teturave noge u rastopljen asfalt ugibala kojim su tekle reke pakla i bol moj njima tekao kotrljala se trotoarom jedna dečja glava, kolica dečja presečena napola, igračka kartonska nožem prepolovljena od zlurade šale
Videla sam te prvi put onakvog kakav jesi, moj grade,
mojih snova iz noći kada se tupim nožem delje nestrpljenje da što pre dođe Ona žuđena i pomiluje te rukama, Ona željena i ponese te krilima, Ona najlepša, koja se krila u bagrenju staze iza Hajdučke česme i koju nikad na vreme ne nazoveš pravim imenom Ljubavi Ona koja se uvlačila u skromne sobice studentske i đačke a ti si je krio dragu i mladu nevernicu koja godine svake nove oči napija otrovom snova i svakog proleća novim rukama nacrta krila želja a što da mi pričaš o Njoj, Slobodi, kada sam tebe u njoj već videla videla prvi put gledanog šesnaest kratkih godina, šesnaest godina ćaskanja, šaptanja, tapkanja rukama po tuđoj lopti u parku s đevrekom u ruci s koga se sezam kruni, viđenog na srcu s vašara iz porte Svetosavske
Topole, topole, topole kod “Šest topola”
I glas na vetru rasut, oluja crna za nama u Košutnjaku I pogažene trave i kamenje s pruge razletelo I moje noge begunice iza sasvim tuđe ograde gde sam tražila zaštitu snova od prve kiše kuršuma i brisala iz očiju sliku žene s prostreljenim detetom na slomljenim rukama Gde si Košutnjače, da iz očiju košute drveta tvoja strah izgone da sa Hajdučke česme popiju snagu viloviti ja jesam da jesam pregršt ljubavi i pramen topline i nisam da jesam trn onaj koji te krišom potkači pri kraju na krvavoj stazi A šta se koga tiče šta sam kad gore platani i pramen nečije kose visi u parku o grani a šta se koga tiče ko sam kad s najvišeg sprata i ko zna s kog sprata snova čovek u plamen pada i vriskom zove sav grad i kamen i drvo i mene da ga spasemo smrti a ona ga već povela i svi sem njega vide da njega više nema
Ja sam se svitkavog oka od suza iz rata vratila
posle sam te Kalemegdanom tražila, topole naše ljubila, kamenje naše grlila, Kalemegdanske klupe pretražila, čekala sam te tamo gde sam te bila izgubila…
Tvrđavo Kelta gde su ti kameni dvorovi
kulo Sigina gde su ti čvrsti dunumi gde su pletare crvene od sitne sreće čoveka koji se raduje samo što živi, što nije nabijen na kolju i što mu glavu u zemlji, nad zemljom ne kljuju vrane
Plačem bagrenjem sa Zvezdare koje sam svojim rukama sadila
jecaj me srušenih krovova do kostiju stresa plačem pustoćom one sobe u kojoj milujem otete knjige rukama ulicama prerivenim od nasilja onog aprila očima deset mostova koje još nismo sagradili ustima sirotih koje još nismo nahranili rukama dece koju još nismo lepo obukli zvukovima svih roken-rola, kola, i najigranije igre
koju još nismo čuli, koja još nije izmišljena
svim ritmovima koji su ikada u tebi tukli… Plačem i prkosom što si još uvek ostao, što smo u tebi ostali, od radosti što ćeš onaj iz snova grad beli, zmajevati jednoga dana biti.
Prođoše vekovi, srce ti tesnili, tukli
a ono buntovno, mlado hoće da razbije međe. Grade moj dušom beli, starih, tamnih fasada, i svetlih nada za one koji po prokopima još uvek stanuju Ogledala tvojih ulica budućih već me opijaju treznu i cveće tvojih parkova budućih me zanosi i mostovi beli budući tvojih reka me raspinju kao želja da se sastave dve moje ljubavi jedne koja do ljubavi nije mogla da doraste i druge koja od ljubavi nije mogla da se ugasi Beograde, ali ne onaj sa mašnom dečjom na žici Karađorđevog parka ustima čeličnih pasa raskidan i ne onaj psima turskim izujedan na bedemima ni čovek na kalemegdanskoj terasi u smrtnim jaucima živ besnim psima glave na koljima i ne onaj obešenih na Terazijama već onaj koji pita sa vešala: gde ste ljudi, da li vas ima ? Duge sam dane čežnje u tebi grade brojala sve što sam volela, sve što sam želela iz tebe je voljeno, iz tebe je željeno moj grade, tvojim suncem i plavilom tvojih voda nekad se samo s Dunavom i Savom mešala Volga kao ono u Košutnjaku i Vltava ili Sena nekad je samo Košutnjak načas smenila šuma Fontenbloa ili neka daleka ruska gora ili ko zna koja šuma i koje vode pena gdegod sam bila ja i ti si bio gdegod sam sanjala ja i ti si snio gdegod sam žudela i ti si bio žudan kadgod sam bdela i ti si bio budan. Briga što te mimoišla bila mi je košava lanjska briga što ti je prišla bila je gradonosna kiša
Mene će jednom poneti nevoljno onom ulicom
što je nanizala cveće kome se niko ne veseli ali ti nikad ne bi smeo otići u prah i pepeo zbog onih koji su goreli, zbog onih koji su te voleli ti moraš uvek ostati iz snova Beograd beli
I kad od tebe pođem ostaću u tebi moj grade
neutešno drveće u oku mom ostati neće meko zelenilo radovaće tuđe oči neplodna ulica smrti davno je zasuta cvećem i oštre munje misli zapožariće druga čela i uvek zadivljujuće smelu će mladost da nose oni koji će opet s tobom da budu mladi. Šta da ti kažem, ne znam šta ću ti reći pred polazak kroz mene ko mladom šumom sva tvoja prošlost šeta a ja bih da ti kažem nešto lepo, moj grade, možda s prkosom onih koji slobodu žele reći ću da smo iz tebe voleli sve ljude sveta.