PORIJEKLO BOSANSKIH MUSLIMANA

autor: Muhamed Hadzijahic

izdavac Bosna, Sarajevo 1990 god.
188 stranica; 22cm

U knjizi autor prezentujuci dosadasnja naucna istrazivanja na ovom polju (od strane
bosnjackih srpskih, hrvatskih kao i inozemnih autora) i analizirajuci doskora nedostupne
dokumente (medju kojima su najznacajniji turski "katastarskih defteri")  istrazuje porijeklo
bosanskih muslimana. Tokom vremena u Bosni su se desavale velike migracije stanovnistva,
medjutim ono sto je zanimljivo istrazivanja su pokazala ( vidi radove Jovana Cvijica, Jefte
Dedijera, Cire Truhelke, Vladislava Skarica, Aleksandra Solovjeva i drugih...) da su medju
bosanskim muslimanima najzastupljeniji "starinci" -originalno stanovnistvo Bosne. Tako dr
Aleksandar Solovjev istice da 1463 godine Bosanci nisu htjeli da se bore za katolickog kralja. 
Vecina raje i plemstvo (ukoliko nije posjeceno ili izbjeglo presla je na islam, nadajuci se
oslobodjenju od poreza i pravdajuci se time da je Muhamed onaj  "Paraklet" , duh utjesitelj,
kojega je Isus obecao svojim ucenicima na Tajnoj veceri. Ti poturi, cinili su pocetkom XVIII
vjeka tri cetvrtine stanovnistva Bosne i davali sultanu najbolje janicare i vojnike...
-Aleksandar Solovjev "Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne") . Naime u jesen 1459 ,
cetiri godine prije turskog osvajanja Bosne, kralj Tomas poceo je sa progonom bogumila. U
svome "Commentarii rerum memorabilium" papa Pio II ostavio je sljedecu zabiljesku: Kralj
Bosne, da opere ljage sto je Turcima dao Smederevo i da dadne dokaz svoje krscanske vjere,
ili kako mnogi drze pritisnut pohlepom za novcem, prisilio je mahinejce(bogumile) kojih je
bilo premnogo u njegovu kraljevstvu da se isele iz kraljevstva, ostavivsi svu imovinu, ako
nece da prime Kristovo krstenje. Oko dvije hiljade ih pokrstilo se, a oko 40 000 ili malo vise,
koji su se tvrdoglavo drzali svojih zabluda pobjegli su k Stjepanu, vojvodi Bosanskome,
svome drugu u nevjeri"
Da su ova nasilna pokrstavanja i presekucije nezapamcene u istoriji Bosne dovele bogumile
do prisnijih odnosa sa Turcima direktno svjedoci jedan drugi, inace manje poznat, zapis
jednog drugog suvemenika, modruskog biskupa Nikole. On je zapisao:
"Dok se tako zbivalo, Turcin osoji Ilirik, koji se sada zove Bosna. U tome su ga podupirali
bogumilski raskolnici koji su pokrsteni protiv svoje volje i kojima je bosanski kralj bio
povjerio najutvrdjenije gradove svoga kraljevstva ne bi li doborcinstvima i castima stekao
njihovu vjernost..."
Jovan Cvijic govoreci o stanovnistvu istocne Bosne, kaze: 
"Ovo je oblast pravoslavnih i muslimana i prvi cine vecinu stanovnistva. Mahom su
porijeklom iz sandzackog Starog Vlaha, jos vise od crnogorskih brda i crnogorske
Hercegovine: Oni su sisli Drinom u ovu oblast sve do Glasinca na Romaniji. Protivno njima
muslimani su u ogromnoj vecini starosjedioci i oni daju karakter kitnjastim tursko
istocnjackim varosima  cele oblasti..." (Jovan Cvijic, Balkansko poluostrvo i jugoslovenske
zemlje)
Ili recimo Vladislav Skaric koji slazuci se sa Cvijicem na jedan drugi nacin prucavajaci
istovjetnost naziva danasnjih imena sela i starih licnih imena i prezimena dolazi do zakljucka
da je to moglo sacuvati samo kontinuitet vecih masa stanovnistva, tj. ako se vremenom i
mjenjalo, nije se mjenjalo naprasno, nego sporim tempom i to bas kod Muslimana." (Vladisav
Skaric, Stara vlastela u bosanskoj toponomastici). Njegova metoda sastoji se u uporedjivanju
jezicnih osobina jednog kraja sa jezicnim osobinama drugog, odnosno u uporedjivanju
arhaicnih pojava u jeziku ove ili one skupine. Ova metoda je utoliko pouzdanija ako se
kombinira sa podacima koje pruzaju historijski izvori.  Skaric ukazujuci vaznost odrzavanja
starih toponomastickih naziva u jednom kraju, istice razliku "...izmedju imena naselja u
sjeverozapadnoj Bosni, gdje u gustim naseljima zivi skoro iskljucivo narod pravoslavne vjere
i u juznoj i istocnoj Bosni, gdje ima vrlo mnogo muslimana. Dok imena naselja u zapadanoj
Bosni nose uglavnom prezimena danasnjih stanovnika, ovamo ima mnogo seoskih imena,
koja danas vise niko ne upotrebljava kao prezimana. Onamo su dakle imena sela skorasnjeg, a
ovamo davnasnjega".  U nauci je vrlo dobro poznato da su imigranti sa sobom cesto prenosili
geografsku nomenklaturu starog kraja. Na ovu pojavu posebno ukazuje dr. Adem Handzic
proucavajuci etnicke promjene u sjevreoistocnoj Bosni i Posavini u XV i XVI vjeku. Za
pojedina naselja zapazio je dvostruke nazive: stare i one nove koje donose imigranti, pa je
takve slucajeve registrirao za selo Rudine ili Srednji Lokanj, selo Branjevo ili Doj Lokanj,
Selo Tosina ili Podlistie; Piperi kod Visora na Majevici kao i Piperci sjeverno od Koraja
nazvani su bez sumnje prema Piperima  u Crnoj Gori. Njihovo misljenje dijeli i dr Risto
Jeremic isticuci "da se Drina postepeno islamizirala i da se medju drinskim muslimanima
ocuvalo dosta starinaca."
 
