CVJETKO MILANJA

EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA

ILI: »SLUŽENJE LJEPOTI SLATKIM ODRICANJEM«

l.
l
Koncepcija rada tražila je da sam >>U povodu« Mihalića odabrao
njegovu prvu zbirku, koja je ujedno emblematična i za pjesnika i za
hrvatsko egzistencijalističke pjesništvo. Ovdje je pak riječ o tome
da sam kušao na jednoj pjesmi, uz manji >>dodatak« još jedne pje-
sme iz njegove po redu druge zbirke, signirati navedenu poetičku
značajku Mihalićeve, inače, prve stvaralačke faze, čije će neke ka-
rakteristike pjesnik zadržati do, za života, posljednje objavljene
zbirke (Močvara, 2004).
Šoljan je svojevremeno, gotovo tek u trećini Mihalićeva stva-
ranja, čitao Mihalića iz vlastite sudbine, što znači iz egzistenci-
je i povijesno-društvena vremena svoje generacije, s >>padom«
u povijest, kojeg se Šoljan nikad nije odricao, i >>rasredištenjem«
društvenog na što je on bio posebno osjetljiv, pa mu je estetička
uspješnost Mihalićeve poezije bila gotovo manje važna od povi-
jesnog >>autentičnog svjedočanstva« (šoljan 1974: 324). To znači
da mu je relevantnija bila njezina gnoseološka i veridiktična zna-
čajka, tim više u mjeri u kojoj je povijesna spoznaja pogađala samo
srce društveno-povijesne istine. Slično ga je čitala i nadošla gene-
racija (Zuppa 1966). Implikacije su takve prosudbe da je Mihalić
>>angažiran« pjesnik, pri čemu su nužne dvije primjedbe; on nije
>>angažiran« u publicističkom smislu riječi, jer bi u tom slučaju bio
puki plakatni pjesnik, kakvih je i prije i poslije njega bilo napretek,
te drugo, u ovoj prvoj fazi Mihalić nije angažiran pjesnik u onom

133
 CVJETKO MILANJA
smislu kako je to u drugoj kad je vidljiv zaokret prema društvenom
i stvarnom.
U bitnom i fundamentalnom smislu riječi Mihalićevo pje-
sništvo određuje egzistencijalna »nigdinska ontologija«, iz koje
»izvlači« svoju gnoseološku funkciju, čime sam Mihalićevo pje-
sništvo odredio kao egzistencijalističko, a s druge strane, u drugoj
fazi razaznatije, karakterizira ga društvena referencijalnost i osjet-
ljivost za druge. U prvoj fazi zbilja figurira kao tamna i opresivna.
»pozadina«, pa je normalno da je poetika tog razdoblja preplavlje-
na sudbinom i položajem »ljudske situacije«, odnosno egzisten-
cijalnim graničnim situacijama, a u drugoj fazi, uvođenjem inter-
subjektivnosti koja ujedno namire i »društvenu analizu«. U tom
je smislu ona bitno moderna, a ne »modernističko« opće mjesto
koje barata pomodnim toposima, za što je Šoljan optužio dio kri-
tike (primjerice Ladana 1965: 51-60). Međutim, valja biti opre-
zniji u donošenju tako apodiktičkih zaključaka. Ladan u svojemu
osvrtu na rano Mihalićevo pjesništvo pristupa složenije, pa tako s
podosta argumenata jednu od karakteristika naziva shematskom,
dekorativnom, pomodnom i pseudomodernom, u onim slučajevi­
ma kad nemotivirano »groteskizira« neku situaciju, kad previše
»apstrahira«, ili previše inzistira na nedorečenosti, do stupnja
»privatne« šifre ili semantičkog »kratkog« spoja, a slične zamjer-
ke ima i Špoljar (1956: 287-291), Vlajčić (1962: 661-664), Bandić
(1960), a Buinac (1960: 94-106) pače ga optužuje za žurnalizam.
To je uočljivo u onom trenutku procesa kontemplacije kad se ko-
gnitivne radnje prijete pretvoriti u racionalno-intelektualistički
sustav. No, tada Mihalić najčešće postupkom paradoksa, relativi-
zacijom, pa i egzaltacijom, razbija taj »Uspostavljajući sustav«. U
taj se »Šav« nerijetko ušuljavaju banalni elementi. Nego, Ladan
jednako tako iščitava vrlo značajne egzistencijalističke elemente
toga Mihalićeva pjesništva, nazivajući to komornim lirskim beck-
ettovskim apsurdom, koje značajke, i prema Mihalićevu »osob-
nom« kritičaru, Pavletiću, ostaju dominantne u njegovu razvoju
(usp. Pavletić 1987), dok, usput budi ničeno, i Pavletić nalazi slabih
mjesta u pjesnika. To se ponajprije odnosi ne toliko na tematski
134
---·
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
spektar - strah, prazninu, malodušnost i bezvoljnost - što su do-
ista bili opći motivi i toposi egzistencijalističke poetike, pa s tim
u vezi ima u Mihalića također podosta apstraktnog pojmovnog
inventara, tako da bi donekle trebalo korigirati Stamaćevu tezu o
slikovnom pjesništvu (1971)- nego na ideju svijeta bez teleološke
usmjerenosti, svijeta ravnodušnosti, nemogućnosti i neefikasnosti
akcije, svijeta u kojemu je čovjek osuđen na samoizolaciju i poraz-
što su temeljne značajke Mihalićeva pjesništva.
Da je to pjesništvo-samo pomodno, ono bi se zakonomjerno
»prislonilo« na kakav ideološko-potrošni, ili pak romantičko-re­
belski, ili u najboljem slučaju rimbaudovski tip >>funkcije« pje-
sništva, no načelno mu je prije prethodnik, idejom svijeta i filozo-
fijom života, kao i donekle koncepcijom pjesništva, prema nekim
kriticima, Kranjčević (usp. Brečić 1973, Melvinger 1991). Čini mi
se da tu presmionu tezu valja spašavati opaskom o tome da je riječ
o kategoriji usamljene i osuđene/otuđene individue i >>hlapljenja«
kolektivnog duhovnog, da se tako izrazim; ovdje, u slučaju Mihalića,
u sasvim određenom povijesnom vremenu, u kome umni i osje-
ćajni pojedinac nije ni mogao doživjeti drugo do poraz. Smisao je
i hiilderlinovske funkcije pjesništva bila da upravo svjedoči o tom
vremenu, o čemu Mihalić čak deklarativno govori, da ne bi bilo
zabune: >>cijeli sam uložen u peć sadašnjosti«.
Temeljno je društveno i povijesno pitanje, naime, pitanje
svjedočenja o >>prizorima svijeta«, ali je osnovno poetičko pitanje
u načinu svjedočenja, a ontološko pak u mogućnosti i načinu tran-
scendiranja stanja takve >>ljudske situacije«, bića koje je osuđeno
na vrijeme pervertirana oblika proizvodnje budućnosti, te straha
od pojedinačne nedozrelosti da se to preobrazi i transcendira kako
bi se ontološki >>napunilo«. >>Strah od sebe« generira, metaforički
kazano, >>prevratničko proljeće« (Proljeće bez namjere) i, dalje, na-
preduje i buja u »mnogo neba na zemlji« (Etuda) i kolektivne pro-
pulzije (Silazak), iako je dominantna Mihalićeva značajka adme-
đivanje i odustajanje. Mihalićevim bi se riječima moglo reći da mu
se poezija, odnosno ideja pojedinca u suočenju sa zbiljom, kreće
od >>ljupke prevare«, kada je još postojala bar utopijska nada u mo-
135
 CVJETKO MILANJA
gućnost aktivnosti subjekta, do »službe obmane«, kad je nazoč­
na svijest da je ljudsko u suočenju s povijesnim nemoćno, pa više
nije pitanje »kako sudjelovati«, nego »kako najčasnije odustati«.
Dolazi li u Mihalića ta spoznaja samo iz sfere (auto)reflektirane
pozicije subjekta, pa je u tom slučaju on proizvod racionalne kon-
strukcije, ili se do spoznaje došlo iskustvenim radnjama, pa dakle
osjećajnim aktima? Ako je Mihalićevo pjesništvo svjedočanstvo,
ono je to ponajprije po doživljajnoj dimenziji subjekta koji svjedo-
či, pa po »istini doživljajnosti« ono može ili ne može svjedočiti;
može svjedočiti ukoliko posjeduje »dokumentarni« karakter, na
čemu- kao što je napomenuto- inzistira Šoljan, a izmiče toj ozna-
ci u slučaju (kod onog recipijenta) kad je tu »dokumentarnost«
teže ili nemoguće prepoznati, jer nedostaje uži, denotativniji spoj
sa stvarnošću i poviješću. U tom slučaju ta poezija, »gnomski«,
svjedoči o univerzalijama nekih od stanja ljudske egzistencije. Dr-
žim da bi >>samo« prvo čitanje bitnije osiromašilo to pjesništvo
negoli >>Samo« drugo, odnosno doživljajne reakcije subjekta nas
zanimaju svojom kakvoćom, više nego možda pukom referenci-
jalnošću i >>dokumentarnošću«, jer je njihova ontološka >>gusto-
ća« i značaj u tom, a ne pukom >>zrcaljenju« kao takvom, pa se iz
iskustveno-perceptivnih akata subjekta namire sasvim određena
i prepoznatljiva fenomenalnost svijeta inter/subjektivnosti, ukoli-
ko subjekt uopće želi i može dospjeti do tih stanja.
