ANTICKE TEORIJE

Platon je postavio prve filozofske sisteme i utemeljio osnove idealizmu, filozofskom smijeru
koji ideju smatra osnovom svega. Kod Platona postoji takozvana “hijerarhija ideja” - dobro,
istinito i lijepo. Platonovo ucenje o spoznaji se bazira na njegovom idealistickom tumacenju
svijeta. Ona je, prije svega, racionalisticka, jer svet ideja jedino misljenjem mozemo spoznati.
Materijalni svet spoznajemo culima, ali to nije prava spoznaja.

Takode, tvrdio je da u materijalnom svetu mi vidimo samo senke sveta ideja. Prema njemu
umjetnost je samo ogledalo, odnosno odraz slike, jer covek ima dar samo da otiskuje spoljni
izgled stvari u svojim djelima. On je tvrdio da je materija odraz ideje, a umjetnik koji
reprodukuje materijalne objekte (mora, planine) ustvari pravi “odraz odraza”. Suština
umentosti po Platonu je MIM EZA (mimesis) i predstavlja oponašanje i imitaciju stvarnosti,
odraz . Zbog toga je Platon vjerovao da pjesnik i slikar moraju zauzimati nisko mjesto meĎu
ljudskim bićima, jer su njihova djela samo odraz a oni podržavaoci.

Aristotel, vjerovao je u autonomiju umjetnickog stvaralastva i vrijednosti, koja ne smije biti

degradirana i cenzurisana.

Podijelio je filozofiju na tri oblasti: teorijsku (matematika, fizika i metafizika ili ontologija),
praktičnu (politička filozofija – strategija, retorika, ekonomija) i poetička – teorija umjetnosti
ili poetika.

U djelu Poetika govorio je o pjesničkom stvaralaštvu i postavio je prvu sistematsku teoriju

književnosti. Po njemu MIMEZA kao oponasanje objekata je za tragediju ozbiljna i dostojna
radnja koja kao takva MOZE da izaozve katarzu, odnosno pročišćenje u ljudima. Po njemu,
radnja ne sme da bude ni suviše duga, ni suviše kratka. Ona mora imati svoj pocetak, sredinu i
kraj, u tragediji se koristi poseban i otmjen govor.

Plotin, obnovitelj je platonizma, u njegovom djelu su u znacajnoj mjeri prisutne natruhe i

aristotelizma, stoicizma, cak i misticizma. Njegovo ucenje, svojevremeno veoma popularno u
Rimu, gdje je predavao filozofiju, temelji se na ideji o Jednom, bozanstvu koje vjecno
emanira, a rezultat tog emaniranja je sve postojeće. Jedno nije moguće spoznati, jer je iznad i
izvan spoznajnog aparata pojedinačnog entiteta. Pojavnost Jednog zrcali se u prvoj
emanenciji, Duhu (Nus), koji, pak, u sebi nosi mislece i zamisljeno, dakle pretpostavljenu
dvojnost. Iz duha proizlazi Dusa, most izmedu nadosjetilnog i osjetilnog svijeta. Zadnja iz
Jednoga proizlazi materija, koja je istovjetna nebiću i zlu. Te tri kategorije zajedno cine
trojstvo koje je osnovna postavka Plotinove filozofije.

stvorio sustav emanacije (isijavanja), odnosno apsolutni monizam nadahnut Platonom - jedno
je uzrok i izvor svega, a stupnjevi bitka su um, ideje, dusa i materija (mnostvo pojedinacnih
tjelesnih stvari) a sto je nesto dalje od Jednog, ono manje jest (kao svjetlo od izvora)

Metafizika pokazuje taj put isijavanja (silazak od Jednog k mnoštvu postojecih), a etika uci
put povratka njemu (put uspona prevladavanjem zla)
- niti znanje niti pojmovno misljenje ne mogu spoznati to Jedno, dohvacamo ga tek misticnom
ekstazom, tj. kada nas napusti svijest i u mističnoj ljubavi uronemo u Prajedno
Pitagorejci ili pitagorejski savez, s tezom da je smisao zivota u prociscavanju duse i
oslobadanju od tijela (disciplina odricanja, obveza da intelektualno žive) - utemeljitelj
Pitagora, a vrhunac doživljava u 5. stoljeću s Filolajem na čelu
- polaze od matematike, muzike i astronomije (sklad odnosa što se mogu brojčano izraziti), pa
su im je mjera, broj i količinski odnos bitni, broj je bit svega (čak su vjerovali i u njihovu
mistiku), oni su vječni i nepromjenjivi ("sve što se spoznaje ima broj, jer se bez njega ne
može nista ni shvatiti ni spoznati") i zato je matematicka racionalna spoznaja uzor spoznaje
uopce.
U osnivi svega im je broj, sve se moze brojcano izraziti. 10 kao savrsen broj-savrsenstvo
od redjuju MEJRU.
GRANICA-lines-granica koja pravi razliku izmedju umjetnosti i stvarnosti.
traze p roporcije u svemu, nastaje kanon.

