
Kad je vidio poruku koju mu je netko ostavio ispod vrata sobe u
Gracewellu, već je bila rana večer. U dnevnom boravku organizirala se rana
večera povodom Nove godine, a nakon nje velečasni se uputio u lift pa niz
hodnik do svoje sobe. Vidio ju je čim je ušao u sobu. Znatiželjan, ali nimalo
zabrinut, podignuo ju je s poda i otišao je otvoriti u naslonjaču pokraj
prozora.
Čim je izvukao jedan list bijelog papira iz omotnice, obuzela ga je
zabrinutost. Dva retka bez potpisa i rukopis koji nije prepoznavao.

Nađimo se u sobi za glačanje u Svetoj Margareti večeras u ponoć da

razgovaramo o dosjeima koje si uništio. Ako se ne pojaviš, otići ću
na policiju. Dođi sam.

Većinu je večeri proveo sjedeći ispred televizije u svojoj sobi, ali um mu

je bio drugdje. Pokušao je reći Amy o poruci kad je došla provjeriti kako je,
ali riječi mu jednostavno nisu izlazile iz usta. Odakle bi uopće krenuo?
Do 23:00 znao je da je previše nervozan da bi zaspao. Bilo bi bolje da ode
i nađe se s nepoznatim pošiljateljem poruke nego da leži u krevetu i brine se.
Nije bilo daleko, malo dalje na Preston Laneu. Još je uvijek imao ključeve
stare kuće. Nitko neće ni primijetiti da ga nema. Stoga je odjenuo najtopliji
vuneni džemper, stavio poruku u džep svojih samtenih hlača i išuljao se van
dvadeset minuta prije ponoći.
Sada, na sigurnom u kući, uključio je ručnu svjetiljku. Bilo je zastrašujuće
biti opet u kući nakon ovoliko godina. Djelovala mu je poznato, a istodobno
strano. Zavojito stubište u predvorju bilo je točno onakvo kakvim ga se
sjećao. Ali umjesto da se sjaji od laka, bilo je bezlično i prekriveno razbijenim
staklom i smećem koje je padalo s visokog stropa iznad. Prljavština i prašina
prekrivale su crno-bijele pločice koje su se sjajile i blistale u doba majke
Carlin. Prozori uz koje je prošao dok je hodao hodnikom prema praonici bili
128
 Knjige.Club Books

su većinom razbijeni, njihovi su okviri bili popucah, a boja se ljuštila kao da

ju je netko ogulio kandžama. Cijela je zgrada zaudarala na trulo drvo. Kad je
došao do vrata praonice, uperio je ručnu svjetiljku u mračnu prostoriju.
Nekoć golema prostorija ispunjena parom, prepuna djevojaka nabreklih
trbuha, sad je bila prazna ljuštura prepuna smeća i razbijenih valjaka za
odjeću.
Dok je hodao niz hodnik, svjetlost svjetiljke obasjala je njegov odraz u
jedinom prozoru koji nije bio razbijen. Njegovo je okruglo lice bilo blijedo,
prekriveno kratkom bradom i čupercima sijede kose koji su mu neuredno
stajali na glavi. Bio je konstantno blago povijen prema naprijed, što je bila
posljedica stalne boli u leđima. Sa strane je izgledao kao da uopće nema vrata,
pomislio je, dok su ga iz odraza promatrale njegove sive oči iza jeftinih
naočala. Nekoć bi bio svježe obrijan svakoga jutra, dok bi ga savršeno
ispeglana odjeća čekala položena na krevetu, a sad su mu standardnu
uniformu činili preveliki, sivi, vuneni džemper i vrećaste hlače. Bio je ruina,
pomislio je kad se okrenuo od prozora; baš kao što je to postala i ova vila.
Ispustio je težak uzdah na samo sjećanje na Svetu Margaretu na svome
vrhuncu. Pomoću velikodušnih župnih donacija i povećeg bankovnog kredita
uspjeli su kupiti bivši internat na dražbi i otvoriti svoja vrata manje od šest
mjeseci poslije. Tri su desetljeća zarađivali dovoljno novca da zadrže krov
nad glavom i odvoje nešto sitno sa strane za budućnost. Ali to nije bilo
dovoljno, čini se, da se osigura da njemu i sestrama milosrdnicama bude
ugodno u mirovini. Na kraju im je ponuda od Slade gradnje došla u pravi
trenutak. Kuća je bila osuđena na propast, a pritisak od vijeća o tome gdje se
nalaze spisi dosegnuo je svoj vrhunac. Pojavila se čitava jedna podvodna
struja upiranja prstom od koje mu je bilo veoma nelagodno; mučilo ga je što
se prema njemu i sestrama nitko ne odnosi s poštovanjem koje su zaslužili.
Stao je i slušao hoće li čuti ikoga kako se kreće na katu ispod njega. Tišina.
Možda autor pisma, tko god on bio, još nije došao; možda je jedini motiv bio
uzrujati velečasnog, možda se neće ni pojaviti. Samo je šačica ljudi znala za
spise i on nije imao pojma zašto je ta osoba htjela da se nađu ovdje umjesto
da su o svemu razgovarah u Gracewellu. Osjećao se puno nelagodnije ovdje
nego što je mislio da će se osjećati. Odluka o prodaji bila je mukotrpna,
ali istodobno je znao da će mu biti drago kad sve bude gotovo - pod uvjetom
da se Slade gradnja drži ugovora, gradi unutar dogovorenih granica i zapečati
tunele - na ovome posljednjemu je inzistirao, inače nije htio potpisati ugovor.
Kad je došao do kraja posljednjeg dugog hodnika, našao se ispred
zaključanih vrata. Izvukao je mjedeni ključ s privjeskom na kojem je pisalo
Stražnje stubište i, koristeći se ručnom svjetiljkom kao svojom vodiljom,
okrenuo ključ u bravi. Zatim je otvorio vrata i uperio svjetiljku u tamno
stubište pred njim.

129
 Knjige.Club Books

- Halo? Ima li koga? - viknuo je. Nije bilo odgovora.

Uzdahnuo je od same pomisli na to koliko će ga od ovoga boljeti leđa. Pete
cipela udarale su o hladne, kamene stepenice dok se umornim rukama
primao za rukohvat. U tišini prazne kuće pomislio je da čuje zvuk cipela na
petu majke Carlin dok nosi mrtvorođenu djecu niz stepenice, kroz sobu za
glačanje i u tunele. Bilo je toliko mnogo smrti. Porodi su bili česti i znali su
poći po zlu. Bilo je nemoguće organizirati pravi pokop za svako mrtvorođeno
dijete; jednostavno nisu imali ni novca, a ni vremena.
Na dnu stubišta velečasni Benjamin našao se pred još jednim teškim,
hrastovim vratima i opet je posegnuo za ključevima, obasjavši ih ručnom
svjetiljkom da pronađe onaj s privjeskom Soba za glačanje. Kad je pronašao
ključ, svjetiljka mu je ispala, poklopčić se odvojio i baterije su pale na
prašnjavi pod.
Bez svjetiljke, u samoj utrobi kuće usred noći, bilo je nemoguće vidjeti i
prst pred nosom. Kleknuo je i dlanom počeo tapkati po podu, uzdišući i
pušući; sve mu se više vrtjelo i postao je dezorijentiran. Miševi su užurbano
trčkarah oko njega dok je on pokušavao ostati pribran. Naposljetku je
pronašao jednu bateriju, a zatim i drugu.
- Prokleta svjetiljka - promrmljao je, gurajući baterije u njihove utore dok
ih napokon nije stavio kako treba ali svjetlost se nije pojavila. Istodobno su
se vrata na vrhu stubišta zalupila uz glasan tresak.
Bio je siguran da ih je bio zatvorio. Uperio je svjetiljku uza stepenice, u
mrkli mrak; ništa se nije vidjelo. - Halo? - promrmljao je u mraku. - Tko je
ovdje?
Usredotočivši se opet na svoj zadatak, podignuo se pomoću kvake na
vratima; ispustio je glasan, bolan uzdah koji je odjekivao uz kamene
stepenice iza njega. Tresući se od napora, zastao je da prikupi snage i zatim
umetnuo ključ u bravu. Trebalo je nekoliko pokušaja dok se ključ napokon
nije okrenuo.
Bilo je jasno da nitko još nije uklonio velike strojeve za glačanje iz sobe.
Bila je manja nego što ju je pamtio i čim je ušao kroz vrata, pod stopalima mu
je počelo krčkati razbijeno staklo s dva gola prozora. Niski strop bio je
klaustrofobičan, a ovdje dolje vlaga je toliko ušla u zidove da je miris plijesni
bio nevjerojatno snažan. Dvaput se zabio u oštre rubove strojeva za glačanje.
Pod je bio potpuno crn od nakupljene prašine i prljavštine koja mu se lijepila
za cipele dok je hodao prostorijom. Noge su ga boljele od putovanja i teško je
disao; disanje mu je odjekivalo cijelom prostorijom. Obuzela ga je neka
anksioznost koja mu nije bila poznata. Pod prigušenim svjetlom gotovo kao
da je mogao vidjeti kako ga djevojke promatraju kroz oblake pare dok rade i
brišu znoj s čela rukavima svojih kombinezona.

130
 Knjige.Club Books

Pogledao je na sat: ponoć. Prošao je svjetiljkom po prostoriji, ali nitko ga

nije čekao. Ovo je bila psina, bolesna šala iza koje stoji netko tko je sada
vjerojatno kod kuće, na sigurnom, uz kamin, i nazdravlja početku novog
tisućljeća.
- Gdje si? - upitao je glasno još jednom. Tišina.
Kad se okrenuo da će otići, začuo je neki zvuk. Bio je jako tih, kao da se
nedaleko od njega gnječi metal o metal. Polako je krenuo prema naprijed i
uperio ručnu svjetiljku u smjeru iz kojeg je dolazio zvuk.
Zatim je stao na mjestu. Vrata koja su vodila do tunela bila su otvorena.
Još se malo približio: definitivno je mogao čuti nekoga dolje. Zvučalo je kao
da netko čekićem udara o metal. Ali to su mogla samo biti vrata od septičkog
spremnika, a to je bilo nemoguće. Iz Slađe gradnje su ga uvjerili da će tuneli
biti blokirani i nasipani čim on potpiše ugovor.
Kroz njega je prostrujala panika dok je teturao prema otvorenim vratima.
Ako je netko prekršio obećanje, on je morao znati za to. Spremnik je bio
ispunjen kamenjem i pijeskom; velečasni Benjamin sam je platio radnika
prije nekoliko godina. Ali i tuneli koji vode do njega do sad su već trebali biti
zacementirani.
Velečasni Benjamin stajao je na vrbu kamenih stepenica koje su vodile do
tunela i do septičkog spremnika. Nekoć se redovito čistio i bio je osvjetljen
lampama. Zidovi su sada bili tamnozeleni i prekriveni smrdljivom sluzi. Voda
je kapala sa stropova, a zvuk kapanja odjekivao je poput zvona. Pokušao je
ignorirati sve veću paniku kao posljedicu boravka u tako tamnom i
zatvorenom prostoru. Od smrada koji se osjetio u zraku - odvratne
mješavine plijesni i trulih jaja - dizao mu se želudac. Koristeći se zidom
kao vodičem, polako je došao do ruba najgornje stepenice i polako je počeo
silaziti, znajući da, ako padne, nitko ga neće pronaći do jutra, ako i tada. Brojio
je dok se spuštao - jedan, dva, tri - kao da upozorava onoga tko se možda
nalazi dolje da on dolazi.
Smrad truleži počeo je djelovati poput kiseline, paleći unutrašnju stranu
nosa. Bol u nosu počela se širiti do grla i očiju. Još jedna minuta, rekao je
samome sebi, još jedna minuta i imat će dokaz koji mu je bio potreban i moći
će se vratiti kući u krevet. Prisilio je svoje teške noge na korak naprijed, dok
mu se uz osjećaj paljenja pojavio i pritisak u prsima. Dok je pokušao držati
ručnu svjetiljku u šaci koja je drhtala, iza sebe je čuo nešto poput
papirnate vrećice koja je šuškala na vjetru. Stao je i okrenuo se,
usmjerivši ručnu svjetiljku u smjeru iz kojeg je dolazila buka, ali tamo nije
bilo ničega, prazan prostor. Nastavio je hodati, očajnički želeći doći do
spremnika. Šuškanje se u međuvremenu pretvorilo u šapat. Najprije jedan
glas, a zatim dva, nerazumljiv, tih razgovor. Nekoliko je puta stao i okrenuo
se, slušajući vlastito teško disanje kad nije bilo reakcije na njegovo dozivanje.

131
 Knjige.Club Books

- Što izvodi? - prošaputao je jasan glas odmah do njegova uha. Velečasni

Benjamin uplašio se i uperio svjetiljku u smjeru iz kojeg je došao glas, ali opet
nije vidio ništa osim mračnog tunela koji ga je okruživao.
Osjećao se kao da ga netko guši. Mora da je bio blizu. - Gdje je, gdje je? -
mrmljao je, pipajući pred sobom kameni zid na kraju tunela. Glava mu je
pulsirala od boli; tunel kao da se sužavao, zatvarao se oko njega dok mu je
hladna, smrdljiva voda kapala na glavu.
- Mislim da traži spremnik - rekao je drugi glas, dublji od prvog. Velečasni
Benjamin zastao je, a zatim je opet krenuo. Krivi su bili svi mirisi i pare, od
njih je halucinirao; tako je govorio samome sebi kad je počeo žestoko kašljati
bez kontrole. Sagnuo se naprijed i počeo povraćati. Stani, molim te, stani,
preklinjao je svoje tijelo. Nije mogao udahnuti dovoljno zraka u pluća u
zagušljivom tunelu da zaustavi vrtoglavicu koja ga je obuzela.
Naposljetku je kašalj napokon prestao, ali u nogama nije imao snage i
morao se nasloniti na zid da se ne bi onesvijestio.
- Krive su pare u spremniku - rekao je prvi glas. Velečasni Benjamin
podigao je pogled i vidio dvije djevojke u smeđim kombinezonima kako što
je iznad njega. Jedna je imala gadnu modricu na oku; obje su imale obrijane
glave i bile su blijede poput duhova.
- Gadne su - rekla je druga. - Jednom su me ovdje zaključali cijelu noć.
Toliko sam puta povratila da sam počela krvariti na nos. Krvarenje nije
stajalo, sjećaš li se? Majka Carlin bila je neopisivo ljuta.
- Da, dobro se toga sjećam. Jadna Martha, bila si tako hrabra - rekla je prva
djevojka. Zagrlile su se.
Velečasni Benjamin ispravio se koliko su mu to njegova leđa dopuštala,
oteturao je naprijed dok napokon nije došao do kraja tunela. Stao je i potonuo
na tlo, pipajući zid ispred sebe prstima kao da se radi o licu starog prijatelja.
Uspio je. Hvatao je zrak i osjećao kako mu u želucu sve više postaje muka.
Nagnuvši se naprijed, počeo je povraćati. Povraćao je bez prestanka, toliko
jako da nije mogao ni uloviti zraka između. Napokon, mučnina je popustila i
on je nagnuo glavu uza zid, uzdišući.
Zašto su iz spremnika i dalje izlazile razne pare? Već je prije nekoliko
mjeseci ispunjen pijeskom.
Dok se mučio da ustane, tunelom se začuo glasan udarac.
- Što je to bilo? - upitala je jedna od djevojaka.
Kad je velečasni Benjamin podigao pogled, vidio je da se onaj par
djevojaka pretvorio u grupu od osam do deset djevojaka. Stajale su u
polukrugu iznad njega.
- Mislim da su se to čula vrata tunela - rekla je druga. - Nadam se da ima
ključ.

132
 Knjige.Club Books

Velečasni Benjamin posegnuo je za svojim džepom: bio je prazan;

ključeva nije bilo. Mora da su mu ispali negdje dok je povraćao. Polako je
čučnuo i osjetio tlo oko sebe, šaku je spustio na hrpicu tople bljuvotine.
- O Bože, mislim da ih je možda izgubio - rekla je treća djevojka, nastojeći
suzbiti smiješak.
Velečasnom Benjaminu bilo je sve bolnije disati. Opet je počeo kašljati, a
iz očiju su mu išle suze. Usne su mu se osušile, a jezik mu je bio prekriven
debelim, suhim krznom. Od iznenadnih probadajućih bolova u glavi pao je na
tlo, opet hvatajući zrak.
- Ringe, ringe, raja, doš’o čika Paja, pa pojeo jaja, jedno jaje muć, a mi djeco
čuč!
Sve su se smijale i skakutale oko njega dok je svećenik ležao na vlažnome
podu. Koža mu je postajala sve hladnija, a puls mu se ubrzavao. Pokušao se
pomaknuti, ali svaki trud koji je uložio u pomicanje rezultirao je bolovima i
hvatanjem daha. Plitko je disao dok su mu se prsa sve više i više stezala. Opet
je počeo kašljati i to ga je toliko boljelo da je osjećao kao da iskašljava
komadiće stakla.
- Isuse, oprosti mi i zaboravi sve što sam napravio - neprestance je
ponavljao. Svaki put kad bi se pokušao pomaknuti, jedna od djevojaka
gurnula bi ga natrag na tlo i nastavila pjevušiti:
- Ringe, ringe, raja, doš’o čika Paja, pa pojeo jaja, jedno jaje muć, a mi djeco
čuč!
- Pomozite mi - kazao je velečasni Benjamin, dok ga je obuzimao osjećaj
propadanja. Jedva da je više išta vidio, vid mu je nestajao, a svjetlost ručne
svjetiljke postajala je sve bljeđa.
- Molite se za svoje grijehe, velečasni - rekla mu je jedna od djevojaka, a
zatim su se sve okrenule i otišle.
Velečasni Benjamin puzao je uzduž smrdljivog hodnika na sve četiri. Sve
je stalo: kašljanje, mučnina, glavobolja. Napokon je došao do stražnjih vrata
koja su vodila u sobu za glačanje i podigao se teškom mukom na koljena. Oči
su ga toliko pekle da je jedva išta vidio, ali pod prstima je osjetio kvaku i
pritisnuo je. Vrata su bila zaključana.
Uzviknuo je dok je pritiskao kvaku i tresao je koliko je snažno mogao u
svom krhkom stanju.
Oči su mu postale teške; s vremenom je sjeo i sklopio ih. Nije se više
mogao ni pomaknuti. Sve što je sada htio bilo je spavati. Spavati dok sve ovo
ne bude iza njega i dok ne bude stajao na nebeskim vratima s Gospodinom
Bogom. Baš kao što mu je jedna od djevojaka i rekla, počeo se moliti.
Oprosti mi moje grijehe, o, Boze, oprosti mi moje grijehe; grijehe moje
mladosti, grijehe moje starosti, grijehe moje duše, grijehe moga tijela; moje

133
 Knjige.Club Books

grijehe iz lijenosti, moje svjesne grijehe; grijehe koje sam znao i grijehe koje
nisam znao; grijehe koje sam tako dugo skrivao i koji su sada skriveni od mog
sjećanja.
Uistinu mi je žao zbog svakoga mog grijeha, onih koji se mogu oprostiti i
onih koji ne mogu, smrtnih, svih grijeha mog djetinjstva do ovoga
trenutka. Znam da su moji grijesi ranili Tvoje nježno srce. O, moj Spasitelju;
oslobodi me od veza sa zlom kroz najgorču muku mog Iskupitelja.
O, moj Isuse, oprosti mi i zaboravi što sam napravio.
Amen.

134
 Knjige.Club Books

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

D ok je taksi vijugao prometnim cestama natrag prema Londonu, Kitty je

spavala, naslonjena na Samino rame. Sam je pogledala na sat: bilo je
5:00. Đaka i Emma još uvijek spavaju; nazvat će ih oko šest i provjeriti je li
sve u redu. Osjećala se nervozno što je tako daleko od Emme, ali nije mogla
dopustiti da taksist tek tako odveze Kitty Cannon nakon što ju je pronašla
na imanju Svete Margarete. Kroz Sam je prošao val uzbuđenja kad je skrenula
pogled na lice koje je bilo tjedni gost u gotovo svakom dnevnom boravku u
državi puna dva desetljeća. Imala je pravo: Kitty Cannon bila je povezana sa
Svetom Margaretom i bila je odlučna saznati kako točno.
- Jesi li sigurna da je ne bismo trebali odvesti u bolnicu? - kazao je taksist.
Sam je popipala Kittyjin puls koji je bio snažan, a zatim ju je primila za
njezinu zamrznutu ruku. - Jesam, mislim da je dobro. Puls joj je dobar, ali jako
joj je hladno. Možeš li, molim te, pojačati grijanje?
Povukla je Kittyjinu vjetrovku i omotala je oko žene, zbog čega joj je
mobitel ispao iz džepa i pao na pod taksija.
- K vragu - rekla je Sam, pokušavajući, bezuspješno, doći do njega, a da ne
probudi Kitty.
Kittyjina duga, raščupana, sijeda kosa podsjećala je Sam na bijelu vješticu.
Imala je prekrasne crte lice, uska usta i sladak, prćast nosić. Koža joj je bila
poput bijelog porculana. Izgledala je potpuno drukčije nego na televiziji:
djelovala je mlađe i ranjivije, bila je gotovo nalik kakvu djetetu.
Na zaslonu Kittyjina mobitela pojavio se podsjetnik. Sam je pogledala da
vidi što piše: Richard Stone, podne. Nogom je mobitel gurnula prema sebi,
zatim ga je podigla i vratila u Kittyjin džep.
- Znaš li gdje živi - upitala je vozača.
- Ne znam, zaustavila me je na Embankmentu tako da sam sad krenuo
natrag prema tamo.
Sam je čula tihu zvonjavu vlastita mobitela u džepu. Baka ju je htjela pitati
gdje je i reći joj da je Emmi puno bolje. Sam je brzo odgovorila, zamolila baku
da odvede Emmu kod Bena nakon doručka i rekla joj da će je nazvati čim
bude. Gladila je Kitty po glavi dok su se vozili pokraj rijeke. Bilo je pravo

135
 Knjige.Club Books

mučenje biti joj tako blizu, a ne moći razgovarati s njom. Ali oko jednog je bila
sigurna: Kitty ju je nazvala Ivy. Nekako je poznavala jadnu djevojku.
- Kitty? - pozvala ju je Sam nježno. - Moramo znati gdje vam je kuća da
bismo vas mogli dovesti doma.
Kitty je polako otvorila oči i pogledala je. Zatim se uspravila i odmaknula
od Sam, poravnavši kaput i zavezavši kosu u punđu, kao da time želi spasiti
svoj obraz.
- Vratili smo se u London? - upitala je.
- Da, htjeli ste da vas odvezemo kući, ali ne znamo gdje živite.
- Hvala vam što ste me vratili. Ispričavam se zbog onoga što se dogodilo -
rekla je Kitty.
- U redu je - odvratila je Sam, smiješeći se - ali mislim da će vam račun za
taksi biti popriličan.
Kitty je zurila u nju, ne uzvraćajući joj osmijeh. - Tko ste vi?
Sam je oklijevala na koji trenutak. - Moje je ime Samantha, ja sam
novinarka agencije Southern News.
- O, ne - rekla je Kitty. - Što je s vama ljudima? Zar me pratite dan i noć?
- Kitty, molim vas, dajte mi samo minutu da vam objasnim... - počela je
Sam.
- Ne, ne mogu. - Kitty se okrenula prema vozaču i podigla glas da bi je čuo
preko staklene pregrade. - Možete li, molim vas, izbaciti ovu djevojku iz mog
taksija?
- Kriste, osjećam se kao Jeremy Kyle - rekao je, otvarajući vrata.
- Znam za vašu vezu sa Svetom Margaretom. Mislim da ste se možda rodili
tamo - rekla je Sam.
Iz Kittyjinih su očiju počele kapati suze. Pričekala je da se malo sabere
prije nego što je progovorila. - To je moja privatna stvar i nimalo vas se ne
tiče. Ako pokušate objaviti išta vezano uz to, tužit ću vas.
Sam je mahnito kopala po torbici kad je vozač otvorio vrata na drugoj
strani.
- Izlazi, dušo.
- Molim vas, pogledajte, čitam pisma koja je napisala neka djevojka imena
Ivy o vremenu koje je provela u Svetoj Margareti. Mislim da mora da ste je
poznavali: nazvali ste me Ivy kad sam vas pronašla tamo. - Sam je ispružila
pisma koja je baka zavezala crvenom, baršunastom vrpcom, ali Kitty ih nije
uzela.
- Klonite me se - rekla joj je hladno.

136
 Knjige.Club Books

- Ljudi koji se spominju u ovim pismima, svi su radili u Svetoj Margareti -

majka Carlin, velečasni Benjamin - a sad su svi mrtvi. I poprilično sam sigurna
da njihove smrti nisu bile slučajne - rekla je Sam, očajnički.
Taksist ju je povukao za ruku. - Hajde, ne želim da gospođa zove policiju.
- Miči ruke s mene - viknula je Sam, otimajući mu se.
- Gubite se van! - povikala je Kitty!
- U redu - odvratila je Sam. - Idem. Znam da ste bili tamo kad vam je otac
poginuo. Mora da je bilo grozno svjedočiti tako nečemu kao dijete. Nikad mi
nije bila namjera uzrujati vas, jako mi je žao. Samo sam htjela doći do istine,
a mislila sam da i vi to želite.
- Samo malo. Što ste to sad rekli? - upitala je Kitty Sam izlazeći iz taksija.
- Da mi je žao - rekla je Sam tiho - i jest. Jednostavno se radi o tome da su
ova pisma ostavila dojam na mene.
- Ne, ono prije toga, o tome da sam bila tamo kad mi je otac poginuo. -
Kitty se nagnula prema vratima.
- Netko s kim sam razgovarala, tko je živio na onoj cesti gdje je vaš otac
poginuo, rekao je da je svjedok vidio malenu djevojčicu u crvenome kaputu.
Mislili su da ste bih u autu s ocem kad se zabio.
- Što se sada događa? Idemo ili ne - upitao je vozač, mašući rukama u
zraku.
- To nisam bila ja - rekla je Kitty. - Za nesreću sam saznala tek kad me je
policija probudila.
- Pa tko je to onda bio? - upitala ju je Sam.
Kitty je rukom prekrila usta. - O, moj Bože.
- Što je? - upitala ju je Sam, nagnuvši se naprijed prema njoj.
Kitty je izvukla hrpetinu novčanica i predala ih vozaču, a zatim je izišla iz
taksija i primila Sam za ruku. - Bolje pođite sa mnom do mog stana - rekla joj
je. - Moramo razgovarati.

137
 Knjige.Club Books

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Utorak 5. ožujka 1957.

I vy je ležala u mraku, promatrajući grede na stropu i slušajući mladu

djevojku u krevetu pokraj svojega kako tiho plače. U spavaonici je bilo
iznimno hladno. Svaka je djevojka ležala sklupčana na boku, nastojeći se
zagrijati. Na zaključanim prozorima do Ivyjina kreveta nije bilo zastora i
mjesečeva je zraka osvjetljavala jadnu djevojku pokraj nje. Bila je tako mlada,
izgledala je kao da bi još trebala ići u školu. Kad je stigla, imala je koji
kilogram viška i obrazi su joj se rumenili, ali sad joj je ključna kost stršila
ispod kombinezona, a blijeda joj je koža bila zategnuta oko prestravljenih
očiju iz kojih su trenutno kapale suze.
Ivy je pretpostavila da ima oko četrnaest godina. Domom su kolale
glasine da je trudnoća bila rezultat očeva zlostavljanja kod kuće. Ivy je prvi
put pomislila da je krivo čula Patriciu kad joj je ova to ispričala: njezin joj je
vlastiti otac napravio dijete, a zatim ju je ostavio da turne u ovom paklu na
zemlji? Rose je bar bila začeta u ljubavi, pa makar i samo s Ivyjine strane,
kako se počela pribojavati. Djevojka je dobila trudove samo dva dana prije,
no ipak, bila je ovdje, vratila se u svoj neudobni, hladni krevet, sama na
cijelome svijetu i bez bebe koju su joj oduzeli nakon poroda. U zoru će
zazvoniti zvono te je čeka dug i naporan dan u praonici.
Ivy je slušala hoće li čuti korake u hodniku, a kad ništa nije čula,
odmaknula je pokrivače i izišla iz kreveta. Djevojka ju je pogledala kad je Ivy
kleknula pokraj nje.
- Boli - prošaputala je, lice joj je bilo umorno od plakanja.
- Znam, ali to neće potrajati - rekla joj je Ivy nježno. - Tijelo ti je počelo
stvarati mlijeko. Moraš izdržati tu bol nekoliko dana, a zatim će nestati,
obećavam.
Djevojka se nekontrolirano tresla. Ivy je gurnula ruku pod njezine
pokrivače. Plahta je bila cijela mokra, djevojka je bez sumnje imala vrućicu.
Opet je pogledala prema vratima, a zatim je skinula kombinezon. - Evo, uzmi
ovaj i daj mi svoj.
Djevojka je polagano sjela, lecajući se od boli dok je pokušavala skinuti
vlastiti kombinezon. - Ne mogu podići ruke.
- Dođi ovdje - rekla je Ivy, naginjući se prema njoj da joj pomogne. Dok je
skidala neudobni materijal s njezinih leđa, u glavi joj se pojavila životopisna
138
 Knjige.Club Books

slika: nje kao malene djevojčice i blage svjetlosti u njezinoj toploj, udobnoj
spavaćoj sobi dok se spuštala noć. Njezine majke kako joj pomaže navući
spavaćicu preko glave i kako naglo staje dok su Ivyjine ruke još uvijek
podignute, a lice prekriveno tkaninom, da bi je mogla poškakljati. Čvrsto
je zagrizla usnu da zaustavi suze i odagnala misli iz glave.
- Bit ćeš ti dobro - rekla je, posežući prema deki na svom krevetu da bi je
zamijenila s onom na krevetu djevojke prije nego što je položi natrag u
postelju.
- Hvala ti. Zašto su ti obrijali glavu? - upitala ju je djevojka, pokušavajući
se udobnije smjestiti.
- Zato što sam im se oduprla. Tebi to neće napraviti. Pazit ću na tebe sutra;
možemo se zamijeniti ako te sestre pošalju da radiš na teškim strojevima.
Pokušat ću te nekako ugurati u kuhinju ako ikako budem mogla. - Znala je da
ne može organizirati ništa od toga, ali htjela je da se djevojka malo opusti
kako bi se mogla odmoriti.
- Gdje je moja djevojčica? - upitala ju je djevojka tiho kad je Ivy krenula
natrag prema svom krevetu.
Ivy je stala i pomislila na Rose, koja je vjerojatno baš tog trenutka plakala,
a nije je imao tko utješiti. Pogledala je djevojku. -Na sigurnom je u sobi za
novorođenčad. Ti se sad trebaš odmoriti. Zvono će se oglasiti i prije nego što
misliš.
Ivy je ležala u mraku pokrivena dekom namočenom znojem, koju je uzela
od djevojke, i obgrlila samu sebe kako bi se ogrijala. Od pomisli na Rose koja
je sama u sobi za novorođenčad nije mogla više zaspati. Svaki dan otkako je
opet počela raditi u praonici prolazak uz tu sobu za nju je bio pravo mučenje.
Zvukovi dječjeg plača bili su zaglušujući. Povremeno bi znala vidjeti Patriciu
kako trči od jednog do drugog krevetića u kojima su bebe ležale na leđima,
čvrsto zamotane u pokrivače. Ukupno je bilo oko četrdeset krevetića u
velikoj, bijeloj sobi. Soba za novorođenčad bila je hladna i bezbojna, nije bila
nimalo nalik sobi u kakvoj je Ivy zamišljala da će joj beba provesti svoje prve
mjesece života. U sobi prepunoj mekih deka i s udobnim naslonjačem u kutu
u kojem bi ona sjedila i hranila je. Bilo joj je potrebno mnogo snage svaki put
kad bi prošla uz sobu da ne počne nabijati po vratima i vrištati da joj Patricia
preda Rose. Znala je da to nema nikakva smisla; samo bi nakon toga dobila
batine, a oni bi vjerojatno pronašli način i da kazne Rose, možda je ne bi
nahranili. Ipak, preklinjala je Patriciu da joj kaže u kojem je krevetiću Rose.
- Ne mogu ti reći, ubit će me - prošaputala joj je prijateljica kad ih je jedna
časna sestra ružno pogledala.
Naposljetku, nakratko skrivena bukom strojeva za glačanje, Patricia joj je
rekla da je Rosein krevetić na samome kraju sobe, odmah pokraj kuhinje.
Rekla joj je da je u sobi za novorođenčad veoma hladno. Da se s unutarnje
139
 Knjige.Club Books

strane prozora stvaraju sige leda i da bebe neprestano vrište dok se ona muči
da im promijeni pelene zamrznutim prstima. Jednom kad ih nahrani, vraća ih
u krevetiće. Čak i ako nisu na vrijeme dovršile svoje bočice, ipak ih je morala
vratiti u krevet, pa makar još bile gladne. Većina njih neprestano je plakala
do sljedećeg hranjenja, ali neke su odustale od plakanja jer su naučile u
svojim malim srcima da ionako nitko neće doći.
Ivy se još više sklupčala. Leđa i bedra bila su u raznim nijansama
ljubičaste boje od batina koje je dobila od majke Carlin, ali samo je od boli
koju je osjećala jer je bila odvojena od Rose ponekad mislila da ne može
disati. Sjedila je za večerom i gurala komadiće kupusa vilicom po tanjuru.
Noći su bile dulje od dana dok je slušala Roseino plakanje u svojoj glavi u
tišini spavaonice.
Jedina stvar koja ju je sprečavala da potpuno izgubi razum bila
je pomisao da će Alistair možda ipak doći po njih, iako je sumnja postajala
sve veća i njezino je sanjarenje lagano blijedjelo. Razmišljala je o njemu i o
tome kako nastavlja sa svojim uobičajenim životom, kao i prije, dok ona i
Rose ne osjećaju ništa osim boli i patnje. Je li uopće dobivao njezina pisma?
Zar ga nimalo nije bilo briga? Zašto bi se toliko namučio uvjeriti je u svoju
ljubav samo da bi je onda napustio?
Događaji u posljednja dva dana zauvijek su je promijenili. Da zna što se
dogodilo, zasigurno bi došao. Tresući se od hladnoće, posegnula je rukom
ispod jastuka i omotala drhtave prste oko kemijske olovke. Dok god je čula
Rosein plač prilikom prolaska pokraj sobe ujutro, znala je da je još uvijek u
Svetoj Margareti. Morala se boriti sve dok je još bilo nade, ali vrijeme je curilo.

Moja ljubavi,

izludjela sam.
Danas sam pozvana iz praonice u sobu majke Carlin; tamo je bio i
velečasni Benjamin. Majka Carlin stajala je u kutu, na licu je imala
uvježban osmijeh, a velečasni Benjamin sjedio je za stolom. Tamo je bila
i neka žena koju nisam prepoznala. Velečasni Benjamin rekao mi je da
sjednem, a mene je preplavio strah kakav još nikad prije nisam osjetila.
Rekao mi je da je ta žena gđa Cannon i da ona radi za Društvo za
posvajanje Sveta Margareta. Sjedila sam i gledala u pod tako da mi ne
vide suze dok mi je velečasni govorio isto što je sigurno rekao mnogima
prije mene: „Razgovarao sam s tvojim roditeljima i mislimo da bi za sve
bilo najbolje da se dijete da na posvajanje. Otac djeteta ne želi ga i zbog
toga bi joj se svi izrugivali čitava života. Želiš li da bude predmetom
izrugivanja čitava života? Želiš li da je čitava života društvo i njezini

140
 Knjige.Club Books

vršnjaci odbijaju, da plača za tjelesne grijehe koje si ti počinila? Nemaš

sredstava kojima bi je uzdržavala, obje biste završile na ulici."
Kroz suze sam mu pokušala reći da mi je žao i preklinjala sam ga
da mi ne oduzme dijete. Majka Carlin otresla se na mene i rekla mi da
ga ne prekidam. Velečasni Benjamin opet me je upitao želim li da moje
dijete pati zbog mojih grijeha. Maltretirao me dok nisam odustala,
nisam više imala snage; rekao mi je da nemam ništa što bih
mogla ponuditi djetetu, da me roditelji neće podržati i pomoći mi te da
bi mi kći imala puno veće šanse za bolji život bez mene. Odrasla bi u
dobrom, katoličkom domu s ocem i majkom koji će je jako voljeti.
Rekla sam im da je želim zadržati, da je ona moja kći. Preklinjala sam
ih.
Dok je velečasni Benjamin stajao nada mnom, gospođa je došla i
sjela pokraj mene. Primila me je za ruku i rekla da je zovem
Helena. Rekla mi je da moram potpisati dokumente za Roseino
posvajanje, da je ona prekrasna djevojčica i da će joj bez problema
pronaći odgovarajući dom. Preklinjala sam je da kontaktira s tobom,
dala sam joj tvoje ime, ali majka Carlin rekla mi je da su stupili u
kontakt s tobom oko bebe i da nisi bio zainteresiran. Nasmiješila se kad
mi je to rekla. Taj osmijeh nikad neću zaboraviti. Gđa Cannon u šaku mi
je stavila kemijsku olovku i rekla mi da radim ono što je najbolje za
Rose.
Rekla sam im da nikad neću potpisati te dokumente. Majka Carlin
udarila me je tako jako da me obuzeo bijes kakav još nikad prije nisam
osjetila i rekla sam joj da se goni k vragu. Zatim su velečasni Benjamin
i gđa Cannon otišli. Sljedećih sat vremena majka Carlin stajala je iznad
mene sa škarama. Odrezala je posljednji dio mene kojim sam se
ponosila, moju dugu, crvenu kosu, a sa svakim sljedećim pramenom
pobrinula se da oštrica bude preblizu moje lubanje tako da su mi niz
glavu i lice tekli mlazovi krvi. Dok je stajala nada mnom, rekla je da,
ako se nju pita, ja više nikad neću napustiti Svetu Margaretu. Da male
drolje poput mene uvijek ponovno završe u nevolji i da će ona, ako ne
potpišem dokumente za posvajanje, preporučiti mojim roditeljima da
me pošalju u umobolnicu.
Nakon što je završila, istukla me remenom, a zatim je otvorila vrata
u podu i gurnula me u rupu ispod njih. Vrištala sam i preklinjala da me
pusti, ali zatvorila je vrata iznad moje glave i zaključala ih. Dok sam
ležala u mrklome mraku, čula sam je kako koraca podom iznad mene
prije nego što je isključila svjetlo i zaključala vrata sobe.
Ostavila me unutra četrnaest sati, bez hrane i vode, u prostoru
toliko malenom da nisam mogla podići ruku da se počešem po

141
 Knjige.Club Books

nosu. Nikad nisam razmišljala kako bi bilo da me pokopaju živu, ali

prva stvar koja mi se dogodila bio je napadaj ciste panike. Počela sam
vrištati i udarati, manično sam rukama gurala pod iznad sebe dok
nisam shvatila da je rupa zapečaćena. Počela sam disati jako brzo i
plitko dok nisam tolikom brzinom usisavala i isisavala zrak iz pluća
da mi se počelo vrtjeti; um mi se vrtio unutar prostora u kojem se
nisam mogla kretati. Što sam više paničarila, to sam imala manje zraka
za disanje. Vrućeg, ustajalog zraka koji je smrdio na laštilo za podove
i vlažnu zemlju. Uspjela sam se donekle sabrati tek kad sam se prisilila
da počnem razmišljati o Rose.
Prisjećala sam se njezinih sićušnih prstiju, njezina malenog nosa,
plavih očiju i crvenkaste kosice. Tada sam se uspjela smiriti. Polako sam
udisala i izdisala dok sati nekako jednostavno nisu prošli.
Bila je to najduža noć mog života i zbilja ne znam kako sam je
preživjela. Nešto je u meni umrlo te noći i prvi put otkako se
rodila, nisam mogla čuti Rosein plač.
Ujutro, kad se majka Carlin vratila, pitala me želim li potpisati
dokumente za posvojenje ili ostati još jedan dan u rupi. Rekla sam joj da
ih neću potpisati, na što je ona iste sekunde opet zatvorila vrata.
Kad se napokon vratila te noći, nisam mogla disati. Bila sam
neopisivo žedna, a glad me obuzela cijelu. Nokti su mi prokrvarili od
silnog i neprestanog grebanja poklopca mog lijesa.
Kad je otvorila vrata, rekla mi je da, ako ne potpišem dokumente,
neće više hraniti Rose i da će to biti moja krivica. Potpisala sam sve što
je trebalo i obećala samoj sebi da ću jednoga dana pronaći Rose. Da ću
jednoga dana pronaći način da pobjegnem i da joj dam do znanja
koliko je volim.
Ne mogu nastaviti živjeti u ovome paklu ako mi oduzmu Rose. Ne
znam koji je razlog zbog kojega me ignoriraš - ne samo mene, već nas
obje - i više me nije briga što misliš o meni. Ali tvoja je dužnost doći i
izvesti nas iz ovog zatvora jer si i ti djelomično zaslužan što smo ovdje.
I ti si nam jedina šansa za izlazak.
Sa svom svojom vječnom ljubavlju,
tvoja Ivy.