U ovom napisu >>neće« se čitati metafore, nego će se ku-
šati naznačiti oni elementi koje držim temeljnim za Mihalićevo
pjesništvo u cjelini, a s obzirom na prvu zbirku, odnosno bit će
uglavnom riječi o poetici njegove prve faze. Pri ovom mi se name-
će najdominantnija dihotomija, ili aporija, pascalovskog i kartezi-
janskog, odnosno emotivnog, senzitivnog i kognitivnog, racional-
nog. Gotovo da nema relevantnije stručne kritike koja se na ovaj ili
onaj način nije dotaknula tog temeljnog Mihalićeva odnosa. I baš
se u tom odnosu, u dijelu kritike (špoljar 1956: 278-291, Pavlović
1959: 18-22), pronalazila >>pukotina« koja je namrla tezu o mogu-
ćem žurnalizmu, shematizmu, pače i banalnosti, kao što je rečeno,
pri čemu bih osobno banalizaciju shvatio ponajprije kao uporabu
136
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
r >>tekućeg«, običnog, svakodnevnog >>banalnog« govora. Naime,
Mihalić tako strukturira rečenični niz, prelamajući ga kroz više
stihova, da niže konstatacije određena stanja i razmišljanja, koje
često poprimaju oblik >>komentatorskog« aforizma (zato su ne-
rijetki distisi) koji potječe iz refleksivne djelatnosti, dok s druge
strane katalogiziran doživljajni registar pojačava unošenjem ek-
spresivnosti čime repertoar svojih dominantnih egzistencijalistič­
kih motiva dodatno patetizira i >>mistificira«. Doduše, >>sretan«
efekt toga temeljnoga strukturnog postupka uradit će ironijom,
sarkazmom, groteskom i dramskom impulsacijom, jer se pjesma
počinje razvijati >>jednom logikom«, a razrješuje se neočekiva­
nom, najčešće >>obrnutom logikom« razvoja motiva i teme. Druga
je korist tog postupka u tome što se u procesu kontemplacije, tim
naglim obratom, egzaltacijom, paradoksom, relativizmom, ujedno
detronizira misao, racionalnost, koja je prijetila pretvoriti se u su-
stav, kao što je navedeno, i kako je to kritika vrlo rano primijetila
(špoljar 1956, Buinac 1960). Efekt nelagode i tjeskobe nije, dakle,
samo u motivima toga sadržaja, nego i u tom neočekivanom obra-
tu. To ima i dublju strukturno-semantičku značajku analogije po-
stupka i značenja: kao što se frazna struktura ne završava stihom,
nego, prelamajući se, >>pada« u sljedeći stih, i tako u nizu, tako
se i predstavljeni predmet, misao, >>urušava« naniže, u čemu neki
vide >>egzaktno dramsko komponiranje« (Pavlović 2002: 19), što
bi se čak moglo imenovati freudovskom >>nelagodom u kulturi«,
i što nije neutemeljeno jer je egzistencijalistička literatura načel­
no radikalizirala dihotomiju egzistencije i cogita, >>prvobitnosti«,
>>izvornosti« i opsesivno g reflektiranja o tome.
Navedeni sindrom podrazumijeva još nekoliko segmenata;
prvi je pojam vremena, odnosno sadašnjosti, drugi je pojam pri-
rode i mitskoga, a treći je pitanje egocentrizma. Glede prvoga, mo-
glo bi se reći da je Mihalićeva teza: sada jednako uvijek, što zna-
či da stvarnost ima jedan oblik, naime sadašnjost, s time da ona
eliotovski uključuje prošlost kao što implicira i budućnost, pa je
prema tome sadašnjost >>veza i objedinjenje« (usp. Buinac 1960:
94-106). A nije samo to >>eliotovsko« u Mihalića; temeljna je i
l
137

-~--
CVJETKO MILANJA
ideja »puste zemlje«, dakako na drugi način. U sadašnjosti kao
»jedinstvu vječnosti« zbiva se egzistencija, njezina stanja i situaci-
je po gotovo kafkijansko-beckettovskom apsurdu procesa; taj pro-
ces je nemoguće izbjeći: i u Mihalića je riječ o mračnoj atmosferi,
ne očekuje se pomoć niotkud, tek se računa na vlastitu izdržljivost;
iz sadašnjosti se i dovlači ono »banalno« kako bi se proizvela neka
vrsta »nove duhovnosti«. Idući je problem prirode i mitskog; ov-
dje nije riječ o pejzažu u užem smislu, kojega u Mihalića nema
puno u ovoj fazi, nego je riječ o ostvarenju ujevićevske Cijelosti,
o povratku u »jedinstvo«, jedinstvo egzistencije i bitka, koje je
nastojanje inače osuđeno na neuspjeh, na poraz. Kako se »Vratiti«
u mitsko-kozmogenetsko jedinstvo stanja ravnoteže čovjeka i svi-
jeta? Za to bi mu trebala u sferi ideje, sferi označenog, mogućnost
mimetizma, koji ne uspijeva postići, kako će nam pokazati pjesma
Metamorfoza. Za razliku od panteističkog jedinstva ili pak plato-
novskog koncepta ideje i pretpostavljenog metafizičkog horizonta,
koje se moglo naći u ranijim razdobljima hrvatskog pjesništva (od
Nazora, A. B. Šimića, Krleže do Mihalićeve generacije) Mihalić, sa
svoje strane, to »dvojstvo« dokida idejom >>naknadnosti«. Otud
tjeskoba i poraz; naime zbog aporije između >>voljne« egzistencije,
s jedne strane, i spoznaje o nedostatnosti svijesti, kognitivnog, s
druge strane.
Ovdje se nadaje temeljno pitanje >>samodostatnosti« i >>Sa-
mozatvorenosti« Mihalićeve filozofije života, njezine spoznajne
>>korisnosti«, koje ovom prigodom ostavljam u zagradama, s na-
pomenom da Mihalić naprosto >>izlaže« sudbinu, i kao da mu nije
stalo do drugih pjesmovnih funkcija osim što je podrazumijevana
univerzalna sudbina pjesnika kao takvoga. Ovdje dolazi do izra-
žaja egocentrizam lirskog subjekta koji se destruira paradoksom
i cinizmom, uz ono već ranije napomenuto: ponuditi obrnuto od
očekivanog (Ne nadaj se). Na tom tragu u Mihalićevu ideju života
ulazi i poruga, sarkastični nehaj: život je tu i nema se što naročito
odlučivati. Tu je šansa >>pjesnika čudotvorca«, tu su moguća ona
stanja koja nisu ostvariva u spoznaji egzistencije. Dakle, na drugi
način riječ je o estetskom, koje - kao u Šegedina ili Marinkovića
138
... ·
!If
H:.
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
i (odnos egzistencije i književnosti), još ranije u A. B. Šimića (re-
dukcije jezičnog materijala i >>razgovor« s brijegom), Ujevića (ide-
ja >>povratka« Cijelosti), Kozarčanina (>>dijaloško« upućivanje
nekom >>ti«), Delorka (ideja estetičkog Narcisa) -valja >>iskupiti«
etičko, s obzirom na >>Stanjenu« granicu dobra i zla, i s obzirom
na >>slobodu svijesti« koja je u onoj mjeri samooptužujuća, dakle
kriva, u kojoj mjeri nije izvana nametnuta (Rob slobode). U tom je
smislu Mihalić sav u paradoksu, pa je zapravo riječ o estetskom
>>nihilizmu« i moralnom relativizmu (pri ovom drugom pitanju
namire se jedan od najtemeljnijih problema, ne samo egzistenci-
jalizma), o pitanju naime etičkog, koje je >>prije« i važnije od on-
tološkog: je li biću dopušteno da bilo kojom metodom >>prigrabi«
bitak kako bi se ispunio, pa tako totalizirao subjekt, ili su ipak
važne etičke pretpostavke >>metode« koje će u proces >>punjenja«
subjekta, identiteta, uzeti u obzir postojanje i uvažavanje Drugog
s njegovim sličnim zahtjevom. Iako je, zanimljivo, prema Pavleti-
ću, Mihalićev subjekt pomirljiv, >>konformistički nekonformist«
(Pavletić 1987: 62), koji se bez borbe predaje sudbini, dakako.
2.
Motiv čovjekova pada i poraza možemo pratiti od Biblije, pa se u
tom smislu može govoriti i o motivskom citatu (intertekstu), koji
je inače u egzistencijalizmu reaktualiziran; on je fundamentalna
ontološka činjenica Zapada, iako je Mihalićev egzistencijalizam
više personalistički. Komorna muzika, kojom je Mihalić inaugu-
rirao svoju poetiku, opsesivno manipulira tom temom, kao i u
cijeloj prvoj fazi, a bit će značajna i za cjelokupno mu pjesništvo.