 

Iz knjige smo izdvojili pojedine segmente poglavlja o kretanju brojnosti stanovnistva i o

uzrocima i uslovima pod kojima se odvijala islamizacija:

Kretanje brojnosti stanovnistva

a) pravoslavni b)
DOBA IZVOR muslimani
katolici
XV stoljece
1468/69 popisni defter 0,88% a) i b) 99,12%
1489 popisni defter 15,17% a) i b) 84,83%
X stoljece
1520-1530 popisni defteri 38,7% a) i b) 61,30%
Petar Masarchi, Tomko Mrnavic, pa i
XVII  stoljece 75% a) i b) 25%
Anastasije Grgicevic i fra Marijan Marovic
XIX
STOLJECE
1807/08 Chewumette des Fosses 48,8 % a) 42,40 %  b) 9,60%
1851 Opci popis 37,30% a) 42,40% b)18,50%
1789 Opci popis 38,73% a) 42,88% b) 18,3%
XX stoljece
1910 Opci popis 32,25% a) 43,49%  b)22,87%
1921 Opci popis 31,07% a) 43,07%   b) 25,48)
1948 Opci popis 34,54% a) 41,50  b)22,96%
1971 Opci popis 39,6% a) 37,2%  b) 20.06%
Jedan od glavnih pitanaj koje se namece je kakvi su razlozi da su bosanski muslimani od
dvotrecinske vecine u XVII stoljecu spali na svega 38,73 posto do ukupnog broja stanovnistva
u vrijeme Austro--ugarske okupacije (dalje relativno nazadavonje uzrokovano je
emigracijama u Tursku i stradanjem u I svjetskom ratu.) To brojcano nazadovanje razmatra 
vise autora pa tako Ivan Frano Jukic je npr zapazio po ostacima islamskih kultnih objekata, u
krajevima gdje su u njegovo vrijeme bila iskljucivo krscanska naselja, da je nekada
muslimansko stanovnistvo bilo mnogo brojnije pa je dao ovu zanimljiva opazanja:
"Turke je najvise satrla posljednja kuga, god, 1813-1817, zatim bojevi sa Srbijom 1804-1825,
Najvise pako Turci sami sebe taru, Veliki Turci (begovi) od malih prikupljaju (kupuju) zemlje
na koje hriscane naseljavaju, ovi pako ono novaca po varosima gdje se nastane rastope, a onda
neozenjeni idu drugima u sluzbu..."
...Haranja kuge predstavljala su posebno negativnu bilansu u razvoju muslimanske populacije,
s tim sto pri tom treba istaknuti da to nije dolazilo zbog mekoputnosti (osjetljivost) , vec je
osnovni razlog struktura muslimanskih naselja, koja su zbijenijeg tipa pa time i ugrozenija
prilikom epidemija.
( O rasporedu stanovnistva detaljnije je pisao Jevto Dedijer. U radu "Porijeklo bosansko-
hercegovackog stanovnistva", Dedijer kaze: "Cini se da je do 18 vjeka vladao ovaj raspored
stanovnistva: po varosima Muslimani  s raznim balkanskim orijenatlnim narodnostima, po
nizinama muslimani i katolici, a po planinama pravoslavni. Cini se da je vecina bosanskog i
hercegovackog stanovnistva sve do 18 vjeka bila muslimanske vjere")
Koliko se po danasnjim ispitivanjima moze utvrditi velike zaraze bolesti 17 i 18 vjeka kuga i
kolera pomorile su vecinu varoskog stanovnistva, zatim vecinu stanovnistva u nizijama, po
ravnicama i oko velikih drumova. S toga ravnice pocese naseljavati planinci raznih oblasti (U
srebrenickom kraju autor je zabiljezio predanje da se kuga pomolila u selo Likare u porodicu
Mehici, gdje je zatekla dva blizanca. Selu se nije nista dogodilo, ali je tim blizancima ostalo
crno (gara)po obrazu, zato su se i prozvali Garaljevici. Kuga je zaobisla Likare ali ne i
mnoga druga sela u Srebrenickom kraju,  u Bajramovicima kraj Srebrenice danas se
pokazuju na Glanno groblje; kugu je naime redovno pratila i glad)
Znatne promjene u stanovnistvu izazvala su i izgibanja u ratovima, kao i hajducka u uskocka
pustosenja koja su dovodila do prorjedjivanja stanovnistva. Bosanski muslimani morali su
ratovati i izvan zemlje u Ugarskoj, Besarabiji, Podoliji, Rusiji, Perziji itd. U tim periodima
dolazilo je zbog nedostatka radne snage do naseljavanja pravoslavaca iz Srbije i Crne Gore
sirom Bosne.
Karateristican je pokusaj naseljavanja Cerkeza u Bosnu. Tradicija koja se do skoro odrzala
posebno u istocnoj Bosni, da bosanski Muslimani nisu dozvolili naseljavanje Cerkeza u svoju
zemlju, ali su istodobno na Glasincu naselili Crnogorce, nalazi potvrdu u sacuvanim
dokumentima iz 1864 godine o prepisci Bosanskog valije sa Stambolom o planovima za
naseljavane u Bosnu Cerkeza prognanih iz Rusije (prema Pittardu broj prognanih Cerkeza
iznosio je 700 000). Muslimanskim feudalcima u Bosni to nije odgovaralo, jer im je daleko
povoljnije bilo da im kao radna snaga sluzi krscansko nego muslimansko stanovnistvo
(krscani nisu bili obavezni ici u ratove, a i sam njihov politicki polozaj bio je znazno
drugaciji)
 
 

Uslovi i uzroci koji su doveli do islamizacije:

Teza o nasilnom prevodjenju u islam ovo pitanje rjesava na sasvim jednostavan nacin: jedan
dio naseg naroda presao je na islam usljed turske nesnosljivosti posto je, kako se obicno kaze,
islam siren ognjem i macem.

