Premijera predstave za mlade “Antigona 2.

0”, nastala po ideji i u režiji profesora književnosti Mira

Minića odigrana je sinoć u okviru šestog dana FIATa.

Istražujući i analizirajući Sofokovu tragediju profesor i učenici došli su do suštinskih pitanja.

Udaljivši se od same fabule i prenoseći težinu na značenjski dio ove grčke klasične tragedije,
razgovarali su o ključnim problemima adolescenata ovdje i sada.

Stručno bismo rekli da je ovaj tekst nastao “po motivima” Antigone, međutim, ovdje je taj motiv
podignut na metafizički nivo, s obzirom na to da je sa polazišnim tekstom povezan kroz emociju,
kroz patnju, odnosno kroz ono najvažnije – suštinu.

Prateći idejni okvir – problemi mladih današnjice – kroz razgovore, odnosno ispovijesti učenika
(Filip Ćuković, Nikolina Dobre, Vasilije Marunović, Savo Šćepanović, Irena Kandić, MIloš Smolović),
stvoren je tekst koji obrađuje više tema – vršnjačko nasilje, diskriminaciju, odnos prema ženi,
nerazumijevanje, snobizam i kič, problem slobode i na kraju dilema ostati ili otići.

Na ovaj način profesor i učenici kročili su hrabro u svijet dokumentanog teatra, verbatim teatra i
sasvim opravdano dobili je prvu nagradu za najbolji dramski tekst na konkursu prvog Festivala
srednjoškolskog teatra Dijalog 2020.

Predstavu otvara slika rok koncerta na kojem se tinejdžeri zabavjaju što, kako ćemo kasnije vidjeti,
simbolično ukazuje na privid koji većina odraslih ima u odnosu na njih, koprena kroz koju ne
vidimo stvarne probleme sa kojima su suočeni, već zbog njihove mladosti podazumijevamo
bezbrižnost. Nakon toga šest tinejdžera se pojavljuje na sceni i počinje dekostrukcija ovog mita, jer
kako oni kažu “Svi smo Antigone i svi smo Hor”. Dakle svi prolazimo kroz patnje i svi svjedočimo
patnjama drugih.

Kroz prvu priču otkivamo cijenu integriteta i činjenicu da se individualizam plaća, da ljude najviše
privlači senzacionalizam a da ih karakteriše potpuno odsustvo empatije.

Zatim slušamo jedan sasvim neuobičajen pristup uzrocima rodne diskriminacije. Priča počinje
uzvikivanjem floskula kojima se pordžavaju žene i ženska prava “snažna si”, “jaka si” “ti si željena” i
već na početku jasno nam je da je takva vrsta podrške jalova, da joj fali suština, a da je suština u
istraživanju uzroka. Učenica je taj uzrok pronašla u odnosu između žene kao ideala i žene kao
ljudskog bića, u balkanskom kultu Majke i na taj način postavila jednu novu, zanimljivu tezu o kojoj
bi svakako trebalo dalje govoriti.

Ne manje važna je i treća priča, koja se značenjski naslanja na sami početak predstave u kojoj
otkrivamo koliko smo neosjetjivi i gluvi na pobleme tinejdžera.

Pitanje slobode je jedno od onih težih kad su u pitanju roditelji i djeca. Priča propituje koliko
gušimo našu djecu u želji da ih zaštitimo i kako pronaći tu granicu.

Snobizam se javlja kad istinske vrijednosti prestaju da budu presudni faktor za društveni status, a
pojedinci želeći da budu pihvaćeni, grade sopstveni sistem vrijednosti kroz koji procjenjuju druge.
Postoji i onaj opasniji, stečeni (nesvjesni) snobizam koji se neprimijetno uvlači i naš život i
kontaminira ga, teza je sljedeće priče koju slušamo.
Na kraju se otvara pitanje egzistencije i najteža odluka – ostati ovdje, gdje je sve poznato i toplo ili
otići u nepoznato gdje su “bolji uslovi”.

Iz vizure mladih pubertetskog uzrasta, ova izvedba sa ozbiljnošću i dubinom tretira odrastanje i
građenje identiteta u okruženju poremećenog sistema vrijednosti. Aktuelni lokalni kontekst
diskiminacije, degradirajućeg i devastirajućeg uticaja dominantnih kulturnih modela, sveprisutnog
nasilja, prikazuje se kroz potrebu osviještenja ovih mana društva u cjelini, kao svojevsni apel i poziv
na buđenje i roditejima i djeci.

Na širem planu, predstava “Antigona 2.0 osvješćuje zanemarenost mladih kao pozorišne publike u
Crnoj Gori i ukazuje nam na neophodnost kreiranja ovakvih projekata.