Samoća, panika straha, izgubljenost, napuštenost, odbačenost, ne-
uspjeh, umrtvljenost, ograničenost, samo su različiti metonimijski
modaliteti toga osnovnog značenja, što ga emblematski određuje
i sam naslov pjesme Put u nepostojanje, te njezin gotovo pragma-
tički iskaz >>a ja sam tako suvišan«. Mislim da nije nužno analizi-
rati svaku pjesmu zbirke, nego će se kratkim analizama Prognane
139
 CVJETKO MILANJA
balade (iz druge zbirke -Put u nepostojanje, 1956) i Metamorfoze
kušati ilustrirati navedene teze. No, ipak je naznačiti temeljni mo-
tivski i tematski supstrat koji zbirka namire. Za Komornu muziku
već je onodobna kritika primijetila da je cjelovita i konzistentna,
da je neponovljiva i samosvojna jezika, čiji je predmetni stratum
svakodnevlje, sa svojim čudima i svojim nedostacima (usp. Lalić
1954: 767), pa je u njoj prepoznala ono na čemu će poslije i Šoljan
inzistirati. Primijetila je također da se Mihalić kao emotivac sve.
više orijentira prema intelektu, služeći se ironijom i sarkazmom
(usp. Pavlović 2002: 7-8).
Zbirka, dakle, manipulira nekolikim motivima i temama:
onima koji naznačuju provjeru individualiteta u slobodi bez grani-
ca i određenja (Pristajanja); strah- koji je opća anksiozna i afektiv-
na činjenica onodobna »duha vremena« - od nemoći da se »Skli-
zne« u identitet subjekta (Strah); brojni motivi koji signiraju jednu
od središnjih tema zbirke - nemogućnost imenovanja i tjeskoba
prouzročena time (Pjesma osuđenika na smrt), koji poziva na inter-
subjektivnu komunikaciju ili sućutne radnje (Treba više misliti na
osamljene ljude); motiv imenovanja i paradoksa (Putu nepostojanje),
potrage za kristalizacijskom točkom bića u općoj, razmrvljenoj i
dehumanizacijskoj slici svijeta (Nokturno); motiv »Unatražnjeg«
života, to jest »obrnute« meditacije o životu (Inače bi sve bilo be-
smisleno), ili pak stoičkog i ponosnog podnošenja odsuća nade (Ne
nadaj se), odnosno odsuća »istinskoga smisla« i odustajanja prije
početka (Silovitog li dana), ili pak motiv oduzeta identiteta (»Eine
kleine Nachtmusik«). Sve to proizvodi osnovnu temu zbirke: muč­
ninu, prazninu, nemogućnost konstituiranja identiteta subjekta,
to jest neuspjela »mimetizma« (Girard 1999), odricanje od života.
Sve se te teme konkretiziraju i kondenziraju u antologijskoj pjesmi
Metamorfoza, čija će nam kraća analiza poslužiti kao »ilustracija«
našeg viđenja te Mihalićeve zbirke kao i njegove egzistencijalisti-
čke poetike načelno.
Egzistencijalizam tada nije bio samo moda, nego je takovrsno
pjesništvo slijedilo »aktualni negativni otklon moderne poezije
koja u svijetu više nije nalazila razloge za vitalističku ekstazu, odu-
140
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
pirući se angažirano ideološkim formulama optimizma« (Pavle-
tić 1987: 44), što bi valjalo misliti cum grano salis, imajući na umu
naturizam i vitalizam biosa Vesne Parun, odnosno tretiranje tijela
kao organskog (prirodoznanstvenog) i kao živog (filozofsko-an-
tropološkog). Odnosilo se to kako na europsko tako i na hrvatsko
pjesništvo. Međutim, valja također upozoriti, kako je rečeno, da je
bilo i drugačijih ideja pjesništva; primjerice u Vesne Parun ideja
panteističkoga biološkog vitalizma fizisa/organskog kao ishodišta
naturnosti čistog dječačkog bića, koje je na taj način težilo jedin-
stvu i sintezi egzistencije i bitka u prirodnosti prirode, realizirana
u pojedinačnom biću, te kao biosa/tijela u smislu filozofsko-antro-
pološkom ugradbi subjekta i njegove moguće intersubjektivnosti;
ili pak Kaštelanova antropološko-društvena drama koja je »mani-
pulirala« pojedinačnom povijesnom agonalnom sudbinom ili pak
projektivnom utopijskom sintezom, ali i individualnom >>privat-
nom« sudbinom; ili primjerice Šopova kozmička utopija, koja je
baratala platonovskim idejama i geometrijskim >>entitetima« kao
>>Čistim idejama«, ili pak Bonifačićeva eliotovska >>pusta zemlja«
(Hrvatska simfonija, 1952), koja je na briljantan, ali hrvatski, način
progovorila o sličnim preokupacijama, te je nenadoknadiva knji-
ževno-povijesna i stilsko-paradigmatska šteta što nije onodobno
ušla u recepciju i tkivo hrvatskog pjesništva, jer je bila objavljena u
egzilskoj >>Hrvatskoj reviji«.
Kao što je više puta kritika naglasila, Prognana balada ključ­
na je pjesma Mihalićeve poezije općenito, a posebno navedena
tematskog horizonta. Špoljar tako uz pjesmu primjećuje da vrije-
me, u društvenom smislu, >>može biti dio naše sadašnjice. Recimo
jednog poduzeća. Ali ta okosnica sadržaja o prognanom čovjeku
sadrži i nešto više. Nastojanje je obuhvatiti taj problem u što ve-
ćem opsegu. Vještina je ostaviti jedinku kao samostalni lik, a ne
postaviti je simbolom. Ovaj lik nije simbol, ali on ima mogućnosti
simbolike, i to je već nešto dublje i bolje. Dakle, tu ima mogućno­
sti simbolike, jer je uvijek postojao čovjek, koji je vjerovao u svoju
snagu rada, poštenje, ljubav i svoje ideje. To je bio čovjek kome se
aplaudiralo kao svakom čovjeku od uspjeha. A onda se nešto raz-
141
 CVJETKO MILANJA
bilo, nešto se dogodilo, a možda je bilo potrebno da se tako dogodi.
Ali netko je morao platiti neuspjeh. Netko je morao prignuti gla-
vu i otići pogurenih leđa. Tog jutra, poslije noći, što je nalikovala
na crninu pogrebnih poduzeća, čovjek je morao otići smrvljen i
izgubljen.« (Špoljar 1956: 290). To je tumačenje dakako previše
simplificirano. Dubravko Jelčić, inače na tragu einfiihlungovske
estetike, ukazuje na to da moramo nekoliko dana živjeti s tom pje-
smom »da bismo osjetili njen ambijent, doživjeli njenu jednostav-
nu tragiku. Mnogo je u njoj smisla i mnogo istine. Obične, ali zato
ništa manje potrebne istine o svakodnevnim ljudskim usponima
i padovima, letovima i klonućima. Okrutnost, nehumanost našeg
vremena odražava se, između ostaloga, i u našoj nestalnosti: ni-
smo li koleb ljivi, nepouzdani, prevrtljivi do te mjere, da preko noći
osudimo, i ne samo osudimo nego i ponizimo nekoga, koga smo
još jučer slavili? I nije li onda moguće, da čovjeku, kome je danas i
jesen ličila na proljeće, bude već možda sutra proljeće ličile na je-
sen?« (Jelčić 1961: 26). Stamać, pak, odbacuje razna sociologistič­
ka tumačenja, koja su se mogla prepoznati u ranijim prosudbama.
On u kratkoj analizi pjesme navodi sljedeće interpretativne smjer-
nice; njemu je temeljno »otvaranje i zatvaranje putova slobode«
(Stamać 1980: 108), proces koji se realizira različitim akterima
donositelja slobode (motivom djevojke, maca s vrba, prodavača
naranača). Vrhunac ostvarenja slobode ujedno je i početak pada
(motiv geste ponude, uzimanja), pad koji je aranžiran motivima
noći, tamnim odijelima, vjetrom (koji lirski kazivač komentira -
»prokleti sjevernjak«), otpadanjem maca, zakopčanom haljinom
djevojke. Dakle, uočimo semantičku polarizaciju dana i noći, te
naročito mjesto događanja »pada« (predgrađe - društveno ma-
nje vrijedno). Međutim, naglasio bih da je motiv prodavača više-
značan - on je istodobno i merkantilan i darežljiv, iako je ustvari
drugi element strategija zavaravanja. Stamać na kraju uočava bitni
segment pjesme - a to je motiv prognana pjesnika. Zapravo je ov-
dje riječ o izopćenju pjesništva kao takva, o proganjaju one vrste
(jer riječ je i o baladi) pjesništva kojoj zbilja, ovdje mimetizirana,
služi ne da je samo puko odrazi, nego da diskurzivira realnost, da
142
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
hiilderlinovski svjedoči o njoj, da reflektira pa prema tome dođe do
spoznajnoga čina o smislu diskurzivnih, poetičkih radnji o takvoj
zbilji. Tema je, dakle, zapravo zabrana mišljenja, načelno, a onda i
drugačijeg mišljenja posebno.