Prema ovom pod, utjecajem crkve formiranom, gledanju koje je u znatnoj mjeri rasireno i u
narodu, prelaz na silam bio je nasilan.
Najkarakteristicnije je u ovom pogledu stanoviste koje je doslo do izrazaja u Njegosevu
"Gorskom vjencu": isturcio se plahi i lakomi, a ono sto je uteklo ispod turske sablje, zbjeglo
se u planine (stihovi 258-268). Konkretno su crnogorski muslimani na islam "premamljeni"
usljed straha zivotu koji cesto kalja obraz (stih 769), a to vrijedi i za bosanske muslimane: sve
je poklano sto se ne posuneti kada "Bosni salomi rogove" sultan Ildirim (Bajazit I, koji je
samo vladao poslije Kosovskog boja 1389 god. pa do 1402 god.); samo je sultan ostavio
fakira i fukaru, da Turke sluzi "i pred krstom tuzi" (stihovi 1816-1820).

Ovakve teze su se sirile i ranije i kasnije. Nasilno prevodjenje "v poganskuju magometskuju
veru" isticao je sta vise u svom proglasu od 1711 god. ruski car Petar I. I pecki patrijarh
Vasilije Brkic u "Opisu turskih oblasti" (1711) tvrdi da je Bosna silom isturcena. Tezu o
nasilnoj islamizaciji lansirao je i historicar Jovan Raic ( 1726-1801); njegova je historija, kao
sto je poznato, vrsila ogroman idejni uticaj i na poznije generacije. Ovakva shvacanja
lansirana su i u literarnim tekstovima (npr. Joksim Novic Otocanin, Sila turci Bosnu, Danica
Zagreb 1864)

Od ovakvih shvacanja o islamizaciji nije daleko ni Franjo Racki. On se ovim pitanjima u