Ivy je gurnula kemijsku i papir natrag pod jastuk te je slušala zvukove teškog
disanja djevojke pokraj sebe. Napokon je zaspala.
Pomislila je na sitnu djevojčicu tamnih očiju koja je onoga dana došla u
praonicu. Bila je uplašena kad ju je vidjela. Vidjela je djevojke stare samo

142
 Knjige.Club Books

trinaest godina da dolaze u dom, ali ova djevojčica, čiji je kombinezon sezao
gotovo do poda, nije mogla imati više od šest ili sedam.
Na tom je mjestu i tada donijela odluku: ako već mora biti ovdje,
bespomoćna, bez načina da pomogne Rose, napravit će sve što je u njezinoj
moći da zaštiti tu djevojčicu. Prkosit će časnim sestrama tako što će raditi ono
što one najviše mrze: potrudit će se da se netko čije je srce slomljeno osjeća
voljeno.
Kad je sunce izišlo, Ivy je napokon zaspala. Sanjala je da sjedi na očevim
ramenima, njegove su šake čvrsto držale njezina stopala, a ona je gledala
dolje dok ju je nosio uokolo. Bila je sretna; smiješila se svima koji su prošli uz
njih, na sigurnom u svome neosvojivome tornju, dok je nježni, morski
povjetarac puhao i nosio njezinu dugu, crvenu kosu.

143
 Knjige.Club Books

DVADESET OSMO POGLAVLJE

Srijeda 3. travnja 1957.

I vy je podigla pogled sa stroja za glačanje plahti. Djevojčica koju je vidjela

prije nekoliko tjedana sad je stajala na vratima. Ivy ju je onda promatrala,
stajala je na stolici pokraj sudopera, jedva da je išta mogla dosegnuti. Nije
mogla imati više od sedam godina, pomislila je Ivy, s malim krhkim licem,
gustom, zamršenom, crnom kosom i žućkastom kožom koja kao da nikad nije
bila na suncu. Zatim, nakon nekoliko dana, djevojčica je potpuno nestala. Ivy
nije imala pojma kamo je otišla, većinu se noći molila da su je posvojili neki
dobri ljudi, dok se djevojčica nije opet pojavila nakon nekoliko tjedana,
izgledajući još bljeđe nego prije.
Promatrala je sve u prostoriji, širom razrogačenih očiju, dok su joj
sićušne ručice bile čvrsto sklopljene ispred nje. Smeđi kombinezon koji je
nosila visio je s njezina koščatog tijela poput kakva šatora, a ispod njega
vidjeli su se samo njezini mali gležnjevi i uska stopala obuvena u sandale.
Ivy je promatrala kako sestra Faith i majka Carlin razgovaraju, spuštajući
pogled čim bi uperile prst u njezinu smjeru. Pobrinula se da ima posla, vukla
je teške i užarene plahte sa stroja za glačanje s Patriciom; razgrtala ih je i
presavijala da budu spremne za sušenje. Osjetila je kako joj se cijelo tijelo
napelo kad se majka Carlin pojavila do nje. Od straha i nervoze da je promatra
samo kako bi je kritizirala, prsti su joj se počeli petljati iznad glačala koje je
siktalo od pare poput neke zmije.
- Mary. - Osjetila je dah majke Carlin na svome vratu.
- Da, sestro? - rekla je, prestavši raditi.
- Daj ovome djetetu posla. Može nositi plahte u sobu za sušenje pa da vi
druge ne morate prestati s poslom ovdje. I može ići dolje do sobe za glačanje
na kraju svakoga dana i raspodijeliti rublje. Traži sestru Andrews da te
odvede.
- Da, sestro - rekla je Ivy opet, primijetivši da se djevojčica instinktivno
odmicala od majke Carlin i primicala njoj.
- Ona u sebi nosi đavola - kazala je majka Carlin izraza lica kao da žvače
nešto gorko. - Ako nećeš moći s njom, pronaći ću neku drugu koja hoće. A ti
se sad vrati na posao - dobacila je djevojčici koja je samo potvrdno kimnula
u strahu.

144
 Knjige.Club Books

Ivy je bila bolno svjesna činjenice koliko će se Patricia mučiti sama. Kad
je majka Carlin otišla, okrenula se da ulovi veliku plahtu prije nego što je pala
na pod, nešto za što bi njih obje dobile batine. Uzdahnula je od boli kad je
vruć pamuk pao na njezinu kožu, opekavši je i natjeravši je da vrisne.
Djevojčica je pogledala prema njoj i pružila ruke da joj pomogne podići
plahtu s ruku. Ivy joj je kimnula u znak zahvalnosti i u kutku djevojčičinih
usta stvorio se sitan osmijeh.
Pozorno je gledala dok su Ivy i Patricia slagale vlažne plahte i stavljale ih
na hrpu s ostalima na drvene stolove ispred njih. Ivy je pogledala sestru Faith
koja je ljutito sjedila, a zatim je pogled usmjerila prema djevojčici. Unatoč
očitom zanemarivanju, bila je prekrasna, imala je duge trepavice i tamne,
smeđe oči kojima ju je tako promatrala da bi se Ivy izgubila u njima na
nekoliko trenutaka. Odisala je nekom vrstom intenziteta i stajala je uspravno,
ispravljenih leđa i visoko uzdignute glave, promatrajući svaki Ivyjin pokret
kao da joj život ovisi o tome.
Dok se Ivy pokušavala koncentrirati, mučila su je pitanja o tome zašto je
djevojčica u domu. Je li ona bila drugo dijete neke trudne majke ili su je
možda doveli s ulice. Koža joj je bila prljava, ispod noktiju uvukla joj se
prljavština, a nečistoća je ušla u sve nabore na koži oko laktova. Koštunjave
ruke bile su joj prekrivene modricama, a na njima su, ispod smeđeg
kombinezona, virili žuti flasteri, zamrljani kapljicama sasušene krvi.
Podsjećali su Ivy na ljuske jaja koja bi njezin otac ponekad znao pronaći u
gnijezdu vrabaca na njihovu hrastovu stablu.
Ivy još nije mogla doći k sebi od silnih obaveza koje je upravo dobila. Rad
u praonici bio je dovoljno naporan za ženu od dvadeset godina, a kamoli za
maleno dijete. Radni je dan započinjao u 6:00 i završavao u osam navečer.
Tijekom dana imale su samo dvije kratke stanke za obroke, koji su bili toliko
jadni da bi im želudac nakon njih krulio i više nego prije jela. Najmlađa
djevojka za koju je je znala da radi u praonici imala je četrnaest godina i
većinu bi se dana mučila s podizanjem teških stvari, s intenzivnom vrućinom
i neumornim ponavljanjem napornog posla od kojeg su ih sve boljela leđa.
Nije mogla zamisliti kako će se ovo krhko biće nositi s time.
Posegnula je za prekidačem i isključila veliki stroj, a zatim su ona i
Patricia počele stavljati plahte na kolica pokraj njih. Pokušala je pronaći način
da ovaj zadatak bude izvediv za malenu djevojčicu. Njoj bi bilo gotovo
nemoguće upravljati kolicima kroz praonicu i niz hodnik do sobe za sušenje,
a da se ne zabije ni u što ili da ih ne prevrne. Kolica su bila stara i teška od
brojnih plahti na njima, kotači su bili nezgrapni, a ručka gruba i puna
ivera. Na kraju hodnika svaku je namočenu plahtu trebalo pažljivo staviti na
konopac za sušenje, a zatim je cijelu tu instalaciju trebalo podići do stropa.

145
 Knjige.Club Books

Ivy je spustila pogled na to sitno, mršavo biće, znajući da će biti teško, ali
shvativši da možda čak i upali ako bude dovoljno precizna.
Počela je vući kolica i dala znak djevojčici da je slijedi, što je ova rado
prihvatila. Dok su kolica bučila uza zid sa sudoperima, desetak djevojaka u
tišini je zurilo u njih dvije. Djevojčica je sve pomno promatrala i pamtila što
sve Ivy radi kako bi stalno ispravljala kolica da idu ravno. Kad su stigle do
vrata, sestra Faith okrenula se prema sestri Andrews i dala joj hrpu ključeva.
- Brže! - viknula je sestra Andrews te je Ivy pritisnula kvaku i izgurala teška
kolica na hodnik.
Ponavljala je pokret da bude sigurna da ga djevojčica razumije. Za to je
bila potrebna vještina. Obje su znale da ima samo jednu priliku da to savlada,
inače će je kazniti. Dijete kao da je čitalo Ivyjin um. Pažljivo promatraj sve što
radim, molećivo su pokazivale Ivyjine oči, i djevojčica je to napravila, čak je
kimnula glavom da joj da do znanja daju je razumjela.
Sestra Andrews hodala je ispred njih niz hodnik u smjeru sobe za sušenje.
Otvorila je vrata teškim, željeznim ključem i ostala stajati na ulazu. Klimava
kolica kotrljala su se i škripala na crno-bijelim pločicama, njihovi hrđavi
kotačići glasno su cviljeli pod silnim teretom. Hodale su u tišini. Ivy se kretala
brzo, ali pažljivo da bude sigurna da kolica ne udare u zid. Kad su stigle do
sobe za sušenje, još je jednom pokazala djevojčici kako se kolica okreću, a
zatim ih je gurnula prema njoj da sama pokuša. Ivy je trebalo nekoliko
pokušaja da ovlada kolicima kad ih je prvi put pokušala gurati, ali djevojčica
je uspjela iz druge. Koristeći se objema rukama, sama je odradila posao do
kraja i teškom mukom odgurala kolica preko praga u vlažnu prostoriju za
sušenje. Čim su ušle unutra, sestra Andrews izišla je natrag na hodnik,
povukla je vrata za sobom i zaključala ih unutra.
Ivy je podigla glavu. Stotine plahti visjele su s dvanaest konopaca na
stropu iznad njih, lebdeći poput duhova na metlama. Brzo je otišla do drugog
kraja prostorije gdje je visio posljednji konopac koji je bio prazan. Otkačila je
uže kojima se konopac spuštao i povukla ga što je brže mogla. Zatim je uzela
plahtu s vrha hrpe na kolicima. Prvi put bez publike, čučnula je i razgovarala s
djevojčicom.
- Treba ih objesiti ravno, inače će se zgužvati tako da ti nabori neće nestati
čak ni s glačalom. I moraš raditi veoma brzo - rekla je djevojčici, vješajući
plahtu na konopac za sušenje. - Mi jako brzo složimo dovoljno plahti da
napunimo kolica, zato se ti moraš što brže vratiti da ih možeš dovesti ovdje.
Djevojčica je kimala glavom, ništa ne govoreći, ali pomažući Ivy kad su
počele skidati preostale vlažne plahte s kolica jednu po jednu, izravnavajući
ih. Ivy ju je promatrala dok je radila. Djevojčičine su se ruke pomicale brzo.
Pomno je proučavala Ivy da bi bila sigurna da sve radi kako treba. Ivy je
nekoliko puta otvorila usta da joj postavi jedno od mnogih pitanja koja su je

146
 Knjige.Club Books

mučila, ali uvijek bi se zaustavila, nije htjela ni na koji način uzrujati

djevojčicu. Na kraju se odlučila za jedno bezopasno pitanje.
- Kako se zoveš? - upitala ju je, nježno joj se smiješeći.
- Elvira - odgovorila joj je tiho djevojčica.
- Drago mi je, Elvira. Ja sam Ivy, ali bolje me zovi Mary, to je ime koje mi
je dala majka Carlin. Nego, na kraju svakoga dana, dođi ću s tobom u ovu sobu
i zajedno ćemo skinuti suhe plahte s konopaca, stavit ćemo ih u vreće i ubaciti
u otvor koji će ih poslati dolje u sobu za glačanje. - Ivy je prstom pokazala na
malena vratašca u zidu.
Djevojčica je opet kimnula, a Ivy je počela vući klimava kolica prema
uskim vratima koja su vodila natrag u hodnik.
- Koliko imaš godina, Elvira? - upitala ju je.
Prije nego što je Elvira uspjela odgovoriti, brava je učinila klik i vrata su
se iznenada otvorila. I ono malo boje što je Elvira imala u obrazima sada je
potpuno nestalo.
- Što to vi, za ime Božje, izvodite? - upitala je sestra Andrews, obrazima
užarenim od bijesa. - Hoćete li da kažem majci Carlin da vi bezbrižno
razgovarate dok druge djevojke obavljaju vaš posao?!
- Ne, sestro, oprostite, sestro - rekla je Ivy, gurajući kolica dok je Elvira
trčala iza nje poput kakva uplašenog mišića. - Majka Carlin želi da djevojčica
vidi sobu za glačanje - dodala je - pa da zna kamo ići na kraju dana.
Sestra Andrews ljutito je uzdahnula i uputila im mrki pogled, a zatim se
okrenula na peti i počela ubrzano hodati prema kraju hodnika gdje ih je
iščekivalo tamno stubište. Uključila je prigušeno svjetlo i počela se spuštati.
Pete njezinih čizama udarale su pri svakom koraku.
Ivy se okrenula prema Elviri i dala joj znak da se čvrsto drži za rukohvat.
Kad su se približile dnu stepenica, sestra Andrews izvadila je hrpu ključeva i
otvorila teška, hrastova vrata. Ivy je instinktivno uzela Elvirinu ruku da je
vodi kroz strojeve za glačanje u zastrašujuće vrućoj sobi bez imalo zraka.
Pokraj svakog stroja, veličine stola za blagovaonicu, stajala je djevojka u
smeđem kombinezonu. Sve su bile crvene u licu i kretale su se što su
brže mogle s golemim trbusima; povlačile su užarene pegle gore-dolje iznad
raširenih plahti. Sestra Andrews stala je pokraj velikog, čeličnog otvora i
okrenula se prema djetetu.
- Ovaj otvor vodi ovdje dolje iz sobe za sušenje. Na kraju svakoga dana,
kad se oglasi zvono, doći ćeš ovdje dolje i čekati kraj otvora da uloviš suhe
plahte u košaru. Prstom joj je pokazala veliku, pletenu košaru koja je ležala
na kraju sobe. - Raspodijeli plahte tako da svaku djevojku sljedeće jutro
dočeka jednak broj.

147
 Knjige.Club Books

Nadam se da ti ni ne moram reći što će se dogoditi ako ne obaviš dobro

svoj posao, dijete, zar ne?
- Ne, sestro - prošaputala je Elvira, a glas jedva da joj se čuo od buke u
prostoriji.
- Zatim ćeš kolica ostaviti pokraj vrata - rekla joj je Ivy.
- Kojih? - upitala je Elvira, gledajući prema malim vratima na drugom
kraju prostorije pa prema velikim vratima na suprotnom kraju.
- Govori samo kad te se nešto pita - odbrusila joj je sestra Andrews i toliko
je snažno ošamarila da se djevojčica zavrtjela ukrug. - Onih crnih vrata tamo.
Ne zamaraj svoju malu, glupu glavu ni s jednim drugim vratima. Nadam se da
nismo pogriješile što te nismo stavile u sobu s mongoloidima, zar ne? Hajde,
reci nešto, dijete! - približila joj se, a Elvira se uzmaknula.
- Ne, sestro - rekla je, toliko jako stisnuvši prste da su potpuno izgubili
boju.
Ivy je bacila pogled na mala vrata; kružila je glasina da ona vode do tunela
ispod kuće. Nikad nikoga nije vidjela da ulazi ili izlazi kroz ta vrata, a Patricia
je rekla da pod svaku cijenu izbjegava saznati što se nalazi iza njih. Rekla joj
je da je čula da se iza vrata nalazi tunel koji vodi do septičkog spremnika i
groblja te da sve smrdi na smrt.
Ostatak dana Elvira je radila marljivo i metodički, izvršavajući sve svoje
zadatke točno onako kako joj je Ivy pokazala. Ivy je očekivala da će se
djevojčica umoriti, da će usporiti s radom, da će se žaliti na žuljeve na rukama
i bolove u ramenima. Ah to se nikad nije dogodilo. Do kraja prvog tjedna
činilo se da djevojčica uspijeva odraditi golemu količinu posla.
Kad sestre ne bi gledale, Ivy bi joj pomagala i zbog toga se uopće nije
osjećala ogorčeno, štoviše, to joj je davalo nadu i mogla se usredotočiti na
nekoga drugoga osim sebe.
Dijete je bilo tiho i oprezno s odgovorima, ali Ivy je nježno izvlačila
informacije iz djevojčice tijekom nekoliko neprocjenjivih minuta koje su
provodile zajedno, same u sobi za sušenje na kraju svakog dana. Saznala je
da je Elvira bila posvojena prvih šest godina svog života, ali da su je onda
posvojitelji vratili u Svetu Margaretu jer je, kako kaže, napravila nešto loše.
Nije joj htjela reći što je to točno napravila, a Ivy je bila jako oprezna što je
pita. U glavi je vježbala pitanja koja joj je toliko očajnički htjela postaviti
prije nego što bi je nešto pitala. Postojala je neka nevidljiva linija koju je
Elvira pažljivo pratila da ne prijeđe od straha. Kad ju je Ivy pitala za krvave
flastere na rukama, i ima li još kakve djece s njom na tavanu, i je li imala
dovoljno hrane, Elvirine bi se ruke počele tresti i samo bi zašutjela.
Nakon nekoliko pokušaja da dođe do istine, s Elvirom koja je pokušavala
zadržati suze, Ivy bi odustala i promijenila temu. Govorila bi o stvarima koje

148
 Knjige.Club Books

bi ih odvele iz Svete Margarete i vratile u pravi svijet koji je objema toliko

očajnički nedostajao. Koliko su samo željele izići na veliko, otvoreno polje
usred ljeta, ležati na dekici za piknik na mekoj travi te sjediti na suncu i jesti
svoju omiljenu hranu. Kruh i sir, debele pite od svinjetine, pogačice
s džemom i hrskave, crvene jabuke.
Zatim, jednog jutra, Elvira se nije pojavila u praonici.
Ivy je cijeli dan provela u panici. Molila se da je nema jer su je poslali u
divni, novi dom, ali bojala se da je pravi razlog mnogo zlokobniji. Preklinjala
je Patriciu da sazna je li Elvira u bolničkoj sobi, ali nije bila.
Kao i prije, Elvire nije bilo mjesec dana i Ivy nije mogla razmišljati ni o
čemu drugome. Bilo je kao daje, u svojoj žalosti za Rose, samo zamislila tu
djevojčicu i kao da je i ona sad nestala iz njezina života.
Zatim, naglo kao što je nestala, jednako se tako i vratila.
Bila je jako loše, rekla je Ivy tiho u sobi za sušenje; tako joj je bilo svaki
put kad bi liječnici došli i dali im injekcije. - Svi moramo paziti jedni na druge
- dodala je.
- Kako to misliš, svi, koji svi? - odvratila joj je Ivy, gladeći je po kosi.
- Sva djeca na tavanu.

149
 Knjige.Club Books

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

Č im su stigle do Kittyjina stana, Sam je nazvala baku da provjeri kako je

Emma, kojoj je još bilo loše, ali činilo se da se oporavlja.
- Je li sve u redu, bako? Zvučiš uzrujano - rekla je Sam.
- Dobro sam, dušo, samo sam umorna. - Bakin je glas bio tih. - Javit ću na
poslu da sam bolesna tako da ću uskoro biti s tobom, u redu? - rekla je Sam
nježno.
- Ne želim da to radiš, dušo - kazala joj je baka. - Mogla bi imati problema
zbog toga. Ben je rekao da će doći oko podneva.
- U redu je, bako. Zvučiš kao da si baš iscrpljena; zabrinuta sam za tebe.
Čeka me poprilično dug put vlakom, a onda još moram pokupiti auto. No
vraćam se čim budem mogla, nadam se da ću doći do jedanaest. Emma je
bolesna i ja trebam biti uz nju.
- U redu. Volim te, dušo, nemoj se brinuti za nas.
- I ja tebe volim, bako, vidimo se uskoro.
- Jesi li imala priliku pročitati Ivyjino posljednje pismo? - upitala ju je baka
kad je Sam krenula prekinuti poziv. Glas joj je postajao sve tiši dok ju je to
pitala. Činilo se kao da Ivyjina priča utječe na nju jednako kao i na Sam. Toliko
se toga dogodilo otkako joj je baka dala to pismo večer prije da ga još nije
imala vremena pročitati.
Nakon što je završila s pozivom, Sam je posegnula u torbicu i iz nje
izvadila mali paket s Ivyjinim pismima. Odvezala je crvenu, baršunastu vrpcu
koju je baka zavezala oko njih i uzela posljednje. Na brzinu ga je pročitala,
svjesna da će se Kitty pojaviti svakog trena. Pismo je bilo srceparajuće kao i
sva prije njega i spominjala se gospođa Helena Cannon koja je obavljala
procese posvajanja za Svetu Margaretu. Samino je srce zastalo kad je
pročitala to ime. Cannon. Je li moguće da je to Kittyjina majka? Otišla je na
Google i brzom pretragom ustvrdila da se Kittyjina majka uistinu zvala
Helena i da je preminula neočekivano i naglo dok je primala dijalizu u bolnici.
- Je li sve u redu? - upitala ju je Kitty koja se pojavila iza nje držeći u ruci
šalicu čaja. Sam joj se nasmiješila te stavila mobitel i pisma natrag u torbicu.
- Da, hvala. I hvala na čaju - rekla je Sam dok joj je pogled kružio po sobi.
Stan je bio velik i moderan, imao je ogromne prozore od poda do stropa koji

150
 Knjige.Club Books

su gledali na rijeku Temzu. Soba je bila uređena teškim zastorima, prevelikim

tepisima i toplim lampama koje su bile posvuda. Iznad radnog stola u kutu
visjela je uokvirena tapiserija. Na njoj je pisalo: A vama su i vlasi na glavi sve
izbrojene. Ne bojte se!
Sam je odjednom pozlilo. Nije se mogla sjetiti posljednjeg puta kad je jela
i kapci su joj bili teški. Osvrnula se oko sebe i pogledom potražila nešto na što
bi mogla sjesti. Sve je u stanu bilo u savršenom stanju i besprijekorno čisto,
osjećala se kao da je ona dio izloga. Bilo ju je strah sjesti na prekrasan
namještaj da ga ne bi zaprljala.
- Sjedni, Samantha - rekla joj je Kitty, pokazavši rukom prema sofi do nje.
- Izgledaš malo blijedo. Opusti se, osjećaj se kao da si doma.
- Hvala - rekla je Sam. Sjedile su na nekoliko trenutaka u tišini, Sam se
pokušavala smiriti. Nije joj bilo jasno kako se sada odjednom osjeća tako loše.
Osjećaj se kao da si doma. Ali dom je bilo mjesto prepuno sitnili stvarčica,
fotografija i suvenira. U svojoj je karijeri sjedila u tisućama dnevnih
boravaka, intervjuirala je ljude i slušala njihove priče, ali nigdje se nije
osjećala kao ovdje. Iako je sve bilo savršeno upareno, u čitavu prostoru nije
bilo ničega osobnoga. Pogledom je tražila fotografije Kitty s prijateljima i
obitelji, ali nigdje ih nije mogla vidjeti. Sve je bilo prekrasno, uključujući i
samu Kitty, ali ni jedna stvar u prostoriji ništa nije odavala. Nije imalo smisla
ovdje tražiti ikakve dokaze o Heleni Cannon.
- Jesi li to razgovarala sa svojom bakom? - Kitty ju je napeto promatrala.
- Jesam - rekla je Sam, popivši gutljaj čaja. Nije ni čudno što se nije osjećala
dobro, pomislila je: sjedila je u stanu Kitty Cannon, nakon što je cijele noći
pratila tragove za koje joj je šef rekao da ih se ostavi. - Moja kći i ja, nas dvije
živimo s njom. Ona je jako dobra prema nama. Bila bih izgubljena bez nje.
- Zvučiš kao da ste jako bliske. Živi li i tvoja majka s vama? - Sam je
spustila pogled, nije bila sigurna kako odgovoriti. - Oprosti, nisam htjela
zabadati nos - rekla je Kitty.
- Ne, u redu je - odvratila joj je Sam, osjećajući upravo suprotno. Nije
htjela razgovarati o baki ni razmišljati o Emmi i o tome kako je jako daleko
od njih trenutno. Daleko od bakina udobnog, sretnog, neurednog i
razbacanog doma. - Smijete htjeti saznati više o meni; ja sam, bome,
poprilično gurala svoj nos u vaš život posljednjih nekoliko dana.
Kitty se nasmiješila. Zubi su joj bili savršeno bijeli i ravni. Sam se trudila
ne zuriti u nju, ali nije mogla. Kitty je jednostavno bila nemoguće savršena.
Znala je da je u šezdesetima, zapravo, bila je tek koju godinu starija od bake.
Ali za razliku od njezine bake, Kitty jedva da je imala bore, a koža joj je
izgledala kao da bi trebala biti na Emminoj stražnjici. Nokti su joj bili uredni,
a njezino je lijepo lice bilo svježe našminkano. Sam je osjetila poriv da je
dotakne rukom, samo da provjeri da se ne radi o hologramu.
151
 Knjige.Club Books

Čvrsto je držala šalicu u rukama radi topline. - Majka mi je preminula kad

sam imala dvanaest godina. Bila je alkoholičarka. Do tada nisam ni znala da
moja baka postoji; njih dvije nisu bile u kontaktu. Moja je obiteljska povijest
poprilično šarolika, u najmanju ruku. Mislim da su ova pisma ostavila dubok
utisak na nas obje.
- Mogu li ih vidjeti? Pisma? - upitala ju je Kitty.
Iz razloga koji ni njoj nisu bili jasni, Sam se odjednom osjećala zaštitnički
prema pismima. Oklijevala je prije nego što je rukom posegnula u torbicu i
izvadila ih.
- Napisala ih je žena koje se zvala Ivy, rodila je dijete u Svetoj Margareti i
prisilili su je da ga se odrekne. Ta pisma svakoga bi zaintrigirala, ali moja je
baka bila posvojena i nikad nije upoznala svoju majku, tako da je njoj ovo palo
teže nego što bi nekomu drugom.
- Mislim da čin oduzimanja djeteta majci može još generacijama utjecati
na obitelj - rekla je Kitty, posegnuvši za pismima u Saminim rukama. - Ova
pisma izgledaju veoma staro; odakle ti?
- Moj je djed trgovao antikvitetima i baka ih je pronašla među njegovom
papirologijom nakon što je preminuo. Pretpostavljamo da su bila u nekom
starom radnom stolu koji je kupio - Sam je zastala. - Mislim da sam možda
naletjela na Ivyjinu rođakinju, ali nisam sigurna gdje da je pronađem.
- A da? - Kitty je podigla pogled s pisma u ruci.
- Da, otišla sam na pogreb velečasnog Benjamina i tamo je bila jedna
veoma stara gospođa. Sigurna sam da sam je već bila negdje prije vidjela. Ona
je na lijes velečasnog Benjamina stavila tu jednu fotografiju. Sam je pretražila
torbicu i iz nje izvukla fotografiju Ivy te ju je predala Kitty.
Dok je Kitty promatrala fotografiju, ruke su joj se počele tresti. Zurila je u
nju, opčinjena.
- Jeste li dobro - upitala ju je Sam, iznenađena Kittyjinom reakcijom. Sam
je pogledala crno-bijelu fotografiju Ivy, a zatim natrag u Kitty. - Prepoznajete
li je?
Kitty je polako odmahnula glavom. - Ne, nemam pojma tko je ona. Samo,
mislim da mi se polako vraćaju sjećanja od sinoć. - Kitty je krenula da će
odložiti svoju šalicu kave na stol, krivo je procijenila, i sadržaj šalice prolio se
po cijelom jastuku, a šalica je pala na pod.
- Sranje - rekla je Sam dok je gledala uokolo da pronađe nešto čime bi
mogla pokupiti tekućinu.
- Ispričaj me na trenutak - rekla je Kitty, odloživši fotografiju. Uzela je
jastuk i krenula van iz prostorije.
- Nema problema. Jeste li dobro? - Sam je upitala kad je ova već izišla iz
prostorije. Nije bilo odgovora.
152
 Knjige.Club Books

Sam je izvukla mobitel iz torbe i utipkala broj. Nakon što je telefon

odzvonio nekoliko puta, javio se Fred. - Frede, ja sam, kako si?
- Dobro. Zaboravio sam ti reći jučer, neka Jane Connors zvala je i tražila
tvoju adresu; rekla je da ti želi poslati neko pismo.
- Jane Connors? Misliš ona koja mi je dala ekskluzivni intervju u subotu?
- Da, ona koja živi do one stare vještice. Kako napreduješ? - upitao ju je
Fred dok je Sam zapisivala ime gospođe Connors u bilježnicu.
- U redu je, ali ništa nisam spavala, a danas je Dan D. Svetu Margaretu
sutra ruše, a imam još jako puno posla. Mislim da ću javiti da sam bolesna
danas, sigurna sam da će Murray biti oduševljen.
Sam je listala bilježnicu. Otkako je pročitala posljednje pismo, još ju je
jedno ime progonilo, ono koje je Ivy nekoliko puta spomenula: doktor
Jacobson. On ju je uputio na velečasnog Benjamina kad je Ivy zatrudnjela i
bio je na porodu Ivyjine bebe u Svetoj Margareti. Spustila je glas. - Frede,
možeš li mi napraviti uslugu i provjeriti nalaziš li išta o nekom doktoru
Jacobsonu i o Heleni Cannon. Oboje su živjeli u Prestonu, mislim. Letimično je
pogledala Kitty kad se ova vratila u sobu.
- Naravno - rekao je Fred. - E i da, znaš onaj nogometaš za kojeg si me
prije tražila da saznam nešto o njemu. Jedina osoba koja je igrala za Brighton
i zatim naglo umrla bio je neki lik koji se zvao Alistair Henderson. Ali radilo
se o napadu astme tako da ne znam računamo li to kao nešto sumnjivo. Sam
je u pozadini čula kako udara ključevima.
- Zanimljivo, hvala - odvratila je zapisavši ime Alistaira Hendersona u svoj
blokić.
- I još nešto - rekao je Fred. - Kitty Cannon bila je zaručena za njega kad
je umro.
- Molim? - Sam je pogledala u Kitty koja se kretala prostorijom. Otvarala
je zastore, gasila lampe i svako malo pogledavala prema Sam. Bila je nekako
hladna prema njoj. Nije izgledala kao žena od šezdeset i nešto godina koja
cijelu noć nije spavala, već je ostala budna i nastojala ne izgubiti se na
građevinskom zemljištu s poluruševnom zgradom. Djelovala je smireno,
staloženo i potpuno neuznemireno.
- Da, u ožujku 1969. ona je tad imala osamnaest-devetnaest godina.
Možda to objašnjava zašto se nikad nije udala i imala djece. Možeš je sve to
pitati sljedeći put kad je vidiš - rekao je Fred, smijući se sam sebi.
- Hoću - odvratila je Sam. - Hvala, Frede, zovi me ako saznaš išta o
imenima koja sam ti dala. - Završila je poziv, a zatim pogledala Kitty koja je
opet sjela na sofu. - Mogu li vas nešto pitati, Kitty?
- Naravno.

153
 Knjige.Club Books

- Znate li je li vaša majka ikad, ovaj... Je li ona ikad radila za dom Sveta
Margareta? - upitala ju je nervozno.
Kitty je odvratila pogled i počela se igrati resicama deke joj je ležala na
sofi pored nje. - Da, radila je tamo, ali Helena Cannon nije moja biološka
majka.
Sam je bio potreban svaki djelić samokontrole da ne reagira na Kittyjinu
izjavu. Umjesto toga, ostala je smrtonosno mirna. Bilo ju je strah išta reći, čak
i pomaknuti se ne bi li je obeshrabrila u govoru. Kitty je bila tako staložena,
pomislila je: kretala se tako graciozno. Ispravila je leđa i dobro razmislila o
tome što će sljedeće reći.
Kad je napokon progovorila, osjećali ste se primoranim slušati je.
- Ja imam sestru bliznaku - rekla je Kitty. - Zove se Elvira. Mislim da je moj
otac prevario moju majku i ta žena, tko god da je ona bila, rodila je mene i
sestru u Svetoj Margareti. Vjerojatno je umrla pri porodu, iako za to nema
nikakvih dokaza. Mome su ocu rekli da je Elviri oštećen mozak, iako to nije
bila istina. Posvojila ju je neka obitelj, ali nakon šest godina vratili su je u
Svetu Margaretu gdje je živjela užasnim životom, koliko ja shvaćam.
Kitty je mirno sjedila na rubu sofe. Sam je gotovo zaboravila disati.
- Naravno, ja ništa nisam znala o svemu tome. Odrasla sam kao jedino
dijete u Sussexu. Uglavnom sam imala sretno djetinjstvo.
Otac se većinu vremena brinuo za mene sam jer je Helena, žena za koju
sam mislila da mi je majka, bila bolesna. Imala je problema s bubrezima i
većinom je bila u bolnici.
Sam je pogledala prema svojoj bilježnici, očajnički ju je htjela uzeti, ali
bila je uplašena da će bilo kakav pokret potpuno ušutkati Kitty.
- Zatim, jedne nedjelje u veljači 1959., kad sam imala osam godina, otišla
sam sama na misu u Preston, gradić koji je od Svete Margarete udaljen manje
od kilometra. Bila sam sama jer je moj otac bio u bolnici s Helenom. Stajala
sam sama ispred crkve kad sam vidjela neku djevojčicu koja se skrivala iza
nadgrobnog spomenika i davala mi znak. Osvrnula sam se oko sebe. Nisam
bila sigurna što da radim i naposljetku sam otišla do nje. - Kitty je zastala. -
Bila sam to ja, samo mršavija i prljavija. Ali inače smo bile identične. Bilo je
kao da se gledam u ogledalo.
- Bože - rekla je Sam, nije se mogla zaustaviti. - To je nevjerojatno. Što ste
napravili?
Kitty je odmahnula glavom. - Smrzavala se, čekala me vani čitav dan. Bilo
je i više nego očito da je prestravljena. Tihim mi je glasom govorila da se
moramo sakriti, primila me za ruku i odvela do dvorišne zgrade. Bila je
odjevena u prljavi, smeđi kombinezon i ljetne sandale, iako je vani padao
snijeg. Dala sam joj svoj kaput i molila je da pođe sa mnom da pronađemo

154
 Knjige.Club Books

mog oca, ali odbila je. Teško je opisati stanje u kojemu se nalazila, pobjegla je
iz Svete Margarete i bila je paralizirana od straha.
Kitty je zastala na trenutak. - Ostala sam s njom u dvorišnoj zgradi
otprilike dva sata, dok nije pao mrak. Rekla sam joj da idem pronaći svog oca,
našeg oca, i da će je on povesti s nama kući, ali samo je postala histerična,
bojala se tko je sve vani traži. Rekla je da, kad bi je pronašli, odveli bi je u
Svetu Margaretu i ubili je.
- Jadna djevojčica - rekla je Sam. - Je li zbilja moguće vratiti dijete koje si
posvojio?
Kitty nekoliko trenutaka nije ništa rekla, lice joj je bilo lišeno svih
emocija, nije se moglo iščitati. - Tih dana zasigurno jest. Sjećam se kad sam
došla kući iz bolnice dan nakon što se sve to dogodilo. Velečasni Benjamin
došao je u kuću da bi razgovarao s mojim ocem. Sjedila sam na stepenicama
i trudila se čuti što govore. Načula sam da je rekao da je par koji je posvojio
Elviru dobio vlastito dijete i da mu je Elvira pokušala nauditi.
- Pa su jednostavno odustali od nje? Baš su simpatični. - Sam je
odmahivala glavom.
- Pitala sam Elviru o tome - nastavila je Kitty. - Mislim da je rekla da su je
vratili natrag jer je napravila nešto loše. Ali ja sam imala osam godina; možeš
pretpostaviti da mi je to sve bilo jednostavno previše, nisam to sve mogla
shvatiti. Na kraju sam joj rekla da idem po pomoć i da ću se vratiti po nju.
Preklinjala me da ne ide, ali rekla sam joj da ću biti u redu. Zatim sam otrčala
u mrak. - Kitty je ustala i otišla do prozora, prekrižila ruke i gledala u rijeku.
- I jeste li onda pronašli svog oca? - Sam se polako namjestila na kauču,
noge su joj se ukočile jer ih dugo nije pomaknula.
Kitty je odmahnula glavom. - Samo se sjećam da sam trčala, dah mi se
zamrzavao, izgledao je poput magle, a srce mi je luđački udaralo. Teško je
opisati koliko je hladno bilo tako kasno navečer, u veljači. A nisam imala
kaput jer sam ga dala svojoj sestri. Bila sam u prirodi, daleko od grada. Do te
večeri nisam znala što znači mrkli mrak: nisam vidjela prst pred nosom.
Natjerala me da joj obećam da neću vikati ni ikoga zvati, ali bila sam
očajna. Mogla sam čuti životinjice kako šuškaju ispod stabala. Mjesec je bio
skriven iza oblaka. Jako je brzo postalo jako hladno. Trčala sam preko nekih
polja u nadi da ću pronaći cestu, ali sad znam da sam samo ulazila dublje u
Sussex Downs. Razmišljala sam samo o tome kako se moram vratiti Elviri ili
će ona umrijeti.
- Jadni vi i jadna Elvira - Sam je odmahivala glavom. - To je tako tužno.
- Ne sjećam se točno što se bilo dogodilo, ali tamo je bio neki jarak. Upala
sam u njega i slomila gležanj. Bila sam u agoniji, nisam se mogla pomaknuti i
nisam mogla van. Čitavu sam tu noć ležala tamo sama i plakala. Kad je sunce
napokon izišlo, bila sam pothlađena. Ali ne sjećam se da sam razmišljala o
155
 Knjige.Club Books

sebi; sjećam se samo da sam pred sobom vidjela sestrino lice i da sam se
osjećala kao da sam je iznevjerila.
- Ali niste je iznevjerili; napravili ste sve što ste mogli. - Sam je otišla do
Kitty, htjela joj je ruku staviti na leđa, ali onda se ipak zaustavila.
Kitty se okrenula i pogledala je. - Tri dana poslije probudila sam se u
bolnici. Gotovo sam umrla. Bila sam jako uzrujana, naravno, i pitala sam za
Elviru. Otac mi je rekao da je umrla. Rekao je da nije znao da su je vratili u
Svetu Margaretu i da je mislio da je bila posvojena. Nikad nije priznao da
Helena nije moja biološka majka.
- Zar nema nikakvih dokumenata o Elviri? Čula sam od jedne od sestara
u Svetoj Margareti da su svi spisi bili uništeni, ali nisam znala na koje je točno
mislila - rekla je Sam dok se Kitty vratila na sofu i ponovno sjela.
Kitty je odmahnula glavom. - Mislili su na spise o rođenju i smrti, iste one
koje su iz Svete Margarete trebali predati vijeću. Nije bilo ni spomena o Elviri,
uopće. Većina spisa iz tog vremena uništena je u poplavi, ili su barem tako
tvrdili. Pokušala sam je pronaći, ali nije joj bilo ni traga. Bila je nestala. Nikad
nisam plakala radi nje, Samantha, ni jednom. Bilo je to kao da nikad zapravo
ni nisam vjerovala da je ona preminula, a sad mi se čini da sam imala pravo.
Samine su se oči raširile i nagnula se prema ženi. - Oprostite, vi mislite da
je vaša sestra još uvijek živa?
- Da, ona djevojka koja je bila na mjestu nesreće kad je moj otac stradao.
Mislim da je to bila Elvira.
- Ali zašto mislite da nije preminula? - upitala ju je Sam.
- Velečasni Benjamin rekao je mome ocu da su je pokopali na groblju u
Svetoj Margareti, ali nije bilo ni traga njezinu tijelu u izvještaju nakon
ekshumacije groblja - rekla joj je Kitty, popravljajući jastuk iza Sam. - Nisam
bila u Svetoj Margareti od toga dana. Mislila sam da će mi pomoći ako vidim
što joj se dogodilo. Da bih joj bila bliže. Glupo je, znam, ali ostavila sam je živu;
možda ju je netko pronašao.
- Tko? - upitala ju je Sam.
- Ne znam; osoba koja je napisala ova pisma možda - rekla je Kitty,
spustivši pogled na njih. - I sama si rekla da su ljudi o kojima je Ivy pisala, koji
su radili u Svetoj Margareti, umrli u sumnjivim okolnostima. A ja sam
poprilično sigurna da su ljudi poput majke Carlin i velečasnog Benjamina
odgovorni za stanje u kojem se Elvira nalazila.
Sam je promatrala Kittyjino lice. Ono je bila slika i prilika smirenosti,
unatoč grozomornoj prirodi razgovora koji su vodile. Bila je rastrgana
između želje da nastavi i neugode zbog nedostataka emocija koje je Kitty
pokazivala. Riječi koje je izgovarala imale su smisla, ali nešto je nedostajalo.
Djelovale su uvježbano, kao da glumi u lošoj predstavi u društvenome domu.

156
 Knjige.Club Books

- Mogu li vas pitati osobno pitanje - kazala je Sam.