Pavletić (1987: 80) također negoduje protiv takva tumače­
nja koje u pjesmi traži svagdašnjicu - što bi mu Šoljan jamačno
dijelom zamjerio - a zalaže se za interpretaciju koja će istaknuti
univerzalno, pa zaključuje da pjesma govori o »neminovnosti
pada i klonuća nakon euforije i poleta«. Riječ je u svakom slu-
čaju o višeznačnosti, od kojih je Pavletiću. primarna ontološka i
egzistencijalistička, oslanjajući se pritom na Zuppino tumačenje
u skladu s egzistencijalističkim revoltom i pobunom. Naime, Zu-
ppa, kao onodobni razlogaški kritik heideggerovsko-sutlićevske
orijentacije, a ovdje parafrazirajući Camusa, uz Prognanu baladu
primjećuje da Mihalić nastoji misliti na >>Čovjeka našega doba«
(Zuppa 1966: 16), na čemu će poslije i Šoljan inzistirati, misleći
pritom na djelatnost kao i na događajnost toga >>Čovjeka«, a unu-
tar horizonta camusovske desakralizirane povijesti, čovjeka nai-
me koji je >>Smeten u tom svom nastojanju«, ali ipak pokušava da
pronađe >>jedan ljudski red« unutar kojega će >>svi odgovori biti
humani to jest razumski formulirani« (Zuppa 1966: 16). Na tom
tragu Zuppa prepoznaje Mihalićev napor da >>odredi realnu di-
menziju pobune, čovjekova revolta što se zbio u najneposrednijem
događaju naše povijesti« (Zuppa 1966: 16). Nego, Pavletića (1987:
83) pjesma navodi na kafkijansku konotaciju u čijem je središtu
>>sukob nepomirljivih entiteta i principa«, vitalističkih i birokrat-
sko-kastracijskih, naime, >>Umjetnosti i politike«, te relevantnost
ideje promjene u događanju egzistencije kao takve. Naša će kratka
analiza otići nešto >>dalje« u smislu prepoznavanja početka Miha-
lićeva obračuna sa stanjem egzistencijalističke pozicije pjesnika i
bića (čovjeka) uopće.
Prva kitica naznačuje atmosferu, druga i zadnja donose mo-
tiv čovjeka, treća motiv djevojke i vrba, proljeća, da li i slobode, vi-
djet ćemo. Uz motiv čovjeka vezano je >>podražavanje« ideje sna-
ge, proljeća, uzleta, optimizma, ideje perspektive i prosperiteta. U
143
 CVJETKO MILANJA
r EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
četvrtoj kitici to doživljuje klimaks. To je kompozicijski kraj prvog
dijela pjesme, nakon čega slijedi svojevrsni komentar lirskog kazi-
vača (dvostih S. strofe). Drugi dio pjesme, kompozicijski, obrat je
u suprotno značenjsko polje, a njega otvara merkantilni motiv pro-
davača koji nudi neku vrstu rasprodaje i ponude vitalnih sokova.
Tada nastupa noć, kao vrijeme, atmosfera i prostor posve obrnutih
radnji, koje se rasprostiru prostorno linearno »pošavši od predgra-
đa«, kao urbanoga društvenog prostora negativne entropije. Riječ
je o poništenju svega onoga što je prvi dio pjesme afirmirao. Prema
tome, pjesma je građena na načelu afirmacije i negacije. Posljednja
kitica, a navedeno je da je ona u drukčijem modalitetu najavljena
u drugoj i četvrtoj, nudi motiv pjesnika-svjedoka, koji je prognan,
koji je usitnjen do mikroba, a nije više »planina« i »grom«; on je
prognan kako zbog svjedočenja tako i zbog refleksije o događaji­
ma. Pjesnik, odnosno govor o svijetu kažnjiv je, čime je i pjesnička
mogućnost dovedena u pitanje (vidi i Strijeljanje u zoru, Smrt lišća).
Uostalom, pjesma se ne zove slučajno Prognana balada.
Valja se vratiti pjesmi i vidjeti prave razloge pada takve mo-
numentalističke figure pjesnika, čiji je pad gromoglasniji, snažniji
i potresniji proporcionalno njegovoj veličini. Dakle, žanrovski je
naznačiti baladu. Ona je po definiciji hibridno ustrojena, uz epsko
ima i dramsko, ali prevladava lirsko, a značajka joj je tajanstvenost
i emotivnost. Da bismo dospjeli do »druge« teme, osim pada i po-
raza (pjesništva), moramo se vratiti oksimoronskoj i antitetičnoj
idejnoj impostaciji realiziranoj u sukobu i nepomirljivosti određe­
nih stanja, kako prirodnih tako i društvenih, opreka dana i noći,
jeseni i proljeća, juga i sjevernjaka, ponude/raspolaganja i potra-
žnje/iskorištavanja, pokrivenog i otkrivenog, mladosti i starosti,
nesputanosti i stege normativnosti, muškog i ženskog, proljeća/
mladosti/slobode i iskorištene, prevarene mladosti/slobode, real-
nosti i pjesničkog svjedočenja, kao samodostatnih i nepomirljivih
identiteta. Riječ je o antitetičnosti kao temeljnoj i određujućoj
strukturi svijeta: kontrarnost definira njegov ontološki status.
Kako je pjesnik svojim viđenjem i >>komentarom« napravio prije-
stup, morao je biti kažnjen, ne samo zato jer je netko morao platiti
144
nego i zato jer je njega najlakše i najmanje opasno kazniti, kao tra-
gigrotesknu figuru između >>planine« i >>mikroba«, koja posebno
»nema« neke društvene relevantnosti, pa je ionako »suvišan«, te
naposljetku onoga koji ne shvaća antinomiju svijeta.
No, nije u pjesmi samo riječ o uskrati slobode pjesnika i pje-
sništva - oni čine predmetni stratum i (jedan) tematski sloj, o ko-
jem pjesma pjeva- nego je poglavito riječ o >>vanjskom«, jedinom
lirskom kazivaču (naslovljene pjesme) koji izmiče kazni uskrate,
koji zaista svjedoči svojim pjesničkim izrazom o onom što vidi
»nutarnji« lirski subjekt (nutarnji pjesnik), pa je dakle i on >>nešto
htio reći«. Naime, on svjedoči žanrom balade, što znači da je poe-
tološki osviješten i da mu je književno-teorijsko određenje bilo na
umu; nadalje, rabi repertoar motiva, što znači da je svjesno oda-
brao određeni stratum iz ponude >>svijeta života«, pa dakle stoji
>>iznad« i >>izvan«, u najmanju ruku kao selektor ako ne >>gospo-
dar«; primjerice: motiv djevojke razodjevene, pa potom zakop-
čane, motiv proljeća, motiv darežljivog prodavača, motiv vjetra
(izravni komentar upravo dokazuje poziciju >>izvan«: >>prokleti
sjevernjak«) koji remeti taj prizor, i motiv monumentalističke fi-
gure čovjeka-pjesnika koji na kraju biva sveden na >>pravu« mjeru
prognanika, kažnjenika. Prema njemu se odnosi dvojako, kao što
je i kažnjen iz dvostrukoga razloga: jednom, eksplicitno, zato što
pjevajući, metaforički, svjedoči, pa reflektira radnje koje >>pune«
stvarnost >>slobode«, pa bi se moglo reći da je kažnjen >>zbog«
metafore, naročito one koja se odnosi na slobodu pod navodnim
znacima; a u drugom smislu, implicitno, zato što voajerski proma-
tra scenu svijeta umjesto da se u nju uključi i naprosto je živi, sudje-
luje u njoj, čime bi iznutra participirao u posljedicama. To je razlog
njegove zaslužene kazne.
Dakle, na denotativnoj razini pjesma >>prepričava« određe­
nu anegdotu s tematskim naglaskom na ideji slobode-neslobode i
izopćenju pjesništva koje se usudilo pjevati o tome, a na konota-
tivnoj razini pjesma se također može shvatiti i kao (dodatna) tema
kažnjavanja pjesnika-predmeta od strane pravog lirskog kazivača
pjesme (>>vanjskog« pjesnika pjesme) zato što je sebi osigurao
145
 CVJETKO MILANJA
mjesto »predmet~«, zbog toga što ne participira kao ljudsko biće
u »zbivanju svijeta«, pa je u tom kontekstu, kao »Usitnjen do mi-
kroba«, zapravo nepoželjan i nekompetentan za svjedočenje jer ga
nije proživljavao, nije sudjelovao u njegovu kreiranju i životu, nego
je samo reflektirao o njemu, naslađujući se ničim zasluženim »ma-
terijalom«. Ako on samo reflektira, radi samo misaone radnje, on
može samo spoznati, pa bi to bila bešćutna spoznaja nekih realija,
a kad bi sudjelovao on bi osjećao, pa bi to bila vrijednosna ocjena
zbilje na koju bi »nekažnjivo« imao pravo logikom participira-
oja. Tako se pravi (»vanjski«) lirski kazivač pjesme obračunava s
»nutarnjim« pjesnikom-»voajerom« koji se zadovoljava postra-
ničnim promatranjem »zbivanja svijeta«. To bi se, dakle, moglo
shvatiti i kao početak Mihalićeva vlastita čišćenja od svoje egzi-
stencijalističke zagađenosti (prezentirane u Metamorfozi) koju je
pjesnički iskazala zbirka Komorna muzika. Pjesma je otvorena i
tom tumačenju jer se ne daje jasna naznaka tko je otjerao pjesnika,
osim što je to jasno konstelacijski, i osim što se kafkijanski pretvo-
rio, usitnio do mikroba, i kao takav više ne pripada redu ljudske
veličine, pa bi ga iz istih razloga kao što u Kafke radi obitelj, trebalo
u najmanju ruku izolirati.