svojoj poznatoj radnji "Bogomili i patareni" nije opsirno bavio, ali je, kao sto se vidi iz
njegovih razmatranja o nastanku bosanskih patarena, smatrao da su patarene u Bosni
naslijedili Muslimani. (Racki blize ne precizirajuci, kaze da ce se u njegovoj raspravi
"Bogomili i patareni" naci odgovor na pitanje , kako to da je bosansko plemstvo u tolikom
broju preslo na islam? Kako je u Bosni nestalo patarena, docim se krscanska vjera i u jednoj
i u drugoj crkvi sacuvala. Odmah se nastavlja: "Izimienimo bosaske Patarene sa sadasnjimi
bosanskimi Moslemani, pa uzpostavismo staru sliku vjerskih odnosaja u Bosni, jednaku ako
ne obrisom a ono mascu" Fr. Racki, Bogomili i Patareni, II izd. Beograd 1931 str. 482.) Pa
ipak tvrdi da bosanski i humski velikasi ukoliko ne "izselise iz nesretne jim otacbine", bilo "iz
koristi i u lasti", bilo "na silu primise vjeru svojih gospodara". Primjere ovoj drugoj soluciji
nalaze se u prelazu na silam Stjepana, mladjeg sina hercega Stjepana, potonjeg Ahmed-bega,
te djece Stjepana, Tome i Katarine, Zigmunda i Katarine. (Cetrnestogodisnji Zigmund i
desetogodisnja Katarina odvedeni su u Tursku i cini se izmedju 1474 i 1478. presli na islam.
Zigmund je kao musliman poznat pod imenom Ishak-beg Kraloglu, postigao je visoku
politicku karijeru i zivio do iza 1493. godine. Katarina je mogla umrijeti kao djevojka. Njen
grob u obliku turbeta se po svoj prilici nalazi u Skoplju na Urjanbabi, poznat kao Kral K'zy
(Kraljeva djevojka) Upor. Anton Simcik, Turbe bosanske kraljevne u Skoplju, Novi Behar
XII/1939, br. 15-19, strana 176-177.)
U zadnje vrijeme zagovrnik teorije o nasilnoj islamizaciji u dobroj mjeri bio je i Dominik
Mandic( dr Dominik Mandic, Etnicka povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967)
On se osvrce na progone katolika u Bosni u pojedinim periodima smatrajuci  da su oni imali
za posljedicu islamizaciju. Medjutim, da li je doista dolazilo do primanja islama povodom
progona dovoljno se argumentira, a iza samih progona, o kojima je ovdje rijec uvijek su stajali
politicki razlozi.
Nasuprot ovakvim konceptima, a kao rezultat istrazivanja dokumentarne gradje, u nasoj
historiografiji je u potpunosti prevladalo misljenje da je islamizacija bila slozen i dugotrajan
proces, koji se moze objasniti ako se imaju u vidu mnogobrojni i raliciti uslovi i uzroci, uzreti
najcesce u uzajamnoj povezanosti i isprepletenosti; neposredne prisile, posebno od strane
sluzbene vlasti nikada nije bilo, ali se time ne iskljucuju pojedinacni ispadi i nasilja.
(Vec je Nedic isticao dobrovoljnost islamizacije; dajuci jedan retrospektivan pogled na
istoriju bosanskih Muslimana koji su patarenstvo promijenili i dali se obrezati:
Stari dakle ostavise 
Isusovu vjeru svetu
I voljno se izturcise
A unuci zar da smetu
(Martin Nedic, Poraz boa.ah. U Pecuhu 1884, str 27)
Jedan dokument o pokusaju  prisilnog prevjeravanja na islam donosi dr Gl. Stanojevic,
Dalmacija u doba Morejskog rata, Beograd 1962 god. str 126; Upor. dalje Ot. S. Zlatovic,
Franovci Drzave Presvetog Otkupitelja i puk hrvatski u Dalmaciji. Zagreb 1888, str. 233itd.)
O dobrovoljnosti poturcavanja govori Mihajlo janicar, a takodjer i Kuripesic, koji je doduse
isticao veliko tiranstvo Turaka u vladanju nad Bosnjacima -katolicima i pravoslavcima - ali,
kad se odmah zatim osvrce na islamizaciju, ne spomine elemente prinude vec kaze da su se
krscani "iz mladosti i lakomislenosti dali prevesti na tursku vjeru".
Jedno drugo  veoma rasireno misljenje, glasi da se na islam prelazilo da bi se "ocuvali
posjedi". To je tvrdio vec I.F. Jukic (Putopisi i istorijsko-etnografski radovi, 151), a onda i
Jovan Cvijic (Balkansko poluostrvo I, Beograd 1931, str. 78) On kaze:
"Za vrijeme turske najezde vlastela je, kako se cini, vrlo lako primala muhamedansku vjeru da
bi ocuvala svoje zemlje i svoju nadmocnost i da bi se mogla osvetiti Ugrima koji su ih po
papinoj zelji narociti gonili" 
Teza da su na islam prelazili "pre svega feudalci" zastupa se i u poglavlju "Stanovnistvo
Bosne i Hercegovine" i "Jugoslovenski muslimani" u publikaciji "Narodi Jugoslavije" -srpsko
izdanje u okviru Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti (Beograd 1965)
I ovu toliko rasprostranjenu tezu o primanju islam od strane feudalaca da bi ocuvali svoje
posjede treba po mome misljenju odbaciti.
Osvajajuci nase krajeve Turci, kako po svemu izgleda, nisu kod nas nimalo drugacije
postupali negoli kao i u drugim osvojenim krajevima. Oni su zavodeci svoj  feudalni sistem,
svugdje zatirali plemstvo.
To zapaza niz najboljih poznavalaca Turske, kao npr. engleski diplomata Ricaut (1670) koji
kaze da je glavna njihova politika "da se u potpunosti unisti staro plemstvo". To isto tvrdi i A.
Meravino (1514): "Kada Turci osvoje koju zemlju prisvoje sebi sve pokretno i nepokretno.
Plemstvo utamane do korijena, a osobito kraljevsku krv..." (Antonio Meravino Genovese,
Dell'origine de Turch, Sansavino, Historia universale. Venecia 1600, I, 32-33)
Mavro Orbini uostalom izricito navodi - a to se moze potvrditi uostalom jos i drugom
argumenatcijom - kako je sultan Mehmed el Fatih na prevaru dao sasjeci gotovo citavo
bosansko plemstvo.
U vome istom smislu svjedoci i Ivan Tomko Mrnovic, koji  govoreci o padu Bosne tvrdi da je
Mehmed veci dio plemstva preselio na sluzbu u Malu Aziju, posto je mnogo sumnjao u
vjernost tog plemstva. I bosanski drzavnopravni teoreticar Hasan Kjafija Pruscak iz Prusca u
Bosni savjetije vladare ako pobijedi neprijatelja neka im ne ostavlja prvake, jer mrznja ne
izlazi iz srca njihovih nego ostaje i prelazi na potomke"
U nasoj narodnoj pjesmi takodjer je ostao trag turskog zatiranja vladajuce garniture:
Majko nasa, moskovska kraljice,
Vec su nama dodijali Turci
............................................
............................................
Sve prvljence nase isijekli
Od stambola do b'jela Budima
Sto god ih je po gradovim bilo - 
(Kosta Horman, Narodne pjesme muslimana Bosne i Hercegovine)
Ne postoje nikakvi dokazi da su Turci osvajajuci Bosnu na miru ostavili plemstvo, osobito
one visoke (nize i srednje plemstvo nalazilo je medjutim izvjesni kompromis) koje bi
prelazilo na islam, da bi sacuvalo svoje feudalne posjede. Poznato je npr. da je golem dio
bosanskog plemstva izbjegao pred Turcima, neke koje je sultan Mehmed zatekao u Bosni dao
je pogubiti (slucaj Kovacevica u istocnoj Bosni, dalje plemstva koje se sa kraljem Stjepanom