- Naravno - rekla je Kitty.
- Vaš zaručnik, Alistair Henderson, znate li kako je on preminuo?
- Da, imao je napadaj astme - Kitty se namrštila.
- Je li išta bilo čudno u okolnostima u kojima je preminuo? -Sam je
promatrala Kittyjino lice. Kao i obično, nije odavalo nikakve emocije.
- Kako to misliš? - upitala ju je Kitty, a u glasu joj se odjednom pojavila
određena oštrina.
- Ivy je pisma pisala ocu svog djeteta. Bio je nogometaš, igrao ja za
nogometni klub u Brightonu. On je možda još jedan komadić slagalice koji
ovo sve povezuje s vama - odgovorila je Sam.
Kitty je zastala. Odjednom je bila negdje drugdje. Pognula je ramena,
stisnula čeljust te se vratila u razdoblje života koje joj je očito bilo veoma
teško i bolno. Nikad se nije udala ni imala djecu tako da nije bilo sumnje da je
Alistair bio ljubav njezina života.
- Da, da ti odgovorim na pitanje, dogodilo se nešto čudno - odgovorila je
naposljetku. - Rekla sam policiji, ali oni to nikad nisu ispitali. Trebala sam ga
pokupiti nakon utakmice na dan kad je umro, ali primila sam telefonski poziv
- rečeno mi je da je otišao s drugom ženom. Tako da na kraju nisam otišla po
njega i on je umro čekajući me. Nikad si to neću oprostiti - dodala je
nešto tišim glasom.
- Tko vas je to nazvao toga dana? - Sam je pogled opet pao na bilježnicu.
- Osoba koja me je nazvala nije se htjela predstaviti, ali radilo se o ženi. -
Kitty je pogledala Sam. - To mi nikad prije nije palo na pamet, ali
pretpostavljam da se moglo raditi o Elviri.
- Rekli ste da ste Elviru upoznali 1959. Ova su pisma napisana u razdoblju
kad je Elvira bila u Svetoj Margareti. Možda ju je Ivy poznavala. Bože, da se
bar mogu sjetiti gdje sam već prije vidjela tu ženu - rekla je Sam tiho.
- Ženu koja je bila na pogrebu velečasnog Benjamina? - upitala ju je Kitty.
- Kako je izgledala? Je li ti nešto posebno zapelo za oko vezano uz nju? Rekla
si da je bila iznimno stara; je li imala problema s hodanjem?
- Da, hodala je pomoću hodalice. - Sam se u glavi vratila na razgovor s
Fredom i odjednom je sve počelo imati smisla. On je spomenuo ženu koja je
živjela susjedna vrata do vještice. Žena koja je zurila u nju dok je hodala
stazicom do vrata kuće gospođe Connors: ona je ta ista žena koja je stavila
Ivyjinu fotografiju na lijes velečasnog Benjamina.
- To je to! Sad sam se sjetila! - skočila je na noge. - Moram razgovarati s
njom.
- Ideš li sada tamo? - upitala ju je Kitty koja je također ustala.

157
 Knjige.Club Books

- O, Bože, ne mogu. Moram se vratiti kući baki i Emmi - rekla je Sam i

počela skupljati stvari.
- Živi li ta gospođa u Sussexu? - Kitty ju je ispratila do hodnika.
- Da. - Sam je obuvala čizme dok je Kitty stajala iznad nje.
- Pa mogla bi navratiti na putu do kuće i ostaviti joj poruku. Nisam te
trebala ovoliko dugo zadržati. Nemamo baš previše vremena prije nego što
sruše Svetu Margaretu. Ako ona nešto zna, trebale bismo to već danas saznati.
- Kitty je stajala ispred ulaznih vrata, lice joj je odjednom postalo ozbiljno.
Sam joj je pogledala ruke koje su nervozno udarale po nogama.
- Želite li poći sa mnom? Putovanje bi bilo mnogo brže kada biste nas
mogli odvesti - rekla je Sam, nadajući se.
- Žao mi je, Samantha, ali ne bi bilo sigurno da nas ja vozim. Budna sam
cijelu noć i zbilja se trebam naspavati. Obje bismo bile u opasnosti.
- U redu. Nazvat ću vas čim razgovaram s njom. Ona možda zna je li Elvira
živa!
Kitty se nasmiješila i mahnula joj s prozora dok je Samin taksi nestajao
niz ulicu. Zatim je podigla putnu torbu koja je ležala u hodniku, izišla iz kuće
i zatvorila ulazna vrata za sobom.

158
 Knjige.Club Books

TRIDESETO POGLAVLJE

Subota 1. ožujka 1969.

A listair Henderson oteturao je s nogometnog terena taman kad je

proljetna svjetlost počela nestajati.
Utakmica je bila napeta. Nogometni klub Brighton našao se s rezultatom
0-0 u posljednjih deset minuta prijateljske utakmice protiv Fulhama. Dok su
sekunde prolazile uznemiravajuće brzo, Alistair je napokon usporio na
trenutak i pažljivo promatrao Fulhamovu obranu. Bio je zadihan, ali njegov
ventolinski inhalator ostao je zapakiran u torbi u svlačionici jer ga je bilo
strah da će tako privući pozornost na sebe.
Njegov menadžer izrazio je zabrinutost oko njegovih izvedbi u posljednje
vrijeme te mu Alistair nije htio dati savršenu izliku da ga ostavi na klupi zbog
toga što boluje od astme. Odabran je za Nogometni klub Brighton kad je imao
dvadeset godina i u timu je sad već trinaest te uopće nije bilo sumnje da su
njegovi zlatni dani debelo iza njega. Ova mu je sezona bila osobito loša. Ako
uskoro ne postigne kakav dobar rezultat, u opasnosti je da će ga zamijeniti.
Dvije minute prije kraja utakmice iskoristio je trenutak nepažnje
Fulhamova vratara i postigao pogodak. Kad su suigrači nahrupili na njega,
disanje mu je postalo toliko otežano da je osjetio slabost u nogama. Pogledao
je prema tribinama gdje su stotine navijača mahale plavim šalovima i
uzvikivale njegovo ime. Njihovo mu je navijanje odzvanjalo u ušima.
Letimično je pogledao lica svih onih u prvim redovima; nije ju mogao vidjeti,
ali pružalo mu je utjehu što je znao da je Kitty na tribini.
Kad je sudac zviždukom označio kraj utakmice i igrači se raspršili,
stisnutom se šakom lupio u prsa. Bilo je hladno i tribine su se brzo praznile,
svi su htjeli što prije doći do topline puba. Stajao je na rubu terena i osvrtao
se u potrazi za Kitty. Inače bi se već pojavila do sad, bila bi naslonjena na
vrata tunela kojim su igrači išli u svlačionicu, prekriženih ruku i s dugom
crnom kosom koja joj je uokvirivala prekrasno lice.
- Moramo razgovarati o nečemu - rekla mu je posljednji put kad ju je
vidio. Primila ga je za ruku i omotala svoje prste čvrsto oko njegove šake. -
Vidimo se nakon utakmice protiv Fulhama, počastit ću nas hotelom u gradu.
- Ideš? - upitao ga je Stan, vrativši ga natrag u sadašnjost.
- Ne, hvala, Kitty stiže - rekao mu je Alistair, bez daha.
- Jesi li dobro, Al?
159
 Knjige.Club Books

Alistair je kimnuo glavom. Posljednja stvar koju je htio jest sjesti u

autobus za igrače i dobiti napadaj astme tamo pred cijelim timom. Da svi
skaču oko njega i zure dok se on bori za zrak, s licima prepunim suosjećanja,
a zatim će, iza njegovih leđa, strahovati od toga tko će ga zamijeniti u ekipi u
budućnosti. Postigao je pogodak, on je heroj utakmice i očajnički je trebao da
to tako i ostane.
Kad su i posljednji navijači krenuli u maglovitu noć, još uvijek pjevajući
navijačke pjesme, vrata autobusa zatvorila su se, sa svim igračima unutra, i
Alistair je požurio u svlačionicu. Htio je udahnuti svoj prijeko potreban
salbutamol da odagna stezanje u prsima. Svlačionica je bila puna pare dok su
se Fulhamovi igrači tuširali i tako prali od razočaranja što su izgubili,
neraspoloženi i tihi. Tijela omotana u ručnike teturala su po svlačionici,
a kontrast između vrućine unutra i hladnog sumraka vani samo je pojačao
Alistairovu dezorijentiranost dok je pokušavao pronaći svoju torbu.
- Je li itko od vas vidio plavu torbu? Ovdje je visjela - upitao je igrače
onoliko glasno koliko mu je to njegov dah dopuštao. Nekoliko je igrača
pogledalo uokolo, ali ni jedan ništa nije rekao. Budući da je zabio pobjednički
gol za drugi tim, znao je da neće biti najpopularnija osoba u svlačionici.
Morao je izići na zrak prije nego što se onesvijesti od vrućine. Sve je počelo
djelovati kao noćna mora.
Cijeloga ga je popodneva mučio jak osjećaj nelagode. Gledao je hladnu
maglu koja se stvarala iznad South Downsa. Ništa nije bilo gore za astmu od
hladnoće, a kad je čuo na radiju da je Fulhatmov stadion zamrznut i da se na
njemu ne može igrati, u njemu se pojavio kratkotrajan osjećaj nade da će
utakmica možda biti otkazana. Ta se nada, po njegovu dolasku na teren,
pokazala lažnom. Kad je bio u svlačionici, atmosfera prije utakmice bila je sve
napetija i potpuno se predao. Nazvao je Kitty da provjeri hoće li doći i njezina
mu je cimerica odgovorila da je već bila otišla. Udahnuo je nekoliko puta iz
inhalatora u jednoj od toaletnih kabina, a zatim je svoju torbu objesio pokraj
vrata.
Temperatura se dodatno spustila tog popodneva tako da, kad je napokon
došlo vrijeme da ekipe istrče na teren, zamrznuta im je trava škripala pod
nogama, a njegov topli dah visio je nad njim poput kakva crnog oblaka. Pola
sata nakon početka utakmice znao je da se situacija pogoršava. Tijelo mu je
suptilno i neugodno davalo do znanja da mora stati, nije mogao doći do zraka,
vratni su mu se mišići stezali poput omče.
Odustajanje nije bilo opcija. Dva su rezervna igrača stajala s vanjske
strane nogometnog igrališta, promatrala su i čekala, ubijala vrijeme. Njihovi
su zagrijani udovi žudjeli za trčanjem i obaranjem, za time da zablistaju i
budu odabrani; da poslije budu naslonjeni za šankom najpopularnijeg puba
u gradu dok zgodne djevojke pokušavaju zadobiti njihovu pozornost. - Prava

160
 Knjige.Club Books

je šteta - rekli bi njegovi suigrači. - Alistair je dobar, ali već mu neko vrijeme
baš i ne ide, nije u formi. Radi se o njegovoj astmi - nadodao bi drugi. - Dobro
igra, ali koja je korist od njega ako ne može disati?
Što bi ga čekalo da izgubi svoje mjesto u timu? Hrpa dugova, kuća za koju
ne može otplatiti kredit, auto koji bi mu oduzeli sa svim drugim vrijednim
stvarima. Morao bi proglasiti bankrot. Vjerojatno bi završio u zatvoru i
zasigurno bi izgubio ljubav svog života.
Ne. Nije imao drugog izbora nego nastaviti igrati, boriti se da postigne
zgoditak, što je i napravio. Dvije minute prije kraja utakmice, nakon što se
toliko naprezao da je skoro povratio od silnog napora. Od tog su trenutka
njegovi suigrači pohrlili prema njemu, trener je zadovoljno uzviknuo, a
Alistair je kroz nos udahnuo iglice zraka u pluća koja su se stezala i počeo je
odbrojavati sekunde do trenutka kad će doći do svog malenog spremnika
skrivena na dnu torbe. Torbe koju je ostavio na vješalici pokraj ulaza.
Torbe koje sada nije bilo.
- K vragu - uzviknuo je u svlačionici koja se brzo praznila, dok je
neprestano kašljao od vrućeg zraka i pretraživao svaku kabinu i vješalicu za
torbom. U torbi mu je također bio i novčanik; nije imao gotovine, nije mogao
otići odavde. Nadao se da će se Kitty ubrzo pojaviti.
Netko je isključio svjetlo - najprije jedno, a zatim i drugo. Ako uskoro ne
zatraži pomoć, bit će u nevolji. Ali znao je da će se Kitty sigurno pojaviti čim
zamoli nekoga za pomoć i onda će požaliti što je razotkrio svoju slabost.
Bezuspješno se pokušavajući smiriti, počeo je hodati prema parkiralištu,
plitko dišući i pokušavajući razbistriti um. Posljednji su igrači odlazili, ulazili
su u svoje automobile, gume su im zvečale od šljunka pod njegovim nogama.
- Super si igrao, Alistair - rekao je jedan od njih. - Nadam se da je ovime
završilo tvoje loše razdoblje.
Alistair je nabacio polusmiješak na tu uvredu prekrivenu u kompliment.
Promatrao je automobil kako se odvozi do glavne ceste i kako mu se farovi
zatim pridružuju ostalom prometu u daljini. Kitty se vjerojatno negdje
zadržala, odlučio je. Bila je na putu; nije primio nikakvu poruku zbog koje bi
mislio drukčije. Otići će do ulaza i tamo je čekati. Uvijek može zaustaviti
neki drugi auto ako mu bude jako loše; veće su šanse bile da će stranac čuvati
ovu cijelu epizodu tajnom nego igrač Fulhama.
- Ostani miran, ostani miran - mrmljao si je u bradu, nastojeći umiriti
osjećaj panike koji ga je preplavljivao.
Dok je hodao pokraj svjetlom obasjana nogometnog terena prema cesti,
svjetla su se počela gasiti jedno po jedno. Sa svakim korakom ulazio je sve
dublje u tamu. Um su mu preplavila sjećanja na njegov prvi napadaj. Vidio je
četrnaestogodišnjeg sebe na igralištu kako se trudi najviše što može na probi
za ulazak u Brightonovu dječju ekipu. Negdje u poluvremenu shvatio je da ne
161
 Knjige.Club Books

može dođi do zraka. Noge su mu postajale sve slabije, kao i njegovo disanje,
te je pao na travu. Drugi su dječaci stajali nad njime dok naposljetku nije
izgubio svijest.
Doktor Jacobson rekao je njegovu ocu da su šanse da ikad profesionalno
igra nogomet iznimno male. Nikad neće zaboraviti izraz na očevu licu - boja
mu je vidljivo nestajala iz obraza dok se povijest ponavljala. To je bio prvi
trenutak kad je shvatio koliko je njegovu ocu bilo važno da on uspije. Da je
morao, radije bi umro loveći svoj san nego živio nekim poluživotom,
napornim životom poput onoga na koji je njegov otac morao pristati.
Dok je teturao na velikoj hladnoći, osjećajući se kao da pokušava disati
pod vodom, na cesti su mu se automobilski farovi počeli spajati. Nije bilo
mnogo automobila, ali kad bi jedan automobil prošao, njegovo svjetlo kao da
je ostalo nakon njega, tako da kad bi došao drugi, bilo je kao da preuzima
svjetlosnu štafetu od ovog prvog automobila.
- Molim vas, pomozite mi - Alistair je jedva disao dok je hodao dalje. Sa
svakom sekundom koja je prošla, molio se da začuje zvuk automobila koji
pristaje i osjetit Kittyjine ruke oko sebe. Da mu ona pomogne da uđe u
automobil i što prije ga odveze u bolnicu. Da ga tješi i spasi, kao što je to činila
od prvog trenutka kad su se upoznali.
Ona je bila jedina kojoj je ikad rekao za Ivy. Otkako je zatrudnjela, prošlo
je trinaest godina, a on sve to vrijeme nikomu nije ništa rekao, osim
velečasnom Benjaminu. Bila je 1956. i on je bio pred potpisivanjem ugovora
za Brighton. Volio je Ivy, ali bio je mlad i u tom je trenutku tek zajahao vrh
najvećeg vala u svome životu. Njegov ga je otac opetovano upozoravao da se
prekrasne djevojke koje se smiješe vrlo lako pretvore u ljutite i naporne žene
koje te natjeraju da odustaneš od svojih snova. Tako da, kad je priznao svoje
grijehe u crkvi i kad mu otac Benjamin ponudio rješenje, on ga je objeručke
prihvatio.
Ali Ivy ga nikako nije htjela pustiti na miru. Zajedno su proveli neke
prekrasne trenutke i ona mu je bila jako draga, ali on joj ništa nije bio obećao.
Pisala mu je još mjesecima nakon što je rodila dijete, pisma su bila prepuna
takvih izmišljotina i fantazija da ih je prestao otvarati. Ljutilo ga je što je na
njega vršila toliki pritisak; bilo je očito da je poludjela i da je on imao sreće
što je pobjegao od nje. Ona nije bila tip djevojke s kojom se on htio oženiti i
uskoro je shvatio da je imao pravo što je tako mislio. Nije imala nimalo stila,
nije bila staložena ni pribrana, nije se znala obuzdati. Trudnoća je bila
pogreška; zašto ona to jednostavno nije mogla prihvatiti i nastaviti sa svojim
životom, poput svih drugih djevojaka u Svetoj Margareti? Pisma su postala
toliko uznemirujuća da se počeo pribojavati što bi se dogodilo ako ona ikad
napusti Svetu Margaretu.

162
 Knjige.Club Books

Zato je odlučio svoju zabrinutost podijeliti s velečasnim Benjaminom.

Nije mogao dopustiti da neka mlada djevojka loše govori o njemu njegovu
menadžeru i medijima. On i velečasni Benjamin sklopili su dogovor: u
zamjenu za izdašnu donaciju, dom Sveta Margareta pronaći će način da još
neko vrijeme zadrži Ivy.
Alistair je sad mogao vidjeti cestu, bila je udaljena tek koji metar. Niz
isprekidanog, suhog kašlja razdirao mu je grlo; nije mogao stati, nije mogao
doći do zraka. Diši duboko. Diši. Sjeo je na klupu pokraj ulaza, gurnuo glavu
između koljena i uspio nakratko plitko udahnuti. Morao se što prije maknuti
s ove hladne magle; imao je osjećaj kao da mu je u plućima vatra.
Počeo je gubiti svijest o prostoru. Kad je pokušao ustati, noge su mu
popustile pod težinom i pao je na tlo, udarivši glavom u klupu, što je
rezultiralo gubitkom i ono malo zraka što mu je ostalo u tijelu. Ležao je na
leđima na tlu, bespomoćan, poput kakva kukca koji je završio na leđima i više
se nije mogao okrenuti. Bio je očajan za silnim zrakom oko njega, ali nije
mogao disati.
- Diži se, Al! Zakasnit ćemo!
Polako je otvorio oči i podigao pogled. Iznad njega stajala je Ivy, čije su
crvene kovrče bile povezane mrtvim cvijećem, a na blijedom licu
prekrivenom prljavštinom imala je široki osmijeh.
- Ivy? - jedva je izgovorio.
- Misa počinje za minutu; svi već čekaju. Što radiš na tlu, budalice?
Zaprljat će ti se cijelo odijelo! Kad se nagnula naprijed da ga primi za ruku,
vidio je da joj je trbuh toliko nabrekao ispod bijele, svilene haljine da su joj
na mjestima popucali šavovi. Nokti na rukama bili su joj puni prljavštine, a
noge su joj bile bose i crne.
- Ne mogu se pomaknuti - prošaputao je.
- Kao to misliš? - upitala ga je Ivy čije su se oči počele puniti suzama. -
Velečasni Benjamin čeka da nas oženi. Moramo ići!
Iza njih se pojavila neka druga djevojka. Nosila je svijetloplavu haljinu za
djeveruše prekrivenu blatom i masnoćom, a u rukama je držala malenu bebu
koja je plakala, odjevena samo u prljavu pelenu.
- Što nije u redu, Ivy? - upitala ju je.
- Alistair je rekao da ne želi poći sa mnom - rekla je Ivy, brišući suze iz
očiju poleđinom prljave ruke.
Beba je počela plakati još glasnije i odlučnije.
- Ustani! - povikala je djevojka. - Slomit ćeš Ivyjino srce.
Alistair je pogledao prema telefonskoj govornici koja se nalazila nešto
dalje niz cestu. Ako ne odustane, možda uspije nekako doći do nje.

163
 Knjige.Club Books

- Kamo ćeš ti? - upitala ga je djevojka.

Povukla mu je glavu unatrag. Djevojka je sada stajala iznad njega, puna
bijesa. On više nije imao snage pomaknuti se, više nije imao zraka, nije imao
izlaza. Iz očiju su mu počele teći suze.
- Srami se! - Stajala je točno iznad njegove glave, prekrivajući mu nos i
usta svojim rukama. U početku se odupirao, grebao ju je po rukama i
pokušavao odgurnuti sa sebe, ali ona je jednostavno bila jača.
- Nikad ti nije bilo stalo do Ivy. Nije ti stalo ni do koga osim do sebe sama
- rekla mu je djevojka, snažno ga ošamarivši posred lica.
Bez zraka, bez snage, bez borbe. Pogledao je Ivy koja je mazila bebu koju
je uzela od prijateljice, pjevušila joj neke pjesmice i nasmijavala je. Eci, peci,
pec, ti si mali zec, a ja mala vjeverica, eci, peci, pec...
Miči je s mene. Pomozi mi. POMOZI MI. Alistair se mučio, pokušavao je
pomaknuti svoje noge, ali one su samo ležale na tlu, kao da su zarobljene
ispod stabla koje je palo. Djevojka je i dalje bila usredotočena. Sve mu je
čvršće pritiskala nos i usta dok mu se iz prsiju nije počela širiti strašna bol
koja je nastavljala preko vrata do mozga, gdje bi eksplodirala, i tako
neprestance, poput petarde. U tunelu koji se stvorio oko njegova vidnog polja
počela se stvarati tama, a tunel je bio sve uži i uži. Eci, peci, pec, ti si mali zec...
Bebin je smijeh bio sve prigušeniji, a Alistairovi pokušaji da udahne nešto
zraka bili su uzaludni, kao da se nalazio pod vodom. Osjećao se kao da je lagan
poput perca i da tone sve dublje i dublje. Nagnuo je glavu unatrag da udahne
zadnje, beznačajne mjehuriće zraka prije nego što zauvijek nestane.
U tom mu se trenutku pred očima pojavila slika Kitty.
Oči su mu pomno promatrale njezino lice dok je tonuo sve dublje i dublje,
sve dok jarka svjetlost odjednom nije probila tamu i obasjala tunel.
Njezin glas, koji je kroz plač izgovarao njegovo ime.
- Alistair. ALISTAIR!
- Kitty, jesi li to ti?
Pokušao je otvoriti oči, ali preduboko je potonuo, bilo je prekasno. Bio je
umoran, tako jako umoran.
Samo me pusti da sada spavam. Molim te, pusti me da spavam.

164
 Knjige.Club Books

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

N akon dvosatne vožnje vlakom natrag u Sussex, Sam je pokupila svoj auto
i odvezla se do kuće Jane Connors, baš kao što je napravila i prije nekih
48 sati, kad je svijet djelovao kao potpuno drukčije mjesto.
Izvukla je bilježnicu iz torbice i ona se otvorila na stranici prepunoj
imena: velečasni Benjamin, George Cannon, majka Carlin, Alistair Henderson.
Osjetila je nervozu u trbuhu kad je duboko udahnula i izvukla Ivyjina
pisma iz torbice, držeći ih čvrsto kao da su ona ključ za tajni svijet kojeg se
istodobno bojala i u koji je očajnički htjela ući. Zatim je izišla iz automobila i
otišla do vrata susjedne kuće, kuće iz koje je ona starica toliko napeto zurila
u nju da joj je bilo nelagodno. Na drvenoj pločici na ulazu u dvorište pisalo je
Roseina koliba, ali pergole iznad njezine glave bile su bez cvijeća. Polako je
hodala, oprezna kao da je kamenje na stazici prekriveno ledom. Noge su joj
bile nestabilne od nedostataka sna.
Kad je posegnula za zvonom i pritisnula ga, cijelo joj je tijelo drhtalo.
Čekala je pred vratima, stežući kaput još više oko struka. I čekala je. Lagano
je gubila koncentraciju i hrabrost. Odjednom se osjećala kao da nije spremna
nositi se s osobom koja se nalazi s druge strane vrata. Još je jednom
pozvonila, a zatim je napravila korak unatrag i počela promatrati kuću, baš
kad se zatresao zastor na prozoru dnevnog boravka.
Okrenula je novu, čistu stranicu u svojoj bilježnici.

Za gospođu koja je ostavila Ivyjinu fotografiju na lijesu velečasnog

Benjamina.
Nikad se nismo upoznale, ali ja imam osjećaj kao da vas poznajem.
Imam neka pisma za koja mislim da ih je napisala ta ista Ivy s vaše
fotografije. Očajnički vas želim upoznati i saznati je li to istina.
Sigurna sam da smatrate, kao i ja, da su bol i nepravda koje je Ivy
preživjela toliki da se ne bi smjeli zanemariti i zaboraviti.
Voljela bih razgovarati s vama. Ja sam novinarka i mislim da bi
svijet trebao znati za ono što se događalo u Svetoj Margareti, ali
poštujem vašu potrebu za privatnošću. Kao što vaša susjeda,

165
 Knjige.Club Books

gospođa Connors, može potvrditi, poštovat ću vaše želje i neću objaviti

ništa što vam ne bi bilo ugodno.
Ivy bi bila jako ponosna da pristanete; ona bi sigurno željela da
drugi ljudi saznaju što se dogodilo, a vjerujem da i vi tako mislite.
Molim vas, nazovite me danas, barem radi Ivy. Kao što mislim da
možda već i znate, nemamo baš mnogo vremena prije nego što se
njezina priča zauvijek pokopa kad se dom Sveta Margareta sutra sruši.
Samantha Harper

Na dnu stranice našvrljala je svoj broj telefona, a zatim je stranicu presavila i

ubacila je u kuću kroz utor za pisma. Vratila se niz stazicu do ulice, potpuno
svjesna činjenica da je se promatra iz kuće. Znajući da je, dok je ulazila u
automobil, starica u kući posezala do poda za pisamcem koje joj je ubacila.
Pokrenula je motor i gledala u svoj mobitel, kao da ga je nagovarala da
zazvoni. U jezivoj tišini, svi događaji koji su se odvili u posljednja dva dana
gromoglasno su joj se stovarili na glavu. Unatoč tomu što je vrijeme istjecalo
kao ludo, nije bila sigurna što joj je sljedeći korak. Razgovor s Kitty Cannon
djelovao joj je poput nekog sna. Ako je Elvira i dalje bila živa, Ivy bi to znala.
Ponovno je pogled spustila na pisma sa željom da Ivy izvuče iz tih
stranica. Je li sijeda bakica u kolibi možda Ivy? Glava joj je klonula od umora,
razmišljala je o baki i Emmi. I Benu, toliko joj je jako nedostajao. Ona će se
potruditi biti bolja; ovo je samo jedno nezgodno razdoblje, ali morat će se
više potruditi za Emminu dobrobit.
Znala je da bježi od svega toga, ali nije znala kako se zaustaviti. Kad bi bar
mogla razgovarati sa staricom i razriješiti ovaj kaos, možda bi tada mogla
organizirati i kaos u svome životu.
Prestrašio ju je iznenadni zvuk zvonjave mobitela. Pogledala je na zaslon.
- Bok, Frede. - Nije mogla prikriti razočaranje u glasu.
- Slušaj, Murray je u ratnom pohodu, želi znati gdje si.
- Rekla sam ti da mu kažeš da sam bolesna - odgovorila mu je Sam, u
panici.
- Nisi, rekla si mi da ćeš mu sama poslije javiti da si bolesna.
- Sranje. Možeš li mu reći da imam migrenu i da danas neću doći, ja zbilja
nemam snage razgovarati s njim. - Pogledala se u retrovizoru i prstima
počela popravljati frizuru u nastojanju da izgleda malo urednije.
- Zvučiš grozno, jesi li dobro? - upitao ju je Fred tiho.
- Baš i nisam - odgovorila mu je Sam, prstima skidajući maskaru ispod
očiju.

166
 Knjige.Club Books

- Pa, ja sam malo kopao, kao što si me zamolila, i prema izvještaju Sussex
Timesa o sudskoj istrazi, Helena Cannon bila je na produženom boravku na
Odjelu za bubrežne bolesti u bolnici u Brightonu zbog akutnog bubrežnog
zatajenja. U jednom trenutku, rano ujutro 3. srpnja 1968., igla u fistuli
otpojila se te je iskvarila na smrt.
- Kako se to dogodilo? Tko je bio dežuran te noći?
Sam je čula Freda kako kucka po tipkovnici. - Sestra koja se zvala Carol
Allen. Ona je svjedočila prilikom sudske istrage i rekla da je Helena Cannon u
to vrijeme dijalizu primala tijekom noći. Navodno je satima bila spojena na
uređaj jer je bila u posljednjoj fazi bolesti zatajenja bubrega. Sestra Allen
rekla je, kad je posljednji put provjerila Helenu, da je mirno spavala i sve je
bilo u redu.
- A doktor Jacobson?
- On je preminuo 1976. godine, utopio se u bazenu u svojoj kući. Ne bi ga
bilo teško pronaći - godinama je bio obiteljski liječnik u Prestonu - ali ne
mogu napraviti puno više od toga, Sam. I meni prijeti otkaz ako se ne
saberem.
Sam je uzdahnula. - Molim te, Frede, zar baš nikako ne možeš svratiti do
kuće doktora Jacobsona danas popodne i razgovarati s njegovom suprugom?
Zbilja moram kući radi Emme.
- Vidjet ću mogu li nešto smisliti, ali ništa ti ne obećavam - rekao je Fred.
- Puno ti hvala, zbilja. Za sve ću ti se ovo iskupiti.
Sam je bacila mobitel na suvozačko sjedalo, gdje su Ivyjina pisma ležala
na maloj hrpi, a zatim je opet pogledala prema kući. U bilježnici je otvorila
stranicu s imenima i dodala još dva: Helena Cannon i doktor Jacobson. To je
šestero ljudi koje je umrlo iznenadnom smrću i svi su, osim Georgea
Cannona, spomenuti u Ivyjinim pismima.
Osjećajući kao da je netko promatra, Sam je podigla pogled. Na vratima je
stajala starija žena koju je vidjela na pogrebu velečasnog Benjamina
prethodnog dana. Davala joj je znak da uđe.

167
 Knjige.Club Books

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Ponedjeljak 20. svibnja 1957.

I vy je nepomično ležala na krevetu u spavaonici dok je prostorijom

odzvanjalo zvono za molitvu. Djevojke su trčale oko nje, hitale u kupaonicu,
oblačile kombinezone preko spavačica, pospremale krevete i pozorno stajale
ispred njih, nervozno iščekujući dolazak sestre Mary Francis.
- Mary, moraš ustati. Sestra samo što nije došla - rekla joj je djevojka koja
je spavala u krevetu pokraj nje, nježno je drmajući.
Ivy nije spavala cijele noći. Bila je mokra od znoja i oči su joj bile širom
otvorene. Mislila je da više nije ni disala otkako je prije dva dana, na vlastite
oči, vidjela kako mladi par odvodi Rose.
Taj je dan u praonici bio osobito naporan; satima je provlačila plahte kroz
stroj za pranje i gadno se bila opekla. Elvira je ponovno nestala i nije imala
pojma gdje je. Bez svoje jedine utjehe, svog jedinog izlaza, bila je očajna. Već
je tjednima imala problema s povraćanjem, i iako u Svetoj Margareti nije bilo
ogledala, bilo je dovoljno da noću rukama prođe po svojoj ključnoj kosti i
rebrima da bude sigurna da je previše mršava.
Sestra Mary Francis pomno ju je promatrala čitava jutra, i, iako nije bila
sigurna zašto, znala je da nešto nije u redu. Nakon ručka u praonicu je došla
sestra Faith i dvije su časne sestre počele razgovarati, gledajući svako malo u
Ivy dok su raspravljale. Dok im je pokušavala s usana pročitati o čemu govore,
stroj za pranje ispustio je vruću paru i ona se nije pomakla na vrijeme.
Vrisnula je: nije si mogla pomoći. Intenzivna vrućina opekla ju je točno na
istom mjestu gdje se i sama opekla samo nekoliko sati prije toga. Nervozno
je pogledala prema sestrama, čekajući da jedna od njih krene prema njoj i
poludi zato što je vikala. Ali ni jedna od njih nije čak ni pogledala prema njoj
sve dok njihov razgovor naposljetku nije završio te je sestra Faith kimnula
sestri Mary Francis, zatim je još jednom pogledala prema Ivy i napustila
praonicu.
U šetnji pokraj dječje sobe na putu do blagovaonice Ivy je postalo jasno o
čemu se radi. U kakofoniji dječjeg plača, Rosein je nedostajao. Osjetila je val
panike koji joj je prošao tijelom i stala ispred dječje sobe tako naglo da su se
djevojke u dugom redu iza nje zabile u nju.
- Što to, pobogu, izvodiš, Mary? - izderala se sestra Mary Francis na nju.

168
 Knjige.Club Books

- Gdje je? Gdje je moja Rose? Ne vidim je. - Ivy je mahnito virila kroz staklo
na vratima dječje sobe.
- Otišla je u mnogo bolji dom od onoga koji bi joj ti ikad mogla pružiti. A
sad da si odmah prestala sa svojim bezobrazlukom.
Tad je počela trčati. Otrčala je uza stepenice, preskačući dvije istodobno,
dok je iza sebe čula dreku sestre Mary Francis da se odmah izvoli vratiti dolje.
Sva u strahu, otrčala je do prozora spavaonice i pogledala van.
Na prilazu je bio otmjeni, crni automobil, a do otvorenih vrata stajala je
majka Carlin te držala bebu u ružičastoj deki. Bila je to Roseina deka koju je
Ivy sama isplela. Žena u ljetnoj haljini bež boje i crnim cipelama sjedala je na
suvozačko mjesto, a pomagao joj je čovjek u sivom odjelu.
Ivy je počela udarati o staklo i vrištati što je glasnije mogla dok je majka
Carlin davala Rose ženi. Čovjek je zatvorio vrata automobila i rukovao se s
majkom Carlin, a zatim je podigao pogled prema prozoru na kojem je bila Ivy
koju je odvlačila sestra Mary Francis. Nije se sjećala gotovo ničega nakon
toga, samo da je mislila da će poludjeti od žalosti. Patricia joj je poslije rekla
da ju je majka Carlin, uz pomoć sestre Mary Francis, fizički odvukla niz
stepenicu u svoj ured.
- Diži se, Mary. - Sestra Faith stajala je iznad nje dok je ležala u krevetu i
zurila u strop.
Znala je da će je, ako ne ustane, opet odvesti u sobu majke Carlin. I ako je
kazna majke Carlin, kakva god ona bila, ne urazumi, rečeno joj je da će je
majka Carlin bez imalo oklijevanja poslati u ludnicu.
- Da si se odmah digla iz kreveta ili ćeš poželjeti da se nikad nisi ni rodila.
Dok je slušala kako cipele sestre Mary Francis idu prema vratima i kako
zove nekoga da joj dođe pomoći, Ivy je sklopila oči i razmišljala o pismu koje
je napisala svojoj ljubavi večer prije.

Alistair,

Rose više nema.

Vidjela sam kako je odvode posvojitelji i osjetila sam tugu duboko
u svojoj duši.
Ne mogu prestati plakati, unatoč prijetnjama i strahovima da ću
završiti u ludnici ako se ne saberem. Ne mogu jesti tako da
nemam snage u udovima i svako se malo opečem na strojeve u praonici.
Gotovo da s radošću dočekujem tu fizičku bol jer je ona privremeno
olakšanje od moje mentalne muke.

169
 Knjige.Club Books

Do sada sam se uvijek smatrala snažnom. Ništa me nije moglo

povrijediti, a čak i nakon što mi je otac preminuo, pronašla sam način
da se iskopam iz tuge - jer sam imala svoju slobodu. Mogla sam otići
u šetnju, mogla sam promatrati zvijezde i zamišljati kako me on gleda
s neba. Ali nisu me pustili van otkako sam došla ovdje, i svakoga se dana
osjećam kao da se sve više gušim unutar ovih zidova.
Od one noći u sobi majke Carlin događaju mi se napadaji od kojih
ne mogu disati i sklupčam se na krevetu dok ne prođu. Nikako ne mogu
zaspati. Po čitavu noć ležim budna dok mi glavom prolaze misli o Rose,
o tome gdje je ona sada, kamo su je odveli, je li na sigurnom i je li sretna.
Još uvijek osjećam miris njezine kože, sjećam se kako me je udarala u
trbuhu. Tamo gdje je ona bila sada osjećam prazninu, poput kakve crne
rupe koja isisava život iz mene dan za danom.
Ako i zaspim na koji trenutak, sanjam tebe i Rose. Sanjam kako ti
nosiš Rose na svojim ramenima dok ona jede sladoled i mi hodamo uz
more. Osjećam slani zrak na svome licu i Čistu sreću u svome trbuhu.
Zatim se probudim, shvatim gdje sam i opet poludim. Više ne mogu
prizvati nikakve osjećaje sreće, kao da postoji neki nevidljivi zid između
mene kakva sam sada i mene kakva sam bila. Svakog si dana ponavljam
da sam ja Ivy, da sam imala dugu, crvenu kosu, da sam bila voljena, ali
svakog mi dana glasić u glavi postaje sve slabiji i tiši. Nedostaje mi
škola, nedostaju mi prijatelji i moj život. Nedostaješ mi ti, Alistair; zašto
nisi došao po mene? Uskoro neće ništa ostati od Ivy koju si bio
poznavao. Imaju moju bebu; zašto mi moraju oduzeti i sve ostalo - moju
budućnost, moje snove, moju ljubav? Zašto me ne puste? Zar nisam
dovoljno propatila?
Druge me djevojke gledaju kako plačem i ništa ne poduzimaju da
me utješe jer nam je zabranjeno razgovarati i nemilosrdno bi ih
se kaznilo. Ponekad promatram lica časnih sestara, prepuna su
mržnje dok tuku mršave, slomljene djevojke i razmišljam o tome koliko
su samo one očajnički nesretne kad se ovako ponašaju. Ali zbilja mi ih je
žao. One su jednako žrtve kao što sam i ja; kakav tek one jad moraju
tolerirati. Časne su sestre lica institucije, ali one ne predstavljaju ljude
koji su nas ovdje poslali. Ovdje su nas poslali naši ljubavnici, roditelji,
liječnici, vikari, svi kojima bi trebalo biti stalo do nas, svi koji su nas
napustili. Da nam nisu okrenuli leđa, kreveti u Svetoj Margareti bili bi
prazni.
Više me nije briga hoće li me poslati u ludnicu. Što bi moglo biti gore
od ovog pakla na zemlji? Radim u praonici od trenutka kad me trgnu iz
sna dok više ne mogu stajati na nogama. Čekaju me još godine ovog
mućenja dok ne otplatim dug.

170
 Knjige.Club Books

Sanjam o tome da pobjegnem, ali kamo god odemo, one nas

promatraju. Jedino smo same navečer u spavaonici, ali prozor je
dvanaest metara iznad zemlje. Da nema Rose i mog nadanja da ćemo
jednoga dana ponovno biti zajedno, razbila bih ga i iskočila.
Ne mogu umrijeti prije nego što joj kažem da sam je voljela i da sam
je očajnički željela zadržati. Molim te, ako je ikada upoznaš jednog
dana, pokaži joj ova pisma. Želim da zna koliko sam je jako voljela i da
sam svake minute žudjela da je držim u rukama. Reci joj da nisam
imala izbora i da sam je morala predati. Reci joj da sam se borila za
nju.
Sad znam da me ti ne voliš. Kako bi mogao kad si pročitao ova
pisma te me i dalje ostavio da trunem ovdje. Mrzim te zbog onoga što si
nam napravio. Jednog ćeš dana to shvatiti i bit će ti žao.
Ivy

171
 Knjige.Club Books

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

S am se najprije smirila, a zatim je krenula popločenom stazicom prema

Roseinoj kolibi po drugi put. Pokušala se opustiti i usredotočiti na to da
se starija gospođa osjeća ugodno. Sam je nije ni dobro pogledala kad ju je
vidjela prvi put na kiši prije dva dana. Sad je na gruboj, danjoj svjetlosti mogla
vidjeti koliko je gospođa uistinu stara; to je bilo očito iz njezine kože,
njezina tijela i načina na koji se držala. Bila je pogrbljena prema naprijed i
čvrsto se držala za hodalicu uplašena da ne padne. Sam je računala u glavi:
ako je Ivy rodila Rose 1957., onda Ivyjina majka mora imati gotovo stotinu
godina.
- Dobar dan, jeste li pročitali moju poruku? - upitala ju je Sam, smiješeći
se.
- Jesam - odgovorila joj je žena, a na licu joj se, u kutu usana, nazirao
osmijeh. - Ti mora da si Samantha.
- Jesam - rekla je Sam vedro. - Jako mi je drago što smo se upoznale.
Žena je odmarala mršave ruke na hodalici, a na lančiću oko vrata visio joj
je par naočala. - Ja sam gospođa Jenkins, želiš li ući? - Veoma rado,
zahvaljujem - odgovorila joj je Sam.
Gospođa Jenkins gurnula je hodalicu da napravi mjesta da Sam može ući
u kuću. Sam je krenula da će joj pomoći. - Mogu sama - kazala joj je starica. -
Možeš li , molim te, zatvoriti vrata, draga?
I ako ti nije problem da se izuješ, bila bih ti jako zahvalna. Nije mi lako
održavati kuću čistom.
- Nema problema - odvratila je Sam te izula svoje cipele na visoku petu i
stavila ih pokraj ulaznih vrata.
- Jesi li za šalicu čaja? - upitala ju je gđa Jenkins, vodeći je kroz kuću niz
hodnik.
- Da, molim vas. - Sam se osvrtala oko sebe i gledala božićne lampice koje
su bile obješene između slika Downsa, crno-bijelih fotografija i ogledala u
okviru od naplavljena drva u kojemu je vidjela svoj odraz i smjesta odvratila
pogled.
- Molim te, sjedni - rekla joj je gospođa Jenkins kad su ušle u udobnu
kuhinju s drvenim stolom u sredini.