3.
Često je kritika Mihalićeve motive i situacije uspoređivala s Kaf-
kinim (usp. Mrkonjić 1971: 92-121, Pavletić 1987), Beckettovim,
ili Camusovim, a manje sa Sartreovim. Kraća analiza pjesme Me-
tamorfoza (iz Komorne muzike, 1954) pokazat će nam tu analogiju,
a riječ je o prihvaćanju sudbine u različitim fazama preobrazbe -
procesu. Međutim, pokazat će i fundamentalni odnos percepcije i
jezika, uz napomenu da je u Metamorfozi ipak više riječ o percep-
ciji, za razliku od pjesme Močvara, iz istoimene zbirke, u kojoj je
više naglasaka na jezičnoj susljednosti (pa bi se reklo da je ona više
postmodernistički osviještena). Pjesnia se predmetno-semantički
>>puni« najmanje s četiri značenjska sloja: prvi je sloj >>prikvačen«
146
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
za prvo, >>prozirno jezero« i lirski subjekt koji se >>prazninom« s
njim poistovjećuje; drugi se >>puni« potrebom za imenovanjem
kao proizvodnjom stvarnosti; treći stanjem >>nekog drugog jeze-
ra« s kojim se lirski subjekt prispodobljuje; te četvrti dvojnim od-
nosom prema imenovanju, potrebi, naime, radi >>prezentnosti«
drugog, svijeta, i isključivanju potrebe govora/imenovanja zbog
užasa vlastite gadljivosti (zaudaranja) i štetnosti.
Lirski subjekt- a ovdje valja imati na umu i intertekst Narcisa
(>>kažnjive« zagledanosti u sebe) i metamorfoza od Ovidija nadalje,
pa makar njegovu negativnu i auto/ironijsku značajku, no to bi nas
odvelo u drugom smjeru - u početku je zabrinut inicijalnim podri-
jetlom uzroka stanja, što bi značilo da mu je priroda stanja preo-
brazbe poznata, da je ona neupitna, pa u užem smislu nije riječ o
propitkivanju ontološkog statusa, nego podrijetlu stanja - u ovom
slučaju praznine. Naime, već prvi stih, doduše kondicionalno, ja-
sno naznačuje spoznajnu radnju, ili točnije spoznajnu nakanu. Ako
je subjekt već u stanju te praznine, tada je ona (zajedno sa subjek-
tom) egzistentna, ona je ono što prethodi, što »jesam« (a jesam s
ispražnjenom esencijom, ontološkom ne-puninom: jesam kao biće
i ništa), pa je u tom smislu (prethodno) postojanje prius, a tek se
potom >>ja« kartezijanski pita o mogućnosti gnoseološkog akta.
No, >>sadržaj« je osjećaja praznine na prvi pogled nedostatak, ma-
njak biofilno-vegetativnog, a u biti onog što je određeno, klasifici-
rano nominacijom, pa je imenovanje stvari, biljaka i životinja, kojih
nema, zapravo imenovanje praznine, to jest odsutnosti: nazočna je
samo odsutnost. Ovdje je, precizno, riječ o odsutnosti imenovanja
subjekta: ukoliko sam neimenovan, ja sam bezimen, pa me dakle
nema. Riječ je prema tome o fundamentalnoj temi- manjku ozna-
čitelja kao izvoru mučnine. Ovaj >>wittgensteinovski sindrom«, da
ga tako imenujem, jedan je od temeljnih- a mislim i najfundamen-
talnijih - česti egzistencijalizma. Već tu uočavamo da nije posti-
gnut mimetizam, u girardovskom smislu, ni u sferi ideje (sadržaja),
makar i apsurda što ga konstelira zbilja, što je bitno za ontološki
sloj (označeno), ni u sferi forme (govora), makar paradoksa što ga
konstelira jezik, što je bitno za sloj iskazivanja (označitelj).
147
 CVJETKO MILANJA
Ako nedostaj.u elementi (predmeti) koji bi tvorili »sadržaj«
supstancije, ako nema imenovanja koje bi tvorila »formu« sup-
stancije, pa je riječ o nazočnosti odsutnoga, možemo se upitati
kakav je >>sadržaj« te nazočne odsutnosti, i - što je jednako važ-
no- kako je >>izgovoriti«, jer se u tom >>između« (pokušava) kon-
stituira/konstruira subjekt: to je >>neko prozirno jezero«. Dakle,
supstancija odsutnog semantički je trovrsna: to je voda (jezero),
koja je kao tekuće stanje bez forme, nema određen oblik, pa u tom .
smislu izmiče određenju (nema >>Označitelja«); ona je prozirna,
pa je ne samo izložena neometanom >>prolasku« kroz nju nego je i
apsolutna otvorenost i nemogućnost zaštite osobnosti (individue)
koja je razotkrivena izložena (nema strukturu, nema >>središnje«
supstancije); ona je >>neko« (nešto), pa je apsolutna neodređenost
(nema bitka); jezero je, dakle, neki plazmatični ne-oblik; oduzeti
su znakovi života i načini modaliteta.
To je doživljajnu stanje (lirskog) subjekta, njegove ispra-
žnjenosti od primarnih biološko-vitalističkih (metonimije eg-
zistencijalija) danosti, onog >>jesam« (koje nije), za koje bi >>ja«,
činom refleksije, htjelo znati podrijetlo i eventualnog krivca za to
stanje- stanje bez bitka, bez strukture i bez označitelja. Govori
se da je subjekt ispražnjen od još jedne bitne dimenzije koja je svoj-
stvena samo čovjeku kao društvenom biću; riječ je o uskrati ime-
novanja, koji se činom govorenja individualizira. I to je jedan od
oblika desupstancijalizacije. Na osnovi takva stanja lirski subjekt
zaključuje o ontološkom statusu, a to je da ga po svoj prilici već
>>pomalo nema«, odnosno nema ga u egzistencijalnoj, društvenoj i
govornoj punini. No, ovdje je važnije to što je riječ o uzmaku, pa je
metamorfoza >>metoda« izmicanja >>sadržaja« supstancije i >>for-
me« imenovanja - to jest oblikotvornosti. Tu je biće bez temelja
u oba ta značenjska sloja. Čini se, na prvi pogled, da uzrok dolazi
izvana, što znači da netko drugi radi na tome da onemogući esen-
ciju (sadržaj) i formu egzistencije. Po svemu sudeći to izvanjsko je
svijet, no zasad nema preciznije oznake toga >>okolnosvjetskog«.
Prema tome, prva kompozicijska cjelina (prve dvije kitice) nazna-
čuje biće kakvo bi trebalo biti, da bi postiglo određenu puninu, ali
148
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
toga ne posjeduje, ono je onakvo kakvim se iskazuje u drugoj cjeli-
ni pjesme, a već je anticipirana prazninom iz prvog stiha.
Drugi >>dio« pjesme (treća i četvrta kitica) posjeduje dvije
>>dijegetske« razine; ne odnosi se to samo na činjenično stanje
bića, nego i na autorefleksiju čiji je predmet prvotno stanje; go-
vori o spoznaji, i to na osnovi imenovanja, diskurziviranja, percep-
cije i, na temelju toga, doživljaja mučnine. Dakle, riječ je o odnosu
lirskog subjekta, govora i drugog (jezera) s drukčijim kvalifikaci-
jama nego je ono prvo. Čin refleksije i čin imenovanja isključivo
je ljudski čin: »ja« koje govori i spoznaje preobražava nazočnost
odsutnog (jezera), i taj čin pomiče mulj. To ima dvostruko znače­
nje: pomicanjem se vrši neka aktivna (dinamična) radnja koja bi,
po intenciji, trebala donijeti promjene (pretpostaviti je- nabolje).
Međutim, postiže se suprotan učinak; jezero doduše postaje ne-
prozirno, ali ta je neprozirnost gadljiva, od nje se smućuje, jer je
>>rezultat« mrtvih predmeta- pijeska i fosilnih čestica, onog što se
milenijima taloži na dnu kao anorgansko-mrtvo. Ta preobrazba je
(u četvrtoj kitici) generirala >>treće« jezero, stanje lirskog subjek-
ta poslije čina doživljaja percepcije, spoznaje i imenovanja, stanje
>>jezera tamnog i otrovnog«, prepunog >>ogavnim bićima koja
pužu po dnu«, tako da subjekt upada u stanje samogađenja, u pozi
krivice, (ovdje - tek) govori, iskazuje o samostidu bića pred licem
svijeta nakon spoznajnog i doživljajnog čina spoznaje vlastita sta-
nja: čin spoznaje vlastite praznine naprosto >>spušta glavu« u su-
očenju pred izvanjskim. Tako se, naposljetku, otkriva da praznina
ne dolazi izvana, kao što je u prvoj kitici signirano, nego iznutra, iz
stanja, percepcije, doživljaja i spoznaje. N o, kako metaforički aran-
žman, odnosno aranžman pjesničkih slika signira, bar u eliotov-
skom smislu, da je riječ i o umjetnosti, značenje je pjesme složenije,
o čemu svjedoči niz Mihalićevih pjesama s temom pjesnika i pje-
sništva (Prognana balada, Majstore, ugasi svijeću, Sudbina pjesnika,
čudotvorca), odnosno metatekstne osviještenosti.