Tomasevicem na vjeru predalo)
Za Slovaoniju se npr konstatira da je u njoj "sa lica izbrisano svo hrvatsko plemstvo". "Po sto
puta odgovaraju krajem 17. vjeka pucani Slavonije, bivsi podanici Turski, da nitko izmedju
njih, sto mogu pamtiti, ne zna tko im je nekada bio krscanski gospodar" (Tade Smiciklas,
Dvjesto godisnjica oslobodjenja Slavonije)
Plemstvo je moglo imati najmanje koristi u turskim osvajackim uspjesima i praviti
kompromise sa osvajacima. Prije bi se mogla postaviti druga, suprotna teza, da je naime
islamski sistem bio atraktivan upravo za one koji su najvise trpjeli od feudalaca iz vremena
narodne dinastije. Historijski izvori potvrdjuju da je narod prelazio na islam upravo tramo
gdje je feudalni pritisak bio najjaci.
Mnogo su citirane, ali dosta karateristicne, one rijeci iz pisma posljednjeg bosanskog kralja
Stjepana Tomasevica, koji se uoci katastrofe kraljevstva tuzio papi Piji II: "Turci su u mojoj
kraljevini sazidali nekoliko tvrdjava i pokazuju se ljubazni prema seljacima, obecavajuci da ce
svaki od njih biti slobodan koji otpadne k njima". Prost im seljak ne razumijeprevare te misli
da ce ova sloboda vazda trajati" Lahko da ce puk ovim varanjem biti zaveden, od mene
otpasti, ako ne vidi da sam tvojom vlascu ojacan; ni vlastela se nisu dugo drzala u gradovima
ostavljena od seljaka". Slicno se dogadjalo i u ostalim nasim krajevima, narocizto u Slavoniji,
gdje je seljastvo listom  bjezalo "u Turke" videci tamo feudalno olaksanje. (Uporedi Vl.
Mazuranica, "Prinosi". U Zagrebu 1919. Zanimljivo je napomenuti da je dugo vremena, jos u
XVIII stoljecu kada je feudalizam u Bosni bio u svojoj punoj dekadensi, vladalo tu i tamo
misljenje da je turski feudalizam podnosljiviji od zapadnoevropskog. O tome svjedoci Adam
Tadija Blagojevic, koji je u vezi putovanja Josipa II kroz Slavoniju1768 napisao u stihovima
knjizicu "Pjesnik putnik", Bec 1771 i u njoj zalazuci se za reforme Josipa II, izrekao protiv
domacih vlastelina ovakvu osudu:
Ne pitaj me kakva mi je rana
set danaka brojim u nedelji
dva su moja, cetiri njihova,
dva su lipa, zlocesta cetiri...
Volio sam k Turkom uskociti
nego da me panduri povlace,
jer kad Turkom ja racu dadem,
nit im kopat nit orati idem
za nikakvu tezkocu ne znadem,
vec trudan divaniti sednem,
jer su Turci srca milostiva,
znadu oni sta je njima drago
obicaja vrlo dobrostiva
pak ne muce podloznika mnogo.)
I seljastvo pod mletackom vlascu placalo je vecu feudalnu rentu nego sto se placala pod
Turskom (dr Gligor Stanojevic, Dalmacija u doba Morejskog rata 1684-1698, Vojno delo,
Beograd 1962, str.8)
Pritisak crkvenih i svjetovnih feudalaca bio je kud i kamo jaci prema stalno nastanjenim
poljodjelcima, nego prema znatno pokretljivijim gorstacima, koji su cuvali svoju plemensku
organizaciju i bili neovisniji od feudalnih veza. Upravo medju poljodjelcima vidimo masovnu
pojavu prelazenja na islam, i to ne samo u Bosni nego i u Zeti, S tog gledista u pravu je Vaso
Cubrilovic koji pise: "Uopste plemeske organizacije, pruzajuci pojedincima, jaku zastitu
prema Turcima, onemogucavae su velikim djelom turcenje, zato medju plemenima ima
najmanje poturcenjaka"( V. Cubrilovic "Poreklo muslimanskog plemstva".)
U oovom pogledu dosta su zanimljivi stavovi Milana Vasica koji je proucavao organizaciju
mortoloza. On naglasava da je "islamizacija ravnomjerno zahvatila povlastene i nepovlastene
drustvene slojeve.  To je karakteristicno za sve krajeve gdje se odvijao taj proces. Tamo gdje
islamizacija nije zahvatila nepovlasteno stanovnistvo, nije je bilo ni medju pripadnicima
povlastenih grupa" Imajuci u vidu ovakve rezultate do kojih je dosao proucavajuci turske
deftere i drugu dokumentaciju Vasic upozorava da se treba opreznije postupati prema
shvacanju "na koje nailazimo u nauci po kome su privilegisani drustveni slojevi prelazili na
islam s ciljem da zastite svoje klasne interese u vrijeme kad su ti intersi bili ugrozeni. Taj
oprez nalaze i cinjenica da nije bilo masovnije islamizacije u nekim zemljama u kojima je
sistem povlastica bio vrlo razvijen, npr. u Srbiji..."(Milan Vasic, Mortolosi u jugoslovenskim
zemljama pod turskom vladavinom, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo 1967)
Valja naglasiti da su ne samo u Bosni nego i u drugim nasim zemljama uoci turskih osvajanja
formirale tzv turkofilske stranke, a to je znacilo i vazan korak ka islamiziranju. "Otpor protiv
Turaka bio je dosta jak tek u pocetnom stadiumu" - veli A.S. Dabinovic, imajuci u vidu
situaciju na citavu Balkanu. "Kasnije se u sve vecoj mjeri opaza ne samo materijalno nego i
moralno popustanje. U samim balkanskim drzavama stvara se malo po malo tzv. turska
stranka, koja tezi izrazito za tim da se sporazumi za osvajacima.
Dok su naime Turci postupali nemilosrdno sa stanovnistvom u krajevima gdje su nalazili
otpor, postupali su dosta blago prema onim krscanima koji ne davahu otpora, pa su svagda
gledali pridobiti seljake protiv gospode, obecavajuci im potpunu slobodu. Nikakvo cudo da se
u tim okolnostima siromasniji sve maje pokazao pripravnim da se odupire turskom prodiranju.
K tome dolazi okolnost da se na celu turske stranke redovito pojavljivao mladji clan
vladalacke porodice, koji je duze vremena boravio kao talac u sultanovoj blizini, pa bi se
vraztio kuci svojim roditeljima kao odusevljeni turski pristalica.
Kci Durdja Brankovica, sultanica Mara i njezin brat slijepi Grgur bili su odlucno za to da se
Srbija potcini turskoj vrhovnoj upravi. Isto su se tako dali pridobiti za tursku stvar bosanski
patareni, tako da nije pretjerano reci da je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomasevic manje
pao zrtvom turske najezde, negoli same blize okoline.
Isto tako je u Hercegovini nadjacala stranka mladjeg sina hercega Stjepana, koji se zvao
Stjepan kao i njegov otac, pa je kasnije, presavsi na islam, postao glasoviti Ahmed
Hercegovac, veliki vezir Bajazida II i Selima I vojskovodja u ratu protiv Egipta i protiv
Perzije.
Pa i u Crnoj Gori malakso je otpor prema Turcima pod utjecajem nesuglasica u samoj
vladarskoj porodici, jer je i tu mladji Stanisa nastupio protiv Durdja Crnojevica i postigao da
je kao Skenderbeg Crnojevic vladao 14 godina kao turski namjesnik drzavom svog oca.
Dabinovic smatra da je "sva prilika da su zeljeli sa Turcima sporazum ne samo siromasni
slojevi na koje je padao cijeli ratni  teret, nego i gradjanski stalez sredovjecne Zete i Bosne