SREDNJI VIJEK

Tada je filozofija bila u sluzbi teologije. Estetika je bila vrlo nerazvijena i podredena
teologiji. U srednjem vijeku se pojavljuje fenomen sjaja-svjetlosti, takozvana metafizika
svjetlosti.

Aurelije Avgustin, u njegovoj filozofiji Bog ima središnje mesto, i On je uzrok i svrha svega,
svemoguc je premudar i predobar. Sve dobro potice od Boga, a zlo je samo nedostatak dobra.
Zastupnik Teocentralizma - Bog stvara odlukom svoje volje svet.

Po njemu je svet nastao ni iz cega, voljom boga. Bog je takode i izvor ljepote, pa se moze
opisati.

tri objektivna atributa ljepote:

1. Lepota je potpunost-savrsenost

2. Lepota je proporcionalnost – sklad

3. Lepota je svetlost, sjaj, jasnoca

Srednjovjekovni ljudi ljepotu nisu shvacali kao apstraktni pojam, vec kao nešto do cega
dolazimo stvarnim iskustvom. Iskustvo predstavlja odredenost covjeka kao spoznajnog
subjekta zbiljom. Prema tome, ne samo odredenost umjetnoscu, nego i prirodom. Ljepota se
nije odredivala samo osjetilnoscu, nego se ona prije svega odnosila i na um. Pravo iskustvo
ljepote moze se dozivjeti samo umom.
RENESANSA

Renesansa je period koji je bio u 15. i 16. stoljecu. To je bio prelazni period iz Srednjeg u
Novi vijek. U renesansi se ruše okviri skolastike i izgraĎuje se nova filozofska slika svijeta.
Tada se raĎa smisao za ljepotu prirode, a takoĎe se budi interes za čovjeka i nauku. U tom
periodu drustvene okolnosti su burne, rusi se feudalizam, a rada se kapitalizam.

Zemlja se prestaje smatrati sredistem svemira i javljaju se ideje panteizma. Najocitije se to

moze iscitati iz radova filozofa Nikole Kuzanskog i Giordana Bruna. Giordano Bruno je zbog
svojih uvjerenja spaljen na lomaci nakon što je bio mucen sedam godina od strane inkvizicije.

To je i razdoblje novih otkrica- 1492. godine otkriva se "Novi Svijet", a nedugo potom
Magellan putuje oko svijeta. Početke renesanse nalazimo u djelima Dante Alighieri su pisana
na narodnom jeziku.

Renesansa je razdoblje u knjicevnosti i umetnosti koje je označilo prekid sa srednjim vekom.

Za razliku od srednjeg veka gde dominiraju kolektivizam i anonimnost, u renesansi dominira
individualnost i formira se pojam umetnika kakvog ga danas znamo.

Ona je jedan od najkrupnijih pokreta u kulturi zapadne Evrope, koji je doveo do preokreta u
nauci, filozofiji, književnosti i likovnim umetnostima.

poredo sa materijalnom, razvijala se i duhovna kultura koja se izrazila u sve većem interesu za
antičku umetnost. Nosioci te nove kulture bili su humanisti koji su kulturu usmerenu prema
čoveku suprotstavljali skolastičkoj nauci i teologiji. Za italijanske humaniste središte
univerzuma više nije bio Bog, već čovek, univerzalno obrazovani humanist, predstavnik
novčane i intelektualne elite

Leonardovi spisi odrazavaju duh naucnog istrazivanja i mehanicke inventivnosti koja je bila
v ijekovima ispred svoga vremena. Leonardov Traktat o slikarstvu izdize se tačnoszu misli
iznad svih traktata pre i posle njega. Tijelo i ljudsku dusu izucava u kretanju, studira pokrete i
plasticnost lika.

Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oci bile njegov glavni put do znanja; za
Leonarda, vid je bio covekov najvisi organ čula zato jer vid sam pretvara cinjenice u iskustva
odmah, korektno, i sa sigurnoscu, posmatrajuci samu prirodu, koju je proucavao sa
metodicnoscu.
XIX i XX STOLJECE

Krajem 19 i pocetkom 20 stoljeca njemacki filozofi odvajaju Estetika od filozofije kao

samostalnu disciplinu. Likovna estetika se odnosi na cijelu umjetnost, referira se na umjetnost
uopce.

Rene Dekart bio je matematičar, filozof, začetnik moderne filozofije, tj. Racionalizma. Sve
podvrgava radikalnoj sumnji, sve dok ne doĎe do jasnih i razgovetnih ideja. Držao se
maksime: upoznaj pa sudi, a kroz seriju Meditacija dolazi do ideje Cogito Sum. Definiše
ljudsko biće kao Res Cogitans – misleće, odnosno razumno biće. Čitavu svoju ontologiju
zasniva na tome da je ego zapravo razum. Razum – um – mišljenje – ratio

Racionalizam je zapravo estetika ODOZGO, jer se zasniva na razumu.