O čemu je riječ? Lirski subjekt govori o praznini (jezera) iz
prve dvije kitice, i taj govorno-spoznajni čin, koji je ujedno i au-
torefleksivan, otkriva pravo stanje i osjećanje subjekta, njegovu
149
 CVJETKO MILANJA
ontološku i antropološku danost (bića s odsutnom puninom bit-
ka). Ako prve dvije kitice imaju za temu prazninu, ovdje je riječ o
ontologiji negativnog, i u sferi generičnosti i u sferi društvenosti
ljudskog bića. Ili drukčije rečeno, reflektiranjem i spoznajom o
nekim načelnim mogućnostima nedostatka, praznine, lirski su-
bjekt dolazi do spoznajne radnje koja će u predmet svoje opser-
vacije i spoznaje postaviti vlastit status subjekta, a taj status i sta-
nje, osjećanje, jest kao neko drugo jezero, koje ima takorekuć gore .
kvalifikacije nego da je praznina; ono posjeduje pijesak koji se pri
najmanjem pomaku vode zamućuje, pa time naznačuje nejasno i
nečisto stanje; posjeduje neke sitne čestice za koje se ne zna kakve
su, neodređene su, pa se ne mogu definirati; zna se samo da su pri-
legle po dnu, što znači da se talože, pa asociraju na neko muljevito
stanje koje prekriva i zaudara, a naznačuje i proces truljenja. Takvo
stanje proizvodi osjećaj mučnine. Četvrta je kitica izjasnidbeno-
-deklarativna te pojašnjuje spoznaju subjekta i kao društvena bića
u urbanom prostoru, prostor koji se izravno ne optužuje doduše,
ali se podrazumijeva, ako ništa drugo da je gradski prostor primje-
ren takvu čovjekovu negativnom stanju. Krivica (sad) može biti i
u prostoru i u čovjeku. Subjekt, naime, nosi svoj dio krivice, pa se
zato povlači u sebe, ne samo zbog egocentrirane pozicije, nego i
zbog ograđivanja od mogućeg lošeg utjecaja (nekog) drugoga i na
(neke) druge; i Drugo je ovdje u odsuću. »Ne govoriti« ovdje upu-
ćeno je više lirskom subjektu, da naime ne osvješćuje i ne izgovara
svoju prazninu i mučninu, pa tako ne okužuje sve oko sebe.
Pjesma na taj način razvija temu od »neutralne« praznine
do subjektivne mučnine i gađenja. Ona također, prema tvrdnjama
kritike, naznačuje i predmet (pjesme) »U svom izmicanju« (Mr-
konjić 1971: 93). Ali, je li »predmet« i koji »predmet«? Ako je
»predmet« preobrazba kojom sebe eksplicira, bez obzira je li riječ
o praznini ili punini, tada je zadovoljen >>Status predmeta«, jer o
tome naprosto kazuje iskazni plan pjesme. Ako je >>predmet« na-
prosto neko (opisano) zbiljsko uporište subjektu, neka >>sigurnost
temelja«, njega nema u smislu empirijske pozitivne određenosti, u
smislu >>pozitivnog« konstituiranja individualiteta, u konzekven-
ISO
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
cijama da se sama egzistencija osnuje, odredi, osim u negativnosti:
biće je moguće samo kao ispražnjeni bitak. U tom bi se smislu mo-
glo reći da je on >>izmaknut«, ali on je >>izmaknut« iz drugih ra-
zloga, razloga jezičnog imenovanja, recimo zasad. >>lzmaknutost«
>>sigurnosti temelja« implicirala bi strah od drugoga, u sartreov-
skom smislu riječi, kao ugrožavanje bića za sebe bitkom po sebi i
drugim bićima za sebe, pa su drugi pakao. Dakle, izmaknutost >>si-
gurnosti temelja« sugerirala bi da je riječ o odbacivanju izvanjskog
omeđivanja; ako otkrijemo da je to izvanjsko neka ideologijska
(represija), za što pjesma ne daje argumente, nego se samo može
>>samopodrazumijevati«, još bi stvar >>legla«. Ako je pak, s druge
strane, riječ o izmicanju >>sigurnosti temelja«, kako bi se proći­
stilo od vlastite prljavštine, tada nedostaje podrijetlo >>omeđiva­
nja« iznutra, odnosno kakvoća nutarnje >>sigurnosti temelja« da
bi je se odbacilo kako bi se očistila. S tim u vezi možemo li reći da
bi Metamorfoza bila pjesma metaforičke meditacije o prozirnosti
i odmeđivanju (usp. Mrkonjić 1971), ili biću bez bitka? Možemo,
ako uvažimo percepciju i jezik, a ne samo zbiljsku >>sigurnost te-
melja«, a tada ne samo meditacije nego i iskustva nemoći jezika, to
jest preciznosti imenovanja.
Dakle, točnije govoreći, pjesma u dubinskom sloju - i to je
njezin pravi >>predmet« - tematizira pitanje ontološkog statusa
bitka i bića, za koji se konstatira da je odsutno, to jest da je nazoč­
na njegova odsutnost, strukture koja bi trebala omogućiti >>meto-
du« njegove realizacije, te označitelja koji bi ga mogli imenovati
i uprisutniti - proizvesti u oblikotvornosti, što tada znači i u onto-
loškoj, i u etičkoj i u estetskoj punini. Ovdje je Mihalić tek naznačio
pitanje prostora, što će ga u drugim pjesmama (Kupači, Ribolov)
značajnije tematizirati: kako poosobiti prostor i tako se >>spojiti«
sa svijetom i uspostaviti narušeno jedinstvo. U Metamorfozi je to
htjela učiniti praznina ispražnjujući, donekle dematerijalizirajući,
ne imenujući, točnije imenujući nemogućnost imenovanja, što je -
ako tako možemo reći- neka vrsta derridaovskog traga odsutnoga.
Osjećaj mučnine stoga je osjećaj prouzročen >>negativnom onto-
logijom«, deontologizacijom, ali je apsurd da je praznina donekle
!Sl
 T
CVJETKO MILANJA
nužna kao prva spoznajna stepenica transcendiranja stanja nesret-
ne egzistencije i nesretne svijesti o toj nesretnoj egzistenciji; ona je,
kao autorefleksija (koja je verbalizirana) početak racionalna uvida,
refleksije o stanju, prvi akt »ja« o >>jesam«. To je tako jer se pra-
znina ne može izbjeći, pa kad se ne može izbjeći, bolje je koristiti
njezin efekt, pa makar bila riječ i o >>spoznajnom potkopavanju«
sebstva. Ovdje je riječ i o Kierkegaardovoj >>bolesti na život«, a ne
romantičkoj ekstazi.
No, određenje negacijom otvara još jedno pitanje, što po-
tvrđuje kraj pjesme: lirski subjekt nije u poziciji, stanju ni prvoga
jezera, jezera >>Čistoće«, ustvari praznine, iako se pita o njezinu
podrijetlu, ni drugoga, otrovana jezera puno ga ogavnih bića, iako
se uspoređuje s njim; lirski subjekt govori da je on >>poput« ovog
potonjeg, ali nije on, pa je dakle >>između« ta dva stanja. To >>iz-
medu« ga i određuje, »omeđuje« makar kao dvije mogućnosti
kojima >>faktično« ne pripada, ali je ontološki analogan dvama
negativitetima, dakle, među kojima ne postoji komunikacija, ali
je svako od tih stanja ne samo >>agresivno i prijeteće« (Mrko-
njić 1971) nego i totalizirajuće. Iako se ne može postići određen
girardovski mimetizam, za kojim subjekt spasonosno čezne zbog
mogućnosti dospijevanja u kozmogenetsku sintezu, pokazuje se
da mu to, bar donekle, ide u prilog zbog paradoksa >>prvog počet­
ka« kojim bi se već uplovilo u nekakvo određenije stanje, u nešto
određeno. Prema tome, najopasnije stanje bića bilo bi da je >>palo
između« dvaju negativiteta bez mogućnosti mimetičke identifika-
cije kao mitskog povratka, kojima on prividno izmiče utoliko uko-
liko ga određuju fakticiteti odsutne supstancije, a potpuno im sliči
nigdinskom ontologijom, odsućem supstancijalnih kvalifikativa,
riječju sadržaja ljudskoga bića kao takva, te posebice nemogućno­
šću imenovanja.