koji je zivio od trgovine i od proizvoda svog zanatlijskog rada (A.S. Dabinovic, Znacaj
osnivanja turske vlasti na Balkanu, Obzor, Zagreb 1938)
Slicno se desavalo i sa Arbanasima. O tome npr govori Zmajevic koji je kao apostolski
vizitator u Albaniji podnio svoj izvjestaj Kongregaciji za propagandu vjere 1703 godine.
On zapaza da je na islam prelazilo i 2000 dusa, da bi izbjegle kakav tezak danak. Ovo je jos
ranije zapazio Marino Bizzi koji tvrdi da citava sela napustaju vjeru, da bi se oprostila poreza
na glavu.
Medjutim poreske  obaveze, bez obira na harac, pritiskivale su, narocito u poznije doba i
muslimansko stanovnistvo. Teski porezi bili su vise puta uzrok i dosta brojnim pobunama
muslimanskih seljaka, Pa i oslobodjenje od placanja haraca kompenziralo se na drugoj strani
vojnom duznoscu koju je imalo muslimansko stanovnistvo. Sigurna je stvar da je i otvorenost
turskog sistema u sticanju javnih sluzbi i karijere znatno doprinosila islamizaciji.
Bosnjaci su odmah na pocetku turske vlasti uvidjeli vaznost primanja u janicare, tako da im je
putem janicasrva omoguceno znacajno sudjelovanje na svim vaznijim polozajima u drzavi.
To se odnosilo i na druge narode, pa je i Juraj Krizanic u svom djelu "Politika" koje je pisao
za vrijeme svog sibirskog progonstva (1661-1666) u poglavlju "Na koji nacin bivaju tudjinci
stetni narodima", osvrnuo se na ulogu poturica u turskoj drzavi. Krizanic nalazi da poturice
drze vlast u turskoj drzavi.
"Turci su u prijasnja vremena rado primali svakog prebjega i svrzimantiju koji su bili voljni
da se poturce ili prijedju na tursko krivovjerstvo, i takvim davahu najvise casti i polozaje u
drzavi. I danas primaju mnoge, mi ih zovemo poturicama. Njihovi janjicari potjecu od
krscanske djece raznih naroda i oni su pronijeli tursku slavu...
Janjcari povrh toga vladaju ovim kraljevstvom i postavljaju i pogubljuju njihive careve i tako
je u Turskoj primanjem poturica presla vlast u ruke tudjih naroda.
U objasnjenju procesa islamizacije cesto su isticani i idejni momenti posebno kad se radilo o
bogomilskim prelazima na islam. Upozoravalo se na izvjesne srodnosti izmedju bogomilstva,
odnosno srodnih religioznih ucenja s islamom. Zanimljivo je da dosta autora zastupa i istice
koncept prema kojem bi mahinejske sekte pokazivale odredjenu prilagodljivost drugim
religijama.
Poznati sociolog religije Chantepie de la Saussaye uzima kao osnovnu karakteristiku
mahinejaca njihovu prilagodljivost drugim religijama (Chantepie de la Saussaye, Lehrbuch
der Religionsgeschichte II, Tububingen 1925, str. 78-279)
Mahinejci su bili posebno sklon islamu. Racki je pozivajuci se na Schmidta, pisao kako se
barem govorilo za katare u juznoj Francuskoj da su "Saracenima izalsali punomocnike da im
ponudi savez proti zapadnu krscanstvu" Primjer simbioze mahineizma i islama predstavljaju
danasnji muslimani Sin-Kianga, autonomne ujgurske provincije u Kini. Oni su bili prvo
samanci, a toku VIII  stoljeca presli na mahinejstvo i osobito budizam. U X vijeku presli su na
islam, pa bi dio bivsih Ujgura-amhinejaca predstavljao jedan od slucajeva prelaze jedne
populacije mahineizma na islam.
Drugi jedan slucaj predstavljali bi poturi, a vjerovatno i torbesi.
Ipak kao da srodnost izmedju mahinejskih ucenja i islama, koja je nesumnjiva (vidi H.M.
Handzic, Islamizacija Bosne i Hercegovine, Srajevo 1940, str. 15-17; Ciro Truhelka,
Napretkova povijest. Sarajevo 1942 str. 792) nije od tolikog znacaja, kao politicki razlozi koji
su priblizili bosanske bogomile i turke kao nosioce islama. Akcije posljednje dvojice
bosanskih kraljeva protiv bogubila imale su za posljedicu njihovo gotovo potpuno unistenje
na podrucju gdje je kralj imao neposrednu vlast. Prilike u Bosni bile su takve da se valjalo
opredijeliti: ili za katolicku politiku bosanskih kraljeva ili za Turke u njihovom pojedonosnom
nastupu. Medju sirokim slojevima bogomila, ako ne i kod vrhova bosanske crkve, nastalo je
jedno protursko raspolozenje, o kojem nedvosmisleno govori niz savremenih svjedocanstava.
Od ovog proturskog raspolozenja, a uzevsi u obzir da se bosanska crkva nalazila u potpunom
rasulu, primanje islama predstavljalo je najblazi korak.
Rasulo crkvene organizacije nije samo stvaralo klimu za prelazak bogomila na islam. Slaba
crkvena organizacija u pojedinim krajevima, odnosno pomanjkanje dovoljnog broja
svecenika, doprinosila je i otpadima katolika, kako na pravoslavlje tako i na islam. Jos je
B.Kasic nedostatak svecenickih kadrova uzimao kao jedan od glavnih razloga za mnoga
"turcenja" u Slavoniji, pa i Bosni.
Medju kompleksnim uzrocima, a imajuci u vidu i individualne predispozicije, za fenomen
masovne islamizacije vazni su i psiholoski momenti. Stimulans islamizacije davale su cvelike
turske pobjede i shvacanje o besperspektivnosti krscanstva. S turcima je dolazila i jedna nova
civilizacija, kojoj je tenelj gradska civilizacija, jedan novi nacin zivota, do izvjesne mjere
hedonizam, novi medjuljudski odnosi sa svojevrsnim demokratizmom i uopce jedan bogatiji
zivot. Jednostavnost i logicnost dogmi sigurno je doprinosila atraktivnosti islama. Na islam
kao da je prelazila narocito omladina i zene (Kuripesic je zapazio da je posebno omladina
otpadala od krscanstva. O udjelu zene u islamizaciji upor. clanak Muhameda Hadzijahica
"Udio zene u islamizaciji Bosne i Hercegovine" U kalendaru "Narodna Uzdanica" 1942.
dalje Jovan Radonic, "Rimska kurija i juznoslovenske zemlje", Beograd 1950. Fehim Efendic,
"O islamizacij". Kalendar Gajret 1941) Mazuranic ,"Pogled u Bosnu" itd... O ovome
problemu koji je zadavao mnoge brige svecenstvu ima podataka i u jednom izvjestaju biskupa
Miletica. Poslanik Ivana Karlovica, svecenik Stjepan Posidorski u govoru pred papom u
Rimu godine 1519, rekao je i ovo:
"Nazalost sveti oce, nasi susjedni krscani sklaapaju vec i zenidbe sa Turcima i tako
medjusobno suruju, tako da moj gospodar moze s pravom sumnjati moze li itko biti siguran
medju svojim krscanskim podanicima"
Cini se da su na islam brojno prelazili i ratni zarobljenici. "Ratni zarobljenici koji bi prigrlili
islam izbjegli bi ropstvo, ali to sredsvo, posto se primjenjivalo na jedan uzak krug, davalo je
nedovoljne rezultate" veli Fuad Koprulu (Mehmed Fuad Koprulu, Porijeklo Osmanske
Carevine, Sarajevo 1955, str 18) 
Mozda ovo misljenje kompetentnog Korpulua najmanje vrijedi za Bosnu, narocito za prvu
polovicu XVI stoljeca, u kojoj se srecu vrlo brojni ratni zarobljenici. 