172
 Knjige.Club Books

Sam je izvukla stolicu i sjela za stol. - Hvala vam, gospođo Jenkins. Svi me
zovu Sam.
- Onda ti mene zovi Maude. - Starica je uključila čajnik s vodom. - Znači, ti
si novinarka?
- Da, to je moj grijeh - rekla je Sam, kojoj je laknulo kad je pogledala
Maude i vidjela da joj je uzvratila osmijehom.
- Dobila sam tvoju poruku - rekla je Maude. - Imaš li ta pisma sa sobom?
Sam ih je izvadila iz torbice. - Ako se možemo voditi ovim pismima, Ivy
zvuči kao da je bila iznimno posebna osoba.
Maude je sjela u stolicu pokraj njezine. - Bila je. Ne prođe ni jedan dan, a
da je se ne sjetim. - Spustila je pogled na pisma i polako stala okretati stranice.
- Toliko mi jako nedostaje. - Pružila je ruku prema Sam i pogladila je po kosi.
Sam je bila blago iznenađena time, ali uspjela se nasmiješiti.
- Znači, Ivy je bila vaša kći? - upitala ju je nježno.
- Naravno - odvratila je Maude.
- Maude, mogu li vas nešto upitati? Očito je da se ta tema spominje u
pismima, ali iz vaše perspektive, mogu li vas pitati kako to da je Ivy završila
u Svetoj Margareti?
Maude je ispustila uzdah. - Zatrudnjela je, ovdašnji joj je dečko napravio
dijete. Ona je njega jako voljela. Ivyjin je otac poginuo u ratu. Mislim da bi joj
on dopustio da zadrži dijete, ali ja sam se udala za njegova brata, Ivyjina
strica Franka, a on je bio jako strog čovjek. Doktor Jacobson, naš lokalni
liječnik, predložio nam je Svetu Margaretu kao sigurno mjesto gdje ona može
roditi dijete i gdje ono može biti dano na posvajanje, što je otac Ivyjina
djeteta smatrao dobrim rješenjem.
- A otac je bio Abstair Henderson? - rekla je Sam, provjeravajući ime u
bilježnici.
- Tako se zvao. Naposljetku su me njih dvojica slomila. Nikad si neću
oprostiti što se nisam jače borila; to nam je uništilo živote. - Maude je
pogledala prema prozoru. - Uskoro nakon što je rodila dijete, mislim da je Ivy
postala jako depresivna. Velečasni Benjamin nagovorio me da mora ostati u
Svetoj Margareti kako bi je tamo izliječili. Znala sam joj pisati i nositi pisma,
ali koliko god bih preklinjala časne sestre, nikad mi nisu dale da je vidim i na
kraju sam to morala prihvatiti.
- Da je izliječe u Svetoj Margareti? Od čega? - upitala je Sam, zapisujući
informacije u svoju bilježnicu.
- Rekli su nam da Ivy pati od psihičkih problema. Svakog sam tjedna
odlazila tamo i tražila časne sestre da mi dopuste da je vidim, ali majka Carlin
rekla mi je da misli da to ne bi bilo dobro i da bi to samo možda još više

173
 Knjige.Club Books

naškodilo Ivy. Osjećala sam se kao da je sve moja krivnja, shvaćaš, ja sam bila
kriva što je ona uopće završila tamo.
Maude je zastala na trenutak, a zatim je podigla pogled prema Sam. - To
je sada tebi vjerojatno nezamislivo, ali tada je Katolička crkva imala velik
utjecaj na zajednicu. Ja sam bila odrasla žena, a nije mi bilo ni na kraj pameti
da se posvadim s časnom sestrom. Da me je možda moj suprug ohrabrio,
otišla bih do doma i prisilila ih da me puste unutra, ali Frank... - glas joj je
zadrhtao. - Frank je od početka sve to smatrao jako napornim. Sve ga je to
uzrujavalo i dom Sveta Margareta činio mu se tada kao dobra opcija.
Nismo imali razloga ne vjerovati da je tomu tako.
Sam je podigla pogled s bilješki. - Zašto biste se tako osjećali? Ne vidim
što ste još mogli napraviti.
Maude je samo odmahnula glavom kad se sjetila. - Ivy je u Svetoj
Margareti bila više od dvije godine. Oduvijek sam se mrzila zbog toga. Na
kraju sam i ja oboljela od depresije, a uzrok tomu bila je situacija s Ivy. Rekla
sam Franku da sam odlučila potražiti pravnu pomoć da je vratimo kući i da
ću ga ostaviti ako mi odbije pomoći. Polako je pristajao na tu ideju kad smo
dobili pismo.
- Koje pismo? - Maude je izgledala iscrpljeno, pomislila je Sam, kao da je
svaki njezin pokret bio veliki poduhvat za koji joj je bila potrebna sva snaga.
- Pogledaj na dnu onog ormarića, dijete. Da ja ne moram sada ustajati.
Unutra je jedna kutija. - Sam je pogledala prema mjestu na koje joj je starica
pokazivala. Otvorila je vrata ormarića, izvadila kutiju od cipela i odložila je
na stol ispred Maude koja je počela kopati po njoj.
- Aha, evo ga. - Dodala je Sam jednu omotnicu. Od datuma kad je poslana
prošlo je više od pedeset godina, tako da je cijela izblijedjela. Samje pažljivo
izvukla pismo iz nje, bilo je natipkano na pisaćoj mašini. Počela ga je čitati.

20. veljače 1959. g.

Dragi gospodine i gospođo Jenkins,

pišem vam u ime doma za majke i novorođenčad Sveta Margareta

u Prestonu. Jako nam je zao što vas moramo obavijestiti da je vaša kći,
Ivy Jenkins, počinila samoubojstvo u petak 13. veljače. Kao što i sami
znate, gospođica Jenkins bolovala je od nekih psihičkih problema već
dulje vrijeme i u nadi da ćemo joj tako pomoći, predložili smo da je se
prebaci u Psihijatrijsku bolnicu u Brightonu. Nažalost, preminula je
prije nego što ju je bolnica uspjela primiti.

174
 Knjige.Club Books

Organizirat ćemo sve potrebno za Ivyjin pogreb ovdje u Svetoj

Margareti u petak. Ako se želite oprostiti od nje, bit će vam dopušteno
doći na groblje toga dana.
S našim najdubljim žaljenjem,
majka Carlin,
nadstojnica Sveta Margareta

- Toliko sam se trudila vidjeti je - rekla je Maude dok su joj se oči punile
suzama. - Ona je bila moje jedino dijete, Samantha. Ja sam je trebala zaštititi,
a dopustila sam da me stranci spriječe u tome. Zašto? Gdje su sad svi ti silni
stranci? Oni su živjeli sretnim životima, a moje je dijete umrlo.
Sam je spustila pogled na popis u svojoj bilježnici. Htjela je reći Maude da
griješi, da je ona ovdje upravo iz razloga što su to bili sve samo ne sretni
životi; svi su umrli groznom i preuranjenom smrću.
Maude je iz kutije izvadila još jedno pismo i drhtavim ga rukama predala
Sam. Njoj se činilo kao da je netko iz nekog razloga to pismo poderao, a onda
poslije zalijepio komadiće. Počela je čitati; bilo je natipkano na starom
pisaćem stroju i adresirano na Odjel za prijam pacijenata Psihijatrijske
bolnice u Brightonu.

Pišem vam vezano uz zahtjev za hitnim primanjem gđice Ivy

Jenkins u vašu ustanovu prema Zakonu o mentalnom zdravlju.
Sreo sam se s gospođicom Jenkins po preporuci majke Carlin i
velečasnog Benjamina u Svetoj Margareti 12. veljače 1959. jer su oni
bili zabrinuti za njezinu sigurnost i sigurnost drugih djevojaka u domu.
Nakon što sam vidio gđicu Jenkins, mogu vam reći da ne brine o
vanjskom izgledu, iznimno je mršava i odbija jesti. Također, potiče
i druge djevojke da tako postupaju. Manična je, imala je epizode
suicidalnog ponašanja kao i samoozljeđivanja. Njezina je struktura
misli psihotična, zamijećeni su simptomi ozbiljne psihopatologije.
Gospođica Jenkins priznala je da je anksiozna i depresivna, što je
možda uzrokovano činjenicom da je dijete koje je rodila dano na
posvajanje, ali otada je situacija postala mnogo ozbiljnija.
Moje je mišljenje da bi gospođicu Jenkins trebalo primiti u
Psihijatrijsku bolnicu u Brightonu unutar sljedećih 48 sati i da tamo
treba ostati do daljnjega, tako da se može odmoriti i oporaviti te da ne
bude opasna za sebe i druge.
S poštovanjem,
Richard Stone

175
 Knjige.Club Books

Maude je podigla Bibliju iz kutije i premještala je u rukama. - Kad sam ih

pitala bi li bilo moguće saznati gdje je Ivyjina beba, majka Carlin samo mi se
nasmiješila. Nikad to neću zaboraviti. Rekla je da je Ivy potpisala ugovor u
kojem je stajalo da nikad neće pokušati pronaći bebu i dala mi je ovo.
Predala je Sam list papira, Sam ga je uzela i pogledala te naglas pročitala
jednu rečenicu: Ovime se odričem svih prava na svoje dijete, Rose Jenkins. Na
dnu papira stajao je Ivyjin potpis, a do njega je bio potpis Helene Cannon iz
Društva za posvajanje Svete Margarete.
Sam je pogled pao na kemijsku olovku s izblijedjelim logom na dnu kutije.
- Što je ovo? - upitala je Sam, vadeći je iz kutije. - Farmaceutska tvrtka
Mercer.
- To je bilo u hrptu Ivyjine Biblije - objasnila joj je Maude. Sam je uzela
mobitel. - Mogu li se, molim vas, poslužiti vašim toaletom, Maude?
- Naravno, dušo. Niz hodnik pa lijevo.
Zaključala je vrata za sobom i odmah u Google utipkala „Farmaceutska
tvrtka Mercer“. Među rezultatima nije se pojavilo ništa očito pa je nastavila
kopati, provlačeći se kroz silne popise na Wikipediji dok nije došla do
referenci za Mercer. Tvrtku je u sedamdesetima preuzela druga i sad se zvala
Cranium. Kad je to utipkala, pojavila se internetska stranica: Farmaceutska
tvrtka Cranium, tražimo rješenja u farmaceutskoj industriji već gotovo stotinu
godina.
Bilo joj je teško shvatiti medicinske izraze. Nije bila sigurna što traži pa
je pregledavala različite dijelove stranice. Taman kad je htjela odustati, za
oko joj je zapeo dio naslovljen Osnivači. Pritisnula ga je.

Farmaceutsku tvrtku Cranium, prethodno poznatu pod imenom Mercer,

osnovali su rođaci Charles James i Philip Stone 1919. Njihov cilj bio je pronaći
medicinska rješenja za probleme posttraumatskog stresnog poremećaja -
koji se tada zvao šok od granatiranja - za stotine tisuća vojnika koji su se vratili
iz Prvoga svjetskog rata. Njihovi napreci u svijetu psihološke medicine
promijenili su čitavu industriju. Među najznačajnijima ističe se Jamesovo i
Stoneovo otkriće trimetalina, sedativa koji je mnogima pomogao da si
olakšaju mnoge od poprilično teških simptoma koje su iskusili u rovovima.
Kroz pionirski rad sredinom 1950-ih, James i Stone otkrili su povećanu
potrebu za sredstvima za smirenje, osobito među kućanicama. Godine 1959.
tvrtka Mercer tržištu je predstavila cocynaranol. On je ublažavao simptome
kronične anksioznosti, depresije i manične epizode. Za taj je lijek Philip Stone
kratko prije svoje smrti 1968. dobio Nobelovu nagradu za medicinu, što je
lansiralo farmaceutsku tvrtku Mercer na međunarodnu pozornicu. Mercer je
nakon toga privukao pozornost liječnika iz tvrtke Cranium, Carla Hermolina,

176
 Knjige.Club Books

koji je 1970. platio nepoznat iznos jedinom preživjelom osnivaču Mercera,

Charlesu Jamesu, kako bi preuzeo tvrtku.

Philip Stone. Zar nije pismo kojim se Ivy željelo poslati u psihijatrijsku
bolnicu napisao neki Richard Stone? A Sam je također bila sigurna da se to
isto ime pojavilo na zaslonu Kittyjina mobitela u taksiju. Stone je bilo često
englesko prezime, ali nešto joj je govorilo da sve ovo ipak nije puka
slučajnost.
Na internetskoj je tražilici pretražila ime Richarda Stonea i Farmaceutsku
tvrtku Mercer. Nije bilo drugih rezultata, osim jednog članka objavljena na
internetskoj stranici Psihologija danas. Bio je to intervju u kojemu je Richard
Stone, poznati psihijatar, govorio o svađi sa svojim ocem Philipom Stoneom
1960-ih. U članku nisu bih navedeni nikakvi detalji, ali spominjalo se da njih
dvojica više nisu razgovarah sve do pred samu Philipovu smrt.
Sam se uspaničila i utipkala je Kittyjin broj, ali poziv je preusmjeren
ravno na govornu poštu. - Kitty, Sam je. Upravo sam kod Ivyjine majke. Ovo
je možda slučajnost, ali mislim da se danas sastajete s čovjekom koji se zove
Richard Stone. Zanima me je li to isti onaj Richard Stone čiji je otac Philip
odlučio prodati farmaceutsku tvrtku koja se zvala Mercer. Možda postoji
poveznica između njega i Svete Margarete, ali nemam pojma o čemu se radi.
Samo sam malo zabrinuta za vas, molim vas da me nazovete kad budete
mogli.

177
 Knjige.Club Books

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

R ichard Stone dovršio je doručak, kao i svakoga jutra, tako da je naiskap

popio veliku čašu punu svježe iscijeđenog soka od naranče, a zatim se
uputio u kupaonicu. Njegova je jutarnja kupka bila spremna. Nakon što je
skinuo pidžamu i polagano se spustio u vruću vodu, ispustio je uzdah užitka.
Obožavao je ostaviti slavinu da iz nje lagano curi kipuća voda i tako je
osiguravao da neprestano bude u oblaku pare.
Richard je opušteno ležao u kadi i slušao zvukove tišine dok je prostorija
lagano postajala sauna. Pokušao se opustiti, ali um mu se stalno vraćao na
sesiju s Kitty od prethodnog dana. Otkrića o Svetoj Margareti za njega su bila
iznimno šokantna i povratila su mu stara sjećanja koja se jako potrudio
potisnuti. Nije se veselio što će opet prolaziti kroza sve to kasnije danas na
novoj sesiji. Njegova je tuga uzimala golemi emocionalni danak i nije znao
ima li snage koja je Kitty bila potrebna od njega. Vidjet će kako će
proći današnja sesija, a zatim će možda porazgovarati s njom o mogućnosti
da se prebaci kod nekoga drugog psihijatra. Njegov je sin James imao pravo:
bilo je vrijeme da ode u mirovinu.
Pokušao se opustiti, ali glava mu je pulsirala, a leđa su ga nemilosrdno
boljela. U mlađim danima postojao bi razlog zašto ga tijelo toliko boli i zašto
je puno modrica: pad s bicikla ili neka tuča s bratom. Sad je uzrok
jednostavno bila starost. Sklopio je oči dok je kondenzirana voda sa
zamagljenog zrcala kapala u umivaonik ispod njega, odjekujući prostorijom
u obliku glasnog zveketa.
Dok je slušao kako slavina tiho sikti od vruće vode, cijela mu se lubanja
naježila, a zatim je taj osjećaj krenuo niz kralježnicu. Pomaknuo se u vodi i
namjestio jastuk ispod glave da mu bude udobnije. Ulje za kupku koje ga
inače zna odmah umiriti danas mu je iritiralo kožu; bilo je poput vunene deke
koja ga je grebala na vrući, ljetni dan. Dok je pokušavao ignorirati neugodne
slike iz svojih misli, polako je postao svjestan osjećaja mučnine u trbuhu koji
je postajao sve jači.
Ponovno je otvorio oči, osvrnuo se oko sebe i pokušavao shvatiti koji je
točno uzrok njegove nelagode. Soba je bila toliko puna guste pare da nije
mogao vidjeti ni svoje nožne prste na drugom kraju kade, a poznati zvuk
ventilacije bio je odsutan. Kad je shvatio da polako gubi osjećaj prostora, sjeo

178
 Knjige.Club Books

je i nekoliko puta duboko udahnuo. Osjetio je golemu potrebu da iziđe iz kade

i pričeka da ga taj čudni osjećaj prođe. Možda je bio prestar da se valja u
vrućim kupkama; možda je to još jedno od nekolicine preostalih životnih
užitaka koje će mu postati uskraćeno.
Dok je sjedio u vodi i razmišljao o tome da iziđe, začulo se vanjsko zvono.
Tko bi to mogao biti? Bilo je 9:00. Kitty je trebala doći tek u podne. Nakon
nekoliko trenutaka uplašio se kad je začuo ženski glas u hodniku. Jesu li
možda njegov sin i snaha došli u nenajavljeni posjet? Ne, to nije bilo moguće,
sigurno bi ga bili nazvali prije toga i najavili se.
Dok se pokušavao uvjeriti da je umislio taj glas, vrata su se odjednom
zalupila, od čega je poskočio.
Stavio je ruke na rubove kade da bi mogao ustati, ali nije imao snage u
rukama i pao je natrag u vodu.
- James, jesi li to ti?
Uznemiren, još je jednom pokušao izići iz kade, ali stisak mu je popustio
na klizavom rubu tako da je ovaj put pao natrag u vodu uz glasan i bolan
tresak. Vid mu se odjednom potpuno zamutio kad je uronio u vodu, a u ušima
je čuo svoje glasno i panično disanje. Ispustio je vrisak ispod površine vode,
zbog čega su mu se pluća napunila vodom. Manično ju je iskašljao kad se
uspio uspraviti.
- James! - poviknuo je kad je napokon došao do zraka. - James! Pomozi
mi!
Dok se držao za obje strane kade, bljuvajući vodu i pohlepno udišući zrak,
na otiraču pored njega pojavio se par prljavih i krvavih stopala. Polako je
podignuo pogled. Iznad njega stajala je djevojčica od otprilike osam godina.
Glavu su joj loše obrijali tako da je tu i tamo imala pramenove kose koji su
stršili poput kontinenata na karti. Vrat joj je natekao toliko jako da joj je glava
bila nagnuta unatrag, a koža joj je gorjela od vrućice. Bila je prljava, znoj s
čela ostavljao je tragove na prljavštini dok joj je curio niz lice.
- Ne osjećam se dobro - rekla je; rukama je obgrlila svoje drhtavo tijelo.
Richard je vidio da ima ranu na ruci. Grebala ju je, ispod noktiju joj je ostala
krasta. - Boli me grlo - rekla je grubim glasom.
Richard jedva da ju je mogao gledati. Ništa nije rekao, bio je previše
uplašen da progovori. Nagnula se prema naprijed, dah joj je bio odvratan, a
krv iz rane kapala je u Richardovu kupku.
- Majka Carlin ljuti se kad plačem, ali sve me toliko boli da ne mogu
prestati. Molim vas, morate mi pomoći. - Polako je posegnula za Richardovom
rukom, a on je uzmaknuo.
- Molim te, nemoj - rekao je.

179
 Knjige.Club Books

Djevojka ga je ignorirala, povlačeći ga za ruku, zbog čega mu je opet

popustio stisak na jednom od rubova kade. Primio ga je drugom rukom i
držao se kao da visi s ruba litice.
Dok je djevojčica zurila u njega, čuo je kvaku vrata i škripanje šarki. Začuli
su se koraci po pločicama, škiljio je pokušavajući vidjeti tko hoda prema
njemu kroz paru.
- Tko je to? - rekao je. - James, jesi li to ti?
Nije bilo odgovora.
- Za ime Božje, pomozi mi. Ne mogu se pomaknuti!
Ruke su mu se počele nasilno tresti, izgubio je i posljednji atom snage te
je opet pao u vodu. Mučeći se da glavu zadrži iznad površine, prestao je
udarati nogama i smirio se.
Polako je nožnim prstima uspio dohvatiti crijevo i glavu tuša. Potonula je
na dno kade uz glasan tresak. Gurnuo ju je po dnu te postavio ispod guzova
tako da mu podigne tijelo i da mu nos i usta budu iznad površine vode. Zatim
je uz oštar pokret iščupao čep na dnu.
Počeo je brojiti: jedan, dva, tri, diši. Budi miran, ne paničari, možeš ostati
ovako dok sva voda ne oteče i dok ti se ne povrati snaga. Nećeš umrijeti ovdje.
Ali dok je zurio u strop, opet je osjetio prisutnost djevojčice u kombinezonu
pokraj kade. Polako je okrenuo glavu prema njoj.
Ona više nije bila sama. Pokraj nje stajala je Kitty Cannon.
Njezina duga, sijeda kosa bila je složena u punđu. Glava joj je bila pognuta
tako da joj je brada gotovo dodirivala prsa. Njezine su ga smeđe oči
neprekidno promatrale dok je nekoliko sekundi u tišini zurila u njega. U
rukama je držala kutiju koju je polako spustila na pod kupaonice.
- Kitty, hvala Bogu. Pomozi mi. - Um mu se pomutio; svi su mu zvukovi
bili prigušeni, a kad bi pomaknuo glavu, preplavio bi ga osjećaj mučnine.
Kitty ništa nije rekla; umjesto toga, počela je vaditi stvari iz kutije. Pete
su udarale o porculanske pločice. Otišla je pa se vratila s još jednom kutijom,
ponavljajući cijeli proces dok ju je djevojčica tiho promatrala i smiješila se.
Richard je okrenuo vrat i provirio preko ruba kade. Pod je bio prepun spisa.
Za neke su bile pričvršćene fotografije, za neke nisu. Bilo ih je toliko da su,
kad je napokon završila sa slaganjem, prekrivali cijeli pod.
- Kitty? Što izvodiš? Molim te, Kitty, izvuci me odavde, za ime Božje!
- Moje je ime Elvira - rekla je mirno, ispruživši ruku.
Richard ju je instinktivno primio, misleći da će mu pomoći, a zatim je
vrisnuo od boli kad mu je zarila kuhinjski nož u zapešće, ostavivši duboku
ranu s unutarnje strane njegove podlaktice. Krv je curila iz otvorene rane.
Krvi je bilo toliko da je za nekoliko minuta cijela kada bila crvena. Očajnički

180
 Knjige.Club Books

se pokušavao odmaknuti od nje, pokušavajući pronaći nešto snage u svom

tijelu, ali nije je bilo.
- Vidim da cocynaranol radi - rekla je dok mu je zapešće vrištalo u agoniji.
- Sjećaš se tog lijeka, zar ne, Richarde? Ja se bome sjećam; imao je gadne
nuspojave kad ste ga ti i tvoj otac testirali na nama. Bila sam iznenađena
koliko ga je lako bilo nabaviti. Trebala sam samo napisati pismo
Farmaceutskoj tvrtki Cranium na listu papira s tvojim podacima u zaglavlju.
Čini se da tvoj potpis još uvijek ima neku težinu.
Promatrao ju je užasnut dok je hodala do druge strane kade, a zatim je
opet podigla nož. Brzo je razmišljao. Elvira. Ovo je bila Kittyjina sestra Elvira.
Kitty je ta koja je preminula one noći, a ova žena koja je sada u njegovoj kući
sudjelovala je kao pokusni kunić u eksperimentima njegova oca u Svetoj
Margareti.
- Ti si bila jedno od djece! - rekao je, vrisnuvši još jednom od boli kad mu
je zarila oštri nož u drugo zapešće. Bolje bila nepodnošljiva; kao da ga je
netko žigosao užarenim željezom. - Kitty, molim te, nemoj ovo činiti. Ja sam
se posvadio s ocem zbog tih eksperimenata; nisam razgovarao s njim više od
četrdeset godina zbog onoga što je učinio.
- A ti nisi napravio ništa loše? - rekla je Kitty. - Jesi li siguran u to? Nisi
poslao Ivy Jenkins u psihijatrijsku bolnicu zato što ti je otac tako naredio?
Zato što su bili zabrinuti za njezino prijateljstvo s osmogodišnjom
djevojčicom koja se zvala Elvira? Nevinom djevojčicom koja joj je rekla kako
nju i drugu djecu iz Svete Margarete koriste za eksperimente tvoga oca.
Richard je sklopio oči i prisjetio se tog dana, sastanka na koji mu je otac
naredio da mora doći.
Svi su bih tamo da bi odlučili o sudbini Ivy Jenkins. Sjedili su za okruglim
stolom u stražnjoj prostoriji crkve u Prestonu. Velečasni Benjamin, majka
Carlin, doktor Jacobson i Helena Cannon. On je kasnio zato što se izgubio na
putu. Kad je napokon dospio kroz crkvu do male, zagušljive prostorije na
drugom kraju, velečasni Benjamin izveo je van mladića plave kose i plavih
očiju. Richard je tek poslije saznao da je taj mladić bio Alistair Henderson i da
je on bio otac Ivyjina djeteta.
Svećenik mu je predstavio sve nazočne, a zatim je preuzeo potpunu
kontrolu nad sastankom.
- Hvala vam svima što ste došli - rekao je polako, ali pun samopouzdanja,
kao da vodi misu. - Kao što svi znate, imamo nekoliko djece ovdje u Svetoj
Margareti koja, iz određenih razloga (većinom problemi prilikom poroda),
nisu prikladna za posvajanje. Umjesto da smo ih izbacili na ulicu, iskoristili
smo priliku koju nam je ponudila Farmaceutska tvrtka Mercer koja nam je
omogućila da nastavimo s našim radom ovdje u domu.

181
 Knjige.Club Books

Richard je osjetio kako mu se obrazi žare nakon grubog podsjetnika na

jezivu situaciju u domu Sveta Margareta. Znao je da njegov otac koristi djecu
u Svetoj Margareti da ubrza testiranje novog lijeka za koji je očajnički htio
dobiti zeleno svjetlo. Kad je Richard prvi put čuo za to, jasno je ocu dao do
znanja da se ne slaže s time, ali otada više nije govorio o tome i trudio se
kloniti cijelog tog projekta.
Velečasni Benjamin okrenuo se prema njemu. - Međutim, pojavila se
situacija za koju nam je potrebna vaša pomoć, kao i apsolutna diskrecija.
Djevojka koju imamo ovdje, Ivy Jenkins, postala je prijateljica s jednom od
djevojčica koja sudjeluje u testiranju lijekova i mi mislimo da ona sada zna
što se događa. Naravno, ona to odbija priznati, ali uskoro bi trebala napustiti
Svetu Margaretu, a ako se stvar pročuje, rad kojim se bavi tvrtka vašeg oca
mogao bi biti u opasnosti.
Richard ništa nije rekao, bilo ga je sram što predstavlja očevu tvrtku u
ovom slučaju.
- Pojavio se još jedan problem - nastavio je velečasni Benjamin - a taj je
da je otac djeteta Ivy Jenkins, Alistair Henderson, primio popriličan broj
pisama od nje. Sadržaj je svih pisama uznemiravajući, a ne treba ni reći da je
potpuno lažan. Danas mi je vratio ta pisma. Gospodin Henderson ima
obećavajuću sportsku karijeru i jako je nervozan da bi mu Ivy mogla otežati
život. Spreman je pomoći nam sa svim troškovima koji bi nastali ako bismo
Ivy zadržali još koju godinu.
Doktor Jacobson napokon je progovorio. - Nekoliko godina? Kako ste
planirali to izvesti? - Ruke su mu bile prekrižene na prsima u obrani, a tijelo
je okrenuo što je više mogao od razgovora.
Velečasni Benjamin ga je izignorirao i pogledao Richarda. - Doktore
Stone, koliko razumijem, vi ste se nedavno specijalizirali kao psihijatar.
Richard ništa nije rekao; bilo je i više nego očito kamo ovaj razgovor vodi.
Odmah mu je bilo jasno zašto je njegov otac poslao baš njega na ovaj
sastanak. Da ga kazni što ga je napao oko testiranja pred kolegama. I da ga
podsjeti tko je glavni...
- Čini se da vaš otac smatra da biste nam mogli pomoći oko problema koji
imamo s Ivy Jenkins. Otkako je rodila, imala je nasilne epizode, epizode
zablude; čak je i nekoliko puta štrajkala glađu. A meni se čini da nije potpuno
sigurna za sebe, kao što neće biti ni za širu zajednicu ako sada ovakva napusti
Svetu Margaretu.
- Zbilja ne vidim potrebu da ja budem na ovome sastanku - odbrusio je
doktor Jacobson, a majka Carlin, koja do tog trenutka nije ništa rekla,
okrenula se prema njemu.
- Mi smatramo da je važno da smo svi svjesni situacije s obzirom na Ivy
Jenkins, doktore Jacobson. Svi mi moramo biti uključeni u donošenje ove
182
 Knjige.Club Books

odluke. Ne vidim razloga da vi uživate u velikim isplatama koje vam mi

dajemo što nam šaljete ove djevojke, ako vi istodobno smatrate da niste
osobno zaduženi da nam pomognete s donošenjem odluka. Bog sve
promatra. Uistinu, zna točan broj vlasi na vašoj glavi. Ako želite da ovo
prestane, vratite se svojoj plaćici obiteljskog liječnika nakon što ste se s
obitelji nedavno preselili u onu veliku kuću pa nam javite kako vam je.
Časna sestra nije ga prestala gledati tijekom svog malog govora, a lice
doktora Jacobsona poprimilo je sve nijanse crvene boje. Iako je bilo i više
nego očito što je htio reći, šutio je dok ona nije završila, a zatim je ustao i
izjurio iz prostorije.
Velečasni Benjamin zatim je ustao i došao do Richarda. - Ovo su pisma
koja mi je dao Alistair Henderson. Molim vas, proučite ih, vjerujem da ćete
doći do istog zaključka kao i ja. Da je Ivy Jenkins nestabilna i da bi bilo
najbolje da se smjesti u kakvu instituciju na dulje vrijeme. Očito je da će naš
važni rad kojim se ovdje bavimo doći svome prirodnome kraju, i kad
testiranja završe, tada ponovno možemo sagledati situaciju.
Richard je spustio pogled na pet omotnica koje je velečasni Benjamin
stavio na stol ispred njega. - Kada želite da je procijenim?
- Sada. Očito želimo da razgovara s vama pa smo joj rekli da će danas imati
liječnički pregled zato što ide kući.
- Nije li to nepotrebno okrutno? - rekao je prije nego što se uspio
zaustaviti.
- Vaš vam je otac očistio raspored za ostatak dana. Jednom kad pronađete
da ima razloga da je se pošalje u psihijatrijsku bolnicu, mislim da bi bilo
najbolje da je odmah tamo odvedemo. Hoćemo li? - Velečasni Benjamin
pružio je ruku prema vratima i s tom jednostavno gestom sudbina Ivy Jenkins
bila je zapečaćena.
Richard je polako pogledao svoje krhko tijelo u praznoj kadi; tresao se,
što od hladnoće, što od straha. - Molim te, Kitty. Bio sam mlad i glup. Nazovi
mi hitnu, preklinjem te, a onda ćemo razgovarati o ovome.
- Umorna sam već od razgovora s tobom, Richarde. Dala sam ti priliku.
Više prilika nego što sam dala ikome drugome. Ne želim te uvrijediti, znam
da je psihijatrija tvoj životni poziv, ali moram ti reći da ti baš i ne leži. Koliko
me već mjeseci viđaš, a ovo nisi predvidio, zar ne?
Dok je promatrao njezino lice, znoj joj je kapao s čela, svjetlost je u
prostoriji počela blijedjeti.
- Ispričala sam ti o onoj noći kad mi je otac poginuo, zar ne? - upitala ga
je. - Zar nisi osjetio da je tu bilo još toliko toga što sam trebala reći?
Oko nje polako se pojavljivala crna silueta kad je podigla krvavi nož i
promotrila što je napravila.

183
 Knjige.Club Books

- Nisam htjela da doživi nesreću; nije mi bila namjera da pogine.

Probudila me noćna mora, sanjala sam Kitty. Ona me progonila. Nisam to više
mogla podnijeti; odlučila sam mu reći istinu. Da je njegova voljena Kitty
zapravo ta koja je pokopana na groblju u Sveta Margareta; da sam ja varalica.
Obrisala je kapljice znoja s čela poleđinom šake u rukavici.
- Izišla sam u oluju da sjednem u autobus i odem do bolnice, tad već
očajna da kažem istinu njemu i Heleni zajedno, neovisno o posljedicama. No
nije bilo autobusa do bolnice pa sam samo nastavila hodati. Jako sam dobro
poznavala put jer smo gotovo svaki dan išli posjetiti Helenu. Sat sam se
vremena probijala kroz snijeg.
Zatim se iznenada pojavio automobil. Naglo je skrenuo kako me ne bi
udario i pri tome je sletio s ceste toliko brzo da, kad sam ja otrčala do njega
da vidim kako je, odmah sam znala da je mrtav. Vidjela sam toliko smrtnih
slučajeva u Svetoj Margareti da sam znala da ga više nema.
Ne znam koliko sam dugo stajala tamo, ali došao je neki čovjek i uplašio
me tako da sam pobjegla kući. Čekala sam da policija dođe i uhiti me te da me
odvede natrag u Svetu Margaretu. Ali kad je policija napokon stigla, rekli su
mi da se dogodila grozna nesreća. Policajci nisu znali da sam ja bila tamo i da
sam je ja zapravo uzrokovala. Nakon što me je prošao početni šok i nakon što
sam shvatila da sam izbjegla odgovornost za očevu smrt, razvila sam čitavu
novu perspektivu oko toga i ona je postala poprilično inspirativna.
Odjednom se začuo zveket kad je nož pao na pločice. Zatim se začula
kvaka na vratima i ona su se zatvorila.
- Molim te, ne ostavljaj me - rekao je Richard, slabašno, moleći se za bar
malo utjehe u svojim posljednjim trenucima.
Ali nije se pojavilo nikakvo jarko svjetlo i tama je polako postajala sve
veća. Potpuno sam, ležao je u hladnoj, praznoj kadi i promatrao kako njegova
krv curi niz odvod. Sve će uskoro biti gotovo, rekao je samome sebi i počeo
plakati. Nedostajala mu je njegova supruga; molio se da ona dođe sada i
dočeka ga.
- Evelyn - ponavljao je neprestano dok je nastupala tama - žao mi je.

184
 Knjige.Club Books

TRIDESET PETO POGLAVLJE

Utorak 12. veljače 1959.

I vy se iznenada probudila uz zvuk dječjeg plača. Nije mislila zaspati, ali

savladala ju je iscrpljenost. Proklinjala je samu sebe što je tako glupa. Već
je mnogo puta prije čula kako djeca plaču. Elvira joj je rekla za injekcije od
kojih im je bilo tako loše da su se sva djeca na tavanu morala brinuti jedna za
druge. No do večeras uistinu je bila bespomoćna i nikako im nije mogla
pomoći.
Uspravila se u krevetu i osvrnula se oko sebe po sobi, promatrajući ima li
znakova kretanja iz drugih kreveta. Sve su druge djevojke spavale, jedini su
zvukovi bili blagi šumovi i mrmljanje zbog noćnih mora od kojih su sve patile.
Još uvijek nije mogla vjerovati da ide kući. Sve se dogodilo tako iznenada.
Majka Carlin došla je do nje za doručkom i rekla joj da njezina majka dolazi
po nju sljedeći dan. Sve su djevojke imale liječničke preglede prije nego što
bi otišle; to je bila rutinska stvar, mora potpuno surađivati s njima.
Liječnik je bio mlad čovjek, gotovo mlad kao i ona sama, pomislila je. Imao
je valovitu kosu boje kestena i otmjen, plavi sako. Prema naglasku bi rekla da
je rođen u bogatoj obitelji. Bio je ljubazan prema njoj. Pitao ju je kako se
osjeća vezano uz bebu i svoj boravak u Svetoj Margareti. Nije bila blesava,
znala je da mu ne smije vjerovati, tako da mu je otkrila jako malo. Dok je
vodio bilješke, rekla mu je da ja zahvalna na vremenu koje je provela u domu,
da je sretna što je Rose otišla u dobar dom pun ljubavi i da se radovala što će
cijelu tu epizodu ostaviti iza sebe. On je komentirao njezinu tjelesnu težinu i
spomenuo štrajkove glađu, ali ona mu je samo kazala da joj je očajnički
nedostajao obiteljski dom i da je to sigurno nešto što su majka Carlin i
velečasni Benjamin zamijetili pa su je zato u dobroj namjeri odlučili pustiti
kući. Nasmiješio joj se na njezine odgovore i nježno je kimao glavom dok je
vrbom kemijske olovke pisao po papiru koji je ležao na radnom stolu između
njih.
Ivy je odmaknula pokrivače i osjećaj hladnoće prostrujao joj je uz noge i
niz leđa. Drhteći, povukla je deku s kreveta i pažljivo je omotala oko sebe, a
zatim je hodala prstima po sobi dok je škripanje dasaka ispod njezinih
stopala razbijalo tišinu u sobi. Znala je da je sestra Faith čeka s druge strane
vrata, kunjajući u svojoj stolici za ljuljanje, kao što to čini svake noći. Nikad
prije nije pokušala provući se pokraj nje; nikad nije imala hrabrosti niti je

185
 Knjige.Club Books

mislila da su šanse da uspije dovoljno velike. Ali sad kad je odlazila, znala je
da nema drugog izbora. Morala je razgovarati s Elvirom. Neće imati drugu
priliku.
Jedva dišući, pristupila je vratima i spustila pogled na mjedenu kvaku.
Znala je da će ona proizvesti zvuk kad je pritisne i znala je da će se sestra
Faith razbuditi, ali i dalje je njezina drhtava ruka posezala za kvakom.
Pritisnula ju je i začuo se klik. Duboko je udahnula i polako povukla teška,
hrastova vrata prema sebi. Prsa su je boljela od siline kojom joj je srce
udaralo unutar njih.
U tihom hodniku izvan spavaonice nalazila se prazna stolica za ljuljanje.
Nježno se pomicala kao da je osoba koje je sjedila u njoj tek nedavno otišla i
u brzini bacila kariranu, vunenu deku. Ivy je stajala i zurila u stolicu,
paralizirana nemogućnošću da odluči koji joj je sljedeći korak. Odjednom se
cijela naježila kad je čula zvuk vode u zahodu blizu kojeg je stajala. Bacila je
pogled niz dugi hodnik s lijeve strane na čijem su se kraju nalazila druga
vrata. Vrata za koja je znala da vode do tavana i Elvirine spavaonice.
Srce joj je zadrhtalo kad je brzo zatvorila vrata spavaonice iza sebe i
počela trčati. Bosa stopala nisu proizvodila nikakvu buku dok su udarala o
ulašteni parket. Hitajući prema mraku na kraju hodnika, čula je kako se vrata
zahoda otvaraju. Zatim su se čuli koraci, a kad je primila kvaku i pritisnula je,
sestra Faith glasno je zakašljala, što ju je prestrašilo kao daju je stresla struja.
Stajala je na stepenicama koje vode do tavana i polako je povukla vrata
za sobom dok se naposljetku nije začuo tihi klik. Čekala je i pokušavala se
natjerati da počne disati, a zatim, kad je bila sigurna da sestra Faith ne dolazi
za njom, počela se uspinjati strmim stepenicama do tavana, preskačući dvije
odjednom.
Stajala je na kraju Elvirine spavaonice i osvrtala se uokolo, gledajući
redove krevetića koji su bili smješteni s obiju strana uske sobe bez prozora.
Odagnala je suze kojima već dugo nije dala da padaju. U svakom je krevetiću
bilo po dvoje djece, imali su između jedne i sedam godina, a bili su zavezani
za gležnjeve za rešetke na krevetu. Većina je spavala na prljavim madracima.
Jedinu su im utjehu pružali palci u ustima. Ah neka su ležala budna, oči su
im bile širom otvorene i gledala su u mjesečinu, ljuljajući se naprijed-natrag
poput životinja u kavezu. Neka od djece bila su tamnoputa, imala su dugu
kosu koja im je bila sva slijepljena; za neke je znala da su mongoloidi; druga
su bila toliki tjelesni invalidi da se nisu ni pomicala iz krevetića.
U kutu sobe nalazila se prljava, keramička posuda koja je izvirivala iz
zida, a na podu pored nje ležao je jedan sapun.
- Ivy - Elvirin glasić bio je toliko upečatljiv da se Ivy odmah okrenula i
vidjela prekrasnu djevojčicu u koju se zaljubila kako gleda u nju. - Što ti radiš
ovdje?