Empirizam je estetika ODOZDO, jer se zasniva na dozivljaju i culima. Zasniva se na iskustvu,

smatraju da je iskustvo jedini i najvisi izvor spoznaje, k oje joj odredjuje grenice i
mogucnosti.
Umetnost je sama sebi svrha. Bilo kakvo zadovoljstvo ili moralna poruka mogu biti posledica,
ali ne i svrha umetnosti

Wilhelm Friedrich Hegel- Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog,
lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Ideja je apstraktna i
neodreĎena, traži svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj graĎi. Slaganje ideje i lika ostaje
uvijek nepotpun

Hegelov svrestak umjetsnosti, se odnosi na svresetak dotadasnje umjetnosti, on samatar da je

se umjetnost kao takava za glavila u slijepoj ulici te vrti u krug, te da kao takva duze ne moze
opstati i osudjena je na ropast. Sa ovim spisima hegel prekida sa dosadasnjim shvatanjem
umjetnosti i lijepoga te otvara put ideji, sobodnom duhu ideje i njegovom manifestovanju, sto
ce u buducnosti otvoriti vrata mnogim pravcima.

Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u
obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu
najprimjerenijem i najsavršenijem obliku.

Tehnologija se spojila sa prirodnim naukama time omogucava veliki razvoj prirodnih nauka.

Saznanje da je svetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bele i crne, već samo toplih i
hladnih boja kojima je moguće izraziti svjetlost i sejnku, naislo je na punu primjenu u
slikarstvu impresionista.
Osamdesete godine XIX stoljeca obiljezene su pojavom impresionizma. Iako je u
predmetnom pogledu nastavak realizma, impresionizam uspostavlja nov odnos prema svijetu.
Slikari impresionizma tragaju za novim nacinom vizuelnog izraza, iz kojeg proizilazi i novi
odnos prema predmetu. U pocetku je impresionisticki postupak bio analiticki, ali ubrzo mrlje
ciste boje pocinju da brisu uobicajeni izgled predmeta. Od impresionizma pocinje
eksperimentisanje sa predmetom, koje se nastavlja do nasih dana.

Pojava impresionizma se podudara sa prihvatanjem Njutnovog otkrica spektra i njegovog

zakljucka da je bijela svetlost sastavljena od boja. Bilo je potrebno 150 godina da jedno
naucno saznanje postane deo opsteg iskustva. Impresionisticka slika je impresija-rezultat
neposrednih vizuelnih utisaka o suncevoj svetlosti i predmetima obasjanim njom. Odbljesci
svetlosti na vodi, snijeeg, nebo sa oblacima, plast sijena ili lokvanji na vodi bili su povod za
nastajanje impresionisticke slike. Posljedica slikanja svetlosti izvan ateljea je rastocenost i
dematerijalizacija oblika, spontan namaz, koji se kroz vidljivi trag cetkice, osamostaljuje kao
vrijednost po sebi.

Dadaizam. Tzara odbacuje sve teorije te se ruga i kubistickim i futuristickim “akademijama,

laboratorijama formalnih ideja”.

“Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje
skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Sicarska u vreme
Prvog sv. rata, i s druge strane intelektualnu razinu umetnosti i knjizevnosti u to doba. “

Nominativni(pod kanonom, pravilno) pristup umjetnosti postaje sve vise destruktivan(odnos

gdje jedno utice na drugo i d rugo na prvo, otvara dijalog).

Pozoriste- glumci vode dijalog sa publikom, ne samo medju sobom, ocekuju interakciju sa
publikom i povratnu informaciju. Nestaju polako granice izmedju formamam umjetnosti kao i
izmedju umjetnosti i stvarnosti. Jazz- improvizacije svaka predstava ima mogucnost da dobije
novu i drugu formu.

Arts and krafts- nastaje iz potrebe da industrijalizacija ne ugusi umjetnost, vracaju se tradiciji
i djelima daju autenticnost i orginalnost.

Nadrealizam je Andre Breton definisao kao “cist psihicki automatizam u kojem želi da se
izrazi, bilo usmeno, bilo pisano, bilo na ma koji drugi nacin stvarno djelovanje misli”. Po
njemu cilj nadrealizma je otkriti visu, skrivenu stvarnost u kojoj vlada prvobitni haos.
Upoznati sa psihoanalizom Sigmunda Frojda i njegovim sistemom asocijacija, nadrealisti su
realnost smatrali uskom i ograničenom. Vjerovali su da u oblasti nesvjesnog postoji ogromna,
neotkrivena riznica lijepog.