Slapovi bele pene zaklokotaće tiše i zakoračićemo u susret gustoj tami i noć će doći sudnja za nas što nismo krivi za nas koji smo sebi već presudili sami jer smo ljubavi hteli, hteli mnogo više nego što su je nama doneli naši dani.
U paprati nespokojstva naša se sakrila sreća
snegovi su je onda pokrili gusti i legli a mi smo išli puteljkom što rasputnici vodi uvalom skliskom i strmom grbili snove i pleća i ispravljali ih odmah s tugom od bola čednom verujući da mora ta sreća da se rodi.
Smešili nam se jedni i koreli nas drugi
a mi smo uporno svica tražili u ovoj tami i videli smo oči koje nas gledaju blago i podsmeh koji nas tuče kroz konce ledene kiše i nismo bili sami