186
 Knjige.Club Books

Ivy je otrčala do nje, znajući da nema puno vremena. Elvirina kosa bila je
sva zapetljana, lice joj je bilo prgavo; njezin je madrac smrdio na mokraću.
Ivy ju je očajnički htjela podići u ruke tog trenutka i odnijeti je iz tog
prokletog mjesta.
- Elvi, slušaj me. Ne mogu dugo ostati, ali došla sam ti reći da odlazim.
- Kada? - Suze su joj se odmah pojavile u očima. - Molim te, nemoj me
ostaviti.
- U redu je, Elvi, vratit ću se po tebe. Sutra idem na policiju i reći ću im što
se događa ovdje, a nakon što te izvučemo odavde, odvest ću te kući i živjet
ćeš sa mnom. - Privukla je Elviru u svoje naručje i čvrsto je pritisnula uza se.
- Da živim s tobom? - Oči djevojčice zaiskrile su se kad je pogledala u Ivy,
a Ivy je bila tako tužna radi Elvire i života kojim je živjela do tog trenutka da
je osjetila fizičku bol u prsima.
- Da, bi li ti se to svidjelo? - upitala ju je, držeći čvrsto Elviru u naručju.
- Voljela bih to više od bilo čega na svijetu.
- Onda je to riješeno. Ali slušaj, Elvi, ne smiješ reći ni riječi o ovome
nikomu. Razumiješ li? Moja majka sutra dolazi po mene, a ja ću doći po tebe.
Elvira je kimala glavom. - Hoće li to biti prije nego što doktori opet dođu?
- Da, obećavam. Morala sam doći i reći ti da se ne brineš. Znala sam da ćeš
biti uzrujana kad shvatiš da ja odlazim, a to ti nisam mogla napraviti. Već si
dovoljno toga prošla. - Ivy se odmaknula od djevojčice i primila je za ruke.
Elvira je počela plakati, a od suza su joj se na licu pojavljivali crni tragovi
od prljavštine. - Nešto što će ti se dogoditi prije nego što se vratiš. Dogodit će
ti se nešto loše zato što sam ja loša.
- Elvira, pogledaj me. To nije istina. Ti nisi ni loša ni zločesta, ti si pravi
mali anđeo. Ništa što sestre govore o tebi nije istina. Slušaj, Bog zna istinu, On
sve vidi, vidi sve loše stvari koje ti se ovdje događaju i zna koliko patiš. On
zna da si ti dobra do najdubljih djelića svoje duše. Luka, dvanaesto poglavlje,
sedmi redak, kaže: A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Šakama
je obujmila Elvirino lice.
Djevojčica je sada jecala, tijelo joj se treslo, potpuno je izgubila kontrolu
nad svojim osjećajima. - Ja nisam nikakav anđeo. Rekli su da sam napravila
nešto loše njihovoj bebi, da sam je pokušala ugušiti u kadi. Ali samo smo se
igrali i dječačić mi je iskliznuo.
- Elvira, i ti si sama tada bila malo dijete. Ne zaslužuješ ovo. Ti nisi razlog
zbog kojeg si ovdje, oni su. Oni su ti koji su loši, a ne ti. A ja ću te izvući odavde.
- Nemoj me ostaviti - Elvira se toliko čvrsto primila za Ivy da ju je noktima
grebala po koži.

187
 Knjige.Club Books

- Elvira, molim te, prestani - rekla je Ivy, nervozno promatrajući drugu

djecu koja su se počela meškoljiti u krevetićima. - Molim te, Elvi, molim te,
prestani plakati. Moraš mi vjerovati, dušo.
Držala je djevojčicu u naručju dok postupno nije prestala plakati. - Sada
moram ići. Vidimo se ujutro u praonici, ali nemoj ništa reći, razumiješ li me?
Obećaj mi, Elvi.
- Obećavam.
- Volim te, Elvira - prošaputala je Ivy.
- Voliš me? - upitala ju je Elvira, brišući suze.
- Da, volim te. A sada idi spavati, sutra nas čeka naporan dan. - Ivy joj se
nasmiješila i poslala poljubac zrakom prije nego što se išuljala iz dječje
spavaonice. Promatrale su je mnoge razrogačene oči dječice koja su bila u
prevelikom strahu da bi ispustila zvuk. Htjela ih je sve uzeti u naručje i
pobjeći s njima, ali nije mogla. Bar ne do sutra.
Sad je još samo morala pronaći Rosein dosje. Nije bilo šanse da uspije doći
dolje i provali u ured majke Carlin, a da je nitko ne vidi. Morat će smisliti neki
način da se išulja tijekom doručka i tada ga ukrade.
Kad je došla do dna stubišta, mogla je čuti hrkanje sestre Faith s druge
strane vrata, ali i dalje joj se cijelo tijelo treslo od straha dok je hodala niz
hodnik i sve se više približavala časnoj sestri. Vidjela je kako joj se gornja
usnica trza, osjetila je njezin topli dah na svojoj ruci kad je prošla pored nje.
Čim se provukla kroz vrata, tiho je pohitala u sigurnost svog kreveta.
Zurila je u tamni, drveni strop i počela smišljati plan. Bila je pod utjecajem
adrenalina; nije bilo šanse da više zaspe. U srcu je ponovno osjetila tragove
nečega što ju je napustilo prije mnogo mjeseci, osjećaj kojeg jedva da se
mogla prisjetiti. No dok je sunce polako izlazilo, shvatila je što to osjeća.
Nadu.

188
 Knjige.Club Books

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

J e li sve u redu unutra, dušo? - upitala ju je Maude s vanjske strane vrata.

- Da, hvala - rekla je Sam, pustila vodu i oprala ruke. Kad je izišla na
hodnik, krajičkom je oka zamijetila uokvirenu tapiseriju koju nije
primijetila kad je išla na zahod.
Maude je pratila njezin pogled. - Ivy je to napravila kad je imala četrnaest
godina. Nije li prekrasno? Pokušala je i mene naučiti kako se to radi, ali bilo
mi je preteško. Imala je mnogo strpljenja za podučavanje djece nedjeljom na
vjeronauku.
Sam je proučavala prekrasni, ručno šivani materijal s riječima: A vama su
i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se!
- Stalno je to znala govoriti. Ne brini se, mama. Bog vidi sve sto činiš, on zna
koliko si dobra. Tada bi obično pogledala prema svom stricu Franku i
prošaputala: Kao što i zna tko nije dobar.
Sam se nježno nasmiješila i primila Maude za ruku. Koža joj je bila tanka
poput papira. Sam je osjetila kako iz nje zrače tuga i čemer; bilo je kao da bi
bilo koji dio nje, uključujući i njezino srce, mogao svakoga trenutka puknuti
napola.
- Jako si joj slična - rekla je Maude, gledajući pažljivo u Sam. - Komu? -
upitala je Sam.
- Ivy - odvratila joj je Maude, uperivši prstom na fotografiju na zidu. - Na
ovoj fotografiji ima negdje oko sedamnaest godina.
Sam je promotrila fotografiju. Sa svojom dugom, crvenom kosom, Ivy je
izgledala baš poput nje.
- Kad sam te prvi put vidjela, bilo je kao da vidim duha - rekla je Maude.
Sam se počela osjećati nelagodno. Što je starica time pokušavala reći?
Proučavajući njezino blago lice puno povjerenja, tražila je neke tragove,
pokušavala je razjasniti Maudeine riječi u svojoj glavi unatoč kroničnom
nedostatku sna.
- Moram reći, bila sam malo razočarana kad sam te vidjela kako sama
dolaziš po stazici prema kući - kazala joj je Maude. - Nadala sam se da tvoj
iznenadni dolazak znači da mi je Rose napokon oprostila.

189
 Knjige.Club Books

- Kako to mislite? - upitala ju je Sam koja je osjetila da u njoj jača osjećaj

panike, iako nije razumjela zašto. - Koja Rose?
Maude je ispustila pomalo nervozni smiješak. - Pa tvoja baka, naravno.
- Moja baka? Ona nema nikakve veze sa svime ovime. Ona je jednostavno
pronašla ova pisma među djedovim stvarima nakon što je on preminuo. Za
života je prodavao antikvitete; često bi pronalazio pisma i osobne
dokumente u namještaju koji je prodavao. - Sam je mogla čuti riječi kako joj
izlaze iz usta, očajnički želeći da budu istinite, iako je već sada znala da nisu.
- Ali ja sam osobno dala ta pisma tvojoj baki prije gotovo pedeset godina
- rekla joj je Maude, izraza lica punog iznenađenja. - Kad su ona i njezina
prijateljica došle meni u posjet.
Riječi su ostale visjeti u zraku. Sam ih nije mogla pojmiti. - Moja baka
Annabel Creed bila je ovdje? Prije pedeset godina?
- Da, kad je imala dvanaest. Mislila sam da si zato došla. Mislila sam da ti
je dala pisma i objasnila što se dogodilo između nas.
Sam se je odjednom osjećala kao da će se onesvijestiti. Sjela je na pod i
rukama se primila za glavu. - Ali odakle vama ta pisma?
- Stigla su poštom nekoliko dana nakon što je Ivy preminula - rekla je
Maude, podižući pogled prema fotografiji svoje kćeri. - Slomila su mi srce.
Nisam imala pojma kroza što je prošla. Uzela sam ta pisma i otišla s njima u
Svetu Margaretu, ali majka Carlin rekla mi je da je sve što je Ivy napisala
posljedica psihoze od koje je patila. Tada mi je dala pismo psihijatra koje je
potvrdilo da Ivy nije bila psihički zdrava i da je sve što je napisala čista
izmišljotina.
- Ali baka mi nikad nije rekla ništa o tome da se upoznala s vama - rekla
je Sam. - Ne razumijem. Jeste li sigurni da je to bila ona? Annabel Creed?
- Annabel Rose Creed, da. Samantha, ona je Ivyjina kći. Ona je Rose o kojoj
Ivy piše u svojim pismima.
Sam se okrenula i požurila u kupaonicu. Povratila je u zahodsku školjku.
Polako se podigla na noge i stala ispred umivaonika. Vodom je poprskala lice,
a zatim je pogledala svoj odraz prije nego što je izišla natrag na hodnik.
- Jako mi je žao, Samantha, zbilja sam mislila da već znaš sve ovo. Bila sam
tako sretna kad sam pročitala tvoju poruku jutros. Mislila sam da mi je tvoja
baka napokon oprostila.
- Oprostila? Što? - upitala ju je Sam, zureći neprestance u fotografiju Ivy
na zidu.
- Njezina je prijateljica više pričala tog dana - ona je bila malo starija od
Annabel - rekla je Maude. - Annabel je samo sjedila i bila veoma tiha. Zakoni
o posvajanju bih su se promijenili malo prije toga i posvojenoj je djeci bilo
dozvoljeno kontaktirati biološke roditelje. Vijeće mi je poslalo pismo u kojem
190
 Knjige.Club Books

je stajalo da Annabel želi stupiti u kontakt sa mnom. Dogovorili smo

sastanak.
Sam je slušala i odmahivala glavom u nevjerici. Nije mogla ovo sve
pojmiti; baka je znala gdje je njezina baka, znala je tko joj je majka. Zašto
nikada nije razgovarala s njom o tome? Zašto?
- A ta bakina prijateljica, što je ona rekla? - upitala je Sam.
- Bilo je grozno. Mene su već savladale emocije od same pomisli da ću
upoznati Annabel Rose. Odbrojavala sam minute do trenutka kad ću je prvi
put vidjeti. Bila je prekrasna, ista Ivy, kad mi je dopustila da je zagrlim.
Morala sam paziti da je jadnu ne ugušim od silnog uzbuđenja.
- Nisam joj tada htjela dati Ivyjina pisma jer im je sadržaj bio toliko
uznemirujući, ali izvadila sam kutiju s Ivyjinim stvarima da joj pokažem
fotografiju majke. Njezina je prijateljica pronašla pisma, sjela je u kut sobe i
čitala ih dok sam ja razgovarala s Annabel. Tih je pola sata bilo predivno - ona
je bila tako predivna djevojčica, jako me je podsjećala na Ivy. Ali kad je
njezina prijateljica završila s čitanjem pisama, postala je jako ljuta. Počela je
vikati i rekla mi da bih se trebala sramiti što nisam spasila Ivy, da sam ja kriva
što je ona umrla i da sam se i ja trebala ubiti.
- O, moj Bože, to je grozno! Zbilja mi je žao, Maude. - Starica je izgledala
tako blijedo da je Sam mislila da će se možda onesvijestiti. Privukla je stolicu
koja je bila na hodniku da Maude može sjesti.
- Hvala ti - rekla je Maude kad joj je Sam pomogla da sjedne.
- Ta je prijateljica poderala pismo Richarda Stonea i bacila ga na mene;
bila je iznimno ljuta. Rekla mi je da je to pismo puno laži i da Ivy nije bila luda.
Bilo je glupo od mene što sam opet zalijepila to pismo, ali imam toliko malo
stvari koje me podsjećaju na Ivy da sam ga morala zadržati.
Sam je primila Maude za ruke. - Tko je bila ona, ta takozvana prijateljica?
- upitala ju je.
- Zvala se Kitty. To sam zapamtila jer sam je nekoliko godina poslije
vidjela na televiziji i nisam mogla vjerovati - rekla je Maude dok je brisala
suze koje su joj tekle niz obraze poleđinom šake.
- Rekla mi je da više nikad ne kontaktiram Annabel i da će me, ako je ne
poslušam, ubiti. - Sam je Maude dohvatila maramicu.
- Isuse Kriste - prošaputala je Sam, odmahujući glavom. - Kitty je mene
nazvala Ivy kad sam je pronašla u dvorištu Svete Margarete. Porekla je to, ali
kad sam joj pokazala Ivyjinu fotografiju, vidno je bila uzrujana.
- Ti poznaješ Kitty? - upitala ju je Maude, gnječeći maramicu u rukama.
- Zapravo sam je tek danas upoznala - rekla je Sam tiho, izgubljena u
mislima.

191
 Knjige.Club Books

- Onoga dana kad je bila ovdje s Rose govorila je o Ivy kao da ju je

poznavala, ali kako je to moguće? - rekla je Maude tiho.
- Nije moguće - odvratila je Sam polako - ali njezina sestra blizanka možda
ju je poznavala.
- Sestra blizanka? - upitala je Maude?
- Kitty mi je rekla jutros da su se ona i njezina sestra blizanka, Elvira,
rodile u Svetoj Margareti. Majka im je bila očeva ljubavnica koja je preminula
tijekom poroda. Kitty je odgojio otac, ali Elviru je posvojio neki bračni par
koji ju je zatim nakon šest godina vratio u Svetu Margaretu. Ona je bila tamo
otprilike u isto vrijeme kad i Ivy.
Sam je opet podigla pogled prema Ivyjinoj fotografiji, a zatim je pogledala
vlastiti odraz u starinskom ogledalu na hodniku. - Mislim da je razlog što me
nazvala Ivy taj što me je prepoznala, kao što čovjek prepozna starog
prijatelja. Sva je bila smušena, zabunila se i zaboravila; nije znala što govori.
- Zaboravila? - rekla je Maude. - Kako to misliš?
- Nije moguće da je Kitty poznavala Ivy, ali Elvira jest. - Samino je oko
zamijetilo tapiseriju na zidu. - Kitty ima ovakvu tapiseriju u svome stanu.
Mislim da ju je Ivy naučila tom psalmu kad su bile zajedno u Svetoj Margareti.
- Pogledala je opet prema Maude.
- Kad su Kitty i Ivy bile zajedno u Svetoj Margareti? Mislila sam da si rekla
da je Elvira bila tamo - rekla je Maude.
- Kad sam bila jutros s Kitty, ispričala mi je o danu kad je po prvi put
upoznala Elviru. Obje su imale osam godina i Elvira je pobjegla iz Svete
Margarete te uspjela pronaći Kitty. Zajedno su se sakrile u dvorišnoj zgradi u
Svetoj Margareti i kad se spustio mrak, Kitty je rekla da ide potražiti pomoć.
Ali pala je i probudila se tri dana poslije u bolnici. Otac joj je rekao da je Elvira
mrtva.
- To je grozno. Jadnica - rekla je Maude, a oči su joj bile pune suza.
- Što ako je Kitty ta koja je preminula te noći? - upitala je Sam. - Možda ju
je Elvira zamijenila u strahu da će je poslati natrag u Svetu Margaretu.
- Ne razumijem što govoriš. Kako bi samo tako mogla zauzeti sestrino
mjesto; to je nemoguće. - Maudine su plave oči bile pune brige.
- Je li? - upitala je Sam. - Bile su blizanke.
- Ali sigurno su izgledale različito. - Maude se naginjala prema njoj. -
Elvira je živjela u Svetoj Margareti gdje je bila zanemarivana, dok je Kitty
imala dobar dom i roditelje koji su je voljeli. Elvirina kosa, nokti, zubi, sve je
to bilo prljavo i sigurno je bila mnogo mršavija od Kitty, zar ne?
- Ne nužno. Kitty je rekla da se probudila u bolnici tri dana nakon što je
upoznala Elviru. Rekla je da je provela noć u jarku. Znači da je ionako bila sva
blatnjava kad je došla u bolnicu, a tamo su je onda sigurno očistili.
192
 Knjige.Club Books

- Ali njezini bi otac i majka znali da to nije ona; majka uvijek zna - rekla je
Maude, zureći u Sam.
- Njihova je biološka majka bila mrtva. Ako govorite o Heleni Cannon, ona
je bila veoma bolesna i nalazila se u bolnici u to vrijeme, a George je bio pod
ogromnim stresom. - Sam je zastala. - Je li moguće da je Elvira, znajući da je
Kitty mrtva, zauzela sestrino mjesto i ostatak života provela osvećujući se za
ono što joj se dogodilo?
- Kakva osveta, o čemu ti to govoriš? - Maude je izgledala zbunjeno,
prstima je povlačila maramicu u ruci.
- Svi koje je Ivy spomenula u svojim pismima danas su mrtvi. I mislim da
ih je Elvira sve ubila.
- Za ime božje - rekla je Maude, zastajući na trenutak da uspije sve to
pohvatati. - Pa, svi osim Rose.
Sam je promatrala Maude, oči su joj bile razrogačene od straha. - O, moj
Bože, baka!
- Što je bilo? - upitala ju je Maude. - Što nije u redu?
Sam je potrčala prema ulaznim vratima, zgrabila torbicu, navukla cipele
i viknula Maude: - Zovite policiju! Recite im da je starija gospođa napadnuta
u stanu broj 117 u Whitehawk Estateu.

193
 Knjige.Club Books

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

F redu nije trebalo dugo da pronađe viktorijansku kuću do koje ga je

uputila gospođa u poštanskom uredu. Nije se nadao da obitelj Jacobson
još uvijek živi ovdje, tako da mu je srce zatreperilo kad je vrata otvorila
zgodna, starija gospođa u ružičastoj vesti od kašmira. Naočale je stavila
navrh savršene frizure i pažljivo ga proučila.
- Vi ste gospođa Jacobson? - upitao ju je Fred s toplim osmijehom. U
osmrtnici doktora Jacobsona pročitao je da je on preminuo 1976. godine te
da su on i supruga bili u braku dvadeset godina tako da bi gđa Jacobson sada
trebala biti u osamdesetima. Međutim ona se i dalje očito ponosila svojim
izgledom, pomislio je Fred jer je izgledala jako dobro za svoje godine.
- Jesam? - odgovorila je ona nervozno.
- Ne znam sjećate li me se, živio sam na ovome području kad sam bio
maleni dječak. Ja sam Fred Cartwright; vaš je suprug godinama bio liječnik
mog oca - lagao je, osjećajući se loše zbog toga, ali nastavio je radi Samine
dobrobiti.
Žena se namrštila i pokušala je shvatiti što to njezin nenadani posjetitelj
govori.
- Moj je otac o njemu uvijek govorio sve najbolje. Mislim da vam je čak i
napisao pismo kad je vaš suprug preminuo. Bio je veoma uzrujan - rekao je
Fred.
- Shvaćam. Izvolite, kako vam mogu pomoći? - odgovorila je žena.
Fred je zastao. - Htio bih vam postaviti nekoliko pitanja o vašem
pokojnom suprugu, ako imate vremena.
- Pa ne znam baš, gledam subotnju epizodu svoje omiljene serije -
odgovorila mu je žena, pogledavajući iza ramena.
- Veoma mi je bilo žao kad sam čuo da je doktor Jacobson preminuo. Mora
da zbilja nedostaje vama i vašim kćerima, Sari i Jane. Mislim da mi je otac
rekao da se tako zovu, je li to istina? - Fred je zapamtio imena iz novinskih
isječaka koje je maloprije iščitavao.
- Hvala vam. Da, tako je, tako se zovu.
- Ovo stvarno neće potrajati više od pet minuta. Možda bismo mogli
razgovarati ovdje na klupi?

194
 Knjige.Club Books

- Ma ne, jako je hladno. Oprostite mi, ja sam starica koja živi sama pa sam
malo nervozna. Uvijek ću rado razgovarati o Edwardu - uđite. - Ušao je za
njom u hodnik. - Jeste li za čaj?
- Hvala vam, gospođo Jacobson - rekao je Fred i kimnuo glavom.
- Zovite me Sally. Molim vas, uđite i sjednite dok ja ne napravim čaj.
Uvela ga je u veliki dnevni boravak s nizom mekih jastuka, obiteljskih
fotografija i cvijeća. Soba je bila besprijekorno čista, svaki je jastučić bio na
svome mjestu, a bilo je i jasno da je velika kuća nedavno preuređena. Nije bilo
šanse da bi se krhka starica poput gđe Jacobson sama mogla brinuti o ovoliko
velikoj kući. Edward Jacobson očito se pobrinuo da mu supruga bude
zbrinuta još dugo nakon njegove smrti.
Dok se gospođa Jacobson bavila kuhanjem čaja u kuhinji, Fred je
proučavao uokvirene fotografije koje su se nalazile na ulaštenom, antiknom
stolu. U ruke je primio fotografiju doktora Jacobsona koji je u krilu držao
španijela boje meda.
- Svi smo obožavali tog psa - rekla je gđa Jacobson koja se pojavila iza
Freda s pladnjem kolačića i čajem. - Mislim da sam plakala više kad je Honey
uginula nego kad je Edward preminuo. Ona mi je bila prekrasno društvo
nakon što njega više nije bilo. Kad sam izgubila nju, izgubila sam sve.
- Mogu zamisliti. Kako su Jane i Sarah? - upitao ju je Fred.
- Bože, tako su velike, ne mogu vjerovati. Sarah je liječnica, kao i njezin
otac, a Jane je arhitektica - odvratila je, stavljajući stvari s pladnja na stol. -
Pokušavaju me posjetiti što češće mogu, ali obje imaju jako puno posla. Znate
kako je.
Fred se nasmiješio. - Mora da se jako ponosite njima.
- Da, ali tužna sam što Edward nije doživio da vidi koliko su dobro ispale.
- Sally mu je pružila šalicu čaja. - Čime se vi bavite ovih dana, Frede?
Fred se nasmiješio. - Pa, Sally, zapravo, ja sam povjesničar i pokušavam
doći do nekih informacija o jednom mjestu u Prestonu, zove se Sveta
Margareta. Ne znam jeste li ikad čuli za to? - Uzeo je kolačić s pladnja koji mu
je ponudila i odložio ga na tanjurić od šalice.
- Naravno, to je onaj dom za majke i novorođenčad. Već je godinama u
ruševnom stanju, ali mislim da će ga napokon srušiti, ovih dana.
- Da, tako je - kazao je Fred, zastavši da pronađe prave riječi. - Zanima me
znate li je li vaš suprug ikad surađivao sa Svetom Margaretom? - Pažljivo je
promatrao lice gospođe Jacobson, čekajući bilo kakav trag obrane, ali nije ga
bilo.
- Pa, da, tamo su odvodili neudane, trudne djevojke, zar ne? Edward bi
ponekad išao tamo i pomagao u teškim porođajima, ali nije volio puno
govoriti o tome.
195
 Knjige.Club Books

Fred je kimnuo glavom. - Bilo je tipično za njega da želi pomoći - rekao je

i otpio malo čaja.
Starija gospođa sjela je na mekane jastuke i pila čaj iz skupe, porculanske
šalice. Fred je smjesta zamislio sljedeću scenu: Sally je u krevetu presvučenu
svilenim plahtama. Spava te nije ni čula da su se vrata sobe otvorila i da se
doktor Jacobson ušuljao u sobu. Ruke su mu bile prekrivene krvlju od
nastojanja da spasi život jadnoj i nedužnoj mladoj djevojci. Promeškoljila se
i podigla glavu, a on je zastao na ulasku u kupaonicu i rekao joj: Samo ću se
na brzinu okupati, dušo. Spavat ću u gostinjskoj sobi da te ne uznemiravam.
Na francuskom se prozoru pojavila perzijska mačka od koje su se oboje
prestrašili.
- Otkud ti ovdje, Jess? - upitala je Sally i pustila je unutra.
- Vrt vam je prekrasan - rekao je Fred, gledajući kroz francuske prozore
koje je Sally brzo zatvarala i stezala vestu čvršće oko tijela. - Sigurno nije lako
morati se sam brinuti za ovoliko veliku kuću.
- Imam sreće što si mogu priuštiti pomoć. Kćeri me neprestano
pokušavaju nagovoriti da se preselim, ali jednostavno ne mogu. Znam da mi
one žele dobro i misle da znaju što je najbolje za mene, ali kako je dobro za
mene da se preselim negdje na nepoznato mjesto, da živim sama i da
napustim Edwarda? Time bih ga iznevjerila. - Odložila je šalicu na stol. - Ovdje
je preminuo, znate.
- Nisam to znao. Jako mi je žao, mora da vam je to bilo veoma teško. -
Čekao je da ona nastavi pričati, ali izgubila se u svojim mislima. - Je li bio
bolestan?
- Ne, nikako. Utopio se u bazenu. Još uvijek ne znamo kako se to točno
dogodilo, ali nekako je zapeo ispod pokrova za bazen. Rezultati autopsije
pokazali su da je dislocirao rame. Mislimo da je Honey možda zapela ispod
pokrova i daju je on htio izvući pa je pao.
- Grozno. Jeste li vi tada bili kod kuće? - upitao ju je Fred.
- Ne, obavljala sam božićnu kupovinu. Probušila mi se guma na
automobilu tako da me nije bilo neko vrijeme... - Sally je glas postajao sve tiši
dok se igrala rukama u krilu. - Kupili smo najčvršći pokrov za bazen da djeca
ne bi slučajno upala dok se igraju u vrtu; bio je dovoljno čvrst da ne pukne,
ali on je udario glavom kad je pao tako da je izgubio svijest i skliznuo u vodu.
- To je užasno. Je li vam policija pomogla? - upitao je Fred, pažljivo
promatrajući Sallyjino lice.
- Jest. Stalno sam im ponavljala da nešto nije u redu. Honey je mrzila biti
u blizini bazena; bojala se vode i nikad ne bi sama tamo otišla. Edward je
razbio staklo pokušavajući doći do nje - otisci su mu pronađeni na kamenu
koji je upotrijebio. Znao je gdje je ključ od kućice s bazenom. Zašto bi

196
 Knjige.Club Books

provalio? Pa bila je njegova. Ne krivim policiju što me nije slušala. Bila sam u
groznom stanju nakon njegove smrti, nekoliko sam dana morala biti na
sredstvima za smirenje. Nisam mogla biti uključena u sudsku istragu. Znala
sam da će konačna presuda biti slučajna smrt. Zašto ne bi bila? Nitko nije
imao nikakav razlog da naudi Edwardu.
- Nije - rekao je Fred promatrajući fotografiju doktora Jacobsona na zidu.
Na njoj je bio okružen svojim kćerima.
- Nikad si neću oprostiti što nisam bila ovdje.
- Žao mi je, Sally - rekao je Fred. Uvijek je bio jako ljubazan i drag prema
mojoj obitelji. Život ponekad zbilja nije pošten.
Sally je rukom obrisala suze. - Sebična sam, znam - skupa smo proveli
dvadeset nevjerojatnih godina - ali ponekad kad vidim prijateljice kako se
prepiru sa svojim supruzima, želim početi vrištati: Nemate pojma koliko ste
sretne što se imate s kime svaditi!
Fred je pričekao da nastavi govoriti, tužan što je ona toliko usamljena da
sve ovo govori nekom strancu.
- Htio je poći u kupovinu sa mnom, ali smislila sam neki razlog da ne ide.
Bio je malo naporan u kupovini, znate. Da sam bar imala malo više strpljenja
s njim, danas bi bio ovdje sa mnom.
- Kao što moj otac zna reći, svaki je čovjek kriv za sve dobre stvari koje
nije napravio - rekao je Fred.
Sally ga je pogledala i nasmiješila se, oči su joj još uvijek bile pune suza. -
Žao mi je, sigurno niste ovdje došli slušati mene kako govorim o Edwardu.
Recite, kako vam mogu pomoći?
- Pa, samo sam se pitao jeste li zadržali ikakve poslovne dokumente i
spise doktora Jacobsona? Mislio sam da možda ima neke informacije o bar
nekima od djevojaka koje je pomogao spasiti u Svetoj Margareti. Htio bih ih
pronaći i intervjuirati. Srdačno bih mu se zahvalio u svome radu.
- Nisam baš sigurna - rekla je Sally, iznenada se namrštivši. - Nikad nisam
imala snage ni srca prolaziti kroz njegove spise. Samo sam htjela sve ostaviti
kako je bilo.
- Potpuno vas razumijem - rekao je Fred i namjerno napravio stanku. -
Možda ako biste samo mogli provjeriti je li imao ikakve dokumente iz Svete
Margarete, onda biste mogli razmisliti i razgovarati s kćerima. Ja se mogu
vratiti neki drugi put ako bi vam tako bilo ugodnije, nema pritiska.
Sally je polagano razmišljala o prijedlogu. - Pa, to zvuči u redu. Ali moram
vam već sad reći da ne mislim da ćemo nešto pronaći. Naime, dogodilo se
nešto čudno: netom prije nego što je umro, sam je organizirao nekih četiri-
pet kutija sa spisima koje mu je tog tjedna dostavio velečasni Benjamin.
Pretpostavila sam da su oni vezani uz Svetu Margaretu.

197
 Knjige.Club Books

Sally se prisjetila tog dana sredinom prosinca 1976., otprilike tjedan dana
prije nego što je Edward preminuo, kad se na vratima pojavio velečasni
Benjamin.
- Zdravo, Sally, je li Edward kod kuće? - upitao ju je dok je stajao na
ulaznim vratima sa štapom za hodanje u ruci.
- Ovaj... Je. Očekuje li vas, velečasni? - Znala je da ga ne očekuje; znala je
da joj se suprug veselio mirnoj večeri kod kuće. Ali nikako nije mogla zamoliti
velečasnog Benjamina da ode.
- Koga vraga on sada želi? Ne možeš li mu reći da sam bolestan ili nešto?
- Edward je poludio kad ga je došla potražiti; u umornim mu se očima vidjela
zabrinutost.
Sally je bila pomalo iznenađena ovim suprugovim tonom. - E, pa ne mogu
mu to sada reći, Edwarde, sad je prekasno za to.
- O, za ime Božje. Dobro, dobro, onda ga bolje dovedi - prosiktao je.
Bijesno je disao dok je uklanjao spise s radnog stola.
Nakon što je odvela velečasnog Benjamina do Edwardove radne sobe,
ostala je nervozno stajati na stubištu i slušati njihove povišene glasove s
druge strane vrata.
- Pa zbilja ne znam što želite da ja sada poduzmem oko toga, velečasni -
rekao je Edward. Upozorio sam vas još onomad da morate voditi prave spise
o toj jadnoj djeci, počivala u miru.
- Mi tu djecu hranimo i dajemo im krov nad glavom; nemamo kako
drukčije platiti njihovo uzdržavanje. Vrijeđa me što sada glumatate s nekim
moralnim standardima, Edwarde. Od početka ste znali što se događa i što
radimo, a ipak ste bez problema nastavili uživati u iznimno unosnim
pogodnostima koje ste dobivali jer ste nam slali djevojke.
- Slao, velečasni, slao. Nisam vam poslao ni jednu novu djevojku već
gotovo šest godina.
Sally je čula velečasnog Benjamina kako se na to smije, tako zlurado i
grubo da joj je pozlilo. - Mislim da ste vi svoje i više nego dobro odradili i prije
toga, doktore. Ne želim da se ovo pretvori u ogorčeni razgovor, ali u
automobilu imam dokumente, spise na koje vijeće sada ima zakonito pravo
da ih vidi. Ako im ih odbijem predati, na sudu me mogu optužiti za
nepoštivanje.
- Na to ste trebali misliti prije nego što ste potrošili sav novac koji su vam
dali iz Mercera.
- Ma slušaj ti mene, Edwarde Jacobsone, zarežao je velečasni Benjamin
tako glasno da je Sally pobjegla niz stepenice. - Ako budem morao odgovarati
za ovo, povući ću tebe za sobom. Ti, i samo ti možeš proći kroz te dokumente

198
 Knjige.Club Books

i pronaći objašnjenja za stvari koje tamo stoje. Imamo tjedan dana,

predlažem ti da kreneš već večeras.
Sally je čula da se vrata radne sobe otvaraju te požurila u kuhinju dok je
svećenik stupao niz stepenice. Izišao je na prednja vrata koja je ostavio širom
otvorena. Promatrala ga je kako nasilno otvara prtljažnik na automobilu,
izvlači četiri velike kutije sa spisima, nosi ih prema kući i ostavlja u hodniku.
Nije ništa rekao kad je vidio Sally kako ga promatra; jednostavno se okrenuo
na peti i zalupio vratima na izlasku.
Fred je podigao pogled prema starici, sav se naježio. - Pa, ako su to bili
spisi iz Svete Margarete, zasigurno bih ih vrlo rado vidio - rekao joj je,
pokušavajući prekriti svoju nestrpljivost.
- Nisam sigurna što je napravio s njima. Nakon toga nikad ih više nisam
vidjela; oni sigurno nisu u njegovoj radnoj sobi. Do dan-danas ne znam kamo
su nestali. Želite li me pričekati ovdje dok ja odem gore i provjerim ima li čega
korisnog? - upitala ga je Sally, veselo se smiješeći.
Fred je kimnuo glavom. Čim je čuo korake na katu iznad sebe, pogledao
je svoje ruke koje su se tresle i otišao do ormarića s alkoholnim pićima.
Otvorio ga je, natočio si čašu viskija i sve popio naiskap. Nakon nekoliko
minuta začuo je Sallyjin glas. Bilo je očito da je na telefonu. Netko ju je nazvao,
pomislio je. Ili se ona možda zabrinula pa je nazvala nekoga.
- Pa, pretpostavljam da da... ne znam, dušo! - govorila je, a glas joj je bio
lagano povišen od živčanosti. Ušla je u sobu s telefonom prislonjenim na uho.
- Bojim se da nemate srede - rekla je Fredu. Govor tijela i ton promijenili
su se, bila je smirena i ljubazna. - Gore nema takvih spisa, a moja kći, koja živi
u susjednom selu, samo što nije stigla. Mislim da ne bi bilo loše da vi sada
odete.
- Naravno - rekao je Fred, pokušavajući sakriti svoju paniku. - Hvala vam
na čaju. Mogu li još samo, molim vas, otići na zahod prije nego što odem? Čeka
me duga vožnja do Londona.
Sally je napućila usne. Bilo je očito da je bila potpuno izbezumljena
otkako je razgovarala s kćeri. - Da, u redu, u hodniku s lijeve strane.
Fred je išao niz hodnik i bacao pogled na druge prostorije uz koje je
prolazio. Kad je krenuo da će zatvoriti vrata kupaonice, zamijetio je da se na
stubištu prekoputa vrata nalaze neka druga vrata koja su bila odškrinuta.
Nije oklijevao. Provjerio je je li zrak čist, zatvorio vrata kupaonice i tiho
pohitao uza stepenice. Ušao je u veliku radnu sobu sa stolom od mahagonija,
kožnom stolicom i dvama ormarićima za spise od kojih se u bravi
jednog nalazio set ključeva.
Znajući da ima tek koju minutu prije nego što ga otkriju, brzo je okrenuo
ključ u bravi i izvukao prvu ladicu sa spisima. Nije pronašao ništa pod slovom

199
 Knjige.Club Books

S za Svetu Margaretu pa je provjerio slovo M, ali tamo je pronašao samo spis

za Mercer, farmaceutsku tvrtku. Izvadio ga je. U fasciklu se nalazio samo
jedan list papira i činilo se da se radi o nekom ugovoru. U zaglavlju je pisalo
Privatno i povjerljivo. Pri dnu papira stajala su dva potpisa - onaj
doktora Jacobsona i predsjednika Mercera, Philipa Stonea. Fred je
nastavio dalje, pod slovom F pronašao je golemi dosje na kojem je pisalo ime
velečasnog Benjamina. Izvukao ga je drhtavih ruku i otvorio.
Prvi su dokumenti činili povijest bolesti velečasnog Benjamina - razna
sitna oboljenja - ali nakon toga nalazili su se zapisi o otprilike četrdeset
poroda kojima je doktor Jacobson nazočio. Od njih je većina, čini se,
rezultirala mrtvorođenom djecom, a svi su se porodi dogodili u Svetoj
Margareti.
Očajnički je htio pomnije proučiti dokumente, onako kako oni to i
zaslužuju, ali srce koje mu je mahnito lupalo podsjetilo ga je da nema luksuz
vremena. Žurio je kroz dokumente što je brže mogao dok nije došao do nekih
papira na samom kraju koji su zajedno bih povezani običnom spajalicom. Iz
naškrabanih bilješki doktora Jacobsona činilo se da je liječio djecu od tri i
četiri godine u Svetoj Margareti koja su bolovala od vrućice, bolova u vratu,
ukočenosti, grčeva, povraćanja, bezvoljnosti i napadaja. Tko su bila ta
djeca? Koliko je Fred znao, Sveta Margareta bio je dom za majke i
novorođenčad gdje su majke rađale djecu, a ta su djeca zatim posvajana.
Glas Sally Jacobson odjeknuo je stepenicama. - Frede? - Udario je
koljenom u radni stol, požurio do vrata i vidio je kako udara o vrata
kupaonice.
Dok su mu se ruke tresle, uzeo je pismo iz dosjea o Merceru, presavio ga
i gurnuo niz hlače. Zatim je zatvorio glavni dosje i vratio ga u ormarić što je
brže mogao. Provjerivši da je sve kako je i bilo kad je ušao u radnu sobu,
išuljao se van i otrčao niz stepenice.
- Puno vam hvala Sally, baš mi je drago što smo se upoznali - rekao joj je
površno već hodajući prema vratima.
- Što ste radili gore? - upitala ga je, sva bijesna.
- Pa bio sam na WC-u - odvratio joj je Fred brzo, očajnički želeći više
pobjeći iz te kuće. - Doviđenja, Sally, pozdravite mi puno svoje kćeri. Primio
je kvaku od ulaznih vrata, uzdahnuo od olakšanja što nisu zaključana, izišao
i požurio stazicom do ulice.
Jednom kad je bio na sigurnom u automobilu, izvukao je svoj mobitel.
Htio je nazvati Sam i reći joj što je saznao u razgovoru sa Sally Jacobson kad
je pokraj njega prošao crni Jaguar. Iza upravljača sjedila je žena duge, sive
kose. Fred ju je odmah prepoznao, ali trebalo mu je nekoliko sekundi da
shvati: Kitty Cannon. Znao je, iz novinskih isječaka koje je čitao o nesreći

200
 Knjige.Club Books

Georgea Cannona, da je ulica na kojoj je parkirao, Preston Road, ona cesta

koja vodi do Svete Margarete.
Fred je na brzinu okrenuo automobil i počeo je slijediti.
Dok je vozio, pogledao je u retrovizor i vidio da ga Sally Jacobson ljutito
gleda s otvorenih ulaznih vrata, kamena izraza lica.

201
 Knjige.Club Books

TRIDESET OSMO POGLAVLJE

Nedjelja 18. prosinca 1976.