Na koji nacin je vrsena islamizacija:

Drzim da je u ovom pogledu od osnovne vaznosti uociti znacaj gradova kao centara iz kojih je
strujala islamizacija. "Prelazak stanovnistva na islam" - veli Adem Handzic - "i nastanak
gradova bili su usko povezani, upravo jedno drugo je uslovljavalo, i tesko se mogu odvojeno
posmatrati.
Naime razvitak kasaba bio je svakako uslovljen postojanjem muslimanskog stanovnistva...Ali.
s druge strane, sam razvitak gradova ubrazo je ujedno proces prelazenja na islam okolnog
stanovnistva, narocito seoskih zanatlija, koje se selilo u grad i na taj nacin sticalo poreske
povlastice kasablija." (Adem Handzic "O islamizaciji u sjveroistocnoj Bosni, Sarajevo 1970,
str 30)
Graficki bi se islamizacija mogla predstaviti sa nekoliko koncentricnih krugova: u prvom bi se
nalazio grad, tj seher ili kasaba sa dzamijama, mektebima, medresama, tekijama i drugim
objektima kulta i islamske prosvjete; drugi krug bi cinila bliza okolica grada gdje bi bio
najjaci prodor islamskog utjecaja iz grada; treci krug bi cinili zupljani i komunikacijama
pristupacniji krajevi; dok bi cetvrti krug sacinjavalo podrucje izvan komunikacija i obicno
brdski krajevi udaljeni od gradova; ovom posljednjem krugu pripadale bi i balije,
muslimanski planinci.
Najintezivniji vjerski zivot i sirenje vjerske prosvjete odvijalo se u gradovima, gdje su bili
najbrojniji i vjerski objekti. Zanimljivo je sa aspekta kojim se ovdje bavimo da je prvi objekt
u novom islamskogm naselju o pravilu uvjek bila dzamija. Njih izvan gradova nije ni bilo
relativno mnogo. Uz dzamije se gotovo redovito podizao mekteb, skola za pocetnu vjersku
obuku. ..
Upravo i jeste problem na koji se nacin islam sirio na selima, narocito onim udaljenijim od
gradova. Uostalom, ranije je istaknuto da je islamizacija u ovim krajevima ionako dosta
povrsna.
Jedno narociti predanje govori kako je sultan Fatih poveo "kad je posao na Bosnu 40 sejhova,
pa kad je Bosnu posjeo, ostavio ih po raznim mjestima da sire preporucuju (Cazim Ruscukija,
"Ajvaz Dedo", Novi Behar II/1929 br 23) Medju tim sejhovima bio je i Ajvaz Dedo. Dok jedi
hoce da je iz Bosne, drugi pak kazu da je pravi Azijata". Ajvaz Dedi je po ovoj tradiciji zapao
Prusac. Uspjelo mu je da sva Vesela "pod vodstvom svoga dusobriznika, imenom Pandze,
primi jednog dana islam.
Nakon toga je receni Pandza dolazio svaki dan Ajvaz Dedi na pouku u vjeri te je za godinu
dana postao hafiz. Stoga mu je Ajvaz Dedo hajjir-dovu (blagoslov)  ostavio da u njegovoj
porodici vazda hodza bude "(Cazim Ruscukija, "Ajvaz Dedo", Novi Behar II/1929 br 23)
Postavlje se pitanje da li su doista u Bosni sejhovi, dakle dervisi, sirili islam? Izvjesne
analogije u drugim zemljama mozda bi isle u prilog ovakvoj jednoj pretpostavci, no moje je
misljenje da je njihova uloga bila u ovom pogledu drugorazredna. Ovo misljenje temeljim na
okolnosti sto je u Bosnu prodro ehli-sunetski islam s malo derviskih natruha, za razliku npr od
Albanije. I u Bosni je uvjek bilo dosta dervisa, ali su oni imali u odnosu na ulemu jedan
subordinirani plozaj u vjerskom zivotu.
Drzim da je u procesima islamizacijei ucvrscivanju islama vaznija uloga pripadala tzv.
"sejjar-vaizima", tj. putujucum propovjednicima, koji su svoju akcije sve do u najnovije doba
razvijali narocito u mjesecu posta- ramazanu.