Ili drukčije rečeno, ako to stanje odredimo kao binarnu opo-
ziciju >>bivanja« i >>imanja«, ne u Frommovu smislu, tada se očitu­
je da >>bivanje« postoji samo u odsutnosti, iako za >>bivanje« nije
nužna refleksivna potvrda nego egzistencijalija kao takva, pa bi
ona trebala biti pretkonstituirajući početak (bivanje je ovdje samo
152
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
u percepciji), dok je >>imanje« utemeljeno u svijesti i zato mu je
potreban čin imenovanja da bi se >>potvrdio« (ovdje u susljedno-
sti jezika); kako se identitet pokušava usidriti u onom >>između«,
u prisuću (obiju) odsutnosti, njemu je svojstven >>nedostatak«,
>>gubitak«, njemu >>ostaje« konstrukt fantazmičkog, ovdje me-
taforičko-metonimijskog (jezičnog, estetskog), kao simboličkog
poretka nasuprot »zbiljskog«, pa je jezik, koji je >>iznutra« nemo-
ćan, >>izvana« ipak progovorio o tom stanju, odnosno pokazao
je »izvana« da onom »iznutra« ne uspijeva proces označivanja,
u konzekvencijama, lacanovsko-derridaovski, označava nemo-
gućnost, a potom i jalovost njegovih referencijalnih gesta. Ovdje
>>iznutra« živjeti znači živjeti bez referencija, što znači bez mime-
tičke identifikacije, i bez mogućnosti diskurziviranja, što znači bez
označitelja, a >>izvana« riječ je samo o estetičkoj >>nadoknadi«.
Postavlja se pitanje može li estetsko, simbolički poredak, >>samo«,
proizvesti kulturu.
Ako bismo otišli u tumačenju još dalje, možda predaleko, i s
obzirom na svijest o imenovanju motrili pjesmu i kao autoreferen-
cijalnu, tada se otvara Derridaovo tumačenje Rousseauova pojma
nadomještanja, u biti mogućnosti imenovanja, koja omogućuje sve
ono što je karakteristika čovjeka, od riječi, preko društva do emo-
cija. U tom je smislu nadomještanje >>medij« čovjekove spoznaje
sama sebe, a kao igra prisuća i odsuća, ono kao posebno svojstvo
čovjeka i nije njegova osobitost, nego je želja za čistom nazočnošću.
Čovjek se određuje granicama koje eo ipso isključuju neko drugo
>>zamjensko« ja, pri čemu blizina granica plaši, ali se i priželjkuje
kao približavanje životu (usp. Derrida 1967: 346). S druge strane,
u odnosu prema (inter)subjektivnosti otvara se pitanje govorenja
i etike; govorenjem se ogoljuje, razobličuje, što postaje izgledom,
koji se ovdje >>vraća« sebi (ja), pa njegovo >>jest« jest u odnosu
na sebe, a ne na neki sustav (usp. Levinas 1976). No, tu se nami-
re mogućnost transcendiranja >>izgleda« kao odsutnosti iz onog
svijeta u koji ulazi, odsutnost bića, pa se zato ovdje ne može go-
voriti o transcendentalnom beskućništvu kao temeljnoj značajci
egzistencijalizma, koju da je >>naslijedio« od novosimbolizma, jer
153
 CVJETKO MILANJA
kod potonjeg je riječ o »Utemeljenom biću« koje luta kozmosom
u potrazi za udomljenjem, a ovdje je riječ o »praznom« identitetu,
odnosno o odsutnom, koji traga za svojom puninom, određenjem
i imenovanjem.
4.
Prva Mihalićeva faza, to jest egzistencijalistička poetika, namire .
uglavnom sljedeće (»sartreovske«) zaključke. Individuum po-
stoji, ali on i >>nestaje«, i upravo po tom »nestajanju« (»pomalo
me nema«) spoznaje ono što jest, a jest ono što »nestaje«. On je
kao takav i prolazan, pa otud motivi emotivne mučnine i spoznaj-
na gađenja. Ta pozicija iz horizonta osjećajnosti i doživljajnosti
dospijeva do činjenice, autoreflektirane, da subjekt jest i utoliko je
moguće izraziti se, govoriti. Međutim uz mogućnost »djelovanja«
i »osjećanja«, upravo je čin »izražavanja« ujedno i sfera »Otuđe­
nja«, jer iz stupnja doživljajnosti, po kojoj osjeća vrijednosti svije-
ta života, »uskače« na stupanj diskurzivirane auto/refleksije, po
kojoj stječe bešćutna znanja o zbilji, čime se subjekt otuđuje od
primarne, neposredovane doživljajnosti u spoznaju i refleksiju o
tom. To još doduše nije samo refleksija, ali u svakom slučaju govori
i svjedoči o tome da individuum nije totalitet ni >>ja«, ni >>jesam«,
nego >>nisam« i >>nestajem«. Mada to ne izgleda utješno, para-
doks je te premise da je supstancija bića, da egzistirati u punom
smislu znači nestajati, prazniti se, od svega se otkinuti, odbiti, usa-
miti se. To se može nazvati >>apsolutnom negacijom«, >>dosljed-
nim nihilizmom«, ontologijom negativnog, no jamačno je riječ o
tome da čovjek svoju bit potvrđuje samosviješću o >>ništa« kao
>>cilju«, kao >>sve(mu)«, kao >>smislu«- što je na tragu Heidegge-
rove egzistencijalističke filozofije da čovjek jest kao biće, ali i Ništa,
ako Ništa shvatimo kao nijekanje cjelokupnosti bića utemeljeno u
tjeskobi kao nemogućnosti odredivosti i kao izmicanje (usp. Hei-
degger 1996: 83-127).
Naime, kao što nam svjedoče pjesme Metamorfoza i Progna-
na balada, »cjelokupno biće«, kao repertoar >>ničega«, postoji po
IS4
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
tome što se egzistencija odbija od >>ništa« i tamo dospijeva. No,
smisao je i svrha u spoznaji, u svijesti o samome sebi i putu dospi-
jevanja, procesu. Takvo biće, ono naime koje >>nestaje«, orijenti-
rano na sebe, najčešće se sekundarno odnosi prema drugome, a i
to s obzirom na posao >>ništenja«, >>nestajanja«, odnosno >>oslo-
bađanja« od drugoga. Sartreovska sloboda, projekt se tako nadaje
kao >>ništenje« sebe i svijeta (u sebi). Ovdje se nameće pitanje eg-
zistencijalističke metafizike, da se naime na putu do >>ništa« pre-
lazi fazama individualizirana >>nečeg«, bez obzira na kvalifikative,
koje nestaje u >>ničem«. To je dijalektička igra >>ništa« i »nešto«.
Iako se kategorija temporalnosti ovdje >>prikrada« vremenskom
procesualnom kauzalnošću radnje, još se ovdje u punom smislu ne
može govoriti o čovjeku kao društveno-povijesnom biću, jer je on
okrenut uglavnom svom doživljajno-spoznajnom aktu, koje svoju
>>osobnu historiju« proizvodi dijalektikom >>ništa« i >>nešto«, i
koje je >>nazočno« u spoznajnom aktu, a ne u (opisanoj) slici zbilje,
društva, povijesti. To znači da usamljen pojedinac, usredotočen
na prijelaz »nešto« u »ništa«, što mu postaje »smislom« i »pu-
ninom« individualiteta, slobode, da se taj individuum odriješi od
objektivne stvarnosti da bi se konstituirao kao p ovlašteno biće.
Tu i pjesništvo ima svoju ulogu; ono je kao >>ekspresija« tog
pojedinca svjedočanstvo i adekvatan prikaz njegova >>bivstva«,
njegove >>osobne historije«, njegova odlučnog i očajnog opstanka
za >>ništa«. Prema tome, slijedilo bi da je umjetnost, estetsko, ono
koje transcendira biće i na taj način ga ipak iskupljuje svjedočeći o
>>istinitijoj« realnosti, ali mu prikraćuje >>radost života«. Pitanje
umjetnosti kao pričina, kao redukcije stvarnosti, kao iluzije, kao
>>ciljane« stvarnosti, provocira pitanje obrata - da je objektivna
stvarnost pričin, iluzija, >>ništa«, što će kasnije, u naše dane zago-
varati Baudrillard. Vraćajući se biću kao >>paradoksalnom jedin-
stvu« možemo sartreovski reći da individuum transcendira (>>ne-
gira«) sve što je nužno i opće, da negira i samog sebe kao gotovo
i određeno >>ja«, da bi transcendirao u >>ništa« i tako >>stvarao«
svoje bivstvo kao svoju >>slobodu«, koja se ovdje nadaje kao >>nuž-
nost«, odnosno transcendentalno označeno.
!SS
 CVJETKO MILANJA
U konzekvencijama, prazno, neuhvatljiva »Čisto nebiće«
oslonac je osamljena pojedinca, tako da »izgubljen« i »napušten«
individuum, u graničnim situacijama koje ga određuju, »hvata«
sam sebe, obično >>beznadno«, i tako, >>hvatajući« sebe, razrješu-
je sve obveze. To znači da >>napuštena« pojedinca ništa ne spreča­
va, ni za što ne odgovara, dakle >>slobodan« je- jer je izgubio svoje
društveno biće i smisao društvenog postojanja, >>slobodan« je jer
mu je sve ljudsko tuđe, jer mu se >>Otuđilo«, >>slobodan« je jer je .
naposljetku >>oslobođen« od >>krive svijesti«. Međutim, pitanje
svijesti, a ovdje smo vidjeli da je ona naznačena činom autoreflek-
sije, spoznaje i diskursa o njoj, ukazuje na odsuće neke deifikacije,
osim možda deificiranoga >>ja« (subjekta), za koji smo vidjeli da
nije ni u fakticitetu >>jesam«, ni u >>nestajem« (bezostatno i traj-
no), nego u nizu postupnih nijekanja, poništavanja, >>bez-nadne«
transcendiranosti na >>nešto« apsolutno, koje može biti >>ništa«.