D oktora Edwarda Jacobsona iza sna je iznenada prenulo zvono na

vratima.
Nekoliko je trenutaka nepomično sjedio u mraku, pokušavajući se
snaći u prostoru, dok je vanjsko svjetlo, koje se automatski upalilo zbog
posjetitelja koji je bio pred vratima, obasjalo čitav niz kutija sa spisima
poslaganih po podu. Sat na njegovu radnom stolu pokazivao je da je prošlo
6:00 Sally nije spomenula da će netko doći na večeru; tko bi došao
nenajavljen?
Zadrhtao je. U sobi je bilo nekako hladno. Prozori su se kondenzirali dok
je spavao, a iz nekog se razloga grijanje nije samo uključilo. Nije imao pojma
kada je točno zaspao ni zašto ga supruga nije probudila. Zadržao je dah i
slušao hoće li je čuti, ali u kući je vladala potpuna tišina.
Na vratima su se čuli glasni udarci. Tko god da je bio vani, odustao je od
zvona i prešao na tucanj. Nije htio odustati; Edward je morao sići niz
stepenice i otvoriti vrata. Bio je sav ukočen. Ispravio se i ustao iz stolice, pri
čemu je ispustio bolan uzdah. Bolio ga je vrat od spavanja u neprirodnoj
poziciji, a zglobovi su mu natekli jer je toliko dugo nepomično sjedio. Otišao
je do prozora i pogledao dolje. Pred vratima su stajale glave sa šeširima koje
su u rukama držale pjesmarice. Božićni zbor. Čuo ih je kako razgovaraju
među sobom. Svjetla nisu uključena... Sally je rekla da će biti kod kuće...
Pokušaj još jednom. Jedan od pjevača odmaknuo se od vrata i pogledao gore
prema prozoru, ali Edward se na brzinu sakrio. Nije htio stajati na vratima na
iznimno velikoj hladnoći i slušati lokalni zbor koji nešto cvrkuće. Bilo mu je
dovoljno što to mora trpjeti u crkvi.
Bum. Još su jednom pokušali sa tucnjem, ali nakon toga čuo se pijesak pod
njihovim nogama dok su odlazili.
Teško je uzdahnuo i skinuo naočale da protrlja oči. Tjedan je bio
iscrpljujuć. Selom je zavladala epidemija gripe, što je značilo da je u ordinaciji
provodio šesnaest sati dnevno, a nakon toga, kad bi napokon došao kući,
svake bi ga večeri dočekale hitne poruke velečasnog Benjamina. Prvih ga je
nekoliko dana uspio izbjeći, ali kad ga je svećenik počeo nazivati usred noći,
Edward bi se uvijek morao javiti za slučaj da ga možda zove jedna od kćeri.

202
 Knjige.Club Books

- Nadam se da uspijevate proći sve spise koje sam vam ostavio prošloga
tjedna. - Glas mu je bio odrješit.
- Da, trudim se, ali mogao bih završiti u zatvoru zbog krivotvorenja. Spisi
su uistinu mučni za čitanje, u najmanju ruku.
Velečasni Benjamin glasno je uzdahnuo. - Pa nadam se da ćete se
potruditi da budu malo lakše probavljivi - rekao mu je, prijeteći. - Onda ćemo
svi moći nešto mirnije spavati.
- Upozorio sam vas na vrijeme oko ovih spisa, velečasni. Rekao sam da bi
ih u budućnosti netko mogao uzeti pod povećalo. - Edwardova su se prsa
stezala od nervoze.
- Župa do sada nije bila obvezna ikomu pokazivati svoje spise i
dokumente - odbrusio mu je velečasni Benjamin. - Nismo mogli predvidjeti
promjene zakona o posvajanju kojima bi bilo dopušteno tim ženama da dođu
do spisa - sad je na vama da pronađete prihvatljivija objašnjenja za to što se
dogodilo toj djeci.
- Kako? - Prisjetio se sadržaja nekih od izblijedjelih osmrtnica koje je
velečasni Benjamin izvadio iz automobila. - Kako očekujete od mene da na
bolji način predstavim... psihotične epizode, napadaje i kronično
zanemarivanje?
- Ne znam, Edwarde, napišite nešto - uzvratio mu je svećenik. - Uništite
najgore od njih i smislite logična objašnjenja za ostale. Od Svete Margarete
imali ste velike koristi u životu, stoga vam predlažem da nam pronađete neki
izlaz iz ovoga. Kao što sam rekao, ako se išta od ovoga pročuje, potrudit ću se
da vaša upletenost u sve ovo nikako ne prođe nezamijećeno.
Nakon što mu je velečasni Benjamin poklopio, Edward više nije mogao
zaspati. Očajnički je htio probuditi svoju ženu i s njom podijeliti brige, ali
svaki spomen na Svetu Margaretu uvijek bi bio dočekan s tihim
neodobravanjem. Unatoč činjenici da je novac koji mu je velečasni Benjamin
plaćao što je slao trudne i neudane djevojke u Svetu Margaretu bio dovoljan
da njime plate školovanje svojih kćeri, starački dom za njezinu majku i da
kupe veliki i udobni dom, Sally je odlučila da svoju čistu savjest neće
zagaditi mislima o tom mjestu.
Edward se odjednom prenuo i vratio u sadašnjost kad je čuo zvuk psećeg
laveža izvana. Vidio je da je Honeyjin krevetić prazan. Nije imao pojma kamo
je otišla njegova vjerna suputnica; nije se sjećao posljednjeg puta kad mu nije
došla praviti društvo u radnoj sobi nakon večere. Možda ju je Sally odvela u
šetnju do prijateljice u selu. Ah bio bije čuo da se vratila iz božićne kupovine;
poznati zvuci zveketa ključeva u bravi, lupanja ormarićima i pseći lavež za
večerom, sve bi ga to probudilo. Čak ako se Sally i dalje durila zbog posjeta
velečasnog Benjamina, rekla bi mu kamo ide. Možda se nešto dogodilo njoj ili
jednoj od kćeri pa je u panici izišla iz kuće.
203
 Knjige.Club Books

- Sally? - zvao ju je dok je hodao hodnikom prema stepenicama. - Gdje si?

Nakon što se sav ukočen spustio niz stepenice, došao je do hodnika. Pod
od granitnih obloga bio je iznimno hladan dok je hodao bos prema kuhinji,
mrmljajući si u bradu. Gdje su one, zaboga? Kad je došao do stražnjih vrata,
čuo je da pas opet bolno laje. Odmah se okrenuo prema zvuku. Je li to bila
Honey?
Živčanost koja je ključala u njemu zamijenila je zabrinutost. Sjeo je na
stolicu u kuhinji i navukao gumene čizme na bose noge. Možda je njegova
supruga pala negdje u vrtu te je Honey pokušavala dobiti njegovu pozornost.
Otvorio je ormar u hodniku i dok je kopao po njemu, u potrazi za jaknom s
impregnacijom od voska, srušio je stalak za kišobrane koji su glasno pali na
pod. Kad je na silu otvorio stražnja vrata, uzdišući od šoka koliko je vani
vjetar hladno puhao, uputio se prema vrtu.
Šljunak je krčkao pod njegovim nogama, a iz susjednih je dvorišta
dopirao zvuk božićnih pjevača.
- Honey? - viknuo je dok je hodao prema ogradi. Zimska je sunčeva
svjetlost potpuno nestala, kao i slikovita mećava od jutros koja je u
međuvremenu stala, tako da se Edward utapao u tami. Tlo pod njegovim
nogama pretvorilo se u bljuzgu, a tamni su oblaci prijetili novim snijegom.
Probijao se, držeći se za ogradu radi ravnoteže, kroz kamenjar, živicu i
čemprese. Dok je prolazio pokraj ružinih grmova, uboo se na trnje osobito
debele stabljike.
- Sally? Jesi li ovdje? - viknuo je, lecnuvši se kad mu je topao mlaz krvi
počeo curiti niz ruku. - Honey?
Ukočenost mu se iz stopala počela širiti uz noge pa mu je bilo sve teže
hodati po neravnu tlu. Posrtao je nakon svakog drugog koraka, vikao je i
zviždao da ga Honey čuje dok nije došao do svog omiljenog hrastova stabla.
Na trenutak je zastao i naslonio se na njega, što je prestrašilo sovu ušaru
iznad njega. Glasno je i grubo vrisnula. Edward je izvio vrat i podigao pogled
prema golim granama nalik na kandže, a odozgo ga je promatrao par crnih
očiju. Nakratko su zurili jedno u drugo, a zatim je sova ispustila još jedan
zaglušujući zvuk prije nego što je poletjela, pri čemu je s grane palo nešto
snijega. Edwarda je taj zvuk prestrašio i napravio je korak unatrag da bi
izbjegao da snijeg padne na njega, međutim zapeo je za korijen stabla.
Jednom kad je izgubio ravnotežu, bilo je gotovo nemoguće više se uspraviti.
Hvatao se za zrak, ali stopala su mu bila zamrznuta i sporo su reagirala. Dok
je padao, instinktivno je ispružio ruke ispred sebe da ublaži pad.
Čim je dlanom udario o tlo, kroz ruku mu je do ramena prostrujao val
boli. Ispustio je vrisak i otkotrljao se na bok. Držao se za ruku i pokušavao
doći do zraka da bi se tako lakše nosio s boli. Kao tinejdžer jednom je prilikom
dislocirao rame i znao je da se upravo to sada opet dogodilo. Stavio je drugu

204
 Knjige.Club Books

ruku ispod jakne i opipao rame: kuglasti je zglob ispao iz svoje duplje i
stršio mu iz ruke.
Nije se usudio pomaknuti: puno bi mu teže bilo podnijeti bol da se
pomakne. Ali sav je bio mokar od valjanja po tlu. Snijeg mu je ušao u ovratnik
jakne i skliznuo niz leđa. Tresao se od hladnoće i od šoka. Morao je ustati; ako
ne ustane, smrznut će se na smrt za nekoliko minuta.
- Halo? Čuje li me itko?! - vikao je. Znao je da je sam i da su božićni pjevači
odavno otišli, ali pomisao da mu nitko neće doći pomoći bila je nepodnošljiva.
Ležao je na hladnoći još koju minutu, pokušavajući disanjem ublažiti bol.
Morao se pokrenuti; nije mogao ostati ovdje. Pokušao je sabrati misli i smiriti
se. Nije imao izbora: morao je ignorirati bol i ustati. Nije bio daleko od kuće:
upalilo se svjetlo na stražnjem trijemu i mogao ga je vidjeti s mjesta na kojem
je ležao. Ako uspije nekako doći do tamo, moći će nazvati bitnu pomoć. Bio je
prokleta budala. Bio je umoran i uzrujan od cijelog ovog tjedna; nije trebao
izići van. Onaj bolni lavež sigurno nije bio Honeyjin.
Mora da se radilo o nekom drugom psu, a možda je zapravo sve to i
umislio. Ona nije bila vani; nitko nije bio vani. Kad dođe u bolnicu, pronaći će
suprugu. Ona i Honey sigurno su zajedno negdje. Samo se morao nekako
podići pomoću korijenja stabala i čim prije vratiti u kuću.
Dok se okretao na tlu, škripeći zubima, odjednom je začuo Honey kako
cvili u blizini. Obuzela ga je panika. Ipak je imao pravo. Bila je ovdje vani na
hladnoći, negdje zarobljena gdje nije mogla izići. Među korijenima oko sebe
tražio je jedan koji je dovoljno velik da mu posluži kao potporanj pri dizanju.
Ništa. Pomoću peta odgurnuo se kroz bljuzgu, mašući rukama u tami dok nije
pronašao isti onaj debeli korijen zbog kojeg je i pao. Ispustivši jecaj, polako
se dovukao do njega, primio ga smrznutim rukama i podignuo se na koljeno
- najprije jedno, a zatim drugo - dok naposljetku nije ustao.
Bio mu je potreban koji trenutak da uhvati ravnotežu, a zatim je,
pokušavajući ignorirati intenzivnu primamljivost kuće, krenuo u smjeru
Honeyjina plača. Nije ju mogao ostaviti vani; mogla bi se smrznuti nasmrt.
Držeći se za dislociranu ruku i s vrtoglavicom od boli, počeo ju je opet
zazivati, očajnički želeći da mu ona da do znanja gdje je. Pogled mu je pao na
kućicu s unutarnjim bazenom. Hodajući što je brže mogao s obzirom na
drhtave noge, naposljetku je došao do kućice i stavio obje šake na
zamagljene prozore da bolje vidi. Na prvi trenutak nije bilo ničega - u vrtu
je vladala smrtna tišina - a zatim je napokon čuo tiho jecanje iznutra.
- Honey? - požurio je prema vratima. Bol iz ramena bila je toliko jaka i
nasilna da su mu oči suzile. Ali slika njegove voljene kujice u nevolji davala
mu je snage. - Honey, drži se, stižem.
Pritisnuo je kvaku što je jače mogao, ali vrata su ostala čvrsto zatvorena.
Drmao ju je, frustrirano. Mahnito je udarao po vratima, ali ona su bila
205
 Knjige.Club Books

zaključana. Ključevi su bili u kući. U ovom bi mu stanju trebala vječnost da

ode do kuće po njih. Honey je još jednom tiho zacviljela, na što je on udario u
vrata rukom koja je bila zdrava. Ako je upala u bazen, možda će se utopiti.
Osvrnuo se oko sebe u potrazi za nečim što bi mu moglo pomoći i uzeo
je kamen. Podižući ruku što je više mogao, bacio ga je prema vratima i razbio
jednu od staklenih ploča, a zatim je gurnuo ruku kroz novonastalu rupu i
iznutra otključao vrata. Klik. Ušao je u toplu prostoriju.
- Honey? Honey, jesi li unutra? - povikao je, paleći svjetlo i hodajući oko
bazena u svojim nespretnim čizmama, čvrsto se držeći za ozlijeđenu ruku.
Ispod pokrova bazena začuo se panični jecaj i Edward je vidio da se nešto
pomiče.
- Čekaj, Honey, stižem. Oteturao je prema njoj i dvaput se poskliznuo.
Vidio je njezine mokre šape kako očajnički grebu uz rub bazena. Pokrivalo je
bilo učvršćeno i mučio se da ga odveže jednom zdravom rukom i odmakne.
Nakon nekog vremena pojavilo se maleno, smeđe lice; oči kujice bile su
izbuljene i uplašene. Gotovo je zaplakao. - Honey! Koji vrag radiš ovdje?
Bilo je očito da je pas potpuno iscrpljen; grebala je uz rub bazena pa se
Edward nagnuo da je izvuče.
U tom je trenutku iza sebe začuo korake, ali prije nego što se stigao
okrenuti, netko ga je tako silovito gurnuo da nije imao šanse da održi
ravnotežu te je pao u bazen.
Voda mu je ispunjavala uši, oči i usta dok je tonuo. Imao je samo jednu
zdravu ruku i bio je potreban velik napor da dođe natrag do površine. Svaki
je pokret bio kao da mu je netko zario nož u rame. Kad je napokon stigao do
površine, kašljući i gušeći se, krenuo je da se primi za rub bazena, očajnički
gledajući uokolo da vidi tko ga je to gurnuo. Pred očima su mu se pojavila
neka stopala - crne, kožne, ravne čizme koje su se namočile od vode. Ali kad
je podigao pogled, netko mu je na glavu spuštao pokrov od bazena i, iako ga
je pokušao odgurnuti, jednostavno nije imao snage.
- Molim vas... Ne... - uspio je promrmljati. - Stanite, što radite?
Pokušao je nastaviti udarati o pokrov, ali bol u ruci bila je tolika da je
svaki pokret bio strahovit i nakon pada nije mu ostalo ništa energije. Honey
je još uvijek bila u vodi s njim, grebala ga je po ozlijeđenoj ruci i uskoro je
njezina panika prešla na njega dok je pokušavao zadržati glavu iznad vode.
No pokrov ga je nastavio pritiskati i sad je samo jedan kut bazena još uvijek
bio otvoren. Pokušao se primiti za rub, ali izgubio je osjet u prstima.
- Drži se, Honey - rekao je. - Izvući ćemo se odavde. Samo se drži. - Bljuvao
je vodu dok se Honey pokušala popeti na njegovo dislocirano rame; grebla ga
je i klizila mu niz ruku. Nikad još u životu nije iskusio takvu bol.

206
 Knjige.Club Books

Odjednom je neka ruka posegnula u vodu i izvukla uspaničenu kujicu, a

zatim se jedini i posljednji kut bazena pokrio te je Edward ostao ispod.
Počeo je udarati o materijal. Više nije mogao kontrolirati paniku i počeo
je nekontrolirano jecati. Za tjedan dana bio je Božić; zamišljao je svoje
djevojčice kako trče niz stepenice na božićno jutro. A sad će ovaj Božić, kao i
svi Božici nakon njega biti uništeni za njegovu suprugu i kćeri. Izvikivao je
njihova imena, vikao je za Sally svom snagom koja mu je bila ostala, grebao
je pokrov dok mu prsti nisu počeli krvariti i voda je pocrvenjela.
Potonuo je pod vodu. Isprva se borio: gore pa dolje, tonuo je i plivao,
tonuo i plivao. Tonuo. Tonuo i plivao. Tonuo... Drži dah, bori se za svoje kćeri,
bori se.
Nemoj im ovo napraviti, drži dah, vrati se gore po još zraka.
Tonuo.
Tonuo.
Pluća su mu se počela puniti vodom, sam ga je strah tjerao do površine
gdje ga je opet dočekao debeli i neprobojni pokrov dok se on molio i molio da
Sally dođe i pronađe ga.
Zatim su se svjetla ugasila.
Potpuno ga je obuzeo strah kakav još nikad u životu nije doživio. Nitko
još satima neće otkriti da je on ovdje, možda i danima. Naposljetku će pronaći
njegovo nabreklo tijelo kako pluta u vodi.
Odjednom se sjetio dosjea na podu u radnoj sobi. To je ono što će Sally
pronaći kad dođe kući i krene ga tražiti. Zvat će ga, a zatim će otići gore u
radnu sobu. Pronaći će hrpetinu kutija sa spisima o mrtvoj djeci. Posljednji
spis koji je pročitao zauvijek će mu ostati urezan u pamćenje: Djevojka od
dvadeset četiri godine, dugotrajni porod u trajanju od dva dana. Dijete rođeno
naopako. Epiziotomija. Krvarenje. Majka je preminula. Dvoje je novorođenčadi
preživjelo.
Kad je opet potonuo pod vodu, mogao je Čuti glas majke Carlin: Njihova
je bol dio kazne, doktore. Ako ne pate, ništa neće naučiti. Zvat ćemo vas ako vas
budemo trebali.
Pokušao je pomoći. Nije on bio kriv; ništa nije mogao napraviti. Kad je po
posljednji put udahnuo, doktor Jacobson slušao je kako njegova voljena
kujica grebe o vrata kućice s bazenom. Još se mučio nekoliko sekundi i
pokušao izgovoriti Sallyjino ime kad mu se u glavi neprestano počela vrtjeti
pjesma koja im je svirala na vjenčanju... Dream a little dream of me...

207
 Knjige.Club Books

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

K itty Cannon pogledala je znak na dizalima u Whitehawk Estateu koji je

označavao da nisu u funkciji, a zatim je istegnula vrat i pogledala prema
desetom katu.
Kad se počela uspinjati smrdljivim stubištem, prisjetila se onog dana kad
je prvi put vidjela jedanaestogodišnju Annabel u školi u Brightonu. Bio je to
prvi dan zimskog polugodišta, čula je neko komešanje na igralištu i pogledala
što se zbiva. Grupa učenika prvog razreda stajala je u krugu, nije znala oko
koga ni čega. Inače je ne bi bilo briga, ali nešto vezano uz intenzitet svega toga
natjeralo ju je da pogleda što se događa.
Zadirkivanje je bilo poprilično glasno, a grupa klinaca bila je neobično
velika. Skočila je sa zida na kojem je sjedila i polako krenula prema bučnoj
sceni. Kad se približila, mogla je razaznati što pjevuše: Crvena lisice, crvena
lisice, vrati se u šumu.
Čim im se Kitty približila, nekolicina ih se okrenula i prestala pjevušiti.
Većina starijih djevojaka uspjela bi preplašiti grupu prvašića dovoljno da
prestanu, ali Kitty je bila poprilično impozantan prizor: bila je visoka, imala
je dugu, ravnu kosu, crnu poput gavrana, mediteransku kožu i tamne, smeđe
oči koje su hladno promatrale scenu koja se odvijala na igralištu.
U sredini kruga nalazila se djevojčica prvog razreda. Bila je sklupčana u
loptu, a ruke je držala iznad glave kao da je odavno odustala od pokušaja da
pobjegne i štitila se najbolje što je mogla od onoga što tek slijedi. Kosa joj je
uistinu bila posebna - duga, kovrčava i vatreno crvena. Većina djece koja su
činila krug zašutjela su čim je Kitty stala iznad njih, ali jedan suhonjavi,
zlonamjerni dečkić s prljavim noktima i izlizanim hlačama toliko je bio
opijen adrenalinom u lovu na svoj plijen da je nije zamijetio. Odjednom je
zamahnuo nogom unatrag, kao da će udariti djevojčicu poput kakve lopte na
nogometnom igralištu. Kad je krenuo da će zamahnuti unaprijed, Kitty mu se
približila i snažno ga gurnula.
Budući da nije vidio da je došla, bio je iznenađen i nije imao vremena
ispružiti ruke da si ublaži pad. Netom prije nego što je udario o tlo, uspio je
staviti Šaku između sebe i betona te je svom svojom težinom udario o
zapešće toliko da se začulo lomljenje kostiju. Cijela je grupa zašutjela,
atmosfera se potpuno promijenila s tom jednom gestom: lovac je postao

208
 Knjige.Club Books

lovina. Dječak je zatim pogledao Kitty s takvim iznenađenjem u očima da je

počeo vrištati.
Kitty ga je ignorirala. Otišla je do žrtve i pružila joj ruku da joj pomogne
ustati. Kad se jedanaestogodišnja djevojčica polako izvukla i podignula
pogled prema Kitty, njoj se krv sledila u žilama. Odmah je instinktivno znala
da je to Rose, Ivyjina beba. Nije mogla biti sličnija Ivy nego što je bila. Dok je
Kitty stajala u tišini, sva šokirana, djevojčica joj se sramežljivo nasmiješila.
Rukom je obrisala nos i pobjegla u smjeru učionica jer se tada začulo zvono
za početak nastave.
U narednim tjednima Kitty je otkrila da je njezin instinkt - da je
crvenokosa djevojčica plavih očiju Ivyjina kći - točan. Bila je posvojena, rekla
je Ivy, i ne samo to već je bila i očajna. Dok su hodale jedna pored druge kući,
a Kitty je svakoga dana išla putom koji joj je bio puno dulji samo da bi mogla
biti s njom, Annabel Rose polako joj je otkrivala koliko je zapravo nesretna.
Jako se trudila da bude dobra kći, ali ništa nikad nije bilo dovoljno dobro za
njezine roditelje i stalno se osjećala poput nekog kvadrata kojeg su gurali u
okruglu rupu.
Jako je Kitty podsjećala na Ivy. Sjećanja koja su joj se sada vraćala bila su
tako stvarna da se Kitty osjećala kao da je Ivy pronašla način da joj se vrati.
Kad se Annabel smijala na isti način kao i Ivy, očima i sa zatvorenim ustima;
kad se igrala kosom kad je bila nesigurna, kad bi okrenula glavu, a duge,
crvene kovrče bi joj pokrile oči... Kao da je to bila Ivy.
Naravno, ništa od toga Kitty nije mogla podijeliti s Annabel. Nikad
nikomu nije mogla priznati istinu i to ju je postupno izjedalo. Ali one stvari
koje jest dijelila bile su nešto što su obje osjećale. Usamljenost i golemi osjećaj
krivnje koje su svaki dan nosile sa sobom radi ljudi koje su voljele, a koje
nikad nisu upoznale. Kitty zbog svoje sestre blizanke, a Annabel zbog
biološke majke.
Tijekom sljedećih tjedana i mjeseci Kitty je Annabel pokazala stranu svog
karaktera koju još nikada nije otkrila nikomu drugome. Isprva, polako i
oprezno, testirala je teren. Očekujući da će je Annabel odbiti kao što su to
napravili svi drugi u njezinu životu, ispričala joj je priču koju je ispričala svom
ocu - daju je Elvira odvela u dvorišnu zgradu, da je bila previše uplašena da
bi otišla i da je Elvira preminula jer se Kitty izgubila kad je otišla potražiti
pomoć.
Annabel ju je slušala i tješila te joj priznala da je žalila za ženom koja ju je
rodila. Često je razmišljala o svojoj biološkoj majci. Žudjela je za time da
sazna tko je ona uistinu bila i zašto je odlučila dati je na posvajanje. Tako su
njih dvije zajedno pronašle Maude. I to je bio trenutak kad se sve počelo
razotkrivati.

209
 Knjige.Club Books

Kitty je očekivala da će sjediti u pozadini u kući Maude Jenkins, da će biti

podrška Annabel kada upozna baku prvi put, ali umjesto toga počela se tresti
od mržnje čim im je starica otvorila vrata.
U kutiji s Ivyjinim stvarima pronašla je hrpu pisama i unatoč staričinu
protivljenju, sjela je u kut i pročitala ih.
Ne sjeća se puno nakon toga, osim da je Ivyjinoj majci rekla da je ona kriva
što joj je kći mrtva. U magli se sjećala kako je vukla Annabel na ulicu iz kuće,
dala joj Ivyjina pisma i rekla joj da ih pročita. Maude je trebala spasiti Ivy,
prisjetila se Kitty da je rekla Annabel Rose dok ju je držala za ramena.
Zaprijetila je Annabel da će je ubiti ako ikad više vidi Maude. Ne sjeća se kako
je došla kući te večeri, ali kad se ujutro probudila, bila je potpuno savladana
osjećajem panike.
Čekala je Annabel pred vratima škole sljedećeg jutra, ali nje nije bilo. U
nadolazećim tjednima, Kitty je pokušavala razgovarati s njom, ali Annabel ju
je ignorirala. U pogledu joj se pojavila neka hladnoća, osmijeh joj je bio
prazan, lišen osjećaja; Kitty se osjećala kao da je opet izgubila Ivy.
Pokušavala je kloniti je se, ali osjećala se kao da joj se srce slama na dva
dijela, a njezine noćne more, od kojih se bar nakratko odmorila otkako je
upoznala Annabel, vratile su se gore nego ikada.
Jednog jutra u 2:00 otišla je do Annabeline kuće i pokucala na vrata.
Annabelin otac, čovjek koji ju je posvojio, otvorio je vrata poprilično
iznerviran.
- Žao mi je što sam vas probudila, gospodine Creed, ali moram vidjeti
Annabel. - Kitty mu se pokušala nasmiješiti da barem malo umanji mržnju
koju je on zračio prema njoj.
- Ovo je stvarno prevršilo svaku mjeru. Nisam siguran zašto bi jedna
djevojka tako puno starija od moje kćeri bila toliko zainteresirana za nju, ali
Annabel nije prestala plakati već tjedan dana, a ja nekako sumnjam da to
nema veze s tobom.
- Molim vas, samo trebam razgovarati s njom i objasniti joj neke stvari. -
Kitty je osjetila kako joj se oči pune suzama i ljutito ih je odagnala.
- Gubi se odavde! Ako te još jednom vidim da mi maltretiraš kći, zvat ću
policiju! - Otac je bio sav crven od bijesa, ali koža mu je bila bijela dok je stajao
s koščatim prstima na bokovima i uskim gležnjevima koji su mu virili iz
donjeg dijela svilene pidžame.
- Ona nije vaša kći - odbrusila mu je Kitty. - Ukrali ste je! I ona vas mrzi
zbog toga.
Dok je odlazila od kuće, okrenula se i podigla pogled prema Annabelinoj
spavaćoj sobi, gdje je djevojčica stajala na prozoru i toliko izgledala poput Ivy
da se činilo kao da se ona vratila u život.

210
 Knjige.Club Books

Tijekom sljedećih tjedana, Kitty je postajala svjesnija Annabelina

odbijanja. Osjećala se kao da će poludjeti. Pisma su je progonila; savladala ju
je želja da naudi svima odgovornima za Ivyjinu smrt. Umom su joj neprestano
prolazile nasilne slike, pratile su je dan i noć poput kakva nijemog filma. Nije
bilo riječi, samo slike nje kako se osvećuje za Ivyjinu smrt.
Posjeti majci u bolnicu, koji su nekoć bili dio njezine rutine, postali su joj
naporna dužnost koje se počela groziti one sekunde kad bi se ujutro
probudila. Miris smrti na hodnicima, blagi osmijesi medicinskih sestara,
Helena koja je ležala u krevetu, natečena i beskorisna. Bila je umorna od
ružnoće svega toga - cjevčica, boli, dugotrajne i beskrajno razvučene smrti
žene koja je zapravo bila odgovorna za to što su je ostavili u Svetoj Margareti.
Mnogo je puta razgovarala s njom o Elviri, ali bilo je očito iz Heleninih
kratkih i odrješitih odgovora te načina na koji je okretala glavu i mijenjala
temu da ne osjeća žaljenje zbog počinjenog.
Kitty je bila umorna od toga da je odgovorna za ženu koju nije bilo briga
za nju.
Bila je umorna od čekanja da joj majka premine.
Morala je moći biti slobodna da se može koncentrirati na svoj zadatak.

211
 Knjige.Club Books

ČETRDESETO POGLAVLJE

Srijeda 3. srpnja 1968.

H elena Cannon iznenada se probudila. Njezina je malena bolnička soba

bila mračna, izuzev uske zrake svjetla lampe pokraj kreveta koja je
padala na znojem natopljen jastuk. Bilo je neobično vruće, čak i za srpanj, i u
sobi je bilo iznimno zagušljivo, iako je sunce nedavno zašlo. Mogla je čuti
blagi zvuk beba koje su plakale na Odjelu za rodilje kat niže, ali osim toga
vladala je tišina.
Helenin aparat za dijalizu navodno je već odavno završio sa svojim
poslom. Kazaljke se nisu pomicale i pri prigušenoj svjetlosti uređaj je
izgledao poput kakva robota koji ju je promatrao. Noćna je sestra u
posljednje vrijeme bila jako lijena: rijetko kad bi dolazila ukloniti joj sve
cjevčice nakon završetka dijalize i vratiti je natrag na njezin odjel. Spavaćica
i plahte bile su mokre od znoja, za razliku od njezinih usta koja su bila suha
poput pustinjske oluje.
Preplavio ju je osjećaj mučnine kad je okrenula glavu prema prozoru, ali
on je ostao čvrsto zatvoren, unatoč tomu što je opetovano molila sestre da joj
ga otvore. Iako se činilo da su joj neprestano pregledavah tijelo, stavljah
kanile, katetere i davali injekcije, njezin um nije bio zanimljiv ni jednom od
liječnika koji su neprestano vodili razgovore kao da nje nema u prostoriji.
Pokušala je biti strpljiva, znala je da ima pacijenata kojima je potrebna veća
pozornost nego njoj, ali očajnički se htjela osjećati kao da je netko čuje, inače
bi poludjela. Grozila se dnevnih posjeta sobi za dijalizu. Spojena na aparat
koji se bućkao dan za danom, osjećala se kao da se zidovi oko nje sužavaju.
Ubrzo će se sva četiri zida stisnuti oko njezinih natečenih udova, strop
njezina lijesa spustit će se, spojit će se na šarke i zatvoriti. Klik, klik.
Pogledala je u budilicu na stoliću pokraj kreveta da bi vidjela koliko je
dugo spavala, ali ona je bila okrenuta na drugu stranu. Nije bilo moguće
doseći je dok je spojena na sve cjevčice uređaja, kao što nije mogla doseći ni
veliki, crveni gumb kojim bi pozvala medicinsku sestru. Zurila je u njega
prepuna žudnje. Koža ju je svrbjela i sve joj se više povraćalo tako da je
mislila da je spavala više od jednog sata kad su joj trebali izmjeriti tlak. Ili to
ili je bila previše iscrpljena da se probudi iz svojih sve strašnijih snova. Snovi
o Georgeu činili su se tako stvarnima, mogla ga je osjetiti i namirisati. Sanjala
je njihov život prije sve boli, bolničkih pregleda i beskrajnih igala, kad su bili

212
 Knjige.Club Books

sretni i ludo zaljubljeni. Snovi su djelovali toliko stvarnima da bi se, svaki put
kad se probudila, osjećala kao da ga je ponovno izgubila.
Dok je ležala u krevetu na odjelu, pokušavajući odagnati najnovije
osjećaje žalosti iz svoje mamurne i umorne glave, ljubomorno je promatrala
muževe koji su dolazili i odlazili. Vodili su kući svoje zdrave žene, sretni što
je taj nenadani, ali jedini posjet bolnici iza njih i što je u njihovu svijetu opet
sve u redu.
Željela se derati za njima: To bismo trebali biti George i ja, mi bismo trebali
ostarjeti zajedno!
Bio je mrtav već sedam godina i lagali su: nije postajalo ništa lakše.
Prolazak vremena značio je samo da su je prijatelji prestali ispitivati, prestali
spominjati Georgea u strahu da će ona opet početi plakati. Znala je da svi
očekuju od nje da nastavi sa životom. Kako da nastavi, što je čeka? Vrijeme
joj nije pomoglo da zacijeli; njezina žalost tek se polako razvila u bijes koji je
ostao zatočen u njezinu trbuhu poput bombe koja nikad nije eksplodirala.
Promatrala je sobu tražeći nešto što bi joj moglo pomoći da dosegne
gumb za noćnu sestru. Pogled joj je pao na ventilator na pultu koji joj je Kitty
donijela da je hladi tijekom dugotrajnih dijaliza. Prošlo je tek nekoliko sati,
ali njezina joj je kći očajnički nedostajala. Da je Kitty ovdje, ona bi otišla
pronaći nekoga, izgrdila bi sestre i pobrinula se da joj majku sigurno vrate u
krevet na odjelu.
Helena je ležala u slabo osvjetljenoj sobi i razmišljala o Kitty. Odnedavno
je bila nekako depresivnija, opet ju je ispitivala o Elviri. Helena je bila toliko
umorna od te teme, bila je umorna od toga da je netko sili da se osjeća loše.
Bila je potrebna golema količina opraštanja da dopusti Georgeu da dovede
samo jednu od dviju blizanki kući iz Svete Margarete, a razlog zbog kojeg ju je
doveo trebao bi biti očit. Elvira je imala problema s disanjem kad se rodila.
Velečasni Benjamin sam je rekao da joj je potrebna posebna skrb kao bebi,
što je bilo nešto što joj George ne bi bio mogao pružiti. Bilo mu je dovoljno
teško pokušati odgojiti jednu bebu sam.
- Jesi li ikada razmišljala o Elviri dok sam ja odrastala? - Kitty ju je pitala
tog jutra, očiju kamenih kao i svaki put kad bi razgovarale o njezinoj sestri. -
Samo me zanima, je li ti uopće bilo stalo do nje.
Soba se zavrtjela i Helena se odjednom našla kako guta bljuvotinu koja
joj je bila u ustima. U tom je trenutku jednostavno željela da Kitty ode, ali sad
kad je otišla, očajnički je željela da se vrati.
- Sestro - zagraktala je. Davali su joj onoliko tekućine koliko je njezino
tijelo moglo podnijeti da bi spriječili daljnje skupljanje tekućina u njezinim
plućima i nogama. No to što su joj svakoga dana dopuštali sve manje i manje
količine vode, tako da su joj usta bila toliko suha da je jedva mogla govoriti,
nije imalo velikog učinka. I dalje je veoma teško disala, a noge su joj bivale
213
 Knjige.Club Books

sve natečenije tako da joj je sad bilo nemoguće kretati se i više nisu izgledale
kao da su pripadale njoj. Koža joj je bila toliko rastegnuta i bolna da je
osjećala da će puknuti i od najmanjeg pritiska.
Helenine su uši pulsirale od tišine i od najmanjeg joj se pokreta mučnina
vraćala u nasilnim valovima. Uskoro će povratiti, neće se moći zaustaviti, a
kad se to dogodi, razina dehidracije postat će očajnički visoka. Ostani mirna,
netko će uskoro doći. Bila je žedna, tako jako žedna: nisu joj dali vode od
malene čaše za doručkom, a puno se znojila. Svrab na koži podigao se na
sasvim novu razinu; osjećala se kao da su joj kukci koji joj puze kožom
prokopali put ravno do kostiju i tamo se ukopavali. Koliko god da se
češala, nikako nije mogla doći do njih.
Odjednom, i bez ikakva upozorenja, tekućina joj je ispunila usta i počela
je povraćati; zajecala je dok se tekućina izlijevala iz usta, a kiselina joj žarila
grlo.
Nekako je jedva podigla ruku da obriše usta i molila se da čuje neki zvuk
u hodniku, kako netko dolazi, bilo tko. Ali nije bilo nikoga; samo otkucaji
njezina srca u prsima. Pogled je spustila na debelu iglu koja joj je bila
zabodena u ruku. Nije ju sama mogla ukloniti; potpuno je bila zarobljena.
Dok je ležala i borila se protiv drugog vala mučnine, ponovno je čula tihi
plač beba u rodilištu na katu ispod. Cesto bi ih čula kako noću plaču. Ponekad
bi noću vrisci žena u bolnim trudovima dopirali do njezina kata, bili bi sve
glasniji i glasniji. Zatim, napokon, tišina, a onda plač novorođenčadi.
Za većinu je ljudi to bio najslađi zvuk, ali Heleni je on zvučao kao da nešto
grebe oštrim noktima po ploči. Neželjeni podsjetnik na stotine boležljivih
djevojaka koje su kucale na vrata Svete Margarete. Djevojke koje su u tišini
sjedile i promatrale kako kemijska olovka grebe papirom na kojemu je bio
otisnut ugovor kojim je bila zapečaćena sudbina njihovih beba. Zatim bi im
održala govor o tome kako je tako najbolje i one razumne bi ga potpisale.
Druge su se odupirale, ali sve bi na kraju popustile zahvaljujući majci
Carlin i njezinoj moći uvjeravanja.
Helena nije mogla ni zamisliti agoniju ostavljanja svog djeteta; već joj je
bilo dovoljno bolno što sama nije mogla imati djece. A ove su djevojke samo
dolazile, bile su sve mlađe i mlađe, bljeđe i mršavije. Mnogo je puta pokušala
odustati, predati posao nekomu drugomu, ali velečasni Benjamin inzistirao
je da nastavi. Govorio bi joj da ona zna s djevojkama i da joj one vjeruju. Ona
je tada bila mlada stažistica u svijetu muškaraca i nije htjela dobiti otkaz na
prvome poslu.
Odjednom je čula zvuk ključa u bravi. Nije znala zašto su vrata uopće bila
zaključana; možda su je zaboravili i sada je dolazila čistačica. Nije bilo bitno
zašto su je ostavili; zasad je jedino bilo bitno to što su je pronašli. Osjetila je
kako je preplavljuje osjećaj olakšanja kad su se vrata otvorila i svjetlo iz
214
 Knjige.Club Books

hodnika je odmah ispunilo sobu. Ležala je u krevetu tako da su joj se vrata

nalazila iza glave pa nije mogla vidjeti tko je ušao, ali čula je kako se netko
kreće iza nje.
- Halo? - rekla je kreštavim glasom, dok je u kutovima usana imala
sasušene ostatke bljuvotine.
Osoba koja je ušla u sobu nije ništa rekla. Helena je slušala kako hoda
sobom. Čekala je da joj se pojavi pokraj kreveta i utješi je.
- Halo? - naprezala je glas, ali proizvela je tek šapat. - Molim vas,
odgovorite mi. Za ime Božje, pomozite mi.
I dalje ništa. Osoba je potpuno mirno stajala negdje iza nje.
- Što činite? - zacviljela je Helena. - Ne mogu se pomaknuti. Molim vas,
pomozite mi.
Dok je okretala glavu, očajnički pokušavajući vidjeti tko je to u sobi s
njom, osjetila je topli dah na vratu. Spustila je pogled i vidjela ruku koja
poseže za prekidačem noćne lampe i gasi svjetlo. Soba se istog trenutka našla
u potpunom mraku.
Osjetila je kako joj netko naglo izvlači iglu iz ruke, a zatim ju je prošao val
boli. Uzdahnula je od šoka i pokušala podići ruku da vidi što se dogodilo. Iz
očiju su joj počele teći suze kad su joj prsti pali na potrgan selotejp oko igle
na fistuli, koja sada više nije bila na svom mjestu.
Dok su joj natekli prsti nespretno petljali u panici, pokušala je gurnuti iglu
natrag na mjesto, ali samo ju je još više gurnula u krivom smjeru. Ispustila je
tihi vrisak boli jer joj je koža pucala oko braunile. Čuo se zvuk cipela na podu
i vrata kako se brzo otvaraju pa zatvaraju. Helena je osjetila kako joj neka
tekućina curi niz ruku i natečene prste te stvara lokvu ispod njezina dlana.
Krv: odjednom je bilo toliko mnogo krvi. Pritisnula je rupu gdje joj je bila
fistula što je jače mogla, ali znala je da joj je bila spojena na arteriju i da
nekontrolirano krvari.
Dok je lokva postajala sve veća i veća, krv se slijevala preko ruba kreveta
i padala na pod. Helena je počela jecati, molila je da joj netko pomogne, ali
znala je da njezini sve tiši pozivi u pomoć neće dospjeti do kraja beskonačno
dugog hodnika. Slaba i dezorijentirana, posegnula je za gumbom kojim bi
pozvala sestru, ali ruka joj je bila toliko teška da je jedva slušala. U očaju je
prevrnula noćnu lampu, nadajući se da će pasti na pod i razbiti se te
tako privući nečiju pozornost. Mučnina joj je dolazila u sve intenzivnijim
valovima i opet joj je bilo loše. Ovaj je put povratila po jednoj strani kreveta
na koji se srušila jer više nije imala snage sama se podići u uspravni položaj.
Dok su sekunde prolazile, soba se počela vrtjeti, a pred očima su joj se u
glavi počele pojavljivati Georgeove slike. Noć njihova prvog spoja, njezina

215
 Knjige.Club Books

žuta haljina, ples na plaži ispod zvijezda, tamna koža od slatkog, ljetnog sunca
i njegovi zagrljaji. Još je uvijek mogla namirisati sol u morskome zraku.
Pokušala se okrenuti na drugu stranu, iako je znala da bi mogla umrijeti
ako padne s kreveta. Mislila je da će bar ta buka privući nekoga. Ali njezine
su natečene noge bile preteške: uzdisala je, jecala i preklinjala, ali uskoro joj
se toliko vrtjelo u glavi da više nije mogla dalje. Soba se počela vrtjeti izvan
kontrole i bez prestanka, uokolo naokolo, i mislila je da više nikad neće
prestati.
- Pomozi mi, George - plakala je dok se čvrsto prstima držala za mokre
plahte, moleći se da će je on dočekati na drugoj strani.
Na jednoj strani tijela pojavila joj se jaka bol: u nozi pa u ruci, a zatim u
licu, lagana paraliza. Više se uopće nije mogla pomicati.
Kad je zatvorila oči i zaplakala od muke i jada, čekajući kraj, neprestance
se molila Bogu da joj oprosti.
Oprosti mi, molim te, dragi Bože.
Oprosti mi moje grijehe.