VI
Kada je rijec o islamizaciji potrebno se barem nakratko osvrnuti i na koncept prema kojem bi
primanje islama predstavljalo izdaju narodnih ideja. Prema tome shvacanju napustiti staru
religiju-hriscanstvo-zancilo je izdaju i huljenje "pradjedovske vjere" (Njegosev Gorski vjenac,
npr. stihovi 365-384). Dozvoljavam da bi se eventualno  moglo govoriti samo o "izdaji
hriscanstva", a i to je bar sto se tice boanskih muslimana, dubiozno, posto su osnovnu masu
prelaznika na silam cinili bogumili, progonjeni i od zapadne i od istocne crkve.
U pogledu prihvacanja turske drzavne ideje, sto je bila neminovna posljedica islamizacije,
postavlja se pitanje koje su se to uopce  bile snage u vrijeme turskih osvajanja koje bi se
oznaciti da su predstavljale-uzmimo uslovno taj izraz-narodne ideale? Da li katolicka crkva
koja je¸podrdila interes bosanske drzave Madjarima i papi? Da li pravoslavna crkva, koja se
takodjer stavila u sluzbu Turaka? Prof. dr. Branislav Durdjev je pokazao da je stav srpske
pravoslavne crkve u odnosu na tursku drzavu bio istina u razna vremena razlicit. Medjutim,
do potkraj XVI vijeka, dakle u vrijeme najjintezivnije islamizacije, srpska crkva nije stupala u
borbu sa osmanlijskom vlascu. Tek kad se njen polozaj pogorsao, to je uticalo na izmjenu
njenog stava.. Ona je bila najveci hriscanski veleposjednik u srpskom narodu i povezana sa
feudalnim i polufeudalnim elementima. Durdjev je pokazao da su pojedini manastiri u prvo
doba davali turskim vojnim pohodima oklopnike (dzebelije) (Branislav Durdjev, "Uloga
crkve u istoriji srpskog naroda")
Simptomaticno je dalje se obicno smatra izdajom stavljanje u sluzbu Turaka pojedinih
hriscanskih redova, kao sto su martolozi, vojnici, derbendzije i druge povlastene hriscanske
grupe, kojima su bili povjereni cesto najodiozniji zadaci u  ratovima. Broj tako angazovanih
nasih ljudi nikada nije bio mali.
Dalje je zanimljivo da, koliko je znam jos niko nije okvalificirao "izdajstvom" napstanje stare
slavenske religije i primanje hriscanstva, pa bi predlagao vracanje "pradjedovskoj vjeri".
Pri tome se zaboravlja da je i primannje hriscanstva bilo po istoj logici izdaja "narodnih
idela", posto je primanje hriscanstva podrazumjevalo drzavno politicko podjarmljivanje od
strane nosioca hriscanstva (Bizant, Franci, Germani)
Evo sta pise Bruckner za balticke Slavene:
"Sloveni su Labi i Odri zestoko se odupirali hriscanstvu, koje im je naturano od strane
Nijemaca, pa je primanje nove vere preko nemackog svestenstva ugrozavalo njihovu drzavnu
samostalnost.
Graniceci sa Nemcima, razbijeni na sitne, medju sobom zavadjene djelove, bojali su se
Nemaca koji su iskoriscavajuci njihovu rascjepkanost, polako ali sigurno sirili ne samo
duhovnu vlast nad njima, nego i svetovnu. Otpor tih Slavena trajao je 300 godina i bilo je vrlo
mnogo slucajeva da su naizmjenicno, cas primali, cas odbacivali hriscanstvo..." (A.Brikner, O
paganstvu kod starih Slavena. Knjiga o Balkanu, Beograd 1937 godine, str 53)
Uska povezanost izmedju primanja hriscanstva i priznavanja bizantijske vlasti dovoljno je
poznata iz najranije historije Juznih Slavena.
Ovu okolnost je istakao car-pisac Konstantin Porfirogenet, kako u svom djelu De
administrado imperio, tako i u Vita Basilii.
Prema Porfirogenetu priznavanje Vizantijske vlasti od stranbe juznoslovenskih plemena bilo
je praceno kristijanizacijom
On propovjeda kako se za vladanja Mihajla II (880-829), osnivaca amorijske dinastije,
drzavni poslovi isli vrlo lose, tako da je drzava dovedena do ruba propasti. Caru Romeja
prestala su takopokoravati juznoslovenska plemena, postavsi "samoupravni i samostalni,
pokoravajuci se iskljucivo svojim arhonotima", a o je podrazumjevalo u daljnoj konzekvenci i
otpad od hriscanstva.
Zar ima bitnije razlike izmedju primanja hriscanstva povezanog sa priznanjem bizantijske
vlasti i sa primanjem islama i turske drzavne ideje? Zanimljivo jeda su uprilikama definitivne
kristijanizacije kao i islamizacije trazene i dobivane odredjene koncesije politicke prirode:
kod kristijanizacije a car postavlja arhonte iz sredina pokorenih plemena, a prilikom
islamizacije da se putem skolovanja na drzavni trosak (adzami oglan) Bosnjaci osposobljavaju
u upravljanju drzavom i uopce njihovu afurmaciju u javnom zivotu turske carevine. Dalje,
zahvaljujuci upravo granicnom polozaju turske drzave i silama u Bosni ova nasa zemlja je u
tursko doba sacuvalasvoj teritorijalni integritet, i citavo vrijeme uzivala posebni polozaj, tako
da su neki nalazili da postoji kontinuitet sa srednjovjekovnom drzavom. Makar da se radi o
razlicitom dobu, i kristijanizacija i islamizacija u duhu svog vremena povlacila je odredjene
konzekvence politickog znacaja, pa ako se vec o tome daju neke ocjene, onda to treba ciniti sa
manje hriscanske (i islamske) pristrasnosti, pa i zagrizljivosti.