To je pravi sadržaj >>utjelovljene svijesti« koja se spoznaje, kao što
je očito, u sklopu svojih negativnih akata. Spoznati sebe u takvoj
situaciji znači: »ja« kao »odnos«, i prema sebi i prema »Smislu«,
jest >>poništavanje« cjelokupnog bića i navedenoga skupa odnosa,
koji - s obzirom na to da je relacija prema Drugomu - ne realizira
društveno biće i društvenu svijest. Ne bi bilo neobično ako bismo
takvu svijest i takav (lirski Mihalićev) subjekt nazvali rastrojenim,
psihopatskim pače, koji je svoja slobodna tvorba >>iznuđena« tran-
scendentalnim označenim, a >>opresivna« izvanjskim, drugim.
Tako se i >>sloboda« nadaje kao iluzija. Pjesništvo bi naposljetku
bilo osuđeno da svjedoči >>samo« o tome. Ovdje tek otvaram pi-
tanje odnosa etičkog i ontološkog, kao i odnosa etičkog i estetskog.
Iako je naš zadatak bio analiza egzistencijalizma prve Mi-
halićeve zbirke, na pitanje kako transcendirati tjeskobu, pjesnik
je donekle dao naznake već u ranijoj zbirci Godišnja doba (1961),
gdje je prepoznatljiviji odnos prema izvanjskosti, gdje se čak pro-
svjeduje protiv humanizma kad priječi sagledati stvari u njihovoj
>>stvarnosnosti«, kad je >>svijetu prirode« ostavljen njegov pore-
dak i njegovo značenje, a ljudska kontingentnost i kratkovječnost
shvaćena je kao medijacija prirodne energije. Tu je ljudskom biću
156
EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA
vraćen prirodni >>tijek« stvari; ako to znači približavanje stvari-
ma oslobođeno zabluda i ideja koje se projiciraju iz nečeg drugog,
implicite to znači i oslobađanje od kulturacije. Subjekt se prepo-
znaje u procesima egzistencije koji su analogni iskustvu prirode
koja je trajnija i vječnija od čovjeka. Tema poraza i nemoći postaje
čin nemirenja, pa su u skladu s tim konkretni znakovi prolaznosti
(godišnjih doba). Dakle, ona ranija stanja tjeskobne egzistencije
mogu se transcendirati ukoliko se biće >>preda« svijetu, prirodi
kao nekoj vrsti mandatara, ukoliko se postigne neki sklad s njom,
ako se u logici stvari otkrije >>neki novi raspored, kojemu se može
jedino služiti«: ona, priroda, braneći sebe, zastupa i brani čovje­
kovo biće; zašto čovjek glumi moć koja u biti destruira spremnost
i smisao za uživanje i stvaranje; zašto ljudsko biće misli na >>apso-
lutnu vlast« nad >>SVim ostalim«, kad se u veličini njegove brige za
sebe umanjuje njegova sloboda. Priroda mnogo lakše od čovjeka
služi svojoj >>sudbini«. Već je Nietzsche galamio >>ljudsko, isuviše
ljudsko«. Stvari su nešto, rekao bi Sartre, po sebi, samodostatno;
one >>ne znače«, već posjeduju biološki vitalizam; one su, u ljud-
skom smislu, bez svrhe. Do toga dolazi Mihalić u ovoj zbirci, i to je
otvorilo vrata njegovoj drugoj >>intersubjektivnoj fazi«. Sve manje
je Mihalić >>Stoički fatalist« (Šoljan), u skladu -kako su ga neki
okarakterizirali - sa svojim >>ateističkim egzistencijalizmom«
(Jeremić 1965), odnosno usredotočenošću na individualni >>pro-
jekt« i osobnu samoću koja postaje Apsolut i odbacuje bilo koju
nadređenu instanciju (Nikoga pod nama, ni nad nama nigdje nikog
nema), a sve više osluškuje ritam svijeta i Drugog. Ne samo ovaj
zaokret neke je kritike ponukao na misao o Mihalićevu pjesništvu
kao >>suptilnom obliku političke poezije« (Donat 1965: 11), što se
može shvatiti dakako ne u protestno-plakatnom smislu, čega je u
onodobnom hrvatskom pjesništvu bilo, nego više u smislu čovjeka
kao zoona politicona.
157
 CVJETKO MILANJA EGZISTENCIJALIZAM SLAVKA MIHALIĆA

Sažetak
U radu se analizira prva Mihalićeva zbirka Komorna muzika kao
paradigmatski primjer egzistencijalističke poetike, točnije na pri-
mjeru pjesme Metamorfoza pokazuju se konstitutivni elementi
navedene poetike, koja ujedno karakterizira prvu fazu pjesnikova
stvaralaštva, u kojoj je središnji tematski sindrom mučnina, odsut-
nost, odgoda, hijazam i nigdinska ontologija.
Literatura
Bandić, Miloš I.: Gordost koja ne sustaje. U: Donat, Branimir (ur.):
Književna kritika o Slavku Mihaliću, Dora Krupićeva, Zagreb 2002,
str. 41-44.
Brečić, Petar: Kakve su pjesme Slavka Mihalića, Teka, br. 2, Zagreb
1973.
Buinac, Milica: Pjesma, koja se u sebi ubija, Književnik, br. 13, 1960,
str. 94-106.
Cvitan, Dalibor: Na diobu smrti nitko se ne javlja, Telegram, Zagreb
2. 6.1967.
Cvitan, Dalibor: Ironični Narcis, Matica hrvatska, Zagreb 1971, str.
36-41.
Derrida, Jacques: De la grammatologie, Minuit, Paris 1967.
Donat, Branimir: Pjesnik nade, Republika, br. 4, Zagreb 1965, str. ll.
Donat, Branimir (ur.): Književna kritika o Slavku Mihaliću, Dora
Krupićeva, Zagreb 2002.

Girard, Rene: Promatrah Sotonu kako poput munje pada, AGM, Za-
greb2004.
Heidegger, Martin: Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Za-
greb 1996.
Jelčić, Dubravko: Poezija nemirnih stanja, Revija, I, br. l, Osijek
1961, str. 30.
Jeremić, Dragan M.: Pjesnik prave stvarnosti. U: Donat, Branimir
(ur.): Književna kritika o SlavkuMihaliću, Dora Krupićeva, Zagreb
2002, str. 98-100.
Krnjević, Vuk: Pristupi, Prosveta, Beograd 1980.
Ladan, Tomislav: U škarama, Znanje, Zagreb 1965, str. 51-60.
Lalić, Ivan V.: Jedna komorna muzika, Krugovi, III, br. 9-10, Za-
greb 1954, str. 767.

158 159
 CVJETKO MILANJA

Levinas, Emmanuel: Totalitet i beskonačno, VM, Sarajevo 1976.

Melvinger,Jasna: Silvije Strahimir Kranjčević u intertekstualnim alu-
zijama Slavka Mihalića. U: Donat, Branimir (ur.): Književna kriti-
ka o Slavku Mihaliću, Dora Krupićeva, Zagreb 2002, str. 274-282.
Milanja, Cvjetko: O nekim aspektima Miha/ićeva pjesništva, Repu-
blika, XLIV, br. 5-6, Zagreb 1988, str. 10-30.
Milanja, Cvjetko: Hrvatsko pjesništvo 1950-2000, I, Zagrebgrafo,
Zagreb 2000.
Mrkonjić, Zvonimir: Izum beskraja, Matica hrvatska, Zagreb 1971,
str. 92-122.
Pavletić, Vlatko: Klopka za naraštaje, Naprijed, Zagreb 1987.
Pavlović, Boro: Komorna muzika Slavka Mihalića. U: Donat, Bra-
nimir (ur.): Književna kritika o Slavku Mihaliću, Dora Krupićeva,
Zagreb 2002, str. 7-8.
Pavlović, Boro: Poezija Slavka Mihalića, Književnik, br. 5, Zagreb
1959, str. 18-22.
Pervić, Muharem: Pjesme Slavka Mihalića. U: Donat, Branimir
(ur.): Književna kritika o Slavku Mihaliću, Dora Krupićeva, Zagreb
2002, str. 60-62.
Stamać, Ante: Ogledi, Matica hrvatska, Zagreb 1980, str. 107-112.
Stamać, Ante: Tema Mihalić, Riječ, Vinkovci 1996.
Šoljan, Antun: Uvod u čitanje Mihalićevih pjesama, Forum, br. 9,
Zagreb 1974, str. 323-336.
Špoljar, Krsto: Crna grafika Slavka Mihalića, Krugovi, br. 6-7, Za-
greb 1956, str. 287-291.
Vlajčić, Milan: Kamerni tonovi Slavka Mihalića, Delo, 5, Beograd
1962, str. 661-664.
Zuppa, Vjeran: Isprika za pjesmu, Razlog, Zagreb 1966.

160