216
 Knjige.Club Books

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

K itty je polagano hodala prema stanu Annabel Rose, hodnikom čiji su

zidovi bih prekriveni grafitima. Kako je prolazila pokraj ulaznih vrata
stanova, iznutra su se čuli zvukovi upaljenih televizora i uplakanih beba.
Naposljetku je stigla do stana broj 117. Promotrila je čitav hodnik prije nego
što je pozvonila.
Nije bilo odgovora. Odmah se osjećala iziritirano. Povukla je jaknu da je
malo ispravi i duboko uzdahnula. Obećala je samoj sebi da će ostati mirna.
Nije znala Annabelinu stranu priče i morala ju je čuti prije nego što poludi.
Nije spavala, jutro je već bilo poprilično teško i morala je ostati pribrana.
Ispružila je ruku i još jednom pozvonila. Ovaj je put čula kako se netko kreće
unutar stana. - Samo trenutak - rekao je dobro joj poznat glas. Kitty je sklopila
ruke pred sobom i čekala.
Kad su se vrata otvorila, Annabel je na licu nosila smiješak. Gotovo je iste
sekunde prepoznala tko joj stoji pred vratima. To joj se vidjelo u očima, i izraz
lica joj se odmah promijenio. Kitty je strpljivo čekala da ova krene s lažnom
pristojnošću, a stopalo joj je već lagano prelazilo prag, za slučaj da joj Annabel
pokuša zatvoriti vrata pred nosom.
- Bože, Kitty! Nisam znala... Mislim, nisam očekivala da ću te vidjeti pred
svojim vratima - rekla je Annabel, polako brišući nešto što je izgledalo kao
brašno s ruku o pregaču, dok joj je lice poprimilo duboku nijansu crvene. -
Prošlo je tako puno vremena.
Ali izgledala je grozno, pomislila je Kitty. Koža joj je bila blijeda, a
prevelika joj je odjeća pokrivala nabreklo salo koje joj se naziralo ispod
svakog centimetra kože. Unatoč činjenici da je Kitty bila šest godina starija
od nje, Annabel je izgledala deset godina starije. Mora da se udebljala barem
dvadeset kilograma otkad ju je Kitty posljednji put vidjela, prije gotovo
pedeset godina. Kosa joj je bila masna i odmaknuta od okruglog i izboranog
lica, a stajala je nekako čudno, kao da je bole kuk ili noga. Kitty ju je
promatrala, a u njoj je počeo ključati bijes od pomisli na lijen i
neučinkovit život koji je vodila. Zašto je Annabel toliko malo bilo briga za
to što se dogodilo s njezinom majkom? Zašto je sve spalo na Kitty koja se
morala potruditi da ispravi situaciju? Osjetila je kako joj ljutnja kreće iz
želuca; pulsirala je i bila je spremna eksplodirati.

217
 Knjige.Club Books

- Onda, hoćeš li me pozvati unutra?

Annabel je pogledala niz hodnik, a zatim je pogled spustila na Kittyjino
stopalo koje je već prelazilo prag. Kitty je čekala, stisnute je šake držala pred
sobom. Prsa su joj se stezala kako se ljutnja pojačavala. Annabelina
neodlučnost ljutila ju je kao i uvijek. Kitty ju je željela snažno ošamariti. Iako
je pretpostavljala da Annabel neće biti drago što je vidi, u njoj je i dalje titrao
sitan plamen nade da će, unatoč svemu što se dogodilo među njima, i dalje
postojati nešto ljubavi. Da će, nakon svega kroza što su zajedno prošle i svega
što je Kitty napravila za nju, njihovo prijateljstvo ipak sve nadići. Očito to nije
bio slučaj.
Dok je Annabel odugovlačila s odlukom, Kitty je čula kako prema njima
hodnikom stižu neki glasovi pa je napravila korak unaprijed, prešla prag i
prosiktala: - Pusti me unutra Annabel, za ime Božje!
Baka se odmaknula da je pusti, pri čemu se lecnula od bolnog kuka. Kitty
se progurala pokraj nje, a baki je došla muka od Kittyjina mirisa Chanel No. 5
koji joj je ispunio nos i grlo, a po kojem je Kitty bila poznata. Sklopila je oči i
molila se da se Emma ne pojavi; požurila je do djevojčičine sobe i tiho
zatvorila vrata; ruke su joj se tresle dok ih je povlačila za kvaku.
Kad je Kitty došla do dnevnog boravka, stala je i dobro promotrila sobu s
izrazom gađenja na licu. Televizor je bio uključen. Voditelji dnevnih
televizijskih emisija, kao i uvijek, bavili su se svojim ulizivačkim temama. U
plinskom kaminu gorjela je vatra, ali u sobi je bilo hladno. Po podu su bile
rasute dječje igračke, novine i deke. Baka je u tišini stajala na vratima iza nje.
Glavom su joj prolazile razne misli, bila je previše šokirana da bi se
bavila lažnom pristojnošću. Morala je nekako izbaciti Kitty iz stana prije nego
što se Emma probudi.
- Kako ti mogu pomoći, Kitty? - upitala ju je, prebacujući težinu tijela s
jednog stopala na drugo. Kuk joj je nemilosrdno pulsirao od boli. Pogledala
je sat na polici iznad kamina. Sam ju je nazvala u šest ujutro i rekla da će doći
kući oko jedanaest; podne je već prošlo. Sigurno će doći svakog trenutka. Bilo
je čudo da je Emma drijemala - to je činila jako rijetko - ali bila je bolesna
i stalno se budila noću. Spavaj, moj anđele, molim te, spavaj.
- Vidim da si ispunila svoj potencijal - rekla je Kitty promatrajući hrpetine
starih fotografija i izrezanih novinskih članaka.
- Ovo je moj dom i sviđa mi se što je ovakav - odvratila joj je baka. - Što
želiš, Kitty? - Glas joj se lagano tresao, ali kad se Kitty okrenula natrag prema
njoj, pogledala ju je ravno u oči.
Kitty je odmahnula glavom i prekrižila ruke. - Zašto si razgovarala o meni
sa svojom unukom?

218
 Knjige.Club Books

- Nisam - rekla joj je baka dok je pogledom tražila telefon koji se nalazio
pokraj stolice za ljuljanje. - Nisam s njom uopće razgovarala o tome. Sama je
pronašla Ivyjina pisma.
- Pronašla ih je zato Što si ih ostavila negdje gdje ih je mogla pronaći -
odvratila joj je Kitty, približivši joj se. - Jesi li opet bila kod Maude?
- Nisam. Nastavila sam dalje sa životom, mislim da bi i ti trebala - rekla je
baka i naslonila se na naslonjač pored nje.
- Ja si ne mogu priuštiti taj luksuz. Jedna od nas morala je poduzeti nešto,
a ti si me napustila.
- Nisam te napustila, Kitty. Bile smo djeca, udaljile smo se.
- Okrenula si mi leđa kad si mi bila najpotrebnija. Sutra će srušiti Svetu
Margaretu; da nije bilo mene, svi bi se izvukli s počinjenim zlodjelima.
- Kako to misliš, Kitty?
- Oduvijek si bila kukavica. Ubili su tvoju majku, ubili su moju sestru.
Zašto bi oni trebah umrijeti zadovoljni i na toplome u svojim krevetima?
Baka se počela bojati. - Kitty, molim te, Sam se vraća za koju minutu, sve
tri možemo zajedno razgovarati o ovome. Imaš pravo, ja sam kukavica.
Oduvijek me je bilo previše strah, ali sad kad si ti ovdje, možemo joj reći,
možemo ti pomoći.
- Nije te briga za mene. Napustila si me kao što su me napustili i svi oni.
Ja sam se brinula za tebe, voljela sam te.
- I ja sam tebe voljela, Kitty. Ali ti si mi to otežavala. Nisam željela živjeti
životom ispunjenim mržnjom.
Baka je obišla naslonjač i sjela u njega. Nestalo joj je daha i mučila se s
disanjem. Pogledala je Kitty sa suzama u očima. - Nisam dobro, Kitty, moje
srce nije snažno.
- Tvoje je srce slabo zato što si ti slaba.
Emma se pojavila na vratima iza Kitty i cijela se soba počela vrtjeti. -
Nemoj joj nauditi, Kitty, molim te. Nemoj joj nauditi.
- Aha, znači sad te je briga - rekla je Kitty, stojeći iznad nje. Baka je
potpuno potonula u naslonjač, sva joj je boja nestala iz lica. Emma je požurila
da je zagrli.
- Baka je jednostavno umorna. - Kitty se nasmiješila djevojčici. - Da idemo
malo van i pustimo je da spava? Možemo se igrati skrivača. Bi li ti se to
svidjelo?
Emma je potvrdno kimnula. Kitty ju je primila za ruku i njih su dvije izišle
iz stana zatvorivši za sobom vrata.

219
 Knjige.Club Books

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

E lvira Cannon zaustavila je automobil ispred Svete Margarete, isključila je

motor i okrenula se prema djevojčici koja je sjedila na stražnjem sjedalu.
- Želiš li vidjeti gdje se baka rodila? - upitala ju je.
Emma je izvukla lizalicu iz usta i kimnula glavom. Elvira je izišla iz
automobila i otvorila vrata djevojčici, zatim je otišla do prtljažnika, izvadila
spremnik s gorivom i ručnu svjetiljku. Zaključala je vrata i primila Emmu za
ruku.
Bilo je 14:00, a zimska je svjetlost već lagano nestajala dok su se
provlačile kroz rupu u ogradi. Elvira je vidjela kako pokraj kuće razgovaraju
dva muškarca.
- Hoćemo li se igrati skrivača? - upitala je djevojčicu koja je stajala pokraj
nje. Kosa joj je bila crvenkasto plava, mnogo manje crvena od Samine i
Ivyjine. Ivy je nestajala, njezina se svjetlost gasila, uskoro će biti potpuno
zaboravljena. Svi će biti potpuno zaboravljeni.
Brojit ću do deset, a ti se sakrij iza jednog od onih velikih nadgrobnih
spomenika tamo - prošaputala joj je Elvira, pogledavajući prema dvojici
muškaraca koji su još uvijek bili u dubokom razgovoru. - Jedan, dva, tri...
Djevojčica je otrčala prema najvećem nadgrobnom spomeniku, hihoćući
se, dok je Elvira sa sobom vukla spremnik s benzinom i tražila skrivena vrata
koja vode do kuće. Naposljetku ih je pronašla, nogama je micala obraslu travu
i trnje, a težak je spremnik odložila na tlo pored njih. Iz džepa je izvukla ključ
i stavila ga u bravu. U početku ga nije mogla okrenuti, brava je bila puna
zemlje i smeća koje je izvukla prstima, ali na kraju se ključ okrenuo - klik - i
izvukla je skrivena vrata koja se desetljećima nisu otvarala. Od smrada koji
se širio iz tunela ispod nje morala je okrenuti glavu na drugu stranu. Kad se
okrenula, vidjela je Emmu kako viri iza jednog od kamenih nadgrobnih
spomenika. Mahala je da privuče njezinu pozornost.
Od tog joj se prizora zaledila krv; bilo je iznimno hladno tog popodneva.
Svjetlost je nestajala baš kao i onoga dana 1959. godine kad je ona mahala da
bi je Kitty zamijetila.
Šezdeset godina poslije još je uvijek bila zarobljena u tom trenutku.
Osjećala se jednako očajno, jednako usamljeno, potpuno isto kao i onda. Što
god ikada napravi, neće promijeniti tu bijedu.
220
 Knjige.Club Books

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

Nedjelja 15. veljače 1959.

E lvira Cannon čučala je iza nadgrobnog spomenika na groblju crkve u

Prestonu te promatrala djevojčicu u crvenome kaputu čije je lice bilo
jednako njezinu.
Znala je da nema puno vremena i da će djevojka uskoro opet otići
autobusom te da će propustiti svoju šansu. Čekala je u snijegu cijeloga dana,
nakon što se najprije dvije noći skrivala u dvorišnoj zgradi; znala je da ne
može još dugo izdržati. Nije više mogla osjetiti ni stopala, ni šake, a bila je
toliko gladna da ju je želudac odavno već prestao preklinjati za hranom.
Tijelo joj se treslo od ogromne hladnoće koja joj je obuzimala sve dijelove
tijela; čekala je dok djevojčica nije pogledala u njezinu smjeru, a zatim je
provirila iza nadgrobnog spomenika i rukom joj mahnula da dođe do nje.
U prvom trenutku nije znala je li je djevojčica vidjela. Brzo je otrčala do
svog skrovišta. Nije mogla kontrolirati ubrzano disanje. Bila je uplašena daju
je vidio netko drugi, a ne njezina sestra blizanka. Zatim je, kroz tišinu, čula
zvukove koraka u snijegu, bili su sve bliži i bliži, a na kraju su se zaustavili na
mjestu pokraj nje.
Instinktivno ju je zgrabila. Primila ju je za ruku i počela brzo trčati iza
crkve i kroz polja koja su se tamo protezala sve do dvorišne zgrade sa
stražnje strane imanja Svete Margarete.
Kad su bile unutra i na sigurnom, stale su. Još uvijek su se držale za ruke
i pažljivo promatrale jedna drugu, ubrzano dišući i pokušavajući doći do
zraka.
- Tko si ti - upitala ju je Kitty, smiješeći se nježno kao da je već znala
odgovor.
- Ja sam Elvira, tvoja sestra blizanka - odvratila joj je Elvira, uzvraćajući
Kitty osmijeh kroz svu silnu bol koju je osjećala.
- Ne razumijem - rekla je Kitty. - Kako je to moguće?
- Obje smo rođene u Svetoj Margareti. Naš je otac tebe odveo kući, a mene
je posvojila druga obitelj, međutim u međuvremenu su me vratili u dom. Imaš
li išta hrane? - upitala ju je Elvira.
Kitty je posegnula u džep svog crvenog kaputa i iz njega izvukla sjajnu,
zelenu jabuku koju je čuvala za vožnju autobusom kući. - Izvoli.

221
 Knjige.Club Books

- Hvala ti - odvratila je Elvira čije su se oči zaiskrile kao da se radi o stolu

prepunome hrane. Zgrabila je jabuku, sjela na pod i pohlepno je počela jesti.
Kitty je spustila pogled na sestrino tijelo koje je bilo prljavo i treslo se od
hladnoće. Njezina stopala, u otvorenim sandalama, bila su bijela od hladnoće.
Bila je odjevena u smeđi kombinezon, a ruke su joj izgledale kao da se krv
koja je kolala njima pretvorila u led.
Kitty je skinula svoj kaput. - Evo, odjeni ovo.
Elvira je pojela jabuku, uzela kaput, ugurala ruke u rukave i zakopčala ga.
- Prekrasan je - rekla je.
Kitty je odmah osjetila Što znači nemati kaput i rukama je obgrlila tijelo.
Provirila je kroz pukotinu na zidu dvorišne zgrade. Svjetlost je polako
nestajala; vani je gotovo pao mrak. Prvi se put počela osjećati nervozno.
Autobus je do sada sigurno već bio otišao i morat će noć provesti ovdje, usred
ničega. Nije ostavila nikakvu poruku ocu, nije vidjela smisao u tome. Mislila
je da će se vratiti kući prije nego što se on vrati iz bolnice.
- Zna li moj otac za tebe? - upitala ju je, čučnuvši do Elvire i lagano se
tresući od hladnoće.
- Ne znam - odvratila joj je Elvira.
- Moramo krenuti kući - rekla je Kitty, ustala i primila sestru blizanku za
ruku. - Skoro će mrak.
- Ne mogu opet van, ubit će me. - Elvira je iščupala svoju ruku iz Kittyjine
i napravila korak unatrag, kao da je mislila da će je sestra izvući iz dvorišne
zgrade suprotno njezinoj volji.
- Ubiti te? Kako to misliš? - Kitty je stajala i promatrala sestru za koju nije
imala pojma da postoji i nije znala koji joj je sljedeći korak. Nije mogla pojmiti
što se događalo, osjećala se uplašeno i obuzele su je emocije. - Znam, ja ću
otići po svog oca pa ćemo se nas dvoje vratiti po tebe - rekla je Elviri i krenula
natrag prema vratima kroz koja su ušle u zgradu.
- Ne! Molim te, ne ostavljaj me ovdje - preklinjala ju je Elvira.
- Moram ići prije nego što bude prekasno. Moj će se otac brinuti -
odvratila joj je Kitty. - Sve će biti u redu, on će ti pomoći.
Elvira se podigla na koljena i zgrabila Kitty za ruku. - Nešto će ti se loše
dogoditi i više se nećeš vratiti.
- Ništa mi se loše neće dogoditi - rekla je Kitty čiji se glas tresao.
- Hoće, nešto će ti se loše dogoditi zato što sam ja loša. - U tom je trenutku
počela plakati i pala je na pod. Kitty je sjela pokraj nje i zagrlila je.
Nakon nekog vremena, otprilike dva sata poslije, Elvira je pustila Kitty da
ode. Bila je preslaba da se bori. Natjerala je Kitty da joj obeća da ako ona više

222
 Knjige.Club Books

ne bude tamo kad se Kitty vrati sa svojim ocem, da upotrijebi ključ tunela
ispod groblja u Svetoj Margareti i pronađe je.
- Samo nemoj vikati, obećaj mi da nećeš uzvikivati moje ime.
- Obećavam - rekla je Kitty kojoj je bilo toliko hladno da nije osjećala svoje
prste kad ju je Elvira primila za ruke.
Elvira je čekala cijelu noć da se Kitty vrati, a zatim je, svjesna da je nešto
sigurno pošlo po zlu, napustila svoje skrovište u dvorišnoj zgradi i krenula je
tražiti u hladnu zoru, odjevena u crveni kaput.
Još uvijek se sjećala straha koji joj je kolao venama, krv joj je gorjela od
adrenalina. Trčala je što je brže mogla, s obzirom na zamrznuta stopala,
prema crkvi. To je bio isti smjer kojim je Kitty išla da ulovi autobus natrag do
kuće i dovede pomoć. Nešto joj se bilo dogodilo, znala je to. Već bi se bila
vratila da je uopće stigla kući.
Sve joj je bilo jasno čim ju je vidjela: Kittyjina crna čizma s patentnim
zatvaračem koja je ležala napuštena na zamrznutom tlu. Stajala je i
promatrala je, bilo ju je strah da joj je sestra pala, da leži negdje ozlijeđena i
da se ne može pomaknuti. Očajnički se osvrtala oko sebe i tražila neke
znakove, a kad je pogledala prema Svetoj Margareti, vidjela je Kittyjinu drugu
cipelu na kojoj se reflektiralo izlazeće sunce. U tom joj je trenutku nešto
shvatila.
To joj nije palo na pamet do tog trena. Otkako je Kitty otišla, nitko više
nije zazivao njezino ime. Nitko je nije došao potražiti u dvorišnoj zgradi.
Nitko nije došao zato što su mislili da su je pronašli. Pronašli su Kitty tijekom
noći, slučajno je zalutala u smjeru Svete Margarete, i pomislili su da je to
Elvira. Kitty se izgubila, iz očaja je zvala upomoć i oni su došli.
Tijelo joj se počelo grčiti. Elvira je pogledala prema Svetoj Margareti
obasjanoj jutarnjom svjetlošću. Ako sad ode tamo, velečasni Benjamin i
majka Carlin shvatit će da su pogriješili i ubit će je kako ne bi ništa rekla.
Morala je napraviti ono što je Kitty započela, a nije dovršila. To joj je bila
jedina nada. Morala je pronaći njihova oca i vratiti se s njime u Svetu
Margaretu da bi spasila svoju sestru.
Stopala su joj bila hladna i koža joj je popucala. Obula je Kittyjine čizme i
počela trčati. Nekoliko se puta bila poskliznula na zaleđenom tlu dok je
pokušavala doći do crkve. Posljednje čega se sjeća prizor je križa na krovu
koji je gledala kroz izmaglicu. Još nekih šest-sedam metara; skoro pa je došla.
Uspjet će.
A zatim je pala.
Dva dana poslije probudila se u bolnici. Otac kojeg nikad nije bila
upoznala spavao je u naslonjaču pored njezina kreveta i držao je za ruku.

223
 Knjige.Club Books

ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

S tražnja vrata vozila hitne pomoći bila su otvorena kad je Sam zaustavila
automobil na parkiralištu pokraj bakine zgrade. Baka je bila u kolicima, a
na licu je imala masku za kisik.
- O, moj Bože, bako! - vrisnula je Sam, požurivši da je primi za ruku dok
su je bolničari podizali u vozilo hitne. - Što joj se dogodilo? Hoće li biti dobro?
- Pretrpjela je maleni srčani udar. Mora na operaciju. Jeste li vi gospođa
koja je zvala policiju? - upitao ju je bolničar dok je baku spajao na monitor
unutar vozila.
- Ja sam njezina unuka. Gdje je djevojčica koja je bila s njom? Je li ona još
uvijek u stanu? - upitala ga je Sam, nastojeći ne paničariti.
- Ne znam ništa o tome, morat ćete sami otići gore. Mi sada moramo ići.
Ako ne idete u našem vozilu, molim vas da se odmaknete.
Sam je iskočila iz vozila hitne pomoći i požurila prema stepenicama,
preskačući dvije stube odjednom. Trčala je niz hodnik prema stanu koji je
tako dobro poznavala. Na vratima je stajao policajac.
- Emma! - povikala je Sam, protrčavši pokraj njega.
- Samo tren, gospođice! - viknuo je muškarac, na što su se dva policajca u
dnevnom boravku okrenula i pogledala je.
- Gdje je ona? Emma! - vrisnula je Sam, trčeći iz jedne sobe u drugu. - Gdje
je moja kći?
- Gospođice, molim vas, smirite se - rekla joj je policajka koja je hodala
prema njoj. - Tko ste vi?
- Ja sam unuka žene koja živi ovdje; ona je jutros čuvala moju kćer.
Sigurno je bila s njom kad je baka doživjela srčani udar. Gdje je ona? - Sam je
opet požurila u spavaću sobu, čak ju je potražila ispod kreveta. - Emma?
- U redu. Molim vas, recite mi koliko je stara vaša kći.
- Ima četiri godine. O, Bože, nadam se da je kod Bena. Molim te, Bože,
molim te - rekla je Sam, izvlačeći mobitel iz torbe i birajući Benov broj.
Koračala je naprijed-natrag dok je mobitel zvonio.
- Bene, ja sam, molim te da me odmah nazoveš. Moram znati je li Emma s
tobom. Baka je imala srčani udar u stanu i Emma nije ovdje. Nazovi me.

224
 Knjige.Club Books

- Postoje li ovdje neki susjedi ili netko kod koga bi vaša kći mogla biti? -
upitala ju je policajka, promatrajući Sam kako korača po stanu,
- Ne, mislim da ne. O, Bože - rekla je Sam kad joj je mobitel počeo zvoniti
u džepu. Manično se javila. - Bene?
- Sam, Fred je. U Svetoj Margareti sam. Ovdje je Kitty i čini mi se da je s
njom Emma. Upravo su prošle kroz skrivena vrata na groblju. Idem za njima.

225
 Knjige.Club Books

ČETRDESET PETO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

F red je odložio mobitel i uključio ručnu svjetiljku. Stajao je na vrhu

kamenih stepenica koje su nestajale u mraku. Podigao je skrivena vrata
iz zemlje što je pažljivije mogao, gurajući polako prste ispod obloge od
kovanog željeza i povlačeći vrata prema sebi i prema gore dok nisu pala na
obrasli travnjak koji je prekrivao cijelo groblje.
Čekao je i pažljivo slušao hoće li čuti kakve zvukove osim svog uspaničenog
disanja, ali mogao je čuti samo vodu koja kapa i polako teče poput kakva
potočića. Nagnuo se prema naprijed pokušavajući odrediti koliko daleko
sežu stepenice, ali naišao je na oštar smrad truleži od kojeg mu se počelo
povraćati i krenuo je unatrag.
Nakon što je vidio Kitty Cannon kako automobilom prolazi pokraj kuće
doktora Jacobsona, Fred je iz daljine pratio automobil do ulaska na
građevinsko zemljište. Kitty je skrenula na kamenu cestu, a on je parkirao na
glavnoj cesti i promatrao njezin automobil kako se sporo kreće prema zgradi
Svete Margarete dok je slabašna, zimska svjetlost lagano iščezavala. Motor
automobila još mu je uvijek bio uključen i čekao je da Kitty iziđe iz svog
automobila prije nego što je skrenuo na tu istu cestu i parkirao iza nje.
Dok se mrak spuštao, on je izišao na hladnoću. Do mjesta gdje je Kitty
parkirala svoj automobil vidio je rupu u ogradi. Najprije nije bilo ni traga
ikakvim radnicima na gradilištu, ali kad se približio kući, čuo je lupanje vrata
automobila i ukopao se na mjestu.
- Zbogom, Andy, sutra ti je zadnji dan! Vidimo se u zoru - rekao je neki
muški glas.
- Vidimo se, Stan - odgovorio je drugi čovjek. Fred je čuo korake koji su se
kretali u smjeru kuće.
Netko je uključio motor automobila, zatim se čulo škripanje šljunka pod
gumama, a onda je nastupila tišina. Fred se sagnuo i čekao da čovjek koji je
ostao na gradilištu prođe pokraj kuće te krene prema prijenosnoj kućici na
drugoj, udaljenoj strani gradilišta. Sutra je zadnji dan. Već je mogao vidjeti
tim kako stoji oko zgrade dok kugla udara u kuću i ruši je. Međusobno su se
tapšali po ramenima dok su vanjski zidovi padali poput domina. Sve
su pripreme napokon bile dovršene; sve je bilo spremno za sutrašnje rušenje.

226
 Knjige.Club Books

Zastao je na trenutak da smiri disanje i podigao pogled prema kući.

Svjetlost je nestajala pa je bilo teško vidjeti obrise kuće, ali ono što je vidio
izgledalo mu je kao tragičan prizor: viktorijanska vila prekrivena bršljanom,
koja je trebala biti prekrasan dom pun sreće, sad je odražavala svoju jadnu
svrhu u životu i stajala okružena mašinerijom koja je bila spremna srušiti je
dio po dio. Zbog šiljastih tornjeva koji su stršali s krova, silueta kuće izgledala
je špičasto i oštro te je Freda podsjećala na neko golemo stvorenje koje ne
može odustati od borbe, čak ni u svojim posljednjim trenucima, nalik na
umirućeg bika kojeg su proboli usred ringa.
U tom je trenutku u daljini zalajao pas, a Fred se okrenuo i usred groblja
nakratko ugledao neku svjetlost. Prošao je kroz rupu u ogradi pokraj
Kittyjina automobila i krenuo prema izvoru svjetlosti. Vidio ju je na rubu
groblja i shvatio da nije sama. Za ruku je držala dijete koje je bilo premalo te
ga nije mogao prije zamijetiti. Kitty je počela hodati niz stepenice, a djevojčica
je zastala na ulazu. Fred je mogao vidjeti kako je Kitty vuče za ruku. Kad im
je prišao bliže, čuo je da djevojčica plače, a zatim ju je, prvi put otkako ju je
zamijetio, uspio dobro pogledati, taman prije nego što su obje nestale.
Shvatio je, užasnut, da je to bila Emma, Samina kći.
Spustio se za jednu stepenicu, osvjetljavajući ručnom svjetiljkom zelenu
sluz koja ih je sve prekrivala i opipavao rukom mokar kamen prije nego što
je nastavio dalje. Povremeno bi zastao i osluškivao ima li tragova života dok
naposljetku nije došao do dna, gdje se našao u tunelu visoku koliko i on sam;
stopala su mu bila uronjena u odvratnu, smrdljivu vodu.
Iako je ostavio vrata otvorena, smrad je bio toliko jak da je izvukao rupčić
iz džepa i stavio ga preko usta. U drugoj je ruci pred sobom držao svjetiljku
dok je hodao niz dugi, mračni hodnik. Jedini mu je pratilac bilo njegovo plitko
disanje.
Svakih bi nekoliko koraka stao i pogledao iza sebe, uplašen da će se gore
pojaviti netko i zatvoriti ih. Iako je tama bila zasljepljujuća, njegove su se
naočale zamagljivale, što ga je još više dezorijentiralo, dok je sve brže ostajao
bez daha. Počelo mu se vrtjeti u glavi. Nije imao pojma gdje ide, posegnuo je
rukama i dotaknuo zidove tunela koji su mu bih jedina nit vodilja.
- K vragu! - promrmljao je sebi u bradu kad se sagnuo i počeo kašljati od
smrdljivih para.
Kad je zastao da dođe do daha, tunelom je odjeknuo dječji plač. Nakon
njega naglo je uslijedio zveket te su se čula vrata kako se zatvaraju. Fred je
poskočio. Bilo mu je teško procijeniti udaljenost, ali buka koju je čuo došla je
iz smjera suprotnog u odnosu na vrata i nije mogao biti dalje od tri metra.
- Kamo ćeš? - prošaputao je Fred Kitty u mraku.

227
 Knjige.Club Books

Pred očima mu se u mislima pojavila slika Samina lica kad je ubrzao

tempo i krenuo u smjeru dječjeg vriska, dok mu je kroz skupe cipele prolazila
smrdljiva i ustajala voda.
Napokon je došao do cilja. Na kraju tunela nalazio se zid od cigle, a na
njegovoj su sredini stajala drvena vrata s čeličnim okvirom. Um mu se
pomutio kad je posegnuo za kvakom i pritisnuo je prema dolje. Uz polagano
i glasno škripanje, vrata su se otvorila i Fred se našao pred zidom dima.

228
 Knjige.Club Books

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

Ponedjeljak 6. veljače 2017.

U ušima joj je odjekivala vika policajca dok ju je pokušavao sustići. Sam je

tračala grobljem očajnički tražeći skrivena vrata. Policija se vozila iza nje
pod sirenom skroz od bakina stana u Brightonu do Svete Margarete, ali kad
su došli tamo, vrata na ulazu na gradilište bila su zaključana. Otvorila je vrata
automobila i potrčala, jureći uz ogradu dok nije pronašla otvor.
Kad je napokon pronašla otvorena, skrivena vrata na groblju, iz praznog
prostora ispod nje sukljao je dim. - O, moj Bože, zovite vatrogasce! - viknula
je policajcu, stavila šal na usta i započela se spuštati klizavim stepenicama u
tunele.
- Stanite, ne idite tamo dolje! - povikao je za njom policajac dok je Sam
nestajala u tami.
Sam je kašljala kroz debeli, pleteni šal na ustima, dok je prolazila kroz
ustajalu vodu. Tunel je djelovao kao pakao na zemlji: bio je mračan i vlažan,
unatoč dimu koji je sukljao posvuda oko Sam. - Frede, gdje si? - povikala je
što je glasnije mogla.
- Sam! - začuo se glas iz tame. Dok je trčala prema njemu, zamišljala je
Emmu u tunelu, samu i prestrašenu bez nje.
- Frede! - viknula je ponovno dok se probijala kroz debeli dim. - Emma!
Odjednom se Fred pojavio pred njom, kašljao je i povraćao. Sam se bacila
na njega. - Gdje je Emma?!
- S Kitty je, prošle su kroz vrata na kraju tunela. Ali više onuda ne možeš
proći, Kitty je zapalila vatru - rekao joj je Fred.
Sam je pokušala nastaviti dalje, ali debeli je zid crnog dima trovao njezine
oči i grlo. Cijeli je tunel bio ispunjen dimom i ništa nije mogla vidjeti.
- Ne možemo je ostaviti - rekla je očajnički. - Možda je zarobljena s druge
strane tih vrata.
- Pronaći ćemo drugi način da dođemo do tamo. Idemo natrag!
Sam je zadržala dah te se okrenula i pošla tražiti izlaz iz zadimljenog
tunela, opipavajući prstima zidove. Kad je došla do skrivenih vrata, pohlepno
je počela udisati hladni zrak dok su ona i Fred pomagali jedno drugomu uza
stepenice. Vani su stajali, presavijeni od muke, i iskašljavali crni dim iz pluća,
a zatim su oteturali kroz groblje prema kući.

229
 Knjige.Club Books

- Kako je Emma završila s Kitty? - upitao ju je Fred dok su trčali.

- To nije Kitty, to je njezina sestra blizanka - Elvira. Ona poznaje baku,
zajedno su išle u školu; mora da je bila s njima kad je baka doživjela srčani
udar. Tunel vodi do kuće. Moram ući u nju - rekla je Sam, posrćući u očaju da
što prije dođe do svoje kćeri.
Čim se kuća pojavila pred njima, oboje su se naglo zaustavili.
Čitavo je prizemlje gorjelo. Dim je sukljao van kroz ulazna vrata, a dok je
Sam trčala uz pročelje kuće, vidjela je da je svaka prostorija ispunjena
golemim plamenovima. Odjednom se začula ogromna eksplozija i kroz
razbijene prozore provirili su plamenovi. Sam je ispustila glasan vrisak, a
zatim je potrčala prema ulaznim vratima i krenula ih otvarati udarcima
nogama.
Fred joj je stajao iza leđa kad su došla dva policajca.
- Moja je kći unutra - viknula je Sam - Emma!
- Molim vas, odmaknite se, gospođice. Vatrogasci će uskoro biti ovdje -
rekao je jedan od policijskih službenika.
Sam ih je ignorirala i otrčala do druge strane kuće, očajnički pokušavajući
pronaći način da uđe. Ali razmjer vatre bio je tolik da to jednostavno nije bilo
moguće.
Odjednom je vrisnula i Fred je okrenuo glavu u smjeru njezina užasnuta
pogleda. Kroz dim na krovu mogla se vidjeti figura neke žene. Stajala je na
samome rubu. Sam je opet potrčala prema kući, dok ju je jedna policajka
lovila i vukla prema sebi. - Ne mogu vam dopustiti da odete u kuću,
gospođice.
- Ne možemo čekati da dođu vatrogasci! Moja je kći gore! - Dok se Sam
otimala iz stiska policajke, ispred kuće u plamenovima pojavila su se još dva
policijska automobila s uključenim sirenama.
Fred je podigao pogled prema Kitty na krovu, a zatim je pogledao svoj
automobil koji je bio parkiran manje od stotinu metara dalje. Uopće nije
morao razmišljati. Prošao je kroz rupu u ogradi i otvorio prtljažnik svog
automobila, kopajući kroz opremu za penjanje, tražeći svoje cipele i svjetiljku
za glavu. Za nekoliko je sekundi obuo cipele i stavio svjetiljku na glavu te
počeo trčati natrag prema kući.
Kad je došao do kuće, podigao je pogled i procijenio teksturu cigli kroz
koje je mogao osjetiti toplinu vatre. Na trenutak je oklijevao, ali onda se kroz
noćni zrak začulo bolno vriskanje Sam za Emmom, kao i sirena vatrogasaca
koja je tulila negdje u daljini. Podigao je pogled prema krovu i napravio pet
koraka unatrag, planirajući kojim će se putem uspeti po žbuci koja se mrvila
i otpadala. Duboko je udahnuo, potrčao prema kući i skočio u zrak. Taman

230
 Knjige.Club Books

kad se ulovio za prozorsku klupčicu prvoga prozora i počeo podizati noge, na

travi pored njega pojavio se policajac.
- Hej! Silazi s tog prozora! - Muškarac je potrčao prema njemu i primio ga
za gležnjeve taman u trenutku kad je kroz prozor izišao val topline. Fred se
petom odgurnuo od klupčice i povukao tijelo prema gore, ali vatra u kući bila
je nevjerojatno snažna.
- Da si se istog trenutka vratio na tlo! - povikao je opet policajac kad je
Fred skvrčio noge da ga ovaj ne može dosegnuti rukama.
Držeći se čvrsto za prozorsku klupčicu, desnim je stopalom tražio rub, ali
ga je pronašao s lijevim i pažljivo stao na njega. Stopala su bila na čvrstim
osloncima pa se primio za gredu i počeo ljuljati lijevo-desno, gore-dolje,
stvarajući zamah koji će mu pomoći da skoči do prozorske klupčice
smještene dijagonalno od njega na katu više. Na trenutak je lebdio u zraku,
ništa ga nije sprečavalo da padne na tlo s visine od šest metara. Zatim je
dohvatio klupčicu i čvrsto je primio dok ga je gravitacija povlačila prema
dolje. Stopalima je udarao po zidu tražeći nešto na što će stati. Ugurao ih je
što je dublje mogao u zid. Zatim je na trenutak tako visio, držeći se hladnim
prstima za klizavu klupčicu, dok je gledao oko sebe i tražio što bi mu moglo
pomoći.
Petom je zahvatio prozorsku klupčicu i povukao se prema gore. Sad je
mogao vidjeti krov, ali do njega su ga dijelila još dva puna kata. Prozorska
klupčica koje je bila točno iznad njega bila je udaljena nekih pola metra.
Spustio se što je niže mogao i dvaput poskočio prije nego što je skočio prema
njoj, primivši je prije nego se još jednom povukao prema gore.
Pogledao je prema gore gdje je gusti, crni dim sukljao prema nebu.
Gotovo da je bio na vrhu zgrade, ali sljedeći je prozor bilo malo tavansko okno
koje se nalazilo predaleko da bi ga mogao dosegnuti. Pogled mu je pao na
lampu od kovanog željeza koja je visjela iz zida i posegnuo je prema njoj.
Gurao ju je prstima desnog stopala da bi provjerio je li dovoljno čvrsta da
podnese njegovu težinu. Zaključio je da jest. Stavio je stopalo na lampu,
podigao ruke prema gore što je više mogao i prstima opipavao zid u potrazi
za rupama.
Tješio ga je zvuk sirene vatrogasaca koji su pristizali dok se podizao
prema gore, osluškujući vlastito disanje. Svu je svoju težinu stavio na lampu
i polako se pomicao po zidu kuće poput kakva pauka, pridržavajući se za
oštećene cigle.
Kad se iznad njega napokon pojavilo tavansko okno, posegnuo je prema
njemu, povukao tijelo prema gore i ugurao stopalo između zida i odvodne
cijevi koja je bila postavljena pokraj prozora. Na trenutak je zastao i spustio
pogled na vatrogasno vozilo koje se pojavilo ispred kuće. Izgledalo je poput
drvene igračke. Vatrogasci su trčali oko njega, izvlačili su crijeva, iznosili

231
 Knjige.Club Books

ljestve i stavljali ih. na kuću, poput likova koje je zamišljao kao dijete u
svojim vlastitim, malenim svjetovima. Više nije mogao čuti ni Sam ni ikoga
drugoga; samo puhanje vjetra koji je šibao vatru ispod njega i stvarao
nevjerojatni, vatreni kaos.
Vatrogasci su gasili vatru sa svih mogućih strana kuće dok se Fred
pažljivo držao za ploče koje su visjele iznad tavanskog okna, a zatim je
pogledao situaciju na krovu. Ni tri metra od njega stajala je Kitty koja mu je
bila okrenuta leđima. Malo iza nje stajala je Emma. Plakala je i preklinjala je
da je vrati majci. Kitty ju je ignorirala, naginjala se prema naprijed i
promatrala komešanje koje se odvijalo na tlu.
- Oni su svi ovdje radi tebe - rekla je, okrenuvši se prema djevojčici - zato
što si ti jako voljena.
Kad se Kitty opet okrenula, Fred se tiho počeo šuljati prema njima po
krovu, uplašen da će se neka od ploča razbiti i da će ga Kitty čuti. Vidio je kako
jedan vatrogasac podiže ljestve prema njima i tako smanjuje rupu između
njih i tla.
- Odmaknite se od ruba - začulo se iz megafona ispod njih. - Postavljamo
ljestve, uskoro će do vas stići vatrogasac koji će vam pomoći.
Fred se osvrnuo oko sebe. S druge strane krova stajao je mali toranj.
Veoma se polako odšuljao prema njemu, ne skidajući cijelo vrijeme pogled s
Emme koja se sva stisnula i plakala. Začulo se zujanje mašinerije kad se vrh
ljestvi pojavio na krovu pokraj mjesta na kojemu je stajala Kitty. Emma je
vrisnula, a Kitty ju je zgrabila za ruku i povukla je prema Fredu. Istodobno je
slučajno stopalom okrhnula jednu ploču koja je pala na tlo i razbila se.
- Miči se! - viknula je Kitty kad se vatrogasac ljestvama počeo uspinjati
prema njima.
- Mamice! - vrisnula je Emma.
- Molim vas, dopustite da vam objema pomognemo. Znamo da ne želite
da se išta dogodi djetetu - rekao je vatrogasac, pokušavajući se uspeti na krov.
- Odmaknite se ili ću skočiti - rekla je Kitty, povukavši Emmu dalje od
ljestvi. Emma je ispustila očajnički vrisak.
Fred je čučnuo, srce mu je nemilosrdno tuklo, a ruke su mu se tresle.
Pokušao je ostati pribran, očajnički mu je trebala neka ideja. Nije znao što da
sljedeće poduzme. Odjednom ga je uhvatila panika. Što ako je ovime samo
pogoršao stvari? Bio je arogantan, požurio je i uspeo se do krova po Emmu iz
jednog jedinog razloga. Zato što je volio Sam. A sad kad je bio na krovu,
postojala je šansa da napravi fatalnu pogrešku zbog koje će njezina kći
poginuti.
Gusti dim nastavio je sukljati iz zgrade. Fred je mogao čuti razbijanje
stakla ispod njih i osjetio je snažnu toplinu vatre.

232
 Knjige.Club Books

- Molim vas, morate poći za mnom. - Vatrogasac je ispružio ruku. -

Moramo spustiti i vas i dijete na tlo, ova kuća jednostavno nije stabilna.
- Gdje ste bili kad vas je ona trebala? - rekla je Kitty, a Emma je vrisnula
od panike.
- Tko? - upitao ju je vatrogasac.
- Ivy! Vidjela sam je kad je iskočila kroz prozor spavaonice. Bila sam u
polju, okrenula sam se i vidjela je kako stoji na krovu. Raširila je ruke poput
ptice. Željela je poletjeti. Htjela sam biti s njom. I sada želim biti s njom.
- Stalo nam je do vas obje i želimo vam pomoći, ali najprije vas sad
moramo spustiti dolje odavde. Dopustite mi da se popnem na krov, mogu
vam pomoći.
- Ne, makni se! - viknula je Kitty.
Fred je očajnički zurio u prostor između njega i Emme. Kitty je snažno
primila djevojčicu za ruku. Kad bi je pokušao zgrabiti, Kitty bi je mogla
povući, izgubiti ravnotežu i obje bi mogle pasti s krova i umrijeti. Vidio je još
jedne ljestve koje su vatrogasci pokušali podići do krova sa stražnje strane
kuće, ali to im nije uspijevalo zbog vrućine vatre.
- Molim vas, samo mi dajte svoju ruku. Ne mogu još dugo ostati ovdje
dolje. - Vatrogasac je ispružio obje ruke, a Kitty je napravila još jedan korak
unatrag da se odmakne od njega, čime se približila Fredu.
Odjednom se začula eksplozija i prijamnik vatrogasca počeo je ispuštati
zvukove. Kitty je popustila stisak kojim je držala Emmu, Fred je vidio šansu i
pohitao prema njima trčeći po popločanu krovu.
- Ne možemo zagasiti vatru - rekao je glas na radioprijamniku. - Moraš se
spustiti s ljestava, Johne.
- Ovdje je gore djevojčica, ne mogu je ostaviti. Za ime Božje, molim vas,
dajte mi dijete - povikao je vatrogasac kad su se ljestve počele spuštati.
Kad je Fred posegnuo za Emmom, ljestve su već bile 150 cm od zgrade.
Ispod njih se začula druga eksplozija od koje se zatresla cijela zgrada. Kitty je
posrnula prema naprijed i stisak joj je popustio.
- Skočite, za ime Božje, skačite! - viknuo je policajac Fredu kad ga je prvi
put vidio.
Fred je osjetio iznenadni nalet adrenalina kad je ispružio ruke prema
Emmi, koja je instinktivno skočila u njegovo naručje. Podigao ju je s krova i,
držeći je čvrsto, pohitao prema ljestvama.
Svijet se na trenutak prestao okretati, nastupila je tišina, i Fred je skočio.

233
 Knjige.Club Books

EPILOG

S am se udobnije smjestila u stolici i počela masirati sljepoočnice kad je

stala čitati što je upravo natipkala.

The Times danas otkriva nevjerojatnu životnu priču televizijske voditeljice

Kitty Cannon koja je, čini se, prošloga mjeseca počinila samoubojstvo.
Poznata po tome što bi iz svojih gostiju uvijek izvukla istinu, voljena
voditeljica emisije The Cannonball skrivala je vlastitu tajnu koja je
bila eksplozivnija nego što se moglo zamisliti.
Rođena je kao Elvira Cannon, ali ukrala je identitet svoje sestre blizanke.
Sa samo osam godina bila je prisiljena oponašati Kitty da bi sama preživjela.
Danas za ove novine piše praunuka žene koja je omogućila Elviri da preživi.
Potanko opisuje obiteljsku sagu koja se proteže šest desetljeća i uključuje četiri
generacije. Novinarka Samantha Harper nabasala je na priču o vlastitoj obitelji
keja je bila šokantnija od bilo koje koju je razotkrila u svojoj novinarskoj
karijeri.

Neki bi rekli da je život Kitty Cannon bio mreža laži. Ah ja sam otkrila da su
neke laži potrebne. To je bio slučaj s Elvirom i mojom bakom. Obje su bile
toliko istraumatizirane od početka svojih života da im je laganje bilo jedina
opcija.
Elvirin je život završio u Svetoj Margareti, a tamo je završio i život njezine
sestre Kitty - prave Kitty, prije šezdeset godina.
No u Svetoj Margareti započeo je i život moje bake Rose.
Blizankama - koje je u Domu za majke i novorođenčad Sveta Margareta u
Prestonu u Istočnom Sussexu 1950. rodila ljubavnica njihova oca - život je
dodijelio veoma različite karte od prvoga dana kad su došle na svijet. Dok je
Kitty na svijet došla snažna i hrabra, Elvira je imala problema s disanjem i već
su se spremali da će preminuti; tek su poslije otkrili da je preživjela i odveli
su je u sobu za novorođenčad. George Cannon, otac djevojčica, čija je supruga
bila teško bolesna i ležala u bolnici, kući je odveo samo snažniju blizanku,
Kitty, dok je Elviru ostavio u okrutnim rukama časnih sestara u Svetoj
Margareti.
Kitty je odrasla u obitelji prepunoj ljubavi i topline, nesvjesna svoje
biološke majke. Elvirina se tragična priča nastavila kad ju je posvojio mladi

234
 Knjige.Club Books

bračni par koji ju je zatim vratio u Svetu Margaretu kad je imala šest godina.
Tamo je provela dvije grozne godine, radila je u praonici, bila je dijete-rob i
tamo je, igrom slučaja, upoznala moju prabaku, Ivy Jenkins.

Sam je napravila pauzu od pisanja članka i spustila pogled na Ivyjina pisma

koja su ležala na radnom stolu pokraj nje. Pisma za kojima je žudjela poput
kakve ovisnice, potpuno ne zamjećujući bakine signale da joj nije dobro od
toga. Toliko je očajnički željela pobjeći od svog posla i iz života u bakinu
tijesnom stanu s Emmom da je ušetala u vlastitu zamku u kojoj je potraga za
svetim gralom značila da će morati razotkriti vlastiti život. Priča koja je
započela s mladom, nevinom djevojkom koja je zatrudnjela 1956., a koja
je završila njezinim vlastitim neuspjehom: bila je samohrana i uskoro
razvedena majka s čak dvadeset pet godina.
- Hoće li biti sudske istrage? - Nakon tri neodgovorena poziva uredu za
medicinski i zdravstveni nadzor u tjednima nakon požara u Svetoj Margareti,
Sam je napokon stupila u kontakt s jednim od inspektora.
- Morat ćete se obratiti uredu za odnose s medijima - odvratio joj je
muškarac, ljutito.
- Ali ja nisam iz medija, u rodu sam s jednim djetetom uključenim u
postupak - lagala je Sam. - Samo me zanima hoće li biti istrage ili ne.
Naposljetku je uspjela da joj iz ureda za odnose s medijima Scotland
Yardsa potvrde da će se provesti istraga vezana uz testiranje lijekova nad
djecom koje se provodilo u Svetoj Margareti.
- Ali proći će godine dok se dođe do nekog zaključka, a do tada ne smijemo
spominjati testiranja - rekla je, podigavši pogled prema Milesu, uredniku
vijesti koji je sjedio na rubu njezina radnog stola.
- A što je sa smrću svih ljudi koji se spominju u pismima? - upitao ju je,
proučavajući popis ljudi u njezinoj bilježnici.
Sam je pomislila na sve ljude za čije je smrti, bila je sigurna, odgovorna
bila Elvira. Od toga da je bila na mjestu automobilske nesreće svog oca
Georgea Cannona u zimi 1961. do velečasnog Benjamina kojeg je vjerojatno
namamila u tunele ispod Svete Margarete gotovo pedeset godina nakon toga.
- Kažu da nema dovoljno dokaza da se istrage ponovno otvore.
Pretpostavljam da je prošlo previše vremena.
- Ni za jednu? - Sam je u nevjerici odmahivala glavom, a Miles je odvratio
pogled. - Što je s psihijatrom?
Sam je brzinski promotrila novinske izreske na radnom stolu i podigla
onaj s portretom Richarda Stonea ispod kojeg je stajao naslov: Psihijatar
pronađen mrtav, čini se kao da se radi o samoubojstvu.

235
 Knjige.Club Books

- Mislim da je Elvira tu odigrala svoju ulogu, ali jako je dobro prekrila

tragove - kao i uvijek. - Sam se slabašno nasmiješila i prisjetila jutra koje je
provela kod istražnog suca gdje je slušala sina Richarda Stonea kako govori
o tome da je smrt njegove majke duboko utjecala na njegova oca.
- Jeste li znali da je Kitty Cannon bila pacijentica vašeg oca? - sudac je
upitao muškarca srednjih godina u sivom odijelu, bijeloj košulji i uskoj, crnoj
kravati. Koža mu je bila blijeda, a tamni koluti ispod očiju dodatno su
naglašavali njegove svijetloplave oči.
- Nisam, ali znao sam da je imao neku pacijenticu s kojom je odbijao
prekinuti terapiju, iako je već debelo zagazio u osamdesete. Mama ga je
stalno pokušavala nagovoriti da potpuno ode u mirovinu, ali on bi uvijek
rekao da duguje toj ženi i da mora dati sve od sebe. Čini se da sad znamo i
zašto je tomu bilo tako - promrmljao je James Stone u mali mikrofon ispred
lica.
- A jeste li znali da je provodio klinička ispitivanja lijekova na djeci u
Svetoj Margareti? - Sudac ga je gledao iza naočala u obliku polumjeseca,
strpljivo čekajući odgovor gospodina Stonea.
- Baš i ne. - James se nakašljao i na trenutak zastao. - Znao sam da postoji
neki dio njegove prošlosti o kojem se nije govorilo, kao i da ga je njegov odnos
s mojim djedom jako mučio. Znao sam da nisu razgovarali. Otac je znao
upadati u depresivne epizode, majka ih je nazivala njegovim crnim danima.
Iz ove perspektive, mislim da je znala što ga je mučilo, ali nas je štitila.
- Mislite li da možemo pretpostaviti da je vaš otac počinio samoubojstvo,
gospodine Stone? - Sudac je skinuo naočale, stavio ih je na stol ispred sebe, a
zatim je zapisao nešto u svoj notes.
James Stone nakašljao se prije nego što je odgovorio. - U novinama piše
da se ta žena, Kitty Cannon, rodila u Svetoj Margareti. Je li moguće da je ona
sudjelovala u kliničkom ispitivanju lijekova i na neki način krivila njega?
Mislim, postoje li ikakvi dokazi da je ona bila tamo kad je on umro?
- Koliko smo mi svjesni, ne. Njezini su otisci prstiju pronađeni u njegovu
uredu, ali to je i očekivano.
- Želite reći da je popio sredstvo za smirenje, a zatim si u kadi prerezao
žile? - upitao je suca James Stone dok mu je glas pucao.
Sudac je potvrdno kimnuo glavom, vratio naočale na nos i provjerio svoje
bilješke. - Čini se da je tako. I to ne bilo koje sredstvo za smirenje: vaš je otac
napisao pismo Farmaceutskoj tvrtki Cranium dva tjedna prije svoje smrti i
zatražio ih uzorak cocynarola u istraživačke svrhe. Cocynarol je bio lijek koji
su testirali u Svetoj Margareti. - Opet je podignuo pogled. - Čini se da ga je
uloga koju je odigrao mučila više nego što je itko shvaćao, a nakon
smrti supruge jednostavno to više nije mogao podnijeti.

236
 Knjige.Club Books

- Pa, znamo da je ispod kuće bila masovna grobnica, rekao je urednik

vijesti, čime se Sam opet vratila u sadašnjost. - Možemo reći da će se održati
istraga vezana uz kliničko ispitivanje lijekova. Imamo potvrdu da je došlo do
zamjene i da je kostur osmogodišnje djevojčice pronađen u septičkom
spremniku s ostalima. Je li tako?
Sam je potvrdno kimnula glavom i zagrizla usnicu na pomisao kroza što
je malena Kitty morala proći one noći u rukama majke Carlin. Njezini su
ostaci pronađeni u spremniku s ostacima stotina drugih tijela koja su se sada
identificirala pomoću dokumenata pronađenih oko tijela Richarda Stonea.
- To je nevjerojatna priča, čak i bez smrti - nastavio je Miles.
- Želimo iskaze nekoga iz prve ruke: ti i tvoja baka morate nam reći kako
čin otimanja djeteta majci ostavlja negativan učinak na još nekoliko
generacija žena u obitelji.
- Ali ja ne želim biti glavna u priči, cijela se priča vrti oko Kitty - rekla je
Sam.
- Naravno, ali Kitty Cannon je mrtva, a ti i tvoja baka možete je vratiti u
život. Vi predstavljate stotine žena u društvu koje još uvijek ispaštaju zbog
posljedica tog odvratnog i zlog mjesta. Mislim da bi trebala krenuti s
ponovnim susretom tvoje bake i Ivyjine majke. Daj sve od sebe, Sam, tekst mi
treba do sutra - dodao je kad ga je pozvao drugi kolega. Sam ga je promatrala
kako odlazi.
Sam je tupo zurila u kursor na zaslonu ekrana ispred sebe i osjećala kako
na nju pada potpuna težina odgovornosti za stotine žena koje su morale
predati svoju djecu u Svetoj Margareti. Žene u šezdesetima, sedamdesetima i
osamdesetima koje su za doručkom čitale svoje primjerke The Timesa,
sjedeći uz supruge koji, vrlo je lako moguće, nisu znali apsolutno ništa o
njihovoj boli i patnji.
Ispustila je teški uzdah i prstima podigla list papira s vrha - prvo od
Ivyjinih pisama, ono koje je pokrenulo sve ovo.

12. rujna 1956.

Ljubavi,
bojim se za te jer mi se nisi javio. Svi su moji strahovi potvrđeni. Tri sam
mjeseca trudna. Prekasno je da se više išta napravi; Božja je volja da se
naše dijete rodi.

Baka, ta je beba bila baka. Još uvijek nije mogla to potpuno pojmiti i bila je
ljuta na baku što joj odmah na samome početku nije rekla istinu vezanu uz
pisma.
237
 Knjige.Club Books

Znala je da baka nije planirala da Sam tako sazna za Ivyjina pisma:

slučajno je zaspala čitajući ih. Ali da joj je onda lagala o pronalasku drugog, a
zatim i trećeg pisma; to da nije ni pokušala upozoriti Sam da kreće u
kataklizmu koja će na njih obje ostaviti tako velike posljedice - to joj je još
uvijek bilo iznimno teško prihvatiti. Pa ipak joj je to bila baka. Sam je znala
da bi joj bilo izuzetno teško pronaći prave riječi da joj objasni situaciju, ali
trebala je pokušati, za dobrobit Sam i Emme.
- Zašto me, pobogu, ne puštaju iz bolnice? - Baka je još uvijek bila u bolnici
nekoliko dana nakon požara. - Osjećam se dobro, nije mi ništa, a u bolnici je
ionako premalo kreveta.
- Bako, imala si srčani udar - rekla joj je Sam tiho.
- Bio je blag - odbrusila joj je baka. - I dobit ću još jedan ako budem morala
pojesti još samo jedan zalogaj odvratne, bolničke hrane.
- Oprosti, ali zbilja moram razumjeti što se dogodilo s Ivyjinim pismima.
- Sam je pogledala baku koja je još uvijek zurila u nepojedeni ručak. - Zašto
mi jednostavno nisi rekla?
- Zašto ti jednostavno nisam rekla? - baka joj je uputila hladan i ljutit
pogled na koji Sam nije navikla. - Koji dio? Za pisma? O tome kako me je Kitty
pratila? Čak ni djedu nikad nisam rekla ništa od toga. Jednom kad je cijela ova
priča krenula, nisam mogla pronaći riječi da ti objasnim. Znala sam da ćeš
imati toliko pitanja.
- Ali imala sam pravo znati. - Sam je osjetila kako joj glas podrhtava, još
se nikad prije nije svadila s bakom. To je bila još jedna divna stvar koju su
sada zahvatili toksini Svete Margarete.
- Naravno da jesi, i žao mi je. Nisam čitala ta pisma više od trideset godina.
Izvadila sam ih samo zato što mi je bio rođendan i željela sam malo
razmišljati o ženi koja me je dovela na ovaj svijet, htjela sam pustiti koju suzu.
A po prvi put djed nije bio uza me da postavlja suvišna pitanja.
- Ali ja sam bila - odvratila je Sam tiho.
- Nisam bila spremna na to da ih pronađeš ili da reagiraš na onaj način...
Sestro! - Baka je viknula za uzrujanom ženom koja je nije čula i samo je
užurbano prošla pokraj nje.
- Nije pošteno da sad za ovo pokušaš okriviti mene, bako. Ti si lagala meni
- nikad prije mi to nisi napravila. - Sam je obrisala suze iz očiju rukom.
- Ne pokušavam te okriviti, ali od tih mi je pisama bilo muka. Tvoja
reakcija na njih... To mi je bilo previše, nisam je mogla podnijeti; bila si poput
kakva gladnoga morskog psa. Možeš li mi pozvati medicinsku sestru, dušo?
Moram ići kući, ne mogu spavati ovdje uza svu ovu buku. Ne mogu ni jesti,
razboljet ću se od ovoga mjesta. - Baka si je pokušala namjestiti jastuke iza
glave, povlačila ih je između teških uzdisaja.

238
 Knjige.Club Books

- Dobro, bako. Želiš li i dalje posjetiti Maude? Mislila sam da bih je možda
sutra mogla dovesti.
- Pa mene do tada više neće biti, ako Bog da, tako da će morati doći u moj
stan.
- Ali želiš je vidjeti, zar ne? - upitala ju je Sam nježno. - Ipak je ona tvoja
biološka baka.
- Za ime Božje, da, želim je vidjeti, ali ja toj ženi ništa ne dugujem. - Baka
je odnekuda izvukla križaljku, otvorila je na krilu i time dala Sam do znanja
da razgovor smatra dovršenim.
Sam je odustala i otišla pronaći medicinsku sestru. U glavi je razmišljala
o tome koliko još toga ne zna o svojoj baki. O njezinu životu prije nego što su
pronašle jedna drugu. O baki koja je imala vlastitu kćer koja je završila u
domu, postala majka u pubertetu, a potom preminula kao alkoholičarka. O
boli posvajanja i otkrivanja da je njezina biološka majka nezamislivo patila i
bila nesretna prije nego što sije oduzela vlastiti život. Jedva da je mogla
shvatiti sve to.
Duboko je uzdahnula i vratila se pismima koja su pokrenula vatru unutar
nje te pokušala sabrati misli.

Pisma koja je moja prabaka pisala govore o svijetu srcedrapajuće boli i

mukotrpnog rada koji je nezamisliv bilo kojoj ženi, a kamoli onoj u osmom
mjesecu trudnoće.
- Časne sestre i više su nego okrutne - napisala je u prosincu 1956. - Tuku
nas štapovima i svime što im se nađe pri ruci ako samo pisnemo. Jedna se
djevojka toliko jako opekla na užarenom, čeličnom stroju da je dobila plikove
po cijeloj ruci koji su se sada inficirali. Sestra Mary Francis samo je došla do
nje i kudila je što trati vrijeme. Jedino kad smijemo govoriti je kad se molimo
ili da kažemo: Da, sestro. Molimo se prije doručka, na misi nakon doručka,
molitva prije spavanja. Zatim slijedi crno ništavilo prije nego što nas zvono
na zidu spavaonice opet probudi u 6:00. Zvono nam upravlja životom: nema
satova, nema kalendara, nema zrcala ni osjeta prolaznosti vremena. Nitko mi
ništa ne govori o tome što će biti sa mnom jednom kad se beba rodi, ali znam
da ovdje ima beba jer ih čujem noću kako plaču.
Nakon grozomornog poroda njezine bebe, Ivyjina kći - moja baka -
zadržana je tamo protiv svoje volje. Ivy je polagano potonula u depresiju zbog
koje nije mogla ni spavati ni jesti. Njezina je jedina radost bila kad je upoznala
djevojčicu imena Elvira.

- Recite mi još jednom zašto ste u dva odvojena navrata provalili u Svetu
Margaretu. - Sam je ljutito uzdahnula pri pomisli na detektiva koji je priveo

239
 Knjige.Club Books

nju i Freda nakon požara. Sjetila se kako se zavalio u svoju stolicu i prekrižio
ruke nad nabreklim trbuhom. Pokušala je odgovoriti na njegova pitanja,
nastojala je ostati mirna i pribrana te surađivati s njim, ali progonila su je
sjećanja na djetinjstvo koje je s majkom provela po policijskim postajama.
- Rekla sam vam već, moja mi je baka dala neka pisma djevojke koja je
rodila dijete u Svetoj Margareti.
Policija nije bila nešto posebno zainteresirana za Ivyjina pisma kao ni za
činjenicu da je svaka osoba spomenuta u tim pismima sada bila mrtva. Oni su
se fokusirali isključivo na to da su htjeli kazniti Freda što se uspeo na krov
Svete Margarete dok su oni stajali i ništa ne radili. Unatoč tomu što je spasio
Emmin život, neumorno su ga ispitivah o tome je li on imao neku ulogu u
požaru i kako to da se uopće tamo našao.
Kad su napokon pustili Freda i nju, uz opomenu, razumjela je zašto je
Elvira ubila sve one ljude. Znala je da ako ih ne ubije, oni nikad neće uistinu
platiti za ono što su napravili; umrli bi u miru u svojim toplim krevetima i s
čistom savješću. Ona se izvukla tako što je bila strpljiva.
Dječja su tijela pronašli samo zato što je ona pokrenula požar.
- To što je napravila bilo je jako pametno - rekao je detektiv Sam kad ju je
ispratio. - Trulo truplo uopće nije mrtvo, ono je puno života. Mrtva tijela
ispuštaju metan. Tijekom desetljeća njegova bi se koncentracija nakupila i
nastala bi bomba koja bi samo čekala kad će eksplodirati. Bilo je kao da su svi
surađivali da nam kažu gdje su.
Sam je podigla pogled prema tri sata na zidu u redakciji The Timesa. Već
je bilo 12:00. Za četiri sata mora otići s napisanom prvom verzijom teksta.

Onoga jutra kad su je trebali premjestiti u instituciju za mentalno nestabilne

osobe, Ivy si je oduzela život, ali prije toga pobrinula se da njezina smrt bude
odvlačenje pažnje koje će Elviri omogućiti da pobjegne i dobije priliku za
novim životom.
Elvira je te veljače dva dana čekala na hladnoći, obuvena samo u sandale
i odjevena u smeđi kombinezon, bez čizama i kaputa, sve dok se Kitty,
odjevena u otmjeni, topli, crveni kaputić, nije pojavila pred crkvom. Dvije su
djevojčice odmah prepoznale jedna drugu i zajedno pobjegle sakriti se, ali te
noći, kad je Kitty otišla po pomoć, okrutna je sudbina htjela da je časne sestre
ulove i, misleći da se radi o Elviri, toliko pretuku da je ona umrla
od posljedica. Tijelo su joj bacile u septički spremnik u Svetu Margaretu gdje
je ostalo skriveno dok nije otkriveno prilikom požara sa stotinama drugih
tijela beba i malene djece koje je zadesila slična, grozna sudbina.
Kad se probudila u bolnici gdje ju je za ruku držao otac, kojega nikada do
tada nije bila upoznala, Elviri je rečeno da joj je sestra bila mrtva. Od straha

240
 Knjige.Club Books

da će je poslati natrag u dom, uplašena djevojčica ništa nije rekla, ali tijekom
svih ovih godina, njezina je duša ostala zatočena u Svetoj Margareti.

Samini su se prsti tresli dok su lebdjeli iznad tipkovnice. Oko nje su redovi
računalnih zaslona svijetlili poput rasvjete na zrakoplovnoj pisti koja je
vodila do velikih crnih slova na bijelome zidu - The Times - i grba britanske
dinastije Hanover u središtu.
Svi su bili relativno ljubazni na početku njezine prve smjene, a Miles ju je
proveo po uredu i upoznao sa znatiželjnim timom. Ljubazno se nasmiješila
svakom novom licu, a od silne je nervoze zaboravila sva imena odmah nakon
što bi ih čula.
Sad je uzdahnula i osvrnula se na sva nepoznata lica oko sebe. Neka su
zurila u zaslone, druga su međusobno uzbuđeno razgovarala. Poželjela je da
Fred sjedi pored nje. Da joj se ruga, da je tješi, da joj donosi beskrajne količine
vodenaste kave. Nedostajao joj je mnogo više nego što je to ikad bio slučaj s
Benom, s kojim jedva da je razmijenila nekoliko riječi proteklih mjesec dana
(razgovarali su samo o Emmi). Pokušala je nazvati Freda nekoliko puta, ali
dao je otkaz u Southern Newsu i nestao.
Nikad se nije osjećala toliko usamljeno, cijela stvar sa Svetom
Margaretom proždirala joj je odnos s bakom poput raka. Gotovo da više nisu
razgovarale o tome, ali osjećaj je i dalje bio prisutan u sobi, poput slona.
Još nije s njom otvorila temu svog novog članka - istog onog koji je na
četiri stranice trebao biti objavljen u The Timesu sljedeće nedjelje. Nije imala
pojma da će njezin novi šef inzistirati na tome da ona i njezina baka budu tako
istaknut dio priče, a u glavi joj se, poput kakve naporne ose, vrtjela ideja da
je prodala vlastitu baku.
Odjednom joj je bila muka. Nije mogla to napraviti; napisati i objaviti taj
članak bilo je kao da gola sjedi u uredu. Toliko se izloženo osjećala kad je
pisala tekst onako kako je Miles želio da ga piše. To nije bilo ispravno.
Jednostavno će mu to morati reći - pa čak ako to znači da će izgubiti posao za
koji se toliko jako borila.
Polagano je označila riječi koje je pisala posljednja dva sata i bila je
spremna sve ih izbrisati kad joj je zazvonio mobitel. Na zaslonu se pojavilo
bakino ime. Sam se javila.
- Bok, bako - rekla je Sam.
- Jesi li dobro, dušo? Zvučiš umorno. - Sam je mogla čuti kako klasična
glazba glasno svira u pozadini.
- Ma dobro sam, naporan dan na poslu. Kako si ti?
- Dobro sam. Pogodi tko nas je sve pozvao na ručak u nedjelju - rekla joj
je baka. - Maude Jenkins, zar to nije divno?

241
 Knjige.Club Books

- To je predivno. - Sam je osjetila kako joj glas puca kad je odgurnula

stolicu i krenula prema tišem kutku na drugoj strani ureda gdje može
razgovarati.
- Ručak će se održati kod njezine susjede jer Maude ne može kuhati za
toliko ljudi. Navodno si je ti upoznala, zove se gđa Connors. Bila si jako
ljubazna prema njoj kad joj je otac poginuo - nastavila je baka veselo. - Misliš
li da će i Ben možda htjeti doći? Sam je odmahnula glavom i oči su joj se
ispunile suzama prije nego što ih je uspjela zaustaviti. - Neće - uspjela je
izgovoriti. - Ne, mislim da neće htjeti doći. Jedva da razgovaramo, bako.
Krivi mene za to što je Emma bila u onome požaru.
- Pa to je glupost. Nisi ti kriva; ti nisi kriva ni za što od svega ovoga. Ako
je itko kriv, to sam onda ja.
Obje su zašutjele. Sam je čula bakino disanje s druge strane slušalice.
- Bako, moram razgovarati s tobom o nečemu. Moj novi šef u The Timesu
želi da i nas uključim u članak koji pišem o Kitty. Tebe i mene. Želi da pišem
o tome kako je Sveta Margareta utjecala na sve nas.
Nastupila je duga tišina. Sam je spustila pogled na svoje cipele. Na jednu
od njih pala joj je suza pa je rukom obrisala oči.
- Pa, što ti misliš o toj ideji? - upitala ju je baka jedva čujno.
- Ne znam, bako. Bojim se, valjda, ali također, dosta mi je više skrivanja,
umorna sam. U neku se ruku osjećam kao da je vrijeme da to napravim. Ah
ne mogu ništa bez tebe uza se. - Sam se ugrizla za usnu i niz lice su joj počele
teći suze.
- Onda mislim da bismo trebale to napraviti. - Bakin je glas bio blag. -
Dugujemo svim tim curama da budemo hrabre. Dugujemo to Ivy.
- Zbilja, bako, jesi li sigurna? - Sam je jedva izgovorila te riječi.
- Jesam, dušo. Sigurna sam.

SVRŠETAK

242
 Knjige.Club Books

AUTORIČINA BILJEŠKA

I ako je dom Svete Margarete potpuno izmišljen, on je spoj različitih domova

za majke i novorođenčad te priča onima o kojima sam čitala dok sam
istraživala za ovaj roman, a uvjeti prikazani u ovome domu, nažalost, istiniti
su. Doduše, većina je iskustava izvučena iz zapisa o domovima za majke i
novorođenčad koji su se nalazili u Irskoj, ali neki od domova za koje se zna
da su postojali u Ujedinjenoj Kraljevini imali su slične probleme.
Uistinu, u svojoj knjizi The Baby Laundry for Unmarried Mothers autorica
Angela Patrick progovara o iskustvu kad je 1963. poslana u samostan u
Essexu kojim je upravljano poput viktorijanske ubožnice i gdje je,
nakon osam tjedana, „prisiljena predati svog sina“. Vjerujem da u Ujedinjenoj
Kraljevini postoje još tisuće žena koje su morale predati svoju djecu i koje
su tu tajnu zakopale duboko u sebi - daleko od svojih supruga, djece koju su s
njima imale i najbližih prijatelja - zbog osjećaja srama na koji se te visoko
profitabilne institucije oslanjaju kako bi mogle nastaviti funkcionirati, a koji
sa ženama ostaje do danas.
O bebama koje su oduzete majkama protiv njihove volje počela sam
razmišljati nakon što sam pročitala intervju sa Stevenom O’Riordanom koji
je godinama vodio kampanju za pravdu stotina tisuća žena koje su dio
života provele pritvorene u irskim magdalenskim praonicama, institucijama
koje su vodile časne sestre i gdje su žene tretirale kao roblje.
Nakon što sam pročitala tekstove o „zastrašujućem fizičkom i
psihološkom zlostavljanju" kojem su te žene bile izvrgnute desetljećima,
pitala sam seje li isprika tadašnjeg irskog taoiseacha (premijera) od 19.
veljače 2013. ženama iz magdalenskih praonica bila dovoljna. Ni jedna časna
sestra i ni jedan svećenik koji su uzrokovali i radili to grozno zlostavljanje
nisu se morali ispričati; i dalje su na sigurnom, daleko od, za njih,
neprijateljskih kamera. Također, palo mi je na pamet da su oni zlostavljači
koji su već umrli smrt vjerojatno dočekali u toplim krevetima, čistih i
neopterećenih savjesti. No ono što mi se najviše usjeklo bilo je to da nisu „zle
časne sestre" te koje su omogućile sustavno zlostavljanje tisuća žena i djece
u tim institucijama. Časne su sestre bile samo lica tih institucija, ali šire
zajednice u kojima su te mlade djevojke živjele one su koje su dopustile da
do toga zvjerstva dođe: roditelji, ujaci i stričevi, liječnici, tijela lokalne vlasti,
odvjetnici i agencije za posvajanje - svi koji su zažmirivali na jedno oko.

243
 Knjige.Club Books

Iako su priče o ženama iz magdalenskih praonica napokon počele

dobivati zasluženu pažnju, većina ljudi nije svjesna činjenice da su jednake
takve institucije također postojale i u Ujedinjenoj Kraljevini.
Domovi za majke i novorođenčad pojavili su se u Engleskoj 1891. Do
1968. bila su poznata ukupno 172 doma za neudane majke, a većinu
njih vodila su religiozna tijela. Mnoge mlade žene njihovi su roditelji ili
socijalni radnici prisilili da, protivno svojoj volji, djecu nakon rođenja predaju
na posvajanje. Vrhunac je bio 1968. kad su odobrena ukupno 16.164
zahtjeva za posvajanje u Engleskoj.
Uistinu, iako je zlostavljanje, koje je bilo toliko prisutno u Irskoj, u
Ujedinjenoj Kraljevini bilo uvelike manje (ali to ne znači da ga nije bilo), ono
što je bilo neoporecivo pritisak je koji je stavljan na mlade, neudane majke da
djecu daju na posvajanje. Informacije o socijalnim uslugama, smještaju
i financijskoj pomoći koje bi im omogućile da zadrže djecu namjerno im
nisu pružane tako da bi se osjećale kao da nemaju izbora. To je iskustvo
toliko istraumatiziralo mnoge žene da su još godinama imale tjelesne i/ili
mentalne probleme, a mnoge od njih više nisu mogle imati djece.
Što se tiče kliničkog testiranja lijekova, nema dokaza da se nešto takvo
ikad odvijalo u domovima u Ujedinjenoj Kraljevini, ali ima mnogo izvještaja
o testiranjima u Irskoj (navedeni su u Izvorima). Kao i sa zlostavljanjem u
domovima, pretpostavljam da nitko nikad nije morao odgovarati za
ta klinička testiranja lijekova i upravo me taj nedostatak odgovornosti
inspirirao na pisanje ovog romana.

244
 Knjige.Club Books

IZVORI

Knjige

Sue Elliott, Love Child. Vermillion, London, 2005.

Angela Patrick - Lynne Barrett-Lee, The Baby Laundry for Unmarried
Mothers. Simona & Schuster, London, 2012.
Nancy Costello - Kathleen Legg - Diane Croghan - Marie Slattery -
Marina Gambold - Steven O’Riordan, Whispering Hope: The True Story
of the Magdalene Women. Orion, London, 2015.
Ann Fessler, The Girls Who Went Away: The Hidden History of Women
Who Surrendered Children for Adoption in the Decades Before Roe v.
Wade. The Penguin Press, New York, 2006.
Nancy Newton Verrier, The Primal Wound: Understanding the
Adopted Child. Gateway Press, Baltimore, 1993.
Sheila Tofield, The Unmarried Mother. Penguin Books, London, 2013.

Filmovi

The Magdalene Sisters (Sestre Marije Magdalene), Momentum

Pictures, 2002.
The Forgotten Maggies Documentary, Steven O’Riordan Productions,
2009.
Philomena, 20th Century Fox, 2013.

Internetske stranice

www.motherandbabyhomes.com

Novinski članci

“Irish care home scandal grows amid allegations of vaccine testing on

children”, Telegraph, 9. lipnja 2014.

245
 Knjige.Club Books

“Thousands of children in Irish care homes at centre of‘baby graves

scandal’ were used in secret vaccine trials in the 1930s”, Daily mail,
6. lipnja 2014.
“Special Investigation - vaccine trials on children worse than first
thought”, Irish Examiner, 1. prosinca 2014.
“Nun admits children involved in medical trials”, Independent, 9.
lipnja 2014.

246
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

K ao što je i Ivy napisala, ne znam odakle da krenem.

Kao prvo, željela bih zahvaliti svojoj majci što je izmišljala priče za
mene i moju mlađu sestru Claudiu prije spavanja. Često bi znala
zaspati usred priče - krivac za to bila je iscrpljenost od posla - a zatim bi se,
na naše oduševljenje, iznenada probudila i nastavila s nekom potpuno
drugom pričom. Sadá, više nego ikada, čuvam ta sjećanja. Zahvalila bih i
gospodinu Thomasu iz škole Sveti Lawerence koji me upoznao s prvim
romanom koji nisam mogla prestati čitati: svakog bi nam ponedjeljka ujutro
u školi čitao po poglavlje autobiografske knjige Boy autora Roalda Dahla.
Velika hvala mome suprugu Steveu kojem sam prenijela ideju koju sam
imala za roman jedne sudbonosne večeri. Ubrzajmo koju godinu
unaprijed (dodajmo tomu dvije bebe, jednog psa i dva seljenja) i dolazimo do
scene u kojoj ja plačem na telefonu da mi je ponuđen ugovor za dvije knjige.
Hvala ti što si nepokolebljivo vjerovao u mene, što si izvodio cure svakoga
vikenda da bih ja kod kuće mogla pisati, što si me slušao dok sam pokušavala
razviti radnju, što si pazio da ostanem usredotočena i pomagao mi nakon
svake nove verzije. Ne bih ovo mogla bez tebe, dragi, dragi, dragi moj. Volim
te.
Hvala i Helen Corner-Bryant iz agencije Cornerstone Literary Consultancy
koja je vidjela potencijal u mome buncanju i koja me spojila s
genijalnim Benjaminom Evansom. Hvala ti, Ben, što ti je toliko bilo stalo do
knjige i što si napravio i više nego što je bilo potrebno da bi me naučio
umjetnosti pripovijedanja priča. Hvala i prekrasnoj Suzanne Lindfors koja je
danima ispravljala ranu verziju ovog romana u nadi da će se svidjeti nekom
agentu. I upalilo je, osvojila sam jackpot kad me je Kate Barker uzela pod
svoje okrilje. Godinu je dana radila sa mnom na knjizi bez garancije da ćemo
dobiti ugovor za objavu. Kate, tog si mi dana promijenila život, ti si moja
najvatrenija zaštitnica i postala si mi pravom prijateljicom - hvala ti.
Također želim zahvaliti Sherise Hobbs iz Headlinea što se pobrinula da
ne čekam dugo, što je bila veoma pažljiva, a istodobno i usredotočena na to
da uvijek dobije pravi rezultat, i što je , naravno, bila najbolja moguća
urednica. Hvala i Georgini Moore, Emily Gowers, Phoebe Swinburn, Viviane
Basset i Heleni Fouracre iz Headlinea. Morale ste se brinuti za toliko knjiga, a
ipak, uvijek ste uspjele napraviti da se ja osjećam kao da moja knjiga ima vašu
potpunu pažnju. Moje zahvale idu i Caroline Young za prekrasnu naslovnicu.

247
 Knjige.Club Books

Hvala Polly Harding što me uvijek razumijevala, Sophie Cornish što me

naučila što je prava izdržljivost i što me držala za ruku otkad znam za sebe.
Hvala i Claudiji Vincenzi što me podržavala cijelo vrijeme i što me uvijek
nasmijavala. Hvala i mojim divnim zetovima Mikeu Hardingu, Simonu
Cornishu i Stuartu Greaneyu što su nas sve spojili, kao i Penny i Paulu
Vincenziu što su nam pokazali što znači biti hrabar.
Hvala Claire Quy, Sophie Earnshaw, Sophy Lamond i Lauri Batten što su
mi pružale terapiju koja mi je bila potrebna, kao i Clodagh Higginson/ Bridget
na nevjerojatnoj pomoći sa svim stvarima vezanim uz izvještavanje i
novinarstvo te što si me voljela onakvom kakva jesam. Hvala Sue Kerry što je
bila prava genijalka za istraživanje, za brigu o djeci i što je sa mnom podijelila
iskustvo rada u Policijskoj postaji Sussex. Hvala Chrisu Searleu iz Chimera
Climhinga za sve tehničke informacije. Hvala i Rebecci Cootes što je sa mnom
gradila radnju knjige uz beskonačne šalice čaja i što je vrištala na dječjem
igralištu kad sam prodala svoju knjigu. Hvala Esri Erdem i Emily Kos za
neprocjenjivu pomoć s mojim bebama i divnoj Lauri Morris koja je šetala
Merlina. Hvala Rachel Miles, Kate Osbaldeston, Sophie Cornish, Steveu
Gunnisu i Honoru Cornishu što su čitali rane verzije romana te na njihovim
iznimno vrijednim povratnim informacijama. Hvala Nicole Healing na njenoj
stručnosti po pitanju društvenih medija, kao i na prijateljstvu.
I na kraju, ali zasigurno ne i najmanje važno, hvala Grace i Eleanor - kao
što je J. G. Ballard predivno rekao: Kolijevka u hodniku najveća je
motivacija. Volim vas više nego što se to riječima može opisati. Vi ste moje
ljubavi, moj život, moja inspiracija.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

248